Glasilo o
duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu
i položaju
Bošnjaka/Muslimana
u Crnoj Gori
Januar, 2011. godine
Broj 17
www.forumbosnjaka.com
Godina VI
U susret popisu stanovništva, domaćinstava i stanova
Kako sačuvati sebe
Kao Bošnjaci ne bismo smjeli čekati da nam drugi rješavaju
naše dileme. Moramo sami sačuvati sopstveno ime, jezik i vjeru.
Moramo dodatno jedni drugima i posebno sugrađanima drugih
nacionalnosti objasniti šta je zaista suština bošnjaštva. Odlučno
se suprotstaviti podmetanjima da je riječ o preferiranju druge
države kao domovine. Sami se takođe, kao i do sada, moramo
izboriti za svoje zasluženo mjesto u društvenoj i državotvornoj
hijerarhiji. Za početak, učinimo to izjašnjavanjem - za sebe,
odnosno za nacionalno ime Bošnjak, za maternji jezik - bosanski (bošnjački), za pripadnost islamskoj vjeri, za državljanstvo
crnogorsko.
Strana 24
Nezapamćene poplave
Pomoć prijatelja
Strana 7
Ko su i od kada Bošnjaci
Crne Gore
Pravo na ime
Strana 30
Orhan Pamuk
Blijedi
san o Evropi
Strana 56
Žabljak Crnojevića, decembar 2010.
Bajramski koktel
Emina Birgen Kesoglu (u sredini) i Husein Ceno Tuzović (lijevo)
sa gostima iz Izmira
Šukrija Žuti Serhatlić i Asim Brkan: Detalj sa koncerta
Rifat Rastoder, Vesna Medenica i Husein Ceno Tuzović
Mirsad Rastoder, Zoran Lutovac ambasador Srbije, Branimir Jukić
- ambasador BiH, i Ramiz Bašić - pomoćnik ministra Vanjskih poslova
web: www.forumbosnjaka.com
mail: [email protected]
[email protected]
Forum
r e v i j a
Revija
FORUM
Sadržaj
Iz našeg ugla
Ostvareni i dalji zajednički ciljevi...................................................... 5-6
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka / Muslimana
Crne Gore
***
Hronika
Nezapamćene poplave
Pomoć prijatelja............................................................................................7
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Sramna odluka Višeg sud U Bijelom Polju
Zločin bez presude.......................................................................................8
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Kakva je poruka skrnavljenja objekata islamske zajednice u Tivtu
Fašizam u našoj avliji................................................................................ 10
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
Skupština Crne Gore: Izmjenjen Zakon o popisu stanovništva
Nacija na prvom mjestu............................................................................ 11
Nacionalni savjet u susret popisu
Formiran odbor za pomoć građanima.............................................. 11
U Kotoru predstavljeno savremeno stvaralaštvo Bošnjaka Crne Gore
Različitost je bogatstvo.......................................................................... 13
Delegacija Grupe prijateljstva Skupštine Crne Gore u posjeti Turskoj
Visoko međusobno uvažavanje.............................................................. 14
Delegacija Skupštine Crne Gore i Bara u posjeti Izmiru
Povelja o prijateljstvu........................................................................15-16
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, Rifat Rastoder i ambasadorka Turske u
Crnoj Gori Emina Birgen Kesoglu u posjeti Opštini Berane
U Petnjici ulica crnogorsko-turskog prijateljstva......................17
Tuzi
Obnovljena Nizamska džamija............................................................... 18
E-mail:
[email protected]
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Adnan Prekić
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Pljevlja
Restauracija minareta Hadži - Hasan džamije................................. 19
Štampa:
Grafokarton, Prijepolje
U znak uspješne saradnje FORUM-a i TIKE
Zahvalnica Kalkanu................................................................................... 20
Tiraž: 2000
Iz Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori
Pomoć u izgradnji Islamskog centra u Baru.................................. 22
Promocija Foruma u Petnjici
Doprinos spoznaji sopstvenih vrijednosti....................................... 23
Januar, 2011.
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum
se upisuje u evidenciju medija.
3
Forum
r e v i j a
Kritičke paralele
U susret popisu stanovništva, domaćinstava i stanova
Kako sačuvati sebe................................................................................24-28
Piše: Rifat RASTODER
Uz najavljeni popis stanovnistva u Crnoj Gori
Popisom do realne slike društva........................................................ 29
Piše: Dr Nail Draga
Ko su i od kada Bošnjaci Crne Gore (III dio)
Pravo na ime.............................................................................................30-33
Rifat Rastoder
DRUŠTVO
Tragom naših inicijativa
Kasne oni koji bi trebalo da predvode............................................... 35
Piše: Omer Mehmedović
Foto zapis sa tradicionalnih bajramskih susreta u Podgorici
Raskošni užitak......................................................................................36-37
Piše: Emir Pašić
Šukrija - Žuti Serhatlić, dobitnik 19-to decembarske nagrade Glavnog Grada
AH, MERAKA..................................................................................................... 38
Piše: Husein-Ceno Tuzović
Goran Musić, reditelj i fotograf
Ravnoteža pravde....................................................................................... 39
Piše: Kemal Musić
Šeća Hajdarpašić, starica sa Obrova kod Bijelog Polja
Sama pod oblacima.................................................................................... 40
Kemal Musić
Kutak za dokone
Hise..............................................................................................................41-42
Piše: Ervin Spahić
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Intervju: Faiz Softić, književnik i scenarista
„Čovjek na rasputici”...........................................................................43-45
Slobodan Vukanović, Pobjeda
Kulturno - arhitektonske vrijednosti petnjičke džamije
Jedinstvena na Balkanu......................................................................46-48
Piše: Arh. Irfan Ramčilović, dipl.ing.
Sehara Ibiša Kujevića
Ispod vela zaborava.................................................................................. 49
M.Rastoder
Nepoznato o poznatom u Podgorici
Taba(h)ana i u njoj Tabački most........................................................... 50
Piše: Abdulah Bato Abdić
Posjeta Bošnjačkom savezu u Americi
Album iz Njujorka..................................................................................51-55
Piše: Mirsad Rastoder
Prenosimo:
Blijedi san o Evropi...............................................................................56-57
Piše: Orhan Pamuk
Vjerski pojmovnik, pojam i
Hadis................................................................................................................ 58
4
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Iz našeg ugla
Ostvareni i dalji
zajednički ciljevi
Minula je još jedna godina krupnih
izazova i dešavanja, naročito u procesu
temeljenja nove političke, ekonomske
i ukupno društvene stvarnosti Crne
Go­re. Kruna sveukupnih aktivnosti sv­
akako je pozitivni odgovor Evropskog
parlamenta, kao i Evropske Komisije o
kandidaturi Crne Gore za punopravno
članstvo u Evropskoj Uniji.
Sve iole objektivnije analize pot­
vrdiće da je u stvaranju pozitivnog
evropskog imidža Crne Gore, veoma
znaćajan i udio Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore.
Forum Bošnjaka/Muslimana Cr­
ne Gore je osnovan avgusta 2002.
godine sa ciljem da objektivnim
iden­tifikovanjem položaja Bošnjaka/
Mu­sl­i­mana u Crnoj Gori, doprinese
oč­­uvanju njihovog nacionalnog i kulturnog id­­entiteta i, nadasve, njihovom
boljem upoznavanju, razumijevanju i
zbližava­nju sa ostalim narodima u Cr­
noj Gori i okruženju. Za svoje ciljeve
Forum, kao predstavnik civilizovanog
nacionalnog kolektiviteta, svjestanog
autohtonosti i vjekovne utemeljenosti
u društvenom i državotvornom biću
Crne Gore bori se otvorenim dijalogom
i svestranuom komunikacijom sa svima koji baš­tine demokratske i civilizacijske stan­darde.
U minulom višegodišnjem radu,
težište aktivnosti Foruma, bilo je us­
mjereno ka ustavnopravnom i opštem
utemeljenju i afirmaciji multik­ultur­
alnog i multinacionalnog bića Cr­ne
Gore, kroz stvaranje političke i ukupne klime za razumijevanje i primjenu
evropskih standarda iz ove oblasti.
Januar, 2011.
Članovi i prijatelji Foru­ma stvaralastvom podsticu kreiranje društvenog
ambijenta u kome ce se svaki dobro-
“Na putu”, ulje na platnu: Mufid Isler
namjeran covjek osje­ćati prijatno, slobodno, da svojim identitetom osnazi
ukupnu vrijednost zivota u Crnoj Gori,
5
Forum
r e v i j a
Iz našeg ugla
pa nije cudo sto se Forum smatra sredistem dijaloga razlicitosti. U tom kontekstu s po­nosom ističemo cinjenicu
da je Fo­­rum u saradnji sa Almanahom
imao presudnu ulogu u vraćanju tr­ad­
icion­alnog nacionalnog imena Bošnjak. Upravo na inicijativu Foruma,
organ­izovan je u podgoričkom Hotelu
«Crna Gora», 22. marta 2003. godine
veliki skup istaknutih prvaka iz reda
ovog naroda, koji su se u formi posebne deklaracije, jednodušno opredijelili
za reafirmaciju svog tradicionalnog
na­cionalnog imena Bošnjak, što je,
po­tom, upečatljivo potvrđeno i na popisu stanovništva.
Ništa manje značajan doprinos Fo­
ruma bili su i:
- predlozi za pripremu i donošenje
prvog zakona u Crnoj Gori o ljudskim i
manjinskim pravima.
- predreferendumsko strucno raz­
m­atranje i javno iznosenje stavova
“Ka­kvu Crnu Goru želimo?”. Suština
svih poruka je - nedvosmislena pod­
rška istorijskom i demokratskom pr­
avu Crne Gore na reafirmaciju pune
državnosti i utemeljenju Crne Gore
kao države svih njenih građana i naroda.
Forum Bošnjaka/Muslimana je
i tokom priprema Ustava novoobn­
ovljene države Crne Gore svo vrijeme
bio veoma angažovan, posebno sa
pr­edlozima i sugestijama poglavlja lju­
dskih i manjinskih prava, koje se cijeni
i najkompletnijim.
Polazeci od uvjerenja da je za zdr­
avo drustvo veoma bitno tem­eljito
su­očavanje s prošlošću-iz tr­agičnih
zbivanja devedesetih, For­um istrajno
podstice utvrđivanje is­ti­ne o svim zlo­
djelima u bivsoj Ju­go­sl­aviji. Posebno
smo potencirali De­­šava­nja u logoru
za­­robljenika sa dubrovačkog područja
„Morinj“ kod Risna (1991/92); Dep­
ortaciju i likvidaciji izbjeglica iz BiH
(1992/93), Otmicu i likvidaciju putnika iz voza Beograd-Bar na Željezničkoj
stanici „Štrpci“ kod Priboja (1993);
Etničko čišćenje, odnosno terorisanje,
6
ubijanje i progon civilnog stanovništva
sa područja Bukovice kod Pljevalja(
1992-1995); Likvidaciju izbjeglica sa
Kosova u mjestu Kaluđerski Laz kod
Rožaja (2000); Pogibije, nestanke i
uopšte stradanja crnogorskih građana
i državljana u sukobima na prostorima
ostalih bivših jugoslovenskih republika i pokrajina.
Prvi put u Crnoj Gori, Forum je 10.
Jula 2010. godine organizovao obilježavanje evropskog Dana sjećanja
na žrtve genocida u Srebrenici, poči­
njenog između 11 i 19. jula 1995.
godine, kada je za samo osam dana
zvjerski poubijano preko osam hiljda
Bošnjaka gotovo svih uzrasta.
Uz zahvalnost Skupštini Glavnog
Grada Podgorice što je na inicijativu
Foruma donijela odgovarajuće odluke
o uredjenu parka na Pobrezju u Sp­
omen park civilnim zrtvama ratova
1991-2001, prilika je i za - ko zna koji
već - apel Ministarstvu za ljudska i manjinska prava da, konačno, zav­rši svoj
dio obaveza - definisanje izg­leda i izradu odgovarajućih odluka, odnposno
formalno otvaranje spom­enparka.
Zajedno sa Društvom crnogorskoturskog prijateljstva i klubovima naših
iseljenika iz Evrope, Turske, Amerike
itd, započeli smo sve intezivniju ko­
munikaciju sa našom dijasporom, je­
dnim od naših možda i najećih uku­
pnih resursa.
Potvrda uvazavanja ukupnog dj­
e­l­­ovanja Foruma nedvosmisleno je
potvrđeno i na proslogodisnjim Ba­
jra­m­skim susretima kada je, kao i pr­
edhodnih godina, koktelu i koncertu
sevdaha prisustvovao veliki broj pr­
edstvanika državnog i diplomackog
kora, kao i veliki broj ugledni sugra­
djana.
Ni u ovoj godini, Forum, zasigurno,
neće posustati. Naprotiv.
Upravo predstoji izuzetno značajni
popis stanovništva, domaćinstava i
stanova. I ako bi neki da ga prog­lase
tek tehničkim, odnosno pukim statističkim pitanjem, radi se o je­dnom od
trenutno najvažnijih akt­ue­lnih pitanja.
I ne, narvno, samo zbog toga što je riječ o prvom popisu u novoobnovljenoj
državi Crnoj Gori, već i zbog toga što
su rezultati svakog mogućeg sličnog
popisa osnov za de­finisanje svake
ozbiljne politike i, po­gotovu, razvoja
društva i države.
I ove godine ćemo, naravno, org­
anizovati sjećanje na bošnjačke i sve
ostale žrtve zločina počinjenih u sukobima tokom posljednje jugoslo­venske
ratne drame, kao i susrete sa dijasporom, tradicionalne bajramske susrete,
tribine osopstvenom nacio­nalnom i
ukupno kulturološkom ide­ntitetu, suživotu sa pripadnici ost­alih naroda
koji čine društveno i drža­votvorno biće
Crne Gore,i itd, itd.
Jačanje međunacionalnog i među­
etničkog razumijevanja posreds­t­vom
prezentacije i afirmacije činjenica o
stvarnom društvenom i državotvornom biću Crne Gore, odnosno afirmacije tradicionalnih vrijednosti življenja
i kulturne baštine naroda koji žive u
Crnoj Gori sa akcentom na očuvanje etničkog, nacionalnog i kulturnog
idetntiteta Bošnjaka, bice i dalje su­
ština svih ovih aktivnost. Mi iz Foruma
nemamo namjeru da se dopisujemo
sa onima koji javno ogovaraju. Fo­rum
je Nevladino udruženje koje doprinosi
upoznavanju, razumijevanju i zbližavanju Bošnjaka/Muslimana, me­­đusobno
i sa ostalim narodima u Crnoj Gori i
okruženju. Naš cilj je da čineći podstičemo odgovor na pitanje, šta još
zajedno možemo uči­niti za uzorno
prepoznavanje i harm­oniju različitosti
u našoj državi, za una­pređenje i uzivanje prava i svih sloboda po evropskim
standardima.
U ostalom, ogledalo Foruma je
Re­vije Forum koja je, vec godinama,
stjeciste i medij za promisljanje, arti­
k­ulisanje i promociju identiteta i po­
ložaja Bošnjaka/Muslimana u Crnoj
Gori, ali i uvijek otvoren za sve koji že­
le i imaju nešto da kažu.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Nezapamćene
poplave
Pomoć
prijatelja
Crnu Goru su, tokom decembra
minule godine, zadesile dosada nezapamčene poplave. Pričinjene štete tom
prilikom, prema još nezaokruženim
procjenam i samo u šest najugroženijih opština (Podgorica - Golubovci i Tuzi,
Berane, Andrijevica, Plav, Kolašin i Danilovgrad) kreće se preko 11,9 miliona
eura. Do štampanja ovog broja Revije,
još nijesu bile pristigle procjene šteta u
opštinama: Nikšić, Bijelo Polje, Mojkovac, Cetinje, Ulcinj, Bar i Plužine.
Kao i u gotovo svim sličnim situacijama, ni ovom prilikom nije izostala pomoć
prijatelja iz država članica NATO-a: Belgije, Češke, Slovačke, Italije, Grčke, Poljske,
Slovenije, SAD-a, Francuske, kao i država
partnera NATO-a: Austrija i Rusija.
Među najznačajnijim kontigentima pomoći je pomoć Vlade Republike
Turske,koja je posredstvom Crvenog polumjeseca u Crnu Goru Uputila 1000 ćebadi, 150 šatora, 850 paketa hrane kao
i medicinski materijal za građane ugrožene poplavama. Takođe, najavljeno je
da će Vlada Turske uputiti u Crnu Goru
i specijalno medicinsko vozilo sa četiri
osobe koje će vršiti preglede stanovništva ugroženog poplavama.
Virpazar
Golubovci
Januar, 2011.
Berane
7
Forum
r e v i j a
Hronika
Neshvatljiva odluka
Višeg sud u Bijelom Polju
Zločin
bez
presude
Specijalno vijeće Višeg suda u Bijelom
Polju, kojim je predsjedavao sudija Šefkija
Đešević, nakon višegodišnjeg simuliranja
istrage i suđenja, 31. Decembra 2010. Godine, tik uoči dočeka Nove 2011. Godine
objelodanilo je oslobađajuću presudu sedmorici optuženih za zločine protiv čovječnosti, počinjene tokom tokom 1992.godine nad žiteljim bošnjačke nacionalnosti sa
područja Bukovice kod Pljevalja. Shodno
ovoj presudi, upravo dok se ostatak zemlje
pripremao da isprati 2010 godinu, stražari bjelopoljskog zatvora ispratili su na kapijama sedam bivših pripadnika policije i
vojske osumnjičenih za zločin u Bukovici.
Zbog navodnog nedostatka dokaza za zločine u Bukovici oslobođeni su bivši pripadnici Vojske Jugoslavije, braća Radmilo (43)
i Radiša (36) D. Đuković, Slobodan Đ. Cvetković (37), Milorad B. Brković (37), Đorđie
S. Gogić (43), kao i policajci Slaviša Č. Svrkota (44) i Radoman T. Šubarić (47).
“Na osnovu svih izvedenih dokaza,
predloženih optužnicom i saslušanjem
oštećenih i drugih svjedoka, nema dokaza koji bi potkrijepili tezu da su okrivljeni
svojim radnjama izvršili krivična djela stavljena im na teret” kazao je predsjednik
Za etničko čišćenje Bukovice kod Pljevalja nema dokaza?! Iako je
zamjenik specijalnog tužioca i zastupnik optužnice Milosav Veličković
najavio podnošenje žalbe na presudu, imajući u vidu kako je tekla
istraga i kako se došlo do presude, teško je i povjerovati da će žalba
biti bolje sudbine. Sve neodoljivo podsjeća na svojevremno etničko
čišćenje Šahovića (1924)
vijeća, dodajući da je predmetno krivično
djelo u našem zakoniku poznato od 2003.
godine. Riječ je, kako je objasnio sudija
Đešević, uglavnom o tri datuma koji se vezuju za 1992. i 1995. godinu, a predmet
su optužnice. Takođe, ni Jakub Durgut, kao
autor knjige o Bukovici tokom svjedočenja,
nije potkrijepio navode koji bi ukazivali
na izvršenje predmetnog djela - naveo je
Đešević, dodajući da gotovo nijedan mještanin, čak ni oštećeni, nije loše govorio o
optuženima.
Iako je zamjenik specijalnog tužioca i
zastupnik optužnice Milosav Veličković najavio podnošenje žalbe na presudu, imajući u vidu kako je tekla istraga i kako se došlo do presude, teško je i povjerovati da će
žalba biti bolje sudbine. Zašto?Pa zato što
je tužilaštvo od samog početka cijeli slučaj
Bukovica vodilo haotično, bez jasnog cilja i
zadatka. Tako se dogodilo da se istraga o
događajima koji su se dogodili početkom
devedesetih vodi tek poslije petnaest godina !!!! Veliki dio oštećenih više se i ne
nalazi u Crnoj Gori a najtragičnije je da je
tužilaštvo svoju optužnicu zasnovalo bez
ijednog kvalitetnog materijalnog dokaza.
Zbog toga slijedi i logično pitanje da li su
na optuženičkoj klupi bili pravi ljudi i da li je
država zaista iskreno željela da stavi tačku
na ovaj slučaj?
Ne treba zaboraviti da je uporedo sa
sudskim postupkom tekao i proces obeštete Bukovičana i izgradnja kuća i infrastrukture za povratak. Toliko nelogičnosti teško
da može da podnese i prosječan holivudski
Optužnica
Tužilaštvo nije uspjelo da dokaže optužnicu koja ih je
sumnjičila da su u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kršeći
pravila međunarodnog prava, tokom 1992. i 1993. godine,
prema civilnom stanovništvu na području Mjesne zajednice Bukovica, u okviru šireg i sistematskog napada protiv
civilnog stanovništva bošnjačko-muslimanske nacionalnosti,
nehumano postupali prema građanima te nacionalnosti.
Navodi se da su ih zlostavljali, prouzrokujući im teške patnje, ugrožavajući im zdravlje i tjelesni integritet, te primje-
8
njujući mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno
iseljavanje iz sela koja gravitiraju Bukovici, usljed čega je i
došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva.
Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu
1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11
je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je,
između ostalog, najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i
uglavnom sva domaćinstva opljačkana.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
film. Da nije tako zašto bi država obnavljala
kuće i obeštetila mještane ako zločina nije
bilo. Cinici će reći zločina nema ako nema
optuženih, optimisti da je zločina bilo ali se
ne zna ko ga je učinio i tako redom od jed-
Hronika
nog do drugog sve dok se svi ne zamorimo
i dok svi ne pogubimo konce ovoga galimatijasa ukome već sada niko ne zna gdje je
početak a gdje kraj.
Sve neodoljivo podsjeća na svojevre-
mno etničko čišćenje Šahovića (1924 ) i
nkada ne završenu istragu tog zločina.
Nadati se da će istina, ipak, prije ili kasnije istina progovoriti. Što prije to bude,
biće i manje bolno.
Reagovanja
Udruženje Bukovičana:
Poraz pravde
Iako od suđenja, kako kažu, nijesu ni očekivali mnogo, preživjeli Bukovičani su šokirani ishodom suđenja u Višem sudu u
Bijelom Polju. S pravom se pitaju „šta to bješe čojstvo u Crnoj
Gori“ i da li je to samo bacanje prašine u oči ili mamac za naivne
Bošnjake.
Optimizam je, s početka istrage, kako ističu u Udruženju prognanika iz Bukovice, ulijevalo bjelopoljsko tužilaštvo koje je po
izjavama žrtava vrlo profesionalno započelo rad na slučaju Bukovica. Kako je, međutim, proces odmicao, sve se više pretvarao u
farsu. Sama činjenica da je presuda najavljena za 31. decembar,
ukazivala je na ovakav ishod, ističu u Udruženju. Kreatori presude su, očigledno, koristeći prazničnu atmosferu, kada je javnost
usmjerena na Božićne i Novogodišnje praznike, samo I nehoteći
potvrdili namjeru i da se zločini u Bukovici institucionalno zataškaju.
U obrazloženju oslobađajuće presude se navodi „ nedostatk
dokaza“. Pa kakve bi to dokaze trebalo naći za sve ono što se
pred očima čitave vrnogorske javnosti dešavalo u Bukovici, tokom
prve polovine devedesetih godina minulog vijeka mimo sadašnje
slike same Bukovice, odnosno porušenih domova, škola I bogomolja dotadašnjih većinskih žitelja Bošnjaka. Ispada da su Bukovičani sami sebe ubijali, palili svoje kuće i džamije, kao što je
zamjenik komandanta Druge armije general Damjanović još septembra 1992 godine u intervjuu Pobjedi rekao da „muslimani u
Pljevljima sami sebi pale radnje, samo da bi optužili Srbe za to“.
Zašto se onda vrši obnova Bukovice, ako se ništa nije desilo.
Da li je to priprema za nove buduće zločine. Ispada da niko nije
odveo Čajničanina Zijada Velića iz pljevaljske bolnice, gdje je bio
na liječenju, a ekshumiran je 2002 godine iz masovne grobnice
između Pljevalja i Čajniča.
Tražimo objašnjenje i kako je Ibrahim Šandal iz Kunova, odveden iz Bukovice i predat u KPD Foča, gdje je ubijen, pitamo se isto
šta je bilo sa Korora Mujom i kud je nestao iz mjesta Odžak kod
Pljevalja. Kako to da je zločin nad Džaferom Đogom kvalifikovan
kao obično ubistvo.
Ko je bacao bombe i palio radnje muslimana po Pljevljima i ko
je pucao iz automatskog oružja na munaru Husein pašine džamije na Božić 1993 godine. Bilo je vrlo lako utvrditi krivce za događaje iz tog perioda prateći hronologiju dešavanja, znajući koja su
lica u to vrijeme bila na odgovornim funkcijama, a i danas to nije
teško. Događa se i to da pri pominjanju nekih osoba, koji su bili
savremenici tih dešavanja, izvjesni pojedinci izlaze sa saopštenjima u smislu podrške, kao da je sve bilo u redu, a sami neznaju
pročitati ta saopštenja, jer su im ih drugi napisali.
Januar, 2011.
Ako ratni zločini ne zastarijevaju, onda ima smisla kazati Bukovičanima gdje je sahranjeno 500. njihovih članova porodice,
ubijenih u februaru 1943, a više od 1000. na pljevaljskom području. Zbog tih događaja iz prošlosti, važno je istražiti ponavljanje bukovičkih zločina.
Riječju, Bukovica je svojevrsna crnogorska Srebrenica. Stoga, Bukovičani očekuju da će se maker u ponovljenom postupku,
zločini na pravi način istražiti i sankcionisati. U protivnom, biće to
loša poruka povratnicima u Bukovicu, domaćoj i međunarodnoj
javnosti koja se događa u vrijeme trasiranja evropskog puta Crne
Gore.
Ljupka Kovačević:
Država ponovo izabrala laž
Izvršna direktorica NVO “Anima” Ljupka Kovačević ocijenila
je za dnevni list ”Vijesti” da je oslobađajuća presuda za sedmoricu bivših vojnika i policajaca osumnjičenih za zločine u
Bukovici pokazala da je Crna Gora nemoćna da se suoči sa
odgovornošću. Ona je, komentarišući još jedan slučaj u kojem
nema odgovornih, kazala kako vlast opet pokušava da “napravi predstavu na unutrašnjem i spoljnjem planu”, hapseći malo
za Evropu „velike ribe” i pokazujući na unutrašnjem planu
kako je zločin isplativ.
“Država je pokazala ponovo svoju moć da se ne suoči sa
odgovornošću, da se ne suoči sa zločincima, sa društvenom
patologijom. Izabrali su laž i silu kao i do sada, sve umiveno
šizofrenom porukama - da je pravda dostupna i da su žrtve
odgovorne”, kazala je Kovačević.
Oslobađajuća presuda za nju znači slanje poruke - zločin
se isplati, a poslušnost je demokratija.
Ibrahim Čikić:
Opasna poruka
Crnogorsko pravosuđe je uputilo sasvim jasnu poruku građanima Bošnjačke nacionalnosti koja glasi: “Svaki je dan 92.
a Crna Gora Bukovica!” Ova opasna poruka režima propraćena
šutnjom bošnjačkih intelektualaca, institucija i žrtava genocida sela Bukovice najblaže rečeno čudi i zabrinjava?! Zločin
koji je tada počinjen od strane crnogorskih i srpskih fašističkih
jedinica samoproklamovanih u Vojsku Jugoslavije svojim razmjerama i brutalnošću uznemirio je domaću i međunarodnu
javnost i najavio krvave događaje i genocid nad Bošnjacima
širom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
9
Forum
r e v i j a
Hronika
Kakva je poruka skrnavljenja objekata islamske zajednice u Tivtu
Fašizam u našoj avliji
Nezapamćen vandalizam, kada je u
pitanju viševjekovni multinacionalni i multivjerski suživot u Tivtu, dogodio se u naselju Dumidran u Tivtu, 30. oktobra prošle
godine. Na najprimitivniji mogući način,
oskrnavljena je kuća - mesdžida Islamske
zajednice u Tivtu.
Najmlađa među tradicionalnim vjerskim zajednicama u najmanjem bokeljskom gradu, Islamska zajednica u Tivtu
„pokriva“ još muslimanske vjernike iz Herceg Novog, Kotora i Budve, a odnedavno
je smještena u jednoj otkupljenoj privatnoj
kući u Dumidranu, u kojoj je uređen prostor za molitvu i obrede.
Vjernici predvođeni sekretarom Mešihata IZCG Bajrom ef. Agovićem koji su
došli u petak na džumu dočekala je izuzetno ružna slika. Ušavši u prostorije, Agović
i njegovi domaćini zatekli su razbijen prozor sa sjeverne strane zgrade, a molitveni
prostor bio je oskrnavljen sa razasutom
većom količinom svinjskog izmeta.
„Umjesto da danas ovdje imamo jedno lijepo druženje, mi smo naišli na ovaj
zaista jeziv prizor i činjenicu da je neko
prostorije za molitvu oskrnavio sa, kako
su policijski organi utvrdili, svinjskim izmetom. Odmah smo se obratili policiji koja je
došla , napravila uviđaj i zapisnik, a razgovarali smo i sa zamjenikom načelnika
tivatske policije i iznijeli mu naše viđenje
svega što se desilo. Oni su nam obećali
da će preduzeti sve što je u njihovoj moći
da se ovaj, zaista gnusan i nepojmljiv čin i
krivično djelo do kraja rasvijetli i počinioci
privedu pravdi“, kazao je tada Agović, dodajući da je zgrožen postupkom ljudi „koji
su napravili nešto najgore što se može uči-
Zahtjev Foruma
Forum Bošnjaka/ Muslimana Crne
Gore osuđuje skandalozno skrnavljenje vjerskog objekta u obliku dvostrukog fašisoidnog napada na mesdžid
Islamske zajednice u Tivtu i poziva, ne
samo nadležne organe nego i građane
da se suprostve sumanutim idejama
i odbrane sklad različitosti u Tivtu i
Crnoj Gori.
10
Novi napadi
Samo sedam dana od prvog
incidenta kuća koju Islamska zajednica koristi u naselju Kalimanj
je kamenovana. Glavni imam za
Boku i Budvu Adem Kumrović
kazao je da su na ulazna vrata
bačene cigle i cijepovi kao i da su
vjernici ispred objekta zatekli šut
i krhotine.
niti jednoj bogomolji“.
Novu dimenziju u cijeloj priči otvorila je
izjava Reisa Islamske zajednice Crne Gore
Rifata ef. Fejzić koji je kazao da se Islamska zajednica više puta obraćala lokalnoj
upravi za pomoć pri kupovini lokacije i
prostora za vjerski objekat, kao i parcele za groblje, ali da nijesu “naišli na bilo
kakvo razumijevanje”. “Kada smo smogli
snage da, vlastitim sredstvima, obezbijedimo molitveni prostor, spriječeni smo da
obavljamo svoje vjerske dužnosti, i to na
najgrublji način”, kazao je on. Reis je nadležne upitao da li je Crna Gora građanska
i prvna država, je li zakonom zagarantovano ispovijedanje vjerskih prava i sloboda,
kao i da li su svi građani jednaki pred zakonom.
Država je ipak reagovala, barem jedan dio. Nekoliko dana nakon događaja
policija je otkrila počinioce, bili su to prve
komšije: Žana Mitić (36) i Zoran. Raičević
(40). Policija ih je uhapsila i proslijedila
osnovnom državnom tužiocu iz Kotora koji
ih je optužio za krivično djelo uništenje i
oštećenje tuđe stvari. Da nije tužno bilo bi
smješno kazali bi cinici, ali ne samo oni jer
je na ovakvu kvalifikaciju reagovao dobar
dio javnosti. Čelnici islamske zajednice,
djela nevladinih organizacija i političkih
partija nazvali su skandaloznom odluku
tužilaštva tvrdeći da su takvi stavovi nadležnih najbolja motivacija počiniocima
fašističkih ispada, da slične stvari rade i
ubuduće.
Oštra reakcija ipak je imala odjeka,
Više državno tužilaštvo u Podgorici preuzelo je rukovođenje predkrivičnim postupkom i osumnjičenima na teret stavilo
krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne
i vjerske mržnje iz člana 370 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Iako su na kraju stvari došle na svoje
mjesto slučaj u Tivtu pokazao je ozbiljnu
osjetljivost doživljaja različitosti i neadekvatnog doživljaja šta je to multikultura a
šta vjerska netolerancija. Za odluku tužilaštva u Kotoru postoji samo jedna riječsramota, ali ne treba zaboraviti da se u državi odmah neko sjetio da su se vremena
promjenila i da od odgovornosti ne treba
bježati. Rakcija javnosti je ono što je najbolje bilo u cijeloj priči jer po prvi put, sa
različitih adresa stizale su osude fašizma.
Oštre javne rekcije imaju veliku vrijednost za ublažavanje one mučnine i
usamljenosti kod vjernika u Boki ali će
njihove vjerske slobode pa i svih nas prvenstveno zavisiti od postupanja nadležnih u sprovođenju zakona i obaveze poštovanja ljudskih i manjinskih prava. Tivat
je novi, realni i simbolički važan ispit za
Sudstvo,Gradonačelnika i Skupštinu Tivta
ali i sve nas da solidarnošću pokažemo
da su islamski, kao i drugi vjernici svoji
na svome i da im niko ne smije skrnaviti
objekte i gnusno slati profašističke poruke.
Nažalost, pravih odgovora još nema ni
sa jedne od nadležnih adresa.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Skupština Crne Gore: Izmjenjen Zakon o popisu stanovništva
Nacija na prvom mjestu
Na predlog poslanika SDP-a i DPS-a,
Rifata Rastodera i Miodraga Vukovića,
Skupština Crne Gore je, na sjednici od
9. decembra minule godine, većinom
glasova usvojila izmjene Zakona o popisu stanovništva, kojima je predviđeno
da se građani izjašnjavaju o nacionalnoj,
odnosno etničkoj pripadnosti. Prvobitno
je bila, prema dogovoru DPS-a i opozicije, predviđena samo “etnička pripadnost”, ali je na zahtjev SDP-a kao prva
stavljena “nacionalna”.
Zakon je usvojen glasovima poslanika vladajuće koalicije i albanskih
partija, dok je opozicija glasala protiv i
pored naknadnog amandmana DPS-a
da se ipak ne briše i “etnička pripadnost“.
SDP je tražio da se uvede “nacionalna pripadnost” zbog mogućnosti zabune jer se etnička pripadnost odnosi na
porijeklo a ne suštinu onoga što čini nacionalno osjećanje i identitet. Stoga je,
s obzirom na situaciju u Crnoj Gori koja
izvire iz skoro dvovjekovne kulturološke
matrice, postojala objektivna dilemma
– kako, recimo, da se izjasne pripadnici
naroda istog etničkog porijekla, naprimjer slovenskog (Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Hrvati,…)?
Izmjenama zakona predviđeno je i da
se građani na popisu izjašnjavaju o jezicima koji su prepoznati Ustavom Crne
Gore, umjesto o “maternjem” jeziku,sa
odrednicom “ kojim se govorilo u ranoj
mladosti”, kako je tražila opozicija.
Nacionalni savjet u susret popisu
Formiran odbor za
pomoć građanima
Bošnjački nacionalni savjet je, početkom decembra minule godine, formirao
Koordinacioni odbor i odredio koordinatore aktivnosti za pomoć građanima u vezi
predstojećeg popisa. Koordinacioni odbor
je do sada održao tri sjednice. Na posljednjoj – trećoj su pored predstavnika Savjeta prisustvovali i koordinatori iz opština sa
sjevera Crne Gore.
Osman Nurković, predsjednik Izvršnog
odbora Bošnjačkog savjeta Crne Gore,
kazao je da su izabrani koordinatori za
Januar, 2011.
popis za svaku opštinu. Bošnjački savjet
koordinira aktivnostima u susret popisu
u Crnoj Gori i u tom cilju je formiran širi
koordinacioni odbor na nivou države, koji
će pratiti kompletne aktivnosti. Cilj nam je
da propratimo sve što bude vezano za popis i da na pravi način edukujemo narod u
Crnoj Gori. Edukacija je potrebna u prvom
redu za one koji treba da znaju zbog čega
treba da se pišu kao Bošnjaci, zašto je njihov jezik bosanski, a vjera islam - kazao
je Nurković. On je dodao da je na prošlom
popisu u Crnoj Gori bilo dosta toga neobjašnjeno, tako da se samo devet odsto
građana izjasnilo kao Bošnjaci. Nijesu bili
upućeni. Narod se identifikovao sa Bosnom i nijesu znali da smo mi Bošnjaci
autohton narod u Crnoj Gori, da nam je jezik bosanski jer je kodifikovan i postoji katedra za ovaj jezik, kao i da je naša vjera
islam - naglasio je Nurković, dodajući da
će biti podijeljen štampani materijal građanima Crne Gore sa objašnjenjem zašto
treba da se pišu kao Bošnjaci.
11
Forum
r e v i j a
Hronika
Dani kulture manjinskih naroda Crne Gore
Ljepota različitosti
U organizaciji Centra za kulturu manjinskih naroda Crne Gore, 23. novembra minule godine, otvorena je manifestacija „Dani kulture manjina Crne Gore
2010.“Mnifestaciju, čiji je moto „Bogatstvo različitosti“, je otvoriop ministr za
ljudska i manjinska prava u Vladi Crne
Gore, Ferhatu Dinoši. On je, tim povodom, između ostalog kazao da su u ovoj
fazi demokratskih procesa u Crnoj Gori
dvije konstatacije nesporne i mogu odoljeti svakoj kritici. Manjine u ovoj zemlji
treba da budu svjesne da je država učinila poprilično na poboljšanju njihovog
položaja u društvu. Ova država treba da
bude svjesna da to što je do sada učinila za manjine nije dovoljno za njihov
zasluženi društveni status – kazao je
ministar Dinoša.
Peto izdanje manifestacije „Dani kulture manjina Crne Gore 2010“ počelo je
prikazivanjem dokumentarnog filma u
kojem su mišljenje o statusu manjinama saopštili predsjednici nacionalnih
savjeta Bošnjaka, Albanaca, Hrvata,
Muslimana i RAE populacije.
Ceremoniji otvaranja manifestacije
12
„Dani kulture manjina Crne Gore 2010.“
prisustvovali su predsjednik Crne Gore
Filip Vujanović, predstavnici dipomatskog kora i niz uglednih ličnosti iz svijeta
nauke, kulture i umjetnosti. U ime organizatora, brojnoj publici obratio se direktor Centra za očuvanje i razvoj kulture
manjina Crne Gore Mirsad Mulić.
Ono što je druge razdvajalo, ovdje
je ljude i narode povezivalo - kazao je
Mulić.
Poslije ceremonije otvaranja manifestacije uslijedio je višečasovni program koji je imao karakter smotre savremenog kulturnog stvaralaštva Crne
Gore. Na različite načine predstavljeno
je više od stotinu umjetnika i umjetničkih grupa.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
U Kotoru predstavljeno savremeno stvaralaštvo Bošnjaka Crne Gore
Različitost je bogatstvo
Atvija Kerović, Šerbo Rastoder i Zuvdija Hodžić: Besjeda o Almanahu
U okviru manifestacije ”Dani kulture manjina Crne Gore 2010 - Bogatstvo različitosti” u kotorskom Kulturnom
centru ”Nikola Đurković” 8. decembra
predstavljeno je savremeno stvaralaštvo Bošnjaka Crne Gore. Kroz preplitanje ilustracija, fotografija, iluminacija,
savremenih crteža, grafika, teksta i žive
riječi, prezentovana je prošlost i sadašnjost Bošnjaka - Muslimana, stariji i noviji vjerski objekti, ali i istaknuti pojedinci i njihova djela. Govoreći o orijentalno
- islamskoj baštini u našoj zemlji Sait Šabotić, istakao je da je o kulturnim dometima Bošnjaka - Muslimana sa prostora
Crne Gore ostvarenim u vrijeme osmanske vladavine, a i nešto kasnije, teško
govoriti zbog niza limitirajućih faktora.
Naime, ogromnom dijelu tog jedinstveJanuar, 2011.
nog blaga nastalom u prošlom vremenu, zauvijek se izgubio trag, dok je drugi
dio prepušten nebrizi, te je na taj način
kulturna baština Bošnjaka u Crnoj Gori
ostala nedovoljno istražena i naučno
apostrofirana.
Centar za očuvanje i razvoj kulture
manjina, kako je poručio njegov predsjednik Mirsad Mulić, ovim manifestacijama kulturu manjinskih naroda ne
izdvaja iz konteksta ukupne crnogorske
kulture, već naprotiv čini napore da ona
bude prisutnija i vidljivija.
Misija kultura posebno je značajna u
višenacionalnim i multikulturalnim državama kakva je i Crna Gora, a bogatstvo
kulturne različitosti naša je posebnost,
smatra prof. dr Šerbo Rastoder, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog savjeta.
O časopisu ”Almanah” je govorio izvršni direktor Avdija Kerović, kao i jedan
od osnivača i urednika Zuvdija Hodžić.
Izdavačka kuća ”Almanah” poklonila je
Gradskoj biblioteci Kotor objavljena djela mnogih autora.
Eminentni umjetnici iz svijeta književnosti, slikarstva i muzike predstavljeni su se kroz elektronske zapise, a u
programu je nastupio i vokalni solista i
svirač saza Ismet Agović u pratnji Harisa Dacića na tarabuku. Profesor barske
Muzičke škole Safet Drljan zadivio je
fantastičnom izvedbom poznatih klasičnih kompozicija na harmonici, dok
je sevdah podario orkestar ”Pljevaljski
tamburaši”. U ime grada domaćina nastupila je ženska klapa ”Moderato kantabile”.
13
Forum
r e v i j a
Hronika
Delegacija Skupštine Crne Gore u posjeti Turskoj
Visoko međusobno
uvažavanje
Delegacija Grupe prijateljstva Skupštine Crne Gore boravila je od 21 do
25 novembra 2010. godine u zvaničnoj
posjeti Republici Turskoj. Delegaciju je
predvodio potpredsjednik Skupštine
Crne Gore i predsjednik Grupe prijateljstva Rifat Rastoder. Pored Rastodera
u delegaciji su bili i poslanici: Miodrag
Vuković, Branka Tanasijević, Vasilije
Lalošević, Ervin Spahić, Branko Radulović, Novica Stanić, Amer Halilović i
Genci Nimanbegu, kao i Safet Korać i
Andrea Jovanović iz Službe Skupštine
Crne Gore.
Tokom četvorodnevnog boravka Delegacija je imala niz susreta sa Turskim
zvaničnicima: Nevzatom Pakdilom- potpredsjendikom Parlamenta Turske,
Ayhan Sefer Ustunom-predsjednikom
Grupe prijateljstva, Musom Kulaklikayom – direktorom Turske aganecije za
međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA),
kao i sa predstavnicima Ministarstava
turizma, kulture i obrazovanja. Takođe,
Delegacija se u Istanbulu sastala is a
biznismenima iz crnogorsko-turskog poslovnog foruma.
Na pomenutim sastancima su sa
obje strane potencirani su izuzetno dobri odnosi dviju prijateljskih država, koji
se ugledaju na obostarnoj podršci ka
evro-atlantskim integracijama. Predstavnici Turskog parlamenta okarakterisali
su Crnu Goru kao faktor stabilnosti na
Balkanu i čestitali na naporima i postignutim uspjesima na putu ka članstvu
u Evropsku uniju i NATO. Takođe, razmatrane su mogućnosti dalje saradnje
između dva Parlamenta, kao i mogućnosti poboljšanja ekonomske, obrazovne,
kulturne i saradnje u oblasti turizma.
Članovi crnogorske delegacije su od
strane Turskih zvaničnika informisani
da su Turski investiriori veoma zainterosvani za ulaganja u Crnu Goru i da se u
14
Delegacija Skupštine CG sa Ayhanom Seferom Ustunom,
predsjednikom grupe prijateljstva
Delegacija Skupštine CG sa Nevzatom Pakdilom,
potpredsjednikom Skupštine Turske
tom pravcu mora praviti ambijent za još
uspješnniju privrednu saradnju.
Potpredsjednik Rastoder, je u ime
delegacije zahvalio Turskoj na kontinu-
iranoj podršci koju pruža Crnoj Gori na
svim poljima u Međunarodnim organizacijama.
S. Korać
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Delegacija Skupštine Crne Gore i Bara u posjeti Izmiru
Povelja o prijateljstvu
Kamil Sindir, predsjednik Opštine Bornova i Zdravko Gvozdenović, potpredsjednik Opštine Bar
Na incijativu Društva crnogorsko-turskog prijateljstva, te brojnih Udruženja
koje okupljaju iseljenike sa naših prostora, predstavnici opštine Bar: Zdravko
Gvozdenović, potpredjednik Opštine i Andro Drecun, šef kabineta predsjednika
Opštine, zajedno sa potpredsjednikom
Skupštine Crne Gore Rifatom Rastoderom i poslanikom Suljom Mustafićem
boravili su u turskom gradu Izmiru, kao
gosti Kamila Sindira, gradonačelnika
Opštine Bornova u Izmiru. Tom prilikom
orgainzovan je susret sa građanima
Turske - svojevremenim iseljenicima sa
prostora Crne Gore i Balkanaa a upriličena je svečanost na kojoj je potpisan
Sporazum o saradnji Opštine Bar i Opštine Bornova, u oblasti provrede, kulture,
sporta, nauke i obrazovanja. Sporazum
su potpisali potpredsjednik Opštine Bar
Zdravko Gvozdenović i gradonačenik opštine Bornova Kamil Sindir, na svečanoJanuar, 2011.
sti kojoj je prisustvovao veliki broj iseljnika, poslovnih ljudi, privrednika, naučnih
i javnih radnika.
Ovo je veliki dan za našu Opštinu, jer
jačamo bratsku saradnju sa Opštinom
Bar i Crnom Gorom, koja je davno započela dolaskom velikog broja ljudi sa tih
prostora u Izmir. Bio sam u Crnoj Gori,
boravio sam u Baru i oduševljen sam
ljepotom tog područja. Ovim Sporazumom još više ćemo zbližiti naše gradove
i naše države- kazao je gradonačelnik
Sindir
Potpredsjednik Opštine Bar Zdravko
Gvozdenović istakao je da je potpisivanje
sporazuma veoma značajno za Opštinu
Bar jer se time otvaraju mogućnosti veoma široke saradnje na svim poljima.
Bar je i danas i u prošlosti poznat po
svojoj multetničkoj harmoniji, a vidimo
da je i Bornova slična našem gradu i to
nas pored geografskih sličnosti još više
približava- kazao je Gvozdenović
Ambasador Crne Gore u Trurskoj
Ramo Bralić je istakao da su odnosi Turske i Crne Gore u stalnoj uzlazlnoj putanji, a da susreti i zbližavanja gradova još
više podupiru tu saradnju.
Poslanik u Skupštini Crne Gore i
član Društva prijateljstva Suljo Mustafić
kazao je da je ovo potvrda, već odranije uspostavljena saradnja sa Bornovom
i Izmirom. Posredstvom TIKE, barska
maslinarska aoscijacija bila je gost ovdašnjeg Instituta za maslinarstvo, kada
smo bili gosti i Kemala Bajsaka i Džemla
Senela, kao i ostalih uglednih ljudi i privrednika koji su porijeklom sa naših prostora. Potom su oni bili u posjeti Baru,
kao i gradonačelnik Sindir. Raduje nas
ovo formalno i instutcionalno uspotavljanje saradnje, a inače čitave generacije naših isljenika, medju kojima i jedan
broj Barana žive u Izmirskoj oblasti. Isto
15
Hronika
tako veliki broj naših pečalbara, medju kojim i naši djedovi, živjeli su i i radili ovdje - kazao je Mustafić.
Predsjednik Društva crnogorsko-turskog prijateljstva i potpredsjednik Skupštine Rifat Rastoder naglasio je da je Crna
Gora i Turska, kroz istoriju, imala veoma razvijene medjudržavne
odnose, a nakon obnove nezavisnosti Crna Gora veoma je brzo
uspostavila kvalitetne političke odnose sa Turskom, koje prati
saradnja u oblasti ekonomije, kulture, sporta. Spajanje gradova i uspostasvljanje njihove tješnje saradnje, zbližavanje ljudi,
obnova pokidanih porodičnih veza, privredni kontati, sportska
saradnja, razmjena studenata, sve ovo je dobar put i za zbližavanje dviju država.- istakao je Rastoder.
U sklopu višednevne posjete, delegacija iz Crne Gore razgovarala je i sa zamjenikom gradonačelnika Izmira, Siri Aydoganom, a bili su gosti u Industrijskoj i Trgovačkoj komori Izmira,
o privrednoj saradnji razgovarano je sa predsjednicima ovih
asocijacija Enderom Jorgandžilarom i Četinom Budakom. Poseban prijem za delegaciju priredio je poznati privrednik Kemal
Bajsak, jedan najuglednijih građana Izmira, inače porijeklom iz
Hercegovine, koji je i počasni konzul B i H u Turskoj, te advokat
Šenai Bicer i privrednik Džemal Šenel koji rukovode bošnjačkim
udruženjima, koji okupljaju veliki broj iseljenika-Bošnjaka i Albanaca, sa prostora Balkana.
Forum
r e v i j a
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, R. Rastoder,
sa predstavnicima Bornove i Bara
Opština Bornova
Opština Bornova, treća je po veličini u oblasti Izmir, ima 400
hiljada stanovnika, veoma je privredno razvijena, u njoj pored
domaćih, posluje i više od 80 stranih kompanija, u oblasti građevinarstva, industrijske proizvodnje - tekstila, automobilske
industrije, mašinskih dijelova, te sa značajnim poljoprovrednim
kapacitetim u vinogtradarstvu i maslinarstvu. Takodje, Bornova
je najveće saobraćajno čvorište u Izmiru, u njoj se nalazi nekoliko značajnih medicinskih centara, univerzitetska bonica, te
nekoliko specijalizovanih bolnica, kao i niz univerziteta, naučno-istraživačkih centara, sa preko 40 hiljada studenata. Inače,
oblast Izmira čini ukupno 21 opština sa blizu četiri milona stanovnika. Od tog broja procjenjuje se da je najmanje jedna četvrtina sa prostora Balkana.
Susret sa gradonačelnikom Izmira
U posjeti Udruženju Bošnjaka u Izmiru
Jedinstvo oduševilo
U sklopu saradnje koje je inciralo Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, u Izmiru je na festivalu balkanskog folklora
gosotovalo i KUD „Jedinstvo „ iz Bara.
- Naš folklor sa tradicionalnim narodnim igrama iz Bara oduševio je publiku, a dobli smo i specijalno priznanje gradonačenika Izmira- kazala je Vera Kovačević, predsjednik KUD „Jedinstvo“ koje ove godine slavi stogodišnicu postojanja.
Kovačević je istakla da su članovi KUD-a impresionarani ljepotom Izmira, bogastvom istorije i modernom arhitekturom, a
posebno toplinom prijema i odnosom ljudi, pogotovo naših iseljenika.
16
U posjeti Kemalu Baysaku - počasnom konzulu BiH
i prijatelju Crne Gore
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, Rifat Rastoder i ambasadorka
Turske u Crnoj Gori Emina Birgen Kesoglu u posjeti Opštini Berane
U Petnjici ulica crnogorskoturskog prijateljstva
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore
Rifat Rastoder, ambasadorka Republike
Turske u Crnoj Gori, Nj.E. Emina Birgen
Kesoglu i koordinator Turske agencije za
međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA)
Gokčen Kalkan, posjetili su 15.decembra
2010. godine Berane i Petnjicu.
Na sastanku sa potpredsjednicima
Opštine Berane, Brahom Adrovićem i Radivojem Merdovićem, izražena je zahvalnost za pomoć Republike Turske, koja je
preko Turskog crvenog polumjeseca upućena Crnoj Gori, a čiji se dio opredijelio i
stanovništvu Berana ugroženom poplavama. Naime, u Crnu Goru iz Turske je dopremljeno 150 šatora, 1000 ćebadi, 850
paketa hrane kao i medicinski materijal
(oko pola kamiona). Ambasadroka Kešoglu je upoznala predstavnike Opštine
Berane da, ukoliko bude potrebno, Turski
crveni polumjesec će uputiti još materijalne pomoći ugroženom stanovništvu, i da
se u tom smislu čeka instrukcija iz Crne
Gore. Na sastanku je, takođe, iskazana i
spremnost za investiranje u projekat revitalizacije aerodroma Berane, ali i ostale
strateški bitne projekte u ovoj crnogorskoj opštini.
Potpredsjednik Rastoder, ambasadorka Kesoglu i koordinator TIKE Kalkan
otvorili su novoizgrađenu ulicu crnogorsko-turskog prijateljstva. Projekat izgradnje ulice ukupne dužine 300 metara, čija
je vrijednost 180000 eura, na inicijativu
potpredsjednika Skupštine Crne Gore
Rifata Rastodera, finansirala je Turska
agencija za međunarodnu saradnju i razvoj. Takođe, otvorena je i ljetnja pozornica, mjesnog Doma kulture u Petnjici čiju
su izgradnju finansirali Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva i privatno preduzeće DOO “Radmanci”.
Nakon svečanosti otvaranja, potpredsjednik Skupštine Rifat Rastoder, amba-
Januar, 2011.
Ambasadorka Turske E.B. Kesoglu i potpredsjednik Skupštine CG
Rifat Rastoder u posjeti Petnjici
sadorka Republike Turske u Crnoj Gori,
Nj.E. Emina Birgen Kesoglu i koordinator
Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) Gokčen Kalkan razgovarali su i sa predstavnicima Mjesne zajednice Petnjica, koji su izrazili zahvalnost
i zadovoljstvo realizacijom ovog projekta.
Ambasadorka Kesoglu i koordinator
TIKE u Crnoj Gori Gokcen Kalkan, prilikom
otvaranja, kazali su prisutnim građanima
Petnjice, da će kvalitetni infrastrukturni
projekti i dalje imati podršku TIKE i Vlade
Turske u njihovoj realizaciji.
S. Korać
17
Forum
r e v i j a
Hronika
Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću
Uskoro studij orjentalistike
Krajem novembra ambasadorka Republike Turske, Emina Birgen Kesoglu
posjetila je Filozofski fakultet u Nikšiću
gdje su dogovorene osnove buduće saradnje. Na sastanku u Nikšiću na kome
je pored ambasadorke, Kesoglu, i dekana Filozofskog fakulteta, prof. dr Blagoja Cerovića prisustvovao i rukovodilac
Studijskog programa za istoriju, prof. dr
Šerbo Rastoder potvrđeni su mnogi elementi sličnosti koji su nastajali usljed
viševjekovnih društvenoistorijskih veza
između dva naroda, pa je istaknuta po-
treba intenziviranja saradnje dvije zemlje u oblasti visokog obrazovanja koju
će pomenuta bliskost učiniti održivom.
Ambasadorka Kesoglu, predstavila
je nekoliko ponuda Republike Turske
koje se tiču uvođenja i razvoja studija
orijentalistike u Crnoj Gori, kako u oblasti jezika i kulture, kroz osnivanje novog
studijskog programa za turski jezik,
tako i kroz finansiranje postdiplomskih
studija studentima istorije koji bi se bavili osmanskim periodom zajedničkim
za istoriju naša dva naroda. Ambasada
Republike Turske u Crnoj Gori takođe
je izrazila spremnost da pomogne uspostavljanje kontakata i raznih drugih
oblika saradnje između Filozofskog fakulteta i relevantnih institucija visokog
obrazovanja u Turskoj.
Ambasadorka Turske Emina Birgen
Kesoglu naglasila je da će ubrzo biti potpisan sporazum o obrazovanju između
Crne Gore i Turske, kojim će dodatno
biti podržani zajednički planovi o dugoročnoj saradnji u oblasti nauke i visokog
obrazovanja.
Tuzi
Obnovljena Nizamska
Fatih graditelj
džamija Mehmed
tvrđave Depedegen
U noći Lejletul Kadr (27. noći Ramazana), u Tuzima je svečano otvorena rekonstruisana Nizamska džamija
sa haremom u kome je restaurirano i
jedinstveno mezarje.Temelje džamije,
u XV vijeku postavio je sultan Mehmet
El Fatih i dugo je bila središte molitve
i alima do rušenja nakon 1931. godine.
Svečanom otvaranju koje su organizovali, TIKA i Mešihat Islamske
zajednice Crne Gore prisustovali su
istaknuti predstavnici dvije države i
veliki broj uleme i džematlija iz svih
krajeva Crne Gore.Uvaženu ambasadorku Turske Emine Birgen Kesoglu,
izaslanika reisa IZ Turske Juksela ,
generalnog direktora turske organizacije „Tike” Musa Kuliklikaja i sve
prisutne pozdravili su, Reis IZ u Crnoj
Gori Rifat Fejzić i Ministar kulture u
Vladi Crne Gore Branislav Mićunović.
H.Šabotić
18
Otvaranje Nizamske džamije u Tuzima, bila je prilka i za podsjećanje na
velikane od kojih smo primili emanete vjere i merhameta i, prije svih, na
Mehmeda El Fatiha, pod čijom su upravom gradjeni brojni vojni i vjerski
objekti i utvrđenja.
Tako, naprimjer, pod pokroviteljstvom upravo Mehmeda El Fatiha, u Podgorici je 1474. godine započeta izgradnja tvrđava „Depedegen“ u Staroj
Varoši na lijevoj obali Ribnice. U sredini je bila džamija sa pratećim ustanovama, a uporedo su, u njegova doba udareni temelji džamije u Tuzima.
Nju je završio sultan Bajazit II, nasljednik Mehmeta II, koji je umro 1481.
godine. U sastavu džamije bilo je i mezarje u kojem su pokopani mještani, šehidi i turski vojnici. Na njima su bili brojni nadgrobni natpisi na turskom jeziku. Pored džamije radio je i mekteb (islamska osnovna škola).
Nažalost u vremenu bezumlja, u vremenu netolerancije i ova kao i veliki
broj drugih džamija je porušena. Džamija je prestala raditi dvadesetsedme noći mjeseca Ramazana 1931. godine kada je u njoj ubijen predsjednik opštine Tuzi rahmetli Hadžo Drešević, dok je obavljao molitvu.
Džamija je imala svoje vakufe, a istoričar Andrija Jovićević zabilježio je da
je podignuta carevim novcem. Brojni kameni nišani ispisani osmanskim
i arapskim pismom privukli su pažnju obnovitelja poslije II svjetskog rata
pa su 1945.pokušali da uzmu kamene ploče za zidanje zadružnog doma,
ali se stanovništvo varoši pobunilo protiv takve namjere vlasti i nišani su
uglavnom sačuvani.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Pljevlja
Restauracija minareta
Hadži - Hasan džamije
Reis islamske zajednice u Crnoj Gori
Rifat ef. Fejzić i doskorašnji koordinator
kancelarije Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj u Podgorici, dr.
Gokćen Kalkan, potpisali su ugovor o restauraciji minareta od Hadži-Hasan džamije na Jaliji, u Pljevljima.
Reis Fejzić je zahvalio direktoru Kalkanu na velikom broju projekata koje je
TIKA realizovala u Crnoj Gori, posebno na
završetku Medrese u Podgorici, bez čije
pomoći je završetak radova na ovoj obrazovnoj ustanovi bio neizvjestan.
U ime islamske zajednice Pljevlja, risu
Fejziću i dr. Kalkanu se zahvalio predsjednik Bahrija Brahić.
Hadži Hasan džamija se nalazila na
Jaliji i nema bližih podataka o periodu
njenog podizanja. Po stilu gradnje i očuvanog minareta građena je vjerovatno
početkom 16 vijeka.
Poznati putopisac iz tog vremena,
Evlija Čelebija je prilikom posjete Taslidži
(Pljevljima) 1664 godine zabilježio da je
„u Taslidži među deset džamija sa mihrabom, najstarija džamija pored rijeke Breznice“. Da li je mislio na ovu džamiju nije
poznato. Neki hroničari navode da je to
bila prva džamija koju su Osmanlije sagradili u Pljevljima, obzirom da je Hadži
Hasan džamija uvijek bila u rangu Husein
pašine i Rizvan-čauševe i da je najbliža
rijeci Breznici. Svojevremeno je u haremu
džamije bilo groblje kao i česma, za koju
je voda dovedena drvenim cijevima.
Džamija je eksproprisana 1963 godine i porušena, kao i groblje u njenom
haremu. Od nje je ostao jedino kameni
minaret visok oko 30 metara u vrlo lošem stanju, kao svjedočanstvo jednog
vremena.
Na temeljima džamije sagrađena je
zgrada Elektrodistribucije, gdje se nalazi
i danas.
U islamskoj zajednici u Pljevljima se
nadaju da će u Crnoj Gori biti usvojen
Januar, 2011.
Zakon o restituciji i vraćanju imovine
vjerskim zajednicama i da će ponovo na
ovom mjestu biti podignuta džamija.
Projekat postojećeg stanja minareta
sa analizom i predlogom sanacije uradio
je još 2003. godine Građevinski fakultet u
Podgorici, ali zbog nedostatka finansijskih
sredstava Islamska zajednica u Pljevljima
do danas nije bila u mogućnosti da izvrši
sanaciju i zaštitu ovog objekta.
J.Durgut
Reis Fejzić i G. Kalkan
19
Forum
r e v i j a
Hronika
U znak uspješne saradnje FORUM-a i TIKE
Zahvalnica Kalkanu
Čelnici i prijatelji Foruma sa Gökçenom Kalkanom
Turska agencija za međunarodni razvoj i saradnju TIKA, realizovala je u protekle tri godine niz projekata koji imaju
trajnu vrijednost u Crnoj Gori, konstatovano je tokom pozdravnog prijema koji
su za direktora TIKE Dr. Gökçena Kalkana i njegove saradnike priredili čelnici i
prijatelji Foruma Bošnjaka/Muslimana.
Direktor kancelarije TIKA u Podgorici
imenovan je za čelnog čovjeka novosnovanog odjeljenja Turske agencije u
Beogradu.
Svojom neposrednošću i djelotvornim razumijevanjem savremenih potreba, G-din Kalkan je otvorio nove vidike
upoznavanja i saradnje između Crne
Gore i Turske, naglasili su tokom srdačnog susreta, jedan od osnivača Foruma
i podpredsjednik skupštine CG Rifat Rasoder i predsjednik savjeta Foruma Husein Tuzović.
Zadovoljstvo je bilo sarađivati sa
vama i mnogim ljudima koje sam upoznao širom ove lijepe države, pa danas
20
mogu reći da mi je Crna Gora trajno u
srcu, kazao je Kalkan.
Cijeneći ukupan doprinos,posebno
zajedničku organizaciju, već tradicionalnih Majskih susreta Crnogorsko-Turskog
prijateljstva, na kojima su stručno-nauč-
no razmatrani odnosi dvije države kroz
istoriju i danas, predsjednik Upravnog odbora, Mirsad Rastoder je, u ime Foruma,
Kalkanu uručio specijalnu zahvalnicu i
album sa fotografijama i tekstovima koji
svjedoče o partnerskim aktivnostima.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Iz svijeta umjetnosti
Ibrahimović izlagao u Nici
Poznati crnogorski slikar Aldemar
Ibrahimovic, učestvovao je na prvom
francuskom festivalu posvećenom promociji slovenskih umjetnika Slavianski
Art Festival, u Nici, od 14.09.2010 do
10.10.2010. godine.
Slavianski art festival je nova forma
festivala moderne i savremene umjetnosti čiji umjetnički projekti objedinjuju:
slikare, vajare, performere i umjetnike
fotografije. Cilj festivala je bliže upoznavanje francuske publike sa umjetnicima
slovenskog porijekla a istovremeno je i
prilika da se prošire granice umjetnosti i
da se uputi poziv ne samo slikarima već
i muzičarima, fotografima i drugima, da
učestvuju na ovom festivalu.
Među 38.autora iz svijeta, od umjetnika iz država bivše Jugoslavije na festivalu su učestvovali samo Aldemar Ibrahimović iz Crne Gore i Dalibor Jurčević
iz Hrvacke.
- Ponosan sam i počašćen što su
moje slike u Nici predstavljale bogatu likovnu scenu u Crnoj Gori ali bi još
ljepše bilo da sam imao prilike da se
sretnem sa kolegama i neposredno čujem, kako su me informisali vrlo laskave
komentare,kazao je za Forum AldemarIbrahimović. Boim se da ovdje još nije
izgrađen sistematičan, da ne kažem
pravedan odnos podrške umjetnicima
koje kvalitetom mogu i trba da budu
češće u Evropskim metropolama.Time
želim da skrenem pažnju i na sve one
mlade stvaraoce koje treba prepoznati i
podržati, kazao je ibrahimoić.
Festival je organizovan na inicijativu,
medjunarodne marketinške agencije za
promociju umjetnika Art pleiada international iz Nice, a uz finansijsku podršku
opštine Nica, regiona PACA (ProvenceAlpes-Cote d’Azure), i drugih sponzora
uz bogatu medijsku prezentaciju.
E.P.
Promocija izdavačke kuće “DOST” iz Novog Pazara
Kapitalna djela
bošnjačke kulture
Edicija “Dost” koju je publikovala izdavačka kuća Mešihata
iz Novog Pazara, Islamske zajednice u Srbiji “El-kelimeh“, promovisana je krajem novembra u galeriji bjelopoljskog Centra
za kulturu. Predstavljene su knjige “Ženidba Smailagić Mehe“
Avda Međedovića, “Zeleno busenje“ Ethema Mulabdića, “Običaji Muslimana“ Antuna Hangera i “Pešter i druga djela“ Biserke Suljić-Boškailo, o kojima su govorili Jahja Fehratović, urednik edicije, Zehnija Bulić i Kemal Musić.
Pomenuta izdavačka kuća postoji već 14 godina, a u poJanuar, 2011.
sljednje tri pokrenula je ediciju “Dost”.
- Pokretanjem edicije, Bošnjačka kulturna zajednica i Izdavačka kuća Mešihata Islamske zajednice u Srbiji “El-Kelimeh“
postavili su se za lidere na polju očuvanja i izgradnje vjerskog,
nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Postojanje jedne
ovakve edicije utemeljene na naučnim i opštehumanim osnovama uliva sigurnost da će naš narod uspjeti da se izbori sa
svim nedoumicama koje još uvijek ima u pogledu svog nacionalnog identiteta - istakao je Jahja Fehratović.
21
Forum
r e v i j a
Hronika
Iz Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori
Pomoć u izgradnji
Islamskog centra u Baru
Reis Islamske zajednice Crne
Gore, Rifat Fejzić, predsjednik Sabora IZ-e, Mujdin Milaimi, kao i Suljo
Mustafić, član Mešihata i poslanik u
Skupštini Crne Gore i Jakup Đeljošević, predsjednik Odbora donatora, bili su gosti Albansko-američkog
islamskog centra Kvins, Islamskog
centra u Steten Ajlendu i Bošnjačkog plavsko-gusinjskog centra u
Astoriji.
U razgovoru sa vjernicima predstavljen je budući barski islamski
centar i razgovarano je o drugim značajnim projketima Islmaske zajednice, kao i o jačem povezivanju Islamske zajednice Crne Gore sa njenom
brojnom dijasporom. Potenciran je
značaj stvaranja mreže iseljeničkih
asocijacija i potreba intezivnije saradnje na projektima kojima se promoviše vrijednost očuvanja i njegovanja
duhovnog identiteta. Razgovarano
je i o aktuelnim društveno-političkim
zbivanjima, posebno o sprovodjenju
manjinskih prava i sloboda i potrebi
veće zastupljenosti manjinskih naroda, ulaganjima u sredine gdje oni
žive, procesu restitucije, te o ukupnoj
demokratizaciji i regionalnom razvoju u Crnoj Gori. Domaćin i organizator
susreta u Njujorku bio je Ćazim Džaferović, ugledni iseljenik iz Bara koji
više od trideset godina živi u Njujorku.
Tokom boravka u Čikagu održano
je donatorsko veče u Kulturnom centru „Rumija“ sa barskim iseljenicina
koji su od samog početka podržali
projekat izgradnje islamskog centra
u Baru i prednjačili u donatorskim
aktivnostima. Donatorskim akcijama
dijaspore Islamske zajednice iz Crne
Gore u Njujorku i Čikagu obezbjeđeno je 170 hiljada dolara za nastavak
22
Sa susreta u Njujorku
Sa susreta u Njujorku: Obraćanja Reisa Fejzića
radova na Islamskom centru u Baru.
U organizaciji i boravku barske
delegacije, posebno su se istakli eki-
pa Radija Inter antena Bar, Redžep
Nikezić i Bećir Vulić, te Selim i Suljo
Šabović.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Hronika
Promocija Foruma u Petnjici
Doprinos spoznaji
sopstvenih vrijednosti
U saradnji sa Centrom za razvoj sela, a u okviru manifestacije «Zavičajne staze Bihor 2010» u Petnjici, promovisana je i Revija Forum. Časopisa koji već godinama bilježi i razmatra teme
od interesa za Bošnjake i ukupan demokratski razvoj Crne Gore.
Veoma inspirativno, o forumu ali i ukupnim ciljevima razvoja
multikulturnog društva govorili su; Mr Halil Markišić, Mirsad
Rastoder, poslanik Ervin Spahić, književnik Kemal Musić, magistrantkinja u Turskoj Melita Rastoder i glumac Izet Mulabegović.
Da veče ima ljepotu muzičke tradicije Bošnjaka potrudili su se
tamburaši iz Plava koje je predvodio sazlija Fehim Muminović.
- Sve do nedavno o Bošnjacima se, i na prostoru koji naseljavaju, malo znalo, a i ono što se znalo krivo i neprecizno je
predstavljano,kazao je o obraćanju brojnim posjetiocim Mr Halil
Markišić. Njihovo ime, jezik i samobitnost su negirani, a ponegdje, ponekad i danas, svojatana je njihova kulturna baština. I
sami Bošnjaci znali su o drugim narodima više nego o sebi.
Nije mi poznato da je neki institut, ili jedna od akademija
Crne Gore realizovala neki projekat iz baštine Bošnjaka. I tako
nije ni čudo što Bošnjaci o sebi veoma malo znaju. Tek sada, u
reformisanoj školi mogu po nešto o sebi naučiti. Veoma je mala
zastupljenost Bošnjaka u državnim medijima, visokoškolskim
ustanovama, ministarstvima i drugim državnim organima.
Tako je bilo sve do pojave Udruženja ALMANAH i FORUMA
BOŠNJAKA/MUSLIMANA Crne Gore. Nemjerljiv je njihov doprinos povratku Bošnjaka Crne Gore iz slijepe ulice put istorije.
Od osnivanja 2000.godine, Forum Bošnjaka/Muslimana je
uspijevao da prepozna najznačajnije interese Bošnjaka i da pokaže puteve njihovog ostvarivanja, uvažavajući sopstvene mogućnosti, objektivna ograničenja i skrivene ili otvorene opstrukcije u društvu. Okrugli stolovi, rasprave, forumi i drugi skupovi
organizovani pod potkroviteljstvom Foruma, dali su značajne
smjernice rješavanju vitalnih pitanja Bošnjaka.
Od prvog broja, Revija Forum je svojim kulturološkim i pro-
Mirsad Rastoder, Izet Mulabegović, Halil Markišić, Melita
Rastoder, Ervin Spahić, Kemal Musić Fehim Muminović
svjetiteljskim djelovanjem obezbijedila časno mjesto u istoriji
Bošnjaka Crne Gore. Ona je o svim procesima i pojavama koji
su se dešavali u crnogorskom društvu, o svemu onome što se
ticalo opstanka, tradicije i kulture Bošnjaka, od njihovog imena
do položaja u Crnoj Gori, donosila priloge, nudila rješenja i bila
vodilja kako i šta treba raditi.
Na stranicama ove Revija tražena su i nudjena rješenja za
izazove pred kojima su bili Bošnjaci Crne Gore. Vidljivo je nastajanje rukovodstva Foruma i saradnika Revije Forum da doprinesu upoznavanju i prezentovanju kulturne baštine Bošnjaka, kao
i poboljšanju njihovog položaja u Crnoj Gori.
Na kraju, FORUMU želim dalji uspješan rad, Reviji dug život,
a ovom lijepom mjestu (Petnjici) povratak statusa opštine, zaključio je Markišić.
Promociji Foruma u petnjičkom Domu kulture prisustvovali
su istaknuti predstavnici udruženja u dijaspori,poslanici i kulturni poslenici iz Bijelog Polja, Berana i Rožaja. E.P.
Preselio Mustafa - Mujko Šabotić - 1951-2010
U prvom redu svi žitelji područja Bihora kod Berana, kao i naša brojna iseljenička
zajednica u Švajcarskoj i ukupno Evropi, ali i svi dobri ljudi, od 22. jula prošle godine su
na velikom gubitku.
Preselio je Mujko Šabotić, vjerujući čovjek, zaljubljenik u svoj zavijačaj i dobročinstvo. Bihorac
koji je znao da od srca pruži drugima i džematu. Ostavio je za sobom brojnu porodicu, časno
stečeni imetak, ali i brojne hairate. Jedan od njih je u Petnjici, rekonstruisana stara džamija
sa uredjenim dvorištem i abdeshanom. Tako se dobri čovjek Mujko Šabotić preselio na ahiret
ali i u trajno sjećanje svih koji su ga znali i znaju vrijednosti ljckosti, marljivosti i dobročinstva.
Januar, 2011.
23
Kritičke paralele
Forum
r e v i j a
U susret popisu stanovništva,
domaćinstava i stanova
Kako sačuvati sebe
Narodna nošnja
iz kolekcije Vaida
i Nevine Turusković
Kao Bošnjaci ne bismo smjeli čekati da nam drugi rješavaju naše dileme. Moramo sami sačuvati sopstveno ime, jezik i vjeru. Moramo dodatno jedni drugima objasniti šta je zaista suština bošnjaštva.
Odlučno se suprotstaviti podmetanjima da je riječ o preferiranju druge države kao domovine. Sami se
takođe, kao i do sada, moramo izboriti za svoje zasluženo mjesto u društvenoj i državotvornoj hijerarhiji.
Za početak, učinimo to izjašnjavanjem - za sebe, odnosno za nacionalno ime Bošnjak, za maternji jezik
– bosanski (bošnjački), za pripadnost islamskoj vjeri, za državljanstvo crnogorsko
24
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Piše: Rifat RASTODER
Nakon potpuno neočekivane konfuzije prilikom rasprave i usaglašavanja u
skupštinskim radnim tijelima, kao i prilikom glasanja Predloga novog zakona
o popisu stanovništva, domaćinstava i
stanova, na sjednici Skupštine, od 19.
Jula 2010. godine, nedavnim izmjenama
i dopunama ovog Zakona, na sjednici
Skupštine od 9. decembra prošle godine, konačno su se stekle sve formalno –
pravne pretpostavke za predstojeći – prvi
u nezavisnoj Crnoj Gori popis, koji će biti
realizovan već tokom aprila ove godine.
Riječ je o višestruko značajnom poduhvatu i za državu i za građane, odnosno
narode koji čine njeno realno društveno i
državotvorno biće.
Kao prvo, radi se o prvom popisu,
stanovništva, domaćinstava i stanova u
novobnovljenoj državi. A tek popisom se
može obezbijediti najrealnija demografska i sociološka slika društva bez koje je
praktično nemoguće planiranje niti jedne iole ozbiljnije politike i uopšte razvoja
društva i države. Pokazatelji sa popisa
su, takođe, pretpostavka i za ostvarivanje značajnih ustavnih i drugih, naročito
ljudskih i manjinskih prava. Na stranu što
je crnogorsko, kao i društva gotovo svih
balkanskih država nastalih iz bivše SFRJ,
upravo u procesu dovršavanja brojnih
važnih i dubljih procesa.
Između ostalog, sve ove države su još
u procesu zaokruživanja sistemskog i institucionalnog ambijenta. Još su, takođe,
u procesu suočavanja sa istinom kako o
bliskoj tako i sa daljom sopstvenom prošlošću koja ih i dan-danas primjetno sputava. Konačno, sve ove države i društva
su još u procesu dovršavanja nacionalne
i kulturološke, a u mnogome i duhovne
Kritičke paralele
samoidentifikacije.
Crna Gora je samo možda i najilustrativniji primjer u svemu. Indikativno je
samo što su u najdelikatnijoj situaciji up­r­
avo narodi koji su činili i čine okosnicu savremene državnosti Crne Gore. Ilustracije
radi, samo nekoliko uporednih pokazatelja o situaciji u kojoj se nalaze pripadnici
crnogorskog i bošnjačkog naroda.
Prema posljednjem popisu u bivšoj
SFRJ i Crnoj Gori kao jednoj od šest ravnopravnih republika, iz 1991. godine, u
Crnoj Gori je tada evidentirano ukupno
615.035 stanovnika, od kojih 61,86%
Crnogoraca, 14,57% Muslimana, 9,34%
Srba, 6,57% Albanaca, 4,25% Jugoslovena, 1,02% Hrvata, 0,53% Roma, nešto
preko 0,50% ostalih, kao i 0,99 % nacionalno neidentifikovanih.
Prema popisu iz 2003. godine, dakle
prvom nakon posljednje jugoslovenske
ratne drame i raspada SFRJ, struktura
društvenog bića Crne Goreje potpuno
drugačija. Sada je prema preliminarnim
rezultatima ovog popisa, saopštenim na
konferenciji za štampu MONSTAT-a, dana
19. Decembra 2003. Godine, od uklupno 672.656 evidentiranih stanovnika,
konstatovano tek 40,64% Crnogoraca,
30,01% Srba, 9,41% Bošnjaka, 4,27 %
Muslimana, 7,09% Albanaca, 1,05%
Hrvata, 0,43% Roma, kao i ostalih i neidentifikovanih oko 7 odsto ukupnog stanovništva. Naknadnim administrativnim
usaglašavanjem sa navodnim evropskim
standardima ovi rezultati popisa su, dodatno, izmijenjeni ili, tačnije, umanjini za
čitavih 9 procenata popisanog stanovništva. Iz zvanične evidencije su, naime, izostavljeni svi oni, u glavnom, Bošnjaci i Albanci koji se nalaze na privremenom radu
u evropskim i drugim državama. Time su
nešto uvećani procenti učešća Crnogoraca
u ukupnom stanovništvu sa 41,8 na 43% i
Srba sa 30,01 na 31,8%, dok je procenat
učešća Bošnjaka u ukupnom stanovništvu ovom računskom radnjom smanjen sa
9,41 na 7,77%, Albanaca sa 7,05 na 5% i
Muslimana sa 4,27 na 3,97%
U odnosu na 1991. godinu, kao što
se da zaključiti, svakako je promjena u
crnogorskoj nacionalnoj zajednici koja
je smanjena za čitavih 17% dok se istovremeno procenat Srba u Crnoj Gori više
nego trostruko uvećao.
U crnogorskom nacionlaom biću još
je, možda, indikativnija podjela u kulturološkoj ili tačnije duhovnoj sferi. Tako
na primjer na posljednjem popisu samo
se 21, 96 odsto stanovništva izjasnilo da
govore crnogorskim jezikom, dok je privrženost autokefalnoj (nezavisnoj) crnogorskoj crkvi i dalje najveća nepoznanica. Sa
ništa manje, što internih a što nametnutih
konfuzija je i bošnjačko - muslimanska zajednica, odnosno narod u Crnoj Gori. Naime, uprkos činjenici da je ova zajednica
slovenskog etničkog korijena i jezika, vjekovima oblikovana, naravno, u drugačijim
državno-pravnim okvirima i okolnostima
ka posebni i bošnjački etnitet, nakon povlačenja Otomanske imperije sa Balkana i
formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije), nacionalno ime Bošnjak, kao i bilo kakav drugi
nacionalni i uopšte identitetski predznak
jednostavno je zabranjen. Tako je, uprkos obećanjima komunista uoči i tokom
Drugog svjetskog rata, da će Bošnjacima
priznati pravo na ponovno iskazivanje nacionalnog identiteta, ostalo sve do 1961.
godine kada je Bošnjacima dozvoljena
nacionalna samoidentifikacija, ali pod
novim nacionalnim imenom, istovjetnim
vjerskoj odrednici „musliman“, samo sa
velikim početnim slovom M.
Zašto bosanski, umjesto bošnjački jezik?
Zašto se, između ostalog, neophodno izjasniti i za maternji jezik pod nazivom bosanski, umjesto bošnjački kako bi to logično i
skladno nacionalnom imenu bilo? Pa isključivo zbog toga što su bošnjački predstavnici iz BiH ovaj jezika svih Bošnjaka sa ovih
prostora, u međuvremenu, kodifiokovali upravo pod nazivom Bosanski jezik. Radi se u suštini o jeziku u osnovi istom sa jezikom
Crnogoraca, Hrvata i Srba, ali dok su ga ovi, shodno naravno odgovarajučim specifičnostima, imenovali svaki sopstvenom nacionalnom odrednicom, bošnjački predstavnici iz BiH su se opredijelili za naziv jezika po imenu države i tako, čak, i nehoteći doveli
u sumnju identitetsku potpunost Bošnjaka kao naroda, odnosno nacije.
Da i sami nebi kumovali ovoj nesmotrenosti, trebamo do daljnjeg maternji jezik upisti pod imenom kako je i kodifikovan. Čim
prije, međutim, neophodno je sa predstavnicima Bošnjaka iz BiH, Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije i dijaspore, započeti konsultacije o preimenovanj zajedničkog maternjeg jezika u „bošnjački jezik“, zapravo u ime koje jedino svi pamtimo od najranijih
dana, čak i iz prijekora starijih - „ZAR TI NE RAZUMIJEŠ BOŠNJAČKI“.
Januar, 2011.
25
Kritičke paralele
Konačno, nakon raspada SFRJ, na
kongresu nacionalnih predstavnika u
Sarajavu 1993. godine, odlučeno je da
se vrati izvorno nacionalno ime Bošnjak.
Shodno tome, započet je proces reafirmacije ovog imena koji još traje. U reafirmaciji nacionalnog imena kod Bošnjaka
u Crnoj Gori odlučujući podsticaj učinjen
je Deklaracijom foruma Bošnjaka (Muslimana) održanog u Podgorici, 22. marta
2002. godine. Ukupni rezultati popisa
iz 2003. godine, međuti, govore o još
veoma izraženoj podjeli oko samog nacionalnog imena. Od svih onih koji su se
na popisu iz 1991. godine iskazali kao
Muslimani, njih 63.274 ili 68,78% potvrdilo je svijest o činjenici da su i Bošnjaci,
odnosno dotadašnji Muslimani, iz Crne
Gore kao i svih ostalih bivših jugoslovenskih republika i pokrajina, dio jednog te
istog naroda tek sticajem istorijskih okolnosti rasutog u više savremenih država.
Nažalost, gotovo 1/3 pripadnika istog
naroda za svoje nacionalno ime zadržalo
je konfesionalnu odrednicu „Musliman“,
dok se jedan dio njih pisao kao Crnogorci
islamske vjere.
Slično je i sa kulturološkom samoidentifikacijom. Jedan dio onih koji su se
izjasnili kao Bošnjaci kao maternji jezik
upisao je bošnjački jezik. Manji procenat
je pisao bosanski jezik, a jedan dio je za
sopstveni maternji jezik zadržao dotadašnji službeni naziv jezika srpsko-hrvatski.
26
Jasno je da na osnovu tako kontradiktornih podataka nije moguće kreirati
nikakvu razvojnu politiku, što sve samo
upućuje na izuzetni značaj predstojećeg
popisa.Utoliko više i čudi lakoća sa kojom su istaknuti predstavnici DPS-a u
Vladi i Skupštini Crne Gore bili pristali
čak i na protivustavne kompromise sa
opozicijom da se, kao svojevremeno u
Kraljevini SHS, umjesto podataka o nacionalnoj, prikupljaju podaci o etničkoj
pripadnosti, te da se u rubrici „maternji
jezik“, prikupljaju podaci o „jeziku kojim
je lice govorilo u ranoj mladosti“, što je
realno moglo dovesti, recimo, građane
crnogorskog, srpskog, bošnjačkog i drugih naroda slovenskog etničkog porijekla
u zabunu – kako da se nacinalno, ili jezički izjasne.
Na insistiranje SDP-a, međutim, u prvom redu ondašnji premijer Đukanović,
a potom i Klub poslanika DPS-a u cjelini
saglasili su se da se izvrše izmjene tek
usvojenog zakona i ponovo inaguriše
obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti,
kao i maternjem jeziku (crnogorskom,
srpskom, bosanskom, hrvatskom, albanskom ili nekom drugom), što je na predlog poslanika Rifata Rastodera (SDP) i
Miodraga Vukovića (DPS) i učinjeno na
sjednici Skupštine CG od 9. decembra
2010. godine.
Naknadno su, takođe na insistiranje
Forum
r e v i j a
predstavnika SDP, u konsultacijama na
nivou najviših predstavnika Skupštine i
Vlade CG (predsjednici i potpredsjednici)
otklonjene i sve dileme da li u ukupno
stanovništvo države treba računati i državljane CG sa formalnopravnim prebivalištem u Crnoj Gori a na privremenom
radu u inostranstvu? Sasvim prirodno oni
će se evidentirati kao sastavni dio ukupnog stanovništva ali u posebnoj koloni
i naznakom mjesta i države rada i privremenog boravka.
Šta dalje?
Učiniti sve da popis bude što realnija
slika stvarnog društvenog i državotvornog
bića Crne Gore. Jedino tako se može pomoći i sebi i Crnoj Gori.
Kao Bošnjaci ne bismo smjeli čekati
da nam drugi rješavaju naše dileme. Moramo sami sačuvati sopstveno ime, jezik
i vjeru. Moramo dodatno jedni drugima
objasniti šta je zaista suština bošnjaštva.
Odlučno se moramo suprotstaviti podmetanjima da je riječ o preferiranju druge
države kao domovine. Sami se takođe,
kao i do sada, moramo izboriti za svoje
zasluženo mjesto u društvenoj i državotvornoj hijerarhiji.
Za početak, učinimo to izjašnjavanjem za sebe, odnosno za državljanstvo
crnog­orsko, za nacionalno ime Bošnjak,
za maternji jezik – bosanski (bošnjački),
za pripadnost islamskoj vjeri...
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kritičke paralele
Izvod iz Zakonа
Član 1
U Crnoj Gori sprovešće se, u periodu od
1. do 15. aprila 2011. godine, popis stanovništva, domaćinstava i stanova (u daljem
tekstu: popis).
Popis će se sprovesti prema stanju na
dan 31. mart 2011. godine u 24:00 časa, što
se smatra referentnim momentom popisa.
Neposredno po završetku popisa, izvršiće se kontrola kvaliteta popisa, na reprezentativnom uzorku popisnih krugova, radi
ocjenjivanja obuhvata i kvaliteta podataka
prikupljenih popisom.
Jedinice koje se obuhvataju popisom
Član 2
Popisom će se obuhvatiti sljedeće jedinice popisa:
Nekoliko pojašnjenja građanima
Poštovani,
Kao što, sigurno, već poznato u Crnoj Gori će se od 1. do 15.
aprila 2011. godine izvršiti popis lica, stanova i domaćinstava.
Zbog značaja popisa, jer podaci prikupljeni na popisu važiće
narednih deset godina, samo nekoliko pojašnjenja:
Popisom će se prikupljati podaci o licima, domaćinstvima
i stanovima. Prilikom davanja podataka o domaćinstvima
i stanovima, koja nemaju osjetljivih pitanja, nema bojazni čak i ukoliko date odgovor koji, možda niste željeli da
date.
Ono na šta treba obratiti pažnju jeste prilikom davanja
ličnih podataka. Lica (popisivači) koja budu došla kod vas kući,
pročitaće vam pitanja, vi ćete ih pažljivo saslušati i dati odgovor, koja se upisuju na propisanom formularu.
Od vašeg odgovora zavisiće broj pojedinih nacionalnih sk-
upina, na osnovu kojeg će se određivati i obim prava koja im
pripadaju u narednih deset godina. Tu prije svega mislimo na,
pravo na autentično predstavljanje u Skupštini Crne Gore, kao i
na srazmjernu zastupljenost prilikom zapošljavanja u državnim
organima, ili namještenjima koje nam Ustav Crne Gore jemči
(čl.79 stav 1 tačka 9).
Od ukupno 35 pitanja iz upitnika za lice, prvih nekoliko
pitanja se odnosi na: ime i prezime, pol, datum i godina i
mjesto rođenja, da li ste se doselili iz nekog drugog naselja u
Crnoj Gori i kad, da li ste oženjeni/udati, broj djece, koje imate državljanstvo (ukoliko nemate crnogorsko, ponuđen vam
je odgovor -strano-, ukoliko ste predali zahtjev za sticanje
crnogorskog, ponuđen vam je odgovor - u proceduri sticanja
crnogorskog državljanstva).
Važno je, posebno, obratiti pažnju na sljedeća pitanja: Važno je, posebno, obratiti pažnju na sljedeća pitanja:
6. Državljanstvo
1. Crne Gore
2. Crne Gore i strane države
3. strane države
4. bez državljanstva
Ako je zaokruženo 2 ili 3 upisati koje strane države
______________________________________________
13. Nacionalna ili etnička pripadnost
Bošnjak, Crnogorac, Srbin, Albanac. . .
Ovdje dajete odgovor, kako se nacionalno osjećete- dat primjer
14. Vjeroispovjest
Islamska, Pravoslavna, Katolička....
Shodno čl.46 Ustava Crne Gore na ovo pitanje niste obavezni da odgovorite, ali je takođe bitno upisati odgovor- dat
primjer
15. Maternji jezik
crnogorski, srpski, bosanski, albanski, hrvatski ili neki drugi
Ispod linije predviđeni su odgovori jezika koji su Ustavom prepoznati, mi smo ih upisali na mjestu odgovora, kao
primjer. Dakle upisaćete jezik koji smatrate za maternji tj. svoj.
16. Strani jezici kojima se lice služi
1. engleski, francuski, njemački itd.
2. ___________________________ . . .
I svakako, prije nego potpišete obavezno provjerite upisane odgovore u odgovarajućim upitnicima.
Januar, 2011.
O. Mehmedović
27
Kritičke paralele
1) državljani Crne Gore, državljani Crne
Gore i strani državljani, strani državljani i
lica bez državljanstva, koja imaju prebivalište (stalno ili privremeno) u Crnoj Gori, bez
obzira da li se u vrijeme popisa nalaze u Crnoj Gori ili u inostranstvu, bez obzira da li u
vrijeme popisa posjeduju lična identifikaciona dokumenta i bez obzira da li žive u stanu,
drugim objektima ili na javnim površinama;
2) domaćinstva;
3) stanovi i druge nastanjene prostorije.
Značenje pojedinih izraza
Član 4
Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
1) prebivalište je mjesto u kojem se lice
nastani da u njemu stalno živi, kao središtu
životnih interesa i profesionalnih, ekonomskih, socijalnih i drugih veza koje pokazuju
da, između lica i mjesta u kojem se nastanilo, postoji neposredna i trajna povezanost;
2) privremeno prebivalište je mjesto u
kojem se stranac nastani s namjerom da u
njemu živi za vrijeme boravka;
3) popisano stanovništvo predstavljaju
lica iz člana 2 tačka 1 ovog zakona;
4) stanovništvo predstavljaju lica sa uobičajenim mjestom boravka u Crnoj Gori;
5) uobičajeno mjesto boravka predstavlja mjesto gdje lice uobičajeno provodi dan,
bez obzira na privremenu odsutnost iz razloga rekreacije, odmora, posjete prijatelja
ili rođaka, poslovne odsutnosti, kao i odsutnosti usljed medicinskog tretmana ili religijskog hodočašća, kao i mjesto u kome lice
boravi neprekidno, najmanje od 1. aprila
2010. godine ili je stiglo u to mjesto kasnije, ali ima namjeru da ostane tu najmanje
jednu godinu;
6) domaćinstvom se smatra svaka porodična ili druga zajednica lica koja zajedno stanuju ili zajednički troše svoje prihode
za podmirivanje osnovnih životnih potreba
(stanovanje, ishrana i drugo), bez obzira
da li se svi članovi stalno nalaze u mjestu
gdje je nastanjeno domaćinstvo ili neki od
njih borave duže vrijeme u drugom naselju,
odnosno stranoj državi, zbog rada, školovanja ili iz drugih razloga. Domaćinstvom se
smatra i svako lice koje u mjestu popisa živi
samo (samačko domaćinstvo) i nema domaćinstva u drugom mjestu ili u inostranstvu.
Domaćinstvom se smatra i tzv. kolektivno
domaćinstvo, tj. domaćinstvo sastavljeno
od lica koja žive u ustanovama za trajno
zbrinjavanje djece i odraslih, u bolnicama
za smještaj neizlječivih bolesnika, manastirima, samostanima i drugim vjerskim ustanovama;
7) stan je građevinski povezana cjelina
28
namijenjena za stanovanje, sa jednom ili
više soba, sa odgovarajućim pomoćnim prostorijama (kuhinja, ostava, predsoblje, sanitarne prostorije i sl. ) ili bez pomoćnih prostorija i može da ima jedan ili više posebnih
ulaza. Pod kolektivnim stanom se podrazumijeva skup prostorija dizajniranih za stanovanje veće grupe ljudi ili domaćinstava i koji
u vrijeme popisa ima makar jednog člana.
Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu za
fizička lica u muškom rodu koriste se i u
ženskom rodu.
Podaci o licima
Član 5
O licima koja se obuhvataju ovim popisom prikupiće se sljedeći podaci: ime i prezime; pol; jedinstveni matični broj (JMB), odnosno dan, mjesec i godinu rođenja za sve
one kojima nije dodijeljen; naselje-opština
(ako je lice rođeno u Crnoj Gori), odnosno
država rođenja (ako je lice rođeno van Crne
Gore); prebivalište majke u vrijeme rođenja lica; državljanstvo; bračni status; broj
živorođene djece; pismenost; škola koju
lice pohađa; stečeno obrazovanje; kompjuterska pismenost; aktivnost u periodu
od 25. do 31. marta 2011. godine; razlog
ne obavljanja aktivnosti; zanimanje; djelatnost; profesionalni status zaposlenog lica;
naselje-opština rada; nacionalna, odnosno
etnička pripadnost; vjeroispovjest; maternji
jezik (crnogorski, srpski, bosanski, albanski,
hrvatski ili neki drugi jezik); strani jezici kojima se lice služi; invalidnost po vrstama i
uzrocima invaliditeta.
Pored podataka iz stava 1 ovog člana
prikupljaju se i sljedeći podaci:
1) o licima preseljenim unutar Crne
Gore: naselje-opština prebivališta prije preseljenja, datum posljednjeg doseljenja u sadašnje prebivalište;
2) o licima doseljenim sa područja van
Crne Gore: država iz koje se lice doselilo;
Forum
r e v i j a
datum doseljenja u Crnu Goru i namjera daljeg boravka u Crnoj Gori; razlog posljednjeg
preseljenja;
3) o državljanima Crne Gore koji rade u
inostranstvu kod stranog poslodavca ili samostalno, kao i o članovima njihovih domaćinstava koji sa njima borave u inostranstvu
prikupljaju se podaci o nazivu strane države
i dužini boravka u inostranstvu, kao i o namjeri daljeg boravka u inostranstvu.
Podaci o domaćinstvima
Član 6
Popisom domaćinstava prikupiće se
sljedeći podaci: naziv mjesta-naselja i ulica
i broj gdje je domaćinstvo nastanjeno; prezime i ime lica na koje se vodi domaćinstvo;
prezime i ime svih članova domaćinstva i
drugih lica koja stanuju sa domaćinstvom
u trenutku popisa; ime oca ili majke; ime
bračnog ili vanbračnog partnera; srodnički
ili drugi odnos pojedinih članova domaćinstva prema nosiocu domaćinstva; osnov korištenja stana.
Popisom kolektivnog (institucionalnog)
domaćinstva prikupljaju se podaci: naziv;
vrsta (tip) i broj članova.
Podaci o stanovima i drugim
nastanjenim prostorijama
Član 7
Popisom će se prikupiti sljedeći podaci
o stanovima i drugim nastanjenim prostorijama: tip stana; vrsta kolektivnog stana; korišćenje stana; ukupna površina i broj soba
u stanu; površina kuhinje; opremljenost stana sanitarnim prostorijama; opremljenost
stana vodovodnim, kanalizacionim, klimatizacionim i grejnim instalacijama; korišćenje
interneta u stanu; vrsta energije koja se koristi za grijanje stana; oblik svojine; sprat na
kome se stan nalazi, godina izgradnje zgrade; vrsta zgrade i materijal spoljnjih zidova
zgrade u kojoj se stan nalazi.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kritičke paralele
Uz najavljeni popis
stanovnistva u Crnoj Gori
Popisom do realne
slike društva
Piše: Dr Nail Draga
U proljeće 2011. godine kako je najavljeno u nekim državama u Jugoistočnoj
Evropi organizovaće se popis stanovništva.
U toj grupi zemalja su Albanija, Makedonija, Kosovo i Crna Gora. Popis stanovništva
predstavlja jedan poseban društveni momenat za svaku državu, jer ovi podaci se
koriste za planiranje i strategiju razvoja
svake sredine. Preko popisa stanovništva
dobijamo takodje i realnu sliku učešća
stanovništva po nacionalnoj osnovi u ukupnom broju stanovnika.
Poslije raspada bivše Jugoslavije i popis
stanovništva je politizovan od raznih krugova, a naročito od političkih partija. U tom
aspektu bez sumnje Crna Gora predstavlja
poseban fenomen, jer ima heterogenu nacionalnu strukturu stanovništva kao nijedna država u regionu. Naime, poslije pada
monističkog sistema gradjani koji pripadaju raznim narodima po prvi put imali su
mogućnost da se slobodno izjašnjavaju na
nacionalnoj osnovi bez pritisaka i posledice. Na transparentan način ova činjenica je
dokazana u popisu stanovništva od 2003.
godine. Po prvi put takodje gradjani imali
su takodje mogućnost da se izjašnjavaju za
maternji jezik crnogorski i bošnjački.
Ako analiziramo podatke iz popisa sta-
novništva iz 1991. godine i 2003. godine
izlazi da su neki narodi doživjeli pravu metamorfozu u izjašnjavanju u nacionalnom
aspektu. Tu prije svega mislimo na Srbe i
Bošnjake. Iako izjašnjavanje Srba za analitičare nije bilo iznenadjenje jer se to i
očekivalo poslije raspada Jugoslavije, ipak
njihov broj povećan (od 9.34% na 30.01%)
što predstavlja rast, još nezabilježen bar na
prostorima bivše Jugoslavije.
S druge strane iznenadjenje su i Bošnjaci koji se pod ovim imenom prvi put iskazuju i to u značajnom procentu sa 9.41%
ukupnog broja stanovnika. Ovaj procenat
je impozantan ako imamo u vidu da izjašnjavanje je bilo individualno bez podrške
ili animacije posebnih institucija. Izjašnjavanje za nacionalnost Bošnjak, definitivno
je eliminisana dilema vjerske pripadnosti
(musliman) jer u cijelom svijetu postoji diferencija izmedju nacionalne i vjerske pripadnosti, iako iz političkih razloga ova kategorija bila izuzetak samo sa bivšu Jugoslaviju
i nigdje drugo u svijetu. Bez dileme u narednom popisu stanovništva, broj gradjana
koji će se izjasniti kao Bošnjaci biće u rastu
a to naročito važi za ketegoriju maternjeg
jezika, gdje se očekuje veći broj onih koji će
se izjasniti za crnogorski i bošnjački jezik.
Imajući u vidu da u prošlosti manipulisalo sa popisom stanovništva a tu aktiv-
Ne zaboraviti dijasporu
Kao ni za druge zemlje takodje i za Crnu Goru diaspora nije novi fenomen, a drugo je
pitanje kakav tretman će ona imati u narednom popisu stanovništva.Podaci koji su
objavljeni od zadnjeg popisa stanovništva pokazuju da disapora Crne Gore broji 54816
stanovnika. Iz tog broja ako ga tretiramo po nacionalnoj osnovi najveći broj čine Albanci i
Bošnjaci, što dokazuje na transparentan način položaj i status ovih naroda u ovoj državi.
Zbog toga je obaveza ove Komisije da pokaže profesionalizom u vezi ovog pitanja, jer i
naša diaspora zaslužuje da bude dio popisa stanovništva, i da bude tretirana kao ostali
gradjani Crne Gore. Jer ne treba zaboraviti doprinos diaspore u vezi referenduma za nezavisnu državu 21 maja 2006.godine. Diaspora je naša savjest i takva će biti i u buduće,
a obaveza je države da im obezbjedi optimalne uslove za investicije u rodnoj zemlji
Januar, 2011.
Nail Draga
Prilika da se sazna realno
učešće naroda u ukupnom
broju stanovništva cr
multinacionalne Crne Gore
nost najviše su osjećali pripadnici manjina
odnosno manjinskih naroda, obaveza je Popisivačkih komisija da uključe i pripadnike
tih naroda, od lokalnog do državnog nivoa.
Jedino na takav način eliminiše se dilema
nepovjerenja. Zbog toga popis stanovništva
je važan momenat naročito za pripadnike
manjina ili manjinskih nacionalnih zajednica.Treba podsjetiti da broj populacije
manjina biće odlučujući za Zakon o izboru
poslanika i odbornika.
Kao ni za druge zemlje takodje i za
Crnu Goru diaspora nije novi fenomen, a
drugo je pitanje kakav tretman će ona imati u narednom popisu stanovništva. Podaci
koji su objavljeni od zadnjeg popisa stanovništva pokazuju da disapora Crne Gore
broji 54.816 stanovnika. Iz tog broja ako
ga tretiramo po nacionalnoj osnovi najveći
broj čine Albanci i Bošnjaci, što dokazuje
na transparentan način položaj i status
ovih naroda u ovoj državi. Zbog toga je obaveza ove Komisije da pokaže profesionalizom u vezi ovog pitanja, jer i naša diaspora
zaslužuje da bude dio popisa stanovništva,
i da bude tretirana kao ostali gradjani Crne
Gore. Jer ne treba zaboraviti doprinos diaspore u vezi referenduma za nezavisnu državu 21 maja 2006.godine. Diaspora je naša
savjest i takva će biti i u buduće, a obaveza
je države da im obezbjedi optimalne uslove
za investicije u rodnoj zemlji.
(Autor je glavni i odgovorni
urednik časopisa „Lemba“)
29
Kritičke paralele
Forum
r e v i j a
Ko su i od kada Bošnjaci Crne Gore (III dio)
Pravo na ime
Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji, procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da li
su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika
i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice, Crnogorci
islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od 1971. godine
identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? O tome
u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera, objavljene u izdanju
Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine
U dugom periodu osmanske vladavine, kada i započinje i
vrši se oblikovanje muslimana slovenskog jezičko-kulturološkog
predznaka u naciju, za muslimane u tzv Bosanskom ejaletu i
prostora koji su njemu gravitirali a koji je u različitim vremenima,
osim prostora današnje BiH, obuhvatao i znatan dio prostora Srbije, Kosova, Crne Gore, te dijela Boke i današnjeg hrvatskog
primorja, dva su karakteristična imena bila u najrasprostranjenijoj upotrebi. Prema Turcima i osmanskim vlastima u Carigradu,
muslimani slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka, sebe
su nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i u administrativnim
spisima upisivali i Turci, odnosno predstavnici osmanske administracije, i Dubrovčani, i Albanci, i Mađari, ali i gotovo svi učeni
Srbi i Crnogorci.
U ovim spisima bošnjačko ime se susrijeće kao: Bosnaklar,
Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavamitd (sve u značenju
Bošnjaci, bošnjački ili bosanski narod). Nazivi: “Bosna” i “Bošnjak”, potiču, inače, od ilirske riječi: “Bos = so”, odnosno “Bosnia
= zemlja soli”.
U svakodnevnom, pa i pisanom ovdašnjem govoru za južnoslovenske muslimane se, nerijetko, koristio i termin”Turčin”. Ovaj
naziv, najčešće je upotrebljavan sa uvredljivim konotacijama.
Iz arhivskih spisa i radova ondašnjih javnih - političkih, naučnih i kulturnih stvaralaca, posebno Jovana Cvijića, Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, kao i vladara i duhovnika poput Svetog Petra
Cetinjskog, Njegoša i drugih, vidi se da je i u Crnoj Gori kao i Srbiji,
sve do kraja XIX vijeka za južnoslovenske muslimane dominantno
nacionalno ime Bošnjak. Naziv “Bošnjaci”, sreta se i u prepisci
Husein-kapetana Gradaščevića sa austrijskim vlastima i knezom
Milošem Obrenovićem.
Srbijanski teoretičar i političar Ilija Garašanin, u poznatoj studiji “Načertaniju” (1844) izmedju ostalog ističe: “Ako Bošnjaci ne
bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje
Srbalja...”
30
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Vuk Stefanović Karadžić u knjizi “Srpske narodne pjesme” donosi pjesmu pod nazivom: “Bošnjaci na Moskou“ u kojoj se govori
i o pogibiji mnogih Bošnjaka tokom rata Austrougarske i Rusije
protiv Osmanskog carstva i XVIII vijeku, izmedju ostalih:
...” Od Nikšića dva Paripovića,
od bijela Kolašina grada,
od njeg, kado, dva Mekića mlada,
od onoga Polja Bijeloga,
od njeg, kado, do dva Kućevića,
od Pljevalja dva Drndića mlada,...”
Ko još zna za “Crnogorsku istoriju“ koju je napisao Sv. Petar
Cetinjski, ondašnji mitropolit Petar I Petrović Njegoš. Na strani 47,
izmedju ostalog stoji :“Žitelji, Crnogorci su Slaveno - srpskog koljena, kao i Hercegovci i Bošnjaci...”
Vasilije Petrović, Istorija u Crnoj Gori, 1754, Petrovići – Pisci,
Duhovnici, Vladari, Tom I, DOB, Podgorica 1997, 256:
... 1732. godine, Topal Osman-paša koga je sultan mahomet
(Mehmed) Peti postavio za beglerbega činit-devera, to jest za generalnog inspektora Makedonije, Albanije i Bosne, po dolasku u Albaniju
pokuša da oproba sreću protiv naroda crnogorskih i posla priličan
broj Makedonjaca (Makedonaca), Albaneza (Albanaca) i Bošnjaka na
Pipersku provinciju, gdje ih Piperi uz pomoć Kuča sve pobiše.
Petar II Petrović Njegoš, Svobodijada, Pjesma treća, stihovi
280-290
...Obije se hrabre vojske
Na megdanu izmješale:
Tri sahata megdan bojni
Na mačeve i na sablje
s krvlju teškom dijeliše,
dok najposle vješto bojna
hitrost mišce crnogorske
pogna s polja bitke strašne
Hercegovce vitezove
i Bošnjake nepreklone.
Njegoš - Osman paši Skopljaku, 5. oktobar 1847, Cjelokupna
djela, knj. 6, Beograd 1967, str. 153:
... Kada sa mnom govoriš kao moj brat Bošnjak, ja sam tvoj
brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako
neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome
bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo.
Stojan Novaković, Srbi muhamedovci i turska pismenost, Prilozi istoriji srpske književnosti, Glasnik srpskog učenog društva,
knj. XI, sveska XXVI, 1869, str. 220:
... drugo, na pošljedice koje vidimo u poturčenjaku Bošnjaku iz
saveza starog aristokratskog karaktera i nove vjere;...
Jovan Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, Etnološka rasprava, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd, 1911 (istraživanja vršio 1906. godine); Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići,
Piperi, Podgorica 1997. (reprint izdanje), str. 523:
... Pod Lukovim Ždrijelom na ji. su “zgrade” (baštine) Brajkovine, a niže njih do međe prema predelu Stijeni Bošnjanin-brijeg
Januar, 2011.
Kritičke paralele
sa seocem istog imena. Bošnjanjin - brijeg je nazvat po tome, što
je na njemu poginuo jedan Bošnjak, turski barjaktar, kad su Turci
udarili na Stijenu...
Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast (Polimlje, Velika i
Šekular), Beograd, 1921 (Edicija: Naselja srpskih zemalja, Knj. X,
urednik Jovan Cvijić) str. 512:
... Ovdje svoj jezik nazivaju “bošnjačkim”. Taj naziv ne potiče otuda, što su svoj govor primili od Bosanaca, jer su ovdje
istim jezikom govorili i prije svog puta u Bosnu; Nije to ime
ni otuda, što je između njih i Bosanaca bilo kakva zajednica,
koja ih je tijesno vezala. Taj naziv potiče iz sasvim drugih razloga. Ova oblast je do Albanije, gdje se drukčije govori; nigdje u
blizini nije bilo jednovjerne velike pokrajine sa istim jezikom,
po kojoj bi svoj jezik nazvali. Ime Srbljak u limskoj dolini nije
pohvalno, pa i ako su ovdje shvaćali, u što sumnjam, svoj jezik
kao srpski, ipak ga ne bi srpskijem nazvali, iz bojazni, da ne
budu ubrojani u Srbljake, misleći da je to jezik Srbljaka, Crna
Gora je bila odijeljena planinama; njeni su žitelji bili druge vjere, a u starije doba Crna Gora nije mogla uticati na ovaj kraj,
da opredijeli ime svom jeziku; i sami Crnogorci su svoj jezik
nazivali “naškijem”, a i danas ga tako mnogi zovu. Svuda naokolo bile su manje jedinice, koje nijesu mogle da im nametnu
ime svog jezika. I dodir sa Bosnom kao da ih je uvjerio, a su u
Bosni našli braću po krvi, vjeri i u jeziku; i htjevli su naročito,
da s Bosancima budu braća i svemu, radi čega su svoj jezik
nazvali “bošnjačkim”...
str. 513.
...Prema tome, što svoj jezik nazivaju “bošnjačkim”, oni su
sebe smatrali kao dio bosanskog naroda. Na to ih je najprije mogao povući ponos, jer im je na čast moglo služiti, da budu dio
jedne velike narodne cjeline, kao što su Bosanci. No na ovo ih
je mogao navući i interes, jer su svake godine redovno slazili u
Bosnu. Kako je u ono doba nacionalni osjećaj bio potčinjen vjerskom, pretpostavlja se, da se muslimansko plavsko-gusinjsko stanovništvo naročito nazivalo imenom jedne velike narodne cjeline,
vezane međusobno jezikom i vjerom. Po pojmu ovog stanovništva,
granica se Bosne širila do ovih krajeva; naročito su to mogli misliti,
kad su ova mjesta bila pod vlašću Bosne...
Andrija Jovićević, Malesija (reprint), CID, Podgorica, 1997,
(Edicija: Naselja srpskih zemalja, Knj. 15, urednik Jovan Cvijić,
Beograd, 1923) str. 73 , Veze Malisora sa Srbima:
- Po predanju Malisora preci svih malisorskih plemena, izuzev
jednog dijela Gruda, doseljeni su iz crnogorskih brda, Bosne i Hercegovine. Ne može se dokazati, da su preci malisorskih plemena
međusobno srodni. Hoti se dovode u krvnu vezu sa Piperima i
Vasojevićima, Kastrati sa Kučima, Klemente sa Piperima i Kučima
i Škrelje sa Bošnjacima; po tome je najverovatnije da su se njihovi
preci doselili iz srpskih hrajeva...
Anton Šmaus, Kosovo u narodnoj pesmi muslimana, Prilozi proučavanju narodne poezije, mart 1938, sv. 1, Beograd, str. 103:
... Reč “bošnjački” označava i danas kod muslimana u Sandžaku jednu sasvim određenu kulturnu orijentaciju. Najvećim
delom pri tome Bosna je bila onaj dio koji je davao; muslimani
u Sandžaku su duhovno gravitirali prema Bosni želeći da makar
31
Kritičke paralele
indirektno imaju udela u njenom nekadašnjem političkom i kulturnom prestižu ...
Alija Nametak, Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici (Titogradu), Glasnik Etnografskog muzeja Cetinje, Knj. II, Cetinje 1962, str. 190:
... Podgorica (današnji Titograd u Crnoj Gori tokom istorije
pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno
vrijeme oko polovine XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu
Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo ogromnoj većini, slovenskog
je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu
“bosanskim” ikavskim govorom (refleks b daje u i u drugim slogovima je u...) “Mi smo Hercegovci a jezik nam je bosanski”,
govorio je Ahmet-aga Pokrklić koji je imao 84 godine kada sam
se s njim upoznao...
Lutovac M, 1960: Rožaje i Štavica. Naučno djelo, Beograd, na
strani 355 ističe da susjedni Arbanasi stanovnike Rožaja i Štavice
(Tutina) smatraju za Bošnjake, “a oni (stanovnici ovih krajeva) svoj
jezik nazivaju bošnjačkim (“Govorim bošnjački ili naški”).
Makenzi G. M. I Ibri A. 1868; Putovanje po slovenskim zemljama Turske (preveo Č. Mijatović), Državna štamparija, Beograd;
Mis Irbijeva i Mekenzijeva; Od Tutina do Rožaja -–putopis na engleskom (1868) prevod; Tutinski Zbornik 1, 2000
Citirano; Mis Irbi i Mis Mekenzi, Od Tutina do Rožaja, Mostovi,
br. 2, maj 1969.:
str. 52
... Ovaj nam se odgovor vrlo čudan učini, jer osim što se zna da
Bošnjaci ne vole uopšte da ih čovek podseća na centralnu vlast,
u kojoj bi drugoj zemlji sopstvenik nekoga dobra rekao da mu ono
stoji pod upravljanjem najbliže varoši;...
str. 54
... Celo stanovništvo Rožaja iziđe da nas vidi, pa zaista izgledaše živopisno, mnogi nosiše turbane a svi belo i crveno ruho što
vrlo dobro dolikovaše njihovome visokom stasu....Tada otpoče da
govori srpski, pozva sebi savetnike – ne gazdu kuće, jednog dostojanstvenog Bošnjaka, već hrišćanskog kodžabašu i popa, pa i
jednog i drugog nam predstavi na savršeno pristojan način...
U narodnoj pjesmi “Smrt Malić–bega Redžepagića, izmedju
ostalog stoji:
“To je paši neko dokazao,
Da se silan Bošnjak podnjivio,
Od bošnjačke porodice slavne,
A u Plavu gradu krvavome,
Porodice od Redžepagića,
Bošnjačkoga krvava koljena,
A unuka Gazi Ali - paše,
Pobjednika sa Novšića ravna,...”
I muslimani drugih crnogorskih gradova kao što su: Podgorica, Nikšić, Kolašin, Spuž, itd osjećali su se dijelom bošnjačkog
naroda. Tako, tik pred Drugi svjetski rat, Ahmet aga Pokrlić iz Podgorice, izjaviće Aliji Nametku:” Mi smo Hercegovci, a jezik nam je
bošnjački,...”
32
Forum
r e v i j a
Autor Mevluda (spjeva u čast Muhamedova rodjenja), Hafiz
Salih Gašević (1855-), rodom iz Nikšića, govoreći o tome šta ga je
inspirisalo da napiše svoj spjev, između ostalog ističe:
“Moliše me kolašinski prviši
Mevlud nam daj bosanski napiši, ...”
Šta tek reći o Avdu Međedoviću (1875 - 1953) iz Bijelog Polja,
autoru spjeva “Ženidba Smailagić Meha“, koji se može porediti
jedino sa Homerovim spjevom “Ilijada i Odiseja“, a u kojem niko
nemože naći da ovaj narod drugačije sebe imenuje osim imenom
Bošnjak. Sam Avdo, 1935. godine, u odgovoru na pitanje Nikoli
Vujanoviću, prevodiocu i pratiocu američkog istraživača Vilijama
Perija, odgovara: ¨Iz Sjenice smo otišli i iz Bijelog Polja, četiri stotine momaka, svi Bošnjaci se vičemo. Bošnjaci u jedan tabor .
Tamo su bili i Arnauti i Turkeše.¨
Ko hoće razjašnjenje naći će ga i u Đilasovim kazivanjima 26
gdje on, između ostalog ističe: “Meni je pošto ste sad pomenuli
naziv Bošnjaci, blizak taj naziv, jer znam da je tradicionalno već od
srednjeg veka. Muslimani koje sam ja poznavao u Bijelom Polju
i družio se sa njima, uvek su su govorili da su Bošnjaci. U mojoj
porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio
je nepismen - ja sam ga naučio pismenosti,... On prost da ne može
biti prostiji, uvek je govorio da je Bošnjak.“
Svojevrsni udes imena Bošnjak započinje sa urušavanjem
Osmanlijskog carstva, jačanjem austrougarskog uticaja u BiH i
jačanjem pojedinih nacionalnih i državno-pravnih pokreta, u prvom redu - crnogorskog i srbijanskog. Prvi su, moguće i po inerciji,
odnosno analogiji sa hrišćanstvom po Hristu, Austrougari umjesto
imenom Bošnjaci, južnoslovenske muslimane počeli oslovljavati
kao muhamedance. Kako je i po tome što su, prema K¨uranu,
kod muslimana svi, pa i Muhamed kao božji poslanik, jednaki u
svemu, oslovljavanje sa ¨muhamedanci¨doživljavano je kao uvreda, pa je, zbog toga, u prvom redu intelektualni krug iz Sarajeva,
okupljen oko časopisa ¨Sarajevski cvjetnik¨ pokrenuo kampanju
sa osnovnim motom da ¨Mi nijesmo muhamedanci, već muslimani¨. Iako se kampanja odnosila na vjerske odrednice, naziv musliman dobio je i na široj afirmaciji.
Izvjesno izbjegavanje, najvjerovatnije sa političkim konotacijama, nacionalnog imena južnoslovenskih muslimana – Bošnjak, primjetno je i u Crnoj Gori i Srbiji, počev od njihovog međunarodnog
priznanja, 1878. godine, da bi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
formiranoj poslije Drugog svjetskog rata a u kojoj su samim nazivom
kao posebne i državotvorne nacije priznati isključivo: Srbi, Hrvati i
Slovenci, nacionalno ime južnoslovenskih muslimana, kao i nacionalno ime – Crnogorac, jednostavno bila i administrativno ¨zaboravljena¨, što se vidi iz izjave ondašnjeg direktora Zavoda za statistiku
u Kraljevini SHS, L. Kostića, koji, između ostalog, ističe kako je lično
zaslužan što je ¨ova nacionalna klasifikacija(klasifikacija iz osnovnog naziva države-p.a.) doslovno upotrijebljena u statistici izbora
narodnih poslanika 1923 i 1935.godine.¨
Poslije Drugog svjetskog rata (1941-1945) Crnogorcima je
vraćeno njihovo tradicionalno ime, dok je pitanje vraćanja nacionalnog imena južnoslovenskih muslimana aktuelizovano tek krajem šezdesetih godina u novoj – SFRJ. Zbog i tada sukobljenih
političkih interesa prvenstveno drugih-brojnijih nacija morali su
presuditi Centralni komitet Saveza komunista BiH, odnosno CK
SKJ, na taj način što je dato isto ime kao što je i vjerska odrednica
samo sa velikim početnim slovom “ M”.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kritičke paralele
Rezime
Iz navedenih i drugih poznatih činjenica, nesumnjivo je da muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa cjelokupnog
prostora bivše SFRJ jesu ovdašnji-evropski i to jedinstven narod i da su
se, kroz vjekove u drugačijim političkim i državno-pravnim uslovima i
okvirima, oformili u posebnu naciju.
Duhovno, kulturološko i nacionalno oblikavanje ovih muslimana u
savremenu naciju započinje u XIV vijeku, širenjem ondašnje Otomanske imperije, odnosno islamskog duhovnog, kulturološkog i civilizacijskog kruga i na balkanske prostore, gdje se među prvim poklonicima
islama javljaju upravo članovi ili potomci najuglednijih ovdašnjih porodica – Crnojevića, Hercega, Vraneša i drugih.
Muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa
prostora bivše SFRJ (BiH, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Kosovo, Crna
Gora i Makedonija) su, kako ističe i prof. dr Mustafa Imamović, “narod
pretežnog južnoslovenskog etničkog porijekla i jezika, koji se od ostalih južnih Slovena istog jezika (Srba, Hrvata i Crnogoraca) razlikuje po
vjerskom i kulturno-političkom iskustvu. Samo plemensko ili regionalno porijeklo pojedinih grupacija južnoslovenskih muslimana ima tek
toliko značaja koliko su po tom osnovu, kao i kod svih drugih naroda,
primjetne lokalne razlike”.
U, inače, burnoj istoriji ovih prostora, često su mijenjane i državne i međudržavne granice, ali je nesporno da je državno-pravni ili administrativni okvir sa bosanskim prefiksom, u najdužem periodu - od
uspostavljanja do povlačenja osmanske vlasti sa Balkana (XX vijek)
– obuhvatao i gotovo sve teritorije na kojima i danas u iole značajnijim
procentom žive južnoslovenski muslimani, uključujući, naravno, i Crnu
Goru.
Iz izloženih i drugih činjenica, takođe se jasno da zaključiti da je
ime Bošnjak i tradicionalno i istorijski najutemeljenije nacionalno ime
muslimana slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa prostora bivše SFRJ, odnosno prostora koji su pripadali ili administrativno,
jezički i uopšte – kulturološki gravitirali Bosanskom ejaletu ( kasnije
Bosanski pašaluk, Bosanski sandžak, Hercegovački sandžak, Novopazarski, Skadarski itd). Upravo zbog toga što nije riječ samo o žiteljima
nekadašnjeg Bosanskog pašaluka, ili sandžaka , nego i drugih prostora
koji su administrativno povremeno pripadali ovim entitetima ili njima
duhovno, jezički i kulturološki gravitirali, analogno slučaju Srba i Srbijanaca, i za južnoslovenske muslimane, kao nacionalno, utemeljeno je
ime Bošnjaci a ne Bosanci.
Naziv Bošnjak, kao i naziv Bosna, potiče od ilirske riječi “bos = so”,
odnosno “Bosnia = zemlja soli”.
Insistiranje, pak, na opstanku nacionalnog imena “Musliman”,
čak i nehoteći, na fonu je kontinuiranih pokušaja da se južnoslovenski
muslimani denacionalizuju i izjednače sa vjerskom zajednicom, što
je gotovo isto kao kada bi vam neko zabranio lično ime i jednostavno
tražio od vas ili vam propisao da se imenujete samo opštom odrednicom “čovjek”.
Ovovremene konfuzije kako oko imena, tako i samog postojanja
Bošnjaka kao osobenog naroda, započinju sa jačanjem austrougarskog uticaja u BiH(1848) i međunarodnim priznanjem Crne Gore i
Srbije (1878). Poslije ovih događaja, umjesto imena Bošnjak, muslimanima se, s početka čak i administrativno, pokušalo nametnuti ime
“Muhamedanci”. Javnom kampanjom, prvenstveno u sarajevskim
časopisima: “Bošnjak” i “Behar”, bošnjački intelektualci se protive nametanju imena “Muhamedanci” dodatno afirmišući upotrebu vjerskog
imena i u širem kontekstu.
Konačno,u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slovena - Kraljevini
Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), samim nazivom države za posebne
Januar, 2011.
i državotvorne nacije određeni su samo: Srbi, Hrvati i Slovenci, dok
je nacionalno ime Bošnjak, isto kao i nacionalno ime Crnogorac, jednostavno ¨zaboravljeno¨. Laza Kostić, direktor Statistike u Kraljevini
SHS(prvoj Jugoslaviji) nije skrivao da je on, kao direktor, autor iste nacionalne klasifikacije kao u nazivu. Kostić, pored ostalog, ističe da je
“tu klasifikaciju doslovno upotrebio u Statistici izbora narodnih poslanika 1923, 1935, itd
Tek aktima Narodnooslobodilačkog pokreta (1941 – 1945), posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifašističkih vijeća BiH,
Sandžaka, Crne Gore i Boke Kotorske, kao i Velike antifašističke skupštine Srbije, reafirmisana je nacionalna osobenost južnoslovenskih
muslimana, ali i dalje pod vjerskim imenom – muslimani. Odmah iza
rata, sve ove odluke o uvažavanju ovih muslimana kao posebnog i
ravnopravnog naroda, ponovo su “zaboravljene” i svim muslimanima
južnoslovenskog jezičko - kulturološkog predznaka, ostavljeno je bilo
da se nacionalno opredijele za pripadnost nekom od hrišćanskih naroda (nacija) – Hrvati, Srbi, Crnogorci ili Makedonci?
Zašto je ime Bošnjak danas gotovo već zaboravljeno i doživljava se
kao svojevrsna jeres, čak i od strane jednog dijela samog ovog naroda,
možda opet najuvjerljivije svjedoče Đilasove riječi u, već pomenutoj,
knjizi ¨Bošnjak¨, kada on objašnjava - zašto ni komunisti poslije Drugog svjetskog rata, u SFRJ, sve do 1971. godine nijesu priznali južnoslovenske muslimane kao narod ni pod jednim imenom: “Računali
smo da će se muslimani raslojiti na Srbe i Hrvate“, kaže Đilas.
Nakon puno lutanja i polemika, uglavnom zatvorenog tipa, službeno je krajem šezdesetih godina, južnoslovenskim muslimanima
ponovo i formalno priznat posebni nacionalni identitet i tom prilikom
kao nacionalno,određeno vjersko ime muslimani, samo sa velikim početnim slovom “M”. Na popisima iz 1971., 1981. i 1991. godine, ovo
ime je, uprkos prepoznatljivoj konotaciji same odluke, ipak opšteprihvaćeno, čime su južnoslovenski muslimani umjesto pretpostavljenog
nestanka, sebe nanovo potvrdili. Činjenica je, međutim, da niko i nigdje u svijetu, pod imenom “Muslimani” ne prepoznaje ni jedan narod
posebno.
Riječ musliman je, inače, izvedena od riječi islam i particip je aktiva eslame.”An” je persijski nastavak, kojim se označava pripadnost
nečemu, u ovom slučaju Islamu, nezavisno od toga kojoj neko naciji
pripada - Turčin, Arapin, Malezijac, Pakistanac itd, itd. U suštinskom
smislu, riječ musliman, ima značenje i bogopokoran.
Stoga, kao dio istog nacionalnog stabla, tim prije što su se sunarodnici iz ostalih država - bivših republika SFRJ, izuzev Crne Gore,
već opredijelili za vraćanje tradicionalnog imena Bošnjak, muslimani
južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka iz Crne Gore, kao
kolektivitet i nemaju drugog izbora nego da prihvate ovo - i većinsko
opredjeljenje, i istorijski, i tradicionalno najutemeljenije ime.
Nadati se da Crna Gora ima dovoljno demokratskog kapaciteta
da razumije i uvaži ovakvo opredjeljenje, što bi, svakako, podrazumijevalo i obavezu stvaranja odgovarajućih formalno-pravnih uslova i za
adekvatan tretman imena Bošnjak, već u predstojećem popisu stanovništva.
Nema utemeljenih razloga da reafirmaciju imena Bošnjak, bez
ikakvih predrasuda, ne prihvatiti i politička, kulturna, kao i naučna
javnost u Crnoj Gori, tim prije što reafirmacija tradicionalnog imena ni
u kom slučaju neće i ne može dovesti u pitanje već, nebrojano puta,
potvrđenu privrženost i opredijeljenost Bošnjaka da, zajedno sa svima
sa kojima žive, doprinose samo dobru i prosperitetu Crne Gore.
No, bilo kao bilo, drugog izbora i nema, ukoliko se ne želi prihvatiti
sopstveni nestanak, kao naroda.
33
Forum
r e v i j a
Kritičke paralele
Proglas Bošnjačkog nacionalnog vijeća
Zašto smo
Bošnjaci?
Dragi sunarodnici,
Na popisu 2003. godine dvije trećine našeg naroda u Crnoj Gori, kao svoje nacionalno ime upisalo je
BOŠNJAK. Ovim činom naš narod je pokazao da posjeduje nacionalnu svijest i želju da bude dio savremenih civilizovanih naroda. Time smo, i kao narod i kao pojedinci, konačno pokazali da smo odgovorni
prema sebi, dostojanstveni, svjesni i spremni da svoj identitet zaokružimo i otrgnemo ga od opasnosti
stalnih potiranja, asimiliacije i negiranja. Opredjeljujući se za historijsko i tradicionalno nacionalno ime
BOŠNJAK , naš narod je, između ostalog, imao na umu i sljedeće:
1. Bošnjaci smo, jer smo to narodno ime u davni vakat sami
sebi dali. Ostala imena davali su nam drugi, po svojoj mjeri i
zbog svojih interesa.
2. Bošnjaci smo, jer su, pod tim imenom, naši preci stvorili
veličanstvenu kulturnu i duhovnu baštinu, koju imamo obavezu da predamo u nasljedstvo potomcima.
3. Bošnjaci smo, jer su naši sunarodnici u svim državama bivše
Jugoslavije vratili u upotrebu to tradicionalno narodno ime.
Nećemo da se imenom odvajamo od većine svog naroda.
4. Bošnjaci smo, jer svi muslimani i hrišćani u Evropi i svijetu,
osim vjerskog, imaju i vlastito nacionalno ime. Imamo svoje
ime i svoj jezik koji je zvanično i naučno priznat pod nazivom
bosanski.
5. Bošnjaci smo, jer znamo da su nas tako uvijek nazivali narodi koji su po vjeri- muslimani kao i mi. (Albanci, Turci). Od oko
1,57 milijarde muslimana u svijetu ili 23% svjetske populacije
samo manja grupa u Crnoj Gori misli da je musliman nacionalno, a ne vjersko ime.
34
6. Bošnjaci smo, jer različito imenovanje našeg naroda na popisu omogućava manipulaciju da se od jednog naroda u Crnoj
Gori naprave dva. (Bošnjaci i Muslimani). Želimo da smo jedan
narod i da imamo jedno nacionalno ime.
7. Bošnaci smo, jer smo na referendumu glasali za Crnu Goru
kao svoju domovinu , spremni da je gradimo zajedno sa drugim
narodima i živimo u njoj kao ravnopravan, uvažavan i autohton
narod sa svojim jasno iskazanim imenom.
8. Bošnjaci smo, jer ne pristajemo da budemo bezimen narod.
Narodi bez imena nestaju iz historije. Bošnjaci imaju svoju
bogatu historiju, čine današnju društvenu realnost i grade
svoju budućnost u Crnoj Gori.
9. Bošnjak/inja sam i zato što nijesam spreman/na da zaboravim tragedije i stradanja našeg naroda, ali sam spreman da
opraštam, jer je to ljudska obaveza kojoj me uči i moja vjera
islam.
10. Bošnjaci smo jer će nas pod jednim imenom više uvažavati
i poštovati.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Društvo
Tragom naših inicijativa
Kasne oni koji bi
trebalo da predvode
Piše: Omer Mehmedović
Spomen-obilježje civilni žrtvama
ratova od 1991-2001.godine.
Inicijativa Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, za ustanovljavanje spomen
obilježja žrtvama iz perioda posljednje ratne drame (1991-2001), ima jednu specifičnu priču.
Naime, Forum je u februaru 2009.godine podnio inicijativu Vladi Crne Gore i Glavnom gradu Podgorici. Shodno istoj Skupština Glavnog grada je 03.06.2009. godine,
donijala Program podizanja spomen - obilježja. Na osnovu pomenutog Programa i
uz saglasnost Ministarstva kulture, sporta
i medija, Skupština Glavnog grada je, na
sjednici održanoj dana 16, 19 i 20.04.
2010. godine, donijela Odluku o davanju
naziva i postavljanju spomen-ploče u parku
„Pobrežje“ („Sl.list Crne Gore-opštinski propisi“, br. 16/10 od 27.04.2010).
Odlukom je propisano, da se parku na
Porežju u Podgorici utvrđuje naziv; „Spomen-park civilnim žrtvama ratova 1991
- 2001. godine“ (član 1 stav 1 Odluke). Propisane su i dimenzije, kao i mjesto postavljenja spomen-ploče (u središnjem prostoru
parka, pored centralne fontane), na kojoj će
biti ispisan sljedeći tekst: „Civilnim žrtvama
ratova vođenih na prostorima bivše Jugoslavije u periodu od 1991 - 2001. godine - da
se više ne dogodi“ (član 2).
U članu 3 Odluke je određeno i da se
spomen-obilježje podiže sredstvima koja
ob­ezbjeđuje Ministarstvo za zaštitu ljudskih
i manjinskih prava. Rok za postavljenje spomen-ploče, određen je jul 2010. godine.
I dok su svi ostali nadležni činioci u
ovom civilizacijskom činu odgovorno obavili svoj dio posla, Ministarstvo za zaštitu
ljudskih i manjinskih prava nikako da završi svoj, inače najlakši dio obaveza. Već su
prekoračili pretpostavlčjeni rok za više od
pola godine. U kontaktu sa predstavnikom
Ministarstva, saopšteno nam je, da je u
Januar, 2011.
toku priprema konkursa za izradu inače već
definisane spomenploče.
Odlukom Skupštine Glavnog Grada su
već definisane dimenzije (100x90 centimetara), kao i sadržaj napisa na spomen-ploči.
Ostalo je još da se konkursom odredi materijal od kojeg će se izraditi i eventualno boja
ploče. I za tako „složen“ posao, našem Ministarstvu je potrebno više od pola godine.
Šta bi tek bilo sa ljudskim pravima kada bi
njihova zaštita zaista i zavisila od Ministarstva. No, pomoćnik Ministra, Sabahudin
Delić je za Reviju izjavio da će Ministarstvo
raspisati konkurs do kraja januara, ite da
„se nada“ da će spomen-ploča zasjati na
mjestu koje joj je određeno do jula tekuće
godine, tj. sa godinom zakašnjenja. Nema
drugog izlaza osim da se i mi nadamo da
će oni koji bi trebalo da predvode u sličnim
aktivnostima, konačno završiti ono što im je
obaveza.
Inicijativa Foruma za ulicu
Srđanu Aleksiću
Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore
podnio je, prije više od godinu dana, Savjetu Glavnog grada Podgorica za imenovanje
naselja, trgova i ulica, Predlog da jedna od
podgoričkih ulica dobije ime po Srđanu
Aleksiću.
U kontaktu sa nekim članovima Savjeta,
saznali smo da je naš Predlog jednoglasno
prihvaćen od članova ovog tijela. Međutim,
od 2008.godine, na snazi je novi Zakon o
spomen-obiljžjima koji u svom članu 9 stav
2 propisuje da -Spomen-obilježje (pod kojim
se smatra, između ostalog, i ulica, član 2
stav 2 istog zakona) istaknutoj ličnosti ne
može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo.
U istom članu 9 stav 3, međutim, propisano je da - Izuzetno, uz predhodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za
značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može
se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog
člana. U zakonu nije jasno određeno ko se
Vladi Crne Gore obraća za saglasnost, ali se
može zaključiti da je to nadležni opštinski
organ (u ovom slučaju Savjet kojem smo
podnijeli predlog).
Savjet zasada oklijeva da se obrati Vladi
Crne Gore za saglasnost, jer kako ističe jedan od članova ovog tijela, strahuju da bi to
moglo podstaći druge slične predloge, koji
bi, takođe, morali čekati rok od 20 godina.
Smatramo, međutim, da strah članova
Komisije nije osnovan, jer zasigurno nema
ravnih primjera onom koji je učinio Srđan,
žrtvujući sopstveni život zarad odbrane
komšije druge nacionaslnosti i vjere od od
zaumnika iz reda sopstvenog naroda. No,
ono što je izvjesno - u januaru 2013.godine
shodno već donesenoj odluci, jedna ulica u
Podgorici će dobiti ime Srđana Aleksića.
35
Forum
r e v i j a
Društvo
Foto zapis sa tradicionalnih bajramskih susreta u Podgorici
Raskošni užitak
Ambasadorka Turske E. B. Kesoglu (u sredini)
i Husein Ceno Tuzović (lijevo) sa gostima iz Izmira
Piše: Emir Pašić
Povodom velikog islamskog praznika – Kurban bajrama, Forum Bošnjaka /
Muslimana Crne Gore je ove hidžretske
godine organizovao već tradicionalni bajramski i koncert sevdaha u kojem su učestvovali umjetnici iz Bara, Podgorice, Mostara i Bijelog Polja. Ovaj bajramski užitak
upriličen je u podgoričkom Kulturno informativnom centru „Budo Tomović“.
Čelnici i aktivisti Foruma, sa puno
džumretanske radosti, dočekali su uvažene zvanice kao što su:predsjednik
Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapic,
potpredsjednik Rifat Rastoder, ambasadorka Turske, Emine Brigen Kesoglu, ambasador EU u Crnoj Gori, Klajv Rambold,
te ambasadori: Hrvatske- Petar Turčinović, Srbije - Zoran Lutovac, BH - Branimir
Jukic, predsjednica Vrhovnog suda Crne
Šukrija Žuti Serhatlić i Asim Brkan: Detalj sa koncerta
Gore - Vesna Medenica, Ministar Andrija
Lompar, pomoćnik ministra odbrane Rifet Kosovac sa visokim oficirima, brojni
poslanici druge istaknute ličnosti.
Ukupno je prisustvovalo preko 500
zvanica, među kojima i oko šezdeset
predstavnika bošnjačkih udruženja iz
Turske koje je predvodio počasni konzul
BiH Kemal Baysak. Gosti Foruma i Društva Crnogorsko-Turskog prijateljstva, tokom četvorodnevnog boravka, posjetili
su Podgoricu,Bijelo Polje, Rozaje, Pljevla, Kolašin, Bar i Ulcinj gdje su izmdju
ostalog upoznali rodbinu predaka koji su
davno otišli iz Crne Gore u Tursku. Imali
su i zanimljive susrete sa privrednicima i
poslovnim ljudima pa se može očekivati
obostrano korisna saradnja.
Nakon prigodnog i ugodnog koktela, po scenariju Mirsada Rastodera,
izveden je koncert sevdaha u kome su
Zoranov bajramski poklon
Da Bošnjaci imaju prijatelje svih vjera i nacija potvrdjuje i činjenica da je bogatu ponudu tradicionalnih kolača iz orijentalne kuhinje, za koktel pripramila
ugledna slastičara u vlasništvu Zorana Pecovića koji je, kako reče time želio da
učestvuje u blagdanskoj radosti svojih komšija i sugradjana, kao i neposredna pomoć operativne ekipe KIC-a „Budo Tomović“ pod rukovodstvom Zorana
Krivokapića, Gvozdenije Šaćiri, Maje Popović i Žane Filipović. Lijep gest za
dane kada treba dodatno da se zapitamo kako da obradujemo ljude oko sebe,
komšije, prijatelje,rodbinu i osjetimo da li imaju neku životnu potrebu u kojoj im
možemo pomoći. Da im uljepšamo dan.
36
učestvovali umjetnici iz Bara, Podgorice,
Mostara i Bijelog Polja. Sa velike scene
KICa, ukrašene rijetkim eksponatima
iz kolekcije Vahida i Nevine Turusković,
potekla je raskošna pjesma sa svim biljezima zemana, osjećanja i dogadjaja.
Šta je sevdah?
Zna se da je sevdah ljubav. Ali
kakva ljubav!? Na to pitanje teško
je precizno odgovoriti bez pjesme
koja pamti, pripovijeda, nadahnjuje
i razgali dušu i srce.Bez sevdalinke, uzvišene pjesme sa svim treptajima najdubljih osjećana što su
utkana u bogato muziško nasljedje
Bošnjaka. Davno je rečeno: Sevdalinke pjesme najmilije. I najljepše.
Iz njih sija mjesečina baš kao da
je dan, snijeg pada na behar na
voće, knjigu pišu gusinjske djevojke, vezak veze mlada Umihana,
po Taslidži pada magla, u Akovu
moje zlato, u Podgorici majka budi
Sejdefu, čuju se sedefi tambure, u
Rožajama kolo igra, u Plavu pjevaju
bećari i djevojke beru šeftelije...
Sevdah je harmonija tuge i radosti,
krhktosti i ponosa,merhametluka
i gaziluka, znak prepoznatljivosti
naroda koji zna da, - što više daje više i ima.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Po uzoru na velikana bošnjačke pjesme
Himza Polovinu,svojim suptilnim nijansama u glasu, Asim Brkan je oduševio
brojnu publiku koja je horski pratila svaku pjesamu od - Emine, savjeta majke,...
do mirisa u avlijama... Sevdalinka se u
davna vremena pjevala uz žičani instrument, najčešće saz, a u moderna uz
harmoniku, tako da istorija sevdalinke
Sevdah bošnjački bluz
Sevdah vuče porijeklo od arapske
riječi sawda, što označava crnu
žuč, jedan od četiri elementa koji,
po vjerovanju arapskih a zatim i
grčkih lijekara, sačinjavaju ljudski
organizam.
Budući da je ljubav od vajkada čest
uzročnik melankoličnih raspoloženja, dovedena je u vezu sa crnom
žuči, koja također uzrokuje melanholiju. Tako je sawda u turskome
postala sevda, riječ za ljubav, a
Bošnjaci su joj, u svome Rječniku
turcizama, dodali glas „h“, i tako
je nastao sevdah. Ali i od sevdaha
ima dalje, tužnije i ljubavnije, pa su
izmislili i karasevdah, što je valjda,
krajnji stadij ljubavnoga zanosa i
pripadajuće mu tuge i žalosti do
kojega jezik uspijeva doprijeti.
Sevdah je stil života koji karakteriše mnoge gradove i jedan naroda u
Crnoj Gori koji zna da je u nasljedju
izvor savremene prepoznatljivosti
za kulturološku interaktivnu komunikaciju sa drugim narodima.
Januar, 2011.
Društvo
pamti više slavnih harmonikaša nego
sazlija.Medju takvima su sigurno Omer
Djurdjević,Šukrija Serthatlić i Omer
Hodžić koji je sa svojim orkestrom na
visokum umjetničkom nivou dočarao,
“jecaj” harmonike i ukupnu harmoniju primjerenu pjevanju Brkana,i drugih
učesnika. Prolazeći ašik mahalom Žuti
Serhatlić je donio merak akšamluka
ispod starovaroških pendžera, a Anida
Idrizovic nam-ponos dama za kojima se
uzdisalo.O tome su pjevali mnogi i sačuvali dragocjenu muzišku baštinu pa ne
smijemo zaboraviti Hamdiju Šahinpašića Izeta Gerinu, Kseniju Cicvari ,Jusufa
Jakupović i druge ali i sve današnje koji
od srca pjevaju sevdah-sevdalinku. Ona
se ne može pjevati bez posvećenosti
kakvu godinama gaji Dragan Račić a te
večeri je posebno bio nadahnut u selamu za staru Hanku. Selami je jer znaj
da je bila vila… Osobenim stilom svoj
doprinos koncertu dali su i Rizo Kolenovic i djevojcica Hana koja najavljuje da
će i nove generacije gajiti bošnjački bluz
kako savremenici imenuju sevdalinku,
kao i mladi folkloristi u narodnim nošnjama i voditelji programa Mirsad Ademović i Selma Rastoder.
Bajramske čestitke građanima Crne
Gore islamske vjere i riječi zahvalnosti
ućesnicima susreta, uputio je u ime Foruma prof. Husein - Ceno Tuzović, predsjednik Savjeta ovog udruženja.
Bajramski susreti u Pljevljima
Nek mirišu avlije
U organizaciji Bošnjačko-muslimanskog kulturnog kruga Pljevlja održana je
bajramska akademija pod nazivom “Nek mirišu avlije”. Među brojnim gostima,
svečanosti su prisustvovali predstavnici političkih stranaka, sveštenici Srpske
pravoslavne crkve i gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković.
Prisutne je besjedom pozdravio pljevaljski imam Samir Kadribašić, a u daljem
nastavku akademije nastupili su horovi ilahija i kasida “Selsebil” iz Priboja i
“Husein-paša” iz Pljevalja i Pljevaljski tamburaši, dok su stihove pjesama govorili književnik Rasim Ćelhametović, Mersiha Hadžić, Selman Selmanović i Ismet
Šljuka.
Ovo je bila prva slična akademija u posljednjih dvadeset godina koja je održana
u Pljevljima, a kako su najavili organizatori sljedeća se može opet očekivati već
narednih bajramskih praznika.
Organizacioni odbor akademije činili su: Mervan Avdović, Ismeta Džakić, Sabina
Talović, Sabahudin Čole i Emir Prekić.
Svečanoj akademiji povodom Kurban-bajrama u Domu vojske u Pljevljima
prethodila je izložba likovnih radova: Binele Vrević, Ismete Katane, Aide Kondo,
Sadika Bambura, Vernere Jakupović, Ismete Nogović, Belisa Pojatića, Miška
Radojevića, Miša Todorića, Omera Hrapovića i Sabahudina Čola.
37
Forum
r e v i j a
Društvo
Šukrija - Žuti Serhatlić, dobitnik 19-to decembarske
nagrade Glavnog Grada
AH, MERAKA…
Piše: Husein-Ceno Tuzović
Ko jednom nije čuo glas Šukrije Žutog Serhatlića i njegovo sviranje na
harmonici, taj ne može znati kakva je
podgorička sevdalinka, kakav je starogradski melos. Kad se Žuti pojavi na
bini ili svira i pjeva u nekom elitnom
hotelu, taj ne zna za vrijeme. Ono leti
kao i pjesma.
U Podgorici, pa i na širem prostoru Crne Gore, teško je naći porodicu
koja još od svojih predaka baštini
pjesmu i muziku, kao što je to Šukrije-Žutog Serhatlića. On je i po svome
đedu, čije ime nosi, pravi izdanak te
porodice. Pjevač i muzičar, vrstan
harmonikaš, Žuti je nastavio tradiciju tamo đe je njegov đed stao još u
staroj predratnoj Podgorici. Zna se, a
to je i zapisano, da je đed Šukrija bio
nenadmašan u kontrabasu kao član
Kulturno-umjetničkog društva “Gajret”. Od njega su svi u porodici Žutog
naslijedili tu muzičku datovitost ili,
kako bi to njegovi obožavatelji rekli,
žicu. Mozda je i po tome dobio nadimak Žuti. Svejedno, ovako ili onako, tek Nagrada Glavnog grada za
2010. godinu došla je u prave ruke.
U njihovoj porodici sa jako razvijenim
smislom njegovala se starogradska
muzika i pjesma. Pričao je da je cio
svoj radni i umjetnički vijek proveo
u KIC-u Budo Tomović. Kada je davne 1966. ustanovljeno “Podgoričko
proljeće”, Žutome se dala prilika za
nastup. Iz godine u godinu počeo se
sve više isticati u svom muzičkom
stvaralaštvu. Pjevao je narodnu muziku, sam sebe pratio na harmonici i
osvojio publiku. Postao je pojam muzičkog života Podgorice. Uz to, bio je
i kompozitor.
38
Kad Žuti priča o svom muzičkom
životu ne zaboravlja svoje učiteljeprofesoricu Milanku Burić, koja mu je
predavala harmoniku, nedavno preminulog Cvetka Popovića - solfeđo u
Nižoj muzičkoj školi “Vasa Pavić” i još
kaže da je puno naučio od Jusufa-Cula
Jakupovića i Ksenije Cicvarić rodjene
Bracovi. Oni su bili i ostali sinonim staropodgoričke pjesme - sevdalinke.
Ovom prilikom valja istaći i njegovog brata Safeta koji svira bubnjeve i
Samira, slikara u Dubrovniku. A onda i
stica Mirsada, kompozitora…
U Podgoricu je između 1960. i
1980. godine bio jako razvijen muzički život. Građane su svako veče u
hotelima zabavljali orkestri Milije Milatovića, Hadžije Nezirovića, Drana
Mirkovića, Zorana Stanišića, Žarka
Radičevića, Omera Đurdjevića…Pjevalo se i sviralo uživo u hotelima “Crna
Gora”, “Radovče”, “Dom JNA”, motelu
“Zlatica”, hotelu “Ljubović”, restoranu
“Mareza”, divnom izletištu za građane
Podgorice.
Kad govori o sebi, svojem muzičkom usponu, ne zaboravlja sve one
koji su počeli u “Podgoričkom proljeću” i bili članovi KUD-a “Budo Tomović”, “Stanko Dragojević,” ”Mirko Srzentić”, pa onda školska društva, kao
i orkestre “Makadam”, “Podgorica”,
“Zvuke sa Ribnice” i druge.
Nemjerljiv doprinos razvoja narodnog melosa, dali su još Branka Šcepanović, Bato Radulović, Ljubo Đurović,
Zdenka Prelević, Tanja Selhanović,
Milivoje Đurišić, Drina Ćupić, Zdravko
Đuranović, zatim braća Marić-Jusuf,
Džihad i Asim, braća Mustafić-Omer i
Rasim i drugi mlađi.
Na kraju treba reći da Žuti puno
radi na komponovanju pjesama koje
Još jedno priznanje za vanserijskog
umjetnika: Šukrija - Žuti Serhatlić
liče onima što su pjevane u staroj Podgorici između dva svjetska rata.
Žuti je i prije ove nagrade dobijao
velika priznanja u Francuskoj, Turskoj,
Švedskoj i širom naše bivše domovine
SFRJ.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Društvo
Goran Musić, reditelj i fotograf
Ravnoteža pravde
Moj otac je bio slijep, moja majka je sada slijepa, a ja ne nosim naočare i bavim se fotografijom. Ima neke
kompenzacije u životu, ravnoteža pravde, kaže Goran Musić
Piše: Kemal Musić
Jednom davno, još kada je bio dječak, Goran Musić je išao ulicom sa
ocem. Odjednom, ispred njega se stvorila novčanica. Ondašnja, jugoslovenska,
novčanica. „Pet hiljadarki“, sinule su
dječaku oči. Rekao je ocu, koji je bio slijep, da su ispred njih neke pare.
„Hajde da stojimo ovdje neko vrijeme, možda će neko naići da ih traži“, rekao je otac. I tako su njih dvojica stajali,
a Goran je motrio unaokolo ne bi li ugledao nekog ko traži pare. Deset, petnaest, dvadeset... minuta - niko nije naišao
i Goran je izgubio strpljenje.
„Sad su tvoje i za njih možeš da kupiš nešto sebi“, rekao je otac.
„Želim foto-aparat“, rekao je Goran.
Naravno, to je bilo malo para za spravicu koju je dječak želio, pa je otac potpomogao. Nastupilo je škljocanje. Sve što
je bilo dostupno Goranovom oku, našlo
se na meti njegovog objektiva. Onda mu
je brat od strica Zufer, fotograf iz Podgorice, poklonio profesionalni foto-aparat i
tu više nije bilo pomoći - Goran je odlučio da škljoca doživotno.
- Htio sam da studiram fotografiju.
Međutim u Beogradu fotografija nije postojala kao studije i ja sam upisao filmsku i TV režiju. Trideset godina kasnije
nosim kameru na leđima. Eto, čovjek
od sudbine ne može da pobjegne, priča Goran. Po završetku studija, radio je
Goran na Televiziji Beograd a onda ga
je znatiželja natjerala da skokne malo
do Njujorka. Htio je da se prošunja malo
po Holivudu, da vidi šta se tamo radi,
da bude dvije nedjelje i da se vrati u
Beograd. Međutim, u kolijevci televizije
i filma „ljuljao“ se punih deset godina.
Isto tako, neplanirano, Goran je otišao
i u Pariz da bude šest mjeseci i to mu
se odužilo na dvadeset godina, pa je i
Januar, 2011.
U slavu kamena
Kemal Musić
danas stanovnik Grada svjetlosti.
- Radim za novine, pravim fotografije
i dokumentarne filmove. Sada spremam
kratki dokumentarni film „Skulptorka
koja kleše kamen“, sa kojim ću učestvovati na Beogradskom festivalu sljedeće
godine, priča Goran.
A taj kamen, koji se pojavljuje na njegovim fotografijama i u dokumentarnim
filmovima, može biti i onaj „ljutik“ iz postojbine njegovog oca - iz bjelopoljskog
sela Godijevo.
- Ja sam rođen u Beogradu, ali sam
svakog ljeta boravio u Godijevu kod
djeda i kod strica i vjerovatno je nešto
ostalo u meni iz djetinjstva. A, možda,
i u genima nosim kamen. I moj otac
Muhamed je bio vezan za taj godijevski
kamen. Inače, moj otac je 1934. godine završio Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, a 1939. diplomirao
na Pravnom fakultetu u Beogradu. Bio
je član KPJ od 1938., a od početka rata
ilegalno je radio u bjelopoljskom kraju.
Poslije ga je uhapsila Muslimaska milicija i predala Italijanima koji su ga na Cetinju osudili na 24 godine robije i uputili
Izložbu umjetničkih fotografija “U
slavu kamena” Goran Musić je
nedavno poriredio u bjelopoljskom
Centru za kulturu i Srednjoj stručnoj školi.
Prof. dr Rifat Alihodžić kaže da je
Goran Musić, svjetski putnik i stanovik metropola, naše gore list.
- Vratio se u svoj zavičaj kao ostavren i zreo umjetnik i donio nam
kamen i kameni zid koji očigledno
u venama nosi. Goran nam daruje
izložbu sa nazivom “U slavu kamena” a možemo je čitati kao izložbu
posvjećenu u Slavu čovjeka, jer zidovi ne mogu biti zidovi bez ljudske
ruke i ljudske duše. Bili bi samo
gomila kamenja, kaže Alihodžić.
Inače, umjetničke fotografije Gorana Musića nalaze se u kolekcijama
širom svijeta, od Hongkonga do
San Franciska.
- Ovaj ciklus je prikazan u Avinjonu
i u Parizu, kaže Musić.
na izdržavanje kazne u Sulmonu. Odatle
je upućen u zloglasni logor Dahao. Tamo
je bezbroj puta podrvgnut vivoeksperimentima koje su njemački ljekari i biolozi izvodili na logorašima. O tome ja sada
pravim dokumentarac, koji je u postprodukcijskoj fazi. Snimao sam oca dok je
bio živ, a našao sam i dobru arhivu.
Interesantno, moj otac je bio slijep,
moja majka je sada slijepa, a ja ne nosim naočare i bavim se fotografijom.
Ima neke kompenzacije u životu, ravnoteže prirode i pravde, kaže Goran Musić,
fotograf i reditelj.
Njegovi objektivi sada „nišane“ prozore. Ciljaju život kroz okna. Dozivaju
sudbine...
39
Forum
r e v i j a
Društvo
Šeća Hajdarpašić, starica sa Obrova kod Bijelog Polja
Sama pod oblacima
Starica Šeća Hajdarpašić sama živi
u vrh Obrova, brda iznad Bijelog Polja.
Tu, ispod samog neba, junački se nosi
sa svojih 76 godina i životom koji nekako uklopi u 40 eura mjesečno. U tih 40
eura stali su još i zalogaji njenog psa.
Kao u priči “Bobilj i Druškan“, Šeća i pas
se ne razdvajaju. I raduju se kad se plava poštarska kapa pojavi uz brežuljak,
prema kući. Obraduju se oni i kad neko
drugi naiđe. Prvo pas zalaje i sjuri se niz
livadu, a poslije se na prozoru pojavi i
Šeća.
- Ne boj se, neće ti on ništa, dobaci
odozgo.
U kućici od čatme, igraju se dvije
Šećine unuke. Smederevac tutnji u
ćošku. Starica sprema priganice. Sve
miriše na topli doručak. I Šećine riječi su
tople, iako je bez muža Alije ostala prije
24 godine, iako je “muftačna“ da joj ko
donese naručje drva i bidon vode.
- Dođe mi brat iz Prijepolja te
mi nakrati drva, a dolje, malo niže,
imam šćer udatu za jednog Karalića.
Dođe i ona, pripomogne, donese mi
vode. Kad ne može ona, pošalje mi
ovu djecu, priča nana Šeća i stavlja
priganice u tavicu. Cvrči tijesto u vrelom ulju, a starica priča kako je dugo
primala socijalnu pomoć i kako joj
je bilo bolje to nego sada ova poljoprivredna penzija.
- Socijalno sam primala 22 godine,
no mi ga lani makoše. Nema mi ništa
ovih 40 evri poljoprivredne penzije,
ovamo sam imala 60. I kad bi mi vratili
socijalu, dala bi im ovih 70 ari zemlje što
imam.
- Može li da se preživi od tih 40 eura
mjesečno?
- E, bogomi, jok! I đekad mi ni to ne
daju stalno, no kasni. Još mi dali nijesu,
evo sad ide drugi mjesec. Adah, bogomi
ne more. Brašna moram da kupim, zejtina, soli...
Vodu nema ni u kući ni pred kućom.
No, komšija Abaz joj ne brani da natoči
40
bidon na njegovom bazenu.
- On mi je reko da mogu ovom vodom
da se koristim dok sam živa, a poslije
šta god hoće, kaže Šeća.
Iz Komarana kod Brodareva na Obrov
je došla prije 37 godina. U Brodarevu je
imala neuspješan brak. Priča da je rodila petoro djece, ali da joj je samo dvoje
živo. Jedan joj je sin u 27 godini poginuo
1993. godine kod Niša.
- Zvao se Hajrudin Drndar. Završio je
Vojnu akademiju i poslije je imao vojsku.
Bio je u helikopter kad je to poginuo.
Umio je da ćera avion. Stalno je govorio
kako će doć kod mene sa helikopterom i
da će se spustit na ovu livadu iza kuće.
Nije njen Hajrudin helikopterom sletio na Obrov, ali jednog dana se neka
igla spustila sa neba i šinula Šeću
posred grudi.
- Bio je četvrtak. Sjedjela sam na livadi i slušala radio. Brinula za Hajrudina
i pratila vijesti. Kad oko 10 sati mene
nešto probode kroz grudi. Kao da mi
neko iglu zabode. “Hej, božja kukavica,
meni Hajrudin pogibe“, rekoh sama sa
sobom...
Starica Šeća zaćuta, a pogled joj ode
niz puteljak što vodi od kuće. U sobu
utrčaše njene unuke. Priganice su gotove. Sve je spremno za doručak…
K. Musić
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Društvo
Kutak za dokone
Hise
Piše: Ervin Spahić
Hesapim da na ovom prolaznom
dunjaluku postoji mnogo onih insana
kojima starije osobe predstavljaju teret
i koji kontaju da će prije nego što i sami
ostare biti pronađen eliksir života, te da
će pobjeći starosti.
Insani iako društvena bića najviše
haju da žive „sami” i ne bi mnogo marili
za baba i majku; svekra i svekrvu; đeda
i bijaču da nije “suda okoline”. Najradije
bi sve te starce strpali u kakav starački
dom pa neka im društvo hizmet čini.
Možda iz tih razloga nama danas više
trebaju domovi za stare no obdaništa.
Starost je svjedok prolaznosti. Na
proces starenja se ne može uticati ma
koliko upirali. Ne može se uticati ni na
hise života koje je Vam je predodređeno.
Preko ćize se ne može. Sve teče, sve se
mijenja. Kabulio ne kabulio stići će te.
Ako ne starost a ono smrt. Ma koliko imali različite životne puteve kraj je isti:dva
metra zemlje i iste dove i sultanu i fukari
tako da u tom času svi dođu na karar.
Gospodar svih svjetova kaže Muhammedu a.s.: «Živi koliko god hoćeš,
ti si mrtav. Voli koga god hoćeš jednog
dana moraćeš da ga napustiš . Imaj
koliko god hoćeš sve što posjeduješ pripada zemlji. Radi što god hoćeš tvoj rad
je jedini tvoj saputnik».
Starosti nije uspio da pobjegne ni Selim-beg poslednji turski gospodar Bara,
koga jedan katunski glavar vidjevši ga
onako oronula i stara upita kako se
osjeća sada, bez one nekadašnje sile
i vlasti - što uvrijedi Selim-bega te se
on požali knjazu Nikoli. Knjaz je želeći
da pruži satisfakciju begu istog dana
napisao pjesmu “Turčinu” i istu pročitao
na večernjem sijelu u Dvoru, na kome je
i beg prisustvovao.
Što te ruže, lafe stari, istočnoga care
sv’jeta, orle, koji sred zapada u pohode
nam doleta?...
Januar, 2011.
Ervin Spahić
Kada je Knjaz upitao Katunjanina
koji je bega uvrijedio kako mu se pjesma dopala i je li istina sve što je u njoj
rečeno ovaj nemade kud no potvrdi:
- Jest, boga mi, sve je tako.
A kada je bega upitao je li mu i dalje
krivo na Katunjanina beg odgovori:
- Ne, nego i njemu hvala, jer da me
on onako grdno ne zađede, ne šđaše ni
ti tako lijepo spjevati o Turcima!
Hićaja koja ću Vam ispričati i koja
datira iz ranijeg vakta i zemana upravo potvrđuje da odnos prema starim
i bližnjim osobama nije bio ništa bolji
nego što je danas.
Babo obolio a već u godinama pa
posavjetova sinove da se za njegovog
života podijele kako ne bi ostalo kakve
zavađe između njih i kako bi svaki od
njih svoje hise dobio. Kako je imao
dvojicu sinova (čore nije ni računao, njih
je davno poudavao i spremu poslao)
reče starijem da je njegov hak da on to
učini.Stariji sin poče sa diobom.
“Tebi oranica a meni livada” - babu
milo vidi da stariji sin nije halovan.”Meni
donji – boj tebi gornji”. ”Aferim!” - pomisli babo ali ne izgovori. Kakav je samo on
porod obrodio. Da mu bi hanumi da ustane pa da se i njoj srce napuni milinom
zbog ovakvog evlata. Nisu oni dva bilmeza i dvije divanije - no dvije zlatne jabuke
obrodili. Blago babu te mi je ovako hasul
evlat.
”Meni jedna krava i tele, tebi druga
krava i tele!”
Babo klima glavom i topi se od miline
.Vidi, sve se barabar dijeli i da bratsku
ljubav ne može ništa bataliti. “Neće oni
babu hatar ištetiti, šućur babu za njih“pomisli.
Podijeliše i sahane, tendžere, mašt­
rafe i ostalo pokućstvo. Još jedino što
preosta za diobu bi magare koje je bilo
glavno tegleće sredstvo i velika pomoć u
domaćinstvu.
“Sve si mi ovo po meraku učinio
“konta babo“ no da vidim šta ćeš učiniti
sa magarcem?”
Stariji brat poslije nekoliko dekika
(nekima se učini i čitava hefta) kad dobro protabiri – prozbori:
“Ja ću uzeti magare a tebi eto baba !
Halalosum i ovog i onog dunjaluka!”
Babo i mlađi sin se ubehutili ne prog­
ovaraju nijedne. Stariji sin im ne dade
da se davranišu no reče:
“A šta me gledaš ko tokmak“ ,obrati
se mlađem,”e nemoj samo reći da bi
više hajao magare od baba. Kako sam
ja dijelio ja neću da mi dunjaluk prebacuje da sam ušićario i da si od mene
šera i jazuka vidio. Ne bih ja to uradio za
dunja-mal(svo bogastvo ovog svijeta)”.
A hoćemo li mi šera viđeti od izgradnje hidroelektane na Morači to niko ne
zna niti može znati.
Naki hesape da će im hilu učiniti i da
41
Forum
r e v i j a
Društvo
će sve u helać otići. Drugi vele da nam
nema boljitka ni napretka bez struje.
Struja je tu vele da razgoni mrak- ko što
to sunce čini. A ko je to još od tmuše
hajra video do Mašo K. kad je bio dijete.
Teška su bila poslije ratna vremena.
Puno đece a oskudijevalo se u svemu.
Da bi stigao od Berana do Bijelog Polja
poštom (autobusom) morao si kakav
nimet u mahramu ponijeti, jer je pošti
trebalo više sati da prevali prašnjavu
džadu koja je povezivala ove dvije kasabe.
“Okupi nas majka jednom po sabahu”, priča Mašo “da nam saopšti da
je tetka iz Berana haber učinila da će
toga dani doći kod nas u musafirluk.
Kako je pošta dolazila neđe odamah
po ićindiji, već s’ podneva majka poče
da nam oblači novo ruho strogo nam
priprijetivši da vodimo računa da se ne
iskaljamo”.
”I još nešto da vam kažem!” ,reče
majka, ”za juftar sam nakastila da umijesim ribice (mantije) mahsuz za tetku
,pa vas već sad opominjem nemoj da
vas iblis nagovori pa da navalite na njih,
da poslije tetka priča gle ovih halatroba.
Nego kad ih prinesem nabodite dvije tri kažite elhamdulilah i dignite se sa
sofre”.
“Pred juftar ribice behu ispečene
i zatim zalivene kisjelim mlijekom i
seckanim bijelim lukom- sve po propisu. Majka ih tako isperdašila očima
da ih ištetiš. Tepsiju stavila na pendžer
tako da čitava avlija miriše. Ja hesapim
da ovaj miris golica nozdrve u pola
komšiluka. Mi uzeli mahove po avliji pa
sve pored pendžera trčkaramo, oblizujemo usne i pogledujemo niz džadu eda
li tetke. Teško nam je sabur činiti. Pošta
ljepota poprikasnila i već akšam uveliko
uhvatio kad neko od đece viknu:
”Evo je”.
Našem igbalu niđe kraja. Poželjesmo
tetki hošđeldiju a majka odmah postavi sofru a mantije kurisa na počasno
mjesto.”
“Ja nabo jednu” - nastavlja da priča
Mašo ,”pa je valjam po ustima žao mi
da je progunem jer nas majka išaretom
podsjeća na savjete (bolje reći prijetnje)
koje nam je danas uputila”.
“Ali ko će ko dragi Allah. U jedan
vakat nestade struje a mi đeca navalismo na mantije. Samo se čuje zveket
viljuški koje bapaju po tepsiji i po neki
jauk izazvan bolom koji je nastao iz razloga što se nečija ruka u mraku našla
između viljuške i mantije. Nestanak
struje ne potraja dugo. Kad struja dođe
- imaš šta i da vidiš.Ispred tetke prava
pustoš a ispred nas po đe koja fali. Tetka nemade kud već reče:
”Elhamdulilah! Da Vam Allah podari
svaku nafaku” - i ustade sa sofre.
”Afijetola! - odgovorismo džematile
mi đeca a majki se zavezala usta ubehutila se te ne progovara ni jedne.
Poslije tetkinog odlaska nastao je
ukubet u kući a nas našao taksirat pa
su nam te mantije izašle na nos,ali kad
je zijafet nek je zijafet”.
Kažu da je svakom svoja muka
najteža., ,Tuđu je lako nositi,j er je nosiš
u ruci, kao kofu vode, pa ako ti oteža,
možeš je prosuti ili ostaviti, a svoje se
teško otarasiti”. A ja riješio da se oterasim auta pa ću iskoristiti ovu moju
rubriku za jedan mali oglas budući da
svi u “Forumu” radimo za badihava:
Prodajem auto marke „Pasat” nema
dodatne opreme ali ima garanciju da
nije bio u vlasništvu Vrhovnog suda i
MUP-a. Allahimanet, Vaš Ervin.
Manje poznate riječi: hise (dio); ćiza (crta); fukara (siromah); hak (pravo); boj (sprat); tokmak (glupak); hila (prevara);
isperdašila (uglancala-ujednačila); igbal (sreća); kurisati (namjestiti); išaretom (mimikom); afijetola (nazdravlje).
42
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kultura
intervju: Faiz Softić, književnik i scenarista
„Čovjek na rasputici”
“Kada se iščitaju sve knjige Ćamila Sijarića, stiče se utisak kako je on iscrpio sve teme iz rodnog nam
Bihora, ali - nije. Rudnik je samo načet i ko zna još koliko će se godina odatle cijediti lirski sok. To je
zanimljiv kraj: tamo se čita i piše”, kaže Softić.
Evo još jednog pisca limske doline.
Faiz Softić, sarajevski pisac iz okoline
Bijelog Polja, prvom knjigom poezije
“Strašan zid bez sjene”, 1996. izazvao je pozornost književne kritike.
Pjesma “Subota”, posvećena ocu i
pazarnom danu u Bijelom Polju, zastupljena je u čitanci za šesti razred.
Roman “Pod Kun planinom” (2002)
spada među najpopularnija djela te
godine. To je bio povod da napiše scenario po kome će biti snimljen film. Na
ovogodišnjem konkursu Ministarstva
kulture BiH knjiga priča “Čovjek koji
kisne” i roman “Strah od rodne kuće”,
odabrane su za objavljivanje. Izlazi
mu na jesen knjiga poezije “Čovjek na
rasputici”.
Recenzent Nenad Radanović pita
se, jer je u dilemi - da li je “Pod Kun
planinom” pripovjetka, novela, roman ili pripovijest. Navodi nekoliko
djela iz svjetske književnosti koja
teorijski nijesu defi nisana.
- Kada sam počinjao roman Pod
Fait Softić
Kun planinom, imao sam namjeru
ispričati jednu priču koju sam, kao
breme, nosio na svojim plećima i morao sam ga spustiti. U tom momentu
nijesam imao, apsulutno, romansijerskih ambicija, ali kako je priča tekla,
otvarali su se novi prostori i nova sjećanja koja sam uspio povezati sudbonosnim nitima i integrisati ih u cjelinu.
Bojao sam se duge forme i ipak uspio
svesti priču na sto dvadeset stranica.
Čestitke Abdulaha Sidrana
i Marka Vešovića
Kada je Abdulah Sidran pročitao roman “Pod Kun planinom” isti čas je nazvao
Marka Vešovića, rekavši da pred sobom ima čudo od romana. Zvao je i mene
i ja sam otišao u njegovu kuću. Jako su mi godile njegove i Markove čestitke,
a Sidran kao veliki scenarista, predložio mi je da hitno pravim scenarij, tvrdeći
kako će to biti veliki fi lm. Između ostalog, u jednom času me je upitao: Izvini,
Faize, a jesi li ti zbilja učio vodeničarski zanat? Pitao me je to, jer je moj narator
đače koje izučava vodeničarski zanat. Naravno da nijesam, ali se ništa manje
nijesam namučio u školama na koje me je slao moj dobri i čestiti otac.
Januar, 2011.
Mnogi kritičari, a i kolege pisci to svrstavaju u različite književne forme. Ja
se slažem jedino sa tim da sam rekao
ono sto sam htio, a u koju će književnu formu biti svrstano skoro da me i
ne zanima.
Bijelo Polje je dalo značajan broj
proznih pisaca. Tu su nezaboravni Risto Ratković, Ćamil Sijarić i Miodrag
Bulatović. I vi ste radnju romana
smjestili u zavičaj.
- Bijelo Polje i limska dolina jesu
rasadnik velikih pisaca. Od izvora do
uvora Lima ima više pisaca nego li u
Beogradu. I to nije slučajno. U Sarajevu se kaže da to hoće vodom. Klanjam se na pomen velikana pisane
riječi: Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića,
Miodraga Bulatovića... Ćamil Sijarić,
pripovjedački mag i Miodrag Bulatović, svaki na svoj način, unijeli su poseban šarm u književnost bivše nam i
drage domovine. I jedan i drugi uspjeli
su da puste pisanu riječ iz jednog specifi čnog socrealističkog kaveza i oslobode je okova. Kada se iščitaju sve
Ćamilove knjige, stiče se utisak kako
je on iscrpio sve teme iz rodnog nam
Bihora, ali - nije. Rudnik je to samo
načet i ko zna još koliko će se godina
odatle cijediti lirski sok.
To je zanimljiv kraj: tamo se čita
i piše. Moji roditelji su bili skoro nepismeni, imali su po četiri razreda
osnovne škole - ni osmoljetku, ali su
zimi čitali. Otac bi svake zime pročitao
četiri knjige a majka tri. Samo zimi.
Ostatak godine - znalo se. Znaju to
moji prijatelji. U našoj kući je vazda
bilo knjiga.
43
Forum
r e v i j a
Kultura
Mjesto radnje je vodenica. Tu dolazi svakakav svijet: siromašni, bogati, zli, dobri, prevaranti, skitnice,
mutivode. Vodenica je galerija likova, odatle odlaze i dolaze glasovi: Ko
je? Šta je? Koga? Zašto?
- A gdje bih radnju smjestio na drugo mjesto. Pisanje je, uglavnom, eho
dogodovština iz djetinjstva. U bilo kojoj knjizi koju pročitamo od bilo kojeg
pisca, možemo nazreti dječačku situiranost. Čak i kod Bodlera, koji je u potpunosti depersonalizirao svoj opus.
Istina, galerija likova koji se pojavljuju
u mom romanu ima svoje prototipove
u stvarnosti jer je to takav kraj. I da
nije njih ne bi bilo ni nas.
A zov koji se pojavljuje u mom romanu: O Fidahijo, o božja ženo se nametnuo - uvukao se u priču kao nemi-
Alal ti vjera Risto što si umro!
Risto je bio veliki talenat i njegovo djelo treba posmatrati u svjetlu vremena
u kojem je živio, treba imati na umu socijalni i politički ambijent njegovog
doba. Veliki talenat, ali - nesretan čovjek. I nije slučajno, na dan njegove
sahrane, njegov prijatelj pijanac, prilazeći njegovom grobu uzviknuo: Alal
ti vjera Risto što si umro! A govornicima, tadašnjim političarima koji su se
opraštali od njega, dreknuo:
“Dosta! Gdje ste bili dok je gladovao!?”
novnost i nijesam ga se mogao trsiti.
Zanimljivo je da skoro svako različito
tumači taj zov, a najbliže mi je poimanje jednog čovjeka kojemu je ovo bila
prva pročitana knjiga i koji veli: onaj
zov - to je ono: zaklela se zemlja raju
da se sve tajne saznaju, i on veli da
ono sama zemlja vrišti. Možda je i u
Piše: Faiz Softić
MAJKA
Kad u bihorskom selu Sipanju napada dubok snijeg i noć
se spusti, a vjetar fi jukne ispod strehe, tad gore, visoko u planini, zaurla gladan i ozebo vuk. Što su noći hladnije to su i vuci
glasniji i bliži kući Hajrušinoj. I kad se primaknu blizu, tad šarov
upre zadnjicom u vrata i stane cviliti.
Tako je bilo i ove zime; snijeg je danima neprestano padao.
Majka je jedino išla do izvora i do kotara. Snijeg bi brzo zatrpavao trag, pa je starica svaki put počinjala iznova. Pod kravom se mrznula balega, bio je to znak da nailazi oštra bihorska
zima. Majka je donosila slamu i nabijala ispod strehe kuda je
nadirala studen. Kada završi - vrata ogrnu ponjavom, trupnu
nogama u prtinu i nesta u kuću u kojoj je bjesnila vatra u peći.
Iza nje ostade vjetar i sablasno puste poljane oko kuće. Svuče
veliki očev kaput, uze dvogled, primače prozoru i stade škiljiti u
daljinu. Nigdje nikoga. Samo što vjetar fi juče i nevidljivom rukom naginje vrhove kleka što vire iz dubokog snijega. Od onog
sitnog grmenja – ni traga. Najbliže kuće bile su na kilometar.
Otud su odlijegali krupni laveži ovčara, odgovarajući na zavijanje vukova u Kojzači.
Još uoči oluje Ramiz je sišao u župu. Nestajalo mu je duhana, a i svratiće do poštarove kuće: – pisala su djeca – zaključi,
uzjaha Đogina i nesta preko Stankova brda. Po ukorubljenim livadama pucketala su bijela zrncad, nagovještavajući padavine.
Od Pešteri i Crvene lokve gomilala se tama. Na rasklimanim
kolima, Godušani su prikupljali ljetinu. Oko ukovanih katuna
ostajao je miris sira i ognjišta. Otac pospusti kapu na čelo i
ošinu konja. Pomaljajući se na Prijeku stijenu, odakle se kao
na dlanu vidjelo njihovo selo, Godušani zapjevaše: «Zaplakala
44
pravu.
Jesu li radnja i likovi izmišljeni ili
pak postoji neka priča iz zavičaja, sa
prototipovima. Toliko je ubjedljivo
kao da ništa nije “izmišljeno”.
- Priča nije izmišljena, već sam nešto i rekao o tome. Još dok bijah maksum u našu kuću je dolazio čovjek koji
stara majka, Đaferbegova…», a onda su zamakli iza brda. U isto
vrijeme i Ramiz minu Hanifov stan i nesta iz Hajrušinog oka.
Od kako je počela ostajati sama ona sve češće razmišlja
o davno umrloj djeci. Njihove slike, žive i neizblijedele, stoje u
njenom sjećanju:
– Rano moja, rano mi pomrijeste – šaputala je kroz plač.
Prve kolijevke, prve radosti. Doktori daleko, a stari nerazumni.
Kako je samo Nasuf bolećivo gledao u mene bespomoćnu dok
je u bunilu izdisao – razmišljala je majka. Rabija bješe lijepa na
bijaču: trepavice duge, a oči crne kao zift.
Nasuf je bio bistar kao pčelica: sa četiri godine bi od početka
do kraja ispjevao pjesmu… Bile su to one, po zlu čuvene godine, kada je bihorskim bespućima harala neprebolna. Znala
je i prepoloviti djecu u selu. Praznih kolijevki bilo je u svakoj
kući. Bila je zima, nije bilo posjedaka, nije bilo pjesme. Vrata
su se rano zatvarala. Malo, malo, pa se začuje jedak vrisak: –
Oči moje! – Sabur, sabur učini snaho – tješili su izbezumljenu
majku, dok je bespomoćno vapila za tabutom. Iz dana u dan,
groblja su se punila kratkim svježim humkama. Iako bi putnik
namjernik zastao u čudu gledajući dobivao je odgovor: – Frus,
brate, frus! Zlo da gore biti ne može. – Putnik bi potegao konja
za uzdu i brže-bolje nestajao.
Jak vjetar udari u Hajrušine prozore. Ona se prenu, ustade i
otvori prozor. Gusta tama zavezala se za namete, pa se ni prst
pred okom ne vidi. Ona, po običaju, zviznu. Dugo, ovčarski. U
selu zalaješe psi. Iz Dubokog potoka oglasi se vjeverica, a gore,
visoko u Kojzači, zaurla gladan i ozebo vuk. Ona se povuče
u sobu, spusti lampu na donji ekser – bliži krevetu, i stade
prebirati po gomili knjiga, tražeći onu što bješe najljepša – o
ćoravom Milutinu. Pomažući se dugom pletićom iglom, kojom
je podvlačila ispod redova, i očevim naočarama –čitala je
rečenicu po rečenicu. Oluja je svunoć bjesnila. Kuća se ljuljala iz temelja kao da se htjede prevrnuti sa kamenih podzida.
Januar, 2011.
i za “Strah
r e v i j a od rodne kuće”, odabrane
Kultura
Kun Forum
su za objavljivanje. Izlazi mu na
u vodenici, braneći obraz kuće, ubio
eđu ječovjeka.
jesenOniknjiga
poezije
na za rezultat dobije - mejt!
su se zapravo
isjekli jed-“Čovjek
Kad se
ne mrkle noći u mlinu. To je strahovito
ine. razbuktavalo
rasputici”.
Ako se pisac trudi da pokaže u svom djelu koliko je pametan; kako barata
moju dječačku znatiželju
frazama; kako poznaje književne kodove, čega je prepun takozvani postmosam to morao spustiti na papir.
ce- i ja Vaš
*glavni
Recenzent
Nenad
Radadernizam,
za rezultat će dobiti mejta. Pisac nije pisac ako je opterećen idejunak, pripovjedač, na
ološki,
nacionalno,
stranački ili pak vjerski. Pisac nije za politiku, ali mora
djela vraća se kući ljubeći očeljen kraju
nović
pita
se,
jer
je
u
dilemi
djela
svjetske
književnosti
paziti
i
biti
neka
vrsta
stražara iz
na granicama
ponosa svoje
zemlje, stražara
ve ruke, govoreći: “Ovdje ću ostati
koji
često
uzvikne:
stoj!
šalji, oče.Kun
Ja sam planinom”
ursu nigdje
- damelivišejene“Pod
koja teorijski nijesu definisana.
svoje izučio. Kunem se prvim zalogabosanski,
crnogorski? Ko
god kaže,
va moje djetinjstvo,
- moje.
sa naših njiva da ćunovela,
ljubiti svaki roman
jiga jem
pripovjetka,
ili poteško-aliKada
sam
počinjao
roman
pa makar to bio pojedinac ili država:
Putovanja me napajaju, a boravak u
kamen ove zemlje. No, ako nekada
Faiz Softić je moj imao
ili naš pisac,
ja ću
Luksemburgu koristim
isključivo
za planinom,
odavde, mili oče, Navodi
ako me šejman odem
pripovijest.
nekoliko
Pod
Kun
sam
odgovoriti - aferim. To bezuslovno potčitanje i pisanje. To je velika prednost
nam
koju
svoj
ga
na
ači.
šao
na,
e: –
aha
ova
daad,
Od
ala
kojali
una
šta.
o i
na
kao
elo,
tava
jom
kren
kora
dale
se s
dvij
izm
drug
P
otac
–
– re
vet.
–
jka
tekl
je o
kož
la –
lijev
insa
S
okre
tan prevari, zaboravi me i, svima koji
budu pitali, reci : umro je moj sin!”
- Ja sam vječiti putnik; podjednako živim u Luksemburgu i u Sarajevu;
često se vraćam Crnoj Gori: tamo je
moja familija; tamo je moj rodni dom;
tamo su moje aršlame; otud me dozi-
u odnosu na Sarajevo, jer u Sarajevu
imam mnogo prijatelja sa kojima traćim vrijeme po sarajevskim birtijama.
Kad pisac postigne uspjeh svako
hoće da kaže, on je naš.
- Pitaju me ponekad čiji sam pisac:
Ječale su grede kao ranjenici.
U cik zore majka je bila na nogama. Podloži vatru i ponovo
priđe prozoru. Oluja je prestala. Dan se polako bistrio. Bijeli jorgan pokrivao je polja. Otud, na izlasku iz sela, neko je probijao
debele nanose, zastajao, gledao u Hajrušine prozore, pa ponovo kretao. Sporo je odmicao. Bio je to Ramiz, a i ko bi drugi
hazora valjao snijeg sipanjskim nebeštinjama. Majka skide sa
tavana drvenu lopatu, onu kojom je otac izvijavao ječam i krenu
mu u susret. Korak po korak. Snijeg dubok, a Rami daleko. Sa
Mučićkog krša izvi se sunce, kao svjedok, da vidi dvije ljudske
prilike kako se na izmaku snage primiču jedna drugoj.
Podne bijaše minulo kad otac prevali prag.
– Konj je ostao u nametu – reče i sruši se na drveni krevet.
– U nametu? – ponovi majka i zadrhta kao prut. Od natek-
kao zift.
Nasuf je bio bistar kao pčelica:
sa četiri godine bi od početka do
kraja ispjevao pjesmu… Bile su
to one, po zlu čuvene godine,
kada je bihorskim bespućima
harala neprebolna. Znala je i
prepoloviti djecu u selu. Praznih
kolijevki bilo je u svakoj kući.
Januar, 2011.
Bila je zima, nije bilo posjedaka,
pisujem i dodajem da nijesam samo
njihov. Pisac je dar Neba i on pripada
Kosmosu. Ja svoje ruke širim na sve
strane i ljubim sve dobre ljude i njihova djela.
Slobodan Vukanović, Pobjeda
lih Ramizovih nogu jedva je odvajala obuću. Pocrvenjelu kožu
trljala je snijegom i plakala – žalila je Đogina. Ćorav u lijevo
oko, ali hitar i hasul kao insan, bio je desna ruka kuće.
S akšamom ponovo okrenuše vjetar i snijeg. Otac se nije
budio. Ne bi se ni okrenuo do jutra da majka, nekako iza
ponoći, ne skoči:
– Groba mi, hrže naš Đogin – otvori prozor i stade
osluškivati. Vani je šibao sjever i gore, visoko u Kojzači, urlao
vuk. Možda onaj isti što mu je kosti raznio, prije nego je Muno
u Klisuri našao samar i bijele razasute vlasi.
Na bukovoj čičvarici* visila je siva zobnica, puna ječma,
kao majčinom rukom obješena.
običaju, zviznu. Dugo, ovčarski.
U selu zalaješe psi. Iz Dubokog
potoka oglasi se vjeverica, a gore,
visoko u Kojzači, zaurla gladan i
ozebo vuk. Ona se povuče u sobu,
spusti lampu na donji ekser – bliži
*krevetu,
čičvarika – bukovi grmen
bez omladaka.
Obično se
uz
stade
prebirati
ponalaze
goput kuda prolazi stoka i čim šta iz njega krene – stoka obrsti.
mili knjiga, tražeći onu što bješe
najljepša – o ćoravom Milutinu.
45
Pomažući se dugom pletićom
Forum
r e v i j a
Kultura
Kulturno - arhitektonske vrijednosti petnjičke džamije
Jedinstvena
na Balkanu
Svi arhitektonski elementi ukazuju da je stara petnjička džamija jedinstvena po svom stilu, ne samo na području Crne Gore, već i šire Balkana
Piše: Arh. Irfan Ramčilović, dipl.ing.
Pouzdanih podataka o vremenu
izgradnje ove džamije nema. Postoje
određene predpostavke da je džamija
izgrađena u 16. vijeku, ali se zbog nedostatka arhivski validnih dokumenata ne
mogu uzeti u ozbiljno razmatranje. Neki
od podataka upucuju na zaključk da je
džamija u Petnjici podignuta u 17. vijeku
Džamija u Petnjici izgrađena je od
masivnog kamenog zida, krov je četvorovodni od drveta iznad kojeg izlazi vitko
drveno munare. Svojom arhitekturom i
načinom na koji je izgrađena to je tipaičan način gradnje objekata na ovom
46
području (stambenih kuća). Kurturološku vrijednost ove džamije povećava i činjenica da su njeni graditelji iz Bihora ili
užeg okruženja. To se vidi u načinu na
koji je građena i primjena materijala od
kojih je sagrađena. Osnovna karakteristika ove džamije, što je čini jedinstvenom
na Balkanu, jeste da ona ima tri etaže
(prizemlje i dva sprata). Posebnost ove
džamije ogleda se i u činjenici da se u
unutrašnjosti džamije, u prostoru za namaz, nalazila trobrodna drvena konstrukcija sa drvenim stubovima na kojima se
oslanjala drvena međuspratna konstrukcija. Drveno munare je bilo oslonjeno na
polukružnom zidu od kamena koji se iz-
dizao do samog drvenog krova, što se ne
može često vidjeti na džamijama iz ovog
perioda gdje munara najčešće izlazi iz
samo krova. Svi ovi konstruktivno-arhitektonski elementi ukazuju na to da je
ova džamija jedinstvena po svom stilu,
ne samo na području Crne Gore već i na
području Balkana. Razlozi koji su doveli da se u Petnjici izgradai džamija koja
može da opsluži oko hiljadu ljudi u obavljanju vjerskih obreda, ogleda se u činjenici da je kompletno stanovništvo Bihoga gravitiralo prema Petnici, kao i sve
veća naseljenost stanovištva na ovom
području krajem 17. i u 18. vijeku.
Tarih napisan na ploči arpskim pi-
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
smom iz 1903. godine (1321.h.) potvrđije da je lokalno stanovništvo svojim
dobrovoljnim radom i materijalom radilo
na džamiji.
“La Ilahe illalah Muhameden resulullah,
Mutevelija iz Trpezi,
Cikotić Hasan (Huso) Bejtov i
Tahir Abdurahmanov Kršić, iz Radmanaca,
Glavni majstor iz Hercegovine,
nastanjen u Beranama Ajdin Korijanić,
imam mula Šaćir Hodžić,
godine 1321.h. (1903)
(Ovaj tarih se nalazi i danasu džamiji)
Godine 1903. najvjerovatnije je džamija i proširena, na ovakav zaključak
navodi pozicija samog mihraba unutar
džamije (mihrab se ne nalazi na središtu
zida), kao i vrsta i način zidanja kamena
na istočnoj strani zida. Na ovom zidu se
uviđa razlika u oblikovanju nadprozornika na krajnjoj desnoj strani ističnog zida
(gledajući sa vanjske strane).
Kameni natprozornici na desnoj strani su jednostavno oblikovani, dok prozori
u sredini i na lijevoj strani zida imaju stepenasto urađeni kameni nadprozornik.
Na desnoj strani zida se nalazi i drvena uzidana greda, dok na drugoj strani
nema takve grede. Zid na desnoj strani
je sazidan od kamena manjih dimenzija.
Ovo ukazuje da je džamija 1903.
godine proširena u osnovi, postoje predpostavke da je tada dograđena i zadnja
etaža. Ove pretpostavke nisu u potpunosti potvrđene, pa se ne mogu uzeti sa
Januar, 2011.
Kultura
sigurnošću kao tačne.
Gabariti džamije su 15,80 x 13,20 m.
Sazidana je poluobrađenim kamenom i
debljina zida u prizemlju i prvom spratu
je 80 cm, dok je debljina zida na zadnjoj
etaži 60 cm. U unutrašnjosti, na kraćoj
strani u podužnoj osi, nalazi se mihrab
u obliku polukružne niše sa profilisanim
okvirnim prstenom.
Međuspratna konstrukcija je bila u
potpunosti izrađena od od drveta, tako
da su međuspratni podovi bili od drvenih daski debljine 5 cm i drvenih gredah
debljine 14 cm koje su se oslanjale na
drvenim stubovima. Nekoliko tih drvenih
stubova je izrezbareno i sačuvani su do
današnjeg dana i nalaze se unutar džamije. Drvo od kojih su izgrađeni ovi stubovi su tipične vrste drveta koji se javljau
na područje Bihora, to je stablo jasena,
koje se karakteriše velikom tvredoćim.
Unutrašnji prostor riješen ovakvom konstrukciom dao je korisnu površinu od oko
500 m2 na sve tri etaže - što odgovara
potrebi da je džamija u jednom trenutku
mogla da primi oko 1000 ljudi za praktikovanje vjerskih obaveza - namaza.
Izlaz na na gornje etaže omogućen je
drvenim jednokrakim stepenicama koje
se nalaze i sa lijeve i desne strane od
ulaznih vrata.
Prostori na prvom i drugom spratu
imali su direktan vizuelni i zvučni kontakt sa imamom u vrijeme održavanja
hutbe sa mimbera, preko zračnog prostora koji se izdizao iznad mimbera i
mihraba do same krovne konstrukcije.
Ovaj zračni prostor je dimenzija 4,70 x
4,30 m, i po čitavom svom obimu ima
drvenu ogradu.
Na džamiji se nalazi ukupno 35 prozora, i to na ulaznoj strani 8, a sa ostale
tri zida po 9 prozora. To su mali dvokrilni
prozori sa blagim lučnim svodom sa gogrnje strane. Prozori su širine 75cm i visine su nešto veće od jednog metra. Prozori su veoma malog parapeta. Prozorski
otvori u zidu se šire prema unutrašnjosti
objekta.
Vanjski izgled
džamije u Petnjici
Džamija u Petnjici je u više navrata
sanirana. Na žalost nestručno i na neadekvatan način, za ovaj izuzetno vrijedan
objekat, pa su te sanacije umanjivale
njegovu arhitektonsku vrijednos i uticale
da džamija u jednom periodu izgubi svoj
autentičan i jedinstven izgled.
Jedna od tih, nestručnih sanacija na
ovoj džamiji izvršena je 1965. godine,
kada je krovni pokrivač od drvene šindre zamijenjen crijepom. Godine 1969.
Postojeće drveno munare je porušeno
i sazidano novo od tvrdog materijala –
koje je bilo neproporcijalno u odnosu na
objekat. Zbog lošeg izvođenja, načina
vezivanja materijala i nejednakog slijeganja terena, brzo je došlo do oštećenjapucanja zida uz minare.
Svoj autentičan izgled, džamija u
Petnjici izgubila je u potpunosti 1970.
godine kada su spoljašni zidovi sazidani
od poluobrađenog kamena omalterisani. Sedam godina kasnije u prizemlju je
urađen betonski pod i novi drveni patos.
Najveća sanacija je urađena 1984. godine kada je urađena nova međuspratna
drvena konstrukcija unutar objekta. Urađen je i nova krovna konstrukcija znatno
manjeg nagiba, dograđen je betonski
serklažni vijenac na vrhu zidova džamije.
Urađena je nova fasada i renovirano betonsko minare. Unutrašnji zidovi su obloženi lamperijom, mahvil je pregrađen u
dvije prostorije, gdje je jedna služila kao
ostava a druga kao učionica i biblioteka
za mekteb. Te godine je urađen i trijem
koji ranije nije postojao.
Sve ove sanacije su urušavale originalnost i ubrzale rasijedanja-pucanje
kamenih zidova. Ukupno stanje džamije
u Petnijci, bilo je zabrinjavajuće pa je u
džematu 2000. godine pokrenuta ozbiljna rasprava kako da se sanira. Bilo je
predloga da se sruši i na njenom mjestu
izgradi nova, ali su mudri ljudi odlučili da
se ovaj vrijedni spomenik islamske baštine rekonstruiše i restaurira.
Mustafa - Mujko Šabotić sa svojom
porodicom prihvatio je da obezbijedi finansiska sredstva za ovaj izuzetno značajan poduhvat. Projekat rekonstrukcije
džamije u Petnjici, gdje je ovom jedinstvenom objektu vraćen njen originalni
izgled kakav je bio mnogo prije 1965.
godne, kada je neadekvatnim sanacijama džamiji oduzet originalni izgled, izveden je u arhitektonskom ateljeu ARHING
na čelu sa projektantom arh. Rifatom
Alihodžićem. Izrada projektne dokumentacije započeta je u martu 2001.godine,
47
Forum
r e v i j a
Kultura
Stari izrezbareni drveni stubovi unutar džamije
uz saglasnost Republičkog Zavoda za
Zaštitu Spomenika Kulture Crne Gore.
U projektnoj dokumentaciji su korišteni
sačuvani istorijski podaci i druga fotodokumentacija,koju je godinama prikupljao i sačuvao imam džamije u Petnjici
od 1984. hadži ef. Husein Ramčilović.
U fazi izrade projekta rekonstrukcije
vodilo se računa da se zadovolje standardi UNESCO-a, koji zahtijevaju minimum 42% originalno sačuvanog i ugrađenog materijala, da bi objekat mogao
biti stavljen pod zaštitom kao izuzetno
kulturno-istorijska vrijednost.
Džamija u Petnjici kod Berana nema
samo vjerski karakter, jer u arhivi ove
džamije upisivani su podaci o rođenom
stanovništvu sa ovog područja sa datumima, podaci o sklopljenim brakovima,
kao i mnogi drugi podaci vezani za popis
stanovništva sa područja Bihora. Ovi podaci su sačuvani do danas i nalaze se u
džamiji u svom originalnom izgledu.
Prilikom rekonstrukcije detaljno su
definisane pozicije predviđene za rušenje, elementi za montažu i elementi koji
će se u potpunosti sačuvati.
Usljed dotrajalosti međuspratna drvena konstrukcija se morala u potpunosti ukloniti i na njeno mjesto je postav-
48
ljena sitnorebrasta armirano-betonska
tavanica, koja je obložena drvetom. Time
je postignuta izvanredna imitacija nekadašnje drvene konstrukcije a ujedno su
zadovoljeni svi uslovi zadate nosivosti.
Opterećenje sa tavanice je preneseno na čelične stubove, koji su obloženi
drvetom. Originalni drveni stubovi koji su
bili ukrašeni rezbarijom, vraćeni su na
svoje pozicije, čime je ostvaren efekat
autentičnog izgleda unutrašnjeg prostora. Sa vanjskih zidova skinut je kompletan malter, čime je do izražaja došao zid
od polubrađenog kamena. Jedan od najznačajnih elemenata ove rekonstrukcije
je uklanjanje zidanog munareta i izgradnja drvenog munareta koje svojim oblikom i vitkošću podsjeća na staro drveno
munare ove džamije s kraja 17 vj. Kada
je džamija i izgrađena. Zidovi munare su
urađeni od armiranog betona debljine
10 cm. Prečnik ovog betonskog jezgra
je 130 cm, i u sredini se nalazi metalni nosač koji služi za oslonac šestdeset
stepenika koji povezuju zadnju etažu sa
šerefetom munare. Kompletna visina
munareta koja se izdiže iznad kamenog
zida, obložena je drvetom. Kompletna
krovna konstrukcija je zamijenjena novom, manjeg nagiba,a umjesto crijepa,
krovni pokrivač je uradjen od drvene šindre, kao što je bilo u originalnoj izvedbi
ove džamije.
Kameni zidovi džamije su ojačani
vertikalnim AB serklažima koji su uštemani u zidove sa unutrašnje strane.
Unutar zidova ugrađeni su horizontalni
serklaži koji prihvataju opterećenje na
krajevima od sitno rebrastih tavanica.
Ovim se postigla veoma dobra statička
ukrućenot kamenog zida.
Ovaj izuzetno vrijedan vjerski objekat, koji nije služuio samo u vjerske svrhe, jer je njegova uloga veoma značajna
u opismenjavanju i očuvanju kulturnog
identiteta stanovništva sa područja Bihira, konačno je dobio svoj originalni
izgled koji ga je izdvajao od svih ovakvih
objekata iz njegovog perioda u širem
okruženju.
Nakon višegodišnje restauracije džamija u Petnjici je svečano otvorena 22.
jula 2005.godine, uz veliko prisustvo
uglednih zvanica iz vjerskih institucija,
predstavnika Skupštine i Vlade Crne
Gore,Opštine Berane,poznatih ličnosti iz
kulturnog i javnog života,bihprske dijaspore i mjesnog stanovništva.
Od tada prima vjernike i sve poštovaoce kulturnih vrijednosti.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kultura
Sehara Ibiša Kujevića
Ispod vela zaborava
Pred vama je jedinstvena riznica zapisa o biserima bošnjačke tradicije i duhovnosti. Kao strpljivi draguljar,
etnolog i koreograf, osnivač KUDa „VRELO IBRA“, Ibiš Kujević je decenijama, sakupljao, bilježio, tražio i
čuvao autentične izraze narodnog stvaralaštva koje su nosili i raznosili kojekakvi vjetrovi, koji su duvali
na ovim prostorima.Samo zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj posvećenosti, imamo priliku da vidimo i
čujemo detalje koji su duboko utkani u bošnjački identitet
U organizaciji Bošnjačkog savjeta u
CG objavljena je izuzetno rijetka „Sehara“
od šest video zapisa koja slikom i riječju
otkriva izvorne vrijednosti o kojima, samo
kadkad sjećanje progovori. U tu ukrašenu
kutiju autor Ibiš Kujević spakovao je 6 filmova i CD sa autentičnim tonskim zapisima izvorne- etno muzike.
Dizajnerski opremljene i luksuzno upakovane DVD-e prati mini monografija na
stotinu i šezdeset strana. Sve to prati fotomonografija od preko dvije stotine strana
u kojoj će mnogi prepoznavati sekvence iz
sjećanja i priča svojih dedova i nana.
Dugo istražujući po terenu Ibiš je sakupio dragocjeno blago iz kulturne tradicije
Bošnjaka i drugih naroda na prostoru: Rožaja, Plava, Gusinja, Berana, Bijelog Polja,
Petnjice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog
Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja.
Pred vama je jedinstvena riznica zapisa o biserima bošnjačke tradicije i duhovnosti. Kao strpljivi draguljar, etnolog i koreograf, osnivač KUDa „VRELO IBRA“, Ibiš
Kujević je decenijama, sakupljao, bilježio,
tražio i čuvao autentične izraze narodnog
stvaralaštva koje su nosili i raznosili kojekakvi vjetrovi na ovim prostorima. Samo
zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj
posvećenosti, imamo priliku da vidimo
i čujemo detalje koji su duboko utkani u
bošnjački identitet. Zbog toga ova sehara
zaslužuje posebnu pažnju, osjećaj i poštovanje kao amanet koji se čuva i slijedi kao
putokaz.
- Prošlo je punih četrdeset godina od
kako sam sa Delijom Kurpejovićem i drugim savremenicima započeo stvaranje
folklornog ansambla u Rožajama, koji je
zvanično registrovan 1971. godine, kazao je za FORUM Ibis Kujević. Kroz „Vrelo
Ibra“prošle su hiljade članova ovog društva ,a naši koncerti su prikazani u preko
četrdeset država Evrope, Azije i Afrike.
Htjeli smo i sa mnogo entuzijazma, posvećenosti i odricanja, naše igre, pjesmu i običaje ponosno pokazivali na malim i velikim
scenama i za to dobijali aplauze, nagrade i priznanja. Svih tih godina sakupljao
sam detalje - izvornog stvaralaštva. To
narodno blago je ustvari identitet naroda
kome i sam pripadam, - kaže Kujević. Sa
skuplanjem ove građe počeo sam davne
1969. godine, što bi se reklo o svom trošku i za “svoj ćeif“, ne da bih radio to što
sada radim, nego da sakupljama muzičko
- folklornu građu za koreografije, a uz to, i
sve drugo iz kulturnog nasljeđa i tradicije
naroda na ovim prostorima. Kao terenac,
imao sam sreću da upoznam i sarađujem
sa profesorima, akademicima, - najvećim imenima iz ove oblasti: iz Beograda,
Zagreba, Ljubljane i Skoplja, od kojih ne
samo da sam učio nego postepeno ušao u
samu suštinu i svaku poru ove oblasti, što
će te vidjeti i na ovim zapisima „Ispod vela
zaborava“, a nadam se i na drugim koji
čekaju u mojim arhivama. Nažalost, zbog
mršavih finansija mnogo toga, posebno iz
folklora može otići u zaborav. Sa tim će,
bojim se otići i neponovljivo etnološko blago čijem očuvanju sam davao i dajem sve
od sebe pa ako se kojim slučajem desi da
propadne neće biti moja krivica,-kaže sa
sjetom Kujević.
Nijesam, valjda, ja jedini koji o tome
treba da misli?
M.Rastoder
Podsjetnik za generacije
Prije jedanaest godina upoznao sam Ibiša Kujevića, čovjeka uz
čije sam manifestacije i programe odrastao,kazao je student
režije Eldar Lakota. Stvaraoca koji je Rožajama i Crnoj Gori
ostavio dva festivala dječije i omladinske pjesme. Čovjeka koji
je Bošnjacima u Crnoj Gori i Srbiji darivao autentične vrijednosti Bošnjačke folklorne tradicionalne umjetnosti i KUD “VRELO
IBRA”. Ni slutio tada nijesam da će biti jedan od učitelja koji
ce produbiti moja znanja iz raznih oblasti.I da ću kod Njega
spoznati i shvatiti koliko je zapravo narod kojem i ja pripadam
bogat, a to je i ključni ciljeva ovog projekta. Da moja i buduce
generacije uvide vrijednost baštine, a starije da podsjete na
ono što je nekad bilo pa ga novi talasi brišu, kazao je Lakota,
daroviti virtuoz za audio-vizuelnu obradu arhivskog materijala.
Januar, 2011.
Ovakve projekte rade produkcijske kuće sa timovima: producenata, reditelja,kamermana, tonaca i fotografa do tima
za restauraciju, što je tv autorima dobro poznato... Ja sam
se nasao u jednom rudniku materijala iz kojeg je svakodnevno izviralo na stotine fotografija, desetine i desetine sati
arhivskog video materijala i audio zapisa izvorne muzike
snimljene u periodu od 1971 do 1985. Sve to je trebalo detaljno pregledati, digitalizovati, restaurirati i ujednačiti. Samo
proces digitalizacije materijala trajao je godinu i po dana, a
video i audio montaže tri godine. U ovim video i muzičkim
zapisima svako može prepoznati dio Bošnjačke duše i zato
sam ponosan što sam bio jedan od strpljivih kreatora ove
Sehare, zaključio je Lakota.
49
Forum
r e v i j a
Kultura
Nepoznato o poznatom u Podgorici
Taba(h)ana i u njoj
Tabački most
Piše: Abdulah Bato Abdić
Manufakturna proizvodnja koju je zakonomjerno pratio i razvoj trgovine, učinjela je
Podgoricu ,početkom devetnaestog vijeka
značajnim zanatskim i trgovačkim centrom.
Tako je njeno prisajedinjenje Crnoj Gori
nakon Berlinskog kongresa 1878. godine
obogatilo ovu državu u nastajanju sa novih
133 zanatske i 153 trgovačke radnje. Specifičnost podgoričke manufakture, potkraj
turske vladavine, činjeli su osobito razvijeni mutavdžijski, bojadžijski i tabački zanat,
što se dovodi u vezu s razvojem stočarstva.
Osnovu je činjelo Ćemovsko polje, koje nije
pružalo uslove za razvoj zemljoradnje, obilovalo je stepskom vegetacijom, i sve do prvih ljetnjih suša služilo kao ispaša za brojna
stada ovaca i koza. Velikim buljucima ovaca
isticale su se dračke familije: Turkovići, Drickovići i Orahovci. Vremenom su podgorički
mesari izgradili svoje klaonice (kasapnice),
na obali Ribnice, ispod gradskih bedema
s njihove sjeverne strane. Time su stvoreni uslovi da se uz mesarski zanat razvije
i prerada kože, čija trgovina će pronijeti
ime Podgorice i izvan granica Crne Gore.
Ilustrativan podatak sadržan je u činjenici
da se tridesetih godina devetnaestog vijeka
‘’iz Podgorice godišnje izvozilo pet vagona
vune, 100.000 jagnjećih i jarećih koža i
20.000 ovčijih i kozjih koža.’’ Skoro cjelokupan uvoz i izvoz robe iz Podgorice odvijao se preko Skadra lađama zvanim ondre.
Time je privredni razvoj Podgorice dodatno
doprinio projektovanju dva gradska naselja
na suprotnim krajevima Jezera koje ih je
spajalo i razdvajalo istovremeno.
Zbog specifičnosti procesa prerade
kože, u svim urbanim sredinama ondašnje
Osmanske imperije, djelatnici koji su se
bavili ovim zanatima, podizali su svoje radionice izvan grada i po mogućnosti podalje
od naselja. Podgorica u tom smislu nije bila
izuzetak. Klaonice i štavionice kože biće
podignute izvan gradskih bedema s njihove
sjeverne strane. Vremenom, najvjerovatnije
50
Tabahana
tokom XVII vijeka, ovaj moćni tabački esnaf
će na tom mjestu sagraditi most preko Ribnice koji po njima i ponese naziv Tabački
most. U osnovi naziva je turska riječ tabakkoža. Most je u narodu bio poznat i pod
nazivom Most kod kasapnice. Građen je od
fino tesanog kamena s jednim elegantnim
lukom, koji se idealno stopio s obalama
Ribnice na jednom od njenih brojnih meandera. Istovremeno pokazalo se da je most
bio nukleus oko kojeg je ubrzo nastala još
jedna podgorička mahala.
Rijetko ko od namjernika koji danas
prolazi Tabačkim mostom, znade da hodi
negdašnjim centrom osobnog podgoričkog
naselja zvanog Taba(h)ana. Bila je to mahala koja se razvila na obali Ribnice s jedne i
druge strane Tabačkog mosta, a sastojala
se od većeg broja kućeraka sagrađenih po
nahođenju i potrebama žitelja na obali rijeke, ili u vidu sojenica nad samom vodom.
Njeni stanovnici su se bavili poglavito kovačkim zanatom. Bila je to tipična ciganska
mahala s puno vreve i pjesme, koja bi odjekivala od udaraca kovačkih čekića o nakovanj, posebno za Ajdarljez ili Đurđevdan,
kada su kovači na taj način trebali ojačati
Dukljanove sindžire, kojima je,po legendi
bio vezan za pećine podno Vezirova mosta.
U ambijentu opšteg derneka-raspusne
zabave u Taba(h)ani, kocki skloni podgorički hazarderi, često su skraćivali vrijeme u
ovoj mahali uz prepoznatljivo lokalnu kartašku igru, zvanu kaluč.Kaluč je svojevrsni
rulet izvlačenja karte iz špila pa se prepričavaju mnoge anegdote kako su neki poznati
gubili imetek , oružje i nam.
Istovremeno tu su mladi i nadobudni
podgorički bećari nerijetko sticali i svoja
prva ljubavna iskustva, o čemu su uz neizbježnu podgoričku pjesmu i ćemane ispre-
dali romantične priče o najnevjerovatnijim
poduhvatima koje je mogla iznjedriti samo
razigrana mašta podgoričkih dokoličara uvijek spremnih na šeretluk ili zajedljivu šalu.
Oni s manjim uzletima mašte i smjelosti
gledali su na to kritički i s prezrenjem, tražeći uzroke svemu u nestajanju tradicionalnih moralnih skrupula zajednice koja je na
svoj način kažnjavala svaki ‘’neprimjereni’’
individualizam. Nijesu izostajale ni kletve
upućene Taba(h)ani. Ada, jedna da joj se
steče dosta bi joj bilo. Konačno, kletve su je
i sustigle, u vidu nerazumijevanja i neznanja ondašnjih »urbanista«, što je konačno
raznijelo ovo naselje, koje se nije uklapalo
u njihovu viziju izgradnje Titograda, koji je
sve više kidao veze sa Podgoricom, ne uviđajući svu pogubnost ovog u suštini antikultruološkog procesa.
Tako su se stanovnici Taba(h)ane mimo
svoje volje i bez suvišnih pitanja skrasili na
periferiji Podgorice, na vjetrometini Ćemovskog polja, koja im je ponuđena kao nadomjestak za presjeljenje iz centra grada.
Inače, „Koncepcijom urbanističkog plana iz 1957. godine negirana je većina objekata u gradu. Tako od 14.000 stanovnika
koliko je tada imala Stara varoš smatralo se
da 10.000 stanovnika ne bi moglo zadržati
svoje kuće jer treba da se ruše radi izgradnje novih višespratnica. Ova koncepcija bila
je predviđena i urbanističkim planom iz
1964. godine.”
Kao nijemi svjedok koji podsjeća i
opominje, još uvijek opstaje samo Tabački
most, pa i on zaklonjen od očiju znatiželjnika novim zgradama i bivšim Domom JNA
(budući Muzički centar) samo rijetke može
da podsjeti da mudri narodi čuvaju starine
kao drgocjenu uspomenu sopstvenog trajanja.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kultura
Posjeta Bošnjačkom savezu u Americi
Album iz Njujorka
Piše: Mirsad Rastoder
Svaki znak pažnje vrijedi mnogo više
od poklona i zbog toga sam morao da
pronadjem ovu bilješku. Bošnjački savez u Njujorku i njegov predsjednik Esad
Rastoder, pozvali su me, prošle godine u
oktobru, da sa ostalim istaknutim ličnostima učestvujem na prvoj velikoj promociji te organizacije koja se sve uspješnije
bavi prezentacijom kulturoloških interesa
Bošnjaka iz Crne Gore u tom američkom
centru. Boravak od šest dana prošao je
kao dlanom o dlan tako da sam samo u
notesu imao neki, obećani dnevnik za Seada Hodžića i novine Fokus. Nekoliko pasusa dao sam mu uzgred, a ostalo je trebalo da mu kompletiram kasnije. No kako
smo jedan od onih razbarušenih-rasijanih
novinara, te bilješke su se zaturile i sve
je ostalo u nekom finom prepričavanju
doživljaja. Sve do nedavno dok nijesam
dobio Album iz Njujorka od moje bratučede Ifete. Tim divnim gestom i sestrinskom
pažnjom u toku boravka Ona me prosto
natjerala da po svaku cijenu pronadjem
zapise i sklopim ovo zapažanje.
VOZ
Brojne obaveze u Radiju, priprema
novog broja Revije Forum, redovne aktivnosti u Novinarskom samoregulatornom
tijelu i trka do Beograda za vizu pojačale
su dinamiku u kojoj nijesam imao vremena da razmišljam o putovanju, a kamoli da
učinim neophodne pripreme. Kao i mnogo puta ranije, Zumreta i moja princeza
Hana brinule su i pakovale neophodno u
kofer. Uskočio sam u cipele ponavljajući
lozinku PPK-pasoš, pare, karta-stvari koje
novinar ne smije da zaboravi.
Lijep oktobarski dan zasula je kiša,
topla za jesenju travu što naihri kao četka
a onda krenu plavičasti cvjetići ofresine
sočni za vrijedne pčelice pred zimsku uspavanku. Usporeno klizimo prema aerodromu Golubovci. Pljusak kao da hoće da
pokaže da nije sudjeno da vidim Njujork.S
kartom u ruci otvaram „Vijesti“ i čitam
Januar, 2011.
tekst u kome piše da su pored Drine pronadjene dvije lobanje i da je DNKa analizom utvrdjeno da je jedna od njih,lobanja
Halila Zupčevića.Trebinjca koji je sa suprugom Sanijom otišao iz Rožaja u Beograd da traži vizu za odlazak u neki od
evropskih izbjegličkih centara. U povratku zlikovci su, tog 27.februara, zaustavili
voz 671 na pruzi Beograd-Bar, u stanici
Štrpci i odveli 19 po imenu odabranih ljudi. Medju njima su bili moj rodjak Jusuf
sa Savina Bora i šurak Ismet Babačić iz
Podgorice. Šta li će pokazati DNK-a? Čija
je druga lobanja? Da li je to nova rana ili
bar trag smiraja za porodice. Šta da kažem Zumreti? Okrećem telefon starijeg
Sina da bude s majkom i nanom Medinom kako bi im olakšao novo kovitlanje
traumatičnih sjećanja ,nadanja i slutnji
što kao mora vrebaju od onog kobnog 27.
februara 1993.godine. Pokreću se slike,
protesta ispred Skupštine, Mimohod ćutanja kroz Podgoricu 96., u kome je bilo
više Crnogoraca nego mojih sunarodnika,
mediji ćute, lažu, bijes da iskočiš iz kože,
tumaranje, Čekajuci fatihu 2003... Rado
bih se vratio kući, ali ne mogu obećao
sam ljudima koji su me uporno zvali, uvažili i naravno Franja (Esada Rastodera)
desnog krila naše Radmanske ekipe na
svim fudbalskim turnirima 70-ih. Ocekuje
muhabet i podrsku za prvu veliku promo-
ciju Bosnjackog saveza u Njujorku. (Nadimak je dobio po desnom krilu Veleža iz
Mostara, Franju Vladiću). U tom košmaru
prilazim pasoškoj kontroli. „Koje dobro“ pita kroz osmjeh čovjek u uniformi i pruža
ruku. Srdačan kao i vazda Esko Muratović
pozdravlja zemljake jer je i njegova generacija iz Petnjice među 30-tak koje su većinski otišle u svijet.
Lavirint vazdušne luke u Frankfurtu
otkriva gospodin Serdarević u pratnji starice i poslije osam sati leta preko Atlantika ukazuje se sjaj miliona zvjezdica čudesnih boja. To je Njujork. Radost u očima
desetogodišnjeg Emira i drugih bratstvenika ublažava kompresiju u ušima i zujanje u glavi.
Srećna ti Amerika.
ČAMAC
Biološki sat je „prolupao“ pa se tek
prisjećam srdačnog dočeka u piceriji
kod Keka. Njegove šeretske priče o talijanskim-balkanskim-meksičkim i drugim
specijalitetima, salatama, sve madjija,
samo da je gost zadovoljan. Razabiram
dosta grčevit stav o nedovoljnoj osjetljivosti Crne Gore prema svojim ljudima koji su
se solo izborili za sigurne porodične luke
u centru svjetske moći. Fali im redovnih
priključaka sa kulturološkom i poslovnom
„plovidbom“ u domovini. Rado bi dio bo-
51
Forum
r e v i j a
Kultura
Reis Fejzić i predstavnici Foruma sa domaćinima iz Njujorka
gastva preselili u nerazvijeni zavičaj. Crnoj Gori bi dali sve, a od nje očekuju da
ih prigrli kao majka. Da suštinski postane
evropska, gradjanska. Da multietničkom
biću prilagodi državne simbole, grb i zastavu. Poučeni maksimom da smo „svi
stvoreni jednaki“ (D.1776.) previđaju da
je u domovini još snažnija nacionalna od
državne identifikacije. I svi bi Narodi da
istaknu svoje. S pravom i Bošnjaci. Podržavam zahtjeve da se kroz legitimnu proceduru i usaglašavanje, što prije dođe do
primjerenijeg rješenja. Samo bez pretjerane emotivnosti i zajedljivosti to ne uzdiže Bošnjake u Crnoj Gori. Treba otmeno
gajiti svoj identitet i širiti krug prijatelja,
u domovini i svijetu. Možda i zbog toga,
prijala mi je šetnja po centru grada, kroz
,,prašumu,, nepreglednih zdanja. Među
njima je sićušan i Džordž Vašington. Skulptura visoka preko 6. metara koja monumentalno slavi Generala revolucije kolonista /1755/1781.god. protiv Britanije.
Ljudi sa svih strana žugore. Kao mravi se
vrzmaju po kvartu „Vol strita“ gdje sasvim
prizemljena,između „stabala“ nebodera odolijeva katedrala „Triniti church“ iz
1696. godine. Cijeli vijek i četvrt je mladja
od Husein Pašine dzamije u Pljevljima,
što je sagradjena 1570. godine. Dragulj
islamske arhitekture još više blista nakon
restauracije i rekonstrukcije - pričao sam
saputniku i domaćinu Ademu koji me
strplivo slušao i podsjetio da je Carska
džamija u Plavu još starija, izgrađena je
1471. godine. Pričali smo o vjeri i toleranciji..., ljepoti prostranstva u Islamu.
ON je nadkrilio sve božije poslanike i
52
svakog vjernika uputio da poštujući druge
bogomolje čistim srcem obasjava svoje.
Takva radost, otvorenog srca blista u
kući mojih domaćina Adema i Ifete (Rastoder) sa puno umilnog džumretanstva
- gostoprimstva na licu i u ponašanju, zapitkivanju i stimanju raznim djakonijama.
Roditelje nenametljivo slijede, umiljata
srednjoškolka Majda i student Mirza sa
simpatičnim naglaskom bihorskog u govoru. Prve godine djetinjstva proveo je sa
Dedom Selmom i Nanom Bajrom. Roditelji su morali časkom do Amerike pa ih
nije bilo nekoliko godina. Tajna je u čamcu. Na pročeonom zidu salona otmeno
uređene, prostrane kuće, među pažljivo
odabranim detaljima zagonetno treperi
odsjaj foto grafike. Obični ribarski čamac
podrhtava u pjeni uzburkane rijeke koja
silovito kulja kroz nagrezle šipove mosta
u daljini.
Hoće li prebroditi valjanje rijeke? Prebrodio je, smješka se Adem.
Sličnim „čamcima“, moji zemljaci
našli su mirne luke za život u Turskoj,
Luksemburgu, Belgiji, Australije... i drugim svjetskim destinacijama?
INŠALA
Poslije jutarnje kafe u toploj porodičnoj atmosferi i ritual duhanskog dima,
koji je povlastica za gosta, ponovo smo u
epicentru Njujorka. Ulični prodavci nude
suvenire o dramatičnom rušenju blizanaca.
Proučio sam fatihu žrtvama 11. septembra i gledam temelje spomen Centra
koji treba da izrazi opomenu svakom
obliku bezumlja. Pojačava se osjećaj niš­
tavanosti. Čini mi se da se sve više smanjujem zajedno sa brojnim ljudima koji
tuda migolje u ispunjavanju osobenih
treptaja na ovome svijetu. Sačuvaj nas
bože “šejtanska posla“ - rekli bi naši stari
u svim situacijama kada je teško objasniti destruktivnu stranu ljudske prirode. To
djavolsko-šejtansko u ljudima srušilo je
mnoge, živote, gradove i civilizacije koji
su trajni grijeh na duši čovječanstva, ako
je ima. Pomalo ritualnim koracima i pogledima lijevo desno, povremeno uz liticu
zgrada prema nebu osvajamo ambijent
Pete avenije. Poljska! Poljska! - odjekuje
u podnožju nebodera. Poljaci blistaju u
dugo-dugoj povorci predstavljanja svoje zemlje sa svim šarenilom etnoloških
ukrasa, skečerskih akrobacija, muzikalnih refreniranja i naravno oficijalnog mahanja stajliranih činovnika. Vojni džip iz
sredine prošlog vijeka izgubi dah, ali se
posada dohvati asfalta i u trčećem koraku, na guranje upali mašinu. Smijeh i
aplauz posmatrača.
Zamišljam paradu predstavljanja
Crne Gore Petom avenijom. Sviraju tamburaši iz Pljevalja za svadbu iz Rožaja i
laki korak beračica iz Plava. Istiha stara
podgorička varoš proziva orla sa Cetinja
da pokaže prva slova, obavijesti ulcinjske
gusare, barske maslinare, tivatske ribare
i hercegnovsku mimozu da je u drevnom
Kotoru maskenbal... Moji saputnici se
smiju. A tu bi ti najviše bilo Plavljana, Gusinjaca i Bihoraca. Pa lijepo i o tome valja
razmišljati, no hajmo da vidimo je li sve
na mjestu za večerašnju svečanost?
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Čelnici i aktivisti Bošnjačkog saveza
Crne Gore u Njujorku: Esko Rastoder, Mirsad Rašić, Kemal Šarkinović, Ekrem Markišić, Šeko Mujević, Ago Koljenović, Senad Kočan, Ramiz Lješnjanin, Đemo Hot,
Abid Lješnjanin, Adnan Lekić, Rafet Hot,
Kemo Bektešević i drugi pozdravljaju goste i džematlije a svečanu salu restorana
Rikardo“s ispuni žagor očekivanog muhabeta. Profesori, Doktori, Ulema, Konzuli, i
Aktivisti udruženja za istom govornicom.
Izazov i odgovornost da se kroz medijaciju
ostvari jedinstvena nit svečanosti i podrži
organizovano povezivanje za dobro svih u
duhovnom,savremenom i državnom smislu. Inšala! Inšala! - ponavljam kao efendija Smajo. Svi smo po nešto naučili, Najbitnije da hoćemo i umijemo da gajimo
institucionalnu saradnju kojom možemo
učiniti više i za sebe i za druge. Razgovor
je putokaz za konstituisanje ozbiljnih zahtjeva i donošenje mudrih odluka a time i
konstruktivnih promjena, ako ima sloge i
jedinstva. Ogovaranje je grijeh!
INDIJANCI
Mozak je sličan zemlji,nikad ne znaš
šta je gdje zatrpano. U muzeju prirode
„Natura Viva“ pokušavam da proizvedem
indijanske zvuke i smijem se kao da nijesam sa sobom. Bljesnuli su gimnazijalski dani u Beranama i prisjećanje na
školskog druga, poglavicu Sijuksa Brana Mališića kome smo pravili društvo u
oponašanju indijanaca. Za svaku zabavu
Poglavica je pripremao opremu, oružje i
oruđe pa bi Živkovu kuću pretvorili u pravo stanište za odbranu od Apača i život
Januar, 2011.
Kultura
plemena. Sin profesora francuskog, imao
je tada informacije o borbi za prava indijanaca sedamdesetih koja je završena
stvaranjem rezervata. I bio je opsjednut
indijancima, - objašnjavam Mirzi, koji nije
otišao na fakultet da bi mi uljepšao dan
u Njujorku. Čak je i nekim neposrednim
detaljima učinio da osjetim bliskost sa
njegovim studentskim godinama, a kao
uzgred mi je tako lijepo predstavio fascinantnu prirodnjačku zbirku, kao da je
profesionalac u tom ogromnom zdanju
Američkog Prirodnjačkog Muzeja (American Museum of Natural History - AMNH).
Na samom ulazu, bio sam zapanjen skeletom dinosaurusa. U brojnim halama
najimpozantniji skelet je ogromnog apatosaurusa, vrste koja je izumrla prije 140
miliona godina. Apatosaurus je bio biljojed, hranio se lišćem i pretpostavlja se da
je težio preko 50 tona. Za razliku od njih
alosaurusi su bili mesozderi sa izraženo
oštrim zubima. Po spratovima i odajama
tu su razne vrste; gmizavaca, krokodila,
jelena, tigrova, ovaca, goveda, konja...
sve do majmuna, što kao živi (preparirani) posmatraju kroz staklo iz svog idilično
kopiranog staništa. Ogromni skeleti dinosaurusa, mamuta, izazivaju jezu i strahopoštovanje. Mali ljudi uništili su takve
kolose. Rado bih se vratio indijancima ,ali
ode dana. Čekaju nas na akšamluk.
Moramo se prilagođavati žrvnju civilizacije. Vještinom da nas ne proguta. Bez
getoizacije koja svaki narod vodi u ponor.
Mudrošću da trajno ličimo na sebe i širom otvornih senzora da naučimo i više
od drugih. Poslije večernje molitve u Ali-
pašinoj džamiji, glavni imam Dr Bajram
Mulić, održao je veoma inspirativno predavanje o poštovanju hijerarhije, znanja, i
provjerenih informacija, a onda se razgor
produžio i u haremu džamije.Osjetio sam
da su ljudi ohrabreni činjenicom što je
svečanost pokazala, da su razlike u shvatanjima i te kako premostive, samo ako
pažljivo saslušamo jedni druge. Islamska
zajednica Bošnjački savez u Njujorku su
dva važna subjekta sa različitim, ali bliskim ciljevima i zadacima pa treba da razvijaju partnerske odnose i koordinirano
jačaju veze sa drugim organizacijama,
udruženjima i institucijama u Americi i
Crnoj Gori. Sve u interesu očuvanja i odgoja u duhu vjerskog, nacionalnog i drzavnog identiteta. Bošnjaci moraju da se
oslobode nekih lutanja. Crna Gora je tek
od 2006 u punom državnom kapacitetu
i treba razumjeti časne ljude kao što su;
Konzuli Branko Milić, Hamdija Hasani,
Ambasador Mićo Vlahović i drugi, i oni bi
sigurno željeli i više i brže. Cilj je razvoj
države u skladu sa evropskim principima;
jednakih šansi i multietničke tolerancije,
za koju smo se,otporom miloševićevskom
nacizmu zajedno borili ratnih 90-tih, tu
snagu i sada treba jačati do punog ostvarenja sistema demokratske građanske
države.
Crna Gora je naša koliko smo u stanju
da razumijemo i poštujemo druge narode
i u otvorenoj komunikaciji govorimo, stvaramo i radimo na ostvarenju Bošnjačkih
interesa kao segmenta bića multinacionalne države.
VIR
Miris bureka iz slastičarne Rašića,
budi čula kao u sred Gusinja ili Plava.
Mirsova majka nježno opominje, odavno
je prošlo vrijeme za doručak i uz „SORI“ novim gostima, prinosi jogurt i sokove na
naš stočic ispred radnje. I to je Njujork.
Svako me je otvoreno da jednostavno ponodi djelić „kolača“ iz zavičajne tradicije,
znanja i sposobnosti i da od toga pravi biznis. Esko voli i argentinske specijalitete
pa insistira da obiđemo šetalište pored
plaže.
- U Njujorku možeš probati sve što
ima u kuhinjama svijeta; Balkanske, Vijetnamske, Korejske, Brazilske, Malezijske... i druge specijalitete. Pored brojnih
klasičnih restorana ima puno mjesta na
kojima prodaju brzu hranu. Ljudi ovdje
53
Forum
r e v i j a
Kultura
često jedu u restoranima, poneki i sva
tri obroka. Hoće nakon posla da uživaju,
- priča Franjo, a ja se rvam sa nekim sočnim argentinskim biftekom i začinima.
Duga staza pristanišnog trga Koni
Ajtan između morske pjene, žutog sitnog
pijeska i šume nebodera na drugoj strani
otvara slobodu nostalgičnih prisjećanja iz
rane mladosti.
- Kakvo more, one naše plaže u Klancu nema nigdje u svijetu. Sjećaš li se?
Florida, Španija... džaba, nigdje nije
bilo ljepšeg kupanja.
A u tom Klancu, gdje Radmančica
presijeca seosku utrinu, mi smo svojevremeno pravili vir, vještačko jezero u kome
smo se kupali po cijelo ljeto. Tu smo planirali turnire, sastave fudbalskih ekipa,
šuvene priredbe u Petnjici, šetnje za prikrivanje ljubavnih vragolija ili maštarija,
ne sjećam se više, ušla mi je voda u uši.
Znam samo da je bilo puno radosti u svakom kamenu ugradjenom u zid brane, a
tek poslije, - u skokovima, brčkanju iha...
Čak i u onom jesenjem rastanku,kada bi
voda nadošla i prelila preko utvrde, praveči divan slap vodopada dok ne probije
utvrdu i jurne kroz Lećevišta i Petnjicu.
Kroz igru ti dječaci su stvarali uslove za igru i letnju zabavu. Rešad, Mule,
Cale, Haso, Kićo, Esko, Čapro, Samir, Ali,
Libe samo su dio te fudbalske ekipe. Nije
čudo što su uspješni,na raznim stranama
svijeta i ostvarili su divne porodične priče.
Naučili su kako se pravi VIR.I to je zavicaj.
Zavičaj je u Izetovom Klubu u Ljubljani,
Eskovom dvorištu u Njujorku, medju prijateljima mojih zemljaka! Markatan kao iz
holivudskih filmova čeka nas Erol Musić.
Pun iznenađenja i šeretskih vragolija. Čašćavao je u svojoj piceriji i uporno nagovarao da vidimo i kafić njegovog sestrića.
Dočekao nas je zanimljiv,ljubazan mladic
srednjeg rasta i uveo u sjaj ogledala, kože
i ružičastih svjetlosnih nijansi. U separeu
do prozora, krupan čovjek lagano ustade
i u širokom luku pruži ruku.
Ja sam Saiti, a ovo su moje prijateljice
i prijatelji.
Zastao sam na trenutak.
- Jeste, ja sam bivši bokser Ibrahim
Saiti iz Prištine .Boksovao sam u Titogradu. Preplivao sam Moraču i sad kad je
pomenem osjetim hladnoću.
Pričao je usporeno kao da je to bilo
prije stotinu godina a ne sredinom 80-tih.
Uz gutljaje metakse, nešto življe pitao je o
54
cijenama nekretnina, uslovima za biznis
u Crnoj Gori. Svidja mu se Velika ulcinjska
plaža i rado bi, sa partnerima investirao
na crnogorskom primorju.
Priznajem, godilo mi je Saitijevo
interesovanje kao i cinjenica da se raskoš male zemlje još ljepšom čini iz
daljine, pa su moji odgovori začinjeni
optimizmom,mada bih radije motivisao
crnogorsku dijasporu da ulaže u domovinu.
Grehota je najbolje rasprodati drugima.
IME
Mediji u Crnoj Gori su slobodni a uticaj
centara moći je stalan - odgovorio sam na
pitanje efendije Rahmana na tribini Bošnjačkog saveza u Sali Kulturnog centra.
To se prvenstveno odnosi i na Javni servis
Radio i Televiziju Crne Gore, koji suštinski
još nije postao istinski čuvar javnih interesa, a time i medij za promociju multikulture. Malo češće, nego ranije, kroz emisije i programe pojavljuju se i Bošnjaci ali
ni približno potrebama prezentacije naše
tradicije, kulture i savremenih interesa.
Moramo biti uporni da se stanje promijeni. Da imamo redovne emisije i više
zaposlenih. Trenutno, medju stalno zaposlenima, nema ni 2% onih koji su imenom
iz korpusa, Bošnjaci-Muslimani-Crnogorci
islamske vjeroispovijesti.
Vrlo posjećenu tribinu Uspješno je
kordinirao Đemo Hot a na brojna pitanja
odgovarali su: Dr Šerbo Rastoder , Reis
Rifat Fejzić, Mr Hamdija Šarkinović, Konzuli Branko Milić i Asmina Omeragić iz
NVO Euro za Gusinje.
Među brojnim dilemama čulo se i
ovo, Bošnjaci - Muslimani koja je razlika?
- pitao je gospodin Dervišević, (očigledno
zbog teme, jer je u Ameriku stogao sa Kosova gdje su Albanci naše sunarodnike
odvajkada prepoznavali kao Bošnjake).
Onome ko neće da čuje, vidi i prihvati realnost teško je objasniti razliku koje
nema, posebno ako želimo isto: berićet,
rahatluk, teferič, sevdah,... Zabuna nastaje zbog neznavenog ili neiskrenog, kalkulantskog odgovora na pitanja iz samoidentifikacije; vjeroispovijesti, nacionalnoj
pripadnosti, jeziku i državljanstvu jer svaka od ovih odrednica čini dio potpunog
identiteta pojedinca i naroda. Ja nijesam
birao mjesto rodjenja i zavičaj ali sa ponosom prihvam da mi je tu Domovina, u
Bihoru - Crnoj Gori.
Bošnjaštvo nije izbor već narodni kod
koji smo usisali ispod majčinskog srca. A
to što su nas stoljećima imenovali kako
je kome odgovaralo nije naša krivica već,
manje-više traumatično iskustvo iz koga
smo puno toga naučili i još treba da učimo
za potpuno sazrijevanje i otmeno osjećanje nacionalne identifikacije. Kad kažem
otmeno, mislim na sve ono lijepo iz naše
baštine što treba da čuvamo i s mjerom
pokazujemo;svojoj djeci, prijateljima i komšijama kako bi nas razumjeli, uvažavali
i pomagali. Nakon svega što su proživjeli,
Bošnjaci nemaju pravo na zaborav ali ni
na nacionalnu uskogrudost- ne daj bože
mržnju. „ Ljubav je put koji slijedimo“ –
za svoju dušu i što više iskrenih prijatelja
u domovini i po svijetu. Da ne strepimo i
razborito govorimo o sebi pa će manje biti
pitanja jesmo li Bošnjaci ili nešto drugo –
podobnije!?
Hvala na ponudi da budem nečiji.
Hoću da budem jednak među drugima
pa i medju muslimanima. Da se identifikujem narodnim imenom Bosnjak, bošnjačkim jezikom i bogatom kulturnom
baštinom koju su naši preci vjekovima
stvarali.
BRATUČEDA
Vozeći se Njujorkom čovjek ima utisak da je na brodu koji se ljula u ritmu
talasa i povremeno naidje na truskanje
po makadamu. Ljudi časkom nestanu sa
trotoara. Ulaze u metro i špartaju s kraja
na kraj grada. Kao što je najavila prvog
dana boravka u Njujorku, kada mi je pruzila telefon da se javim Supruzi, Ifeta je
uzela slodan dan da posjetimo jos neke
znamenitosti. Poželio sam da se primaknem Kipu slobode, da šetamo i da se
vozimo metroom. Može. Prva linija metroa otvorena je oktobra 1884. godine, a
sada njujorški metro ima mrežu dugačku
660 milja sa 468 putnickih stanica. To
čudo je u stvari višespratni grad pod zemljom. Vrvi narod na raskrsnicama i stepenistem da ti se za manta od šarenila
ljudskih obličja. Jedan, drugi metro i evo
nas na izlazu, a onda časkom do luke.
Brodovi krstare i prevoze do Ostrva slobode. Redovi, redovi i stigli smo do platforme na krovu odakle je divno pogledati
i još čarobnije osjetiti prostranstvo u kretanju. Kao da se ostrvo lagano okreće i
sa njim Kip slobode/Statue of Liberty/ vi-
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
sok 46,5 m, a jos toliko i njegovo postolje
pa mu je ukupna visina preko 93. metra.
Kada se približiš, djeluje još vise.Dama
sa krunom je simbol maksime “Sloboda
osvjetljava svijet“,nastao iz znaka prijateljstva i pomoći koju je Francusa davala
američkim naseljenicima u njihovoj borbi
za nezavisnost od Velike Britanije koja je
počela 1776. godine.Kip je dopremljen u
djelovima i nakon dvije godine sklapanja
stoji na ostrvu od 1886. godine. Skulptor
spomenika je Frederik Bartold, a unutrašnju konstrukciju je izradio čuveni inženjer
Gustav Ajfel, - projektant Ajfelove kule.
Spomenik istovremeno označava izlazak
žene iz okova tiranije.
- Priča se da je skulptor Kipa preslikao glavu majke a tijelo svoje žene, - podsjeća Ifeta dok uživamo u širokoj bašči
restorana na ostrvu. - Jeste, to je ono što
bi svaki muškarac želio da ima u svojoj
ženi mimo ljubavne strasti, zaštitničku
brižnost majke i beskonačnu pažnju sestre. - Hajde da ti napravim još neku fotografiju za brvna?
Slatko me, Bratučeda, nasmijala
tim starinskim izrazom za fotografije na
zidu. - Za familiju. Ja volim i svojoj djeci
da približim svojte i Ademovu rodbinu ali
i bližnjike po majšinoj strani. A mi smo po
dvostruko svoji. Mala sam bila kad sam,
sa majkom dolazila kod Tetke za presadu. Svraćala me, u povratku u prodavnice da joj kažem šta bi voljele Zumreta i
Hana,šta da kupi mojoj Tašti, Sinovima.
- Vijeka mi samo neke sitnice! Snebivajući se da je ne uvrijedim pokušavao
sam da joj skrenem pažnju pitanjima o
zdanjima i ulicama kuda smo prolazili.
Januar, 2011.
Kultura
Dopalo mi se što čuva dio tradicije, patrijarhalnog povezivanja i pažnje u odnosu
prema rodbini, a još više što se to odražava kroz neki fini odnos patrijarhalnog
pštovanja unutar same, po svemu, savremene porodice. Moj Babo je govorio - Dobra žena je dženet ovoga svijeta, a ja sam
sve uvjereniji da su upravo te dobre žene
posebno zaslužne za očuvanje i stvaranje
velikog dijela bošnjačke baštine - identiteta.
MEHO
Naši ljudi po svijetu su osjetljivi. Prošli
su trnovit put neizvjesnosti, borbu za opstanak u nepoznatoj sredini i u relativno
kratkom periodu stvorili uslove za pristojan život. Treba ih pažljivo saslušati, uvažiti, čak i kada žučno pretjeruju razumjeti.
Oni nemaju drugu domovinu a ona sporo
stiže do njih, da im pojasni neke procese
i probleme. Dobro je što sve neposrednija
saradnja sa Konzulatom stvara uslove za
drugačiji utisak, konstatovali smo nakon
vrlo korisne posjete Konzulatu u Njujorku.
Reis i Hamdo su imali zakazanu posjetu
džematu, a mi smo krenuli u šetnju.Pravo
na “Mehov trg“.
,,Kada su udarani temelji Menhetnu
jedon od najboljih majstora zvao se Meho
i vrlo često je svojim šegrtima govorio
„metni tu,, a kako ga ovi nijesu razumjeli
od Meha i metni tu nastade Menhetn,,.
- Bezbeli da je bio Bjelopolac, začikavao
nas je Sead Hodzic urednik Fokusa. Za
kratko vrijeme On i Ismet Čekić uspjeli su
da naprave dobre novine za informisanje
u dijaspori. Možda će i to nekad biti legenda o ,,Sea esmet,,. Ha.Ha...
Menhetn /Manhattan/ je srce Njujorka. Okružen je rijekama Hadson i Ist. Ima
preko milion i petsto hiljada stanovnika,a
zajedno sa još četiri gradske oblasti
Kvins, Bruklin, Bronks, i Staten Ajlndčini
Njujork sa oko 8 . miliona ljudi doseljenih
iz raznih krajeva svijeta. Raskršće mu je
Midtaun -”Medjugrad” - koji karakterišu
neprirodno visoki neboderi, metal staklo,
gužva, ljudi, automobili, trgovina... Tu su
Tajms Skver, Grand Central stanica, Rokefeler Centar, pozorista na Brodveju,
Brajant Park, Medison Skver Garden, jedna od najprestiznijih arena na svijetu
gde se odrzavaju koncerti, show programi. Tu, kažu svako može da isproba svoje
umijeće, poput plavokosog atlete u kupaćem kostimu sa gitarom što na ulici zaradjuje dolare i popularnost maskote grada
slikajući se sa prolaznicima, najčešće
prolaznicama, jer želi da bude gradonačelnik. Ako Petnjica vrati status opštine,
zvaćemo ga da se kandiduje.
PATIKE
Let iz Njujorka do Beča traje oko sat
kraće nego u odlasku, zbog kretanja
aviona u suprotnom smjeru od zemlje.
Izmedju kratkih boravaka u, ponižavajućoj, kabini za pušače,radost mi pričinjava sjećanje na Majdino ćakulanje dok
smo birali Starke za moju Hanu. Smislila
je priču kako su, baš te patike čekale
da neko dodje da ih uzme za šetnju po
Crnoj Gori. Da osjete podgoričku vrelinu,
primorske večernje šetnje i bihorsku
travu. - A mogle bi one, Amidža da stignu i u neke druge krajeve svijeta ako
poslušate naše želje.Pa da se ja i Hana
družimo.? Sjaj u njenim bademastim
očima bio je sličan Emirovom čigrastom
pogledu sa dozom upitne sjete dok mi
je pakovao majice sa grbom Bošnjačkog
saveza u Njujorku. Sličnu toplinu i čežnju za novim susretima osjetio sam u
pozdravima, Sanele, Esme i dvadesetak
zemljaka koji su došli na aerodrom da
nas isprate. Posebno na smirenom licu
Hasa Deljanina koji je decenijama prihvata goloruke imigrante i pomagao im
da se snadju, pa iz navike, kao nekada
Otac, tutka mi u ruku novčanicu.
- Za kahvu, usput, neka se nadje. I
nemojte nas zaboravljat, zbog ove djece
koja treba da uče jezik i tradiciju svoga
naroda i države. Amerika više nije tako
daleko.
55
Forum
r e v i j a
Prenosimo
Prenosimo
Blijedi san o Evropi
Orhan Pamuk
Piše: Orhan Pamuk
U udžbenicima koje sam kao dete čitao, pedesetih i šezdesetih godina, Evropa je bila ružičasta mitska zemlja. Gradeći novu republiku iz pepela Otomanskog
carstva, srušenog i rascjepkanog u Prvom svjetskom ratu, Mustafa Kemal Ataturk ratovao je protiv grčke vojske, ali je
kasnije, uz pomoć svoje vojske, uveo niz
društvenih i kulturnih reformi koje nisu
bile antizapadne, već naprotiv - prozapadne. Ova reforma je legitimizovala i
ojačala novu elitu nove turske države (i
ostala predmet stalnih rasprava u Turskoj tokom narednih osamdeset godina), činjenica da se od nas tražilo da
prihvatimo, pa čak i imitiramo ružičastozapadnjački -san o Evropi.
Udžbenici mog djetinjstva trebalo je
da nas nauče zašto država i religija moraju da se razdvoje, zašto su derviške
lože morale da budu zatvorene i zašto
smo arapsko pismo zamijenili latinicom.
Ali te su knjige istovremeno bile pune
pitanja koja je trebalo da nam otkriju
tajnu ogromne moći i uspjeha Evrope.
„Opišite ciljeve i rezultate Renesanse”,
glasilo je jedno od pitanja iz istorije u
srednjoj školi. „Kada bismo mi imali
toliko nafte kao Arapi, da li bismo Din
bogati i moderni kao Evropljani?” pitali
bi neki od mojih naivnijih drugova. Na
prvoj godini fakulteta, kad god bi se to
pitanje pomenulo na času, neko bi uvijek rezignirano dodao da „mi nikad nismo imali prosvetiteljstvo”. Ibn Kaldun,
arapski filozof iz XIV vijeka, rekao je da
civilizacije koje propadaju mogu da se
spasu od uništenja ako se ugledaju na
svoje osvajače. Budući da Tursku nikad
nije kolonizovala nijedna svjetska velesila, „obožavanje Evrope” ili „imitiranje
Zapada” nikad nije imalo onaj nesrećan i ponižavajući prizvuk koji su opisivali Franc Fanon, V. S. Najpol ili Edvard
56
Said. Ugledanje na Evropu shvatalo se
kao istorijski imperativ, pa čak i kao
tehničko pitanje prilagođavanja.
Ali ovaj ružičasti san o Evropi, nekad toliko moćan da su čak i naši najljući antizapadnjaci potajno u njega
vjerovali, sada je izblijedio. Možda je to
zato što Turska više nije tako siromašna kao što je nekad bila. Ili zato što ovo
više nije seljačko društvo kojim vlada
vojska, već dinamična zemlja sa sopstvenim razvijenim civilnim društvom.
I naravno, posljednjih godina su pregovori Turske i Evropske unije usporeni, a
rješenje se uopšte ne nazire. Ni u Evropi ni u Turskoj nema realne nade da će
Turska ući u EU u doglednoj budućnosti. Ali priznati da je svaka nada izgubljena bilo bi jednako poražavajuće kao
kada bi se odnosi sa Evropom potpuno
prekinuli. Zbog toga niko nema snage
da to glasno prizna.
To da su Turska i druge nezapadne
zemlje razočarane Evropom znam iz
ličnog iskustva, sa svojih putovanja i iz
razgovora. Najveću prepreku u odnosima Turske i Evropske unije predstavljao
je savez jednog krila turske vojske, vodećih medijskih organizacija i nacionalističkih političkih partija, koji su uspjeli
da osujete pregovore o pridruživanju
Evropskoj uniji. Isti taj savez odgovoran
je za hajku vođenu protiv mene i mnogih drugih pisaca, za atentate i ubistva
misionara i hrišćanskih sveštenih lica.
Tu su i emocionalne reakcije, čiji se
značaj najbolje može predstaviti kroz
primjer odnosa sa Francuskom. U proteklih sto godina. Francuska je bila uzor
mnogim generacijama turske elite. Ovi
ljudi su se divili francuskom razumijevanju sekularizma i pratili njen obrazovni
sistem, njenu književnost i umjetnost.
To što je u proteklih pet godina upravo Francuska ispala najveći protivnik
ulaska Turske u Evropsku uniju bilo je
bolno i poražavajuće. Međutim, najveće razočaranje nezapadnih zemalja
bilo je učešće Evrope u ratu u Iraku. U
Turskoj je to izazvalo pravi gnijev. Svijet
je gledao kako Buš na prevaru uvlači
Evropu u ovaj nelagalan i okrutan rat,
a Evropa je spremno prihvatila da bude
prevarena.
Januar, 2011.
Forum
r e v i j a
Kada Evropu posmatrate iz Istanbula, prvo što možete primijetiti jeste da
Evropu (a i Evropsku uniju) zbunjuju
njeni unutrašnji problemi. Očigledno je
da evropski narodi imaju mnogo manje
iskustva od Amerikanaca po pitanju suživota sa ljudima drugačije vjeroispovesti, druge boje kože, drugog kulturnog
identiteta. I mnogi od njih nisu pretjerano oduševljeni takvom idejom. Ovaj otpor prema pridošlicama čini evropske
unutrašnje probleme još ozbiljnijim.
Nedavne rasprave u Njemačkoj o integraciji i multikulturalizmu - konkretno,
njene brojne turske manjine - pravi su
primjer toga.
Sa širenjem i produbljivanjem
ekonomske krize, Evropa bi mogla,
okrećući se sebi, da odloži borbu za
očuvanje „buržoaske kulture” u floberovskom smislu, ali time problem neće
biti riješen. Kada pogledam Istanbul,
Januar, 2011.
Prenosimo
koji svake godine postaje malo kompleksniji i malo „kosmopolitskiji”, i gdje
sada dolaze imigranti iz čitave Azije i
Afrike, lako mogu da zaključim da se siromašni, nezaposleni i nezaštićeni ljudi iz Azije i Afrike, koji sada traže novo
mjesto za život i rad, ne mogu dovijeka
držati izvan Evrope. Viši zidovi, stroži
vizni režim i veći broj patrolnih čamaca
na granicama samo će odložiti ono što
mora da se desi. Što je najgore, antiimigraciona politika, mjere i predrasude već uništavaju ključne evropske vrijednosti, zbog kojih je Evropa i postala
to što jeste.
U turskim udžbenicima iz mog djetinjstva nije bilo riječi o demokratiji i
ženskim pravima, ali su na paklicama
„Goloaza”, omiljenog među francuskim
intelektualcima i umjetnicima (bar smo
tako mislili), bile ispisane riječi „liberte,
egalite, fraternite”, i njih si mogao svu-
da da nađeš. Reč „fraternite” je označavala duh solidarnosti i otpora, koji su
promovisali ljevičarski pokreti. Ah ravnodušnost prema patnjama imigranata
i manjina, i ruženje Azijaca, Afrikanaca
i muslimana koji se sada muče na obodima Evrope - i okrivljavanje isključivo
njih samih za njihove nedaće - to nije
„bratstvo”.
Može se razumjeti nervoza i panika mnogih Evropljana, koji pokušavaju
da očuvaju velike evropske kulturne
tradicije, da profitiraju od resursa koje
priželjkuju iz nezapadnog svijeta, i da
zadrže privilegije osvojene u vjekovnoj
klasnoj borbi, kolonijalizmu i unutrašnjim sukobima. Ali ako Evropa želi da
se zaštiti, da li bi joj bilo bolje da se
okrene prema sebi, ili da se prisjeti
svojih osnovnih vrijednosti, koje su je
nekad činile središtem gravitacije za
sve intelektualce svijeta?
57
Forum
r e v i j a
Vjerski pojmovnik
Vjerski pojmovnik, pojam i značenje
Hadis
Riječ hadis u arapskom jeziku, u
svo­joj osnovi, označava nešto mlado,
novo, pojednostavljeno-nešto suprotno
starom ili drevnom. Upotrijebljava se u
značenju pričanja, govora, vijesti ili priče, predaje.
U svojoj vjerskoj osnovi, Hadis označava ono što je Allahov Poslanik Muhamed govorio, objašnjavajući propise
Islama. Tako u islamskom učenju hadis
označava ono što se pripisuje poslaniku
Muhamedu.
Islamska ulema je hadisu prilazila
krajnje ozbiljno, smatrajući ga važnim
predmetom svog naučnog rada. Polazište tog odnosa zasniva se na uvjerenju
da Allahov Poslanik nije govorio i davao
uputstva prema svom nahođenju, i na
osnovu svojih doživljaja, već je samo
prenosio objavu i poruke od Allaha.
U teorijskoj postavci Islama Hadis
predstavlja drugi izvor islamskih propisa i ujedno je komentar prvog izvora tj.
Kur’ana. To dvoje se ne može odvojiti
niti zamisliti jedno bez drugog.
Za vrijeme Muhamedovog života
nije bilo potrebe za Hadisom jer je sam
Muhamed objašnjavao Kur’an i ostale
islamske propise. Međutim, zbog brzog
širenja islama i smrću Poslanika Muhameda veliki broj njegovh sledbenika
počeo je na različite strane širiti Islam
što je vremenom dovelo do potrebe kodifikacije Hadisa. Iz dalje potrebe kodifikacije nastala je i disciplina hadiske
nauke, ili drugim riječima, krovna i najstarija disciplina koja se naziva mustalehul-hadis.
Mustalehul-hadis je disciplina u hadiskoj nauci koja se bavi verifikacijom
hadisa u smislu kategorizacije i vrijednovanja same predaje. Mustaleh je nauka pomoću koje spoznajemo biografije
prenosilaca, kao i tekst predaje, s obzirom na tačnost ili grešku, odnosno na
prihvatanje ili odbijanje predaje.
Razumijevanje teksta hadisa i deriviranje određenog šerijatskog propisa iz
58
istog, nije područje koje obuhvata nauka Mustaleh. Predmet istraživanja Mustaleha, odnosno ”interesna zona” ove
naučne oblasti, jeste sened (lanac prenosilaca), kao i metn (tekst), s obzirom
na njihovu tačnost ili greške. Osnovni
cilj, ujedno i najveća korist ove naučne
discipline, je utvrditi da li je neki hadis
ispravan, dakle prihvatljiv ili nije.
Prvi ko je pisao o Mustalehul-hadisu
tretirajući ga kao zasebnu naučnu disciplinu, bio je Ebu Muhammed Hasan b.
Abdurrahman koji je u 10 vijeku napisao
djelo El-muhaddisul-fasil bejner-rawi
wel-wa’i.
U hadiskoj nauci postoje stručni izrazi čija primjena je veoma česta. Govoreći o hadisu, ili bilo kojoj grani hadiske
znanosti, nezaobilazni su izrazi, poput:
rivajet, hadis, haber, eser, metn, sened,
isnad...
Hadis, u arapskom jeziku označava
govor, odnosno vijest. U hadiskoj nauci
se ova riječ odnosi na sve što je Poslanik govorio ili radio, ili je šutnjom svojom
odobrio, ili se pak radi o ličnom svojstvu
Poslanika. Haber, jezički označava isto
što i riječ hadis. U hadiskoj nauci upotrijebljava se u značenju hadisa, s time
da se haber upotrijebljava i u značenju
predanja pripisanog nekome od ashaba
Poslanika. Znači, svaki hadis je ujedno i
haber, dok svaki haber nije i hadis. Eser,
jezički oznašava trag, a u terminologiji
hadisa se koristi za predanje koje dolazi
direktno od ashaba ili tabi’ina. U nekim
slučajevima eser može označavati predanje čiji je izvor Poslanik. Izraz Metn,
označava originalni tekst hadiske predaje atermin Sened znači lanac prenosilaca dotičnog hadisa, ili predaje.
Isnad, ovaj izraz označava vrstu i kakvoću lanca predaje, odnosno prepričan
hadis.
Rivajet, označava hadis koji može
biti izrečen na jedan ili više načina. Rivajet je u stvari sama predaja.
Ravija, označava jedinku u lancu pr­
e­nosilaca hadisa, odnosno osobu koja
pr­enosi hadis.
Januar, 2011.
Bajramski kotel
Ramiz Bašić, Ranko Krivokapić i Šerbo Rastoder
Husein Ceno Tuzović, E. B. Kesoglu i Rifat Rastoder sa gostima iz Izmira
Husein Ceno Tuzović: Bajramska čestitka
Detalj sa bajramskog koncerta
Šukrija Žuti Serhatlić: U svom elementu
Aldemar Ibrahimović, ulje na platnu
Download

Kako sačuvati sebe - forum bošnjaka/muslimana crne gore