KLASJE naših ravni 7-8, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 7-8, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 7. – 8., 2012.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
JEZIKOSLOVLJE
3-7
MARKO SAMARDŽIJA, O jednom zaboravljenom prijedlogu «kod
reforme hrvatskoga pravopisa»
DRAMSKI TEKST
8-20
21-37
FRANA MARIJA VRANKOVIĆ, Radijska dramatizacija «Dva bijela
hljeba» Milana Begovića
NIKOLA TUTEK, Baš ništa nova
ROMAN
38-47
48-58
TOMISLAV KETIG, Damin gambit IX.
FRANCIŠKOVIĆ LAZAR, Mađarica
PJESNIŠTVO
59-60
61-62
63
64-66
ANTE SEKULIĆ, Iskrice sa ruba života
MATIJA MOLCER, Qui habet tempus?
NEVENA MLINKO, Stranovanje
DRAŽEN ZETOVIĆ, Osluškivanja
MOTRIŠTA
61-69
70-71
MILOVAN MIKOVIĆ, Esej, taj drugi vid retorike
SMILJAN NJAGUL, Tražeći uporište u ljubavi
PRIKAZ
72-73
74-79
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA, Pjesnik
ĐURO VIDMAROVIĆ, – Pogrešno o Kazimiru Malevuču? – Vasilij
Grosman na hrvatskom jeziku
BAŠTIINA
80-99
100-105
106-120
STEVAN MAČKOVIĆ, Gradska kuća i Subotica (1902.-1941.), trajanje,
promjene
EMIL LIBMAN, Dr. Vince Zomborčević – život i rad
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Naše novine, politički, gospodarski i
društveni list 1943.-1944. (Zombor/Sombor) – Bibliografija
Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu...
3-7
O jednom zaboravljenom prijedlogu
«kod reforme hrvatskoga pravopisa»
MARKO SAMARDŽIJA
Kad je Ljudevit Gaj oblikovao prvu inačicu svoje slovopisne reforme «polag mudroľubneh, narodneh i prigospodarneh temeľov i
zrokov» koju je izložio u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisaňa («Vu Budimu,
iz tiskarnice Kraľevskoga Vseučilišča. 1830.»),
nije se među «problematičnima» našlo pitanje bilježenja refleksā negdanjega jata jer Gaj
pod «horvatskim jezikom» razumijeva hrvatski
književni jezik kajkavske osnovice s fonemom
/e/ na mjestu jata, pa tako i sam piše, npr. celi,
človečanstvo, dospeti, greh, grešen, hoteňe,
izmeňati, korenoslovje, mesto, narečje, nasledovati, Nemci, pomešati, premeňati, primer,
reč, sledeči, stoletje, svetlo, videti, vkoreňen,
vreden, vrednost.
Ali kad je pet godina poslije, potpisujući se još
kao Lyudevit Gay, u članku «Pravopisz» («Danicza Slavonzka, Horvatzka y Dalmatinzka», prvolětni tečaj, br. 10, 14. Szushcza 1835., str. 3840.; br. 11, 21. Szushcza 1835., str. 41-43. i br.
12, 28. Szushcza 1835., str. 46-48.), izašavši iz
«horvatzkog» okvira u nastojanju «da sze u ztaro-ilirszkih dersavah ztanyujuchi Szlavenczi vu
knyisevnom jeziku zjedine» (str. 38.), morao je
među razlikama što postoje između «narechja
nashih» uočiti i sljedeću: «Vnoge rechi, koje mi
Horvati szamoglasznikom e pishemo, navadni
szu drugi Ilirczi poleg zgovora szvoga ili szlovum i ili ie piszati. N. p. szvet, szvit, szviet; ded,
did, died; kreposzt, kriposzt, krieposzt; lepi, lipi,
liepi y t. d. Za ovu razlichnoszt nashi mudréshi
ztarczi piszashe ě, koje zaznamenuvani e vszaki
poleg laztovite navade szvoje zgovarjati mose.
N. p. lěto, mězto, dělo, tělo y t. d.» (str. 40.)
To je («neutralno») slovopisno rješenje nakon
toga afirmirano u nizu preporodnih izdanja čija
brojnost nuka na zaključak da je bilo općenito
prihvaćeno. Tako petnaest godina poslije Josip
Partaš u popisu «latinsko-ilirskih pismena» (Pravopis jezika ilirskoga. Zagreb, 1850. Pretisak: Za-
greb, 2002., str. 7.) uz slovo Ě kratko dodaje «izgovara se kao ie jednim otvaranjem ustah, n. p.
cvět, děl, slěp». Ali u bilješci uz to slovo kaže sljedeće: «Premda je ovaj dvoglasni samoglasnik ě
veoma shodno pisme, kojim se sve grane našega ilirskoga naroda u pisanju takovih rěčih, koje
se u raznih predělih na različiti način izgovaraju, sjediniti mogu; i premda se nalazi i u drugih
slavjanskih pravopisi, kao: u českom, zatim staroslavenskom, ruskom pače i u starosèrbskom
u pismenu : ipak někoji iz tašte pohlepnosti,
samo da se razlučivati mogu, město ovoga za
slogu toli shodnoga pismena počeli su pisati ie,
je, ili polar (sic!) sèrbskoga narěčja ije. Ovakovi
osebnici malo mariju za slogu, i zato se neimaju
niti naslědovati.» (n. dj., str. 9-10.)
«Tašta pohlepnost» koju spominje Partaš bila je njegovim suvremenicima jamačno
najneznatniji razlog za napuštanje «rogatoga
e». Razlozi za taj postupak ležali su na drugoj
strani, ponajprije u spoznaji da se refleksi jata
fonološki razlikuju, tj. da postoje četiri a ne
dva, kao i da mogu biti naglašeni i nenaglašeni
te dugi ili kratki. Filološka i leksikografska djelatnost Bogoslava Šuleka pomaže u jasnijem
omeđivanju procesa napuštanja «rogatoga e».
Kad je u početku pedesetih godina XIX. stoljeća potpisivao ugovor o izradbi njemačko-hrvatskoga dvojezičnika, još je prevladavalo pisanje
«rogatoga e» i tako je god. 1853. počeo objavljivati sveščiće svoga djela. Samo godinu dana
poslije (1854.) prvi je obrazložio zašto bi trebalo
drugačije pisati reflekse jata («O dvoglascu ie»,
«Neven», br. 2, «Književna priloga»). Da se ne bi
miješala dva načina pisanja, unatoč sve jasnojoj
promjeni u tadanjoj hrvatskoj pravopisnoj praksi zadržao je «rogato e» u svim ostalim sveščićima (Deutsch-kroatisches Wörterbuch, knj. I-II,
Zagreb, 1860.), pa i u hrvatskome naslovu svoga djela (Němačko-hrvatski rěčnik). A kako mu
djelo zbog toga ne bi trpjelo kod čitatelja s već
3
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu...
stečenom drugačijom pravopisnom navikom,
jer su u međuvremenu, kako veli u predgovoru,
«napredovali (...) svi u poznavanju narodnog jezika, a bome i ja» (n. dj., str. VII.), Šulek je drugoj
knjizi (str. 1704-1712.) dodao «Verzeichnis der
mit ě geschriebenen Wörter sammt Angabe
ihrer schriftgemässen Aussprache» iz kojeg se
vidi da su posrijedi četiri refleksa jata od kojih
se dugi (tzv. diftong ili dvoglasac) piše s ie (npr.
bieda, bieg, biel, bies...), kratki s je (npr. bječva,
bjelina, besjeda, bjesnilo...), a druga dva, položajno uvjetovana, s e (npr. crevlja, dozreti, izpred,
napredak, mreža, okrepa, preko...) i i (npr. ćutiti, dio, grijati, grmiti, pastir, vijati...). Već tada su
očita neka kolebanja (grieška, najprije, poslje) i
dvostrukosti (crepar i crjepar, dremljiv i drjemljiv,
grehota i grjehota, grešnik i grješnik, kriesnica i
krjesnica ...)
Šulekovim je fonološkim razlozima za napuštanje «rogatoga e» Antun Mažuranić dodao
i jedan praktični: nemogućnost označavanja
naglaska na ě: «Zato kad hoće tko, da-mu (...)
pokaže ili količinu ili naglasak, ima ga razrěšiti
ako je dugo, na ie, a kratko na je, pak se onda i
naglasak dá metnuti...» (Slovnica Hèrvatska za
gimnazije i realne škole. Zagreb, 1859. Pretisak:
Zagreb, 2008., str. 34., §13).
Takav je diferencirani način pisanja refleksā jata
potpuno prevladao u hrvatskoj pravopisnoj
praksi već od početka šezdesetih godina XIX.
stoljeća postavši postupno jednom od značajki
slovopisne i pravopisne (i uopće književnojezične) koncepcije zagrebačke filološke škole (o
čem opširnije u knjizi Zlatka Vincea Putovima
hrvatskoga književnog jezika, poglavlje «Rast,
ostvarenja i ostvarenja Zagrebačke filološke
škole». III. izdanje, Zagreb, 2002., str. 561-638.).
Kao što spominje i Partaš, drugačije su
rješenje za pisanje dugoga (naglašenoga i nenaglašenoga) refleksa jata zagovarali oni hrvatski
filolozi koji su svoje nazore na hrvatski slovopis, pravopis i hrvatski književni jezik oblikovali
pod utjecajem stanja u tzv. južnome narječju
i djela(tnosti) Vuka Karadžića, zbog čega se u
hrvatskoj filologiji uobičajeno nazivaju vukovcima. Ostavljajući ovdje postrani sve ostale
sastavnice književnojezične i («fonetičke») pravopisne koncepcije hrvatskih vukovaca, u vezi
s njihovim zahtjevom da se dugi, a dijelom i
produženi (naglašeni i nenaglašeni) refleks jata
piše s ije (i izgovara dvosložno), treba reći da je
3-7
on zasnovan na pretpostavljenom stanju u novoštokavskim ijekavskim govorima «hercegovačkoga narječja» koje je «najraširenije među
štokavskima, i ono je poradi toga već kao od
prirode određeno, da bude književno narječje»
(Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb, 1899.,
str. 5., §7). Takvo je pisanje dugoga refleksa
jata propisao Ivan Broz svojim Hrvatskim pravopisom (1. izd. Zagreb, 1892. i 2. god. 1893.),
prvim službenim pravopisnim priručnikom hrvatskoga jezika. Poteškoću je priskrbila kasnija
spoznaja da i «hercegovačko narječje» čini niz
govora u kojima je stanje s dugim refleksom jata
daleko od homogenoga, tj. da se dugi refleks
jata ondje izgovara različito: i dvosložno i jednosložno. U drugome izdanju svoje Gramatike
(Zagreb, 1931., str. 54., § 62c) Maretić čak tvrdi
«da se može dogoditi, da isto čeljade istu riječ
isti dan izgovara dvojako, sad sjêno, rjéka, sad
s jeno, rijèka». I prije te spoznaje uspostavljen je
niz «iznimaka» koje su otežavale svladavanje te
problematike. Najčešće su to bili primjeri s kratkim refleksom jata pod dugim naglaskom, češće dugouzlaznim (npr. djédo, djéva, grjéšnōst,
prvjénac, starovjérac, vjéštac, zamjérati, zapjévati...), ali i dugosilaznim (npr. rjêčnik, vjêsnik), a
dvojbe su, i među filolozima, poticali primjeri
s jatom iza naglaska (npr. je li p vijest ili p vjest).
Kad se tim «iznimkama» pridružila spomenuta nepouzdanost kodifikacijskoga parametra ili
normativnog uzora, razvidno je da su bili vrlo
slabi izgledi da se u tom pitanju usklade pisanje
i izgovor, do čega je vukovskim kodifikatorima
bilo stalo.
U sve se međutim «umiješao» pretežit jednosložni izgovor dugoga refleksa jata u komunikacijskoj praksi hrvatske jezične zajednice, što je
za posljedicu imalo sve veći raskorak između
kodifikacije (koja je pišući dugi refleks jata s ije
zahtijevala i njegov dvosložni izgovor) i hrvatskoga komunikacijskog uzusa gdje se dugi refleks jata (uz nekoliko iznimaka) istina pisao ije,
ali se dosljedno izgovarao je, dakle jednosložno
kao i kratki refleks (npr. bijel, mijena u pisanju i /
bjêl/, /mjéna/ u izgovoru).
Unatoč činjenici da je Dragutin Boranić, prvo
kao priređivač Brozova Hrvatskoga pravopisa
(od trećeg izdanja god. 1906. do šestoga god.
1915.), a potom (od 1921.) kao autor Pravopisa
hrvatskoga ili srpskoga jezika, uložio znatan trud
4
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu...
da kodifikaciju troslovnoga bilježelja dugoga refleksa jata pravopisno «doradi», tj. dodatno usustavi i odtereti poneke nedosljednosti, raskorak
između hrvatske kodificirane i uzusne norme
samo se povećavao.
Kako je pak službena jezična politika između
dvaju svjetskih ratova bila dosljedno unitaristička, uvijek je «prijekim okom» gledala na sva hrvatska («plemenska», «provincijalna») «soliranja»
(što podrobno prikazujemo u knjizi Hrvatski
jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine
Hrvatske, Zagreb, 2012., str. 451-489.), sve do
potkraj tridesetih godina ni razgovor o ukratko
ocrtanu i višestruko (slovopisno, pravopisno,
ortoepski, jezičnodidaktički) važnu pitanju kodifikacije hrvatskoga standardnog jezika, jednostavno nije bio moguć. Tek kad je potkraj
kolovoza god. 1939. postignut politički dogovor o osnutku Banovine Hrvatske poznat kao
sporazum Cvetković-Maček, u tako izmijenjenim političkim i sociolingvističkim prilikama, nakon dvaju desetljeća unitarističke i unifikacijske
prakse, poveo se slobodan razgovor i o koncepciji hrvatskoga pravopisa, posebno s obzirom na činjenicu da je u prethodnome desetljeću, od god. 1929., na snazi bio («izjednačeni»)
zajednički pravopis.
Zahvaljujući tim novim prilikama potkraj god. 1939. dr. fra Stanko Petrov (Metković,
8. siječnja 1887.-Sinj, 13. ožujka 1963.) iznio je
svoj prijedlog reforme hrvatskoga pravopisa
upravo u vezi s pisanjem dugoga refleksa jata.
Podsjetivši na početku svoga prvoga članka da
se ijekavski «govori na razmjerno usku području hrvatskoga jezičnog teritorija. Većina Hrvata
morat će ga stoga i unaprijed učiti iz knjiga i u
školi!» («Ijekavski ili jekavski. Jedan prijedlog za
reformu pravopisa», «Obzor», god. LXXIX., br.
297, 27. prosinca 1939., str. 4.), Petrov nastavlja:
«To još i ne bi bilo najteže, ali nevolja je u tome,
što je praktički nemoguće naučiti sve slučajeve,
kako se reflektira stari jat u južnome govoru:
toliko ima tih pravila i njihovih izuzetaka! Za gotovo dva decenija moje profesorske prakse u
predavanju hrvatskoga jezika, ja se ne sjećam,
jesam li i samo jednog učenika imao, koji bi mi,
i u posljednjem razredu, bio sasvim vješt u pisanju slogova ije ili je bez pogreške! A to nije samo
slučaj mojih učenika: izuzevši rođene ijekavce,
ja ne znam, ima li u svoj Hrvatskoj pedeset ljudi,
koji bi bili potpuno sigurni za svaki slučaj, gdje
3-7
dolazi refleks staroga jata, kako će ga pisati.
Mogao bih ovdje kao dokaz donijeti svu silu
primjera iz najodličnijih naših pisaca, pa i sveučilišnih profesora.» (n. dj.) Podsjetivši da su ilirci
taj problem riješili «elegantno» uvođenjem «rogatoga e» («ali danas bez sumnje nitko se neće
usuditi, da preporuči upotrebu toga znaka...»),
da ni rješenje s ie nije najsretnije, pogotovo
zbog navedenih primjera s kratkim refleksom
jata pod dugim naglaskom (vjera, G mn. vjêrā),
spomenuo je i prijedlog fra Gabre Puratića s
kraja XIX. st. da se svi refleksi jata pišu slovom
e s točkom iznad (tj. ė), ali taj prijedlog kao ni
Puratićev prijedlog s dvije točke iznad slova i (tj.
ï) «nije našao nasljedovača». Zato Petrov predlaže sljedeće: «Ja držim, da je najjednostavnije
postupati ovako: gdjegod je po južnom izgovoru ije ili je, pa bilo ovo kratko ili dugo, neka se
piše samo je, bez ikakova daljnjeg diferenciranja. Kao što u pismu ne razlikujemo dugoga a
od kratkoga, ni dugoga o ili drugih samoglasnika od njihovih kratkih upotreba, ne bi smetalo,
kad bismo i u dugim i u kratkim slogovima pisali
samo je, pogotovo, kad i sada u čitavom nizu
slučajeva pišemo je, koje treba izgovoriti dugo.
Većina Hrvata koja govori i pišu (sic!) ijekavski
baš i izgovaraju redovno samo je, kao jedan
slog. Ne znam zašto bismo u pismu zadržavali
ije, koje samo pravi nepotrebne smetnje?» (n.
dj.) Usto, kao drugo pravilo, navodi da bi zadržao e iza «pokrivenoga r» i, kao treće, i «ispred
o ili j». «Mjesto pet pravila, sav pravopisni nauk
o refleksima staroga jata sveo bi se na samo tri
pravila...» Slijed ije mogao bi se i dalje koristiti
samo iz metričkih razloga u jeziku poezije i zapisima usmene narodne književnosti.
Na taj Petrovljev članak ubrzo se kritički osvrnuo dr. fra Oton Knezović («Ijekavski ili
jekavski», «Obzor», god. LXXX., br. 12, 16. siječnja 1940., str. 1-2.) odbacivši njegov prijedlog,
istina u kontekstu tada učestalih prijedloga da
se reformira hrvatski pravopis i nastojanja da se
ponovno uvede «etimološko» pisanje, istaknuvši da nesigurnosti u poznavanju te problematike
nisu izazvane njezinom složenošću nego da je
posrijedi «komod i lijenost pojedinaca». Knezović zagovara ijekavicu, tj. svjestan napor u svladavanju te problematike: «Treba dakle imati više
jezične svijesti i paziti na svoj izgovor pa će se
lako znati, gdje je ije, gdje pak je. Kad moramo
učiti nepravilne grčke, njemačke ili francuske
5
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu...
glagole, i ostale iznimke, zašto se ne bismo poturdili da naučimo i ono nekoliko iznimaka ijekavskoga izgovora? Pogotovo nema smisla pisati svagdje je osim u stihovima, gdje bi se prema
Petrovu imao zadržati je i ije!» (n. dj., str. 2.)
Potaknut tom kritikom i još jednom bilješčicom
u tjedniku «Hrvatski narod» («Naša jezična pitanja: Zašto bi bilo kasno?», god. II., br. 49, 12.
siječnja 1940., str. 5.) u kojoj se zagovara povratak ikavici, Petrov je napisao opširnu raspravu
«Ijekanje u hrvatskoj knjizi» («Nova Revija vjeri i nauci» /Makarska/, god. XIX. /1940./, br. 2,
str. 173-197. Posebni otisak: Šibenik, 1940., str.
3-27.) u kojoj je pitanje pisanja (i izgovora) dugoga refleksa jata obradio vrlo iscrpno. S nešto polemičkih «iskrica» spram O. Knezovića,
Petrov je uznastojao pokazati kakvo je stvarno
stanje u tzv. južnom narječju te što su o tom pisali drugi poznati filolozi (Milan Rešetar, Tomo
Maretić, August Leskien, Antun Radić, Vinko
Pacel, Marćel Kušar, Dragutin Boranić). Ponavlja svoju tvrdnju da je «praktično nemoguće naučiti, kada treba pisati ije, to jest tako naučiti, da
drugi nikad ne mogne reći: pogriješio si!» (n. dj.,
p.o., str. 15.)
Nakon što je iznio i pretresao sve važnije podatke, a prije negoli je ponovio svoja već spomenuta tri pravila, Petrov piše: «Pa dobro, ako
sva hrvatska nejekavska inteligencija izgovara
dugo jat kao dugo je, jednosložno; ako i rođeni
jekavci, po priznanju i naših i srpskih jezikoslovaca na velikome dijelu svoga područja, osobito u zapadnijim krajevima, govore jednosložno
i dugo je; ako tako vrlo često govore i pravi jekavci, pa jednu istu riječ mogu izgovoriti sada
sa ije, sada s dugim je: zašto bismo onda i dalje
ostajali kod Vukova zahtjeva, da moramo pisati ije, a to pisanje stavlja nas u tolike neprilike i
oteščava učenje pravopisa? Sve kad ne bismo
imali oslona u govoru prostoga puka, zar već
praksa onih, koji govore književnim jezikom, ne
bi bila dovoljan razlog, da se taj književni jezik
u pisanju obazire i na njih? Vidjeli smo, da je i
Dr. A. Radić nešto slično rekao.» (n. dj., str. 20.)
Nakon te rasprave i osvrta zagovornika «iekavice» dr. Joze Dujmušića na nju («Osvrt na jednu polemiku», «Hrvatska straža», god. XII., br.
137, 19. lipnja 1940., str. 4.), kao i kritike Ivana
K. Ostojića (v. članak «Neke jezične bilješke»,
«Novo doba» /Split/, god. XXVIII., br. 81., 6.
travnja 1940., str. 9.; v. i broj 87. od 13. travnja
3-7
1940., str. 7., kao i br. 93. od 20. travnja 1940.,
str. 10.) rasplamsala se polemika koja je potrajala do kraja studenoga god. 1940. i koju ovdje
ne možemo pratiti u svim pojedinostima.
Zaključio ju je fra Stanko Petrov vrlo umjereno intoniranim člankom «Da li je pisanje grupe
‘ije’ jedino opravdano?« objavljenim u dnevniku «Hrvatska straža» (god. XII., br. 271, 27. studenoga 1940., str. 4. i br. 272, 28. studenoga
1940., str. 4.).
Premda je polemika o Petrovljevu prijedlogu
reforme hrvatskoga pravopisa trajala punih jednanaest mjeseci u trima dnevnicima («Obzor»,
«Novo doba» i «Hrvatska straža») i dvama časopisima («Nastavni vjesnik» i «Nova revija»), ostala je u četverokutu Petrov-Knezović-DujmušićOstojić. To je svakako neobičan podatak ima
li se na umu nedvojbena važnost pitanja koje
je svojim prijedlogom pokrenuo fra Stanko Petrov.
Dva bi se razloga mogla navesti za tu neobičnu
činjenicu. Prvi je da su prije negoli se polemika razmahala objavljena dva članka kojima je u
jezikoslovnoj kroatistici i u tzv. široj javnosti pokrenuta rasprava o jednom drugom, tada svakako važnijem pitanju. Riječ je o člancima Krune Krstića «Hrvatski književni jezik» («Obzor»,
god. LXXX., br. 51, 2. ožujka 1940., str. 1-2.) i
Petra Guberine «Hrvatski jezični osjećaj i srpski
jezični osjećaj» (n. mj., br. 69, 23. ožujka 1940.,
str. 5.) kojima je inicirana rasprava o razgraničenju hrvatskoga i srpskoga i o hrvatskim jezičnim
posebnostima što je potrajala do jeseni god.
1940. kad su joj nov zamah dale Guberinine i
Krstićeve Razlike između hrvatskoga i srpskoga
književnog jezika.
Drugi je razlog odluka banskih prosvjetnih (i
političkih) vlasti koje su, dobro sluteći moguće
probleme s koncepcijskim razilaženjima oko
hrvatskoga pravopisa, to važno pitanje «riješile» vraćanjem u prošlost, dotično dopustivši
ponovno objavljivanje Boranićeva pravopisa
u inačici prije ujednačivanja (tzv. ponovljeno
četvrto izdanje: Zagreb, 1940.). Tim su činom
svi razgovori o potrebi promjena u hrvatskome
pravopisu postali zališni i de facto besmisleni,
pa se tako i na Petrovljev prijedlog počela navlačiti koprena zaborava.
Unatoč tomu ne će biti nezanimljivo
ostati još malo kod toga (u mnogočem i danas
aktualna) prijedloga. Osnovno je da je Petrov
6
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu...
posve ispravno uočio problem koji je u početku pokušao riješiti pozivajući se na (nejasno)
stanje u tzv. južnim govorima, ali je vrlo brzo
umjesto toga stanja počeo operirati neusporedivo važnijim argumentom: stvarnim stanjem
u hrvatskoj književnojezičnoj praksi, a naravno
i poteškoćama koje u poučavanju hrvatskoga
književnog jezika i poučavateljima i poučavanima priskrbljuje (vukovsko) kodifikacijsko insistiranje na dvosložnosti dugoga refleksa jata i
njegovu pisanju s ije.
Ali, da je Petrovljev prijedlog prihvaćen, kao
što je odgovarajući Petrovu ispravno upozorio
i Ivan K. Ostojić («I jekavski i ijekavski», «Novo
doba» /Split/, br. 93, 20. travnja 1940., str. 10.),
on bi istina uklonio veliko «vrelo» pravopisne
nesigurnosti, ali bi priskrbio i nekoliko ne baš
zanemarivih poteškoća govornicima hrvatskoga. Ovdje ćemo upozoriti na najvažnije.
Pisanje dugih refleksa jata s je, tj. izostavljanje slova i dovelo bi do posve izgledne
jotacije u svim riječima u kojima postoji fonemski slijed l+ije u kojima i «priječi» jotaciju, npr.
mlijeko (koje bi se pisalo mljeko, a grafemski bi
slijed l+j upućivao na izgovor fonema /ļ/ umjesto pravilnog izgovora /ml’jeko/), a tako i u desetcima drugih riječi: dolijevati, kliješta, klijetka,
liječnik, lijek, lijep, lijepiti, lijes, lijevati, ozlijediti,
plijen, plijesan, slijed, slijep, slijepac, slijev, žlijeb,
žlijezda.
Isto tako pisanje dugih refleksa jata s
je, tj. izostavljanje slova i u slijedu n+ije dovelo bi u neposredno susjedstvo slova n i j, npr.
u riječima donijeti, doprinijeti, gnijezdo, nanijeti, nijem, snijeg, sniježiti, zanijemiti, zanijeti koje
bi se pisale donjeti, doprinjeti, gnjezdo, nanjeti,
njem, snjeg, snježiti, zanjemiti, zanjeti. Kao što
pokazuju primjeri s posuđenicama u kojima
imamo neposredno susjedstvo slova n i j (n+j)
(injekcija, konjugacija, konjunkcija, konjunktiv),
taj se slijed uglavnom prepoznaje kao da je posrijedi fonem /ń/. Ta bi se ortoepska pogreška,
vrlo je izgledno, pojavljivala u svim primjerima
u kojima bi u neposredno susjedstvo došli n i j,
tj. izgovaralo bi se npr. /dońeti/, /doprińeti/, /
gńezdo/ itd.
Nadalje, Petrov u svojim člancima nije
dotaknuo malobrojnu skupinu hrvatskih riječi
kod kojih je dugi refleks jata na kraju (u finalnoj
poziciji), npr. doslije, dvije, obadvije, poslije, prije,
maloprije, otprije, pa i prijevremen, prijevreme-
3-7
nost. U tim se riječima dugi refleks jata redovito
ostvaruje dvosložno, a izostavljanje fonema /i/
uvijek se signalizira izostavnikom (apostrofom),
npr. dv’je, posl’je.
Neobjašnjeno je ostalo i bi li se to pravilo, i kako, kao i u «iekavskom» pisanju, «protegnulo» na (uglavnom posuđene) riječi sa slovnim i fonemskim slijedom i+j+e koji ne potječe
od jata. U većini se tih riječi realiziraju sva tri
fonema (npr. bijenale, bijenij, higijena, hijena, pijetet, premijer, rivijera, trijenale, trijenij), ali se dio
takvih riječi, iako se pišu sa slijedom i+j+e (npr.
dijeta, kvocijent, orijentalac, orijentir, orijentalist,
pacijent), bar kolokvijalno, pretežito izgovara
bez fonema /i/ (djeta, kvocjent, orjentalac, orjentir, orjentalist, pacjent), a u nekoliko njih (npr.
garsonijera, hotelijer) nakon izostavljanja /i/ događa se isto što i s riječima spomenutima pod
a) i b), tj. izgovaraju se /garsońera/, /hoteļer/.
Sve u svemu prijedlog dr. fra Stanka
Petrova, potekao iz njegova profesorskoga
iskustva, (pre)brzo je zaboravljen, ali je uočeni
problem ostao do danas. Stečene se pravopisne navike dakako mijenjaju teško i nevoljko, a
šest-sedam desetljeća poslije i pogotovo, pa je
aktualiziranje slična prijedloga prije desetak godina (v. priloge koje je Ivo Škarić skupio u treće
poglavlje svoje knjige Hrvatski govorili, Zagreb,
2006., str. 153-180.) više izazivao čuđenje, pa i
podsmijeh negoli je bilo shvaćeno ozbiljno, što
opet nikako ne znači da se usklađivanjem pisanja i izgovora dugoga (dijelom i produženog)
refleksa jata ne će morati baviti budući kodifikatori hrvatskoga standardnog jezika. Ovaj je
članak samo podsjećanje na jednoga manje
poznata prethodnika i njegov neprihvaćeni prijedlog.
7
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
8-20
Radijska dramatizacija
«Dva bijela hljeba»
Milana Begovića
FRANA MARIJA VRANKOVIĆ
«Dva bijela hljeba», pripovijetka je Milana Begovića iz 1934. godine. Autor u njoj iznosi priču o
okrutnosti društva spram jednostavne, neobrazovane, ali inteligentne seljanke Jece, Jelisavete
iz Maovica, sela zapadno od Vrlike. Nakon što
ju obitelj «proda» u grad bogatoj obitelji kao
dojilju, gdje ju gospoda iskorištavaju, a druga
služinčad ne podnosi, umire joj vlastiti sin. Međutim, ni to ne dozna odmah, nego pukim slučajem, nakon što je i ukop djeteta obavljen.
Pripovijetku «Dva bijela hljeba» odabrala sam
kao prozni predložak za radijsku dramatizaciju,
nakon niza pokušaja odabira proznih predložaka. Odlučila sam se za ovu pripovijetku zbog
njezine konkretne i koherentne radnje, koja
se može prenijeti u igranoj radio dramskoj formi, jer sadrži jasnu fabularnu nit te posjeduje
dramsku napetost. Također, zainteresirala me je
tema seoske, siromašne, skromne žene, mlade
majke, postavljene pred gotovo nemogućim
zadatkom, koja je stavljena u ralje bogatih ljudi
u gradskoj sredini, na koju nije naučena. Zanimalo me pokušati istražiti što se to u glavi takve žene mora odvijati i kroz koja stanja mora
prolaziti kad iz stanja sreće dobivanja i dojenja
vlastitoga prvorođenca, pod pritiskom vlastite
obitelji, mora ostaviti svoje dijete i otići te, kao
za svoje, brinuti se za tuđe dijete, a k tomu još s
nesigurnim jamstvom za bolje sutra.
Jako dramsko fokusiranje na glavni ženski lik,
Jecu, i njezin položaj žrtve unutar okrutnoga
svijeta u kojem se nalazi, tekstu daje vrlo izraženu napetost. Dramska napetost očituje se u
tome, što do kraja ne znamo hoće li se Jecina
žrtva isplatiti i imaju li smisla sve nedaće koje
proživljava radi potencijalnoga blagostanja u
budućnosti. Kroz niz radijskih situacija pratimo
njezino putovanje iz sela u grad, život u gradu
i povratak u selo, u čemu je vidljiva napetost
između Jecine stare i nove životne situacije. Si-
LIKOVI
STEVO Stevan, seljak iz Maovica
JECA Jelisaveta, njegova žena
STARA Stevina majka
JOVO mali Jovan, Jovica, dojenče, Jecin i Stevanov sin
LJEKAR iz varoša, posrednik između sela i grada
SESTRA medicinska sestra u liječničkoj ordinaciji
ŠIME gospodin Šimun, poslovni čovjek iz Splita
LINA gospođa Anđelina, njegova žena
MATE njihov vozač
ZANZA mlada gospođa, njihova kćerka
TONI mladi gospodin Antonio, njezin muž, sudac
MALI ŠIME dojenče, Zanzin i Tonijev sin
LUCIJA sobarica u kući Zanze i Tonija
ANĐA kuharica u kući Zanze i Tonija
SELJANKA iz Zagore
SIMO dječak iz Maovica
6M (5 odrasli i 1 dijete)
8Ž (5 mladih, 2 starije i 1 starica)
2 dječja plača
tuacija njezine sadašnjosti na početku djela, trebala bi imati tendenciju pretvaranja u situaciju
života u izobilju. Međutim, da bi do toga željenoga dobra došlo, potrebna je Jecina žrtva. Na
kraju, osim neostvarivanja željene nove situacije, zbog čega je napetost znatno jača, nego što
bi bila da je ostvareno željeno dobro, vidljiva je
napetost između nje i njezine obitelji. Umjesto
da ju obitelj zaštiti i čuva, njezina ju je obitelj,
kako i sama kaže, poslala «da prokurva svoje
materinstvo». Uz to, umjesto da je u okruženju
sebi ravnih ljudi, te ljudi svoje vjere, odjednom
se nalazi u okruženju sebi, uvjetno rečeno, nadređenih, i to nadređenih inovjeraca. Dakle, prisutna je napetost između nje i njezinih novih,
bogatih «vlasnika». Osim situacije međuodnosa
8
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
bogatih poslodavaca i siromašne zaposlenice,
nalazimo i napetost u odnosu Jece, kao dojilje,
s ostalom služinčadi zbog njezina statusa dojilje
u kućanstvu. Iz svega spomenutoga, vidljivo je
da je središnja tema ove priče okrutnost.
Tema ovoga proznoga predloška pogodnija je
za slušni od vizualnoga medija zbog toga što bi
ova priča trebala kod slušatelja proizvesti emocionalni učinak, a jača je veza između emocija i onoga što čujemo nego između emocija i
onoga što vidimo. Iako je riječ o specifičnoj
životnoj priči jednoga fikcionalnoga lika, putem vizualnoga medija stvara se snažniji dojam
osobne i specifične priče lika o kojem je riječ.
Za razliku od vizualnoga medija, slušni medij
posjeduje veću dozu anonimnosti jer lik upoznajemo samo kao glas osobe koju predstavlja.
Time osoba koju čujemo, u ovom slučaju žena
koja na sebe preuzima funkciju žrtve, postaje
predstavnikom grupe, djeluje arhetipskiji.
Radio-dramatizacija prati glavni ženski lik kroz
niz radijskih situacija, koje se, uz jedan flashback, vremenski kreću linearno, međutim
dramsko vrijeme je zgusnuto. Sažeto je na način da je u dvadesetak kratkih radijskih situacija
obuhvaćeno razdoblje od kolovoza jedne do
travnja iduće godine. Flash-back na samom bi
početku trebao u zvučnoj kulisi prikazati dvovjersku sredinu, kao i kroz prikaz sretne prošlosti, barem na trenutak promijeniti energiju
situacije iz koje flash-back proizlazi. Završna je
situacija, iako u linearnom vremenu, izmaknuta iz realnoga prostora u maštu glavnoga lika,
Jece, čime je omogućeno da Jeca ponovo čuje
glasanje svoga djeteta.
Dakle, prilikom same dramatizacije proznoga
predloška, fokusirala sam se na centralnu figuru, s težištem na njezinim stanjima, te prema
tomu reducirala pripovjednu građu. Zbog toga
sam neke likove uvela u situaciju prije njihova
pojavljivanja u pripovijetci, a neke likove, zbog
nepotrebnosti eliminirala iz radio-dramatizacije, dok su neki drugi likovi dobili značajniju ulogu. Iako prisutna u prozi, introspekcija glavnoga
ženskoga lika u dramatizaciji postaje središnje
mjesto radio-dramskoga postupka. Tako sam
u radio-dramatizaciji, nakon uspostavljana situacije u kojoj se protagonistica nalazi, daljnju
gradnju radijskih situacija prožela unutarnjim
monolozima glavnoga lika. Njihova je svrha
bila potenciranje funkcije žrtve kroz njezin unu-
8-20
tarnji prostor. Postupak koji bi potencijalno bio
nepogodan za vizualni medij, u slušnom mediju nije smetnja s obzirom na to da je unutarnji
monolog osnovno izražajno sredstvo radija.
Kroz niz radio-dramskih situacija pokušala sam
uspostaviti dinamiku eksterijera i interijera da bi
se dobila dinamika kretanja lika, kao i dočarala
atmosfera u kojoj se lik nalazi. Interijer koji dominira je spavaća soba glavnoga lika u stranoj
kući. Za razliku od promjenjivih interijera, dominantna su dva eksterijera, i to ruralna atmosfera
gradića u Dalmatinskoj zagori za ljetne žege i
atmosfera urbanoga priobalnog grada, točnije
Splita, kroz četiri godišnja doba.
Radijske situacije potkrijepila sam zvučnim
efektima za dočaravanje ambijenta u kojem se
radnja odvija. Kako se radnja odvija kroz četiri
godišnja doba u dva različita ambijenta, zvučni
efekti jasno određuju prostor i vrijeme radnje.
Glazbena kulisa i glazbena pretapanja slušatelju daju informaciju o emocionalnom stanju
lika te kod slušatelja pokušavaju probuditi istu
emociju. Ona se ostvaruje na dvije razine, od
kojih je prva atmosferska glazbena kulisa, a
zastupljena je izborom glazbe koja podcrtava
lokalitet i mentalitet u kojem se radnja odvija.
Druga pak razina glazbene kulise cijelu priču
izdiže iz lokalnoga miljea te ju podiže na opću
razinu. Konkretna glazbena rješenja odabrana
su u procesu rada na dramatizaciji i snimanju.
No uz glazbenu kulisu i zvučne efekte, u ovoj
je dramatizaciji ostavljen prostor i za tišine kojima je svrha pojačavanje neizvjesnosti onoga
što će se dogoditi.
Iako bi se likove okvirno dalo posložiti u tri kategorije: srpska ijekavica iz zaselka Maovica,
hrvatska ikavica iz Zagore te splitska urbana
štokavština prožeta talijanizmima, zbog načina
na koji je autor pisao, a koji je jezično neujednačen, govor likova nisam pokušala lokalno obojiti po idiomima kojima govore.
Dramatizacija obuhvaća četrnaest govornih likova te dva različita dječja plača. Od šest muških likova, pet čine odrasli glasovi, a jedno dječji
glas, koji je izostao u finalnoj verziji radiodrame.
Osam ženskih likova podijeljeno je na šest mladih ženskih glasova, jedan glas zrelije žene te
glas jedne starice.
9
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
LJETO
1.
EXT. SILAZAK U VRLIKU. 8.30h. KOLOVOZ.
ŽEGA. ZVUČNA KULISA: CVRČE CVRČCI
I ZUJE MUHE. ČUJU SE TEŠKI KORACI. STEVAN GONI MAGARCA (viče: «Ajde, ćušo!»).
STEVO, JECA, STARA, mali Jovica
STEVO: Ajde! Brže! Skoro će varoš!
JECA: Stevo, moramo li? Ja dalje ne mogu!
STEVO: Nema nam druge, Jeco.
STARA: Vid’mi ovo opanaka, jadna ne bila!
STEVO: Majo, pusti opanke, hodaj!
STARA: A kako, odriješena mi oputa!
STEVO: Dobro. Odmorimo. (magarcu) Ćušo,
ustav’se!
JECA: Otkako sam se za te udala, nisam ovamo
zalazila!
2.
EXT. FLASH-BACK. PROSIDBA. VRLIKA. KOLOVOZ PRIJE TRI GODINE. USEKOVANJE
GLAVE SVETOG JOVANA KRSTITELJA. ZVUČNA KULISA: SAJAM. DJEČJI SMIJEH. PROLAZE KOLA. IZ HRAMA Sv. NIKOLE ČUJE PJESMA: Svetom Jovanu. IZ TE ZVUČNE KULISE
IZDVAJA SE RAZGOVOR JECE I STEVANA TE
ZVUČNA KULISA PRELAZI U DRUGI PLAN.
STEVO, JECA
STEVO: (trči) Jeco! Jeco, dođi da ti nešto kažem!
JECA: Što ćeš mi kazati, Stevane, što i drugi ne
bi mogli čuti?
STEVO: Dođi bliže. Zar se bojiš?
JECA:Ne, ali…
STEVO: Dođi, dođi! Nije to za druge, neg’ za
me i za te!
JECA:Za me i za te?
STEVO: Odsad si moja i ničija druga!
JECA:Ma da sam tvoja!?
STEVO: Ako me hoćeš! Doć’eš u mene u Gornje Maovice!
JECA: Stvarno?
STEVO: Hoćeš li?
3.
EXT. POVRATAK U SADAŠNJOST. VRLIKA.
ZVUČNA KULISA: ŽAMOR ULICE.
STEVO, JECA, STARA, mali Jovica
STARA: Jeco! Jeco, zaveži mi ovaj opanak!
JECA: Eto. A ovo moje u bešiki… Kako će on?
STARA: Ili ovako ili nikako. Ja’l živjeti, jal’ crknuti! Sve će to proći. Sve će opet biti dobro!
8-20
STEVO: (od naprijed) Mičite se! Ljekar neće čekati na nas!
JECA: Gle! Ne spava! Gleda! Svoju zlu maju
gleda!
STARA: Daj Jeco, ne brebonji više! Ne ide se
na smrt! Sve je to strašno, znam ja to! Ali, što se
može! Ne može se od drva živjet, Jeco!
JECA: (prošapće) Jovanče, sine, rano materina!
(Stanka. Hodaju.)
STEVO: Evo Općine! Iza čoška je ljekar?
JECA: (za se) Ne vidjela mu, da bog da, nikad
vrata!
STEVO: Vi uđite i čekajte da vas prozovu! Ja
idem s ćošom drva prodat!
4.
INT. U ČEKAONICI. SVE PRAZNO. TIŠINA.
ZVUČNA KULISA: HIHOT KROZ VARATA
ORDINACIJE.
JECA, STARA, LIJEČNIK, MEDICINSKA SESTRA, mali Jovica
JECA: (smiruje malog, pjevuši, polumrmljajući)
Majka Jovu u ruži rodila, ružica ga na list dočekala. Bela vila u svilu povila, a pčelica medom
zadojila. Lastavica krilom pokrivala – nek je rumen ko ruža rumena. Nek je bijel ko bijela vila,
nek je radin ko pčela malena, nek je hitar ko
lastavica.
STARA: Daj mu sisu! Ako mi čekamo, ne mora
i dijete!
JECA: (doji dijete i tepa mu tiho plačući) Jovo
moj, voli tebe maja! Rano moja, ne bih te, da je
po mome nikad ostavila!
STARA: Prestani! Stavljaš i nas na muke kad
tako brebonjiš, nije ni nama lako! Eno se i Stevan snuždio i slomio, pa sve jauko u sebi kao da
su mu tri eksera u džigerici. A sve to nije tako
strašno, znam ja to! Kao da ja nisam preživjela to isto što i ti sad? (Jeca tiho pjeva djetetu.) I
Stevan je onda bio baš tako sitan kao ovo tvoje
pilence u bešici. Gledao u me prijekornim očima. A meni teško pri duši… Kao i tebi sada! Pa
ipak, trebalo je!
JECA: Ali to je najgore! Nije li grijeh ostavit…
(Naglo se otvore vrata ordinacije. U čekaonicu
proviri medicinska sestra. Prepozna ih.)
SESTRA: A vi ste! (Liječniku) Došla je ona žena
iz Maovica! (Ženama) Kasnite! Čekamo vas već
odavna! Uđite!
JECA: Evo, samo da… (Krene odvajati dijete od
sise.)
10
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
SESTRA: Pusti nek sasne!
LIJEČNIK: (ušao u čekaonicu) Ti si Jeca?
JECA: Da, ja sam.
LIJEČNIK: Sestro, odite po gospodu iz Splita!
Sjede pred kavanom.
(Med. Sestra izlazi. Zvuk otvaranja i zatvaranja
vrata te zvonca.)
LIJEČNIK: (staroj) Stara, a šta je tebi?
STARA: Ništa. Ja sam Jeci svekrva.
LIJEČNIK: Stevanova mati?
STARA: Jeste!
LIJEČNIK: Pa otkud ti? Tebe nije ovdje trebalo!
STARA: A tko će ponijeti dijete kući?
LIJEČNIK: A Stevan nije silazio s vama?
STARA: U varošu je on. Dognao tovar drva da
ih proda.
LIJEČNIK: Tovar drva, veliš! I to mi je, znaš! Kao
da vam je sila da pazarite tovar drva za dvije
grešlje! (Okrene se prema Jeci.) A ovdje Jeca!
To su sada vaše šume! I podvornice! I oranice!
A bogme i mlin i konobe i hambar. Tu vam je žetva, kosidba i vršidba u jedan mah. Puna kuća!
JECA: Bez mene, gospodine! Šta će ovo pile
bez mene?
LIJEČNIK: Jeco, uđimo mi rađe u ordinaciju,
sad će i gospoda. (Staroj.) Svekrva, ti, ostani u
čekaonici, i kad dođe Stevan, reci mu, neka uđe
k nama.
STARA: Dobro.
(Ljekar i Jeca uđu u ordinaciju. Jeca nastavlja dojiti i umirivati dijete.)
5.
INT. Dvostrukost: U ČEKAONICI STARA PRISLUŠKUJE RAZGOVOR. A U ORDINACIJI
LIJEČNIK RAZGOVARA S JECOM KOJA CIJELO VRIJEME DJETETU PJEVUŠI USPAVANKE. KAO OKVIR SCENE, STARA SAMA PRED
VRATIMA.
STARA, LIJEČNIK, JECA, mali Jovica, pa SESTRA, GOSPODIN ŠIMUN, pa STEVAN, pa
GOSPOĐA ANĐELINA
STARA: Da mu rečem… Ostavi me pred vratima. Ma danu, možda nešto i čujem… Jeste, prislonit ću uho!
SKOK U ORDINACIJU. U POZADINI LIJEČNIKOVA MONOLOGA JECA JOVI MRMLJAJUĆI PJEVUŠI USPAVANKU, KOJA ULAZI U
PRVI PLAN U TRENUTCIMA LIJEČNIKOVE
ŠUTNJE, KAD ON OČEKUJE NJEZINU VER-
8-20
BALNU REAKCIJU NA SVOJ GOVOR, KOJA
SE NE DOGAĐA.
LIJEČNIK: Ti i ne znaš, što učini za svoju kuću!
Za Stevana, za se i za to tvoje, kako ono veliš,
pile. Tih nekoliko mjeseci proći će hitro, a već
danas, ako hoćeš, imaš kravu u kući.
JECA: (Za vrijeme cijeloga Liječnikova monologa Jeca ga namjerno ignorira šapućući djetetu
uspavanke.:) Sanak ide uz ulicu, vodi Jovu za ručicu, sanak Jovi govoraše: «Hodi Jovo u bešiku,
da se sanka naspavamo, i u jutro podranimo…»
… Majka Jovu u ruži rodila, ružica ga na list dočekala. Bela vila u svilu povila, a pčelica medom
zadojila. Lastavica krilom pokrivala – nek je rumen ko ruža rumena. Nek je bijel ko bijela vila,
nek je radin ko pčela malena, nek je hitar ko
lastavica.
LIJEČNIK: A prije neg se vratiš, platit će Stevan
dugove i ne će biti tereta na kući, ne će biti kamata, ni suda, ni pljenidbe za porez. Bit ćete
gazde, a ne prosjaci kao danas. A i dokupit ćete
koje parče zemlje uz vašu. Jedno jutro – dva…
Jeco? Zato, Jeco, sad utri suze i smij se radije.
Veseli se! Sreća je to, ženo, moći tako u ovo zlo
vrijeme! Al’ ko hoće da ima, taj valja i da se žrtvuje. Da je samo meni tako kao tebi! Bez muke
i truda spasiti svoju krv i ognjište!
SKOK NA STARU SAMU PRED VRATIMA.
STARA: O, sveti Jovane Zlatousti, ti mu dade
svoja usta!
(Zvuk otvaranja vrata sa zvoncem.)
SESTRA: Ma vidite staru! Šta je!? Prisluškuješ, a!
Sram te bilo!
STARA: (preplaši se) Nisam, sestro!
SESTRA: Izvolite, gospodine Šimune. Samo pravo odite u ordinaciju. Čekaju na vas.
ŠIME: Hvala.
SKOK U ORDINACIJU
LIJEČNIK: Gospodine Šimune, benvenuti! A signora Anđelina?
ŠIME: Sad će doći i ona. Otišla je k vašoj ženi
da joj pokaže kako se pravi neki puding.
LIJEČNIK: Puding!? Još jedan puding! Ima ona
više recepata za pudinge, nego ja za sve bolesti
svijeta!
ŠIME: Ovo je dakle ona žena? (Liječniku) Che
bella creatura!
LIJEČNIK: (ponosno) Sfido io!
JECA: Jeca, drago mi je.
11
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
ŠIME: Ne, ne, ne trebaš ustajati. Samo ti doji
to tvoje. Ja sam Šimun. (liječniku) E ‘vero che il
latte di donna ringiovanì il vecchio?
LIJEČNIK: Ne znam, tako vele. Abigail je njime,
con suo latte, vratila izgubljenu snagu kralju
Davidu. I starog Kimona je kći Pera hranila con
suo proprio latte, kad je od gladi pogibao u tamnici. Al to su valja priče…
ŠIME: (Jeci) Imaš li dosta mlijeka da ga hraniš?
LIJEČNIK: Ma što ne bi bilo! Vidi! Kad i ovo rastvorimo! Dva bijela hljeba, gospodine moj!
(Otvore se vrata.)
STEVO: Evo me, doktore, Jeco!
JECA: Gospodine Šimune, ovo je moj čovjek,
Stevan!
ŠIME: Jesi li vojsku odslužio?
STEVO: Osamnaest punih mjeseci!
ŠIME: Jesi li zdrav?
STEVO: Zdrav, gospodine, zdrav! Nijedan dan
nisam bio odsutan od službe!
ŠIME: Da, jest, zdrav… A nisi li možda…
LIJEČNIK: Non se preoccupi, signor Simone.
Non abbiate paura! Pregledao sam i njega i nju!
Sangue, saliva e urine! Ja vam jamčim! Vi assicuro!
ŠIME: Bene, bene! (Stevanu) A Stevane, neće li
ti biti teško bez žene?
STEVO: Dabome, bit će. Al život nije lak. Predurao sam ja osamnaest mjeseci bez nje, pa ću
i ovo vrijeme, što je kraće! Najgore je malom
Jovi!
LIJEČNIK: Glavno je da što prije nabaviš kravicu. Onda Jovi ništa ne fali!
JECA: Zašto gospodine Vi ne biste nabavili kravicu za svoje dijete? Valjda možete toliko?
(Stanka.)
LIJEČNIK: (Jeci) Ti si razumna žena, Jeca. Dobro misliš. Što je pravo za tvog Jovu, moralo bi
da bude pravo i za ono gospodsko dijete u Splitu. Al ono je slabašno, od bolesne matere, koja
nema ni suze u prsima. Treba mu krepke hrane.
Da ojača. Da ne umre. A tvoj će Jovo srkati vareniku kao gotovo june!
JECA: Ali…
(Zvuk otvaranja vrata i zvonce. Ulazi gospođa i
uđe u ordinaciju, ne obraća pažnju na žene u
čekaonici.)
ŠIME: Ecco la!
LIJEČNIK: Gospođo Anđelina! (rukoljub)
LINA: Doktore, oprostite, vaša je gospođa htjela da zna kako se pravi neki puding, a ja se ni-
8-20
sam mogla sjetit… Oho! Ovo je dakle ona žena.
Jeca! To je Jelisaveta?
JECA: Da.
LINA: Elisabetta! Un bel nome! Mi smo došli po
tebe i da se pogodimo! Al ti ideš našoj kćeri,
ona je, sirota, vrlo slaba i dijete joj je slabo, kad
nema čime da ga hrani. Ovo ti je muž?
JECA: (tek što zausti) D…
LINA: (ko navijena prekine Jecu) Che simpatico
giovane! Je li ti doktor rekao, kolika će ti biti plaća?
JECA: (tek što zausti) N…
LINA: (ko navijena prekine Jecu) Hiljadu dinara!
Malo više zasluži moj zet, koji je svršio univerzu i doktor je, doktor prava. Sudac! (neugodna
tišina.) Bože moj, al mi smo tu, moj muž i ja, mi
ih pomažemo i trošak za te ide iz našeg džepa.
Ja mislim da ti je dosta hiljadu dinara, a to možeš sve slati kući, jer kod nas imaš i stan i hranu
i odjeću, sve, sve, a još i poštogod, kakav dar
za svetke, a ako dijete dobro napreduje… (neugodna tišina.) No znaš, bit ćeš gospođa kod
nas, prava gospođa, nikakva posla, samo dojiti
dijete, šetati s njim, spavati s njim, prati ga, čuvati, bože moj, kao tvoje. Ono će i biti tvoje, ti
si mu druga majka, samo moraš paziti da mu
budeš zdrava, jesi čula! Da te ne more misli na
tvoju kuću, da si vesela, jer ako si tužna, onda
ti je mlijeko gorko, nezdravo. (neugodna tišina.)
Muž ti ne smije ništa pisati, nego samo ono što
te veseli, to jest, on i neće pisati tebi, nego meni,
a ja ću ti reći sve što se događa kod tvoje kuće.
Ne smije ni doći da te vidi. Putovanje je danas
skupo, a ti se ne smiješ uzbuđivati… (neugodna
tišina.) Ajme, a gdje je tvoje dijete? Je li živo?
JECA: Pa evo ga!
LINA: Ah, si! Giusto! Che tesoro! Non par un
bambino di contadini! Se i fosse cosi! Daj mi
da ga poljubim. (Poljubac.) Još jedanput… (Poljubac.)
ŠIME: Andiamo, Angelina, finiamola!
LINA: (Jeci) Ne boj se ti ništa za nj. Ja ću misliti
na nj. Poslat ću mu haljine, bječvice, postoliće.
On je sad naš, od naše familije. Ja ću doći amo
da ga vidim, kad god budeš htjela. Samo ti budi
dobra s našim…
ŠIME: Dio santo, che trappatacola!
LINA: Va bene, va bene! Andiamo!
ŠIME: (liječniku) Siamo molto contenti! Iznimno
smo zadovoljni! Doktore, dalje, molim, po dogovoru! A tebi Stevane, evo dogovorene dvije
12
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
banke! (Daje mu ih.) Žurimo. Posli! Doskora!
Na križanju!
6.
EXT. ISPOD VRLIKE. NA KRIŽANJU S CESTOM ZA DRNIŠ. POD MURVOM. VRIJEME
RUČKA. STARA JEDE. ZVUČNA KULISA: ZUJANJE BUHE.
STARA, STEVO, JECA, mali Jovica, pa MATE,
ŠIME, LINA
STARA: (naglo se trgne) Buva! Uh, kolika je, kao
kvočka!
STEVO: Što se sad buškaš! Buva ko buva! Ni
prva ni zadnja!
STARA: (razočarano zaurla) Izmače, vrag je!
(Dijete zaplače.)
JECA: Majo! Ššššš-šššš!
(Jeca umiruje dijete. Stanka. Stara se sladi.)
STARA: Dobro je! Šta vi ne jedete! Nu!
STEVO: (srkne vina iz boce) Ja ne mogu, majo!
STARA: Grehota bi bila da se baci! Jeco?
JECA: Ne mogu, ni ja. (Stanka. Zapuše povjetarac.) Ma vidi, rano moja, kako ti je vjetar tu
maramu razbarušio. Sad će ti je maja rastrijeti.
(Stanka. Stara i dalje jede.)
STARA: Dobra slanina. Dobra!
JECA: (zaplače)
STEVO: Jeca…
JECA: (susprezajući suze) Šta’s dobio za drva?
STEVO: Gotovo ništa.
STARA: Zašto si dao čitavu banku onom gospodskom šoferu?
STEVO: (ljutito) Da isplati neki dug u varošu.
JECA: A šta te je ono pitao onaj gospodin, jesi li
bio bolestan, kad si bio u vojsci?
STEVO: Eto, dokon, pa pita!
JECA: I još je nešto htio reći, ali ga je ljekar prekinuo.
STEVO: Lacmansku mu mater… Mislio je valjda, da sam bio francav!
STARA: (taman završila s jelom) Taki su ti oni!
STEVO: A ja se nikad ne bih dotaknuo druge
žene, osim tebe!
STARA: (tiše) Bogami, one dvije banke, što ti je
dao, široke kao dva čaršava!
STEVAN: Tebi se samo banke motaju po glavi!
(na nju) Ako ih još jednom spomeneš, raskidat
ću ih i vraćamo se u selo svo troje!
STARA: Bogorodice, pomozi nam!
JECA: (nježno) Ne ljuti se Stevo. To nije da se
ljutiš u ovaj čas kad se rastajemo. Na koncu
8-20
konca, ja i odoh od kuće zbog novaca. Kad se
ja ne tužim, zašto bi se ti ljutio.
(Stanka. Vjetar. Pjev lastavica. Odjednom se začuje truba automobila.)
STEVO: To su oni. Prepoznajem auto.
STARA: I ja šofera, to je Mate!
JECA: Zar već stižu?!
MATE: (otvara joj vrata) Evo Jeco, upadaj. Ja
sam Mate. A evo ti i ovaj zavezak! Čuvaj ga dobro. To je tvoje!
STEVO: (tiho Mati) Pssst. Mate, Je li to onaj đerdan?
MATE: (Stevanu na uho) Da, od one tvoje banke otkupio sam đerdan i ovo je ostalo. Kamatniku sam isplatio 230 dinara, kako je na njegovoj hartiji bilo upisano: «Primio sam pod zalogu
đerdan, u kome ima 63 cvancike, pet forinta,
četiri talijera i dvije petokrunke i isplatio 230 dinara.»
STEVO: Sad Jeca barem ima svoj đerdan da ju
čuva!
(Jeca uzme dijete i izljubi ga.)
JECA: (poljubi dijete) Neka te čuva sveti Jovan,
pile moje!
STARA: Ja ću gledati na nj kao i ti!
ŠIME: (iz auta) Jeca! Hitro! Moramo što prije
doći do Splita!
LINA: (iz auta) Mi smo iza sjeli, pa ti možeš naprijed do šofera! Bit će ti lijep pogled!
7.
INT. (EXT.) U AUTU. PUT DO SPLITA. ZVUČNA KULISA: ZVUK PROLASKA AUTA PREKO
SUHE ZEMLJE.
JECA, MATE, LINA, ŠIME
LINA: Jeco, sjediš li dobro?
JECA: (odsutno) Dobro, dobro.
MATE: Dobro! Dug je put od Vrlike do Splita, a
tek smo prošli mimo Dragovića. Onda ćemo u
Sinj po gorivo.
ŠIME: Grad sinjske alke i čudotvorne Gospe
Sinjske, za nas je često benzinska crpka! (Nasmiju se.)
MATE: A nakon Sinja idemo put Klisa i onda
nam je Split na vidiku! (Jeca šuti.)
MATE: Jesi bila u Splitu?
JECA: Ne.
MATE: A u Sinju?
JECA: Ne.
MATE: Jel ti ovo prva vožnja autom?
JECA: (jednako odsutno) Da.
13
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
(Tišina.)
(duboko uzdahne, zatim šoferu) Kako je to lijepo!
MATE: (zbunjen) Molim?
JECA: Hitra je ova vaša mašina. Kako to ide?
MATE: Nisi se nikad ovako vozila?
JECA: Gdje bih! Samo kolima. I to sa upregnutim tromim volovima.
MATE: Uh! A vjerojatno si najviše išla pješice!?
JECA: Najviše tako.
(Sa stražnjih sjedala:)
ŠIME: Je li ti žao, što si odlazila od svojih?
JECA: Žao mi je.
LINA: Bit će ti lijepo kod naše kćeri, vidjet ćeš.
8.
INT. SINJ. U CRKVI ČUDOTVORNE GOSPE
SINJSKE. ZVUČNA KULISA: ZA SCENE ČUJE
SE KAKO NETKO IMPROVIZIRA NA ORGULJAMA. LININA MOLITVA JE KULISA JECINE
MOLITVE KOJA SE ČUJE U JECINIM PAUZAMA.
LINA, JECA
JECA: Bože moj…
LINA: (prekine ju) Kako to da se hoćeš pomoliti
u katoličkoj crkvi?
JECA: Znala sam ja i u Maovican da se pomolim u Sv. Jure!
LINA: Ma nemoj!
JECA: Bog je jedan, za sve nas, a i Bogorodica.
Ako ona pravi čudesa, to ih pravi i za nas i za
vas.
LINA: Možda imaš pravo! (Stanka. Glasno krene) Ave, Santa Maria, Madre di Dio. Eh… (ne
može se sjetiti molitve, pa mehanički nastavlja
prvo čega se sjetila.)
JECA: (istovremeno, hitro govoreći) Bogorodice
djevo, čuvaj moga Jovu! Molim te da ne budem
ljubomorna na tuđe djete! Ukroti me! Neka
budem dobra tom djetetu! Učini me majkom
tom bolesnom tuđem čedu! Nek brzo ozdravi i
onda da se vratim svome Jovi! Gospode, pomiluj! Gospode, pomiluj! Gospode, pomiluj!
LINA: Beati i poveri in spirito, perché di essi è il
regno dei cieli. Beati gli afflitti, perché saranno
consolati. Beati i miti, perché erediteranno la
terra.
JECA: Ne odlazim po volji! Oni su odlučili za
mene! Ljekar je predložio Stevanu… a onda je
stara… Stalno su… Poslali me! Prodali me! I stara
i Stevan… Nagovorili me da se prodam! A što
8-20
ću ja jadna! Što sam mogla! Nabio je dugove!
Kamatare! Što bi Jovo?
LINA: Beati quelli che hanno fame e sete della
giustizia, perché saranno saziati. Beati i misericordiosi, perché troveranno misericordia. Beati
i puri di cuore, perché vedranno Dio. Beati gli
operatori di pace, perché saranno chiamati figli
di Dio. Beati i perseguitati per causa della giustizia, perché di essi è il regno dei cieli.
JECA: Rekli su mi što bi sve imao da odem, da
se prodam! Izbrojili! Prebrojili! Ispitivali! Sračunavali! Rekli da treba da ostavim Jovu! Da će
mu tako biti bolje! Da će pribavit! Ako se unajmim! Poslali me da prokurvam svoje materinstvo! Rano moja! Što sam mogla?
LINA: Beati voi quando vi insulteranno, vi perseguiteranno e, mentendo, diranno ogni sorta
di male contro di voi, per causa mia. Rallegratevi ed esultate, perché grande è la vostra ricompensa nei cieli.
JECA: Prosti mi! Amin!
LINA: Amen!
9.
INT. SPLIT. VILA ZANZE I TONIJA. ZANZINA
SPAVAĆA SOBA. ZANZA SE STALNO MUČI
S KAŠLJEM. PRETAPANJE: IZ CRKVE NA ZANZIN SUHI KAŠALJ.
JECA, LINA, ZANZA, TONI, ŠIME, mali ŠIME
LINA: Zanzo?
ZANZA: (kroz kašalj jedva uspije prozboriti)
Majko, ovako je od jutros.
LINA: Ajme, povera!
ZANZA: Ne brini, proći će.
ŠIME: (Zanzi) Evo dobrije vijesti!Došla ti je naša
Jeca!
ZANZA: Jeco, zdravo izgledaš. Dobro je to…
Drago mi je, Zanza. A ovo ti je moj muž. Antonio.
TONI: Antonio! Toni!
JECA: Drago mi je!
LINA: Zanzo, dušo, kad smo jutos izašli tata i ja
nisi tako kašljala.
ZANZA: Ma odmah sam bolje čim znam da je
Jeca došla! Može konačno netko maloga podojiti.
ŠIME: Toni, jeste li pozvali liječnika!
ZNAZA: Dolazio je danas već dvaput.
ŠIME: I?
ZANZA: Ništa.
LINA: Toni, e vero?
14
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
TONI: No, mama! Non e vero, rekao je da
mora u lječilište! Plućno krilo joj…
ZANZA: Toni, stai kuco! Dok dijete ne ojača ne
idem nikamo. Jeco, kako bi bilo da ga odmah
podojiš?
JECA: (tiho) Pa mogu.
LINA: Ne, ne! Jeca će se najprije umiti i isprati
prašinu sa sebe!
JECA: Da je to moj Jovo, ne bi mu smetala prašina.
ZANZA: Tako je. Kakve veze ima prašina? Neka
se odmah dobro najede. Slabašan mi je.
ŠIME: E, ma piccolino è affamato! Ne daj da
dijete gladuje!
ZANZA: Uzmi ga, Jeca! Pape, Toni, non è necessario che voi siete qui! Radije se pobrinite
da postave večeru! Ma vidi ga kako srče, malac
jedan gladni! I donesite pivo za Jecu!
ŠIME: Pivo?!
TONI: Rekao je doktor da ono čini mlijeko
krepkijim!
ŠIME: (odlazeći) Va bene! Toni, po pivo!
(Odu. Tišina. Čuje se zujanje jedne jedine muhe
i mljackanje djeteta dok siše. Zanza suspreže
suze.)
ZANZA: Kako samo lijepo pije! Dobro mu je
kod tebe!
JECA: Zbilja je gladan! Sašče ko lud!
ZANZA: I smije se!
JECA: Malen je nekako za svoju dob!
ZANZA: Više neće biti. (stanka.) Oprosti, plačem, a ne bih trebala…
JECA: A ja ga dojim, a ne znam mu ni ime.
JESEN
10.
EXT. SPLITSKA JESEN. STUDENI. PRED VILOM POVIŠE BAČVICA. SPREMANJE ZA PUT
U DAVOS. PRED KUĆOM JE AUTOMOBIL.
ZVUČNA KULISA: ZVUCI POSPREMANJA.
MATE, LINA, LUCIJA, ANĐA, ZANZA, JECA,
TONI, mali ŠIME
MATE: Gospođo, auto je spremno!
LINA: Odlično! Dođite, Lucija, Anđo, spremi prvo sve lijepo iz kužine pa bagaji iz sobe!
Anđo, ti u kužinu po marendu za put!
ANĐA: Iđem!
LINA: A ti Lucija, pomozi Mati s koferima u
auto!
LUCIJA: Mogla bi i Jeca pomoći!
8-20
LINA: Ne može ona! Dijete, Lucija, njezin je
mali Šime!
TONI: (kroz prozor) Zanzo, jesi li sve lijekove
uzela?
ZANZA: (viče) Si, Toni, non ti preoccupare!
(Jeci) Eto, Jeca, ide se. Čak u Davos!
JECA: Samo da vas izliječe, gospođo!
ZANZA: Bog zna. Il da me izliječe, il da me
ukopaju.
JECA: Jao, gospođo, pa nemojte tako! Jeste
dugo bolesni?
ZANZA: Predugo. (uzdahne) Godinu, a možda
i dulje.
JECA: Kad se vratite bit će mali Šime već velik!
Prohodat će do onda! I moj će Jovo biti velik,
kad se ja vratim! Podvojkast i pupast kao gudelj! Nesretne smo, mi matere!
ZANZA: Dok su živi i zdravi, nismo, pa ih nikad
i ne vidjele! Da ti se samo mogu odužiti, što si
za moje učinila! U ovo nekoliko nedjelja, udvostručio se! A bio je tako malen i nejak! Samo ti
tako i nadalje s njim! Zbogom Jeco! Čuvaj mi
ga!
LINA: Idemo! Sve je spremno. Idemo. (Poljubi
dijete. Ono zaplače.) Jeco, pazi na malog Šimu!
ZANZA: Toni, hoćeš li nas ispratiti! Papa, adio,
se vidiamo dopo tardi!
TONI: Ciao cara, stai bene! Anđelina, cara, pobrini se da Zanza učini sve što doktori nalože.
LINA: Si, certo. A ti pazi na kuću i malog!
ZANZA: Toni, mama, andiamo!
11.
INT. POVEČERICA. TRPEZARIJA U PRIZEMLJU. SLUŠAJU GRAMOFON, PIJU PLAVAC
I JEDU MANDARINE I RIŽU U ČOKOLADI.
ZVUČNA KULISA: GRAMOFON. UVERTIRA.
TONI, ŠIME, LUCIJA
TONI: Profesor me žestoko izgrdio, kad smo
se vraćali sa stanice. Još prije nekoliko nedjelja
morala je otići. Sad je Zanzi, veli, i drugo pluće
načeto.
ŠIME: Trebalo je nešto prije učiniti!
TONI: Ja nisam kriv. Što sam znao i mogao, sve
sam učinio. Pa znate i sami, nagovarao sam je
svaki dan i molio da ode već jednom! Otkad je
Jeca došla. Sjećate se?
ŠIME: Da, tako je Toni. Uzmi, jedi. Sočne su ove
neretvanske mandarine…
TONI: Ja sam i vama govorio, i mami – a svi ste
prelazili preko toga.
15
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
ŠIME: A što smo trebali?
TONI: Što ste trebali. Kad bi se god tužila da
je boli glava, ili da slabo spava, ili da ne jede,
da šmrca ili kašlje, odmah biste pozvali doktora! Recepti su letjeli u apoteku, pitali ste aspirina, arkanolina, veronalina… A najednom, kad
je stvar postala ozbiljna, postali ste optimistični
kao da je ulovila prhut a ne tbc!
ŠIME: (baci mandarinu na tanjur) Ti baš čovjeku
znaš pokvariti apetit! (ugasi gramofon) E, bene,
Toni, budi otvoren! Što točno hoćeš reći?
TONI: Morali ste je prisiliti da ode.
ŠIME: A što je nisi ti prisilo?!
TONI: Meni nije bilo lako. Ona je uvijek to
tumačila na svoj način. Logikom, kakvu samo
žene mogu imati. Najprije se izgovarala, kako
bi rado vidjela, što je s Jecom, hoće li biti dobra
s djetetom, koliko se čovjek može pouzdati u
nju, hoće li dijete napredovati i koješta drugo.
ŠIME: Takva je i s nama!
TONI: A, onda, kad se o svemu uvjerila, kad se
mali ugojio, onda su je obuzele druge brige.
Zna ona, zašto bih ja htio, da ona ode. Da je
se riješim! Bolesna je žena za sanatorij. Dosadna je. Zagrižljiva. Neugodna. A kad je bila malo
bolje volje, onda, da joj je teško ostaviti me na
milost i nemilost služinčadi, što ću ja s tim malim djetetom, kako ću paziti na nj, gledati da li
ima sve u redu, buditi se u noći kad plače, pregledati… Pa da poludi čovjek!
ŠIME: No, što se toga tiče, dijete ti ne će biti
dugo na smetnji.
TONI: (u čudu) Kako to?
ŠIME: Uzet ćemo ga k sebi, čim se Anđelina
vrati iz Davosa. Njega i dojkinju.
TONI: To ne. Nikako. Ja ne ću biti sam! Kad dođem s posla ja hoću vidjeti svoje dijete! Ja ne ću
biti bez djeteta.
ŠIME: Pođi k nama. Uopće otpusti služinčad i
preseli se k nama, dok ti se žena ne vrati.
TONI: To bi mi trebalo! (Pozvoni na električno
zvonce za sobaricu.)
ŠIME: Pomisli koliko ćeš prištedjeti!
LUCIJA: Izvolite, gospodine.
TONI: Lucija, donesite kavu.
12.
INT. (EXT.) NAKON VEČERE. U KUHINJI. ZA
STOLOM ANĐA I MATE ČEKAJU JECU ZA
VEČERU. ZVUČNA KULISA: KROZ OTVOREN PROZOR DOPIRE ĆUKANJE. NETOM
8-20
NAKON ŠTO JE ODJEKNULO ELEKTRIČNO
ZVINCE, NA KOJE JE LUCA OTIŠLA U TRPEZARIJU DO GOSPODE.
LUCIJA, ANĐA, MATE, JECA, ŠIME, TONI
LUCIJA: (naglo ulazi): Anđo, skuvajte kafu!
Odma! Gospoda se kartaju! Jeca još nije stigla?
ANĐA: Nije. Nije njoj priša, krvi joj! A ovaj naš
Mate, asti Iruda, da ga samo čuješ, Lucija! Moja
ti, poludio za Jecom!
LUCIJA: (ljubomorno) Dobar mu apetit!
MATE: Fala!
(Uđe Jeca.)
JECA: Dobra večer! Zaspao je jedva jedvice.
ANĐA: Nu, večera. Ako ti je malo, dobit ćeš još!
LUCIJA: (nalije iz slavine čašu vode) Evo, voda!
JECA: A pivo?
LUCIJA: (neljubazno) Dobra je i voda za jedan
put!
JECA: Možda tebi!
MATE: Nemoj, Jeca, večeraj. Donio je tebi
Mate pivo! Evo!
LUCIJA: Lako je tako!
ANĐA: Kava je gotova. Nosi. I mliko, i šećer
metni na stol. Starom gospodinu nije nikad dosti slatka.
JECA: Lucija, poslušaj, da ne plače mali!
LUCIJA: Zašto sama ne napneš uši!
(Ode. Kuharica briše pribor za jelo. Mate nazdravi. Da joj jednu čašu, pa s drugom u ruci kucne
o nju.)
MATE: U tvoje zdravlje Jeca!
JECA: U zdravlje! (Ispije do kraja.)
MATE: Do dna!
JECA: Baš sam ožednila!
ANĐA: (podrugljivo) Pije li se u tvojim Maovicama pivo?
MATE: Što je dražite neprestano? Anđo, ona
vam ne čini ništa! Ona nikome ne čini ništa!
Ona je dobra!
ANĐA: Asti, krvi mi, ne ću vam smetati! (Zalupi
vratima.)
JECA: Šta im je danas?
MATE: Pusti ih! Ispi i ovo, pa da izađemo u baštu.
JECA: Meni je i ovdje dobro!
MATE: Vani je ljepše. Vani je mjesečina.
JECA: Nije mi do mjesečine.
MATE: (stane iza nje) Divan je mjesec večeras.
Bila bi prava šteta da ga ne vidiš… Žut je, velik,
divan, onako okrugao na nebu, bujan, kao ove
tvoje dvije s….
16
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
JECA: (razbjesni se) Opalašu jedan! Miči se od
mene! (Baci na njega čašu.)
MATE: Au!
(Čaša ga pogodi u glavu, a zatim se razbije u kredencu. U kuhinju ulete kuharica, sobarica, gospodin i Toni.)
ŠIME: Mate, što se događa?
MATE: Ništa, ništa! Jeci je upala muha u čašu
pa je htjela prosuti vino kroz prozor…
TONI: Jeco, vode, hitro vode i jednu krpu!
JECA: Lucija, isperi mu ti ranu! Ja moram djetetu!
13.
INT. JECINA SOBA. NEKOLIKO DANA POSLIJE. SVITANJE. TIŠINA. DIJETE SPAVA. ZVUČNA KULISA: ČUJE SE SAMO TU I TAMO POKOJI GALEB. JECA MOLI.
JECA, pa ŠIME
JECA:Nije jedno pivo toga vrijedno… Mislila
sam da je on pošten. Njemu je Stevo đerdan
povjerio. Samo da se opet ne ponovi… Za sad
me se kloni, to je dobro… Samo da je, rano
moja, moj Jovo zdrav. Ovo dijete dobro napreduje. Neka ga i neka mu se što brže vrati njegova maja da ja mogu nazad svom sinu…
(Bez kucanja, Šime otvori vrata.)
ŠIME: Samo ti moli.
JECA: Gotova sam. (Ustaje.) Mali spava.
ŠIME: (šuška s papirom, odmata sliku.) Imam jedan skroman darak za tebe. Vidi ga! Bizantijska
ikona! Da ne moliš pred praznim zidom.
JECA: Kako je lijepa!
ŠIME: Jest! I stavit ćemo je tu nad posteljom!
Evo!
(Zakucava čavao u zid.)
JECA: (razočarano) A gdje je ikonos?
ŠIME: (zbunjeno) Ikonos?! Što je to?
JECA: Pa ono, na čemu stoji ikona, i kandilo!
Pred Bogorodicom uvijek gori kandilo!
ŠIME: Bit će i to!
JECA: (ljubi mu ruku) Hvala vam!
ŠIME: Ništa, ništa, pa moraš se moći pomoliti.
Nadam se da si zadovoljna!
JECA: (istinski sretno) Jesam!
14.
INT. JECINA SPAVAĆA SOBA. DEVET U JUTRO. ZVUČNA KULISA: ZVONIK U DALJINI OTKUCAVA. JECA DOJI DIJETE. ČUJE SE
KAKO ONO ZADOVOLJNO SIŠE.
JECA, mali Šime, ŠIME
8-20
ŠIME: (maše zvečkom) Šimuniću moj maji,
vidi sto sam ti donio! Da! Da! Da! Da! Zvečkica! Aha! Maja zvecka za mog majog sljadkog
deckica! Ko mu ljubi tabane! Ha? Ko mu ljubi
tabančić! (ljubi mu tabane, Jeca se smije) Samo
ti lijepo papaj, a onda ćemo se igrati! A evo i
danas nešto za nasu Jecu! Ovaj put bruštulani
menduli i srebrni novčić za đerdan!
JECA: (s naivnom zahvalnošću) Hvala! Divan je!
I još jednom hvala za ikonos! I za sve što radite
za mene da mi ovdje bude što ljepše!
(Tišina. Dijete se malko zagucne pa nastavi sisati.)
ŠIME: Znaš, Jeca, kako da ti kažem, znaš što vele
pametni ljudi? (Jeca ne odgovara.) Vele da mlijeko od žene, kako da ti kažem, pomlađuje. Produžuje život onome, koji još nema dugo da živi.
JECA: To nisam nikad čula!
ŠIME: Jest, jest! Nekoliko ga nedjelja piješ i nekoliko godina život produžuješ.
JECA: (nasmije se i prekriži) Vo imja oca i sina…
ŠIME: Da! Tako stoji u Svetom pismu, da je neka
kći hranila svoga oca svojim prsima!
JECA: (začuđeno) U Svetom pismu?
ŠIME: Jest! (oklijevajući, tiše) Zar ti ne bi učinila
isto, da te netko tvoj za to zamoli?
JECA: Možda i bih.
ŠIME: A, da te ja zamolim, na primjer…
(Jeca stavi dijete u postelju i zakopča bluzu.)
ŠIME: Što zakopčavaš bluzu? Braniš se od
mene! To je isto kao da ne daš gladnu prosjaku
komad kruha! Jeco… daj… hajde… (Otkopča joj
košulju i krene sisat i sladit se.) samo malo… ha…
Jecice…
ZIMA
15.
INT. VEČER Na PRAVOSLAVNI BOŽIĆ (7.1.).
DNEVNI BORAVAK. UJEDNO I DAN POVRATKA ANĐELINE IZ DAVOSA. IZNENAĐENJE.
ANĐELINA, ŠIME, TONI, JECA
TONI: Čim sam ušao Lucija mi je rekla da ste
se vratili.
LINA: Jutros. I čim sam se raspremila došla sam
vidjeti našeg malog anđelka.
ŠIME: Nije se još pravo ni raspremila, već smo
trčali u auto da što prije dođemo.
TONI: Dobro je mali napredovao.
LINA: Hvala bogu. Rekla je Jeca da je četiri kile
dobio.
TONI: Kako je Zanza?
17
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
LINA: Tužno. I dalje ne zna se kad će se vratiti doma. Nije dobro. Kašlje jadna, mia povera
ragazza! I sve jadna pita za svoga malog Šimu!
Sve plače što nije s njim provela njegov prvi Božić! Jadna moja Zanza! Bez Jece, ne bi mogla!
Jedino što mi Zanzu tješi je da je Jeca s malim!
Nego, kad će se Jeca vratiti?
TONI: Mislim da čujem ulazna vrata. (s predumišljajem) Jeco! Dobro, pa gdje si do sad!?!
Znaš li koliko je sati!?!
JECA: (iz hodnika, čuje se u drugom planu)
Oprostite gospodine, danas mi je Božić. Znate
po julijanskom kalendaru…
TONI: (oštro) Ne zanima me! Odmah dođi
ovamo!
(Anđelina se smije.)
LINA: Ma, bravo, Toni! Que drama!
JECA: (ulazi u dnevni boravak, tj. u prvi plan) Evo
me!
SVI: Iznenađenje! Sretan Božić!
ŠIME: Izvoli! Nove košulje i postole!
TONI: A i nešto novaca! Imaš i za doma poslat!
LINA: I na kraju, pismo od Stevana!
JECA: Hvala vam! Puno! Pismo od Stevana!
LINA: (istodobno) Odi u svoju sobu pročitati,
ako želiš!
JECA: Smijem?
ŠIME: Naravno!
TONI: A evo ti i papir i olovku, da možeš odgovoriti!
16.
INT. ODMAH POTOM. JECINA SOBA.
JECA
JECA: (čita) «Draga Jeco, svi smo dobro. Mali
Jovo dobro napreduje. U kući je mir i berićet.
I krava je tu. A kupili smo i nekoliko ovaca s
bankama koje su stigle iz Splita. Skoro pa stado
imamo. I u hambaru je žito. U trapu krumpir.
Stvarno svega ima, svega, osim tebe! Teško je
bez tebe! Čuvaj se! Ljubi te, Stevan!» (euforično) Rano moja! Stevane! Da mi je tamo bit! Što
da napišem a da u pismo stane? Koja sreća.
Hvala ti Bogorodice! Da mi je bar jednom podojit moje pile malo! Velik mi je već! Moj Jovan!
I kravlje mlijeko srče! Sigurno se sasma od sise
odvikao, pilence moje! Još dugo me nema k
tebi! I Đurđevdan i Jovanovo i Sv. Nikola… Ali
doći će maja!
8-20
17.
INT. VELJAČA. ZVUČNA KULISA: SAT OTKUCA DVA U JUTRO. KROZ PROZOR SE ČUJE
SNAŽAN VIHOR I JAKA KIŠA. DIJETE PLAČE.
PANIKA. STRKA.
TONI, LINA, JECA, MATE, mali Šime
TONI: (viče) Anđelina, doktora! Doktora! Mali gori!
LINA: Ne, ne! Mate! Budi se! (uzastopno zvoni
na električnom zvoncu) Auto! Brzo! Jeco!
JECA: Gospođo držim ga!
TONI: Požurite, dijete je bolesno!
LINA: Samo da nije kao jadna Zanza! Samo da
bude dobro. Umrla bi Zanza i da samo zna da
je mali i jedan jedviti put kihnuo!
TONI: Ne spominjite, majko!
JECA: Sve će biti dobro!
LINA: To se nikad ne zna! Samo da malom
bude dobro!
TONI: Mora!
LINA: (Jeci) Možda ti se otkrio u noći!
JECA: (brani se) Nije! Malo je nazebao, kako se
već nazebe, to dođe i prođe. Samo neka dođe
malo sunca!
LINA: Dođe i prođe! Tako su rekli i Zanzi! Da
dođe i prođe, pa nikako da prođe! Stoji! Zacijelo je naslijedio slabašna pluća!
TONI: Smirite se!
LINA: (histerično) Da, da, možda je i u njemu
bolest! Toni, što će Zanza ako dijete nastrada!
Jeco! Ubuduće pazi! Pazi! Bdi nad njim, jesi
čula! Pazi da dijete ne izvuče ručicu ispod jorgana ili se izmota iz obloga! A ti Toni, dobro pripazi kašlje li! Ako kašlje, odmah ljekariju! Odmah sirup u usta! Jesi čuo! I opipaj mu čeoce!
Obavezno mu opipaj čeoce!
MATE: Auto je pred ulazom!
TONI: Idemo! Brzo!
18.
INT. NEKOLIKO DANA KASNIJE. PRED SVANUĆE. JECINA SOBA. DIJETE ZAPLAČE. PROBUDI JECU. ZVUČNA KULISA: IZ VANA SE
ČUJE VJETAR.
JECA, TONI, mali Šime
JECA: Gospodine Toni, otkud Vi opet u mojoj sobi!
TONI: Da vidim Jeco kako je mali! Trebala bi
mu skoro proći prehlada!
JECA:Pa ste došli ovako rano, još nije ni svanulo!
TONI: Došao sam pomoći ti… Nije meni problem… Ti opet uzmi dijete… I sama si rekla da ti
18
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
je nespretno držati dijete i u isto vrijeme sipati
ljekariju u kašiku, zar ne?
JECA: Jesam! Hvala! Kad Vam je drago! Samo
pazite dobro da i vi ne nazebete po tom hladnom vjetru!
TONI: Ne brini se ti za mene! (djetetu) Hajde
Šime! Zini kao lav! Kao lavić! Tako! Bravo!
(Dijete popije sirup i potom prestane plakati.)
Eto, tako! A sad ga Jeco podoji!
(Jeca doji dijete. Tišina. Čuje se samo kako vjetar
nosi komad lima u dvorištu.)
TONI: (ne misleći više na dijete) Snažan vjetar!
JECA: Da! Smrznut ćete se, gospodine!
TONI: Jest, hladno je!
JECA: Sad možete otići! Dijete je dobro!
TONI: Kako si topla!
JECA: Sav ste kao led!
TONI: A ti si topla!
JECA: Nemojte, gospodaru!
TONI: Jeca, opusti se!
JECA: Molim vas, nemojte!
PROLJEĆE
19.
EXT. SVIBANJ. PROLJEĆE. VRT. ZVUČNA KULISA: CVRKUT VRABACA. DIJETE SE IZ KOLICA NEARTIKULIRANO GLASA.
ŠIME, JECA, mali Šime, ANĐELINA
ŠIME: Jeca! Stani!
JECA: Gospodine!
ŠIME: Jeca, pa nismo tako dugo razgovarali!
Otkako se Anđelina vratila iz Davosa.
JECA: (pravi se glupa) Zbilja, gospodine?
ŠIME: Izbjegavaš li me? Naime… Htio sam malko s tobom… na samo… porazgovarati…
JECA: Porazgovarati?
ŠIME: Da. Nismo dugo razgovarali. Da te pitam
kako je mali.
JECA: Mali je dobro. A da niste možda došli
opet «porazgovarati» o Svetom pismu? Ha?
ŠIME: Pa… Jeco… ja… ovaj…
LINA: (iz daljeg) Jeco, gdje mi je maleni?
JECA: Tu smo!
LINA: Ma vidi mi ga samo! Gušt ga je vidjeti
kako li se samo lijepo zaokružio! Šime, evo ti
keksić! (dijete: «G») Skoro pa govori, vidi ga!
Rekao mi je hvala! Jeco, to je sve zbog tebe!
Dobro ga čuvaš!
ŠIME: Mogla je i bolje! Zbog nje se bio razbolio!
LINA: Nemoj tako, Šime! Vidi ga, sad! (dijete joj
se smije.)
8-20
20.
INT. JECINA SOBA. PROLJETNO JUTRO. VRATA ZATVORENA. ŠIME POKUŠA OTVORITI.
ŠIME, JECA, mali Šime, LUCIJA
ŠIME: (vikne) E, šta je to! (pokuca na vrata)
JECA: Ko je?
ŠIME: Otvori, ja sam!
JECA: (glasom kao da pjeva) Ne mogu! Oblačim se!
ŠIME: (zapovjedi) Hoću da vidim malog!
JECA: Pričekajte malo…
ŠIME: Odmah otvori! Vidim kroz ključanicu da
si obučena! Otvori!
JECA: Ne vičite, skupit će se svi!
ŠIME: Neće, Jeca! Toni je na sudu, a Anđelina je s
Anđom i Lucijom na pijaci. Sami smo Jeca! (dere
se i lupa po vratima) Otvaraj! (mali zaplače)
JECA: Rasplakali ste dijete!
ŠIME: Briga me! Vlahinjo! Beštijo! Otvaraj!
LUCIJA: (naleti) Gospodine, što se događa?
ŠIME: Marš za poslom! Zašto si tu!?! Zašto nisi
na pijaci?
LUCIJA: Gospođa je zaboravila…
(Jeca otvori vrata i krene s malim van.)
ŠIME: Ne zanima me! (Jeci) Kud ćeš?
JECA: Na šetnju s malim! (brzim korakom odlazi)
ŠIME: (za njom) Stani!
LUCIJA: (za njim) Gospodine Šime…
ŠIME: (Luciji) Šuti!
21.
EXT. GRADSKI ĐARDIN. PROLJEĆE. ZVUČNA
KULISA: CVRKUT PTICA. ČUJE SE ZVUK FONTANE. DJECA SE IGRAJU. PROLAZNICI RAZGOVARAJU. JECA URONJENA U SVOJE MISLI.
JECA, LIJEČNIK, mali Šime
JECA: Da bar mogu nekamo otići! Dalje od đardina… Daleko od Tonija i Šime i Mate… Negdje… Negdje gdje nema ni Stevana ni stare…
Samo Jovo i ja… Sve je došlo samo od sebe…
Sve te varancije… Šta sam ja znala što je stari
krio iza darova… Mlijeko žene pomlađuje starca… Gdje to samo piše u Sv. pismu… Ne piše!
A tek što se skriva iza skrbi za dijete… Mazanje nozdrva i sipanje lijeka… Da… Vraga je on
htio malom dat lijek… Htio je u moju postelju…
Ko pijavica na meso… Kako Stevi pogledati u
oči… Znat će on… I pitat će… Kao onda kad se
iz soldata vratio… Tad je bilo lako otvoreno odgovarat… A sad… Lagat ne mogu… Radije nek’
19
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija...
me ubije neg’ laž! Samo da mi je mome Jovi!
Mome Jovi!
LIJEČNIK: Jes’ ti to Jeca? Jeca?!
JECA: (naglo se trgne od vlastitih misli) Ja sam.
(prepozna liječnika) O, vi ste!
LIJEČNIK: Došao sam iz varoša u grad kupiti
lijekove. Pa da u ovako velikom gradu baš na
tebe naiđem!
JECA: Eto, svašta je moguće! Autom ste?
LIJEČNIK: A ne. Vlakom. Kolima do Drniša i
onda željeznicom!
JECA: A znate li što rade moji kod kuće? Kako su?
LIJEČNIK: Dobro im je! Uzorali, posijali, okopali. Štalu sagradili! Kuću obzidali, digli s nje ševar i pokrili je pločom. Ma rekao sam mu ja da
će mu se dobro isplatiti poslati te u Split! Ploča
vam se bijeli iz daleka kao crkva! Veselit ćeš se
kad se vratiš!
JECA: Onda, veliš, Stevan je zadovoljan!
LIJEČNIK: Ikako! Nego, jesi li za jedan! Toga ovdje nema!
JECA: Uštipak! Otkad ih nisam jela!
(Tišina. Jedu uštipke.)
A moj Jovo, rano moja?
LIJEČNIK: Ah, što! Mladi ste. Zdravi. Lako ćete
namiriti izgubljeno.
JECA: Što govorite?
LIJEČNIK: Doći će i drugo i sve će biti kao prije.
Tako je uvijek, kad se dijete otkine od sise.
JECA: (panično) Što je? Što je s Jovom?!
LIJEČNIK: Umiri se, Jeca. Dijete je umrlo još zimus. Stevo ti je pisao…
JECA: Nije! Nije mi pisao… (shvati) Dali su mi
drugo pismo! Zbogom!
LIJEČNIK: (za njom) Jeca, ja nisam znao… Zbilja
nisam… (za njom) Jeca!
22.
INT. PRED JECINOM SOBOM. ODLAZAK.
JECA ZATVORI VRATA OD SOBE I NALETI
NA LUCIJU
JECA, LUCIJA
LUCIJA: Kuda ćeš ti s tim zavežljajem?
JECA: Ja idem kući. Što su mi dali, sve je tamo,
u sobi!
LUCIJA: Šta si poludila. A dijete?
JECA: Podojila sam ga. Spava.
LUCIJA: Kako će bez tebe?
JECA: Svejedno. Moje već odavna čeka.
LUCIJA: Ti ne smiješ ići! Poslat ću za tobom policiju.
8-20
JECA: Šta će tu policija. Zovem li ja policiju?
Radije javi staroj gospođi da se pobrine kako
će večeras nahraniti malog. Ja idem natrag da
nahranim svoga!
LUCIJA: Al’ ja te ne puštam!
JECA: Šta me ne bi pustila! Meni je voz za 10
min. Zbogom!
LUCIJA: Anđo! Pomozi, Anđo!
Pretapanje. Zvuk vlaka na paru pretapa se zvuk
hodanja umornih nogu po suhoj zemlji.
23.
EXT. MALO PRED MAOVICE. HOD. IZ DALJINE KAKO SE PRIBLIŽAVA ČUJE SE NARIKAČA I NJEZINE KOZE. VRAĆAJUĆI SE S PAŠE
SUSRETNE JELU.
SELJANKA, JELA
JECA: Oprostite, je li još daleko do Gornjih Maovica?
SELJANKA: Čim zađeš iza ono brijega, tamo su
Maovice. Do brijega 10 minuta.
JECA: (usklikne) Hvala Bogu!
SELJANKA: Stani malo! Pomozi mi da uprtim
ova drva! (Uprte drva.) Ko da si dvi ure hodila.
Vengo, otkud ti, ćerce? Viđi ti šotane!
JECA: Hodam od Lemeša.
SELJANKA: Asti čire Irudove, od Lemeša! Lulave ti! Nu, bucat mi je bocun, napi se vode, muke
mi! Pa što mi pomaže, krvi ti, sva taka umorna!
JECA: Hvala! (pije)
SELJANKA: A moja ti, kud mi se žuriš tako? Što
će ti pobić?
JECA: Zakasnila sam! Moram da podojim sina!
24.
EXT. GROBLJE U GORNJIM MAOVICAMA. ŽEGA.
ZVUČNA KULISA: ZRIČU ZRIKAVCI. LETE BUHE.
JECA, SIMO
JECA: Simo, znaš li ti, gdje je ukopan moj Jovo?
SIMO: Znam. (Tišina.) Ovo je Jovin grob.
JECA: Zar ovaj? Pa ni na grob mu ne dolaze.
Sav je u trnju obrasao.
SIMO: Da odem po čiku Stevana?
JECA: (sabere se, odsutno) Odi, odi samo…
(Tišina. Simo ode. Ostaje sama.)
JECA: (odsutno, potpuno distancirano od sebe
same) Jovo, maja se vratila… Vratila sam se…
Maja se vratila Jovi svom! Kako sam i obećala…
prvo ću te urediti… Maknuti sve ovo trnje… posaditi cvjetiće… a nosim ti i dva bijela hljeba…
KRAJ
20
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
21-37
BAŠ NIŠTA NOVA
NIKOLA TUTEK
EKSPLOZIVNA MJEŠAVINA
Mia i Arsen (supatnici u poduzetnosti)
(Dnevni boravak lijepo uređenog, modernog
stana. Na kauču, okrenuti leđima prema gledalištu, sjede Mia i Arsen s dopola punim vinskim
čašama, između njih pola metra razmaka, a pored kauča, na podu, dvije napola prazne flaše
vina. Gledaju netremice u okićenu jelku u kutu.
Ispred njih je veliko zidno ogledalo u kojem vidimo njihova lica. Desno od njih je stol, na stolu
još sedam praznih flaša vina. Lagana glazba.
Arsen pali cigaretu.)
MIA: Nikad nismo imali ovako lijepu jelku. Vidi
se da je nisi ti birao.
ARSEN: (Promumlja) A-ha.
MIA: Koliko je sati? (Pogleda prema zidnom
satu) Hej, uskoro se moramo spremiti. Kada se
nalazimo s ostalima?
(Arsen ni najmanje ne mijenja izraz lica. Mia
uzima cigaretu, stavlja je u usta, nagne se prema Arsenu i pali cigaretu na žaru cigarete koja
je u njegovim ustima. Arsen sad podiže obrve
i uzdahne.)
ARSEN: Nisam trebao jučer toliko popiti. I tako
se prežderavati. Imam stravičan proljev.
MIA: Trebali bi ranije krenuti na trg. Nadam se
da ćemo naći dobro mjesto od kuda ćemo lijepo vidjeti vatromet. Kažu da će ove godine biti
veličanstven.
ARSEN: Ubitačan proljev. (Uzdahne) Nadam se
da me neće uhvatiti na trgu. To bi tek bio pravi
vatromet!
MIA: (Otpuhne veliki oblak dima, procijedi
osmjeh iz pristojnosti i kimne glavom) Nikada
se neću naviknuti na taj tvoj opori humor.
ARSEN: I ne moraš! Ako se navikneš, bit ću ti
dosadan.
(Mia pogleda Arsena sažaljivo. Na rubu je smijeha).
ARSEN: (Pomalo nervozno) Uostalom, vatromet je svake godine u dlaku isti. Potpuno isti.
Lica:
Mia i Arsen (supatnici u poduzetnosti)
Ema i Leo (sadista i agresivac)
Lola i Dino (anđeo i zavodnik)
Zita i Dalen (realistkinja i sanjar)
Ana i Eric (sukrivci u nepoznavanju jezika)
(Mia dotoči vina u svoju i Arsenovu čašu. Šute.)
ARSEN: Boli me trbuh. Gadim se sam sebi. (Otpije vina) Koliko smo novih godina proveli zajedno? Pet, šest?
MIA: Osam, Arsene, osam.
ARSEN: (Promumlja) Da, da.
(Arsen pogleda u Miu. Ona pilji u jelku. Stavlja ruku oko njenog ramena. Ruka neprirodno
visi.)
ARSEN: Osam dobrih godina, Mia. Pravi si
drug!
MIA: Pravi drug? (Naceri se. Arsen povlači
ruku.) Pravi drug. Arsene, poslušaj me, kad sam
tako dobar drug, oženi me ove godine.
(Arsen naglo ustaje sa kauča i prilazi stolu. Uzima sa stola kutiju s petardama i vrti je među
prstima)
ARSEN: Jedva čekam! Znaš kako volim petarde.
MIA: (Kroz smijeh.) Arsene, ne boj se. Ne budi
dijete. Dođi ovamo!
(Arsen se vraća i sjeda na kauč, sada još dalje
od Mije. Ona se smije.)
ARSEN: Molim te, nemoj me opet daviti s brakom.
MIA: Zašto? To je sasvim normalna tema.
ARSEN: Jest, ali ne iz tvojih usta.
MIA: Zašto?
ARSEN: Što zašto, zašto zašto? Zato što nisi
iskrena. Ti se kao želiš udati za mene?
MIA: U trenucima slabosti, da. Upravo zbog
toga i postoji brak-da bismo dobili utjehu i sigurnost kad smo najslabiji.
ARSEN: Ne, Mia, brak postoji da bi ljudi provodili život s nekim koga istinski vole. Za utjehu i
sigurnost je dovoljno opeglati kreditnu karticu.
21
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
MIA: (Naceri se cinično. Dolije vina sebi i Arsenu.) Oh, zar ti, od svih ljudi, zaista vjeruješ
u trajnu, istinsku ljubav? Postaješ romantičan
kad imaš proljev? I zar želiš reći da me ne voliš?
Uopće ne voliš?
(Arsen se strgne kao probuđen i zagleda se u
Mijino lice.)
ARSEN: Naravno da te volim!
(Arsen se približi Miji na kauču i zagrli je. Ona
se nasmiješi.)
MIA: Znaš, ovakve veze, bez previše strasti,
bez gomile osjećaja, bez dramatičnih zapleta…
Vjerujem da su ovakve veze među ljudima najtrajnije i najčvršće.
ARSEN: (Zamišljeno) Da.
MIA: Što da? (Mija se nervozno odmakne od
Arsena). Što da? Mrzim kad se tako zamisliš i
tupavo fiksiraš pogled na jednu točku i… Potvrđuješ svaku moju riječ da, da, da, jebeno da!
ARSEN: (Iznenađeno) Što ti je odjednom?
MIA: Ne potvrđuj riječi s kojima se ne slažeš!
Makar pet minuta budi čovjek i reci što misliš!
ARSEN: Što mislim?
MIA: Nesretan si sa mnom, nesretan do boli i
očaja, ali ne možeš pobjeći! Nemaš muda otići!
ARSEN: Ne radi se samo o mojim mudima, ti to
dobro znaš. Želiš li da odem? No dobro, idem.
Sutra. Prodat ćemo firmu i svaki se vratiti u jad
iz kojeg smo došli.
MIA: A ovo nije jad? Arsene, kako možeš živjeti
sa sobom, kako se možeš pogledati u ogledalo?
ARSEN: Isto kao i ti. Ta sva pitanja postavljaš
sebi. Analiziraš svoju vlastitu psihu, naravno,
preko mojih leđa. Rekao sam ti milijun puta da
me to nervira. Odi u spavaću sobu, sjedni pred
ogledalo i razgovaraj sama sa sobom. (Arsen
ušuti. Neko vrijeme oboje sjede bez pokreta
i zvukova. Potom se Arsen trgne kao uboden
iglom) Uostalom, osnove psihologije…
MIA: (Prekine Arsena još energičnijom gestom)
Ma dosta mi je više osnova psihologije, jebo
te! Svako malo spominješ osnove psihologije…
Tko ti s tim puni glavu?
(Arsen dohvati bocu vina. Prazna je. Ustaje i
odlazi do hladnjaka. Uzima novu bocu vina i
otvara je. Mia pali cigaretu.)
MIA: To vino ti neće pomoći s proljevom.
ARSEN: Jebe mi se!
(Arsen prilazi kauču, sjeda napuni dvije čaše vinom. Uzima cigaretu iz Mijinih usta. Ona okreće očima i pali novu.)
21-37
ARSEN: Uostalom, otkud ti ideja da sam nesretan s tobom? Imaš pravo, naša veza nije vrtoglava romanca s puno suza, uzdaha, poljubaca,
nesretnih rastanaka, sretnih sastanaka i sličnih
gluposti. Ali meni je odlično s tobom.
MIA: Jer sam odličan drug.
ARSEN: Jer nema pritiska, nema ljubomore,
gorčine, teških osjećaja. S tobom je tako lako.
MIA: Sereš, Arsene. U početku je bilo i ljubomore i teških osjećaja jer si me volio. Onda si
me prestao voljeti i imao si godinu dana apsolutne lakoće, bez osjećaja, s puno seksa. A
onda sam ti postala teret. Vratili su se teški osjećaji. A i ljubomora. Bolesna ljubomora na tvog
mlađeg brata Dina koji još uvijek slobodno šara
svijetom... Tada si me se pokušao riješiti.
ARSEN: O čemu pričaš?
MIA: Što, zaboravio si? Prije četiri godine kad si
se spakirao i otišao gotovo bez riječi.
(Arsen se okrene tijelom prema Miji.)
ARSEN: Otišao bez riječi? (Arsen se okrene
tijelom prema Miji) Tada smo još uvijek živjeli u starom stanu. Ti si sjedila u kuhinji. Ja sam
u dnevnom slagao robu u kovčeg. Rekao sam:
Pun mi je kurac svega, odlazim. Pogledao sam
prema kuhinji i vidio tvoja leđa. Nisi se niti okrenula, samo si mi mahnula. Otišao sam.
MIA: Oči su mi bile pune suza.
ARSEN: Lažeš!
MIA: (Napravi grimasu.) Koga briga.
ARSEN: Da si rekla ostani, bio bih ostao.
MIA: Da sam rekla ostani? Vjerojatno sam te
trebala na koljenima moliti… (Mia se krevelji)
Ostani, Arsene, ne ostavljaj me! Dragi moj, tako
se moli samo pravog muškarca!
ARSEN: (Arsen napravi grimasu i odmahuje glavom.) Što je, uzelo te vino?
MIA: (Mia se naceri kroz dim cigarete.) Pravi
muškarac bi me sada poslao u pizdu materinu.
Ili bi me ošamario.
ARSEN: Mia, ako želiš prekinuti vezu, molim te,
učini to. Nemoj mene natjeravati da ti dam povoda za raskid. Ja tebe pljas, ti meni zbogom.
Kako lijepo, čisto i bez grižnje savjesti. Jednostavno odi!
MIA: Ne želim ti olakšati stvar. Želim ti da patiš
sa mnom.
ARSEN: Ali ja ne patim! Istina, ponekad me mučiš, ali ja ne patim.
(Mia se primakne Arsenu. Zagrli ga.)
22
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
MIA: Ti si krasan suputnik. Šteta je što smo si
tako zaribali život.
(Arsen gunđa i opet puni čaše vinom.)
MIA: Nisi se trebao vratiti kad si jednom otišao.
ARSEN: Morao sam se vratiti. Sve što sam imao
u životu uložio sam u naš projekt. Znao sam da
sama ne možeš voditi svu administraciju i paziti
na sve te novce.
MIA: Romantično. Vratio si se zbog love!
ARSEN: Zbog moje, ali i zbog tvoje love! Uložili
smo sve što smo imali. I gaće smo stavili pod
hipoteku!
MIA: Možda bi bilo bolje da smo umjesto love
uložili ljubavi i razumijevanja. U nas dvoje.
ARSEN: Ne pričaj gluposti, Mia. Nisam se vratio isključivo zbog love! Mi se volimo i cijenimo.
MIA: Podnosimo.
ARSEN: Malo tko je počeo ni iz čega i postao
bogat već prije tridesete! Mi smo to učinili, Mia,
ti ja svojim vlastitim rukama! (Arsen ispruži dlanove prema Mijinom licu, ona odmakne glavu
s gađenjem. Potom opet napuni čaše vinom.)
MIA: Uh, tako si siguran kad govoriš o parama,
pravi macho! (Mija se opet krevelji, sad već posve pijano.) Puno love, Mija, mi se volimo, gomile
love, i cijenimo! (Glasno se smije)
ARSEN: Istina, lova čovjeku daje sigurnost. Svakom čovjeku. Tebi možda ne?
MIA: Naravno. Živjela sigurnost!
(Arsen zagrli Miju. Poljubi je.)
ARSEN: Imamo sve, Mija. Imamo čak i prekrasnu jelku. Nova je godina i…
MIA: I svejedno smo prokleto nesretni.
(Arsen se ljutito odmakne, ustane i zakorači
prema stolu.)
ARSEN: Ma ti nisi normalna! Pun mi te je kufer,
stvarno!
(Arsen uzme kutiju s petardama i pođe prema
toaletu. Uđe u toalet, sjedne na školjku, ali ne
zatvori vrata. Vidimo Arsena na školjci u Mijina
leđa na kauču, ali njih dvoje se ne vide.)
MIA: Voliš li me?
ARSEN: (Napinje se. Zvuk liptanja proljeva.) Volim!
MIA: I ja tebe. Ti si krasan suputnik.
ARSEN: (I dalje se napinje. Prdi. Pa proljev.)
Hvala.
MIA: Hoćeš li me oženiti ove godine?
(Tišina. Arsen sjedi ukipljen i zagledan u jednu
točku. Zvoni njegov mobitel. Arsen se javlja. U
pozadini upali se snop svijetla koji otkrije Anu.
21-37
Ona nepomično sjedi na stolici, šminka joj je
posve razmazana oko širom otvorenih očiju.
Bulji u prazno.)
ARSEN: Halo? Da? U redu. Nema problema.
Naravno. Bok.
(Snop svijetla se gasi, Ana nestaje.)
MIA: Tko je to bio?
ARSEN: Eric i Ana ne mogu doći na trg.
MIA: Odlično. Ni meni se ne ide. Na kraju se
nitko neće pojaviti, kao i uvijek.
(Arsen se opet zamisli. Gleda bez treptanja u
jednu točku. Vadi petardu iz kutije i igra se njome.)
MIA: Arsene, hoćeš li me oženiti ove godine?
ARSEN: Veza među nama je čvršća od bilo kojeg braka.
MIA: Onda nemamo što izgubiti.
(Arsen zamišljeno povlači vrh petarde po kresivu na kutiji. U jednom trenu petarda se zapali.
Arsen prestravljeno ustane sa školjke.)
ARSEN: Jebem ti!
(Arsen brzopleto baci petardu u školjku i povuče vodu. Snažna eksplozija. Dim. Školjka se
raspadne u komadiće, iz zida šikće voda, Arsen
stoji ukipljen, posve poprskan svojim izmetom.
Kad se malo sabere, izviri licem iz kupaonice i
pogleda prema Miji.)
ARSEN: Zovi ostale i reci da ćemo malo zakasniti.
ČAŠA JE IZVOR ZADOVOLJSTVA
Lica: Ema i Leo (sadista i agresivac)
(Noć, pola sata prije Nove godine. Leo od podneva sjedi za računalom i igra 3D igrice. Pored
ekrana računala je boca šampanjca i jedna
čaša na dugoj nozi. Na kauču iza njegovih leđa,
i nama okrenuta leđima, ispružena je Ema. Od
podneva gleda nastavke neke serije koje vrti na
DVD-u. Vidi se samo slika, bez zvuka zato što
Ema na ušima ima slušalice. Ona koristi slušalice
jer je živcira Leovo lupkanje po tipkovnici. Leu
je drago što zbog slušalice jer ga živcira zvuk
Eminih glupih serija. Iz van se čuju eksplozije
petardi, glazba i vika pijanih ljudi. U sobi samo
lupkanje po tipkovnici i ponekad Emin prigušen
smijeh.)
LEO: Ne mogu vjerovati! Ubio me!
23
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
(Ema opijeno zuri u ekran. Njeno se lice pretvara u grimasu straha. Stavlja dlanove na slušalice.)
EMA: Ubio ga je! Ne mogu vjerovati! Što sada?
LEO: Evo me na trećem nivou! Ako me sad ubije, ubit ću se!
(Ema glasno prdne. Leo ne miče pogled s ekrana računala. Trza se lupajući po tipkovnici.)
LEO: U pizdu materinu!
(Leo nervozno odgurne od sebe tipkovnicu i
okrene se prema Emi. Po ekranu televizora spuštaju se slapovi imena u odjavnoj špici. Ema pogleda Lea, nasmiješi se i skine slušalice.)
EMA: Na kraju su ga ubili! Zamisli, od podneva
gledam trideset i dva nastavka serije o čovjeku
kojeg na kraju ubiju.
(Leo ustane sa stolice i premjesti se na kauč. Zagrli Emu. Ljube se.)
LEO: I mene su ubili. Na trećem nivou.
EMA: Ručak je bio fantastičan! Nikad nisi pripremio tako dobru hranu.
(Ema pročešljava prstima Leovu kosu)
LEO: Za Novu godinu mora se dobro jesti. Što
ćemo sada, draga?
EMA: Treba ti računalo? Htjela bi samo na brzinu provjeriti email.
LEO: Samo izvoli! Dosta mi je tog prokletog
ekrana za danas… Gledat ću malo televiziju.
(Ema ustaje i sjeda na stolicu pred računalom.
Leo se ispruži na kauču. Zamijenili su mjesta.)
LEO: Samo požuri, uskoro se moramo spremiti
i poći na trg naći se s ostalima. (Govori s daljinskim upravljačem u ruci. Ema ne odgovara.
Lupka u tipkovnicu. Odjednom stane. Potpuni
muk.)
EMA: (Vrišti) Je li ovo tvoj drek iz nosa?
(Leo naglo ustaje s kauča i gleda prema mjestu
na stolu u kojeg Ema upire prstom).
EMA: (I dalje vrišti) Pitam te je li ovo drek iz
tvog nosa? Odvratno!
(Leo gleda u tri mala komada osušene bale koje
je tijekom dana izvadio iz nosa i zaboravio na
stolu. Sram ga je i zbunjen je.)
LEO: Ma, sjedio sam tu cijeli dan… to je iz mog
nosa… odmah ću baciti. Odmah ću baciti!
EMA: Odvratno! Povratit ću! Ogavno!
LEO: Pa to je samo nekoliko komadića… (Govori Leo uzimajući balu sa stola. Ema ga prekida.)
EMA: Ne radi se o tome, Leo! Ja ovo više ne
mogu podnositi! Pogledaj ovaj stan! Izgleda
kao štala, a jutros sam sve pospremila.
21-37
(Leo izlazi iz sobe. Čuje se puštanje vode.)
EMA: Ja samo spremam i spremam i spremam,
a ti sve uništavaš! Pogledaj gdje si ostavio hlače!
(Ema se ljutito osvrne po sobi. Potom sjedne
pred računalo i duboko uzdahne. Smiri se. Krene rukama prema tipkovnici, vrisne i povuče
ruke natrag prema sebi kao da se opekla.)
EMA: (Vrišteći gotovo kroz plač) Još ti je jedan
zeleni ostao na stolu! Ljigavo!
LEO: (Ulijeće u prostoriju) Ma što se preseravaš? Hlače sam ostavio tu jer smo se rano ujutro vratili kući. Tu su samo privremeno! Uostalom, ni ti nisi najčistija ženska…(Ema mu dodaje
čašu za šampanjac i prekida ga dernjavom).
EMA: Zadnji komad bale ti je u čaši! Izvoli se
riješiti toga!
(Leo se na čas zamrzne s čašom u ruci. Posve je
iznenađen i prepun bijesa. Ema se okreće prema ekranu računala.)
EMA: Dosta mi je svega.
(Leo lupi čašu o pod. Zvuk razbijanja i struganja
krhotina o parket. Ema se uplašeno trgne i pogleda u Lea.)
EMA: Ti nisi normalan!
LEO: Ja nisam normalan? Ma pogledaj sebe!
Uvijek mene kriviš za nešto! Zaboravio sam komad dreka iz nosa na tvom stolu, pa što onda,
jebem ti? (Leo urliče) Ma pogledaj sebe! Cijeli
dan sjediš na guzici i gledaš usranu seriju, a Leo
dvori! Leo prinosi ručak, Leo priprema čaj, a ti
tu ležiš i drkaš s jednog DVD-a na drugi! I još
se žališ!
EMA: Ti si cijeli dan lupkao po tipkovnici i stvarao smeće! Pogledaj gdje si ostavio omote od
bombona! Na podu, naravno! Jutros sam sve
počistila i pomela!
LEO: Ma ne glumi žrtvu, ti prljava ženturačo!
Pereš suđe jednom u tjedan dana! Pometeš
kuću jednom u mjesec dana! Ni jaje ne znaš
ispeći! Prljava su kao prase! I onda meni govoriš
nešto?
EMA: Prljava sam jer sam odustala od svega!
Kad vidim gdje sve ostavljaš svoje stvari muka
mi je pa ni ja više ne spremam svoje!
(Leo se hvata rukama za glavu.)
LEO: Ne vjerujem!
EMA: Ne mogu više živjeti u neredu! U ovom
sam se svinjcu i ja počela ponašati kao svinja!
LEO: Začepi, idiotkinjo!
EMA: Ti začepi i počisti to staklo!
24
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
LEO: A ne, a ne, ljubavi! (Leo mlati kažiprstom
Emi ispred nosa) Ovo staklo ćeš ti počistiti!
EMA: Nema teorije! Ti si razbio, ti čisti!
LEO: Ti si razbila čašu!
EMA: Jesi li ti normalan?
LEO: Ti si me natjerala da razbijem čašu! Ti ćeš
čistiti!
EMA: Ti si totalni idiot!
(Leo je već lud od bijesa. Stišće šake i okreće
se prema zidu. Svom snagom lupa šakom u zid
pored stola s računalom.)
EMA: (Sada uplašeno.) Ti nisi normalan!
LEO: Uzimaj metlu i počisti ovo staklo! I da si se
smjesta očistila otuda, treba mi računalo!
(Leo nervozno odlazi iz prostorije. Dere se.
Ema je na rubu plača. Okreće se prema ekranu
i tipka. Čuje se Leov glas.)
LEO: Ja sam prljav? Pogledaj sebe! Ovo suđe u
sudoperu je puno plijesni! Tvoje jebene cipele
su posvuda po hodniku, jaje ne možeš skuhati,
ti nezahvalna glupačo! U životu nisam vidio prljaviju i neodgovorniju ženu!
(Leo se vraća u sobu. Ide prema kutu gdje je
krevet. Sjeda na krevet i stavlja glavu u dlanove.)
EMA: Odbij od kreveta! Ako nađem samo jedan komadić stakla na krevetu, ubit ću te!
(Leo skače s kreveta i svom snagom odalami
vrata ormara. Potom pođe prema Emi.)
LEO: Koga ćeš ti ubiti? Ha? Koga ćeš ti ubiti, glupačo!?
(Ema je posve uplašena. Skriva svoj strah napadanjem.)
EMA: Što je? Još ćeš nešto razbiti?
LEO: Razbit ću što god me volja! Razbit ću cijeli
jebeni stan ako poželim!
EMA: Lupit ćeš me? Manijače!
LEO: Odjebi od računala! Hajde! Rekao sam ti
da mi treba!
EMA: Ne idem ja nikuda. Ostajem na računalu
jer moram provjeriti email. Ti konačno pometi
te krhotine stakla koje šlapama raznosiš po cijeloj kući!
LEO: Moraš provjeriti email?
(Leo skače prema zidu i izvuče glavnu utičnicu
iz struje. Ekran računala se zacrni. Ema ostaje
ukipljena buljiti u crninu.)
LEO: Moraš provjeriti email, je li? Evo ti pa sada
provjeravaj, gusko!
(Ema stavlja dlanove preko lica. Leo stoji uspuhan pored nje. Zakratko šuti.)
21-37
LEO: Evo što si opet stvorila svojim deranjem!
Misliš li da mi nije žao što sam zaboravio drek iz
nosa na tvom stolu? Misliš li da mi nije već samo
zbog toga dovoljno neugodno, nego se moraš
još na mene i derati? Rekao sam ti milijun puta
da sam alergičan na deranje! Trebala si mi samo
reći da počistim balu, ja bih to skrušeno učinio
jer znam da sam pogriješio. Ali ne, ti moraš vrištati.
(Ema ustaje i kreće prema kevetu.)
EMA: Ta tvoja šmrklja je nešto najodvratnije što
sam ikad vidjela u životu. Skoro sam povratila.
Ne mogu više podnositi tvoju prljavštinu.
(Ema liježe na krevet.)
LEO: Ma ti si prljava, čuješ li? Ti si prljava!
EMA: Prošli tjedan kad je bila Ana kod nas, rekao si joj da sam najgora i najprljavija domaćica
na svijetu.
LEO: Aha, sad je ovo tvoja osveta, je li? Ne sjećam se da sam to rekao.
EMA: A pogledaj sebe! Prljav si kao životinja.
LEO: Uostalom, zašto ti se toliko gadi moja šmrklja? Pa zajedno smo sedam godina! Gadi ti se i
moj znoj, moja sperma, moja slina kad se ljubimo… Nešto tu ne valja.
EMA: Ti si agresivni luđak. Po cijele dane samo
kucaš po tipkovnici, opijaš se, činiš nered…
LEO: Milijun sam te puta molio da se ne dereš na mene. Alergičan sam na dernjavu! Od
mene možeš sve dobiti, samo ako lijepo kažeš
normalnim tonom. Ali ti se moraš derati jer je
vikanje jedini oblik komunikacije koji si naučila
u svojoj suludoj obitelji. Ali ja ti nisam sestra, na
mene se ne možeš derati jer ću razbiti sve, čuješ li, razbit ću cijeli jebeni stan!
EMA: Moja suluda obitelj?
LEO: Nađi si nekog papka koji će te držati kao
kap na dlanu pa se na njega deri! Na mene sigurno nećeš urlati! I zar ću sad do kraja života
slušati kako sam rekao Ani da si loša domaćica?
Pa zašto mi nisi prošli tjedan rekla da te to smeta? Ovako si sve držala u sebi i sada me kažnjavaš. I onda sam ja manijak?
EMA: Tvoja usrana, prljava obitelj!
LEO: Molim?
EMA: Sav alkoholni smrad i prljavštinu svoga
oca i svu lijenost i neobazrivost svoje majke donesao si u moj dom!
LEO: Ema, zadnji put ti kažem, prestani vrijeđati
moju obitelj!
25
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
EMA: Ti agresivna budalo bez imalo skrupula…
Stvarno!
LEO: A što je s tvojom obitelji trolova? Ti i tvoja
braća i sestre koji se takmiče tko će biti glasniji
oko stola i tko će privući više pažnje roditelja.
Pa ti cijeli život samo urlaš! Ti ne znaš govoriti! I
tvoja baba koja te u djetinjstvu mlatila i prijetila
da će te ubiti svaki put kad se napila… Ubit ću
te! To si maloprije vrištala! Svoju si ludu babu
donesla u moj dom.
EMA: A ti, tatin i mamin sinčić jedinac, egoistični manijače!
LEO: Nikad nisam vidio prljaviju kuću od vaše!
Živjeli ste u vlastitom dreku!
EMA: Ne mogu više gledati tvoje prekide filma,
tvoja razbijanja i lupanja šakom u zid… Treba ti
psiholog. Tebi zaista treba dobar psiholog.
LEO: Ma što ti misliš, tko si ti? Ma koliko si ti
puta zaista počistila ovu kuću? Ostavila si gaće
na sred sobe. Stajale su tamo dok nisu istrunule.
Ja sam ih neki dan ostrugao s poda.
EMA: Naučila sam to od tvoje majke.
LEO: Jedeš kao životinja, mljackanje se čuje pet
metara oko tebe. Umirem od srama svaki put
kad te izvedem u restoran. I svaki put zagrizeš
viljušku kada staviš zalogaj u usta, ti seljačino!
EMA: A kao ti jedeš? Napuniš usta kao hrčak,
dok ne možeš disati. Komadi hrane ti ispadaju
iz usta! Uništiš cijeli stolnjak i odjeću. Okreće
mi se želudac kad vidim kako ždereš!
LEO: Makar ne zvučim kao pljackanje koraka
kroz bljuzgu pomiješano s zvukom oštrenja
noževa! Kad si zadnji put oprala zube? Smrdiš!
Prozvala si me manijakom jer se tuširam dva
puta na dan!
EMA: Strah me te je. Prije ili kasnije ćeš me odalamiti kao što lupaš u te zidove.
LEO: Sereš gluposti. Nikad te ne bi lupio.
EMA: Sjećaš li se onog ljeta kad smo bili u Španjolskoj? Kad si prolupao u apartmanu? Ustao
si od stola, stisnuo šake, krenuo si prema meni,
zamahnuo… Predomislio si se u zadnjem djeliću sekunde…
LEO: (Prekine Emu) Pa dobro, do kada ćeš mi to
spočitavati? Dok ne umrem ili što? Tjedan dana
si se bez prestanka iživljavala na meni, uništila si
mi cijelo ljetovanje. Na kraju sam jednostavno…
puknuo.
EMA: Puknuo? Kao i onaj put u autobusu? Kao
i u onom restoranu kad si umalo ubio čovjeka?
21-37
LEO: Nerviraju me! Nervirate me! Nerviraš me!
Svi me nerviraju!
EMA: Svi te nerviraju, a samo si ti u pravu. Zar ti
to nešto ne govori, Leo? Treba ti psiholog.
(Leo sjeda na krevet do Eme. Sada govori tiše.)
LEO: Priznajem, kriv sam što sam ostavio balu
iz nosa na tvom stolu. Ponekad sam neuredan.
Agresivan sam kad me isprovociraju. Priznajem!
Ja sam južnjak, mi smo temperamentni ljudi.
EMA: Temperamenti? U pola godine razbio si
polovinu pokućstva.
LEO: Priznajem da volim popiti, ovisan sam o
seksu, čisti sam agresivac! Priznaj i ti da si neurotik koji može komunicirati samo urlanjem!
EMA: Molim te, odi kod psihologa.
LEO: Prljava si, neuredna, lijena, neodgovorna
i pukneš za svaku sitnicu. Nauči jedno jebeno
jaje smućkati, pa mi se javi! Pa ja kuham i perem
u ovoj kući! Kad si imala ispitne rokove dvorio
sam te kao bolesnika i sve prao i spremao. Što
više hoćeš od mene, gaduro nezahvalna? Priznaj makar jedan svoj nedostatak, možda pobijediš duh svoje lude babe koja ti je spalila mozak.
(Leo ustaje s kreveta i prilazi računalu.)
LEO: Uostalom, tko će platiti psihologa? Ja bih
rado išao, zašto ne? Čak da pače, ljudi u razvijenom svijetu idu k psihologu kao što mi idemo
u ljekarnicu. Ali tko će platiti? Ja za to nemam
novca jer plaćam najam za ovaj usrani stan u
kojem gubim šmrklje. Trebaš li računalo?
(Ema negira kimanjem glave. Leo gasi računalo.)
EMA: Ja ću platiti. Pa Ana je psiholog!
LEO: Ana, ta luđakinja? Treba li ti televizor?
(Ema opet kima glavom. Leo gasi televizor.)
LEO: Ana već ima nekoliko stalnih mušterija
koje zadovoljavaju sve njene potrebe. Sumnjam da treba još jednog ljubavnika.
EMA: (Opet se dere) Ne govori tako o mojoj
prijateljici! (Udahne, smiri se) Ana ne može biti
tvoj psiholog jer te, nažalost, pozna. Ali može
preporučiti nekoga.
(Ema se ispruži na krevetu i počne masirati čelo.
Boli je glava.)
LEO: A otkud tebi pare za psihologa? Što mlatiš?
EMA: Imam novaca, ne brini.
LEO: Onda dobro, ići ćemo zajedno kod psihologa. Ti plaćaš. Fantastično!
26
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
(Leo se polegne na krevet do Eme. Ema se odmakne. Leo se približi. Stavi usnice na njeno
rame.)
EMA: Pusti me!
LEO: Ema, molim te, ne želim se sada duriti satima. (Neko vrijeme leže bez riječi) Volim te i
želim te zagrliti.
EMA: Ne diraj me!
LEO: Nemamo toliko vremena da bi ga tratili
na ljutnju. Uostalom, skoro je ponoć. Nova je
godina!
(Ema počne neutješno plakati. Leo je zagrli,
ona odmakne njegovu ruku. Leo ne odustaje.)
LEO: Volim te.
EMA: Pusti me.
LEO: Užasno sam osjetljiv na deranje. Molim
te, nemoj se više derati na mene.
EMA: Ti agresivna budala koja će me za pet godina mlatiti kao vola u kupusu.
LEO: Ako te ikada dotaknem u bijesu, a znam
da neću, sam ću se spakirati i otići.
EMA: Kod psihologa, Leo, kod psihologa.
LEO: Volim te više od svega. Nemojmo se više
vrijeđati.
(Ema se više ne opire. Zagrljeni leže na krevetu
u polumraku sobe. S ulice se čuje sve više eksplozija i slavljeničkih glasova. Ema i Leo šute
zagrljeni.)
LEO: Oprosti.
(Ema i dalje šuti.)
LEO: Ti se nećeš ispričati? Pa ipak si ti sve započela svojom dernjavom.
(Ema odgurne Lea od sebe.)
EMA: (Dere se.) Ma kakav si ti to jebeni idiot!
(Leo ne reagira. Tišina. Zvuk mobitel. Leo se
javlja. U pozadini snop svijetla osvijetljuje Miju,
ona bez pokreta i zvuka sjedi na stolici, pogrbljena, ispranim pogledom zuri u prazninu
pred sobom.)
LEO: Halo. Bok, Mia! Nema problema. Ni mi
ne idemo na trg, nešto je iskrsnulo. U redu. Pozdravi Arsena. (Leo spušta mobitel. Snop svijetla koji osvijetljuje Miju se gasi.) Mia i Arsen će
kasniti. Vjerojatno neće niti doći na trg.
EMA: Briga me.
(Leo duboko uzdahne. Okrene se na bok i gleda u Emino lice na jastuku.)
LEO: Znaš, najviše od svega me pogodilo to što
si šmrklju bacila u moju čašu.
EMA: Stavila sam je u čašu jer je više nisam
mogla gledati na stolu. Samo si trebao odnesti
21-37
čašu u kuhinju i baciti šmrklju u smeće. Je li to
toliko teško?
LEO: Tako i tako bih se vratio iz kuhinje i počistio stol.
EMA: Jednostavno više nisam mogla gledati tu
šmrklju, razumiješ li? Bez razmišljanja sam je
pokupila komadom papira i bacila u čašu.
LEO: Ali zašto baš u čašu? Zašto nisi ostavila
šmrklju u papiru?
EMA: Ne znam. Nisam razmišljala u tom trenutku.
LEO: Bacila i drek u moju čašu i rekla mi odvratnim, kažnjivim tonom: Zadnji komad bale ti je u
čaši! Htjela si me kazniti. To me je pogodilo više
od svega, odvratnost i arogantnost tog postupka. Naravno da sam razbio čašu!
(Ema se uzdiže s kreveta i gleda u Lea s nevjericom.)
EMA: Samo sam se htjela riješiti bale!
LEO: A ne, draga, htjela si kazniti. Ti si najgori
sadista na Zemlji.
EMA: Molim? (Ema opet vrišti.) Kako možeš biti
takav kreten? Jednostavno sam bacila balu da
bih je se riješila! Nisam u tom trenu razmišljala
o bilo kakvom kažnjavanju!
LEO: Bacila si balu… u čašu?
EMA: Doma sve bacamo u čaše i u prazne kutije i... kasnije sve operemo!
LEO: Vi ste prljava obitelj. Obitelj koja je stvorila
sadistu. Znaš, ovo nije prvi put da sam okusio
tvoj britki sadizam.
EMA: Prestani govoriti gluposti! Nisam namjerno bacila drek u čašu, jednostavno sam… htjela
sam se riješiti tog užasa!
LEO: U podsvijesti, draga, sve je u podsvijesti.
Čaša je simbol sreće, izvor zadovoljstva.
EMA: Da, tebi sigurno.
LEO: Bacila si balu u čašu da bi zagadila taj
izvor. Da bi me ubola gdje najviše boli. To je
ljigav postupak, puno ogavniji od same šmrklje.
EMA: (Vrišti.) Ma o kakvim ti simbolima pričaš?
Nisi normalan! Slamaš me komad po komad,
žvačeš i pljuješ! Moju volju za životom pretvaraš u balu, moju sreću utapaš u smrad i prljavštinu, a onda razbijaš čaše, lupaš u zidove! Svaki
od tih udaraca bio je namijenjen mome licu!
Agresivni idiote! I onda mi kažeš volim te!
(Zvuk eksplozija petardi i vatrometa koji osvjetljava sobu različitim bojama. Leo i Ema šute.
Zvukovi s ulice se stišavaju. Tišina.)
LEO: Sretna ti Nova godina.
27
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
(Ema ne odgovara. Leže kao tijela u Pompejima.)
EMA: (Nakon mrtve šutnje) Donesi šampanjac.
(Leo ustaje s kreveta i u mraku prilazi stolu.
Čuje se lom stakla pod njegovim tabanima i
Leov bolni jauk.)
EMA: Rekla sam ti da počistiš.
(Zvuk udaraca šake u zid.)
NORMALNO JE PIŠATI
Lica: Lola i Dino (anđeo i zavodnik)
(Mondeni bar. Svjetina odbrojava. Šest, pet, četiri, tri, dva, jedan! Svi si čestitaju i ljube se. Lola
i Dino su zagrljeni. Lola je prelijepa mlada žena.
Obučena je u skupocjenu bijelu haljinu. Dino
nosi svoje najbolje svileno odijelo u kojem
izgleda poput zavodnika iz ženskih magazina.
Lola govori Dini u uho. Oboje su pijani, osobito
Dino.)
LOLA: Sretna Nova godina!
DINO: (Dere se.) Sretna Nova jebena…
(Lola ga prekida poljupcima.)
LOLA: Pođimo doma. Već me boli glava od
buke i dima.
DINO: Kakva isprika da me konačno odvedeš
u krevet! (Dino se smije, gleda uokolo tko gleda
u njega. Uživa u svojoj vrhunskoj formi.) Gdje
živiš?
LOLA: Već sam ti rekla, zar se ne sjećaš?
DINO: Pa da, da… Sjećam se.
(Lola se smije i vješa se Dini oko vrata.)
LOLA: Mislila sam da odemo kod tebe. Kasnije
se možemo premjestiti u moj stan, ionako smo
susjedi.
DINO: Kod mene je strašan nered. Cijeli dan
sam… (Dino se iznenada zaustavi.) Pođimo radije do tebe.
LOLA: U redu. Idem po torbicu.
DINO: Čekaj! Popijmo još samo jedno pivo!
LOLA: (Smije se. Proždire Dinu očima.) Već
smo dovoljno popili.
DINO: Prvo pivo u Novoj godini!
(Lola kima glavom, pomalo nervozno, ali svojim
napaljenim pogledom daje pristanak. Dino već
hita prema šanku. Ubrzo se vraća s dva piva.)
DINO: Živjeli! (Pohlepno nagne iz čaše. Na
usnicama mu ostane puno pjene. Lola ne otpije svoje pive.)
21-37
DINO: (Digne čašu u zrak kao da će nazdraviti.) Sretna… (Pogled mu skrene zgodna mlada
djevojka koja prođe pored njih. Dino se zagleda za njom. Lola ga primi za ramena i poliže mu
pivsku pjenu s usnica.)
LOLA: Idemo.
(Lola odloži netaknuto pivo na prvi slobodni
stol, uzme ružičastu torbicu s trosjeda punog
jakni, bundi i torbi. Potom stisne Dinin dlan i
stade ga povlačiti prema izlazu. Dino ne pušta
čašu piva iz ruke. Putem do vrata pozdravlja
poznanike. Pored izlaza je pult garderobe. Lola
vadi pločicu s brojem i predaje je djevojci za
pultom. Uskoro dobiva bundu od nerca.)
LOLA: Što ti je? Nervozan si?
DINO: (Na brzinu ispija pivo do dna.) Popijmo
još jedan whiskey! Ha, što kažeš? Jedino me od
whiskeyja drugi dan ne boli glava.
LOLA: Mislim da ti je sada već prekasno razmišljati o glavobolji.
(Dino zagrli Lolu i izvuče je na hladnu ulicu.
Ljubi je pohotno. Potom vadi mobilni telefon iz
džepa.)
DINO: Halo? Metrotaxi? Na ime Dino, trebam
taksi pred barom Real. Hvala, sretna Nova! Laku
noć. (Spremi mobitel u džep i pogleda u Lolu.)
U Metrotaxiju imam VIP status. Više se vozim
u njihovim autima nego u svom vlastitom. To je
zbog toga što toliko ločem. (Smije se.)
LOLA: Znam.
DINO: Kao znaš?
LOLA: I prije sa te viđala vani. Izlazimo na ista
mjesta. I puno sam čula o tebi. Ti mene nisi ranije primijetio?
DINO: Ne, da, možda… Gdje inače izlaziš?
LOLA: Mosquito Bar, Southern Wind, Quickey…
(Dino se smije i potvrđuje glavom da pozna ta
mjesta.)
LOLA: …Cupola, Red Flower…
DINO: Onda smo se sigurno ranije sretali. A što
si to čula o meni?
(Lola mu se opet baca za vrat.)
LOLA: Puno lijepih stvari.
DINO: Na primjer?
LOLA: (Gleda preko ramena na cestu.) Došao
nam je taksi.
(Lola i Dino sjedaju na zadnje sjedalo. Lola promrmlja ime ulice. Dino joj dodiruje grudi. Strasno se ljube. Kroz prozor se vide svijetla ulica
koje izmiču kao zapaljene zmije.)
28
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
DINO: Imaš li kod kuće vina?
LOLA: Imam nekoliko boca najboljeg vina na
svijetu.
DINO: Odlično! (Pljasne rukama od zadovoljstva) Gdje radiš?
LOLA: Studiram.
DINO: Ne živiš valjda sa starcima?
LOLA: Ne, živim sama. Stan je moj.
DINO: Studentica koja živi u svom stanu u najekskluzivnijem dijelu grada, doma drži skupocjena vina…
LOLA: Vlasnik Triple Uniteda je moj otac.
DINO: (Zaledi se raširenih očiju i usta. Pokušava se sabrati.) Jebo te! (Ponovi još ekspresivnije.) Hu, jebo te! Prije par godina, prije nego što
sam postao voditelj regionalnog ureda, napravio sam nekoliko poslova s Triple Unitedom. I
dan danas naručuju od nas.
LOLA: Znam.
DINO: (Smije se.) Ti znaš previše o meni! Ali
sigurno ne znaš da sam užasno žedan. Reci vozaču da stane negdje, skočit ću po par piva.
LOLA: Hej, ne treba ti više alkohola… Uostalom, uskoro smo doma.
DINO: U redu, u redu… (Glumi mirnoću.) Ali
obećaj mi jednu stvar. Kad dođemo do tebe,
prije nego mi se odmah na ulazu baciš oko vrata, otvorimo jedno dobro vino.
(Lola se savija od smijeha. Taksi se zaustavlja.)
LOLA: Evo nas. Plati čovjeku.
(Dino plaća, izlaze iz auta. Vidimo vrata koja se
otvaraju izvana. U dnevnu sobu ulazi Lola pridržavajući Dina koji jedva stoji na nogama.)
DINO: Lijepa kućica. Jebo te!
LOLA: Nemoj toliko psovati. Nije lijepo.
(Dino prstima pokazuje kao da zaključava usta
i potom baca ključ.)
LOLA: Trebaš vidjeti jacuzzi i bazen. Od proljeća priređujem sjajne pool partyje.
DINO: (Zagrli Lolu i pritisne je uza zid. Ljubi je
po vratu i zatim je pogleda u oči.) Ne hvali se
previše. Ima nas još koji doma imamo bazen. I
donesi to vino!
(Lola se smije. Odgurne Dina i odlazi iz sobe.)
DINO: (Priča sam sa sobom.) Hu, jebo te! Sad
ću ti ja malo skresati krila… Mala Triple United
tatina curice… Dobit ćeš ti triple… hu, jebo te!
(Razgibava ruke. Napući usnice. Zavlači ruku
u hlače odijela i prebire po gaćama. Ulazi Lola
s bocom vina. Pokazuje Dinu rukom prema
21-37
baru. Sjedaju za bar. Dino uzima bocu i proučava etiketu.)
DINO: Fantastično…
LOLA: Dobro, zar ne? Omiljeno vino mog starog. (Toči vino u čaše.)
DINO: Stari ti je pametan čovjek. (Strusi vino
niz grlo.) Jebo te!
LOLA: Prebrzo piješ! Nadam se da nisi tako brz
i u drugim stvarima.
DINO: (Glumeći naivnost.) Kojim stvarima?
LOLA: Znaš o čemu govorim.
DINO: U okretanju para? Roštiljanju zečica?
(Dino rukom oponaša okretanje roštilja) U
tome sam vrlo brz.
LOLA: Malo se hvalimo? Nisam znala da si tako
baš tako pun sebe.
DINO: To je ono što ti se najviše sviđa o meni,
zar ne?
(Lola skače sa svoje stolice i zagrli Dina. Strasno
se ljube. Dino umješno skine njenu haljinu. Lola
se spušta na koljena i otvara rasporak na Dininim hlačama.)
DINO: Čekaj! Sada pijemo. Saberi se!
(Lola se opet smije. Sjeda natrag na stolicu i
puni čaše vinom. Iskapi svoju čašu do dna. Potom pogleda Dina zavodljivo.)
LOLA: Kakav osjećaj… eksati čašu vina od petsto eura kao da je voda…
DINO: Nakon svega što sam popio i ima okus
kao voda. Iz pipe. (Dino isprazni svoju čašu.)
Sretna Nova godina!
(Lola opet napuni čaše i nagne se prema Dinu.
Ljube se. Dino joj pokušava otkopčati grudnjak,
ali ne uspijeva. Smije se. Otpije vina.)
DINO: Što bi ti rekao stari da te vidi ovdje sa
mnom?
LOLA: Meni ništa. Ali tebi bi sigurno rekao
puno toga.
(Dino se smije i zagrcne se vinom.)
DINO: Da me vidi kako iskašljavam ovo njegovo skupocjeno vino… I potom te odvodim u
sobu… Njegovog nevinog anđela...
(Lola se smiješi.)
LOLA: To s vinom ti nikada ne bi oprostio.
(Dino joj miluje lice.)
LOLA: Idemo u sobu.
DINO: (Uhvati bocu vina u kojoj je ostalo samo
decilitar.) Čekaj.
LOLA: (Slegne ramenima) Uzmi bocu sa sobom ako se već ne možeš odvojiti od nje…
29
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
(Dino s bocom u ruci prati Lolu. Ulaze u polumrak susjedne sobe. Na desno je ogromni krevet, a na lijevoj strani otvorena velika staklena
vrata terase. Dino povlači iz boce.)
DINO: Mjesto zločina.
(Dino se brže-bolje razodjene. Lola mu pomaže i ljubi ga gdje god stigne. Legnu na krevet i
potom se strasno ljube. Prevrću se po krevetu.
Potom se smire. Lola podiže glavu. Čuje se glasno Dinovo hrkanje.)
LOLA: Dino? Sjajno, jebo te!
(Lola stavlja glavu na Dinina prsa i zaspi. Tišina i
potpuni mrak. Svijetlost u sobi se polagano pojačava dok ne dostigne snagu jutarnjeg sunca.
Dino i Lola leže na različitim stranama kreveta.
Dino se budi. Teškom mukom zadigne tijelo.
Pogleda prema Loli. Ne prepoznaje ju. Približi
se njenom licu i škilji.)
DINO: Jebo te!
(Dino se posjeda na rub kreveta. Drži se uza
glavu koja ga očito jako boli. Potom pogleda
prema svom struku. Grčevito se okrene i zagleda u mjesto na krevetu gdje je donedavna
spavao.)
DINO: Jebo te! (Opet se hvata za glavu.) Jebo
te, što ću sada?
(Dino polako ustaje s kreveta da ne probudi
Lolu. Potom histerično počne tražiti svoju odjeću na podu sobe. Pronalazi hlače odijela i drhtavim rukama izvadi mobitel iz džepa. Na prstima odlazi na terasu. Utipka broj i stavi mobitel
na uho. Zamalo plače.)
DINO: Arsene, ja sam, Dino!
(U tamnom kutu pozornice snop svjetla padne na Arsena. On u gaćama mete pod toaleta. Jednom rukom pridržava mobitel. Okrenut
je leđima prema publici. Čujemo njegov glas
samo preko razglasa.)
Koji Dino?
DINO: Tvoj brat, konju!
A, ti si mali. Sretna nova!
DINO: Slušaj, u govnu sam do vrata!
Znam. Zašto bi inače zvao? Pričaj.
DINO: (Trudi se šaptati.) Neugodno mi je…
Ne seri. Pričaj, spava mi se.
DINO: Probudio sam se u krevetu s prekrasnom ženskom, kod nje doma.
Ni prvi ni zadnji put. Inače nemaš grižnju savjesti.
Ne brini, ona tvoja jadnica nikada neće saznati,
ako već nije skužila do sada.
DINO: Nije stvar u tome…
21-37
Nego što je?
DINO: Sinoć sam bio strašno pijan i…
Nije ti se digao? O tome smo već pričali.
DINO: Nije to! Bio sam previše pijan i umoran
da bih i pokušao.
Što je onda? Reci više, mali!
DINO: Popiškio sam se u krevet.
Što?
DINO: Popišao sam joj se u krevet! (Dino skoro
plače.)
I?
DINO: Kako i, jebo te? Prelijepa ženska upravo
spava gola pored lokvice moje pišaline! Jebo te,
znam joj starog! Što ću joj reći kad se probudi?
Što da radim?
Mali, to je sasvim normalna stvar kad je čovjek
pijan. Prije četiri godine sam mrtav pijan pokupio komada u nekom baru i ujutro pozvao taksi. Ispružio sam se zadnjem sjedalu i stavio joj
glavu u krilo. Pričala je gluposti i nasmijavala me.
U jednom trenu sam se napregnuo od smijeha i
ispalio kilu govna u gaće. Moja ženska nije spavala. Zamisli to.
DINO: Molim?
Hajde, hajde, mali, ne seri, smiri se. Sve je to normalno i za ljude. Odi spavati. Čujemo se kasnije.
DINO: Normalno? Čekaj! Hej!
(Čuje se zvuk prekinute linije. Gasi se snop svijetla koji osvjetljava Arsena. Dino očajava. Vrti
se sumanuto na mjestu. Potom ulazi u sobu i
oblači odjeću sa poda, najtiše što može. Kad
se obuče, na prstima izlazi iz sobe i iz kuće. Od
ulaznih vrata odlazi trčeći. Odjednom vidimo
osmijeh na Lolinom licu. Ona ne otvara oči i ne
mijenja položaj tijela. Smije se, sve glasnije i glasnije. Cijelo joj se tijelo trese od smijeha.)
ZNANSTVENO I LAIČKI
Lica: Zita i Dalen (realistkinja i sanjar)
(Zita dolazi s posla i ulazi u dnevni boravak.
Obrazi su joj crveni. U dnevnom zatječe Dalena dok masturbira pred uključenim laptopom.
On sjedi leđima okrenut prema nama. Podiže
obrve i čudi se. Stavlja torbu na kredenac.)
ZITA: Što to izvodiš?
DALEN: Nije ono što misliš. (Dalen ne skida pogled s ekrana i ne prestaje s heklanjem.)
30
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
ZITA: Halo! Ovdje sam! (Zita maše rukom pokušavajući skrenuti Dalenovu pažnju.) Zaboravi na tren te plastične kurve.
DALEN: Našao sam fantastičnu adresu na netu,
ovo moraš vidjeti!
ZITA: (Zita viče ljutito.) Hoćeš li napokon prestati drkati?
DALEN: Ne drkam!
ZITA: A što onda radiš s tom rukom? Guliš
krumpire pod stolom?
DALEN: Ma ne… OK, drkam, ali s razlogom.
ZITA: (Nervozno se nasmije.) To je sigurno fantastičan osjećaj.
DALEN: Čitam nevjerojatne intervjue s izuzetno promiskuitetnim ženama.
ZITA: Dosadile su ti sličice?
DALEN: Ne radi se o pornografiji, stvarno. Te
žene govore o svom odrastanju, o svojim obiteljima, strahovima, maštanjima, o svojim prvim
seksualnim iskustvima! Ovi su redovi pravi rudnik zlata za pisca.
ZITA: Počet ćeš pisati erotske romane?
DALEN: Ne, Zita, pisat ću psihološke drame.
ZITA: O promiskuitetnim kurvama.
DALEN: Nisu one kurve! Nisu uzimale novac za
seks. Samo su izuzetno promiskuitetne.
ZITA: Budalo, svi su ti intervjui izmišljeni.
DALEN: Naravno da nisu! Jednostavno osjećam u njima iskustvo i životnost!
ZITA: Posebno s crijevom u dlanu.
DALEN: Ne razumiješ me. Ovaj tekst je pravo
blago. Nepresušan izvor ideja.
ZITA: Sve je te tekstove pisala jedna osoba, vjerojatno neki debeli, dlakavi drkandžija. Za naivce poput tebe.
DALEN: Ne razumiješ me, Zita.
ZITA: Možda bi bilo dobro kad bi počeo pisati
seksi romane. Tako bi konačno donesao doma
nešto para.
DALEN: Pusti me na miru.
(Zita izlazi iz sobe. Dalen čita bez treptanja.)
DALEN: Huuu! (Opet počinje masturbirati)
(Zita se vraća u sobu u podsuknji. Odlazi do
hladnjaka i uzima mlijeko. Toči mlijeko u čašu.
Izgleda zamamno.)
ZITA: Ne mogu vjerovati da si takav idiot.
DALEN (Ne skida pogled s ekrana.) Ne razumiješ. Nije u prvom planu drkanje, već izučavanje
ljudskih sudbina!
ZITA: Još ćeš mi reći da je u pitanju znanstveno
istraživanje.
21-37
(Dalen se trgne i konačno pogleda Zitu s odobravanjem. Zita ima bijeli trag od mlijeka na
usnicama. Dalen se zagleda u nju i potom opet
nastavi čitati.)
DALEN: Upravo tako! Upravo tako! Ovo i jest
vrsta znanstvenog istraživanja, jer ovaj tekst je…
ovaj tekst je…
ZITA: Molim te, prestani.
DALEN: Evo samo da dođem do kraja odjeljka.
Još samo pet rečenica. I ti bi trebala pročitati,
ozbiljno.
ZITA: Ne pada mi na pamet čitati o tim smrdljivim droljama.
DALEN: Možda bi dobila zanimljivih ideja.
ZITA: Ja svoje ideje crpem iz stvarnosti. A možda bi ti trebao, Dalene. Malo više veze sa zbiljom te ne bi ubilo.
DALEN: Slušaj ovo! Kad mi je bilo 13 godina
krenula sam na zabave, svake večeri. Uvijek bi se
napila i ušokala drogama. Nakon nekoliko zabava probudila sam se polugola, posve prekrivena
spermom.(Nakon toga Dalen počne brže heklati. Zajapuri se u licu.)
ZITA: Ne zanima me to sranje.
DALEN: Jedno jutro sam se probudila sama, polugola, na podu sobe…
ZITA: Prestani.
DALEN: Čekaj! Pošla sam u kuhinju. Tamo sam
zatekla dva dečka i prelijepu crnu djevojku. Jedan od njih nazvao me kurvom, po prvi put u život. Isti čas osjetila sam snažnu želju za seksom.
Prišao mi je, izvadio svoj kurac, a ja sam počela bez pitanja pušiti. Uskoro je svršio po mome
licu. Istovremeno je crna djevojka popušila drugom dječaku. On joj je svršio u usta i potom joj
naredio da me poljubi. Počela me ljubiti i tako
umješno obrađivati prstima da sam uskoro svršila. Djevojka se zvala Rebecca i bila je moja prva
ljubavnica.
ZITA: Ma kako možeš pasti na takvo sranje?
Koji ti je kurac?
(Dalen i opet ubrzano hekla. Trese se kao majmun.)
ZITA: (Vrišti iz sveg glasa) Ma prestani više!
(Dalen iznenađeno prestaje i pogleda u Zitu.
Na njegovu licu veliki upitnik.)
DALEN: Što ti je sada?
ZITA: Prestani s tim glupostima. Uostalom, gdje
su priče o obitelji, djetinjstvu, gdje su zlatni rudnici ljudske psihologije?
31
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
DALEN: Pa, OK, u ovoj priči baš i nema toga,
ali… (Dalen na brzinu preskoči mišem nekoliko
stranica.) Slušaj ovo.
(Zita pokrije čelo rukom. Slabo joj je.)
DALEN: Kada ste postali seksualno aktivni? (Dalen pogleda prema Ziti.) To pita voditeljica intervjua. (Zita raširi oči, napući usnice i kimne
glavom.) Bilo mi je 12 godina kad me je stariji
brat natjerao da mu ga popušim.
ZITA: (Iznenada se opet dere.) Prestani, jebo te!
DALEN: Ne, čekaj, čekaj! Slušaj dalje pa ćeš
shvatiti svu kompleksnost. Dakle, od toga dana
obožavam pušiti kurac. Pušila sam gdje god sam
stigla, a isisala sam i nekoliko učitelja.(Dalen se
nasmije.) He, he, znao sam da sam trebao ostati
učitelj.
ZITA: Makar bi imao plaću.
DALEN: Vodila sam ljubav samo s starijim bratom, iako me mlađi brat dvaput silovao. Sa starijim bratom sam uvijek ostala u odličnim odnosima, dok mlađeg brata ne podnosim. Dva puta
me natjerao na seks prijeteći da će reći roditeljima sve o mojem tajnom životu. Pojebala sam
nekoliko ujaka i bratića. Posebno se brinem o
svojim nećacima jer ih volim. Njima treba netko
tko će se brinuti o njima, a ponekad im treba i
dobra drolja…
ZITA: Prestani! Prestani! Gasi to! (Zita prilazi i
tipka po laptopu.)
DALEN: Hej, smiri se!
ZITA: Evo, zatvorila sam Internet. Molim te,
spremi to u gaće i pokušaj biti normalan.
(Zita sjeda nasuprot Dalenu. Gledaju se u tišini.)
ZITA: Jesi li gladan?
DALEN: Jeo sam.
ZITA: Hoćeš li čaj?
DALEN: Može.
(Zita utaje sa stolice i odlazi iz sobe. Dalen u isti
čas počinje tipkati po laptopu. Zita se vraća s
dvije šalice čaja. Sad je samo u donjem rublju.)
ZITA: Ne mogu vjerovati!
DALEN: Čekaj, čekaj prije nego što kažeš bilo
što! Želim ti nešto pokazati.
(Zita prilazi laptopu.)
ZITA: Sve si spremio u Word dokument. No,
čestitam.
DALEN: Čekaj, pogledaj tekst.
ZITA: Što trebam vidjeti?
DALEN: Bitne dijelove za moju sljedeću priču
sam označio žutom bojom.
ZITA: I?
21-37
DALEN: Vidiš da sam ovo radio radi istraživanja. S razlogom. Ne toliko zbog drkanja.
ZITA: (Udaljava se od Dalena. Vraća se gdje je
prije sjedila i otpije čaja.) Imaš previše slobodnog vremena. Ljenčino.
DALEN: Radio bih, Zita, ali znaš da je gotovo
nemoguće pronaći posao.
ZITA: Pričaš gluposti. Ujina ti je nudila posao u
školi, na neodređeno, ti si obio.
DALEN: Ja sam pisac, draga. Pisac! Ne želim se
u nekoj smrdljivoj školi natezati s grupom pubertetlija pokušavajući im objasniti Sartrea. Pa
ta se djeca drogiraju i grupno jebavaju s 12 godina!
ZITA: Našla sam ti i druge poslove. Iskoristila
sam neke veze i poznanstva, a ti si napravio budalu od mene.
DALEN: Posao u izdavačkoj kući? To je previše
stresno za mene, znaš i sama. Želim živjeti makar pedeset godina.
(Zita gleda Dalena preko ruba šalice čaja.)
ZITA: Opet si pušio?
DALEN: Otkud znaš?
ZITA: Znam zato jer čak ni ti ne možeš biti ovako glup. Čudno, ne osjetim smrad hašiša.
DALEN: Naučio sam dobro prikrivati tragove.
Ali što mi to vrijedi kad ti na kraju sve priznam.
ZITA: Priznaj da si ljenčina.
DALEN: Neću.
(Dalen opet pogleda u laptop. Počinje čitati.)
DALEN: Strašno me uzbuđuje kada mi satima
nakon snošaja iz vagine kapka toplo sjeme. Osjećam se sigurno i zadovoljeno. Nasmijana hodam
ulicama. Jedanput, kad sam bila u braku sa Jedom, došla sam doma par minuta nakon što sam
izjebala Marca. Jed je bio napaljen i htio me je
pojesti. Raširila sam se na dvosjedu i dopustila
mu da me liže. On je neopisivo uživao i ne znajući da jede Marcovu spermu!
(Dalen opet vadi spolovilo i masturbira. Pogleda u Zitu.)
DALEN: Zar te to ne napaljuje?
ZITA: Ne.
DALEN: Nimalo?
ZITA: Ni najmanje.
DALEN: Dođi ovamo i popuši mi.
ZITA: Umorna sam.
DALEN: Umorna? Stara je godina! Naporna je
noć pred nama. Na trgu nas čeka cijelo društvo.
ZITA: Tako mi se ne da ići na trg. Proslavimo
doma, sami.
32
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
(Dalen složi izraz lica koji pokazuje kako mu se
ideja baš ne sviđa.)
ZITA: Ima li još haša?
(Dalen ustaje i odlazi iz sobe. Uskoro se vraća
sa smotuljkom hašiša. Pale smotuljak i udišu
duge dimove. Šute. Zita kašlje.)
DALEN: (Dalen govori pomalo razočarano.) Ne
mogu vjerovati! Ozbiljno želiš ostati doma za
Novu godinu?
ZITA: Najozbiljnije.
DALEN: No, dobro. Makar se možemo ševiti
cijelu noć.
(Zita se smije.)
ZITA: Koliko je sati?
DALEN: Samo malo. Devet i trideset.
ZITA: Zar ti nije čudno što sam došla s posla u
devet sati na staru godinu?
DALEN: Ne, zašto? Vi uspješni, preplaćeni manageri radite do kasno u noć.
ZITA: Nitko ne radi tako dugo na staru godinu,
Dalene.
DALENE: Pa što si onda radila?
ZITA: Bila sam u uredu od devet do jedanaest.
Pročitala sam poštu, poslala par poruka. Čestitala sam starcima novu. Onda je došao Eric,
znaš, kolega iz Francuske.
DALEN: Znam, znam… Arogantni ljigavac. Dokaz kako idioti dobivaju najbolje u životu.
ZITA: Ma da? Je li to kompliment meni ili… njoj?
DALEN: Kompliment Ani? Ne budi glupa. Mislio sam na njegove novce. Ali… Kako bi to mogao biti kompliment tebi?
(Zita zašuti. Povuče dugi dim i zagleda se u
pod.)
ZITA: Eric i ja smo malo razgovarali, potom smo
otišli do njega i pojebali se.
(Dalen naglo ustaje od stola. Ukipi se. Netremice gleda u Zitu.)
DALEN: Lažeš!
ZITA: Jebali smo se pet sati bez prestanka. Svršila sam dvanaest puta.
DALEN: Ne vjerujem! Kažnjavaš me zbog…
zbog ovog istraživanja.
ZITA: Svršio mi je u dupe.
DALEN: (Zgvrči prste ispred lica i cvili.) Meni
nikada nisi dala u dupe!
ZITA: Žao mi je.
DALEN: (Zakorači prema Ziti.) Droljo! Odvratna kurvetino!
ZITA: Napalio si se?
21-37
DALEN: Ne! (Podiže kažiprst i upire prema Ziti.)
A-ha, to je to. Znači ipak si lagala. Osvećuješ mi
se radi toga što sam drkao kad si došla doma.
ZITA: (Raširi noge.) Dođi ovamo. (Dalen ustaje
i približava se.) Bliže! Vidiš ovu tamnu mrlju na
gaćicama? To je njegova sperma.
DALEN: (Smije se.) Nisam toliko glup. To može
bilo što.
ZITA: Približi se i pomiriši.
(Dalen prvo negoduje. Potom se spušta na koljena i miriši Zitine gaćice.)
DALEN: (Vrišti.) Ti smrdljiva kurvetino!
(Dalen skače na noge i zamahne rukom kao da
će ošamariti Zitu. Ona skriva lice rukama. Dalen počinje plakati. Vraća se na svoje mjesto.
Pokriva rukama lice i plače. Zita povlači duge
dimove. Potom ponudi smotuljak Dalenu. On
uzme smotuljak sa gađenjem. Obriše zaslinjeni
vrh cigaretice.)
ZITA: Što je, bojiš se zaraze.
DALEN: Odvratna, smrdljiva kurvo! Ti, ti, ti… zarazo!
ZITA: Jebi me.
DALEN: Prije bi te ubio, droljo.
(Šute. Zita gleda u Dalena, on u pod.)
ZITA: Razmišljala sam o tome da pozovem Erica sutra na ručak. Poslije ručka me možete pojebati u sendviču. Mislim, ti si navikao na takvo
što, zar ne, Dalene?
(Dalen opet skače na noge.)
DALEN: Ubit ću vas obadvoje! Samo ga dovedi
ovamo!
ZITA: Ovo je moj stan.
DALEN: Sutra ujutro se pakiram i odlazim!
(Dalen sjeda. Glava mu klone na prsa. Zita uzima cigareticu iz njegovih prstiju. On sporo zamahne zrakom da bi je lupio, ali kasni. Odjednom se prene.)
DALEN: U sendviču? Čekaj… Osvećuješ mi se
zbog moje prošlosti? Lažeš. Sve je bila laž, zar
ne?
ZITA: Sve je laž osim da smo se poševili u njegovu stanu. I te kako poševili! Jedva sam došla
od auta do vrata. Rasturio me s onim njegovim
golemim…
DALEN: Šuti kučko, šuti! (On cvili. Zita mu dodaje cigaricu. On udiše.)
ZITA: Idemo u krevet. Želim te imati zadnji put
prije nego te sutra izbacim iz stana.
33
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
DALEN: Ti mene izbaciš? (Plače.) Pogledaj se,
Zita! Što to govoriš? Kako možeš biti takva
smrdljiva kurva?
ZITA: Mislila da voliš kurve. Iz znanstvenih razloga.
DALEN: Zita, molim te, nemoj me mučiti. Je li
sve ovo samo gluma ili si stvarno spavala s tim
francuskim gadom?
ZITA: Ima puno glume, dragi, ali ševa s Ericom
je činjenica. Zapravo dvanaest sjajnih činjenica.
(Dalen plače.)
DALEN: Zašto Zita? Volim te više od svega! I
bio sam tako blizu nove priče koja bi preokrenula moju karijeru, tako blizu! I bio bih prihvatio
posao u izdavačkoj kući, sve bih učinio… Kako
si mi mogla to učiniti? Prokleta flundro!
(Zita ustaje. Prilazi Dalenu. Miluje ga po leđima. Dalen uzmiče. Plače.)
ZITA: Dođi, idemo na kauč.
(Dalen ustaje. Pogrbljen je, slomljen.)
DALEN: Samo si se šalila, je li tako, Zita?
ZITA: Tako je.
DALEN: Ne vjerujem ti, kurvo!
(Dolaze do kauča. Dalen stoji kao ukipljen.
Zita dohvati daljinski i upali televizor. S televizije se čuje odbrojavanje. Deset, devet… Zita se
spušta na koljena i počne oralno zadovoljavati
Dalena. On plače. Tri, dva, jedan! Eksplozije i
glasovi s ulice.)
DALEN: (Kroz suze) Lažljiva droljetino!
KAKO BI STVARI TREBALE IZGLEDATI
Lica: Ana i Eric
(Dnevni boravak. Ana sjedi na sofi u ružičastom
kućnom ogrtaču. Gleda TV okrenuta publici leđima. Eric izlazi iz kupaonice u plavom kućnom
ogrtaču. Prolazi pored Ane i namigne joj. Izlazi
sa scene i uskoro se vraća s bocom vina i dvije
čaše. Sjeda pored Ane. Toči vino i zagleda se u
TV koji prikazuje reportažu sa Love Paradea.)
ERIC: Znaš zašto bude toliko puno pederi na
svijet?
ANA: Tijekom studija sam čitala puno o tome,
ali zanima me tvoja teorija, dragi.
ERIC: Pederi ima toliko jer otaci ne mogli svoji
sinovi pokazati kako treba uhvatiti dobra ženska jer su većina oženjeni. Za mama. Brak je
tvornica pederi.
21-37
(Ana se zagleda u profil Ericova lica. Ne može
se utvrditi je li njeno lice osupnuto odbojnošću
ili samo neslaganjem. Ana uzme daljinski i promijeni program. Političari zaposjedaju ekran.
Eric i Ana neko vrijeme bulje u tišini.)
ERIC: Ti vaši političari nemaju apsolutno nikakav cilj. Oni samo laskaju za uzeti vlast. Kad
uzeli vlast, onda se pobrinuli da minimum četrdeset posto građani živu točno iznad granica
podnošljivosti, tako da nema pobuna. I onda
četiri godina život u rozo.
ANA: Takvi su političari i u Francuskoj. I svagdje
u svijetu.
(Eric kima glavom u znak sumnje.)
ERIC: Možda. Ali u Francuska je puno teško laskati nego ovdje. U svakom slučaju, u Francuska političari puno bolje skrivju svoja laž.
(Eric pogleda u Anin profil. Nema reakcije. Približava joj se i počne joj ljubiti vrat. Potom je
pipka.)
ANA: Ne, ne sada.
ERIC: A kada? Je Novi godina!
ANA: Nova je godina.
ERIC: Ne ljuti, ne govorim savršeno. Ali makar
malo znam tvoj jezik. Ti nisi potrudila naučiti
francuski!
ANA: Učim, dragi, učim. Ali ne ide mi dobro.
ERIC: Molim te, pričaj francuski, molim te,
samo malo!
ANA: Ne sada.
ERIC: A kada?
(Ana ugasi TV i potom zagrli Erica.)
ANA: Kada odemo Montpellier, dragi. Onda
ćemo govoriti samo francuski.
(Trenutak tišine.)
ANA: Kad ćemo konačno preseliti u Francusku?
ERIC: Ovdje još jako dobro. Kada crkne zlatna
koka. Zlatna koka, tako se kaže?
ANA: Ovisi na što misliš pod zlatna koka. Ako
misliš na Zitu, onda bi primjerenije bilo reći pozlaćeni strvinar. I ona neće tako skoro crknuti.
ERIC: Mon dieu! Molim te, ne počinji! (Udalji se
od Ane. Sjedne na rub kauča i prekriži noge.)
ANA: Ne znam što te privlači k njoj. Samo znam
da moramo što prije otići odavde jer inače će
sve otići k crnom vragu.
ERIC: Ništa me ne privlači!
ANA: Ti misliš da sam ja glupača? Pa ja ti čitam
dušu, čitam ti iz očiju kad lažeš!
ERIC: Slušaj, Zita ja znao prije nego upoznao
tebe. I, priznam, sviđala se. Bila je tužna radi
34
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
onaj njen kreten dečko. Puno smo razgovarali, ali samo razgovarali! Tako sam je upoznao i
shvatio da ona nije za mene. Ona je tip koji voli
luzeri. Ja nisam luzer. I onda upoznao sam tebe.
Tu je kraj.
ANA: Gdje si bio danas do devet sati?
ERIC: Puno posla je bilo. Završni obračun za
narudžbu iz Triple United, veliki business…
ANA: Zvala sam tvrtku, portir mi je rekao da ste
ti i Zita zajedno otišli iz firme u dva popodne.
ERIC: Zita otišla, da, ja nisam. Portir priča gluposti!
ANA: Nemoj mi lagati! Slušaj, ne boli me to što
jebeš tu kurvicu, ali, molim te, nemoj mi lagati!
Razumijem da ljudi ponekad trebaju… avanturu. Ali, molim te, ne tretiraj me kao glupaču.
ERIC: Ana, ja nemam ništa s ta ženu! Ako baš
hoćeš, znam kamo je Zita otišla u dva sata i s
kim.
ANA: (Približi se Ericu.) S kim? S kim?
ERIC: Ne znam smijem reći… Molim te, večeras
kad se nađemo sa svi na trgu, ne kaži ništa o
tome. To je tajna. Pogotovo za Arsen i Mia.
(Ana odskoči kao pogođena munjom.)
ANA: Arsen jebe Zitu?
ERIC: Ne, budalica, njegov mladi brat. Dino. Ali
to zaista velika tajna!
ANA: (Izdahne s vidnim olakšanjem. Obriše
čelo dlanom. Eric se glasno nasmije i okrene
prema Ani.)
ERIC: Taj mali, fantastični vrag!
ANA: Dino? Ljigavac! Ne znam što žene vide u
njemu.
ERIC: Daj, daj, molim te. Zgodan, bogat, pametan, ženijalan lady killer.
ANA: Genijalan.
ERIC: Žao mi što neće večeras biti s nami na trg.
ANA: Meni se večeras uopće ne slavi s tim ljudima. Posebno ne na trgu. Moramo li zaista dočekati Novu s tim moronima?
ERIC: Zašto moronima? Sve su to krasni i uspješni mladi ljudi, posebno Arsen.
ANA: Organski ne podnosim Miju! Ta arogantna kučka! Hvala bogu da će doći Ema. Imat ću
makar nekog približno normalnog za razgovor.
ERIC: Približno? A što njoj nedostaje?
ANA: Ima previše! Jednog manijaka previše.
Leo joj konstantno uništava život. Guši ju u svakom nastojanju da se razvije kao osoba. Agresivni primitivac. I onda još, na očigled sviju, kurva se s Mijom.
21-37
ERIC: Ti otkuda znaš?
ANA: Pričala mi je Ema o njihovom životu. Već
godinu dana bezuspješno nagovara Lea da ode
kod psihologa. A o kurvanju s Mijom sam čula
od Arsena osobno.
ERIC: On zna? Pa kako to podnosi?
ANA: Previše je love u igri, dragi.
(Eric duboko uzdahne.)
ERIC: Meni se Leo čini kao ženijalan… genijalan
tip. Opušten, zabavan, vrijedan…
ANA: Jadna, jadna Ema. Moja Emica.
ERIC: Ne razumijem kako može muško živjeti i
znati da mu drugi spava sa žena.
ANA: Sve je to osnovna psihologija, dragi. Poznavala sam jednom izuzetno ljubomornog
tipa koji se zakleo da će, ako ga žena prevari,
ubiti nju i ljubavnika.
ERIC: Barbarin!
ANA: Kad je otkrio da ga je žena ipak prevarila,
organizirao je sastanak s ljubavnikom u gradu.
Ponio je sa sobom pištolj u namjeri da ga ubije.
Susreli su se na trgu. Muž je odmah skočio na
ljubavnika i počeo ga daviti. Ljubavnik se istog
trena onesvijestio i stropoštao na pod. Muž mu
je morao pomoći da ustane. Potom ga je poveo u kavanu i platio mu piće da se dobije. I
tako je počelo prijateljstvo.
ERIC: Prijateljstvo?
ANA: Ljubavnik je ispričao mužu da je osamljen, nevoljen, imao je teško djetinjstvo. Bio
je pisac i jedva je preživljavao. Kako ljubavnik
ni izgledom, ni ekonomskim stanjem nije mogao zasjeniti muža, muž je razvio prema njemu duboku sklonost. Od tog dana nadalje je
ostajao duže na poslu i javljao ljubavniku telefonom da može otići u njegov dom i pojebati mu
ženu. Kad god je mogao, organizirao je ženine
i ljubavnikove sastanke. Razvio je neraskidivu
emocionalnu vezu s ljubavnikom. A ljubavnik
mu je u emailu slao svoje nove priče. Muž ih
je obožavao. Čitao ih je svako večer i plakao.
Muž je imao osjećaj da pomaže svojoj ženi da
ostane sretna, ljubavniku da stvara i ne osjeća
se osamljenim… I sam muž je imao puno emocionalne dobiti… Brak mu je osnažio, odnos sa
ženom se produbio do najfinije nježnosti, čak
se i seksualni život neopisivo poboljšao, jer ga
je ideja dijeljenja žene s tužnim piscem strašno
napaljivala.
ERIC: Bolesno! Luzeri!
35
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
ANA: Naprotiv! Živjeli su godinama sretno. I rastali se kao prijatelji, svo troje.
(Eric kima glavom u negodovanju. Uzdahne.
Potom se naglo obrati Ani.)
ERIC: Znaš, kada promislim o ta tvoja priča… Taj
ljubavnik mi jako sličan kao Dalen, Zitin dečko.
ANA: To je zato jer taj pisac jest Dalen.
ERIC: Mon dieu! A otkud ti znaš tog luzera?
ANA: Zbog toga što sam ja žena iz priče.
(Eric naglo ustaje sa kauča. Okrenut je prema
publici. Čaša vina u ruci mu drhti. Želi nešto
reći ali ne uspijeva složiti rečenicu na stranom
jeziku. Uspije se pribrati.)
ERIC: Zašto nisi prije rekla?
ANA: Zašto? To bi nešto promijenilo?
ERIC: Ne… Možda.
ANA: Rekla sam ti da sam bila udata i da sam
se razvela.
ERIC: Da, ali… Ova priča… Jebala si s Dalen?
(Eric se uhvati za glavu i cvili. Cvilež se lagano
pretvara u urlik.)
ERIC: S taj ogavni, glupi luzer?
ANA: Smiri se. Ispadaš puno veći barbarin nego
što je bio moj bivši muž.
ERIC: Nadam se da se tvoj bivši muž upucao sa
svoj pištolj! Ravno u glava, ovako! (Eric pokazuje prstom u sredinu čela.)
ANA: Sjedi. Smiri se.
(Eric sjedne pored nje. Tišina. Ana pokuša podragati Erica. On se odmakne.)
ERIC: Pusti me!
ANA: Oprosti. Volim te.
(Eric šuti. Stavi glavu u dlanove. Mumlja nešto
na francuskom. Potom se ispravi i pogleda Anu.)
ERIC: I sada moram ići na trg i slaviti Nova godina zajedno s Dalen i Zita? Kako da ne!
ANA: Što bi njih dvoje radili na trgu s nama?
ERIC: Arsen ih je jučer pozvao. I ja sam se iznenadio…
ANA: (Uznemireno) Molim? Trebao si mi reći!
ERIC: Nemaš pravo reći da sam ti trebao reći
jer si ti meni rekla puno kasnije nešto što si mi
trebala reći puno ranije!
ANA: Ne razumijem što si htio kazati!
ERIC: Merde! Nauči francuski!
(Ana zašuti. Promatra Erica. Zagrli mu leđa. Eric
se ne miče.)
ANA: Dragi… Dragi? Žao mi je. Oprosti. Baš me
briga tko će biti na trgu. I vjerujem ti da nemaš
ništa sa Zitom.
ERIC: Oprosti što sam vikao.
21-37
ANA: Otići ćemo na trg i pokazati im da smo
najsretniji par na svijetu. Briga nas za njihove
demone i prošlost. Prošlost je prašina na putu!
I kad odemo u Montpellier, sve će to ostati za
nama.
ERIC: (Uzdahne.) U redu. Ali ostat ćemo kratko
s njima na trg, jako kratko.
ANA: Naravno. Odmah poslije odbrojavanja
idemo doma jebati se kao životinje.
(Eric se nasmiješi i zadovoljno pogleda u Anu.
Potom se njegovo lice smrkne.)
ERIC: Dalen jebe kao životinja?
ANA: (Nasmije se.) Ne budali! Zaboravi tog luzera.
ERIC: (Vikne s puno mržnje.) Luzer!
(Ana se privije uza Erica. Strasno se ljube. Ana
uzme Ericovo lice u dlanove. Zagleda se u njega.)
ANA: Ali još mi nisi rekao gdje si bio od dva do
devet navečer.
ERIC: Rekao sam, radio! Sam. Portir je budala,
stalno pijan.
ANA: U redu, dragi, vjerujem ti. Ali ako još jednom tako nestaneš, kupujem pištolj.
ERIC: (Kroz smijeh.) Možda ti imaš još priča
koje mi nisi ispričala, a trebala?
ANA: Nemam, dragi. (Promumlja sjetno) Sve
ostale ljubavne priče u mom životu zasjenjuje
avantura s čovjekom koji nije mogao obuzdati
svoja crijeva u jednom taksiju… Možeš misliti koji je to dosadan život bio… (Učini pauzu)
Ustvari… (Ana se okreće posve prema Ericu.)
Ima još jedna priča.
ERIC: Bože! Mon dieu!
ANA: Ne brini! Dogodilo se danas u tramvaju.
ERIC: Milijun puta ti kažem da ne idi tramvajom. Pa imamo dva krasan auto!
ANA: U tramvaju sam bliže ljudima. Ljudi su
moj posao. No, slušaj. Na jednoj stanici je ušao
mladić, bilo mu je najviše dvadeset i pet. Slijep,
sa štapom. Ljudi su mu pomogli da uđe i sjedne, iako uopće nisu trebali. Mogao je i sam.
Na sljedećoj stanici ušao je bolestan čovjek,
sedamdesetak godina star, s velikom torbom.
Putnici su mu pomogli s torbom i odmah se
oslobodilo mjesto nasuprot slijepog mladića.
Starac je sjeo i počeo se žaliti slijepcu. Rekao ja
kako ga sve boli, kako se jedva miče, kako su ga
strašno tretirali u bolnici, kao će uskoro umrijeti
sam, kako mu otkazuju noge… Slijepi mladić je
sve pristojno slušao i smiješio se. Vidjela sam da
mladić pokušava zamisliti kao izgleda starac. I
36
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nikola Tutek, Baš ništa nova
zavidi mu na svakom trenutku njegovog staračkog života.
ERIC: Ljudi su egoisti.
ANA: Nije u tome stvar. Slijepi mladić i starac
su baš kao i mi. Ne čujemo, ne vidimo. Zamišljamo kako bi naš život trebao izgledati. Sve je
laž i umišljaj.
(Tišina. Gledaju pred sebe. Napokon ispiju
čaše vina. Eric utoči novo vino. Prođe prstima
kroz svoju kosu.)
ERIC: Slabo sam. Bit ću bolestan.
ANA: Ne moramo ići na trg ako ne želiš.
ERIC: Što reći Arsenu i ostalim? Boli mi glava.
ANA: Ja ću nazvati Arsena i reći mu da ne idemo nikamo.
(Eric ustaje s kauča.)
ERIC: U redu. Idem u kuhinja naći tableta za
glava.
ANA: U kuhinj-u, tablet-u, za glav-u.
(Eric krene prema kuhinji, okrene se i pokaže
Ani srednji prst. Ona se smije. Ana ustaje i odlazi u toalet. Dnevni boravak je prazan. Na lijevo u polutami vidimo Anu koja sjedi na školjci.
Ana vadi svoj mobitel i zove Arsena. U pozadini
pozornice pojave se dva snopa svijetla. Pod jednim je Arsen na toaletnoj školjci. Pod drugim je
Lola pred ogledalom. Čujemo glas iz mobitela
kroz razglas.)
Halo?
ANA: Arsene?
Da?
ANA: Nećemo doći na trg. Možda i bolje, posebno nakon što sam saznala da si pozvao i Dalena… Trebao bi imati više obzira prema meni.
U redu.
ANA: Nedostaješ mi. Nisam mu dala niti da me
pipne danas. Želim te jebati do boli.
Nema problema.
ANA: Nađimo se sutra u knjižnici u tri.
Naravno.
ANA: Zbogom, ljubavi.
(Zvuk prekinute linije. Na desno od dnevnog se
u polutami pojavi Eric u kuhinji, on prebire po
ladicama. Zvoni mu mobitel. Javlja se. Čujemo
glas iz mobitela kroz razglas.)
Ljubavi?
ERIC: Lola? Merde! Rekao ti da ne zoveš na mobil privat! Luda si? (Eric pogledava prema vratima
kuhinje. Sakriva mobitel pod dlanom na uhu.)
Tako si sladak kad krivo izgovaraš riječi! Nedostaješ mi.
21-37
ERIC: Ja moram prekinuti poziv.
Eric, ljubavi, samo sam ti htjela reći da sam se
otuširala, namirišala, našminkala, sredila i sada
idem van… U lov.
(Eric teško uzdiše.)
Trebao bi sada biti sa mnom, Eric. Znaš kako nam
je krasno kad smo zajedno, kao danas popodne.
Ovako mi ne ostavljaš izbora… Idem slaviti Novu
posve sama… i pronaći nekoga kome ću dati svoju mirišljavu, vlažnu mačkicu.
ERIC: Merde! (Stavlja ruku u hlače.) Čekaj! Daj
mi još malo vrijeme… Bit ću s tebe… Samo malo
vrijeme…
Eric, dragi, to si rekao i prije mjesec dana. Ova
mačkica neće još dugo čekati. Lijepu zabavu!
ERIC: Lola, čekaj!
Ciao.
ERIC: Lola?
(Zvuk prekinute linije.)
ERIC: Jebao si ga!
(Gase se snopovi svijetla koji osvjetljuju Arsena
i Lolu. Gase se svijetla u toaletu i kuhinji. Ana
i Eric se pojavljuju u dnevnom, svaki iz svoje
tame.)
ANA: Rekao si nešto?
ERIC: Ne, ne… pjevao u kuhinji. (Podigne kažiprst i doda s osmijehom.) Sam!
(Sjedaju na kauč. Ana pali TV. Eric je zagrli. Pogledaju se.)
ANA: Reci mi nešto na francuskom.
ERIC: Pariz, Bordeaux, Toulon, Toulouse, Dijon,
Caen, Rouen… (Eric napravi pauzu. Ana ga promatra pohotno, gotovo krvoločno čekajući čarobnu riječ.) Montpellier!
(Ana u isti čas odbaci ogrtač i skoči na Erica.
Više se ne vide od naslonjača. Čuje se kad padnu na pod pored kauča. Zvuk ljubljenja.)
ERIK: (Urliče s užitkom) Montpellier! Montpellier, Lola!
(Iznenada potpuni muk. Traje. Pozornica se
potpuno zamračuje. U pozadini pale se osam
snopova svijetla. U snopovima stoje Mia, Arsen, Ema, Leo, Lola, Dino, Zita i Dalen. Stoje
uspravno s rukama uz tijelo i jedva susprežu
smijeh.)
ANA: Molim? Što si rekao?
(Mia, Arsen, Ema, Leo, Lola, Dino, Zita i Dalen
počnu se glasno cerekati. Smijeh traje.)
ZAVJESA
Budapest 28.01.2007.
37
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
38-47
Damin gambit IX.
TOMISLAV KETIG
58.
Magdalena Baumann se držala pravila: kada ti
se u životu nešto jako zakomplicira najbolje je
to ostaviti po strani. Dobrom rješenju treba vremena da sazrije u umu.
Ovaj put, činilo joj se, oglušila se o to pravilo.
Prvi put u Beču kad je pristala da je Irena Willander kuša pretvoriti u saveznicu, bojeći se
posve neopravdano Magdine konkurencije
kod Karla. Drugi put u vlaku koji je nju i Karla
vraćao u Zagreb, kada je htjela po svaku cijenu
dokučiti što se zapravo oko njih dvoje događa.
Što je s mojom lijepo planiranom spokojnom
konačnicom? Odjednom su se na njezinoj šahovskoj ploči, koja je već postala dostatno
ispražnjena od figura da bi bila pregledna i
laka za nastavak njezine životne partije, pojavile nove figure, za koje, što je bilo najgore, nije
znala što sve mogu poduzeti, koja su pravila njihovog kretanja i jesu li joj saveznici ili protivnici.
Predstojali su joj ozbiljni razgovori. Ponovo s
Karlom, ali i sa Zdenkom. Da! Prvo s njim!
Pozvala ga je.
Javila se Doris:
-Gospodin Morgenstern je u Johanesburgu.
Vraća se za dva dana. Reći ću mu da ste zvali.
Sačekat će. Morat će. Čime ću ispuniti prazninu,
upitala se i odmah odgovorila: zvat ću Blanku.
Nepoznati ženski glas rekao joj je kako je Blanki oko Božića bilo loše te je otišla u Zagreb kod
svog kirurga na kontrolu. Zadržali su je na klinici radi terapije.
Magda se na brzinu obukla i pozvala taksi.
-Tražila sam te. Danima – u Blankinom glasu
nije se osjećao prijekor. Samo tuga. – Kljukaju
me nekim novim preparatom. I zrače me. –
uhvatila je grozničavo Magdu za ruku i stegla
je. – Kada bih provela samo mjesec dana s tobom, to bi me izliječilo! – Klonula je glavom na
jastuk. – Govorim gluposti, je li?
-Okrijepilo bi ti dušu. Ali tebi nije duša bolesna.
Bolesno ti je tijelo. Za njega su zaduženi liječnici a ne prijatelji.
Potražila je Blankinog onkologa. Na njezin nijemi upit samo je slegnuo ramenima: -Kod gospođice Derossi konstatirali smo metastazu na
petom kralješku. Ali od toga joj se nije mogao
javiti simptom na koji se žalila i zbog kojeg smo
je promptno hospitalizirali: jutarnja slabost i
mučnina koja bi nakon sat vremena nestajala
da bi se nakon dva-tri dana opet pojavila. Osnovali smo multispecijalistički konzilij koji traga za
tim inicijalnim signalom koji nam njezino tijelo
šalje, ali još ne znamo s koje točke.
-A napadnuti kralježak? – upita Magda.
-Njega zračimo i dosta smo sigurni da ćemo to
uspješno sanirati.
Nezadovoljna tim polovičnim objašnjenjem,
zgrčena od propuha koji je strujao maksimirskim tramvajem, Magda se, sišavši na Jelačić
placu, sklonila od ledenog vjetra u «Dubrovnik». Pijući polako, gutljaj po gutljaj, vreli čaj s
rumom, razmišljala je o tome kako još uvijek
postoje vrata, pred kojima se zaustavljaju i najbolji liječnici. Tvorac, ako ga uopće ima, kreirajući čovjeka imao je, čini se, na umu da ga što
više i što brže multiplicira, a o ispravljanju grešaka koje je pri konstruiranju načinio neka taj
fušerski načinjeni stvor sam razbija glavu.
Blanka ipak, unatoč svojoj hrabrosti i volji za
životom, gubi bitku. Odjednom joj sinu misao:
kako ćeš ti, Magdaleno Baumann, svoju poslijednju bitku voditi? Stresla se. Ne, još nije bila
spremna misliti na to. Poruči još jedan čaj. I
martel. Njen dragi martelčić!
Osjetila je kako joj se vraća snaga da tu prokletu staračku misao šutne čim dalje od sebe.
Zdenko će mi sigurno reći kako da taj svoj gambit, tu konačnicu opet pojednostavim kako bih
je mogla kontrolirati. A Karlo odlazi. To joj je
postajalo sve izvjesnije. Idućeg Silvestrova najvjerojatnije će sjedeti sama doma uz prokleti
televizor. Možda će i Katarina sjediti s njom ako
nastavi ovako tvrdoglavo samovati. A možda će
joj se život smilovati i darovati joj kavaljera koji
će je odvesti nekamo gdje je veselo i toplo. A
ona će sjediti u naslonjači i misliti na prošlogo-
38
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
dišnje zadnje prosinačko veče kada je oslonjena na sigurnu Karlovu ruku koračala ponoćnim
Zagrebom dok su se nad njihovim glavama rasprskavale novogodišnje zvijezde.
Pa dobro. Ako mora biti tako neka bude. Tri godine prijateljstva s takvim sjajnim čovjekom je
božji dar i nemoj biti nezahvalna sebična kučka!
Ustala je i izišla ponovo na trg. Presjeći će do
stuba koje vode na Dolac pa će zavjetrinom
pod zidom izbiti na Kaptol. Stigavši na drugu
stranu trga, osjeti miris svježeg peciva i iznenadna glad je skrenu ka pekarni. Izišavši iz nje
s perecom u ruci , nasmija se: dama u bundi,
u jednoj ruci na kojoj je navučena kožna rukavica, drži drugu rukavicu, a u drugoj u papirić
umotan perec, čiji je kraj već slasno odgrizla i
žvaće ga dok korača mimo izloga sa šeširima
za dame i gospodu – kakva bi to prigoda bila
nekom fotoreporteru za snimak!
Ruganje samoj sebi bilo je kod Magdalene Baumann znak da joj se vratilo dobro raspoloženje.
Moj život su sve same epizode, uredno nanizane u vremenu, pomislila je docnije te večeri, čekajući uobičajeni subotnji Katarinin dolazak Ta
konstatacija djelovala je na nju kao otkrovenje.
I sve te epizode imale su svoj uredan početak,
tijek i kraj, a opet, kao da su se prelijevale jedna u drugu. Za neka od tih prelijevanja bile su
zaslužne njezine kćeri, ali neke je sama spajala.
Nije se htjela odreći ni Zdenka Morgensterna
ni njezinog tako živog sjećanja na Zvonka, koga
je, napose u ovakvim zimskim večerima osjećala čak i fizički nazočnog dok joj je pogled lutao
od jednog detalja u dnevnom boravku do drugog.
U misli joj dođoše Ksenija i njezine kćeri. Čule
su se na Badnje veče, kratko, Ksenija se ispričala, boji se da joj purica u pećnici ne izgori, djeca
i baka su dobro i sretni blagdani i tebi, mama.
Klik!
Ta kćerkina užurbanost nije je povrijedila. Dapače. Radovala se jer je osjećala kako je njezin
komplicirani odnos prema Branku Rudiću pokopan skupa s njim. Poželjela ju je vidjeti. Kako
izgleda? Je li skinula suvišne kilograme? Da li se
uputila u posao? Kad otopli otići će u Stuttgart.
Voljela bi da nakon toga može reći: Ksenija je
riješen problem. Andrijana je to već odavno. A
Katarina? Njoj se ne može komandirati, znala je
i cijelo svoje uplitanje u njezin život svela je na
povremene oprezne opaske.
38-47
Njezine kćeri. Voljela ih je, dakako sve tri, ali
joj je Katarina bila najbliža srcu. Njih dvije su
se oduvijek savršeno razumjele. Ksenija i Andrijana su imale svoj svijet, kakav bio da bio, ali
Katarina je, osjećala je Magda to, tiho iz prikrajka bdjela nad njom. I sada će, kroz koji časak
zazvoniti i onda će njih dvije uz hladnu večeru i
zlatnu žlahtinu razgovarati na onaj, njima svojestven, neobičan način, kada se čini kako jedna
drugoj otvaraju najdalje kutke duše, a zapravo
o onom najbitnijem, što ih brine, šute. Šute ne
stoga što to kriju jedna od druge već što znaju
da u rješavanju tih briga sem sućuti nemaju što
drugo učinkovito jedna drugoj ponuditi.
59.
Zdenko ju je strpljivo slušao dok mu je Magda
detaljno pričala svoju austrijsku epizodu. Završivši priču ponudom Gerharda Kertnera, načinila je pauzu, a onda upitala: - Što sad?
-Ništa. Epizoda neka ostane epizoda. A ti živi
kao i dosad.
-Lijepo je imati tebe kao oslonac – prela je zadovoljno Magda.
-I tebe kao glavobolju.
Završivši razgovor, Magda se dade na slaganje
kockica. Vagala je u mislima sve kombinacije,
dok, na koncu nije zaključila da je našla optimalnu: poslušat će Zdenka i od svog životnog
ritma neće odstupiti ni za jotu. Iskustvo ju je
podsjećalo da kad god se nije držala tog pravila
stvar je pošla po krivu. I posjećivat će Blanku
svaki dan dok je ova u bolnici. A što se tiče Kertnerovih, prvo će utanačiti ozbilja razgovor s
Karlom. Tek onda, nakon što nanovo složi svoju
životnu šahovnicu, javit će se Beču.
Karlo. Jedna jednačina sa dvije nepoznate, govorio bi Oliver Seldnitzky kada bi se pred njim
našla takva neka enigma od čovjeka.
Bio je doma. –Šta radiš? – upitala ga je.
-Pišem kolumnu za moj tjednik.
-Zar nisi odustao od toga? Mislim, sada kada su
tvoji financijski problemi riješeni.
-Pisao sam i kad su ti problemi bili manji i nisu
obuhvaćali brigu o roditeljima. Pišem jer to volim i umijem.
-Znam, Karlo. Ali kada se čovjeku otvore nove
perspektive...
-Meni se nikakve nove perspektive nisu otvorile. Samo su se umnožile obveze.
39
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
Magda zastade malo, a onda reče:
-Zaključila sam da mi se ohladila glava i da su mi
se razbistrile misli. Što je preduvjet za onaj razgovor koji ne možemo izbjeći. Kako je u tom
pogledu s tobom?
Karlo je oklevao.
-Razgovarao sam s majkom. Ocu je loše i morao bih u Novi Sad. Da odgodimo taj razgovor
do mog povratka?
-Naravno – složi se Magda. – Nadam se da nije
ono najgore.
-I ja. Ali to ću znati tek nakon razgovora s očevim liječnikom.
Morat će ipak prvo zvati Beč.i zahvaliti se Gerhardu na gostoprimstvu. Saslušavši je, rekao je
samo:
-Radovalo bi me ako bih i dalje mogao računati
na vas.
Nije joj predložio ništa konkretno i Magda
odahnu. Skoro da se zaželjela mirne svakodnevice, bez ičega što podiže razinu adrenalina i
muči um.
Bio je sunčan i mlak dan bez vjetra, kada se u
zraku već osjeća još udaljeno proljeće i ona odluči posjetiti Zvonka.
Upalila je svijeću i stojeći zagledana u granitnu piramidu povela svoj nijemi razgovor s mužem. Prvi put joj je, međutim, misao zapinjala,
rečenice bile isprekidane. Osjetila je da onako
kako nije bila sposobna za ozbiljan razgovor s
Karlom, tako sada i njezina bezglasna ispovijed
nije kazivala ono što je htjela reći. Pokušala se
utješiti zaključkom kako je razgovor s pokojnicima samo skidanje bremena za vlastite duše.
Počelo joj je bivati hladno, noge su joj trnule od
stajanja i ona odluči da čim dođe proljeće dade
postaviti klupu na kojoj će za lijepih popodneva
moći sjediti onoliko dugo koliko joj misli koje joj
u takvoj osamljenosti naviru traže.
Bilo je tek četiri kada se vratila u grad i ona svrati u cvjetlarnu, kupi ruže i ode posjetiti Blanku.
-Puštaju me doma – izvijestila ju je Blanka veselo. – Vidiš, ne dam se ja! – Zakašljala se. – Taj
kašalj, veli liječnik, to mi se preostala pluća čiste
od nikotina. Imam neku kvržicu na jednom pršljenu i dolazit ću na zračenje dok je ne uklone.
-A terapija? – upita oprezno Magda.
-Nekakve tablete protiv mučnine, kad mi se
javi. I mnogo voća.
-Kad izlaziš s klinike?
-Za koji dan. Čim obave još neke kontrolne pretrage.
38-47
Sluteći da nije baš sve tako ružičasto, kako joj
je Blanka predstavila, Magda u odlasku svrati u
liječničku sobu.
-Bojim se da sem zračenja ne možemo mnogo toga učiniti – rekao joj je dežurni liječnik,
listajući Blankin dosje.- Pojavila se metastaza na
jetri i suzila odvodni kanal žuči. Pokušat ćemo
produljiti život gospođici Derossi kolikogod je
u našoj moći.
«Koliko je u njihovoj moći» – koliko ironičnog
priznanja nemoći! Odjednom osjeti kako se s
takvim mislima boji ostati sama. Koga sam zaboravila? Zapita se i odmah odgovori: «Moju
Andrijanu! Moje dijete koje najčvršće stoji na
nogama i ima divne dječake. Bože koliko sam
moju unučad prepustila njihovim roditeljima!
Ali ne mogu stići jednako misliti na svu svoju
obitelj! Počela se pravdati.
Skoro je uletila kroz otvorena vrata pored zapanjene Andrijane. Kći je zaustavi rukama i skoro
zavapi:
-Što je, majko? Što se desilo?
Magda u trenu splasnu, ispusti šumno zrak iz
pluća, poljubi je i odgovori:
-Ništa. Samo sam vas se zaželjela.
60.
Karlo se vratio tek nakon dva tjedna. Kada ga je
ugledala sa crnim gumbom u zapučku shvatila je
da mu je otac umro. Šutke ga je pomilovala po
obrazu i poljubila. On je samo kimnuo glavom.
-Neke stvari su neizbježne, ma koliko bismo mi
željeli suprotno – rekao je tiho.
-Tvoja mama? I dalje želi ostati tamo?
-Predlagao sam joj da ipak proda kuću i dođe k
meni. A tko će tvome ocu cvijećem resiti grob?
– pitala me je zdvojno. – Preselit ćemo i njega
ako želiš da nam bude blizu i da ga posjećujemo. – Hoću da budem s njim tamo gdje smo
proveli skoro cijeli život – ostala je uporna.
-Neće u svoj Zagreb – rekla je tiho Magda i
odmah prekorjela sebe zbog te sitne lukavosti
koju je smislila kako bi izvukla iz Karla misli li
ostati ovdje ili otići u Beč.
Karlo podiže glavu, ali mu je pogled išao mimo nje.
-Hoćemo li kapućino ili da pređemo na nešto
žešće? – upita je, kao da ga je njezina obavijest
ostavila ravnodušnim.
-Martel, je li? – osmjehnula se, prihvaćajući njegovu igru. – Što piješ kada nisi samnom?
40
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
-Kako kad.
Magda se nađe preko stola ka njemu:
-Piješ li uopće s kim?
U klubu «A» bilo je tako tiho da je čula Karla
kako je snažno udahnuo zrak prije no što joj je
odgovorio:
-Popijem čašicu nečega pri poslovnim kontaktima.
-Što tada piješ?
-Rekao sam ti: kako kad. Zapravo i ne sjećam se.
-Kada sam te one večeri u jeruzalemskom hotelu upoznala nisam ni slutila da ćemo dogurati
dovde.
Karlo je zainteresirano pogleda:
-Dokle smo dogurali?
-Da nam su se životi tako isprepleli da ne znam
kako ih rasplesti. Kao da smo žena i muž ili ljubavnica i ljubavnik. A nismo ni jedno ni drugo.
Niti ćemo ikada biti.
Karlo je pogleda pa mirno odgovori:
-Tko kaže da nam se moraju rasplesti?
-Ja kažem, Karlo. Ostat ćemo prijatelji, ali svatko mora poči svojim putom, a oni nam ponovno postaju različiti.
-Ti si me pitala da ti otvorim vrata svog života,
sjećaš se?
-Dakako da se sjećam! – skoro uzviknu Magda.
– Ali nisam slutila što je ispred tih vrata!
-Mislila si da sam apsolutno slobodan čovjek.
Ali nitko nije posve slobodan, Magda.
-Odlaziš u Beč, je li?
-Da. Ali time se samo premještam iz jedne točke mog životnog trokuta u drugu.
-Irena Willander je dobra žena. Možeš joj prepustiti da vodi računa o onom dijelu tvog života koji svaki pametan muškarac prepušta osobi kojoj vjeruje. Kako bi lakše izišao na kraj sa
onim drugim dijelom.
-Ireni je dovoljno što vodi računa o Gerhardu.
-Zašto se praviš da me ne razumeš? Njezina briga o Gerhardu je jedna vrsta brige a o tebi bi
bila posve druga.
Karl je šutio.
-Zašto si tako tvrdoglav? I zašto stalno pokušavaš sakriti se predamnom u neki misterij? Kada
si me prvi put doveo u ovaj klub i sebe i taj klub
i sve oko sebe obavio si nekim tajanstvom, a
ispalo je kako je sve to posve jednostavno kao i
sve na ovome svijetu. Već tada si znao kako će
se sve ovo okončati, zar ne?
Karlo je i dalje šutio.
38-47
-Taj tvoj zadatak koji si dobio od Gerharda dao
ti je pred samim sobom neke dodatne važnosti
i počeo si uživati u tomu, pa si i predamnom
počeo igrati osobu koja u stvari nisi. – Magda
ga ispitivački pogleda: - Ili ipak jesi? – Odmahnula je rukom. – Svejedno. I sada, kada se to
od privremenog angažmana ovde, u Hrvatskoj
i tamo, u Vojvodini...i moguće još negdje pretvara u pravi obiteljski posao koji ti je od početka bio namijenjen, sada što? Reći ćeš zbogom
arheologiji, zbogom povijesti umjetnosti, zbogom ...čemu još? Ah,da! I meni. Znam,znam! –
nastavila je uzbuđeno, videvši kako je zaustio
reći nešto razuvjeravajuće, a ona je to najviše
mrzila – to tješenje onoga koga ostavljaš, kako
bi sve proteklo lijepo, bez suza,i drame uopće.
Sjetila se kako je u hotelu Oziris u Kairu bila
sretna što joj nova dionica života donosi i dvoje
intimnih prijatelja , a gle kako ostaje prvo bez
Blanke, koju joj otima smrt , a sada i bez Karla
koji odlazi svojim putom.
-Jesi li obavijestio kćerku? Tvoju lijepu Sofiju.
-Bio sam jučer s njom.
-I što ti je rekla na to?
-Rekla mi je : u redu. Naučit ću tečno njemački
a onda se prijaviti na audiciju u Burgtheater.
Magda se osmjehne: - Voli te više nego što i slutiš. A mi, Karlo? Što ćemo mi? Rasplitati naše
živote?
-Ne vidim da su se se tvoj i moj život baš tako
jako isprepleli. A ako i jesu, ispreplele su se misli, nazori, osećanja. Dobro, stekli smo i neke
zajedničke navike. – Osmjehnuo se: -Primjerice
martel. Ali što bismo to rasplitali? To što ćeš ti i
dalje biti u Zagrebu, a ja možda u Beču...Ako
smo vezani, Magda, vezani smo duhom. A ne
fizički, a ne življenjem u istoj točki svijeta.
Stanka. Onda Magda:
-Ako želiš, možemo dogovoriti dan i sat u tjednu kada ćemo se čuti i saopćiti jedno drugomu
sve ono što prijatelj osjeća kako onaj drugi treba znati. Tako ćemo spriječiti vrijeme i prostor
da nas potpuno rastave.
-Dogovoreno.
-Možeš me otpratiti doma ako trenutno nemaš
što drugo u planu.
Karlo kimnu glavom i pozva konobara.
Opazivši da Karlo vadi mobilni telefon, Magda
ga uhvati za ruku.
-Neću taksi. Htjela bih da hodamo kao onda na
Sil vestrovo: ruku pod ruku, polako, nogu pred
41
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
nogu, da nas opije rezak zimski zrak i da kad
dođem doma budem toliko omamljena od kisika da ne budem u stanju misliti ni na što i ni na
koga. Čak ni na tebe, dragi odlazeći prijatelju.
Krenuli su šutke Ilicom, mimoilazeći se sa prolaznicima koji su u taj sat prosto navirali iz svojih ureda, izlazili iz nanizanih dućana i silazili s
tramvaja čija je buka i škripa kotača u šinama
nadjačavala sve. Još uvijek šutjeći, izbili su na
trg. Podno Jelačićeve ispružene sablje stajao
je mladić i pocrvenjelim prstima držao violinu
i gudalo trudeći se da popularni potpouri zvuči što čistije. Magda i Karlo stadoše u isti tren
i mašiše se novčarki. Spustivši po dvadeseticu
u kartonsku kutiju pred mladićevim nogama,
ostadoše stojeći odslušavši još nekoliko taktova, a onda se uputiše ka Kaptolu.
Dok su se penjali uzbrdicom Magda pomisli:
«Je li ovo šetnja za rastanak? Ili ćemo se još sastajati, ne stoga što bi na tim sastancima rekli
jedno drugome nešto novo, nego da otklonimo
svako dramatiziranje i patetiku koji pristaju ljubavnim parovima ali ne i prijateljima.» Odluči
odmah poraditi u tom pravcu.
-Izgleda da ćemo uskoro oboje na put – reče,
trudeći se da joj glas zvuči raspoloženo. – Nameravam posjetiti svoju najstariju kćer u Stuttgartu.
-Da, ti si imala, po ono malo informacija koje si
mi s vremena na vrijeme priopćavala, podosta
komplikacija s njom. Je li to iza tebe?
-Jeste. Ksenija je zatvorila definitivno mučnu
bračnu epizodu za sobom.
Karlo ne odgovori odmah. Onda reče:
-Mi smo oboje štedjeli jedno drugo, uzdržavajući se od intimnih ispovijedi, Pritom si ti više
štedjela mene nego ja tebe.
-Možda mi je samo malo teže otvoriti se. To je sve.
-Da. Moguće je to posrijedi.
Zaustavili su se pred Magdinim stanom. Karlo
joj se zagleda u oči i reče tiho:
-Prošli put si me ovdje na rastanku poljubila.
Hoćeš li i sad?
Magda je oklijevala a onda odgovori: - Onaj
poljubac ti je rekao sve što sam ti o svojim isjećajima imala reći. Sada bi to bilo ili ponavljanje
ili oproštajni poljubac. Ono prvo ne želim ja. A
ovo drugo...Što ćemo, Karlo? Odluči ti.
Šutio je dugo, a onda rekao:
-Zvat ću te za koji dan. Lijepo spavaj.
Okrenuo se i ovaj put se brzo udaljio.
38-47
«Odlaže jer mu nije lako reći «zbogom». Ah to
«doviđenja»! Taj pozdrav koji može značiti sve:
«vidimo se sutra», vidimo se za tjedan dana»,
«ne vidimo se nikada više»! Lukavi Karlo! Zna
dobro što taj višesmisleni pozdrav znači: ne
znači zapravo ništa! Zvat će me za koji dan da
bi mi rekao...što? Ostavio si je vremena za definitivni odgovor i istodobno otvorio mogućnost
za novo odlaganje odgovora.I tako...dokle?
Ljutito je otključala vrata i škripa koja je u uličnoj tišini neprijatno odjeknula rječito je kazivala
njezino raspoloženje.
Odjednom nije bila raspoložena ni za što.
Samo ju je volja tjerala oduprijeti se želji da se
tako obučena baci na kauč i zatvori oči. Otišla
je u kupaonicu. Mlaki tuš ju je uvijek vraćao u
normalu.
Umotana u meki, topli penjoar, sjela je preslušati telefonske poruke. Bila je samo jedna: «Dođi
sutra» – Blankin glas bio je slab i promukao.
Oboje, koje sam se ponadala imati dugo uz
sebe, odlaze, prostrujalo joj je umom. Šesta dionica mog života, tako sam je nazvala? Dvije
godine je trajala, a vjerovala sam kako...Što ćeš
poslije, Magda? Cesta za koju si se ponadala
kako se otvara pred tobom, cesta u slobodu,
kojom ćeš hodati praćena svojim novim prijateljima, hodati dugo i biti sretna, ta cesta iščezava
u pijesku samoće.
Koliko ću se još puta naći pred istim pitanjem:
što dalje? Dakako, mogla je sve poslati k vragu i
predati se primamljivom staračkom drijemežu,
življenju od danas do sutra. Što: mogla? Da je
mogla ona bi to već davno učinila. Ali Magdalena Baumann Politeo je drukčijeg kova. Ona živi
a ne životari!
Kako će izgledati njezin budući život, kada
Blanka postane samo uspomena, koja, kao i
svako sjećanje neumitno blijedi, a telefonski
razgovori sa Karlom Kertnerom budu sve rjeđi
i sve kraći? Bila je svjesna da se na to ne može
pripraviti. Morat će se izravno suočiti s tim. I srcem i umom.
-Prepala si se samo – rekla je, sjedeći na rubu
bolničke postelje. – Tvoj liječnik mi je malo prije
rekao kako zračenje kralješka dobro napreduje
i kako će te uskoro pustiti doma.
Gledala je u Blankino upalo lice, boreći se da
sakrije ono što je na njemu vidjela: zbrčkanu
kožu starice, bore oko usana i umor u očima.
-Loše izgledam, je li?
42
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
-Izgledaš kao i dosad.
-Imam zrcalo, Magda.
-Dobro. Malo si oslabjela. Ali to je od tanke bolničke hrane. Kada te puste ja ću se pobrinuti za
tvoj jelovnik.
-Moju mamu su primili u gerontološki centar,
dolje u Splitu. Drugih obveza nemam. Uredila
sam da me kremiraju. Spremna sam.
Magda je šutjela. Nepristojno je biću, svjesnom
da neumitno odlazi, brbljati i dalje glupe utješne fraze.
Ušla je sestra sa lijekovima.
-Moramo pustiti gospođu Blanku da se malo
odmara, nakon što uzme lijek – rekla je sa rutiniranom ohrabrujućom vedrom notom u glasu.
Magda shvati da joj time pruža izliku da se udalji. Nagla se i poljubila Blanku, pritisnuvši svoje
usne uz njezine onako kao u onoj vreloj mediteranskoj noći.
Po suzama koje su kliznule niz Blankino lice zamijetila je kako ova shvaća da je to oproštajni
poljubac.
Svratila je u liječničku sobu.
-Kraj je – rekao je dežurni liječnik. – Dat ćemo
joj po potrebi morfij i kisik. Ništa više ne možemo učiniti za tu hrabru ženu.
-Javite mi svakako kada...-nije mogla prevaliti
preko usana rijeć «premine». – Nemate komu
drugomu. – Uzela je iz torbice blokčić, otcijepila listić i napisala na njemu svoj telefonski broj.
Liječnik kimnu glavom i uze ceduljicu..
U dvorani krematorija sem nje i Karla bilo je još
dvadesetak Blankinih koleginica i kolega. Križ i
tri vijenca: njezin, Karlov i od Leksikografskog
zavoda.
Svećenik je održao opijelo. Naviklo. Rutinski.
Magda ga je promatrala imao je ispupčen trbuh i dvostruki podbradak. Glas mu je bio sonoran, ali lišen svake osjećajne boje.
Iz zvučnika se nakon toga začula tiha glazba i lijes sa Blankinim tijelom počeo je tonuti u otvor
koji se pod njim otvorio. Onda su se vratanca
nad njim zatvorila i začulo se potmulo čangrljanje. Zatim tišina. Blanka je postala pepeo.
38-47
61.
Karlo je krenuo za Beč prvih dana ožujka. Uoči
odlaska zamolio je Magdu da još jednu večer
provedu skupa. Otišli su, dakako, u klub «A».
-Ovdje možeš doći i sama, jer će svi nazočni
poštivati tvoj mir. – Podigao je pogled ka glavnom konobaru i rekao – Čuo si, Milane, što sam
rekao dami. Jesam li u pravu?
-Apsolutno ste u pravu, gospodine Kertner. Što
biste izvoljeli za početak?
-Zvat ću te kad god za to bude povoda – reče
Karlo, sačekavši da se konobar udalji.
Magda se osmjehnu: - Samo nemoj srijedom.
Srijedom imam dogovoreni drugi razgovor.
-Neću te tek tako pustiti da mi se izgubiš na
nekoj novoj cesti. – Glas mu je bio tih i kao da
je u njemu bilo prizvuka žaljenja.
-Neću se izgubiti, dragi moj Karlo. Nema novih
cesta za mene. Shvatila sam to tek kada si mi
pokazao tvoju i kada sam uvidjela da ni ona
nije za mene nova. – Uzdahnula je. – A toliko
sam se nadala da jeste! Bože, koliko je cijeli život pun ponavljanja. Ali čak i kad su ta ponavljanja lijepa, ne vode te nikamo izvan onoga
što ti je već poznato. – Nježno mu je dlanom
poklopila šaku. - Dok smo mladi sve što je pred
nama izgleda nam novo. Ali brzo se uvjerimo
da je broj novina veoma skroman. Prebrzo se
učimo životu, Karlo! I onda nam preostaje ili da
se pomirimo sa jednoličnošću u kojoj plivamo
iz dana u dan ili da i dalje jurimo fantoma slobode. Kao ti...i ja. Dok i mi ne posustanemo i ne
stavimo točku na to uzaludno traganje. Upravo
je stavljamo, Karlo. Je li?
Dugo nije izustio ni riječ. A onda je samo rekao:
-Da, Magda.
Servirana im je večera. Šutke su jeli, Karlo je dolivao zlatasto istarsko bijelo vino u čaše, Magda
je slušala pijanista koji je stigao, sjeo za glasovir i
počeo sa repertoarom koji je ona toliko voljela.
Potom je stol raspremljen i ostale su samo boca
i čaše. Onda Karlo prekide šutnju:
-Dolazit ću u Zagreb, znaš? Imam dovoljno razloga za to.
-Sofija? Ali rekao si kako ona hoće u Beč.
-Njezina je perspektiva ovdje, a ne u Burgteatru. Dakle, ona je jedan od razloga.
-Imaš ovdje svoj stan. To je nedvojbeno također
razlog.
43
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
-Predložio sam Sofiji da se preseli tamo. Rekao
sam joj: imaš pravo na vlastiti, od roditeljske ljubavi i brige nekontrolirani život. Istina, dolazit
ću. Da te vidim, a ne da ti držim propovijedi.
-Onda se možemo i mi viđati.
-I to je jedan od razloga.
-Nije, Karlo, nemojmo se zavaravati. Ti si, žene
to prepoznaju, izgradio stanoviti osjećajni odnos prema meni, koji je stalno bio na rubu između prijateljstva koje smo imali i onoga što
smo bili svjesni kako ne trebamo imati, ali je u
nama vrebalo iz prikrajka da nas zaskoči kad
nam oprez popusti. Kada otputuješ to će otputovati s tobom, u susret nekoj drugoj ženi. I
naše prijateljstvo ostat će čisto.
Magdalenin glas zvučao je čvrsto. Karlo to osjeti i samo kimnu glavom.
Nije se imalo više što reći.
62.
Prošlo je mjesec dana od Karlovog odlaska, a
Magda nikako da se odluči krenuti u planirani
posjet Stuttgartu. Ni sama nije znala zašto toliko odlaže taj put kad za to odlaganje nije bilo
nikakvog razloga. Slutila je jedino kako joj to
šesto čulo iz svoje duboke potisnutosti u kojoj
kod ljudskih bića još živi, sugerira da sačeka.
Prvih dana travnja saznala je zašto: njezina svekrva Milica Darmanović promijenila je svijetom.
Umrla je tiho, skoro neprimjetno, kako to čine
mudri stari ljudi kojima se posreći i da im smrt
bude laka, potonuće u vječni san, i odlazak koji
će njihova okolina primiti također razumno,
smireno, s onoliko tuge koliko svaki neminovni
rastanak izazove, ali bez ritualne kuknjave, i javnog iskazivanja nepostojeće boli.
Nasljedstvo Darmanovićevih učinit će Kseniju
i Andrijanu imućnima. Ne bogatima, jer tih dva
milijuna eura koliko je Magda cijenila da vrijedi tih sedam samoposlužnih restauracija i dva
motela na autocesti blizu Stuttgarta, po današnjim kriterijima kada se vrte daleko veći iznosi i
svaka tajkunska jahta usidrena u Ičićima ili Rogoznici vrijedi više, ne predstavljaju bogatstvo.
Ali bit će to dosta impresivna suma. A ne radi
se o gotovini, koju je lako podijeliti na dva dijela, nego o poslovnim objektima sa nejednakim
profitima, a ako bi to prepustili odvjetnicima
stvar bi mogla poći tko zna u kom smjeru.
Sve joj je to prolazilo kroz glavu dok je u po-
38-47
podnevnom vlaku za Muenchen čavrljala s
Andrijanom, gledajući povremeno odsutno u
planinske krajolike koji su promicali oko njih.
Odavno je ona opazila kako posjeduje moć
usporednog održavanja dvije razine misaone koncentracije. Tako se i sada, prepuštajući
očima sliku svijeta oko sebe, uz neobvezatni
razgovor s kćerkom, drugim tijekom misli vratila na ono što je čeka po dolasku u Stuttgart.
Majka Milica je rekla kako se Ksenija brzo uvela
u posao i da to čini s voljom. Brine je, govorila
je to što je opsjeg svojih zaduženja zadržala u
uskom okviru koliki je ona, njezina baka zadržala za sebe, prepustivši ostalo svom menadžeru,
koji je kontrolirao rad restauracija i motela.
Magda ga je upoznala. Bio je Nijemac iz Pomeranije, Prus praktično, kojeg je još stari Darmanović, sluteći po vlastitom zdravstvenom stanju
kako je zamjeni došlo vrijeme, te kako se njegova Milica ne bi sama suočila s teretom posla
koji ne bi niti mogla niti znala savladati, odabrao među svojim najbližim pomoćnicima. Taj
Kurt, sjetila se Magda baka Miličinih riječi, bio
je među svim djedovim pomoćnicima najmlađi i sam Bog zna, dodala je, kako ga je djedovo oštro oko izdvojilo. Magda je cijenila da se
približavao četrdesetoj, iako kod tih plavokosih
sjevernjaka nikada nisi siguran u procjeni.
Upitala se hoće li on Kseniji i Andrijani biti odan
koliko je bio odan Darmanovićevima. «Razmišljaš balkanski, strijepeći od urote», podsmjehnuo bio joj se Zdenko. «Bit će odan, dakako,
jer je to odanost samome sebi, čuvanje vlastite
pozicije.»
Pala je noć. Večerale su, namjestile krevete,
Andrijana je iz termosice ulila u šalice još toplu
kavu. Onda je rekla:
-Znam, majko, da razmišljaš o onome što nas u
Stuttgartu očekuje. I ja sam o tome razmišljala
sve vrijeme dok smo čavrljale .
-Umiješ u mozgu istodobno aktivirati dvije valne duljine, je li? – nasmiješi se Magda.
.-Ja sam tvoja kći, nisi znala?
-I što si zaključila?
-Ništa, vjerojatno kao ni ti.
-Taj Kurt čini mi se najboljim rješenjem i za ubuduće.
-Hvalila si mi sestru kako se promijenila.
-Jesam.
-Ali njezine poslovne sposobnosti nikada neće
biti pretjerane, je li?
44
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
-Neće.
-A ni ja u tom pogledu ne umišljam da sam bogzna što. I prikovana sam za Zagreb. Za obitelj.
Prema tomu...Kurt do daljeg.
-Ti i Ksenija morat ćete se dogovoriti o tomu
kako upravljati zajedničkom imovinom. Možda
bi najbolje bilo da tom Kurtu ponudite ortaštvo
i prepusgtite da on i dalje vodi posao.Ali ćete
tu imovinu prethodno morati podijeliti na ravne
dijelove kako bi Kurt znao komu polaže računa
za koju restauraciju i koji motel.
-A ako ne budemo mogle?
Magda se trže.
-Što to ne budete mogle? Da zajedno upravljate ili da podijelite imovinu?
-Da se dogovorimo.
-Onda će to riješiti sud – Magda odjednom zažali što je uopće pokrenula tu temu. – Uostalom, možete naprosto sve prodati i umjesto da
vašoj djeci osigurate stalne izvore prihoda za
njihove studije, za to da i ona imaju što ponuditi
svojoj djeci, da vaše obitelji od plaćenih tuđih
slugu, državnih ili privatnih, svejedno, postanu
ljudi koji sami upravljaju svojim životima i svojom sudbinom, spiskajte to na vikendice, skupe automobile i ostale bedastoće potrošačkog
društva. Ja vam u tome neću smetati. Putujem
u Stuttgart da odam poštu jednoj časnoj i odgovornoj ženi koja je o ovim stvarima razmišljala
kao ja i nadala se da će i slijedeće generacije
tako rezonirati. Mada bih s puno prava mogla
umiješati se radi svojih unuka. Tvojih sinova i
Ksenijinih kćeri. Iako mogu samo reći i Tebi i
Kseniji što o tome mislim i ništa više. – Odjednom se ironično nasmijala. – Eto! Tebi sam već
rekla. Ostaje mi to reći i Kseniji. Ima li još kave?
Ionako mi se više ne spava.
-Ja neću spiskati ni na što, majko. – Andrijana
pruži Magdi plastični lončić s kavom. – Ali što
ako se Ksenija uplaši od obveze koja će pred
njom iskrsnuti? Obveze koje zahtijevaju borca kakva si ti, a ne komotnu lenjivicu kakva je
moja starija sestra oduvijek bila?
Magda ne odgovori odmah. Gledala je svoju
kćer, jedinu od sve tri koja je uspješno sastavila
brak i svoje «ja» u funkcionalnu cjelinu. Odjednom osjeti kako je svladava onaj umor koji ne
dolazi ni od rada ni od dugotrajnog truda da se
postigne neki važan cilj, nego od nemoći.
-Ne znam – reče najzad. – Sačekajmo da to čujemo od nje.
38-47
63.
Nije znala je li konačno sve za njom ili joj život
sprema još neku stupicu. Bila je topla večer i konac svibnja nagovještavao je rano i vrelo ljeto.
Iz obližnjih drvoreda kroz otvorene prozore dolutao je miris rascvalih lipa. Čekajući Katarinu
postavila je stol i sjela, puštajući da je misli vode
kamo ih je volja.
Iz Stuttgarta se vratila sama. Andrijana je ostala
da raspetlja nastale imovinske odnose između
nje i Ksenije.
A ispostavilo se da je njezina bojazan bila
opravdana. Ksenija je, dakako, htjela ostati u
Njemačkoj, obrazlažući to željom svojih kćeri
da tu završe studije i sa europskim diplomama
otvore sebi vrata svijeta u kojemu, kako su rekle, vrijedi živjeti. Ali to se može i ako proda
svoje naslijeđe i nastavi skupa s djecom živjeti od kamata na oročen novac. Živjele bi, doduše, skromno, ali i bezbrižno. Ona je, naime,
umorna od svega i nema volje ni za što. Dok
je baka Milica bila živa nije je željela razočarati te se trsila, hineći poslovnu ženu, ali sada se
nema komu dokazivati. Na Magdin upit je li se
o tome savjetovala s kćerima ponovila je ono
što je svojedobno rekao njezin pokojni muž: ja
odlučujem za njih. Onda je dodala rečenicu od
koje je Magdi zastao dah: - Mislim da je vrijeme, majko, da se prestaneš miješati u moj život.
– Onda se trgla kao da se uplašila od vlastitih
riječi. – Mislim, mogu dalje i sama – dodala je.
Magda je očekivala da će je Ksenija, kao što je
ranije običavala, makar pitati za savjet. Nju je,
međutim dočekala jedna druga Ksenija, koja
je bjelodano već sve odlučila. Ni traga od one
sentimentalne čitateljke ljubića, koja je hitala
majci pri prvom oblaku na njezinom horizontu. Ksenija suzdržanih osjećanja, puna sebe,
svakim svojim gestom stavljala je majci i sestru
na znanje kako joj savjeti više nisu potrebni.
Magda nije znala je li to samo oklop iza kojeg
se krije urođeni strah od upravljanja vlastitim životom ili se pred njom pojavila ona, dotle skrivena Ksenija, koja je prvi znak svog postojanja
dala kada je pritiskala mater da proda stan i da
novac Branku za njegovu poslovnu avanturu.
Možda to nije bila njezina podložnost mužu?
Ili, ako je i bila, poklapala se samo njezinom
45
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
potajnom željom da pomoću majčinog novca
preuzme onu vrstu komande u svojoj obitelji,
koju i muževi i djeca takvih žena spoznaju prekasno: kada su već u ispletenoj mreži. Komandu slabih bića, koja dizgine, kada ih se jednom
lukavstvom dokopaju, više ne ispuštaju iz ruku.
Magda osjeti kako joj to počinje bivati svejedno. Možda bi je to ranijih godina zaprepastilo
i potreslo, ali sada joj se to ravnodušje činilo
normalnom reakcijom na Ksenijino ophođenje
prema njoj.
Tamo, u Stuttgartu uradila je nakon takvog Ksenijinog dočeka još samo dvije stvari: u razgovoru nasamo s Kurtom, koga je Andrijana uzela
za ortaka,, izmamila iz njega čvrsto obećanje
da će pomoći Kseniji kako bi postigla što bolju cijenu. Potom je posadila pred sebe svoje
unuke i saopćila im majčinu odluku. «Ja nemam
prava miješati se u sve to», rekla im je, «ali vas
dvije imate.» Djevojke su shvatile što im je željela reći. «Grob vašeg oca je uredan i na njemu
uvijek ima cvijeća» – rekla im je potom. «Smrt
je granica iza koje se ili prašta ili barem zaboravlja,»
Ostavivši Adrijanu da pravno sredi svoj dio naslijeđa, uputila se doma.
«Vrijeme mi je ponovno podijeliti svoj život na
prošlost i budućnost i premjestiti sve u njemu
kamo i spada. Granica koja ta dva vremena dijeli stalno se pomjera unaprijed i čovjek sve više
ostavlja za sobom. To se da podnijeti ako imaš
sadašnjost. A imaš je ako imaš drage ljude koji
su jučer bili dio tvog života, ali će to biti i sutra.
A što ja imam? Jednom tjedno telefonski razgovor s Capetownom. Blanke više nema. Karlo je
u Beču i ne javlja se. Moja najmlađa kći, moja
vjerna Katarina jedina je dio mojih budućih
dana, a bilo bi prirodno očekivati da se okrene
sebi.»
«I sada će, kao i dosad, još s vrata uputiti mi svoj
upitni i zabrinuti pogled. Dođe mi viknuti: «Rodi
dijete! Kako znaš i umiješ! Pa njega gledaj tako!»
«I taj život. Smišlja li smišlja svoj slijedeći potez.
Hoće razdrmati mi živce i navesti me na brzopleti odgovor. E, nećeš! Ne Magdalenu Baumann!»
«Nema on što izmisliti ako mu ti ne daš «štofa».
Ali tebi vrag ne da mira. Samo da ti se ne javi
opet taj Gerhard Kertner. Neće. Sad kad se definitivno dočepao Karla to hinjeno zanimanje
38-47
za Zagreb i njen angažman postali su mu lanjski
snjegovi.»
Više tankoćutnosti je očekivala od Irene Willander. Ali ni njoj bjelodano nije bilo do prijateljstva. Ostvarila je svoj plan, dovukla svog
muškarca k sebi i zaboravila da je Magda Politeo uopće bila u Beču i da je s njom kovala
žensku urotu.
Dobro je što se ta epizoda bezbolno po nju
okončala. Taj njen uzlet u visoko društvo kako
bi tamo uredovala kao umišljena sentimentalna
palančura sada joj se prikazao u pravom svijetlu: kao preispoljna glupost.
Sve se dobro i na vrijeme završilo. Prijateljevanje s Karlom stalno na rubu flerta i već zašlo u
monotoniju istih mjesta susreta, istih pića, istih
problema i istih riječi bilo je zrelo za svršetak.
Blanka Derrosi? I to se okončalo upravo kada je
prijetilo postati ono što nijedna od njih dvije nije
htjela: banalno žensko druženje sa primjesom
homoseksualne erotike. Jedino što je konac bio
tragičan. Blanka je bila kao anđeo poslat da je
kuša, da joj pokaže nju samu, skrivenu ispod
pokorice građanskog odgoja a potom da odleprša u nedohvat, u san. Ipak, pomislila je, iza
Blanke će ostati uvijek sjećanja na njezine dirljive ispovijesti, na priče o svojim doživljajima,
koje je znala tako slikovito dočarati, pa ih Magda i sada vidi toliko jasno da joj se čini na mah
kako Blanka nije umrla, kako će sad zazvoniti
telefon i javit će se njen od cigareta promukli
glas i reći: dolazim. Imam nešto novo čega sam
se sjetila, a nisam ti to još ispričala.
«E, pa, živote, čekam tvoj potez. Bez znatiželje. A imam se čime pozabaviti. Toliko si toga
zapustila, Magdaleno Baumann Politeo! Kad si
zadnji put telefonirala Zdenku? Kada si bila na
Mirogoju? Zvonko čeka tvoje cvijeće. Obećala
si Marini i Renati da ćeš otići i na Miroševac.
Hajde, uđi u kolotečinu. Dolac je sada bogat
svim i svačim. Kupuj mlade salate, ribe, trešnje
i jagode. Lišena ostalih strasti utaži strast za dobrim jelom! Zvat ću Zdenka!»
-Ne sjediš doma, kako si obećao – prekorjela
ga je. - Gospodin Morgenstern je u Johanesburgu – izvjestila bi me Doris. Drugi put: - Gospodin Morgenstern je upravo odletio za Dohu. Je
li te to sin šalje umjesto sebe?
Ćula je Zdenka kako se smije:
- Ja u Južnoafričkoj Republici živim, ali više ne
poslujem. Priznajem, malo sam se aktivirao. Na
46
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit IX.
preporuku mog liječnika. Veli: nagla promena
ritma života opasnija je od ritma kojim sam navikao živjeti.
-Vidi, vidi...Morat ću i ja porazmisliti o svojoj nakani da dignem ruke od svega.
-To si namjeravala?
-Djeca i prijatelji nisu mi ostavili veliki izbor. Ne
trebam im. Pa sam riješila vidjeti trebam li još
samoj sebi.
-Naravno da trebaš.
-Valja mi dalje igrati tu konačnicu na koju si me
naveo, a ploča mi je opustjela. Nemam ni s kim
ni s čim. Čekam da moj protivnik – život povuče novi potez. A dotle idem na plac, na Mirogoj
i – nasmija se kiselo – uopće živim burno. Sad
moram prekinuti, oprosti jer čujem zvono. Stiže
mi Katarina na večeru i remi.
Izlazeći iz autobusa na mirogojskoj okretnici
pomisli kako su grobovi samo čuvari uspomena, važni jedino živima koji su izgubili one koje
su voljeli pa tu, zamišljajući da ih pokojnici čuju,
razgovaraju sami sa sobom. Blanka se dala spaliti i tako je prekinula svaku vezu sa svijetom živih. S buketom ruža i svijećom Magda zamišljeno prođe kroz arkade. Koračala je kao mjesečar, ne opažajući ništa oko sebe. Onda ugleda
klupu pred grobnicom Politeovih i nasmiješi se
zadovoljno. «To ti je bila jedina pametna ideja u
zadnje vrijeme», rekla je samoj sebi. Upalila je
svijeću i zaštitila je poklopcem od vjetra. Onda
je položila cvijeće na grobnu ploču, uzela vazu
i otišla po vodu. Vrativši se sjela je na klupu i
počela svoju nijemu ispovijest. U ovih godinu dana činila sam griješku za grješkom, moj
Zvonko, govorila je u sebi. Htjela sam pomagati
onima kojima nije bila potrebna moja pomoć i
ispala sam glupa i smiješna. Ali s tim je svršeno!
Bit ću opet ona stara Magda kakvu me poznaješ. Magda koja dobro razmisli prije nego bilo
što poduzme. Magda koju ni Usud nije ostavio
na cjedilu. Uzeo mi je Andriju i tebe, ali mi je
ostavio Zdenka i Olivera, mada od ovog potonjeg ne očekujem nikakvu pomoć. Dobro,
neizravno mi je dao najveći dar. moju Katarinu.
Jučer smo imale dug večernji razgovor. Uvijek
nas dvije tako kada nam dosadi kartanje, pa
legnemo jedna kraj druge. Sve više mi se čini
kako su i Ksenija i Andrijana, svaka na svoj način, moji svjetovi koji su se udaljili od mene, a
da je Katarina moje produljenje u vremenu, da
38-47
sam to ja koja pobjeđuje konac života koji mi
se neumitno bliži. I kada me nesmiljeno budi
iz staračkih nazora čini to onako kako bih ja
reagirala u njezinoj dobi i na njezinom mjestu.
Sve češće mi nedostaješ, moj Zvonko. Nemam
s kime podijeliti godine kada čovjeku sve što je
prinuđen činiti sve teže pada i sve mu je teže
obmanjivati sebe kako mu je oslobođenost od
obveza najbolje rješenje. Zdenko Morgenstern
mi je nudio da ostanem s njim u Capetownu i
možda bih tada to i učinila da me što obiteljske neokončane brige, a što naivna nada da mi
stječena nova prijateljstva, da su mi Blanka, a
napose Karlo šansa da proživim svoju osvojenu slobodu onako kako sam je zamišljala i kako
sam joj se radovala nisu od toga odvratile. Nemoj me shvatiti pogrešno, moj Zvonko! Tuga
što te više nema ima svoj kut u mojoj duši, kao i
tuge za svima koje sam tijekom života izgubila,
ali novi dani zaslužuju nova osjećanja!
Sada su moje obiteljske brige okončane. Kako
tako, ali jesu. A prijateljstva su se razišla kao jutarnje magle i odjednom sam se našla sama na
čistini. Nigdje nikoga i ničega za što bih se uhvatila. A ja ne mogu trajno svesti život na ono na
što sam ga ovih dana svela!
Šutiš. Dobro, šutiš pod ovom granitnom pločom gdje te nema. Ali šutiš i u meni gdje živiš
kao moje drugo ja. Je li to potvrda da sam u
pravu?
Vrijeme mi je poći doma jer večer se polako
hvata i autobusi za Kaptol su sve rjeđi. Laku
noć, dragi.
47
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
48-58
Mađarica
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
XI.
– Dođi, sjećaš li nam naše klupe, koju je oluja na
putu u vinogradima jednom načinila? – Uzima
svojom mu levicom desnicu i izlaze na meki duboki i pješčani široki progon–put i noć.U oličje
pobranih vinograda s gdje gdje kojim grozdom
na trsu i voćem na stablu. A žut kao talir puni
u daljini na horizontu pomalja mjesec. Dajuć cijelom okolišu neku tajanstvenost pa i pospanim
i zaspalim domovima. Samo košava nastsvlja
svoju upor nepomir pjesmu stvarnosti. Ni vedru ni tužnu već poput tu i tamo bijelih po nebu
oblaka koji vrilu–izdan jedne traže priče traže.
– Koliko li smo se puta skrivali od doma mojih i
u pozne sate i od mojih, da nas ne vide.Mjesto
tako blizu a i daleko. Sjetimo. – U zjenama u nje
i glasu nestrpljivost a u njega zbunjenost:
– Iskreno davno bilo i ne uspijevam orijentirati,
a ipak i nije. – hodaju i dalje po dubokom pijesku i tišini, koju odjednom u polu sjenama noći
i oluje remeti lijet mudre i požrtvovane sove.
Zastaju za čas:
– Sjećaš, primjetila jednom zajedno nakon nekoliko dana iza velikoga nevremena srušenu
staru višnju na cesti i pijesku. Neznam ...tako
ostala, pudar joj obrezao grane i stablo ostavio
nama za uporabu–sjedenje.Samo bi se ako bi
smo se našli, dobri starac nasmijao lagano i klimnio glavom. Čak što više jednom i pozvao u
svoj vinograd da nas od mojih sakrije. – ušućuje
jedno vrijeme i čeka da se vjetar nešto smiri i
gleda ga na mjesečini u noć, tiho ...
– Kada je sve otišlo ... a ja krenila da lutam i
tako jedno susreli kod naše Mili klupe, vjerojatno iduć svome domu na večeru Starac se zaustavio. Saznala sam da je bio učitelj, umirovljen,
varam, bilo je nešto u njem što nije djelovalo da
je pudar, i pokazujuć svjom desnicom na grudi:
– srce nije moglo ovako dalje ... i otišao kao
što odlaze nepomir i nesrećni ratnici za svojim nadam svjetlom dalje. A ova srušena klupa
snagom prirode ... možda jednom probudi u
plamu kojemu je i krenila ... jer ništa nije ne-
važno. – Obasjani plamenom sunca i moštom
vinograda.
– Ne brini, vještija i od tebe Mili, samoća je učinila od mene i radoznalost da se dobro snalazim kao tragalac. – Nanovo kreću i on šali:
– Na sve pristajem samo ne u oplakadu znam
da ću izgubiti.– Zaustavljaju i ona blago smije
držeć i dalje za ruke:
– Čekaj, od onoga časa ni ja više nisam bila na
našem starome mjestu ...teško govoriti plačljivica i često bila tužna, a novi prijatelji ...lažni
...– glas utijava i glava joj spušta.–I dok mjesec
na horizontu noćnog neba javlja a ona postaje
svjetlija košava kao dijete igra sad mirnija sad
plahovitija ... sjetno dugo gledaju i šute ...
– Kušajmo sve Mila zaboraviti ... i mene progonili i progone nisam htio i neću da slušam,
jer mislim da samo nebeski Otac od nas ima
pravo tražiti da ga slušamo i nitko drugi, ali i
On to prepušta nama. Kojim pravom tada ljudi
od ljudi to zahtjevaju? Bog! Da bi čovjek bio
čovjek,osoba. – ona razočarano i teško gleda.
– On ni sebe ne na nalazi, što je više nego poražavajuće. – nastavljaju kroz omaglje pijeska
i šar boje lišća u zraku, i žena razmišljajući spuštene glave:
– Malo je onih koji susretnu pravu. Govori za
pojedince, jednom u životu. I ako je ne primjete,
nikada više ... – zastaju, ona približava i skida
sa plav raščupane od oluje kose kapucu.Svojom
drag i krup tajastvenim očima u kojima sem nje
ne vidi ni jedno drugo biće Prepun bola i razdragane mladosti toplo mu priča i blago:
– Pitaj, što god želiš. – niječe glavom i glasom
dok gledaju i razmišlja:
– Mila, čemu, ljubav razumije, istina, daruje,
prašta …i ne smije da bude privremenost stvarnosti …laž.– Ovih dana kao da ih neprestano
prati i oluja, žestoka i nježna.Odjednom, ne
baš kasno veče a ni noć.Njen šumor pijeska i
opalog lišće u kristalno okupanom zraku mjesečine, skriva u naokolo sve do dalj daljina vidika. Da bi razbacavši ih na sve strane od njh
nanovo stvorila akvarel magle i osjenjenih crta
48
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
sati. Žena oslonjena na grudi mu braneć od
zbunjene igre košave i njene pojačavajuć sve
više snage … tiho i desnicom u pejzaž:
– Gledaj eno naše klupe, u sjeni izđikale višnje,
koja nad njome treperi kao božićni bor prepun
dukata. – Oči u nje s radošću blistaju. Hodaju
držeć za ruke bliže joj, stablo položeno na pješčano tlo od vremena išarano bijelim mrljama,
šute … u viajru mjesečine, buke vjetra, pijeska,
lišću duge …zamišljeno pratiocu:
– Više je decenije kako lutamo ... – a on spuštene glave joj odgovara :
– Zar je to više važno …vrijeme izgubili. – vuče
držeć ga za ruku i smještaju na poleglo stablo,
kao jednom jedno kraj drugoga s obješenim
nogama ka tlu, i ona:
– Valjalo bi nam nešto prostrti našto bi se ugodnije osjećali na klupi. – Skida sa sebe vinđaknu i
dok oni podižu on je raširuje ispod njih. – Ona
ga začuđeno gleda:
– A ja po običaju smrzavam … – zahvalno smiješi i šapuće:
– Divlji ratniče i salona …najmanje pjesnik.Trudila da te pripitomim …– zamišljena, viš nego
blago i tio:
– Kao košava bolje oluj, koji uvijek nečim iznenađuje, Mili. – Približava, svojom malom rukom-prstima nanovo više od oluje mu razbarušuje dugu na čelu kosu i otkriva zjene, tugom
skrite:
– Davno ovako bili nestašni, zabavljali ... imamo li čokolade i kole? – on desnicom seže o
ramenu u stari kožni torbak sa strane, i iz njega
vadi tablu čokolade i načetu bocu kole. Što ona
prihvata, i:
– Zajednički ... – i dijeli a on primjećuje:
– Tebi uzmi više ... – zastaje ... a potom nastavlja uz osmjeh nježno:
– Hvala.– u očima žene, žene ... :
– Zar te ne smaram? – on niječe glavom i riječju
lagano:
– Pitaš ono što sam htio ja da te pitam ovih
dana za mene. – slatko smije:
– Istovjetne misli nas muče, Mili, djeca. – U njen
očima šum zvijezda i priča stvar bajko nepoznan
žene. Ni star ni mlad očitujuć dušu mu i srce:
– Danima ... košava u pustahiji i slabašju noći
neizmjer prostora, žena sa svoje plav umršene
kose i glave skida kapucu s krup očima gledajuć
je i nikog više. Prepunu bola i neke razdragane
mladosti tiho:
48-58
– Pitaj ...– on sjetno:
– Ne tražim odgovor, već od sebe istinu, jer nitko od nas nije savršen.– Zlato plav lišća u zraku
i vijar pijeska u zraku ... – ona toplo i brižno ga
gleda:
– Valja vratiti doma nam zavičaja i novom obalju ... – a ona, nakon duže šutnje blago ljevicu
na usne mu stavlja i leđima oslanja o grudi:
– Hladno, ipak, ostanimo još u ovom beskraj
krajliku sami. Noć je više nestvarna za maštanje, i ozbiljni razgovor – Sjede i dalje na klupi,
ona uvijena u njen dugi kaput oslonjena i dalje
o njega a on poduprt na ruke i klupu. I slušaju
oko njih čas slabu čas snažnu igru vjetra i noći.I:
– Nije moje da nešto zahtjevam već iskazujem
poštovanje, a na tebi volja da ga primaš. – ona
iznenađena toplo smiješ,i okreće mu preko glave kao nekad u Busu za trenutk. Pomjera nešto
na stranu da bi se ugodnije kraj njega smjestila.
Okreće unaokolo da li ih neko gleda ili prisluškuje u ovoj pust mjesečinom osvijetljenom trenu, naginje bliže s tisuć svijetova joj u orhideja
u očima i riječi:
– Hvala i ne igrajmo više kao nekad da nebi
izgubili. Ljubav ne prašta iako je beskrajno velika i izdašna u predanju. Jer je i najtananija u
svestvorenom Svijetu i povatka nam nema ...
idemo.
– Oprosti, svjestan i sam Mila. Ali ... – bliže
unosi mu lice:
– Vrli i jedini moj pjesniče s tolikih cesta ... ja
nisam junakinja Helade, iako je i ona bila patnica, voljela, trpila ... već žena puste , koja ne
može da izgubi ljubav, jer zna da bez nje nema
života, vjere i ljubavi. – držeć za ruke čini im
šute svako sa svojim mislima ... i odjednom primjećuje da gleda. U njen svijetlim zjenama i na
usnama topli pun milošte osmjeh i glas, gotovo
neprimjetan:
– Ovaj puta Mili, jedna žena ti ne popušta.
Idemo do konca života skupa.Nema nam vandrovanja-lutanja i šta će drugi reći. Život je
važniji:Ljubav. Uh! – Iznenađuje, i bliže na njega
oslanja:
– Gotovo smrzla, vjetar i njegov učinak ... – napućena lica i krup očiju. Počinju smijati gldajuć
u oblak oko njih zlat zrnaca pijeska, šarenog
uvelog lišća, slomljenih što suhih što svježih grana. Koje oluja premješta po zraku, krovovima i
tlu.I kada su prestali se smijati. Ona busajuć ga
svojom malom šakom u grudi tio:
49
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Oprosti što te čikam, znaš da nije zla. Vraćamo mladosti i danima naših nestašluka po
okolini, krasno zabavljali. Spontani i veseli sve
dok ...kada je sve nam pošlo naopako.Mili. –
Osmjehuje i svoju ruku stavlja joj na usne da je
ušuti. Glavama bliže a pramenovi kose im miješaju u vjetru i blage riječi:
– Znam Mila šta je istina a šta šala i da nam druga nema puta već zajedno. Važno da je tebi bolje, oporavljaš.Milost nebeskoga Oca, u ovim
teškim vremenima: ljubav, Mila. Sve je ostalo
iluzija, vjerovao tko ili ne i vremena nije.– Sjede i dalje na klupi i osluškuju pjesmu oluje koja
jača. Bijeli oblaci i modro nebo sa zvijzdama
čini jure negdje jugu i blijede.
– Davno ovako ostali budni. Ona im prekida
misli u šir buri i pustošju kraja. Oslanjajuć o grudi mu kao prvog dana u Busu putem sa sajmišta
doma. A ovaj puta na raskrižju u ravnici huke
i mira kako prirode tako misli i razgovora njih
dvoje.
XII.
U ruj lahor šapatu polja i bespuća, četvrdog
dana ovoga listopada od susreta na raskršću
dviju rijeka na sajmištu ... zjenama im sjećanja.
Zagledani u pejzaž i jedno u drugo. Pri taj kradu u dušama i srcima zlat zrnevlja vremena
priča, ni radosnih im ni tužnih.Povijest naroda i
pojedinaca nikada do konca ne dorečenih. I zar
bi iko da ih sasluša? Čovjek, a žena zamišljena
u dugom smijeđem kaputu sa skinutom kapuljačom na leiđima držeć ga ispod ruke govori:
– Mili, ni ljepšeg mi kraja ni ljepšega počela
dana,al ni tuge,da nismo slušali druge gdje bi
smo bili? Ipak nikada nije kasno ... osjećam.–
Stišće snažnije ispod ruke i gleda svijetlim očima. Oko njih, a oni na gredi, krup crni, bijeli i
roze grozdovi sa gotovo opalim lišćem sa trsu
i voćka. Sa tla vijavica zlatnog zrnevlja pijeska
oblaka kojeg nosi tu i tamo vijar, uz šareno lišće
slomljene grane. Veselo smju i po prestanku prlazeć bliže ona mu rukom dodiruje čelo i okreće unaokolo sami u pusti:
– Osjećam, vraćamo mladosti. Sjećaš, nekad
krasno zabavljali? I da nije pošlo kako nije trebalo ... – razočarano, nježno svojom desnicom
na njegovim usnam ga ušućje:
– Bilo pa prošlo pjesniče. O c u hvala! – Nakon
dužeg vremena, dok priroda i dalje igra svojom
48-58
moći. U očima njen titraj orhideja kao na nebu
zvijezda i mir beskraja, vani dalje od vreve i svijetla varoši.
– Uh, ovaj me vjetar nanovo iznenadio i izveo
iz misli, privid hladna a ipak neprijatna, danima
...usto htjeli ili ne vrijeme je ...ako želimo opstati. Mili, ne zavarajmo.– Glavom bližepri čemu
im kose ispreplću i lica štipaju iskre.
– Istina ovoga kraja, naroda, i udaljenijih salaša
nije u knjigama već u životu. – Žena i čovjek na
pješčani gredi i u kiši jutra i sunca, koji sve jače
hrle jeseni u neizmjeru ravnice, gledaju si tren.
Zamišjlena:
– Izraelski narod još i danas plače nad zidinama
Jerusalema, i svojom prošlošću. poput kralja
posipa se pepelom kao David, iz ljubavi, i čuva
naklonost nebeskoga Oca. Za razliku od pjesme, Pjesnika koju njegov narod ne pjeva niti
za njega mari ...od Mađarice, koja ga strašno
voli i zna da jedno bez drugoga nemožemo – i
u prekras sumorju joj očiju magle suza i riječi,
i kuša skrit mu sve bliže na grudima. Oko njih
vijar, grmi ni lupež ni poštenjak već odrasl dijete, žena :
– Hladno, i nemogu da izgubim ... nepomir čovjeka ... – u zjenama neke davne sjene i zabrinutost, on joj smiješi i saginj bliže joj licu tiho:
– Odav, mene interesuje samo volja O č e va
volja i milost i kako je spoznat u našim slabostima, kao i tebe. Istina i Ljubav. – Na njen licu
odobravanje i riječi:
– Radi toga ja ne tražim od nas heroje već tihe
radnike ljubavi u ljubavi ... – žena a on iza dužeg
vremena:
– Ni vjetra ni kiše a sjećanja muče ... tišina
sama sebe pre ispituje, toneć iznova i iznova u
sjećanja koja gube. Poput pobjedničke pjesme
festivala u prozračnoj i pust noći plijeni svojim sadržajem i muzikom. Priča što i srce žene
samo čudi i možda ispovijeda, poput taja same
orhideje. Ali o ovome jednom drugom prilikom,
ako. Ne iz sljepila i zadivljenosti u sebe, nego
sopstvene bitnosti poklonjene sebi i drugome.
Prisutna mislenost u ovoj varoši i potlačena iz
objesti, patnica. Oćutje ljubavi uprkos sve nesavršenosti kao i Svestvorenost, prvid. I baš u
ovome je njena savršenost. Skrivena u taju joj
bića, srca i duše.U bespuć ljubavi, ljubavi više
nego pustošju ceste ... tražeći se sebe i doma.
Kojeg rijetko ima i razumijevaju jer je ljudsko i
50
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
razum biće, duše i srca. – Začuđena ga sluša,
gleda i šapuće u trenut utijanom vjetru:
– Gle, latice poljskih cvijetova, iverje kapi vode
i vatre, suze sunca i vremena–riječi ljubav, koja
nam se smiješi po prvi puta i ne obmanjuje. –
smiruje u brigi, samo nezna u kojem tijeku ljeta
kada su počeli hodati skupa? – Sa raširenim i
svjetlucavim čar orhidejama u zjenama djevojke–žene, ispisanim patnjom i radošću nade ...
– Mila, izgubljen ovih dana tvojom prisutnošću u mom životu.Ne mogu sjetiti kada je sve
počelo, a je, osjećam da sam bez vina opijen i
zbunjen. – oslonjena na grudi mu i slatko smije:
– Hvala, i ti u ovome imaš udjela, Mili.– on:
– Oboje Mila, ponajviše naš nebeski O t a c!
Nanovo primjećujem samo na tebi tvoj svojstven poduhovljen negdje usmjereni zamišljen
pogled sa osmjehom i riječima ili bez njih. Šarm
i tajanstvo jedne jedine drage mi žene koja mi
mnogo znači ...Spontana i neizmjer umna,
iskrena i lijepa, i kojoj od ljudi jedino vjerujem.
– u njen zjenama zahvalnost i iznenađenje, lagano:
– Gdje smo do sada Mili bili? Vrijeme je, vrati
se doma, nama samima. – i baca u zagrljaj ona
u košavu gotovo viče kako bi nadjačala njenu
huku i snagu:
– Šuti i ne govorimo Mili ... – i nakon vremena,
pisac bi rekao: ni minuta, gledaju jedno u drugo
i šute ... ceste više nema nazad.
U modrom pejsažu raštrkane iže, mali od drveta i veliki od cigle kaštedlji, kolibe bubljama i
vapnom u bijeljene.
– Slobodni, ljudi gotovo ničim ovoga kraja ne
potlačeni, sebe samima.Okrenut svom Stvoritelju i tlu na kojem je živio i živi i doma gdje
stvara. Djedovi naši često drugim podijeljeni
uprkos svih kušnji, a danas ...u smut i teškim
vrimenima zaboravljaju Oca i njegovu brigu
za njih.Da ne govori kako nema kome ni govoriti. Vrijeme smutnje, mraka, razdora duha i
razuma ...A i nas tko god vidi rekao bi da smo
po djetinjili. – Pršti od smjeha držeć suputnika
ispod ruku, hodaju parlogom obranih vinograda jeseni, dana. Ne znaju doručku ili ručku nadajuć da njihovi doma spavaju još spavaju od
promjena koje im se događaju. Jer ih još nitko
mobitelom ne traži. Pri čemu ujednačujuć svoje među si korake dodiruju. Blaže, sudaraju što
od razdraganosti a što od zbunjenosti i želje da
jedno drugome budu bliže sami u pusti . – Na
48-58
trenutak zastaju i smiješe. On svoje tamne i
oštre oči lutalice i sanjara–putnika upravlja prema vedrom nebu, i glasovima koji dolaze i čini
gibanju talasa. Zaostala jata ptica prema jugu,
od gornjaka stala da odmore na svome putu na
udaljenim jezerima. Spremaju da nastave i skupljaju. – Ona ga gleda otvorenim očima smiješi,
vukuć svojom njegovu ruku, blago:
– Zaboravio moj stari i od počela i tvoj kraj,
zar si nekoga na tvoj cesti nekoga izgubio kad
oklijevaš? – ljubomorno pita i gleda, al se brzo
i kaje u njen više nego prekras očima. U njen
tiom glasu nježnost:
– Oprosti ženska slabost ... da nas O t a c
neće, nebi nas ni sastavio. Idemo, da bi sazrili
u život. – prilazeći joj bliže sa svojom ispruženom rukom i smiješeći joj se, ona primjećuje da
on nešto traži.Okreće i vidi jednu sitnu i malu
sjenu u daljini.Iznenađena govori:
– Mezimica, kako li nas samo nađe? – Pita se,
vraćajuć svoj pogled na suputnika:
– Na koga li je ... ako nije ... – i sluša u tihom
smjehu:
– ... na tebe Mila. – dok rukom maše svojoj ćerkici da ih primjeti. Koja prvo zastaje vraćajući
im pozdrav i počinje prema njima da trči.
– Molim te ruku.Nećemo više da krijemo. Znaš
kao i ja da znaju od početka i slažu sa svime. –
on pružajući joj ruku:
– Zar ja nešto tražim ili kažem, više nisam usamljenik. – i kreću jedni drugima ne prekidajući
dosadašnji ritam i hod.
Često u pustošju puste i njiva, događa još i danas čovjek pri susretu sa drugim se pozdravi. Iz
običaja ili željan druge osobe? Sigurno ona svojim nedovid mrginjom na njega djeluje. Samo
za ovo treba i osluha jer čovjek nije stvoren da
bude sam, kako kaže Biblija. Vjernik ili ne, njegovo biće traži drugo biće.Okrenut beskraju
neba i razno raz pitanjima, a i Stvoritelju čovjek
ponasob primao odgovor, ovisno o O č e v o
j milosti čovjekovoj volji.Ništa nije mučnije od
samoće od koje razumno biće ne uspijeva pobjeći kao i ostala bića.
Susrevši se znanci jedno drugome smiju.Mezimica zbog vjetra obukla crvenu vinđaknu i bijelu vunenu kapu, ispod koje vijori duga plava
kosa u pramenovima. Pocrvenila u licu uslijed
svježine zraka. Letimice baca svoje krupne plave oči prema njima sa odobrenjem i smijucaka.
Zatim ogleda unaokolo:
51
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Probudila doma i digla ih sve na noge pa su
me otpravili da vas nađem. – nevino i veselo
sliježe svojim ramenima. Majka brižno:
– Ali kako si nas našla?
– Sjetila, a ko u okolišu nezna kako i gdje godinama lunjaš? – prilazi svakom bliže s ispruženom rukom :
Znam zbog koga ... – žena čini da ljuti a suzdržava od smijeha:
– Priča nije za djecu. – i svi troje smiju dok košava duše i posprema sve pred sobom. Djevojčica
uzevši ih za ruke sklanja između njih od oluje:
– Smrzla ...– i kreću doma ...
XIII.
U njivama širom puste vatreno biserje vode
unaokolo. Negdje pri rasanjenju vidika sunce u
omaglini jutra. Zemljanom cestom plodne crnice bilom i usamljenom salašu, ne tako daleke
varoši u danu danas dalje.Koja čini u svom srcu
želi sama sebe napušta jer osjeća da nije ono
što joj pridaju. Ne iz nevolje već smara.
– Žena huncucki smiješi i saginje kraj puta poljskom cvijeću, i svojom desnicom zahvata iverje vatre u kapima vode, baca mu ih u lice a
potom i sebi.I tio, tio ... radosna šapuće:
- Ovo je više nego što sam očekivala, sami, daleko od onih koji nas ne trpe i veseli
a ne i bezbrižni. – nestašna u njen oku suza i
glas orhideja. Ko magle sunca koje bude i raspršuju skučenost vremena ovih jutros polja kasne
jeseni, nade i brige. Smijuć i radujuć hodaju sve
pustijom ravnicom. Prije toga okrenili glasovima iza svojih leđa društvu od tri gospodične,
od četiri do četrnaest godina.Obučene u duže
s kapucom veselih boja raskopčane kapute.
Sunce penje po horizontu i sve je vruće i sparnije.
I sve manje obrađenom površi crnice, parlogom izđikalim šibljem, šumarcima, rijetkih napuštenih domova-salaša ... do skrit nakon probijanja kroz veći šumarak ispred njih iznenada
iskslog bijjeloga salaša.
– Mama stigli? Čini tajanstveno, iza njega je jezerce sa pticama u zraku koje vjerojatno spremaju na put, u toplije krajeve. Kukurozovina posiječena u tu i tamo badnjevima i neke poorane
njive. – Govori najstarija ćerka, majka slušajući
slijedi njenu priču zamišljeno po pejsažu svojim
očima.
48-58
– U pravu, ovdje rijetko ko zaustavlja. Ptice odlaze gdje će im biti ugodnije prije teških i dosadnih obično hladnih oblaka kiša, smar vremena i
vjetrova.– Zaustavljaju pred kapijom i ogradom
od dasaka koje vire iz zelenila šumarka.Domaćin iz svoje izbledjele pustinjske vjetrovke i džepa vadi ključ i stavlja u bravu kapije.S riječima
puštajući ih naprijed nakon otvaranja :
– Izvolite. – Goš1e brzo zastaju jer pred njima
odjednom javlja tiho veliki bijeli mađarski ovčar,
inteligentno i radoznalo ih gleda mašuć svojim
repom.
– Ti baš umiješ iznenadit. – Najmlađa ćerkica
slatko smije i gleda u domaćina pružajuć svoju
ručicu na glavu keru koji ne protivi i usput pruža
šapu svom gospodaru, uz
prijateljsko mu gunđanje. I nanovo vraća džepu
i vadi kocku šećera i na dlanu daje keru koji je
rado prihvata. Mezimica :
– Smijem li i ja ? – I njoj na dlan stavlja šećer
a ona pruža ovčaru koji ga radosno prihvata.
Ušavši tako u avliju gledaju: Više kaštelj il vila
sigurno nekad u uporabi za mjesto stanovanja
a das činjenica u dobrom očuvanju. Ovo nakon ulaska u njeg govori stilski njegov namještaj i cijela mu opremljenost i ne mali prostor u
prizemlju i na katu, ni viška ni manjka. Šetajuć
i razgledajuć ga i rastvarajuć mu prozore da bi
se provjetrio ...
– Daleko od javnosti i ljudi ovdje bi se moglo
svrsishodno učinkovati i boraviti ... ali drugo su
želje a drugo stvarnost. Zadivljeno žena :
– Da nije onih kojima si kriv ne radi toga što si
nešto učinio već zbog toga što samo Bog ima
pravo nešto od nas zahtjevati, i nitko drugi. Jer
je on naš jedini Otac i Svestvoritelj, i zbog toga
smo krivi. – Suputnica tio i zamišljena uz gorčinu dok mu govori i drži za desnicu :
– Razmišljala i razmišljam ovih dana : Sve je počelo iz duša nam i srca, i druge nema. – Svojim
kras neponovljim zjenama i glasom.
– Između ove oaze i doma u varoši proveo
najljepše, istina za kratko, svoje sam dane. U
okružju onih koji su me voljeli, pazili i brinuli.
Sve do kada sam iz radoznalosti i neposluha
prema ljudima, nemož ih nazivati ni zakom već
kriva uvjerenja, nisam slušao. Gorčina, i krenio
u Svijet. – Zamišljen gleda u dvorištu negdje u
daljine ove još uvijek nepoznan ravnice. – Radoznalo slušajući ga žena očekuje što će reći
na koncu a on ušućuje, al ... :
52
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Oluj i lahor cesta potom učinio je svoje ... – i
gledaju si.
– Molim te ako hoćeš reci mi ... gdje sam ja u
ovom svemu? Imamo si nešto o čemu nas dvoje nismo razgovarali? – U očima njenim, sjena
misli u tisuć i tisuć ... orhideja i laganijem od
lahora u glasu žene.
– Istina nije u nama već u nebeskoga Oca. – I
u oboma u kutu im zjena magle, magle ni teške
ni lagane u beskućnika koji kušaju probudititi
sjećanja ... – žena okreće unaokolo .
– Ćerke u kući zabavljaju ... – Prilazi mu bliže i
blago ljevicom njegovoj desnici :
– Hvala, ne gubimo što smo ovih dana zajednički uspjeli steći, idemo dalje. – Svojim umornim licem i još uvijek finih crta i veselim glasom, nade :
– Mili, još me strah i misao ne napušta da zlo
ne ponovi. Što prije rješavajmo muke koje nas
u taju slijede ... tijelo slabo a duh ponekad dvoumi. Ne činimo zla više nego što je učinjeno.
– Naslanja mu na grudi. U bijeloj košulji, gologlav i nešto od vjetra raščupane kose, izbledjelih farmerica i patika. A ona u dugoj sivo–plavoj
haljini sa rukavima, zlato–tam dužim kovrdžama kojima igra vjetar, ni jak ni blag, u bijelim
patikama. Vjetar kakav neprekid duva u ovim
poljima, kao čovjek poput hebrejskog kralja sa
harfom kada se posipao lugom i kajao za svoje
grijehe. Susrećuć sa Bogom i njegovim mlosrđem i ljubavlju. Spoznavajuć sebi kako je slabo
stvorenje i treba nebeskog Oca i njegovo mu
milosrđe. – Oboje oćutujuć zagledani jedno u
drugo, primjećuju slabiji ili jači zahvat pjesme
bliskog il dalekog kraja, u svojim zjenama, zjene
ljubavi. Osalanjajć mu o grudi na lice žene javlja
tihi glas osmjeha snažnijim od orkana :
– Neposlušnici za one koji misle da su bog i zakon, a smrtnici, jer On je jedan : na Gori Sinaju, Kalvariji, i u dvorini s apostolima pri silasku
Duha Svetoga. Radi toga ni mi
nemožemo bez naše Golgote. Otac voli zataju, a ne bučna raskrižja gdje čovjek nije doma.
– Za crvenila i riječi uzvisujuće u glasu kao u
antici pjevaju u nje. – Ona a on :
– Govorili grci u antici, prije Isusa iz Nazareta
koji je hodio cestama Galileje iz ljubavi prema
čovjeku a mnogi od njih ga ne prihvataju. Jer
za čovjeka ljubav nije oćutje dijaloga između
si već i oslušje. – Javlja odjednom neumoljiv i
upor vrst odnekud koraka : Mezimica, dolazi
48-58
im sa strane držeć ovčara sa ručicom za krzno
na vratu mu, pričajuć nešto sa njime. On mirno
kraj nje korača.
– Otkrila sam golemu krušku sa prekras kruškama, ko će da mi ih uzabere? – Majka na nju
smiješi :
– Ne pitaš da li smiješ? – Ona je je gleda sa još
krupnijim iznenađeno očima.
– Ja mislim da nisam gošća nego ... – Lagano
zastaje i gleda domaćin blago na nju i smije :
– Svi smo mi zajedno i mislim da mu mogu reći
... – majka smije :
– Molim te nemoj nešto da kažeš i da me po
starom običaju iznenadiš. – dijete i dalje nešto
čudi dok ih gleda i :
– ... da je on naš tata. – i pri ovome ih hrabro
gleda. Majka zbunjena crveni i ozbiljno oboje
ih gleda krećuć glavom. Tiho ... tiše od svjetlosti ovog prijepodneva sunca i tišine trena slatko
smije :
– Uvijek me iznenađuje i dođi mi bliže Mala
moja. – Grli je nježno u svom zagrljaju kao i
ona majku, i majci :
– Mama, i ostali tako misle i govore ... – stavljajući ruku svoju na usne, ali ne i uzbilj, kuša da
je utia, a ona slatko smije i otima. Žena gleda
u prijatelja koji smiješi. Kao i ostale dvije ćerke
koje stoje dalje od njih. I nakon nešto smirivanja
smijeha mezimica još uvijek svojim veselim i
raširenim i krupnim zjenama žalosno skupu :
– Hoće li mi neko konačno pomoći kako da dođem do krušaka? – Domaćin uljudno i smiješi
mladoj gospodični :
– Imamo si ljestve kao i već obranog voća i
grožđa u konobi gdje neprestano vlada propuh,
i koje smješteno u njem ostaje svježe duboko u
proljeće.A mogao bih ... – Žena ga zaustavlja ...
– Molim te nemoj. – Mezimica oduševljuje, a
majka ih pozorno gleda i veselo :
– Nekada smo to radili i nešto šašavije ... kada
se sjetim ...i ne penji mi se na drvo ti si gori od
njih. – djevojčica radoznalo :
– Zar i ti mamice? – Zbunjuje, i sve ih gleda :
– Nije baš tako ... nekad nestašni i veseli ...
– i ušućuje uz naiv smiješak koji joj on vraća.
Ćerke veselo ih gledaju si uz mezimicine riječi i
klimanje glav :
– Danas odrasli. – On i ona razmjenju si poglede stojeći si sa ostalima u avliji, u mislima :
Gdje meridijani srca i duše ukrštaju čiji preci bili
pastiri, ratari, ratnici ... a on putnik ... ništa više
53
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
nije važno ... sve je konačno potraga za istinom
i ljubavi ... s nevjericom u očima velikoga djeteta ... kao i biće : žena. I upravlja pogled u modre visine nad domom i nanovo nanovo nazad
na nju i ostale.
Košava azur nebom sprema i rasprema oblake
danu, možda i u sjećanju ... sjećanju koje i ne
umije da usiječe u srcu i dušu. A da razumije.
Maglama povijest vremena a ne istine stvar il
nestvar vidika. Što mreška u vinu pravih cesta
i polja kružnica i oblaka stal il nestal zbivanja i
sjećanja, poput vjetra koji nanovo ne zaustavlja.
XIV.
Ravnicom u ovaj prvi četvrt petog dana od
Velegrada susreta, na ušću dviju suprotnih rijeka, u nemir i sunčanom govoreć razdraganom
listopadu ... Poneki umorni golub nad bijelim
salašem, sjena večeri javlja. Srce i duša šumom
pjesme i pust vjetrova, moda il ... priča života
:Još jednom daleki put gubi, a oni u mislima ne
i potrebiti za drugima. I kada zvijezde uskoro
na nebu vatrom upale kao nekad u mladosti u
osvitju susreta oćutja puta ... jedina moja ...
– Posljednja kolumna ... čini ... Mili. – Svoje prekras oči sa tisuć, tisuć ... bolje beskraj blještavih
svjetlaca orhideja i žene ... manje glasom a više
srcem i dušom sjena i plam života ... gleda u
njega. Glavu podigla sa laptopa koji je prepušta
najstarijoj ćerki što sjedi na drvenoj klupi u jednom od odmorišta u tržnom centru. Na ušću
novo izgrađenog kompleksa za stanovanje u
ovom dijelu grada, blještavila kako robe tako
i enterijera :
- Što će biti samnom, e moj pjesniče ja i dalje
želim tvoje riječi.– žena:
– Upućene meni. Kao nekad, ostajemo zajedno i preko vječnosti. – On, opaljen vjetrovima
cestama i sunca u iznošenim farmericama, sandalama na bosim nogama i bijeloj košulji, u desnici drži prelomljeno zlatno naliv pero i umorno smiješi :
– Ako želiš, samo za tebe. – I gleda je
ispred njega, krhka i umorna u iznošenim
farmericama,crvenoj košulji, patikama i zlatne
od vana košave umršene kose. Blijeda u licu i
vatre u očima . Prilazi mu bliže i ljevicom uzima
njegovu, nježno :
– Sve će biti dobro, samo trebamo hrabrosti,
nade, vjere i još više ljubavi.– Zjene upućuje na
48-58
čas ka ćerki koja nastavlja da zanima sa računalom, sjedeć i dalje na klupi ne interesirajući što
njih dvoje čine i pričaju i vraća ih na njih :
– Trebam tvoje riječi, glas, osmjeh, misli, ruke
... tebe, kao i ti mene, da se tješe miluju, nalaze
i ljube, kao danas ove boje listopada koje me
griju i miluju ... još i više ... – tihi glas ćerke kao
i njene krupne i tople oči ih bude :
– O prostite, valja mi potražiti naše, tko zna
gdje su se u ovoj gužvi izgubili? – ustaje i pruža
isključeni laptop i u isto vrijeme luta zjenama
unaokolo :
– Pogledat gdje je ostalo društvo? – U farmericama i crvenom debelom džemperu nestaje u
masi posjetitelja dok njih dvoje vraćaju računar
u staru kožnu mu torbu o ramenu.
– Od kako znamo, Mili, nosiš je po potrebi i
vidim patnju koju kušaš da skriješ, al u tebi ...
– ušućuje :
– Ne vole nas, ni tvoji ni moji, i ini ... boli ... A
mi našli i ostajemo i preko vječnosi sa Ocem zajedno. – otvara nanovo mu torbu, dok govori :
– Mliječna sa cijelim lješnicima, bolja od Švicarske ili crne čokolade ... samo da nam je ... –
ućutuje i daje tražeć, i u ruci drži od litre kolu,
radosna smije :
– ...našla ... kada se skupimo podijelit i obradovati ostale Mili :
– Malina prašnjava, salaša i doma ostala za
nama treći dan nakon sajma. Danas vratili u Tržni centar na ušću na dviju rijeka, raskrižju nemir
cesta ... – lagano mekim glasom i veselih očiju
žena ravnice :
– O podnevu koje ponekad umije da zastane u
zavičaju i razmišlja kako dalje u dan do večeri. –
Oslonjena na lijevu mu stranu gleda svojim krup
ga očima i ushićenim zjenama. Pri tome povremeno istražuje oko njih žur–hod posjetioca.
– Mili, kušajmo ne zaboraviti zemlju zavičaja
... ona kao i mi pati i ljubi ... rijeka kada napušta svoje obale u tami trena ne svojom voljom,
umije i da tuži, prognani ... i kada srce jedom
prestane da luta, spozna, sunce i vjetrovi zasjeniti u njenoj će kosi i biću ... naravi. – rekao
jednom si mi ...nisam zaboravila. – oslanja mu
nježno dignute glave na grudi u šar i krup očima plamen mnogih skrih joj i tajni i sna bića,
žene ... dugo ne primjećuju u žamoru kraj njih
hod i mrmor ljudi, zamišljeno :
– Trebam li Mila … – ona kao da kri tio poput
oluj–povjetarca i jav istine s osmjeh na usnama
54
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
i blagim nijekanjem svoje glave, uz poput sna
glasom :
– Čemu ... – riječ joj gubi u mrmoru ljudi i njihovim pogledima i njen djevojačkim opijajuć
smijehu i jedno vrijeme šutnji.
– Volio i dolazio u ovaj velegrad, i u njemu osjećao ugodno. – negdje samo u njemu znana
svojim zamišljenim tamnim zjenama prostranstva, gorko uzdiše. A ona sjetno u mislima vraća
ga u zbilju :
– Šorom konji, tambura, vjetrovi ... jure bezmjerjem zavičaja. Još jednom izgubiti na proljeće u krošnjama rascvale trešnje u avliji i doma
taj mreže uspomena koju isplest će sjećanja,
ako ih bude? E moj pjesniče ... tvojih kao i mojih, kao i inih ... – on je sjetno prekida i gleda,
možda i šapuće ženskom isprid njega biću.
Izmučenom od kušnji punom i sada dragosti i
snage :
– Sestra u časima na postelji trpeć neizdržive
boli, smiješeć je govorila svojim krup modrim
i šar zelenim očima blago i brinuć : pjesniče–
putniče,brate treba izdržati biti čovjek i vjerovat
u sutra, Boga! Naći će ti se neko ... i još nešto,
što mi ni do danas nije jasno, govorila iznemoglim mi glasom prije nego li je otišla:U meni
teče plava krv ... – i ušućuje i gleda u krhko i
neopisivo lijepo mu stvornje, uprkos svih tragova patnje koje su na njoj ostavili ljudi ova žena i
dalje vjeruje u dobro i ljubi :
– Osjećam mržnju i zavist Mili. – i oslanja mu
glavom na grudi i poput snijega bijelu košulju,
tiho i zamišljeno obraća mu i dalje. U očima
tuga i nada neumoljive u nje ljubavi.Ovo što činimo nema računice ni kod mene ni kod tebe,
ljudi ... ne da su zli već neopisivo i neshvatljivo u
njima je zlo, što kod običnog čovjeka nema. U
nas je želja da živimo zajedno i daleko od tame
razuma. Moralo i mora ovako da odvija, nije
bježanje već stvarnost, koju žele da u nama utrnu. I da nije nebeskoga Oca, mi ovdje nebi bili,
a možda ni nas jer svašta događa. Neposlušni!
Bez nade, vjere i ljubavi život se ne živi, iskusili. – Zabavljeni sobom i svojim mislima jedno
drugom, oćutuju si samo njima znane istine, bolje istinom. Dižuć na prstima kuša sa očiju mu i
čela da ukloni pramen kose.
– Da ti ga uklonim i bolje vidim u srce ti i dušu.
– Svojim malim i njež prstima pijesti desnice, i
oboje smiju. Poput maestral–tramontane koji
kao tata navraća povremeno u smiraj žege u
48-58
maslinjake i razvedrava smar dana. Il, kanikule ravni u večer i utišava žegu u crnici salašima
rascvalim klasovima. Vatri neba i u pomlađujuć
horizontu otkriva oluju, kako kaosa tako i trijeznost. – Razmišlja dok ih oboje gleda u žamoru
tržnoga centra. Ova nakon podneva, niti daleka niti im blizu od zavičaja trena prije nego izgube samo njima na znanoj cesti. Da spasu od
onih koji ih progone ne poradi krivnje već njihove vjere i predanja, da čovjek odgovara Bogu i
nikome drugome. Jer On jedini na njega ima
pravo. Početak i Svršetak. Ljubav i Biće :
– Događaju ... na usamljenim i na javnim mjestima ... rijetko pojedinac, trojka ili i više, iznenad
napadi sa batinjanjem i krinkama, da bi se žrtva
onesposobila braniti i oduprla pljački. Unoseć
tako nemir među si obično pučanstvo i strah.
Vjerojatno je djelo umišljenih i bolesnih moćnika a ne heroja.Urušavajuć društvo u mrak duše
i stvarnosti laži. Ipak jednoga dana ... – ona
slušajući ga odgovara :
– Život nije i ne mazi, uprkos svemu i dalje ostajemo skupa ... – tio i zamišljena više svojim mu
prekras očima i bićem žene nego riječju, stišćuć
si ruke i pogledima naslanja na njegove grudi i
bijelu košulju :
– Do nedav pitao zašto tvrdoglavo volim ženu
koju radi skoro nitko sa mnomn ne želi da priča
i što je to sa mnom i sa njome ili u nama, mržnja
ili ljubav? Nadahnut njome i našim životima, do
sada napisao između, moja–naša tri samostalna
a ima i više u ostalim po drugima uspješna djela. Iskreno ne mogu si sebi objasniti zašto jedno
drugome neprekid se vraćamo? – oči tajanstveno i tadoznalo šire a glas mekan i privid ljut mu
prigovara:
– Znam za jedno, ali za više ... kako si samo
uspio da od mene ih skriješ? Nešto me je uvijek
u potaji korilo i tebi vuklo ... kao i tebe meni
...U kušnjama ... samo dobri nebeski Otac ima
odgovor, a da ga mi do sada nismo uvijek dovoljno oćutavali i imali hrabrosti ... – govori dok
ga gleda njeno tajanstvo, i drago biće prijatelja
žene. Smiješeći utapajući pogledima si jedno u
drugo. Kao da šapuću na ušću i raskrižju u Tržnom centru daleko od vreve i briga ljudi koji ih
okružuju. Izgubljeni samo u njima znanim sferama. A iz pozadine bliži im zadovoljno i razdragano i samo na čas izgubljeno društvo.
55
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
XV.
Sunce i njegova svjetlost rasplinje u beskraj šestoga dana, neobalj svjetova. Mreška u valovlju
otočja i zajedništvu vidljive stvarnosti. Negdje
na obalama mora miris čempresa, borova, palmi, masline, ružmarina, lavande ... grožđa ...
trava, smola, soli ... zraka ... i cesta kao vjetrova
... i priča ... U modrilu visina lijet bijelih galebova i krici ... Nakon liturgije u nedalek crkvici
na rtu ovoga ostrva na terasi stari bili fratar za
drvenim stolom sa društvom i obilj hranom, u
dvorištu. Nenametljiv, priča :
– Čovjekova povijest ima svojih dobrih i krivih
hodoljublja, s milošću Božjo, ako dobro razmisli. – I smiješka im dalje :
– Ako smo u Njegovoj milosti a ne našoj istini.
– Oko njih igra maestral nakon vruć dana i na
mahove čini iscjeljujući i glas cvrčka iz cinober
kamenjara i s nešto štura zelenila. A iz skupine
od stola na čelu žena, u dugoj kao povjetarac
za nijansu zelenoj svilenoj sa rukavima haljini
do tla i nešto tamnijim kožnim i laganim cipelicama. U zlat dužoj kosi upletenoj svoj u tanke
kike, bijela nalijevoj strani joj orhideja. Lica iako
još napaćena vedra i vesela :
– Hvala vam svima, jedna briga je manje, svi ste
se trudili i vidim radosni. – stišće dok sjedi kraj
njega svojom malom ga ljevicom desnicu na bijelom stolnjaku. Suncem i burom cesta života
lica oličena ni duge ni kratke nekad smjeđe a
danas srebrnim nitima prošarene kose, napose brazdom po lijevoj slijepoočnici. U crnom
tamnijem od noći i laganom odijelu i u bijeloj
košulji tanjom od lahora i crnim kožnim laganim cipelama. Krijuć zbunjenu radost u tamnim
zjenama, i tuge godinama. Uz tihu primjedbu
riječi samo njoj dostup, naoko brani :
– Dugo je trebalo ... – ona isto mjerom mu tiho :
– Meni ili oboma ? – i gleda ugursuski smijući
mu se i nagimjuć u lice.
– Pusti nije vrijedno truda, i zaboravi. – On tiho
i pomirljivo, i glasno smiju, dok ostali svhativši
o čemu je riječ gledajući se mezimica između
njih prvo glavom a potom cijelim svojim likom
javlja u dugoj cvenoj plišanoj suknjici, i bijeloj
šligovanoj bluzi držeći ih ispod ruku glasno s
riječima :
– Ovo je trebalo davno da si riješite između si
sebe mama i tata, a mi sa vama. – prvo u ostalih
48-58
tajac a zatim vijar smjeha. – žena iznenađeno
joj okreće a potom samo privid ljuta govori :
– Opet me ćerkice iznenađuješ ... – djevojčica
duboko uzdiše i šireć svoje krupne oči čudi i
mrmori u glasu :
– Zar sam nanovo nešto kriva rekla? Zna i mali
ovčar sa salaša, huncut jedan šta je posrijedi.
– djevojčica kreće glavom a u društvu nanovo
pljusak smjeha. I kada se nešto smirilo redovnik
smireno :
– Crkva se tokom svoga postojanja mijenja,
kuša osuvremeniti u duhu vremena Božje riječ.
Ovisno i od slaba čovjeka, Bog mu to dopušta
u njegovom milosrđu i u svojoj velikoj ljubavi
naprama njemu svom stvorenju : čovjeku. Iako
zna da to uvijek ne čini pravo pa ga tokom povijesti ispravlja, uči da bude bolji i plemenitiji.
Usto božji zakon nije što i ljudski, jer čovjek slab
i time donosi ga često više prema sebe a manje
naprama Bogu, još od prvoga ljudskoga pada. I
u tim dopunjući tokom stoljeća u Crkvi od ljudi
zakonima–odlukama, ima koje nisu mijenjani
već ako je shodno uklapaju u nove i donešene.
Ne videći prijatelji smetnje vašoj želji i ljubavi
zapreke, mi smo maloprije u nedalek crkvi ovoga otoka na rtu obavili vjenčanje. U njenoj tišini
i miru za oltarom i pri prisutnošću našega nevidljivog vjerujem nebeskoga Oca. – tii i veseli
šapat prisutnih riječi :
– Šta i kako će dalje priča teći ... Otac nebeski najbolje zna. Jer bilo šta da je bilo, ako je,
pri pokajanju je sve oprošteno i život treba da
ide dalje. Za grijeh ako ga ima, potrebno je najmanje dvoje. I ako dogodi u nekih da svi uvjeti ne isunjavaju valjanost za brak, vjerujem da
najbolje ovo zna dobri i milostivi Bog. Koji je
nepomljiva Ljubav i Savršenstvo Bića, i čovjek
ako ga traži u svoj svojoj nesavršenosti i nalazeć slijedi predajući Njegovoj se milošći i moći,
sigurno i nalazi, Opstaje kao Njegovo dijete. Jer
ga On, a ne ljudi najbolje poznaje i sudi. Naše
je da Oca osluhujemo a ne ljude i njihove hirove i ispraznosti. – Nakon neke šutnje, žena :
– Oprostite pater : U kaosu svega i ništa vatre i
vremena ... događali i nama, više njemu, nego
nama na nas prepadi. – gleda kraj nje koji sjedi,
danas više joj od pjesnika oboje radosnihjih zjena od drugih, i upućuje ostalima riječi uz i dalje
stisak njih dvoje im im ruku :
– Moj drag odgovorio im ratom–borbom. Istina, nisam ni ja bolja, iako žena. Pojedinac pro-
56
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
tivu čopora teško, a zajednica neće ili plaši da
gomilu kukavica pod krinkama spriječi da nam
čini kriva. Mi da ne smetamo, i ne po radi samo
ovoga ... idemo nekamo drugdje ... – po starom običaju ona spušta zamišljeno glavu i nanovo je ponosno diže, gledaju ih kako se jedno
drugome saučesnički smiješe .
– Vani u Svijetu i u hramovima, ne zavis kome
su posvećeni, ljudi za sebe govore da su valjani–pravednici, a za oni koji kao Job pate primjećuju da su nevaljali, što reći? – redovnik, a žena
dok suputniku i dalje stišće svojom njegovu pijest, lagano ali i razgovjetno :
– Svjesna i dalje naše Kalvarije koja nas slijedi
... ali i Očeve milosti i zajedništva nam u naošoj ljubavi ... daleko od doma i ne baš tuđ daljina. Jednoga dana ... vratiti salašu i krajoliku
u kojem iako teško i mučno i radovali : sanjali
... – zamišljeno ih gleda nezaborav i neumoljiv
zjenama i glasom koji utapa u ovo popodne i
ugođaj mirisa soli i večernjeg sunca, sjena samo
njima znanih, mora, obala vjetrova i tišina, kamena, štur i obilj zelenila ... utiava i nanovo spušta i nanovo diže i dugo gleda u svog pjesnika
kao i on u nju. Ne uspjevši nikako si svih ovih
godina se zaboraviti. Skoro uvijek svjesno ili ne
jedno drugome u blizini. Bijeli fratar im smiješi i
obraća ostalima blago :
– Nas dvojica susretali ... svaki sa svojim putem
i osjećajuć prijateljstvo, a ipak i da ga nešto duboko u njegovoj i muči. Jednom nakon večere
u sniježnom visočju planina i dolje crnogorice,
u kojima modrilo neba i zraka lomilo u oštrini
vidika, nakon sunca koje izgubilo u vlastitom
plamenom miljeu; Susretali, kao i u gradovima,
pustinjama ..., kada su se ostala subraća razišla
po samostanu prije zajedničke molitve sa svojim ili zajedničkim obavezama prije odmora i
noći. Ne tako ni davno. I tako poče mi je priču
o jednoj ženi ...ženi ... – redovnik ih oboje radoznalo gleda, u očima i liku u nje gotovo pritajena radoznalost i ljubomorna pažnja a u njega
muka da priča prelazi prostor i vrijeme ovoga
časa. Dok ostali gosti jedno na drugoga tio smiju i uživaju u jadu novovjenčanih, redovnik :
– I sjetih, kako jedan lik mom prijatelju elegantno i tajanstveno javlja duže u njegovom djelu
... – nanovo zastaje i gleda ih ispod očiju, i dižuć blago smiješi upućujuć im i dalje pogled :
– Normalno, susrećuć bili i umorni od mnogo
čega, i tako to žensko biće mi provlačilo i pro-
48-58
vuklo sve do ... vas gospođo ... – na njenom
licu prestaje napetost i smješak, krećuć glavom
veselo :
– Vi gospodine umijete i da se šalite, na zanimljiv način ... uz buru smjeha prisutnih.
– Nije za odjelo i moje zvanje koje kušam iskeno da služim. Ali, valjda sam i ja prjatelji bio
mlad. Ne ljutite. Ovakva dva i tvrdoglava usamljenika da si nađu i na koncu razumiju i slože
nije ljudska ruka vezala zajedno, nije ljudsko
već djelo i milosrđe nebeskoga Oca. I oluje života vjerujem neće ga razoriti. – uvjerljivo.
– U poslidnje vrijeme nas smo se dvoje više
susretali, istina i kradom gledali pa i neku riječ
izmjenili ... – otvorenih očiju kao djevojčica :
– Ali nisam mislila da će ovo izići baš ozbiljno.
– Držeć ga za ruku i gledajuć traži od njega podršku, koji zbunjeno odgovara joj šutnjom što
ostale više nego zabavlja.A majka joj smješka i
lagano :
– Da sam sigurno znala i znali, što u poslijednje
vrijeme zbiva sa gospođicom, i da nije samo
njen nekad mladenački hir i razmaženost ... jer
poslijednje vrijeme nije znla što bi sa sobom.
Već bi ja ...– krećuć glavom zaustavlja u riječima a djecu pošto sve ovo zabavlja razdragano
smiju, oslobođena muke.
– Mama, sve do prije tri dana nisam ni slutila a
vjerujem ni moj suprug ... gledajuć, susrećuć,
povremeno zastavljajuć i pričajuć istina sve češće ... i do danas znate ... ni sama ne mogu da
vjerujem i snađem ... – zbunjena, suputnicima
kao djevojčica i nakon manje stanke lagano nastavlja meko :
– Neznam ni sama a ni on ... – gleda ga nježno
i smiješi kao lahor :
– Odjednom na sajmištu na raskrižju i susretu
cesta, vjetrova, vjera, kultura, utoku i rastoku
civilizacija, ljudi ... kao da se u nama i oko nas
u tom oluj i sunčanom danu nešto prelomilo.
Našli i više ne razilazimo, duše i srca nam ... u
sažimu i rasulu vjetrova, i vjetra košave počeli
razmjevati što nam je činiti. – radosna. – bijeli
fratar blago im smješka dok ih sve gleda, nebom rasule i prve zvjezde, i :
– Vrijeme mi je poć na molitvu i sutra iza rane
Sv. mise na put. Nadam susrest na putu u našim
se kušnjama i molitva, hodajuć Ocu u nadi, vjeri
i ljubavi! – Uz na čas stvorenu tišinu, mir i blagoslov i pružanje jedno si drugome ruke, bijeli
57
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
fratar povlači od punoga astala u svoju konteplaciju sa žamorom i ljubavi prisutnih.
– Njih dvoje držeć za ruke i prepustivši veselje
ostalima povlače na hrid ... Sjedajuć još uvijek
od topla dana na stijenu gledaju: U naokolo
kroz poz magle noći i sati nerazgovjet zvukova
kao i treptaja zvijezda na nebu. Drže za ruke
i oslanja na grudi, u svečanoj im odjeći, šute.
Dok u njen krup očima ogleda čini mu cijeli nebeski rojč do poslijednje zvijezde.I odjednom
poput tišine u zrcalu njen tii, tii poput osjen
svjetlosti glas riječi ... glas :
– Mezimica me je iznenadila ... šutila inisam
htjela da te uznemiravam dok sve ne prođe. –
kreće glavom a on :
– Čime? – čudi joj a ona zamišljeno kreće svojom samo na čas sagnutom lijepom od iskri glavom pa je podiže, tiho :
– Prokrijumčarila ti je sa salaša maloga ženskoga ovčara sve dovde na put. – on je veselo gleda uz :
– Insistirala, i mi pristali, šta ćemo sa njome? –
čelo joj iznenađeno mršti i tiho, privid ljuti, jer
duša u očima drugo govori :
– A ja, što je sa mnom, ni pitali. – on pravda:
– Mila, htjeli iznenadit. – duga tišina i njeni sve
magupskiji pogledi prema njemu, slatko i nježno smije, s tisuć i stisuć ... svjetlaca neba u krup
48-58
joj očimama i svježem beskaju morske obale,
koji ga iznova i iznova danas opijaju. Kao osoba i biće, mladost i žena .
– Isuviše srećna da bi se srdila. Uspjeli djecu
osvojiti i time zajedništvo nam doma. Bogu hvala! – Šapuće naslonjena mu na grudi i sanjalački
u plavet noći glasom :
– Daleko, ali u srcu nam sjećanje : u neobalj
ravnici za gledali djevojka, nekada, luto–hod
kao i njen pjesnik–putnik. Željela da te ugledam
priča ... je i ostala, i tako tii krad danas šorom o
vjeri i ljubavi. Radi bešćut ljudi ... Da njih dvoje
koji ponijeli ne iz mržnje i osvete ... nego ljubavi
i nade u budućnost budućnost pjesmu i ono što
je od doma–salaša ostalo. – ušućuje i tiho :
– Umorna od današnjih događanja ... ali i srićna ... – Smiješe dižući se tla vraćaju svojima,
koji dalje slušaju zabavljaju. Uzimaju si za ruke,
a hladni oluj bure sve jači svoju igru nastavlja u
noći, i u čovjeka unosi misli ... U jutro valja
im dalje.
Oče, junacima ovoga djela, bila stvarnost ili priča, ne dopusti da ih kušnje i zlo unište.Radi svoga milosrđa i ljubavi..
Koncem studenoga 2011.
tvoj, ako mogu reći sluga i dijete,Bože moj! Lazar F.
58
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Ante Sekulić, Iskrice sa ruba života
59-60
Iskrice sa ruba života
ANTE SEKULIĆ
PROMIŠLJANJA
Treba krenuti na put
s kojega, rekoše mi, nema povratka
Ravan put, cesta sigurna, krene li se
u dobrom smjeru i bez zastoja.
Nema na njoj putokaza,
ni smjerokaza. Baš nikakva
znakovlja.
Nema na cesti
odmorišta niti stanovišta.
Na kraju ceste
na dalekom obzoru
blista Križ
u sjaju Vječnosti.
Pomozi mi, Gospodine,
da se ne umorim
na putu širokom
u Vječnosti.
Sklapam ruke,
preplićem prste,
priljubljujem dlanove.
Bože,
molim li ja što
ili Te samo volim?
Učvrsti vjeru moju.
Pomozi mi, Gospodine,
u svim danima
koji mi još preostaju.
Pomozi mi,
Gospodine moj…
TRENUTAK PROLJEĆA
Poškropila je kiša
mlada zelena žita
na mojim ravnicama.
Preko golema saga
prostire se tišina,
uvijek drugi mir, spokoj
i raskošna milina.
Uvijek je tako,
svakoga proljeća
iznad ravnica.
Samo tišina.
I osamljeni šetač,
sagom prolazi
i samotan pita:
hoće li ove godine biti
dosta zreloga žita?
Žednik, 25. travnja 2011.
TKO ĆE
Ne znam tko će milovati
moje ravnice
kad mene ne bude.
Tko će slušati proljetne vjetrove
nad usnulim ravnicama
kad mene ne bude.
Tko će grliti snoplje žita
u danima sunčanim
kad pokošeno klasje počiva
na krilu mojih njiva.
tko će voljeti drage ravnice
kad mene uskoro ne bude?
Kad stignem u Grad
iz koga nema povratka,
ne plačite.
U njega neka stignem
mirno i bez suza, bez ruža,
bez suvišnih riječi i bez suza.
Poškropite zemlju vodom,
sklopite rukom drugu ruku
i pođite dalje u dubokom muku.
Žalost vaša neka ne bude duga,
neka vas ne skrši tuga.
NOĆAS SAM SANJAO
Noćas sam sanjao
Nanine tople oči.
U njih zagledan čekao sam,
vruće se nadao
da će me rukom blago
pomilovati, nježno
milovati.
Čekao sam Nanu
budan. U rano jutro nisam bio
tužan.
Nema Nanina pogleda, niti ruke
da me pomiluje…
Tugom je ispunjena Samoća,
boli me, o Bože, jutro stud oko
mene
i jeziva hladnoća…
NAD GROBOM
Nad mojim grobom
ukopajte križ.
Za svakoga će tko dođe,
bit će javno znamenje,
za mnoge pak teško blaćenje.
Križ će ondje stajati,
dok ga vjetrovi ne slome,
možda ga prije zlobnici slome.
Ne tko će grobom gaziti,
ni tko će Zemljom mojom vladati.
Križa više ne će biti, niti će tko
za mene moliti…
59
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Ante Sekulić, Iskrice sa ruba života
59-60
BEZ KUNE
ŽEDNIČANIN MOLI
Na izlazu iz Gospine crkve
netko je ispružio ruku
i govorio: Dajte mi jednu kunu!
Došo sam sveti Vranje
iz žedničkih salaša
prid Tvoj oltar
u Staroj crkvi naše varoši.
Zbunjen sam zastao, sve sam
džepove prevrnuo. Kune nisam našao.
Nisam je darovao.
Kunu nisam našao.
Moram platit porciju
i za moju kućnu čeljad
nike sitnice kupit.
Pomozi mi da obavim
sve kako triba.
I neka se srićno
vratim svojoj kući,
na salaš.
Nisam je darovao.
Nisam je imao.
Pomozi mi sv. Vranje,
molim Te.
KAO O ŠEŠIRU
NE KAŽEM
U zapećku bio sam
gologlav;
po ledini, strniki
trčao sam gologlav.
Ne kažem zbogom
i ne mogu to reć
bez grča u grlu,
bez suze u oku.
A kad sam pošo u školu,
pokrili su mi
glavu:
dali su mi u ruke
ploču i pisaljku,
pokrili su mi glavu
- kapom.
Ne mogu reći zbogom,
jer sam suze u brazde
zaorao,
po njivama sam nade
prosuo,
u zagrljaju sam
zastao…
Zatim su me odveli
u grad,
dali su mi knjige,
puno knjiga,
i opet pokrili glavu
- kapom.
Ne kažem zato
zbogom ganuću
u noći koja se spušta,
u noći koja nema
nikakvih svanuća…
Htio sam biti dobar, kunu darovati.
Nisam je u džepu našao,
A ja sam želio šešir,
velik, crni šešir
na svojoj glavi.
Želio sam šešir
da budem potpun,
pravi čovjek i da
- pokrijem glavu.
Jedini sam
prošao stazama dugim,
samotno šutljivim;
jedini
među brojnim drugim.
Jedini sam
zalutao u lišće vaše
povijesti;
Jedini sam se
ludo zaljubio
u jednostavnost,
u širinu i ljepotu
vašu
ravnice moje…
Bog moj hoda kroz rasklasana žita
i motri visoka kukuruzišta,
ravna brazdama sa svojih motrišta.
Bog moj ne traži ništa. Baš ništa.
Dobrotom miluje runa jaganjaca,
Bog moj prati čobane i stada
po torovima
i blaga naša po dolovima.
Znade Bog moj težaka,
zemlju našu i cijenu rada,
jutrom pogléda legla pilića
i sve nas čuva od velikih zala.
Bog moj i mojih ravnica…
Podne u igri treptaja sunčanih.
Mir i tišina bez dječjeg vriska.
Nigdje čovjeka, ni pjesme.
U hladu djevojka mlada.
Ledina oko salaša spava.
JEDINI SAM
Jedini sam,
jedini
s mojih ravnica,
jedini u nizu brojnih,
koji su nas voljeli,
jedini
koji trajno ćuti
vašu blizinu.
60
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Matija Molcer, Qui habet tempus?
61-62
Qui habet tempus?
MATIJA MOLCER
1.
možda ću izaći
kako bi mi se
izmijenilo bljedilo
misliš da je rano
suton je
dodajte mi kišobran
(dijagnoza)
Lenislavi
2.
nisi prisutna
u škripavoj tišini
pretvorit će se nešto
ne znam gdje
čujem susjeda
gdje su mi ključevi
namjestiti ću krevet
(poslije spavanja)
3.
sjaj u bari
mrtve ptice
poslije lova
rupe u vidiku
ne dolaziš
(nezgoda u vremenu)
4. izgleda
bio sam previše
ostalo mi je malo
bolje da iskoraknem
iz vremena
(pert em heru)
5.
kamo kročimo
ne znam
prerani suton
koraci u snijegu
izbjeglice u daljini
dogodilo se
(exodus)
6. iskrivljena osovina
udarci čekićem
hladi se objed
u ljetnoj kuhinji
nedostaje mi jedan prst
krv u zelenom
(sitne stvari)
7. tavan kutak
slijepo zrcalo
slinave misli
ljepotice su
mrtvi leptiri
sjetite se na me
(beznadna poruka)
8.
samo ti riši
ništa nije prisutno
obriši suze
s tisućljetnog obraza
sutra dolazim
(da me ne pronađu)
9.
sjećaš li se
ta napušten klupa
po nebu pjenušavo bljedilo
prolaze
prolaze
taj dan
taj dotični
kao ekshumacija
otpuštam sebe
ostajem
kao zemlja
nepotrebna
(spomen)
10. mrtva rijeka
hladan vjetar
težak zrak
ovdje me nitko
ne traži
crni se pijesak
u usamljenoj
noći
(mala ekologija)
11.
nenastanjeno svanuće
polako ustajem
ugasit ću svjetlo
skupljam probleme
u avašku kesu
javljaju se
tu smo
zadnja je noć prošlost
otvaram vrata
(dolaze)
12.
ovu pjesmu
još moram
doraditi
postupno
uništiti
(ars poetica)
13. tône
tône
tône
ne podnosi me
tône
tône
tône
ne podnosi te
tône
tône
tône
sve brže
(vrijeme)
14.
učinit ćemo najbolje
kažu
masovne ubojice
tišina
negdje je
mrtva tišina
sutra
dolaze po mene
(slavni dani)
15.
u izlogu živiš
nemaš vlastite misli
držiš ravnotežu
gravitacija
imitacija
61
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Matija Molcer, Qui habet tempus?
u ružičnjaku
tanke misli
(uspjeh)
16.
pod šeširom
cipele su mi trošne
djetinjasti osmijeh
čini se spavam
plastična svjetlost
plastična vječnost
(prolaze dani)
17.
jednog dana
priznat ćemo
grafitima
svoje komplekse
priznat ćemo
ljepše je u šumi
da više ne marimo
za vrijeme
u svijetu
čudnih zbivanja
(bijeg)
18.
nezahvalnim crtama
označuje sudbinu
našu prošlost
(budućnost)
61-62
umjesto toga
stari narodni recept
šutnja
(pamet u glavu)
22.
htio sam biti kočijaš
posto’ sam samo matijaš
tako ti je to prijatelj
(subotička sudbina)
23.
još nismo spavali
kada su lupali vrata i prozore
da nas odvedu
u logor smrti
sada znam što je sreća
kazaljka ide dalje
(uspomena iz djetinjstva)
24.
moramo se vratiti
da bismo napredovali
reče političar
sad smo pametni
znamo što će nas
pretvoriti u prašinu
(euforija)
20.
poslije priznanja
da ne podnosi kišu
pokušava
zamijeniti dom
zatvara prozore
veže konop
(in memoriam I. V.)
25.
pored puta
limeni križ
ne čujem crkveno zvono
na putu
prljava prašina
okrenute glave
prolazi marksizam
(u pravcu pramaljeća)
26.
u drogiranom labirintu
tražiš krivog boga
bez glasa krikneš
ne vidiš niti čuješ
usput
kljukaju te idejama
blatnim cipelama
zatrovane napise gaziš
očekuje te psihijatar
(umjesto tablete)
21.
ulje ili svinjska mast
that is the question
27. pitome
sazidane misli
ostavljen
19.
duša i tijelo
koncentracijski logor
blato
zima
snijeg
i samo brojevi
(nečasna prošlost)
zidarski alat
(in memoriam J. M.)
28.
zašto
recite mi zašto
pita branko korpar
pjesnik trešnjevke
u izgaženom ružičnjaku
obitavaju konjanici
nove ideologije
(dogodilo se nemoguće)
29.
metronom života
sve brži
prolaze snovi
jednoga dana
zaboravit ćeš
naviti ga
i prestat će
otkucaji
(upozorenje)
30.
na suhoj grani
njiše se ništa
u ranu zoru
kreće dan
ostavlja stražarsko mjesto
ševeljajući od nezaposlenosti
biva posramljen
proziran
ponizan
(sadašnjost)
31.
avaška slanina
češnjak – nekada
polumrak
nestaje
nedostatak ostatka
dlanom prekrivam
budućnost
(bljedilo)
32
plastičnim ideologijama
nastanjena pustoš
neopranim rukama mjere
tvoje zasluge
pokorno služiš dalje
(čudesa bivanja)
62
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Nevena Mlinko, Stranovanje
63
Stranovanje
NEVENA MLINKO
ZADAH I.
ZADAH II.
ZADAH III
Pokopao me je
duboko u sebi.
Zašto bježiš, Mjeseče,
poigravaš se sa mnom,
modriš, blijediš
kao namiguješ?
Tupo je reći
stranovanje,
skupo je reći
stranovanje,
bolje ne reći
stranovanje.
Mene – sveticu,
ne dopuštajući
da pogrešim,
da padnem,
da se ukaljam –
pokojnu sveticu.
Ove noge
pohode njegove staze.
Ove, moje, oči
uživaju život
njegov tek mogući život
idealiziran snovima.
Pokopao je sveticu,
Mjeseče, duboko,
u sebe.
Zalud lupanja,
vrisci, plač,
ljubavna dozivanja –
on me voli
tako pokopanu,
mrtvu i svetu,
samo njegovu,
u dubini,
njegovu,
sasvim njegovu.
Gledajući
proždirem te
željna svjetla
njegove nutrine.
Zašto pružaš ruke
meni?
Ja ne želim van.
Ovaj sarkofag
oplodi
smjelošću jetkom
da mi on srce
otkopa, izvadi,
poljupcem umije
ili dobaci
nebu – tebi
i ubije.
Zašto bježiš, Mjeseče,
ma kud nestaješ?
Nema mjesta
za strah.
U tebi – ja
U meni – ti.
Imena se raspala,
oči tek detalji
prežvakani.
Ni ti, ni ja
jedino još
u meni – ti
u tebi – ja.
Malo je reći
stranovanje,
slabo je reći
stranovanje
jer nema reči
samo
stranovanje.
Nevena Mlinko
Ionako živimo
tek pokapajući,
tek proždirući,
malo samo
tek živimo
za nas.
63
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Dražen Zetović, Osluškivanja
64-66
Osluškivanja
DRAŽEN ZETOVIĆ
DIO NJE – Jednoga jutra u kutiji od cipela,
našao sam njenu požutjelu fotografiju. Dijelove pokidane narukvice. Tražih te posvuda... a
nađoh te u jednoj prašnjavoj kutiji cipela ispod
tromoga starinskoga ormara. Tko bi rekao gdje
se sve sreća dade naći... i u kutijama cipela gdje
svjetlost ne navraća danima. I tu... živi dio nje...
CRNA ŽENA – Samotne agave danas ne prave
sjene ... ko’ da svakoga jutra čekaju da neko’
prođe ... Zamišljena ... Preko ceste ... potiho ...
dolazi ... kao rani snijeg ... kao prvo dijete mladome paru na pretrpanome bolničkome odijelu. Iz daljine, oslikavaju se mlade usne kao površina mirne rijeke. Uzavreo dan ... kratke sjene
nježnih ramena. Svijetle oči ... Crne vlasi ... sjaje
nad njenim tankim strukom ... Na prvi pogled,
odaju se samo njeni puti ... nečujni uzdisaji... ali
u njoj ćuti još jedna nova prilika. Novo svitanje
... prasak crvene zore ... Otvorila se kao školjka,
i ja sam vidio njeno biserje. Ljepotu ženskoga
srca. Stapam se u njenim zavodljivim pokretima. Uranjam u njenu nutrinu ... vrijeme. Kao
trešnjin cvat, u maloj bočici parfema čuvam je
kao lijepu uspomenu. Kao nešto što još traje,
što još miriše ...
... ANGE OU DÉMON – ... ranojutarnje sunce u skučenome sobičku. Miris parfema ange
ou démo... obgrljuje na trenutak zabrinuto lice
mladoga čovjeka. Šutnje. Plahke... mile... traju
satima. Kao tiho more... Ljubim te... Mirišem
cvjetove na tvojim obalama. Puteve obrasle
proljetnim hvarskim orhidejama. Kao mali brod
u boci, ti... bježiš od moga blagog dodira. Putuješ... imaju li naši puti kraja... staju li ikada!? Mirisna dušo svibanjska popni se do mojih usana...
dotakni... usreći svojim rosnim poljupcem...
Dođi, ne boj se... ogrij se žarom mojega pjesničkoga srca...
BIJELA GOLUBICE – U dugim jutrima, mrmljalju kiše. Na prozoru jednosobnoga stana, uspavane golubice dočekuju rosnu svjetlost. Trnu
pokvašene grane. Rađaju se novi dani, vjetrovi
prestaju ratovati … Prvi bus. Uzdihana trčiš zamrljana lica. Ne daju se olako izbrisati poljupci
prošlih noći. Navlaženi obrazi uvijek ostaju mokri... kao da nikada ne prestaju silaziti kapljama
s razgolićena neba ... Počesto me nema. Odlutam kao mlado štene, zaigrani pas. Je li ljudski
život sličan odbačenim novinama u prigradskim zelenim parkovima! Ispražnjenim bocama
od sinoćnih pijanki. Izlizanim kockama starih
gradskih korza s početka 20. stoljeća … Tragu
poljupca na nečijim zarumenjenim obrazima,
što se ne daju isprati danima … Je li život sličan tomu … !? Visoko podne. Dodirujem tvoje
gornje usne. Suze ti oči... prolijevaju se niz lice.
Čega te je strah … za čim čezneš … bijela golubice? Odbačeno srce. Samotni pogled obavijen sjenom stakla stanice prljavoga perona … A
što ti reći … što ti noćas napisati … ima li riječi …
ima li dovoljno glasa: stotine zvona … raskošni
grmovi limunovih stabala … cvijet dalije … svi …
svi šute. O Bože, zaspala vremena … Koga pitati … komu kazati … osjeti ovaj slatki miris zemlje,
što se od rađanja pomalja u njedrima priprostih
ljudi. Zamisli ... kako te dah bosiljka miluje, draži... da izađeš napolje… među perivoje karanfila
... trbušni ples zapjenjene vode starogradskih
fontana ... Al’ opet započinješ nove korake …?
Nekuda krećeš … Udaljavaš se. Napuštaš! Na
peronu stanice ostaje upečaćena tvoja osamljena pojava. Ideš sada kada breskve sazrijevaju ...
kad purpur magnolije boji cijelo večernje nebo
... zar sad … zar moraš baš sad …!?
IZNENADNI POLJUPCI – Iznenađeni prvim
poljupcima smo kao kad neki nepoznati glumac dobije ulogu u beznačajnome filmu il’
kazališnoj predstavi, neka osamljena starica
u zapuštenome trosobnome stanu pronađe
davno izgubljene naočale il’ recept za kolač
koji nije godinama jela … Okorjeli pušač kad
nervozno u psihotičnim pokretima pronađe
propalu kutiju šibica ispod sjedala svojega
dotrajala auta … mladi pisac za pisaćim stolom
kada otkrije zagubljeni komadićak polusavijenoga papira il’ pocijepanu ceduljicu na kojoj
64
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Dražen Zetović, Osluškivanja
je nešto pisalo što se ne može reći dva puta …
Iznenadni poljupci ipak su ljepši od svega … pa
i sjećanja dana kada smo bili sretni …
... JESI LI – Jesi li ... iste riječi govorila drugom,
kao što si ih govorila meni. Jesi li ... pisala
memoare na mirisnome plavome papiru. Čekala kasno navečer ispred vrata stana na drugom
katu. Jesi li ... Ti si se zaručila ... više me ne spominješ. Brišeš muška lica kao mrlje iz prošlosti,
k’o da je te stid s kime si pila kave nedjeljama
na Trgu Republike, stajala zagrljena na skučenom balkonu, gledala filmove u nekoj zakrčenoj sobi na malom tv-e ekranu. Otišla si ... nisi
znala drugačije ... kao što niti moje srce ne zna
zaboraviti ženu, koja je jednom davno smijala
se ... i sjedila u njegovu naručju ... još jučer ...
JUTRA KAD SI ME ČEKALA – Užareno jutro.
Čekaš simpatiju kod brončanoga Šenoe. Naslanjaš se, pokušavaš čitati nejasne rezbarije datuma rođenja.... Ispred kipa pisca stražare ojađena lica svetaca na crkvi sv. Marka. Dok zakriven
suncobranom na terasi kafića čitam knjigu na
momente te promatram – uznemirena, kao da
polako gubiš strpljenje. Dok pogledavaš naokolo, haljina ti se pripija uz tijelo, lepezom na mahove hladiš iscijeđeno lice. I čekaš ... smijem se
... i puštam te da još malo čekaš ... Iza sunčanih
naočala, smrknuto lice bukti kao Sunce u 12 h:
Ajde, Juliette … kao da su ti sve lađe potonule,
kao da ti je neki nespretni mladi konobar donio
gorku jutarnju kavu, kao da se iz vedra neba
sručila kiša na tvoj otmjeni ženski šešir. Al’ ništa
... tebe muče samo nepodnošljivi trenuci čekanja. Neko ‘ko je obećao ne korača sprženim
ljetnim asfaltom. U zadnjim trenucima stajem
na jednome poglavlju knjige, prilazim joj, i u sekundama razoružavam sve one mučne minute
duga, nesnošljiva ... čekanja.
MONOLOG STRANKINJI – U polusnu, prilazim joj svaku večer praznih ruku, nadajući se
da će proći ... zapaziti krajičkom oka. Hoće
li ikada doći ...? Toliko pitanja, toliko želja ...
a tako malo mjesta na kojima bih te pitao,
ispunio svoje želje. Juče’ su kosci pokosili cvijeće na livadi. Pod udarom hladnih kapi kiše,
u strijepnji je ostalo ležati ogoljelo lice zemlje.
Sutradan, prolaziš ... Nosiš osmijeh djeteta u
duši. Toplinom otapaš vosak na svijećnjaku ...
64-66
Odškrinutim prozorima ponestaje sjaja dana.
Nestaješ u mraku ... Utapaš u noći ... Hoće li
tvoja sudbina zahvatiti i sudbinu bijelih ljiljana u
noći ... Možda sutra kosci neće doći ...
... DRAGOJ VESTALKI – U sobi goli zidovi
ispunjaju zrak sitnicama. Predajem se jednoj
savskoj večeri. U vreloj noći, sjećam se tvojih
suza. Trčiš bosa po vlažnoj travi. Rijeka protječe ... Prolaznici na mostu ... ništa neobično.
Osim tvojih suza ... U rukama držiš obuću.
Govoriš da ti je stalo ... da ne odlazim. K’o da
je meni svejedno, pa i sada dok ležiš u bolnici,
rađaš dijete nekome drugom. Ni sada mi nije
svejedno ... Ni sada ...
NEKA SE ZOVE … – Možda si nekada skupljala
salvete u maloj kutiji od boboniera, oblačila
lutke u modne trendove 80-ih, igrala s plastelinom u školi, trčala u cvjetnoj haljinici bosa po
travi. Možda ... Bilo bi te lijepo zavesti. Šarmirati
... Staviti na tvoju dragu ruku srebrenu narukvicu. Čuti boju tvoga glasa ... vidjeti crvenilo
svijetlih očiju u svitanju. Nikad nisam ni mogao
sanjati da će me baš jedan križevački glumac,
dovesti do predvorja takva divna ... srebrena
srca. E, bogumilko, zemljakinjo moja, još ću
danas za te ubrati dudov cvijet. Obaviti svilom
torzo, skrivena bijela bedra. Ajde, daj mi ruku,
zajedno ćemo poći ... Ti, oživi nekad zaigranoga dječaka u mojim sjećanjima ... a ja, ja ću
zauzvrat oživjeti slatki osmijeh nevine djevojčice u tvojoj ranjivoj duši. Draga uspomeno ...
svileni jorgovanu, ne skupljaj se ... ne dočekuj
svanuća sama. Dođi! Pssst ... tiho ... bez riječi.
Ne strepi ljubljena grlice, ovdje u srcu, krije se
tvoja zemlja ... tvoj davno – izgubljeni dom ...
NANOVO SE RODITI (… ZALJUBITI) – … srljaš
da svojim usnama dodirneš moje. Propinješ
se na prstima da me zagrliš. Sa sramotom u
glasu izgovaraš riječi. Ne buniš se. Razumiješ …
Tvoje ljubljene oči, neiskustvo nenadane noći…
simpatični su. Sve što činiš … činiš nježno.
Ne vrijeđaš, ne unosiš nemir. Nisi pakosna …
možda ponekada malo ljubomorna … djetinjasta. Naljutiš se … skupiš te velike djevojačke oči.
Ne znam kako bih ti rekao … koliko je patnje
potrebno da se dva srca spoje, dvije udaljene
duše zbliže. Možda bi trebali izbrisati sve što
nas razdvaja …
65
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Dražen Zetović, Osluškivanja
Možda bi se nanovo trebali roditi … A, možemo
li ja i ti … to … Roditi se nanovo … otvoriti oči …
zaljubiti.
ŠAMAD1 – U tvome dragome osmijehu, uskrsnut’ će i moj prazni mjesec. Draga šamad
(ženo), inženjerko srca, dječja uspavanko. Večeras, vezat ću đavla u sebi, neću dati da priziva
tupom olovkom izbrisana sjećanja. Rastjerat ću
sjene, prognat’ mirisom čaja police na kojima
su stajali mirisni začini u bijelim staklenim posudama: (s kojima si se ponekada uz onaj isparani
gramofonski zvuk Azrinih ploča, s crvenom maramom na glavi kao mađioničar igrala). Kako je
čovjeku u gorkim nedjeljnim prijepodnevima,
kad dugo godina ljubljenu ženu izgubi zbog
1 hebr. šamad (ženo)
64-66
jedne slučajne automobilske nesreće … Otišla
si! Al’ sneni poljupci nisu prestali govoriti. Još u
inat pričaju o tebi – ko’ da te se ne žele odreći ... ko’ da te ne žele predati nekome drugom
onom nezasitnome mačevaocu zaboravu. Zavičaji su nekad i dušmani, uzimaju generacije
– ne pitajući za sreću: devetnaestogodišnje
djevojke, mladića, koji su se kao i njihovi stari
uzimali ... mladi. Rađali djecu ... Sve će proći ...
Zidovi crkve gdje smo se vjenčali posivjet će ...
samo srebreni životi što smo udahnuli – ostat
će. Vijorit će se svake godine na zadušnicama
naših misa, poput laterni na izbrazdanim tijelima svjetionika. Tad’ će se skupiti sva naša djeca ... i ponovo ćeš mi negdje u zrcalu modroga
neba ispuniti dragim osmijehom prazni mjesec
u meni ....
66
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Milovan Miković, Esej, taj drugi vid retorike
67-69
Esej, taj drugi vid retorike
MILOVAN MIKOVIĆ
1. Esejistika u vojvođanskih Hrvata, što su
je pisali M. Čović, P. Šarčević, J. Buljovčić, uz
ostale koji su se ugledali, primjerice na A.
G. Matoša, M. Krležu, P. Matvejevića, I. Mandića i dr. dopunjena je ovih dana knjigom
pod naslovom «Eseji» Lazara Franciškovića, u
izdanju NIU «Hrvatska riječ». Ovo se djelo
sastoji od četrnaest tekstualnih cjelina: «Salaš
…», «Zemlja», «Zvona ...», «Romor klasova»,
«Riječ», «Michelangelo Buonaroti,» «Kalvarija», «Nestvar promjenljivih slika», «Sol …»,
«Vremena teška ...», «Vino», «Vatra», «Voda» i
«Ljubav».
U njima, i kada je oslonjen na književna ili
umjetnička djela, autor ne razmatra njihovu
književnokritičku ili umjetničkokritičku tematiku, već je pozornost usmjerena na današnje tragove i suvremene refleksije biblijskih
i moralno-etičkih sastavnica u misli čovjeka
ovog podneblja.
Franciškovićevi ogledi nisu samo rezultat njegovih zapažanja, razmišljanja i zaključivanja, tragom znanosti, filozofije, književnosti i
umjetnosti. U njima nam on, sebi dosljedan,
hoće ukazati na važnost uviđanja stvarnosti i
mnogo čega još, što označavamo kolokvijalnim, u što smo (ne)voljno uvučeni, upleteni,
uronjeni, potopljeni. K tomu, čini se – i previše i predugo. I još se čini kako je onoga što
nam je neophodno – premalo. Ne spominjući
se ni mrve svega što nam suštinski, trajno
nedostaje, opasno nam ovdje narušavajući
egzistenciju i bitak.
Ne priklanjajući se tekstopiscima koji se ne
ustručavaju ogoljene ideologizacije esejistike,
Francišković se oslanja na široku, diskurzivnu
osnovu eseja, koja pridonosi njegovoj prilagodljivosti optimalnim komunikacijskim ambicijama i sposobnostima stvaraoca, radi čega
je od osamdesetih godina XX. stoljeća esej
dominantan vid retorike (P. Palavestra). Ponaj-
više se ovo odnosi na razmatranja u ozračju
otvorenih nacionalnih, kulturnih i identitetskih
pitanja. U tom kontekstu, potrebno je istaknuti, Francišković nije podlegao trendu rastućeg
uvezivanja književnosti, umjetnosti i znanosti
s politikom, u maniri koja se maligno razrasla
ondje gdje joj nije mjesto, nasilno prodirući
u sve pore intelektualnog života, što se na
ovom mjestu neće (jer se, uostalom, i ne
može) razmatrati.
Od prvih svojih radova, do danas, Francišković se kreće izvan krugova intelektualnih
i nacionalnih apologeta, stvarnih i umišljenih bardova. Utoliko njegove moralno-etičke
rasprave, nisu olakotno polarizirane na mjestu
vidljivih pukotina i razlaza, naizgled, dobra i
zla. On hoće više od toga, kani prodrijeti, primjerice, do u sam korijen svih razloga i aspekata nastanka salaša, te drevne nastambe, i
njezina značaja do danas. Raspoznatljiv je,
također, piščev odnos prema zemlji. Budući
da je ona, ta prašina, materia prima, polazni
kaos nastanka i nestanka. Mjesto umiranja
u jednom i rađanja u drugom životu. Poput
i vode koja izvire iz zemlje i Kristovih grudi,
pa bez nje nema hrane na trpezi, ali ni u duši.
Ona gasi žeđ, očišćuje i iscjeljuje … iz nje je
satkana ljepota biserja jutarnje rose u nizini,
ali i razarajuća snaga neba, munja i gromova,
oluje i tuče ...
Poneki je Franciškovićev esej, kao i kod drugih pisaca iz intelektualnog pejzaža, ovdje
živućih naroda, filozofski intonirana kratka
proza, čija je kreativna moć posebno došla
do izražaja u njegovim kratkim romanima
Hodočasnik I. i II. Ovo je utoliko od značaja
što se i u njegovim esejima «brojni tekući
prijepori tiču identiteta i funkcije subjekta
ili jastva». Napose, «što je taj ja koji jesam –
osoba, djelatni subjekt ili akter, jastvo – i što
ga čini onim što jest?» (Jonhatan Culler).
Francišković odgovor traži i nalazi u Riječi
67
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Milovan Miković, Esej, taj drugi vid retorike
samoj. Ona je temelj nastanka, svega stvorenog i nastajućeg, očitovanje je bića koje sebe
promišlja, osluškujući tu Riječ. Zato je ona i
poput zvuka zvona u koja su gdjekada ulijevane i teško odredljive slitine oružja, oruđa
i nakita, pa sva isto livena zvona drugačije
trepere dajući neponovljivu boju tona. Ipak,
ni njihova snaga, ne može nadjačati romor
klasova, bez kojih nema kruha. Ni prihvaćanja
i praštanja. I nošenja tereta skupa s drugim.
Zato su Riječ i Kruh u ovoj zbirci eseja – opredjeljenje za slobodu bez koje nema Čovjeka.
A on je zvan činiti drugačije i novo. Da svi
drugačije živimo.
Dodajmo, u završnom dijelu knjige, polazeći od «četiri vječna osnovna elementa», tih
kozmoloških znakova prapočela, što su ih u
antičko vrijeme (Empedoklo) pripisivali četirima principima: zemlji, vatri, vodi i zraku,
Francišković će, zadržavši vatru i vodu, pridodati im – vino i ljubav. Ustrajavanje na njima
omogućava mu da, zapravo, u premijer planu
može otvarati i druga pitanja kršćanskog
svjetonazora. Primjerice, kroz pitanja savjesti,
slobode i zakona, kada provjera istinitosti
onoga u što vjerujemo, sadrži praksa, koja će
pokazati kako se, uistinu, ponašamo. Vremena (su) teška …1
2. Čitajući eseje Lazara Franciškovića, potrebno je podsjetiti se i zapaziti, svako zanimanje
umjetnika, pisca, za prošlost – promatramo li
dulja vremenska razdoblja – često poprima
ciklični karakter, ovisno o vladajućim društvenim, stvaralačkim i drugim prilikama. Pri tom,
pogled u minulo, ne znači šamansko prizivanje prošlosti, niti se očituje u koketiranju sa
njom. I nije radi promicanja pasatizma, niti
je to intelektualno minorni, inverzno-perverzni, izvrnuto-uvrnuti oblik negacije-afirmacije
postojećeg stanja. Pokušamo li Franciškovićeve eseje sagledati i razumjeti ih, iz njihova očišta možemo se uvjeriti – stvaralac najčešće
samo traga za uzrocima neke pojave. Koliko
kroz sadašnjost, toliko i kroz prošlost prema
skrivenim estetskim vrijednostima koje mogu
biti između povijesnih i arheoloških, duhovnih i metafizičkih slojeva.
1 V.: Hrvatska riječ, 491., 24. kolovoza 2012., 35.
67-69
A mogu li nas prošlost i gdjekoja njena lijepa stranica nečemu poučiti? Što imamo od
njezinih tečevina, najčešće već krhotina, u
ozračju sveopće devalvacije gospodarskih,
kulturnih, općeljudskih vrijednosti. Pritisnuti
kultom sadašnjosti i kratkoročnosti. Mitom
o blagodatima dezorijentacije, prepuštanja
strujanju i besciljnom plutanju, kao tobože
do sada nepoznatim i neotkrivenim izričajima
slobode. Što, zapravo, ide uz taj promišljeni zaborav i važnih i sporednih događanja
i činjenica? Sve više novih krhotina. Cijela
smetlišta krhotina. Njima se, postupno, učinkovito, uspostavlja vlast amnezije. Kroz odbacivanje svake sustavne memorije – pogotovu
ako ne pristaje srozati se u ideologiju – sve
dok nam prošlost ne počne, najzad, sličiti
nekoj drugoj, nepoznatoj zemlji, ili čak posve
drukčijem svemiru. Zar nije upravo taj pogon
ovdje na djelu već desetljećima? U kontinuitetu isključivo sam sa sobom. U vlastitu sosu,
ako je dopušteno zapaziti.
U uvjetima građanski uređenih društvenih prilika potreba za povijesnim razmišljanjem dio
je popudbine svake i svačije kulture, a izvježbanom oku, uhu i umu ona je, istodobno,
ne samo njen iskaz i odsjev, već nedorečeni
ogled o barbarizmu. Kako vlastitom, tako i
svakom drugom, ma i neizravno sadržanom
u njezinu opisu minulog.
Za razliku od povijesnih čitanki i leksikona,
ni ne spominjući se do boli učenih raščlambi
o ovome ili onome, ili o bilo čemu, Lazar
Francišković nam u svojim esejima ne nudi ni
historiografski žanr, niti kakvu (ili nečiju!) službenu povijest, već je u potrazi za fragmentima malih, izostavljenih, ne rijetko svjesno
potiskivanih ili nasilno zaturenih i do danas
već nevidljivih dijelova prošlosti. Pijeskom
navijanih, što je kad učinak vjetra, kad ljudskih
ruku …
Poput i znanstvenika koji arhivira, reciklira
i reinterpretira artefakte, Francišković nudi
našem oku i umu ono što je zatekao iza svih
prethodno provedenih subverzija, a budući
da je stvaralac, nad mnogima promišljeno
ukida linearni vremenski tijek, pribjegavajući
povremeno montaži i premetanju, svojevr-
68
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Milovan Miković, Esej, taj drugi vid retorike
snom kombiniranju, rekli bismo, ne samo
dopuštenom, već i potrebnom, ali urađenom
s oprezom i mjerom. Raspon i dubina oslikanog, i u slučaju ove zbirke eseja, ide u prilog
shvaćanju da je dojam o njezinoj cjelovitosti,
jedna od temeljnih potvrda uspješnosti djela.
Od nas se očekuje da se, prije ili kasnije, zapitamo; a zbog čega Francišković sve ovo čini?
dok obazrivo, ustrajno, upire prstom u mjesta
(ne)vidljivih spojeva, potičući suvremenika na
recentno i «arhivsko» učitavanje stvarnosti,
što izaziva bizaran, izvanrealni učinak, čim
se vlastita tjeskobna zapitanost o ljudskim
egzistencijama u uvjetima tranzicije, počinje
pretapati s nostalgičnim prizorima ovog podneblja.
U njemu jedni uspijevaju imati prošlost, drugi
ne. A neki je i ne žele imati, steći, (raz)otkriti.
Ima onih koji je posjeduju jer je mogu podnijeti. Usuđuju se (po)gledati u nju, i znaju iz
nje izaći. Drugi se sa tim teško nose i zato je
odbacuju. Ima onih koji su trajno u prošlosti
jer nisu naučili kako se iz nje izlazi. Takvi je
zapravo nemaju. Njima se prošlost premetnula u vječitu sadašnjost u kojoj prividno žive.
Ima onih koji sebe iz prošlosti, ne uspijevaju
prepoznati. Ne ide im to. Ne mogu, ne žele,
ne znaju. I svoju prošlost u hipu će pripisati
nekom drugom. Ima onih koji su izgubili, ili su
67-69
satrli svoj dio zajedničke prošlosti – a ono što
je preostalo napadaju, odbacuju, osporavaju.
I za sve krive. Pa, i za ono što se možda može
dogoditi. Ako se dogodi. Ako ne, onda zato
što se nije dogodilo.
Bilo kako bilo Francišković u svojim esejima
nije sklon komercijaliziranju prošlosti. On nije
za pretvaranje grada i podneblje u povijesnu
kulisu. Niti želi pred njom zauzeti čaplinovsku
pozu glavnog junaka, a ni statista. Zna on, ili
sluti, da je svaki oblik neovlaštene rasprodaje onoga što je ovdje zatečeno ponavljanje
šablone vladajućih struktura, a njihove je
mantre vrijeme odreda pregazilo i odbacilo.
On samo, uzalud, nastoji vratiti krhotine u
izvorni oblik. I srećom ne uspijeva u tom
pokušaju, pa čarolija i dalje traje. U onome,
pak, što je otrgnuo od amnezije i zaborava,
uspostavlja osobno sjećanje na proživljeno
– kroz iskustvo mnogih. Zbog toga su poneki njegovi tekstovi napisani kolaborativno i
zahtijevaju od čitatelja, da ih radi sebe, dovrši. Čak sukreira, ako želi i zna. A kada se od
svega toga zamori, i sâm kreće na performativno putovanje. Uzima veliki starinski kufer,
koji poput i drugih, ima negdje uza se, i polazi
nekamo, prema vlastitoj povijesti2.
2 Izrečeno na predstavljanju knjige «Eseji» Lazara
Franciškovića, u subotičkoj Gradskoj knjižnici, 27. rujna 2012.
69
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Smiljan Njagul, Svijet u esejima Lazara Franciškovića
70-71
Svijet u esejima
Lazara Franciškovića
SMILJAN NJAGUL
Za salaše sam saznao relativno rano – prije
osnovne škole. Reći to za nekoga tko živi u
ravnici je smiješno, ali ja sam ovdje dolazio u
vrijeme ljetnog raspusta, iz Bosne. Čekao sam
da me za vrijeme žestokih ljetnih vrućina, ovdje
bi rekli; kanikule, netko od starijih povede na
rijeku Brzavu, da se osvježim. Brzava je već
tada bila dio kanala Dunav – Tisa – Dunav, pa
je voda bila mirna – moglo se bez straha plivati.
Volio sam otplivati na drugu obalu, ona je označavala početak nepoznate zemlje. Izgledalo
mi je da tamo počinje neki drugi, nepoznati
svijet. Pričali su da je tamo, nekada, bio Urlikin
salaš, očigledno nekog Urlika. On je bio vlasnik
salaša, prije II. svjetskog rata, a po njegovu
okončanju Urlikovu zemlju i posjed preuzela
je zadruga.
Bilo mi je tada jasno što je salaš, ali logiku nastanka i upornog opstojanja salašarskih
nastambi, kroz vrijeme, sa mnogo životnih
pojedinosti, pored Bele Durancija, otkrio mi je
upravo Lazar Francišković, u svojim esejima.
Primjerice, zbog čega se sadi drveće oko salaša, što je samo naoko nevažan detalj na koji,
vjerojatno, ne bih ni obratio pozornost. I u svojim novijim esejima, što su sabrani u zbirku tekstova1, Lazar Francišković hoće pokazati kako
je salaš bezmalo dio prirode, nastao kao plod
višestoljetne mudrosti ovdašnjeg pučanstva,
budući da ono nastoji živjeti u skladu sa njom.
Francišković je promatrač osobitog senzibiliteta, koji ne samo što gleda, već i vidi – što je
danas rijetkost – pored pojavnosti i onu drugu,
često skrivenu, suštinsku stranu. Ovdje, gdje
opstanak, zacijelo, nije lagan, na vjetrometini,
između zemlje i neba. Mali i sićušan čovjek,
bilo da je ukorijenjen, tu, na salašu, putnik
namjernik, ili hodočasnik, pokušava opstati
tražeći uporište u ljubavi i vječitom dijalogu sa
prirodom. I, dakako, kroz dijalog sa Svevišnjim.
1 V.: Lazar Francišković, Eseji (izabrao i uredio M.
Miković), Subotica, 2012.
Tim putem, u današnjem ogoljenom svijetu,
Francišković pokušava prepoznati one vrijednosti koje su poput konstanti opstale unatoč
svim nedaćama i nevremenima.
Otuda je posve logičan slijed tekstova u njegovoj knjizi. Poslije eseja o salašu, sa čijeg praga
Francišković, pozorno motri na svijet promatrajući njegove mijene u vremenu i prostoru, kada
je, razumljivo, na prvom mjestu upravo zemlja.
Slijede, potom, zvona, koja kada ih slušamo,
čujemo zvuk koji su čuli i naši stari, prije desetina i stotina godina. Prva verzija eseja o zvonima nastala je prije NATO bombardiranja, i
tiskana je u subotičkom književnom časopisu
«Rukovet».
Bio sam oduševljen emisijom francuske TV 5,
čija je ekipa boravila u franjevačkom samostanu i ispričala nevjerojatnu priču o zvonima
Liègea, vatrenog belgijskog grada blizu istočne
belgijske granice s Njemačkom i Nizozemskom, čuvenog po livnicama. Molio sam ih
da mi pošalju tekst o Muzeju zvona, koji sam
preveo i ponudio ga na čitanje Bošku Krstiću,
uredniku časopisa «Rukovet». Uz njega je Lazar
Francišković napisao tekst o zvonima subotičkih crkava, objavljen u časopisu «Rukovet»,
koji predstavlja svojevrstan kulturološki domet,
budući da su u njemu opisana sva zvona
iz tornjeva subotičkih crkava, obuhvaćajući i
brojne priče koje se uz njih vezuju počevši od
njihovog postavljanja, do danas. Njime je obuhvaćena i tužna činjenica da se, kao posljednji
trag nekadašnje subotičke ljevaonice «Ferum»,
ondje livena zvona još uvijek oglašavaju s nekoliko subotičkih crkava.
Sjećam se tih razgovora s Lazarom Franciškovićem, u povodu zvona jer su oni spadali u
dragocjene trenutke, kakvog-takvog, predaha
i spokoja do još jednog noćnog prelijeta zrakoplova, od kojih sam stalno očekivao da će
isporučiti svoj tovar bombi.
70
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Smiljan Njagul, Svijet u esejima Lazara Franciškovića
To bi, reklo bi se, bila registracija fenomena u
svojoj fizičkoj stvarnosti, ali Francišković pokušava zahvatiti pojavnost i povijest zvona, dublje
kroz prostor i vrijeme. Otuda i ona rečenica:
«Svako zvono u sebi skriva dušu i srce njegovog tvorca. Ono je gotovo čovjek i radi toga
se za zvono govori kako se ono rađa, živi i
umire». Zvona pričaju priče koje su na granici
fantastike. Sjetimo se samo radova «o strašnoj i
moćnoj brončanoj rasi». Njih i njihov jezik najbolje znaju vjernici koji točno prepoznaju zvuk
zvona svoje crkve, kada ih poziva na molitvu.
Jedna od manje znanih kulturoloških pojedinosti je da u nekim crkvenim tornjevima ili crkvama ima zvona koja nikada nisu zazvonila.
Franciškovićeva zbirka eseja ustrojena je uredničkom rukom, a sukladno ovdje prevladavajućoj životnoj logici, salaš je u središtu razmatranja. Sve se dešava na zemlji. U tom svijetu,
obično udaljenom domu, uglavnom je tiho.
Zvuk koji sa strane dopire, a nije nastao u prirodnom okruženju – zvuk je zvona! Od prirodnih zvukova živalj salaša ponajviše voli i cijeni
«romor klasova».
Pored pravog obilja, manje poznatih informacija, o onome što se, primjerice, zbiva oko
žitnog klasja, Francišković i te kako vodi računa
kako bi govorenje o njemu proteklo u ozračju
prožimanja vrijednosti materijalnog i duhovnog
svijeta. Otuda, kratko veli:« Nisu važni korijen
riječi Dužijanca – Bršančevo, već zašto i kako
je čovjek ravnice to činio. Škrt na riječima, on je
živio kako je mogao, pa tako i govorio». Poradi
toga imamo formu i fond riječi kakav je još živ.
Francišković, naravnom, u svakom trenutku
upozorava da se čovjek može naći u strašnom
škripcu ukoliko zapostavi duhovne vrijednosti.
A on ih nalazi u vjeri u ljubav. O tome u eseju
«Riječ», navodi: «Bili ili ne vjerujući, konačno –
rijetko koji razum u ništa ne vjeruje – drugog
puta – stvarnost nas opominje – nema». To su
samo neke od dilema sa kojima sa kojima se
ljudi susreću na ovom putu.
U svim nevoljama, olujama – ako postoji ljubav
– mogu se zajednički izdržati iskušenja, ili kako
to Francišković, na kraju svoga eseja «Riječ»,
kratko i jezgrovito kaže: « … na cesti nas dvoje,
dalje».
Slijede potom eseji u kojima je Lazar Francišković u svojevrsnom dijalogu s nizom pojmova
70-71
koji se odnose na stvaranje. Razmatrajući
pojedine aspekte umjetničkog čina Michelangela Buonarrotija, uspoređuje ga s Mojsijem.
Stvaralac je u svom umjetničkom činu usamljen. Po načinu dostizanja cilja slični su veliki
prorok i veliki umjetnik. Slijedi još desetak kraćih eseja koji možda mogu biti sažetak nekog
kraćeg glosara, u kojem se riječi dovode u
svezu sa svojim starozavjetnim i novozavjetnim
korijenima, izvornim zbivanjima i događajima,
a također i sa najširim općekulturnim naslijeđem.
Li, Francišković kroz svoje eseje, među ostalim,
kao da hoće uspostaviti i vlastitu hijerarhiju
vrijednosti. Svaki element stvarnosti, dakako,
može biti – i dobar i loš. Ovisno od njegove
okrenutosti naspram najviše vrijednosti i najvišeg principa. Častan i ispunjen život, za njega,
ponajprije podrazumijeva sklad s postulatima
kršćanstva. Iskrena ljubav čovjeka i žene uporište je života. Otuda Francišković ne govori
izravno o općepoznatom i priznatom aksiomu
života i održanju ljudskog roda. U gotovo svim
esejima, o tome će prozboriti tek nekoliko,
nenametljivih rečenica. Ima prostora za istraživanje i drugih pozornosti vrijednih aspekata
stvaralaštva Lazara Franciškovića, primjerice
njegova jezika, bogatog samo njemu svojstvenim, slikovitim složenicama ( … beskraj zrn-svjetlaca i dr.).
Raznovrsnost i šarolikost tema koje Francišković fokusira u svome stvaralaštvu podsjetilo me
je na jednu od knjiga Béle Hamvasa, u prijevodu Save Babića. I ona se doima zasnovanom
na sličnom prožimanju esejističkog postupka
i filozofskog promišljanja pojedinih pojmova,
ili zbivanja u svezi s stanovitim literarnim junacima, itd. poslije svega, mogao bih reći; ova je
Franciškovićeva zbirka eseja i dobra podloga
zacijele studije o životu ljudi iz ovog podneblja,
ali i glosara za one koji žele prikupiti znanje o
općecivilizacijskim pojmovima.
Ipak, za mene je najsnažnija poruka ispisana
na 77. stranici knjige, u tekstu pod naslovom
«Nestvar promjenljivih slika», koja glasi: «Ostati
čovjek usprkos svim skitnjama i samoći». Jer
kako veli stari jedan mudrac, da bi čovjek
uistinu mogao biti sam, morao bi biti, ili Bog,
ili zvijer.
71
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Božidar Brezinščak Bagola, Pjesnik s nadom u očima
72-73
Pjesnik s nadom u očima
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA
Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Mostar 2010.
Miljenko Stojić (1960.) suvremeni je hrvatski književnik, novinar i teolog. Piše pjesme,
oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme,
književnu kritiku, uređuje knjige i časopise te
prevodi. U Svetištu Kraljice Mira u Međugorju osnovao je 1993. Informativni centar »Mir«
Međugorje s izvještajnom agencijom, internet
stranicama na sedam svjetskih jezika, društvom
vodiča za hodočasnike, nakladničkom djelatnošću i radiopostajom. U rujnu 2001. izabran
je za tajnika Hercegovačke franjevačke provincije, a od rujna 2007. obavlja dužnsot vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva
hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatskog
društva katoličkih novinara i Udruge hrvatskih
novinara BiH. Prvi je hrvatski književnik koji je
izradio osobne internetske stranice 2000. i na
njih postavio svoja djela uz brojne ostale zanimljivosti iz svijeta religioznosti i opće kulture.
Dosad je objavio sljedeće pjesničke zbirke:
Unatoč svemu (Tomislavgrad 1994.), Pjesma
blizini (Zagreb 1995.), Kaplja (Mostar–Zagreb
1997.), Sirovi blues (Mostar–Zagreb 2001.),
Golgote glas (Mostar–Čitluk 2002.), Dobro
jutro, kolonijo (Mostar–Zagreb 2006.), Stopama mira(Zagreb 2009.) i Kapaju sjene (Zagreb, 2010.), knjigu kratkih priča Ne dirajte
bijelog labuda (Zagreb 2005.), knjige ogleda
i prikaza: Ta vremena (Zagreb 1995.), Paljenje svijeće(Međugorje 1998.), Raspretavanje
vatre(Međugorje 2001.), Rijeka (Međugorje
2002.), Riječ po riječ (Mostar–Zagreb 2007.),
te knjigu za djecuRačunalko (Mostar–Zagreb
2007.)
Stojićeva najnovija pjesnička zbirka Kapaju
sjene objavljena je u nakladi Društva hrvatskih
književnika Herceg-Bosne iz Mostara i nakladnika K. Krešimir iz Zagreba. Pedesetak pjesama
podijeljeno je na četiri ciklusa: Vrijeme zri, Tvojom i mojom ulicom, Sutra je ponovno dan i Je
li to ona. Iz naslova pojedinih ciklusa može se
naslutiti zrelost života i pjesnikovanja, susretljivost otvorena čovjeka, spremnost za čuvanje
uspomena i nada u novi dan. U svakoj pjesmi
nađe se pokoji stih koji nas poziva „da kročimo smjelo“, da pazimo kako bi naši otisci bili
duboki, jer ova nas zemlja „po dobru zacijelo
pamtiti treba“.
To je zirka susreta, prkosa i srca pobožna. Pjesnik se susreće s lutalicama i siromasima koji ga
uvjeravaju da je „vrijeme bolje nego su to ljudi“, s prodavačima rabljene odjeće na tržnici,
s ujacima koji su „s križem u ruci vidali rane i
šaputali o slobodi“, s revolucionarima „u tamni
noćni čas kad psi neumorno zavijaju“, s darežljivom staricom Bilonjušom kojoj se „pet sinova ni njihov otac nisu vratili s vojne“. Pjesnik
prkosi sebi kao „nepopravljiv zidar čije su cigle
riječi“, prkosi svijetu „s bogatstvom na obzorju“
i „s malo vremena za jednostavnost i ljepotu“,
prkosi zajedno s prijateljima koji nisu samo broj
u adresaru, koji su dubok dio njega, „nazočnost
koja se u vječnost prelijeva“. Pjesnik je pobožno otvoren za svaki iznenadan bljesak, za „sijedi
pramen kose odlepršao u vječnost“, za pokrajnji oltar rodne crkve „u dnu srca“, za Badnju
večer u kojoj Isus „pruža ruku s neba i nešto
toplo zbori“, za hodočasnika koji je došao svojoj Kraljici Mira i „nema ništa osim zajedništva
s nepoznatima“, za materinsku rič koja „zove,
opominje i moli“. Pjesnik je uza sve to najbrižniji čuvar uspomena. Nježno ih čuva u stvarnoj,
pastirskoj škrinji koja mu donosi miris kamenjara, hoda i saznanja. To je škrinja iz mladenačkih dana. Ali umije on čuvati uspomene i u
nestvarnoj škrinji, računalnom čudu, škrinji koja
ne donosi nikakve mirise, već raznosi njegove
pjesme poput olujna oblaka, rastresenih misli i
rasuta vremena.
Miljenko Stojić priznaje da u zadnje vrijeme
ustrajno piše pjesme, a još ustrajnije traga za
svecima što ih ubiše nečastivi. Njegova tankoćutnost za pravednost i mir najbolje se zrcali u
pjesmi Žao mi je pjesnika.
72
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Božidar Brezinščak Bagola, Pjesnik s nadom u očima
Već na početku rata, ovog našeg,
skrasio se u inozemstvu i zarađivao.
Kad je završio taj isti rat,
vratio se u svoj razrušeni grad,
Pustio suzu i prokleo barbare.
U pjesmi odjednom „iz tuge pregoleme“
izranjaju likovi „djece što granata ih pokosi u
igri“, likovi zaljubljenih koje u šetnji „poljubi
snajper“, lik majke s vjedrom u ruci koja nije
uspjela doći do slavine… Ti stihovi prožimaju
čitatelja stravom i spoznajom da nijednu od tih
neokaljanih žrtava rata nije na oltar Domovine
dostojan prinositi pjesnik koji se za vrijeme rata
skrasio u inozemstvu i ondje zarađivao. Takvog
pjesnika Stojiću je žao iz dna duše, pogotovo
u časovima kad mu u sobu „kapaju sjene kao
72-73
sok sazrjele breskve“. Svoju žalost i spoznaju
da ipak nismo jedinke izgubljene u svemiru, da
je „smisao naš opipljiv, na dohvat ruke“ nastoji
pjesmotvorno oblikovati u bisere.
Dolaze bolja vremena, čitam na licima prolaznika,
dok unutra kriju tugu, nezaposlenost, tjeskobu.
Imam li vremena za njih, nade u očima?
Svojom najnovijom zbirkom podvukao je crtu
ispod godina koje prolaze i shvatio da je sve
tako lijepo, „osjetio da izvor živi i voda žubori“. Zato s pravom očekujemo da će nas ovaj
pjesnik, brat svetog Franje, i dalje darivati pjesničkim zbirkama koje nam pomažu kročiti naprijed, onamo gore gdje će „čisto razumijevanje prštat poput izvora u neizrecivoj bliskosti i
ljepoti“.
73
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman...
74-79
Pogrešno o Kazimiru Maleviču?
ĐURO VIDMAROVIĆ
Gilles Néret, Maljevič 1878.–1935. i suprematizam, Taschen, Köln-London-Madrid-Tokyo.
U RH Europapress holding d.o.o., prijevod
Helena Sinković.
U seriji monografija koje su se prodavale u kioscima širom zemlje, zagrebački novinski izdavač
Europapress holdinga d.o.o. objavio je monografiju Maljevič, francuskog autora Gillesa Néreta. Pozdravili bi smo ovo izdanje, kada se ne bi
radilo o manipulaciji sa slikarevom etničkom i
kulturnom pripadnošću, čime se, vjerojatno nenamjerno, vrijeđa ukrajinski narod. Za takvo ponašanje u Hrvatskoj ne postoji niti jedan razlog.
Tim više, što je u Zagrebu organizirana 1989.
velika izložba Ukrajinska avangarda kojom se
prilikom svaki pismen čovjek mogao uvjeriti u
to da Malevič pripada onamo. Uz to, napisao
sam esej Čiji su Kazimir Malević i David Burljuk1
gdje se iznio osnovne obavijesti o Maleviču.
Malević je Ukrajinac s poljskim korijenima. Odgojen je na ukrajinskoj nacionalnoj kulturi, na
ukrajinskom narodnom slikarstvu i ikonopisu.
Ukrajinsko narodno slikarstvo i ikonopis nisu ruska kultura i umjetnost. Rusi imaju svoje narodno slikarstvo i ikonopis. Rusi i Ukrajinci su dva
različita slavenska naroda. Njihovi su jezici različiti, kao što im je različit i etnički identifikacijski
kod. Povijest Rusa i Ukrajinaca je isprepletena,
ali nije istovjetna. Ukrajina je kolijevka slavenske
uljudbe, pismenosti i istočnog kršćanstva, odnosno kršćanstva bizantskog obreda. Njezinu
se kulturnu baštinu ne smije svrstavati u rusku,
ne samo zbog pristojnosti, već zbog istine, jer
je ruska proizišla iz kulturnog miljea srednjovjekovne ukrajinske države koja se zvala Kijevska
Rus’, koju su u Bizantu nazivali grčkim jezikom
Kijevska Rosija. Sada su to dvije nezavisne zemlje s kojima RH ima diplomatske odnose na
najvišoj razini. Nakon što su Mongoli razorili
Kijevsku Rus’, postepeno se unutar njihove imperije rađala nova slavenska država pod nazivi1 Književna Rijeka, časopis za književnost i književne
prosudbe br. 3., god. VII., Rijeka, jesen 2002., str. 3.-23.
ma Moskovska Kneževina i Velika Moskovska
Kneževina ili Moskovija. Stanovnici Moskovije
nazivali su se Moskoviti. Čitajmo izvješća Jurja
Križanića. Nakon Ivan Groznog, a poglavito Petra velikog Moskovija mijena ime u Rusija, odnosno Carska Rusija, prisvajajući uz to i izvorni
ukrajinski etnonim. Zbog toga do danas ruski
se etnonim ne piše imenicom, već pridjevom:
ruskij.
Kijevska Rus’ nije se uspjela više nikada obnoviti. Unutar njezinih granica uspjela se razviti
Moskovska kneževina – Moskovija i postati
imperijalnom silom koja će zavladati velikim dijelovima nekadašnje Kijevske Rus’ije, namećući
se kao «legitimni» nasljednik njezinog cijelog teritorija i gospodar etnogeneze domicilnog naroda koji je nekada tu državu stvorio. Moskovski
su carevi i cijela rusijska elita nasilno oduzimali
Ukrajincima pravo na vlastitu povijest, pa čak i
pravo da se smatraju narodom. Nasilno su proglašavali Malorusima, što znači perifernim dije-
74
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman...
lovima «velikog ruskog naroda, a njihov jezik
maloruskim, odnosno jednim od dijalekata «velikog ruskog jezika». Zapadno od rijeke Dnjipro,
nakon istjerivanja Mongola, to su činili Poljaci,
koji su okupirali zapadnu Ukrajinu i domicilnom
pučanstvu nametali svoju vjeru, običaje i način
života. Dakle, Ukrajince je zadesila dvostruka
asimilacija, s jedne strane rusifikacija od strane
Moskovita, a s druge polonizacija od strane države Res Pospolita.
Ruska politička elita je tijekom Moskovijske vladavine istočnim dijelovima Ukrajine, provodila
vrlo opasnu asimilaciju: apsorbirala je ukrajinske
intelektualce, kulturne poslenike, slikare, pisce,
skladatelje, znanstvenike, sportaše (kao i one iz
ostalih pokorenih zemalja). Činila je to milom,
omogućavajući im napredovanje i socijalnu
promociju u «svjetskoj metropoli Moskvi», a nikako u «provincijskoj metropoli Kijevu». Činila
je to i silom, tako što je nepokorne kažnjavala zbog «ukrajinskog nacionalizma» i za kaznu
ih prisiljavala na boravak u Moskvi, bez prava
na posjet Kijevu, ili bilo kojem mjestu u rodnoj
Ukrajini. U Zagrebu je prikazana serija filmova
velikog ukrajinskog redatelja Dovženka, koji je
doživio takvu sudbinu. O tome mi je detaljno
pričao njegov učenik, a moj neprežaljeni prijatelj, pokojni veliki ukrajinski pjesnik, glumac i
filmski redatelj, Mikola Vingranovski, ali i kolega
Pavlo Movčan, istaknuti suvremeni ukrajinski
pjesnik, političar, parlamentarni zastupnik, etc.,
koji je živ, stanuje u Kijevu i može ga se o tome
pitati.
Kazimir Malevič je dio svoga života proveo u
Rusiji. Bila su revolucionarna vremena. Obećavala se uspostava raja na zemlji. Sloboda za
umjetnike. Dakako, ondje je slikao, pisao, izlagao, ali se nikada nije odrekao ukrajinskog naroda i svoga kulturnog izvora. NIKADA se nije
predstavljao kao Rus! O tome je osobno svjedočio i svako drugačije pisanje nasilje je nad
povijesnom istinom.
Gilles Néret u monografiji: Maljevič 1878.-1935.
ne poštuje navedene povijesne činjenice.
Po njemu Malevič je tobože «dekonstruirao»
umjetničko djelo «tako što je stvorio svoju ikonu – Crni kvadrat na bijeloj podlozi. Zatim nastavlja: «Svatko je od njih mogao reći isto ono
što je na svoj način rekao Picasso: ‘Umjetnošću
izražavamo ono što priroda nije’. U odnosu na
svoj crni kvadrat, Maljevič je to izrekao na ruski
74-79
način: ‘Drugovi, ustanite, oslobodite se tiranije
predmeta».
Poštujući pisca monografije, ipak treba kazati
slijedeće:
– Malevič ništa nije «dekonstruirao». Navedeni
«Crni kvadrat na bijelom polju» je izdvojeni dio
ikone i kao takav nije nikakva dekonstrukcija, već
simbol. Sam Malevič je napisao kako je njegov
kvadrat «potpuno gola ikona bez okvira (poput
moje torbe), ikona moga vremena» (str. 49.).
Maleviču se kao njegove (s navodnicima!!!),
stavljaju u usta riječi koje je napisao autor teksta
Gilles Néret, i to, ništa manje, nego kao da ih je
veliki slikar rekao a) «na ruski način», i b) na boljševički način s «Drugovi ...» Ni jedno ni drugo
nije točno. Zašto bi navedena fraza bila kazana
«na ruski način», a ne recimo, na francuski način? Malevič nije bio boljševik, već kršćanin. To
što je povjerovao boljševičkim demagozima,
i zbog čega, što je povjerovao da će boljševici omogućiti slobodu umjetničkog stvaranja i
djelovanja, druga je priča. Tu je zabludu platio
teškim osobnim stradanjem. Uostalom, ovu povijesnu činjenicu autor monografije priznaje u
odlomku, u kojem ispravno zaključuje:
– «Ne poznajemo li Maljevičevu mističnu stranu, nećemo ga moći razumjeti. Taj mu duboki
misticizam staljinizam nije oprostio.»
– «Bog je apstraktan jer ga ne vidimo. Maljevič
se nije namjeravao natjecati s Bogom. Jedino
što želi je ‘prikazati svijet bez predmeta’».
Nakon ovako jasnih stavova, naš Nėret ide,
kako bi ga se dobro razumjelo, u ateističko mudrovanje:
– «Križ je apstraktan znak. Prije no što je postao
Kristovim simbolom, prema mišljenju Adolfa
Loosa, autora spornog teksta ‘Ornamenti i zločin’ s početka 20. stoljeća, bio j erotični simbol
iz vremena spiljskog čovjeka. Djelo homo eroticusa, prije no što je postao homo sapiens. Prvi
ornament koji se pojavio, naime križ, izvorno
ima erotsko značenje – prva erotska umjetnička gesta. Vodoravna crta, to je bila žena koja
leži; okomita crta muškarac koji u nju prodire.»
Nakon ovakvog netočnog, pa i blasfemičnog
tumačenja križa, sasvim nam je razumljiva tvrdnja Anne Leporskaje, koju tvrdnju naš autor citira. Naime ta dama tvrdi «da Maljević, dok je
stvarao crni kvadrat, nije bio svjestan ‘što sve
u sebi sadrži crni kvadrat’». Dakle, nije bio svje-
75
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman...
stan niti značenja križa. On, uvjereni kršćanski
vjernik!?
Nakon ovakvih tvrdnji, slijedi neznanje ondje
gdje bi se najmanje očekivalo, na području Malevičevog životopisa: «Neugodne strane ruske
povijesti te zbrka, koju je slikar stvorio u svojem
djelu i oko njega, od Kazimira Maljeviča napravili su mitsku figuru suvremene umjetnosti».
Nevjerojatno: A) riječ je o vremenu kada nema
više «ruske povijesti» jer je Staljin stvorio faraonski monolitan SSSR. Može se govoriti o ruskoj
povijesti, ali unutar tog i takvog SSSR-a, a to je
već nešto drugo. B) Malevič nije prouzročio
nikakvu «zbrku» svojim slikarskim i teoretskim
radovima. Njegovo poimanje moderne avangardne umjetnosti bitno se razlikovalo o boljševičke, jer je uključivalo slobodu, dok su boljševici tražili promičbu svoje ideologije. I tu nije bilo
zbrke. Tko nije shvatio što boljševici traže išao
je u Sibir, ili u Lubjanku. Krajnje jednostavno! C)
Malevič nije postao «mitska figura» zbog «zbrke» o kojoj govori autor monografije. Njegovo
se ime nije smjelo spominjati sve to Gorbačovljeve «glasnosti». Nėret se oslanja na Jeana Claudea Mercadėa, «francuskog prevoditelja Maljevičevih djela» za kojega kaže da je jedan od
«rijetkih poznavatelja ruske avangarde», a gospodin Mercadė Maleviča uspoređuje s «ruskim
samorodokom», zlatnim grumenom, kako se
naziva neobičan čovjek, «tvorac vlastita rođenja». U nastavku Francuz ide još dalje, pa piše
(i ostaje živ!): «Iako duboko ukorijenjen u rusku
kulturu, Maljevič je bio – isto tako kao i genijalni Dostojevski – poljskog podrijetla. Njegovi su
otac i majka bili Poljaci. Budući da je rođen u Kijevu, 1878. postaje Ukrajincem. Toj je činjenici
uvijek pridavao veliku važnost...». Zatim govori
kako je Malevič živio između «svijeta radnika
u tvornici šećerne repe, u kojoj je radio njegov
otac, i svijeta seljana s njihovim pučkim običajima i ukrajinskim krajolicima te da se u duši
osjećao stanovnikom sela (ne piše čijeg, dakako ukrajinskog, a ne ruskog, op. Đ. V.). ... Seoski
ga je život, naprotiv, privlačio. ... Tom seoskom
svijetu Maljevič zahvaljuje svoj dodir s crtanjem
i slikarstvom (slijede riječi samoga Maleviča) ...
Valja naglasiti da je u religioznom životu i ikona
imala veliku važnost te da je pravoslavna vjera
obilježila mladog Maljeviča, iako je zbog svojeg
podrijetla bio katolik.» Na str. 32. autor monografije piše: «U svojoj predodžbi samoga sebe
74-79
Maljevič više nego ikada slijedi tradiciju šarene
narodne umjetnosti iz Ukrajine tako što geometrijske elemente svojih različitih stvaralačkih
faza prekriva jarkim bojama te stvarajući efekt
ljeskanje boja prizme». Na str. 42. ovu tvrdnju
obogaćuje novim sadržajima: «Humor koji nesumnjivo potječe iz Ukrajine i slavenske pučke
umjetnosti u Maljevičevim djelima ima posebnu ulogu!».
E, sada treba odgovoriti na pitanje: kakav je to
humor koji pripada «slavenskoj pučkoj umjetnosti», a «potječe iz Ukrajine»? Zar to nije ukrajinski pučki humor? Čemu konfrontacija: slavenstvo – Ukrajina?
Ma koliko uvaženi Mercadė bio zaslužan za
afirmaciju Maleviča, ovo što je napisao čista je
improvizacija. Mercadė Maleviča stavlja najprije u cjelinu ruskog naroda i njegove kulture,
pri čemu ide tako daleko da ga naziva čak «ruskim samorodokom», potirući time elementarno Malevičevo ljudsko pravo na vlastiti etnicitet i vlastite korijene. Dok ga Mercadė naziva
«ruskim samorodokom», Nėret piše slijedeće
rusofilsko patetično prenemaganje: «Njegova
se RUSKA DUŠA (op. Đ. V.) ustremila na zapadnoeuropsku umjetnost ...». Zatim: Maljević
je preuzeo «ulogu predvodnika cjelokupne
ruske avangarde», ne shvaćajući da time vrijeđa i same Ruse, kojima nije potrebno kititi se
tuđim perjem, jer su velik narod. Tim više jer
na 25. strani piše kako je «Maljević bio isuviše svjestan AZIJATSKE KULTURE (op. Đ. V.)».
Kakva je to «azijatska kultura» koje je Malevič
«bio svjestan»? Očito nešto barbarsko, nekakva
kultura koja je zapravo – nekultura! U svakom
slučaju – kontradikcija i šovinizam! Riječ je o
francuskoj politici koja svakog čovjeka koji živi
u Francuskoj drži Francuzom. Po tome su Francuzi i A. G. Matoš, Tin Ujević, Virgilije Nevistić,
Leo Junec, pa i «Pjer Matveževik»! I nakon što
ga je nazvao «ruskim samorodokom» uvaženi
Mercadė skače sam sebi u usta, navodeći niz
improvizacija:
1) Tako navodi da je Malevič poljskog podrijetla
jer su mu otac i majka bili Poljaci, a potom da
je zbog mjesta rođenja postao Ukrajinac. Sada
se pitamo, da li je onaj tko je naručio ovaj tekst,
uopće svjestan ovih riječi? Po Mercadėu se nacionalnost dobiva mjestom rođenja! Što bi na
tu neznanstvenu tvrdnju kazali Židovi. Njih po
toj teoriji uopće ne bi ni bilo!
76
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman...
2.) Uvaženi Francuz prešućuje Malevičevu autobiografiju u kojoj lijepo stoji da mu roditelji
jesu Poljaci, ali da su prihvatili pravoslavlje, ali
u tolerantnom obliku tako da je dobio uvid u
obje varijante kršćanstva, a on se, jezikom,
kulturom i osjećajima inkorporirao u ukrajinski
narod. On naglašava da se osjeća Ukrajincem
(kao i njegova sestra), te da ukrajinsko narodno
slikarstvo i ikonopis smatra svojim umjetničkim
korijenima. To i Mercadė priznaje. Ako je mogao citirati slikareve riječi o tome, zbog čega
je izbjegao citirati njegove riječi o narodnosnoj
pripadnosti? Očito da je čitao Malevičevu biografiju, a to znači da je svjesno prešutio njegovo
ukrajinstvo, kako bi ga stavio u kontekst ruske
avangarde, ruske povijesti i kulture, odnosno
ruskog naroda. Ispada da Ukrajinci uopće nisu
imali svoju vlastitu slikarsku avangardu! A što je
onda s navedenom izložbom u Zagrebu, koja
je potom obišla Europu? Usporedimo ovakav
odnos prema Maleviču s mogućnošću da isto
učinimo s afričkim senegalskim pjesnikom Lepoldom Segarom Sengorom, odnosno da ga
proglasimo Francuzom!
Prevoditeljica Nėretovog teksta neprestano
pogrešno piše prezime velikog umjetnika: on
se preziva Malevič, a ne Maljevič. Slično čine
naši novinari kada lijepi i narodski patronim
francuskog Predsjednika, Sarközy (pogledajte
u telefonske imenike Mađarske i Budimpešte!,
hat nem ...!), što se izgovara kao Šarközi (ö je
dvoglas koji stoji između o i e), pišu kao Sarkozi,
s naglaskom na «i».
Malevič je učinio veliki utjecaj na suvremeno
hrvatsko slikarstvo. Zbog toga je dobro došlo
svako djelo koje nam pomaže upoznati život
i rad ovoga, možda, najvećeg avangardnog
umjetnika na našoj planeti, čije je izvorište ukrajinsko, a nadahnuće kršćansko.
Što se tiče stručnog aspekta, odnosno pristupa
Melevičevom slikarstvu, nemam primjedaba na
monografiju Gelllesa Néreta, ali uvodni dio, o
kojem je bilo riječi, potpuno je neprihvatljiv. Ne
samo da otkriva autorovo nepoznavanje činjenica, već upućuje na njegovu naglašenu prorusku pristranost, a na štetu Ukrajinaca. Za nas u
RH to nije prihvatljivo.
74-79
Vasilij Grossman
na hrvatskome jeziku
Vasilij Grosman: Sve teče… «Fraktura», Zagreb,
2010. Prijevod Fikret Cacan
Nakon dugotrajnog čekanja preveden je na
hrvatski jezik poznati roman Sve teče… (
), autora iz sovjetske epohe, Vasilija Grosmana. Ovo djelo svjedoči o zlu totalitarnoga
komunističkoga režima i kao takvo ubraja se
u vrhunce sovjetske disidentske literature. Autentičnost mu povećava činjenica što je autor
Židov koji se odrekao judaizma kako bi gradio
utopijsko komunističko društvo bez Boga, privatnoga vlasništva, demokracije i etničke samobitnosti. Kada je shvatio kako je odricanje
njegovih sunarodnjaka i njegovo vlastito odricanje od Tore, od etničkoga i vjerskoga identiteta, bila utopija, jer je u SSSR-u Staljin nakon
1948. započeo antisemitsku hajku optužujući
Židove za kozmopolitizam, Grossman postaje
disident i kritičar takvog režima. Kao posljedica
njegovoga razočaranja nastala su djela, među
kojima i Sve teče… jedan je od najpotresnijih i
najsnažnijih romana o životu u Sovjetskom savezu, o užasima komunističke utopije, zapravo
o ideologiji koja je postala zločinačka. Neka
nam je dopušteno napisati nekoliko obavijesti
o ovome književniku, čije smo djelo mnogo ranije trebali imati prevedeno na naš jezik.
Vasilij Grosman
Vasilij Grossman (engl. Vasily Semyonovich Grossman, ruski:
,
ukrajinski:
), rođen je 12. prosinca 1905. u ukrajinskome gradu
Berdičevu, a umro je 14 rujna 1964. u Moskvi.
Rođen je u židovskoj obitelji kao Yossya Solomonovich Grossman. Ruska dadilja izokrenula
je židovsko ime Yossya u rusko Vasya (deminutiv od Vasily), što je bilo prihvaćeno od strane
cijelu obitelj. Obitelj nije pripadala vjernički orijentiranim Židovima, tako da Vasilij u djetinjstvu
ne dobiva uobičajeno, tradicionalno, judaističko obrazovanje, što će imati utjecaj na njegov
kasniji život i ideološko-politička usmjerenja.
Kao mladić Grosman je s puno idealizma karakterističnog za Židove socijaliste (BUND)
dao potporu komunističkome prevratu u Rusiji
1917. godine. Njegov rodni Berdičev tada je bio
77
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman...
jedan od središta židovske kulture i duhovnosti
i Carskoj Rusiji. Ondje su se zbivale povijesno
presudne odluke za zajednicu Židova tadašnje
Carske Rusije, naime kojoj će se opciji prikloniti
– cionistima ili socijalistima Bundovcima. Grossman ne prihvaća cionistički nacionalizam koji
je tražio povratak u Pradomovinu i ondje stvaranje novovjekovnog obnovljenog «židovskog
ognjišta». Vjerovao je da će u Rusiji nakon rušenja carskog režima i uspostave komunističke
diktature proletarijata Židovi postati ravnopravni građani, te da će nova država osigurati im
etničku kulturnu autonomiju, a time i njihovu
samobitnost. Palestina ih nije zanimala. Ovakvo životno iskustvo prošli su mnogi ruski Židovi koji su prihvatili komunističke ideje, umjesto
cionizma. Poglavito oni koji su početkom 20.
stoljeća stvorili svoju udrugu «Bund».
Ruski Židovi ne-cionisti poneseni komunističkim frazama o nacionalnoj jednakosti i državi
bez nacionalnog i klasnog ugnjetavanja odrekli
su se Tore i povjerovali u novu utopiju. Povjerovali su toliko da se većina Lenjinovih suradnika
i vodećih boljševika regrutirala iz njihovih redova. Pri tome su stavili na svoja leđa strahotne
zločine koje su boljševici činili nad Ruskom Pravoslavnom Crkvom, Carskom obitelji, etničkom
elitom, nad ostalim Crkvama, inteligencijom,
kulturom i poviješću, kao i nad mnogim drugim
narodima nove, zlosretne, komunističke države.
Židovi-boljševici odbacili su svoj identitet u ime
utopijskog internacionalizma, čime su postajali
izdajnici svoje vjere i naroda, a neprijatelji, ne
smo ruskih nacionalista, već i svih nacionalno
svjesnih Rusa. Većina tih ljudi kasnije je ubijena
u Staljinovim čistkama, upravo zbog toga što
su Židovi, a ne kao boljševici, pod optužbom
za kozmopolitizam. Slično iskustvo prošao je
i Vasilij Grossman. Židovski «Bund» je formalno organiziran 1897. a zalagao se za revoluciju i poboljšanje života za Židove. Radio je na
dva kolosijeka: kao pojedinci, Židovi bi trebali
postati jednaki pred zakonom, a kao kolektivitet trebali bi zakonom biti priznati kao narod,
zajedno s pravom na svoj jezik. Autonomija,
za koju se Bund zalagao nije uključivala neki
teritorij, već je trebala biti kulturna autonomija
koja bi se koncentrirala na upravljanje vlastitim
kulturnim institucijama. Bundisti su bili sekularni. Žele upravljati židovskim kulturnim institucijama: školama, novinama na jidišu, kazalištima
(na jidišu) itd. ... Jednom, kad dođe revolucija,
vlast bi trebala financirati te institucije za ži-
74-79
dovski narod. Izazov, koji su Bundu postavili
kolege-revolucionari sastojao se u činjenici da
se Bund istovremeno zalagao za klasnu i nacionalnu svijest. Bundisti su pokušali pomiriti ovu
tenziju tako da su tumačili kako je njihova briga
za poboljšanje uvjeta Židova istovremeno igra
na smanjenje osjećaja nacionalne posebnosti.
Grossman je završio studij za inženjera na Moskovskome državnome sveučilištu i kao takav
radio je do 1930. u Donjeckome bazenu, industrijskome području današnje Ukrajine. Gradio
je «novo društvo» i vjerovao da je eliminiranje
kontrarevolucionara opravdano. Počinje se
javljati kao pisac. Godine 1930. prelazi u profesionalne književnike. Jedan od prvih njegovih kratkih priča, U gradu Berdichev (
), dobila je povoljne kritike i ohrabrenje od Maksima Gorkog i Mihaila Bulgakova. Godine 1936. objavio je dvije zbirke priča,
a 1937 je primljen u povlašteni Savez pisaca
SSSR-a. Tijekom Velike čistke neki njegovi prijatelji i bliski rođaci uhićeni, uključujući i njegovu
nevjenčanu gospođu.
Hitlerov snage nakon zauzeća Berdičeva 1941.
zarobile su dio tamošnje židovske zajednice,
koji se nije uspio evakuirati. Među uhićenima
se nalazila i Grossmanova majka. Ubrzo je ova
velika skupina od 20.000 do 30.000 nevinih
ljudi ubijena. Grossman se tada, premda oslobođen vojne obveze, dragovoljno javlja za bojišnicu, gdje provodi više od 1.000 dana. Postao
je ratni izvjestitelj popularnog armijskog lista
Krasnaya Zvezda (Crvena zvijezda). Kako je rat
bjesnio, on je pokrivao velike događaje, uključujući bitke za Moskvu, Staljingrad, Kurs i Bitku
za Berlin. Ratno iskustvo pretočiti će i u svoje
romane, kao što su «Besmrtan narod» (
, 1942.), Staljingrad , kasnije preimenovan u «Pravednu stvar» (
).
Za sudjelovanje u bici za Staljingrad nagrađen
je Ordenom crvene zvijezde.
Grossman je opisao i nacističko etničko čišćenje u okupiranima Ukrajini i Poljskoj, te njihovo
oslobođenje od strane Crvene armije, zatim nacističke logore Treblinka i Majdanek. Prikupio
neke od prvih očevidaca holokausta, već 1943.
godine. Njegov članak Pakao Treblinka (1944.)
bio je diseminiran na Nürnberberškom procesu za ratne zločine, kao dokaz za optužbe. Sudjelovao na projektu skupljanja građe o zločinu
holoakusta, Crna knjiga, Židovskog antifašističkog odbora. No, pojava antisemitizma u SSSRu koji je potaknuo sam Staljin potresla ga je do
78
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman...
srži, i on je počinje ispitivati svoju do tada neupitnu vjernost sovjetskom režimu. Nakon što se
u Pravdi pojavio žestoki članak protiv kozmopolitizma, počinje skupljati krhotine svoga odbačenoga židovskoga identiteta. Grossman je u
svojim djelima kritizirao nasilnu kolektivizaciju i
političke represije nad seljacima, koje su dovele
do Holdomora. On je napisao da su «dekretom
(o nabavi žita) seljaci iz Ukrajine, Dona i Kubanja bili osuđeni na smrt izgladnjivanjem, ili ubijani zajedno s malom djecom.»
Grossman nikada nije bio uhićen od strane sovjetskih vlasti, ali njegova dva glavna književna
djela, Život i sudbina te Sve teče, bili su cenzurirani kao neprihvatljivo antisovjetsko štivo, nakon čega je njihov autor postao tolerirani disident. KGB je izvršio pretres Grossmanova stana
nakon što je završio Život i sudbinu i tom su prilikom zaplijenjeni njegovi rukopisi, bilješke, pa
čak i vrpce od pisaćeg strojaa na kojem je pisao
svoje tekstove. Zbog državnog progona, samo
je nekoliko Grossmanovih poslijeratnih radova
objavljeno tijekom njegova života.
Život i sudbina, kao i njegov posljednji veliki
roman, Sve teče (
, 1961.), smatrani
su prijetnjom režimu. Sve teče, jedinstven je
kao stravična osuda sovjetske totalitarne države. Roman Žvot i sudbina objavljen u 1980.
U Švicarskoj, zahvaljujući kolegama disidentima: fizičaru Andreju Saharovuu koji je potajno
mikrofilmirao rukopis, i književniku Vladimiru
Voinoviču koji je mikrofilmove uspio prokrijumčariti u inozemstvu. Druga dva disidenta-istraživača, profesor, Efim Etkind i pisac Shimona
Markish prepisali su tekst iz mikrofilm, uz neke
pogreške. Knjiga je, konačno, objavljena i u Rusiji1988., nakon što je Mihail Gorbačov pokrenuo politiku «glasnosti». Roman «Sve teče» bio
je kao rukopis 1961. zaplijenjen od KGB-a, stoga Grossman piše novu varijantu, koju završava
1963. (u inozemstvu je objavljena 1970., a u
Sovjetskom Savezu 1989.). Grossman je umro
od raka u 1964, ne znajući je li njegova romana
ikada biti pročitali javnosti
*
Cacanov prijevod romana Sve teče treće je
Grossmanovo djelo predstavljeno hrvatskoj
javnosti. Neposredno iza Drugog svjetskog
rata Nakladni zavod Matice hrvatske objavio
je Grossmanov esej Život, a 1950. zagrebački
izdavač «Glas rada» objavio je njegov roman
Stjepan Koljčugin. U svijetu poznati roman Sve
teče… Srbi su objavili 1972. u prijevodu Milana
74-79
Čolića, naklad0m beogradskog izdavača «Obelisk».
Sve teče djelo je koje razotkriva strahote sovjetskog komunističkog totalitarizma. Želio bih
naglasiti kako je Grossman posebno zadužio
ukrajinski narod. On je prvi od sovjetskih disidentskih pisaca progovorio o genocidu koji je
sovjetska KP izvršila 1932.-1933. nad ukrajinskim seljaštvo i inteligencijom. Taj je genocid
poznat u povijesti ukrajinskoga naroda kao Holodomor, ili hrvatski Gladomor. Godine 1929.
započinje tzv. kolektivizacija seoskih gazdinstava. Ona se provodila nasilnim oduzimanjem zemlje agrarnom pučanstvu i njegovim prisiljavanjem da ulazi u komunističke zadruge kolhoze
i sovhoze. Ukrajinski seljački stalež, osim ljubavi
za zemlju, što je značilo i manjka oduševljenja
za sulude komunističke zamisli, imao je i razvijenu historijsku svijest. Ta dva razloga bila
su dovoljna da se agrarno pučanstvo Ukrajine
osudi na istrebljenje – glađu. Doneseni su Zakoni, Ukazi, Dekreti i Nalozi kojima je to «legalizirano». Seljacima su nametnute obveze koje
nisu mogli ispuniti, zbog čega im je za kaznu
oduzeta sva hrana, a kako ne bi bježali zabranjeno im je napuštanje mjesta obitavanja, kupovanje željezničkih karata, kupovanje hrane,
kao i slanje humanitarne pomoći. Ta su područja blokirana policijskim i vojnim snagama koje
su ondje ostale sve dok ljudi nisu poumirali u
strašnim mukama. Nitko nije bio pošteđen, što
znači niti djeca, starci, bolesni, mladež, nitko.
Gladomorom je istrijebljeno oko 7 milijuna, a
možda i više, nevinih ljudi čija je jedina krivica
bila njihovo etničko i socijalno podrijetlo.
Vasilij Grossman imao je hrabrosti, premda nije
Ukrajinac, opisati ovaj zločin epskih razmjera,
o kojemu se sve do propasti SSSR-a nije smjelo
javno govoriti. Čak je i riječ gladomor bila zabranjena. Zbog toga je ovaj genocid do danas
malo poznat našoj, ali i široj međunarodnoj javnosti. Prijevodom romana Sve teče dobili smo
ne samo literarno vrijedno, već historiografski
dragocjeno i moralno gledajući, veličanstveno
djelo. Potrebno je pohvaliti estetsku i tehničku
opremljenost djela, a nadasve dobar hrvatski
prijevod našega vrsnoga rusista i pjesnika, Fikreta Cacana.
79
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
80-99
Gradska kuća i Subotica
(1902.-1941.)
trajanje i promjene
STEVAN MAČKOVIĆ
Zauzevši središnje mjesto u gradu subotička
Gradska kuća, poput i dvije prethodne varoške kuće, u proteklih sto godina bila je nijemim
svjedokom burnih društvenih zbivanja i promjena, izmjene razdoblja mira i ratova, nastajanja i
nestajanja država, ideologija, političkih sustava,
masivnih demografskih izmjena i dr. Svi ti povijesni procesi i pojave nisu imali svoje izvorište
ovdje, niti su kreirani odavde. U Subotici su i pored toga nalazili pristalice i sudionike, protivnike
i oponente, pa su tako kao veliki neizbježni i
neumitni društveni valovi, koji su krenuli s udaljenih točaka u svijetu, zapljuskivali, dodirivali i
mijenjali grad.
Samo dvije kratke godine nakon njenog svečanog otvaranja 1912. godine, okončao se dugi
mirni period koji je i u Subotici rezultirao velikim valom cjelokupnog društvenog uzleta i izgradnjom arhitekture koja će je trajno označiti
i obilježiti. Uslijedio je krvavi Veliki rat koji kao
da je bio samo uvod u II. svjetski rat, nakon 23
godine pokušaja izgradnje i stabilizacije proklamirane nove jugoslavenske zajednice.
I pored svega toga Gradska kuća je trajala kao
objekt, tek tu i tamo okrznuta mecima. Njen
toranj dominirao je svojom monumentalnošću
i služio generacijama Subotičana kao orijentir
u ravnici, ali i kao simbol koga oni nose u sebi.
Promjene u društvu ostavljale su tragove u sadržajima kojima je ona bivala ispunjena. Zamišljena i realizirana kao sjedište gradske vlasti i
administracije i reprezentativnih najamnih prostora, morala je u tom djelu odražavati upravo
sve promjene koje su se odvijale oko nje.
Ako danas taj period od sto godina života
Gradske kuće, pokušamo ocrtati na jednoj historijskoj vertikali i pratiti kroz promjene držav-
nih formacija, kroz koje je prolazila Subotica,
morali bi da ih nabrojimo čak jedanaest.
Do 1918. – Austro-Ugarska Monarhija
1. studenoga 1918. – Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca,
28. lipnja 1921. – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
3. listopada 1929. – Kraljevina Jugoslavija
12. travnja 1941. – okupacija, «vraćanje» pod
krunu Sv. Stjepana (Magyar királyság)
Od 7. ožujka do 29. studenoga 1945. – Demokratska Federativna Jugoslavija.
29. studenoga 1945. – Federativna Narodna
Republika Jugoslavija
7. travnja. 1963. – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
27. travnja 1992. – Savezna Republika Jugoslavija
4. veljače 2003. – Državna zajednica Srbija i
Crna Gora
3. lipnja 2006. – Republika Srbija
U praćenju odnosa i mjesta koje je Gradska
kuća imala u naznačenom razdoblju, kroz jedan sažeti historijski osvrt, ograničili smo se na
period Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine
Jugoslavije. U njima izlažemo karakteristične
povijesne okvire, pratimo i dajemo ocjenu uloge koju je Gradska kuća i administracija u njoj
imala. Isto tako dajemo i pregled prvih ljudi
gradske uprave, odnosno gradonačelnika.
SUBOTICA I NJENE GRADSKE KUĆE – Stare
gradske kuće svojom ulogom i izgledom obilježavale su historijske epohe te predstavljaju
predmet istraživanja za lokalnu povijest svakoga grada. Služile su kao sjedišta gradske vlasti i
80
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
administracije, gradonačelnika, gradskog vijeća
i njegovih tijela. Zgrade sa takvom namjenom
zauzimale su središnji položaj u gradu. Građene su u duhu vremena, bile su moderne, impresivne, dominantne. Kao dokaz ekonomskog
prosperiteta, gradovi posebnu pažnju prosvjećuju upravo gradnji gradskih kuća koje, nerijetko, predstavljaju izuzetna djela s aspekta arhitekture i povijesti umjetnosti. Kao utjelovljenje
vlasti, bile su u tim davnim vremenima otuđene
od stanovništva, koje ih je redovno doživljavalo
sa strahopoštovanjem.
Historija subotičkih gradskih kuća počinje sredinom XVIII. stoljeća kada Privilegijem komorske
varoši, 1743. godine, Subotica stječe municipalnu samostalnost i dobiva građansku samoupravu. U nedostatku odgovarajuće zgrade, prema
istraživanjima subotičkog povijesničara Istvána
Iványija, sastanci Gradskog veća održavani su
u kućama senatora, a malobrojna gradska administracija nalazila se u kući Istvána Ándorta.
Takvo stanje je ostalo sve do 1751. godine,
kada je sagrađena prva Gradska kuća na glavnom trgu Subotice, gotovo na istom mjestu na
kojem su kasnije podignute i druga i sadašnja.
Glavna zgrada sagrađena je od cigala i čerpića,
a imala je svega četiri prostorije: vijećnicu, prijamnu kancelariju, kancelariju poreznika i arhivu.
Novi zatvor i u dvorištu kuhinja, ostava, hambar
i dvije štale dograđeni su 1754. godine.
Poslije proglašenja Subotice slobodnim kraljevskim gradom, 1779. godine, Gradska kuća
postaje tijesna za sve veću administraciju pa je
1781/82. godine znatnije proširena i pri tome
je promijenjen njen izgled. Postojećem objektu
dodan je jedan kat, a fasada je ukrašena ranim
baroknim elementima.
Porastom ekonomske moći vladajuće klase u
Subotici se javlja tendencija za izgradnjom bogatijih i raskošnijih građevina. Grad se razvijao
takvom brzinom da je već 1828. godine Subotica sa 34.358 duša zauzela visoko, peto mjesto
po broju stanovnika u zemlji. Skladno tome,
uslijedio je i rast zaposlenih u političkoj vlasti i
administraciji. Sve to, dovelo je do potrebe da
se izgradi zgrada po novom ukusu, prilagođena
naraslim potrebama grada. Već 1820. godine,
Komisija sastavljena od: gradonačelnika, tri senatora, predsjednika Zaklete općine i gradskog
80-99
građevinskog inspektora odgovornog za izgled
unutrašnjosti grada, predložila je izgradnju
nove gradske kuće.
Tek, nekoliko godina nakon inicijative srušena
je postojeća i na istom mjestu, ali na većoj površini sagrađena nova, druga po redu gradska
kuća u Subotici, 1826.-1828. godine. Podignuta
je katna, barokna zgrada sa tornjem kojeg su
krasili zvono i sat. U tornju je bila smještena i vatrogasna osmatračnica. Potrebno je ovdje opet
citirati Istvána Iványija, koji u svojoj monografiji
povodom otkrivanja Gradske kuće, 1828. godine, između ostalog, piše: «Povodom proslave
rođendana kralja Franje, 12. veljače, svečano je
postavljen i blagoslovljen kamen temeljac – ili
bolje rečeno završni kamen – za novu gradsku
kuću, uz uobičajenu ceremoniju, misu, muziku, iluminaciju, transparente koji se odnose na
Franju, topovsku paljbu, prigodne govore itd.
Zgradu i završni kamen blagoslovio je župnik
Antun Šarčević. Završni kamen postavljen je
na sjeverozapadnom uglu zgrade, na mjestu
sadašnjeg Arhiva, a ispod njega su pohranjene,
prema običaju, novčanice koje su tada bile u
modi i spisak tadašnjih državnih dostojanstvenika i gradskih službenika.»
Ubrzo sa napretkom kapitalističkog razvoja,
međutim, i ova građevina postaje nepodesna.
Godine 1892. Iványi piše: « ... na glavnom trgu
grada najpoznatija zgrada je Gradska kuća ...
Sama po sebi zgrada je dosta zgodna i skladna,
ali je sada već pomalo niska i sa tornja se jedva
pruža pogled na susjedne ulice, gdje već ima
viših kuća ... neke kancelarije je trebalo smjestiti
u privatne kuće ...» Početkom vijeka su, između
ostalog, i ovako govorili o gradskoj kući: «Nitko nije žalio dobru staru hrpu kamenja kada se
radilo o njenoj obnovi ili ponovnoj gradnji. To
znači da zgrada nije bila pošteđena ni kao starina ni kao spomenik kulture, ukoliko joj je nedostajalo građevinske i ornamentalne ljepote, a
estetski aspekti očigledno su govorili više protiv
nje nego u njenu korist.»1
1 Városháza-Szabadka 1912-felavatásának ünnepére.
Szerkesztette és kiadja Braun Henrik, Nagyvárad
1912. (Gradska kuća – Subotica, Svečanost otvaranja
1912. godine, Priredio i izdao Henrik Braun, Veliki
Varadin ( Rumunija) 1912.
81
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
Izgradnja nove ili treće gradske kuće počela je
1908. godine. Pregovori o novoj gradskoj kući
su počeli 1906. godine i u njima je glavnu ulogu imao dr. Károly Bíró, gradonačelnik Subotice. Na tom položaju je bio od izbora krajem
1902. godine, kada je porazio protukandidata, dotadašnjeg gradonačelnika i neospornog
vođu Lazu Mamužića, čiju ideju o rušenju stare
i podizanju nove varoške kuće, upravo on preuzima i realizira. Bivši gradonačelnik, ne samo
da nije uspeo u svom naumu, nego u žestokim
političkim borbama biva optužen za malverzacije i poražen. Kasnije se, istragom od Saborom određenog Povjerenstva, pokazalo da je
bio lažno optužen od političkih protivnika.
Razvoj grada u narednom periodu biće obilježen pečatom ruke Károlya Bíróa. Za realizaciju
izgradnje tako velebnog objekta kakva je Gradska kuća neophodna su bila velika sredstva, do
kojih je grad došao prodajom 2.000 jutara pijeska i zemlje. Zbog toga je ostala uzrečica da
je Gradska kuća nastala na pijesku i od prodaje
(prim. aut.) pijeska.
S druge strane, Subotičani su navikli na staru
gradsku kuću i nisu se radovali njenom rušenju. Tadašnji tisak pratio je događaje i u osvrtima često bio veoma kritičan. Zbog izgradnje
nove gradske kuće srušeno je i nekoliko zgrada
pored stare gradske kuće. Stanovništvo je izgradnju pratilo dosta nepovjerljivo.
Projektanti nove gradske kuće su Marcel Komor i Dezsö Jakab. Obojica su bili iskusni
projektanti, a u Subotici su već bili poznati po
projektu sinagoge za subotičku Židovsku zajednicu. U gradskom veću mnogi su mislili da bi
nova gradska kuće trebala biti u neobaroknom
stilu, kao gesta poštivanja prema Mariji Tereziji
(koja je gradu dodijelila privilegij, 1779. godine).
Ipak, odluka je bila da ona bude projektirana u
stilu mađarske secesije.
Gradska kuća je sa svim njenim dijelovima izgrađena 1910. godine, i 20. kolovoza 1910.
osvećena, radnje u prizemlju su useljene početkom studenog, počeo je i rad pojedinih
gradskih službi, ali je u potpunoj funkciji tek od
1912. godine, jer je tada završeno ukrašavanje
enterijera.
80-99
SUBOTICA, GRAD U RAZVOJU – Krajem XIX.
i početkom XX. stoljeća Subotica se mijenja,
napreduje i izgrađuje. To se opaža kako na gospodarskom, kulturnom i urbanističkom, tako i
demografskom polju. Tako je Subotica 1870.
godine treći grad Ugarske, odmah iza Budimpešte koja ima 270.685 i Segedina sa 71.022
stanovnika, Novi Sad ih tada ima 19.303. Od
1880. godine, po rezultatima državnih popisa
koji su obavljani svake desete godine, stanovništvo našeg grada bilježi konstantan rast.
Rast broja stanovnika Subotice je bio specifičan
u okvirima drugih mađarskih županija, pošto je
bio veliki prirodni priraštaj i pored izraženog
mortaliteta u prvim godinama, a manje se oslanjao na doseljenike. Tako je prirodni priraštaj za
period 1901.-1910. bio 7794, a doselilo se tek
3223. lica.
Zahvaljujući željezničkoj pruzi od Segedina prema Somboru, (1869.), a kasnije i budimpeštansko-beogradskoj Subotica izrastaju u prometno
čvorište, ubrzava se njen urbani razvoj. Zasuta
je bara koja je odvajala željeznički kolodvor od
grada. Dalji ulaz ka centru vodio je ulicom koja
će postati jednom od glavnih gradskih šetališnih odrednica – tzv. Korzo. Ona izlazi na glavni
trg kojim je dominirala upravo Gradska kuća.
Kao plod gospodarskog razvoja, u zadnja dva
desetljeća XIX. stoljeća i grad ubrzano mijenja
svoj izgled. Na njegovom uređivanju počeo se
zamjetno angažirati već gradonačelnik Lazar
Mamužić2, koji je dao da se izradi regulacioni
plan, započne postavljanje kaldrme, a od 1891.
godine i asfaltiranje ulica i uvođenje kanalizacije. Osvjetljavaju se gradske ulice, prvo petrolejskim, zatim plinskim3, a na kraju, od 1897. godine i električnim lampama.
Od samoga kraja XIX. st. i početkom novoga
vijeka Subotica dobiva nekoliko javnih objekata. Tako je podignuta zgrada Nacionalne kasine
(danas Biblioteka, 1894.), zatim Gradska bolnica Marija Valerija (1897.), pa vojarna na Palićkom
2 Lazar Mamužić (1.3.1847.- 25.7.1916. ) studirao
pravo u Gracu i Budimpešti. Imao odvjetničku kancelariju u Subotici, izabran 1881. za poslanika Ugarskog
Sabora, a za gradonačelnika 1884. godine. Vidi:
Viktorija Aladžić, Dva gradonačelnika – graditelja
Subotice na prekretnici vekova, Rukovet 9-10-11-12,
Subotica 2000, 39-43.
3 Plinara je osnovana 1890. godine kada se polažu i
vodovi. Prvo je bila pod upravom privatnika a od 1917.
je otkupljena i stavljena pod gradsku upravu.
82
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
putu (1899.), zgrada stare Kolijevke (1900.), te
dvije crkve; sv. Roka (1896.) i sv. Juraja (1897.).
Nadalje, izgrađene su mnoge salaške škole, zabavišta i željeznički kolodvor.
Godine 1910. unutrašnji dio grada ima 622 hektara, 250 ulica i 14 trgova. «U osam gradskih
kvartova (krugova) i Šandoru živelo je 1910.
godine 46.762 osoba, dok je na široj teritoriji
grada živelo 46.470 stanovnika.»
«Secesijska Subotica bila je grad mladih. Samo
četrvtina stanovništva bila je 1910. godine starija od 40 godina, a mladi do 20 godina činili
su gotovo polovinu stanovništva. Slika bi bila
još upečatljivija da Subotica nije bila neslavni
rekorder među gradovima, i to na državnom
nivou, po smrtnosti djece. U ukupnom broju
umrlih djeca koja su okončala život do navršene 5. godine starosti činila su danas neshvatljivih 50-60%.»
Između 1903. i 1912. grad ulaže velike sume u
popločavanje ulica. U tom razdoblju površina
od 126.684 četvornih metara kolnika je dobila
odgovarajuće pokrove ili bila popločana u dužini od 74 km, od čega je 36 km. asfaltiranih,
a 18 km. popločanih ciglom. Snabdijevanje
vodom su osiguravali bunari, otvorenog tipa,
koji se sve više zamjenjuju onima sa pumpom
i arteškim. Grad nije imao vodovod. Vjesnici
prodora modernih tečevina na ove prostore bili
su pojava prvog automobila (1901.), prvi let avionom Ivana Sarića (1910.) kao i prvi stalni kino
iste godine.
O značaju Gradske kuće u očima vladajuće
gradske elite, govori da su 30. studenog 1912.
godine gradske vlasti donijele odluku da se
na Svjetskoj izložbi građevinarstva u Leipzigu,
1913. Subotica predstavi upravo novoizgrađenim objektima na Paliću i sa Gradskom kućom.
Geografski udaljen, od glavnih bojišnica, u razdoblju od 1914. do 1918., grad se od ratnih razaranja – sačuvao.
VLAST, GRADONAČELNICI – Slobodni kraljevski grad Subotica, po statusu u rangu županije,
je na čelu imao gradonačelnika pored velikog
župana. Gradonačelnik je predsjedavao i vodio
rad Gradskog vijeća.
DR. KÁROLY BÍRÓ (21.siječnja 1864.-21. veljače 1945.), školovao se u Subotici i Budimpešti,
doktor prava postaje 1887. Od 1889. je odvjet-
80-99
nik. Na izborima krajem 1902. Godine izabran
je za gradonačelnika Subotice. Po dužini obavljanja funkcije drugi je u subotičkoj povijesti,
iza svoga prethodnika Lazara Mamužića koji je
grad vodio punih 18 godina (1884.-1902.). Neraskidivo je vezan za podizanje Gradske kuće.
Zahvaljujući upravo njemu i njegovoj inicijativi
došlo se do realizacije toga projekta. Nakon
promjena imperija nastavio je da živi i radi u Subotici. Na funkciji gradonačelnika: 21.12.1902.
-11.11.1918.
DR. LUKA PLESKOVIĆ – Studij prava i doktorat okončao je u Budimpešti. Kao komesar
mađarske vlade u Budimpešti vršio dužnosti
gradonačelnika i velikog župana. U kasnijem
periodu nastavio djelovati u pravcu afirmacije
mađarskih interesa u gradu. Bio je istaknuti član
Mađarske partije i predsjednik udruge Népkör.
Na funkciji v. d. gradonačelnika: 12.11.1918. –
19.11.1918.
SUBOTICA U NOVOJ KRALJEVINI (1918.1941.) – Ulaskom vlaka kojim je ovamo doputo-
vao VIII. pješadijski puk srpske vojske, iskrcavši
se na željeznički kolodvor 13. studenoga 1918.
godine, započela je promjena imperija. Događaji do kraja godine brzo su se smjenjivali. U
Novom Sadu je 25. studenoga 1918. proglašeno odcjepljenje od Ugarske i pripajanje Kraljevini Srbiji, a nesumnjivo najznačajniji od svih
bio je trenutak formiranja nove države Južnih
Slavena 1. prosinca iste godine. No, sve do potpisivanja tzv. Trianonskog sporazuma 4. lipnja
1920. u međunarodno pravnim okvirima koji su
bitno odredili i društvenu klimu, vladao je jedan
državno pravni provizorij. Povlačenjem demarkacione, odnosno kako će pokazati nove granične linije, Subotica je izgubila petinu svoga
teritorija, Mađarskoj je pripalo 16.996 jutara
(195 četvornih km.), dijelova pustara Tompa,
Kelebija i Čikerija, sa oko 8.000 svojih stanovnika salašara.
Po ulasku u novu državnu formaciju, koja je
imala povijesno kratko ali sadržajno zbijeno
trajanje – nepune 23 godine, Subotica je u svoj
punoći i složenosti društvenog života, odavala
niz svojih specifičnosti isto kao što je oslikavala
sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala
Kraljevina SHS. Centralna vlast je 27. siječnja
83
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
1920.godine, kraljevim ukazom, osnovala u
Subotici Pravni fakultet. Tim činom se htjelo
pokazati sa koliko sigurnosti se odnose prema
najsjevernijoj točki novopripojenih teritorija.
Teške socijalne prilike u gradu uz one koje su
se prelijevale iz susjedne Mađarske, gdje je
buknula revolucija, rezultirale su u Subotici 18.
travnja 1920. godine tzv. «Zelićevim pučem».
Pobuna je ugušena, a Zelić pritvoren i kako se
smatra bačen sa III. kata Gradske kuće4. Veliko
slavlje je bilo 20. lipnja 1920. godine, kada se
proslavljalo potpisivanja mira sa Mađarskom i
pekao vol na ražnju na Trgu. Sa balkona Gradske kuće skup je pozdravio i dr. Vranje Sudarević, veliki župan. U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gde bi bilo više Mađara, ali i Bunjevaca, odnosno Hrvata. Njihova koncentracija
je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i
dužih povijesnih procesa koji su bili potaknuti
upravo tim stanjem. Bunjevci, odnosno Hrvati
bili su dragocjena, čak presudna utega na vagi,
kada je trebalo potvrditi slavensku dominaciju na ovom prostoru. Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim
ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu
cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima
drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja
režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače
i od Bunjevaca, odnosno Hrvata, očekivalo se
prihvaćanje a u najmanju ruku prilagođavanje,
državotvornoj politici koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali
i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.
I pored toga, u Subotici se činilo kako nacionalne zajednice Mađara, Bunjevca, odnosno
Hrvata, Srba, Nijemca, Židova, žive mahom
jedno pored drugih, manje ili više zatvoreni u
svoje uže okvire. U svakodnevnom, običnom
životu, ove su zajednice, izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih
dodira. Na planu javnog, kulturnog života,
bile su gotovo u potpunosti odvojene. To i nije
bilo čudno, s obzirom da dominantna državna
ideologija toga doba, nastupajući u pobjedničkom naletu, u prvom redu nastoji nacionalizirati, ili slavenizirati, što će reći, u konačnici, posrbiti cijeli društveni život na ovim prostorima.
Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije
4 Prema službenom priopćenju Policije skočio je kroz
prozor i izvršio samoubojstvo.
80-99
mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje
bi nesrbi svojevoljno i rado prihvaćali, amalgam
koji bi ih sa većinskim narodom spajao i ujedinjavao. Uvijek je ostajao preveliki jaz između
onih koji su se smatrali gospodarima prema
onima koje su tretirali kao podređene, manje
vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali
u i školskom sustavu, kulturi pa i u privredi. Po
radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I. visjeli su natpisi: «Govori državnim
jezikom. Ko ne govori državnim jezikom, taj je
neprijatelj države!»
Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10.000 tzv. «kuferaša», kako ovdje zovu
državne činovnike i lica iz drugih krajeva zemlje
... Ta kombinacija državne politike uz pretjerani
nacionalni ponos, koji bi ne rijetko prerastao u
zamorni patos, a kojim je zračio «osloboditeljski» srpski nacionalni korpus i u Subotici, dovodila je i izazivao valove psihoza, nesigurnosti,
nezadovoljstva, pa i netrpeljivosti u prvom redu
kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda.
Isto tako, «manjinci» su bili izloženi permanentnom pritisku koji bi prerastalo i u pravo nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile
Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koja je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina,
te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke
omladine (SRNAO) ili četničke organizacije,
koje nisu prezale ni od terorističkih napada na
predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je primjerice u listopadu, akcijom
SRNAO spriječeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u kinu «Lifka».
Židovi su često posprdno nazivani «judeomađarima» i žestoko napadani kroz tisak, a bilo je i
ekscesa u svakodnevnom životu. Jedan od njih
je izazvao gradski činovnik Lazar Turanov, u kavani «Narod», 1. srpnja 1924., kada je prema
izjavama svjedoka ispljuskao konobaricu Nally
Alein, psovao joj židovskog Boga i optužio je
da vara državu, neizdavanjem blokova za luksuzni porez. O tome je sačuvan cijeli predmet,
zajedno s disciplinskom istragom vođenom u
povod toga slučaja, iz 1925. godine.
Dodajmo, strance je po dolasku u Suboticu
čekalo obavještenje da su u obvezi prijaviti se
84
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
«Prijavnom uredu» koji se nalazio na III. katu
Gradske kuće.
Zbog manjka stambenog prostora, Gradsko
veće je odlučilo sprovesti izgon ratnih doseljenika, nastanjenih u Subotici između 27. srpnja
1914. i 15. siječnja 1919.godine. Među inima,
nove vlasti pokušavaju iseliti i bivšeg gradonačelnika dr. Károlya Biróa.
Prvih godina u novoj državnoj zajednici, traje
i u Subotici neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu
praksu i običaje koje donose i sprovode nove
vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i
na obične ljudske, susjedske i druge kontakte.
Premda se na planu gradske uprave, a pogotovu administracije mnogo toga nastavilo kretati
po inerciji modela iz mađarskog upravljačkog
razdoblja – stvarni okviri sve više poprimaju
potpuno drugačije obrise.
A uspostavila se začudna mješavina zatečenih
mađarskih i novih zakona, što ne rijetko stvara,
i ne samo na razini prava, komplicirane i zamršene situacije. Politički život i njegov utjecaj je
postao iznimno važan. No, samo je manji dio
subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Pred neslavenske manjine, za Mađare i Nijemce, postavljane su prepreke koje su im onemogućavala
sudjelovanje u glasanja, sve do 1923. godine.
Također, bili su isključeni iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom.
Gradski i državni službenici morali su polagati
zakletvu Kralju kako bi mogli opstali na poslu,
te su morali ispunjavati stanovite kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provijavala je manje-više prepoznatljiva atmosfera
nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je
grijala iredentizam i revanšizam s mađarske, te
žestoke reakcije s one druge strane. Subotički
mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na
reviziji granica s Mađarskom i Rumunjskom, što
je nailazilo na oštre osude iz tzv. «nacionalnog
bloka».
Zbog čega je takav politički i ideologijski sustav,
nastao za prvi poratnih godina, naišao na neslaganje, pa i kritiku srpske intelektualne elite, daje
prof. Mirko Kosić5, u svome časopisu Društve5 Prof. dr. Mirko Kosić (r. 27.03.1892. ) Docent u
Subotici na Pravnom fakultetu od 7.10.1922. a redovni
80-99
ni život6. Tako on u članku Naš nacionalizam i
kultura,7 piše: «Pre ostvarenja državnog jedinstva bilo je narodno jedinstvo jače, čistije i
opštije no posle ostvarenja.» i dalje: «Veliki vojni
uspesi, ogromne žrtve, gubitak najboljih ljudi,
nadiranje i penjanje u vojnoj i političkoj hijerarhiji mnogih loših, nedoučenih i nedostojnih, te
opšte posledice dugih ratovanja pomerili su
ravnotežu srpskog nacionalnog duha.» «Nacionalizmu je dat odušak u centralizovanju, u odricanju od Krfske Deklaracije, u posrbljivanju
Bunjevaca, u batinanju republikanskih Hrvata,
u jakobinskom terorisanju slobode mišljenja i ispovedanja … Nekoliko dobro organiziranih klika bezobzirnih eksploatatora narodne države
ščepalo je državni aparat u svoje ruke i stara se
da ga ne ispusti. Sve što je pohlepljivo, sve što
je slabo i bedno moralo im je prići …». «Sve što
je poluanalfabeta i sve što je levantijski nevaspitano dokazuje kako je glavno održati državu
onakovu kakove je (pa i ‘poštovati’ je!), da je
autonomija i federalizam put k rasulu i nekulturnosti (n.pr. Sjedinjene države, Švajcarska
…), a centralizam čvrsta brana opstanka (n.pr.
predratna Ugarska, Rusija … ). Balkanski Srbi
znaju za autonomije kao prelaz ka konačnom
otcepljenju, to su naučili u Otomanskoj Imperiji.»
Prof. Kosić piše i kako bi centralizam bio manje štetan da « … nije onog ogromnog broja
kulturno veoma sirovih, socijalno nepogodnih
i moralno podozrivih individua u tzv. srpskoj
inteligenciji, naročito u pojedinim granama državne uprave (policija, carina). Zalaže se protiv
majoriziranja u pitanjima «posebnih plemenskih celina, Hrvata, Slovenaca» i naglašava da
vječito podvikivanje: «Mi smo vas oslobodili!»
ne pridonosi rješavanju niti jednog problema.
Primjećuje da su Srba skloni obožavanje države i sile, te predlaže neke putove izlaska iz krize,
gdje je «vrhovni cilj poboljšanje našeg kulturnog života.» I u svezi toga smatra da je potrebno suzbijati i sve iluzije glede uspostavljene
kulturne razine, objašnjavajući rezultat glasanja
koruških Slovenaca; «…glasali su protiv našeg
gospodina ‘žace’ koji oslovljava ‘oslobođenu
braću’ sa ‘nazad stoka’, glasali su protiv naših
profesor od 21.8.1925. godine.
6 Društveni život, socijalno-naučni časopis, knj. 3,
Beograd 1921 (urednik dr. Mirko Kosić)
7 Društveni život, str.243-248.
85
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
levantijskih carinika, protiv batinanja i ‘rekvirisanja, protiv militarizma …. Ne može se ozbiljno tvrditi da je jedna periferijalna oblast, koja
naginje susednoj višoj kulturi ‘prazne glave’».
GRAD, REPREZENTATIVNI CENTAR I ZAOSTALA PERIFERIJA – Od samih početaka povaroši-
vanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine
XVIII. stoljeća, Suboticu kao administrativnoupravnu cjelinu odlikuju neke osobine koje se
kao konstanta protežu bezmalo do danas. Tako
se može istaći da se prostire na velikoj površini, da užem gradu gravitiraju okolna naselja i
salaši, a to sa sobom povlači i vrlo specifičan
teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u užem gradu,
s naznakama karakteristika građanskog sloja,
a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim
stanovništvu sela. Suboticu, ili kako je glasio
zvanični naziv – Slobodni kraljevski grad Suboticu (Szabad királyi város), od dobivanja tog
statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu
formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki
sadržaj toga pojma, kao političko-administrativno područje, činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima
(vanjski grad). Ona je zauzimala površinu od
ukupno 974,5 četvornih km². Prema podacima
gradskog inženjera Koste Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić
tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko
60.000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2.500,
a na Pustarama oko 40.000. U cjelini mora
se govoriti o relativnoj zaostalosti u oblasti
gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je
samo reći da Subotica u čitavom međuratnom
razdoblju nije dobila javnu vodovodnu mrežu,
snabdijevanje je vršeno sa javnih (arteških ili
dubinskih) i privatnih bunara, kanalizacija je
bila izgrađena samo u manjoj mjeri, a i ta je
bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina
putova je bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, bili su to zapravo tzv.
ljetni putovi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog
blata, javna rasvjeta je pokrivalo samo manji
gradskog središta.8
8 Inž. Kosta Petrović predlagao je 1925. godine u
5 tačaka plan za rešavanje komunalnih problema:
1. izgradnja vanjskih puteva, 2. kaldmrisanje ulica u
gradu 3. izgradnja vodovoda i kanalizacije 4. izgrad-
80-99
Upravo samo taj dio, oko monumentalne
Gradske kuće, odavao je doista sliku i dojam
grada, ondje su bile skoncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana,
elitne trgovačke i druge radnje, tu se rasprostirala tramvajska pruga, kao popločane ulice i
trotoari. A samo nekoliko blokova dalje od tog
blještavog reprezentativnog dijela grada, nizale su se skromne kuće od naboja siromašnijih
Subotičana. Uobičajeno je bilo da se privatne
kuće na periferiji grade od naboja, tzv. čerpića
(zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih kuća su prizemne, rijetke su katnice. U Aleksandrovu, na zemljištu tzv. Novog
sela dobivenog od Ministarstva za agrarnu
reformu, grade se kuće naseljenicima. U 1922.
godini Subotica ima 15.520 kuća, od toga tri
četvrtine građene su od naboja. Takva situacija
mijenjat će se vrlo sporo.
Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu
nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture, sa
blatnjavim ulicama bez ikakvog osvjetljenja.
Možda i u tim činjenicama treba tražiti i korijene rasprostranjenog označavanja Subotice
kao «najvećeg europskog sela». A ona je doista bila velika po površini, toliko da bi se po
pokazateljima iz nekih drugih gradova, u njezin
habitus moglo smjestiti tri puta više stanovnika.
Premda se većina stanovništva, iz tog razdoblja, bavila poljoprivredom, Subotica nikako
nije bila – selo. Prije bi se moglo reći; ona je
posjedovala, i možda nedovoljno brzo, izgrađivala sve elemente što karakteriziraju gradove,
počevši od materijalne osnove, privrede, ekonomije, poljoprivrede, trgovine, bankarstva,
preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih
i tramvajskih pruga, do zaključno, s dometima
iz oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola. Ipak, zadržavala je usađene osnove
ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i
tanak sloj građana, oko koga se koncentriralo ostalo, brojno stanovništvo. Drugi gradovi,
poput Beograda, Zagreba ili nešto bližeg Novog Sada, koji su unijeli u novu državu slične
ili znatno manje demografske potencijale, razvijali su se znatno brže i bjelodano uspješnije
od Subotice. Otegotna okolnosti za Suboticu
u tom vremenu su bili njezin pogranični polonja moderne klaonice 5. izgradnja pozorišta. IAS,
F:47. Gr. 1891/1925
86
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
žaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen pretežito poljoprivredni
karakter u produkciji, a osobito nepostojanje
znatnijeg i razvijenijeg slavenskog (srpskog i
hrvatsko-bunjevačkog) građanskog sloja, bez
kojega su nemogući visoki dometi u kulturi, javnom životu, pa i u vođenju politike.
Jedna od karakteristika Subotice je bila da se
teritorija grada prostirala na velikoj površini.
Tako nalazimo podatke da je atar grada 1914.
godine iznosio 169.192 jutara i 334 hvati, od
toga 118.883 jutara i 881 hvati oranica, a 1918.
godine se smanjio na 116.928 jutara, od toga
9.686 jutara i 1.105 hvati oranica.9 Grad je
imao u svom posjedu i davao u zakup zemlju.
O važnosti tog načina financiranja gradske blagajne govori i sam put kako je došao da novca
za izgradnju Gradske kuće, ali se pravdao i za
stagnaciju u kasnijem vremenu: «Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto
je izgubila veći dio svoga imanja, i to:
a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj
16.884 kat. jutara,
b) agrarnom reformom oduzeto je
11.163 kat. jut.
Dakle Subotica izgubila je
28.047 kat. jut.»10
ZAMJENA SIMBOLA VLASTI U GRADSKOJ
KUĆI – Jasno je da vladajućoj ideologiji i praksi
nisu odgovarali elementi iz mađarske nacionalne povijesti i kulture kojima se bili ugrađeni u
Gradsku kuću. Oni su bili sklonjeni ili zamijenjeni. Tako su skinuti i sklonjeni vitraži iz velike
vijećnice, dok su plastike sa grbnom ornamentikom na vanjskim dijelovima zamijenjene. Tako
je ing. Iso Starsburger dobio nagradu za postavljanje državnih grbova na Gradsku kuću.11
U 1921. godini vrši se nabavka natpisa ćirilicom
i latinicom, nacionalnih grbova i jugoslavenske
trobojke od fabrike Žolnai.12
Dva lifta su počela da se upotrebljavaju za prijevoz stranaka i posjetitelja od 1. lipnja 1920.13
Liftovođe su naplaćivale i karte, u zavisnosti ide
9 Narodne novine, 12.2.1928.
10 Historijski arhiv Subotica (HAS), F: 047. XV
255/1925.
11 HAS, F 47. 1373. 60 XV/1922
12 HAS, F:47. III 406/1923
13 HAS, F:47. XVI 30/1923
80-99
li se na I., II. ili III. kat. Samo su se namještenici
u zgradi i vojni invalidi mogli voziti besplatno.
U 1928. godini vrši se nabavka 300 kg ulja za
patose, a u ponudi je stajalo da je prvoklasno
i «bez nesnošljiva mirisa». Redovne popravke i
održavanje objekta su kontinuirano vršene14.
S početka dvadesetih godinama i Ministarstvo
unutrašnjih dela se interesira za umjetnička
djela koja su ostala iz mađarskog perioda. Tako
po njihovom naređenju br. 348/1924. koje je
klasificirano kao povjerljivo, Gradski inženjerski
ured dostavlja popis umjetničkih djela kojima
su autori Mađari. On je razvrstan na grupe.
Tako su popisane:
A) «slike na staklu» od Mikše Rota (18 komada),
B) «slike sa masnom bojom» (21 djelo),
C) «kiparske radnje» (dva djela).
Ovo je pitanje očito intrigiralo javnost i pojedince, ne samo u Subotici. Tako je jedan revnosni
detektiv Državnog tajnog redarstva za B.B.B.
svojim dopisom od 30. siječnja 1926. godine
skrenuo pozornost svome šefu da se na stupovima kod ulazu u Veliku vijećnicu, nalaze
simboli mađarske krune, na zidovima spomen
natpisi, a «u prozorima izrađeno slikano nova
gradska kuća i stara a više njih stoji ispisano mađarskim slovima Szabatka szabad kiralyi varos
...» Detektiv smatra da te stvari treba odmah
ukloniti, da «nas ne bi neprijatelji ismevali».
Kao rezultat toga inženjerski ured pokreće postupak «preinake građevnih ukrasa u varoškoj
kući, koji napominju staru mađarsku vladavinu»
i sastavlja predračun o tim poslovima. On je
iznosio 19.800 dinara. Ali pošto gradsko računovodstvo piše da nema toliko novaca u proračunu, tim radovima se nije pristupilo.
Sličnog je sadržaja i predmet sa dopisom poznatog subotičkog novinara i pisca Lazara Stipića. On piše gradskim vlastima 30. ožujka 1926.
godine i postavlja pitanje što namjeravaju učiniti s «onim mađarskim historijskim slikama i staklenim mozaicima, koje imaju veoma veliku vrijednost, ali su zbog svoje sadržine osuđene na
potpuno isključenje iz javnosti». I dalje navodi
da su one izložene propadanju. Upravo zbog
toga, «kada grad već ne može imati druge koristi od ovih skupocenih stvari» on daje prijedlog da bi ih trebalo što prije prodati, pa bi time
Grad došao do kapitala. Navodi da se i grado14 HAS, F:47. 234/1928
87
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
načelnik Albe Malagusrki kao i članovi Senata
slažu sa tom idejom. Ipak se odustalo od prodaje tih vrijednih umjetničkih djela, a ona su i
dalje ostala u gradskom vlasništvu sakrivena u
podrumima Gradske kuće, čekajući neka druga vremena. Očito se Stipićeva namjera nastoji uklopiti u onodobnu misao glede mađarske
ostavštine, unutar vladajuće, dakle, ideološke
paradigme.
DOGAĐAJI OKO I U GRADSKOJ KUĆI – U
Gradskoj kući i oko nje dešavalo se mnogo
toga što je odražavalo vrijeme i društvenu
klimu pojedinih perioda. Bilo je tu političkih
skupova, mitinga, posjeta, izložbi, predstava ...
Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće, redovito koriste mogućnost da održavaju
svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom
kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici
Gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi
toga oni su morali prvo se obratiti Senatu, a
on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole
za održavanje, određivao takse, gradski porez
na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja
i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih
službi. Tako je i Gradska kuća bila mjesto
nekoliko značajnih događanja. Isto tako, Velika
vijećnica, vestibil i drugi prostori poslužili su da
ugoste mnogobrojne značajne goste. U kratkoj kronologiji ističemo samo neka događanja
koja su vezana za te prostore:
Studenog 1910. godine useljeni su trgovci u
radnje u prizemlju i od tada taj prostor ima
takvu funkciju.
Zasjedanje Narodnog odbora Bunjevaca i Srba
na dan dolaska vlaka sa srpskom vojskom 13.
11. 1918. godine. U Velikoj vijećnici otpočeo je
24. 3. 1919. godine Kongres socijademokratskih
organizacija Bačke, Banata i Baranje15.
Njegovo veličanstvo regent prestolonasljednik
Aleksandar posjetio je Suboticu i prenoćio
upravo u Gradskoj kući 26. 7. 1919. godine.16
Održao je i pozdravni govor sa balkona u
kome je istakao da je «Subotica naša i ostaće
15 Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja
1918 -1921. godine, Subotica 1966, str. 49.
16 Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja,
građa za istoriju Subotice, Subotica 1934, str. 197. U
lijevom krilu Gradske kuće domaćini su ispraznili 16
prostorija za visokog gosta i njegovu delegaciju.
80-99
naša!»
Održan je kongres invalida u Gradskoj kući
28.03.1920.godine i najavljen štrajk od sljedećeg dana.
Opći štrajk željezničara započeo je u noći
15./16. 4. 1920. godine u cijeloj zemlji. Mase
svijeta kretale su se i ulicama oko Gradske
kuće.
U noći /19/20. 4. 1920. godine manja grupa
proletera i seljaka, predvođena Istvánom Rutaijem i Josipom Zelićem17 izvodi pokušaj puča.
Uhićeni su i po policijskom izvješću Zelić je,
navodno, izvršio samoubojstvo skokom s III.
kata Gradske kuće. Činjenice međutim, upućuju na zaključak da je odande bačen!
U 1922. godini uslijedila je nova posjeta Kralja.18
Novoosnovana Jugoslavenska Napredna Nacionalna Omladina u Subotici na Trgu slobode
pred Varoškom kućom19 održala zbor da prosvjedujući protiv talijanskog napada na Rijeku,
«protiv italijanskog imperijalizma i madžarske
iredente».20
Stjepan Radić je održao na glavnom subotičkom Gradskom trgu skup 17. siječnja 1926.
godine pred oko 7.000 ljudi.21
17 Isto, str. 82, 83. Josip Zelić (Subotica 1898.–
3.05.1920.) Berberski pomoćnik, aktivan u komunističkom pokretu.
18 HAS, F:47. I 1/1922. Izvještaj gradonačelnika obuhvata i opis Kraljeve posjete.
19 Sloga, list demokratskih zemljoradnika u Vojvodini
br. 11-12, Subotica 18-25.3.1922.
20 Prisutne bile sve demokratske organizacije pod
barjacima. „Pred blizu 10 hiljada našeg bunjevačkog
naroda” zbor otvorio omladinac Mate Kumarić, a
zatim rodoljunim govorom nastupio narodni poslanik
Ivan Crnković, te omladinac Ivica Pešutić /govorio
o opasnostima od Mađara/, odvjetnik Lovro Skaljer
opatnjama naše braće pod Italijanima, predsednik
demokratske organizacije III kruga Lacika Rudić vrstan pučki govornik, sudija dr Ivo Milić pokazao
razorni rad domaćih separatistističkih organizacija.
Odvjetnik Zvonimir Piškulić pozvao na jedinstvo sav
narod, „Čitav je tbor najodrešitije osudio politiku
onih naših partija, koje ne priznaju narodno i državno
jedinstvo Jugoslavije, već idu za nekim federacijama
i autonomijama, koje su samo voda na mlin našimvanjskim neprijateljima.” Prisustvovali veliki đupa Pajo
Dobanovački, gradski načelnik Andrija Pletikosić,
veliki kapetan Gavra Karakešvić, narodni poslanik Ivo
Matić, dr Joca Manojlović „Blaška Rajića i njegove
patriotske družine naravno ni blizu, kad se radi o
vanjskim našim neprijateljima...”
21 Hirlap, 19.1.1926.
88
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
Na sjednici gradske skupštine 26. 8. 1927,
predstavnici Mađarske stranke prvi put govorili
mađarskim jezikom – nakon zasjedanja održanog 1918. godine.
Veliki događaj bio je i 27. 11. 1927. godine
kada je otkriven spomenik samozvanom caru
Jovanu Nenadu.
Predsjednik vlade general Petar Živković i Ban
Dunavske banovine Radosav Dunjić posjećuju
Suboticu 4. 5. 1930. godine. Primljeni su u
Gradskoj kući.22
Veliki zbor 9. 4. 1933. godine na Trgu slobode
protiv revizije mirovnog ugovora s Mađarskom.
Sokolski slet održan je od 26. do 30. 6. 1936.
godine23. Tom prigodom grad je posjetila delegacija Vlade i održala govor sa balkona Gradske kuće.
Okupacione mađarske trupe 12. 4. 1941. godine strijeljale su više desetina civila oko Gradske
kuće.
Svečanostima proslave mađarskog kruha 27. 7.
1941. godine prisustvuje i regent Miklós vitez
Horthy de Nagybánya.
Tijekom bombardiranjima iz zraka nisu nanesena oštećenja Gradskoj kući.
GRADSKA KUĆA I FUNKCIJA VLASTI – U novom sustavu vlasti, do 1927. godine, dolazi do
obnavljanja, samo po formi, administrativnoupravnog sustava iz perioda Austro-Ugarske.
Subotica, Slobodni kraljevski grad (Szabad
királyi város), po mađarskom administrativno
teritorijalnom ustroju, bila je u rangu županije i
imala svog Velikog župana, državnog činovnika
kojeg je postavljala vlada u Budimpešti. Subotica će, zadržati taj naziv i status ali u novim
državno pravnim i političkim uvjetima, on će
biti sasvim formalnog karaktera. Za razliku od
nekadašnjeg sustava gdje se u popunjavanju
gradske skupštine, pored imovno-poreznog
cenzusa koristio i specifičan izborni sustav24, u
22 HAS, F:47. Zapisnik 1930, str. 131.
23 HAS, F:47. I 4224/1936
24 Od 338 mesta u municipijskom odboru, polovinu
su sačinjavali „oni državljani koji na području grada
plaćaju najviše državnog neposrednog poreza a u
drugoj polovini oni po biračima izabrani.” (postojalo je 12 izbornih okruga). HAS,F:47.1821. Radna,
nedovršena verzija prevoda na srpskohrvatski jezik
statuta - Organizacioni statut opštine grada Subotice,
koja nikada i nije dovršena.
80-99
novim uslovima su gradski funkcionari u gradskoj upravi –Senatu, (Gradskom načelstvu,
Gradskom poglavarstvu od 1934.) počevši od
gradonačelnika, zatim i svi odbornici, u gradskom predstavničkom tijelu – Narodnom odboru (do 29. 8. 1919.), zatim Proširenom Senatu,
Gradskom odboru (od 1929.) i Gradskom vijeću (od 1934.) imenovani od strane centralnih
vlasti, a time samoupravnost «slobodnih kraljevskih gradova» nije poštovana u temelju.25
Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Skupština sa svojim tijelima, odborima i stručnim odborima imala je precizno određen djelokrug.
Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik
(gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine
postoji i mjesto Velikog župana, kao direktnog
predstavnika centralnih vlasti. Na te funkcije
se dolazilo imenovanjima26 od strane centralnih vlasti. Samo one lokalne političke opcije
koje su imale većinu u državnom parlamentu,
mogle su očekivati kandidiranje svojih ljudi na
važna mjesta. Samo u jednom slučaju (1927.)
zbog naraslih pritisaka i zahtjeva za uvođenjem
minimuma demokratičnosti, održani su lokalni
izbori27, a na osnovu njih i izabran gradonačelnik28 .
Polje rada gradske uprave, oslikava podjela na
odjeljenja: administrativno, gospodarsko, kulturno-socijalno, tehničko, financijsko, odvjet25 Rezultati parlamentarnih izbora, od prvih 1921.
godine pa do zadnjih 1938. godine, bili su korektivni kriterijum da se prema njima proporcionalno
raspodeljuju mandati na lokalnoj razini - imenovanjima. Nakon izbora 1921. godine, u gradsku skupštinu,
koja je imala 200 članova, kao najjače stranke ulaze,
tada koalicioni partneri, Demokratska stranka sa 36
i Narodna radikalna stranka sa 31 predstavnikom.
Pored zabranjene KPJ u lokalnu vlast nisu ušli ni
predstavnici Hrvatske Pučke stranke, koji su odbili
ponuđenih 10 mandata.
26 Ponekada je od imenovanja do preuzimanja dužnosti proteklo određeno vreme. Sve je zavisilo od
trenutne političke situacije.
27 Prvi i jedini lokalni, opštinski izbori, koji su predlagani i traženi u ranijem periodu, organizirani su
6.11.1927. godine. Na njima se za 100 mandata u
Gradskom predstavništvu borilo 9 političkih stranaka ili grupa.
28 To je bio dotadašnji gradonačelnik Dragutin Stipić.
Izabran je, odnosno potvrđen, sa 52 glasa - za i 46
– protiv. U svom nastupnom govoru, pored ostalog je
istakao: «...nalazimo se u još nesređenim administrativnim prilikama, kada se položaji zauzimaju ne na temelju
izbora, nego se jednostavno mesta popunjavaju naimenovanjem od strane državne vrhovne uprave.»
89
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
ništvo, fizikat, nadalje, vojno odjeljenje i Ured
gradonačelnika (do 1931.), koja su s manjim
izmjenama postojala u cijelom međuratnom
razdoblju. Predstavničko tijelo je imalo različit
broj članova, znatno manji nego prije rata, u
1921. godini – 200, 1927. – 100, 1929. – 60,
1934. – 72. Tome se dodavao određen broj
funkcionara koji su po dužnosti bili njegovi
članovi. Ukupan broj službenika je isto varirao, od 516 – 1923. godine, do 340 početkom
1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo
osoblje u upravi, a ukupan broj svih gradskih
službenika, uključivši i druge gradske institucija – Biblioteku, Muzičku školu, Bolnicu, Redarstvo (do 1929.), Veterinarsku službu, putare i
vatrogasce, te druge, zapravo bio mnogo veći.
Uvođenje sustava oblasti, koje su predviđene
još 1922. godine29, a parcijalno zaživjele 1923.
godine, karakterizira period od 1927. do 1929.
godine. Sjedište Bačke oblasti u kojoj se nalazila i Subotica bilo je u Somboru.
Promjenama administrativno-teritorijalnog sustava 1929. godine u skladu sa tada izvršenim
političkim promjenama, Zakonom o nazivu i
podeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja, uvedena je krajem te godine podjela na banovine. One su se dijelile na srezove i općine,
te samoupravne gradove kakav je status imala
i Subotica, koja se nalazila u Dunavskoj banovini.
Zakonom o gradskim opštinama iz 1934. godine Subotica dobiva status gradske općine. Tim
zakonom su regulirana pitanja i oblasti koja su
u nadležnosti općinskih, gradskih uprava i razgraničena od nadležnost državnih upravnih tijela, kakvi su bili kotari. «Zakonom o obrazovanju
novog sreza subotičkog» 20. 7. 1934. godine
obrazovan je « ... novi srez subotički sa sedištem u Subotici u Dunavskoj banovini u koji
ulazi područje gradske opštine Subotica.»30 To
je značilo da se njegova teritorijalna nadležnost
poklapala sa općinskom.
Reakcije subotičke javnosti bile su dosta burne,
pa je upravo zbog toga predsjednik općine i
29 Zakon o ustanovljenju oblasti i Uredba o podeli
zemlje na oblasti donešene su 1922. godine. Politički
problemi, sukobi dve oprečne koncepcije sustava
državnog uređenja, centralističke sa federalističkom,
odlagali su punu primjenu podjele zemlje na oblasti.
30 Službene novine Kraljevine Jugoslavije, br. 169,
XLIII, 25.07.1934.
80-99
održao sljedeći govor u Gradskom predstavništvu, rujna 1934. Godine:
«Ovom prilikom želim razbiti neke zablude,
koje se izgleda hotimično šire među građanstvom sa namerom, da se stvori neraspoloženje. Pronose se glasovi da je grad prestao biti
grad i da će novim Zakonom postati selo to
sve sa providnom tendencijom. Zna se da je sl.
kr. grad kao takav već odavno prestao, ostala je
samo titula koja potiče još iz starog feudalnog
doba. U ona doba s titulom ovom pripadale su
i neke privilegije, a one su već davno ukinute.
Donošenjem novog Zakona ukinuta je samo
ona titula, koja inače nije ništa značila i ovim
Zakonom su postali svi gradovi kraljevski i
slobodni. Protestuje se i protiv zablude, da je
donošenjem Zakona o Sreskom načelstvu pao
nivo grada na seosku opštinu. Sresko načelstvo
je opšta upravna vlast prvog stepena i autoritativnije će pretstavljati državnu vlast, dok prema
gradskoj opštini kao samoupravnom telu nema
nikakve ingerencije, jer gradovi podležu neposredno nadzoru Kr. Banske Uprave.»31
Samouprava gradova, pa tako ni Subotice neće
poprimiti realne sadržaje ni u narednom razdoblju. Uklapanjem u novu strukturu organizacije
vlasti, subotička općina će samo izgubiti dio ingerencija kojima je do tada raspolagala. Jedno
od objašnjenja za stvaranje sreza subotičkog,
svakako je i sljedeće: «Ovaj srez je oformljen
zbog pribavljanja većeg autoriteta administrativno-teritorijalnoj vlasti u Subotici, obzirom da
se nalazila u graničnom području, uz to još i
najprometnijem u putničkom i drugom saobraćaju sa susednom Mađarskom» . Kotar je bio
pod ingerencijama centralnih vlasti.
Prvi načelnik je bio dr. Svetozar Stričević, pravnik, a nakon njega od siječnja 1935. godine dr.
Veljko Momirović, isto pravnik. Predsjednik općine, ing. Ivan Ivković Ivandekić, tijekom kolovoza 1934. godine, na osnovu naređenja KBU I
br. 18934 od 13. 08., organizira useljenje Kotarskog (Sreskog) načelstva u prostorije Gradske
kuće. On izdaje naređenja podređenim službama u okviru Tehničkog odjeljenja za pripremu
kancelarija za novu državnu ustanovu, koja u
31 HAS, F:47.11. Zapisnik 1934-34, br. 161 G.P. Iz
izlaganje gradskog načelnika ( ubuduće predsjednika
opštine inženjera Ivković Ivandekić Ivana ) na vanrednoj sednici Predstavništva grada 22.9.1934. godine.
90
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
Gradskoj kući, dobiva na korištenje prostorije
br. 127 i 128 na II katu, te za postavljanje naslovne table na ulazu.
Tijekom 1939. godine i kroz rad Načelstva provijava prijetnja predstojeće ratne opasnosti.
Mada su mobilizacijski planovi bili u nadležnosti gradskog Vojnog odjeljenja, civilne vlasti, pa
tako i Načelstvo dobivaju niz naredbi i okružnica u vezi snabdijevanja stanovništva, vježbama
evakuiranja u slučaju napada iz zraka, upute o
zamračivanju itd. ... U trenutku ulaska mađarskih trupa u Suboticu, 12. travnja 1941. godine,
na funkciji predsjednika opčine bio je odvjetnik Vladislav Lipozenčić, a na mjestu kotarskog
načelnika Đuro Rebić.
GRADONAČELNICI, PREDSJEDNICI OPŠTINE
DR. STIPAN MATIJEVIĆ – rođen je u Subotici
1872. godine. Po profesiji bio pravnik, koji je nakon školovanja u Subotici pravne nauke završio
u Budimpešti. I prije rata je bio angažiran u
javnom životu. Nakon smjenjivanja je radio kao
javni bilježnik. Napisao je 1928. godine, memoarsko djelo, «Događaji koji su se odigrali za vreme mog javnog delovanja». O značaju uloge
dr. Matijevića, i samog perioda u kome je on
gradonačelnik, najbolje svjedoče riječi zahvale
koje njemu osobno i suradnicima upućuje «Narodna uprava za Vojvodinu», na savjesnom
i rodoljubivom radu koji su « ... omogućili da
uspešno obavimo jedan od najvažih poslova
u istoriji naroda srbskog, posao odkidanja
ovih bogatih pokrajina Ugarske i pripajanje
istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.» Za
svoje zasluge, odlikovan je 1925. godine ordenom Svetog Save. Preminuo je 1939. godine.
Na funkciji gradonačelnika: 20. 11. 1918. – 3.
5. 1920. (Obavljao je i funkciju Velikog župana
20. 11. 1918.- 3. 5. 1920.)
DR. VRANJE SUDAREVIĆ (Subotica, 19. 9.
1868. – Subotica 14. 5. 1924.). Potječe iz bogate zemljoposjedničke bunjevačke obitelji. Tako
je i sam bio virilist (temeljem visine poreza) još
u mađarsko vrijeme, a time i postavljen u gradsku skupštinu. Studirao je medicinu u Budimpešti. Zbog očeve smrti privremeno prekida studij
ali ipak, 1899. postaje liječnik. Društveno je bio
veoma aktivan već u vrijeme školovanja, te je
tako bio povjerenik Matice hrvatske za Suboti-
80-99
cu, suradnik u Kolu mladeži i među osnivačima Zemljodilske Štedionice (1904 ), te Bunjevačke stranke ( 1906 ), a zatim urednik Nevena
od 1903. do 1910. Bio je narodni zastupnik
u Konsituanti (1920.), i Narodnoj skupštini
(1923.). Na funkciju gradonačelnika postavljen
je kao član Bunjevačko-Šokačke stranke (BŠS).
Na funkciji gradonačelnika 4. 5. 1920. – 8. 11.
1920. (Veliki župan 4.05.1920. – 8.11.1920. )
DR. ANDRIJA PLETIKOSIĆ ( 1885? - ?) – Pravnik,
odvjetnik. Potječe iz ugledne bunjevačke familije. Pletikosić je u Subotici završio osnovnu školu i gimnaziju, pa na studij u Budimpeštu gdje
se druži s ostalim bunjevačkim studentima, od
kojih će mnogi kasnije igrati važnu ulogu u društvenom i političkom životu bunjevačkih Hrvata
ovog podneblja (Mirko Ivković Ivandekić, Babijan Malagurski, Stipan Matijević, Vranje Sudarević). U Budimpešti je Pletikosić završio pravo
i obranio doktorat. Poslije povratka u Suboticu
ušao je u političke vode, angažirajući se u Nezavisnoj (Kossutovoj) stranci, i započinje raditi
kao odvjetnik. Smatrali su ga za mađarizirana
Bunjevca. Nakon rata je dugo bio izvan glavnih
političkih zbivanja. Zbog svoje promađarske
orijentacije nije uživao povjerenje Bunjevaca.
Međutim, kada je demokratsko-radikalna vlast
1920. godine odlučila smijeniti hrvatsku gradsku upravu, uzeli su upravo Pletikosića da obavi taj nezgodan politički posao. Od 1924. do
1934. obavljao je funkciju javnog bilježnika u
Bačkoj Topoli.32 Na funkciji gradonačelnika 8.
11. 1920. - 2. 9. 1922. (Bio je i Veliki župan
26.11.1922. – 23.04.1924.)
NIKOLA TABAKOVIĆ (Budimpešta, 1863. - ?)
– podgradonačelnik do 20. 11. 1924, a nakon
toga 1924 gradonačelnik Velike Kikinde. Na
funkciji v. d. gradonačelnika 2. 9. 1922. – 31.
12. 1922.
DR. ANDRIJA PLETIKOSIĆ – Na funkciji gradonačelnika po drugi put: 31. 12. 1922.-23. 4.
1924.
ALBA ČURČIĆ MALAGURSKI (Subotica, 1881
– Subotica, 10. 6. 1927.)
32 IAS, F:412.
91
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
Završio je Gimnaziju i 9 semestara medicine, ali
ga je rat spriječio da postane liječnik. Studira u
Budimpešti, gdje upoznaje i svoju buduću suprugu – Srpkinju po nacionalnosti. Angažiran u
pripremama i organiziranju preuzimanja vlasti
od Mađara u gradu, 1918. godine. Bio je među
osnivačima Bunjevačko-srpskog narodnog
obora. Od 1919. nalazio se u gradskoj službi. Bio je član Radikalne stranke i kao takav
zastupao njene stavove i na mjestu prvog čovjeka grada, pošto je postavljen na mjesto gradonačelnika 1924. Na toj funkciji ostao je do
1926, kada je umirovljen zbog bolesti. Umro je
naredne 1927. godine. Javljao se i kao urednik «Danice». Na funkciji gradonačelnika: 23. 4.
1924.- 12. 10. 1924.
DR. MIRKO IVKOVIĆ IVANDEKIĆ (Subotica,
12. 2. 1884.- Subotica, 13. 12. 1974.). Pravnik, odvjetnik. U Subotici završio Gimnaziju,
a pravo u Budimpešti. Od 1911. godine ima
odvjetničku kancelariju u Subotici. U prijelomnim trenutcima okončanja rata 1918. djeluje
u grupi mladih hrvatskih intelektualaca koji su
se pojavili kao jasna politička snaga, spremna
da odgovori na tadašnju kriznu situaciju. Tako
je kao predstavnik Narodnoga vijeća iz Subotice, uz Blaška Rajića i Stipana Vojnić Tunića
sudjelovao na sjednici Hrvatskoga sabora 29.
listopada 1918., na kojoj je proglašeno odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske i uspostava
Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Bio je glavni
gradski odvjetnik od 20. 3. 1920. godine, a potom i veliki župan i gradonačelnik. Postavljen
od strane kratkotrajne Davidovićeve vlade, pa
će odmah nakon njenog pada i biti smijenjen.33
Preuzeo dužnost 11. 10. a zakletvu položio 14.
10. u Beogradu. Na političkom polju, u početku istaknuti član BŠS, zatim HSS, a kasnije
prorežimskih stranaka. Tako je uspeo da bude
izabran za narodnog poslanika na parlamentarnim izborima 1931. godine. Na funkciji gradonačelnika: 13. 10. 1924. - 14. 11. 1924. (Veliki
župan 12. 10. 1924. – 14. 11. 1924.)
FRANO VUKIĆ (Franz Mayer) (Dubrovnik, 29.
4. 1890. - ). Diplomirao pravo 1911. u Beču,
optirao za KSHS 1919. godine kada i mijenja
33 Robert Skenderović, Bunjevačko-šokačka stranka
1920.-1926. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 809.
80-99
prezime. Dolazi u Suboticu gdje je obavljao niz
funkcija u gradskoj policiji i vlasti,34 Na funkciji
v. d. gradonačelnika: 15. 11. 1924.-14. 12. 1924.
ALBA MALAGURSKI – Na funkciji gradonačelnika, postavljen po drugi put: 15. 12. 1924. – do
13. 10. 1926.
DRAGOSLAV ĐORĐEVIĆ (Zakuta, općina Kra-
ljevo, 14. 1. 1887. - ?) – Profesor, političar. U
godinama 1911./ 1912. predavač na privatnoj
Gimnaziji u Paraćinu. Kao komandant artiljerijske baterije sa srpskom vojskom ušao u Suboticu 13. 11. 1918. U prvim danima nakon toga
obavljao je funkciju šefa vojne cenzure. Godine 1919. Vjenčao se s Marom Malagurski. Radio 1924. kao profesor u subotičkoj Gimnaziji,
pa sa toga mjesta dolazi na funkciju Velikog
Župana. Nakon predaje dužnosti 28. 4. 1927.
gradonačelnika, obavljao još nekoliko funkcija
u državnoj upravi. Istaknut član Narodne Radikalne stranke, JRZ, ... Na funkciji gradonačelnika: 14. 10. 1926. - 19. 05. 1927. (Veliki župan
23. 4. 1924.- 12. 10. 1924.; 11. 11. 1924. – 13.
10. 1926.
DR DRAGUTIN STIPIĆ (Subotica, 17. 1. 1883.
- ?) – U I. svjetskom ratu zarobljen u Rusiji i ondje ostao sve do 1920. godine. Po obrazovanju doktor pravnih znanosti, radio je u gradskoj
službi. U 1926. godini postavljen za Velikog župana. Na jedinim lokalnim izborima u Subotici,
1927. godine35, glasovima svojih sugrađana dobio povjerenje da obavlja funkciju gradonačelnika. Tako mu je 27. 4. 1927. Ministar naložio
telegramom da preuzme ured gradonačelnika
Dragoslava Đorđevića, koji sutradan predaje
dužnost i odlazi u mirovinu. Od 6. 1. 1929. razriješen dužnosti gradonačelnika, ali je u v. d.
svojstvu ostao do 23. 3. 1929. godine. Na funkciji gradonačelnika: 19. 5. 1927. – 23. 3. 1929 .
(Veliki župan 14. 10. 1926. – 30. 4. 1927. )
SELIMIR OSTOJIĆ (Beograd, 14.07.1875. 19.10.1931. ) – brigadni đeneral. Službovao
nakon rata od 1921. do 1924. u svojstvu zamje34 HAS, F:228.67. Pov. 30/1935
35 Izbori za 100 članova gradske skupštine –
Proširenog Senata održani su 7.11.1927. godine.
Pobedila je upravo lista koju je predvodio dr. Stipić.
92
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
nika zapovjednika Zetske i Savske divizije. Od
1923. unaprijeđen u čin brigadnog generala,
od 1924. do 1927. zamjenik zapovjednika Jadranske divizije. Kao umirovljenik, postavljen
na mjesto prvog čovjeka grada Subotice, odmah nakon proglašenja šestosiječanjske diktature. Preminuo na dužnosti, u Beogradu gdje
je i sahranjen. Kum prethodnika, Dragutina Stipića. Na funkciji gradonačelnika: 23. 3. 1929.
- 19. 10. 1931.
FRANO VUKIĆ – Na funkciji v. d. gradonačelnika: 20. 10. 1931. – 29. 3. 1933.
INŽ. IVAN IVKOVIĆ IVANDEKIĆ (Subotica,
26. 5. 1882. – 6. 11. 1968.) –Nakon završene
gimnazije 1901. studira u Budimpešti na Tehničkom fakultetu, koji završava 1905. i postaje
inženjer geodezije i arhitekture. Aktivan u javnom kulturnom životu i prije svjetskog rata. Kao
vojnik honvedskoga puka iz Osijeka zarobljen
je 1915. na ruskoj fronti. U vrijeme raspada
Austro-Ugarske, s bratom Mirkom bio je član
Bunjevačko-srpskog narodnog odbora u Subotici, te član subotičke delegacije na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. 11. 1918,
koja je proglasila odcjepljenje od Ugarske. Od
toga doba, s potiskivanjem Mađara s vlasti u Subotici, započinje i njegov uspon kao političara.
Djelovanje je započeo u Bunjevačko-šokačkoj
stranci (BŠS) a posle je bio u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS). Od 1931. mijenja pozicije i
sa bratom djeluje u vladinoj Jugoslovenskoj
radikalnoj seljačkoj demokratiji (kasnije preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku)
i zatim u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici.
Položaj prvog čovjeka grada – gradonačelnika
imao 1933.-34., a od tada predsjednika općine
1934.-38. Time je ovaj položaj zadržao najduže
od svih gradonačelnika u međuratnom razdoblju. Stanovao u Šenoinoj ulici 28. Na funkciji
gradonačelnika, odnosno predsjednika općine:
29. 3. 1933. /25. 7. 1934./ - 17. 11. 1938.
MARKO JURIĆ, (Subotica 25.04. 1880. – Subotica 24.10.1949.) – Zemljoposjednik, političar.
Nakon školovanja u Subotici vodio je porodični
posjed na Žedniku. Baveći se stočarstvom i trgovinom stokom te izvozom svinja, kao vojni
dobavljač u vrijeme Prvoga svjetskog rata stekao je velik imetak. Potkraj 1920-ih posjeduje
80-99
kuću u Strossmayerovoj ulici, te 293 jutra zemlje na Žedniku. Sudjelovao je u prijelomnim
društvenim događajima u jesen 1918; bio je
član subotičkoga Bunjevačko-srpskoga narodnoga odbora, osnovanoga 10. 11. 1918. u velikoj dvorani hotela Hungaria, te član subotičkoga izaslanstva na Velikoj narodnoj skupštini
25. 11. 1918. u Novom Sadu, na kojoj je proglašeno odcjepljenje Banata, Bačke i Baranje
od Ugarske. Kao pristalica međuratnih srpskih
režimskih političkih struja, isprva Narodne radikalne stranke (NRS), čijeg je subotičkoga
ogranka neko vrijeme bio predsjednik, a zatim
Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), biran
je na parlamentarnim izborima za zastupnika
u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, odnosno
Jugoslavije, 1923., 1924., 1927. i 1938. Banski
vijećnik Dunavske banovine bio je 1930.-38., a
u tom je razdoblju vršio i visoke stranačke dužnosti u JRZ-u. Imenovan je za i gradonačelnika
Subotice, ali je na tom položaju ostao razmjerno kratko – od 18. 11. 1938. do 24. 06.1939.,
kad ga je naslijedio Ladislav Lipozenčić. U više
navrata od 1919. imenovan je i u gradski parlament – Prošireni senat. Subotički prohrvatski
tisak nazivao ga je radikalskim harambašom.
Žestoko je osporavao hrvatstvo Bunjevaca. Na
funkciji predsjednika općine: 17. 11. 1938. –
25.06.1939.
DR. VLADISLAV LIPOZENČIĆ (Subotica 5. 7.
1895. - Subotica, ? 11. 1944.) – Iz imućne bunjevačke obitelji. Studirao pravo u Budimpešti
i Münchenu. Godine 1927. položio odvjetnički
ispit, a od đ 1928. radio kao odvjetnik. Predsjednik subotičkog Rotari kluba 1939-1940.
Sljedbenik vladajućeg režima. Postao posljednji gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Stradao po dolasku komunista. Na funkciji
predsjednika općine: 25. 6. 1939. – 12. 4. 1941.
Pored navedenih gradonačelnika koji su vršili i
funkciju velikog župana, na tom mjestu su nalazila samo još dvije ličnosti:
PAJA DOBANOVAČKI (? - Srborbran, ? 4.
1941.) – Posjednik iz Srbobrana. Imenovan je
9. a preuzeo funkciju 13. 11. 1921. godine. Zamijenio ga 1. 1. 1923. dr. Andrija Pletikosić.
93
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
80-99
DUŠAN MANOJLOVIĆ (Subotica, 8. 3. 1883. –
Subotica, ?) – Potječe iz ugledne subotičke srpske porodice. Obavljao niz funkcija u poratnoj
gradskoj vlasti, bio je gradski kapetan, I njegov
otac Stevan bio je veliki župan u mađarskom
sustavu vlasti. Imenovan 17. 5. 1927. On je bio
zadnji na tom položaju, pošto je 17. 1. 1929.
Uredbom ukinuto veliko župansko zvanje.
STANOVNIŠTVO – Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII. stoljeća Suboticu odlikuju neke
osobine koje se kao konstanta protežu malte
ne sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925.
godini, približno polovina se nalazila u užem
gradu, sa naznakama karakteristika građanskog
sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i
salašima, sa osobinama i komunalne infrastrukture. Dovoljno je samo reći da Subotica u čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu
vodovodnu mrežu, snabdijevanje je vršeno sa
javnih (arteških ili dubinskih) i privatnih bunara,
kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa,
većina putova je bila bez kamenog kolovoza
(kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv.
ljetni putovi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog
blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko
monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku
i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade
javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani. Već
samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog
reprezentativnog dijla bile su skromne kuće od
naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još
više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako
i po odsustvu infrastrukture, sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvjetljenja. Možda i u tim
činjenicama treba tražiti i korene rasprostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg
europskg sela. A ona je zaista bila velika po
površini, toliko da bi se po pokazateljima nekih
drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta
više stanovnika. Jeste da se i ogromna većina
stanovništva bavila poljoprivredom , ali Subotica nikako nije bila – selo. Prije bi se moglo reći,
da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što
karakterizira gradove, počevši od materijalne
osnove, privrede, ekonomije, poljoprivrede, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do
dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta,
fakulteta i škola. Ipak, zadržavala je usađene
osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko
jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentriralo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi
gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su unijeli u novu državu
slične ili znatno manje demografske potencijale , razvijali su se mnogo brže i uspješnije od
Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u
tom vremenu su bili njen pogranični položaj,
relativna demografska dominacija mađarskog
stanovništva, njen dominantno poljoprivredni
karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog
(srpskog, hrvatsko-bunjevačkog) građanskog
sloja.
Suboticu ili kako je glasio zvanični naziv – Slobodni kraljevski grad Suboticu /Szabad királyi
város/ , od dobivanja tog statusa 1779. pa i po
94
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
80-99
ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine,
kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma, kao
političko-administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim
pustarama – naseljima (vanjski grad). Ona je
zauzimao površinu od ukupno 974,5 km². Po
podacima gradskog inženjera Kosta Petrovića
iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu
je bilo oko 60.000 stanovnika, u Kupalištu Palić
2.500, a na Pustarama oko 40.000.
Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao
izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog desetljeća XX. stoljeća moraju da se koriste popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani
1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni
popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene
ideologije, nisu dovoljno pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao
rubriku za nacionalnost, već samo za materinji
jezik i religijsku pripadnost. Podaci o etničkoj
strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinjem jeziku.
Sumarni rezultati popisa 1910, 1919, 1921, 1931. godine
Godina popisa
Mađara
Srba
Hrvata
1900
1910
19191
1921
60 6995
19316
46 262
55 587
19 870
27 561
3 459
3 514
8 737
26
39
41 4017
10 0548
53 83510
900
1 23011
44 8929 2 865
100 058
3 739
39 10813
10 054
900
1961
193112
Bunjevaca Nijemaca Židova
65 135
44 982
2 141
1 913
4 251
2 349
3 293
3 739
Jugosla- ostalih Ukupno
vena
31 533 83 593
33 390 93 232
101 286
2
3
71 085 523
70 7374
310 Slovenaca,
672 Rusa,
365 Čehoslovaka,
132 ostalih
102 13314
95
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
80-99
Demografska statistika36 u gradu Subotici37 od 1900. do 1947. godine
godina
rođenih
umrlih
priraštaj
1900.
3479
2595
+ 884
1901.
3522
2326
+ 1207
1902.
3630
2836
+ 794
1903.
3562
2716
+ 846
1904.
3660
2740
+ 920
1905.
3476
3240
+ 236
1906.
3850
3222
+ 628
1907.
3796
3282
+ 514
1908.
3899
3087
+ 812
1909.
3952
3179
+ 773
1910.
3927
2914
+ 1013
1911.
3823
2761
+ 1062
1912.
3409
2405
+ 1004
1913.
3112
2505
+ 607
1914.
2682
2113
+ 569
1915.
2178
2481
- 303
1916.
1500
2242
- 742
1917.
1387
2497
- 1110
1918.
1361
3021
- 1660
1919.
1997
1707
+ 290
1920.
2116
1852
+ 264
1921.
2289
2018
+ 271
1922.
2120
1984
+ 136
1923.
2281
1768
+ 514
1924.
2104
1910
+ 194
1925.
2222
1851
+ 371
1926.15
2227
1871
+ 356
1927.
2194
1911
+ 283
1928.
2120
2135
- 15
1929.
2102
1902
+ 200
1930.
2091
1618
+ 473
1931.
2060
1754
+ 306
1932.
2031
1823
+ 208
primedba
1207 najveći priraštaj
3240 najviše umrlih
3952 najviše rođenih
1361 najmanje rođenih, najveći negativni priraštaj
1933.
1975
1823
+ 152
361934.
Po izvoru 1946
HAS,F:68.V.1572
139/1948,+dopis
374 Ministarstvu socijalne politike
371935.
U periodu pre
1918. godine
1842
1708 postojalo
+ 134je 5 samostalnih matičnih okruga, jedan u gradu i 4 na vanjskim teritorijama, po razgraničenju je jedan pripao Mađarskoj. Od 1932. su oni spojeni, ali su nastavili da vode evidencije
1775To znači
1506
+ 269 posebno vodili podatke za okolna naselja. Tako je npr. 1926. godine
za 1936.
svoje područja.
da su matičari
u Šupljaku rođeno 241, a umrlo 125 lica, vjenčanih je bilo 63. U Žedniku znamo da je rođeno 427, umrlo 179,
vjenčano 57, u Tavankutu ima 276 rođenih, 181 umrlih i 68 vjenčanih, itd. IAS, F:47. I 25/1927
96
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
1937.
1794
1566
+ 228
1938.
1646
1493
+ 153
1939.
1553
1570
- 17
1940.
1550
1600
- 50
1941.
1432
1431
+ 1
1942.
1854
1687
+ 167
1943.
1857
1440
+ 417
1944.
1700
1575
+ 125
1945.
1401
1742
- 341
1946.
1618
1726
- 108
1947.
1774
1922
- 148
80-99
1431 najmanje umrlih
Bilješke
1 Gradski popis za potrebe pariške mirovne
konferencije. HAS,
2 HAS, F:47. II 44/1928. Po materinjem jeziku
i narodnosti je bilo 71 085 Jugoslavena, 523
ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje
gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije
Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.
3 To je broj ostalih Slavena.
4 Po prethodnim rezultatima.
5 Po konačnim rezultatima. Razlika je nastala
povlačenjem granične linije.
6 Popisivan je maternji jezik.
7 To su izvedeni podaci na osnovu materinjeg
jezika. U tu grupu su saznajemo uvršteni i skoro
svi Židovi, njih 3.758.
8 Izvedeni podaci
9 Po podacima gradskih vlasti u 1934. HAS,
F:275.51/1934
10 Srpskohrvatskog materinjeg jezika.
11 Toliko je iskazano drugih Slavena.
12 HAS, F:57. 6135/1938
13 Po podacima gradskih vlasti u 1934. HAS,
F:275.51/1934
14 Po podacima gradskih vlasti u 1934. HAS,
F:275.51/1934
15 Broj vjenčanih je iznosio 782. HAS, F:47. I
25/1927.
97
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
80-99
98
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica...
80-99
99
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad
100-105
Dr. Vince Zomborčević
život i rad
EMIL LIBMAN
U drugoj polovici XVIII. stoljeća dogodile su se
u Subotici velike promjene kako u načinu života građana tako i u društveno-kulturnom životu
ovog urbanog središta. Godine 1741. Najviše
državne vlasti donijele su Zakon o razvojačenju Potiske krajine, a diplomama carice Mariae
Theresiae (1717./1740.-1780.) dobila je Subotica 1743. godine od nižeg javno-pravnog položaja vojnog šanca (Locus militaris Szabadka)
status privilegiranog komorskog trgovišta pod
imenom Sveta Marija (Privilegiatum Oppidum
Regio Cameralis Szent Mária) odnosno 1779.
godine Status slobodnog kraljevskog grada
pod imenom Marija Tereziopolis (Libera Regiaque Civitas Mária Theresiopolis).1 2
Na taj način uspostavljena je u Subotici civilna
vlast – grad je dobio organ političke, upravne,
pravne i sudske vlasti, došlo je do useljavanja ljudi raznih nacionalnosti, vjera i zaposlenja, počeli se razvijati trgovina, obrt, privreda, započelo
se s urbanizacijom grada i isušivanje bara i močvara u njegovoj okolici, postupno se uobličava
i profilira kulturni i društveni život (udruženja,
škole). Umjesto ranara-brijača, neškolovanih
babica i drugih nemedicinskih lica, zdravstvenu
pomoć su počeli pružati zdravstveni djelatnici
s diplomom medicinskog fakulteta i viših medicinskih škola, što je bilo službeno ustanovljeno
17. rujna 1770. godine izdavanjem Općeg normativa u zdravstvu (Normativum Generale in
Re Sanitatis)3, a sačinio ga je tada poznati bečki
1 Doboš, J. Diplomatičko-kodološki prikaz privilegija
komorske varoši Sent Marija iz 1743. godine. Koreni,
Subotica, 1991: 53-59.
2 Bačić, S., Mačković, S. Diploma Slobodnog
Kraljevskog grada Maria Theresiopolis od 1779. godine. Klasje naših ravni, br. 7-8 (2009): 3-19.
3 HAS (Historijski arhiv Subotice), F (fond). 261
(Magistrat povlašćene kraljevsko – komorske varoši
Sent Marija, 1743-1779), pred. br. 23/1771.
i dvorski liječnik Gerhard van Swieten4 i provodio se u cijeloj Monarhiji.
U Subotici u to vrijeme, 1780. godine, rade diplomirani liječnik (fizikus) Emericus Gogolák,5
diplomirani kirurg Johanneus Siebenburger6
i diplomirani ljekarnik Ferenc Czorda (1749.1823.)7 dok školovanih babica tada još nije bilo.
Prema Normativu, grad je morao imati Dom
za stare i iznemogle kao i Bolnicu za liječenje
siromašnih građana. U predgrađu Ker bio je
Uboški dom – nabijanica pokrivena trskom, sa
zemljanim podom ali bez osnovnih higijenskih
uvjeta za život (bez bunara) pa je često bio bez
svojih korisnika – prosjaka i siromaha, a Bolnica
nije postojala – požar ju je uništio početkom
1770. godine.8
Imenovan za prvog gradskog fizikusa dr. Strobl
Antonius (1765.-1830.) pokušao je da za svog
službovanja (1792.-1828.) uspostavi zdravstvenu službu sukladno napucima iz Normativa, na4 Glesinger, L. Gerhard van Swieten (1770-1772) Med.
Enciklopedija, knj. 9. Zagreb, 1964: 395. Studirao je
filozofiju, pravo i medicinu. Diplomu na Med. fakultetu stekao je u Leydenu 1725. Tu počinje predavati,
no profesori protestanti nisu bili suglasni da ga se
postavi za redovitog profesora budući da je bio katolik. Napušta Leyden i odlazi u Beč. Postao je dvorski
liječnik carice, organizator Med. fakulteta, osnivač
Botaničkog vrta, Kemijskog laboratorija, Babičke
škole, te podiže novi Anatomski institut i Opću bolnicu u Beču. Redovito poziva najuglednije liječnike za
profesore Fakulteta, a i sâm predaje (anatomiju, patologiju i fiziologiju). Sačinio je, nadalje, novi Statut bečkog Univerziteta (1754) i Normativ o zdravstvu (1770)
koji u jednom delu regulira dužnosti, prava i obveze
zdravstvenog osoblja a u drugom dijelu zdravstvene
zaštitne mjere u Vojnoj krajini.
5 Dimitrijević, M. Zdravstvo u Subotici (arhivski podaci). Rukovet, Subotica, god. 22, pred. br. 86/1766.
6 HAS, F. 261, pred. br. 86/1766.
7 Grlica, M. Galenovi naslednici – subotičke apoteke i
apotekari kroz istoriju. Subotica, 2010: 13-25.
8 Iványi, I. Szabadka, szabad királyi város története, II
rész. Szabadka, 1892: 564-566.
100
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad
dalje da izgradi bolničku zgradu i poboljša uslove za smještaj siromaha u Uboški dom. Među
ostalim, je zahtijevao zabranu rada ranara-berbera i drugih nekvalificiranih djelatnika, podržao je dr. Eugeniusa Siebenburgera, kirurga, u
provođenju vakcinacije protiv velikih boginja,
utjecao je na poboljšanje javne higijene, uvodio epidemiološke mjere protiv širenja zaraznih
bolesti.9 10 11 Budući da je izostajala gradnja
bolničke zgrade zbog nedostatka novca i nedovoljnog zalaganja gradskih čelnika dr. A. Strobl
počeo je u nešto popravljenom Uboškom
domu liječiti bolesnu sirotinju. Dom se nazivao
Hospitalium odn. Nosocomium (kao i u drugim gradovima), sâm se potpisivao kao upravnik građanske bolnice (Physicus Loci ordinarius
et Nosocomiumii Civici Dirigens Medicus)12 a
nađen je dokument koji ukazuje da je apoteka
izdavala lijekove za bolnicu.13
Izborom dr. Antoniusa Kovácsa (1804.-1880.)
za prvog (Physicus Civitatis primarius) i dr. Vincea Zomborčevića za drugog gradskog fizikusa
(Physicus Civitatis secundarius) počelo je razdoblje ubrzanog traženja mogućnosti za podizanje tj. izgradnju bolnice.
Vince Zomborčević (Zomborcsevics Vincentius), jedan je od prvih Subotičana koji je završio
studij medicine (dr. Jacobus Müller, 1809.-?, je
prvi Subotičanin s diplomom izdanom na Med.
fakultetu u Pešti 17. travnja 1832. godine),14 rodio se u obitelji koja je u XVIII. stoljeću odbila
plemstvo, 22. siječnja 1810. godine u Subotici
od oca Marjana i majke Agneze rođ. Piuković.
Poslije završene osnovne škole i latinske gimnazije u Subotici, odlazi u Peštu, gdje je nakon
položenog tečaja iz filozofije upisao 1826./27.
godine studij na Med. fakultetu. Predavanja
iz predmeta s četvrte godine studija sluša na
Med. fakultetu u Beču. Tu je oslobođen obaveznog plaćanja školarine «sve dok se pokazu9 HAS, F. 272 (Magistrat slobodnog kraljevskog grada
Maria Theresiopolis, 1779-1849), pred. br. 11-A-3/pol. 1797.
10 HAS, F. 272, pred. br. 11-A-30/pol. 1800.
11 Libman, E. Istaknuti lekari Subotice, 1792-1992.
Subotica, 2003: 9-15; IASu, F. 272, pred. br. 12-D-279/
pol. 1826.
12 HAS, F. 272, pred. br. 12-A-11/pol. 1813.
13 HAS, F. 272, pred. br. 1-A-1/aec. 1812.
14 Szynnei, J. Magyar irók élete és munkai. IX kötet.
Budapest, 1903; Szentgyörgyi, I., Bažant, E., BašićPalković, N. Subotička bibliografija (1764-1869), knj.
I, Subotica 1988.
100-105
je marljivim i uspješnim u studijima» – kako je
navedeno u odgovoru Zemaljske vlade u Beču
(br. 68903 od prosinca 1829.) na molbu koju
je V. Zomborčević podnio prigodom upisa na
fakultet prilažući potvrdu subotičkog Magistrata o imovnom stanju roditelja. U potvrdi je, naime navedeno da otac ima godišnja primanja
od 300 forinata, nadalje, posjeduje kuću treće
klase, okućnicu od 170 kvadratnih hvati, s koje
ostvaruje godišnji prihod od 60 forinata bečke valute (100 metalnih valuta ekvivalent su s
250 papirnatih bečkih valuta), te bašču na kraju
grada od 360 kvadratnih hvati određenu za vršidbu, uz 8 jutara oranice, od čega koristi 4 (4
jutra ostaju na ugaru), 18 motika vinograda čiji
rod je namijenjen svakidašnjoj uporabi – tako
da njegovi ukupni prihodi ne pokrivaju rashode
domaćinstva i školovanje djece.15
Kao student sudjeluje tijekom ljetnih mjeseci 1831. godine u suzbijanju epidemije kolere
koja je zahvatila Ugarsku. Kolera je tada usmrtila mnoge građane Subotice (oko 2500 od oko
5000 oboljelih) zbog kasno poduzetih mjera:
zabrane međumjesnog saobraćaja i uvođenja
sanitarnog kordona.16
Diplomirao je 24. travnja 1832. godine na Med.
fakultetu u Pešti s disertacijom Medendi Methodus Derivans (Derivirajući način liječenja).17
15 Iz zbirke dokumenata dr V. Zomborčevića pohranjenih u Gradskoj biblioteci u Subotica.
16 Liht, A. Kolera u Subotici 1831. godine. Zbornik
radova XIX naučnog sastanka Društva za istoriju
zdravstvene kulture Jugoslavije. Novi Sad, 1968: 27-31.
17 Grmek Dražen, M. Inauguralne disertacije hrvatskih, srpskih i slovenačkih liječnka (1660-1865).
Starina, knj. 43, Zagreb, JAZU, 1951: 97-245. Na Med.
fakultetu u Beču od 1749. do 1785. odnosno u Pešti
od 1770. do 1785. godine, student medicine dobivao
je diplomu posle pet godina slušanja predavanja i
određenih vježbi, posle dva položena rigorozna ispita, napisane disertacije i njene formalne odbrane na
tzv. Znanstvenoj raspravi (Disputatio solemnis). Car
Josip II (1741/1780-1790) reformirao je 1785. godine
nastavu na Med. fakultetu: vrijeme studija je bilo četiri
godine, ukinuto je pisanje disertacije, pisala su se tri
rada historije bolesti, polagali su se usmeni i praktični
ispiti. – Godine 1810. ponovo se uvode ranije od van
Swietena još 1749. godine predloženi propisi polaganja ispita: sastavljaju se disertacije na latinskom a
od 1830. na mađarskom, postoje titule «medicinae
doctor i magister» a naziv «chirurgiae doctor» dobiva
se nakon izvršene dvije «operacije» na lešu. Godine
1848. ukida se pisanje disertacija a 1872. odnosno
1876. uvelo se polaganje tri rigorozna ispita nakon
čega student dobiva zvanje «doctor medicinae universalis».
101
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad
U njoj je pokušao dokazati povezanost cijelog organizma pa je smatrao da su organi
međusobno spojeni s «nexus vitalis» (vitalnim
spletom) koji može biti usuglašen ili antagonističan. Radi toga se može liječiti bolesni organ,
djelovanjem na zdravi. Autor smatra da većina
lijekova ima derivirajući (odvodni) a ne direktni
utjecaj (djelovanje).18
Pored diplome iz filozofije i medicine, dobio je
i diplomu magistra obstetricije nakon položenih
odgovarajućih ispita iste 1832. godine.19
Po dolasku u Suboticu podnosi molbu za prijem na mjesto drugog gradskog fizikusa.20 U
molbi, među ostalim, navodi: « ...običaj, navike,
temperament, način života i predrasude naroda naročito poznajem – a, jasno je, da je poznavanje svega ovoga neophodno potrebno za
svaku liječničku praksu. Ovom dodajem i to, da
ću kao ovdašnji, čijeg djeda su poznavali i čijeg
oca poznaju, postići veće povjerenje naroda
i stanovnika grada, koji su do sada zbog nedostatka povjerenja, čiji uzrok je ležao najviše
u nepoznavanju ilirskog jezika (od strane liječnika – primjedba E. L.), bili lišeni gotovo svake
liječničke pomoći. Obećavam da ću pokazati
neumornu vrednoću u vršenju jako ozbiljne
dužnosti, da ću najmarljivije čitati medicinske
18
Dissertation
inauguralis...
Vincentius
Zomborcsevics, Pestini, 1832. Gradska biblioteka
Subotice (Fond starih i rijetkih knjiga).
19 HAS, F. 272, pred. br. 1686/Bürgma. 1851.
20 Fizikusi su bili diplomirani liječnici, obrazovani i
cijenjeni građani, zagovornici općeljudskih, posebice
kulturnih dostignuća, vrijednosti i stremljenja. Njihovo
djelovanje obuhvaćalo je i meteorologiju, veterinu,
farmaciju, botaniku, sanitarne probleme, statistiku itd.
Vodili su zdravstvenu službu i svi zdravstveni radnici
grada bili su pod njihovim nadzorom. Svoje godišnje
izvješće pisali su na latinskom (a znali su obavezno
mađarski i njemački) i slali su ih Magistratu, Županiji i
Namjesničkom vijeću. Godišnji izvještaj sadržavali su
15 poglavlja u kojima su dati podaci: 1. O zdravstvenoj situaciji; 2. O pregledu apoteka; 3. O izvršenoj
vakcinaciji; 4. O slučajevima bjesnila kod životinja;
5. O zaraznim bolestima kod domaćih životinja; 6.
O epidemijskim bolestima; 7. O ljekovitim vodama;
8. O gnojnim oboljenjima; 9. O slučajevima rijetkih
oboljenja; 10. O broju i stanju instrumenata u kirurgiji,
obstetriciji i veterini; 11. O broju medicinskog osoblja
u gradu; 12. O upražnjenim mjestima fizikusa, kirurga
i babica; 13. O propisanim i izvršenim obdukcijama;
14. O bolnicama i ostalim zdravstvenim institucijama i
15. O predmetima kojima se bavi policijska medicina.
HASu, F. 2 (Zapisnik izbora grad. službenika), pred. br.
30/tisztujitasi, 1861.
100-105
knjige ... i da ću zadržati iste običaje kakvi su do
sada...»21
Govorio je ilirski, mađarski i francuski, korektno njemački, odlično latinski i veoma dobro se
služio grčkim jezikom, što ga je činilo, istinski
velikim intelektualcem i omogućavalo mu korespondenciju s mnogim stranim osobama iz
svijeta znanosti.
Sudjeluje 1835. godine u suzbijanju skorbuta,
nezarazne bolesti koja se epidemijski pojavila
u Bajmoku.22 Zajedno s dr. A. Kovačem koji je
iste godine radio na suzbijanju epidemije skorbuta u Čantaviru,23 opisao je simptome ove bolesti koje je zapazio kod oboljelih:
U početku razvoja bolesti (I. stadij) bolesnik se
zbog slabosti otežano kreće, koža lica je blago – plava, oko očiju su modri koluti, na koži
potkoljenica, bedara i u predjelu koljena javljaju
se ljubičaste zatim blijede pjege, dah iz usta je
smrdljiv a desni lako krvare na dodir.
Kasnije (II. stadij) javljaju se otoci na donjim ekstremitetima i prisutna je opća slabost organizma.
Na kraju (III. stadij) bolesnici su potpuno nepokretni i javljaju se čirevi na mjestima gdje su ranije na koži bile pjege.
Kao uzrok epidemije naveo je neadekvatnu
ishranu stanovništva koja nije bila samo posljedica prethodne (1834.) i ove (1835.) sušne godine nego i inače dugogodišnjeg nedovoljnog
uzimanja voća i povrća.
Od terapije, oba fizikusa preporučuju uzimanje
«lako svarljive i hranljive hrane iz oba carstva
prirode», naročito kiselkasto voće a od pića dobro vino sa đumbirom, pivo i blagi ocat. Predlagali su, nadalje, trljanje tijela octom i Spiritus
Camphoratus-om, a od lijekova – antiskorbutske trave u vidu čajeva (Carafolium, Fumaris,
Salvia folium, Ratania i dr.).24
Predlagao je Magistratu 1837. godine zajedno
sa dr. A. Kovács-em, da se naselje Palić izgradi kao ljetovalište i banja i da se izvrši kemijska
analiza jezerske vode jer je postojalo opravda21 Štajnfeld, Š. Od prvog lekara Subotice do prvog
lekara Subotičanina. Zbornik radova XIX naučnog
sastanka Društva za istoriju zdravstvene kulture
Jugoslavije. Novi Sad, 1968: 263-266.
22 HAS, F. 272, pred. br. 12-D-149/pol. 1835.
23 HAS, F. 272, pred. br. 112-D-134/pol. 1835.
24 Baš, A., Dimitrijević, M., Vojnić, E. Skorbut u
Subotici u prvoj polovini XIX veka. Glasnik Higijenskog
Instituta, Beograd, god. 7, br. 2 (1958): 63-68.
102
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad
no mišljenje na osnovu ranijih zapisa da je voda
jezera ljekovita odnosno da je u blizini obale
toplo blato imalo pozitivan učinak u bolesnika
s kostoboljom, hemoroidalnim čvorićima, proširenim venama na nogama pa i kod kožnih
oboljenja (Psoriasis) i dr.25 26 Želja naših fizikusa da Palić bude ljetovalište i banja postupno
se ostvarivala od 1852. godine kada je počelo
uređivanje obale oko jezera i izgradnja toplog
kupatila, a detaljnija kemijska analiza jezerske
vode izvršena je 1856. godine, kada je ljekarnik
iz Pešte utvrdio da je voda tipično natrijum-karbonatna.27
Dostupan je očuvani izvještaj o zdravstvenoj
situaciji u gradu iz 1837. godine napisan rukom
veoma opširno, na 24 strane većeg formata papira (B-4).28
Dr. Vince Zomborčević bio je zamjetno sklon
znanstvenom radu i očito ga je više privlači no
svakidašnji, rutinski posao u ambulanti, premda
je u svojoj molbi za prijem na dužnost fizikusa
napisao da će: « ... pokazati neumornu vrednoću u vršenju ozbiljne dužnosti ...» – vidimo
iz činjenice da je na Prvom sastanku liječnika i
prirodoslovaca Ugarske u Budimpešti 1841. godine (A magyar orvosok és természetvizsgálók
elsö nagy gyülése Pesten)29 podnio referat: «O
potrebi liječničkog opisa naše zemlje i o vodi»
koji je objavljen u časopisu «Orvosi Tár». U radu
je iznio mišljenje da liječnik, pored svog znanja
iz medicine, moraju imati i opće geografsko poznavanje mjesta u kojem rade (planinsko ili ravničarsko područje), znati podatke o klimi, vodi i
zraku (kretanju vjetrova) u tom kraju, poznavati
običaje i navike života i ishrane ljudi tih regija –
25 HAS, F. 272, pred. br. 12-E-202/pol. 1837.
26 Seleši, Đ. Voda Palićkog jezera od 1781-1999. godine. Subotica, 2000: 23-25.
27
28
29 Kopronczay, K. Szemke, E. A Magyar orvostársaságók kialakulása és fejlödése a 19 és 20 században.
Orvostörténeti közlemények. God. 25, bg. 1-2 (1979):
141-148. – Godine 1837. osnovano je u Budimpešti
Kraljevsko lekarsko društvo koje je zajedno sa društvom prirodoslovaca održalo stručne sastanke od
1841. godine, u početku svake a zatim svake drugetreće godine u drugom mestu (Temišvar, Debrecin,
Požun, Rijeka… Subotica) pa je nazvano Putujući
sastanci lekara i prirodoslovaca Ugarske. U godinama
Revolucije i Bachovog režima (1848-1863) sastanci
nisu održavani a u Subotici je bio Jubilarni XXX odn. I
sastanak lekara u našem gradu.
100-105
kako bi mogao uspješno liječiti oboljele. Posebno je govorio o vodi uopće, te o kemijskom sastavu koji može da utiče na zdravlje, o upotrebi
tople odnosno hladne vode u terapijske svrhe,
o vrijednostima prokuhane vode, o prednostima planinske, izvorske vode i dr.30
Bio je čovjek širokih pogleda, čovjek koji je želio svojim znanjem pomoći razvoj zdravstva i
zdravstvene službe u ovom podneblju. To pokazuje, među ostalim i njegovo zanimanje za
stare i novije značajne knjige iz oblasti medicine i drugih prirodnih znanosti, nadalje filozofije,
povijesti i književnosti, te njegovo intelektualno
promatranje stvari oko sebe, umne rasprave i
stručne diskusije sa liječnicima izvan Subotice
i kontakti s ljudima iz drugih kultura, svjetonazora i mišljenja. O tome govore mnoga pisma
i dopisi, njegovo sudjelovanje na sastancima
liječnika i prirodoslovaca Ugarske u Banjskoj
Bistrici (Beszterczebánya) 1842. godine kada je
bio tajnik Kirurške grupe31 u Temišvaru (Temisvár) 1843. godine kada je bio imenovan za jednog od tajnika Sastanaka,32 njegova putovanja
u inozemstvo (Njemačka, Francuska) te bijeli
listić s ukrasnim crnim slovima koji je napisao
jedan mađarski grof pozivajući ga na vjenčanje
svoje kćerke 1868. godine, plava koverta sa kartom za pristup čuvenom Kasinu u Monaku koju
mu je 1875. godine izdala Direkcija policije s
dozvolom Udruženja stranaca za jednodnevni
boravak u carstvu kocke. Tu su bili i dobri odnosi sa dr. Neumajerom iz Njemačke i srdačno
dopisivanje sa dr. Szasom iz Erdelja33 koji ga je
veoma cijenio i čak posvetio jednu pjesmu –
odu koja je nastala u obliku pehara (putira) u
kojoj početna, središnja i krajnja slova stihova
daju ime V. Zomborčevića. Dekorativna slova u
potpisu ukazuju na ime dr. Száz. Ova pjesma,
ukratko, govori da je to zlatno doba obitelji
Zomborčević, čiji je on, Vince, živa nada i ne
mala utjeha jer je na vrhuncu slave (prema prijevodu Gašpara Ulmera, 1915.-2002-).34
30 Zomborcsevics, Vincze. Hazánk orvosi leirásának
szükségessérül és a vizröl. Orvosi Tár, hetedig felév,
1841: 53-63.
31 Magyar
orvosok és természetvizsgálok III
közgyülése Beszterczebányán. Pesti Hirlap, 1842.IX 8.
32 HAS, F. 272, pred. br. 4-B-164/pol. 1843.
33 V. fusnotu 15.
34 Kunkin, Ž. Zomborcsevics Vince dicserete.
Bácsország, Szabadka, god. 11, br. 2 (1995): 12.
103
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad
Zbog svog rada i razmjene mišljenja s poznatim
osobama iz svijeta znanosti, svojim putovanjima po Evropi i osobnim susretima s intelektualcima u pojedinim zemljama, izabran je dr. V.
Zomborčević 1842. godine za dopisnog člana
Ugarskog Kraljevskog Liječničkog društva u
Budimpešti a 1843. godine i za dopisnog člana
Bavarskog Kraljevskog Filozofskog i Bavarskog
Kraljevskog Liječničkog društva u Würzburgu.35
Ko poznata ličnost grada, zastupao je u Subotici prosinca 1847. godine u svojstvu narodnog
poslanika na Saboru u Požunu (Bratislava) gdje
je održao govor koji je tiskan u Saborskom
dnevniku. Bio je, kasnije, i izaslanik grada u Parlamentu u Budimpešti.
Tijekom 1848./49. godine za vrijeme mađarske
revolucije upoznao je Lájosa Kossutha (1802.1894.) koji je sa (srednjim) plemstvom bio nosilac nacionalnog pokreta odbijajući opravdane
zahtjeve nemađarskih naroda u državi za nacionalnom slobodom i ravnopravnošću.36 Ostao
je sa L. Kossuthom u prijateljstvu i kasnije iako
sâm nije sudjelovao u ovim političkim događajima osim što je u to vrijeme bio rukovodilac
Drugog kirurškog odjeljenja Vojne bolnice u
Subotici.37
Posle nemirnih događaja (1848./49.) podnosi
molbu Magistratu da ga vrate na ranije mjesto
gradskog fizikusa. Od nadležnih vlasti dobio je
uvjerenje da je za vrijeme revolucije bio odan
poslu i da nije bio sudionik u toj pobuni.38
Jedno kraće vrijeme bio je na dužnosti glavnog
fizikusa Županije.39
Iako je bio sposoban liječnik, cijenjen od mnogih u stručnim krugovima, dr. Zomborčević se
sve manje zanimao za svakodnevni ambulantni
rad, ali i dopisivanje sa prijateljima i poznanicima iz oblasti znanosti postajalo je sve rjeđe.
Ovakav preokret u njegovu životu mogao bi se
protumačiti uvođenjem Bachovog apsolutizma
(Aleksander Bach, 1813.-1893.) poslije neuspjele revolucije 1848./49. godine a koji je trajao
35 HAS, F. 273 (Gradsko načelstvo Subotice, 18501861), pred. br. 1686/Bürgm. 1851.
36 Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, knj. 4,
Zagreb, 1959: 378.
37 V. fusnotu 32.
38 V. fusnotu 32.
39 Dr Zomborcsevics Vinsze – nagy idök tanuja (in
memoriam). Bácskai Hirlap, 1900. november 25.
100-105
deset godina (1849.-1859.) u cilju uvođenja centralističke vlasti.
Otišao je u mirovinu 1861. godine i sljedećih
godina angažirao se u rješavanju društvenih,
kulturnih i gospodarskih pitanja grada. Postao
je članom Pučke kasine 15. XI. 1878. godine
koja je bila «središte narodnog života grada i
okoline», osnivač Trgovačke i Zanatske banke
jer je smatrao da grad može napredovati samo
razvojem obrta i trgovine i da je industrijalizacija jedan od uvjeta društvenog napretka. U
to vrijeme (1865.-1875.) bio je član provladine
političke stranke – Natpisane stranke (Feliroti
Párt) koja će se kasnije nazvati Slobodoumna
stranka (Szabadelvü párt) koju je vodio Ferenc
Deák (1803.-1876.). Stranka je zastupala interese veleposjednika i krupnog kapitala. Inače,
Deak je odigrao značajnu ulogu stvaranja Austro-Ugarske nagodbe tj. uspostavljanja dvojne
Monarhije 1876. godine.40 U Subotici je krajem
1871. godine pod predsjedništvom dr. V. Zomborčevića počeo sa radom tzv. Deakov kružok
(Deák kör) u kojem je bio član i Máté Lenárd
(1816.-1895.), gradonačelnik Subotice do 1871.
godine a zatim veliki župan Subotice, Novog
Sada i Sombora (od 3. rujna 1871. do 31. kolovoza 1876. godine).41
Pojavljuje se dr V. Zomborčević i na svečanosti povodom 100-te obljetnice (1779.-1879.) od
stjecanja naziva Slobodni Kraljevski grad Marija Tereziopolis (Libera Regiaque Civitas Mária
Theresiopolis), kada je u Gradskoj vijećnici održao govor u kojem je izložio povijest razvoja
grada od 1686. godine. Govor je objavljen u
posebnoj knjižici42 a pojavio se i u lokalnom
tisku.43
Ipak, nije se sasvim povukao iz liječničkog
društva: sudjeluje na Sastanku liječnika i ljekarnika travnja 1866. kada je bilo odlučeno
40 Pančić, I. Kolera u Subotici 1873. godine. Subotica,
1991: 15-18.
41 Beleške u fondu, F. 32 Ured velikog župana
Subotice i Baje 1872-1918.
42 Szabadka város királyi várossa lett emelásánek százados évfordulója alkalmából 1879. évi september 1-én
tartott ünnepélyes rendkivüli közgyülés jegyzökönyve.
Szabadka, 1879, 32 old. – Zomborcsevics Vince
emlékbezsédével.
43 Városi ünnepély – Szabadka királyi várossa emeltetésének évszázados emlékezesére. Szabadkai
Ellenör, I-sö évfolyam, 54 szam, 1879. szeptember
4-én.
104
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad
da se formira stručno Udruženje. Na Sastanku
je sačinjen Nacrt pravilnika i rada Udruženja
liječnika i ljekarnika, izabran je bio dr. Stojković Petar (1817.-1892.), kirurg, za prvog privremenog predsjednika. Nacrt je, nakon ispravke
prema sugestijama Gradske vlasti i Župana
Bačko-Bodroške županije, poslat u Budimpeštu
Ministarstvu za unutarnje poslove (pod čiju je
nadležnost potpadalo zdravstvo) radi ovjere i
odobrenja. Nacrt je odobren i potpisan u Beču
od strane cara Franje Josipa («Odobravam osnivanje Udruženja za liječnike i ljekarnike u Maria Theresiopolu s ispravcima predloženim od
strane Mađarske dvorske kancelarije koje će
biti sadržane u naknadno još jasnije formuliranom statutu»). Međutim, Nacrt nije vraćen u
Suboticu, vjerojatno zbog prezauzetosti vlasti u
Pešti oko sređivanja državno-političkih pitanja
nastalih s Austro-Ugarskom nagodbom (1876.)
tj. stvaranjem dvije odvojene, a ipak zajedničke
države pa su obustavljeni svi postupci vezani
za realizaciju zahtjeva oko osnutka udruženja
uopće kao i drugih, u tom trenutku, neaktualnih
akata.44 45 Udruženje je osnovano 1880. godine i na prvom Sastanku, dr. V. Zomborčević i
dr. Jakob Müller izabrani su za počasne članove Udruženja.46
Poslije smrti supruge 1879. godine, dr. V.
Zomborčević se potpuno povukao iz javnog
života. Počeo je s detaljnim sređivanjem vlastite knjižnice. Čitavog svog života skupljao je
«vredne knjige iz raznih oblasti ljudskog duha
i stvaralaštva».47 «U našim krajevima niko nije
… govori o knjigama sa tako stručnim znanjem
kao dr. V. Zomborčević ... Po profesiji bio je liječnik, po zanimanju bankar i trgovac, po pasiji
ljubitelj knjiga, inteligentan, veoma inteligentan
čitalac ...», pisao je Milko Izidor (1855.-1932.),
poznati književnik i bibliofil.48
Pred kraj života poklonio je dr. V. Zomborčević svoje knjige – o kojima su detaljno pisale
44 Grlica, M., Bačić, S. Austro-Ugarska Monarhija.
Leksikon Podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
Subotica, sv. 1/2004.
45 Libman, E. Lekarska društva u Subotici, 1880-2005.
Subotica, 2005: 17-29.
46 A helybeli orvos-gyógyszerés egylet elsö havi
gyülése. Szabadkai Ellenör, 1880. X 3.
47 Bašić-Palković, N. Šta (ni)je čitao bibliofil dr Vince
Zomborčević. Rukovet, god. 56, 1-4 (2010): 20-22.
48 Kunkin, Ž. Bibliofil doktor Vince Zomborčević.
Rukovet, 5-6-7, 2001., 7-9.
100-105
Nevenka Bašić-Palković,49 i Žužana Kunkin,50
– Biblioteci subotičke Gimnazije, svoj imetak
podijelio je poznanicima i prijateljima, Domu siromašnih i Fondu za pomaganje siromašnih ali
dobrih učenika.51
Posljednjih godina života bio je teško pokretan.
Umro je 24. studenog 1900. godine. Na Gradskoj kući, na zgradi Kasine i zgradi Trgovačke
banke istaknute su tada crne zastave. Pokopan je na Bajskom groblju, a u malom parku,
spomen-kompleksu ispred Zavoda za javno
zdravlje (ranije Higijenski zavod) postavljena je
na postamentu od umjetnog kamena bista dr.
V. Zomborčevića (rad kiparice Erzsebet Weil),
među ostalim bistama velikana svijeta medicine.
49 V. fusnotu 47.
50 V. fusnotu 48.
51 V. fusnotu 39.
105
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
106-120
Naše novine, politički, gospodarski
i društveni list 1943. – 1944.
Zombor/Sombor bibliografija
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA
SOMBOR
ANONIM: Budžet grada a za 1944. II., 10, 10.
III. 1944., 5.
2. CAREV, Petar, Krstaški rat u Zomboru prije
125 godina. II., 15, 14. IV. 1944., 6.
[U tekstu se govori o gotovo nepoznatom „svecu“,
Bunjevcu Karlu Frankoviću koji je sebe proglasio
za sina sv. Ane i liječio je ljude vodom iz bunara i
sličnim bajanjima. Imao je veliki broj pistalica te je
zabilježeno da su 12 kolovoza preko 3000 vjernika, djevojaka u nošnji hodočastili u Kolut gdje je
Sv. Miška živio. Vlasi nisu uspjele ugušiti pokret jer
kod više hapšenja hodočasnici i pristalice dizali su
bunu pred tamnicom. Veliki poštovalac sv. Miške
bio je i veliki župan Andras Odry čiju ženu je Miška izliječio. Miška je umro u Bratislavi u samostanu
Milosrdne braće gdje je radio kao vratar.]
3. ANONIM: Dioba jaja u Zomboru. I., 38, 17.
XII. 1943., 5
4. ANONIM: Dr. Cserta Peter, gradonačelnik,
Objava gradonačelnika sl. Kr. Grada Zombora
br. 35005. I., 13, 25. VI. 1943., 3.
5. CSUKA, János: Povijest Zombora. II., 31, 4.
VIII. 1944., 7.
6. ANONIM: Glavna Skupština županijskog vijeća u Zomboru. II., 11, 17. III. 1944., 5.
7. ANONIM: Godišnji vašar u Zomboru održaće se 27-og novembra. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
8. ANONIM: Grad je podigao cine kupanja u
parnom kupatilu. I., 9, 28. V. 1943., 5.
9. ANONIM: Imenovan je novi predsjednik
Suda. II., 39, 29. IX. 1944., 5.
10. ANONIM: Imenovanje gradskog savitnika u
Zomboru. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
11. ANONIM: Izdavanje pod zakup zemalja Kocikove zadužbine. I., 26, 24. IX. 1943., 5.
12. ANONIM: Izgradnja skloništa u Zomboru. II.,
29, 21. VII. 1944., 5.
13. ANONIM: Između Zombora i Bezdana. I., 30,
22. X. 1943., 5.
14. ANONIM: Između Újvidéka i Zombora izgradiće se cesta. I., 5, 4. II. 1944., 5.
15. ANONIM: Katedralna passia u Zomboru. II.,
10, 10. III. 1944., 3.
[Iz kratkog teksta saznajemo da je HKD Miroljub
uvježbalo Muku Isusovu koju
je u četiri glasa izveo tijekom uskršnjih blagdana i
za koju je vladalo veliko zanimanje.]
16. ANONIM: Kongres frizera u Zomboru. I., 20,
13. VIII. 1943., 5.
17. ANONIM: Krao u Zomboru uhićen u Szabadki. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
18. ANONIM: Krštenje trojki u Zomboru. I., 32, 5.
XI. 1943., 3.
19. ANONIM: Matura u zomborskoj gimnaziji. I.,
13, 25. VI. 1943., 5.
20. ANONIM: Na kružnom putovanju po Bačkoj
ministar bez lisnice g. Lukács Béla posjetio je
Zombor. I., 25, 17. IX. 1943., 3.
21. ANONIM: Narodni zastupnik dr. Vuković u
Szabadki. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
22. ANONIM: Novela zomborskog novinara na
peštanskom radiju. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
23. ANONIM: Novi gradonačelnik Zombora je
dr. Petheo János. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
24. ANONIM: Otvorena je konjska mesnica u
Zomboru. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
25. ANONIM: Otvoren bački muzej u Zomboru.
I., 35, 26. XI. 1943., 5.
106
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
26. ANONIM: Pčelarski tečaj u Zomboru. II., 3,
21. I. 1944., 3.
27. ANONIM: Počev od srijede uveče od 9 sati
do ujutru u 5 sati zabranjeno je svako kretanje
na teritoriji Zombora, II., 37, 15. IX. 1944., 5.
28. ANONIM: Popis konja, mazgi, zaprežnih vozila u Zomboru. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
29. ANONIM: Posvićena je kapela zomborske
bolnice. I., 9, 28. V. 1943., 5.
30. ANONIM: Povijest Zombora. I., 31, 29. X.
1943., 5.
31. ANONIM: Požar na zomborskom salašu. I.,
17, 23. VII. 1943., 5.
32. ANONIM: Požar u Zomboru. I., 28, 8. X.
1943., 5.
33. ANONIM: Predsjednik vlade Kállay Miklós na
putu po Bačkoj posjetiće i Zombor. I., 13, 25.
VI. 1943., 3.
34. ANONIM: Priprema za veličanstvenu proslavu dana Svetog Stjepana u Zomboru. I., 21, 20.
VIII. 1943., 2.
35. ANONIM: Proljetni vašar u Zomboru. II., 10,
10. III. 1944., 5.
36. ANONIM: Proslava oslobođenja u Zomboru.
I., 2, 9. IV. 1943., 3.
37. ANONIM: Proslava godišnjice oslobođenja u
Zomboru. I., 3, 16. IV. 1943., 2.
38. ANONIM: Proslava rođendana Regenta Mađarske u Zomboru. II., 24, 16. VI. 1944., 3.
39. ANONIM: Prvog jula pustiće se u pogon dalekovod visokog napona zomborske električne
centrale. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
40. ANONIM: Rezultati frizerskog natjecanja u
Zomboru. I., 6, 11. II. 1944., 5.
41. ANONIM: Sa trga Sv. Trojstva. I., 1, 2. IV. 1943.,
4.
42. ANONIM: Samoubojstvo zomborskog krojača. I., 38, 17. XII. 1943., 5
43. ANONIM: Skupština Crvenog Križa u Zomboru. I., 30, 22. X. 1943., 5.
44. ANONIM: Skupština Gradskog Predstavništva u Zomboru. I., 4, 23. IV. 1943., 3.
45. ANONIM: Skupština municipalnog vijeća
Bačbodroške županije. I., 38, 17. XII. 1943., 5
46. ANONIM: Skupština zomborskog filatelističkog društva. I., 4, 23. IV. 1943., 5.
47. ANONIM: Stipan Blašković viroučitelj, primešten je u Zombor. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
48. ANONIM: Svinjska kuga u Zomboru. II., 29,
21. VII. 1944., 5.
106-120
49. ANONIM: Teško ubojstvo u Zomboru. I., 24,
10. IX. 1943., 5.
50. ANONIM: Trgovačka škola za odrasle otvara
se u Zomboru. I., 30, 22. X. 1943., 5.
51. ANONIM: U brzom tempu se grade najamne
zgrade u Zomboru. I., 6, 7. V. 1943., 5.
52. ANONIM: U pola deset počinje zabrana kretanja u unutrašnjosti Zombora. II., 39, 29. IX.
1944., 4.
53. ANONIM: U toku dana se u Zomboru sa
električnim osvjetljenjem obilježavaju uznemirujući letovi. II., 37, 15. IX. 1944., 5.
54. ANONIM: U Zomboru se nalazi jedan od najjačih samostana karmelićana u Mađarskoj. I.,
4, 23. IV. 1943., 4.
55. ANONIM: U Zomboru je održan kongres frizera iz Délvidéka. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
56. ANONIM: U Zomboru je kažnjen veći broj
trgovaca. I., 25, 17. IX. 1943., 5.
57. ANONIM: U Zomboru se otvara filijala Narodne banke. II., 6, 11. II. 1944., 5.
58. ANONIM: U Zombor i okolinu vratilo se 600
ratnih zarobljenika. II., 2, 14. I. 1944., 5.
59. ANONIM: U Zomboru će biti nastanjene
izbjeglice iz Bijele Rusije i Ukrajine. II., 31, 4.
VIII. 1944., 2.
60. ANONIM: Uhićen je Hay Gyula tvorničar sapuna u Zomboru. I., 9, 28. V. 1943., 5.
61. ANONIM: Uz lijepe svečanosti obavljena je
instalacija velikog župana Bač-Bodroške županije i grada Zombora dr. Piukovics Józsefa. II.,
21, 26. V. 1944., 2-3.
62. ANONIM: Vašar u Zomboru. I., 20, 13. VIII.
1943., 5.
63. ANONIM: Veliki uspjeh glumca Kis Ferenca u
Zomboru. I., 27, 1. X. 1943., 5.
64. ANONIM: Veliki župan je odredio zabranu
noćnog saobraćaja u više općina Bačke. II., 32,
11. VIII. 1944., 5.
65. ANONIM: Veliki župan dr. Deák podario je sa
300 penga trojke u Zomborskoj bolnici. I., 31,
29. X. 1943., 5.
66. ANONIM: Veliko frizersko natjecanje u Zomboru,. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
67. ANONIM: Zastupnici Délvidéka održali su
konferenciju u Zomboru. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
68. ANONIM: Završen je tečaj zimske poljoprivredne škole u Zomboru. II., 9, 3. III. 1944., 5.
69. ANONIM: Zgotovljena je Povijest Zombora.
II., 14, 7. IV. 1944., 5.
107
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
70. ANONIM: Zombor i Szabadka vezani su sa
dobrim putem. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
71. ANONIM: Zombor je svečano proslavio dan
junaka. I., 10, 4. VI. 1943., 3.
72. ANONIM: Zomborski ured za javno snabdjevanje. II., 40, 6. X. 1944., 2.
73. ANONIM: Zomborski vašar neće se održati.
II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
74. ANONIM: Zomborska policija stavila u pritvor
glavnog ljekarnika gradske bolnice dr. Toth Laszlo-a. II., 28, 14. VII. 1944., 2.
75. ANONIM: Zomborska gimnazija 1850 godine. II., 15, 14. IV. 1944., 5.
76. ANONIM: 70 vagona drva je podelio zomborski ured. II., 40, 6. X. 1944., 2.
BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA
SOMBOR
OKOLICA SOMBORA
ANONIM: I protiv nove presude po ubijstvu u
Čonoplji uloženi su prizivi i ništavne žalbem. I.,
38, 17. XII. 1943., 3.
78. ANONIM: Nesrića za vrime vršidbe u Nemesmiliticsu. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
79. ANONIM: Osuđen je Schmid János iz Nemesmiliticsa. I., 7, 16. V. 1943., 5.
80. ANONIM: Požarnici Baje, Szabadke, Ujvideka i Zombora održali godišnju skupštinu. I., 2,
9. IV. 1943., 3.
81. ANONIM: Povodom ubistva u Csonoplji
Apelacioni sud je poništio presudu Okružnog
suda u Zomboru. II., 18., 18. II. 1944., 3.
82. ANONIM: Požar u Nemesmiliticsu. I., 30, 22.
X. 1943., 5.
83. ANONIM: Presuda u vezi umorstva u Čonoplji. I., 8, 21. V. 1943., 4.
84. ANONIM: Razia [“sic”] na tržištu u Nemesmliticsu. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
85. ANONIM: Samoubistvo u Nemesmiliticsu. I.,
19, 6. VIII. 1943., 5.
86. ANONIM: Suđenje posjednicima iz Nemesmilitiča. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
87. ANONIM: Teška nesrića u Nemesmiliticsu. I.,
23, 3. IX. 1943., 5.
88. ANONIM: Tragična smrt Kenzy Mice iz Nemesmilitića. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
89. ANONIM: U vezi umorstva u Čonoplji, 19.
maja biće izrečena presuda. II., 7, 18. II., 1944.,
2.
106-120
BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA
SUBOTICA I OKOLICA
ANONIM: Biće manje gostionica u Szabadki.
I., 16, 16. VII. 1943., 4.
91. ANONIM: Budžet grada Szabadke za 1944.
godinu. I., 32, 5. XI. 1943., 5.
92. ANONIM: Dioba jaja u Szabadki. I., 37, 10. XII.
1943., 5.
93. ANONIM: Divojački zavod Naša gospa u Szabadki. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
94. ANONIM: Délvidéki Magyarorszáág o izjavi
američkog pilota u Szabadki. II., 18, 5. V. 1944.,
4.
95. ANONIM: Dr. Völgyi János gradonačelnik
Szabadke na dopustu. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
96. ANONIM: Godišnja skupština Bunjevačke matice u Sabadki. I., 1, 2. IV. 1943., 5.
97. ANONIM: Godišnji vašar u Szabadki. I., 31,
29. X. 1943., 5; II., 8, 25. II. 1944., 5.
98. ANONIM: Govor župana Vojnics Gyule. II.,
22, 2. VI. 1944., 4.
99. ANONIM: Gradonačelnik Szabadke dr. Völgyi János odlikovan. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
100. ANONIM: Gradnja antituberkuloznog paviljona u Szabadki. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
101. ANONIM: Gradnja železničke pruge Szabadka Kecskemet. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
102. ANONIM: Hapšenje u Bajmoku. I., 14, 2.
VII. 1943., 5.
103. ANONIM: Horthy Miklós mlađi u Szabadki. II., 2, 14. I. 1944., 3.
104. ANONIM: Horthyi Miklós mlađi u Szabadki i Zenti. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
105. ANONIM: Hrvatsko pjevačko društvo
Neven u Sabadki izabralo je novu upavu. I., 1,
2. IV. 1943., 5
106. ANONIM: I u Szabadki će se uvesti karte
za meso. I., 8, 21. V. 1943., 6.
107. ANONIM: Intalacija Vojnics Gyule novog
velikog župana Szabadke. II., 22, 2. VI. 1944.,
4.
108. ANONIM: Internacija bajmočkog trgovca. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
109. ANONIM: Internacije crnoberzijanaca u
Szabadki. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
110. ANONIM: Konferencija velikih župana
članova gornjeg doma i narodnih zastupnika
u Szabadki. I., 2, 9. IV. 1943., 2.
111. ANONIM: Kongeres poljoprivrednika iz
Bačke u Szabadki. I., 8, 21. V. 1943., 4.
108
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
112. ANONIM: Litovanje budapeštanske dice
u Bajmoku. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
113. ANONIM: Ljubavna tragedija ili zločin u
Bajmoku. I., 17, 23. VII. 1943., 5.
114. ANONIM: Naprasna smrt na ulici u Szabadki. I., 26, 24. IX. 1943., 5.
115. ANONIM: Narodni zastupnik Szabadke
g. Dr. Bogner József. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
116. ANONIM: Nesrića na kolodvoru u Szabadki. I., 12, 18. VI. 1943., 5.
117.ANONIM: Nova agrarna reforma u Szabadki.
II., 2, 14. I. 1944., 5.
118. ANONIM: Nova uprava u Hrvatskom pjevačkom društvu „Neven“ u Szabadki. II., 12,
24. III. 1944., 5.
119. ANONIM: Novi način razdiobe mesa u
Szabadki. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
120. ANONIM: Obisio se Stamik Blaško u Bajmoku. I., 1, 2. IV. 1943., 5.
121. ANONIM: Objava br. 17.969/1943. dr.
Volgyi Janosa, gradonačelnika sl. Kr. Grada
Szabadke. I., 6, 11. II. 1944., 5.
122. ANONIM: Objava gradonačelnika sl. Kr.
Grada Szabadke. I., 8, 21. V. 1943., 6.
123. ANONIM: Obrtnici Szabadke. I., 19, 6.
VIII. 1943., 5.
124. ANONIM: Odgoj siromašne školske dice
u Szabadki. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
125. ANONIM: Odluka gradonačelnika sl. Kr.
Grada Szabadke. I., 8, 21. V. 1943.,.5.
126. ANONIM: Oglas gradonačelnika s. Kr.
Municip. Grada Szabadke o vanrednoj upotrebi oružja žandarmerije. I., 29, 15. X. 1943., 5.
127. ANONIM: Osuđen nabijač cijena u Bajmoku. II., 9, 3. III. 1944., 5.
128. ANONIM: Pet hiljada proizvođača u Szabadki pod istragom. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
129. ANONIM: Pokušaj samoubistva apotekara u Szabadki. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
130. ANONIM: Poruka supruge Keresytés Fischer Ferenca u Bajmoku. I., 10, 4. VI. 1943., 4.
131. ANONIM: Povišenje obroka brašna u Bajmoku. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
132. ANONIM: Pozivaju se u Szabadki majke.
I., 30, 22. X. 1943., 5.
133. ANONIM: Požar u Bajmoku I. 5, 30. IV.
1943., 5; I., 9, 28. V. 1943., 5; II., 10, 10. III.
1944., 5.
134. ANONIM: Prije sto godina osnovana je
štamparija u Szabadki. II., 30, 28. VII. 1944., 5.
106-120
135. ANONIM: Prikazanje grada Szabadke
Presv. Srcu Isusovu i neoskrvnjenom Srcu Bl.
Djevice. I., 32, 5. XI. 1943., 4.
136. ANONIM: Pritsednik vlade positiće Zentu. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
137. ANONIM: Promjena rada gradske uprave
u Szabadki. I., 27, 1. X. 1943., 5.
138. ANONIM: Promjene u Bajmoku. II., 36, 8.
IX. 1944., 5.
139. ANONIM: Proslava 200-godišnjice Szabadke. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
140. ANONIM: Proslava dana Proštenja u Bikovu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
141. ANONIM: Proslava 200-godišnjice proglašenja Szabadke za grad. I., 3, 16. IV. 1943.,4.
142. ANONIM: Raspored dvodnevnog ljekarskog tječaja u Szabadki. I., 6, 11. II. 1944., 8.
143. ANONIM: Razrez kućarine u Szabadki.
II., 30, 28. VII. 1944., 5.
144. ANONIM: Radnik iz Bajmaka udavio se u
Dunavu kod Apatina. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
145. ANONIM: Ratni zarobljenik iz svitskog
rata vratio se u Bajmok. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
146. ANONIM: Rješeno je pitanje nedjeljnih
i godišnjih sajmova u Szabadki. I., 33, 12. XI.
1943.,
147. ANONIM: Salašarska naselja u Szabadki.
I., 12. 18. VI. 1943., 5.
148. ANONIM: Samoubojstvo u Szabadki. II.,
2, 14. I. 1944., 5.
149. ANONIM: Samo četvrtkom i subotom
prodavaće se meso u Szabadki. I., 4, 23. IV.
1943., 5.
150. ANONIM: Skupština Dobrotvorne zadruge Bunjevki u Sabadki [„sic“]. I., 1, 2. IV. 1943., 5
151. ANONIM: Skupština Hrvatskog prosvetnog doma u Sabadki. I., 1, 2. IV. 1943., 5
152. ANONIM: Suđenje po bajmočkoj aferi sa
šećerom. I., 12, 18. VI. 1943., 5.
153. ANONIM: Szabadka je dobila 200.000
penga za pomoć nastradalima od poplave. I.,
8, 21. V. 1943., 6.
154. ANONIM: Suđenje po aferi mlinara Ivića
u Szabadki održaće se 14. jula. I., 14, 2. VII.
1943., 5.
155. ANONIM: Skupština obrtnika u Szabadki.
I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
156. ANONIM: Szabadka dobila novog gradonačelnika. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
157. ANONIM: Szabadka je najveći grad po
površini u Mađarskoj, I., 9, 28. V. 1943., 2-3.
109
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
158. ANONIM: Stanovnici Szabadke slabo plaćaju porez. I., 27, 1. X. 1943., 5.
159. ANONIM: Skupština gradskog vijeća u
Szabadki. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
160. ANONIM: Sljedovanje mlijeka u Szabadki. II., 5, 4. II. 19434., 5.
161. ANONIM: Supruga viteza Keresztés Fischer Ferenca u Szabadki i Bajmoku. I., 9, 28.
V. 1943., 5.
162. ANONIM: Teška nesreća u Bajmoku. I.,
34, 19. XI. 1943., 5.
163. ANONIM: Tječaj za daljnju naobrazbu
lječnika u Szabadki. I., 4, 23. IV. 1943., 5.
164. ANONIM: Traže se čuvari polja u Sabadki,. I., 1, 2. IV. 1943., 5
165. ANONIM: Tribovanje šećera za ukuhavanje u Szabadki. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
166. ANONIM: U Szabadki ima 53 šegrta Bunjevca. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
167. ANONIM: U toku maja rodilo se u Szabadki 204 dice. I., 12, 18. VI. 1943., 5.
168. ANONIM: U Szabadki će se diliti krompir.
I., 2, 9. IV. 1943., 4.
169. ANONIM: U Sabadki će se održati vatrogasni tečaj. I., 1, 2. IV. 1943., 5
170. ANONIM: U Szabadki 4.000 poljoprivrednika odgovara po prijavi aprovizacionog
ureda. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
171. ANONIM: U Szabadki je izdato 8.795
ekonomskih knjiga. I., 16, 6. VII. 1943., 4.
172. ANONIM: Umirovljen gradonačelnik Szabadke. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
173. ANONIM: Veliki župan i gradonačelnik
Szabadke kod v.d. nadbiskupa u Kalocsi. I., 3,
16. IV. 1943., 5.
174. ANONIM: Visti iz Szabadke. I., 2, 9. IV.
1943., 4.
175. ANONIM: Zločin jedne žene u Szabadki.
I., 10, 4. VI. 1943., 5.
DRUGI GRADOVI U BAČKOJ
ANONIM: Iz Palone. I., 17, 23. VII. 1943., 5.
177. ANONIM: Iz Palone nam javljaju. II., 9, 3.
III. 1944., 5.
178. ANONIM: Kadar Levente posjetio je i Katymar. I., 38, 17. XII. 1943., 5
179. ANONIM: Kružno putovanje ministra
unutrašnjih djela viteza Keresztes-Fischer Ferenca po Bačkoj. I., 23, 3. IX. 1943., 3.
106-120
180. ANONIM: Nesreća u Baču. II., 6, 11. II.
1944., 5.
181. ANONIM: Novinarska konferencija u Újvidéku. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
182. ANONIM: Okružnica Tvornice ulja Hazai
u Újverbászu njenim povjerenicima. II., 6, 11.
II. 1944., 6.
183. ANONIM: Oslobođeni su optuženici
umorstva u Vajskoj. I., 36, 3. XII. 1943., 4.
184. ANONIM: Osvećenje zastave gazdačkog
kruga u Zenti. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
185. ANONIM: Poljoprivredna izložba u Kuli.
I., 18, 30. VII. 1943., 4.
186. ANONIM: Poljoprivredna izložba u Topolji. I., 19, 6. VIII. 1943., 5.
187. ANONIM: Poruka prijatelju iz Szonda. I.,
14, 2. VII. 1943., 5.
188. ANONIM: Poziv na 96. redovitu godišnju
skupštinu Bajske štedionice. II., 8, 25. II. 1944., 5.
189. ANONIM: Smrtna nesreća u Szondu. I., 6,
7. V. 1943., 5.
190. ANONIM: Skupština općinskog pretstavništva u Topolyi. I., 8, 21. V. 1943., 6.
191. ANONIM: Slučajno su ubili jednu ženu u
Szondu. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
192. ANONIM: Smrtna presuda prekog suda u
Újvidéku. II., 2, 14. I. 1944., 5.
193. ANONIM: Svečano okićen trobojkama
Ujvidék je oduševljeno primio Njeno Naddostojanstvo udovu Zamjenika Regenta. I., 8, 21.
V. 1943., 4.
194. ANONIM: U Újvidéku je otvoren učiteljski tečaj. I., 17, 23. VII. 1943., 5.
195. ANONIM: U Újvidéku je otvoreno litnje
Trgovačko slobodno svučilište. I., 19, 6. VIII.
1943., 5.
196. ANONIM: Vašar u Újvidéku. I., 8, 21. V.
1943., 6.
197. ANONIM: Veliki požar u Baji. I., 13, 25. VI.
1943., 5.
198. ANONIM: Vijesti iz Baje. I., 11, 11. VI.
1943., 5.
199. ANONIM: Vijesti iz Gare. I., 11, 11. VI.
1943., 5.
110
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
EUROPA
ANONIM: Budna straža Europe. II., 1, 7. I.
1944., 2.
201.
ANONIM: Buduću sudbinu Europe riješiće vojske Rusije i Njemačke. I., 34, 19. XI.
1943., 4.
202. ANONIM: Europa i nacionalizam. I., 8, 21.
V. 1943., 1.
203. ANONIM: Europa je spremna. II., 3, 21. I.
1944., 2.
204. ANONIM: Europska stvarnost. II., 37, 15.
IX. 1944., 4.
205. ANONIM: Njemačka i poljodjelska politika u novoj Europi. I., 10, 4. VI. 1943., 1-2.
206.
ANONIM: Obaveze u pogledu podjele
Europe na interesne zone. II., 9, 3. III. 1944.,4.
207.
ANONIM: Odbor za pomoć Europi. I. 35,
26. XI. 1943., 2.
208. ANONIM: Od roba do najvećeg europskog diplomate XVII. stoljeća. II., 10, 10. III.
1944., 7.
209.
ANONIM: Osovinske sile će pokrenuti
opći napad u istočnoj Aziji i Europi. II., 25, 23.
VI. 1944., 3.
210.
ANONIM: Planovi invazije na Europu. I.
2. 14. I. 1944., 3.
211.
ANONIM: Pitanje invazije na Europu. II.,
6, 11. II. 1944., 2.
212.
ANONIM: Pohod na Europu 1944 godine biće veoma težak i stajaće više ljudskih
žrtava nego ikada do sada. I., 32, 5. XI. 1943., 4.
213.
ANONIM: Saveznici će 1944. godine izvršiti odlučujući napad na Europu. I., 30, 22. X.
1943., 4.
214.
ANONIM: Uloga Europe u Svietu [“sic”].
I., 5, 30. IV. 1943., 1.
215.
ANONIM: U Njemačku je preseljeno iz
pojedinih krajeva Evrope 806.000 Njemaca.
I., 2, 9. IV. 1943., 3.
216.
ANONIM: Uskoro će početi napad na
Europu. I. 14, 2. VII. 1943., 3.
AMERIKA
ANONIM: Američka flota. I., 26, 24. IX.
1943., 3.
218. ANONIM: Američka peta armija. I. 38, 17.
XII. 1943., 3.
219.
ANONIM: Američki listovi. I. 35, 26. XI.
1943., 2.
106-120
220. ANONIM: Američke pomorske snage. I.
35, 26. XI. 1943., 2.
221. ANONIM: Američki ratni brodovi. I. 14, 2.
VII. 1943., 3.
222.
ANONIM: Američke trupe. I. 32, 5. XI.
1943., 2.
223. ANONIM: Američke trupe iskrcale su se
na ostrvo Ahtu. I., 8. 21. V. 1943., 2.
224.
ANONIM: Američke vazdušne snage. I.
14, 2. VII. 1943., 3.
225.
ANONIM: Čudna promina mladića dogodila se u Americi. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
226.
ANONIM: Konferencija u Washingtonu.
I., 8. 21. V. 1943., 2.
227.
ANONIM: Masarik je posjetio Roosevelta. I., 6, 11. II. 1944., 3.
228.
ANONIM: Newyork [“sic”]. I. 15, 9. VII.
1943., 2.
229.
ANONIM: Njus Kronikl [„sic“] o invazionoj groznici u Americi. II., 18, 5. V. 1944., 4.
230. ANONIM: I New York je doživeo vazdušni napad. I., 6, 11. II. 1944., 3.
231.
ANONIM: Otpočela je četvorna konferencija u Washingtonu. II., 34, 25. VIII. 1944., 3.
232.
ANONIM: Poslanstvo Sjedinjenih Država iz Helsinkia seli se u Stokholm. I., 5, 30. IV.
1943., 3.
233. ANONIM: Prilikom napada amerikanskih
bombardera na Pariz poginulo 308 lica. I., 2, 9.
IV. 1943., 3.
234. ANONIM: Rat na kopnu, na vodi i u zraku
vodi se pojačanom žestinom. I., 6, 11. II. 1944.,
3.
235. ANONIM: Ratni gubitci Sjedinjenih Država. I., 5, 30. IV. 1943., 3.
236. ANONIM: Roosevelt. I. 2. 14. I. 1944., 3; I.
16, 16. VII. 1943., 3; I., 18, 30. VII. 1943., 3; I. 31,
29. X. 1943., 3; I. 38, 17. XII. 1943., 3.
237.
ANONIM: Roosevelta su kandidovali ponovo. II., 30, 28. VII. 1944., 5.
238. ANONIM: Roozveltovih sedam uslova za
kapitulaciju Italije. I., 19, 6. VIII. 1943., 2.
239. ANONIM: SAD sad. II., 36, 8. IX. 1944., 6.
240.
ANONIM: Sjedinjene države. I., 1, 7. I.
1944., 3.
241.
ANONIM: Šef američkog generalštaba. I.,
11, 11. VI. 1943., 3.
242.
ANONIM: Šef američke propagande. I.,
13, 25. VI. 1943., 2.
111
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
243. ANONIM: Tko će biti sljedeći pretsjednik
[„sic“] Sjedinjenih država, Roosvelt ima najviše
izgleda. II., 4, 28. I. 1944., 2.
244. ANONIM: U Americi. I., 13, 25. VI. 1943.,
2 ; I. 20, 13. VIII. 1943., 3; I. 22, 27. VIII. 1943., 3.
245. ANONIM: U američkoj javnosti. I., 34, 19.
XI. 1943., 3.
246.
ANONIM: U Fordovim fabrikama. I., 13,
25. VI. 1943., 2.
247.
ANONIM: Velike poplave u Americi. I., 9,
28. V. 1943., 2-3.
248. ANONIM: Vikinzi su prvi otkrili Ameriku.
II., 23, 9. VI. 1944., 8.
ALBANIJA
ANONIM: Albanska narodna skupština. I.
31, 29. X. 1943., 3.
250.
ANONIM: Nova albanska vlada. II., 30,
28. VII. 1944., 5.
251. ANONIM: U Albaniji. I. 24, 10. IX. 1943. 3.
ARGENTINA
ANONIM: Argentina. I. 9, 28. V. 1943., 2-3.
253.
ANONIM: Argentina je prekinula diplomatske odnose sa Osovinom. II., 4, 28. I.
1944., 3.
254. ANONIM: Državni udar u Argentini. I., 11,
11. VI. 1943., 2.
255. ANONIM: Katastrofalan zemljotres u Argentini. II., 3, 21. I. 1944., 3.
AUSTRALIJA
ANONIM: Australija. I. 9, 28. V. 1943., 2-3.
257.
ANONIM: Australijske trupe. I. 28. 8. X.
1943., 4.
BELGIJA
ANONIM: Obrazovana je nova belgijska
vlada. II., 39, 29. IX. 1944., 2.
259. ANONIM: ANONIM: Princa Karla je belgijski parlament izabrao za regenta. II., 39, 29.
IX. 1944., 5.
260. ANONIM: U Holandiji i na belgijsko-njemačkoj granici vode se velike invazione borbe. II., 38, 21. IX. 1944., 4.
261. ANONIM: Veliki broj žrtava u Brüsselu. II.,
19. 12. V. 1944., 5.
106-120
BRAZIL
ANONIM: Brazilijanska ekspediciona armija. I., 13, 25. VI. 1943., 2.
263. ANONIM: U Braziliji. I. 16, 16. VII. 1943., 3.
BUGARSKA
ANONIM: Bugarska. I. 12, 18. VI. 1943.,
2 ; I. 16, 16. VII. 1943., 3 ; I. 25, 17. IX. 1943., 3.
265. ANONIM: Bugari. I., 22, 27. VIII. 1943., 3;
I., 35, 26. XI. 1943., 2.
266. ANONIM: Bugarska je domovina stogodišnjaka. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
267.
ANONIM: Bugarska proizvodi mlijeko od
soje. I., 40, 31. XII. 1943., 2.
268. ANONIM: Bugarska telegrafska agencija.
I. 21, 20. VIII. 1943., 2; I. 24, 10. IX. 1943. 3.
269.
ANONIM: Bugarska žandarmerija uključena u sastav vojske. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
270. ANONIM: Bugarski kralj Boris. I. 23, 3. IX.
1943., 2.
271.
ANONIM: Bugarski knez I. 32, 5. XI.
1943., 2.
272.
ANONIM: Bugarski list Zarje. I., 9, 28. V.
1943., 2-3.
273. ANONIM: Bugarski narodni odredi. II., 17,
28. IV. 1944., 5.
274.
ANONIM: Bugarski parlament. I. 17, 23.
VII. 1943., 3; I. 24, 10. IX. 1943. 3.
275.
ANONIM: Bugarski regenti internirani su
u sofijsku entralnu kaznionu. II., 40, 6. X. 1944.,
2.
276.
ANONIM: Bugarskim bandama.. I., 28, 8.
X. 1943., 4.
277.
ANONIM: Bugarsko kraljevsko namjesništvo. I. 25, 17. IX. 1943., 3.
278. ANONIM: Bugarsko sveučilište u Skoplju.
I., 24, 10. IX. 1943., 5.
279.
ANONIM: Cankov je obrazovao nacionalnu vladu u Bugarskoj. II., 37, 15. IX. 1944., 2.
280.
ANONIM: Grčka emigrantska vlada demantuje vijesti o nekom sporazumu sa bugarskom vladom. II., 39, 29. IX. 1944., 2.
281.
ANONIM: Jedan dio Grčke okupirale su
bugarske trupe. I., 17, 23. VII. 1943., 3.
282. ANONIM: Na Sofiju. I. 2, 14. I. 1944., 3; I.
38, 17. XII. 1943., 3.
283. ANONIM: Nova vlada u Bugarskoj. II., 24,
16. VI. 1944., 5.
112
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
284. ANONIM: Novi atentat u Bugarskoj. I., 6,
11. II. 1944., 3.
285.
ANONIM: Novi atentat u Sofiji. II., 7, 18.
II., 1944., 3.
286. ANONIM: Novu bugarsku vladu obrazovao je Murajev. II., 36, 8. IX. 1944., 3.
287.
ANONIM: Politika nove bugarske vlade.
II., 29, 21. VII. 1944., 1.
288. ANONIM: Rat nerava protiv Bugarske. II.,
33, 18. VIII. 1944., 5.
289.
ANONIM: Smanjenje obsega [“sic”] bugarskih listova. II., 35, 1. IX. 1944., 5.
290. ANONIM: Smrtne osude u Sofiji. I., 8. 21.
V. 1943., 2.
291.
ANONIM: Sofija. I. 16, 16. VII. 1943., 3; I.
34, 19. XI. 1943., 3.
292. ANONIM: U Bugarskoj. I. 14, 2. VII. 1943., 3.
293.
ANONIM: U Sofiji je zabranjeno kretanje
ulicama poslije 6 sati uveče. II., 4, 28. I. 1944., 3.
294.
ANONIM: Wilhelmstrasse o bugarskoj
objavi rata. II., 37, 15. IX. 1944., 2.
DANSKA
ANONIM: U Danskoj je nepodnošljiva
žega. I., 19, 6. VIII. 1943., 5.
296. ANONIM: U Danskoj. I., 27, 1. X. 1943. 4.
297.
ANONIM: U Danskoj je zavedeno vanredno stanje. II., 40, 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Značajno arheološko otkriće u
Danskoj. I., 31, 29. X. 1943., 8.
EGIPAT
ANONIM: Egipat. I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I.
24, 10. IX. 1943. 3.
300. ANONIM: Konferencija u Kairu. I., 33, 12.
XI. 1943., 2.
301. ANONIM: U Egiptu. I., 29, 15. X. 1943., 3.
302. ANONIM: U Kairu. I., 34, 19. XI. 1943., 3.
ENGLESKA
ANONIM: Anglosaksonci. I., 2, 14. I.
1944., 3; I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I., 12, 18. VI.
1943., 2.
304.
ANONIM: Anglosaksonci u invazijskoj
groznici. I., 14, 2. VII. 1943., 3.
305.
ANONIM: Anglosasi su u maju izgubili
1.839 aparata. II., 27, 7. VII. 1944., 5.
106-120
306.
ANONIM: Anglosaksonci su pokušali
iskrcavanje na italijansko ostrvo Lampedusu. I.,
11, 11. VI. 1943., 4.
307.
ANONIM: Anglosaksonci u „invazionoj
groznici”. I., 14, 2. VII. 1943., 3.
308. ANONIM: Anglosaksonske trupe iskrcale
su se na Novu Gvineju. II., 19, 12. V. 1944.,3.
309. ANONIM: Anglosaksonski avion. I., 28. 8.
X. 1943., 4; I., 36, 3. XII. 1943., 2.
310.
ANONIM: Anglosaksonski avioni bombardovali su Duantu. I., 31, 29. X. 1943., 3.
311.
ANONIM: Bjegstvo engleskih ratnih zarobljenika u Vatikan. I., 4, 23. IV. 1943., 5.
312.
ANONIM: Britanci. I., 24, 10. IX. 1943. 3.
313. ANONIM: Britanski i američki ambasadori. I. 12, 18. VI. 1943., 2.
314.
ANONIM: Britanski ministar rada. I., 27, 1.
X. 1943. 4.
315.
ANONIM: Britanske liferacije Sovjetskoj
uniji. II., 20, 19. V. 1944., 3.
316. ANONIM: Čerčil predviđa velike operacije. I., 11, 11. VI. 1943., 2.
ANONIM: Churchill. I., 18, 30. VII. 1943.,
3; I. 26, 24. IX. 1943., 3.
318.
ANONIM: Churchill će posjetiti papu. II.,
34, 25. VIII. 1944., 5.
319.
ANONIM: Churchill se vratio u Englesku.
II., 39, 29. IX. 1944., 5.
320. ANONIM: Churchill je stigao u Quebeck
gdje će se sastati sa Roosveltom. II., 37, 15. IX.
1944., 3.
321.
ANONIM: Churchill – Saveznicima pretstoji
još duh i zamoran put. II., 13, 31. III. 1944., 5.
322.
ANONIM: Ghurchill je stigao u Washington. II., 7, 18. II., 1944., 3.
323. ANONIM: Churchillova supruga. I. 22, 27.
VIII. 1943., 3.
324.
ANONIM: Churchillov sin. I. 12, 18. VI.
1943., 2.
325. ANONIM: Daily Telegraf [“sic”] o bombardovanju Južne Engleske. II., 25, 21. VI. 1944., 4.
326. ANONIM: Daily Telegraph o bombardovanju Engleske. II., 29, 21. VII. 1944., 4.
327.
ANONIM: Eden: Engleska stoji pred teškim zadatkom. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
328.
ANONIM: Ekonomist engleska revija. I.
30, 22. X. 1943., 2.
329. ANONIM: Engleska. I. 13, 25. VI. 1943., 2.
330. ANONIM: Englezi. I. 26, 24. IX. 1943., 3.
331.
ANONIM: Engleska pojačava pritisak na
Tursku radi stupanja u rat. II., 9, 3. III. 1944.,3.
113
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
332.
ANONIM: Engleska vlada. I., 27, 1. X.
1943. 4.
333.
ANONIM: Engleske trupe. I., 27, 1. X.
1943. 4.
334. ANONIM: Engleski kralj Đorđe. I. 21, 20.
VIII. 1943., 2.
335. ANONIM: Engleski ratni brodovi. I. 29, 15.
X. 1943., 3.
336.
ANONIM: Engleski sindikati i Sovjeti. I.,
26, 24. IX. 1943., 5.
337.
ANONIM: Englesko-sovjetsko prijateljstvo se produžuje. II., 27, 7. VII. 1944., 3.
338. ANONIM: Englesko zrakoplovstvo. I. 20,
13. VIII. 1943., 3.
339. ANONIM: Englezi o ratnoj situaciji. I., 36,
3. XII. 1943., 2.
340.
ANONIM: Englezi su još 1918. htjeli da
politikom opkoljavanja upropaste Njemačku.
I., 33, 12. XI. 1943., 3.
341.
ANONIM: Nojes Viner Tagblat [“sic”] o
akiji Engleske protiv Španije. II., 5, 4. II. 1944., 8.
342.
ANONIM: Englezima – tijumfalni povratak mrtvog cara i veličanstveni pogreb. I., 25,
17. IX. 1943., 6-7.
343.
ANONIM: Gazet D Ložan [„sic“] [„i. e.“
La Gazette des France] o Engleskoj politici. II.,
5, 4. II. 1944., 8.
344. ANONIM: I pored želje Hitlera da se Rim
spase, Anglosasi su ga pretvorili u bojište. II.,
23, 9. VI. 1944., 2.
345.
ANONIM: Između Španije i Engleske. I.
22, 27. VIII. 1943., 3.
346.
ANONIM: Kako bombarduju anglosaksonci Rim. I., 8, 21. V. 1943., 2.
347.
ANONIM: Kako je zarobljen Potpukovnik Tom Churchill. II., 26, 30. VI. 1944., 7.
348. ANONIM: London. I., 36, 3. XII. 1943., 2.
349.
ANONIM: London demantuje vijesti
o sklapanju mira sa Njemačkom. II., 3, 21. I.
1944., 3.
350. ANONIM: Londonski politički krugovi. I.,
30, 22. X. 1943., 2.
351.
ANONIM: Mikolajčik se vratio u London.
II., 33, 18. VIII. 1944., 3.
352. ANONIM: Nadbiskup od Yorka. I., 26, 24.
IX. 1943., 3.
353. ANONIM: Ostrvo Panieleriju je anglosaksonska flota. I., 11, 11. VI. 1943., 4.
354.
ANONIM: Otvoren je zračni promet između Stockolma i Londona. II., 8, 25. II. 1944.,
3.
106-120
355. ANONIM: Pismo iz Švicarske – Što su engleski novinari vidjeli na francuskoj obali. II., 26,
30. VI. 1944., 4.
356. ANONIM: Poljska vlada prihvatila Churchillov prijedlog. II., 8, 25. II. 1944.,2.
357.
ANONIM: Prinudno spuštanje anglosaksonskog aviona kod Csatornye. II., 9, 3. III.
1944., 5.
358. ANONIM: Promjene u engleskoj vladi. I.,
34, 19. XI. 1943., 2.
359. ANONIM: Roosevelt i Churchill. I. 25, 17.
IX. 1943., 3.
360.
ANONIM: Sastanak Roosvelta, Churchilla i Staljina. I., 34, 19. XI. 1943., 2.
361.
ANONIM: Službena obavijest o sastanku između Churchilla, Roosvelta i Čang Kaj
Šeka: Službena obavijest o konferenciji između Churchilla, Staljina i Roosvelta u Teheranu:
Sastanak Inenija sa Roosveltom i Churchilom
u Kairu. I., 37, 10. XII. 1943., 2.
362.
ANONIM: Spiker engleskog donjeg
doma. II., 24, 16. VI. 1944., 5.
363.
ANONIM: Stokholms tidningen [“sic”] o
sporazumu između Anglosaksonca i Španije.
II., 10, 10. III. 1944., 4.
364.
ANONIM: U Engleskoj. I. 16, 16. VII.
1943., 3.
365. ANONIM: U izgledu je sastanak između
Roosvelta i Churchilla. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
366. ANONIM: Već dvije nedjelje neprekidno
napada V ! London. II., 27, 7. VII. 1944., 3.
367.
ANONIM: Veliki engleski konvoj. I., 19, 6.
VIII. 1943., 3.
368.
ANONIM: Zajednička izjava Churchilla
i Roosevelta: Britanci uputili Španiji demarš u
vezi s odnosima Španije sa saveznicima. I., 22,
27. VIII. 1943., 2.
369.
ANONIM: Zračni promet Stokholm –
London. II., 2, 14. I. 1944., 5.
370.
ANONIM: 45 milijardi; Engleska vlada. I.
9, 28. V. 1943., 2-3.
FINSKA
ANONIM: Finska. I., 25, 17. IX. 1943., 3.
372. ANONIM: Finska još nije donijela odluku.
II., 7, 18. II., 1944., 3.
373. ANONIM: Finsko poslanstvo. I., 23, 3. IX.
1943., 2.
374.
ANONIM: Finsko ratno dugovanje Americi. I., 8. 21. V. 1943., 2.
114
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
106-120
375. ANONIM: Kad stranac dođe u Finsku osića se neobično sigurnim od svake pljačke. I., 1,
2. IV. 1943., 3
376.
ANONIM: Misli suvremenog Finca. I., 27,
1. X. 1943., 8.
377.
ANONIM: Netočne su vijesti o posebnom miru Finske. II., 33, 18. VIII. 1944., 5.
378.
ANONIM: Neue Züricher Zeitung o Finskom pitanju. II., 11, 17. III. 1944., 4.
379.
ANONIM: Poslijednji Finski ratni izveštaj.
II., 36, 8. IX. 1944., 5.
380.
ANONIM: Pretsjednik Finske Rytti podneo je ostavku. II., 30, 28. VII. 1944., 5.
381.
ANONIM: Roosevelt poziva Finsku da
istupi iz rata. II., 12, 24. III. 1944., 3.
382.
ANONIM: U Finskoj izgrađuju odijela i
namještaj od papira. I., 29, 15. X. 1943., 5.
383. ANONIM: Sastavljena je nova finska vlada. II. ,32, 11. VIII. 1944., 2.
384.
ANONIM: Sjedinjene Države su uputile
ultimatum Finskoj. I., 6, 11. II. 1944., 2.
385. ANONIM: Šefu finske države. I., 23, 3. IX.
1943., 2.
386. ANONIM: U Finskoj; I., 31, 29. X. 1943., 3.
387.
ANONIM: U Finskoj zabranjen alkohol.
II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
388. ANONIM: Unatoč velikih žrtava i troškova Finska mora produžiti rat rekao je predsjednik finskih stručnih organizacija. I., 10, 4. VI.
1943., 4.
389.
ANONIM: Volkicher Beobachter o borbama u Normandiji i Finskoj. II., 25, 21. VI.
1944., 4; II., 29, 21. VII. 1944., 4.
390. ANONIM: Zemlja tisuću jezera. II., 35, 1.
IX. 1944., 4.
397.
ANONIM: Iz Pariza. I., 29, 15. X. 1943., 3.
398. ANONIM: Kako živi današnji Pariz. II., 22,
2. VI. 1944., 7.
ANONIM: Laval. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
400.
ANONIM: Nagrade francuske akademije. II., 36, 8. IX. 1944., 5.
401.
ANONIM: Novi atentati u Francuskoj. I.,
8. 21. V. 1943., 2.
402.
ANONIM: Otvorena televizijska postaja
u Parizu. I., 30, 22. X. 1943., 3.
403.
ANONIM: Preivremena vlada francuske
republike obrazovana je u Parizu. II., 36, 8. IX.
404. ANONIM: Smrt zagonetnog starca u Parizu koji je 30 godina bez pamćenja tvrdio da
je visokog roda iz bogate obitelji. I., 27, 1. X.
1943., 8.
405.
ANONIM: U Francuskoj. I., 17, 23. VII.
1943., 3; I., 29, 15. X. 1943., 3.
406.
ANONIM: U Francuskoj s nastavlja sa
hapšenjem pristalica Vichya. II., 39, 29. IX.
1944., 5.1944., 3.
407.
ANONIM: U Parizu je izvršen atentan na
De Gaulle-a. II., 35, 1. IX. 1944., 3.
FRANCUSKA
ANONIM: Budapeštanska radio stanica
daje redovito visti na srpskom i hrvatskom jeziku. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
413.
ANONIM: Bugarka je prekinula veze sa
fašističkom Italijom, Hrvatskom i Slovačkom.
II., 37, 15. IX. 1944., 2.
414.
ANONIM: Cijela Dalmacija je priključena
Hrvartskoj. I., 25, 17. IX. 1943., 4.
415.
ANONIM: Dr. Ante Trumbić – borac za
hrvatsku slobodu. I., 36, 3. XII. 1943., 6.
416.
ANONIM: Dr. Mile Budak podeno ostavku. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
417.
ANONIM: Dr. Stepinac Alojzije. I. 11, 11.
VI. 1943., 3.
ANONIM: Evakuacija Južne Francuske. II.,
4, 28. I. 1944., 3.
392. ANONIM: Francuska vlada se premjestila
u istočni dio Francuske. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
393.
ANONIM: Francuski bivši ministri predsjednice Daladie i Blum te maršal Gamien biće
preneti u Njemačku. I., 2, 9. IV. 1943., 3.
394. ANONIM: Francuski bojni brod; I. 35, 26.
XI. 1943., 2.
395. ANONIM: Francuski odbor za oslobođenje. I., 23, 3. IX. 1943., 2.
396.
ANONIM: Francuski zarobljenici; 1461
avion izgubili. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
GRČKA
ANONIM: Bratoubilački rat u Grčkoj; I.,
31, 29. X. 1943., 3.
409. ANONIM: Grčka vlada. I., 27, 1. X. 1943.
4.
410.
ANONIM: Grčki javni službenici. I.. 15, 9.
VII. 1943., 2.
411.
ANONIM: U Grčkoj; I., 31, 29. X. 1943., 3.
HRVATSKA
115
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
418.
ANONIM: Evakuacija Zagreba. II., 8, 25.
II. 1944., 2.
419.
ANONIM: Hakija Hadžić je novi hrvatski
poslanik u Budapesti. II., 30, 28. VII. 1944.,5.
420.
ANONIM: Hrvat – mađarski biskup –
pronalazač padobrana. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
421.
ANONIM: Hrvatska – zemlja vojnika. I.,
22, 27. VIII. 1943., 4.
422.
ANONIM: Hrvatska vlada poziva partizane da se vrate svojim kućama. I., 30, 22. X.
1943., 3.
423. ANONIM: Hrvatska mornarica. II., 35, 1.
IX. 1944., 3.
424.
ANONIM: Hrvatska vojska se nije
odazvala pozivu Tita. II., 38, 21. IX. 1944., 3.
425. ANONIM: Hrvatska je dobila ratnu mornaricu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
426.
ANONIM: Hrvatska vlada brine za nezbrinutu djecu. I. 38, 17. XII. 1943., 3.
427.
ANONIM: Hrvatska vlada I., 9., 28. V.
1943., 2-3.
428. ANONIM: Hrvatski poslanik u Budimpešti. I., 10, 4. VI. 1943., 2.
429.
ANONIM: Hrvatski poslanik je napustio
Budapest. II., 24, 16. VI. 1944., 5.
430. ANONIM: Hrvatski umjetnici u Njemačkoj. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
431.
ANONIM: Hrvati iz Štajerske i Kranjske
preseliće se u Hrvatsku. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
432.
ANONIM: Hrvatsko novinstvo je odbilo
poziv Tita da se hrvatska vojska priključi partizanima. II., 37, 15. IX. 1944., 3.
433. ANONIM: Hrvati se postepeno vraćaju iz
Italije gdje su bili internirani uslijed događaja u
skoroj prošlosti. I., 24, 10. IX. 1943., 4.
434.
ANONIM: Hrvati na izložbi u Kopenhagenu. I., 29, 15. X. 1943., 5.
435.
ANONIM: Hrvatski narod. II., 21, 26. V.
1944., 7.
436.
ANONIM: Hrvatsko-srpski pregovori u
Zemunu. I., 36, 3. XII. 1943., 4.
437.
ANONIM: I mladići od 18 godina se regrutuju u Hrvatskoj. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
438. I.-C.-I., Godišnjica smrti Stjepana Radića
vođe i učitelja hrvatskog naroda. I., 21, 20. VIII.
1943., 3.
439. ANONIM: Izvršen je pokušaj iskrcavanja
na dalmatinska ostrva. II., 39, 29. IX. 1944., 2
440. ANONIM: Izvrstan kvalitet hrvatskog novog vina. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
106-120
441.
ANONIM: Jedna od najvećih džamija
otvorena je u Zagrebu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
442.
ANONIM: Mačekovci ne pristaju na
kompromis sa ustašama, već traže likvidaciju
ustaške organizacije i prepuštanje vlasti Mačekovoj stranci. I., 32, 5. XI. 1943., 4.
443. ANONIM: Mađarska knjiga o Hrvatskoj.
I., 29, 15. X. 1943., 4.
444.
ANONIM: Mađarsko-hrvatska pogranična konferencija. II., 12, 24. III. 1944., 5.
445. ANONIM: Masarik je posjetio Roosevelta. II., 6, 11. II. 1944., 3.
446.
ANONIM: Na smrt je osuđeno i pogubljeno 10 hrvatskih časnika. II., 34, 25. VIII.
1944., 5.
447.
ANONIM: Na Jadranu se već kupaju. II.,
6, 11. II. 1944., 5.
448.
ANONIM: Njemci u Hrvatskoj dužni su
da stupe u njemačku radnu zajednicu. I., 37,
10. XII. 1943., 5.
449.
ANONIM: Njemačko-hrvatski privredni
pregovori. II., 13, 31. III. 1944., 5.
450. ANONIM: Nova Hrvatska o Hrvatima u
Međumurju. II., 5, 4. II. 1944., 8.
451.
ANONIM: Nove hrvatske riči. I., 1, 2. IV.
1943., 5
452. ANONIM: Novi hrvatski poslanik u Budapesti. II., 16, 21. IV. 1944., 5.
453. ANONIM: Novi poslanik Hrvatske u Mađarskoj. I., 18, 30. VII. 1943., 3.
454.
ANONIM: O pojavi strašne ljudske nemani pred Dubrovnikom. II., 7, 18. II., 1944., 8.
455.
ANONIM: Opća amnestija u Hrvatskoj.
II., 5, 4. II. 1944., 5.
456. ANONIM: Pavelić nije uhvaćen i nije predan partizanima. II., 37, 15. IX. 1944., 3.
457.
ANONIM: Pavelić je uputio poziv hrvatskim emigrantima u Londonu da se vrate natrag. I., 21, 20. VIII. 1943., 4.
458.
ANONIM: Poglavnik Hrvatske postavio
je šefa novinstva. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
459. ANONIM: Poglavnik Hrvatske Ante Pavelić kod Hitlera. I., 4, 23. IV. 1943., 3.
460.
ANONIM: Poglavnik je imenovao predsjednika nove hrvatske vlade. I., 24, 10. IX.
1943. 3.
461.
ANONIM: Pomen dr. Anti Trumbiću u
Zagrebu. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
462.
ANONIM: Pomen Stipanu Radiću u Hrvatskoj. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
116
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
463. ANONIM: Povišenje cijena mesa u Hrvatskoj. I. 8., 21. V. 1943., 2.
464.
ANONIM: Pravo Hrvatske na Jadran. I.,
27, 1. X. 1943., 3.
465. ANONIM: Predsjednik Hrvatske vlade. I.,
11, 11. VI. 1943., 3.
466.
ANONIM: Prenos zemnih ostataka posljednjeg Zrinskog. II., 5, 4. II. 1944., 5.
467.
ANONIM: Preneseni su u Zagreb zemni
ostaci i poslijednjeg Zrinjskog. II., 20, 19. V.
1944.,
468. ANONIM: Premiju od milijun kuna dobio
je jedan obućar u Zagrebu. I., 24, 10. IX. 1943.,
5.
469.
ANONIM: Proslava blagdana hrvatskog
mučenika bl. Nikole Tavelića. I., 35, 26. XI.
1943., 4.
470.
ANONIM: Raskomadani leševi u Zagrebu. II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
471.
ANONIM: Razvoj seljačke književnosti u
Hrvatskoj. II., 37, 15. IX. 1944., 7.
472.
ANONIM: Reportaža iz Hrvatskog naroda. II., 27, 7. VII. 1944., 5.
473.
ANONIM: Sarajevski Osvit o radu Hrvatske vlade. II., 6, 11. II. 1944., 2.
474.
ANONIM: Sastavljena je nova hrvatska
vlada. I., 29, 15. X. 1943., 3.
475.
ANONIM: Smrtna presuda u Hrvatskoj.
I., 1, 2. IV. 1943., 5
476.
ANONIM: Spomen marke u Hrvatskoj.
II., 20, 19. V. 1944., 5.
477.
ANONIM: Stjepan Radić kao novinar i
publicist. II., 18, 5. V. 1944., 6.
478. ANONIM: Šesnaest godišnjica mučeničke
smrti Stjepana Radića. II., 34, 25. VIII. 1944., 4.
479.
ANONIM: Šezdesetogodišnjica rođenja
i četrdesetogodišnjica stvaranja velikog kipara
Meštrovića. I., 23, 3. IX. 1943., 7.
480. ANONIM: Telegram dr. Mile Budaka novog hrvatskog ministra Kállay-u. I., 5, 30. IV.
1943., 3.
481.
ANONIM: U Hrvatskoj. I., 11, 11. VI.
1943., 3; I., 16, 16. VII. 1943., 3.
482.
ANONIM: U Hrvatskoj se regrutuju svi
studenti. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
483.
ANONIM: U Hrvatskoj se otvara japansko poslanstvo. II., 6, 11. II. 1944., 5.
484.
ANONIM: U Hrvatskoj se već isplaćuje
trinaesta plaća. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
485. ANONIM: U Hrvatskoj je određena civilna mobilizacija. II., 9, 3. III. 1944., 5.
106-120
486.
ANONIM: U Hrvatskoj je podijeljeno
130 milijuna brze pomoći. II., 4, 28. I. 1944., 5.
487.
ANONIM: U Hrvatskoj uvedena predaja
žitarica. I., 17, 23. VII. 1943., 3.
488. ANONIM: U Hrvatskoj je obustavljen željeznički promet. II., 2, 14. I. 1944., 5.
489. ANONIM: U svome stanu ubijen je hrvatski general. II., 33, 18. VIII. 1944., 5.
490. ANONIM: U Osijeku. I., 19, 6. VIII. 1943.,
3.
491. ANONIM: U Zagrebu. I., 31, 29. X. 1943.,
3.
492.
ANONIM: U Hrvatskoj ograničena potrošnja soli. I., 40, 31. XII. 1943., 2.
493. ANONIM: U Zagrebu je zabranjeno polivanje ulica. I., 1, 2. IV. 1943., 5.
494.
ANONIM: Uklonjen je „rimski stub” u
Splitu. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
495.
ANONIM: Uspih hrvatskih avijatičara na
Istočnom frontu. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
496.
ANONIM: Ustašu Stjepana Siletića ubili
su. I., 9., 28. V. 1943., 2-3.
497.
ANONIM: Ustaški glavni stan. I., 26, 24.
IX. 1943., 3.
498.
ANONIM: Uvedena je opća obaveza
rada u Hrvatskoj. II., 40, 6. X. 1944., 2.
499. ANONIM: Već i 17-ogodišnji mladići moraju na radnu službu u Hrvatskoj. I., 34, 19. XI.
1943., 5.
500. ANONIM: Visoki činovnici ministarstva u
Hrvatskoj osuđeni na smrt radi pronevere. I., 3,
16. IV. 1943., 5.
501. ANONIM: Zagreb ima pola milijuna stanovnika. II., 20, 19. V. 1944., 5.
502.
ANONIM: Zagrebačka spomenmarka
spada među najljepše marke svijeta. I., 10, 4.
VI. 1943., 5.
503.
ANONIM: Zagrebački perivoj Maksimir.
I., 25, 17. IX. 1943., 5.
504. ANONIM: Zagrebačka policija. I., 16, 16.
VII. 1943., 3.
505.
ANONIM: Zamjena u Hrvatskoj. II., 16,
21. IV. 1944., 5.
ITALIJA
ANONIM: Ako se Italija isključi iz rata. I.,
15, 9. VII. 1943., 2.
507.
ANONIM: Apenini su konačne obranbene linije u Italiji. II., 28, 14. VII. 1944., 4.
117
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
508. ANONIM: Badogijev proglas italijanskom
narodu. I., 26, 24. IX. 1943., 4.
509. ANONIM: Benitto Mussollini. I., 32, 5. XI.
1943., 2.
510.
ANONIM: Bonomi je organizovao novu
italijansku vladu. II., 24, 16. VI. 1944., 3.
511.
ANONIM: Bonomieva vlada seli se u
Rim. II., 28, 14. VII. 1944., 4.
512.
ANONIM: Događaji u Italiji. I., 19, 6. VIII.
1943., 2.
513.
ANONIM: General Aleksander čini velike
pripreme u Južnoj Italiji. II., 12, 24. III. 1944., 3.
514.
ANONIM: Građanska mobilizacija u Italiji. I., 17, 23. VII. 1943., 3.
515. ANONIM: I Roozvelt traži bezuslovnu kapitulaciju Italije. I., 19, 6. VIII. 1943., 2.
516.
ANONIM: Italijanski diplomati zadržani
su u Njemačkoj. I., 29, 15. X. 1943., 2.
517.
ANONIM: Mussolini je 60 godina. II., 31,
4. VIII. 1944., 5.
518.
ANONIM: Mussolinijev proglas italijanskom narodu. II., 23, 9. VI. 1944., 2.
519.
ANONIM: Napad na Siciliu. I., 16, 16. VII.
1943., 2.
520. ANONIM: Napulj. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
521.
ANONIM: Italija. I., 16, 16. VII. 1943., 3; I.,
21, 20. VIII. 1943., 2.
522. ANONIM: Italija ima 45.859.000 stanovnika. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
523.
ANONIM: Italija je obustavila borbu. I.,
24, 10. IX. 1943., 3.
524. ANONIM: Italijani. I., 2. 14. I. 1944., 3.
525.
ANONIM: Italijanska flota. I., 12, 18. VI.
1943., 2.
526.
ANONIM: Italijanska vlada. I., 13, 25. VI.
1943., 2.
527.
ANONIM: Italijanska vlada je preuzela
upravu u okupiranim dijelovima Italije. II., 7, 18.
II. 1944., 4.
528.
ANONIM: Italijanske granice. I., 22, 27.
VIII. 1943., 3.
529.
ANONIM: Italijanske trupe. I., 25, 17. IX.
1943., 3.
530. ANONIM: Italijanske žene i djeca iz Afrike. I., 10., 4. VI. 1943., 2.
531.
ANONIM: Italijanski državni tajnik. I., 9,
28. V. 1943., 2-3.
532.
ANONIM: Italijanski kralj. I., 29, 15. X.
1943., 3.
533.
ANONIM: Italijanski poslanik u Schtockholmu. I., 26, 24. IX. 1943., 3.
106-120
534. ANONIM: Italijanski prestolonasljednik; I.,
13, 25. VI. 1943., 2; I., 17, 23. VII. 1943., 3.
535. ANONIM: Italijanski prijestolonaslednik o
italijanskom naoružanju. I., 9, 28. V. 1943., 3.
536.
ANONIM: Italijansko bojište. I., 26, 24.
IX. 1943., 3; I., 31, 29. XI. 1943., 2; I., 33, 12.
XI. 1943., 2; I., 34, 19. XI. 1943., 2; I., 35, 26.
XI. 1943., 2; I., 38, 17. XII. 1943., 2; II., 4, 28.
I., 1944., 2; II., 11, 17. III. 1944., 2; II., 18, 5. V.
1944., 3.
537.
ANONIM: Italijansko kopno. I., 21, 20.
VIII. 1943., 2.
538.
ANONIM: Iz republikanske Italije. II., 13,
31. III. 1944., 5.
539. ANONIM: Iz Rima. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
540. ANONIM: Kralj Vitorio Emanuel. I., 36, 3.
XII. 1943., 2.
541. ANONIM: Korzika. I., 27, 1. X. 1943. 4.
542. ANONIM: La Guardia će preuzeti vođenje
italijanske samouprave. II., 39, 29. IX. 1944., 5.
543. ANONIM: Mađarsko – italijansko prijateljstvo: Mussolini. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
544. ANONIM: Milano. I., 23, 3. IX. 1943., 2.
545. ANONIM: Mussolini. I., 18, 30. VII. 1943.,
3; I., 21, 20. VIII. 1943., 2; I., 25, 17. IX. 1943., 3;
I., 27, 1. X. 1943. 4.
546.
ANONIM: Mussolinijeva djela. I., 22, 27.
VIII. 1943., 3.
547.
ANONIM: Napulj. I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I.,
28. 8. X. 1943., 4.
548.
ANONIM: Na sastanku Hitler-Mussolini
donete su važne odluke vojne i političke prirode, I., 3, 16. IV. 1943., 3.
549. ANONIM: Na Siciliji. I., 18, 30. VII. 1943., 3.
550.
ANONIM: O bombardovanju italijanske
provicije. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
551. ANONIM: Palermo. I., 25, 17. IX. 1943., 3.
552. ANONIM: Pester Loyd o položaju na italijanskom bojištu. II., 15, 14. IV. 1944., 6.
553. ANONIM: Promjene u Italiji: Churchill o
novoj italijanskoj vladi. I., 18, 30. VII. 1943., 2.
554. ANONIM: Reggeli Magyarorszáág o italijanskom bojištu. II., 25, 21. VI. 1944., 4; II., 29,
21. VII. 1944., 4.
555. ANONIM: Rim. I., 15, 9. VII. 1943., 2.
556.
ANONIM: Rim i okolina. I., 15, 9. VII.
1943., 2; I., 17, 23. VII. 1943., 3; I., 18, 30. VII.
1943., 3.
557.
ANONIM: Senzacionalne pojedinosti o
spasavanju Mussolinija. I., 25, 17. IX. 1943., 5.
118
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
558.
ANONIM: Stanovništvo Rima. I., 17, 23.
VII. 1943., 3.
559.
ANONIM: Sud u Rimu. I., 12, 18. VI.
1943., 2.
560. ANONIM: Talijanska vlada preselila se iz
Rima na sjever. I., 29, 15. X. 1943., 3.
561. ANONIM: Treći front; Italija. I., 20, 13. VIII.
1943., 3.
562. ANONIM: U Đenovi. I., 25, 17. IX. 1943.,
3.
563. ANONIM: U Milanu. I., 28. 8. X. 1943., 4.
564. ANONIM: U Italiji žene i muškarci pozvani u radnu službu: I., 13, 25. VI. 1943., 2.
565. ANONIM: U Italiji. I., 1, 7. I. 1944., 3; I., 19,
6. VIII. 1943., 3; I., 22, 27. VIII. 1943., 3; I., 27, 1.
X. 1943. 4; I., 34, 19. XI. 1943., 3.
566. ANONIM: U Rimu. I., 18, 30. VII. 1943., 3;
I. 30, 22. X. 1943., 2.
567.
ANONIM: U sjevernoj Italiji. II., 35, 1. IX.
1944., 5.
568. ANONIM: U Torinu; I., 30, 22. X. 1943., 2.
569. ANONIM: Unutarnja situacija Italije. I., 20,
13. VIII. 1943., 2.
570.
ANONIM: 20. milijardi lira štete. I., 23, 3.
IX. 1943., 2.
571.
ANONIM: 14.000 Italijana. I., 1, 7. I. 1944., 3.
JAPAN
ANONIM: Američko-japansko bojište. II.,
9, 3. III. 1944., 4.
573. ANONIM: Cijeli japanski garnizon poginuo je junačkom smrću na otoku Sajpan. II.,
29, 21. VII. 1944.,
574. ANONIM: Herojsko držanje japanskih
vojnika u borbi na Aleutskom otočju Attu. I.,
10, 4. VI. 1943., 3.
575. ANONIM: Invazija na Japan. II., 23, 9. VI.
1944., 7.
576. ANONIM: Japan. I., 16, 16. VII. 1943., 2; I.,
18, 30. VII. 1943., 3; .I. 30, 22. X. 1943., 2.
577.
ANONIM: Japan; 290 žrtava. I., 25, 17. IX.
1943., 3.
578. ANONIM: Japan na dalekom istoku. I., 1,
2. IV. 1943., 2.
579. ANONIM: Japanci; I., 34, 19. XI. 1943., 3.
580. ANONIM: Japanska flota. I., 15, 9. VII.
1943., 2; I., 16, 16. VII. 1943., 3.
581. ANONIM: Japanska historija došla je na
kritičnu točku preokreta. II., 35, 1. IX. 1944., 5.
106-120
582. ANONIM: Japanska vlada. II., 3, 11. VIII.
1944., 5.
583. ANONIM: Japanski admiral Jamomoto. I.,
9, 28. V. 1943., 2-3.
584. ANONIM: Japanski ambasador. I., 11, 11.
VI. 1943., 3; I., 15, 9. VII. 1943., 2.
585. ANONIM: Japanski parlament. I., 13, 25.
VI. 1943., 2.
586. ANONIM: Na Japan. I., 22, 27. VIII. 1943.,
3.
587.
ANONIM: Objava rata Japanu. I., 10., 4.
VI. 1943., 2.
588. ANONIM: Prekinuti su finsko-japanski diplomatski odnosi. II., 39, 29. IX. 1944., 5.
589. ANONIM: Promjene u japanskoj vladi. I.,
5., 30. IV. 1943., 2; II., 30, 28. VII. 1944., 5.
590. ANONIM: Promjene u Japanu. II., 9, 3. III.
1944., 3.
591.
ANONIM: Protiv Japana. I., 23, 3. IX.
1943., 2.
592. ANONIM: Saveznici pripremaju u Kini veliku ofanzivu protiv Japana. II., 7, 18. II. 1944., 4.
593. ANONIM: Stanje japanske mornarice. II.,
36, 8. IX. 1944., 5.
594. ANONIM: Tako je nastao Japan. II., 39, 29.
IX. 1944., 8.
595. ANONIM: Težak je rat protiv Japana. I.,
21, 20. VIII. 1943.,6.
596.
ANONIM: Tokijski Simbum. I., 9, 28. V.
1943., 2-3.
597.
ANONIM: Vanredno zasjedanje japanske narodne skupštine. II., 33, 18. VIII. 1944., 5.
598. ANONIM: Zemlja izlazećeg sunca. II., 33,
18. VIII. 1944., 6-7.
JUGOSLAVIJA
ANONIM: Churchill i Eden sastali su se u
Kairu i sa kraljem Petrom. I., 38, 17. XII. 1943.,
3.
ANONIM: Jugoslovenska emigrantska
vlada. I., 28. 8. X. 1943., 4.
601.
ANONIM: Jugoslovenski avijatičari. I., 34,
19. XI. 1943., 3.
602.
ANONIM: Jugoslovenski kralj Petar. II.,
24, 16. VI. 1944., 5.
603. ANONIM: Kneza Pavla neće izručiti emigranskoj vladi. I., 33, 12. XI. 1943., 4.
604. ANONIM: Kralj Petar seli se u Kairo. I., 20,
13. VIII. 1943., 3.
119
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
605. ANONIM: Ljubljana, Rijeka i Dalmacija. I.
,20, 13. VIII. 1943., 3.
606. ANONIM: Nijemci o nastojanju Petra Karađorđevića. II,. 23, 9. VI. 1944., 4.
607.
ANONIM: Novo jugoslovenska vlada. I.,
20, 13. VIII. 1943., 3.
608.
ANONIM: Petar Kralj Jugoslavije. I., 33,
12. XI. 1943., 4.
609.
ANONIM: Prijavljivanje životinja koje su
zaostale od jugoslovena. I., 8, 21. V. 1943., 5.
106-120
610.
ANONIM: Rusija je sklona da sklopi poseban sporazum sa Grčkom i Jugoslavijom. I.,
33, 12. XI. 1943., 2.
KANADA
ANONIM: Nove kanadske trupe,. I., 18,
30. VII. 1943., 3.
612.
ANONIM: U Kanadi. I., 22, 27. VIII. 1943., 3.
120
Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
Download

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 2. ČASOPIS ZA