Glasilo o
duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
April, 2014. godine
Broj 30
www.forumbosnjaka.com
Godina IX
ISSN 1800-7724
U susret lokalnim izborima u 12 crnogorskih opština
Pozicioniranje za
državne izbore
str 5-7
Arheološka istraživanja na Morači
Može li se
utvrđenju
Ribnica
vratiti
stari
šarm
str 32-33
Crnogorske političke konfuzije
Nacionalizacija države
str 19-23
FORUM
Revija
Revija
FORUM
Sadržaj
Otpor zaboravu
Zasađeno Srđanovo drvo čovječnosti
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Hronika
U susret lokalnim izborima u u 12 crnogorskih opština
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Pozicioniranje za državne izbore.................................................................................................5-7
Premijer Đukanović sa predstavnicima iseljenika iz Crne Gore u Luksemburgu
Uskoro otvaranje i konzulata......................................................................................................8-9
Inicijativa književnika Miraša Martinovića
Spomen-obilježje Zuku Džumhuru u Novom............................................................................11
Povodom 21. godišnjice smrti Srđana Aleksića
Zasađeno Srdjanovo drvo čovječnosti................................................................................... 12
Godišnjica zločina u Štrpcima
Otvaranje izložbe radova za spomenik otetim u Štrpcima
Odabrano rješenje spomenika
Otpor zaboravu......................................................................................................................................13-14
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
[email protected]
Nikšić
Sjećanje na Muharema Muja Asovića......................................................................................... 15
Eskišehir – Republika Turska
Priznanje prof.dr Šerbu Rastoderu.............................................................................................16
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Izložba bosanskog fotografa Samira Sinanovića otvorena u Podgorici
„Med-čežnja za svjetlom“.....................................................................................................................16
Podgorica
Tragično stradala dvojica radnika JP “Rasveta”............................................................. 17
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
In Memoriam
ALIJA DŽOGOVIĆ (1929-2014)......................................................................................................................18
Kritičke paralele
Gradonačelnik Mugoša i ambasador Tanlir
u obilasku radova
***
Grafička obrada:
Adil Tuzović
***
Premijer Đukanović u razgovoru sa dijasporom
Crnogorske političke konfuzije
Nacionalizacija države....................................................................................................................19-23
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Piše: Rifat Rastoder
DRUŠTVO
Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore priprema Zakona o saradnji sa iseljeništvom
Institucionalna briga o dijaspori.......................................................................................... 24-27
Razgovarao: Mirsad Rastoder
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Odabrano rješenje spomenika u Bijelom Polju otetim putnicima iz voza Beograd – Bar u Štrpcima
Sat života.....................................................................................................................................................28-31
K.Musić i E. Pašić
Arheološka istraživanja na Morači
Može li se utvrđenju Ribnica vratiti stari šarm...........................................................32-33
Šerbo Rastoder, Eskišehir – Republika Turska
Izložba Samira Sinanovića
April, 2014.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava
u Crnoj Gori.
3
Hronika
Revija FORUM
U susret lokalnim izborima u u 12 crnogorskih opština
Podsjećanje: Tvrđava Depedogen u Podgorici
Utvrđenje koje je nadživjelo vjekove................................................................................ 34-35
Dr Branislav Đurđev, Istorijski zapisi, sveska 1, str. 59,62, 1962.godine, Titograd
Pozicioniranje za
državne izbore
Vakufnama učitelja iz Pljevalja
Dobrotvor Sejfudin ef. Šehović................................................................................................36-38
Piše: Nadir ef. Dacić
Kutak za dokone
Melajće zeleno i ostalih boja.................................................................................................... 39-41
Piše: Ervin Spahić
Kultura, baština, obrazovanje
Studija o bošnjačkom spomeničkom nasljeđu u Bijelom Polju
Spomenici kulture iz XVII vijeka................................................................................................42-43
Književno veče „Bihor i u njemu priča“ u podgoričkom KIC-u:
Prostori magijske inspiracije....................................................................................................44-45
Knjiga Ćamilove poezije
Zavičaj iznad zavičaja.....................................................................................................................46-47
Recenzija, Petar V.Arbutina
Nove knjige
Luča humanosti Zaima Azemovića.................................................................................................48
Roman Safeta Sijarića “Brod na Bistrici”
Prokletstvo kolektivne dalge............................................................................................... 49-50
Piše: Mr Sait Š. Šabotić
„Paukova mreža“ Safeta Hadrovića Vrbičkog
Metafora ljudske izopačenosti................................................................................................ 51-52
Piše: Mirsada Bibić Šabotić
Zbirka priča Seada Ramdedovića
Humor i tragika Bihora..........................................................................................................................53
Sevdah Esada Merulića
Ja i dalje čekam......................................................................................................................................54-55
Predstojeći lokalni izbori,
uprkos svom značaju, svi
su izgledi samo su uvertira i pokušaj pozicioniranja
partija za nove izbore na
državnom nivou, koje sudeći po odnosima u
vladajućoj koaliciji - ne bi
nerealno bilo očekivati i
do kraja tekuće godine
N
akon prethodnog – taktičkog testiranja raspoloženja birača posredstvom
lokalnih izbora u Nikšiću, Cetinju,
Ulcinju, Mojkovcu i Petnjici, a,
potom, i Beranama, predsjednik
Crne Gore Filip Vujanović je 24.
Marta raspisao lokalne izbore i u
preostalih 12 ili tačnije (sa gradskim opštinama Tuzi i Golubovci)
14 opština: Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad, Žabljak, Kolašin, Plav,
Plužine, Pljevlja, Podgorica (Tuzi,
Golubovci), Rožaje, Šavnik, Gusinje. Izbori će se održati 25. maja
2014. godine.
Na raspisivanje lokalnih izbora
čekalo se usvajanje izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika,
koji su poslanici usvojili u petak, 21.
Marta, a njim su predviđene značajne novine u izbornoj proceduri.
Posebna je dilemma – kako će se
na kampanju za ove izbore odraziti
novousvojeni Zakon o finansiranju
PRIČA
Fetival priče inspirisane Bihorom: Trećenagrađena priča 2013.
Bilo dijete i nema ga više................................................................................................................56-59
Prenosimo
Nezavisni dnevnik „ VIJESTI“, nedjelja 6.aprila, 2014.godine, rubrika: Kultura, str 14.
Deset najvećih zabluda iz crnogorske istorije......................................................... 60-63
Autor: Boban Batrićević
OSLOBOĐENJE: Vikend-četnici ponovo jašu...............................................................................64
Piše: Muharem Bazdulj
SPORT
Talenti:
Dino Radončić u dresu kadetske ekipe Barselone.......................................................... 65
Vjerski pojmovnik:
NIJJET....................................................................................................................................................................66
Piše: Enis ef. Burdžović
4
Hronika
Revija FORUM
April, 2014.
April, 2014.
političkih partija i izbornih kampanja, a kojim se bitno sužavaju mogućnosti finansijskih manipulacija,
odnosno tzv kupovine birača, dodu-
še uz više diskutabilnih rješenja i sa
stanovišta urednog funkcionisanja
pojedinih državnih institucija i djelatnosti.
5
Hronika
Predsjednik Crne Gore
Filip Vujanović raspisao
lokalne izbore za 25. maj
U vrijeme pripreme ovog broja
Revije FORUM još su bile u toku organizacione kombinatorike i traganja
za najuspješnijom formom nastupa.
DPS – traži nove partnere
Do sada najači, ali i sve rovitiji DPS, nakon sve očiglednijeg odstupanja višegodišnjeg partnera –
SDP-a, saveznike traži u partijama
nacionalne provinijencije – Bošnjačkoj stranci, Demokratskoj uniji
Albanaca, hrvatskoj građanskoj inicijativi, Narodnoj stranci...
Potrparol Demokratske partije socijalista DPS Časlav Vešović u
izjavi za CDM kaže da u toj partiji
politička kampanja konstantno traje.
“Sama izborna kampanja znači
samo finalizaciju našeg političkog
angažmana kroz kontakte koje svakodnevno imamo sa građanima u
cilju promovisanja naših ideja, ali
i postignutih rezultata, budući da u
većini gradova predvodimo lokalnu
vlast”, kazao je Vešović.
Na pitanje koliko će novca DPS
izdvojiti za promociju u 12 gradova
Vešović poručuje da je to u ovom
momentu teško utvrditi.
“U ovom momentu teško da
ijedna partija može reći koliko će
novca utrošiti za predstojeće iz-
6
Revija FORUM
bore, budući da to zavisi i od broja
učesnika na izborima i broja osvojenih mandata. DPS je partija sa
najurednijim finansijskim poslovanjem, koja svoje izvještaje dostavlja
uvijek na vrijeme i u predviđenim
formama”, poručuje Vešović.
Vešović ne dijeli mišljenje analitičara da su prethodne kampanje bile
dosta ujednačene i pomalo dosadne.
“Ako uzmete u obzir činjenicu
da je izlaznost na izborima u Crnoj
Gori izuzetno velika, u nekim sredinama preko 80 odsto, što je među
najvećim koeficijentima izlaznosti u
Evropi, to govori da su birači izuzetno motivisani i da žele da iskoriste
svoje građansko pravo i učestvuju u
donošenju odluka. Kao pobjednici izbora vjerovatno imamo najmanje potrebe za promjenama u načinu predstavljanja naših ideja, pa je ipak svaka
naredna kampanja bolja od prethodne. Tako će biti i na lokalnim izborima 25.maja”, uvjeren je Vešović.
SDP-ov nastup pod
posebnom pažnjom javnosti
Posebnu znatiželju analitičara
a pretpostaviti je i građana izaziva
izborni nastup Socijaldemokratske
partije, koja inače čini sve veći otklon od politike i ponašanja višegodišnjeg partnera u vlasti - DPS-a.
Cijeneći da je neophodna adekvatnija alternativa DPS-u, SDP se
odlučio za reafirmaciju principa
izvornog državotvornog pokreta i to
nastaji i praktično testirati zajedničkim nastupom sa programski najbliskijom Pozitivnom Crnom Gorom
na predstojećim lokalnim izborima,
u prvom redu u Podgorici a moguće
i u još nekim opštinama gdje se to
ocijeni svrsishodnim. Bitna novina
ovog nastupa je već objelodanjena
činjenica da će nosilac zajedničke
izborne liste biti nestranačka ličnost, prof.dr Dragan Bogojević,
profesor na Filozofskom fakultetu
u Nikšiću, u javnosti poznat i kao
nekadašnji direktor Zavoda za školstvo, bivši koordinator Foruma 2010,
itd, itd. Bogojevića je za nosioca liste predložila SDP-a a, po mnogima,
jednako je blizak i PCG.
- Kao što smo se svojevremeno
u maju uspjeli okupiti oko obnove
pune državnosti Crne Gore, okupljamo se ponovo da 25 maja vratimo
slobodu, pravdu i evropske uslove
življenja svim građanima Podgorice,
poručio je na prvom promotivnom
skupu ove koalicije lider socijaldemokrata Ranko Krivokapić, ističući,
takođe, da imaju kandidata za gradonačelnika koji to može i ostvariti.
- Podgorica je glavni grad Crne
Gore u kojem živi maltene trećina
njenog stanovništva i ako takav je
i glavni ekonomski oslonac Crne
Gore. I ako u Podgorici pokrenemo promjene, pokrenućemo čitavu
Crnu Goru, istakao je, između ostalog, prof.dr Dragan Bogojević. On je
kazao da je koalicija SDP i Pozitivne CG „ prirodna ako ne i nužna“,
jer te partije „dosljedno predstavljaju evropski i građanski duh“.
Bogojević je, takođe, poručio
da nije pitanje - s kim će koalicija
SDP - Pozitivna nakon izbora formirati vlast, već - da li će druga
strana imati sposobnosti da nam se
priključi i da nas prati u ostvarivanju ciljeva.
Kad su u pitanju drugi gradovi,
počeli smo sa pripremama u skoro svim gradovima u kojima će biti
održani izbori. Očekujemo veoma
dobre rezultate u Baru, Bijelom PoApril, 2014.
Hronika
Revija FORUM
lju, Rožajama, Plavu, Kolašinu, Gusinju, Pljevljima, ali i u sredinama u
kojima do sada SDP nije bila među
vodećim partijama, kazao je za CdM
šef medijskog pula Mirko Stanić. “Ako se prisjetimo prošle kampanje za lokalne izbore u Podgorici,
vjerovatno je ljudima i dalje u sjećanju kampanja “Čist izbor - SDP”
kao najorginalnija i ponajbolja (po
mišljenju niza analitičara). U svim
izbornim krugovima smo nudili
građanima nešto novo, tako da sam
sigurna da će im kampanja SDP-a i
za ove izbore biti veoma zanimljiva”, uvjeren je Stanić.
Stanić je nedavne kampanje
u Ulcinju i Beranama ocijenio kao
uspješne, jer su građanima ponudili
drugačiji koncept u odnosu na druge partije.
“Bilo nas je puno više u dijelu
koji se ticao konkretnih životnih potreba građana tih gradova od drugih
partija, a nije nas bilo u onom dijelu,
koji je medijima zanimljiviji, koji se
odnosio na napade, optužbe, negativan odnos prema suparničkim kandidatima. SDP će i ovu kampanju
voditi afirmišući dostignuća ljudi
koji predstavlju SDP na lokalnom
nivou i na način kojim se pokazuje
da se politika može voditi ispunjavanjem realinih obećanja, a ne po rješavanju problema uz pomoć “zlatnih štapića”, poručuje Stanić.
Na pitanje kako će SDP finansirati predstojeće izbore Stanić
kaže da neće biti problema.
“SDP je jedina partija na crnogorskoj političkoj sceni koja nema
kreditnog zaduženja za kampanju i
tako će biti i ovog puta”, tvrdi Stanić.
SNP vodi „besplatnu
kampanju”
Nosilac liste Socijalističke
narodne partije SNP u Podgorici Aleksa Bećić kaže da ta partija
vodi već mjesec i po modernu, inoApril, 2014.
vativnu, kreativnu i hrabru kampanju koju je u potpunosti u skladu sa
sloganom kampanje „mladost, mudrost, hrabrost“. “Naš kretivni tim predano i
kontinuirano radi, tako da će i u
nastavku kampanje biti mnogo
novina i zanimljivosti, a takav pristup možemo očekivati u čitavoj
Crnoj Gori. Naši mladi aktivisti
već sprovode aktivnosti i na terenskom radu, sve aktivnosti realizujemo na jedan inovativan način, tako da sa pravom mnogi kažu
da smo promijenili „krvnu sliku“
kada je pitanju vođenje izbornih
kampanja u Crnoj Gori”, smatra
Bečić.
Bečić smatra da je čuveni događaj na Trgu Republike i “misteriozna djevojka” svakako obilježio
predizbornu kampanju, zaokupio
pažnju cjelokupne crnogorske
javnosti i izazvao veoma pozitivne
reakcije, čak i od najvećih kritičara. “Po reakcijama apstinenata,
neopredijeljenih birača, ali i drugih građana i njihovim pozitivnim
impresijama na našu dosadašnju
kampanju, programsku i kadrovsku
ponudu jasno je da smo značajno
proširili dijapazon potencijalnih
glasača liste koju predvodim, tako
da sa puno optimizma dočekujemo
predstojeće aktivnosti”, uvjerene je
Bečić. Kada su u pitanju troškovi vođenja kampanje, nosilac liste SNP-a
ističe da je evidentno da se dominantno oslanjaju na kreativnost i
entuzijazam kadrova, pa to, kako
navodi, u značajnoj mjeri obezbjeđuje vođenje „besplatne“ kampanje. “Kada sagledamo cjelokupne
troškove i dinamiku odlučićemo
da li je potrebno izvršiti kreditno
zaduženje, ali i ukoliko se odlučimo na tako nešto, biće to u skladu
sa našim veoma skromnim finansijskim mogućnostima”, kazao je
Bečić.
Demokratski front
očekuju pobjedu
u većini opština
Demokratski front DF je, kako
nam je kazao portparol Jovan Vučurović, već izvjesno vrijeme u
kampanji. “Mi znamo sa kakvim se protivnikom suočavamo, to nije politička borba kao u demokratskim
državama, naš protivnik nema ideju, program, viziju, samo i isljučivo
manipulaciju i zloupotrebe. To je
jedna rigidna politička organizacija koja u kampanji razmišlja samo
o jednom-na koji način pokrasti i
kupiti glasove. Sigurno je da najviše
pažnje izazivaju izbori u Podgorici,
ali, osim Glavnog grada DF će pobijediti i u većini drugih opština, tako
da će i kampanja biti ravnomjerno
raspoređena”, uvjerava Vučurović. Vučurović ne misli da su prethodne kampanje za izbore u opštinama bile ujednačene i kako ističe,
ne drži previše do mišljenja analitičara.
“Upravo se za neke od njih
može reći da su poprilično ,,dosadni’’ i da ,,ujednačeno’’, od izbora do
izbora, podržavaju Demokratsku
partiju socijalista DPS, koja godinama ima najgoru kampanju i najbezličnije poruke, iako njihov tvorac
Svetozar Marović sigurno misli da
je izmislio neko veliko čudo. Naše
poruke, za razliku od onih koje godinama slušamo iz DPS-a, su poruke života, pomirenja i bolje budućnosti za sve građane Crne Gore”,
smatra Vučurović.
Sve u svemu, ono što se i najočiglednije dalo zaključiti iz komunikacije sa partijskim predstavnicima jeste činjenica da su predstojeći
lokalni izbori, uprkos svom značaju, samo uvertira i pokušaj pozicioniranja partija za nove izbore na
državnom nivou, koje- sudeći po
odnosima u vladajućoj koaliciji nebi nerealno bilo očekivati i do
kraja tekuće godine.
7
Hronika
Revija FORUM
Premijer Đukanović sa predstavnicima iseljenika
iz Crne Gore u Luksemburgu
slogane i jasno poručivali Bošnjacima da se sele iz Berana, Đukanović
je kazao:
- To je ružna slika koju treba vidjeti i ne treba zaboraviti, ali ih se ne
treba plašiti. Mi smo napravili jedan
veliki emancipatorski iskorak kad je
Crna Gora u pitanju. Crna Gora je
tradicionalno društvo i takve pojave
nisu uklonjene pod stakleno zvono
u odnosu na sredinu u kojoj živimo.
Zahvaljujući našoj mudroj politici
mi smo u prošlosti uspjeli da izbjegnemo najgore posljedice koje su se
događale u drugim državama u okruženju. No, ako bi se nekim slučajem
dogodio nepovoljni splet okolnosti,
vjerujem da bi još uvijek imalo šan-
Uskoro otvaranje
i konzulata
U
okviru posjete Briselu i Luksemburgu, predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović sa saradnicima i predstavnicima Ambasade Crne Gore u Briselu,
sastao se 23. marta u Luksemburgu
sa predstavnicima udruženja koja
okupljaju iseljenike iz Crne Gore i
Sandžaka.
Đukanović je ocijenio da crnogorski iseljenici, svojim uzornim
ponašanjem i radom, kao i dobrom
integracijom, predstavljaju temelj
dobrih međudržavnih odnosa Crne
Gore i Luksemburga.
Sastanku sa premijeromVladeCrne Gore prisustvovali su predstavnici udruženja Zavičajni klub
«Bihor», predsjedniku druženja
Hamdija Rastoder, udruženje
«Luksemburg – Crna Gora», predsjednik Ismet Muhović, udruženje
žena «Izvor» koje djeluje pod pokroviteljstvom udruženja «Luksemburg
- Crna Gora» koje je predstavila Veska Adrović, «BD – Fond» je predstavio predsjednik udruženja Enver
Korać, «Kooperacija Luksemburg –
Crna Gora» - predsjednik Alija Sijarić, a udruženje «Luksemburg - Bosna - Crna Gora» - ZehraMuratović,
dok je udruženje BKZ (Bošnjačka
kulturna zajednica) predstavio Enver Šutković.
Odgovarajući na pitanja predstavnika Udruženja, Đukanović je
upoznao sagovornike sa aktuelnim
političkim, ekonomskim i integracionim procesima Crne Gore, i potencirao aktiviranje razvojnih potencijala
i resursa na sjeveru Crne Gore, odakle potiče većina crnogorskih iselje-
8
Hronika
Revija FORUM
si da to što je negdje naslagano kroz
našu istoriju i tradiciju, ispliva na površinu. Rekao sam da smo mudrošću
naše politike uspjeli da Crnu Goru
pomjerimo naprijed prema evropskim standardima i da u dobroj mjeri
emancipujemo društvo što ne pripisujem, ni sebi, ni ljudima oko sebe,
već našim glasačima koji su prepoznali našu politiku i birali nas. Slike iz Berana opominju da negdje u
dubini crnogorskog društva ima još
elemenata koje mi ne bismo željeli da vidimo. To nije iščezlo i jedini
lijek tome jeste vrijeme i pametna
politika. Zahvaljujući tome mi smo
kroz istoriju preživjeli loša iskustva,
ali smo devedesetih godina, pa i ka-
snije pokazali da želimo napustiti ta
balkanska bespuća i ići prema evropskim standardima. Mi smo uspjeli
da pokažemo da te naše različitosti
u Crnoj Gori nisu naš hendikep, već
naša prednost. U tradiciji balkanskih
društava, na žalost, jeste da na tu različitost posmatra kao na nevolju, a
kada imate nevolju pokušavate da je
se riješite. Kako smo se rješavali tih
nevolja znamo iz iskustava prošlosti.
Mi smo u Crnoj Gori napravili solidne iskorake kada je to u pitanju, a slike iz Berana opominju da imamo još
puno posla kojega moramo da riješimo, jer se tih istorijskih naslaga moramo odricati u cilju boljitka našega
društva.
F. S.
Luskemburg
Premijer Đukanović u razgovoru sa predstavnicima dijaspore
nika koji danas žive u Luksemburgu.
- Trudimo se da uspostavimo što
kvalitetnije odnose sa iseljenicima iz
Crne Gore u raznim dijelovima svijeta, i želim da vam kažem, u pregovorima smo sa Vladom Luksemburga
o otvaranju našeg konzularnog predstavništva u ovoj zemlji i, nadam se,
da će to biti veoma brzo. Mi jako cijenimo sve što je učinila ova zemlja po
pitanju prijema naših građana, kazao
je Đukanović.
Sagovornici su se, između ostalog, posebno osvrnuli na pitanješta bi
bilo potrebno uraditi na poboljšanju
uslova života na sjeveru Crne Gore
kako bi se smanjio broj onih koji napuštaju svoje domove.
- Naša ozbiljna pažnja je usmjerena prema tom pitanju, rekao je
Đukanović. Moramo stvoriti infrastrukturne uslove da bismo doveli
potencijalne investitore na sjever
Crne Gore. Za nas je ključno pitanje
izgradnja auto puta i aktiviranje turističkih i energetskih resursa na tom
području, posebno izgradnja drugog
bloka termoelektrane u Pljevljima i
izgradnja hidroelektrana na Morači i Komarnici. Obnova i izgradnja
planinskog turizma i posebno infrastrukture prema tim destinacijama,
kao što je put, voda, struja itd. Moramo pod hitno, rekao je premijer,
pokrenuti što više poljoprivredni
potencijal, jer uvoz hrane raste i sada
je dostigao cifru od 400 miliona eura
godišnje, a to ne bi trebali uvoziti i
dobar dio nje može da se proizvodi
u Crnoj Gori.
Na pitanje šta misli o slikama iz
Berana nakon izbora, kada je veliki
broj pristalica opozicije pod srpskim
zastavama krenuo kroz naselja u kojima živi većinom bošnjačka populacija i gdje su uzvikivali fašističke
April, 2014.
Zahvalnost Bošnjačkom
demokratskom fondu
Jedan broj entuzijasta i vizionara iz reda naših iseljenika u Luksemburgu, nedavno je formirao Fond za pomoć ugroženima i podršku talentovanima.
Kako nam javlja Semir Agović, student medicinskog
fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 8 studenata na univerzitetima u Podgorici i Sarajevu redovno dobija stipendiju
i veoma je zahvalno ovom Fondu.
- Duboko vjerujem kako se veličina jednog čovjeka
ne ogleda u tome koliko umije, zna i može već koliko je
spreman podjeliti s onima koji to isto nemaju, ne znaju i
ne mogu“ kaže stipendista Mirza Kurtagić, student medicinskog fakulteta u Podgorici.
April, 2014.
- ”Nije dovoljno biti dobar, treba naučiti druge da to
budu a BD fond sve nas to uči” riječi su stpendiste Irfana
Alomerovića, studenta Građevinskog fakulteta u Podgorici, koji je, kao i ostali zahvalan BD fond-u i donatorima što na ovaj način u velikoj mjeri olakšavaju njihovo
studiranje. Razumljivo je da ekonomska kriza smanjuje
broj onih koji daju a sve više je onih kojima je potrebna
finansiska pomoć, ali sam siguran da će ljudi i dalje podržavati plemenitu misiju BD fondu i slične inicijative,
jer kako kaže Bendžamin Frenklin, “investicija u znanje
daje najbolje kamate“. A to je za dignitet svakog naroda
ključ prosperiteta.
9
Hronika
Revija FORUM
Hronika
Revija FORUM
Inicijativa književnika Miraša Martinovića
Spomen-obilježje Zuku
Džumhuru u Novom
H
Bjelopoljsko veče u
Sarajevu
U Sarajevu je 1. marta 2014 godine održano bjelopoljsko veče. Bila
je to prilika da se bolje upoznamo sa
našim sugrađanima koji su svoj život
našli u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine, a i njih da se još bolje upoznaju sa prilikama u rodnom kraju.
Veče je održano u renomiranom hotelu „Radon Plaza“ . Najveća sala u
hotelu nam je bila na raspolaganju i
ispunjena do posljednjeg mjesta.Tek
tada vidite koliko je Bijelo Polje dalo
Bosni: umjetnika, privrednika, univerzitetskih profesora, ljekara.
Jedan od domaćina, Hajrudin
Hadžajlić, kazao je da se u Sarajevo doselio davne 1975. godine te da
je ostao vezan i za Bijelo Polje, ali i
glavni grad BiH.
- Ovo je moja otadžbina, a volim i svoj stari zavičaj. Večeras je
ovdje oko 400 ljudi iz raznih krajeva
svijeta. Želja nam je bila da se ljudi
međusobno upoznaju, te da izgra-
10
de prava prijateljstva. Ljudi koji su
porijeklom iz Sandžaka zadržali su
svoje običaje, ali su prihvatili i nove istakao je Hadžajlić.
Delegaciju Bijelog Polja predvodio je predsjednik opštine Aleksandar Žurić sa predsjednikom Skupštine i brojnim uglednim privrednicima i uglednim bjelopoljcima. Na
samom početku druženja skupu su
se obratili u ime organizatora Hajrudin Hadžajlić i Omer Begović i
istakli zahvalnost i zadovoljstvo što
je delegacija njihovog rodnog grada
došla na najvišem nivou. Obojica su
u svom izlaganju poželjeli da se tradicija ovih druženja nastavi i da se
saradnja sa rodnim gradom intenzivnije razvija.
U znak pažnje prema rodnom
gradu predsjedniku opštine Žuriću
uručena je poklon slika akademskog
umjetnika Džeka Hodžića. Sliku je
predsjedniku opštine uručio sam
autor. Nakon obostrano inspirativnih obraćanja o mogućnostima saradnje uslijedio je zabavni program
koji su uspješno kreirali Vehid Gunić i Alisa Hubić. Uz pjesme, Bjelopoljskih tamburaša, Muzičkih signala i solista kao što su: Velibor
Gačević, Aldijana Tuzlak, Reuf
Feković i drugi, veselje je potrajalo
do dugo u noć.
Iz Sarajeva smo otišli sa lijepim
uspomenama i utiscima. I nadom
da će se brzo ponoviti nešto slično.Glavni ‘krivci ‘ za ovako dobro
druženje bili su članovi Udruženja
Bjelopoljaca u Sarajevu: Omer Begović, Hajrudin Hadžajlić, Redžo
Dizdarević, Sejo Gušmirović i Muzafer Jajagić.
Nadamo se da će ovo druženje
postati tradicija na zadovoljstvo i
Bijelog Polja i bjelopoljaca u Bosni i
Hercegovini.
E. Smailović
April, 2014.
ERCEG NOVI - Književnik i novinar Miraš
Martinović, kako prenosi
dnevni list “Pobjeda”, pokrenuo je
inicijativu za podizanje spomenobilježja Zuku Džumhuru, piscu,
putopiscu, slikaru i karikaturisti,
koji je dvije decenije živio i stvarao
u Herceg Novom. Ovu inicijativu,
uz potpise građana Herceg Novog,
Martinović ima namjeru i zvanično
da dostavi opštini.
Zuko je čovjek koji je mnogo
uradio za Herceg Novi. Spomenobilježje bilo bi najbolje napraviti
ispred nekadašnje kafane „Hercegovina“, u kojoj je Zuko često sjedio
– kazao je Martinović.
Samo mjesto gdje će biti postavljeno spomen-obilježje, prema riječima Martinovića, manje je važno
od činjenice da bi trebalo da se zna
da je on živio u Herceg Novom i na
najljepši način afirmisao grad. Zuko
je, ističe Martinović, u mnogim medijima pisao o Herceg Novom.
- U čuvenoj TV emisiji „Hodoljublja“ uvijek je imao prostora za
grad u koji se zaljubio na prvi pogled – ističe Martinović.
On je ocijenio i da su sedamdesete i osamdesete godine bile
najljepše za Herceg Novi i da su
ga tada mnogi stvaraoci izabrali za
grad svoga življenja.
- Zato ćemo predložiti i da još
neke ličnosti dobiju svoj znak i mjesto, poput Branka Lazarevića, Luke
Tomanovića, Stevana Raičkovića,
Bata Pravilovića – kazao je Martinović.
Ž.K.
April, 2014.
Ko je Zuko
Zulfikar Zuko Džumhur, bosanskohercegovački i jugoslovenski
putopisac, slikar i karikaturista, rođen je u Konjicu 24. septembra
1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu
1939. godine. Počeo je da studira pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže objavio je
u „Narodnoj armiji“ 1947, a od tada je sarađivao kao karikaturista i
ilustrator u „Ježu“, „Borbi“, „Vetrenjaci“, „Politici“, „Oslobođenju“,
reviji „Danas“ i NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više
od 10.000 karikatura.
Napisao je scenarije za više kratkih filmova i tri za igrane. Uradio
je 35 scenografija za pozorište, a na sarajevskoj televiziji radio je
kao pisac scenarija i voditelj serija emisije „Hodoljublje“. Zajedno
sa Momom Kaporom, autor je knjige „Zelena čoja Montenegra“.
Umro je u Herceg Novom, gradu u koji je došao i o kojem je govorio
da se u njemu „živi od sunca, zbog sunca, za sunce“. Sahranjen je u
rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine.
11
Hronika
Revija FORUM
Hronika
Revija FORUM
Godišnjica zločina u Štrpcima
Povodom 21. godišnjice smrti Srđana Aleksića
Otpor zaboravu
Zasađeno Srdjanovo
drvo čovječnosti
19 ruža za otete u Štrpcima
N
a bulevaru u Podgorici koji
nosi ime heroja ljudskosti
Srđana Aleksića, 26.janura 2014. zasađeno je drvo povodom
dvadesetjednogodišnjice od njegove
smrti. Drvo su zasadili Srđanov otac
Rade i potpredsjednik Socijaldemokratske partije Crne Gore Rifat Rastoder.
Srđan Aleksić je poginuo 1993.
godine, braneći u rodnom Trebinju
sugrađanina, Bošnjaka, od pripadnika srpskih snaga, tokom rata u Bosni
i Hercegovini. Potpredsjednik SDPa Rifat Rastoder kazao je da je čin
Srđana Aleksića u tom vremenu bio
više od ljudske dužnosti.
- Srđan Aleksić je, kao što je poznato, stradao 21. janura 1993. godine, u 27-oj godini života, braneći
sugrađanina Alena od ostrašćenih
pripadnika ondašnje Vojske Republike Srpske u čijim je redovima i
sam bio, da bi potom od zadobijenih
povreda i podlegao 27. januara iste
godine. „Završio je svoj mladi život
ispunajavajući ljudsku dužnost...“,
napisao je tada u obavijesti o Srđanovoj smrti i sahrani otac Rade.
Međutim, u vremenu zla i zaumlja koje je u tom periodu vladalo,
Srđanov gest je bio mnogo više od
ljudske dužnosti. Bio je to, zapravo, najuzvišeniji mogući čin ljudske
hrabrosti, časnosti i čojstvenosti, te
je kao takav i zavrijedio poštovanje i trajno sjećanje svih ljudi koji
drže do istih principa, bez obzira
na vjeru, naciju ili bilo kakvu drugu
pripadnost. Jer, kao što stoji u obrazloženju jednog od posthumnih priznanja ovom odvažnom Trebinjcu,
„bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i
sličnih djela, čovjek bi jednostavno
12
izgubio nadu u ljudskost a bez nje ni
naš život nebi imao smisla“, kazao je
između ostalog Rastoder
Rade Aleksić zahvalio se crnogorskom narodu i Crnoj Gori što poštuju djelo njegovog sina.
„Nije Srđan junak, nego vi, koji
to poštujete, koji ste Srđana usvojili i
prigrlili. Hrabar je crnogorski narod
koji poštuje djelo Srđanovo. Danas,
kada sam pošao iz Trebinja, ispred
kuće sam uzeo grumen zemlje, na
kojoj je prve korake napravio Srđan,
sa željom da mladi ljudi Crne Gore
prave Srđanove korake. Najtužniji
sam kada se počne pričati o podjelama, jer za mene postoji samo čovjek,
sve je drugo varka“, govorio je u suzama Rade Aleksić.
Srđan Aleksić se 21. januara
1993. godine, u centru Trebinja suprotstavio grupi vojnika Vojske Republike Srpske koji su maltretirali i
tukli njegovog sugrađanina Bošnjaka, Alena Glavovića. Vojnici su legitimisali osobe na trebinjskoj pijaci i
nakon što su ustanovili da je jedna
od njih Glavović, Bošnjak, počeli su
da ga maltretiraju i tuku. Aleksić je pokušao da odbrani
druga, da bi vojnici umjesto Glavovića, pretukli upravo njega. Od
zadobijenih povreda Srđan je pao
u komu, a preminuo je 27. januara
1993. godine. Jedan od četvorice Srđanovih ubica poginuo je na ratištu,
a ostala trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. Upravo na inicijativu Rastodera i Foruma Bošnjaka Crne Gore,
Vlada Crne Gore je dala pozitivno
mišljenje, a Skupština Glavnog grada Podgorica je donijela odluku da
se novi bulevar, između raskrsnica
kod Školskog centra „Sergije Stanić”
i Tržnog centra Mall of Montenegro
nazove Srđanovim imenom. Tabla
sa Srđanovim imenom postavljena je 11. jula prošle godine, na Dan
sjećanja na žrtve ratova vođenih na
prostoru bivše SFRJ u periodu 1991
– 2001. godina.
E.P.
April, 2014.
P
odgorica, 27. februara 2014
- Polaganjem cvijeća i molitvom, u Podgorici, Bijelom Polju i Prijepolju obilježena je
21. godišnjica od otmice putnika u
Štrpcima. Na Spomen obilježje civilnim žrtvama u parku na Pobrežju u Podgorici predstavnici Foruma
položili su 19 ruža za nevine žrtve.
U saopštenju objavljeno povodom 21-godičnjice, Forum Bošnjaka podsjeća da zločin nad putnicima iz voza Lovćen 671 u stanici Štrpci nije procesno ni sudski,
ni humanitarno završen. Presuda,
samo jednom od saučesnika u zločinu, bez daljih istraga i utvrdjivanja odgovornosti, kao i u drugim
slučajevima potvrdjuje izbjegavanje suočavanja s prošlošću.
Očekujemo da predstavniApril, 2014.
ci Crne Gore u komunikaciji sa
najvišim predstavnicima Srbije i
Bosne i Hercegovine zahtijevaju
procesuiranja svih koji su na bilo
koj način učestvovali u zločinima.
Da se uz malo dobre volje i profesionalne riješenosti, rasvijetli ovaj
slučaj, koji bez svake sumnje predstavlja najtamniju i najsramniju
mrlju novije istorije.
13
Iz našeg ugla
Forum, stoga, i dalje insistira
na stvaranju uslova za cjelovito prikupljanje podataka o stradanjima
i posebno naglašava potrebu da se
nastavi istraga i utvrdjivanje pune
istine i odgovornost za učesnike i
nalogodavce svih zločina.
Takođe, za razliku od materijalne i socijalne zaštite porodica palih boraca, vojnih invalida rata, civilnih invalida rata, status civilnih
žrtava je i dalje ne riješen. Čekajući
posmrtne ostatke i pravdu, porodice žrtava i dalje su na ivici opstanka , pa pozivamo resorne Ministre i
službe da ih obidju i obezbijede im
adekvatnu materijalnu sigurnost.
- Samo je jedan od aktera je
suđen i pravosnažno osuđen, dok
ostali, a bilo ih je više od 30-ak,
nijesu čak ni procesuirani, a kamo
li osuđeno, podsjetio je povodom
godišnjice ovog zločina, poslanik i
potpredsjednik Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder, navodeći da je najteže što posmrtni
ostaci stradalih nijesu pronađeni.
On je uputio apel nadležnim organima da, kako je rekao, tragom novih informacija iz Srbije, pomognu
kako bi se s organima BiH slučaj
opet otvorio.
Forum Bošnjaka Crne Gore poručio je da se nijedan zločin ne treba
zaboraviti, ali ni svetiti. Predstavnik
Spomenik u
Parku pjesnika
Odbornici bjelopoljske
Skupštine donijeli su 4. marta,
sa 25 glasova za i dva protiv,
odluku o izgradnji spomenika žrtvama otmice iz voza u
Štrpcima, koji će biti podignut
u Parku pjesnika u centru
grada. Za umjetničko rješenje spomenika izabran je rad,
akademskog umjetnika Zlatka Glamočaka.
14
Revija FORUM
Uhapšen još jedan osumnjičeni
za otmicu u Štrpcima
Pariz, aprila 2014. - Francuska policija uhapsila bosanskog Srbina
Radomira Šušnjara, bivšeg pripadnika paravojnih formacija u BiH,
zbog ratnih zločina u Višegradu 1992. Godine a sumnja se i da je jedan
od otmičara putnika iz voza u Štrpcima.
Tužilaštvo Francuske je navelo da je akcija izvedena na zahtjev
vlasti BiH. Tužilaštvo BiH navodi da je Šušnjar osumnjičen da je zajedno s Milanom Lukićem, komandantom paravojnih «Belih orlova»,
učestvovao u likvidaciji 59 bošnjačkih civila, uglavnom djece, žena i
staraca u Višegradu.
Nezvanično, za Šušnjara se sumnja i da je jedan od onih koji su
izvršili zločin u Štrpcima prije 21 godine, kada su su pripadnici VRS
iz voza na liniji Beograd-Bar oteli i ubili 19 putnika iz voza 671.
Foruma Bošnjaka Husein Ceno Tuzović kazao je da je njihov osnovni
cilj da se zločin ne zaboravi.
Uz podsjećanje da je riječ o
jednom od najtežih zločina koji su
se dogodili u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, iz Bošnjačke
stranke je saopšteno da je” vidljivo da se ovaj, kao i drugi zločini i
žrtve sve više potiskuju u zaborav,
te da se njihova težina pokušava
relativizovati, što očigledno govori
da “naše društvo nije u stanju da se
suoči sa prošlošću”.
- Centar za građansko obrazovanje (CGO) podsjetio je da žrtve
ovog i ostalih ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori ili u ime Crne
Gore, ne smiju biti zaboravljene, i
podsjetio da ratni zločini ne zastarijevaju, a da odgovornost za njihovo dosadašnje neprocesuiranje
i nekažnjivost u Crnoj Gori leži na
pravosudnim organima, prvenstveno tužilaštvu.
Iz Liberalne partije su izrazili
“najdublje saosjećanje porodicama
žrtava nastradalih u tom strašnom
zločinu” i upozorili. “Mnogi inspiratori i počinioci ovog zločina ostali su daleko van domašaja pravde i
suda. Za to ne postoji nijedno dovoljno ubjedljivo opravdanje”, saopšteno je iz LP-a.
Šefika Kajević, kojia je prisustvovala komemoraciji u Podgorici,
inače je sestra Neazima Kajevića iz Prijepolja koji je satradao u
Štrpcima, kazala je da Srbija i Crna
Gora „ne žele ne smiju ili ne mogu
da se suoče sa ovim zločinom“.
- Svi nelagodavci i počinioci se
slobodno šetaju Srbijom i Crnom
Gorom ali nema pravde da se nađu
iza rešetaka i da se nama daju kosti
da ih sahranimo. Ako ćemo u Evropu na ovo mora da se stavi tačka –
rekla je ona i poručila da „dok postoji i jedan član familija neće odustati
od traženja pravde“, poručila je ona.
U Prijepolju je , na dvije komemoracije, obilježena 21 godišnjica otmice i likvidacije putnika
iz voza u stanici Štrpci, uz zahtjev
da se konačno rasvijetli taj zločin
nad Bošnjacima.U Domu kulture
Islamska zajednica u Srbiji godišnjicu ubistva 19 putinika, obilježila
je komemorativnom akademiom
“Štrpci bez mezara”, a lokalna samouprava skupom kod spomenika,
na kojem su imena devetroce otetih
u Štrpcima. I ove godine učesnici
komemorativne akademije prošli
su u mimohodu glavnom prijepoljskom ulicom izražavajući protest
zbog sporosti države u rasvetljavanju zločina u Štrpcima.
April, 2014.
Hronika
Revija FORUM
Nikšić
Sjećanje na
Muharema Muja
Asovića
Članovi nikšićkog Udruženje
boraca i antifašista, sugrađani koji
poštuju tekovine NOB-a i pripadnici nikšićkog izviđačkog odreda položili su cvijeće ispred biste Narodnog heroja Muharema Muja Asovića u krugu gradskog mlina koji je
nekada nosio njegovo ime.
Predsjednik nikšićkog UBNOR-a Slobodan Mirjačić istakao
da je ovo podsjećanje na jednog
divnog čovjeka, patriotu i revolucionara koji je dao život za našu slobodu.
Udruženje boraca NOR-a i antifašista Nikšić, 28. januara 2014.
evociralo je uspomene na Muharema Asovića, narodnog heroja,
jednog od 48 narodnih heroja koje
je Nikšić dao i sa kojima se ponosi.
Pred bistom Muharemovom, u krugu Nikšićkog mlina kojije ranije nosio njegovo ime, uz prisustvo njegove rodbine, članova UBNOR-a i antifašista Nikšić i najmlađih članova
izviđačkog odreda “Straševina”,
Slobodan Bato Mirjačić je istakao
“da iako prolaze decenije i pomalo
blijede sjećanja na naše heroje ne
smijemo ih zaboravljati jer oni su
dali najviše što su mogli – svoje živote. Oni su u borbi protiv fašizma
tih ratnih godina zacrtali današnji
put nove Crne Gore njene demokratske, multikulturalne, multietičke zajednice koja grabi velikim
koracima prema evropskoj zajednici naroda. Zato njihove humke
ne smijemo zaboravljati, već one
trebaju da budu mjesto okupljanja
mladih generacija i putokaz kako
April, 2014.
se voli, čuva i brani svoja domovina.” Uspomene na Muharema evocirao je Dino Tuzović, član Predsjedništva UBNORA Nikšić, koji
je govoreći o njegovom životnom
i revolucionarnom putu istakao da
je Muharem već 1934. godine postao član KPJ. U poznatoj partijskoj
provali 1936. godine među uhapšenim komunistima bio je i Muharem
koji je proveo 7 mjeseci u zloglasnoj
Termorepaji nadomak Dubrovnika.
Nije ga mimoišao ni koncentracioni
logor u Smederevskoj Palanci.
Pored partijskog i revolucionarnog rada, Muharem je bio i daroviti sportista, koji je najljepše godine svog života poklonio fudbalu.
Bio je standardni prvotimac RSK
“Hercegovac” i jedan od najzapaženijih njegovih igrača a tu su bili još
i narodni heroji Veljko Zeković, Lazar Radojević i Ratko Vujović Čoče.
Asović je, kao pripadnik udarne čete „Đuro Đaković“, aktivno
učestvovao u podizanju ustanka 13.
jula 1941. godine, zajedno sa Čedom Kadićem, Lukom Kotarcem,
Radem Krivokapićem, Andrijom
Martinovićem, Vojom Mijuškovićem, Tulem Grujičićem i legendom
nikšićkog revolucionarnog pokreta
Ljubom Čupićem.
- U januaru 1943. godine neprijatelj je uspio da ga sa drugovima iznenadi i opkoli u Risjem dolu,
u selu Dragovoljići iznad Nikšića. Teško ranjen od neprijateljske
bombe i iznemogao, da ne bi živ pao
neprijatelju u ruke, izvršio je samoubistvo. Imao je 28 godina, a za
narodnog heroja proglašen je 1953.
godine. Muharemu su u revoluciji
poginuli i otac Mujo i 17-godišnji
brat Alit, koji su 1943. godine strijeljani u Beranama – kazao je Dino
Tuzović.
Ostao je u sjećanju kao dobar
drug, dobar prijatelj i nadasve kao
dobar čovjek.
H.T.
15
Hronika
Revija FORUM
Eskišehir – Republika Turska
Priznanje prof.dr
Šerbu Rastoderu
Izložba bosanskog fotografa
Samira Sinanovića otvorena
u Podgorici
„Med-čežnja
za svjetlom“
Dobitnici nagrade Eskišehira
Turska Agencija “Eskišehir glavni grad kulture 2013” je organizovala od 20 -21. marta 2014. manifestaciju smotre kulture i
stvaralaštva na kojoj je 33 naučnika i stvaraoca iz čitavog svijeta
uručeno priznanje za doprinos u oblasti kulture i nauke. Priznanje je pripalo i prof.dr Šerbu Rastoderu.
Ceremonija dodjele priznanja je upriličena u centralnoj sali
“OsmanGazi”univerziteta. Priznanje nagrađenima je uručio ministar prosvjete u Vladi Republike Turske prof. dr Nabi Avdži, a
ceremoniji su, pored ostalih, prisustvovali valija i gradonačelnik
Eskišehira, kao i nekoliko poslanika turskog parlamenta.
Iz zemalja sa bivšeg jugoslovenskog prostora pored prof.dr
Šerba Rastodera priznanja su dobili i: dr. Adnan Ismaili (Makedonije) prof. dr. Irfan Morina (Kosovo) dr. Amina Šiljak Jasenković
( Bosna i Hercegovina) ,prof.dr Mevlud Dudić (Sandžak-Srbija).
Ovo su ujedno i prvi dobitnici ovog prestižnog međunarodnog priznanja sa ovih prostora je da se priznanje “ Nagrada turskog svijeta nauke u umjetnosti” dodjeljuje po prvi put i postaje
tradicionalna s obzirom da je grad Kazan proglašen za kulturnu
prijestolnicu za 2014.
U posebnoj izjavi datoj povodom dobijanja ovog značajnog
međunarodnog priznanja prof.dr Šerbo Rastoder je naglasio da
mu je priznanje posebno značajno zato što dolazi u ruke predstavnika jedne male balkanske države koja ima svijest o multikulturi i u ruke urednika “Almanaha” koji slavi 20-godišnjicu rada” i
djelovanja o čijim dometima se saznalo i u onim krajevima svijeta
koji su od nas geografski veoma udaljeni.
Inače, Grad Eskišehir se nalazi na raskrsnici puteva u
centralnom dijelu Turske.Osnovali su ga Frigi 1000 g.p.n.e na
obalama rijeke Porsuk.Iako jedan od najstarijih gradova, samo
ime znači (Novi grad) jer je sadašnji grad nastao na ruševinama
starog, više puta razaranog grada. Grad je poznat po brojnoj
studentskoj populaciji iz čitavog svijeta ( oko 100.000)a i kao
mjesto rođenja istorijskih ličnosti, poput Junuz Emrea i Naretin Hodže (kod nas poznat kao Nastradin hodža ). Grad je
poznat kao centar različitih umjetnosti (od kojih su posebno
poznati radovi u morskoj pjeni).
16
Talić, Sinanović i Rakčević
U Umjetničkom paviljonu u Podgorici 28. februara
je otvorena izložba umjetničke fotografije Samira Sinanovića iz Sanskog Mosta .
O umjetniku i djelima govorili su predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore Igor Raičević i Ambasador BiH u Crnoj Gori Izmir Talić. Izložbu čini 19 fotografija, a njen naziv je „Med-čežnja za svjetlom“.
Citirajući pjesmu Širazija „Kap“ ambasador Izmir
Talić je ukazao na moguće srodnosti umjetničkih iskaza. „Djela koja su na ovoj izložbi nose misteriju traganja.
Nijesu uobičajena već sasvim drugačija. Riječ je o fotografijama koje su rađene kroz kap meda sa svjetlošću u
pozadini“, kazao je Talić.
Sinanović je rođen 1970. godine u Sanskom Mostu.
Izlagao je, uglavnom, samostalno, u Amsterdamu, Lionu,
Gracu, Ljubljani, Mariboru, Kopru, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Sarajevu i drugim gradovima.
Izložbu čine fotografije na kanavas platnu, pojasnio
je Sinanović, u tehnici koja mu omogućava uspješno iskazivanje apstraktnog viđenja svijeta koji nas okružuje. Priča
počinje od daha. On je svjedok naših čežnji, misli, nastojanja – samog čina. Dah u sebi ima pokretačku snagu – naglašava umjetnik. Svakim trenutkom uzimanja daha mi ga
bojimo svojim mislima, čežnjama… Onog momenta kada
nas napusti on je svjedok svih tih naših misli i samog čina
onog što smo radili. On je različit i prisutan u svakom - rekao je Sinanović. Fotografije predstavljene na ovoj izložbi
imaju više likovnu nego fotografsku dimenziju. - One jesu
malo zbunjujuće, ali to je takav izraz, kaže umjetnik, podsjećajući da su fotografije printane na kanvas platnu.
Sinanovićeva izložba umjetničkih fotografija privukla je veliku pažnju, a organizovali su je ULCG, ULBH i
Abasada BH u Podgorici. H.T.
April, 2014.
Hronika
Revija FORUM
Podgorica
Tragično stradala dvojica
radnika JP “Rasveta”
Radnici Javnog preduzeća “Rasvjeta” Damir Đokaj (30) i Nino
Bajrami (30), smrtno su stradali na
radnom zadatku 1.aprila nešto prije
23 sata u Ulici Borisa Kidriča, naselje Gornja Gorica u Podgorici.
Đokaja i Bajramija spržio je
strujni udar prilikom zamijenie pokvarene sijalice na stubu rasvjete.
“Dva radnika su došla specijalnim kamionom sa korpom, da zamijene sijalicu koja nekoliko dana nije
radila. Jedan od njih ušao je u korpu, dok je drugi upravljao kranom”,
kazao je mještanin. Uspjeli su da poprave uličnu rasvjetu.
“Baš tada sam se okrenuo ka
njima i vidio kako korpa polako ide
ka jednom od kablova dalekovoda
koji su postavljeni niže od visine sijalice, odnosno niže nego što bi trebalo da budu. Odjednom korpa, mla-
dić u njoj, čitavo vozilo je planulo”,
rekao je očevidac.
Osnovno tužilaštvo u Podgorici
otvorilo je istragu o ovom tragičnom
događaju.
Prema prvim nalazima istrage, radnik koji je bio u korpi na dizalici, Nino Bajrami, nakon što je
zamijenio sijalicu na stubu ulične
rasvjete došao je u kontakt sa dalekovodom i na mjestu stradao od
žestokog “strujnog udara”. On nije
imao nikakvu šansu da preživi.
Njegov kolega Damir Đokaj, koji je
upravljao dizalicom, najvjerovatnije
je poginuo pokušavajući da mu spasi život. Kada je shvatio da je došlo
do “strujnog udara” on je, kako se
pretpostavlja, pokušo da pomjeri
elektroizolacionu korpu, ali je i sam
došao u dodir sa visokim naponom i
na mjestu ostao mrtav.
Povodom smrti Damira Đonaja i Nina Bajramija
Velika opomena
Noć između utorka i srijede (1. i 2. aprila 2014.)
kobna je bila za dvojicu mladića – radnika JP „Rasveta“, ali i tužna za sve građane Podgorice koji su znali i
uopšte čuli za ove mladiće. Te noći, oko 23.30 sati, na
radnom zadatku izgorjeli su od strujnog udara Damir
Đokaj i Nino Bajrami.
Svi koji su ih znali tvrde da su po svemu bili primjer i u svojim porodicama, i u firmi u kojoj su radili,
kao i u čitavim Tuzima, rodnom mjestu stradalih. Svojim vrlinama krasili su sve čemu su pripadali, i što su
radili. Da nije tako zar bi prihvatili radni zadatak da u
mrkloj noći mijenjaju pregorjele sijalice na stubovima
i kablovima starim više od 50 godina. Zar se moralo
baš tada, pitanje je i opomena za one koji su naložili
Damiru i Ninu da baš u to vrijeme popravljaju dotrajalu rasvjetu?! Ko u svakom poslu nije spreman čuvati
April, 2014.
čovjeka, taj nije ni za jedan posao. Kad bi se više razmišljalo o tome, znatno manje bi se dešavale i slične
tragedije.
Ovako, bar za sada, porodicama i rodbini stradalih ostaje za utjehu činjenica da je tragičan kraj života
Đokaja i Bajramija, pobudio rijetko viđenu solidarnost. Mimohodom pored njihovih posmrtnih ostataka
prošlo je hiljade ljudi svih uzrasta i polova. A na njihov ispraćaj do pokopnih mjesta išlo se sa dubokom
žalošću. Vladala je grobna tišina kako to i priliči događaju.
Njihova smrt bila je naša zajednička tragedija.
Svi smo bili uz njih,znajući da ih nemožemo vratiti u
život, ali njihovim porodicama smo pokazali danijesu
sami kao i da su, Damir i Nino naš najbliži rod. I bili
su.
Husein Tuzović
17
Hronika
Revija FORUM
In Memoriam
Inna lillahi wa inna ilayhi raji’un
oajen bošnjačke književne
teorije i esejistike akademik
Alija Džogović, poslije kraće bolesti, preselio je na ahiret (23.
januara 2014). Sahranjen je u njegovom rodnom Laholu kod Bijelog Polja u Crnoj Gori.
Akademik Alija Džogović, dugogodišnji profesor, pjesnik, znanstvenik, lingvista, antropolog, etnolog, istraživač, teoretičar savremene
i tradicionalne bošnjačke književnosti i jedan od naznačajnijih onomastičara i dijalektologa Balkana.
Rođen je 1929. godine u Laholu kod
Bijelog Polja, u Sandžaku.Živio u
Peći na Kosovu.
Osnovnu školu završio je u Zatonu, a gimnaziju u Peći. Književnost i jugoslovenske jezike diplomirao je 1955. godine na Filozofskom
18
Kritičke paralele
Crnogorske političke konfuzije
ALIJA DŽOGOVIĆ (1929-2014)
D
Revija FORUM
fakultetu u Beogradu.
Prve stihove objavio je davne
1950. godine, još kao srednjoškolac.
Iste osvoio Prvu nagradu za poeziju
na konkursu mladih pisaca Kosova.
U prvom poslijeratnom zborniku
književnih radova “Kosmet piše i
peva” zastupljen je sa više pjesama.
Kasnije poezija mu je objavljena u
stotinjak časopisa, listova i magazina.
Objavio je više knjiga iz oblasti
onomastike (neke u okviru zbornika Onomatološki prilozi, u izdanju
SANU, Beograd): Toponimija jugoslovenskog dela Prokletija 1983.,
Onomastika Dečana 1985., Onomastika severoistočnih ogranaka Prokletija 1986., Onomastika Ðakovice
1987., Onomastika Gore 1996., Onomastika plavsko-gusinjske regije
2009.), i veći broj veoma značajnih
radova iz tih olasti i književne teorije i kritike.
Istraživač Džogović, sakupio
je i sistematizirao dijalektološku
građu za oblasti: Belo Polje, Vranište kod Dragaša, Đakovicu, Rožaje,
Peštersku visoravan, Tutin i Novi
Pazar.
U periodu od 1951. do 1970-godine objavio je u dnevnim listovima
i periodičnim publikacijama veliki broj eseja i reportaža. Učesnik je
više naučnih kongresa, simpozijuma
i panela onomastičara, leksikologa,
dijalektologa i folklorista nekadašnje SFR Jugoslavije. Sa nekoliko
pisaca svoje generacije, osnovao je
u Peći Književni klub “Ivan Goran
Kovačić”.
S kraja prošlog vijeka, posebno od 2000. godine, radio je na
afirmaciji književne tradicije, jezika i kulture Bošnjaka, na projektima reforme školstva i izrade novih
nastavnih planova i programa za
bošnjačku nacionalnu zajednicu
na maternjem bosanskom jeziku u
Sandžaku.
Za svoje književno stvaralaštvo
akademik Alija Džogović dobio je
brojne književne nagrade od kojih
izdvajamo: Književnu nagradu mladih pisaca Kosova (1951), Specijainu
nagradu Književnog kluba prosvetnih radnika Srbije (1973), Književnu
nagradu “Lazar Vučković” (1970),
Književnu nagradu “Sabit Užičanin”
(1993).
Kao jedan od najproduktivnijih autora sa naših prostora i šire,
akademik Alija Džogović dobitnik
je Plakete Bošnjačkog nacionalnog
vijeća 2011. godine. E. P.
April, 2014.
Nacionalizacija
države
• Ni malo slučajno, Crna Gora je definisana kao “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava” ( čl. 1 stav 2 Ustva CG) sagrađaninom - crnogorskim
državljaninom kao nosiocem suvereniteta ( Čl.2 stav 1 Ustava Crne
Gore);
• Moglo bi se, zapravo, činjenično dokazivati da je citirana
ustavnopravna definicija i jedini realni iskaz kako savremene, tako
i viševjekovne društvene i državotvorne crnogorske stvarnosti;
• Na žalost, uprkos svemu, i ovih dana se potvrđuje da ne jenjava
ni nasljeđe svijesti koje se ne miri sa stvarnošću i još se hrani
nacional-romantičarskim ili tačnije mitolškim zabludama da je
i savremena Crna Gora samo njihovo nasljeđe po prađedovskoj
vjeri i krvi, te je uporno i pokušavaju redefinisati u jednonacionalnu ili tačnije – jednovjersku državu.
April, 2014.
Piše: Rifat Rastoder
N
i malo slučajno, „odlučni
da, kao slobodni i ravnopravni građani, pripadnici naroda i nacionalnih manjina
koji žive u Crnoj Gori: Crnogorci,
Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi, privrženi demokratskoj i građanskoj Crnoj Gori“
(Preambula Ustava Crne Gore, stav
3), zajedno žive u demokratskoj i
građanskoj državi, savremena Crna
19
Kritičke paralele
Revija FORUM
Rastoder
Gora je ustavnopravno definisana
kao “građanska, demokratska,
ekološka i država socijalne pravde,
zasnovana na vladavini prava”(čl. 1
stav 2 Ustava Crne Gore) sa građaninom - crnogorskim državljaninom
kao nosiocem suveriniteta (Čl.2
stav 1 Ustava Crne Gore),
Jer, bar za iole bolje objektivnije
poznavaoce, nesporno je da etnička,
vjerska i ukupna kulturološka, kao i
nacionalna kompleksnost društvenog
i državotvornog bića Crne Gore datira
praktično od samih njenih Dukljanskih temelja, odnosno od tzv. šizme
u hrišćanstvu (1054), preko susreta s
islaskim civilizacijskim nasljeđem još u
petnaestom vijeku posredstvom same
ondašnje dinastičke porodice Ivana
Crnojevića, jednog od rodonačelnika
savremene Crne Gore i, naročito, od
priključenja Boke i djelova Sandžaka,
odnosno značajnih prostora bivše Otomanske imperije (1978, 1913 i 1945).
Šta više, moglo bi se, takođe, tvrditi da
su, bar od posljednjeg ukidanja imena
i države Crne Gore (1918 – 1945), za
obnovu i očuvanje njene državnosti u
najmanju ruku – jednako zaslužni svi
građani i narodi koji čine njeno realno
društveno biće. Svakako, najilustrativnija je u tom smislu posljednja referendumska obnova državnosti (21. maja
2006) kada su upravo pripadnici bošnjačkog, albanskog, hrvatskog i drugih
20
brojčano manjinskih naroda možda i
presudno doprinijeli pozitivnom ishodu referenduma. Sasvim logično – bez
njih, odnosno njihovog uvažavanja kao
sastavnog dijela državotvornog bića i
država Crna Gora bi ponovo bila na nesigurnim temeljima. Na žalost, uprkos
svemu, i ovih dana se potvrđuje da ne
jenjava ni nasljeđe svijesti koje se ne
miri sa stvarnošću i još se hrani nacional-romantičarskim ili tačnije mitolškim zabludama da je I savremena Crna
Gora samo njihovo nasljeđe po prađedovskoj vjeri i krvi, te je uporno i pokušavaju redefinisati u jednonacionalnu
ili tačnije – jednovjersku državu.
U tom smislu, samo nekoliko najkarakterističnijih ilustracija:
Prekrajanje broja i
strukture stanovništva
Crna Gora je jedinstvena u Evropi
po tome što u određenim sredinama,
pogotovu sa stanovništvom brojčano
manjinskih naroda, ima gotovo jednak
broj punoljetnih građana (birača) kao i
stanovnika, odnosno po tome što zvanično ima manje stanovnika nego što
ih stvarno ima. Ovaj paradoks, naravno,
nije niti realan, niti slučajan, već je smišljeno iskonstruisan. Zašto?
Kao što je poznato, vrlo brzo nakon posljednjeg popisa (1991) u Crnoj
Gori kao republici bivše SFRJ, kada je
evidentirano 615.035 stanovnika (Crnogorci–61,86%, Muslimani (Bošnjaci)-14,57%, Srbi-9,34%, Albanci-6,57%,
Hrvati-1,02%, Romi-0,53%, itd.) uslijedila je nasilna disolucija bivše SFRJ,
motivisana u prvom redu raznoraznim
- velikodržavnim aspiracijama raznih
nacionalista. Iako su svi imali određene
posljedice, glavna meta i žrtva su, ipak,
bili nepravoslavni građani i narodi.
Značajan broj njih je, pod raznoraznim
pritiscima policijskih, vojnih i paravojnih formacija, kao i ratnohuškačke medijske propagande ondašnjih državnih
medija, jednostavno morao emigrirati
u druge države. Pod uticajem veoma
izražene velikosrpske propagande,
pak, značajan broj stanovništva crnogorske nacionalnosti svojevoljno je
prigrlio srpstvo, tako da je, novi popis
od 2003. samo potvrdio umnogome i
očekivane veoma krupne promjene etničke strukture stanovništva. To je, očigledno, i poslužilo kao povod za „prilagođavanje“ rezultata popisa.
Naime, prema prvom saopštenju
predstavnika ondašnjeg Republičkog
zavoda za statistiku, na konferenciji
za štampu od četvrtka – 18. decembra
2003, popisom iz 2003, u Crnoj Gori je
evidentirano ukupno 672.656 stanovnika (Crnogorci-273.376 (40,64%); Srbi201.892 (30,01%); Bošnjaci - 63.272
(9,41%); Muslimani-28.714 (4,27%);
Albanci-47.682 (7,09%); Hrvati-7.062
(1,05%); Romi-2.875 (0,43%); ostali-8.376 (1,25%) i čak – 38.656 (5,6%)
onih koji se nijesu izjasnili a pretpostaviti je iz više razloga da je u najvećem procentu riječ o pripadnicima
Bošnjaka/Muslimana i Albanaca. Po
vjeroispovijesti je: 468.238(69,61%) –
pripadnika pravoslavne vjere; 141105
(20,98%) – islamske; 28.176 (4,19%) –
katoličke, itd.
U nešto kasnijoj zvaničnoj publikaciji (septembra 2004), međutim,
rezultati ovog te istog popisa su potpuno drugačiji. Zvanično je, naime,
objavljeno da je evidentirano samo
620.145 stanovnika, od čega Crnogoraca – 267.669 (43,16%), Srba –
198.414 (31,99%), Bošnjaka – 48.184
(7,77%), Muslimana – 24.625 (3,97%),
Albanaca – 31.163 (5,03%), Hrvata –
6.811(1,10%), Roma- 2.601 (0,42%), itd.
April, 2014.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Očigledno, u pokušaju da se procentualna slika, koliko-toliko, popravi
u korist svoje nacije, pod izgovorom
navodnih preporuka EUROSTAT-a, iz
rezultata popisa su isključeni svi prognanici i radnici na privremenom radu
i boravku u drugim državama. A riječ
je o državljanima, pretežno bošnjačke i
albanske nacionalnosti, koji su, negdje
od sredine sedamdesetih iz ekonomskih razloga a od početka devedesetih
minulog vijeka iz straha od torture i
rata, našli privremeno stanište u nekoj od susjednih ili drugih evropskih,
a neki čak i prekookenskih država, ali
se nikada nijesu odrekli crnogorskog
državljanstva, niti su se iz Crne Gore
odjavili. Naprotiv, u odsutnom trenutku bitno su doprinijeli obnovi njene
državnosti a, tokom godine, u više navrata dolaze na imanja i ulažu značajna
sredstva.
Uprkos očekivanjima da će greška
s prethodnog popisa biti ispravljena,
kao i uprkos prethodnom drugačijem
dogovoru na najvišem nivou (Predsjednik Crne Gore, Predsjednik Skupštine Crne Gore, Predsjednik Vlade Crne
Gore, kao i potpredsjednici Skupštine i
Vlade, uključujući i ondašnjeg direktora
MONSTAT-a – bivšeg Zavoda za statistiku) neposredno uoči popisa, potpuno isto se dogodilo i u nezavisnoj Crnoj
Gori na popisu 2011. Ponovo su evidentirani samo oni žitelji Crne Gore, koji
su zatečeni u Crnoj Gori. Državljana sa
privremenim boravkom u inostranstvu,
uglavnom bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti, uprkos nesebičnoj
participaciji u obnovi i utemeljenju
države, kao i brojnim izbornim pobjedama vladajuće koalicije, i dalje nema
u zvaničnim statističkim podacima. A
čak da je i tačno pozivanje na navodne
preporuke EUROSTAT-a, mogli su se,
kao što je i bilo dogovoreno na pomenutom nivou, popisati makar u posebnoj koloni sa privremenim boravkom
u inostranstvu. Na taj način bi makar
imali kakvu takvu – potpuniju statističku evidenciju. Na žalost, to kao da
nekima, iz ko zna kojih razloga, nije odgovaralo, tako da su i dalje zvanični statistički iskaz podaci kojim je indirektno
verifikovano ratno – etničko čišćenje
Crne Gore i pogotovu područja kao što
April, 2014.
su: Bukovica, kod Pljevalja, Bihor, prema granici sa Srbijom, plavsko –gusinjski basen itd, itd...
Pokrštavanje državnih
simbola
Za razliku od bivše SFRJ koja je
bila koncipirana kao država šest ravnopravnih naroda (Srba, Hrvata, Muslimana, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca) i republika (Slovenije, Hrvatske, BiH,
Srbije, Crne Gore i Makedonije), kao i
dvije pokrajine (Kosova i Vojvodine),
treća Jugoslavija (SRJ - formirana 1992)
je indirektno bila definisana kao država
srpskog naroda sa dvije republike (Srbija i Crna Gora). Shodno tome i državni
simboli iz bivše SFRJ sa petokrakom, i
u SRJ i u republikama zamijenjeni su
dvoglavim bijelim orlom sa krstom, kao
dominantnim obilježjem. Njihova bijela
boja samo ih je još decidnije određivala
kao simbole svekolikog srpstva.
I upravo kada se, sa sve snažnijim
multinacionalnim suverenističkim pokretom u Crnoj Gori, očekivala promjena
i ovih simbola i statusa Crne Gore, aprila
2004. godine uslijedila je njihova potvrda.
Naime, nakon višemjesečnih
političkih i stručnih rasprava sa naglašenim senzibilitetom za uvažavanje realne državotvorne stvarnosti, u
samoj završnici rasprava prevagnula
je nacional romantičarska svijest i,
uprkos protivljenju poslanika SDP-e
bošnjačke nacionalnosti, naprosto su
ponovo za državne simbole nametnuta znamenja sa jednovjerskim obilježjem, čak i u još drastičnijoj tekstualnoj
formi nego je to bilo definisano i u
periodu SRJ i u Ustavu svojevremene
Kraljevine Crne Gore. A da sve i nije
tek refleks ondašnje nacionalromantičarske svijesti govori činjenica da i
dan danas, uprkos tome što je novim
Ustavom definicija državnih simbola
bitno izmjenjena, nema zapravo više
pomena vjerskih obilježja, svaki i najmanji pomen obaveze njihovog usaglašavanja sa Ustavom i dalje nailazi
na veoma rigidna reagovanja.
Očekivati je jedino da se to pitanje, kad-tad, razriješi na Ustavnom ili,
u krajnjem, na odgovarajućem međunarodnom sudu.
Zakonska diskriminacija
jezika u službenoj upotrebi
Članom 13, stav 1 Ustava Crne
Gore propisanio je: „Službeni jezik
u Crnoj Gori je crnogorski jezik“ , a
odredbom stava 3: „U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i
hrvatski jezik“.
Iste odredbe su, praktično, doslovice bile implementirane u Opšti zakon
o obrazovanju i vaspitanju.
Međutim, na uporne političke pritiske partija srpske nacionalne provinijencije, ondašnji premijer Igor Lukšić
potpisao je sporazum, koji je jula 2011.
godine, voljom poslanika DPS-a, SNP-a
i Nove srpske demokratije, ugrađen u
Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju
a kojim je nastavni predmet o maternjem jeziku i književnosti imenovan
kao crnogorsko – srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, čime je srpski
jezik izdvojen od ostalih jezika u službenoj upotrebi i, indirektno, izjednačen
sa službenim – crnogorskim jezikom.
Na predlog upravo poslanika SDP
CG, Ustavni sud je, Odlukom br 39/11,
od 25. jula 2013. godine, spornu odredbu oglasio nevažećom.
Na žalost, nakon samo nekoliko dana od objelodanjivanja Odluke
Ustavnog suda, ista parlamentarna većina, ovog puta - iz samo njima znanih
razloga - potpomognuta i poslanicima
Bošnjačke stranke, ponovo je, na 10.
sjednici Prvog redovnog zasijedanja u
2013. godini, održanoj 30. jula iste godine, u zakon ugradila suštinski istu
odredbu koju je Ustavni sud prethodno
ocijenio neustavnom, te tako ponovo
protivustavno ozakonila privilegovani
status srpskog u odnosu na ostala dva
i lingvistički i ustavnopravno ista jezika
– bosanskog i hrvatskog.
Diskriminacija iseljenika
Da se tendencija urušavanja ustavnog koncepta države građana nastavlja
čak i u dokumentima međunarodnog
karaktera očituje se nedvosmisleno i iz
Sporazuma Crne Gore i Republike Hrvatske o zaštiti prava hrvatske manjine
u Crnoj gori i crnogorske manjine u
21
Kritičke paralele
Hrvatskoj. O zaštiti Bošnjaka, Srba, Albanaca i drugih iz Crne Gore u Hrvatskoj i obratno nema ni pomena.
I ako je, tokom skupštinske rasprave o predlogu zakona o potvrđivanju
ovog Sporazuma, predstavnik Vlade
priznao grešku, pod izgovorom izbjegavanja diplomatskog skandala zbog mogućeg povlačenja potpisa druge strane
sa dokumenta, nije prihvaćen amadman
(Rifata Rastodera) da se u Zakon o potvrđivanju sporazuma unese odredba da
se “pod pojmom crnogorska manjina
podrazumijevaju crnogorski državljani u Hrvatskoj svih nacionalnosti“,
ali je javno obećano da se slično više
neće ponoviti. Ostaje da se to i provjeri
na prvom sličnom dokumentu.
Manipulacija sa manjinskim
i izbornim pravima
Kao i u svim ostalim sistemskim
oblastima, tako su i u oblasti izbornog
zakonodavstva prisutne tendencije
koje su na fonu pokušaja redefinisanja
države po jednonacionalnim ili tačnije
jednovjerskim kriterijima i interesima.
Tako se, na primjer, godinama već,
pokušavaju uskratiti izborna i druga
prava državljanima i građanima, koji
su početkom devedesetih izbjegli zbog
rata, policijske i ukupne torture, a jedan
broj njih od ranije iz egzistencijalnih
potreba i sa privremnim su boravkom u
raznim državama regiona, EU, čak i Kanade, SAD, Australije, itd, uprkos tome
što oni nemaju izborna prava u državama u kojima privremeno borave, jer se
- bar ubjedljiva većina njih - nikada nije
odrekla ni državljanstva, ni prebivališta
u Crnoj Gori.
Drugi - još svježiji je primjer
manipulacije i s izbornim i sa tzv. manjinskim pravima - rješenje izborne
afirmativne akcije na lokalnom nivou,
usvojenog na predlog Bošnjačke stranke voljom poslanika DPS-a i Demokratskog fronta
Nije, naravno, pogotovu za mene
- kao koautora i seta usatvnih odredbi
iz ove oblasti, kao i postojećeg rješenja
političke afirmativne akcije na državnom nivou, sporna ustavna obaveza da
pitanje afirmativne akcije treba riješiti i
na lokalnom nivou. Naprotiv.
22
Revija FORUM
Predloženo rješenje, međutim,
suprotno je duhu i samog Ustava i postojećeg rješenja na državnom nivou.
Naime, kao što je i država Crna
Gora ustavno-pravno definisana kao
država građana, i tzv Posebna – manjinska prava u Ustavu su data kao segment univerzalnih ljudskih prava. Dakle, univerzalnog su karaktera i u određenim situacijama gdje čine brojčanu
manjinu otvorena za sve građane – pripadnike svih naroda, naravno ukoliko
oni za to iskažu organizovan interes.
Istina, naknadno je iznuđenim političkim kompromisom izborno pravo
iz ovog seta prava na državnom nivou
ograničeno samo za pripadnike naroda
s učešćem u ukupnom stavovništvu do
15%. Odredba je, međutim, koncipirana
tako da ostavlja mogućnost korišćenja
ovog prava na lokalnom nivou pripadnicima svih naroda, što će reći, recimo,
Srbima i Crnogoracima u Rožajama,
Petjnici, Ulcinju; Crnogorcima i Albancima u Plavu, Bošnjacima u Beranama,
Podgorici, Baru, itd.
Novopredloženim
rješenjem,
međutim, Srbi i Crnogorci se izuzimaju od ovog prava i na lokalnom nivou,
čime se, u suštini Crna Gora redefiniše
iz države građanana – što će reći i svih
naroda, u nacionalnu ili, bolje reći, jednovjersku državu.
Na sreću, Ustav je stariji od svakog
zakonskog rješenja, tako da ostaje mogućnost ustavne provjere i predmetnog
akta. Bojati se, međutim, da ubrzo ne
uslijedi i novi korak – političkih ucjena
i za ustavne promjene u istom pravcu.
Pokušaj nacionalizacije
državnih praznika
Odredbama Čl.1, stavovi 1 i 2 Zakona o državnim i drugim praznicima
(Sl. list RCG br. 27/07 i Sl. list CG, br.
36/13) propisano:
„Državni praznici Crne Gore su:
21. Maj – Dan nezavisnosti i 13. Jul –
Dan državnosti.
Praznici u Crnoj Gori su i: 1.januar – Nova godina i 1. Maj – Praznik
rada“.
Zanemarujući indirektne pokušaje vezivanja ovih datuma za jenonacionalnu ili jednovjersku tradiciju
(Polaganje vijenca za Dan nezavisnosti na Njegoševom mauzoleju,
ili gotovo uobičajeno organizovanje
proslave 13. Jula - Dana državnosti
na petrovdan – 12. jula) ipak se radi
o datumima i praznicima koje mogu
baštiniti svi građani i narodi koji konstituišu društveno i državotvorno
biće Crne Gore.
O još nedovoljnoj utemeljenosti čak ni oficijelne svijesti o značaju i
potrebi vođenja računa skladnosti svih
državnih simbola sa stvarnim društvenim i državotvornim bićem, ilustruje i
najnoviji predlog Ministarstva kulture
Crne Gore. Ovo Ministarstvo je nedavno, povodom 200 – godišnjice rođenja
Petra II Petrovića Njegoša- uprkos činjenici da je zakonom već ustanovljena
i da se decenijama već na dan Njegoševog rođenja, 13. novembra, dodjeljuje
April, 2014.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Njegoševa nagrada, kao jedno od najviših međunarodnih književnih priznanja - predložilo Vladi a ova, potom,
oktobra 2014. godine, Skupštini Crne
Gore da se dan Njegoševog rođenja
– 13. novembar uvrsti i u državne praznike, kao „Njegošev dan, crnogorski
praznik kulture“
Nadležni skupštinski - Odbor za
politički sistem, pravosuđe i upravu
(predsjednik: Rifat Rastoder) je, međutim, na svojoj sjednici od 5. decembra
2013. godine, većinom glasova odlučio
da ne podrži ovaj predlog.
Tokom naglašeno polemičke rasprave na sjednici Odbora, dileme
su se kretale od toga – zašto baš dan
samo crnogorske kulture a ne, na primjer, kulture naroda Crne Gore, preko
navodno upitne određenosti Njegoševog nacionalnog osjećaja, do Njegoševog „antiislamskog“ stava, kao i same
uputnosti podržavljenja bilo čijeg, pa
i Njegoševog rođendana, i tim prije
što u Crnoj Gori već postoji zakonom
ustanovljena prestižna književna Njegoševa nagrada.
Čini se da je opredjeljujući tim povodom bio upravo moj glas i:
- Lično smatram da je Njegoš
književni i filozosofki genij, što je na
određeni način u Crnoj Gori već konstatovano kroz zakonsko ustanovljenje prestižne Njegoševe književne
nagrade. Sve to, međutim, ne može
zasjeniti i činjenicu da je u dijelu kako
Njegoševog stvaralaštva, tako i državničkog ponašanja, pored brojnih
iskaza čak i divljenja pojedinim islamskim simbolima, sadržan i Njegošev
antislamski stav koji je u određenim
situacijama u kontinuitetu služio i
služi kao inspiracija i raznoraznim
retrogradnim idejama i ideolozima. A
u uslovima savremene Crne Gore koja
se, za razliku od njegoševe dobi, temelji i moguća je tek na volji svih građana i naroda koji čine njeno savremeno i realno društveno i državotvorno
biće, to bi trebalo biti i dovoljan razlog
za više opreznosti i u čitanju i u vrednovanju pojedinih segmenata njegoševog djela. Pogotovu je, s razlogom,
upitno nekritičko povezivanje savremene sa Crnom Gorom iz Njegoševog
vremena. A predlog da se Njegošev
April, 2014.
rođendan proglasi državnim praznikom je, čak i nezavisno od dileme – šta
onda sa rođendanima ostalih znamenitih Petrovića, nadasve Crnojevića,
Voislavljevića, Balšića, itd, da i ne pominjemo ličnosti iz dalje i bliže istorije ostalih naroda Crne Gore, tipična
je ilustracija upravo takvog – nekritičkog, ponašanja i povlađivanja još uvijek vitalnoj ovdašnjoj mitologiji...
Uz, ukupno bogato višedecenijsko iskustvo u suočavanju sa svim
oblicima iracionalne svijesti, iznova
sam bio iznenađen reakcijama jednog
dijela crnogorske intelektualne elite
povodom pomenute odluke i stavova
sa sjednice Odbora. Po mnogo čemu
su me, zapravo, i one više podsjetile na
još vitalnu ovdašnju tradicionalističku
i populističku svijest, nego na inetelektuanu spremnost za razborito suočavanje sa savremenom stvarnošću.
Bježanje od nacionalnih
ili nacionalno prisvajanje
državnih simbola
Nakon, maltene, višegodišnjih
priprema, Vlada Crne Gore je, krajem
prošle – 2013. godine, Skupštini proslijedila Predlog zakona o izboru, upotrebi i javnom isticanju nacionalnih
simbola.
Naizgled, sasvim dobra namjera da se uredi još jedno od osjetljivih
identitetskih pitanja.
Na žalost, već iz prvih odredaba
ovog zakona (čl. 1, 2 i 3) prepoznaje se
tendencija iz prethodno opisanih slučajeva. Umjesto da se, naime, pravo na
nacionalne simbole, te njihovu upotrebu i javno isticanje, uredi za građane
svih nacionalnosti (crnogorske, srpske,
bošnjačko/muslimanske, hrvatske, albanske...) ovim zakonom se to pravo
pretpostavlja samo za pripadnike brojčano manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica.
Drugim riječima, postojeći državni simboli se indirektno žele i ovim zakonom proglasiti za nacionalne simbole građana dominantnog crnogorskog
naroda što je samo još jedan dokaz o
upornim pokušajima nacionalizacije
čitave države.
Primjeri nacionalizacije
raznih agencija,
organizacija čak i
kojekakvih strukovnih
i stručnih udruženja i
pojmova
Konačno, možda i najilustrativnije očitavanje tendencije pokušaja redefinisanja države građana, bilo bi i samo
nabrajanje kojekakvih već „nacionalizovanih“ državnih agencija, organizacija čak i strukovnih i stručnih udruženja i pojmova.
Za ilustraciju – do koje mjere to
postaje sastavni dio i zvaničnog poimanja stvari, govori i citat iz jednog od
najnovijih saopštenja Vlade Crne Gore
ili tačnije Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija.
Iz ovog ministarstva je, naime,
povodom „proizvoljnih ocjena Departmana za informacije MVP Rusije“, 15. septembra ove godine, između
ostalog, saopšteno: „Sve što je premijer iznio javno i u razgovorima s
američkim zvaničnicima u skladu sa
nacionalnim interesima Crne Gore
i njenim spoljnopolitičkim opredjeljenjima za članstvo u NATO i EU...”
Očigledno je da se pod pojmom “nacionalni“ mislilo na državne interese
Crne Gore, ali, ukoliko se i time ne želi
povlađivati nacional-romantičarskim
tendencijama, ostaje nejasno – zašto
se pojam „državni interes“, pošto-poto, nastoji mijenjati sa pojmom „nacionalni“.
Niko, naravno, ne može osnovano sporiti svakako najznačajniju
izvornu nacionalnu državotvornost
prije svih - pripadnika crnogorskog
naroda, ali bi svi, konačno, morali i shvatiti da bar savremene Crne
Gore - kako one iz bivše SFRJ, tako
i današnje, ne bi ni bilo da nije bilo i
svih ostalih koji čine njeno realno i
društveno i državotvorno biće. Svako
previđanje tih činjenica samo vodi u
ponavljanje grešaka kada su se Crne
Gore odricali čak i njeni izvorni tvorci i kada je i ako jedna od najstarijih,
u više navrata, nestajala čak i sa mape
država regiona.
23
Društvo
Revija FORUM
Društvo
Revija FORUM
ištvom
Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore priprema Zakona o saradnji sa iseljen
P
Institucionalna
briga o dijaspori
Vladimir Radulović
redlog zakona kojim se definišu načini ostvarivanja i
jačanja saradnje, nosioci, sredstva, nadležnosti, međusobni
odnosi institucija države u ostvarivanju saradnje, zaštite
prava i interesa, kao i druga pitanja od značaja za iseljeništvo i
državu, biće do kraja juna u skupštinskoj proceduri.
Tokom javne rasprave, sa 77 adresa iz zemlje i inostranstva pristiglo je 136 primjedbi sa komentarima i sugestijama koje najbolje
ilustruju interes i potrebu iseljeničkih zajednica za zakonodavnim
okvirom koji bi što svrsishodnije odgovorio njihovim potrebama,
kazao je za Forum, državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija i predsjednik radne
grupe za izradu tog akta Vladimir Radulović
Razgovarao: Mirsad Rastoder
Krajem januara otvorena je javna rasprava o Nacrtu zakona o saradnji Crne Gore s iseljeništvom. Šta
je suštinski cilj Zakona i misija njegove primjene?
Javna rasprava o Nacrtu zakona
o saradnji Crne Gore s iseljeništvom
trajala je 40 dana od dana objavljivanja
na internet stranici Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija
(MVPEI), portalu Uprave i dnevnom
listu „Pobjeda“, odnosno od 17. januara do 26. februara 2014. Okrugli stolovi organizovani su u Podgorici, Plavu i
Baru. Radi transparentnosti postupka,
informacija o otvaranju javne rasprave
proslijeđena je na adrese svih klubova
i udruženja naših ljudi širom svijeta.
Instruirana su sva Diplomatsko-konzularna predstavništva(DKP) da animiraju asocijacijacije u cilju učešća u javnoj raspravi. Zbog finansijskih razloga,
brojnosti radne grupe i mogućnosti
elektronske komunikacije, odustali
smo od dobre ideje da nekoliko sesija
24
rasprave održimo van Crne Gore.
Polazeći od brojnosti iseljeništva a često, doduše, bez jasnih i pouzdanih
podataka, govorimo o još jednoj Crnoj
Gori koja živi van njenih granica, njene rasijanosti po gotovo svim djelovima
svijeta, njenih stručnih, ljudskih i ekonomskih potencijala, kao i sazrijevanja i jačanja ukupne društvene svijesti
o značaju ovog pitanja, misija radne
grupe je bila da se na osnovu najboljih
iskustava, sopstvenih, regionalnih, kao
i drugih visoko migratornih zemalja
poput naše, ponudi zakonsk okvir kojim će se urediti prioritetna pitanja
utvrđena Strategijom saradnje s iseljeništvom, definišu načini ostvarivanja
i jačanja saradnje, nosioci saradnje,
sredstva za unapređivanje saradnje,
nadležnosti, međusobni odnosi, institucija države u ostvarivanju saradnje,
zaštite prava i interesi, kao i druga pitanja od značaja za iseljeništvo i državu.
Njegovim donošenjem (uključujući i
podzakonska akta) i primjenom, što je
krajnji cilj, s obzirom na to da je riječ
o zakonskom novumu, s iseljeničkim
Predstavnici Udruženja iz Luksemburga u posjeti ambasadi Crne Gore u Briselu - 15.12.2012.
zajednicama testiraće se sprovođenje
ponuđenih rješenja i kasnije, u skladu s
iskustvima, eventualno mijenjati i prilagođavati potrebama iseljeništva.
Koliko je javna rasprava, kroz
predloge i primjedbe doprinijela boljem razumijevanju potreba dijaspore i na koja poglavlja su se najčešće
odnosile primjedbe?
Pristigli predlozi, sugestije, komentari kroz javnu raspravu (136) sa
sedamdesetsedam adresa iz zemlje i
inostranstva najbolje ilustruju interes i
potrebu iseljeničkih zajednica da se dobije što bolji zakonodavni okvir koji bi
na što svrsishodnijii što konkretniji način odgovorio njihovim potrebama. Pristigli prijedlozi i sugestije su, bez sumnje, u mnogome, doprinijelii boljem
razumijevanju, odnosno vrlo živom,
otvorenom i često polemičkom diskursu unutar radne grupe, pomogli su nam
da prevaziđemo vlastita ograničenja i
predrasude, da sa više senzitivnosti percipiramo svu slojevitost i kompleksnost
iseljeničke zajednice, potrebu jednakog
April, 2014.
odnosa prema svima, vis-à-visregiona,
Evrope, prekomorskih zemalja, starog
i iseljeništva novijeg datuma, identitetskih obilježja i dr. U cjelini, radeći
na zakonskom okviru, radna grupa se
rukovodila i potrebom otklanjanja prisutnih predrasuda i građenja povjerenja iseljeništva u institucije sitema
zemlje koju doživljavaju kao svoju, ili
zemlju svog proijekla, te na ovom planu podizanja odgovornosti svih zakonom definisanih nosioca za saradnju
sa iseljeništvom.
Većina prijedloga i sugestija
vuku korijene iz slojevitosti i kompleksnosti iseljeničke zajednice. Odnose se upravo na uvažavanje njihovih
specifičnosti i potreba ili stavljanje u
istu ravan sa ostalima. To je i razlog
velikog broja primjedbi i prijedloga
koji se tiču konstituisanja Savjeta i
predstavljenosti u njemu. Izražena je
bojazan da bi zbog problema organizovanosti u zemljama prijema, odnosa snaga unutar pojedinih korpusa, ili
čak ustrojstva država prijema, mogli
ostati marginalizovani. Evidentirali
smo i sva pitanja koja se tiču: statusnih prava (državljanstvo, porezii dr.),
mogućeg aktivnog učešća iseljeništva
u društvenopolitičkom životu zemlje,
od državnog do lokalnog nivoa, pogodnosti za povratak i druga, koja nijesu predmet ovog zakona, ali koja će
se svakako imati u vidu kroz aktivnosti i djelokrug angažovanja svih nosioca saradnje sa iseljeništvom i posebno
nadležne Uprave za dijasporu.
April, 2014.
U sadržaj zakona ugrađen je osnov
iz Strategije za očuvanje injegovanje
jezika, kulture i tradicije, afirmacija i
jačanje nacionalnog identiteta, pripadnost državi, međusobne komunikacije i
unapređenje privrednog partnerstv sa
iseljeništvom. Predlogom zakona obuhvaćeni su i saradnja u oblasti nauke,
obrazovanja i sporta, pogodnosti za povratnike, zaštita njihovih statusnih prava, podsticanje koncepta donatorstva i
drugih oblika dobročinstva.
Iz dijaspore prigovaraju da se
većina aktivnosti iz Strategije saradnje za 2011-2014 odnosila na očuvanje identiteta Crnogoraca, a da
su zapostavljeni pripadnici ostalih
naroda kojičine CrnuGoru. Hoće li
Zakon promijeniti odnos?
Nijesu samo naši zemljaci nezadovoljni sprovođenjem Strategije saradnje s Akcionim planom 2011-2014.
Naime, krajem februara 2013.godine Vlada je razmatrala Informaciju
MVPEI o sprovođenju Strategije, aktivnostima MVPEI i bivšeg Centra za
iseljenike. Bilo je razloga za zadovoljstvo, ali, budimo otvoreni, više onih
koji su upućivali na suprotan zaključak i otvarali značajna pitanja - o našoj
zrelosti, o našim institucijama, o našoj
efikasnosti. Upravo zato su zaključci
Vlade bili da se transformiše Centar
za iseljenike u Upravu za dijasporu u
okviru MVPEI i pristupi donošenju
zakonodavnog okvira kojim će se urediti pitanja saradnje sa iseljeništvom.
Dakle, manje ili više, sve iseljeničke
zajednice, makar što se tiče odnosa
države prema njima, raspoloživog,
zaista simboličnog, godišnjeg iznosa
sredstava za podsticanje projekata u
iseljeništvu (cca. 40.000 Eura) dijelile
su istu sudbinu. Pojedine asocijacijacije, dobro organizovane u skladu sa
zakonima zemlje prijema, poput Zajednice Crnogoraca u Republici Hrvatskoj, izdvajale su se aktivnostima
i projektima prije svega finansiranih
podrškom zemlje prijema.
Pored očuvanja i njegovanja
jezika, kulture, tradicije, dijasporu
i tekako interesuje i regionalna saradnja zbog privrednih, rodbinskih
idrugih veza. Šta će biti intencija
zakona i po kojim parametrima iz
evropske prakse?
Procesi evropske i evroatlanske
integracije ključni su spoljnopolitički
prioritet Crne Gore.Na tom putu Crna
Gora je i preuzela poštovanje principa
dva najbitnija instrumenta pravne tekovine Savjeta Evrope.
U tekst predloga zakona ugrađeni su duh i principi dva najbitnija
pravna dokumenta Savjeta Evrope
iz oblasti zaštite manjinskih prava –
Konvencija o zaštiti nacionalnih manjina i Evropska povelja o regionalnim
i manjinskim jezicima Savjeta Evrope.
Nacionalne manjine u međunarodnom pravu tretiraju se kao faktor
saradnje i povezivanja. Više nego u
medjunarodnom pravu one su to i u
25
Društvo
Revija FORUM
Javana rasprava o nacrtu zakona
stvarnosti. Prihvatajući pomenuta akta
i razumijevajući tu stvarnost, Crna
Gora se obavezala da podržava prekograničnu saradnju lokalnih i regionalnih vlasti. U tom, ali i u svakom drugom
kontekstu, uloga manjinskih naroda
i nacionalnih zajednica u susjednim
državama je dragocjen i nezaobilazan
faktor povezivanja.
Ko bi ubuduće trebalo da preuzme odgovornost za saradnju i kreativno umrežavanje organizacija u
dijaspori?
Briga o iseljeništvu sastavni je
dio unutrašnje i spoljene politike Crne
Gore i mora biti mnogo veća i očiglednija nego do sada. Odgovornost za
kreativno i funkcionalno umrežavanje
(može se čitati i razumjeti i kao svrsishodno, ciljno, projektno….) organizacija u dijaspori je prevashodno na Savjetu
i nadležnoj Upravi za dijasporu koja, u
komunikaciji sa asocijacijama iseljenika, treba da sagleda najprihvatljivije i
najracionalnije forme organizovanja
i povezivanja (krovne asocijacijacije,
projektno povezivanje, finansiranje
zajedničkih projekata, podsticanje
kreativnih potencijala u iseljeništvu
na projektima od njihovog i interesa
Crne Gore). Kriterijumima za raspodjelu i upravljanje sredstvima iz člana
33 zakona podsticaće se i bolja organizovanost i povezivanje iseljeničkih zajednica.
Naši ljudi emotivno prigovaraju da njihov doprinos nezavisnosti
26
Crne Gore nije prepoznat u dosadašnjim odnosima i žele da se konkretnim činjenjem uvaži doprinos svih
Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca,
Muslimana, Srba, Hrvata i drugih.
Je li se moglo suptilnije i više učiniti
prema dijaspori?
Ogroman je doprinos iseljeničkih zajednica obnovi državnosti Crne
Gore. Emocije su i razumljive posebno
iz ugla entuzijazma pokrenutog u pred
i post-referendumskom periodu. Ja
sam tokom svoje diplomatske karijere,
i u Crnoj Gori i van nje, a posebno tokom svoje misije u Njemačkoj, o tome
govorio i često i otvoreno,jer se o tome
samo tako i može govoriti. Ponoviću,
ne znam, dakle, da li je dijaspora imala
sreće sa Crnom Gorom, ali Crna Gora
svakako jeste sa svojom dijasporom.
Sa svim njenim nacionalnim, vjerskim,
etničkim, kulturnim i jezičkim zajednicama, sa svom njenom blagoslovenom
raznolikošću bez koje danas ne bi bilo
temelja na koijma gradimo evropsku,
građansku i modernu političku zajednicu. Međutim, objektivno, period od
obnove državnosti je ipak relativno
kratak u životu jedne države, uspostavljanje svih njenih funkcija.S tim u vezi,
posebno želim da podvučem da je Crna
Gora Ustavom konstituisana kao građanska država, da je diplomatsko-konzularna mreža još uvijek u formiranju,
te da se radi na stvaranju institucionalnih i zakonodavnih pretpostavki za
uređivanje odnosa i saradnje s iseljeničkom populacijom. Da li smo mogli
više, brže i ranije? Odgovor je, svakako,
Društvo
Revija FORUM
Udruženje bihoraca u Sarajevu, 19.02.2014. godine
da. Ipak, realnosti i poređenja radi, pojedinim zemljama iz našeg okruženja,
poput Slovenije i Hrvatske, trebalo je
više od desetak godina da pripreme i
počnu sa primjenom sistemskih pretpostavki saradnje sa svojom iseljeničkom zajednicom. Nije opravdanje, više
objašnjenje i smjernica za prvac kojim
treba ići.
Po kojim principima će se birati
članovi Savjeta za saradnju s iseljeništvom kao važne karike u realizaciji ciljeva zakona?
Podzakonskim aktom definisaće
se način konstituisanja i funkcionisanja
Savjeta.Prethodno će se u komunikaciji s iseljeničkim zajednicama definisati
principi predlaganja i izbora članova
Savjeta.Ovim povodom smo, i kroz javnu raspravu o zakonu, primili veliki broj
korisnih prijedloga i sugestija, a koje se
odnose na brojnost iseljeničke zajednice,
njihovu organizovanost, prepoznatljivost projekata i djelovanja unutar zajednica, poziciju i prepoznatljivost u državi
prijema, interes i posvećenost jačanju
komunikacija sa Crnom Gorom. To bi
morala biti platforma i okvirni korpus
principa i vrijednosti na kojim će se konstituisati, okupljati i djelovati Savjet, koji
neće biti jednom za uvijek dat i nepromjenljiv, ni po broju ni po strukturi. Naprotiv, mora se mijenjati, prilagođavati
i transformisati onako i u onom pravcu,
kako i u kom pravcu, se bude mijenjala
iseljenička stvarnost, stvarnost matice,
kao i svijet u kojem živimo, naravno,
na principima utvrđenim Strategijom
April, 2014.
saradnje Crne Gore sa iseljeništvom i
ovim zakonom, kao što će se, naravno,
mijenjati i Strategija, ali i zakon koji tek
donosimo.
Na osnovu bogatog iskustva,
počev od angažmana nevladinom
sektoru, misija i UNHCR, ambasadorskog predstavljanja Crne Gore u
Kraljevini Danskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, te učešća na brojnim eminentnim skupovima,šta
bi ste savjetovali predstavnicima
udruženja, klubova, asocijacijacija,
fondacija u dijaspori, u interesu efikasnije i sadržajnije saradnje sa institucijama u domovini i ostvarivanju programskih ciljeva u državama
boravka i rada?
Više tolerantnog odnosa, promišljanja, strpljenja i razumijevanja
o svim pitanjima koja se tiču jačanja
i unapređivanja saradnje sa zemljom
koju doživljavaju kao svoju, ili zemlju
svog porijekla.Više inicijativnosti i povezivanja, sinergije sa institucijama
države Crne Gore preko DKP, Uprave
za dijasporu MVPEI, preko njih ka
ostalim nosiocima saradnje od državnog do lokalnoh nivoa (član 5 zakona)
po svim pitanjima definisanim Strategijom saradnje i nacrtom ovog zakona.
Čini se da je to jedini put da gradimo
institucije sistema i podižemo odgovornost svih nosilaca saradnje za nadležnosti preuzete zakonom o sardnji
Crne Gore sa iseljeništvom, ali i da jačamo svijest i odgovornost svih nas,i u
matici i u iseljeništvu.
April, 2014.
Kako napraviti efikasniju mrežu saradnje udruženja, recimo iz
Luksemburga ili neke druge države
sa institucijama u Crnoj Gori i ko bi
u tom dijelu morao da preuzme značajnu odgovornost?
Način organizovanja iseljenika
je isključivo njihova nadležnost.Ova
pitanja regulišu se aktima o osnivanju
ili odlukama organa upravljanja.Način organizovanja u državi prijema,
povezivanje sa organizacijama iseljenika izvan granica države prijema.I
u svoj slojevitosti naše iseljeničke
populacije, moguće je naći prihvatljive forme povezivanja,zajedničke
imenitelje i zajednički interes. Svakako i kroz projektno povezivanje,
na linijama već više puta pomenutih
ciljeva i prioriteta - očuvanje jezika,
kulturnog nasljeđa, tradicije, jačanje
privrednog partnerstva, istraživanja
migracija i dr.
Hoće li rasprava i usvajanje Zakona otvoriti procedure i realizaciju zvaničnog popisa crnogorskih
državljana u dijaspori?
Svakako. Informacije radi, razmišljali smo da odredbama zakona
predložimo formiranje instituta za
istraživanje migracija kakve imaju
Hrvatska i druge zemlje. Međutim,
kako se od ovog predloga u ovoj fazi
odustalo, ostaje obaveza da se sagledaju iskustva i praksa drugih zemalja
u evidentiranju iseljeničke populacije sa ili bez državljanskog statusa i u
interresorskoj komunikaciji definiše
projekat i ciljevi, utvrdi metodologija,
obaveze i nadležnosti.
Jedna od nadležnosti Uprave
za dijasporu je istraživanje migracija
i evidencija lica u raseljenju. U tom
pravcu, u pripremi za Vladu je informacija i konkretan projekat (definisanje interresorske radne grupe, metodologije, ciljeva i prioriteta, sredstava
za implementaciju).
Može li se u skorijoj budućnosti očekivati organizovanje izbornih glasanja u inostranstvu da crnogorski državljani ostvaruju pravo
bez dugih putovanja?
Tokom javne rasprave primljeni su brojni predlozi i inicijative ove
vrste. S obzirom na to da su ova pitanja predmet izbornog zakonodavstva, ostaje obaveza nosioca saradnje
sa iseljeništvom da prema nadležnim
organimai i institucijama Crne Gore
pokrene razmatranje predmetnih inicijativa.
U kojem periodu bi se Zakon
mogao naći na dnevnom redu Skupštine Crne Gore?
Na osnovu pristiglih prijedloga,
sugestija, komentara radna grupa je
prečistila nacrt teksta zakona i on će
vrlo brzo biti proslijeđen na mišljenje
Sekretarijatu za zakonodavstvo, Ministarstvu finansija i Odsjeku MVPEI za
harmonizaciju propisa sa regulativom
EU. Raspravu o zakonu u Skupštini
Crne Gore očekujem krajem drugog
kvartala ove godine.
27
Društvo
Revija FORUM
Društvo
Revija FORUM
Odabrano rješenje spomenika u Bijelom Polju
otetim putnicima iz voza Beograd – Bar u Štrpcima
Sat života
U
skladu sa propozicijama
Konkursa za izradu umjetničkog rješenja spomenika
žrtvama otmice iz voza u Štrpcima
1993.godine, stručna Komisija koja
je radila u sastavu: Abaz Dizdarević, akademski slikar – predsjednik,
Zoran Obrenović, akademski vajar
– član, Imer Franca, arhitekta– član,
Tijana Gordić, akademski slikar–
član, Uglješa Prebiračević, istoričar
– član i predstavnica Opštine Dragana Karišik – viši savjetnik za zaštitu
spomenika i spomen-obilježja, održala je dva sastanka na kojima su pregledani i analizirani prispjeli radovi.
Prvom sastanku Komisije prisustvovali su i predstavnici porodica
otetih žrtava Demir Ličina i Mirsad
Rastoder. Oni su pozdravili rad komisije i pojasnili da bi stradanje nevinih ljudi trebalo da izrazi umjetnički
snažno rješenje koje će zračiti traj-
28
nom porukom - da se ne ponovi!
Komisija je konstatovala da je na
Konkurs uredno prijavljeno pet radova i da su priloženi radovi u skladu sa
opštim kriterijima: estetičnost rješenja, realnost, odnosno prepoznatljivost rješenja vizuelna kompatibilnost
i izražajnost u prostoru, forma sa
univerzalnom sibolikom koja snažno
asocira na tragični događaj.
Svi radovi su pažljivo analizirani
u cilju izbora najkopletnijeg rjšenja.
Nakon detaljnih razmatranja
članovi Komisije su se saglasili da
se o rangiranju umjetničkih rješenja
izjasne po sistemu bodovanja, kao
principijelnom načinu za transparentno odlučivanje. Odluka je donesena nakon što je svaki član Komisije
izložio svoje viđenje i elaboraciju o
svakom pristiglom radu na Konkurs.
Konačnim prikupljanjem glasova jednoglasno je odlučeno da se
nagradi rješenje pod šifrom 300869
i nazivom „Sat života“. Otvaranjem
šifrovanih koverti utvrđeno je da autorsko rješenje pripada akademskom
vajaru Zlatku Glamočaku.
Članovi Komisije su se saglasili
da je ovo rješenje u odnosu na sva
pristigla rješenja, sadržavalo najkonkretniji odgovor na sami događaj. Ponuđeno rješenje se izdvojilo svojom
višeslojnošću istorijske, filozofske i
likovne utemeljenosti. Evidentan je
kompleksan analitičko-istraživački
pristup u definiciji i prikazu događaja u Štrpcima. Stav Komisje je takođe bio da se autor najadekvatnije držao samog konteksta zadatka.
Kroz savremeno konceptualizovani
oblik i svedenost ponuđene forme,
autor je skulpturalno ostvario kontinuitet tradicionalnog i savremenog. Rad jasno predstavlja dualizme
života i smrti, dobra i zla, nevinosti
April, 2014.
Nakon Odluke Skupštine
Opštine Bijelo Polje o postvaljanju u ovom gradu
spomen obilježja žrtvama
otmice putnika iz voza Beograd – Bar sa željezničke
stanice Štrpci, kod Priboja
27 februara 1993. godine,
komisija koju je imenovao
predsjednik Opštine Bijelo
Polje ( 07. i 10.02.2014.
godine), nakon temeljne
analize i razmjene mišljenja
donijela je doluku da spomen obilježje stradalim
putnicima odabere rad pod
šifrom 300869 i nazivom
„Sat života“, akademskog
vajara Zlatka Glamočaka
i zločina... Komisija je zaključila da
će odabrano rješenje stajati kao snažan svjedok dramatičnog događaja
u Štrpcima i da će svojim vizuelnim
porukama opominjati i odašiljati poruku generacijama, u smislu slogana
porodica žrtava: „Pamtite da se ne
ponovi!“.
U opisu autora je zapisano da
zavisno od prostornih uslova, odnosno pozicije na koju će spomenik biti
postavljen može biti visine 270cm ili
viši. Spomen obilježje, nazvano “Sat
života”, izvedeno je u vertikali a njegova sjenka može postati osnova za
sunčani sat.
S obzirom na promišljeno i veliko zalaganje svih autora koji su svoje
radove prijavili na Konkurs, te takođe
iskazali profesionalan, human i emotivan odnos prema ovom nemilom
događaju, Komisija podržava predlog
predstavnika rodbine otetih da se orApril, 2014.
ganizuju izložbe pristiglih radova, jer
svi zaslužuju pažnju javnosti
Strah i iskupljenje
Kada je Primo Levi ušao u
Aušvic kazao je da tu nema mjesta za
lice, već samo za ostatke lica, nema
tijela, već samo ostataka tijela. Tomas
Man je rekao da se umjetnost poslije
Aušvica može praviti samo u političkom savezu sa sotonom, sa zločincima. Slično je i sa zločinom u Štrpcima. Ni tu nema mjesta za lice.
Takav pristup svim zločinima
na svijetu ima i Zlatko Glamočak,
umjetnik uvršten u Svjetsku istoriju skulpture 20. i 21. vijeka, a koji će
raditi spomenik žrtvama otetih putnika u Štrpcima, koji treba da bude
postavljen u Bijelom Polju.
Njegovo idejno rješenje pod nazivom ,,Sat života“ biće visoko preko
tri metra jer, kako kaže ovaj umjetnik
iz Bara koji stvara u Parizu, svi memorijalni spomenici na svijetu su na
neki način obilježje jedne kulture i
prostora, pa čak i jezika. Na njegovoj
skulpturi uočljivi su ostaci žrtava i
njihovih stvari - kostiju, novčića, naočara, dijelova odjeće i obuće, a tu je
i Miki Maus.
- Miki Maus je samo ironija.
Trebao bi biti izvor sreće - poklon. A
taj izvor sreće, taj poklon, našao se u
ostacima nesreće u reljefu zločina. Za
osnovu spomenika uzeo sam nišan,
kao tradicionalni nadgrobni spomenik Bošnjaka. Drugi razlog zašto baš
taj, među mnogim oblicima nišana,
uzeo sam onaj koji po svojoj čistoti
djeluje sasvim moderno, a u nečemu
podsjeća na vječnost egipatskih obeliska. To je onaj nišan koji je već korišćen u Srebrenici i na neki način već
je postao simbol žrtve, ne samo u Sre-
29
Društvo
Glamočak pored reljefa koji se
nalazi na jednoj od četiri strane
spomen obiljezja
brenici, već i u Višegradu, Bihaću,
Zvorniku, Mostaru. Tu sam uključio
i reljef, a spomenik se neće posmatrati sa strane, već će dvije stranice
biti usmjerene ka posmatraču, priča
Glamočak.
On navodi da će sa jedne (svijetle) strane spomenika biti ispisana
imena žrtava, a sa druge (tamne)reljef. To će, kako kaže umjetnik, predstavljati jedan odraz, lik u ogledalu,
dvojnost postojanje-nepostojanje,
odnosno bjelina i čistota nevinih žrtava čija je jedina greška bila što su u
tom trenutku bile tu.
- Reljef predstavlja ostatke tih
žrtava i svjedočanstvo ne samo o njima, već i o onima koji su to počinili. Predstavlja skup ostataka i stvari
otetih putnika. Na njemu se naziru
ljudske kosti, metalni novac, ključevi i ostale sitnice, ali najjači utisak
ostavljaju lutke i jedan gumeni Miki
Maus koji su dio ovog reljefa, priča
poznati skulptor. Pažljivija analiza
reljefa dovodi do rekonstrukcije zlo-
30
Revija FORUM
čina, jer je umjetnik slijedio fotografije koje su već postojale.
- Slijedio sam onaj realizam da
kada se stranac nađe pred njim, zna
da se nešto strašno dogodilo. Tu je
sitan novac koji je ostao kod žrtava,
ključevi, satovi. Bila je nedavno jedna dramatična scena kada je nađen
sat žrtve koji je predat njegovom
sinu i koji još radi. Ostaci kostiju,
vreće u koje su vjerovatno žrtve bile
svezane, lutke koje su pripremljene kao poklon djeci, to bi bila jedna
deskripcija reljefa. Miki Maus predstavlja ironiju života. Aušvic znači
osvećenje, znači nešto spiritualno
uzvišeno, a tu se desio takav zločin,
priča Glamočak koji je još od studentskih dana imao „neka kretanja
prema žrtvi“, jer je njegova psihološka konstitucija na strani slabog.
„Moja prva inspiracija bio je Aušvic,
zatim Buhenvald, Jasenovac, da bi
se na kraju vratio na događaje koji
su se desili kod nas. To mi je stalno
bila neka žudnja, strah i iskupljenje.
Dobru definiciju toga dao je nedavno Abdulah Sidran, rekavši da je kod
njega 99 odsto straha, a jedan odsto
svega ostalog. Mislim da nešto od
toga ima kod mene. Snimajući te
sotonske slike razaranja i materijalizujući ih kroz reljef, ja ponekad
pomislim da pokušavam da se spasim, da ustvari radim to iz straha.
Reljef predstavlja otiske originala, i
to je jedan novi realizam“, kaže Glamočak.
Akcenti sa izložbe radova
za spomen obilježje
Povodom 21 - godišnjice od
zločina u Štrpcima - otmice i likvidacije 19 putnika iz voza “Lovćen”
na pruzi Beograd - Bar, , na zahtjev
rodbine otetih, u Bijelom Polju je 27.
februara otvorena izložba umjetničkih radova koji su prispjeli na
Komkurs za idejno rjšenje Spomen
obilježja žrtvama otmice, koje će
uskoro biti izgrađeno u centru grada
na Limu. Obilježavnju godišnjice u
galeriji JU“Kuća Ristoa Ratkovića”
Društvo
Revija FORUM
prisustvovali su brjni prijatelji i rodbina, autor odabranog rada Zlatko
Glamočak , ministar MUP CG Raško
Konjević, gradonačelnik BP Aleksandar Žurić i druge uvažene ličnosti. Simbolično u trenutku zaustavljanja voza prije 21-nu godinu,
tašno u 15 sati 54 minuta , molitvom
i minutom ćutanja odata je pošta
stradalim putnicima i onima koji u
patnji za njima nijesu među živima.
U ime rodbine i Foruma Bošnjaka obratili su se Ragip Ličina i
Mirsad Rastoder, a o umjetničkom
rješenju za spomenik govorili su
akademski umjetnici Abaz Dizdarević i Zlatko Glamočak.
- Predstavljeni radovi, umjetničkom simbolikom snažno podsjećaju da tragična sudbina putnika
treba da bude znak trajne opomene,
kazao je predsjednik Komisije za izbor umjetničkog rješenja Abaz Dizdarević.
Izrazivši nadu da će državne
institucije konačno reagovati Ragip
Ličina je ponovio.
- Tražimo da naša država reaguje i da pronađe kosti naših najdražih.
Vrijeme je da se nađu nalogodavci, izvršioci i primjereno kazne
za ovaj zločin, naglasio je Ličina,
podsjetivši da se o porodicama otetih niko ne brine.
Mirsad Rastoder je istakao da
nadležni iz tri države treba hitno da
prekinu ovaj zločin u trajanju.
- Duge su noći porodica Štrbačkih žrtava. Duge i teške 21 godinu, sa
mnogo trauma, rana i vapaja - da
saznaju istinu, da dočekaju pravdu,
posmrtne ostatke najmilijih i ljudsku solidarnost.
Upravo to, prepoznao sam
na ovim radovima umjetnika koji
su, svaki na svoj način ugradili dio
svojih plemenitih osjećanja i stvaralačkog umijeća u preciznu formu
odbrane ljudskosti na ovim prostorima.
Ovi ljudi, povišenog senzibiliteta, vajari Zlatko Glamočak, Nenad
Šoškić, Ljubodrag Mrdović, arhiApril, 2014.
Idejno rješenje spomenika, Ljubodrag Mrdović
tekte Salahudin Rvčanin i Mensur
Trubljanin, zaslužuju divljenje jer
su bol pretvorili u opšti znak trajnog
otpora zločinačkim idejama.
Oni su kao i mnogi pjesnici, novinari i druge značajne ličnosti u proteklim decenijama posvjedočili, da
se zločin u Štrpcima ne može prikriti
ćutanjem niti odlaganjem istrage,
koju iz Beograda , komandnog centra
93, tek od prošle godine najavljuju.
Ovdje u Bijelom Polju osuđen je
jedan od saučesnika. A šta je sa drugima? Šta je sa nalogodavcima koji
su učestvovali u ubijanju nedužnih
civila, na prostoru koji je kontrolisala
beogradsko- podgorička komanda.
Na toj relaciji, u saradnji sa isturenim odjeljenima u BiH, nadležne
institucije triju država treba hitno da
nađu odgovorne i prekinu ovaj zločin
u trajanju.
Prirodna je potreba čovjeka da
potiskuje sećanje na tragične događaje jer život ipak, (za nekog) teče
dalje, no ova društva neće moći da
naprave zdrav iskorak u budućnost
bez istinskog suočavanja s prošlošću.
Ne zbog Evrope i Haga, nego zbog
generacija koje dolaze.
Svako ko razmišlja o svom potomstvu nema pravo da o tome ćuti.
I zbog toga je važno ovo spomen obilježje štrbačkim žrtvana u Bijelom
Polju, Crnoj Gori, kao trajna prepoApril, 2014.
Rad Mensura Trubljanina
znatljivost suočavanja s prošlošću za
kvalitet ljudskih odnosa u multinacionalnom i multikulturnom društvu.
Putnici oteti iz
voza u Štrpcima
1993.
Adem Alomerović
Džafer Topuzović
Esad Kapetanović
Fehim Bakija
Fikret Memović
Fevzija Zeković
Halil Zupčević
Ismet Babačić
Iljaz Ličina
Jusuf Rastoder
Muhedin Hanić
Nijazim Kajević
Rifat Husović
Rasim Ćorić
Senad Đečević
Safet Preljević
Šećo Softić
Tomo Buzov
Zvjezdan Zuličić
(1935-93)
(1938-93),
(1974-93),
(1950-93),
(1939-93),
(1939-93),
(1944-93),
(1963-93),
(1953-93)
(1953-93)
(1966-93)
(1963-93)
(1958-93),
(1953-93),
(1975-93),
(1971-93),
(1945-93)
(1940-93).
(1960-93),
Pamtite,
da se ne ponovi!
Jedan veliki književnik je zapisao, “Kad mi je teško, bježim u samoću. Kad mi je još teže, tražim dobre
ljude”.
Rodbina otetih je prošla kroz
sve samoće i traganja, pa ipak hoće
da vjeruje u ljude.
Siguran sam da se danas možemo svi ponositi što je Bijelo Polje,
povodom ovog spomenika okupilo i
dobre ljude i umjetnike svjetskoga
renomea. Vjerujem da bi i veliki poeta Risto Ratković bio ponosan, i da
bi rekao, dajte mi taj spomenik blizu,
da u njegovom odsjaju gledam kako
teče Lim.
Znamo da neće biti lako, ali moramo naći snage i građanske hrabrosti da se odupremo svim pokušajima
minimiziranja ili odgađanja postavljanja ovog spomen obilježja, i zbog
toga pozivamo čelnike naše države
i sve dobronamjerne ljude da pruže
podršku opštini Bijelo Polje kako bi
u što kraćem roku, na početku Parka
pjesnika realizovala ideju uvaženog
umjetnika Zlatka Glamočaka, mranor
Štrbačkim žrtvama „Sahat života“.
Za porodice otetih putnika biće
to iskaz pieteta prema stradalim a za
mnoge iz okruženja i svijeta povod da
dođu u Bijelo Polje, zaključio je Rastoder.
K.Musić i E. Pašić
31
Društvo
Revija FORUM
Arheološka istraživanja na Morači
Može li se utvrđenju
Ribnica vratiti stari šarm
P
ODGORICA – Tvrđava Ribnica,
koja se nalazi u samom srcu grada, mogla bi - kako piše dnevni
list „Pobjeda“ - autor: A. Đorojević,
postati značajna kulturna i turistička
atrakcija nakon restauracije ostataka
ove srednjovjekovne građevine iz turskog doba. Stručni tim Muzeja i galerija Podgorice 24. decembra započeo je
sveobuhvatno arheološko i konzervatorsko istraživanje u cilju kompletne
valorizacije ovog kulturnog dobra
- Obnovljeno, restaurirano po pravilima struke i u skladu sa Zakonom o
zaštiti kulturnih dobara, utvrđenje bi
postalo živo i održivo kulturno dobro
čiji bi unutrašnji prostor mogao biti
adaptiran za različite namjene – kazala
je za Pobjedu konzervator savjetnik u
Muzejima i galerijama mr Magdalena
Radunović.
Kako je istakla, na taj način bi
grad, umjesto mrtve ruševine bez fizionomije, dobio kulturni objekat sa odgovarajućom funkcijom u samom centru
32
Podgorice.
Na ovom utvrđenju, prema riječima Radunovićke, od 24. decembra
sprovodi se sondažna istraživanja čiji
je cilj sagledavanje opsega i pravca
pružanja bedema na zapadnoj i jugozapadnoj strani utvrđenja. Istraživanja
se rade na donjem dijelu utvrđenja,
prema rijeci Morači, gdje na terenu
nema vidljivih arhitektonskih ostataka
bedema i gdje su na starim planovima i
crtežima dati hipotetički pravci pružanja zidova.
Radunović je podsjetila da je po
starom zakonu o zaštiti spomenika
kulture tvrđava kategorisana kao spomenik druge kategorije. Prema njenim
riječima, da bi se iskoristili svi njegovi
potencijali utvrđenje je nephodno što
hitnije restaurirati.
- Postoji fotografija čuvenog skadarskog fotografa Marubija iz 1884.
godine na osnovu koje se, uz sačuvane
arhitektonske ostatke i sistematska arheološka i konzervatorska istraživa-
nja, može izvršiti restauracija utvrđenja na Ribnici – smatra Radunović.
Ovome bi, kako kaže, prethodila sistematska istraživanja i snimanja
lokaliteta, geološko ispitivanje terena,
posebno dijela ka Ribnici na kojem je
došlo do potpunog obrušavanja stijena,
a sa njima i bedema na toj strani. Takođe, potrebno je uraditi preliminarne
tehničke procjene, fizibiliti studiju sa
biznis planom, anketu javnog mnjenja
i niz drugih aktivnosti koje su neophodne za izradu projekta restauracije
tvrđave.
Uz finansijsku podršku glavnog
grada, istraživanja se sprovode na parcelama 144 i 145, odnosno u dvorištu
kuće Đonovića, smještene uz same
bedeme utvrđenja, kako bi se sagledali
slojevi. Rukovodilac istraživanja, arheolog Predrag Lutovac, za Pobjedu je kazao da je kuća Đonovića, u kojoj je bio
Klub književnika, godinama zapuštena
i po detaljnom urbanističkom projektu
predviđeno je njeno renoviranje.
April, 2014.
Društvo
Revija FORUM
- Kuća je rađena poslije Drugog
svjetskog rata, ne posjeduje neke posebno vrijedne arhitektonske elemente, a moglo bi se reći i da narušava
ambijent citadele. Što će sa njom biti,
odlučiće glavni grad, ali za arheologe je
važno da se ovaj prostor istraži – naglasio je Lutovac.
Prilikom izgradnje kuće Đonovića, ističe Lutovac, ne samo da je prekriven spoljašnji bedem, već je zemlja
koja je skidana bacana dolje i tu nema
realnih hronoloških kulturnih slojeva,
nego samo nasuti sloj.
- Mislim da istraživanja u samoj
citadeli mogu dati važne rezultate o životu utvrđenja na Ribnici – istakao je
Lutovac.
On je rekao da bi ovaj prostor u
budućnosti, kada se restauriraju bedemi, mogao postati kulturno središte
Podgorice.
- Malo je gradova koji u samom
Eksponati sa Ribnice
centru imaju ovakvu tvrđavu, a uz to
ona se uzdiže iznad rijeka Ribnice i
Morače. Ovo rijetko lijepo mjesto samo
treba na pravi način valorizovati – kazao je Lutovac.
Prema riječima Predraga Lutovca, na terenu su nađeni fragmenti nekadašnjih keramičkih posuda, koji pri-
padaju širokom vremenskom rasponu
od 16. do 19. vijeka.
- Dio parcela na sjevernoj strani
zasut je građevinskim šutom iz perioda
bombardovanja Podgorice 1944. godine, jer je na ovom potezu nađeno dosta
šrapnela velikih avio-bombi – kazao je
Lutovac.
Posjeta Gradonačelnika Mugoše i
ambasadora Turske Tanilira
restauratorima tvrđave na
obalama Ribnice i Morače
U planu izgradnja i
Turskog Kulturnog centra
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i ambasador Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilirposjetili
su, 18. Marta, ostatke stare tvrđave „Depedogen“ na lijevim obalama Ribnice i Morače. U slobodnom dijelu ove
tvrđave biće lociran budući Kulturni centar Republike Turske“, kazao je tom prilikom, gradonačelnik Podgorice
dr Miomir Mugoša.
Nacrtom sporazuma predviđeno je da Glavni grad ustupi zemljište za gradnju, dok će “Kompletan objekat
finansirati Turska u dužem periodu, jer bi taj objekat značio da se ovaj lokalitet mnogo kvalitetnije čuva i održava
i bude dostupan svima, a posebno onima koji se zanimaju za kulturu Turske”, kazao je Mugoša. On je istakao da
im je cilj da naprave potpunu restauraciju gdje je to moguće i da se što prije stvore uslovi za izgradnju Centra.
Tvrđavu Depedogen izgradio je sultan Mehmet Drugi Fatih u vremenu od 1474. do 1478. godine. Da tvrđava
datira iz perioda osmanlijske uprave, dokazano je arheološkim ispitivanjima i istorijskim činjenicama, koje su
u stručnim radovima iznijeli i sa više aspekata potvrdili: prof.dr Branislav Đurđev, profesor na Univerzitetu u
Sarajevu, Rajko Cerović, Čedomir Marović, dr Dragoje Živković, dr Radoslav Rotković, dr Šerbo Rastoder i dr
Živko Andrijašević. A naziv Depedogen prisutan je u mnogim djelima istoričara 19. i 20. vijeka.
Ambasador Tanilir je, takođe, podsjetio da se mnoga dokumenta iz istorije Crne Gore i Balkana nalaze u
Arhivu u Istanbulu, ali i ocijenio da u Crnoj Gori ne postoje stručnjaci koji bi mogli da iščitaju ta dokumenta.
- Smatram da je bitno da kroz saradnju u Crnoj Gori stvorimo kadar koji bi bio spreman za to. Naša Vlada
dodjeljuje stipendije i trenutno je otvoren konkurs za one koji žele da nastave postdiplomske i doktorske studije
u Turskoj, kazao je Tanilir.
H.T.
April, 2014.
33
Društvo
Revija FORUM
Podsjećanje: Tvrđava Depedogen u Podgorici
Utvrđenje koje je
nadživjelo vjekove
Tvrđava Depedogen danas
U
Carigradskom arhivu (Basvekalet arsivi) postoji jedan sumarni defter (defteri
mucmel) za skadarski sandžak, datiran safera 890 (1485) godine. Rukopisu toga deftera dodat je napred
jedan „sumarni defter nahija Hoti,
Kući, Piperi i Klimente,podložnih
skadarskoj livi“, pisan prvog redžepa 902 (1497) godine. Ta dva deftera
su uvezana zajedno i zavedena kao
Tapu deft, br. 26m u Carigradskom
arhivu. Podatke o brdskim i malisorskim plemenima iz ovog rukopisa, odnosno iz ovih deftera, objavio
sam u svom radu „Iz istorije Crne
Gore, brdskih i malisorskih plemena“ (Radovi Naučnog društva BiH,
II, 1954).
Turska riječ
U defteru iz 1497. godine
spomenuto je to ime tamo gdje
se kaže da Hoti čuvaju od Donjih
do Gornjih Tuzi dio puta koji ide
prema tvrđavama Depodogen i
Medun. U defteru iz 1485. godine
zabilježeno je da Piperi pripadaju
kadiluku Depedogen
34
April, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Prilikom objavljivanja tih podataka nisam znao koja je to tvrđava,
odnosno kadiluk, kojem pripadaju
Piperi u defteru iy 1485.godine. Nisam mogao pomisliti na Podgoricu,
jer je u defteru ona upisana na mnogo mesta pod tim imenom. Naviknut
na činjenicu da su Turci našim zemljama ostavljali uglavnom zatečena imena, nisam ni posmilio da su
oba dela složenica turske reči, iako
je turska konstrukcija ovog imena
vrlo jednostavna i nije se baš teško
dosetiti šta znači. Tada sam to ime
dovodio u vezu sa starom Dukljom.
Kasnije mi je drug Nedim Filipović usmeno ukazao na prostu
konstrukciju te složenice, što sam i
ja ranije pomislio, ali sam odbacio
zbog toga što sam bio zaboravio da
uzimam u obzir da suTurci u XV
veku na našem terenu češće tvrđavama davali turska imena slične
konstrukcije (Kalkandelen, Bogurdelen itd.). Ime treba čitati Depedogen (odnosno Depedoven) i znači
– onaj koji bije (tuče) breg (zapravo:
brežuljak, vrh).
Nisam ranije zapazio jedan podatak u defteru iz 1485.godine koji
daje mogućnost da se utvrdi koja je
to tvrđava koju su Turci nazivali Depedogen. Na listu 15 stoji napisano:
April, 2014.
„Nahija Podgorica-hasovi sandžak-bega.
Selo Podgorica. To je varoš tvrđave Depedogen. Kuća 40; prihod
3500(akči). Selo Kurilo. To je varoš grada Žabljaka. Kuća 30. Polje
(mezre’a) koje obrađuje Kurilo. Prihod 1100 (akči).
(Deo) od sela Meduna koji pripada tvrđavi Medunu kadiluka Podgorice. To je varoš spomenute tvrđave. Kuća 15; prihod 750 (akči).
Suma: 5350 (akči)“.
Tvrđava grad
Kao što se to vidi kod Žabljaka,
tursko naselje je bila samo tvrđava, sam grad, a njemu je pripadalo
Kurilo kao varoš, kao naselje Hrišćana. Mi iz ostalih deftera i drugih
turskih dokumenata znamo da su
hrišćansko naselje u jednom muslimanskom gradu nazivali varoš.
Turci su, dakle, tvrđavi u Podgorici
dali ime Depedogen a hrišćanskoj
varoši ostalo je staro ime Podgorica.
Međutim, to tursko ime tvrđeve u
Podgorici ni u to vreme, izgleda, nije
mnogo upotrebljavano. U defteru
iz 1497.godine spomenuto je to ime
tamo gde se kaže da Hoti čuvaju od
Donjih do Gornjih Tuzi deo puta
koji ide prema tvrđavama Depedogen i Medun. U defteru iz 1485.godine, osim na napred citiranom mestu,
ime je spomenuto još samo jednom,
onde gde je zabeleženo da Piperi
pripadaju kadiluku Depedogen. Ali
u tom defteru na svim drugim mestima i kadiluk i nahija se nazivaju
Podgoricom. Uskoro se to tursko
ime tvrđave sasvim izgubilo; upotrebljava se u XVI veku i za vrđavu i
za nahiju i za kadiluk samo ime Podgorica.
Ovdje objavljeni podaci interesantni su i sami, a ne samo za pitanje
kako su Turci zvali grad u Podgorici.
Iz ovih se podataka vidi šta je
bilo sa tvrđavama u Zeti neposredno posle pada pod tursku vlast, šta je
bilo sa hrišćanskim varošima koje su
pripadale tim tvrđavama. Od interesa je takođe koliko su ta naselja ima-
la kuća 1485.godine i šta su tada plaćali Turcima, odnosno skadarskom
sandžak-begu u čiji su has spadala.
Nije bez interesa ni to što se iz ovih
podataka vidi da je Žabljak postao
prilično veliko muslimansko naselje, kad se upotrebljava izraz „nefsi
kal’ai Jabyak“. Ovi podaci, nažalost,
ne spominju broj muslimanskih
kuća u ovim zetskim naseljima. U
istom defteru su Skadar, Peć i Budimlja koji takođe pripadaju hasu
skadarskog sandžak-bega upisani i
sa muslimanskim domovima. U Peći
su upisane 33 muslimanske kuće,a
u šest mahala varoši upisane su 104
domaćinske kuće, 21 samac i 16 kuća
sa udovicama kao starešinama. Za
musimane stoji upisano da ne daju
desetinu (ušur) nego da plaćaju po
dunumu četiri akče (list 9). Budimlja koja pripada nahiji Komnen (?)
i kadiluk Bihor ima upisane četiri
muslimanske kuće, 29 hrišćanskih
domaćinski kuća, 10 samaca i sedam
udovičkih kuća (list 11). Čitav prihod
sandžak-bega od Peći iznosi 30.001
akču, a od Budimlje 8863 akče. Skadar je upisan sa 29 muslimanskih i
23 hrišćanske kuće i prihodom od
28.100 akči (list 14).
Razlike u popisu
Podgorica, Žabljak i Medun su
morali imati u to vreme kao muslimansko stanovništvo isključivo
vojnike i druge slične kategorije
stanovništva koje nisu dolazile u obzir prilikom popisa sa defter, jer je
njihov status s obzirom na feudalne
dažbine bio jasan, budući da nisu
imali obaveza. Popisivači takve kategorije u muslimanskim gradovima
naseljima obično nisu uvodili.
Tako se samo može razmeti razlika u popisu kod jednih i drugih
spomenutih naselja. Podgorica u to
vreme, znači, nije još bila muslimansko zanatsko i trgovačko naselje.
Dr Branislav Đurđev, Istorijski
zapisi, sveska 1, str. 59,62,
1962.godine, Titograd
35
Društvo
Revija FORUM
Društvo
Revija FORUM
Vakufnama učitelja iz Pljevalja
Dobrotvor Sejfudin
ef. Šehović
Sejfudin ef. Šehović rođen je 1860. godine u Pljevljima.
Prilikom otvaranja Gimnazije 1901. godine, postavljen je
za nastavnika turskog jezika. Bio je , dobrotvor, predavač
u gimnaziji i ženskom odeljenju u Pljevljima. U aprilu
1914. godine postavljen je za vjeroučitelja u prijepoljskoj Gimnaziji. Umro je 1939. i ostavio vakufe u rodnom
gradu i Prijepolju
Piše: Nadir ef. Dacić
P
ljevaljski kraj je davao istaknute ličnosti u mnogim oblicima ljudske djelatnosti. Dao
je veliki broj vjerski obrazovanih
ljudi (uleme): imama, hatiba, hafiza,
mualima, muderisa, kadija, Vrhovnih
muftija, šerijatskih sudija. Isticali su
se znanjem, ugledom u svojoj sredini, humanitarnim radom, posebno u
razvoju skladnih međuljudskih odnosa i razumijevanja među ljudima,
bez obzira na bilo koju pripadnost.
Na taj način doprinosili su da se
Pljevlja sa svim svojim specifičnostima cijeni na širim prostorima. Jedna
od takvih ličnosti s kraja XIX i početka XX vijeka, koja je uživala veliki
ugled i ostavila veliki trag je Sejfo ef.
Šehović, o čijem znanju i zalaganju
za nauku i obrazovanje, dobrotvorstvu i darežljivosti, uspomenu čuvaju prenoseći je na druge još samo rijetki pojednici koji su imali sreću da
jednog ovakvog čovjeka vide, budu
u njegovom prisustvu i od njega uče
i primaju pouku. Traganje za dokumentarnom i materijalnom građom,
fotografijama i ličnim stvarima s jedne strane, te uspomenama i sjećanjima ljudi koji su lično poznavali Sejfa
ef. Šehovića iziskivalo je dosta vremena i truda. Rezultat tog napora su
sljedeći podaci do kojih sam došao.
Sejfudin ef. Šehović rođen je 2.
aprila 1860. ili 1861. godine u Pljevljima, od oca hadži Derviša. Završio
je Ruždiju u Pljevljima. Nakon toga,
počeo je sa radom u pljevaljskim školama u kojima je predavao islamsku
vjeronauku i turski jezik. Bio je tumač turskog jezika a usluge po tom
pitanju činio je i pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti.
Prilikom otvaranja Gimnazije
u Pljevljima 1901. godine, Sejfo ef.
je postavljen za nastavnika turskog
jezika. Bio je i dobrotvor pljevaljske
gimnazije, koji je za istu ''priložio 71
groš''.1 ''Pored Gimnazije, osnovana
je 1904. godine i devojačka škola, kao
žensko odeljenje gimnazije, uz neke
dodatne predmete specifične za učenice, kao ručni rad, vezenje i šive-
nje''.2 Sejfo ef. je i u ovoj školi predavao. U izvještaju za školsku 1904/05.
i 1905/06. godinu stoji da Sejfo ef.
predaje Turski jezik u četiri razreda
Gimnazije sa ukupno 16 časova i da
uredno vrši svoju dužnost.
Naredne, 1907. godine, upravitelj osnovnih škola u Pljevljima traži
od Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije da se Sejfu Šehoviću
odredi pomoć iz ministarstva. On
radi već 13 godina u našim školama
i to sa vrlo malom nagradom. On zaslužuje da mu se sve učini. Zato molimo Ministarstvo da mu se odredi
mesečno bar najmanje 60 dinara, a
on nam u svakoj daljoj prilici odjedared valja te novčane žrtve. U školskoj
1909/10. godini Sejfo Šehović je imao
''platu 360 dinara od Ministarstva
inostranih dela i 500 dinara od crkveno-školske opštine iz Pljevalja''.3
Naredne školske 1910/11. godine crkveno-školska opština je ''prestala
da daje honorar nastavniku turskog
jezika Sejfu Šehoviću''.4 On je u ovoj
školi predavao Turski jezik još naredne školske godine u I i II razre-
1 - Dr Radmila Petković-Popović, Vukoman Šalipurovi, Srpske škole i prosveta u zapadnim krajevima stare Srbije u XIX veku, str, 113.
2 - Vukoman Šalipurović, Kulturno-prosvetne i političke organizacije u Polimlju i Raškoj 1903.-1912. str.136.
3 - Vukoman Šalipurović, navedeno djelo, str, 141.
4 - Isto, str, 146.
36
April, 2014.
du po pet časova sedmično. Prvom
i drugom razredu Gimnazije dat je
po jedan prekobrojni čas iz Turskog
jezika a na račun redovne nastave
pevanja koja je nezastupljena, stoji u
izvještaju direktora za 1912. godinu.
Pomenute školske godine Sejfo ef. je
imao 980 dinara godišnju platu. Početkom školske 1912/13. godine Sejfo ef. je imao također, po pet časova
sedmično u prvom i drugom razredu,
po jedan čas više na račun nezastupljene nastave u nauci Hrišćanstva.
Od osnivanja pododbora Gajreta u Pljevljima bio je aktivni član
ovog društva a posebno se isticao
kroz predavanja koja je držao u Gajretovom domu i Konviktu. Imao je
česte kontakte sa članovima i pomagačima Društva.
Nakon toga, Sejfo ef. je prešao
u Prijepolje i odlukom Ministarstva
prosvete (P.Br. 8583) od 2. aprila 1914.
godine postavljen je za vjeroučitelja
u Gimnaziji, predajući ovaj predmet
do 1931. godine (dva časa nedeljno).
Za to vrijeme bio je aktivan i u Gajretu a na skupštini ovog društva koja
je održana 25. avgusta 1929. godine,
Sejfo ef. je izabran za člana Nadzornog odbora Gajreta.
U periodu od avgusta 1934. do
oktobra 1936. godine bio je potpredsjednik a od tada do juna 1939. godine
April, 2014.
predsjednik Sreskog Vakufsko mearifskog povjerenstva u Prijepolju.
Sejfo ef. je bio oženjen Vasfijom
Korjenić iz Prijepolja sa kojom nije
imao poroda. Pošto je u to vrijeme
bio vrlo imućan a nije imao djece,
on je veći dio svoga imetka uvakufio.
Sejfo ef. je sačinio jedan testament o
cjelokupnoj svojoj zaostavštini, koji
sadrži podatke o njegovoj pokretnoj
i nepokretnoj imovini, kao i darovni
ugovor, odnosno vakufnamu.
Darovni ugovor glasi:
1. Da ja Sejfija Šehović nastavnik
gimnazije u Prijepolju dok sam živ
imam potpuno pravo uživanja i raspolaganja sa cijelim svojim pokretnim i nepokretnim imanjem.
2. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi jednu kuću u Prijepolju sa
svim ostalim zgradama i baštom uz
kuću pod uslovom da ja sa istom potpuno raspolažem do svoje smrti a po
mojoj smrti da ta kuća ostane mojoj
ženi Vasfehanumi, a poslije njene
smrti da ta kuća ostane Džemili Vasfehanuminoj majci a poslije smrti i
mojoj i Vasfehanuminoj i Džemilehanuminoj da gore pomenuta kuća
ostane vakufu s tim da se prihodi od
ove kuće troše za potrebe džamije
u Vakuf mahali u Prijepolju sa uslovom da se meni, Vasfehanumi i na-
šim roditeljima uči godišnje po jedna
hatma. Da se ovaj vakuf nazove ''Vakuf Vasfehanume''.
3. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi jednu polovinu kuće nalazeće se u Plevljima koja je kuća u
zajednici sa Masom umr. Korjenića
Ibrahima iz Plevalja uz uslov da ja
imam potpuno pravo uživanja i raspolaganja do svoje smrti a poslije
moje smrti da gore upisati dio kuće
ostane mojoj ženi Vasfehanumi a po
njenoj smrti da gornja kuća ostane
Vakufu u Plevljima i da se prihod od
gore pomenute kuće ima trošiti u korist Hadži Hasan mahale džamije u
Plevljima s tim da se godišnje prouči
jedna hatma meni, mojoj ženi Vasfehanumi i našim roditeljima. Da se
ovaj vakuf nazove ''Vakuf Šehovića
Sejfa nastavnika gimnazije u Prijepolju''.
4. Sve svoje pokretno imanje
bilo to kućni nameštaj, druge pokretnine novac kod mene ili na priplodu
u bankama ili u nekog na posluzi/
zajmu/ hartije od vrijednosti, nakit
i.t.d. koje imam sada i koje ću zaimati
do svoje smrti poklanjam svojoj ženi
Vasfehanumi s tim da ona iz tih pokretnina ima potrošiti: za moj ukop,
ako ja prije nje umrem, 20/dvadeset/
napoleona u zlatu i opremiti bedela
za mene na hadž, ako ja ne bih za
života tu dužnost obavio, u slučaju
da bi moja žena Vasfehanuma prije mene umrla onda sve svoje gore
37
Društvo
Revija FORUM
Testament je napisan 18. maja, 1931. godine, sadrži
četiri strane gusto kucanog teksta i sačuvan je u originalnom obliku. Na dokumentu je pečat okruglog oblika na
kome piše: Kraljevina Jugoslavija, Sreski šerijatski sud
Prijepolje, potpis zapisničara i šerijatskog sudije Saliha
Dlakića. Testament je potvrđen kod pomenutog Suda pod
br. 537/31.
Kutak za dokone
Zadnja strana vakufname Sejfa ef. Šehovića
Sejfo ef. Šehović je umro 9. juna 1939. godine i ukopan na muslimanskom gradskom mezarju Kosovac u Prijepolju. Na nišanu mezara Sejfa ef. je natpis, na arapskom
i persijskom jeziku, sljedeće sadržine:
Prevod
opisate pokretnine poslije moje smrti poklanjam Vakufu
u Prijepolju s time da sve svoje pokretnine koje se budu
našle, pošto se potroši za moj ukop 20 napoleona u zlatu i
pošto se opremi bedel za hadž za mene i moju ženu Vasfehanumu, ako ja i Vasfehanuma ne budemo za života učinili, ima unovčiti u novac koji se bude nalazio u prometu i
osnuje fond koji da nosi naslov: ''Fond Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije iz Prijepolja'', a prihod od toga novca
da se troši za učenje Mevluda i Mukabele u Vakuf-džamiji
u Prijepolju za moju dušu, dušu moje žene Vasfehanume
i naših roditelja.
5. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi dvije trećine
novaca od isplate za oduzeto agrarno zemljište, a jednu
trećinu novca od te isplate poklanjam svojoj sestri Aiše
hanumi udatoj Sokolović iz Plevalja, s tim ako se ta isplata
bude vršila poslije moje smrti, a ako bi se isplata vršila poslije moje i Vasfehanumine smrti, onda dvije trećine novca
poklanjam Sreskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u
Prijepolju s uslovom da se od toga novca osnuje fond koji
da se zove: ''Fond Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije u
Prijepolju'', a da se novac daje na priplod Upravi fondova,
a prihod od tog novca da se troši u korist Sibjan mekteba
u Prijepolju.
6. Kad gore opisato imanje na gore opisat način pređe u svojinu Vakufsku imenujem za nadzornika Vakufa
u Prijepolju Čičića B. Ćamila i Balićevca Vehbiju oba iz
Prijepolja, a poslije njihove smrti da Vakufsko mearifsko
povjerenstvo direktno rukuje sa gornjm vakufima, a za
nadzornika Vakufa u Plevljima imenujem moga sestrića
Sokolovića Kadriju iz Plevalja, a njemu za zamjenike njegovu braću. Poslije njihove smrti da ima s tim vakufom
upravljati Vakufsko mearifsko povjerenstvo u Plevljima.
Ovaj sam ugovor napisao ja lično pri potpunoj svijesti, pri duševnom i tjelesnom zdravlju, koji ima obaveznu
snagu čim ga Sreski šerijatski sud u Prijepolju potvrdi.
38
Ejjuhez-zairu ilejje
O moj posjetioče
Kif ala kabri šuvejje
zastani nad mojim mezarom malo
Vakre li es-seb'al-mesani
prouči mi (7 ajeta) fatihu
Rahmeten minke ilejje
neka to bude milost tvoja meni
Inni kuntu misleke ve tekunu
zaista, ja bijah poput tebe a ti ćeš
Gaden misli akebat-e kar
sutra biti poput mene, na kraju
Bovad radd-e marg dar dar-e fana
posla biva trag smrti,
Pir o džavan ra sava
u kući prolaznoj, starom i mladom-isti.
El-merhumu-l-magfuru lehu
umrli i oprošteni
Sejfuddin ibn
Sejfudin sin
Hadži Derviš eš-šejh
hadži Derviša šejha
9 huzejran seneh 1360.
9 jun 1360 godine.
Na betonskom postamentu mezara Sejfa ef. na našem
jeziku, latinicom piše: Ovde počiva biva nastavnik Sejfudin Šehović 9-VI-1939.
Pored Sejfa ef. ukopana je njegova žena Vasfehanuma koja je umrla 23. jula 1944. godine.
Tražim oprost od Uzvišenog Stvoritelja, koji sve vidi
i sve zna, za sve eventualne i zasigurno nenamjerne pogreške koje sam načinio prenoseći podatke i informacije
iz života Sejfa ef. Šehovića. Ipak, mi smo samo obični mali
ljudi, koji se trude da otrgnu od zaborava velikane koji
svakako zaslužuju da se o njima piše i zna.
April, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Utorak, 04 februar 2014.
- Ulazim u stan, palim TV
i ne mogu sopstvenim
ušima da vjerujem đe
poslanica Pozitivne
Crne Gore na Odboru za
politički sistem, povodom
Vladinog predloga da se
za državni praznik proglasi dan rođenja Njegoša,
objašnjava prisutnima
da je kultura širi pojam
od promovisanja bilo
kojeg pjesnika: ‘Trebalo
bi slaviti Dan umjetnika
i da se u Rožajama slavi
Iso Kalač, u Bijelom Polju
Avdo Međedović i mnogi
drugi književnici u ostalim
gradovima...’
April, 2014.
Melajće
zeleno
i ostalih boja
Piše: Ervin Spahić
D
ok džupim u dućanu i čekam
da ”dođem na red” da platim
ovaj nimet što uzeh, ispred
mene zgodna mlada žena požuruje
stariju damu:
“Mama, požuri malo! Žan je
sam!”
Starija osoba tihim glasom, ali
dovoljno glasnim da mogu da čujem,
negoduje: “Polako jadna nijesam ja
više mlada!”
Ja već pravim konstrukciju u
svojoj glavi: Ova mlađa mora da je
udata za stranca, čim je djetetu dala
ime Žan. Uz to, sigurno je i bogat jer
se to vidi po garderobi na njoj. Lju-
bazan osmjeh, par kurtoaznih riječi i
komplimenata koje je uputila kasirki
govore da se radi o vaspitanoj osobi.
Malo je danas takvih. Još, vidi se, brižna je majka, čim ovoliko požuruje ovu
staricu - pravo melajće.
„Razumjeće majka brigu svoje
kćeri i oprostiće joj ovo požurivanje,
jer i sama je prošla kroz sve to“ pomislih.
Prilaze kolima. Mlađa dama
otvara zadnja vrata i pomaže majci da
uđe.
„Bože, kako je samo pažljiva“,
topim se ja od miline. „Prava hurija“.
Eh, što mi neznanka uljepša dan.
Šuhret li je saznanje da u vaktu otuđenja, na ovom dunjaluku, još ima ovakvog evlada.
Najednom se iz auta začu lavež.
Trgoh se i ugledah na mjestu suvozača ogromanog psa.
”Žan, dušo, jesi li me dugo če-
39
Društvo
kao?”, obrati mu se mlađa dama.
„Pu! Pas ti…“, ujedoh se za jezik.
Dekika je falila da me šejtan navede da glasno opsujem.
„Ne hitaj! Ne izuvaj se prije nego
što treba!“, držim ders samom sebi.
Koliko se beh zanio u ovim poukama, da ne šušnu kesa sa nimetom u
ruci, ne bih znao da li sam pošao kući
ili u dućan.
Ulazim u stan, palim TV i ne
mogu sopstvenim ušima da vjerujem
đe poslanica Pozitivne Crne Gore na
Odboru za politički sistem, povodom
Vladinog predloga da se za državni
praznik proglasi dan rođenja Njegoša,
objašnjava prisutnima da je kultura
širi pojam od promovisanja bilo kojeg pjesnika: „Trebalo bi slaviti Dan
umjetnika i da se u Rožajama slavi Iso
Kalač, u Bijelom Polju Avdo Međedović i mnogi drugi književnici u ostalim
gradovima“.
A evo šta je pomenuti Iso Kalač
pisao u Pobjedi 01.10.1991. godine, a
što je objavljeno i u djelu Ž. Andrijaševića „Nacrt za ideologiju jedne vlasti“ :
“Kako je, u stvari, podstican
‘patriotizam’ na stranicama ‘Pobjede’, kako su anatemisani ‘izdajnici’
koji nijesu podržavali pohod na Dubrovnik i kako je pružana podrška
‘ispravnoj politici’ vladajuće partije,
upečatljivo svjedoče tadašnja pisma
čitalaca. Prvo takvo pismo objavljeno je već 1. oktobra, a napisao ga je
književnik I. Kalač. U nadnaslovu je
konkretno navedeno da je to ‘Pismo
podrške crnogorskim teritorijalcima
i pripadnicima JNA’, dok naslov - ‘Ne
boj se, poludjeli Jevreme!’ upućuje da
su postojali različiti načini za izražavanje podrške. Naime, književnik
Kalač protestvuje zbog izjave pjesnika J. Brkovića da su pravi Crnogorci
oni koji se nijesu odazvali mobilizaciji
i, između ostalog, Brkoviću poručuje: ‘Jevreme, ljuti te taksirat uhvatio!
Dlake ti s brade opadale, molio Alaha,
a ne mogao da umreš. Tražio smrt, a
ona te razminjavala, kao sreća jednog
prosjaka iz istočnjačke priče!’ Za razliku od pjesnika Brkovića, I. Kalač
o vojnicima koji su na dubrovačkom
ratištu misli sljedeće: ‘Vojnici, nenaspavana, umorna i izmorena braćo -
40
Revija FORUM
mladosti i snago, najveća radosti vaših
očeva i majki - sve naše oči su uprte
u vas i svi naši uzdasi su zbog vas. Ne
pojedemo zalogaj leba, ne popijemo
čašu vode - ne koraknemo korak da
ne mislimo o vašim mladim, lijepim
i pametnim glavama, koje se, svjesno,
žrtvuju za odbranu Jugoslavije, svetih
pradjedovskih grobova i ognjišta. Dok
se borite protiv crnih legionara, ustaša i bjelosvjetskog uvezenog ološa,
dok, gladni i žedni, znojem nakapate
svaki hercegovački kamen, dok pored
mora i po čukarima suzbijate one koji
žele da nas pokolju, dok vam po selima Kninske krajine vade oči - te naše
lijepe oči, kojima gledamo svijet i slobodu, dok vam noževima režu stomake koje su u kolijevkama mnoge naše
sirote majke kupinovom lozom zavijale i sreću - odmjenu sanjale, jedan
pisac vas je želio prikazati kao pijanu,
bradatu, izobličenu soldatesku i proglasio Crnogorcima one koji se nijesu
odazvali mobilizaciji.”
Pomenuti Iso Kalač je u svom
“Romanu o Muhamedu”, između
ostalog, napisao sljedeće:
“Islam je izmislio uvrijeđeni pop
Sergije Kalačedo, koji je od pape imao
zaduženje da se brine o časnim sestrama – lijepim djevicama koje žive bez
ikakvog dodira muške ruke.
Pop Sergije Kalačedo, izuzetno
uman, učen i lijep – da uzvišeni papa
dugo o tome nije znao, imao je jedan
veliki porok bez kojeg nije mogao da
živi. Ne samo da je manastirske ljepotice više volio od Boga, nego ih je
mijenjao kao bumbar cvijeće, zavodio
i obljubivao. Prvo prekrsti i nju i sebe,
onda je razgoliti i zagospodari njenim
tijelom i dušom.
U crkvi se ponašao kao u haremu, krstio se i poskakivao od jedne
do druge… Što je najgore, manastirske
djevojke su ga voljele, strasno padale
u njegov zagrljaj, predavale se i slatko
cvrkutale : “Što je ovo lijepo – lijepo!”
Saznavši za najveću sramotu i
grehotu u istoriji crkve, papa ga je odvraćao, prijetio, ali pop je i dalje radio
ono bez čega nije mogao da zamisli
život.
Papa odredi sud, posavjetova ga
da donese najstrožu odluku i hrišćanstvo oslobodi napasnika. Sud bez raz-
mišljanja donese smrtnu presudu, ali
papa reče da je to jako blago…Papa se
prekrsti, a za njim i sudija, papa podiže ruku i svečano predloži da Sergija
Kalačeda liše onog što mu je najdraže.
Šta je milije od glave, čudom se čude
uvažene sudije.
Papa postade svečaniji i reče:
“Muda, muda! Sergija Kalačeda ćemo
da uškopimo ko mačka”…
Sad ide dio kako ga škope…..
Pošto je uškopljen, popovi, sudije, kaluđeri najuriše ga iz crkve. Pljunuše za njim kao za najvećim otpadnikom.
Dok je skitao pustinjom, susrećao se sa Beduinima, jedino je želio da
se osveti papi, hrišćanstvu i učini ih
nesrećnijim od sebe… I na korak dva
od smrti, očajan, obeznađen, namjeri se na čarobnjaka, bradatog i crnog
momčinu koji ljudima čita iz dlanova,
iz očiju, s vrata, sa stopala…To je bio
Arabljanin Muhamed. Sergije Kalačedo se udruži sa njim, poduči ga da se
izdaje za poroka - Božijeg poslanika,
spasitelja, i usrećitelja ljudskog roda.
Muhamedu se to dopade – pobratimi se sa njim i primi ga u svoju kuću.
Da bi lakše okrenuo neuke, zatucane
i bosonoge skitače koji su išli besciljno, Sergije je danima u posebnoj prostoriji glađu morio bijelog goluba. I
kao njegov spasitelj ili dreser u desno
Muhamedovo uvo stavljao je eldu ili
pšenicu, goluba prinosio da kljuca, pa
ga izmicao i ponovo primicao. Gladni
golub je kao lud letio za Muhamedom,
spuštao se na njegovo rame, kljucao i
gukao. Klopavo Muhamedovo uvo postalo je najveća golubova radost. Spasonosno mjesto ishrane. Oblijetao je
oko njegove glave, prepoznavao ga u
velikoj masi i padao mu na rame. Muhamed je radoznaloj masi govorio da
goluba šalje Bog. On i njegov anđeo
(melajće p. a.), prenosi poruke da Muhamed usreći Beduine, Arabljane i sve
ljude koji pređu na novu vjeru.
Oduševljen Božjim poslanikom
prvi je Sergije Kalačedo prešao na
islam, okrenu se prema nebu, raširio
ruke s dlanovima prema nebu i zahvaljivao se Bogu koga je nazivao Alah.
Da bi čudo bilo veće i sve postalo
uvjerljivije, golub je sa Muhamedovog ramena doletio na njegovu glavu,
April, 2014.
Društvo
Revija FORUM
čupkao je nožicama, kao da sebi pravi
gnijezdo. Sergije to iskoristi i saopšti
omađijanoj masi da preko goluba i on
prima poruke od Alaha da je Muhamed njegov poslanik. I Muhamed će
da usreći ljude koje je neko vjekovima
varao.
Golub odlete na Muhamedovo
rame. A Sergije iz sveg glas povika:
- Golub prenosi Alahovu želju.
Golub prenosi Alahov amanet, svi da
pređemo na islam, svi u svetu vjeru – pod zaštitom jedinoga Boga…
Hrišćanstvo je upropastilo ljude.
Hrišćanstvo juri za zlatom. Po manastirima popovi zavode naše sestre.
Zemlja i nebesa – sve će da popuca od
hrišćanskog bezumlja. Ujedinimo se
spasimo se, budimo braća u istoj vjeri
koju Muhamed propovjeda…
Sergije Kalačedo obavjesti radoznalu masu da je i on od Alaha dobio
poruku da se razjure na četiri strane
da pričaju o Muhamedu i Božjoj vezi,
o anđelu u obliku goluba da dolaze na
poklonjenje i primaju islam” ( “Roman o Muhamedu”- Iso Kalač ).
Radomir Barjaktarević, din –
dušman, u svojoj recenziji za ovaj
roman nastavlja tamo đe je Iso stao:
“Najkraće rečeno, ovaj roman nudi
argumente i cijele istine od kojih će
čitavu islamsku konfesiju, više od
toga – islamsku civilizaciju spopasti
osjećanje užasnosti, osjećanje srama,
ne stoga što su toliki njeni narodi i
vjernici slijedili jedno božanstvo, koliko stoga što su njeni izvorni ideali
počivali na dobro smišljenoj prevari
čiji je rodonačelnik i glavni protagonista Muhamed – i lažov, i falsifikator, i
mafijaš, u današnjem značenju riječi.”
Helem, poruka čitaocu bi bila,
koliko ja mogu da protabirim: Islam
je nastao zahvaljujući jednom bezmudom razvratniku i njegovom pobratimu, lažovu i prevarantu.
Uh! Uh! Nalet! Naletosum!
E pa sad ako neko poslije ovih
redaka, hesapi da u Rožajama treba
slaviti Isa Kalača – bujrum!
Ja druge fajde i haira sem čiste
savjesti od ovog pisanja nemam, ali bi
golem jazuk bio da ćutim i mirno gledam da mi se nameću vrijednosti koje
to ničim ne zaslužuju.
Tačno je da istoriju pišu pobjed-
April, 2014.
nici, i da je istorija učiteljica života, ali
hesapim da se mora i reći popu – pop i
bobu – bob. Zato i citirah ove redove i
pustih Isa da on kaže koju riječ o sebi.
“O rahmetlijama sve najbolje” - vele.
E ne mere i ne smije da bidne! Nego
svakom po zaslugama! A što onda raja
veli da je: “Degenek iz dženeta izašo”!
Svako za života ućari koliko i zasluži
i to je jedini mal koji nosi sa sobom.
Može se halaliti, ali se ne smije zaboraviti. Neki ubijaju oružjem neki perom. Jednako mahnito i jedni i drugi.
Još su stari Latini tvrdili: Da riječ nekad teže ranjava nego mač.
Vječita je borba između istine
i laži, i ako bi istina odustala bila bi
zauvijek izgubljena. Insan ne smije
da dozvoli da neko za njegova zemana i u događajima koje pamti i čiji je
sudionik, izvrće istinu i pokušava da
kreči bilo čiju biografiju. Nekada za
to treba imati i ono bez čega je Sergije
Kalačedo ostao. Insan svojim djelima
slika samoga sebe i ona se ne mogu ko
duvar četkom farbati. A od dalavera se
moramao davranisati, ma koliko kidisali.
Sva ova pisanija je u svrhu prevencije. Čovjek stari, sjećanja blijede,
a falsifikatori vrebaju zgodnu priliku.
Zato je bolje spriječiti nego liječiti.
Naravno da se ne smije zaboraviti, da
je samo Alah bez mahane i da niko od
nas nije melajće. E, valahi, ne mogu
dozvoliti, dok sam još “u pamet”, da
mi poturaju da pčele proizvode džem.
Možda je ova moja hićaja, najbliža vicu o Crnogorcu koji je ležao
na travi i najednom počeo da se dere
i doziva ženu:
- Ženooo, o ženooo, donesi mi
brzo serum protiv ujeda zmije!
- Kuku, da te nije ujela?
- Nije, ali evo je đe ide ka meni!
…
Haćo je bio hamal koji je živio u
mom komšiluku. Po vas dugi dan raznosio je džakove sa brašnom od dućana do aralučkih vrata… Kunjao bi
ispred dućana od sabaha do akšama,
čekajući svoju nafaku. Ljudi bi, iako
su živeli u blizini dućana, Haću pravili Pazar.
”I on treba da ima svoju nafaku”,
govorili su.
Kažu da se veliki dunjaluk isku-
pio da Haća isprati na mezarje. Insani
su se prosto utrkivali ko će mejt na rukama da nosi.
“Zaslužio je Haćo bar toliko”, govorili su.
“E vala, nikome vodu nije natrunio a kamo li šta drugo”, vikahu jedni.
“Nije bio ni halovan, za hamaliju koliko mu daš, starom i nemoćnom
često i za badihava”, govorahu drugi.
“Da mu Allah da dženet”, složiše
se i jedni i drugi.
Haćov rođeni brat Hamid bio
je nijem, ali izrazito snažan čovjek.
Živio je na Kulini, uzvišenju iznad
Gornje Mahale (Bijelo Polje). Bavio
se hamalisanjem kao i Haćo i tako
zarađivao za život. Miran i radan čovjek koji je jedino napad bijesa dobijao ako bi mu neko pokazao tri prsta.
Sa tri prsta, koja tada nisu bila oznaka
vjerske pripadnosti, djeca i po neki
odrasli mazlum, zadijevali bi Hamida
što nije išao u vojsku (vojni rok je tada
trajao tri godine). Smatralo se da je to
golem biljeg i sramota, da neko iz bilo
kakvog razloga ne služi vojsku. Pa i
pri ženidbi, prvo bi se priupitalo je li
mladoženja služio vojsku i da li je sposoban za nju ( je li regrutovan). Zato
se Hamid i srdio. Jer, osim govorne
mahane, druge nije imao a pamet ga
je služila bolje nego one što su mu se
podsmijevali. Donese vakat, kasnije,
da su mnogi na razne načine izbjegavali da služe vojni rok i sebe smatrali
mangupima, ako bi im to i uspjelo.
Otkud Haća i Hamida da se sjetim u ovom trenu. Šta je to što me tjera
da pričam priče o običnim insanima?
O onim insanima koji nijesu postali slavni, da bi se o njima pričalo, niti
su počinili zločin da bi ušli u istoriju?
Mnogi od njih nikad nijesu ni čuli za
VIP, ali su meni dragi. Najveći broj
njih više i ne prolazi mojom džadom,
nego na ahiretu, nadam se, sa dženetskim hurijama druguju. Ali neka: ”Sve
što je zapisano ostaje, sve što se pamti
nestaje.”
Dok pišem ove redove iz “haber
čekmedžeta” dopire muzika:
Ne mogu ti to oprostiti
nemam snage da zaboravim
srce pamti kad ga prevare
moja Azra to je najgore (Vajta)
No pasarán - NEĆE PROĆI !!!!!
41
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
Studija o bošnjačkom spomeničkom nasljeđu u Bijelom Polju
Spomenici kulture
iz XVII vijeka
U
organizaciji
Bošnjačkog
kulturnog centra u Bijelom
Polju, 1 marta. 2014. održana je promocija knjige „Izrada
studije valorizacije bošnjačkog spomeničkog nasljeđa u Bijelom Polju
(Hajdar-pašina džamija u Radulićima i stari kameni most u Bistrici)“.
Piše: Damir Šabanović
Cilj knjige je utvrđivanje kulturne i naučne vrijednosti bošnjačkog spomeničkog nasljeđa na
teritoriji opštine Bijelo Polje. Uz
stručnu pomoć eksperata iz oblasti
istoriografije, arhitekture, građevine, geodezije, izrađena je studija valorizacije Hajdar-pašine džamije u
Radulićima i starog kamenog mosta
u Bistrici, na osnovu koje će se raditi
na očuvanju i zaštiti ova dva značajna spomenička nasljeđa u Bošnjaka.
Okosnicu studije čine radovi
mr Saita Šabotića „Islamsko-orijantalna baština bjelopoljskog kraja“,
mr Sahreta Hajdarpašića „Hajdarpašina džamija u Radulićima kod
Bijelog Polja“ i Doc. dr Rifata Ali-
42
hodžića „Most na rijeci Bistrici, desnoj pritoci Lima kod Bijelog Polja“.
Na promociji su učestovali autori
zastupljeni u studiji, mr Sait Šabotić i mr Sahret Hajdarpašić. Izdavač
knjige je Bošnjački kulturni centar,
uz projektnu podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava
Crne Gore. Knjiga je urađena dvojezično, na bosanskom i engleskom
jeziku.
Hajdar-pašina džamija u Radulićima je izgrađena krajem XVII ili
početkom XVIII vijeka. Sagradio je
Hajdar-paša Selim, koji je došao u
Bihor 1689. Iz ruševina se vidi posebna estetika njene arhitekture,
koja nije poznata kod seoskih džamija. Ostaci zidina džamije, munare
i turbeta u kome je ukopan Hajdarpaša (Hajdar-pašino turbe) i danas
nagovještavaju obrise nekadašnjeg
kompleksa islamske arhitekture.
Nedaleko od Bijelog Polja, na lokaciji Lozna luka, nalazi se lijep i rijedak kameni most na rijeci Bistrici,
koji po tipu gradnje nesumnjivo poti-
Most na Bistrici
Ostaci
Hajdar-pašine
džamije u
Radulićima
če iz vremena vladavine Otomanske
imperije na ovim prostorima. Osnovano se pretpostavlja da je izgrađen
krajem XVII ili početkom XVIII
vijeka. Most je za tadašnje potrebe
Otomanske imperije i stanovništva
bio od izuzetnog značaja. Bio je spona Kolašina, Berana i Bijelog Polja
sa Sjenicom, Prijepoljem, Pribojem,
Višegradom i Sarajevom, a takođe s
Novim Pazarom i dalje prema Mitrovici, Skoplju i Istanbulu.
Studija pokazuje da navedeno
spomeničko nasljeđe ispunjava sve
kriterijume definicije kulturnog dobra koja se nalazi u važećem Zakonu
o zaštiti kulturnih dobara (Službeni
list Crne Gore, broj 49/2010, od 13.
8. 2010): „Kulturno dobro je svako
nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim
zakonom, utvrđeno da je od trajnog
istorijskog, umjetničkog, naučnog,
arheološkog, arhitektonskog, antropološkog, tehničkog ili drugog društvenog značaja“.
I u pogledu kriterijuma za utvrApril, 2014.
đivanje kulturne vrijednosti koje
pripisuje isti zakon, most na Bistrici
i džamija u Radulićima ispunjavaju
traženo. Oba spomenika posjeduju
autentičnost i integritet, vrlo dobar
stepen očuvanosti, istorijski, arhitektonski i drugi društveni značaj.
Pored navedenog, važno je
istaći da džamija i most posjeduju i umjetničku vrijednost. Ostaci
džamije jasno pokazuju o kakvom
remek djelu je riječ, dok oblik polumjeseca kamenog mosta ne ostavlja
prolaznika ravnodušnim. Iako je u
vremenskom periodu kada su ove
dvije nepokretnosti sagrađene bilo
još idejno sličnih građevina, njihova
jedinstvenost u prostoru i vremenu
je neponovljiva. Ta neponovljivost u
prostoru i vremenu, uz ljepotu kao
osnovni kriterijum, čini ih umjetničkim djelima. Dakle, estetika ova
dva spomenika je neupitna.
Takođe, most i džamija su svjedoci društveno-istorijskih okolnosti
i uslova ekonomskog i kulturnoistorijskog razvoja u određenom
April, 2014.
razdoblju, što ih kandiduje za kulturna dobra kako lokalnog tako i nacionalnog značaja.
Vizija koju ima BKC jeste da
Hajdar-pašina džamija i stari most
na Bistrici budu proglašeni za kulturno dobro u državi. Očito je da
Hajdar-pašina džamija u Radulićima i stari kameni most u Bistrici
predstavljaju pravi biser kulturnog
i spomeničkog nasljeđa Bošnjaka
u Crnoj Gori, te kao takvi treba da
budu naučno i kulturno valorizovani kako bi se sačuvali od devastacije
i propadanja. Nakon naučne i kulturne valorizacije, ovi spomenici
bi mogli biti i valorizovani kao nacionalno turističko blago, što može
značajno osnažiti razvoj turizma u
Bijelom Polju.
Još od osnivanja 2009. ideja vodilja Bošnjačkog kulturnog centra
(BKC) jeste očuvanje i prezentacija bošnjačke kulture kao vrjednonosnog entiteta. Kultura Bošnjaka,
bošnjačka kultura, je kultura koja
dugo vremena nije dobrano mišlje-
na i u tom smislu, nije posmatrana
kao originalna, plodna i funkcionalna. Nerijetko, prepisivana je drugim
kulturološkim cjelinama, otimana
joj je civilizovanost, grabljen identitet, proglašavana je za neprijateljsku, plagijatorsku; čak su je i nazivali izmišljenom. A iza svega ovog stoji
samo ovaj razlog: nije dovoljno mišljena i proučavana. I zato joj treba
posvetiti pažnju, prikazati je u punom svijetlu, predstaviti je onakvu
kakva uistinu jeste.
Vodeći se kratkom i elegantnom definicijom koja kaže da je
kultura nacrt za življenje, BKC nastoji da pokaže da bošnjačka kultura
suštinski uvažava, njeguje i poštuje
različitosti. Takva kultura u svom
biću ne sadrži komponente malignog i agresivnosti, niti ih priziva.
Te utvare su strane njenom duhu.
Ukratko, bošnjačka kultura slavi
život u svom najvišem određenju.
Sve realizovane projektne ideje Bošnjačkog kulturnog centra počivaju
na takvoj filozofiji.
43
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
Književno veče „Bihor i u njemu priča“ u podgoričkom KIC-u:
Prostori magijske
inspiracije
K
M. Rastoder, M. Kočan, B.Rakočević, M. Šabotić, P. Goranović i E. Muratović
njiževno veče „Bihor i u
njemu priča“ održano je 13.
februara u KIC-u „Budo Tomović“ u Podgorici. Predstavljene
su tri knjige koje su nastale kao literarna kruna Festivala kratke priče
„Zavičajne staze“, a to su izbor poezije „Iza mene“ Envera Muratovića, novela „Strah od behara“ Refika
Ličine i zbirka odabranih priča sa
festivalskog konkursa.
U programu su učestvovali
književnici Pavle Goranović, Enver
Muratović, Mirsada Šabotić , Bogić Rakočević i članovi Udruženja
Mirela Kočan, Saudin Račić i Mirsad Rastoder. Predstavljanje knjiga
pratila je video prezentacija prošlogodišnjeg Festivala koji je okupio
brojne učesnike i posjetioce.
44
Vraćanje prirodi
Nevladina organizacija Centar
za kulturu „Bihor” iz Petnjice, kroz
Festival priče „Zavičajne staze” godinama promoviše tradicionalne,
prirodne, kulturne i stvaralačke potencijale, pojasnio je urednik Mirsad Rastoder i podsjetio da festival
„Zavičajne staze“ ima dva ključna
cilja. To su reafirmacija crnogorskih
stvaralaca kao Ćamil Sijarić, Refik
Ličina, Enver Muratović i drugi i
očuvanje tradicionalnih vrijednosti
vraćanjem modernog čovjeka prirodi.
- Za nas koji smo tamo rođeni,
Bihor je jedinstven prostor magijske
inspiracije. To je prostor na kojem
svaki potočić ima svoju priču, a kamoli čovjek. To je bio povod i prvi
cilj festivala, da pokušamo inspirisati mlade i poznate pisce da zapišu
stare i nove priče Bihoraca koji su
danas rasuti po čitavom svijetu –
objasnio je Rastoder.
Stihovi i drhtaji
O izboru pjesama „Iza mene”
Envera
Muratovića,
novelama
„Strah od behara” Refika Ličine i
odabranim pričama sa festivalskog
konkursa govorili su književnici
Pavle Goranović, Mirsada Šabotić,
Bogić Rakočević i Enver Muratović.
Centar za kulturu „Bihor” brojnoj
publici okupljenoj u multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović” 13.
April, 2014.
februara, predstavili su Mirela Kočan i urednik programa Mirsad Rastoder, dok je Dino Račić čitao odlomke i stihove.
Pavle Goranović govorio je o
poeziji Envera Muratovića. On je
istakao da „u svijetu gdje se nekad
čini da je sve postavljeno „naopako“, pjesnik djeluje kao stranac, kao
gost“. Zbog toga pjesnik „traži srodnost sa prirodom, sa rijekom, sa danima izgubljenim i nestalim, sa sjetnim sudbinama života koji je uvijek
– sjećanje“. Među odrednicama tog
poetskog registra vrijedi tražiti suštinu poetike Envera Muratovića.
- On osjeća da se nalazi među
onima koji su prozvani ili odabrani
da strijepe nad svijetom oko sebe. S
istančanim osjećajem, njegovi stihovi dodiruju sudbine običnih, bave se
tim „malim smrtnim stvarima“, koji
su svijet sav. Zato je svaki stih ove
knjige nalik drhtaju. Jer, ne može
pjesnik u svom traganju za sobom,
zapostaviti sve ono što mu je blisko,
ljude, prostore, duhovnost… Takva
bi poezija bila tek „prazan puteljak“,
a Muratovićeva poezija nije prazna
džada, nego dunjaluk prepun priča
o živima i mrtvima, u kome je pjesnik onaj posmatrač i zapisivač, što
iz sjene stvara i boluje – rekao je Goranović.
April, 2014.
Enver Muratović je objasnio da
je razloge za pjesmu uvijek nalazio
u ljudima, stvarima i predjelima oko
sebe. Tako se krajem devedesetih,
kada je posvjedočio ljudskom stradanju u ratu, u njegove stihove uselila tama i shvatio je da pjesnik mora
biti spreman da upozorava druge o
izopačenostima ljudskog uma koje
ispunjavaju svijet.
- Neko ipak mora govoriti kada
svi zaćute – zaključio je Muratović.
Riječ koja spaja
Mirsada Šabotić je govorila o
festivalskoj zbirci priča „Buđenje
Bihora“. Ona je istakla da je ova
zbirka „most od riječi“ koji spaja autore iz Sarajeva, Banja Luke, Novog
Sada, Skoplja, Berana, Rožaja i mnogih drugih gradova.
- Iako nas je razdvojilo vrijeme
i prostor i neka davna vremena, ova
knjiga je svjedočanstvo da se riječju
i ljudskošću ponovo spajamo – ocijenila je Šabotić.
Bogić Rakočević je govorio o
knjizi „Strah od behara“ autora Refika Ličine. On je objasnio da se radi
o neobičnom autoru koji se „ludisitički i gotovo kubistički poigrava sa
tradicionalnim vrijednostima“.
- Ličina je neko ko smatra da se
prava istorija nalazi u književnosti i
otuda u sebi nosi zavičajna sjećanja,
riječi i maternju melodiju kojima
obuhvata i karakteriše svijet u nestajanju – rekao je Rakočević.
- Refik Ličina se snažno nametnuo na jugoslovenskoj književnoj
sceni već svojim prvim pjesničkim
zbirkama osamdesetih godina prošlog vijeka, „Poznavanje prirode” i
„Pčele” za koje je u to vrijeme dobio
veoma značajne nagrade - „Goranovu” i „Brankovu”. Pošto se preselio
u Švedsku, sada njegovi stihovi obogaćeni poetikom, koja se tiče njegovog egzistencijalističkog prostora
i promišljanja svijeta u kojem živi.
U knjizi „Strah od Behara” on priča
neke svoje, gotovo autobiografske
opservacije iz Novog Pazara, grada u kojem je proveo mladost i dio
radnog vijeka. On na književni način
obrađuje i teme koje se tiču njegovih
sunarodnika, ali i izbjegličke teme –
istakao je Rakočević.
Festival priče inspirisane Bihorom nastao je kao prirodan izraz
promišljenih želja jednog broja entuzijasta koji su osjetili potrebu da
na svoj način treba vraćati nadu jednom izuzetno živopisnom prostoru,
kazala je Mirela Kočan koordinatorka u NVO Centar za kulturu „Bihor“
iz Petnjice. S.K.
45
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
Knjiga Ćamilove poezije
Zavičaj iznad zavičaja
Arbutina
Recenzija, Petar V.Arbutina
P
esničko osećanje sveta je stvaranje neiscrpnih mogućnosti
za duhovnu razmenu između
čoveka i sudbine, pesnika i jezika, pesme i životnih i metafizičkih suština.
Zbog toga a ne zbog zakonomernosti
žanra nije čest slučaj da jedan pisac
bude uspešan u poeziji i prozi. Poezija je, prema ovdašnjim stereotipima,
ostatak od proze, mala vinjeta teško
vidljiva u priči ili višak emocija, pokušaj da se u drugom žanru nešto
konciznije i lepše kaže. Onaj koji tako
misli i radi greši. Pisac koji pokušava
da proširi pesmu u priču isto greši,
to neće biti velika pesma nego loša
priča. Ćamil Sijarić je uspeo da nađe
meru – da omeđi i lirikom postvari
bihorskog čoveka. Njegova sudbina
je zemaljska ali mu je duša mitska i
njeno mišljenje i promišljanje je lirika koja se svodi na tri reči-motiva;
lepota, san, sudbina.
46
U izdanju CK-Bihor štampana
je zbirka zavičajne poezije
Ćamila Sijarića “Šetnje po
Šipovicama” u izboru Faruka
Diydarevića.
- Izbor pred nama nije samo
(veoma uspeo) pokušaj
da se osvetli jedna “sekunadrna” linija Sijarićevog
književnog dela nego
trud da se (veoma uspelo,
takođe) osvetle aspekti koji
su prethodili i uslovili veliko i
značajno prozno delo.
Ali to ne možemo posmatrati
isključivo kao sklonost fatumu blisku istočnjačkim pesnicima, to je
istovremeno svest o ljudskoj ograničenosti i bezgraničnosti duše.
Kada bi pokušali, uz izvesna i
neophodna uopštavanja, da izvedemo ključne i opsesivne teme u književnom delu Ćamila Sijarića, zavičajne teme i motivi bi umnogome
nadvisili po značaju i uticaju, sve
ostale. Ali tu se krije osnovna poenta kompleksne poetike Sijarićeve,
zavičajne ali iznad zavičaja, lokalne a kompleksne, individualne ali
i kolektivne. Zato sastavljač izbora “zavičajne poezije” ne istražuje
samo topografiju, niti je geografska
činjenica nešto što gornju sintagmu
dovoljno i pre svega tačno određuje.
Pred njim je kompleksniji zadatak
koji zahteva drugačiju i veću vrstu
posvećenosti. Zavičaj je za Sijarića
višeznačna pripadnost, u simboličkom i književno-topografskom
smislu, ona pleni svojim lokalnim
karakterom ali, na žirem planu,
širi se nezaustavljivo u smeru mitološke, lingvističke, književne i
predačke slojevitosti nasleđa umetničkog i etičko-estetskog identiteta.
Ova vrsta uzajamnosti je pre svega
lirski organon, tanana osećajnost
čoveka koji vaga reči kao najveće
blago, kao putokaze ka suštinama
vidljivim u poeziji mnogo više nego
u prozi. Zato izbor pred nama nije
samo (veoma uspeo) pokušaj da se
osvetli jedna “sekunadrna” linija Sijarićevog književnog dela nego trud
da se (veoma uspelo, takođe) osvetle aspekti koji su prethodili i uslovili veliko i značajno prozno delo.
Poezija definiše Bihor i Šipovice u
lirsko-epskoj toponimiji književnog dela Ćamila Sijarića, proza ga
svedoči, proširuje, dopričava, čini
ga vidljivim i svačijim, zajedničkim
svim ljudima kojima je teška i istovremeno veličanstvena sudbina i
ljudskost. Takav stav čini Bihor mitskim predelom a bihorskog čoveka
April, 2014.
baštinikom mita koji istovremeno
stvara i učestvuje u njemu. Sastavljajući ovaj izbor Faruk Dizdarević
je prepoznao te ključne tačke u pogledu najboljih pesama ali i u pogledu njihovog rasporeda u knijzi gde
možemo pratiti razvojni put pesničke parabole i vidljivog i skrivenog
aspekta metaforičnosti, u potrazi
April, 2014.
za istinskim životom koji zgasne
pre nego što zaustiš da nešto kažeš
o njemu. Ćamil Sijarić je stvorio a
Faruk Dizdarević sastavio i svojim
izborom posvedočio, iz bezbrojnih
delova slagalice jedne bezgranične
slike, obimom mali a značajem veliki lirski ep u kome se u skoro svakom stihu svode Tvorčevi i ljudski
računi. Ta relacija između čoveka i
neba je upravo najvidljivija na mestima gde se čovek vraća samom
sebi - u zavičaju. Zato ove pesme
nose topografsku određenost i semantičku univerzalnost, istovremeno.
Opet, ima onih koji će reći da je
Sijarićevo delo svo od poezije i da se
pesma sa vrleti Bihora izlila u priču
da bi je bolje i jače zauzela, da bi bila
veća i značajnija. Ima i onih koji će
tvrditi da je priča u svojoj najvišoj
kristalizaciji dosegla liriku. I jedni i
drugi će biti podjednako u pravu ili
u krivu. Ali teško ćemo naći prave
granice u koje bi smestili drevnost
ove poezije, lirsko biće Bihora i Sijarićevu lirsku i proznu imaginaciju a
da im ne bude tesno, da se ne gurkaju kao bihorske devojke kada ispod
trepavica, iz svog devojačkog stida i
krutog gorštačkog morala, pogleduju momke.
U sučeljavanju davnašnjeg i
današnjeg, u slikama prošlosti u kojima naslućujemo budućnost jasno
vidimo pesnika iznad svoga kraja,
brižnog u jeziku i zapitanog nad
večnim pitanjima za koja zna da ni
život ni smrt ne daju prave odgovore. Takvo osećanje bezgraničnog,
veoma vidljivo u ovom izboru, Sijarić je nosio sa sobom i u sebi. Zato na
ovom mestu ne možemo da govorimo samo o pesmama i pesniku, zato
je Dizdarevićev posao bio značajno
teži nego što to obično biva kod sastavljanja ovakvih izbora. Pesnik je
nazreo znake autentične egzistencije iza slike života, sastavljač izbora
je morao da nazre pesnika iza knjževne slave i velikog dela, mnoštva
tumačenja i pogleda, a iza svega toga
je morao da vidi i pesmama oslika
zavičaj iznad zemlje i izvan neba, u
jeziku i osećanju, u večnim temama
i sumnjama, u sudbini i pevanju –
kao da postoji neka razlika. Ako bi
smo u nekoliko reči trebali da definišemo ovaj izbor onda bi to moglo
ovako; ako je Bihor samo reč onda je
Ćamil Sijarić njegova rečenica a ova
knjiga opis njenog sadržaja.
47
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Luča humanosti
Zaima Azemovića
U
48
Prokletstvo
kolektivne dalge
M. Šabotić, Zaim Azemović i R. Škrijelj
pjesnikove duše. Poetskim zvonom budi
ljudsku humanost, koja se sklonila u bezočne ljudske podjele, koje prijete da
unište svaki atom humanog u čovjeku.
Azemović rezom srca na papiru
vaja divnu građevinu satkanu od iskonskog, duhovnog, a, nadasve, ljudskog.
Mudrost i toplina koje zrače iz njegovih stihova protkane su tragikom, ali
i uzvišenim blaženstvom prema Bogu
i čovjeku. Religiozna osjećanja, koja su
iznijansirana u mnogim pjesmama, nijesu dogmatska, već imaju univerzalne dimenzije, tako da idu u pravcu očišćenja
duha i katarzično djeluju na čitaoce. Lirski subjekat svoja religiozna osjećanja
ne uokviruje u simbolici ortodoksnog
vjernika, već ovom motivu prilazi kao
pjesnik i čovjek čija je duša otvorena za
sve ljude koji u vjeri u Boga, humanosti
i dobročinstvu, vide svu blagodat ovog
svijeta.
Humani stavovi i plemenita gledišta bitna za čovjeka i njegov opstanak
u životu, odnosno za njegovu borbu
sa životnim tegobama i bitisanjem, te
napor čovjeka da se uhvati u koštac sa
životnim nedaćama i da, uprkos izvjesnosti smrtnosti, pronalazi smisao u postojanju i da se neprestano, putem dobročinstava i plemenitih djela, odupire
mislima o ništavilu i beznađu, a da, pri
Kultura, baština, obrazovanje
Roman Safeta Sijarića “Brod na Bistrici”
Nove knjige
Rožajama je krajem prošle godine objavljena, a potom i promovisana knjiga „Orijentir humanosti ka beskraju i vječnosti” autora
Zaima Azemovića. O knjizi su govorili
profesorica Mirsada Bibić Šabotić i profesor doktor Redžep Škrijelj.
- Azemović se svojim literarnim
radom pripojio plejadi pisaca koji perom u ruci osvajaju vrhunske prostore
sandžačke književnosti, konstatovao je
Škrijelj.
- Njegov stvaralački opus potvrđuje maksimu “Star je samo onaj koji
prestane da stvara, pa makar imao i
dvadeset godina”, kazala je profesorica
Mirsada Bibić Šabotić. Ona je dalje
ocijenila: - Pjesničke staze autora Azemovića već pedeset godina posute su
stihotvornim cvijećem i predstavljaju
beskrajno polje poezije.
Njegova prosvjetiteljska misija, oivičena u lirsko-epskim treptajima, zbirci pjesama „Orijentir humanosti ka beskraju i vječnosti“ mogla bi se definisati
kao Inter spem et metum (Između nade i
straha), nade da će njegova riječ duboko
zagolicati tvrdokorna uva svih onih koji
ne čuju vapaj izmorenog čovjeka i straha od ljudskog bezumlja, koje je kroz
istoriju svojom dehumanizacijom gasilo
Božiju svjetlost.
Ovaj lirski medaljon satkan je od
novih pjesama, koje su Azemovićevo
sklonište od besciljnog prostora ljudske
otuđenosti, surovosti bitisanja i svega
onoga što unižava čovjeka; otuda toliki
napor našeg poete da snažnim poetskim
izrazom šalje humanističke poruke i,
izbjegavajući romantičarsku dimenziju,
uspijeva da tajnu života prevede u stihove koji su mudri, topli ali i didaktički.
Sjedinjavajući različite teme i motive, naš autor pravi most od riječi, tako
da poetska mozaična slika daje odsjaj
Revija FORUM
tome, daje primat religiji kao univerzalnoj duhovnoj potrebi svih ljudi, daje poseban pečat zbirci Orijentir humanosti
ka beskraju i vječnosti i svrstava je u pjesnička djela velikana savremene poezije.
Ipak, posebnu draž ovoj zbirci daje spoj
prošlog i sadašnjeg u njegovom zavičaju
koji poput pauka plete mrežu kroz istoriju i vrijeme dajući primat čojstvu, junaštvu, ljudskosti i humanosti.
Cjelokupno Azemovićevo stvaralaštvo je sehara bošnjačke kulture jer
naš stvaralac uspijeva da stihovima sačuva od zaborava svoj identitet, svoj jezik, običaje i kulturu, ali , istovremeno,
daje istoriju trajanja čovjeka i njegove
praiskonske težnje da se ljepotom, radom i humanošću odupire prolaznosti.
Već objavljivane pjesme i recenzije, kritika i stavova o ovom stvaraocu i njegovom stvaralaštvu, koje ćete pronaći u
ovoj zbirci, daju utemeljenje ovoj konstataciji.
Orijentir humanosti ka beskraju i
vječnosti je sinteza Azemovićevog stvaralaštva, i ovaj literarni dragulj, isprepleten prozom i lirikom, dajdžest je epa
o čovjeku i piscu koji perom u ruci krči
puteve spleena, mržnje i ljudske otuđenosti nadajući se da će njegove humane
poruke porušit surovost i neprebolnost
bitisanja. M.R.
April, 2014.
(Izvod iz recenzije)
Služeći se istorijskim kontekstom autor fokusira sudbinu
pojedinca i vrlo vješto, sasvim
nenametljivo, postavlja dilemu
– stremiti prema nekim novim
vidicima ili ostati na ranijim
pozicijama. Zato je Sijarić u
svom narativnom postupku
prednost i dao verbalnom nad
vizuelnim, kako bi jasno razotkrio i razobličio svaki kamen
spoticanja među onima koji već
poodavno žive jedni kraj drugih
ali se, nažalost, ne poznaju i nedovoljno razumiju.
Piše: Mr Sait Š. Šabotić
I
skustvo ljudskog roda je davno
zapazilo da svako vrijeme ima
svoje breme. A svako od nas ima
neko svoje vrijeme, bilo ono loše ili
dobro. Imaju ga i sva bića na Zemlji i
sve stvari, pa i sama književna djela.
Nekim od njih se, naime, posreći da
zasijaju u vremenu u kom su nastala,
a nekima ne već im ostane da sačekaju
neko drugo, bolje vrijeme. Za prozna
ostvarenja Safeta Sijarića bi se moglo
reći da gotovo odreda zasijaju čim se
pojave, nudeći nam kroz svoju sadržinu tragične paradokse svijeta, koje autor slika osobenim jezikom. Na takvoj
podlozi građen je i njegov novi roman
April, 2014.
49
Kultura, baština, obrazovanje
Brod na Bistrici. U njemu je autor
zahvatio vrijeme između dva svjetska
rata, smještajući kulminaciju radnje u
dane početka Drugog svjetskog rata, ili
ine vojne.
Poprište njegovog romana je u
rubnom dijelu Sandžaka, tamo gdje se
socioekonomski teško, ali časno živjelo. Tačnije, između dvije obale rijeke
Bistrice, hučne i nepredvidive, jedne na kojoj žive stanovnici islamske
konfesije i druge na kojoj su oni što
ispovijedaju ortodoksno hrišćanstvo.
Tamo gdje rijeka teče kao krv venama,
pulsira kao žila kucavica, spajajući
i razdvajajući one koji su na njenim
obalama. Upravo u takvom ambijentu
gdje je tiho ali gdje začas može biti i
olujno, autor je pronašao svoje glavne junake, dječake a kasnije momke
– Haruna i Miraša, čije je odrastanje tijesno povezano sa vjerskim, pa
i mnogim drugim antagonizmima i
predrasudama. Ali, kako je čovjek biće
u kom ima ponešto od svih ljudi, dva
mladića uspijevaju da kroz počesto
teške i bolne razgovore, ipak pobijede
i prirodnu i naslijeđenu među i pronađu brod spasa – gaz, kao tačku sa koje
je bilo moguće dalje krenuti. Postali su
prijatelji, štaviše – pobratimi. Ali život
će ih u jednom trenutku, mimo njihove volje, razdvojiti. Obmane, laži i
zablude uradiće svoje pa će dva mlada
pobratima, pod uticajem kolektivne
svijesti i onih koji su odlučili da budu
huškači iz horde zla, nevoljno odabrati svaki “svoju” stranu. U ratnom
sukobu na Bistrici, mjestu koje ih je
zbližilo, zariće jedan drugome bajonet u utrobu, a u tom trenutku, kad se
nađu oči u oči u svom hropcu, jači od
smrtnog žiga biće – stid.
Kroz kratko parafraziranje fabule
Sijarićevog romana željeli smo naznačiti jednostavnost kojom se autor poslužio da konstruiše duboku i složenu
dramu jednog vremena i njegovih aktera. Obojena vješto prikrivenom simbolikom, odnosno zaogrnuta onomastičkom metaforikom (rijeka Bistrica
– eksponirana kao jasna granica, Miraš
– onaj koji želi mir, Harun – skeledžija
sa hadske rijeke Stiks, onaj koji spaja
obale; gaz odnosno brod – tačka susreta, simbol borbe za prelazak iz jednog
50
svijeta u drugi), Sijarićeva pripovijest
zadobija jednu nevjerovatnu poruku i
misaonu vrijednost – o ljudskom opstanku, sreći i nesreći, usudu i patnji,
o raskolima i ljudskim tjeskobama, zabludama i dilemama...
Primjenjujući model za koji bi se
u isto vrijeme moglo reći da čitaoca
šokira ili provocira, a isto toliko intrigira i fascinira, Sijarić uspijeva da svoju
proznu shemu nametne kao lavirint iz
kog je teško izaći. A taj lavirint je i ambijent privredne zaostalosti, odsustva
prosvjetiteljske riječi u kraju kojem su
nedostajali valjani putevi, u kom je komunikacija među ljudima bila otežana,
vilajetu na koji je malo ko obraćao pažnju. Ipak, i u takvim uslovima kod pojedinaca nije manjkalo razuma i svijesti
da se stvari moraju pomjeriti sa mrtve
tačke. Osjećajući da je prijateljstvo ista
duša koja živi u dva razna tijela (Aristotel), dječaci Miraš i Harun su relativno
lako pronašli zajednički jezik i učinili da
Orlovići i Sokolovići na stvarnost počnu vedrije gledati, pa i prijateljski živjeti. Kao suptilni pripovjedač, Sijarić je
uspio da kroz jednostavne jezičke formule lokalnog ruralnog stanovništva,
kroz specifičan humor i svu njegovu
sirovost i surovost u dijalozima, pokrene brojna društvena, vjerska i običajna,
te socijalna, moralna i egzistencijalna
pitanja i kroz njih promišljeno ukaže
na besmisao nepotrebnog zatvaranja
u sopstvene atare, slijepog vjerovanja
da je ispravno samo ono što misli moja
strana, a u krajnjem na besmisao svega
onoga što nam se prikrada kroz svako
novo vrijeme i nadogradnju koju ono
nudi. Uspio je da nam, kako sam protinje kroz usta jednog od likova, jasno
ukaže da nas u svakom vremenu ista
dalga bije.
Sadržinom svog djela i pomalo
neobičnim pripovjedačkim postupkom u kom kratki dijalog izbija u prvi
plan, Safet Sijarić je, poput mnoge
književne sabraće, blizak jednom vremenu, društvu i opštoj klimi gdje su
ratni užasi i nedaće još uvijek svježi.
Služeći se istorijskim kontekstom autor fokusira sudbinu pojedinca i vrlo
vješto, sasvim nenametljivo, postavlja
dilemu – stremiti prema nekim novim
vidicima ili ostati na ranijim pozicija-
Revija FORUM
ma. Zato je Sijarić u svom narativnom
postupku prednost i dao verbalnom
nad vizuelnim, kako bi jasno razotkrio
i razobličio svaki kamen spoticanja
među onima koji već poodavno žive
jedni kraj drugih ali se, nažalost, ne
poznaju i nedovoljno razumiju.
Stavljajući svoje junake u naizgled pragmatičnu dilemu, a prije bi
se reklo etički stav tipa: Šta imam ja od
čovjekoljublja kada će insanomrsci i dalje mrzjeti, odnosno tipa: Šta imam ja
ako praštam i volim one koji nijesu kao
ja, ili dalje: Koja je svrha mržnje, Sijarić
je pokušao da ukaže na moć kolektivne
svijesti, odnosno nemoć jedinke da joj
se suprotstavi. Na obale Bistrice, čija
huka u jednom trenutku jasno asocira
na opomenu i opasnost, stigla je dalga u kojoj nije bilo mjesta za razum.
Puščana paljba nije dozvolila Mirašu
i Harunu da dođu jedan do drugoga i
povedu još jedan razgovor. Prikovani
su svaki za onu obalu na kojoj je bio na
početku priče. Takvim zaokretom autor je zapravo ukazao na činjenicu da
dijalogu, kako bi se izbjegli nesporazumi i sukobi, treba pribjeći po svaku
cijenu, pa i cijenu života. Da baš tada
treba naći gaz (brod), i tako ne dozvoliti da jedna izgrađena vrijednost
doživi pad i pojača tragediju bilo koje
vrste, u ovom slučaju i individualnu i
kolektivnu.
Dvojicu junaka Sijarićevog romana na kraju priče nije pobijedio strah.
Nije to mogao ni učiniti, jer nijesu bili
slabići, dokazali su ovo bezbroj puta
jedan drugome. Pobijedio ih je zapravo stid, baš kako i dolikuje pravim ljudima, koji znaju da se zasrame i pred
sobom. A gdje je stida, tu je i poštenja...
Na samom kraju recimo da Sijarićev roman Brod na Bistrici, kao djelić
istine o čovjeku, sadrži univerzalnu
poruku da uvijek i u svakoj prilici treba njegovati mir među ljudima, a ratovati sa onim u sebi što bi taj mir moglo
dovesti u pitanje. Jer će uvijek važiti
pouka da čovjek nije tamo gdje živi, već
tamo gdje voli.
Svesrdno preporučujući ovaj roman za objavljivanje, sigurni smo da će
se na Safeta Sijarića i njegovo kazivanje mnogi pozivati kao na svjedočanstvo za svoje stavove.
April, 2014.
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
„Paukova mreža“ Safeta Hadrovića Vrbičkog
Metafora ljudske
izopačenosti
Neka vas ne zbuni prividna
apsurdnost nekih priča poput
„Bijesne kobile“, „Bogovske
večere“, „Inkvizitora“. Autor riječima slika da živimo
u jednom novom vremenu,
gdje se racionalnosti, humanizaciji i edukaciji savremenog
čovjeka, navodno, posvećuje
puno pažnje, ali je ljudska
izopačenost i brutalnost već
odavno pustila korijenje.
Piše:
Mirsada Bibić Šabotić
S
vijet jedne knjige započinje
susretom čitalaca i djela i tada
piščevo stvaralačko umijeće
kreće na putešestvije nadajući se da
će čitalac spoznati njegovu anatomiju
koja često zna da bude veoma komplikovana i diskutabilna, nerijetko i
da zbuni percepciju ljubitelja lijepe
riječi.
Moj prvi susret sa zbirkom priča
„Paukova mreža“ autora Safeta Hadrovića Vrbičkog iznevjerio je moj
horizont očekivanja. Kako sam prelistavala list po list ,, Paukove mreže“
i ulazila u svijet priča, sve sam više
postajala zbunjena jer sam očekivala
Vrbičkog, buntovnika, koji direktno,
ne prezajući ni od čega, piše o sudbini
April, 2014.
čovjeka koji je u jednom istorijskom
trenutku izgubio i vjeru i humanost
i životinjskim nagonom uništio svjetlost ljudsku zvanu život iza čega je
ostala samo garež i dim. Naravno da
govorim o Safetovom Gorskom vijencu, spjevu Žrtva, jer svima nam je poznata autentičnost događaja u ovom
rukopisu i patriotizam koji je ukorijenjen u Safetovoj duši.
Međutim, dok sam čitala ovaj
prozni Safetov rukopis, bila sam zbunjena i našla sam se u paukovoj mreži
i još sam u paukovoj mreži jer je Safet ovom zbirkom djelimično bio patriota, prešao granice tradicionalne
proze, lepršavo preletio preko Moderne 20. vijeka, a surovo ušao u prozno stvaralaštvo 21. vijeka. Autor je u
ovom proznom stvaranju i novinar, i
pisac, i kritičar, a najviše slikar koji riječima daje mozaičnu sliku ljudskog
ništavila i bezumlja koje je svojim
oklopima zarobilo čovjeka.
Vrbički polazi od nekih savremenih motiva, pa prelazi na legendarne
i mitske, ali teži kompresiji, sabiranju
smislova i osjećanja i na taj način,
praveći sintezu izrečenog, ukazuje na
ugroženost ljudske egzistencije koja
je svevremena i savremena.
On slika stanje i zbivanja u svijetu unutar međuljudskih odnosa, a svijet se u njegovim pričama doživljava
kao pozornica na kojoj se neprestano
mijenjaju razni učesnici: zavodnici,
preljubnice, obični ljudi, zatočenici,
bratoubice, pa čak naš autor unosi
motiv životinja tako da je na kraju
ovo njegovo prozno ostvarenje kao
nepočin-polje u kome niko miran,
niko zadovoljan, a rijetko ko srećan i
slobodan. Na momenat, čitava zbirka podsjeća na Balzakovu ,,Ljudsku
komediju“ jer daje razne likove i razne karaktere, ali za razliku od ovog
velikog francuskog pisca, naš autor
u nekim pričama, kao Dostojevski,
ulazi u dušu svojih junaka, pusta ih
da se samoispovijedaju, a mi iz te njihove priče saznajemo da su se našli
u Bodlerovom „Cvijeću zla“ čiji su
mirisi puni devijantnosti, mizantropije, alijenacije. Međutim, iza ovog,
naizgled, običnog svijeta, stiskajući
njegovu pozadinu i težeći da simbolima i metaforama sakrije i hermetizuje smisaonost, autor u svakoj priči
daje univerzalnost istine da je svaki
čovjek na gubitku bez obzira u kojem
je vremenu živio, i ovom putanjom
nas istovremeno približava stvarno-
51
Kultura, baština, obrazovanje
sti. Pitanje je kakvoj stvarnosti i zašto.
Čuveni albanski pisac Sterije Spaso
je napisao roman,, Zašto“, a to zašto
pustilo je korijenje u svakoj od ovih
priča. Zašto je smisao postojanja baba
Marte cvijeće u priči „Babine ruže“;
zašto žal za prohujalom mladošću u
priči „Poljubac u čelo“; zašto nemoral
u priči „Begovska večera“, zašto toliko bratske mržnje u „Sirat ćupriji“
i opet jedno veliko zašto poput paukove mreže duboko ponire iz priče u
priču da bi obuhvatilo čitavu zbirku.
Ovaj rukopis je veoma inspirativna tvorevina koja zbunjuje čitaoce
svojom neslućenom imaginacijom
i neočekivanim obrtima i ulazak u
„Paukovu mrežu“ je ulazak u lavirint
u kome na svakom ćošku vreba neka
opasnost koja je metafora za nedokučivost svijeta. Čuveni latinoamerički pisac Horhe Luis Borhes, majstor
kratke priče, u svojim djelima je težio
da provocira znatiželju čitalaca. Slično čini i naš autor u mnogim pričama
u kojima znatiželju čitalaca podiže na
jedan viši nivo, pa iščitavanje priča
teče u dahu i aurora misterioznosti
podiže adrenalin koji je produkt želje
da se sazna šta će biti na kraju priče.
Priroda, predmeti, likovi samo
su povod, podloga i okvir za životnu komplementaciju o prolaznosti i
tragičnom ishodu življenja, a obične
teme iz istorije i života samo su materijalni okvir za suštinu koja je iskazana u pričama.
Autor pričama ističe egzistencijalne kategorije - samoću, čekanje,
slutnju, slobodu, životnost, nadu i
svuda i u svemu razvija dvosmislenost
koja briše granicu između stvarnosti i
privida, istorije i mitologije, između
objektivne istine i umjetničke laži.
Hadrovićeva proza je lišena širokih deskripcija i obilja situacija, sve
se svodi na jednu ljudsku sudbinu. Taj
momenat je mali ali bitan za čovjeka i
njegovu psihu, koja je u škrgama bolesti 21. vijeka, u alijenaciji - otuđenju,
a otuđenje je svuda oko nas. Otuđili smo se od Boga, otuđili smo se od
morala, istine, ljudskosti i humanosti,
otuđili smo se od svega što čovjeka
uzdiže iznad onog životinjskog. Po-
52
lako postajemo nalik mašinama koje
nemaju ni dušu, ni srce, ni mozak.
U jeziku je prisutno folklorno, arhetipsko, ali i urbano i savremeno.
To folklorno i arhetipsko oivičeno je
lokalnim jezikom, dok je urbano i savremeno osjenčeno vulgarizmima i
slengovima što naravno ne umanjuje
umjetničke vrijednosti, štaviše, na
ovaj način autor daje mozaičnu pripovijedačku sliku prošlog i sadašnjeg
vremena, pa se u ovom njegovom proznom stvaralaštvu krije vječna drama
u svijetu koja je istovremeno drama o
čovjeku, a problem otuđenja ili alijenacije dobija univerzalne dimenzije.
Neka vas ne zbuni prividna apsurdnost nekih priča poput „Bijesne
kobile“, „Bogovske večere“, „Inkvizitora“. One nijesu apsurdne, a to ćete
shvatiti kad uđete i njihovu bit i suštinu. Shvatićete da živimo u jednom novom vremenu, gdje se racionalnosti,
humanizaciji i edukaciji savremenog
čovjeka, navodno, posvećuje puno
pažnje, ali je ljudska izopačenost i
brutalnost već odavno pustila korijenje i teško da ćemo je iskorijeniti.
Takođe, nemojte da u autorskim stavovima o životu, naravno kroz priče,
vidite antifeminizam. Ženski likovi
su i te kako prisutni u djelu. Shvatite
pisca kao hermetičara kome je žena
kao motiv u kome je oformljena polisemičnost, ali objašnjenje ne tražite
u tekstu, već u kontekstu priče. Naš
autor u „Paukovoj mreži“ uspijeva da
poetizuje dokumentarnost spajajući
fakte i fikciju a da istovremeno djelimično napusti tradicionalan način
pisanja, i uđe u nove vode stvaralaštva
pišući prozu 21. vijeka koja i prošlo i
buduće smješta u sadašnje. Šta je drugo Hadrovićev rukopis nego poetsko
prikazivanje stvarnosti, neka obavijest sa Fejsbuku, kolumna iz štampe,
zaprepašćujući naslovi iz novina, surova priča o ljudskom bitisanju ispričana na jednom posjetku.
Da zaključim, u „Paukovoj
mreži“ autor je nastojao da na pripovijedački način, koristeći kratku
priču kao model, rasvijetli smisao
opšteljudskog karaktera, ali i ljudske prirode, da se čovjek zapita nad
Revija FORUM
tajnama ljudskih života, nad intimama, a da pritom ukaže na neka egzistencijalna pitanja o smislu postojanja, o časti, dosljednosti, iskrenosti.
Ponoviću, neka vas ne zbuni narativni ton sveznajučeg pripovjedača, koji
prema čovjeku nije blagonaklon i koji
ne teži da prikaže samo dobro lijepo i
plemenito. Kretanje čovjeka i čovječnosti autor vidi kao paukovu mrežu
koja je ugušila ljudskost, a čovječnost
se najneposrednije rasvjetljava u trenucima ljudskih slabosti, kojih nije
malo i koje ispunjavaju složeno ljudsko postojanje i ambivalenciju ljudske
prirode.
Originalnost i kvalitet Safetove
proze ne u leži u jedinstvu oznake i
označenog, već u šumi simbola, koji
su nesvakidašnji i apsurdni. Zašto da
ne, pa zar nam i život nije apsurdan,
zar nijesmo počeli da se animilizujemo. Konj, pas, žene sumnjivog morala nijesu prikazane u osnovnom, već
u prenesenom značenju. Može nas
predmetnost ovih motiva asocirati
na politiku, prevrtljivost, iščezavanje prijateljstva, uništavanje ljudskih
individualnih vrijednosti, na podvale, socijalne i političke podjele među
ljudima, na atrofiju porodice, iščašenost ljudskog uma, devijaciju duha i
na štošta što nam se danas dešava u
društvu, a mi smo svjedoci. Zar nam
iznad glave ne stoji dameklov mač, pa
ako se slučajno malo uzdignemo, ode
nam glava, zar se nijesmo podijelili na
bošnjake i depeesovce, na one koji kupuju kod Kineza i one koje markirana
roba čini blaženim i srećnim? Svakako smo se podijelili, a nikako da se podijelimo na ljude i neljude. Upravo je
ta iščašenost okosnica čitave zbirke, a
elemente poetike ružnog i vulgarnog
u nekim pričama shvatite kao piščevu potrebu da ukaže na anomalije
savremenog čovjeka koji vremenom,
udaljavajući se od Boga, guta prašinu srama i neljudskosti hraneći svoju
dušu. Ja kažem, možda, a vi iščitavajte
ovaj Safetov prozni dragulj i prosudite sami. Meni ostaje da autoru iskreno
čestitam i da dodam da je impozantnom intelektualnošću i maštom obilježio književnost 21. vijeka.
April, 2014.
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Zbirka priča Seada Ramdedovića
Humor i tragika Bihora
U
izdanju Kluba književnika
“Husein Bašić” u Luksemburgu je onbjavljena knjiga
priča Međa, Seada Ramdedovića.
Zbirka priča, pre svega je nostalgija
čoveka iz dijaspore i želja da na papiru oživi zavičaj. Ova proza nema
ambiciju da pronađe svoj kontekst
u aktuelnim postmodernim tendencijama savremene proze, a u mnogo
čemu je ostala nedotaknuta i svim
onim tendencijama koje je moderna
proza imala. Priče iz Međe pre svega nastoje da jezikom, tematikom,
radnjom, likovima ispišu zavičaj i
izgrade vlastiti imaginarni svet Bihora, koji je, kao i ceo Sandžak, stalno nekakva međa i razmeđa vremena i prostora. U krajnje realističnim
događajima iz bihorskih sela, autor
uspeva da uhvati sve one snažno sa-
tirične trenutke koji oslikavaju duh
podneblja kojim se ova proza bavi.
Satira i ironija je osnovni način da
se likovi iz ovih priča izgrade kao
individue koje svoj kontekst, često
bezuspešno, traže u tradicionalnom
kolektivu. Ovo je još jedna od knjiga
koja će zasigurno jako zainteresovati čitalačku publiku poreklom iz
Sandžaka. Knjigu priča Međa svakako će više voleti publika nego kritika, i to ona publika koja će u ovim
tekstovima, u njenom jeziku punom
specifične leksike, kao i u likovima,
uspeti da oživi svoju vlastitu nostalgiju za Bihorom kao zavičajem, koja
će prepoznati svoju svakodnevnicu
i nasmejati se specifičnom humoru
Bihora, ali često i njegovoj tragici
koju ova knjiga nastoji da zabeleži.
Ovu knjigu voleće svi oni koji vole
Bihor, jer je upravo iz ljubavi prema
Bihoru pisana.
dr Nadija Rebronja
Fursatluk i druge priče Seada Ramdedovića
Kao i većina pisaca, Sead Ramdedović se prvo okušao u poeziji.Još sa sedamnaest godina, u svom rodnom
mjestu – Petnjici, objavio je dvije knjige stihova. A onda
je nastupilo zatišje koje je trajalo skoro deset godina, da
bi se zatim pojavio kao puno zreliji i literarno potentniji.
To vrijeme Sead Ramdedović, očito je, nije uzalud “traćio” već je čitao i iščitavao da bi se naoružao znanjem
koje je prijeko potrebno onome ko se kani baviti ovim
nepredvidivim i često rizičnim poslom. Mnogo je danas
ljudi koji pišu; mnogo je onih za koje znamo da to rade
a ima ih, zasigurno, još i više koji, u svojoj anonimnosti
i slatkoj tišini, ispisuju stranice i stranice sanjajući da
postanu veliki pisci. Međutim, isuviše je malo uspješnih.
Put do uspjeha, pored talenta, bez kojeg ništa ne biva,
zahtijeva velika odricanja i rad.
U ovih desetak priča koje nam nudi Sead Ramdedović, na mnogim mjestima imamo pravi filigranski vez,
što nas uvjerava da njegov posao neće biti uzaludan i da
će tradicionalno bihorsko pripovijedanje koje je započeo
Ćamil Sijarić a uz njega i poslije njega mnogi nastavili,
dobiti još jednog majstora kojem će se diviti generacije
čitalaca, kojih će, nadam se, biti i koje internet revolucija
April, 2014.
neće pobrisati sa kreativno-čitalačke scene.
U svakoj priči ovaj mladi pisac započinje radnju posve obično, kao da se u njoj i neće desiti nešto što će nas
ostaviti bez daha i pokrenuti u nama drhtaje duše, ali s
malo čitalačkog strpljenja doćićemo do velikih užita kakve je u stanju da pruži jedan književni tekst.
Sead Ramdedović se odlučio za pripovijedanje, a ne
za “pametovanje”, što je dobro i za autora i za čitaoca!
I ono što posebno raduje i što se opravdano očekivalo – u dijaspori stasavaju pisci nasvom jeziku. Neki od
njih (stasavali su i) stasavaju na moje oči: Nijaz Hajdarović, Edit Agović, (SeadRamdedović), Remzija Hajdarpašić, Selva Ramčilović – Šabotić, Ruždija Osmanović, a i
FeridMuratović je ispisao stihove, narodski kazano “za
svoju dušu”, ali je dodirnuo srca mnogih čitalaca. Pomenuo sam samo neke iz svoje najbliže okoline.Svakako,
ima ih još i nadam se biće ih sve više, a iz tog buketa ruža
neke će se rasplamsati u svom cvatu i zamirisati onim
mirom koji doseže dalje od avlijskih međa. Predviđamo
to i autoru ove knjige. Ja toliko o knjzi Seada Ramdedovića. On je napotezu!
Faiz Softić
53
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Sevdah Esada Merulića
Ja i dalje čekam
Merulić
U
mu­zič­kom stu­di­ju „Dre­
še­vić” u Pod­go­ri­ci i produkciji Mu­zič­ke Aso­
ci­ja­ci­je Cr­ne Go­re ovih dana je
snimljen novi CD iz­vor­ne mu­zi­ke
Esa­da Me­ru­li­ća pod na­zi­vom „Ja i
da­lje če­kam”.
Na al­bu­mu je osam pje­sa­ma
koje muzički potpisuju: Mir­
sad
Ser­ha­tlić, Slo­bo­dan Bu­če­vac i Esad
Merulić, a tek­sto­ve Ru­ždi­ja Kru­pa i
Aj­din Ra­kić. Aran­žma­ne i pro­duk­
54
ci­ju uradio je Se­nad Dre­še­vić.
- Na ovom al­
bu­
mu se na­
la­
zi pet autor­skih kom­po­zi­ci­ja i tri
iz­vor­ne ob­ra­de, me­đu ko­ji­ma je i
pod­go­rič­ka pje­sma „Mi­li­ca jed­na
u maj­ke”. I ovo­ga pu­ta je sev­dah
mo­tiv, a no­ve kom­po­zi­ci­je i po­seb­
no aran­žma­ni ovaj CD pri­bli­ža­va­
ju ši­rem slu­ša­lač­kom audi­to­ri­ju­
mu - ka­že Me­ru­lić.
Iako je CD iza­
šao nedavno,
Me­ru­lić ka­že da su se već ne­ke
pje­sme iz­dvo­ji­le.
- Ba­la­da „Htje­la ne htje­la” je
već na­šla put do slu­ša­la­ca, do­bi­
jam po­zi­ve sva­kog da­na u ko­ji­ma
baš nju iz­dva­ja­ju što mi je po­seb­no
dra­go. Tu je ta­ko­đe i pje­sma „Ja i
da­lje če­kam” po ko­joj je al­bum do­
bio ime - is­ti­če Me­ru­lić.
Pre­ma nje­go­vim ri­je­či­ma u
pla­nu je usko­ro i ekra­ni­za­ci­ja jed­
ne nu­me­re, ali i kon­cert u Pod­go­
ri­ci.
April, 2014.
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
Milica u novom ruhu
Izražavajući zadovoljstvo što
je učestvovao u radnom i finalnom
oblikovanju kompozicija za novi CD
Esada Merulića, kompozitor i aranžer Senad Drešević ističe da je i u
svim pjesmama sačuvana izvornost.
- Smatram da je projekat postigao svoj cilj time što se sačuvala izvornost u smislu sevdaha,
posebno kod već poznatih starih
pjesmama, a kod novih kompozicija je data inspiracija i prostor
nama autorima tekstova muzike i
aranžmana da na toj liniji razvijamo nove muzičke ideje prilagođavajući pjesme široj slušalačkoj publici. Posebno smo vodili računa
da i nove pjesme zvuče u maniru
izvornog sevdaha, do duše, u modernijem aranžmanu. Esad je to
otpjevao izvrsno, karakterističnim
tenorom i osobenim finesama pjevanja, tako da mi je bilo zadovoljstvo producirati ovaj album. Mislim da se Esad definitivno poslije
ovog albuma pozicinirao kao jedan
od najboljih izvođača ovog žanra
muzike ne samo u Crnoj Gori već
i šire. Kada su u pitanju pjesme
izdvojio bih teksove numera: “Zlatija”, “Htjela ne htjela” i “Ne miriše đul avlijom”. Među obradama
posebnu pažnju zaslužuje “Milica
jedna u majke” koja je i vokalno i
aranžmanski suptilno osvježena.
To potvrđuju i pohvale kolega i poštovalaca sevdaha, ističe Drešević.
Aranžer koji je radio sa najpoznatijm crnogorskim izvođačima
moderne i izvorne muzike, dobijao
više nagrada na festivalima kaže
da mu je CD Esada Merulića među
najdražim u dosadašnjem radu.
Pripremu i objavljivanje novog CD-a iz­vor­ne mu­zi­ke na ovim
pro­sto­ri­ma fi­na­nsij­ski je po­dr­žao i
Fond za za­šti­tu i ostvarivanje ma­
njin­skih pra­va u Cr­noj Go­ri.
E.P.
April, 2014.
Senad Drešević
Omot novog albuma
55
Priča
Revija FORUM
Priča
Revija FORUM
Fetival priče inspirisane Bihorom: Trećenagrađena priča 2013.
Bilo dijete
i nema ga više
Autor: Mehmed Đedović
Niko ne može samo tako nestati, bez
traga, kao da je hava“, mislio je Rifko
zagledan u raštrkane krovove u podnožju Klanca.
Uzdahnuo je. Sve je manje
kuća, sve su rjeđe, starije, oronule
su, ugasile se, i kuće i ljudi u njima.
Mladost napušta prelijepe predjele Bihora. Odavde se odlazi u potrazi za boljim životom, a vraća da bi
se umrlo, da se kosti ostave u zemlji
koja ih je dočekala kada su pravili
prve, nesigurne korake.
Sjedio je na golemoj stijeni u
kojoj bi neko sa malo više mašte
prepoznao glavu orla. Sjedio, pušio
i razmišljao.
Bio je sam, tako je najlakše puštao mislima da se igraju i hvataju
jedna drugu u zamku.
Dugo nije došao u svoj rodni
kraj. Bolje da nije ni sada jer on dolazi tamo gdje se desi nevolja.
Ljudi se ne mijenjaju, vole krv,
56
ubijanje, vođe i ratove. On je novinar
koji svojim čitaocima nudi živu priču, sa lica mjesta. Nesreća prodaje
novinu; što je nesreća veća, veći je i
tiraž.
Istina, neki od kolega u redakciji Novog lista mu se podsmjehuju.
Afan je jedini koji mu je ono što drugi misle rekao u lice.
- Slušaj me, Rifko, nisi ti policajac, nema potrebe da se toliko uživljavaš u predmet na kojem radiš. Novinar je jedno a zakon drugo, tekst
je moguće napisati i da se ne ode na
lice mjesta. Uostalom, Bihor je tvoj
rodni kraj, znaš svako selo od Godijeva do Vrbice. Misliš da se tu nešto
promijenilo za ovo godina? Nije,
brate, sve je isto, i trava i Jerinina
pećina, i Klanac i ovčari. Sve je pod
nebom isto.
Rifko šuti i gleda ga. Svašta bi
mu mogao reći, ali ne progovara.
Bihorci rano nauče da riječi ne troše uzalud, da ih štede, ko zna kad
će zatrebati. I rekao bi da je kome
drugom, ali Afanu ništa ne zbori, ni
jedne. Ne, zadugo.
Afana je znao još od onda kada
je kao početnik, sav ustreptao i uzbuđen ušao u redakciju Novog lista.
Bio je spreman da mu pomogne. I
pomogao mu je na njegovim prvim
tekstovima koje je urednik nemilosrdno precrtavao i gonio ga da piše
iznova.
Rifko je pošao od samog početka, od izvještaja sa pijace u Podgorici, pa do istraživačkog novinarstva.
Htio je da mijenja svijet, a tokom godina svijet je promijenio njega.
Znao je šta pričaju kolege u
redakciji, ali se nije obazirao na to.
Njihove tekstove čitale su domaćice
dok pripremaju ručak a od njegovih je zavisio tiraž novina. Nije im
zamjerio što su zlobni. Odatle i ta
Afanova primjedba, od njih, nije od
njega.
– Koliko dugo smo nas dvojica
prijatelji? – pitao je Afana, zavaljenog u fotelju.
– Dvadesetak godina, najmanje
– smješkao se Afan otkrivajući zube
pocrnjele od kafe, cigara i loše rakije.
– Neka tako i ostane.
Klepnu ga srdačno po leđima,
prebaci kaput preko ramena i krenu
prema vratima.
– Ako me ko bude tražio, znaš
gdje sam – dobaci.
– Znam – pomirljivo će Afan,
vrteći glavom.
Nijedan pravi novinar zapravo
ne bi propustio tu priču. A svaki profesionalac bi došao na lice mjesta, da
se uvjeri u ono o čemu piše. Niko ne
može samo tako nestati, nigdje, pa
čak ni u Bihoru koji pamti svakakva
čuda.
Bahro Kočan je dječak od nekih
dvanaest, trinaest godina. Kuća njegovog oca se jedva nazire u daljini,
to je ona na četiri vode, sa velikim
dimnjakom iz koga se i sad izvlače
krpe dima.
Tog dana je sa ocem Sejdom
izvodio ovce na pašu. Golemo stado
Sejdo ima, od toga živi čitava familija.
Kao i uvijek, otac u pročelje,
ovce za njim, a dječak na kraju pazi
da koje neiskusno janje ne zaluta.
Sejdo tvrdi da je vidio sina dok se
April, 2014.
vukao uz brdo prema Klancu. Bit
će da je otac bio na istom mjestu na
kojem Rifko sada sjedi, puši i gleda
u raštrkane grmove oronulih kuća,
a dječak u dolini, na makadamskom
putu punom rupa.
Odavde ga je mogao vidjeti, kasnije nije.
Tu su utjerali ovce u Klanac.
Strmo je to i oštro sa svake strane.
Ovce se razbleje i stisnu iz „rijeke“
u „potočić“ pa se stado otegne pet
puta duže nego što jeste. Čak je i pas
Garov bio pri vrhu stada grabeći naprijed. Stotinu puta je Sejdo zažalio
što je najbolje pse ostavio na planini
sa ostatkom stada i jednim ovčarom,
stotinu puta sa dubokim, teškim uzdahom tvrdio da je on kriv.
Ništa Sejdo Kočan nikom nije
skrivio, za čitavog svog paćeničkog
života pa ni sada kad guta pljuvačku a jabučica na grlu ide sporo, gore-dolje. Kriv je jedino sebi i pred
sobom, a tu pomoći nema. Smrknut,
vjeđa navučenih na oči, krije da mu
je teško zbog nestanka sina. I zaplakao bi, zna Rifko kako dišu ovi ljudi,
zaplakao bi da ga nije sramota. On je
muško, a muškarac ne plače šta bilo
da bilo.
Sve mu je ispričao, šta god je
Rifku naumpalo da pita. Ispričao
April, 2014.
polahko, tiho i glas mu ni jednom
nije zadrhtao.
„Dobro se Sejdo drži“, pomisli
Rifko dok je zapisivao u mali blok
ono što je dječakov otac govorio.
Sjedjeli su na trupcima ispod Sejdine kuće, sjedjeli i pričali.
Kada je izašao iz strmog Klanca okupan u znoju, trebalo mu je
vremena da povrati dah i isprati sve
ovce ispred sebe. Kako godine prolaze Klanac je sve visočiji, sve teže
se hrve sa njim.
Ovce izašle, sve jedna se uspentrala, ali dječaka nije bilo. Sjeo je da
odmori, njegov sin možda mokri.
Bahro je volio i da sakuplja rijetke
trave a takvih je u Klancu bilo.
Čekao Sejdo, čekao, ali dječaka
nije bilo. Nestao je.
Tako mu je ispričao Bahrov
otac.
Poslije su tražili, vikali, zvali, ali
ništa. U Klancu im se vraćao njihov
vlastiti zov, kao da se smije njihovoj
muci i nesreći.
- Bahroooo...
- Sineeee...
- Bahrijaaaa...
Ništa. Bilo dijete i nema ga više.
Čekali noćima, tragali danima,
prijavili miliciji i ova dolazila, ispi-
tala, napravila zapisnik i otišla.
Kako tada, tako i danas.
„Koliko li je prošlo, mislim
dana? Koliko ima otkako je dječak
nestao?...“ Čekao je Rifko da mu to
neko kaže, a kad niko ništa o tom
nije rekao, pitao je.
– Ne znam koliko je prošlo,
meni je svaki dan ko godina. Prošlo
je dosta, previše.
To je bilo prvo pitanje na koje
Sejdo, može se reći, nije odgovorio.
Onda se novinar korak za korakom, kreni pa stani, počeo penjati
uz Ciglen. Do Torine, pa u Radmansku klisuru, samo on i blagi proljetni
vjetar koji se ovuda često igrao.
Ugasi cigar o ispucali kamen
i nešto zabilježi u blokčić od kojeg
se nije odvajao. „Hajde ti, Afane, iz
kancelarije uhvati šapat krila ovog
leptira na rubu Klanca. Probaj pa
ćeš vidjeti na šta će to da liči“, pomisli još uvijek pomalo ljut na svoga
prijatelja, zbog odgovaranja da ne
ide u Bihor i da tekst o nestalom dječaku napiše u redakciji, jer, kako on
reče, o tome se već sve zna.
„Zna li se, Afane, jarane?“
– Nije to prvi put, u tim zabitima se svašta događa, čuda tamo nikada nije falilo. Ako ih nema, ljudi ih
izmisle – tako mu je govorio njegov
57
Revija FORUM
prijatelj, koji nikad u Bihor nogom
nije kročio.
Devedesete su Afana Sultanovića iz Bosne donijele u Crnu Goru.
Bježeći od rata narod se rasuo ko što
se pčele raspu iz košnice.
Afan je u Crnoj Gori ostao i
on je bio neki čudan spoj Bosanca
i Crnogorca, i kad je pričao i kad je
radio, a i ponašao se uzimajući i od
jednih i od drugih ono što mu je najviše odgovaralo.
Rifko prekorači uske, duguljaste rupe u zemlji. Učini mu se to odnekud poznato, a onda mu sinu da su
sigurno tu, baš na ovom mjestu prije
par godina arheolozi Crne Gore kopali, tražili, biskali zemlju i pronašli
interesantne stvari. Svi su pisali o
tome – i njihove novine su prenijele
vijest. Pronađena je i sićušna figura
žene isklesane u kamenu.
Dobro se sjećao tog detalja. Pomislio je na svoj kraj, na mjesto gdje
je zakoračio u život, na Petnjicu, pa
i na tog čobana ( jer drugačije teško
da je moglo biti) koji je zanesen ljepotom neke djevojke koja nije mogla
biti njegova, u osami napravio njenu
figuricu. Valjda su ga potjerali vukovi pa mu dragocjena figura ispala,
pokrilo je blato i nanos kamenja, te
ležala u zemlji čekajući da je pronađe onaj ko bude najuporniji.
Sad je Rifat, Rifko, pažljivije
zagledao to mjesto i potvrdio svoju
pretpostavku da se baš tu kopalo, ali
puno šire i dublje nego što je on to
u prvom momentu primijetio. Mala
ali moćna rijeka prosjekla je sebi put
između brda Džilita i Stubice i svašta na tom putu nosila.
Afan je volio reći da novinar
mora znati čitati između redova, jer
počesto tu najviše piše, a on je slušao ono što njegov prijatelj govori,
makar se uvijek i ne slagao sa njim.
Priču o nestanku dječaka Bahra Kočana valjalo je ispričati na taj način,
tražeći ono što do sada nije rečeno.
Rifko podiže glavu milujući pogledom surovu klisuru.
Na tom mjestu je zadnji put bio
kao dječak, sa ocem i – s milicijom.
Tek sad se sjeti, milicija nije
često dolazila i svima je odgovaralo
58
što je to tako, ali tada je bila, tražila
nešto, nije pronašla i otišla svojim
putem.
Nije mogao imati više od deset
godina. Kroz maglu se sjećao knjiga
koje je čitao dok je išao za ovcama.
Put u središte zemlje, Kroz pustinju
i prašumu, Zemlja krzna, Tajanstveni otok... Komplet knjiga Žil Verna
mu je donio daidža one godine kad
ga je uhvatila bolest i kada su svi mislili da neće preživjeti. Čim je malo
prizdravio, glavu nije dizao od knjiga dok ih sve nije pročitao, a onda
ponovo...
Te godine je Ilja pobjegao iz zatvora. Što je bio u zatvoru naš junak
nije znao, a nije smio pitati. Pričalo
se da se krije u Klisuri a nekako je
ta priča došla i do milicije, i ovi su
izbili, desetak njih. Nisu pronašli nikoga, ili nisu znali gdje da traže.
Samo jedno je iz daljine smotrio, da čobanica Hankuša odlazi sa
nekim nepoznatim čovjekom, svaki
dan tako. Onda je kao kroz san čuo
kako majka i otac razgovaraju:
- Porodila se, fala dragom
Bogu...
– ...
– Rodila curicu, pomogla joj
Nazija dok se nije kutarisala.
– Nije im lako samima gore...
– Nije, al› bolje nego da je u zatvoru.
Imao je deset godina ili manje
kada se to dogodilo.
Potom je Ilja poginuo bježeći od potjere, žena mu umrla jedne
hladne jeseni, a za curicu niko ništa
nije rekao, ili nije ni znao.
Svi su uzdisali i vrtjeli glavom
kada se to sa Iljom desilo, kao da su
znali, čekali i eto.
S kamena na kamen, polahko je
napredovao prema vrhu.
Kad je umro njegov otac Ismet
i u njemu je nešto umrlo. Čudna je
bila ta ljubav između oca i sina.
Nikad ga nije zagrlio, pomilovao po kosi, pohvalio kada dobije
dobru ocjenu u školi, ali je Rifko
znao da ga ćutljivi Ismet voli najviše
na svijetu i da bi za njega dao obje
ruke kojima je klesao ljuti kamen za
zidanje kuća.
Pola kuća u selu on je načinio svojim rukama, te i danas stoje
uspravno i čvrsto na svome mjestu.
Ni jedan vjetar ih nije srušio i ni jedan snijeg provalio krovove; čvrste
su te kuće, iste kakav je bio i Ismet
Adrović, jer on drukčije nije ni znao.
Rifat se saplete o korijen i jedva
rukama dočeka da ne udari glavom o
stijenu. Čvoruga na čelu bi njegovim
kolegama u redakciji bila odlična
prilika da mu se smiju iza leđa i još
malo ga ogovaraju, pričaju kako se
igra detektiva a ne novinara. Šta god
da radio Rifat Adrović se nije igrao,
to sigurno.
Ispred njega je u lijevom zidu
klanca bila prostrana Jerinina pećina. Poslije je čuo da je Jerina bila
žena srpskog despota Đurđa Brankovića i nije se mogao načuditi šta je
to nju dovelo u ove krajeve pa narod
po njoj nazvao pećinu.
„Narod k›o narod“, mislio je,
„svašta mu je u njegovoj muci padalo na um. U svemu što ne zna da
objasni vidio čudo, pa i svakakva
imena davao pećinama i brdima. Ko
će znati zbog čega je to baš tako.“
Naspram pećine, sa druge strane klanca, one koja je bila manje strma, zaklonjeni kršom nazirali su se
tamni ulazi u brdo. Pogolemi otvori u kamenu, dovoljni da može ući
ovca ili kakva divlja životinja, možda čak i odrastao čovjek, ako je dovoljno mršav i sitan, kakav je on bio.
Sinu mu kroz glavu čudna misao i on pažljivo zakorači prema
tunelima u stijenju. Ko zna za šta je
to u svoje vrijeme služilo. Možda je
baš Jerina naredila da ih prokopaju
kako bi se neopaženo mogla izvući
iz pećine. Nisu bez razloga neki ovu
oblast nazivali i Jerinin grad.
„Šta li će, Bože dragi, srpska
kraljica u ovoj zabiti, i još u pećini?“
Odbaci tu misao prije nego što
se potpuno i uobličila. Kad se čovjek
osami svašta mu na um padne.
Brzo se popeo do samog ulaza
u tunel. Iza njega je ostala prostrana
Jerinina pećina, gdje su se još nazirali ostaci kamenih zidova, oronulih,
popucalih i odvaljenih. Ti zidovi su
April, 2014.
Revija FORUM
nekada zatvarali pećinu. Tu su bila
vrata, sada je sve zjapilo otvoreno i
pusto, jezivo, ko usta diva.
„Da je te zidove dizao Ismet
Adrović još bi to bilo na svom mjestu“, pomisli Rifko i zakorači u tunel.
Odnekle iz dubine je dopiralo
plavičasto svjetlo. Čuo se zvuk kao
kada krupne kapi vode kaplju s visine. To ga je privuklo unutra, učinilo mu se da ti tuneli ne mogu biti
duboki.
Prevario se i to iskustvo će detaljno ispisati u svom tekstu o nestalom dječaku Bahru Kočanu.
Jedva se uvukao, a kada je to
učinio više nije mogao nazad. Bilo
je usko i tijesno, grebalo ga i stiskalo sa svih strana. Provlačio se samo
uslijed toga što je bio sitan, da je
drugačije ostao bi zaglavljen. Bilo je
mjesta kuda je morao čučnuti, leći,
puzati. Bilo je hladno, mračno, ono
svjetlo se izgubilo, ali je i dalje kapalo, njemu za vrat.
Nije mogao znati koliko je to
provlačenje trajalo. Nekoliko puta je
pomislio da je budala kakve nema i
da će teško izaći iz rupe. Što mu je
trebalo da zalazi tamo odakle je svako normalan okretao glavu?
Izmoren, prljav, pocijepan i
gladan, ipak se uspio provući.
Izašao je na drugu stranu i nije
znao gdje se nalazi. A bila je već noć,
tamna i vlažna, hladna, prava proljetna.
Nije stao da se odmori. Krenuo
je dalje vukući nogu za nogom, sada
već potpuno siguran da je njegov
prijatelj Afan bio u pravu kada ga je
odgovarao od ovog puta. Što mu je
trebalo da baulja i povlači se po planini i kojekakvim rupčagama gdje je
mogao glavu izgubiti?
Ugledao je slabašno svjetlo i
krenuo prema njemu. Ovaj kraj je
uvijek bio pust i nenaseljen. Na ovu
stranu ni ovčari nisu dolazili sa stadima. Niko ovuda nije gazio, ni pod
kakvim uslovima i on je prvi put nogom kročio na mjesto o kojem su se
pričale najčudnije priče.
Mala kamena koliba naslanjala se na krš. Bila je slična onim ovApril, 2014.
Bilješka o autoru
Mehmed Đedović (BiH) rođen je 1971. godine. Piše prozu i poeziju, kako za odrasle tako i za djecu, te književnu kritiku, esejistiku i
novinske tekstove.
Knjige pripovjedaka su mu: Tragovi (Univerzitetska biblioteka
Derviš Sušić Tuzla, 2000); Osluškivanje (Bosanska riječ, Tuzla, 2002,
rasprodato izdanje); Kad se Bulbul vratio (Bosanska riječ, Tuzla,
2006); Sitan trag u snijegu (E-knjiga, PDF izbor pripovjedaka, 2013).
Romani: Sjena kurjaka (Bosanska riječ, Tuzla, 2004); Ime mi je Pahulja
(CPA – roman za djecu, 2008); Vodi je da teče (Bosanska riječ, Tuzla,
2008); Onaj kojeg nema (roman u pričama, Planjax, Tešanj, 2009); Ćopak vodoravno (roman u pričama, Bosanska riječ, Tuzla, 2011); Priče
iz Velike šume (roman za djecu – Planjax, Tešanj, 2012). Poezija: Svjetlo lampe (Maunagić, Sarajevo, 2007); Nešto se čudno događa (Planjax,
Tešanj, 2013).
Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio-roman, te zastupljen u brojnim zajedničkim knjigama (više autora), antologijama bosanskohercegovačke proze, kao i u školskim udžbenicima. Prevođen je na francuski i njemački. Član je Društva pisaca BiH.
čarskim na planini, koje su vukli sa
mjesta na mjesto za stadom, slična
po veličini i ni po čemu drugom.
Pokuca na trošna vrata i ču kretanje. Niko nije otvarao i on pokuca
opet, umoran i gladan.
Vrata škripnuše. Raščupana
žena krupnih, uplašenih očiju držala je u visini glave lampu a u drugoj
ruci neveliku sjekiru.
– Malo vode, ako imate...
Rifko je bio previše umoran da
bi mislio. Kako to da ga je žena pustila u uski kućerak i zbog čega, to
mu nije bilo jasno. Mogla je ne otvoriti, otjerati ga s vrata, udariti onim
što je držala u ruci, po glavi, mogla
je svašta napraviti, s pravom na to.
Došao je pred njenu kuću u pola
noći!
Nije uradila ništa od toga, pustila ga je unutra. Dala mu je vode
i komad pogače, te kozijeg mlijeka i
ovčijeg sira.
Kada je jeo pogled mu se razbistrio. Više nije bio ni toliko umoran.
– Ja sam Rifat Adrović. Hvala ti
što si me pustila u kuću...
Nije odgovorila. Gledala ga je
zelenim očima kao da je čudo. Val-
jda je i njoj dojadila samoća.
Bila je lijepa. Gustu kosu svezala u rep i otkrila dopadljive crte lica.
Iza njenih leđa, u mraku, Rifko
smotri kretanje. Pomjeri se da bolje
vidi. Gledao je u dječaka od dvanaest ili trinaest godina.
– Ne bojte se, ja vam neću ništa učiniti – promuca prvo što mu je
palo na pamet.
Dječak se držao za ženu, za
njenu široku suknju, a onda mu je
polahko prišao. – Kako se zoveš? –
upita.
– Rifat Adrović, prijatelji me
zovu Rifko... A ti?
– Ja...
Žena ga je gledala i Rifko primijeti da mu je blago klimnula glavom.
– Jesi li ti Bahro Kočan?
Dječak je i dalje šutio, pogete
glave.
– Otac i majka su te danima tražili. Misle da si mrtav.
– Moja mama...
– Jesi li ti Bahro?
– Jesam... – promuca dječak a
Rifko opazi da se onoj lijepoj ženi
niz lice skotrlja golema suza...
59
Prenosimo
Revija FORUM
Prenosimo
Revija FORUM
Nezavisni dnevnik „ VIJESTI“,
nedjelja 6.aprila, 2014.godine, rubrika: Kultura, str 14.
Deset najvećih zabluda
iz crnogorske istorije
Autor: Boban Batrićević
1. Sačuvan tron
Ivana Crnojevića!
P
relistavajući ne tako davna
izdanja udžbenika istorije za
osnovne i srednje škole, naići
ćemo na zanimljiv podatak da se tron
Ivana Crnojevića nalazi u Narodnom
muzeju Crne Gore. I ne samo u njima - mnoge publikacije marketinškog
karaktera, obično priručnici za turiste, sadrže istu informaciju. Do prije
tri godine, taj „tron“ je bio izložen u
stalnoj postavci Istorijskog muzeja, a
posjetiocima je pružana nevjerovatna
prilika da se slikaju u vladarskoj stolici crnogorskog gospodara iz XV vijeka! Vauuu.
Kakva turistička atrakcija! Kakav
artefakt! Kakvo bogatstvo! Kakva glupost. Niko nije uspio da utvrdi starost
same stolice, ne postoji ni jedan dokaz
da je ona tron Ivanov, i naravno ne zna
se ko je tvorac ovakve prevare. Kada
se pogleda ornamentika, uviđa se da
ona ne pripada poznom srednjem vijeku, već mlađem periodu, vjerovatno
baroku.
Ključni dokaz da je čitava plasirana informacija obmana, jeste prikaz jednoglavog orla, koji se nalazi
na vrhu trona. A dobro se zna da su
Crnojevići za svoj „logo“ koristili dvoglavog. Pa nije valjda Ivan Crnojević
bio toliko glup ili demokratičan, da na
svojoj vladarskoj stolici insignira tuđe
obilježje.
60
2. Crna Gora je uvijek
bila nezavisna!
Iako datira od vremena dinastije Petrović, ovaj mit i danas egzistira
u krugovima ultranacionalista, bilo
srpskih, bilo crnogorskih. Prvi pokušavaju, da sa ovakvom tezom pokažu
kontinuitet srpske države, i preko tzv.
“srpske Sparte” Crne Gore, dokažu da
ona nikada nije pala pod Osmansko
carstvo. Drugi (pošto nemaju razvijen
mehanizam protiv velikoalbanskog ili
velikohrvatskog nacionalizma), imaju
nešto komičniji motiv - oni žele da prikažu kako su Crnogorci bolji od Srba,
zato što su Srbi porobljeni od strane
Turaka, “a mi nijesmo, no smo se odupirali vjekovima” i zbog toga “pitanje
je, da li bi Srbi danas bili bijele rase,
da su Turci crnci”. Pajtonovski, zaista.
Niti je Crna Gora “srpska Sparta”, niti
su Crnogorci bili nepokorni. Odgovor
leži kod Marksa - u ekonomiji. Kako?
Padom pod osmansko carstvo
1499. godine, Crna Gora kao potonja
južnoslovenska zemlja, gubi svoju
samostalnost. Od tada, ona je de jure
sastavni dio Turske i takva će ostati
do Berlinskog kongresa 1878. godine.
Ipak, de facto, građani Crne Gore imaće znatno slobodniji položaj u odnosu
na čitav balkanski region. Takav status
Crnogoracima nije omogućilo njihovo
superherojstvo ili „nadrasa“, već geografski položaj i nepostojanje obradivog zemljišta u Staroj Crnoj Gori.
Turcima jednostavno, nije bilo
isplativo da kazne nekoliko desetina
hiljada stočara, koji su odlučili da ne
plaćaju porez sultanu, povukavši se u
krševite predjele „đe bi i koza nogu
slomila“. Crnoj Gori je bio propisan
stočarski porez - filurija, koji je zavođen u brdovitim predjelima Osmanskog carstva. Godišnji prihod od crnogorskih podanika iznosio je 100.000
akči, dok su npr. u istom tom periodu,
Turci od Grbaljske soli imali prihoda
od oko 221.000 akči.
Postoje navodi, da je zbog neplaćanja poreza, Porta napravila operativnu procjenu, da vidi isplati li joj
se osvajanje Cetinja i slanje vojske da
kažnjava Crnogorce što ne plaćaju danak. Računica, na bazi pretpostavke,
pokazala je da za opremanje vojske
treba tri puta više sredstava, nego što
je iznosio godišnji prihod od Crne
Gore. Tako da,
Turci da su htjeli, odnosno da su
imali ekonomskog interesa, zgromili
bi Crnu Goru, bez obzira na junaštvo
koje je krasilo crnogorske vojnike.
Crna Gora je bila samo jedna iglena
rupa na brodu Osmanskog carstva,
koji je tonuo. Sve do Berlinskog kongresa, u spoljnoj politici velikih sila,
teritorija Crne Gore tretirala se kao
„pobunjeni dio“ Osmanskog carstva.
3. Turska noga nikad nije
kročila na Cetinje!
Kada putujete po predjelima
Katunske nahije i svratite u neku od
živopisnih kafana, redovno se sa mještanima povede istorijski diskurs. Gotovo svi imaju identično viđenje - Turska noga na Cetinje nikad nije kročila!
Nije drugačije ni sa većinom urbanih
penzionera Prijestonice, „pripadnici-
April, 2014.
ma stare škole“. Ne, pa ne! Nikad Turci nijesu porazili Cetinje! Međutim,
istorijski izvori govore drugačije.
Osmanska vojska, predvođena
Ahmet - pašom, uspjela je da 1712. godine prodre na Cetinje i spali cetinjski
manastir, da bi potom 1714. godine
nova kaznena ekspedicija Numan paše Keprilija, ponovila taj scenario i
izvršila još veća zvjerstva. Treba li pominjati 1785. godinu, kada je skadarski
vezir Mahmut - paša po već ustaljenoj
praksi učinio isto? Ili su lokal patriote u zabludi, ili mi ne treba da se slažemo sa svojim mišljenjem, odnosno
percepcijom? Žao mi je, ali izgleda da
je turska noga čak tri puta šetala Cetinjem.
4. Carev laz
„Bitku“ na Carevu lazu sa pravom bi mogli nazvati - “crnogorski
boj na Kosovu“. Ne zato što je ona
April, 2014.
tobože epohalna, već zbog toga što,
kao ni Srbi za Kosovo, ne možemo
istorijskim izvorima dokazati da se
ona dogodila. Čitava priča oko bitke
na Carevu lazu ovjenčana je mitološko - fantastičnim legendama, koje bi
mogle poslužiti kao dobar scenario
za stripove ili akcione filmove o nekom crnogorskom superheroju, poput
Fleš Gordona ili Sandokana. Iz sačuvanih izvora, može se utvrditi, da je
pomenute 1712. godine, Ahmet paša sa
20.000 ljudi napao Crnu Goru, osvojio
Cetinje, i dobio priznanje pokornosti
od nekih plemena.
U tim operacijama, Turska vojska
imala je gubitaka. Narodna „mudrost“,
odnosno predanje, nastalo nekoliko
decenija nakon događaja, uspjelo je da
čitavu ovu priču preokrene - da Turci
nijesu došli do Cetinja i da je na Carevom lazu oko 8.000 Crnogoraca pobilo 60.000 Turaka! Pa i sve, da su Turci
bili goloruki, ne bi valjda svi izgunuli.
Ipak, ima istoričara a i “istraživača”,
koji pretenduju da budu istoričari,
koji tezu o Carevom lazu i dalje brane,
mada ne u ovakvoj formi. Naravno, oni
dolaze iz redova nacionalista.
Ono što je objektivnim istoričarima najvitalnije za njihovu rekonstrukciju, jesu izvori koji su nastali u tom
periodu ili neposredno poslije njega.
Prema stranim (mahom mletačkim)
izvještajima, kada je u pitanju rat iz
1712. godine, vidi se da su se Crnogorci očajnički odupirali turskoj vojsci i
nanijeli joj gubitke prilikom prodora
vojske na Cetinje. U svim pomenutim
izvorima, borbe između Crnogoraca i
Turaka ne vezuju se za jedan lokalitet.
Da nema drugih izvora, nastalih
mnogo kasnije, pitanje Careva laza u
našoj istoriografiji ne bi se ni postavljalo. Nažalost, svi ovi dokazi nijesu
uvaženi u našoj prosvjeti, pa se u udžbeniku istorije za treći razred gimnazije iz 2003. godine, na strani 75 pro-
61
Prenosimo
vlači rečenica: „I pored crnogorske
pobjede na Carevom lazu...“ Mada, u
državi gdje je kao ministar prosvjete
moguć Miodrag Stijepović, vjerovatno
je moguća i ova bitka.
5. Istraga poturica
Glavna tema “Gorskog vijenca”
je istraga poturica, odnosno pokolj i
istrebljenje nepravoslavnog stanovništva u Staroj Crnoj Gori, svojevrsan
mit iz naše istorije. Dobar dio domaće javnosti i dalje vjeruje da je to bio
stvaran događaj. Naša istoriografija
mučila je velike muke, dok konačno
nije priznala da je “Istraga” samo imaginarni događaj, koji je služio da potkrijepi tvrdnje vladalačke porodice
Petrović o tome da - Crna Gora nikada
nije potpala pod Osmansku vlast, iako
su dobro znali da je Đurađ Crnojević
turskom sultanu priznao suverenstvo
nad njom.
Što se tiče “Istrage”, o samom
događaju nema nikakvih neposrednih
podataka. Od domaćih izvora sačuvan
je zapis vladike Danila u prepisu, u
čiju se autentičnost sumnja. U samom
dokumentu postoji niz nelogičnosti, o
tome kako je šačica “hrabrih” izvršila
ovaj poduhvat. Niko od učesnika “sa
naše” strane nije stradao, samo je jedan akter bio ranjen, dok su svi sljedbenici Alaha u cetinjskom i ćeklićkom
kraju, stradali i prognani. Možda bi
ovih „7 veličanstvenih” Crnogoraca uspjelo da za jednu noć izvrši ovu
specijalnu misiju, da su imali letilice i
obuku britanskih SAS jedinica.
Da je ovo samo imaginaran događaj, potvrđuje i kasniji prelazak
vladike Danila preko turske granice,
jer da je bilo kakvog pokolja muhamedanskog stanovništva, sigurno je
da on ne bi mogao slobodno kročiti
na osmansko tle. Istragu poturica do
Njegoševog doba, u pisanim dokumentima niko nije pomenuo. Postoji
samo pjesma o “Badnjem večeru”,
koju je po svoj prilici spjevao Petar I, a
dotjerao Sima Milutinović. Pored ovih
činjenica, mnogi krugovi bliski pravoslavnim crkvama, danas u Crnoj Gori
ne žele da priznaju da ovog egzodusa
62
Revija FORUM
nije bilo, već ga čak opravdavaju, jer
su islamizirani pravoslavci tog doba
“prodali vjeru za večeru.”
6. Crnogorci su Srbi po
Zakoniku knjaza Danila
Ako je ijedan član nekog Zakona
bio sklon zloupotrebama i manipulacijama, onda je to član 92 Danilovog
Zakonika. Mnogi srpski nacionalisti i
velikosrpski istoričari, pokušavali su
da dokažu da je knjaz Danilo u svom
Zakoniku unio ovaj član, kako bi istakao da su Crnogorci srpske narodnosti.
Na osnovu upoređivanja rukopisa Zakonika, i teksta koji je objavljen u
Novom Sadu 1855. godine, uz korekturu Milorada Medakovića, uočavaju se
bitne razlike - U rukopisu Zakonika,
početak člana 92 glasi: “I ako u ovoj
zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine
pravoslavne…”, dok se u štampanom
primjerku navodi: “Iako u ovoj zemlji
nema nikave druge narodnosti do jedino srbske i nikakve vjere do jedine
pravoslavne istočne…”. Koja vam je
verzija autentičnija, sami prosudite.
7. Pohara Bjelopavlića i Kuča
Političko djelovanje knjaza Danila, u kasnijoj interpretaciji, bilo je izloženo mnogim tendencioznim tumačenjima, koja su imala najmanje dodirnih tačaka sa naučnim metodološkim
pristupom. Kao jaka centralna figura,
koja je na bazi autokratije zavela red i
poštovanje zakona u Crnoj Gori, Danilo Petrović imao je veliki broj oponenata. Nakon pobune Pipera, sredinom
1854. došlo je do pobune Bjelopavlića
protiv knjaza Danila. Organizatori su
bili Risto i Đoko Bošković i Petar Pavićević.
Oni su, namjeravajući da podignu
ustanak, sa grupom pobunjenika zauzeli municijski magazin u manastiru Ostrog. Knjaz je na ovakve poteze
odgovorio slanjem 6.000 vojnika, koji
u Bjelopavlićima nijesu naišli ni na
kakav otpor, jer su glavni zavjerenici
pobjegli na tursku teritoriju. Aktuelna
vlast, smatrala je da se dio Bjelopavlića pobunio na podsticaj skadarskog
Osman - paše.
Iako u arhivalijama nema dokaza
koji bi tačno ukazali na uzrok pobune, u nekim istoriografskim radovima, pamfletskog karaktera, kao uzrok
pobune navodi se - silovanje bjelopavlićkih žena u manastiru Ostrog (!)
od strane perjanika knjaza Danila, na
Trojčin dan. Osnovni izvori na koje se
ti autori pozivaju su pristrasna svjedočanstva Danilovih protivnika.
Ipak, da nikakvih zločina i silovanja u manastiru Ostrog nije bilo, potvrđuje francuski konzul Ijasent Ekar,
koji navodi da je došlo do incidenta između perjanika i Bjelopavlića, ali zato
što su ovi po naredbi knjaza Danila
namorali bjelopavlićke žene da igraju
sa njima u crnogorskom kolu, što su
vođe pobune iskoristile kao izgovor
da pokrenu ljude na oružje.
Francuski diplomata takođe ističe da u Crnoj Gori postoji velika grupa ljudi koja je neraspoložena prema
knjazu, te da su vođe pobune u Bjelopavlićima, pripadnici ove grupacije.
Nakon ovog stranog svjedočanstva,
jasno se ukazuje da nema osnova za
tvrdnju da je knjaz Danilo naredio silovanje. Jedino je izgleda bilo primoravanja bjelopavlićkih žena da igraju
u kolu s perjanicima, što je kod Bjelopavlića, s razlogom, moglo izazvati
nezadovoljstvo.
Ovo nezadovoljstvo svakako nije
moglo biti razlog da grupa Bjelopavlića opljačka državno oružje i priprema
ustanak. Razlog za pobunu stariji je
od ovog događaja, a izmišljene priče o
silovanju, samo su trebale da prikriju
stvarne motive pobunjenika i njihovo savezništvo sa skadarskim pašom.
(Andrijašević, Knjaz Danilo - Politički
spisi, str. 35)
Neistine o pohari Kuča, morbidnije su od ove. Javno mnjenje pretrpano je radovima angažovanih istoričara, koji iz ličnog animoziteta prema
knjazu Danilu, pokušavaju da umanje
njegov državnički značaj, služeći se
izmišljotinama iz pohoda na Kuče.
Upotrebna vrijednost tih pamfleta,
jednaka je onoj koju ima toalet papir.
April, 2014.
Prenosimo
Revija FORUM
Do “čuvene” pohare došlo je 1856.
godine, kada su odredi crnogorskih
vojnika krenuli u obračun sa dijelom
Kuča naklonjenih Turcima, odnosno
skadarskom paši. U tom periodu, u
Crnoj Gori vladala je velika glad, što je
paša vješto koristio, motivišući Kuče
da se odupru centralnoj vlasti knjaza
Danila.
Takvu turkofilsku politiku Kuča,
i periodične napade njihovih odreda
na okolni pravoslavni živalj, zvanično
Cetinje nije moglo dozvoliti. Francuski konzul u Skadru, naveo je da
je pobuna u Kučima podstaknuta od
osmanskih vlasti u Podgorici! Nakon
intervencije u Kučima, komandant
crnogorskog odreda Mirko Petrović,
poslao je pismo knjazu Danilu u kome
kaže da je likvidirano 50 pobunjenika.
Mnogo godina kasnije, vojvoda Marko Miljanov, koji je u vrijeme pohare
svojih Kuča bio perjanik na Cetinju
i mirno čuvao stražu svom knjazu,
zbog svađe sa Petrovićima, zapisuje
da je do obračuna sa Kučima došlo
zbog toga jer su oni odbili da plaćaju porez (!), što je uvrijedilo Danila.
Smajli.
Na osnovu onoga što je čuo (!),
Marko u svojoj knjizi o Kučima piše
da se govori (!) da je ubijeno 243 Kuča,
od čega samo 17 odraslih muškaraca,
dok su ostatak bili nejač, žene i starci.
I pri tome ne optužuje čitav crnogorski odred, već pojedine Crmničane i
Vražegrmce. Plemenska posla.
U svakom slučaju, navodi Marka
Miljanova ne mogu se smatrati vjerodostojnim, a u njegovom djelu se čak
i ne pominju knjaz Danilo i vojvoda
Mirko kao naredbodavci zločina nad
neborbenim stanovništvom. To sve
nije smetalo našim tendencioznim hirurzima prošlosti, da objavljuju “monografije” tipa Zeko Mali, gdje frenetičnim lažima raspiruju istorijske
neistine.
Na taj način jeftino nastoje postati intelektualci, preko priča o klanju
beba i bacanju djece u vatru. U tom
periodu, Crnogorci takvu praksu nijesu primjenjivali ni nad muslimanskim
stanovništvom, već su strogo vodili
računa kada je u pitanju čast žene i
April, 2014.
nedužnost djeteta. Izgleda da se crnogorskoj istoriografiji nije isplatilo pozno opismenjavanje Marka Miljanova.
8. Na Skadru poginulo 12.000
Crnogoraca!
Suludi napad na Skadar 1912/13.
godine, poljuljao je ugled dinastije
Petrović, ali i mnoge crnogorske domove zavio u crno. Nakon Podgoričke skupštine, i gašenja države Crne
Gore, mnogi oponenti kralja Nikole
predimenzionirali su njegove greške.
Od tada, gotovo do danas održava se
informacija da je pod Skadrom život
izgubilo 12.000 Crnogoraca.
Ovaj podatak može se smatrati
najvećom obmanom i neistinom u novijoj crnogorskoj istoriji. Prema zvaničnim podacima, Crna Gora je u cjelokupnom Balkanskom ratu imala 3.000
poginulih i 6.500 ranjenih. Dakle,
mnjenje je od 1918. godine pumpano
uveličanom cifrom od čak četiri puta.
Ako ne vjerujete ovim podacima, pitajte najstarijeg člana vaše familije - đede,
kolko je poginulo ljudi na Skadar?
9. Kralj Nikola “izdajnik”!
Suplent istorije, dr Radovan Perović - Tunguz je 1912. godine štampao brošuru pod pseudonimom Herzog von St. Sava, u kojoj je objavio
izmišljeni “Tajni ugovor Crne Gore sa
Austrijom” i datirao ga (12. juna 1907)
u Beču, sa falsifikovanim potpisima
knjaza Nikole i austrijskog cara Franca Jozefa I. Ovaj falsifikat je kasnije
mnogo puta preštampavan i korišten
kao dokaz “izdajničke politike” kralja
Nikole, u cilju kompromitacije dinastije Petrović i krugova oko nje.
Tek nakon više od pola vijeka,
istoričar Risto Dragićević je u cjelini
razobličio ovaj falsifikat, u čemu mu
je značajno svojom izjavom pomogao
Radovanov brat Danilo. (Rastoder, Buduća prošlost, 113). Dragićević je utvrdio da je Perović, ne samo falsifikovao
dokument, već da je u tom poslu pogriješio, jer je unio potpis jednog austrougarskog zvaničnika, koji je nekoliko dana prije 12. juna, bio smijenjen
sa funkcije. I pored Dragićevićevog
dokaza, i dan danas se prilikom napada na kralja Nikolu, kao argument koristi ugovor sa Austro - Ugarskom, kao
dokaz njegove “izdajničke politike”.
10. Marko Daković poginuo kad ga
je zlatna poluga udarila u glavu
Kada je otpočelo bjekstvo Vlade i
kralja Jugoslavije, aprila 1941. godine,
došlo je do pogibije Marka Dakovića.
U narodu je ostalo da se priča, kako
je poginuo u avionu koji je poletio iz
Nikšića, tako što ga je udarila zlatna
poluga u glavu. Vjerovatno je da su
komunisti imali motiv da ovakvu neistinu prošire, kako bi diskreditovali
predstavnike vlasti kraljevine Jugoslavije, odnosno da dokažu da su ovi
mislili samo na novac i dragocjenosti.
Međutim, ova teza je veoma prijemčiva i uskogrudim crnogorskim ultradesničarima.
Oni Dakovića gledaju kroz prizmu bjelaš-zelenaš. I jeste, Marko je
bio bjelaš, ali bjelaš koga su srpske
vlasti zadržale na granici da ne bi prisustvovao Podgoričkoj skupštini, iz
straha da ne bi agitovao protiv bezuslovnog ujedinjenja i monarhizma. I
jeste bio je bjelaš, ali bjelaš - republikanac i čovjek koji je sa 16 godina imao
hrabrosti da organizuje protest protiv
autokratije knjaza Nikole. I jeste, bio
je bjelaš, isto kao i Sekula Drljević na
početku. I jeste, bio je bjelaš, ali bjelaš
koji je zbog razočaranosti politikom
Karađorđevića, napustio istu 1920.
godine.
Tek se pred Drugi svjetski rat
vratio u politički život, kao ministar
pravde u Vladi kraljevine Jugoslavije.
Za Dakovića, Miloš Crnjanski u svojim Embahadama piše da je bio najpošteniji među svim predstavnicima
vlasti! U toj knjizi, Crnjanski ističe da
Marko nije umro tako što su ga udarile poluge Narodne banke, već da je
poginuo u Grčkoj, ispavši iz pogođenog aviona i udarivši glavom o kamen.
Možemo pretpostaviti, da su oni koji
su pronijeli neistinu o zlatu, zlato pomiješali sa “dragim” kamenom. Tako
je to u Crnoj Gori.
63
Prenosimo
Revija FORUM
Vikend-četnici
ponovo jašu
Ima neke magije u sjećanju na prvu mladost. Čak i kad ste imali tu
nesreću da je provedete u rijetko gadnoj kombinaciji određene epohe
i određene geografske lokacije, ako se izvuče živa glava, zrno pameti
i, što se kaže, fizički integritet, naknadno sjećanje na to vrijeme biva
obojeno blještavilom nostalgije.
Piše: Muharem Bazdulj
K
ako vrijeme prolazi, sve češće se
sa osmijehom sjećam nekih momenata iz perioda između 1992.
i 1995. godine koji, makar i gadni sami po
sebi, prizivaju tu famoznu prvu mladost.
Čudan je bio ondašnji medijski jezik. Mislim, čudan je i ovaj današnji, ali onaj je
bio čudan na drugi način. Zaboravi čovjek
te fraze, a onda ih se ovim ili onim povodom sjeti. Tako sam se i ja, taman uoči nove
2014. godine, sjetio onomad jako frekventne i rasprostranjene fraze: vikend-četnici.
Tako su, sjetićete se, bosanskohercegovački mediji nazivali pripadnike paravojnih
formacija koji su radnim danima obavljali
svoje redovne civilne radne dužnosti izvan
Bosne i Hercegovine, a onda vikendom
dolazili da ratuju i kradu. Radijska ratna
verzija “Top-liste nadrealista” emitovala je
čak i satiričnu pjesmu čiji je (fiktivni) izvođač bio stanoviti (fiktivni) vikend-četnik
po imenu Đole Holidej, a koja je išla ovako: “Poručnik mi dao značku/za uspješnu
sinoć pljačku/sad sa značkom paradiram/i
civile bombardiram”. (Čudo je pamćenje.)
Ušla je fraza “vikend-četnici” i u zapisnike Haškog tribunala. Primjerice, na suđenju Radovanu Karadžiću, svjedoci koji su
prošli kroz surova maltretiranja u zatvorima i logorima govorili su da su najbrutalniji prema njima bili “vikend-četnici”, a da
su ih istim tim imenom nazivali i njihovi
saborci što su uniformu nosili svih sedam
dana u nedjelji.
Vijest koja me je podsjetila na frazu
“vikend-četnici” je ona za koju ste sigurno
već čuli: “U sudaru dva automobila koji se
dogodio 31. 12. 2013. godine na lokalnom
putu Sremska Mitrovica - Veliki Radinci
poginule su tri osobe, dok je jedna teško
povrijeđena. Prema prvim informacijama,
poginuo je komandant bivše paravojne
64
jedinice Škorpioni Slobodan Medić (47),
njegova supruga Lj. M. (45) i sin D. M.
(17).” “Zatekli smo stravičan prizor: dva
beživotna muška tela ležala su u smrvljenoj tojoti, dok je telo žene ispalo iz vozila.
Tojotu smo morali da sečemo da bismo
izvukli tela muškaraca. Svuda po putu bile
su razbacane dečije stvari, kolica i mleko,
pa smo po mraku tri puta detaljno pretražili teren, strahujući da je u vozilima bilo
i dece, što, na sreću, nije bio slučaj”, rekao je Stevan Pejić, načelnik Odeljenja za
vanredne situacije Sremskog okruga. (...)
Medić je za vrijeme Oluje u Srem stigao iz
Mirkovaca u Hrvatskoj, a u selu Stejanovci je kupio kuću sa imanjem u kojoj su mu
živjeli supruga i sin. Služio je višegodišnju
zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina i bio
je na odobrenom slobodnom vikendu, a
pretpostavlja se da je sa porodicom krenuo kod prijatelja za Sremsku Mitrovicu
na doček Nove godine.”
Zloglasnu globalnu slavu Slobodan
Medić je stekao 2005. godine kad je objelodanjen videosnimak svirepog ubistva šestorice zarobljenih srebreničkih mladića i
dječaka kod Trnova u kojem je učestvovao.
Najpoznatiji “snuff film” iz ratova što su
pratili raspad Jugoslavije doveo je Medića
do optuženičke klupe. Osuđen je na dvadeset godina zatvora. Kako je moguće da zločinac takvog kalibra i zločinac osuđen na
tako visoku kaznu dobije slobodan vikend?
(Da i ne govorimo o tome da zapravo nije
riječ o vikendu, nego o prazničnim slobodnim danima.). Uprava za izvršenje krivičnih sankcija Republike Srbije to objašnjava
ovako: “Pravo za odlazak na vikend i u vreme praznika Medić je stekao posle osam
godina provedenih u zatvoru, računajući i
vreme provedeno u pritvoru. U tom periodu nije napravio nijedan disciplinski prekršaj i juna ove godine je iz zatvorenog dela
KPZ Sremska Mitrovica prebačen u polu-
otvoreni deo.” Ne treba sumnjati da se iz
Uprave za izvršenje krivičnih sankcija lako
mogu pozvati na odgovarajući paragraf odgovarajućeg zakona. “Tu su paragrafi, pa
zagrabi, nek’ isto je i đavolu i đakonu, pa
nek’ se zna”, rekao bi kantautor iz susjedstva Sremske Mitrovice.
Vijest je, naravno, izazvala i već uobičajene ispade internetske logodijareje
anonimnih komentatora. Jedni odaju “počast komandantu”, drugi u saobraćajnoj
nesreći vide božansku intervenciju (dokaz
da “Neko to od gore vidi svi”, da ostanemo
kod Balaševića), treći su pak skloni teoriji zavjere po kojoj je nesreća inscenirana
i po kojoj Medić i njegova porodica i nisu
poginuli nego su pod lažnim identitetom
poslani nekamo da mirno žive na slobodi.
Sve to spada u online-folklor, što zapravo
i nije dostojan ozbiljnije analize i komentara. Ono što, međutim, vrijedi notirati
jest zabrinjavajući globalni i međunarodni oficijelni konsenzus oko ljudskih prava
osuđenih ratnih zločinaca. Prvo je iz Haaga stigla praksa da niko zapravo i ne služi
punu kaznu, nego da se služe dvije trećine
kazne (što, očito, u praksi znači da svakih
eventualnih trideset godina robije valja
računati kao dvadeset, a svakih petnaest
kao deset), a zatim, evo, saznajemo da
nacionalni sudovi ratnim zločincima daju
slobodne vikende i praznike, privilegije o
kojima masa savršeno poštenih i odgovornih blagajnica po tržnim centrima može
samo da sanja. Ima ona čuvena anegdota
iz francuskog parlamenta, gdje je jedan
poslanik, na govor o nužnosti ukidanja
smrtne kazne i nužnosti poštovanja svetosti ljudskog života svog kolege, replicirao
navodno samo jednom rečenicom: “Zašto
gospoda ubice ne bi prvi počeli?” Na tom
se tragu vrijedi upitati, zašto se u praksi
poštivanje ljudskih prava tako lako pretvori o poštivanje prava samo onih najgorih?
April, 2014.
Sport
Revija FORUM
Talenti
Dino Radončić u dresu
kadetske ekipe Barselone
K
ošarkašku karijeru trenutno u Barseloni grade Marko Todorović i Milovan
Drašković, ali je manje poznato da
u mlađim kategorijama katalonskog
giganta briljira još jedan igrač porijeklom iz Crne Gore, petnaestogodišnji Dino Radončić, piše Arena
Dino je sin poznatog crnogorskog rukometaša Damira, a u Barseloni je od septembra prošle godine.
Prije toga je igrao za KK Storm iz
Zrenjanina, gradu u kojem je i odrastao. Trenutno nastupa za kadetsku
ekipu Barse i jedan je od najboljih
igrača u Španiji za svoje godište.
Odlične partije nijesu prošle nezapaženo, pa je i čuvena madridska
Marka odvojila prostor za mladog
Radončića.
,,Barselonino čudo Dino Radončić počinje uspon prema elitnoj
košarci“ naslov je teksta na portalu
Marke, u kojem se opisuju Dinove
maestralne partije na dva turnira za
kadete. Početkom godine, Radončić
je na prestižnom ,,Siutat d’Espluges“
bio MVP turnira, sa prosjekom od
21,2 poena, 8,8 skokova i 2,4 asistencije po utakmici. Istakao se i desetak
dana ranije, na božićnom turniru
,,Gudar Havalambre“, sa prosjekom
od 31 poena i 7 skokova. U pojbedi
protiv Huventuda u finalu upisao je
32 poena i 10 skokova za 25 minuta.
Dino ima i crnogorsko i srpsko
državljanstvo, a bio je na pripremama kadetske reprezentacije Crne
Gore prošle godine. U intervjuu za
jedan zrenjaninski portal, rekao je
da još nije odlučio za koju reprezentaciju će nastupati.
April, 2014.
Radončić
65
Vjerski pojmovnik
Revija FORUM
BIHOR 2013
ZAVIČAJNE
STAZE
Vjerski pojmovnik
Nijjet
Nijjet u arapskom jeziku predstavlja namjeru,
odluku. Islam ne želi da od svog sljedbenika
načini pukog imitatora, koji praktikuje vjeru
jer ga je neko tome podučio, i zaprijetio mu
da tako mora. Nijjet ima dalekosežniju vrijednost na ljestvici karaktera, jer plemenit nijet i
malo djelo zna učiniti velikim, kao što veliko
djelo zna uništiti nedostojan nijet i prizemna namjera.
O
vo je riječ bez koje prve generacije muslimana nisu činili ni prost
korak ni sitno svakodnevno
djelo. Nijjet u arapskom jeziku predstavlja namjeru, odluku. U terminologiji stručnjaka teoloških znanosti, nijjet je: «Ono čime se ibadet (bogougodno djelo) razdvaja od adeta (običaja),
kao i odluka kojom se ibadeti razdvajaju
jedni od drugih.»
U govornoj tradiciji muslimana ovog
podneblja, gdje je religija gradila kulturu, pa
svakako i govornu, riječ nijet je bila u širokoj upotrebi. Onog ko je namjeravao putovati, mogli ste čuti
da kaže: «Imam nijet da krenem sa akšama». Ili, javiše
mi da si nijet učinio da se ženiš.” “Tek što je zanijetio da
posti, javiše mu da mora da krene”.
O kvalitetu karaktera čovjeka ne kaže sve njegovo
djelo, ali govori dosta. A o kvalitetu djela najbolje govore
namjere. Zato i kažu da sve polazi od namjere. Dodao
bih, da sa stanovišta islama, sve počinje od namjere, i sve
se njoj u konačnici vraća.
Da je ovakav pristup realan, govori i prva rečenica
kojom počinje druga po vjerodostojnosti knjiga u islamu.
Buharijeva zbirka vjerodostojnih hadisa, najvjerodostojniji izvor islamskog učenja nakon Kur’ana, imam Buhari
započinje hadisom o nijjetu: “Zaista se djela vrjednuju
prema namjerama, i svakom će čovjeku pripasti ono što
je naumio...”. Drugi teološki velikani među autorima bi
govorili: “Da se ne plašim monotonije ponavljanja, svako
poglavlje o djelima ljudskim bih započeo ovim hadisom.”
Islam ne želi da od svog sljedbenika načini pukog
66
„Sve što se ponese u životu, ne
za to imaju rodni kraj i djetinjstv
Katalog i program VI manifestacije
Festival priče Zavičajne
staze
– Bihor 2014 ROĐE
- VIJEK OD
ĆAMILOVOG
Piše: Enis ef. Burdžović
imitatora, koji praktikuje vjeru jer ga je neko tome podučio, i zaprijetio mu da tako mora. Ovim bi se relativizovala uloga djela i cjelovitog bogoslužja. Time bi se
ibadet - djelo koje se čini Allahu za ljubav, pretvorio u
adet - puku naviku lišenu dubljeg smisla. Muhammed,
s.a.v.s., je rekao:
„Zaista je Allah propisao dobra i loša djela. Pa ko
naumi da učini dobro, pa ga ne učini, Allah mu to kod
sebe upiše da je učinio jedno potpuno dobro djelo.
A ako naumi da učini dobro, pa ga učini, bude mu
upisano deset učinjenih dobara, do sedam stotina dobara, a nekad i mnogi više. A ko naumi
da učini loše djelo, pa ga ne učini Allah mu
to upiše kod sebe kao potpuno učinjeno
dobro djelo. A ako naumi da učini zlo
pa ga i učini, Allah mu upiše kod sebe
učinjeno jedno loše djelo.” (Buhari i
Muslim)
Imam Ahmed bin Hanbel je savjetovao svog sina Abdullaha: „Sinko moj,
nijeti da činiš dobro, jer dok god nijetiš
dobro, na dobru ćeš biti.” Nijjet ima dalekosežniju vrijednost na ljestvici karaktera, jer
plemenit nijet i malo djelo zna učiniti velikim,
kao što veliko djelo zna uništiti nedostojan nijet i
prizemna namjera. Jedan alim je rekao: «Koliko je velikih djela umanjio loš nijet, i koliko je malih djela uzdignuo dobar nijet.»
Valjan nijet ima snagu da naše adete pretvori u ibadete, ako svoje navike budemo izvršavali sa bismilom, u
ime Allaha, radi njegovog zadovoljstva. Sa druge strane,
pokvaren nijet sakriven iza dobrog djela je jedna od najtežih podvala. Jedna mudrost kaže da je istina izrečena s
lošom namjerom je gora od svake laži.
Vjernik koji zna da je najbolji čin i potvrda vjere ono
za šta mu ne treba svjedok da potvrdi ni advokata da dokaže, uzima nijet kao ugaoni kamen i temelj svakog svog
djela. To govori da se o tuđim nijetima ne donosi sud, jer
je to prisna intima između stvorenja i Stvorteljima. Zato
i ostaje da ljudi sude na osnovu djela (vidljivog čina) a
Allah djela vrjednuje prema nijetu, onome što samo On
zna, jer je za sebe u Kur`anu rekao: «On zna i izdajnički
pogled očiju, i ono što grudi kriju.»
April, 2014.
raspisuje:
KONKURS
za
Priču inspirisanu BIHOROM
Član 1.
Cilj konkursa je podsticanje i promocija autora koji savremenim rukopisom mogu ući u krug spisateljskih
sljedbenika Ćamila Sijarića i drugih književnih velikana sa ovog prostora.
Član 2.
Književna nagrada Zavičajne staze – Bihor 2014 – dodjeljuje se za: neobjavljenu priču inspirisanu BIHOROM.
Poželjno je da dužina priče ne prelazi pet strana u Wordu (veličina slova 12).
Član 3.
Konkurs je otvoren do 21. maja 2014. godine. Rezultati će biti objavljeni u medijima, a nagrade dodijeljene na
završnici Festivala priče Zavičajne staze – Bihor 2014, u terminu od 2. do 6. avgusta 2014. godine u Petnjici.
Član 4.
Prispjele rukopise ocjenjuje žiri u sastavu: Safet Sijarić, predsjednik, Bogić Rakočević, član, i Enes Halilović,
član.
Tri najuspjelije priče po ocjeni žirija, biće nagrađene plaketom Festivala i novčanim iznosom od: I – 400 eura,
II – 300 eura, III – 200 eura.
Nagrađeni i odabrani radovi biće štampani u zborniku Festivala.
Član 5.
Autori nagrađenih i odabranih rukopisa, samim učešćem pristaju da ustupe prava na objavljivanje njihovih
priča u zborniku Festivala.
Član 6.
Konkurs je anoniman. Priče se šalju u četiri primjerka, pod šifrom. Šifra treba biti ispisana na poleđini omotnice
u kojoj se priča šalje, kao i na prvoj stranici priče.
U istu pošiljku treba ubaciti poseban koverat označen šifrom, sa zapečaćenim podacima o autoru: ime i
prezime, adresa, broj telefona, email adresa.
Član 7.
Radovi se šalju na adresu: Centar za seoski razvoj Petnjica, 84312,Petnjica - Berane – Crna Gora, sa naznakom:
Za Festival priče Zavičajne staze – Bihor 2014.
Organizatori Festivala priče Zavičajne staze – Bihor 2014:
NVO Centar za kulturu „Bihor“ i Centar za seoski razvoj Petnjica
Email: [email protected]
Kontakt telefon/fax: +382(0)51 238 - 261
NVO Centar za kulturu-Bihor
Avdo Ćeranić - ulje na platnu
Download

Pozicioniranje za državne izbore str 5-7