1
Jack London
Jerry otočanin
S engleskoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
Jerry of the Islands
2
Sadržaj
PREDGOVOR
PRVO POGLAVLJE
DRUGO POGLAVLJE
TREĆE POGLAVLJE
ČETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE
ŠESTO POGLAVLJE
SEDMO POGLAVLJE
OSMO POGLAVLJE
DEVETO POGLAVLJE
DESETO POGLAVLJE
JEDANAESTO POGLAVLJE
DVANAESTO POGLAVLJE
TRINAESTO POGLAVLJE
ČETRNAESTO POGLAVLJE
PETNAESTO POGLAVLJE
ŠESNAESTO POGLAVLJE
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
OSAMNAESTO POGLAVLJE
DEVETNAESTO POGLAVLJE
DVADESETO POGLAVLJE
DVADESET PRVO POGLAVLJE
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
3
PREDGOVOR
Nesreća je za neke pisce romana što su roman i neistina u
očima prosječnog čovjeka jedno te isto. Prije više godina objavih
roman s Južnog mora. Radnja mu se odigrava na Salamunskim
otocima. Kritičari su je i ocjenjivači hvalili kao veoma uspio plod
mašte. Što se pak tiče stvarnosti, govorahu oni, u djelu je nema.
Naravno, ljudoždera s kudravom kosom, kao što svatko zna, nema
više na kugli zemaljskoj, a pogotovu ih nećeš vidjeti gdje jure
naokolo goli i sijeku glave jedni drugima, a kadikad i glavu kojem
bijelcu.
A sad čujte. Ove retke pišem u Honolulu, na otočju Hawaii.
Jučer sa mnom, na obali kod Waikikija, probesjedi neki stranac.
Spomenu jednoga zajedničkog prijatelja, kapetana Kellara. Kad sam
na Minoti — brodu koji je snubio crnce za rad — doživio brodolom
kod Salamunskih otoka, spasio me kapetan Kellar, zapovjednik isto
takva broda Eugénie. Stranac mi kaza kako su crnci kapetanu
Kellaru skinuli glavu. Znao je to, jer je zastupao majku kapetana
Kellara pri uređenju ostavštine.
Slušajte dalje. Neki dan primih pismo od gospodina C.M.
Woodforda, vladina povjerenika za britansko Salamunsko otočje.
Bio se vratio na dužnost s duga dopusta u Engleskoj, kamo je svoga
sina odveo na školovanje u Oxford. Prekapate li po policama bilo
koje javne knjižnice, naići ćete na knjigu koja nosi natpis
»Prirodoslovac među lovcima glava«. Gospodin je C.M. Woodford
taj prirodoslovac. On je napisao tu knjigu.
Nego, da se vratimo na njegovo pismo. Uz ostale dnevne
poslove uzgred i ukratko spomenu osobiti posao što ga je upravo
završio, a bijaše ga odgodio zbog svoga boravka u Engleskoj.
Valjalo se poduhvatiti kaznenog pohoda na neki susjedni otok i
ujedno donijeti glave nekih naših zajedničkih prijatelja — nekog
trgovca bijelca, njegove bijele žene i djece, i njegova bijelog
namještenika. Pohod bijaše uspješan, i gospodin je Woodford svoj
izvještaj o toj zgodi završio napomenom što glasi: »Osobito mi je
upalo u oči što na njihovim licima ne bijaše traga bolu ni strahu; ona
kao da prije odavahu vedrinu i smirenost« — imajte na umu da to
bijahu lica ljudi i žena njegove rase, ljudî koje je dobro poznavao i s
4
kojima je u svome domu često sjedio za stolom.
Drugi neki prijatelji s kojima sam često zajedno ručao za
veselih, bezbrižnih dana na Salamunskim otocima, otišli su isto
onako. Tako mi svega! Plovio sam put Malaite na jedrenjaku
sagrađenu od tikovine (brod se zvao Minota, a plovio je radi
novačenja crnačke radne snage); i moja je žena bila sa mnom. Na
vratima su se naše male kabine još vidjeli svježi tragovi sjekire što
govorahu o događaju koji se zbio prije nekoliko mjeseci. Bijaše,
naime, odrubljena glava kapetanu Mackenzieu, koji je u to vrijeme
bio zapovjednik Minote. Kad uplovismo u Langa-Langu, upravo je
britanski krstaš Cambrian isplovio, pošto je bombardirao neko selo.
Nije zgodno da ovaj uvod u svoju pripovijest opterećujem
daljim potankostima, ali tvrdim da ih imam veoma mnogo. Nadam
se da sam dao nešto dokaza kako su doživljaji moga psa junaka u
ovom romanu istinski doživljaji iz pravoga svijeta ljudoždera. Da,
zbilja! Kad sam svoju ženu poveo na plovidbu brodom Minota,
nađosmo na brodu divna, mlada, irskog terriera koji bijaše izvježban
za hvatanje crnaca; imao je meku dlaku, kakva bijaše u Jerryja, a
zvao se Peggy. Da nije bilo te Peggy, ova knjiga ne bi nikad bila
napisana. Peggy bijaše sve blago sjajnog kapetana Minote. Tako
smo je zavoljeli da ju je moja žena poslije brodoloma Minote
promišljeno i ne stideći se ukrala kapetanu Minote. Priznajem da
sam ja sam, promišljeno i ne stideći se, zasnovao to lupeštvo svoje
žene. Tako smo voljeli Peggy! Drago, krasno psetance, sahranjeno u
moru na istočnoj obali Australije!
Valja mi nadodati da je Peggy, baš kao i Jerry, došla na svijet
na plantaži Meringe na istoimenoj laguni; zavičaj joj je Isabelin
otok, a taj je prvi na sjeveru od otoka Floride; tamo je sjedište
uprave, ondje prebiva vladin povjerenik gospodin C.M. Woodford.
Nadalje i naposljetku, dobro poznavah Peggynu majku i oca; često
sam osjetio kako mi grudi ispunja topli neki val kad bih ugledao taj
vjerni par gdje usporedo trči obalom. Njemu bijaše ime Terrence.
Ona se zvala Biddy.
JACK LONDON
Obala Waikiki, Honolulu,
Oabu, otočje Hawaii,
5. lipnja godine 1915.
5
PRVO POGLAVLJE
Sve dok ga Mister Haggin naglo ne dignu i stavivši ga pod
mišku ne stupi između sjedala na čamcu za lov na kitove, koji je
čekao, Jerry nije ni slutio da mu se sprema nešto neugodno.
Gospodin Haggin bijaše Jerryjev ljubljeni gospodar; bijaše to za
svih šest mjeseci Jerryjeva života. Nije znao gospodina Haggina kao
»gospodara«, jer riječi »gospodar« nije bilo u rječniku mladog
Jerryja koji bijaše zlatnoriđi irski terrier meke dlake.
No u Jerryjevu rječniku »Mister Haggin« — »gospodin
Haggin« — bijaše po zvuku i značenju točno ono isto što »master«
— »gospodar« — znači u rječniku ljudi u odnosu prema njihovim
psima. »Gospodin Haggin« bijaše zvuk što ga je Jerry uvijek čuo, a
izgovarali bi ga Bob, namještenik, i Derby, nadstojnik na plantaži,
kad bi se obraćali njegovu gospodaru. Jerry je uvijek slušao kako
rijetki dvonožni posjetioci, kao što to bijahu ovi koji su došli
brodom Arangi, oslovljavaju njegova gospodara kao gospodina
Haggina.
Ali kako su psi samo psi, oni svojim mutnim, neizrazivim,
zanosnim iskazivanjem ljubavi, što je puno obožavanja hrabrosti,
krivo prosuđuju ljude; psi misle o svojim gospodarima i vole ih više
nego što bi činjenice za to davale razloga. »Gospodar« im znači što
je »gospodin« Haggin značio Jerryju, pa čak i više, mnogo više nego
što znači ljudima. Čovjek sebe smatra »gospodarem« svoga psa, ali
je psu njegov gospodar »bog«.
Riječi »bog«, doduše, ne bijaše u Jerryjevu rječniku, premda je
on usvojio određen i prilično obilan rječnik. »Gospodin Haggin«
bijaše zvuk koji označava »boga«. U Jerryjevu srcu i glavi, u
tajanstvenom središtu svih njegovih čina što ga nazivaju sviješću,
zvuk »gospodin Haggin« zauzimaše ono isto mjesto što ga »bog«
zauzima u ljudskoj svijesti. Riječju i zvukom za Jerryja bijaše
»gospodin Haggin« isti onaj pojam što je »bog« za pobožne ljude.
Ukratko, gospodin Haggin bijaše Jerryjev bog.
Kad je dakle gospodin Haggin, ili bog — nazovite ga kako vam
drago u ograničenosti jezika — strogo i naglo podigao Jerryja i
stupio u čamac kojega se crna posada smjesta prihvatila vesala,
Jerry se uznemiri i odmah shvati da se počelo nešto neobično
6
zbivati. Još nikad nije bio na palubi Arangija, koji postajaše sve veći
i bliži sa svakim zamahom i pljuskom crnačkih vesala.
Tek je prije jednog sata Jerry iz kuće na plantaži došao na
obalu da vidi kako Arangi odlazi. U pol godine svoga života već je
dvaput uživao u toj zabavi. Zaista bijaše zabavno trčati gore-dolje
po obali od bijela koraljnog pijeska, te pod mudrim vodstvom Biddy
i Terrencea sudjelovati u uzbuđenju na obali, pa ga čak i povećavati.
A tek gonjenje crnaca! Jerry je bio rođen, da mrzi crnce.
Njegovo ga prvo životno iskustvo naučilo, dok još bijaše slabašno
štene koje cvili, da njegova majka Biddy i otac mu Terrence mrze
crnce. Crnac bješe nešto na što treba režati. Crnac, ukoliko nije
kućni sluga, bješe nešto što treba napasti, i ugristi, i rastrgati, ako
zakorači na dvorište. Biddy je to činila. Terrence je tako radio.
Čineći to služahu svoga boga — gospodina Haggina. Crnci bijahu
dvonožna stvorenja niže vrste, koja se muče i robuju svojim
dvonožnim bijelim gospodarima, žive u udaljenim radničkim
kolibama, a toliko su niži i tako nevrijedni te ne smiju ni pomisliti
da se približe kući svojih gospodara.
Goniti crnce bješe pravi doživljaj. Jerry je to naučio ubrzo
pošto je progmizao i naučio trčkarati. Usuđivao se i pokušavao. Dok
gospodin Haggin, ili Derby, ili pako Bob, bijahu u blizini, crnci
dopuštahu da ih goni. No znalo se desiti da bijelih gospodara ne
bijaše u blizini. Tada je vrijedilo pravilo: »Čuvaj se crnaca!«
Mogahu se goniti samo uz potrebnu opreznost, jer bi crnci, iza leđa
bijelih gospodara, ne samo mrmljali i mrgodili se nego bi
četveronožne pse napadali kamenjem i batinama. Jerry je vidio gdje
njegovu majku tako zlostavljaju, a prije nego što se naučio da bude
oprezan, i sam je izvukao batina: zatekavši ga sama u visokoj travi,
izmlatio ga crnac Godarmy, koji je na grudima, na gajtanu ispletenu
od kokosovih vlakanaca, nosio o vrat obješenu porculansku kvaku.
Osim toga, Jerry je zapamtio i drugi doživljaj u visokoj travi: on i
njegov brat Michael borili se s Owmijem, crncem koji se mogao
prepoznati po tome što je na prsima nosio zupčaste kotačiće iz
nekakve ure budilice; Michael je izvukao tako žestok udarac po
glavi da mu je lijevo uho ostalo zauvijek povrijeđeno, zavrnulo se i
stajalo poput kakve neobične uvele i skvrčene izrasline.
I još nešto. Imao je brata Patsyja i sestru Kathleen; oboje su
iščezli prije dva mjeseca; nestalo ih, ne bijaše ih više. Veliki bog,
gospodin Haggin, bjesnio po svoj plantaži. Svaki se grm pretražio.
7
Pol je tuceta crnaca izbičevano. Ali gospodin Haggin ne uspje otkriti
tajnu nestanka Patsyja i Kathleen. No Biddy je i Terrence znahu, a
Michael i Jerry također. Četirimjesečni Patsy i Kathleen nestadoše u
kuhinjskom kotlu crnačkih nastambi, a njihovo je meko krzno
uništio oganj. Jerry je to znao, isto kao i njegov otac, i majka, i brat,
jer su osjetili izraziti miris spaljenog mesa; Terrence je čak, u bijesu
saznanja, napao kućnog slugu Mogoma, a gospodin ga Haggin, koji
nije ništa nanjušio ni razumio, ukori i udari, jer je morao uvijek
držati stegu nad svim stvorovima pod svojim krovom.
Gonjenje crnaca međutim ne bijaše opasno na obali, kad bi
crnci, kojima je istekao rok službe, sišli da se ukrcaju na Arangi,
noseći sanduke na glavi. Bijaše to posljednja prilika da se izravnaju
stari računi, jer se crnci koji bi otišli na Arangiju nikad više ne bi
vraćali. Tako je, na primjer, baš toga jutra Biddy zarinula zube u
goli list crncu koji se zvao Lerumie, sjetivši se potajnih batina od
njegove ruke, i dok je on posrtao, gurnula ga u vodu, njega i njegov
sanduk, sa svim njegovim zemaljskim blagom, a onda mu se
smijala, znajući da je štiti gospodin Haggin, koji s kesio nad tom
zgodom.
Zatim, na Arangiju bi obično bio barem jedan šumski pas 1, pa
bi Jerry i Michael na nj s obale lajali što ih je grlo nosilo. Jednom je
Terrence, koji bijaše velik gotovo kao airedaleski terrier i sigurno
isto tako lavljeg srca — Terrence Veličanstveni, kako ga nazivaše
Tom Haggin — uhvatio takva šumskog psa što je neovlašteno sišao
na obalu, pa ga čestito zaokupio, a u tome mu se reskim lavežem i
oštrim ugrizima pridružili Jerry i Michael, te Patsy i Kathleen, koji
onda još bijahu na životu. Jerry nije nikada zaboravio zanosa nad
dlakom nedvojbeno pasjeg mirisa, kojom su mu se ispunila usta
nakon jednoga uspješnog ugriza. Šumski su psi doduše psi — on ih
priznavaše svojim rodom; ali se nekako razlikovahu od njegove
gospodske pasmine, bijahu drukčiji i niži, upravo kao crnci u
usporedbi s gospodinom Hagginom, Derbyjem i Bobom.
Jerry nije više gledao u Arangi, koji se sve više približavao.
Poučena prijašnjim gorkim gubicima, Biddy je sjela na rub žala, s
prednjim šapama u vodi, pa počela izražavati svoju bol. Da se to
1
Holanđani su Južnoj Africi riječju boschman (divljak, čovjek iz šume) okrstili
divljake iz unutrašnjosti, a Englezi su riječ bushman protegli i na divljake drugdje, za
razliku od urođenika s obale, koji su pitomiji i koje zovu saltwatermen (primorci).
Bush-dog je pas iz šume, pas iz šikare, pas divljak. — Prev.
8
njega tiče, Jerry je znao, jer mu je njezina tuga oštro kidala
osjećajno i strastveno srce, premda ne bijaše svjestan zbog čega.
Nije znao što to ona sluti, osim da je s njime u vezi neka nesreća,
propast. Kad je pogledao na nju, onakvu oštre dlake i svladanu
bolom, ugleda i Terrencea kako zabrinuto oko nje obilazi. I on
bijaše oštre dlake, kao što bijaše Michael i kao što bijahu Patsy i
Kathleen; jedini je Jerry u čitavoj porodici imao meku dlaku.
Nadalje, iako to Jerry nije znao, a Tom Haggin jest, Terrence
bijaše sjajan drug, koji iskreno voli i koji je odan suprug. Među
svojim prvim dojmovima Jerry bijaše upamtio kako Terrence trči s
Biddy, milje i milje uzduž obala ili kroz drvorede kokosovih palma;
trče jedno do drugoga i smiju se od pukog užitka. Kako to bijahu
jedini psi koje je Jerry poznavao osim svoje braće i sestara i
ponekoga šumskog psa što bi slučajno provalio, njegova glava nije
mogla da smisli drugo, nego da psi tako žive, mužjak i ženka,
oženjeni i vjerni. Ali je Tom Haggin znao kako je to neobično.
»Prava ljubav, srodne duše«, izjavljivao bi on uvijek nanovo toplim
glasom i očiju vlažnih od udivljenja. »Gospodin je taj Terrence,
pravi četveronožni čovjek! Ljudina od psa, ako je igdje takva bilo,
četvorostruko čestit, kao što su četiri noge na kojima stoji. A
snažan! Časne mi riječi! Kroz tisuću pokoljenja njegova će krv
ostati čista, kao i razborita glava i blago i hrabro srce njegovo.«
Kad bi Terrencea spopala kakva tuga, ne bi je on odavao; no
njegovo neprestano oblijetanje oko Biddy pokazivaše koliko zbog
nje strepi. Michael pak, prepustivši se i sam tuzi, sjede pokraj majke
i stade bijesno lajati na sve veću udaljenost preko vode što ga
odvajaše od čamca, kao što bi lajao na svaku opasnost što se u
prašumi prikrada i šušti. I to je razdiralo Jerryju srce i pojačavalo u
njemu već siguran predosjećaj da nad njim lebdi užasna sudbina, ali
ne zna kakva.
Za šest je mjeseci svoga života Jerry mnogo toga znao, a u isti
mah i veoma malo. Znao je i ne misleći o tome, i ne znajući da zna,
zašto se pametna i hrabra Biddy nije do kraja povela za osjećajem
što mu ga je njezino srce kazivalo, te nije skočila u vodu i plivala za
njim. Branila ga kao lavica kad je jednom velika »puarka« (u
Jerryjevu rječniku bijaše to, uz groktanje i skvičanje, spoj glasova,
to jest riječ za »svinju«) pokušala da ga proždere, kad se našao
bespomoćan u jednom kutu, pod visokim stupovima kuće na
plantaži. Bijaše Biddy poput lavice kad ga je kuhinjski sluga udario
9
štapom da ga istjera iz kuhinje; skočila je na crnca i dobila žestok
udarac batinom a da nije ni okom trepnula, ni glasa od sebe dala, a
zatim ga oborila te ga udarala šapama, među njegovim loncima i
tavama, sve dok je nije odvukao gospodin Haggin (tada je prvi put
na njega zarežala). On je nije izgrdio, već je, naprotiv, oštrim
riječima ukorio kućnoga slugu što se usudio dignuti ruku na
četveronožnog psa koji pripada jednome bogu.
Jerry je znao zašto se njegova majka nije bacila za njim u vodu.
Slano more, kao i lagune što vode iz njega, bijahu tabu2. »Tabu«,
kao riječ ili zvuk, ne imaše mjesta u Jerryjevu rječniku. Ali
definicija ili smisao te riječi bijaše veoma živa u njegovoj svijesti. U
njega bijaše mutna i neodređena, no neosporna spoznaja: to ne samo
da nije dobro nego je do krajnosti strašno. Nejasno mu bijaše
sijevnulo shvaćanje da za psa, za svakoga psa, znači svršetak ako
uđe u vodu, gdje, katkad na površini, a katkad izronivši iz dubine,
klize, mile i bez šuma promiču velika ljuskava čudovišta golemih
čeljusti i strašnih zuba, koja bi psa začas zgrabila i progutala, baš
kao što živad gospodina Haggina kljuca i guta zrna žita.
Često je slušao kako mu otac i majka sa sigurnog žala bijesnim
lajanjem iskaljuju svoju mržnju na te strašne stanovnike mora kad bi
se ovi pojavili na površini tik uz obalu, pojavili se poput debla što ih
voda nosi. Riječi »krokodil« nije bilo u Jerryjevu rječniku. Bijaše to
slika, slika debla na vodenoj površini, a od ostalih se debla razlikuje
time što je živo. Jerry je slušao, pamtio i prepoznavao mnogo riječi,
koje za njega bijahu isto onakvo oruđe misli kao što bijahu i za
ljude; ali te mnoge riječi nije mogao izgovoriti, jer po rođenju i rasi
nije imao dara govora. Ipak je u svojim duševnim zbivanjima
upotrebljavao slike onako kako ljudi, obdareni govorom, u svojim
duševnim zbivanjima upotrebljuju riječi. Ta napokon se i ljudi, koji
govore, u svojim razmišljanjima, hoteći ili ne hoteći, služe slikama
koje odgovaraju riječima i upotpunjuju ih.
Kad slika debla na površini vode zauzme svu pažnju Jerryjeve
svijesti, ona, možda, izaziva u njegovu mozgu bliskije i potpunije
shvaćanje stvari o kojoj je razmišljao nego što ga izaziva riječ
»krokodil« i slika koja je prati kad je u središtu pažnje čovječje
Tabu je među urođenicima Polinezije svetinja, posvećena nepovredivost
nekih stvari, mjesta, životinja i osoba; ne smije se u njih dirati pod prijetnjom vjerske
kaznene sankcije. — Prev.
2
10
svijesti. A Jerry je o krokodilima doista znao više nego običan
čovjek. Krokodila bi nanjušio i razlikovao od drugih stvorova iz
veće daljine nego što bi to mogao ijedan čovjek, bio on crnac koji
živi uz more ili divljak iz unutrašnjosti. Znao je kad je krokodil,
kliznuvši iz lagune, ležao bez glasa i pokreta, a možda i spavao,
stotinjak stopa udaljen, na prostrtu tlu prašume.
Znao je više od ijednog čovjeka o jeziku krokodila. Imao je
bolja sredstva i uvjete za to znanje. Poznavao je njihove mnoge
šumove, koji bijahu poput roktanja i hlaptanja. Znao je kakvi su im
glasovi kad se ljute, kad se uplaše, znao kako se glase kada traže
hranu, znao buku njihove ljubavi. Ti šumovi u njegovu rječniku
bijahu prave riječi, kao što su riječi u ljudskom rječniku. I to
krokodilsko bučenje bijaše oruđe misli. Po njemu bi on mjerio,
prosuđivao i odlučivao dalji tok svojih čina, kao što to čini i svaki
čovjek; ili bi se, baš kao i čovjek, lijeno odlučio da ne poduzima
ništa, samo da opaža, pamti i jasno shvati što se događa oko njega, a
ne traži da i on sam štogod učini.
Pa ipak bijaše mnogo toga, što Jerry nije znao. Nije znao koliki
je svijet. Nije znao da laguna Meringe, iza koje se dižu visoke
šumovite gore, a s morske je strane zaštićuju koraljni otočići, nije
nipošto cijeli svijet. Nije znao da je ona samo malen dio velikoga
Isabelina otoka, koji je opet samo jedan od tisuću otoka, među
kojima ima mnogo većih, a svi zajedno čine Salamunsko otočje što
ga ljudi na kartama označuju kao mnogo točkica, daleko na zapadu,
u beskrajnosti zapadnog dijela Južnog Pacifika.
Bio je, doduše, nejasno svjestan da ima i nešto drugo, ili nešto s
onu stranu. I ma što to bilo, bijaše za nj tajna. Stvari kojih nije bilo
pojavile bi se iz te tajnovitosti. Pilići, svinje i mačke, kojih nikada
prije nije vidio, nekako se iznenada stvoriše na plantaži Meringe.
Jednom čak dođe do prave najezde čudnih, četveronožnih, dlakavih
stvorova s rogovima, kojih se slika, utisnuta u Jerryjev mozak,
podudarala s riječju »koza« u ljudskome mozgu.
Isto tako bijaše i s crncima. Iz onoga nečeg, odnekle iz
nepoznatog, za što je imao premalo uvjeta da bi dokučio otkud i
kako, odjednom bi se pojavili u svoj svojoj visini, i hodali po
Merinškoj plantaži, s kratkom pregačom sprijeda i s iglom od kosti u
nosu, a gospodin bi ih Haggin, Derby i Bob gonili na rad.
Pojavljivali bi se u isto vrijeme kad bi i Arangi doplovio — to bijaše
asocijacija što se stvorila u Jerryjevu mozgu kao nešto posve
11
razumljivo. Dalje se on nije za to brinuo, tek što je ovu asocijaciju
pratila jedna druga — naime, i oni bi zgodimice nestajali i odlazili u
nepoznato u ono isto vrijeme kad bi Arangi odlazio.
Jerry nije istraživao to pojavljivanje i nestajanje. U njegovoj se
zlatnoriđoj glavici nikad nije rodila radoznalost zbog toga, ili pak
želja da to odgoneta. Primao je to, otprilike, kao što je primao
mokrinu vode i toplinu sunca. Tako već bijaše u prirodi života i
svijeta što ga je on znao. Njegovo maglovito znanje ne bijaše drugo
doli neodređeno poimanje nečega, a to, uzgred budi rečeno, dosta
točno odgovara nejasnoj predodžbi obična čovjeka o tajnama
rođenja, smrti i drugog svijeta, o kojima čovjek nema nikakva
određenog pojma. Može li itko ustvrditi da jedrenjak Arangi, koji je
na Salamunskim otocima trgovao robom i crnačkom radnom
snagom, nije za Jerryjev um značio tajanstveni brod koji promeće
između ovoga i onog svijeta — ono isto što je u davna vremena
ljudskome duhu značio čamac kojim je Haron prevozio preko
Stiksa. Ljudi su dolazili iz ničega. U ništa su odlazili. A dolažahu i
odlažahu uvijek brodom Arangi.
A toga je usijanog, tropskog jutra Jerry pod rukom gospodina
Haggina u čamcu odlazio na Arangi, dok je Biddy na obali tužila
svoju bol, a bezazleni Michael lajanjem dobacivao u Nepoznato
vječni izazov mladosti.
12
DRUGO POGLAVLJE
Od čamca, uz niski bok Arangija i preko ograde od tikovine,
visoke šest palaca, do palube od tikova drveta bijaše samo jedan
korak, i Tom ga Haggin lako učini, držeći sveudilj Jerryja pod
miškom. Na palubi se uskomešalo uzbudljivo mnoštvo. To bi
mnoštvo uzbudilo i civilizirana čovjeka, nenavikla na takva
putovanja, a uzbuđivalo je i Jerryja; za Toma Haggina i za kapetana
Van Horna, međutim, bijaše to prizor iz svagdanjeg života.
Paluba bijaše mala, jer je i Arangi bio malen. Nekoć to bješe
gospodska jahta, sagrađena od tikovine, s mjedenom opremom, s
bakarnim zaponcima i željeznim uglovnicama, bakrom obložena
poput ratnog broda, s brončanom bublastom kobilicom; a onda je
prodali na Salamunsko otočje za nepovlaštenu trgovinu, to jest za
lov na crnce. U zakonu se pak ta trgovina oplemenjivala tako što su
je nazivali »novačenjem«.
Arangi bijaše brod što je novačio radnu snagu; prevozio je tek
pohvatane crne ljudoždere s udaljenih otoka, prevozio ih na rad, na
nove plantaže, gdje su bijeli ljudi močvarne i zarazne pištaline i
džunglu pretvarali u divne, bogate šume kokosovih palma. Oba
jarbola na Arangiju bijahu od oregonske cedrovine, tako izglađena i
namazana vrelim parafinom, da su blistala kao žutosmeđi opali na
sunčanom sjaju. Zbog goleme plohe svojih jedara mogao je jedriti
kao uklet, pa su kapetan Van Horn, njegov bijeli kormilar i posada
od petnaest crnaca imali katkad pune ruke posla. Bijaše dug »preko
svega« šezdeset stopa a spone mu na gornjoj palubi ne bijahu
oslabljene palubnim kućicama. Jedini otvori bijahu vidnik iznad
glavnog prostora, stubište, silaz sprijeda na uskom kaštelu te na krmi
malo grotlo što vodi dolje u spremište; ali nijedna spona nije zbog
toga bila presječena.
I na toj maloj palubi bijahu, osim posade, crnci »povratnici« sa
triju zabačenih plantaža. »Povratnicima« se smatraju zato što je
njihov radni ugovor istekao, to jest odradili su svoje tri godine, pa
se, prema ugovoru, vraćaju u svoja rodna sela na divljem otoku
Malaiti. Dvadesetorica od njih — Jerry ih dobro poznavaše —
bijahu s Meringea; tridesetorica su došla iz Zaljeva tisuću brodova,
na otočju Russell, a preostalih dvanaest bijahu iz Penduffryna na
13
istočnoj obali Guadalcanara. Osim tih crnaca — koji svi bijahu na
palubi, gdje su brbljali i pištali neobičnim, gotovo nezemaljskim
visokim glasovima u falsetu — nalažahu se ondje i dva bijelca:
kapetan Van Horn i njegov kormilar Danac Borckman — sve u
svemu sedamdeset i devet duša.
— Mišljah da ste se u posljednji čas predomislili — pozdravi
kapetan Van Horn, a brz mu i radostan blijesak zasja u očima kad
opazi Jerryja.
— Doista, zamalo da nije tako bilo — uzvrati Tom Haggin. —
Samo sam vama to učinio, svega mi. Jerry je najbolji od sve štenadi,
osim Michaela, naravno, jer je samo njih dvoje ostalo, a nisu bolji
od onih što se izgubiše. Kathleen bi bila dražesno psetance, prava
Biddy da je ostala na životu... Evo, uzmite ga.
I naglom kretnjom položi Jerryja Van Hornu u ruke pa se
okrenu i pođe niz palubu.
— Ali ako ga zadesi kakvo zlo, nikad vam toga neću oprostiti,
kapetane — dobaci grubo preko ramena.
— Trebat će da prije meni skinu glavu — mirno se nasmija
kapetan.
— Ni to nije nevjerojatno, hrabri moj mladiću — promrsi
Haggin. — Meringe duguje Somu četiri glave, tri zbog dizenterije i
jednu zbog drveta što je na nju palo prije dva tjedna. A to, povrhu,
bijaše glava poglavičina sina.
— Da, i još dvije glave više duguje Arangi Somu — potvrdi
glavom Van Horn. — Sjećate li se, dolje na jugu, lani se na svom
kitolovcu izgubio mladić imenom Hawkins, kad je prolazio
tjesnacem Arli? Haggin, vraćajući se palubom, klimnu glavom. —
Dvojica od njegove posade bijahu momci iz Soma. Unovačio sam ih
za plantažu Ugi. S vašim momcima Arangi duguje šest glava. Pa što
onda? Na obali, na suprotnoj strani, ima jedno selo kojemu Arangi
duguje osamnaest glava. Unovačio sam ih za Aolo, a kako su bili
ljudi s mora, ukrcaše se oni na Sandfly, brod što je nestao na putu u
Santa Cruz. Prijeko, na sjevernoj obali, naslagali su dobranu gomilu.
Časne mi riječi, čovjek koji uspije da mi skine glavu bit će drugi
Carnegie! Stotinu je i pedeset svinja i svu silu školjaka (a to je ondje
novac) sakupilo selo za onoga koji me uhvati i preda.
— I nisu vam na rep stali, dosad — zagrohota Haggin.
— Budite bez brige — veselo uzvrati Van Horn.
— Govorite kao što bi govorio i Arbuckle — prijekorno će
14
Haggin. — Mnogo sam ga puta slušao gdje izaziva kao i vi. Jadni
stari Arbuckle! Bijaše najsigurniji i najoprezniji čovjek koji je ikada
imao posla s crncima. Nikada taj nije legao spavati a da nije prosuo
kutiju čavala po podu, a kad ih ne bi imao, stavljao bi zgužvan
novinski papir. Sjećam se dobro, jer smo tada spavali pod istim
krovom na Floridi, kako je velik mačak lovio žohara između novina.
Najedamput tak! tak! tak!... odape šest puta, pa još zareda dvaput
toliko, iz dvije velike kubure, te izbuši kuću kao rešeto. Dabome da
je i mačka ubio. Znao je pucati u mraku, ne nišaneći, potežući
okidač srednjim prstom, dok bi ciljao kažiprstom što bi ga opružio
duž cijevi. Ne, gospodine i mladiću moj, s njime ne bijaše šale. Nije
se rodio crnac koji bi njemu glavu skinuo. A ipak je dolijao. Ubili i
njega. Pa izdržao je četrnaest godina. Ubio ga njegov kuhar.
Sjekirom, prije ručka. Dobro se sjećam kako smo dvaput išli u
šikaru da donesemo ono što je od njega ostalo.
— Vidjeh mu glavu kad ste je u Tulagi predali vladinu
povjereniku — nadopuni Van Horn.
— A lice bijaše ono svagdanje, mirno i spokojno, sa gotovo
istim onim starim osmijehom što sam ga vidio tisuću puta; Osušio se
na licu, nad vatrom su, u dimu, glavu sušili. Ali su je odsjekli, mada
im je za to trebalo četrnaest godina. Mnoge glave idu na Malaitu, i
mnogo puta ostanu čitave na ramenima, ali se, poput starog vrča, na
kraju razbiju.
— No ja znam kako s njima treba — zaintačio kapetan. — Kad
se nešto snuje, ja ravno među njih, pa im kažem svoju. Oni to ne
mogu dokučiti. Misle da je u mene neka moćna, đavolska čarolija.
Tom Haggin naglo pruži ruku na pozdrav, uporno nastojeći da
mu pogled ne padne na Jerryja u kapetanovim rukama.
— Pripazite na moje povratnike — upozoravaše dok je prelazio
preko ograde — sve dok i posljednjeg ne iskrcate. Nemaju nimalo
razloga da vole Jerryja i njegov rod. Ne bih htio da mu se štogod
desi od crnačkih ruku. U noćnoj bi se tami moglo lako dogoditi da
ga bace preko ograde. Ne skidajte očiju s njega dok se ne otresete i
posljednjega od tih majčinih sinova.
Kad je vidio da ga gospodin Haggin ostavlja i da odmiče
čamcem, Jerry se poče koprcati pa oglasi svoj nemir muklim, tužnim
cvilenjem. Kapetan ga Van Horn jače privinu pod mišku, a drugom
ga, slobodnom rukom poče milovati.
— Ne zaboravite našeg dogovora — viknu Tom Haggin
15
izdaleka preko vode. — Ako vam se išta desi, Jerry mi se mora
vratiti.
— Sastavit ću to napismeno i staviti među brodske papire —
uzvrati Van Horn.
Među mnogim riječima što ih je Jerry usvojio, bijaše i njegovo
ime; dok su ona dvojica razgovarala, on ga je više puta prepoznao.
Nejasno je shvatio da se razgovor tiče one neodređene, nedokučive
strahote koja ga snalazi. Poče se još odlučnije vrpoljiti, pa ga Van
Horn pusti na palubu. Jerry skoči i potrča prema ogradi brže nego
što se moglo očekivati od nespretnog psetanca od šest mjeseci, tako
te ni brzi pokušaj Van Horna da ga zadrži ne bi bio uspio. Ali je
Jerry ustuknuo pred otvorenim morem što zapljuskivaše bokove
Arangija. Nad njim bijaše tabu. Slika debla na vodi, koje nije deblo
nego nešto živo, bijaše mu jasna u mozgu, i ona ga zadrža. Ne bijaše
to razum — bješe to zabrana koja je postala navikom.
Sjede na svoj kusasti rep, dignu zlatnu njušku uvis i štenećim
otegnutim cvilom zacvilje od prepasti i tuge.
— No dobro, Jerry, stari moj, priberi se i budi hrabar —
umirivaše ga Van Horn.
No Jerry se ne dade utješiti. Iako i ovaj, bez sumnje, bijaše bog
bijele kože, ipak nije bio njegov bog. Gospodin Haggin bijaše
njegov bog, a usto i viši bog. I sam je to shvatio a da uopće o tome
nije mislio. Njegov je gospodin Haggin nosio hlače i cipele. Ovaj
bog na palubi kraj njega bijaše više nalik na crnca. Ne samo što nije
nosio hlača, ne samo što je bio bos, golih stopala i golih nogu, već
je, baš kao svaki crnac, imao oko bedara kratku pregaču jarkih boja
što mu je poput škotske suknje padala gotovo do suncem opaljenih
koljena.
Kapetan Van Horn bijaše lijep, naočit čovjek, no Jerry to nije
znao. Ako je ikada ijedan Holanđanin sišao s Rembrandtovih slika,
bijaše to Van Horn, premda se rodio u New Yorku, kao i njegovi
preci prije njega, Knickerbockeri3, unatrag sve do vremena kad New
York ne bijaše još New York nego New Amsterdam. Nošnju mu
upotpunjavaše širok, pusten šešir, koji se doimaše sasvim
rembrandtovski, ponajviše nakrivljen preko jednog uha; jeftina,
bijela pamučna košulja pokrivaše mu gornji dio tijela; o pojasu mu
visjela duhanska kesa, nož u koricama, nabojnjače pune metaka i
3
Knickerbocker, žitelj New Yorka holandskog porijekla. — Prev.
16
velik samokres u kožnom toku.
Biddy, koja bijaše stišala svoju bol, protuži opet s obale kad je
čula Jerryjev plač. A Jerry, umuknuvši načas da osluhne, ču kako ga
pokraj Biddy i Michael lavežom poziva, te vidje, a da ne bijaše toga
svjestan, kako neprestano strši ona badrljica Michaelova usahla uha.
I dok su kapetan Van Horn i kormilar Borckman izdavali zapovijedi,
a velejedro4 se i šturo jedro stalo dizati uz jarbole, Jerry sav jad i
tugu svoga srca izli u cvil, za koji Bob na obali reče Derbyju da je to
»najsjajniji proder«, što ga je uopće čuo od psa, glas što bi, samo da
je nešto puniji, i Carusov nadmašio. Gospodinu pak Hagginu bijaše
previše te pjesme, i čim se iskrcao, zviždukom pozva Biddy te se
velikim koracima brzo udalji s obale.
Vidjevši gdje je nestaje, Jerry izvede još više karuzovština,
koje obradovaše nekoga penduffrynskog povratnika što je stajao iza
Jerryja. Smijao se i izrugivao Jerryju hihoćući u falsetu koji bijaše
više nalik na prašumske glasove stanovnika po drveću, poluljudî i
polupticâ, negoli na smijeh čovjeka koji je pravi čovjek i zato bog.
Bješe to za Jerryja izvrstan ustuk. Jerryja obuze bijes što mu se
običan crnac usudio smijati, i drugog se trenutka njegovi mladi,
poput igle oštri zubi zarinuše u goli list zaprepaštenog crnca i
utisnuše duge uzdužne brazde iz kojih odmah poteče krv. Crnac
prestrašeno odskoči ustranu, ali Jerry bijaše prava krv Terrencea
Veličanstvenog: kao ni njegov otac prije njega, nije popuštao, već
opet zaskoči te u drugi list crnčeve noge zadera istu crvenu šaru.
Uto, pošto je sidro bilo dignuto, a prednje jedrilje razapeto,
kapetan Van Horn, čijem oštrom oku nije izmakla nijedna
pojedinost događaja, davši nalog crncu za kormilom, okrenu se da
povladi Jerryju.
— Naprijed, Jerry! — bodrio ga kapetan. — Ščepaj ga! Sruši
ga, zgrabi! Drži ga, drži!
Crnac, u obrani, nastojaše udariti Jerryja, a ovaj, nasrćući
umjesto da se povuče — i to je naslijedio od Terrencea — izbjegnu
golu nogu i opet utisnu niz uzdužnih crta u tamni list. To ipak bijaše
previše, i crnac se, bojeći se više Van Horna negoli Jerryja, okrenu,
jurnu naprijed i skoči na sigurno mjesto povrh osam LeeEnfieldovih pušaka, koje ležahu poviše vidnika, a čuvaše ih jedan
momak brodske posade. Jerry je jurišao prema vidniku, skako uvis i
4
Velejedro, veliko jedro, glavno jedro broda.
17
opet padao, sve dok ga kapetan Van Horn ne zovnu odande.
— Pravi je gonič crnaca to psetance, dobar lovac! — reče Van
Horn Borckmanu saginjući se da pomiluje Jerryja i da ga nagradi
zasluženom pohvalom.
I Jerry, milovan rukom boga, koji doduše nije nosio hlača,
zaboravi još za trenutak kob što ga je snašla.
— To je baš lavovski pas, nalik više na airedaleskog negoli na
irskog terriera — govoraše dalje Van Horn svome kormilaru
sveudilj milujući Jerryja. — Pogledajte koliki je već. Gle kakve su
mu kosti. Sjajan mu je prsni koš. Mnogo će on izdržati. I bit će
krasan pas kad valjano naraste.
Jerry se upravo bio sjetio svoje žalosti, te htjede jurnuti preko
palube k ogradi da vidi Meringe, koji je svakoga časa bivao sve
manji u daljini, kadli snažan udarac jugoistočnog pasata potrese
jedrima i nakrivi brod. A niz palubu, koja se u taj čas nagnula do
četrdeset i pet stupnjeva, oklizao se Jerry tražeći uzalud šapama
uporišta na glatkoj plohi. Zadrža se o podnožje krmenog jarbola,
dok je kapetan Van Horn, čije je oštro oko pomorca opazilo koraljni
greben ispod pramca, izdavao zapovijed: »Sasvim nizvjetar!«5
Borckman i crni kormilar ponoviše njegove riječi, i pošto se
kolo kormila naglo zavrtjelo, Arangi se strelovitom brzinom okrenu
prema vjetru i u času se ispravi; prvenjača i sošnjača lomatahu, a
zatezi se premjestiše.
Jerryja još uvijek zaokupljaše misao na Meringe, i on iskoristi
izravnano tlo, da bi se pribrao i odvukao do ograde. No zadrža ga
štropot žaba na palubnom kliznjaku zatega velejedra, kad je
velejedro, bez vjetra s jedne, a nadimano vjetrom s druge strane,
preletjelo nad njim u ludom zamahu. Divljim skokom umaknu
opasnosti što mu je prijetila od zatega velejedra (a jednako divlje
skoči i Van Horn da ga spasi), i nađe se upravo ispod velikog
deblenjaka; nad njim se dizalo golemo jedro, kao da će se sad-na
srušiti na nj i smrviti ga.
Bijaše to Jerryjevo prvo iskustvo s jedrima. Tih životinja nije
poznavao, a još manje njihovih navada, ali mu je još iz vremena
najranije mladosti gorjela u živu sjećanju uspomena na jastreba koji
se iz oblaka ustremio usred dvorišta na njega. I priljubi se uz palubu,
5
Zapovijed na brodovima na jedra kad se želi okrenuti kormilo sasvim do
kraja, da brod što brže okrene prema zavjetrini, niz vjetar.
18
očekujući strašan udarac koji mu prijeti. Na nj se, kao munja iz
vedra neba, ustremio jastreb raširenih krila, nepojmljivo veći od
onoga što ga onda bijaše vidio. To što se skupio uz palubu ne bijaše
nikako od straha. Pribrao se samo, sakupivši sve mišićje i tetive, u
nakani da skoči uvis i da se usred naleta sukobi s tim čudovištem što
prijeti.
No u drugom djeliću sekunde sošnjača preletje na drugu stranu
uz ponovan štropot žaba na kliznjaku, tako da je Jerry, skočivši,
promašio čak i sjenu jedra, koje se nadulo na protivnim oglavima.
Van Hornu nije ništa izmaklo. Mladi psi što ih je prije vidio,
upravo bi se prestravili kad bi se prvi put sreli s jedrima što
ispunjavaju svod, zamračuju nebo i prijete ozgo. Ovo bijaše prvi pas
što ga je Van Horn vidio kako je neustrašivo skočio da se uhvati u
koštac s tim ogromnim čudovištem.
U spontanu udivljenju Van Horn podiže Jerryja i uze ga u
naručje.
19
TREĆE POGLAVLJE
Zasad je Jerry posve zaboravio Meringe. Sjećao se dobro da
jastreb ima oštar kljun i pandže. Treba se zato paziti tog čudovišta
što uz toliki štropot udara po zraku. Jerry se, spreman da skoči,
neprestano naprezao da zadrži uporište na kliskoj, nagnutoj palubi;
ne skidajući pogleda sa velejedra, zarežao bi prigušeno kad god bi se
jedro pomaklo.
Arangi se probijaše između koraljnih grebena uskoga kanala
usprkos oštrome pasatnom vjetru. Zbog toga je često morao
mijenjati oglave6, pa je velejedro, Jerryju povrh glave, uvijek
ponovno prelijetalo s lijevog oglava na desni i opet natrag,
stvarajući u zraku šum sličan lepetu krila, te je oštro bubnjalo
podvezama i glasno treskalo koloturom zatega na kliznjaku. Šest je
puta skočio, razjapljene njuške, da zgrabi jedro dok mu je zujilo nad
glavom; gubica mu se grčila nad iskešenim bijelim zubima štenećim
što su sjali na suncu poput ukrasa od bjelokosti.
Kako je u svakom skoku promašio, Jerry o tome stvori sud.
Usput valja spomenuti da je do toga suda došao samo određenim
razmišljanjem. Iz čitava niza opažanja o toj stvari što mu, uvijek
jednako, prijeti nizom napadaja, zapazi da ga nije povrijedila i da ga
uopće nije dotaknula. Stoga — mada nije zastao da razmisli o svom
razmišljanju — to ne bijaše ona opasna stvar što razara, kako je
isprva sudio. Dobro bi bilo da pred njom bude na oprezu, mada je
ona u Jerryjevu svrstavanju stvari zauzela mjesto među onima što se
čine strašnima, ali to nisu. Isto tako bijaše naučio da se ne boji huke
vjetra u krošnjama palma kad se dobro smjestio na verandi kuće na
plantaži, niti navale valova koji bi šumjeli i muklo bučili da završe
kao bezopasna pjena na žalu do njegovih nogu.
Mnogo bi puta, tokom dana žustro i bezbrižno, gotovo
podrugljivo kao poznavalac, dignuo glavu prema velejedru kad bi se
naglo pokrenulo da preleti, te olabavilo ili pak napelo zatege koji su
treskali. No ne bi se više skupio da ga ščepa. Bijaše mu to prva
pouka, i on je brzo svlada.
Jedrenjak jedri protiv vjetra košenjem, cik-cak, jedan lijet s vjetrom s desne
strane, kad su oglavi jedra zategnuti desno, a drugi lijet s vjetrom s lijeve strane, kad
su oglavi lijevo.
6
20
Pošto je Jerry stvar s jedrom izveo na čistac, misli mu se vratiše
na Meringe. No Meringea ne bijaše više, ni Biddy, ni Terrencea, ni
Michaela na obali; ni gospodina Haggina, ni Derbyja, ni Boba;
nestade obale i kopna s blizim palmama i dalekim gorama kojih se
zeleni vrhunci vječno dižu u nebo. Gdje god bi se propeo s prednjim
šapama na šest palaca visoku razmu, na lijevom ili na desnom boku
broda, na pramcu ili na krmi, vidio bi uvijek samo nemirnu površinu
uzburkanog oceana i pjenušave, bijele vrškove valova što ih
pravilno tjera pasatni vjetar.
Da su u njega bile ljudske oči, nad palubom gotovo dva metra
više od njegovih, i da to bijahu izvježbane oči čovjeka, pomorca k
tome, mogao bi Jerry vidjeti niske obrise Isabelina otoka na sjeveru i
otoka Floride na jugu, što se sve jasnije ocrtavahu, dok je Arangi
nadutih jedara, zahvaćen punim zamahom pasatnog vjetra, klizio put
jugoistoka. I da se Jerry mogao poslužiti pomorskim dalekozorom
kojim je Van Horn pojačavao vid svojih očiju7, vidio bi na istoku
daleke vrhunce Malaite, s kojih se nad obzorjem pomaljahu ružičasti
oblačići dima, kao tragovi života na otoku.
No Jerry bijaše posve zaokupljen neposrednom sadašnjošću.
Rano je naučio željezni zakon neposrednoga i navikao se da
prihvaća ono što jest, dok jest, radije negoli da teži za nečim drugim,
dalekim. More je tu, a kopna više nema. I Arangi je tu sa životom
što buči na palubi. I on nastavi da se upoznaje s onim što jest —
ukratko, poče se prilagođivati svojoj novoj okolini.
Prvo njegovo otkriće bijaše zabavno — divlje psetance iz
unutrašnjosti Isabelina otoka: poveo ga sa sobom jedan od
povratnika s Meringea. Bijahu iste dobi, ali im porijeklo i odgoj
bijahu različiti. Divlji pas bijaše ono što jest — samo divlji pas,
puzav i kukavan, uvijek obješenih ušiju i vječno podvijena repa, u
neprestanoj strepnji pred novom nesrećom i zlostavljanjem, uvijek
pun straha i mržnje, spreman da udar koji mu prijeti odbije kriveći
gubicu nad iskešenim štenećim zubima, puzav pred udarcem,
spreman da zaskviči od straha i boli, uvijek gotov da podmuklo
ugrize kad je siguran da nema opasnosti.
Divlji pas bijaše zreliji od Jerryja, krupniji i mudriji u pakosti;
Dalekozor smanjuje vidokrug i ukoliko dalekozor više povećava, utoliko mu
je vidokrug manji. Mikroskop ima najmanji vidokrug, a golo oko najveći (gotovo 1/3
obzorja).
7
21
no Jerry je bio plemenite krvi, valjano odabran i hrabar. I divlji je
pas bio plod jednako strogog odabiranja, samo što ono bješe
drukčije vrste. Šumski su se preci, od kojih je potekao, održali
pomoću straha, koji je tu vršio odabiranje: nikad nisu od svoje volje
ulazili u neravnu borbu; nikad nisu napadali na otvorenu, osim kad
žrtva bijaše slaba i bez obrane; umjesto hrabrošću, oni se služahu
puzanjem, šuljanjem i skrivanjem ispred pogibelji. Njih je slijepo
odabrala priroda, u okrutnoj i surovoj okolini, gdje se život
iskupljivao lukavošću kukavstva i, tu i tamo, očajnom obranom, kad
baš ne bijaše druge.
Jerryja je pak odabrala ljubav i srčanost: njegove su pretke
namjerno i svjesno odabirali ljudi koji su negdje u dalekoj prošlosti
uzeli divljega psa i od njega stvorili ono što su zamišljali, čemu su
se divili i što su željeli da bude. Taj pas nije nikad smio zapasti u
položaj da se bori kao štakor natjeran u škripac, nikad nije smio biti
nalik na štakora što se šulja i sakriva — ni pomisliti na uzmak. Ljudi
su u davnini odbacivali pse koji bi uzmicali; takvi ne mogahu biti
Jerryjevi preci. Psi, odabrani za Jerryjeve pretke, bijahu srčani,
uspravni, psi koji znaju napasti i jurnuti u opasnost, boriti se i ginuti,
ali nikad uzmaknuti. I kako je vrsti svojstveno da stvara vrstu, Jerry
je bio ono što Terrence bješe prije njega i što Terrenceovi preci
bijahu u davnini.
I tako, kad naiđe na divljega psa što se lukavo pred vjetrom
sklonio u zavjetrinu između velikog jarbola i vidnika, Jerry ne
zastade da razmišlja je li taj stvor od njega veći ili žešći. Znao je
samo jedno: tu je stari neprijatelj — divlji pas, kojemu nema
pristupa k ljudskim domovima. I Jerry skoči u napadaj uz divlji krik
radosti, koji ne izmaknu uhu kapetana Van Horna što sve čuje, ni
njegovu oku što sve vidi. Divlje je štene odmah skočilo i
nevjerojatno se brzo dalo u bijeg, ali ga nalet Jerryjeva tijela obori,
te se divlji pas poče valjati po nagnutoj palubi. I dok se tako kotrljao
i osjećao kako ga grizu oštri zubi, i sam je grizao i režao, ali bi svaki
čas zacvilio i zaskičao od straha, od boli i od puzave poniznosti.
No Jerry bješe plemenit, bješe vitez među psima. Bio je tako
odabran. Kako onaj stvor ne uzvraćaše borbe, kako bijaše jadan i
kukavan i onako pod njim bespomoćan, Jerry se ostavi napadaja pa
se izvuče s vrha klupka, u kojem se našao otkliznuvši u palubni
kanal u zavjetrini. Nije o tom razmišljao. Učinio je tako, jer tako mu
bješe u naravi. Uspravio se na palubi što se ljulja, prožet
22
izvanrednim zadovoljstvom ćuteći kako mu u ustima i u svijesti
vonja dlaka divljega psa, a u ušima i u svijesti odzvanjaju pohvalni
povici kapetana Van Horna: »Bravo, Jerry! Valjan si, Jerry! Eh,
kakav pas! Pas i pol!«
Kad se kočoperno udaljavao, Jerry je, valja reći, pokazivao da
se ponosi sobom, jer se u hodu nekako ukrutio, a podižući glavu, da
se obazre na divljega psa što cvili, kao da jasno kazivaše: »Mislim
da ti je za sada dosta. Odsele ćeš mi se micati s puta.«
I Jerry nastavi da istražuje svoj novi, mali svijet što nikako ne
miruje nego se vječito uzdiže, ljulja i posrće po uzburkanome
površju morskom. Bješe tu momaka što se vraćaju s plantaže
Meringe. Uze da ih sve raspozna, a provodeći svoj naum namjeri se
na mrke poglede i na mrmljanje, koje uzvraćaše režanjem i
kešenjem zuba. Tako bijaše odgojen, te je mimo njih, premda bijahu
dvonošci, išao na svoje četiri kao viši i nadmoćniji: ta on se uvijek
kretao i živio pod okriljem velikoga dvonožnog boga u hlačama —
gospodina Haggina.
Bijaše ondje, nadalje, nepoznatih momaka, iz Pennduffryna te
iz Zaljeva Tisuću Brodova. Morao se sa svima upoznati. Moglo bi
mu jednom ustrebati to poznanstvo. No nije on o tome razmišljao —
on se naprosto upoznavao sa svojom okolinom, bez ikakve svjesne
opreznosti i bez razmišljanja o budućnosti.
I onako kako je već dolazio do svojih saznanja, brzo uvidje da i
na brodu Arangi postoji klasa crnaca što se razlikuje od povratnika,
baš kao što se na plantaži kućna posluga razlikuje od čeljadi
zaposlene na poljima. Bješe to brodska posada. Petnaestorica crnaca
što sačinjavahu brodsku momčad bijahu kapetanu Van Hornu bliži
od drugih. Činilo se, nekako su više njegovi, nekako više pripadaju
brodu. Rade kako im on zapovijeda, okreću kolo kormila, vuku
konope, ubiru jedra, zahvaćaju vodu te je izlijevaju po palubi što je
stružu četkama.
Upravo onako kako je od gospodina Haggina naučio da mora
biti obazriviji s kućnom poslugom negoli s poljskim radnicima kad
stupe na dvorište, tako je i sad od kapetana Van Horna naučio da mu
valja biti snošljiviji prema posadi na brodu negoli prema
povratnicima. Prema jednima imaše manje vlasti, spram drugih više.
Sve dok kapetan Van Horn nije želio da mu se posada goni, Jerry je
nije smio goniti. S druge pak strane, nikako nije smetao s uma da je
pas bijelog boga. Ako i nije smio goniti tih izdvojenih crnaca,
23
odbijao je svako druženje s njima. Neprestano ih imaše na oku.
Vidio je već crnaca s kojima bijahu isto tako obazrivi, a ipak bi ih
gospodin Haggin poredao u red i šibao. U poretku stvari oni
zauzimahu srednji položaj, pa je na njih valjalo paziti ne drže li se
svoga mjesta. Priznavaše im pravo na opstanak, ali ne i na
jednakost. Mogaše, u najbolju ruku, biti prema njima hladno
obazriv.
Pomno je pregledao brodsku kuhinju — jadnu straćaru —
nenatkrivenu na nenatkirvenoj palubi, izloženu vjetru i kiši, buri i
oluji, s malim vatrištem, što i ne bijaše brodsko ognjište, na kojem
su nekako, uz pomoć žice i zagvozda, dvojica crnaca, zakrivena
oblacima dima, pripremala hranu za osamdeset duša na brodu.
Zatim se Jerry poče zanimati za čudan posao jednog dijela
brodske posade. Uspravne cijevi što kao potpornji bijahu usađene u
razmu na brodskoj ogradi, služile su da se na njima napnu tri struka
bodljikave žice što je tekla okolo naokolo broda, s uskim ispustom
od svega petnaest palaca za ulaz na boku. Da to bješe potez opreza
pred opasnošću, Jerry je osjećao i ne razmišljajući o tome. Sve je
svoje danke, od prvih dojmova u životu, proveo posred opasnosti što
su mu neprestano prijetile od crnaca. U kući na plantaži Meringe
ono nekoliko bijelih ljudi moralo je strogo paziti na mnoštvo crnaca
što su za njih radili i njima pripadali. U danjoj sobi, gdje bijaše stol
za objedovanje, biljar i gramofon, bijahu i stalci s puškama, a u
svakoj spavaonici, kraj svake postelje, na dohvat ruke, nalazile su se
opet puške i samokresi. Isto su tako i gospodin Haggin, i Derby, i
Bob, vazda za pas zadijevali samokrese kad god bi od kuće krenuli
među svoje crnce.
Jerry je znao čemu služe sve te stvari što praskaju, znao je da
su to sredstva razaranja i smrti. Vidio je kako kose žive stvorove, na
priliku: puarke, koze, ptice i krokodile. Pomoću tih sredstava bijeli
bogovi prelaze prostor a da i ne maknu svojih tijela, te ubijaju žive
stvari. A on eto, hoće li išta da ošteti, mora svojim tijelom prevaliti
potrebno odstojanje da bi onamo došao. Da, s njime je drukčije.
Njegova je moć ograničena. Sve nemoguće bijaše moguće
neograničenim, dvonožnim bijelim bogovima. Ta njihova
sposobnost da ubijaju na udaljenost bijaše u neku ruku produženje
pandža i očnjaka. I on to primaše bez mnogo razmišljanja, bez
svjesnog saznanja, kao što je uzimao i sve drugo u tajinstvenom
svijetu oko sebe.
24
U nekoj je prilici Jerry vidio i to kako gospodin Haggin sije
smrt na udaljenost, ali drukčije i bučno. Vidio ga je gdje s verande
baca fišeke razornog dinamita među gomilu crnaca koji dreče i koji
su u napadaj došli iz nepoznatog u svojim velikim ratnim čamcima,
što su crni i kljunati, ukrašeni rezbom i sedefom, a leže izvučeni na
obalu baš pred plantažom Meringe.
Bjehu Jerryju znane mnoge smotrenosti bijelih bogova, pa je
tako, gotovo nedokučivim nekim putem spoznaje, i tu ogradu od
bodljikave žice na tom svijetu što plovi primio kao nešto što se samo
po sebi razumije, kao obranu od pogibelji što neprestano prijeti.
Nesreća i smrt lebde naokolo i vrebaju: čekaju zgodu da zaskoče
život i da ga u bezdan povuku. Život je morao biti veoma živ da bi
poživio — to bješe zakon što su ga Jerryju otkrili danci njegova
mladog života.
I dok je tako motrio kako se postavlja ograda od bodljikave
žice, Jerry dočeka svoj dalji doživljaj — sukob s crncem što se zvao
Lerumie. Bješe to povratnik s plantaže Meringe, onaj štono ga je
toga istog jutra, na obali, kad se ukrcavao, Biddy gurnula, te je pao u
more sa svim svojim imutkom. Sukobio se s crncem desno od
vidnika, gdje stajaše Lerumie ogledajući se u jeftinom zrcalu i
češljajući svoju kudravu kosu češljem što ga je ruka u drvetu
izrezala.
Gotovo i ne opazivši ondje crnca, Jerry prođe mimo nj udarivši
put krme, gdje je kormilar Borckman nadzirao zatezanje bodljikave
žice na kolce. A Lerumie podrepi sina svoje četveronožne
neprijateljice, pošto je najprije pogledao postrance, da vidi hoće li
udarac nogom što ga je smislio proći neopaženo. Bosim stopalom
smjeri Jerryja u osjetljivo mjesto, gdje mu je nedavno odsječen rep,
a Jerry, uvrijeđen, osjećajući da se time nad njim izvršilo bezakonje
i svetogrđe, u tili čas uskiptje bijesom.
Kapetan Van Horn, koji stajaše na stražnjem dijelu broda te
procjenjivaše udar vjetra u jedra i promatraše nedostatno crnčevo
upravljanje kolom kormila, ne vidje Jerryja, jer mu vidnik smetaše,
ali opazi kako je Lerumie trgnuo ramenom, a to je značilo da stoji na
jednoj nozi dok drugom udara. A po onome što je za tim došlo,
pogodi što se zbilo.
Jerryjeva skvika, dok se valjao, vrtio, skakao te dok je zagrizao,
bijaše bijesni škamut šteneta. Zgrabio je zglob i stopalo, kad ga je
ovo po drugi put u zraku zgodilo, pa iako se niz kosinu palube
25
otkliznuo u kanal, na tamnoj je koži ostavio crveni trag svojih oštrih
štenećih zubâ. Sveudilj skvičeći od bijesa uspuza nazad uz drvenu
strmen.
Lerumie, pogledavši opet postrance, vidje da ga gledaju te ne
smjede dalje. Stoga poteče duž vidnika, nakan da umakne niza stube
pod palubu, ali ga Jerryjevi oštri zubi ščepaše za list na nozi. Slijepo
napadajući, Jerry se zaplete crncu pod noge, te se ovaj stade
spoticati, pogotovu kad udar vjetra u jedra naglo naže brod; u
uzaludnom pokušaju da se osovi, Lerumie najposlije pade na tri reda
bodljikave žice na strani u podvjetrini.
U gomili se crnaca na palubi zaori smijeh, a Jerry — kojemu
bijes nije jenjao, a neposredni mu neprijatelj bio izbačen iz borbe —
misleći da se crnci njemu smiju, poletje među njih te poče napadati i
gristi mnoštvo nogu što su pred njim bježale. Pojurili su niza stube,
pod palubu i na kaštel, raspršili se na čunac, poskakali na snast, dok
nisu svuda uzašli i načičkali se kao da su ogromne ptice posjedale. I
tako je naposljetku paluba pripadala Jerryju, ne brojimo li brodsku
posadu, koju je on već znao razlikovati od ostalih. Kapetan Van
Horn veselo i bučno povlađivaše Jerryju, dozivaše ga k sebi te ga
udivljeno i radosno tapkaše, a onda se okrenu svojim mnogim
putnicima pa im proslovi na engleskoj mješavini 8 s Južnoga mora:
— Čujte, momci! Ja vam sada govoriti. Ovaj pas meni
pripadati. Jedan momak udariti ovaj pas, časna riječ. Ja se mnogo
ljutiti na onaj crni čovjek. Ja njemu dobro pokazati. Vi čuvati vaše
noge. Ja čuvati moj pas. Razumjeti?
A putnici, sveudilj načičkani u zraku, krijeseći crnim očima i
jadajući se u svome cvrkutu, prihvatiše zakon bijelog čovjeka. Čak
se ni Lerumie, koji se sav išarao na bodljikavoj žici, nije mrštio niti
je prijetio. Umjesto toga, on je, izazivajući buru smijeha među
svojim drugovima i svjetlucanje u kapetanovim očima, oprezno
prstima prelazio ogrebotine po sebi i pritom mrmljao:
— Svega mi, taj je pas vraški stvor!
No Jerry ne bijaše zao. On je samo, kao Biddy i Terrence, bio
žestok i neustrašiv. Te mu značajke bijahu u krvi, bijahu njegovo
nasljeđe. Poput Biddy i Terrencea, i on uživaše u gonjenju crnaca, a
to ne bijaše drugo doli plod odgoja i vježbe. Tome su ga učili još
8
U originalu: bêche-de-mer, iskidani i uprošćeni engleski, pomiješan s
urođeničkim riječima, što je u upotrebi na Južnome moru.— Prev.
26
kao sasvim malo štene. Crnci su crnci, no bijeli su ljudi bogovi, a
bijeli su ga bagovi i naučili da goni crnce i da ih ne pušta s njihova
nižeg mjesta u svijetu. Čitav je svijet bijelom čovjeku u šaci. A
crnci? Zar ih nije vidio kako su primorani da uvijek ostanu na
svojim niskim položajima? Zar ih nije vidio, ovda-onda, privezane
uz palmovo deblo, na dvorištu u Meringeu, a bijeli ih bogovi šibaju
sve dok im ne popuca koža na leđima? Zar je stoga čudo što rasni
irski terrier, mažen rukom bijelog boga, gleda na crnce očima toga
bijelog boga i s njima postupa onako kako može ubrati njegovu
pohvalu kao nagradu.
Bješe to Jerryju dan pun događaja. Sve na brodu Arangi bijaše
za nj novo i neobično, a sam brod opet toliko krcat da se uzbudljive
zgode nizahu jedna za drugom. Ponovno se skobio s divljim psom
kad ga je ovaj isprijeka podmuklo napao iz busije. Sanduci što
pripadahu crncima, ne bijahu pravilno poslagani, tako te je između
dva sanduka u donjem redu ostao malen prostor. Iz te je rupe, kad je
Jerry onuda prolazio odazivajući se na kapetanov poziv, iskočio
divlji pas i zario svoje oštre mlade zube u baršunastu žutu kožu
Jerryjevu pa se odmah zavukao u svoj ležaj.
Jerry, uvrijeđen, opet uskiptje bijesom. Mogao je shvatiti
napadaj isprijeka — i sam se često s Michaelom tako igrao, premda
to bješe samo igra. No napasti pa se kukavno povući iz jednom
započete borbe — to bijaše strano Jerryjevim navikama i njegovoj
ćudi. I zato, pun pravednog gnjeva, pojuri u rupu za svojim
neprijateljem. Ali se baš u tom položaju — u kutu — divlji pas
mogao najuspješnije boriti. Kad je Jerry poskočio u tijesnom
prostoru, udari glavom o dno gornjeg sanduka, a u slijedećem već
trenu osjeti kako je neprijatelj režeći naletio zubima na njegove zube
i vilicu.
Nije mogao pograbiti divljeg psa niti je imao mogućnosti da se
na nj baci svom snagom, da jurne srčano, da naleti potpunoma. Ne
mogaše drugo doli puzati, uvijati se i vući potrbuške prema njemu, a
svaki put bi ga dočekalo režanje i čeljust puna zuba. Čak bi i tako
naposljetku izišao nakraj s divljim psom da ga nije Borckman,
prolazeći onuda, zahvatio za stražnju nogu i tako ga odande izvukao.
Opet se začu kako ga kapetan Van Horn doziva, i Jerry poslušno
otkasa put krme.
Objedovalo se na palubi, u sjeni šturnjače, te je i Jerry, sjedeći
između dvojice bijelaca, dobivao svoj dio. Već je došao do
27
zaključka da je od te dvojice kapetan viši bog, jer izdaje mnoge
zapovijedi, koje kormilar sluša; ovaj pak izdaje zapovijedi crncima,
ali nikad kapetanu. Jerry je, nadalje, osjećao više sklonosti prema
kapetanu, te se uza nj i stisnuo. Kad je stavio njušku u kapetanov
tanjur, bijaše blago ukoren. No jednom, kad je samo onjušio
kormilarovu zdjelicu čaja što se pušila, kormilar ga svojim prljavim
kažiprstom odmah čvrknu po njušci. Usto, kormilar mu ne davaše
hrane.
Kapetan mu Van Horn ponajprije dade prosuljicu zobene kaše,
dobrano prelivene kondenziranim skorupom i zaslađene uzvrh
punom žlicom sladora. Zatim mu pružaše čas komadiće maslacem
namazana kruha, čas opet zalogaje pržene ribe, pošto ih je najprije
brižno očistio od sitnih kostiju.
Njegov ga voljeni gospodin Haggin nije nikad za jela hranio sa
stola, te se Jerry topio od milja s toga ugodnog doživljaja. Kako
bijaše mlad, pustio je da njime ovlada pohlepa, tako te je doskora i
sam nepotrebno podsjećao kapetana da mu dade još više komada
ribe i kruha s maslacem. Jednom je čak i zalajao iskazujući svoju
želju. To kapetana potaknu na misao da Jerryja uči »govoru«, i on
odmah poče.
Poslije pet časaka Jerry je naučio da se potiho glasi, i to samo
jednom — da zalaje istiha, meko, čisto kao zvon, u jednom jedinom
slogu. Za tih je prvih pet časaka naučio još i da »sjedne«, a taj je
»sjedi« točno razlikovao od zapovijedi »lezi«, naučio je da mora
sjesti kad god govori, i da mora govoriti, a da ne skače i ne miče se
iz tog položaja te da tako mora čekati dok mu ne daju zalogaj.
K tome je trima riječima obogatio svoj rječnik: uvijek će mu
odsele »govori« značiti »govori«, »sjedi« bit će mu »sjedi«, a
nikako »lezi«. Dalji dodatak njegovu rječniku bijaše riječ »kapetan«.
Čuo je kako tim naslovom kormilar neprestano oslovljava kapetana
Van Horna. I kao što je znao da se povik »Michael« odnosi na
Michaela, a ne na Biddy, na Terrencea ili pak na njega, tako je i sad
znao da je ono »kapetan« — ime dvonožnome bijelom gospodaru
toga novog svijeta što plovi.
— Nije to tek običan pas — reći će kapetan Van Horn
kormilaru kao svoj zaključak. — Iza tih je smeđih očiju posigurno
ljudski mozak. Svega mu je šest mjeseci. Svako bi dijete od šest
godina smatrali čudom od djeteta kad bi u pet časaka naučilo sve
ono što je Jerry upravo naučio. Dobijesa! U psa je mozak zacijelo
28
sličan čovječjem. Zar ne? Ako radi kao čovjek, mora da i misli kao
čovjek.
29
ČETVRTO POGLAVLJE
Stube kojima se silazilo u prostor pod palubom bijahu zapravo
strme ljestve, i niz njih je poslije objeda kapetan sišao noseći Jerryja
pod rukom. Potpalublje bijaše dug prostor što se, širok koliko i
Arangi, protezao u dužinu od prostora za teret, ispod krme, pa do
male kabine pod pramcem. Ispred te kabine nalazio se, odijeljen
čvrstom pregradom, kaštel, gdje je stanovala brodska posada. Malu
su kabinu kao nastan dijelili među sobom Van Horn i Borckman,
dok se u velikom prostoru pod palubu smjestilo šezdeset i nekoliko
crnaca povratnika. Ovi su se smjestili i šćućurili naokolo i polegli
svuda po podu i po niskim drvenim ležajima što se nizahu s obje
strane duž čitava potpalublja.
Kad bijahu u kajiti, kapetan baci biljac u kut na pod, te ne
imade muke da objasni Jerryju kako mu je ono ležaj. A ni Jerryju,
onakvu puna želuca i umornu od tolikih uzbuđenja, ne bijaše teško
da se odmah u san zaveze.
Sat kasnije prenu ga iza sna Borckman kad uđe u kabinu. Jerry,
s umilnim osmijehom u očima, poče mahati kusatkom svoga repa,
ali ga kormilar isprijeka pogleda i nešto potiho i ljutito progunđa.
Jerry se okani daljeg umiljavanja, pa osta mirno ležeći i poče
promatrati. Kormilar je ušao da salije gutljaj. On je zapravo krao
piće iz Van Hornove zalihe. Jerry to nije znao. Često je na plantaži
vidio bijele ljude kako piju. No u tome kako Borckman pije bijaše
nešto drukčije. Jerry je neodređeno osjećao da tu nešto nije u redu,
da se nešto prikriva. A što to ne bijaše u redu — toga nije znao,
samo je osjećao da ne valja, te je sumnjičavo gledao.
Pošto se Borckman udaljio, bio bi Jerry opet zaspao da se nisu
otvorila i udarila nehajno pritvorena vrata. Otvorivši oči, spreman da
dočeka svaki neprijateljski upad iz nepoznatog, vidje kako niza zid
plazi povelik žohar, pa ga poče promatrati. Kad ustade i oprezno
pođe prema njemu, žohar okrenu u bijeg i uz tih se šušanj uvuče u
neku pukotinu. Za čitava je života viđao žohare, ali mu je sad valjalo
da o njima nauči nešto novo, po toj posebnoj vrsti što živi na
Arangiju.
Pošto je letimice razgledao kajitu, pođe u potpalublje. Posvuda
bijahu ispruženi crnci, a Jerry, misleći da mu je to dužnost prema
30
kapetanu, pođe da svakoga među njima onjuši i da ga raspozna.
Poprijeko ga gledahu i potiho gunđahu prijeteći kad bi se prikučio
da ih onjuši. Jedan se između njih usudi da mu zaprijeti udarcem, a
Jerry, umjesto da se odšulja i otpiri, iskesi zube i spremi se da skoči.
Crnac brže niza se spusti ruku što je bijaše u prijetnji podigao, te
poče blago i pokajnički umirivati pseto, dok su ostali hihotali; Jerry
nato krenu svojim putem. Ne bijaše to njemu ništa novo: uvijek je
mogao očekivati udarac od crnaca kad u blizini nema bijelih ljudi. I
kormilar i kapetan bijahu na palubi, te Jerry, premda ne osjećaše
straha, oprezno nastavi svoje razgledanje.
No straga, na ulazu u prostor za teret, gdje ne bijaše vrata, Jerry
smetnu s uma opreznost pa pojuri tragom novog mirisa što mu je
dopro do nosnica. U niskome, tamnom prostoru bješe netko koga još
nikad nije onjušio. U samoj košulji, počivajući na gruboj rogožini,
prostrtoj preko gomile sanduka s duhanom i limenki po pedeset funti
brašna, ležaše mlada djevojka crnkinja.
Bijaše na njoj nešto što pokazuje strah i uznemirenost, jer
neprestano zvjeraše oko sebe; Jerry je to odmah opazio, jer je
odavno naučio da nešto nije kako valja kad crnac zvjera i kad se
šunja. Iz grudi joj se ote glasan krik od straha kad Jerry zalaja na
uzbunu i pojuri prema njoj. Iako su joj njegovi zubi zagrebli u golu
mišicu, nije zamahnula da ga udari, a niti je više viknula. Šćućurila
se i drhtala ne braneći se: Ne puštajući ono što je zubima spopao od
njezine tanke košulje, vukao ju je i drmao, sve režeći na nju, dok je
glasno štekćući dozivao kapetana ili kormilara.
Za tog natezanja djevojka pretegnu sanduke i limenke, pa se
sva gomila sruši, a Jerry nato stade još pomamnije kevtati na
uzbunu, dok se crnci, zavirujući iz svog potpalublja, smijahu i
okrutno uživahu u tom prizoru.
Kad kapetan stiže, Jerry poče mahati kusatkom svoga repa i,
ušiju unazad položenih, još jače navlačiti i potezati tanko pamučno
platno djevojčine odjeće. Nadao se pohvali za ono što je učinio, no
kad mu kapetan kaza da je pusti, on odmah posluša i shvati da je taj
uplašeni stvor što zvjera, nekako drukčiji i da s njime mora postupati
drukčije negoli s ostalim stvorenjima što zvjeraju od straha.
A jest bila u strahu, napol mrtva od straha kakav malo koji
smrtnik preživi. Van Horn je nazivaše svojom velikom nevoljom, i
želio je da tu nevolju skine s vrata, a da je pritom ipak ne uništi, jer
ju je ispred uništenja i spasio kad ju je kupio davši u zamjenu
31
jednaku vrijednost: debelu svinju.
Glupu, bezvrijednu, bez života, bolesnu, sa svega dvanaest
godina, bez privlačnosti u očima mladih suseljana — takvu je jadnu
i kukavnu razočarani roditelji namijeniše u kotao, da je skuhaju. Kad
ju je kapetan Van Horn prvi put vidio, ona bijaše glavna osoba u
tužnoj ophodnji na obali rijeke Balebuli.
»Sve prije negoli ljepota« — bijaše mu pomisao kad je
zaustavio povorku da s divljacima otpočne pow-wow, to jest da s
njima pregovara. Sva blijeda, omršavjela od slabosti, onako suhe i
ljuskave kože od boljetice bukua, vezanih ruku i nogu, poput svinje,
bijaše obješena o debelu motku što su je na ramenu držali nosači
koji su nakanili da je pojedu. Bijaše i odveć beznadno očekivati
milost, pa nije ni zazivala u pomoć, premda njezine divlje
iskolačene oči jasno pokazivahu užasan strah što je obuzimaše.
Pomoću univerzalne engleske mješavine što je čini bêche-demer, kapetan je Van Horn saznao da joj pratnja nije oduševljena i da
je smatra slabim zalogajem; pošli su da je, privezanu za kolac, do
vrata pokvase u tekuću vodu rijeke Balebuli. No prije nego što je
privežu i pokisele, naumili su iščašiti joj sve zglobove i polomiti
krupne kosti na rukama i nogama. A ne bijaše to nikakav vjerski
obred da se umilostive krvoločni bogovi prašume. Nikako. Razlozi
sladokustva bijahu posrijedi: živo meso tako pripravljeno omekša i
postane ukusno. A kako je njezina pratnja naglašavala, nju je
svakako trebalo takvim postupkom prirediti. Dva će dana kiselenja u
vodi, kazivahu kapetanu, biti dosta, te će omekšati, a onda će je
zaklati, naložiti vatru i na gozbu pozvati nekoliko prijatelja.
Pošto se neko pol sata pogađao, sveudilj ističući kako roba ne
vrijedi, kapetan je Van Horn kupio ugojenu svinju vrijednu pet
dolara i dao je u zamjenu za djevojku. Kako je pak svinju platio u
trgovačkoj robi, na kojoj je zaračunao sto na sto dobiti, to ga je
djevojka zapravo stajala dva i pol dolara.
I tu počeše nevolje kapetana Van Horna. Nije se mogao riješiti
djevojke. I odveć je dobro poznavao urođenike na Malaiti, da bi je
bilo gdje na otoku u njih ostavio. Ishikola, poglavica plemena Su'u,
nudio mu je za nju pet puta po dvadeset sočnih kokosovih oraha, a
Bau, poglavica divljaka iz guštare, ponudio mu je, na obali Malua,
dva pileta, i još je ponudu popratio podrugljivim podsmijehom, a to
je pokazivalo koliko stari lupež prezire djevojčinu mršavost. Kako
nije uspio da dođe u vezu s misionarskim brigom Western Cross, na
32
kojem je ne bi pojeli, kapetanu Van Hornu ne preosta drugo nego da
je drži u skučenom prostor na Arangiju, u nadi da će kadli-tadli doći
dan u koji će je moći misionarima predati.
No djevojku nije prožeo osjećaj zahvalnosti prema kapetanu,
jer nije imala mozga da bi razumjela. Kako su je prodali za tustu
svinju, ona mišljaše da se njezina tužna uloga u svijetu time nije
promijenila: bijaše određena da je pojedu, pa je i ostala određena da
je pojedu. Samo joj se odredište promijenilo: tek toliko što će je
pojesti netko drugi. Sigurno će je, kad bude dovoljno masna, pojesti
taj veliki bijeli gospodar Arangija. Njegove su joj namjere od
samoga početka bile jasne; prozrela ih je kad je nastojao da je
uhrani. Ali ga je ona nadmudrila: bijaše odlučna u tome da ne jede
više nego što traži održavanje golog života.
I eto što se zbilo: ona, koja je cio svoj život provela u šikari,
ona, koja nikad nije nogom stala u čamac, sad se, davljena morom
neprestana straha, u nedogled ljuljala i njihala na pučini oceana. Na
jeziku bêche-de-mer, što je u prometu među crncima sa tisuću otoka
i sa deset tisuća narječja, povorka putnika na Arangiju uvjeravaše je
u njezinu sudbinu.
— Vjeruj, Mary — znao bi joj koji reći — malo vremena proći
i tebe veliki bijeli gospodar kai-kai.
Drugi bi pak kazivao:
— Veliki bijeli gospodar tebe kai-kai, moja riječ. Veliki trbuh
on imati, ovuda mnogo šetati.
Na jeziku bêche-de-mer ono kai-kai znači »pojesti«. To je čak i
Jerry znao. Riječi »pojesti« ne bijaše u njegovu rječniku, ali zato
bijaše kai-kai, a ova je značila sve ono što kazuje riječ »jesti«, i još
više, jer je služila i kao imenica i kao glagol.
Crnci zbijahu šalu, ali ona nije nikad odgovarala. Ona uopće
nije govorila, pa ni sa samim kapetanom Van Hornom, koji nije
znao ni kako joj je ime.
Bješe već kasno poslije podne kad je Jerry, pošto je u prostoru
za teret otkrio djevojku, opet uzišao na palubu. Tek što ga kapetan,
koji ga je uznio uza strme ljestve, spusti na palubu, Jerry otkri nešto
novo — kopno. Nije ga vidio, ali ga je njušio. Podiže njušku i poče
njuškati vjetar što nosi vijesti, te tako njuškom čitaše zrak, kao što
čovjek čita novine; razabiraše slane mirise s obale i vlažni vonj što
se za osjeke širi s močvara okruženih mangrovim drvećem;
razaznavaše teško blagovonje tropskog raslinstva oda slabe, sasvim
33
slabe botkosti dima s dimljivih vatara.
Pasat, što je lijepo dotjerao jedrenjak u zavjetrinu toga
istaknutog rta na otoku Malaiti, sad je jenjao, pa se Arangi poče
ljuljati na lakim valićima, uza štropot zatega i kolotura, dok jedra
splasnuše i počeše čujno treperiti. Jerry samo prezirno i podrugljivo
pogleda na velejedro što je smiješno i nagrdno nad njim treperilo.
Već je znao da se njegovih prijetnja ne treba bojati, ali se čuvao
koloturnika velezatega te obilazio oko kliznjaka 9, umjesto da ide
preko njega.
Dok je kapetan Van Horn — hoteći iskoristiti tišinu, da bi se
posada vježbala u rukovanju vatrenim oružjem i da bi se oružje
pročistilo — skidao puške marke Lee-Enfield s njihova mjesta nad
vidnikom, Jerry se odjedanput skupi i poče šuljati ukočenih nogu.
No ni divlje pseto, koje bijaše tri stope od svog ležišta pod
sanducima, nije kunjalo: vrebalo je i režalo prijeteći. Ne bijaše to
nimalo ugodno režanje: naprotiv, bješe gadno i divlje, kao što mu je
i sav život bio gadan i divlji. Većina bi se malih stvorova prepala
toga režanja, no Jerryja se ono nije doimalo niti ga je zastrašilo:
Jerry je i dalje mirno prilazio. Kad je divlji pas skočio prema rupi
pod sanducima, Jerry jurnu za njim — i samo malo, pa bi ga ščepao.
Pošto je preko ograde pobacao u vodu komade drveta, boce i prazne
limenke, kapetan Van Horn naredi osmorici nestrpljivih momaka da
opale. Jerry se uzbudio i zanio pucnjavom, te je povećavao buku
dodajući joj i svoj šteneći lavež.
Kad prazne mjedene čahure ispadoše iz pušaka, crnci se
povratnici pojagmiše oko njih po palubi, jer ih smatrahu
dragocjenim ukrasom: još ih onako vruće turahu u svoja probušena
uha. Uške im bijahu probušene mnogim takvim rupama; i u
najmanju od njih mogaše stati čahura, dok u veće bijahu zataknute
glinene lule, svici duhana, pa i kutije šibica. U nekih su rupe u
ušnim resicama bile toliko proširene da u njih bijahu zataknuti
izrezbareni drveni valjci s promjerom od tri palca.
Kormilar i kapetan imahu automatske samokrese za pojasom pa
i oni zapucaše ispaljujući metak za metkom, a crncima zastade dah
od udivljenja nad tako bajoslovnom brzinom paljbe. Momci od
Kliznjak je željezna savijena šipka, pričvršćena na oba kraja na palubi. Po
njemu klizi škopac koloture zatega s desne strane na lijevu, kad se i jedro prebaci s
jedne strane na drugu.
9
34
brodske posade ne bijahu ni osrednji strijelci, ali je Van Horn, kao i
svaki kapetan na Salamunskom otočju, znao da su urođenici — kako
oni iz guštare, tako i primorci — mnogo slabiji strijelci, te da se
može pouzdati u gađanje svoje posade, osim ako se i sama posada,
dođe li do gusta, ne okrene protiv broda.
Borckmanu je samokres u početku zapeo, pa ga Van Horn
ukori s nehaja; opomenu ga da mu oružje valja držati čisto i ovlaš
podmazano. Prijekorno ga upita koliko je gucnuo i da li se time
može objasniti što gađa ispod prosječnosti. Borckman je navodio
kako ga je spopala groznica, a Van Horn svoje sumnje ne izrazi
odmah, nego tek poslije pet časaka, kad je s Jerryjem na rukama sjeo
u sjenu šturnjače pa Jerryju sve o tome stao kazivati.
— Svemu je kriva njegova rakija, Jerry — objašnjavaše
kapetan. — Dobijesa, zato ja moram držati sve svoje straže i
polovinu njegovih. A on veli: groznica. Nemoj mu vjerovati, Jerry.
Rakija je posrijedi, ništa drugo doli rakija, obična rakija. A dobar je
on pomorac, Jerry, kad je trijezan. No kad se nalije, sasvim otupavi;
sve mu se u glavi okrene, pa je prava budala; zahrče u oluji, a za
mrtve tišine ne može oka da sklopi. Ti si, Jerry, istom počeo tapkati
po svijetu tim svojim malim, mekim šapama, i zato poslušaj savjet
iskusnoga: čuvaj se rakije. Vjeruj mi, Jerry, sokole, slušaj svog oca:
od rakije ti nikakve koristi.
Tada kapetan Van Horn ostavi Jerryja da vreba na divljega psa,
a sam siđe u malu kabinu, gdje poteže dobar gutljaj iz one iste boce
iz koje je Borckman krao.
Vrebanje na divljega psa posta zabavom, barem za Jerryja, koji
po naravi bijaše takav da mu se u srcu nije mogla mržnja ugnijezditi,
pa mu sve to ne bijaše drugo doli igra i veselje. Usto ga prožimaše
ugodan osjećaj svijesti o vlastitoj premoći, jer je divlji pas uvijek
uzmicao pred njim. Jerry, barem što se tiče pasa, neograničeno
vladaše na palubi Arangija. Ne padaše mu ni na um da istražuje
kako mu držanje djeluje na divljeg psa, premda je, pravo da se kaže,
ovome život ogorčavao. Nikad se divlji pas ne usuđivaše više od
nekoliko stopa udaljiti od svoga skrovišta — nikad, osim kad bi
Jerry sišao pod palubu; uvijek se vukao strahujući i drhteći pred tim
punačkim štenetom što se ne boji njegova režanja.
Kasno poslije podne, pošto je divljem psu dao još jednu lekciju,
Jerry otkasa na krmu i nađe kapetana gdje sjedi na palubi: leđima se
naslonio o nisku ogradu, skupio koljena i rastreseno gleda prema
35
zavjetrini. Jerry mu onjuši goli list na nozi — ne zato što bi možda
htio razaznati koga to ima pred sobom, nego naprosto zato što mu se
tako sviđalo: bješe to, kanda, njegov prijateljski pozdrav. No
kapetan ga Van Horn i ne opazi; i dalje je gledao preko morskog
površja. Nije ni opažao da je Jerry uza nj.
Jerry položi glavu svom dužinom kapetanu na koljeno pa mu
dugo i ozbiljno zagleda u lice. Istom ga tada kapetan opazi; bijaše
ugodno dirnut, ali još od sebe ne davaše nikakva znaka. Jerry se
drugom domisli. Kapetanova je poluotvorena šaka nemarno visjela s
podlaktice naslonjene na suprotno koljeno; Jerry zavuče u nju svoju
meku zlatnu njušku sve do očiju, i osta sasvim miran. Da je mogao
pogledati, vidio bi kako su zaiskrile kapetanu oči, kojih se pogled
svrnuo s mora i na nj upravio. No Jerry ne mogaše vidjeti. Još je
malo tako ostao, a onda duboko uzdahnu.
Kapetan više ne mogaše izdržati pa buknu u tako srdačan
smijeh da je Jerry svilene svoje uške pritegao uz glavu pokazujući
neizmjernu odanost, sav blažen što ga obasjaše zrake i smijeh
njegova boga. Na kapetanov smijeh Jerry poče silno mahati onim
kusatkom svoga repa. Poluotvorena se šaka stegnu i čvrsto stisnu
labavu kožu na jednoj strani Jerryjeve glave i njuške. Zatim ga ta
šaka poče dobroćudno drmati, ali tako te se Jerryju valjalo upeti na
sve četiri da ne izgubi ravnoteže.
Da pusta li blaženstva Jerryjeva! Bijaše sav zanesen od sreće.
Dobro je znao da nema nikakva zla u onome snažnom drmanju; nije
od ljutitosti — igra je to, onakva u kakvu se često s Michaelom
upuštao. Kadikad se tako igrao i sa Biddy, i od milja je kao grizao.
Izrijetka bi ga i gospodin Haggin tako prodrmao. Jerryju to bijaše
govor što mnogo i jasno kazuje.
Kako ga kapetan još snažnije potrese, Jerry ljutito zareža, a što
je drmanje i stezanje bivalo jače, to je i on sve ljuće režao. No i to
bješe igra, u kojoj je tobože htio ugristi onoga koga je i suviše volio
a da bi ga mogao ugristi. Trgao se i otimao iz šake koja ga je držala,
i nastojao da oslobodi vilice, kako bi zubima zahvatio zapešćaj.
Kad ga kapetan brzo ispusti i odgurnu od sebe, on se režeći i
keseći zube odmah vrnu, da ga šaka opet pograbi i prodrma. Igra se
nastavljala, a Jerry se u njoj sve više uzbuđivao. Jednom kapetan za
trenutak zakasni povlačeći ruku, a Jerry je zahvati zubima; no nije ih
stisnuo: samo je blago, od milja, pritiskao kožu zubima — ni govora
da bi zagrizao.
36
Igra bivala sve žešća, a Jerry se u njoj izgubio. Igrao se
sveudilj, a u igri sve se više uzbuđivao, te šala najposlije posta
zbiljom. Igra se prometnu u borbu, borbu s rukom koja ga je hvatala,
tresla i bacala. Režanje mu nije više odzvanjalo onom hinjenom
ljutitosti: divljina u njem bijaše istinska. Kad bi ga ruka odgurnula, a
on se vraćao u napadaj, glasno bi štektao u svojoj štenećoj histeriji.
A kapetan mu Van Horn, shvativši što se zbilo, iznenada pruži
otvoren dlan, umjesto da ga šakom zgrabi — pokaza mu otvorenu
ruku u znak mira, dade mu znak što je star koliko i ljudska ruka.
Istodobno mu se u glasu razliježe jedna jedina riječ, povik »Jerry!«
U taj se povik bijaše skupila zapovijed, prijekor i usrdna molba što
ljubav pokazuje.
Jerry je shvatio i odmah došao k sebi. Učas se raskaja, ponizi,
položi uške, moleći za oproštenje, a pokazajući srce što kuca
ljubavlju. U tili čas od psa što razjapljenih vilica i iskešenih zubi juri
u napadaj, postade kudjeljasto, svileno klupko što prilazi otvorenoj
ruci i ljubi je jezikom koji poput kakva dragulja plamti crvenilom
između sjajnih bijelih zuba. U drugom trenu bijaše već u kapetanovu
naručju, sa svojom vilicom uz njegov obraz, isplažena jezika što
plamti i izražava sve ono što može izraziti stvor koji nije govorom
obdaren. Bijaše to pravo slavlje ljubavi, na radost jednome i
drugom.
— Dobijesa! — promrsi kapetan Van Horn. — Pa ti nisi drugo
doli klupko prevelike osjetljivosti, namotano na zlatno srce, a sa
svih strana u zlatno krzno uvijeno. Sto mu gromova, Jerry, ti si
zlato, suho zlato, izvana i iznutra, i u svem svijetu nema takva psa.
Zlatno je u tebe srce, zlatni psiću; budi mi dobar i voli me, kao što
ću i ja tebi biti dobar i voljeti te sada i navijek.
I kapetan Van Horn, koji je vladao na Arangiju, golih nogu, u
kratkoj pregači i jeftinoj majici, i prevozio crne ljudoždere amotamo u prometu ulovljenom radnom snagom, taj pomorac što je za
pojasom obdan i obnoć, kad je budan i kad spava, nosio automatski
samokres, a na ramenima glavu, ucijenjenu u dvadesecima sela na
obali i utvrda u guštari, te bio smatran najokorjelijim i najžilavijim
kapetanom na Salamunskom otočju, gdje samo oni koji su žilavi
mogu ostati na životu i cijeniti žilavost — taj eto čovjek poče
žmirkati očima što mu se nenadano vlagom ovlažiše, te za trenutak
ne uzmože vidjeti šteneta što mu je u naručju čitavim tijelom drhtalo
od predanosti i svojim mu cjelovima uklanjalo slane kapi što su mu
37
od ganuća na oči navrle.
38
PETO POGLAVLJE
Tropska je noć brzo u tamu uvila Arangi, što je sad klizio u
zavjetrini duž obala ljudožderskog otoka Malaite, a sad se opet
dizao i spuštao kad bi vjetar iznenada udario. Bijaše prestao
jugoistočni pasat, a to je dovelo do promjenljiva vremena, koje
bijaše uzrokom što je kuhanje u izloženoj kuhinji postalo pravom
mukom i što su crnci povratnici, na kojima nije moglo ništa
pokisnuti doli njihove gole kože, bili prisiljeni da požure pod
palubu.
Prva straža, od osam do dvanaest, bijaše kormilareva; kapetan
Van Horn, koga je potjerao jak udar vjetra s pljuskom, uze Jerryja i
pođe u malu kabinu da spava. Jerry bijaše umoran od raznovrsnih
uzbuđenja toga dana, najuzbudljivijeg u svom životu, pa je zaspao i
u snu se trzao i režao, dok je kapetan, pogledavši ga još jednom i
osmjehnuvši se, uvrnuo svjetiljku i glasno progunđao:
— Eto ti divljega psa, Jerry! Drži ga, prodrmaj, valjano ga
protresi!
Jerry je čvrsto spavao, te nije ni čuo kad je kapetan ustao. Kiša,
što je noćnom zraku oduzela i posljednji dašak vjetra, bijaše
prestala, a u maloj je kabini postalo sparno i zagušljivo kao u
pušnici; kapetan je, tražeći zraka, s pregačom i košuljom mokrom od
znoja, ustao, uzeo biljac i uzglavnicu pod ruku te izišao na palubu.
Jerry se iza sna prenuo tek onda kad mu je velik, tri palca dug
žohar počeo griskati osjetljivu, bezdlaku kožu između prstiju.
Probudi se trzajući povrijeđenom nogom pa pogleda žohara, koji
nije ni bježao nego se dostojanstveno udaljavao. Vidje kako ovaj
prilazi drugima što šetaju po podu. Nikad ih nije vidio toliko u isti
čas: svi jednako veliki, a posvuda se razmiljeli. U dugim redovima
vrve iz pukotina na zidovima i plaze da se pridruže onima na podu.
Bijaše to stvar nečuvena — u najmanju ruku, po Jerryjevu
mišljenju; toga nije mogao trpjeti. Gospodin Haggin, Derby i Bob
nisu podnosili žohara, a njihova načela bijahu i njegova. Žohar je
vječiti neprijatelj u tropskim krajevima. I Jerry jurnu na najbližega
da ga šapama prignječi na podu. No ovaj učini nešto što Jerry nikad
od žohara nije vidio: podiže se u zrak, na krilima snažnim kao u
ptice. A onda se, kao da to bješe znak, sve mnoštvo žohara uzdiže na
39
krilima i zaleprša kružeći po sobi.
On stade napadati krilatog neprijatelja skačući uvis i zvocajući
vilicama, u nastojanju da tu gamad što leti zahvati zubima i da je
obara šapama, pa je kadikad i uspijevao da kojeg uništi. Borba ne
prestade dok se svi žohari, opet kao po nekom znaku, nisu zavukli u
mnoge pukotine i prepustili mu sobu.
Odmah mu zatim dođe pomisao: »Gdje je kapetan?« Znao je da
ga nema u kabini, no ipak se uspravio na stražnje noge i pregledavao
nisku postelju, dok mu je oštra njuškica podrhtavala od radosti
njušeći nedavnu nazočnost kapetanovu. Od čega mu podrhtavaše
njuška, od toga mu zaigra i onaj kusatak repa, kojim mahaše tamoamo.
No gdje je kapetan? — vrzla mu se mozgom misao jednako
određena i izrazita kao što bi bila i ljudskome mozgu. I u njega je
misao prethodila djelu. Vrata ne bijahu kvakom zatvorena, pa Jerry
otkasa u veliko potpalublje, gdje je pedeset crnaca u snu ispuštalo
neobične glasove, uzdisalo i hrkalo. Ležahu zbijeni jedan do
drugoga po podu i po dugom redu ležaja, tako da mu je valjalo
prelaziti preko njihovih golih nogu. A nijednoga bijelog boga ne
bijaše ondje da ga štiti. Znao je to, ali se nije bojao.
Kad se uvjerio da kapetana nema pod palubom, Jerry se
spremio na opasan uspon uza strme stepenice, što bijahu gotovo
ljestve, ali se sjeti spremišta. Otkasa onamo i onjuši zaspalu
djevojku, kojano mišljaše da će je kapetan Van Horn pojesti, uspije
li da je utovi.
Vrati se podno prečaga, pogleda uzgor i pričeka, u nadi da će se
odande pojaviti kapetan pa ga iznijeti na palubu. Znao je da se
onuda uspeo, znao iz dva razloga: to je, ponajprije, jedini put kojim
je mogao proći, a drugo — njuh mu kazivaše da je tuda prošao.
Prvi Jerryjevi pokušaji da se uspne po prečagama dobro
pođoše. Omakao se tek onda kad je prevalio trećinu uspona: Arangi
se zaljuljao na valovima i uspravio uz trzaj, od kojega se Jerry
okliznuo i pao. Dva-tri se crnca bijahu probudila pa ga promatrahu
pripravljajući i žvačući betelov orah s vapnom, uvijen u zelene
listove.10
Riječ je o uživku što ga žvaču na Dalekom istoku, a što je poznat pod
imenom betel (buyo na Filipinima). Prave ga od trpkog ploda palme Areca catechu,
lišća biljke betel i malo vapna. — Prev.
10
40
Još je dvaput pokušao, no uzalud, jer se okliznuo i pao. Broj je
crnih promatrača porastao, jer su ih drugovi probudili; bijahu
posjedali da uživaju u njegovoj muci. U četvrtom je pokušaju uspio
priječi polovinu prečaga prije nego što se omakao i nezgodno pao na
bok. Crnci taj pad pozdraviše prigušenim smijehom i nekakvim
gunđavim cvrkutom, za koji bi prije rekao da izlazi iz grla nekakvih
golemih ptica. Opet se osovi, bijesno nakostriješi dlaku na leđima i
čudno zalaja, pokazujući koliko prezire te niže, dvonožne stvorove
što odlaze i dolaze i pokoravaju se volji velikih, bjelokožnih,
dvonožnih bogova kao što su kapetan i gospodin Haggin.
Jerry se nije zastrašio od toga teškog pada, nego je opet
pokušao da se uspne uz prečage. Trenutna mirna plovidba Arangija
dade mu za to prilike, tako te se prednjim šapama dohvatio visokog
ruba na stepeništu, kad se ponovno brod jako zaljuljao. Održa se uz
krajnji napor, savivši prednje noge, pa onda uspuza do ruba i prijeđe
na palubu.
Na sredini palube naiđe na nekoliko momaka od posade što su
čučali blizu vidnika; s njima bijaše i Lerumie. Sve ih pažljivo onjuši,
ali se odmah ukoči na nogama kad je Lerumie nešto potiho prijeteći
progunđao. Na krmi, za kolom kormila, nađe crnca gdje kormilari, a
kraj njega kormilara na straži. Kad ga ovaj zovnu i kad se već sagnu
da ga potapše, Jerry nanjuši da je kapetan negdje u blizini.
Pomirljivo i kao ispričavajući se zamahnu kusatkom i otapka prema
vjetru; nađe kapetana gdje čvrsto spava izvaljen na leđima i sav
umotan u gunj, tako da mu je samo glava virila.
Jerry je ponajprije morao da ga radosno onjuši i da veselo
zamaše repom. No kapetan se nije probudio, a sitna kiša, sitna
gotovo kao magla, potaknu Jerryja da se skupi i uvuče u kut između
kapetanove glave i ramena. To ga probudi, jer je izustio »Jerry«
tihim, nježnim glasom, a Jerry mu uzvrati taknuvši mu obraz svojom
hladnom vlažnom njuškom. Kapetan se opet zaveze u san, ali Jerry
nije zaspao. On njuškom podiže rub kapetanova gunja pa pužući
pođe preko ramena, dok se sav ne uvuče. Od toga se kapetan
probudi pa mu i sam, napol u snu, pomože da se smjesti.
Ni tim još ne bijaše Jerry zadovoljan; sve se gnijezdio, dok se
nije smjestio kapetanu između ruke i tijela; položivši glavu kapetanu
na rame, duboko uzdahnu od zadovoljstva i najposlije zaspa.
Kako je posada zatezala jedra u pravi položaj prema
promjenljivim udarima vjetra, nastajala je buka od koje se kapetan
41
nekoliko puta budio, a svaki bi se put, kad bi se probudio, sjetio
psića pa ga nježno rukom k sebi stisnuo. A Jerry bi mu u snu
uzvraćao vrpoljeći se i uza nj privijajući.
Uza sve to što bijaše izvanredno štene, imaše i svojih
ograničenja, pa nikad ne mogaše znati kako se otvrdnulog kapetana
doima meki i topli dodir njegova baršunastog tijela. Kapetan se
zapravo u mislima prenosio godine i godine unazad, u doba kad mu
je u naručju spavala njegova kćerkica. Sad se kapetan tako živo toga
prisjetio da se sasvim razbudio. Mnoge slike, počevši od kćerkice,
gorjele mu u mozgu i srce kidale. Nijedan bijelac na Salamunskom
otočju nije ni slutio što kapetan u sebi nosi kad je budan, a često i
kad spava. Upravo je bježeći ispred tih slika i došao na Salamunske
otoke, uzalud nastojeći da ih izbriše iz sjećanja.
Ovo nježno psetance u njegovu naručju najprije u sjećanje
dozva kćerkicu, a onda njezinu majku u malome njihovu stanu u
Harlemu — da, u malu stanu, doduše, ali toliko ispunjenu srećom
triju bića da bijaše upravo rajski kutak.
Gledao je kako poput lana svijetla kosa u djevojčice pomalo
tamni i prelazi u zlatnoplavu, kakva bijaše u majke, gledao kako se
produljuje u uvojke i kovrčice, da se naposljetku splete u dvije
debele i duge pletenice. U početku je nastojao da odagna te mnoge
slike, ali je kasnije uporno i namjerno njima ispunjao svoju svijest,
samo da od sebe odagna onu jednu, koje nije nikako htio vidjeti.
Prisjećao se svoga posla, spominjao se kola za spasavanje i
skupine radnika, kojom je upravljao; izlazio mu pred oči Clancey,
njegova desna ruka — što li je od njega bilo. Sjetio se onoga dugog
dana kad su ga probudili u tri izjutra da izvuče tramvajska kola što
su iskočila iz tračnica i naletjela na izlog neke drogerije... Radili su
cio dan uklanjajući tragove iza pet-šest sudara i vratili se u spremište
istom u devet u noći, kadli ih stiže nov poziv.
— Hvala Bogu! — kazao je Clancey, koji je stanovao nekoliko
kuća od njega. Vidio ga je kako to govori i briše znoj s uprljana lica.
— Hvala Bogu, nije ništa krupno, tek malenkost, u našem
susjedstvu, ni desetak kuća od nas. Čim to obavimo, okrenut ćemo
kući, a momci iz grada nek odvezu kola u spremište. Samo ćemo
malo dizalicu upotrijebiti.
— A što se dogodilo? — upitat će Billy Jaffers, jedan drugi
između njegovih ljudi.
— Nekog su pregazili, pa ga ne mogu izvući — uzvrati onaj,
42
kad su se već ljuljali na kolima i kretali.
Ponovno je proživio sve pojedinosti one duge vožnje, ne
zaboravljajući ni zakašnjenja što su ga imali kad su morali propustiti
kola s vatrogascima, koja su žurila da gase požar na drugoj strani
grada; za to su vrijeme on i Clancey zadirkivali Jaffersa zbog toga
što je govorio kako ima sastanak sad s ovom, sad s onom
djevojkom, pa mu mora propasti, jer ga uvijek zapadne
prekovremeni noćni rad.
Redao se dug niz zaustavljenih tramvaja, mnoštvo svijeta,
policija što zadržava gomilu, dvoja nosila što čekaju svoj teret, i
mladi redar na obilasku, blijed i potresen, što ga dočekuje riječima:
»Grozno! Da se čovjeku smuči! Dvije žene — ne možemo ih izvući.
Pokušao sam. Sve mi se čini da je jedna još živa.«
No on, snažan i srčan čovjek, navikao na takav posao, izmoren
mučnim radom toga dana, a radostan na pomisao da ga čeka dragi
mali stan, svega nekoliko ulica dalje, kad završi posao — kaza
veselo i uvjerljivo da će ih začas izvući dok se sagibao i pod kola se
uvlačio pužući na rukama i na koljenima.
Opet je vidio sebe kako pritiskuje puce na svojoj električnoj
svjetiljci i gleda. Ponovno je vidio dvije pletenice guste zlatne kose
prije nego što mu je palac kliznuo s puceta i on se našao u tami.
— Je li jedna još živa? — pitao potreseni redarstvenik.
Pitanje se ponovilo dok je on smogao snage da opet pritisne
puce na svjetiljci.
Opet je čuo sebe kako odgovara: »Odmah ću vam reći.«
Opet je vidio sebe kako gleda. A gledao je dobru minutu.
— Obje su mrtve — uzvratio je mirno. — Clancey, dodaj mi
dizalo broj tri, a ti se s drugim podvuci pod drugi kraj kola.
Ležao je na leđima i gleda ravno u jednu jedinu zvijezdu što je
kroz izmaglicu nad njim nejasno treperila. Stara mu bol grlo stezala,
ponovno je osjetio oporu suhoću u ustima i u očima. Znao je što nije
nitko znao — znao je zašto se nalazi na Salamunskom otočju, zašto
je kapetan na Arangiju, jahti od tikovine, zašto prevozi crnce, nosi
glavu u torbi i pije više škotskog whiskeyja nego što bi ikome
valjalo.
Nikad poslije one noći nije nijedne žene ljubazno pogledao;
među ostalim je bijelcima bio poznat kao sasvim hladan prema
djeci, bilo bijeloj, bilo crnoj.
Pošto je u sjećanju proživio sve one strahote, kapetan je Van
43
Horn opet mogao naći mir i zaspati; i dok je u san tonuo, osjećao je
zadovoljstvo što mu Jerryjeva glava na ramenu počiva. U času kad
je Jerry — snivajući o obali kraj Meringea, o gospodinu Hagginu, o
Biddy, Terrenceu i Michaelu — tiho zacvilio, Van Horn se razbudio
upravo toliko da ga privuče bliže k sebi i da ga umiri gunđajući i
prijeteći: »Neka se samo usudi koji crnac dirnuti u ovo psetance...«
Kad mu se o ponoći kormilar taknu ramena, kapetan Van Horn
u času buđenja, a prije nego što se probudio, brzo i mehanički učini
dvoje: odmah se desnom maši samokresa o boku i promrmlja:
»Neka se samo usudi koji crnac dirnuti u ovo psetance...«
— Bit će da je pred nama rt Kopo — objašnjavao Borckman,
kad su obadvojica gledala prema privjetrini, onamo gdje se naziralo
uzdignuto kopno. — Brod je prevalio svega deset milja, a nema
nade u stalniji vjetar.
— Gore se eno svašta sprema, samo ako se spusti — kaza Van
Horn kad su obojica svrnuli pogled na oblake što su rastrgani plovili
ispod nejasnih zvijezda.
Tek što je kormilar donio gunj iz kajite i u nj se zamotao na
palubi, s kopna zapuha jak i postojan vjetar, koji potjera Arangi
preko glatkog površja brzinom od devet uzlova 11. Jerry je neko
vrijeme pokušao da ostane na straži s kapetanom, ali se dobrzo
smotao u klupko i drijemao koje na palubi, koje na kapetanovim
golim stopalima.
Kad ga kapetan odnese i položi na gunj, pa ga u nj zamota,
Jerry odmah zaspa, ali se ubrzo probudi, izvuče iz gunja i poče
tapkati za kapetanom, koji je koračao tamo-amo po palubi. Tu bijaše
nova pouka, koju je Jerry brzo shvatio: kapetanu je želja da on
ostane u gunju, sve je dakle kako valja, kapetan će sve to vrijeme
šetati gore-dolje u njegovoj blizini.
U četiri izjutra kormilar opet preuze dužnost na palubi.
— Prešli smo trideset milja — kaza mu Van Horn. — No sad je
opet varavo. Pazite na mahove vjetra pred kopnom. Bit će bolje da
U staro su doba brzinu broda mjerili ispuštajući na konopu daščicu u more,
iza krme broda. Daščica bi se postavila u okomit položaj i ostala bi na mjestu, a brod
bi odmicao ispuštajući konop. Po brzini kojom je isticao konop, mjerila se brzina
broda. Svakih 16 metara na konopu je bio jedan uzao. Vrijeme se mjerilo pješčanim
satom; dok bi protekao sav pijesak, prošlo bi pol minute. Koliko je uzlova isteklo u
pol minute, toliko je brod plovio milja na sat.
11
44
bacite podigače na palubu12 i da držite stražu u pripravnosti. Spavat
će, naravno, ali neka spava na podigačima i zatezima.
Kad se kapetan uvlačio pod biljac, probudio se Jerry: kao da je
to već običaj odavno uveden, savio mu se između ruke i boka,
zadrijemao i zaspao, pošto je zadovoljno produhao i svojim hladnim
jezičcem dodirnuo kapetana kad je ovaj nježno uza nj prislonio svoj
obraz.
Poslije pol sata, barem koliko je Jerry mogao ili nije mogao
razumjeti, svakako se činilo kao da je odjednom nastao smak svijeta.
Probudio se kad je kapetan naglo skočio, a od toga je skoka biljac
odletio na jednu, a Jerry na drugu stranu. Arangi se toliko nagnuo da
se paluba pretvorila u zid, niz koji se Jerry klizao kroz tamu što
huči. Svaki se konop i svaka poveznica zatezala i škripala opirući se
silnom naletu vjetra.
— Na podigače velejedra! Naprijed! — razlijegoše se glasni
povici kapetanovi.
Čuo je i kako glavni zateg prodorno škripi prolazeći kroz
koloture, kad je Van Horn, koji je u tami nametao brkove sošnjaka13,
naglo popustio zateg s jednim jedinim vojem na kljuni, pa ga
propuštao kroz dlanove što su ga pekli14.
Dok mu je sve to, zajedno s ostalom bukom, drekom posade i
Borckmanovim povicima, udaralo u bubnjiće, Jerry je još uvijek
klizio niza strmu palubu svoga novog, nesigurnog svijeta. No nije
udario o ogradu, na kojoj bi zacijelo ugruhao svoja nježna rebra. Pad
mu je ublažila oceanska voda, koja je kroz ogradu prodrla na palubu
mlakim valovima što svjetlucahu u tami. Kad je zaplivao, zapleo se
u mnoštvo konopa što se olabavljeli povijahu palubom.
Po stalnom i jednoličnom vjetru, podigači, kojima se jedra dižu i spuštaju,
vise smotani na kljunama (kukama) oko jarbola. Kad je vjetar nestalan, podigači se
bace na palubu tako smotani da se jedro svaki čas može što brže spustiti.
13
Sošno jedro visi na drvenom kosom križu, sošnjaku. Sošnjak drže sa strane
dva konopa, koji se zovu brkovi Popuštanjem ili privlačenjem brka u privjetrini jedro
se postavlja u najpovoljniji položaj, a zatim se brk nametne (veže) sa nekoliko vojeva
na kljunu ili na klin.
14
Kad brod jedri, napuhnuto jedru drži zateg, to jest konop kojim je jedro
zategnuto prema krmi. Ako iznenada udari snažan mah vjetra, treba zateg brzo
popustiti, da se jedro rastereti. Na velikim brodovima, gdje je sila jedra golema, zateg
se popušta tako da se skinu svi vojevi s kljune gdje je zateg vezan, i ostavi samo
jedan ili dva, pa tako popuštajući s jednim vojem (što prije, da se brod ne prevrne)
omlohavi jedro.
12
45
Plivao je, ne da spasi svoj život, ne u strahu od smrti. Jedna mu
je jedina misao bila u pameti: gdje li je kapetan? I ne stoga što bi
možda mislio da će spasiti kapetana, niti da bi mu mogao biti na
pomoći — ne; bješe to samo ljubav što srce uvijek goni voljenom
biću. Kao što mati u katastrofi gleda da se nađe pokraj čeda, kao što
se Helen na umoru spominjao svoga dragog Argosa, kao što ratnici
na bojnom polju umiru s imenima svojih žena na usnama, tako je i
Jerry, u ovoj propasti svijeta, čeznuo za kapetanom.
Mah vjetra iznenada se stišao, kao što je iznenada i udario.
Arangi se uz trzaj uspravio, a Jerry se našao u kanalu na desnom
boku broda. Izvuče se i preko ravne palube otapka do kapetana.
Ovaj je raskoračen stajao, sveudilj držeći u ruci glavni zateg, i
vikao:
— Dobijesa! Vjetra nesta, a kiši ni traga!
Osjeti Jerryjevu hladnu njušku na golom listu, ču mu radosno
produhavanje, pa se sagnu da ga pomiluje. U tami ga ne mogaše
vidjeti, no srce mu se prože toplinom na pomisao da Jerry sigurno
maše repom.
Mnogo je uplašenih crnaca povratnika izišlo na palubu; među
sobom se jadahu, a tužni im se glasovi čuli kao da sneno žagori jato
ptica što se sprema na počinak. Dođe Borckman i stade uz kapetana,
te obojica, do krajnosti uzbuđeni i puni strepnje, nastojahu očima
prodrijeti kroz gustu tamu što ih okruživaše, dok im uši napregnuto
osluškivahu, kako im ni u vodi ni u zraku ne bi umakao šum kojim
se javljaju prirodne sile.
— Što je s kišom? — pitaše Borckman, zlovoljan. — Uvijek
dođe najprije vjetar, a onda kiša od koje stane. A kiše nema!
Van Horn je i dalje gledao u tamu i osluškivao, te nije
uzvraćao.
Strepnju dvojice ljudi osjeti i Jerry, koji se i sam upeo na
svojim šapama. On prisloni svoju hladnu njušku na kapetanovu
nogu, a kad ju je dodirnuo svojim ružičastim jezikom, osjeti slani
okus morske vode.
Kapetan se naglo saže, brzo i grubo umota Jerryja u gunj i
smjesti ga u udubinu između dviju vreća s yamovim 15 gomoljima,
što bijahu privezane na palubi iza krmenog jarbola. Potom se
15
Yam, velik jestivi gomolj, nalik na krumpir; raste u tropskim krajevima. —
Prev.
46
prisjeti, pa zaveza gunj ureznikom od konopa, tako da je Jerry bio
kao u kakvoj vreći.
Tek što je kapetan s time bio gotov, kadli zalepeta šturnjača te
mu preletje iznad glave, prednje jedrilje se uz trijesak nadulo od
iznenadnog zapuha vjetra, a velejedro, kojemu je Van Horn popustio
zatege, te se moglo kretati, preletje na drugu stranu, zaustavi se i
nape uz prasak, da se sav brod potresao i naglo nagnuo na lijevi bok.
Taj je drugi nalet vjetra došao s protivne strane, a bio je žešći od
prvoga.
Jerry je čuo kako se kapetanov glas razliježe palubom i kako
najprije dovikuje kormilaru:
— Na velepodigače! Odriješi! Ja sam na koloturniku! A onda
povika momcima od posade:
— Batto, odriješi teklac šturnjače, brzo! Ranga, pusti zateg
šturnjače!
U taj čas Van Horna ponese usov crnaca povratnika što se
bijahu zgrnuli na palubi još za prve oluje. Sva ta gomila što vrije, a u
kojoj se i on našao, kliznu niz nagnutu palubu prema bodljikavoj
žici na obodnici lijevoga brodskog boka što bijaše pod vodom.
Jerry bijaše siguran u onome svom kutu, pa se nije otkotrljao.
No kad je čuo da su prestale kapetanove zapovijedi, te kad je, poslije
nekoliko časaka čuo kako kapetan kune u bodljikavoj žici, Jerry
prodorno zaštekta i bijesno zagreba po gunju eda bi se izvukao.
Nešto se dogodilo kapetanu. Bješe to sve što je znao, i samo mu to
bijaše u glavi, jer nije na sebe mislio u tome metežu svijeta što u
propast srlja.
Prestade sa štektanjem, da bi osluhnuo glasove — gromovit
lepet debelog platna, praćen povicima i dernjavom. Jerry pomisli da
se kakvo zlo zbiva; no krivo je pomislio, jer nije znao da se to naglo
spuštalo glavno jedro, pošto je kapetan nožem prerezao podigač.
Kako je paklena buka bivala sve jača, i Jerry se umiješa sa
svojim štektanjem, dok ne osjeti kako neka ruka pipa po gunju. On
se primiri i onjuši. Ne, nije to kapetan. Ponovno onjuši i raspoznade:
bješe to Lerumie, crnac koga je jučer izjutra Biddy preturila na
obali, onaj isti koji ga je jučer udario po kusastom repu i koji je prije
tjedan dana kamenom gađao Terrencea.
Konop bijaše pretrgnut, a crnčevi se prsti uvukoše za njim u
gunj. Jerry zareža što god je bjesnije mogao. Takvo što bijaše
svetogrđe, jer on, kao pas bijelog čovjeka, bijaše tabu za sve crnce.
47
Zarana je spoznao zakon da nijedan crnac ne smije nikad dirnuti psa
bijelog boga. Usprkos tome, ovaj crnac, Lerumie, u kojem se sleglo
sve zlo, usuđuje se da ga dira u času kad se oko njih lomi sav svijet.
Kad ga prsti dodirnuše, njegovi ih zubi odmah zahvatiše. Nato
ga crnčeva slobodna ruka tako udari da su mu stisnuti zubi, što su
zadirali kožu i meso, polako klizili dok prsti ne bijahu slobodni.
Jerry je bjesnio kao sam đavo, no u drugom trenu već osjeti
kako ga je crnac uhvatio za šiju i kako ga napol zadavljena baca
kroz zrak. I još onako, leteći u zraku, Jerry ne prestajaše u svom
bijesu. Pade u more i potonu, ali izroni progutavši puna usta slane
vode što mu se u pluća zali; izronio je daveći se, ali i plivajući.
Plivanje bijaše jedna od onih radnja o kojima mu nije trebalo misliti.
Nikad mu nije trebalo da uči plivati, baš kao što mu ne bijaše
potrebno da uči disati. Valjalo mu, doduše, da uči hodati, no
plivanje mu išlo kao nešto što se samo po sebi razumije.
Oko njega vjetar hujao. Pjena, što je prskala udarana vjetrom,
punila mu usta i nosnice, udarala mu u oči, pekla ga i zasljepljivala.
Boreći se da dođe do daha, nemajući nikakva iskustva s morem,
podigao je njušku visoko u zrak, da bi se uklonio zapljuskivanju što
ga guši. Kako je u tom upinjanju izišao iz vodoravnog položaja, te
se samim udaranjem nogama nije mogao održati na površini,
okomito je utonuo. Ponovno iziđe na površinu gušeći se, jer mu se
još više slane vode zalilo u dušnik. I sada, bez ikakva razmišljanja,
držeći se linije najmanjeg otpora, koja mu ujedno bijaše linija
najveće udobnosti, ispružio se u vodi, i u tom je položaju dalje
plivao.
Kad je vihor jenjao, kroz tamu se začu udaranje napol
spuštenoga glavnog jedra, prodorni glasovi brodske posade,
Borckmanova kletva, a nad svime se razliježe kapetanov glas što
viče:
— Dohvatite vanjski porubnik, momci! Objesite se na nj!
Vucite, snažno! Privucite obje koloture velezatega! Skočite,
dobijesa, skočite16!
16
Pri spuštanju jedro omlohavi, leprša i strahovito praska. Treba stoga hitro
dohvatiti vanjski porubnik jedra, jer vanjski rub jedra najviše lupa. Treba skakati
uvis, hvatati rukama porubnik, vješati se na nj i vući na palubu, da se jedro što brže
spusti. Zatezi i njegovi koloturnici udaraju desno-lijevo; uz opasnost života treba ih
uhvatiti i privući, ukrotiti.
48
ŠESTO POGLAVLJE
Jerry se koprcao u valovima uzburkanog mora što se dizahu
čim bi vjetar jenjao, pa kad prepozna kapetanov glas, živo i čežnjivo
zaštekta, iskazujući u svom glasu svoju ljubav prema tom čovjeku
što ga je opet našao. No ubrzo zamriješe svi glasovi, jer je brod
odmicao. A on, ostavši sam, u tami, na uzbibanom površju
morskom, u kojem otkri još jednoga vječitog neprijatelja, poče
tužno skvičati i cviljeti poput izgubljenog djeteta.
Nejasnim, neodređenim putovima neposrednog poimanja
spoznade svu svoju nemoć, vidje kako je bespomoćan na toj pučini,
koja nema smilovanja, nego mu prijeti nečim nepoznatim, nečim
čega on nije znao, ali je to s užasom slutio — prijeti mu smrću. Što
se njega samog tiče, on nije smrti poimao. Ništa nije znao o
vremenu kad ga nije bilo u životu, pa nije mogao zamisliti ni
vrijeme u koje ga više neće biti.
A ipak je ona tu, šalje mu svoje opomene kroza svaku stanicu
njegova tkiva, kroza svaki drhtaj živaca i svaki osjet mozga, u
mnoštvu osjećaja i dojmova što su se u jedno skupili te najavljuju
konačnu propast života, o kojoj nije ništa znao, no koju je, uza sve
to, osjećao kao konačnu najveću propast. Premda je nije poimao, on
ju je osjećao, i to ne manje negoli ljudi, koji znaju i zaključuju
mnogo dublje i obuhvatnije negoli obični četveronožni psi.
Kao što se bori čovjek kad ga mòra pritisne, tako se i Jerry
borio na uzburkanome moru što ga davi slanom vodom. Cviljelo je i
jecalo to izgubljeno dijete, to izgubljeno psetance, koje je svega pol
godine na tome lijepom svijetu što je pun radosti i bola. Njemu je
trebao kapetan. Kapetan bijaše bog.
*
Za tog je zbivanja, pošto su spustili veliko jedro, Arangi opet
lijepo plovio; vjetar se stišao, a tropska kiša pljuskom udarila. U
tami se sudariše Van Horn i Borckman.
— Dvostruki udar vjetra! — kaza Van Horn. — Zahvatio nas s
oba boka!
— Zacijelo se razdvojio prije nego što nas je zahvatio —
pritvrdi kormilar.
49
— I svu kišu zadržao u drugoj polovini...
Kapetan ne doreče, već promrsi kletvu.
— Hej, što radiš, momče! — povika čovjeku koji bijaše za
kolom kormila.
Ketch17 je naime, jedreći sa šturnjačom, koju su upravo zategli
u sredinu, okrenuo u vjetar, krmeno je jedro omlohavilo, a prednje
se jedrilje nadulo s protivne strane, na druge oglave. 18 Arangi se
počeo vraćati otprilike istim putem što ga je preplovio. To je značilo
da je išao nazad prema Jerryju, koji se koprcao u moru. Tako je
tezulja, na kojoj se kolebao njegov život, greškom crnog kormilara
pretegnula u njegovu korist.
Držeći Arangi pod tim novim oglavima, Van Horn ostavi
Borckmanu da sredi konope što su u neredu ležali na palubi, a sam
se, čučeći na kiši, prihvati posla oko zatega i podigača: valjalo mu
izraditi dugu upletku na konopu što ga bijaše presjekao.
Kad je kiša sasvim usitnila, tako da više nije štropotala po
trenicama na palubi, kapetanovu pozornost privuče zvuk što se čuo
preko vode. Prekide rad svojih ruku, da bi osluhnuo, pa kad razabra
da to Jerry skviči, skoči na noge, kao da su ga šilom podboli, da se
odmah lati posla.
— Pas je u vodi! — doviknu Borckmanu. — Zategni
priječnjaču protiv vjetra!
Sam pojuri na krmu razdvajajući gomilu crnaca nalijevo i
nadesno.
— Hej momci! — viknu posadi. — Pritegnite zateg šturnjače!
Pritegnite je sasvim!
Baci pogled u kućicu s kompasom i brzo ustanovi smjer odakle
dopiru Jerryjevi glasovi.
— Otpadaj sasvim!19 — zapovjedi crnom kormilaru, a onda
sam stade uz kolo kormila i poče ga okretati, a neprestano naglas
ponavljaše: »Istok-sjeveroistok, za četvrt zrake na istok; istok-
17
Ketch (keč), čvrst jedrenjak sa dva jarbola. Na prednjem je jarbolu veliko
jedro, a na krmenom manje (šturo jedro). — Prev.
18
Jedro je na prednjem donjem roglju vezano uz jarbol oglavom. Kad vjetar
puše s desne strane, onda su oglavi desno, a zatezi lijevo: kaže se da brod jedri s
desnim oglavima. Kad vjetar puše s lijeve strane, brod jedri s lijevim oglavima.
19
Na jedrenjaku ne zapovijeda se kormilaru »desno« ili »lijevo« kao na
parobrodu, već »prihvaćaj«, što znači »okreći uvjetar« ili »otpadaj«, »nizvjetar«.
50
sjeveroistok, za četvrt zrake20 na istok«.
Opet se vrati kompasu i zagleda, ali je uzalud osluškivao da
čuje još koji Jerryjev cvil, eda bi ispravio smjer što ga je na brzu
ruku odredio. No on nije dugo čekao. Unatoč tome što je svojim
manevrom zadušio jedra, znao je da će vjetar i struja brzo
odmaknuti Arangi od mjesta gdje je štene plivalo. Stoga doviknu
Borckmanu da dođe na krmu i da privuče čamac, a sam požuri po
svoju električnu svjetiljku i mali kompas.
Arangi bijaše tako malen ketch da je svoj jedini čamac morao
za sobom tegliti na dugom udvojku21 konopa; kad ga je kormilar
privukao pod krmu, već se i Van Horn vratio. Nije se zastrašio pred
bodljikavom žicom, nego je momke brodske posade jednog za
drugim dizao preko prepreke i u čamac spuštao, a najposlije i sam
siđe; prebaci se preko žice s pomoću deblenjaka šturnjače 22 i
doviknu posljednje upute; odriješiše konop, i čamac se otisnu.
— Postavite svjetlo na palubu, Borckmane! Okrenite brod! Ne
dižite velejedro! Raščistite palube i vežite kolabricu23 na kraj
deblenjaka.
Zatim prihvati za rudo kormila na čamcu i poče poticati veslače
vičući im: »Washee-washee, momci, washee-washee!«
Dok je upravljao kormilom, kapetan je osvjetljivao kompas, da
bi mogao držati smjer istok-sjeveroistok, za četvrt zrake na istok.
Prisjeti se kako mali kompas, u takvu smjeru, odstupa za dvije pune
zrake od brodskoga na Arangiju, i prema tome popravi svoj kurs24.
Kadikad bi veslačima naredio da stanu, kako bi mogao
osluškivati i zvati Jerryja. Naređivao je da veslaju u krugovima,
naprijed i nazad, u privjetrinu i opet u zavjetrinu, onim dijelom
tamne morske površine u kojem mišljaše da se nalazi Jerry.
— Čuj me, momče! — kaza prvome do sebe. — Koji od vas
čuje da se štene glasi, dobit će od mene pet aršina katuna i dvadeset
paketića duhana.
Poslije pol sata povisio je predviđenu nagradu i obećavao
20
Zraka je trideset drugi dio kruga na vjetrulji kompasa.
Udvojak je presavijen konop, tako da tegli s oba kraja, dvostruko.
22
Deblenjak je vodoravno deblo na donjem poniku jedra, kad se iskrene prema
boku, strši preko brodske ograde pa se s njega može lako spustiti u čamac.
23
Ako se na kraj deblenjaka veže kolabrica, lagani koloturnik, njime se može
lako dizati teret iz čamca.
24
Kurs je smjer kojim brod plovi.
21
51
dvadeset aršina katuna i sto paketića duhana onome koji prvi čuje da
se štene glasi.
*
Jerry bijaše u mučnu položaju: nije navikao na plivanje, a slana
ga voda guši, svaki mu čas zapljuskuje u otvorena usta; snaga ga već
izdavala kad je prvi put opazio svjetlost kapetanove svjetiljke. No
nije to doveo u vezu s kapetanom niti se na svjetlost obazirao više
negoli na prve zvijezde što su se na nebu pokazale. Nije mu padalo
na um da bi to mogla biti zvijezda, niti pak protivno — da ne bi
mogla biti. I dalje je cvilio i gušio se od slane vode. Kad je
naposljetku čuo kapetanov glas, kao da je onog časa pomahnitao.
Pokušao se uspraviti i položiti prednje šape na kapetanov glas što
dopiraše iz tame, upravo kao što bi ih položio na kapetanovu nogu
da je bio u blizini. No taj se pokušaj uspravljanja pogubno završi:
izišavši iz vodoravnog položaja potonu okomice, a kad je opet izbio
vodi na površje, sav se gušio i grcao.
Tako potraja koji časak; za to vrijeme, dok se gušio i grcao, ne
mogaše uzvratiti na kapetanovo dozivanje što je sveudilj do njega
stizalo. Kad je uzmogao odgovoriti, poče radosno kevtati. Kapetan
mu eto ide u pomoć, da ga spasi iz mora što ga bode i grize, oči mu
zasljepljuje, disati mu ne da. Da, kapetan mu bijaše pravi bog,
njegov bog, s božanskom moći da spasava.
Doskora začu kako jednolično udaraju vesla o palce na boku
čamca, a njegovu se radosnom kevtanju pridruži i radosni glas
kapetanov što ga je neprestano sokolio, a samo se kadikad prekidao
da prekori veslače:
— Dobro, Jerry, dobro, sokole!... Washee-washee, momci...
Evo me, Jerry, evo. Ne daj se, sokole, drži se!... Zaveslajte
paklenski! Evo nas, Jerry, drži se! Ne daj se, sokole, evo nas...
Lagano sad, lagano... Stoj!
A tada Jerry ugleda čamac za lov na kitove, ugleda ga kako se
iznenada pojavio iz tame, sasvim blizu njega, a mlaz svjetlosti pade
ravno na nj i zaslijepi mu oči... Kad je zalajao od puste radosti,
osjeti kako ga dohvaća kapetanova ruka, prepozna ruku što ga hvata
za nabor na šiji i u zrak ga diže.
Sav mokar našao se na kapetanovim grudima što bijahu mokre
od kiše; mahnito je udarao repom po kapetanovoj ruci koja ga
držaše u naručju, tijelo mu se uvijalo, a jezik mu se pomamno
52
doticao kapetanove brade i usta, obraza i nosa. Kapetan nije ni
opažao da je i sam mokar i da ga zalijeva prvi val povratne malarije,
uzrokovan vlagom i uzbuđenjem. Znao je samo to da je štene što ga
je tek jučer izjutra dobio, sad opet u njegovim rukama, spašeno.
Dok su veslači opet zamahivali prionuvši uz vesla, kapetan je
upravljao kormilom držeći rudo između mišice i kuka, da bi drugom
rukom mogao držati Jerryja.
— Ti mali zloćo — sveudilj mu nježno govoraše kapetan; — ti
mali zloćo.
A Jerry uzvraćaše cjelivajući ga jezikom, cvileći i vičući, kao
što cvile i viču djeca što su se izgubila pa ih opet našli. Uz to veoma
podrhtavaše, ali ne od hladnoće, nego zato što mu živci bijahu
osjetljivi i prenapeti.
Kad opet bijahu na brodu, Van Horn poče kormilaru izlagati
svoje mišljenje:
— Psić se nije samo tako, iz čista mira, u more odšetao. A nisu
ga ni valovi otplavili s palube. Čvrsto sam ga umotao i u gunj vezao
strukom od konopa.
Prođe palubom i stade među brodsku posadu i među ono
šezdeset crnaca povratnika, koji bijahu svi na palubi, te svjetlo svoje
svjetiljke upravi na gunj što još uvijek bijaše između vreća yamova
gomolja.
— Očit dokaz! Konop prerezan, a uzao još na njemu. Ma koji li
je to crnac učinio?
Pogleda naokolo na krug tamnih lica što ih osvjetljivaše
svjetiljkom, a takva mu optužba i srdžba iz očiju izbijala da svi
ponikoše pred njegovim pogledom ili pak ustranu očima smjeriše.
— Kad bi samo štene moglo govoriti — uzdisao kapetan. —
Kazalo bi ono tko to bijaše.
Odjednom se sagnu Jerryju, koji mu bijaše do nogu što je
mogao bliže, tako blizu da mu mokre prednje šape počivahu na
kapetanovim bosim stopalima.
— Znaš ga ti, Jerry, zar ne? Vidio si ti toga crnca — govoraše
kapetan, dok rukom kao pitajući pokazivaše prema crncima. Riječi
mu bijahu nagle i odavahu uzbuđenje.
Jerry je učas oživio te počeo naokolo poskakivati i glasiti se
žestokim, kratkim štektanjem.
— Tvrdo sam uvjeren da me pas može do pravoga dovesti —
povjeravao se Van Horn kormilaru. — Hajde, Jerry, nađi ga i
53
pograbi. Gdje je on, Jerry? Nađi ga, nađi!
Jerry je u svemu tome razabrao da kapetan od njega nešto hoće.
Valja mu naći nešto što kapetan želi — i on je izgarao od
nestrpljenja da ga posluša i da mu koristi. Tako je neko vrijeme
besciljno naokolo poskakivao, pun neke volje, a kapetanovi mu
povici i sokolenje samo povećavahu uzbuđenost. Pade mu na um
nova misao, a ta bijaše sasvim određena. Krug se momaka rastvori
da ga propusti kad je pojurio naprijed, desnom stranom broda,
prema čvrsto povezanoj gomili drvenih crnačkih sanduka. Kad stiže
onamo, zabode njušku u otvor gdje bijaše log divljem psu, te onjuši.
Jest, divlje pseto bijaše ondje. Nije ga osjetio samo njuhom nego mu
čuo i režanje štono prijeti.
Podiže pogled pema kapetanu, kao da pita. Želi li možda
kapetan da on, Jerry, jurne unutra i da pograbi divljeg psa? A
kapetan se nasmija i odmahnu rukom da mu pokaže kako od njega
želi da potraži nešto drugo, na drugome mjestu.
Odskoči odande i poče njuškati onuda gdje mu iskustvo
kazivaše da ima žohara i štakora. No ubrzo mu se objasni da ni to
nije što kapetan želi. Svega ga prožela silna želja da služi, pa je tako,
bez određene namjere, počeo crncima njuškati noge.
Nato ga kapetan stade još življe poticati, pa Jerry gotovo
pomahnita. To je dakle. Treba da onjuši i raspozna posadu i crnce
povratnike po njihovim nogama. Žurno se dade na posao, pa uze
prolaziti od jednoga do drugog dok se ne namjeri na Lerumiea.
Kad do njega dođe, sasvim zaboravi da kapetan od njega nešto
traži; znao je samo to da je Lerumie dirnuo u tabu njegove
posvećene osobe stavivši na nj svoje ruke i da ga je Lerumie bacio
preko ograde.
Jerry zalaja od bijesa i iskesi bijele zube; nakostriješi mu se
dlaka na šiji, i on jurnu na crnca. Lerumie poteče niz palubu, a Jerry
za njim. Crnci se odreda smijahu. Nekoliko je puta uspio, jureći tako
naokolo po palubi, da zubima zadere u listove na crnčevim nogama
što pred njim bježahu. Najposlije se Lerumie uspe u snast 25 glavnog
jarbola i tako ostavi Jerryja da nemoćno bjesni dolje na palubi.
Sad se ondje, pokraj Jerryja, skupiše crnci u polukrug, ali u
valjanoj udaljenosti sa Van Hornom na čelu. Van Horn upravi
svjetlo svoje svjetiljke na crnca u snasti; vidje mu na prstima
25
Snast — svi konopi, oputa i vrv jarbola.
54
uporedne ogrebotine, na ruci koja bijaše provalila u Jerryjev gunj.
Značajno na njih upozori Borckmana, koji stajaše izvan kruga, tako
da mu nijedan crnac ne mogaše doći iza leđa.
Kapetan podiže Jerryja pa ga poče miriti riječima:
— Valjan si ti, Jerry. Pokazao si ga i dobro obilježio. Valjano
si ti štene, čitav pas, pas i pol.
A onda se ponovno okrenu crncu te ga i opet osvijetli onakva u
snasti; obrati mu se oštrim i hladnim glasom:
— Kako se zoveš, momče?
— Ja se zvati Lerumie — uzvrati crnac piskutljivim i drhtavim
glasom.
— Dolaziš iz Pennduffryna?
— Ja dolaziti s Meringea.
Kapetan se časak zamisli, a pri tom milovaše psa u naručju.
»Konačno, to je povratnik. I onako ću ga se riješiti kad ga iskrcam, a
to je za dan, najviše dva.«
— Svega mi — opet će mu kapetan — rasrdio si me. Ljutim se
na te, veoma se ljutim. Neizmjerno se srdim. Odakle ti drskost da
moga psa baciš u vodu?
Lerumie nije smogao odgovora. Nemoćno je prevrtao očima i
pomirio se sa sudbinom da bude išiban, kako već bijeli gospodari —
znao je to iz svoga gorkog iskustva — umiju išibati.
Kapetan Van Horn ponovi pitanje, a crnac ne uzmože drugo
doli da nemoćno prevrće očima.
— Za dva svitka duhana mogao bih te izbiti da bi rikao kao vol.
No slušaj što ću ti reći: samo li još jednom pogledaš moga psa, ubit
ću i dušu u tebi, a cijela će paluba gledati. Jesi li razumio?
— Jesam — plačljivo uzvrati Lerumie.
I tako prizor bi završen.
Crnci povratnici siđoše pod palubu, da spavaju. Borckman s
posadom razvi velejedro i okrenu brod u određeni kurs. A kapetan,
pod suhim gunjem donesenim ozdo, leže pokraj Jerryja, koji mu
glavu položi na rame, smjestivši mu se između ruke i tijela.
55
SEDMO POGLAVLJE
U sedam izjutra, kad ga je kapetan otkrio ustavši, Jerry
pozdravi novi dan tjerajući divljeg psa nazad u njegov log i
izazivajući smijeh u crnaca na palubi time što je režanjem i
kešenjem zubi natjerao Lerumiea a odskoči ustranu za korak-dva i
da mu prepusti palubu.
Doručkovao je s kapetanom, koji nije ni jeo, nego je zdjelicom
kave zalio tri-četiri grama kinina što ga je uzeo iz cigaretnog papira i
progutao. Jadao se kormilaru kako mu se valja zaviti u pokrivače te
iznojiti ognjicu što ga je spopala. Kapetan se tresao od groznice i
već počeo cvokotati zubima, dok je vruće sunce iz trenica na palubi
izvlačilo vlagu što se dizala i pušila u obliku magle; ipak je, iako se
tresao, uzeo Jerryja u naručje i tetošio ga nazivajući ga kneževićem i
kraljevićem, kraljem i kraljevskim sinom.
Van Horn je često slušao kako Tom Haggin, pijući whisky sa
sodom kad se od puste sparine nije moglo u postelju — slušao ga
kako raspreda o Jerryjevoj lozi, a ta bijaše toliko kraljevska koliko je
uopće može imati jedan irski terrier: lozu mu, kojoj rodoslovlje
počinje s drevnim irskim vučjakom, stvarahu i dotjerivahu ljudi
čitava dva ljudska pokoljenja — jedva nešto manje.
Tu je, prije svega, Terrence Veličanstveni, potomak — kako se
Van Horn sjećao — Miltona Droleena, odgojenog u Americi, a taj je
opet potjecao od Brede Muddler, kraljice grofovije Antrin; ta
kneginja psećeg roda — kao što je znano svakome tko je upoznat s
knjigom o porijeklu pasa — vuče lozu čak tamo od gotovo
legendarnog Spudsa, bez ikakve primjese od tamnosmeđih killeneya
i vališke, još i neopisane pasmine. A ne proteže li Bidden lozu sve
do Erine, majke i zvijezde svoga roda, preko mnogih potomaka
Brede Mixer, koja bijaše jedan od predaka Brede Muddler? A ne
može se iz toga kraljevskog rodoslovlja ispustiti ni kasnija
praroditeljka Moya Doolen.
Tako je Jerry upoznao sreću i zanos što voli i što je voljen, u
naručju svoga boga ljubavi, premda je malo što znao o pojmovima
kao što su »kraljević« ili »kraljevski sin«, znao je tek toliko da ti
nazivi pokazuju ljubav prema njemu, baš kao što Lerumieov piskavi
glomot nosi u sebi mržnju. Jednu je stvar znao Jerry — i ne znajući
56
da je zna — naime, da je u ovo nekoliko sati što je zajedno s
kapetanom, ovoga zavolio više nego što je volio Derbyja i Boba,
koji, izuzevši gospodina Haggina, bijahu jedini drugi bijeli bogovi
što ih je znao. On ne bijaše toga svjestan — naprosto je volio,
jednostavno činio kako mu srce kazuje, srce ili glava, ili pak koji
drugi organski ili anatomski dio njegov što stvara tajanstvenu,
ugodnu i nazasitnu glad, zvanu »ljubav«.
Kapetan se zaputi u kajitu. Pođe dolje i ne obzirući se na
Jerryja, koji mu je tiho za petama tapkao dok ne stigoše do
stepenica. Kapetan se nije obzirao na Jerryja, jer ga je napala
groznica što mu je tresla mesom i kosti mu ledila; činilo mu se da
mu glava strahovito otiče, a pred zamagljenim mu se pogledom sav
svijet postakljivao; korak mu bijaše nesiguran, teturao je poput
pijana čovjeka ili poput kakva starca. I Jerry je osjetio da s
kapetanom nešto nije kako valja.
U kapetanu se borilo bunilo, u kojem je buncao, i svijest, za
koje je šutio; pošto je dolje, u nakani da se zavuče pod pokrivače, i
silazio niza stepenice što bijahu nalik na ljestve, a Jerry je čežnjivo
čekao i svladavao se, u nadi da će kapetan, kad siđe, podići ruke i
skinuti ga sebi. No kapetanu bijaše i odveć zlo a da bi se sjetio da
Jerry postoji. Teturao je držeći široko raskriljene ruke, da ne padne, i
prelazio pod potpalubnog prostora, idući prema svojoj postelji u
maloj kabini.
Jerry zaista bijaše kraljevskoga roda: želio je da se oglasi kako
bi zamolio kapetana da ga skine i uzme sa sobom, no nije toga činio;
svladavao se i ne znajući zašto, osim ako nije nejasno osjećao da
mora prema kapetanu imati obzira, kao što ga valja imati prema
bogu, te da sada nije vrijeme da mu se nameće. Srce mu se kidalo od
čežnje, ali nije ni glasa pustio, već je i dalje samo čeznuo na rubu
brodskih stepenica osluškujući slabi odjek kapetanovih koraka.
No i strpljivost kraljeva i njihovih potomaka ima kraja, pa i
Jerry htjede prekinuti šutnju, pošto prođe četvrt sata. Otkako je
kapetan sišao, očito u velikoj nevolji, za Jerryja kao da je sunce
zašlo. Mogao je natjeravati divljega psa, no ništa ga nije onamo
privlačilo. I Lerumie prođe, a on ga i ne pogleda, premda je znao da
ga može otjerati s palube. Bezbrojni su mirisi s kopna dopirali u
njegove osjetljive nosnice, ali on nije ništa hajao. Čak ni velejedro
što se nad njim nadimalo i lepetalo dok je Arangi plovio u tišini, nije
moglo privući njegova podsmješljiva pogleda.
57
Kad je već osjetio neodoljivu potrebu da iznenada sjedne, da
podigne njušku uvis pa da glasom izrazi bol što mu srce kida —
upravo mu tada nešto na um pade. Ne bi se moglo objasniti kako mu
je ta misao na um pala, baš kao što čovjek ne može objasniti zašto
danas za ručkom izbire grašak, a odbacuje grah, dok je jučer
odabirao grah, a odbijao grašak. Isto se tako ne može objasniti zašto
neki sudac, sudeći kakva zločinca na osam godina tamnice umjesto
na pet ili na devet godina, jer mu je i taj broj na um dolazio — ne
može se objasniti zašto se baš odlučio za osam kao pravednu
zasluženu kaznu. Kad eto ni ljudi, koji su gotovo napol bogovi, ne
mogu doseći tajne u nastanku misli ni razloga izboru što se u
njihovoj svijesti pojavljuju kao misli, ne može se onda ni od običnog
psa očekivati da zna uzrok mislima što ga nagone na određeno
djelovanje s određenom svrhom.
Tako bijaše i s Jerryjem. Upravo kad je trebalo da počne
zavijati, osjeti kako je u samome središtu njegova brzog mišljenja i
rasuđivanja nastala sasvim druga misao, nametnula se u svoj svojoj
silini. Pođe za tom mišlju, pokori joj se, kao što se lutka pokorava
nitima koje je vuku, pa odmah otapka niz palubu, u potrazi za
kormilarom.
Imao je Borckmana za nešto moliti. I Borckman je dvonožni
bijeli bog, može ga lako snijeti niza strme ljestve, koje za njega,
Jerryja, bez tuđe pomoći, bijahu tabu — nešto čega se ne smije
taknuti, jer bi takav prekršaj donio propast. No Borckman je u
svome srcu imao malo ljubavi, malo razumijevanja. Uz to se nalazio
u poslu. Valjalo mu upravljati plovidbom Arangija, valjalo mu
nadzirati neprestano udešavanje jedara prema vjetru, izdavati
zapovijedi crnom kormilaru, nadzirati brodsku posadu, koja je prala
palubu i svjetlala mjedenu opremu; uza sve te poslove on je još i
potezao iz boce whiskyja što ju je ukrao kapetanu, a sakrio u
udubini između dviju vreća yama što bijahu privezane na palubi iza
krmenog jarbola.
Borckman je pošao da potegne novi gutljaj, pošto je crncu za
kolom kormila promuklim glasom zaprijetio da će vidjeti sve
zvijezde bude li i dalje loše kormilario — pošao je po gutljaj, kad se
Jerry pojavi pred njim i zakrči mu put ka željenom cilju. No nije mu
stao na put onako kao što bi se, na priliku, ispriječio Lerumieu: ne
bijaše iskešenih zubi ni nakostriješene dlake. Naprotiv, Jerry se
pretvorio u samu pomirljivost i molbu: blagost bila u njegovoj
58
molbi, sav se mekoćom prožeo taj stvor štono je lišen dara govora,
no ipak se jasno izražava mašući repom, uvijajući bokove, polažući
uške unatrag i upravljajući pogled svojih očiju što malne govore
svakome ljudskom biću koje osjeća i razumije.
No Borckman je pred sobom vidio samo dio životinjskog
svijeta, četveronožno stvorenje, koje on u svojoj bahatosti i
surovosti držaše surovijim od sebe. Čitava lijepa slika nježnoga
mladog psa što gori željom da nešto povjeri, što se sav pretvorio u
blagu molbu — sva ta lijepa slika bijaše zastrta Borckmanovu oku.
On je vidio samo četveronožnu životinju koju valja odgurnuti
ustranu, da bi on mogao produžiti svoje božansko dvonožno
kročenje put boce što bješe kadra mozak mu trovati i sanje mu
dočaravati da je knez, a ne jadni sebar, da je gospodar tvari, a ne
njezin rob.
I Jerryja odgurnu ustranu surovo i boso stopalo, surovo i
bezosjećajno u svome udarcu, kao što je ravnodušan morski val kad
udara o neosjetljivu stijenu što iz mora strši. Jerry se napol opruži po
klizavoj palubi, opet se osovi na noge i osta miran gledajući u toga
bijelog boga što tako viteški s njime postupa. Ta niskost i
nepravednost ne izazva u Jerryja režanja što prijeti odmazdom,
kakvo bi izazvala kad bi takvo što učinio Lerumie ili ma koji drugi
crnac. U njegovu mozgu ne bijaše ni pomisli da uzvrati milo za
drago. Ne bješe ono Lerumie, već viši bog, dvonožac, bijelac, kakav
je kapetan, gospodin Haggin i ostala dvojica viših bogova što ih
poznavaše. Samo ga je zaboljela ta uvreda, kao što zaboli svako
dijete kad ga smjeri udarac bezobzirne ili bezosjećajne majke.
A boli se pridružilo ogorčenje. Jasno je osjećao da se dvije
vrste surovosti nahode na svijetu: ima ljubazna surovost, iz ljubavi,
kao što je ona kad ga kapetan pograbi za vilice i potrese da mu sve
zubi škljocaju, pa ga odgurne, ali tako da se jasno vidi kako ga
poziva da se vrati, eda bi ga opet potresao. Takva je surovost
blaženstvo Jerryju. U njoj ima prisnog dodira s voljenim bogom,
koji tako izražava uzajamnu ljubav.
Borckmanova pak surovost bijaše drukčija. To je ona druga
vrsta surovosti u kojoj nema nježnog osjećaja ni topline ljubavi.
Jerry toga nije sasvim razumijevao, ali je osjećao razliku što ga
ispunjaše ogorčenjem na niski i nedostojni postupak, premda toga
nije djelom pokazivao. Stajao je tako pošto se podigao, te mirno, u
uzaludnu nastojanju da shvati, promatrao kormilara kako je grljak
59
boce naslonio na usne, a dno joj nebu okrenuo: guta tekućinu, grlo
mu se steže, klokot čuje. I dalje je pažljivo promatrao kormilara kad
se ovaj vratio i priprijetio crncu za kolom kormila kako će prebrojati
sve zvijezde i sva svjetila nebeska; crncu se usne razvukle u
smiješak oko zuba, smiješak isto onako ponizan i blag kao što je
ponizan i blag bio Jerry kad je svoju molbu izražavao.
Odlazeći od toga boga kao od boga kojega ne voli i ne
razumije, Jerry rastužen otkasa do stepenica što vode pod palubu, te
nasloni glavu na rub, čeznutljivo gledajući onamo gdje je prije vidio
kako se kapetan udaljio i nestao.
U svijesti mu kopkala i na djelo ga nagonila želja da bude
pokraj kapetana kojemu nije dobro i koji je u nevolji. Želio je
kapetana, morao biti s njime, ponajprije stoga što mu bijaše jasno da
ga voli, a drugo zato što je nekako neodređeno osjećao da bi mu
mogao biti od koristi. I žudeći za kapetanom, a onako bespomoćan i
neuk u poznavanju svijeta, poče cviljeti i skvičati na vrhu stepenica,
poče iskazivati bol svoga srca; bijaše tako čist i neposredan u svojoj
tuzi da ga nisu mogli odvratiti i na provalu bijesa natjerati ni crnci
što mu se smijahu i rugahu na palubi i u potpalubnom prostoru.
Od vrha stepenica do poda pod palubom bijaše tri metra manje
četvrt. Tek se prije nekoliko sati bio uspeo uza strme stepenice, no
znao je da ne može niz njih sići. Pa ipak se, naposljetku, i na to
usmjelio — tako ga je neodoljivo vuklo srce kapetanu, kojemu je
htio kud puklo da puklo; s druge pak strane, bilo mu jasno, da ne
može niz ljestve s glavom nizdo — ta noge mu i mišići nemaju o što
da se opru, kao što imahu pri usponu, tako te nije ni pokušao.
Umjesto toga on se zaleti i skoči. Bješe to divan, junački skok, na
koji ga je ljubav navela. Znao je da se time ogrešuje o nepovredivi
zakon da dira u tabu života, upravo kao što je znao da bi prekršio
tabu kad bi skočio u lagunu Meringe, kojom plivaju strašni
krokodili.
Velika je ljubav uvijek kadra da se izrazi u žrtvovanju. Samo je
iz ljubavi — i ni s kakva drugoga, sitnijeg razloga — Jerry bio kadar
da izvrši onaj skok.
Pao je i o pod udario bokom i glavom. Prvi mu udarac presiječe
dah, a ovaj ga drugi omami. I u svojoj nesvijesti, ležeći na boku i
trzajući se, grčevito je grabio nogama, kao da trči kapetanu.
Gledahu ga crnci te se smijahu, pa i kad je prestao drhtati i
nogama trzati, oni se sveudilj smijahu; rođeni u divljaštvu,
60
proživjevši cio život u divljini, a ne vidivši i ne znajući ništa drugo,
oni i u poimanju humora bijahu divlji. Pogled na omamljeno, a
možda i uginulo psetance bijaše za njih šaljiv događaj nad kojim se
mogahu kidati od smijeha.
Tek pošto prođe četvrta minuta, Jerryju se vrati svijest, te
mogaše nekako stati na noge; raširenih se šapa prilagodi ljuljanju
broda, dok mu je pred očima sve titralo. I u tome prvom prosjevu
svijesti bijaše misao da mora stići kapetanu.
A crnci? U svojoj tjeskobi, zabrinutosti i ljubavi nije se na njih
ni osvrtao. Kao da ih i nema. Nije se obazirao na hihot, cerenje i
ruganje crnih momaka štono bi, samo da slučajno nije pod
strahovitom zaštitom velikoga bijelog gospodara, uživajući ubili i
pojeli to psetance, koje će se, po vremenu, izvježbati i prometnuti u
opasna progonitelja crnaca.
I ne okrećući glave na njih, ni okom ne skrenuvši, aristokratski
im pokazujući kako za nj i ne postoje, otkaska dalje kroz potpalublje
i uđe u kabinu u kojoj je kapetan na svojoj postelji mahnito buncao.
Jerry, koji nije nikad imao malarije, nije znao što se zbiva, ali
mu se oko srca stegla teška bol zbog nevolje što je snašla kapetana.
Ovaj ga nije prepoznao; nije ga prepoznao čak ni onda kad je Jerry
skočio na postelju, prešao mu preko zadihanih grudi i s lica mu
olizavao jetki znoj ognjice. Umjesto da ga prepozna, kapetan je
mahnito oko sebe razmahnuo rukama te ga tako odgurnuo da je
žestoko udario o zid.
Ta surovost ne bješe surovost iz ljubavi. Nije to bila ni surovost
u kojoj ga je Brockman nogom odgurnuo. Bješe to dio kapetanove
nevolje. Nije Jerry na tu misao došao misaonim procesom, ali se —
a to je glavno — u svome postupku držao baš kao da je i razmišljao.
I eto, zbog siromaštva jednoga od najbogatijih jezika na svijetu,
može se zapravo reći samo toliko da je Jerry osjetio tu novu vrstu
surovosti.
Jerry sjede izvan domašaja ruke što je nemirno naokolo
udarala; želio je da se približi i da opet liže lice boga koji ga ne
poznaje, no koji ga — on to zna — veoma voli; sav je drhtao i
sudjelovao u kapetanovoj nevolji, trpio zajedno s njime.
— Eh, Clancey — buncaše kapetan. — Dobrano smo posla
danas preturili, nema od nas boljih kad valja raščistiti što vozači
svojim sudarima načine... Dizalicu broj tri, Clancey. Uvuci se pod
prednji kraj...
61
A kako su se mijenjala priviđenja u njegovu bunilu, tako je i on
drugo buncao:
— Pst! drago dijete, nemoj svome tatici govoriti kako da češlja
tvoju milu, zlatnu kosicu. Kao da ja ne znam! Sedam je već godina
češljam, bolje negoli tvoja majčica, da, dušice, bolje. Zlatnu sam
medalju dobio na utakmici u češljanju mile kose svojoj miloj
kćerkici... Slomila se! Dohvati kolo kormila tu na krmi! Na
podigače, prečke i prednje vršnjače! S punim jedrima uzvjetar!
Napuni dobro!... Krasna li broda! Klizi, leti kao vilinski čamac... Još
jedno podižem, dosta je, dabome. Blackey, platiš li da mi vidiš karte
koliko ja da vidim tvoje, i vidjet ćeš karte, svega mi...
I tako se nesuvislo preko kapetanovih usana sustizahu i
odjekivahu različite uspomene, dok mu se tijelo prevrtaše, a ruke
mlatarahu. Jerry se skupio uz kraj postelje, tužan i žalostan što mu
nije kadar pomoći. Sve što se zbivalo bijaše iznad njegove moći.
Ništa se bolje nije razumio u pokeru negoli u upravljanju
jedrenjakom, ništa nije znao o raščišćavanju poslije tramvajskih
sudara u New Yorku ni o češljanju zlatokose mile kćerkice u stanu u
Harlemu.
— Obje mrtve! — izusti kapetan kad mu se promijeni slika u
bunilu. Kaza to mirno, kao da kazuje koliko je sati, pa onda zajada:
— O lijepe, ubave pletenice zlaćane njezine kose!
Neko je vrijeme ležao ne mičući se i bolno jecao. Jerry uluči tu
prigodu. Uvuče se između ruke i kapetanova boka, priljubi se uza nj,
položi mu glavu na rame, hladnom svojom njuškom dodirnu mu
lice, pa oćutje kako se ruka oko njega ovija i kako ga kapetan steže
uza se. Ruka se previ u zglavku i poče ga zaštitnički milovati, a
topao dodir njegova baršunasta tijela unese promjenu u kapetanove
grozničave snove, jer sad kapetan poče mrmljati hladne i oštre
prijetnje:
— Neka se samo koji crnac usudi da krivo pogleda ovo štene...
62
OSMO POGLAVLJE
Poslije pola sata Van Horna obliše obilate i krupne kapi znoja:
bješe to znakom da je ognjica prešla svoj vrhunac i da malarija
jenjava. Osjetio je veliko olakšanje, te mu se s mozga digla i
posljednja magla bunila. No bio je veoma slab; pošto je odgurnuo
pokrivače i prepoznao Jerryja, zapade u dubok san što krijepi.
Probudio se istom poslije dva sata i pošao na palubu. Kad se
uspeo do pol stepenica, stavi Jerryja na palubu te se vrati u kabinu
po bočicu s kininom što je bijaše zaboravio. No nije se odmah vratio
Jerryju. Zapela mu za oči duga ladica pod Borckmanovom
posteljom. Nije bilo drvene ručice kojom se zatvarala; ladica bila
izvučena, te je nagnuto visjela, tako da nije mogla pasti na pod.
Stvar bijaše ozbiljna. Nema sumnje: da je u oluji minule noći ladica
pala na pod, ne bi više bilo ni Arangija niti ikoga od ono osamdeset
duša na njemu. Ladica bijaše puna raznovrsnih štapića dinamita,
kutija s kapsulama, zavoja fitilja, olovnih utega, željeznog oruđa i
mnogih kutija s mecima za pušku, samokres i pištolj. Kapetan je
sređivao različitu sadržinu u ladici, te je s pomoću duljeg zavrtnja i
odvijača opet pričvrstio ručicu.
Za to je vrijeme Jerry doživljavao novu, i to ne baš najugodniju
pustolovinu. Dok je čekao da se kapetan vrati, slučajno opazi divlje
pseto gdje drsko leži na palubi jedno četiri-pet koraka od svog loga
među sanducima. Jerry se odmah ukočio i počeo pužući šuljati.
Uspjeh se činio sigurnim, jer je divlje pseto imalo sklopljene oči:
zacijelo je kunjalo.
No u taj čas palubom naiđe kormilar što se s pramca važno
uputio u pohode boci, sakrivenoj između dviju vreća s yamovim
gomoljem, te veoma promuklim glasom viknu: »Jerry!« Kao
odgovor Jerry odmah položi unazad svoje uške lješnjakove boje i
poče mahati repom, ali nije pokazao da odustaje od svoje namjere: i
dalje je vrebao svoga neprijatelja. Kad ču kormilarov glas, divlji pas
brzo otvori oči prema Jerryju te umaknu u svoj log, gdje se odmah
okrenuo, promolio glavu, iskesio zube i zarežao pobjedonosno i
prkosno.
Kako su mu se zbog kormilarove nepažljivosti pokvarili računi
s obzirom na plijen, Jerry otkaska natrag, na vrh stepenica, da čeka
63
kapetana. No u Borckmanov se mozak, zamagljen od mnogih
gutljaja, usjekla ona jedna i jadna misao, kako to već biva u
pijanaca. Dvaput je zapovjedničkim glasom pozvao Jerryja k sebi, i
dvaput je Jerry, krotko i pristojno položivši uške i zamahnuvši
repom, dobroćudno pokazao kako mu ne želi prići, te je odmah
zatim naslonio glavu na rub stepenica čeznutljivo gledajući prema
kabini, za kapetanom.
Borckamn se prisjeti svoje prvobitne namisli te nastavi svoj
pohod boci, kojoj je dno poduže držao nebu izdignuto. No ne
zaboravi ni druge svoje nakane, ma koliko bijaše jadna. Pošto se
neko vrijeme njihao i nešto u sebi mrmljao, praveći se, premda ništa
nije vidio, kao da proučava vijugasti svježi lahor što nadimaše jedra
na Arangiju i naginjaše palubu, te pošto je glupo pokušao da pred
crncem za kolom kormila prikaže kako mu je u pijanim,
zamagljenim očima orlovska oštrina i budnost — odgega sredinom
broda prema Jerryju.
Od Borckmanova dolaska Jerry najprije osjeti nemilosrdan i
bolan zahvat u bok i slabinu da se od bola zakovitlao i zaskvičao.
Zatim ga kormilar, koji je vidio kako se kapetan sa štenetom šali,
pograbi za njušku i prodrma da su mu svi zubi zaškljocali; Jerry
oćutje da je ta trešnja sasvim različita od kapetanove, pune ljubavi.
Tresla mu se i glava i tijelo, zubi zazvocali, a onda ga kormilarova
ruka, surovo da ne može surovije, odgurnula daleko niz klisku,
nagnutu palubu.
No Jerry bijaše viteškog vladanja. Bješe on utjelovljena
uljudnost prema sebi ravnima i višima. A ni prema nižem, kakav je
divlji pas, nikad nije suviše pokazivao svoju nadmoć — nikad nije
išao daleko. I kad je vrebao i napadao na divljeg psa, bijaše u tome
više buke i poigravanja negoli kočoperenja jačega. No s višim, s
dvonogim bijelim bogom, kao što je Borckman, trebalo je više
suzdržljivosti, valjalo se sustezati, suzbijati praiskonske nagone.
Nije s kormilarom htio igre koju je tako zanosno prihvaćao od
kapetana; nije je htio, jer prema kormilaru nije osjećao slične
sklonosti, premda i ovaj bijaše dvonogi bijeli bog.
Pa ipak Jerry bijaše pristojan, bijaše sama pristojnost. Vratio se
i preko volje jurnuo, slabo oponašajući zalet kakvim bi se od sveg
srca zaletio igrajući se s kapetanom. Jerry je zapravo glumio,
nastojao da čini nešto čemu ga srce ne vuče, da radi protiv volje.
Pretvarao se da je u igri, pokušavao i da tobože reži, ali zaludu —
64
igra ne bijaše naravna.
Dobroćudno je i prijateljski mahao repom i režao bijesnim a
prijateljskim glasom; no oštrovidnošću pijanca kormilar razabra
razliku; u njemu se, iako neodređeno, stvori osjećaj da je tu nešto
drukčije, neka gluma, pretvaranje. Da, Jerry se pretvarao — ali iz
obazrivosti. Brockman je u svome pijanstvu razabirao pretvaranje,
no nije bio kadar da vidi i razlog, naime dobru namjeru. I onog se
časa prometnuo u neprijatelja. Smećući s uma da je i sam samo
životinja, mišljaše da ono s čime se želi poigrati srdačno i drugarski,
kao što se kapetan igrao, nije ništa više doli životinja.
Krvava borba bijaše neizbježna — i to ne najprije s Jerryjeve
strane, nego s Borckmanove. Borckaman je, kao zvijer, u svome
praiskonskom životinjskom nagonu osjećao potrebu da pokaže svoju
nadmoć nad tom četveronožnom životinjom. Jerry je oćutio kako ga
je kormilar još snažnije i surovije zgrabio za njušku i čeljust, te ga
još jače i okrutnije odbacio dalje niz palubu, koja se od jačeg neleta
vjetra još više nagela, tako da bijaše strm i klizav brijeg.
Vratio se, bijesno grebući pandžama uz nagnutu palubu, na
kojoj mu bijaše malo uporišta; vratio se, ali mu ovaj put više nije
trebalo da neuvjerljivo hini bijes: sad je prvi put buktio pravim
bijesom. No nije toga znao. Ako je uopće što bilo u njegovoj
svijesti, bio je to dojam da nastavlja igru što ju je igrao s kapetanom.
Sve u svemu, igra ga počela zanimati, premda je to zanimanje bilo
sasvim drugo negoli u igri s kapetanom.
Sada su mu se zubi brže pokazali, s jasnijom nakanom da
zgrabe ruku što ga hvata za vilicu — ali je promašio, a ruka ga je još
čvršće pograbila i niz klisku ga palubu odbacila dalje negoli prije.
Dok se uspinjao uz kosinu, kiptio je bijesom, premda toga nije bio
svjestan. No kormilar, kao čovjek, ma i pijan, osjeti promjenu u
Jerryjevu nasrtanju, prije nego što je Jerry i pomislio da se u njem
zbila promjena. I nije Borckman samo osjetio tu promjenu: ona ga
potaknu da se vrati u iskonsku skotsku ćud, u borbu, da svlada to
štene, kao što se primitivnom čovjeku, iz drugih pobuda, valjalo
boriti s prvim vučićima ugrabljenim iz vučje jame u stijenama.
Jerryjeva je loza zaista sezala donde unazad. Davni mu preci
bijahu irski vučjaci, a tim vučjacima preci bijahu vuci. Jerryjevo se
režanje promijenilo u glasu. Nezaboravljena i neizbrisiva prošlost
potresla mu glasnicama. Zubi sijevnuli bijesnom nakanom da
zagrizu u ruku što mogu dublje u svojoj jarosti. A Jerry sad bijaše
65
sasvim zapao u jarost. I on se vratio u mračnu i divlju prošlost, u
okrutnost davnih, ranih dana svijeta, brzo se u nju vratio, gotovo
brzo kao i Borckman. Sad su mu zubi zahvatili, zderali meku i
osjetljivu kožu i meso s čitave unutrašnje strane između prvoga i
drugog zglavka na Borckmanovoj desnoj ruci. Jerryjevi su zubi boli
kao igle, pa ga je Borckman pograbio za vilicu i tako odbacio, te bi
Jerry udario o nisku ogradu na Arangiju da se nije nekako zadržao
grebući noktima po palubi.
Pošto je popravio ladicu pod Borckmanovom posteljom i sredio
eksploziv, Van Horn se uspeo uza stepenice; vidio je borbu, zastao i
počeo mirno promatrati.
No promatraše u razmaku od milijun godina, gledaše dva
podivljala stvora što su se oslobodili jarma tolikih pokoljenja i
vratili se u tamu divljaštva i neobuzdanosti što vladaše prije nego što
je prva luča razuma izmijenila odnose takva života i ublažila ih
obazrivošću i snošljivošću. Naslijeđeni nagoni što su se pokrenuli u
stanicama Borckmanova mozga, oživjeli su i u Jerryjevu
mozgovnom staničju. Obojica se bijahu vratila u mračnu davninu.
Sva nastojanja i tekovine deset tisuća pokoljenja odjednom
potonuše: borba između Jerryja i kormilara bijaše ravna klanju vuka
i pećinskog čovjeka. Ni jedan ni drugi nisu vidjeli Van Horna, koji
bijaše u otvoru stepeništa, dok su mu oči bile u visini palube.
Za Jerryja sada Borckman bijaše bog upravo koliko i on sam
bijaše irski terrijer s mekom bundom. Obojica su učas zaboravili sve
ono što je milijun godina utisnuo u njihovo nasljedstvo, utisnuo tako
slabo i nejasno da se nije mogao istrti ono što je bilo prije toga
milijuna godina. Jerry nije vidio pijanstva, ali je osjećao nepravdu;
zbog nje je i uskiptio bijesom. Borckman nespretno dočeka novi
Jerryjev nasrtaj i promaši; prije nego što je uspio da odbaci štene niz
palubu, obje mu se ruke, jedna za drugom, brzo pokriše
brazgotinama.
A Jerry se i opet vraćao. Poput svake zvijeri što se glasi u
prašumi, i on je škamutanjem pokazivao svoj bijes, ali nije cvilio
niti se uvijao ili puzao pred udarcima. Nasrtao je ravno naprijed i
nastojao ne da umakne udarcu, nego da ga svojim zubima dočeka.
Posljednji ga je put Borckman tako žestoko odbacio da je bokom
bolno udario o ogradu, a Van Horn zaviknuo:
— Dosta je, Borckmane! Pustite štene na miru! Kormilar se
okrenu, prenut od iznenađenja što ga je netko promatrao. Oštre,
66
zapovjedničke riječi kapetanove bijahu zov preko milijun godina.
Borckamanovim licem, što se od bijesa iskrivilo, sad prijeđe
smiješan osmijeh pokunjenosti, te on ne uzmože drugo doli da
procijedi:
— Malo smo se igrali.
Tek što to izreče, Jerry stiže do njega, poskoči uvis i zari zube
u ruku što se bijaše na nj podigla.
Borckman učas zapadne u ludilo i vrati se opet milijun godina
unazad. Pokušao je Jerryja smjeriti nogom, ali je zauzvrat sam dobio
po gležnju. Od razjarenosti i od boli protisnu nešto nerazumljivo
kroza zube te se sagnu i žestoko udari Jerryja po glavi i po vratu.
Kako je upravo bio zaskočio kad ga je zahvatio udarac, Jerry se
prevrnuo u skoku i pao leđima na palubu. Čim se opet osovio i
mogao jurnuti, ponovno pođe u napadaj, ali ga zadrža kapetanov
glas:
— Jerry! Stani! Hodi ovamo!
Jerry posluša, no s teškom mukom; dlaka mu se na šiji
kostriješila, a usne trzale otkrivajući zube, dok je prolazio ispred
kormilara. Prvi put se začu cvil u njegovu grlu; ali to ne bijaše skvik
od straha ili boli, već od bijesa i želje da nastavi borbu, želje što ju
je sad, na kapetanovu zapovijed, morao obuzdati.
Kapetan iziđe na palubu te ga podiže i poče tapšati i umirivati,
dok je kormilaru kazivao:
— Stid vas bilo, Borckmane. Trebalo bi vas za to ustrijeliti ili
vam glavu razbiti. Zar na štene, malo štene što se jedva od sise
odbilo. Najradije bih vam sam dao za to. Kako vam je samo na um
palo! Dići ruku na štene, na malo štene što još siše! Neka su vam
ruke izgrebane. Da još dođe trovanje krvi! Još ste i pijani. Siđite pa
lezite. Ne izlazite na palubu dok se ne otrijeznite. Jeste li razumjeli?
A Jerry, putnik iz daleka, preko života i preko povijesti sveg
života što sačinjava svijet, nastojaše da izbaci kal što se od iskona u
njemu slegao, da svlada praiskonski bijes u sebi, da ga ubuzda pod
utjecajem ljubavi što je ušla u njegov život i u posljednje vrijeme
postala potkom i osnovom svega žitka njegova; nastojaše da zatomi
to praiskonsko u sebi što mu potmulim bijesom u grlu tutnji poput
grmljavine koja jenjava, a odjek joj se još čuje; širokim je putovima,
što ih pozna toplina osjećaja, oćutio uzvišenost i pravednost u svoga
kapetana. Kapetan je zaista bog koji čini kako valja, koji je
pravedan, koji štiti i koji zapovijeda onome drugom, nižem bogu što
67
se odšunjao ispred njegova gnjeva.
68
DEVETO POGLAVLJE
Jerry i kapetan provedoše zajedno dugu, poslijepodnevnu
stražu; kapetan se često zasmijavao i uzvikivao: »Dobijesa, Jerry,
vjeruj mi, valjan si ti borac, pas od oka«, ili pak »Valjano si ti štene,
pravi lav. Kladim se da ti ne bi ni lav doskočio.«
Premda nije razumio ni jedne od tih riječi osim svog imena,
Jerry je ipak znao da su ti zvuci puni hvale i topline ljubavi. A kad
bi se kapetan sagnuo da ga podraga po uškama, ili kad bi primio
rumeni cjelov na ispružene prste, ili pak kad bi ga podigao u
naručje, Jerryju bi srce htjelo da prepukne od sreće. Ta može li
ijedan stvor doživjeti veće blaženstvo nego da ga voli jedan bog?
Baš takvo bješe Jerryjevo blaženstvo. Tu je bog, opipljiv, stvaran,
trodimenzionalan bog što vlada svojim svijetom hodeći naokolo na
svoje dvije gole i bose noge, s pregačom oko bedara — bog koji ga
voli sa žuborom u grlu i na usnama i sa dvije širom raskriljene ruke
što ga grle.
U četiri sata, odmjerivši vrijeme pogledom na popodnevno
sunce i procijenivši brzinu Arangija prema blizini otoka Su'u, Van
Horn siđe pod palubu te grubim drmanjem probudi kormilara. Dok
se njih dvojica nisu vratila, Jerry je sam vladao palubom. No da
samo nije bilo bijelih bogova što se imahu za koji časak vratiti, ne bi
Jerry dugo gospodario palubom: sa svakom se miljom, što
smanjivaše udaljenost između crnaca povratnika i otoka Malaite,
mijenjalo njihovo vladanje i postajalo drskije. Kako se bližila
njihova stara nezavisnost, tako su bivali preuzetniji, a kao mjerilo u
vladanju mnogih mogaše poslužiti Lerumie, komu je od pomisli na
slasne zalogaje upravo slina išla na usta: ovaj Jerryja promatraše i
kao dobar zalogaj i kao predmet svoje osvete, jer to njemu bješe
jedno te isto.
Svježi je povjetarac napinjao jedra, te se Arangi brzo primicao
kopnu. Jerry je gledao kroz bodljikavu žicu, dok je kapetan stajao
uza nj i izdavao zapovijedi Borckmanu i crnom kormilaru. Gomila
naslaganih drvenih sanduka bijaše sad razvezana, te su ih crnci
počeli otvarati i zatvarati. Osobito uživahu u zvoncima: na svakom
sanduku bijaše zvonce, što bi zazvonilo kad god bi se poklopac
podigao. Poput djece radovahu se toj igrački, te bi svakog časa
69
poneki išao da otklopi svoj sanduk i da čuje zvonce.
U Su'u valjalo je iskrcati petnaest momaka. Ovi su divlje
mahali rukama i vikali kad su počeli razaznavati svoju postojbinu;
pokazivali su mnoštvo pojedinosti na obali što su je ugledali, na
obali jedinog mjesta što su ga poznavali na zemlji do prije tri
godine, to jest prije onog dana kad su ih njihovi očevi, stričevi i
poglavice prodali u ropstvo.
Kroz uzak tjesnac, ni stotinu metara širok, ulazilo se u malen
zaljev. Obala bijaše obrasla mangrovim drvećem i bujnim, tropskim
raslinjem. Nije bilo traga ni kućama ni ljudima, premda je Van
Horn, promatrajući gustu prašumu pred sobom, dobro znao da
dvadeseci, a možda i stotine pari ljudskih očiju u nj gledaju.
— Onjuši ih, Jerry, onjuši — potaknu ga kapetan.
A Jerryju se dlaka nakostriješila kad je zalajao na zid
mangrova, jer mu je njegovo oštro čulo mirisa otkrivalo da su ondje
crnci što vrebaju.
— Da mi je njegovo čulo mirisa — kaza kapetan kormilaru —
ne bih se nikada morao za glavu bojati.
No Borckman ne odgovori, već zlovoljno nastavi svoj posao.
U zaljevu bijaše malo vjetra, pa je Arangi slabo odmicao;
oboriše sidro na nekih pedeset metara dubine. Strmina obale u
zaljevu bijaše takva da je Arangi i na toj dubini bio krmom jedva
tridesetak metara udaljen od mangrova.
Van Horn je neprestano zbrinuto poglédao na drvećem obraslu
obalu. Su'u naime bijaše na zlu glasu. Otkad su, prije petnaest
godina, urođenici zarobili škunu26 Fair Hathaway, što je novačila
radnike za plantaže na Queenslandu, i pobili svu posadu, nijedan se
brod, izuzevši Arangi ne usuđuje uploviti u zaljev Su'u. Većina je
bijelaca osuđivala Van Horna što se tako bezobzirno izvrgava
pogibelji.
Daleko u gorama što se izvijahu više tisuća stopa do oblaka što
ih goni pasatni vjetar, dizao se dim s mnogih vatara: bješe to znak
kojim objavljivahu da je brod stigao. I u blizini i u daljini znalo se
da je Arangi doplovio; a ipak se iz guštika, u takvoj blizini, čulo
samo kriještanje papiga i cvrkut kakadukalica.
Čamac za lov na kitove, sa šest momaka od brodske posade,
26
Škuna, jedrenjak sa dva jarbola, bez križeva (ili, na Sredozemnome moru, s
križevima na prvenom jarbolu). — Prev.
70
privukoše uz bok brodu, te se petnaest ljudi, što su išli u Su'u,
ukrcaše sa svojim sanducima. Pod platnom duž sjedala u čamcu,
veslačima na dohvat ruke, bijaše položeno pet pušaka proizvodnje
Lee-Enfield. Na palubi je jedan momak od posade s puškom u ruci
stražario kraj ostalog oružja. Borckman je iznio svoju vlastitu pušku,
da mu bude odmah na dohvatu. I Van Horn imaše svoju pri ruci, na
zadnjem kraju čamca, gdje je i sam stajao pokraj Tambija, koji
upravljaše dugim rudom kormila. Jerry preko ograde potiho zacvilje
za kapetanom, a ovaj popusti te ga uze u čamac.
Pogibao je prijetila baš na čamcu, jer je, u onoj prilici, bilo
veoma malo vjerojatnosti da bi se pobunili crnci povratnici na
Arangiji. Kako pripadahu plemenima Somo, No-ola, Langa-Langa i
dalekome Malu, opravdano strahovahu da ne izgube zaštite svojih
bijelih gospodara, da ih ne pojede pleme Su'u, baš kao što bi se i
ljudi ovog plemena bojali da ih ne pojedu pripadnici onih plemena.
Opasnost bijaše to veća što se čamac otisnuo sam, ne imajući
uza se zaštitnog čamca. Veći brodovi za novačenje crnačke radne
snage imahu ustaljen običaj da šalju dva čamca kad u kakvu poslu
valja ići na obalu. Dok bi jedan pristao, drugi bi se držao nešto
podalje, da svojima iz prvog čamca, što su izišli na obalu, osigura
ukrcavanje dođe li do neprilika. Arangi bijaše premalen da ima
čamac na palubi, a dva opet ne mogaše vući za krmom. Tako je Van
Horn, koji bijaše najsmioniji među onima što su novačili crnačku
radnu snagu, ostao bez najvažnijeg osiguranja.
Tambi je prema tihim kapetanovim zapovijedima kormilario
držeći smjer uporedo s obalom. Gdje je prestajalo drveće mangrova
i gdje se utapkana staza spuštala prema vodi, Van Horn dade
veslačima znak da čamac zaokrenu i da podignu vesla. Iz ševarja se
na tome mjestu uzdizahu visoke palme i izraslo, razgranalo drveće;
puteljak bijaše poput tunela što vodi u gusti, zeleni zid tropskoga
raslinstva.
Gledajući na obalu ne bi li ondje opazio kakav znak života,
Van Horn zapali cigaru pa jednom rukom posegnu za pojas svoje
kratke pregače, da se uvjeri je li na mjestu fišek dinamita što ga je
stegao između pregače i svoje kože. Cigaru je zapalio zato da bi na
njoj, bude li potrebe, užgao stijenj na dinamitu. A stijenj bijaše na
kraju razrezan da se mogla smjestiti glavica žigice, a tako kratak da
je, dodirneš li upaljenom cigarom žigicu, trebalo svega tri sekunde
do eksplozije. Valjalo je dakle da Van Horn, ukaže li se potreba,
71
bude brz i hladnokrvan. U tri je sekunde morao upaliti stijenj,
nanišaniti i dinamit baciti na cilj. Ipak mišljaše da mu neće biti
potrebe za njim posezati, ali ga iz opreza držaše u pripravnosti.
Prođe pet minuta, a na obali, kao i prije, duboka tišina. Jerry
onjuši kapetanu gole noge, kao da ga želi uvjeriti kako je uza nj ma
što prijetilo iz one neprijateljske tišine na obali; zatim se uspravi,
položi prednje šape na rub čamca, te nastavi da živahno i čujno
njuška i da muklo reži, dok mu se dlaka na šiji kostriješila.
— Ondje su, ondje, dabome — pritvrdi mu kapetan, a Jerry ga
postrance pogleda svojim nasmijanim očima, zamahnu repom i brzo,
odajući ljubav, položi uške uz glavu, pa opet podiže njušku prema
obali i nastavi da čita vijesti iz ševarja što mu ih donošahu laki
valovi zagušljivoga i gotovo nepomičnog zraka.
— Hej! — odjednom povika Van Horn. — Deder, momče,
ispruži tu svoju glavu!
Kao da se promijenio prizor na pozornici, odjednom oživje sav
ševar što naizgled bijaše pust. Dok bi dlanom o dlan pojavi se
stotinjak svim golih divljaka. Izvirahu odasvud iz šikare. Svi bijahu
naoružani, jedni Sniderovim puškama i starim konjaničkim
samokresima, drugi lukovima i strijelama, dugim kopljima,
topuzima i ubojnim sjekirama. Jedan između njih u skoku iziđe na
suncem obasjanu čistinu gdje se staza k vodi spuštala. Ne imaše na
sebi ništa doli ukrasa, bješe nag kao Adam prije sagrešenja. Jedno
jedino bijelo pero stršilo mu iz kovrčave i sjajne crne kose. Preko
lica mu se protezala pet palaca duga izglačana igla od bijele
okamenjene školjke, zašiljenih krajeva, provučena kroz prijebojak
između nosnica. O vratu imaše ogrlicu od kljova divljeg vepra,
bijelih poput slonovače, a nanizanih na uzicu od vlakanaca
kokosova oraha. Nogu mu ispod koljena krasila podvezica od bijelih
kućica puža kauri. Ognjenocrven cvijet zataknuo za jedno uho, a
kroz rupu na resici drugog mu uha bio provučen svinjski rep, tako
svjež da je još krvario.
Kad je taj melanezijski gizdelin iskočio na sunce, odmah je
Sniderovu pušku, koja mu bijaše u rukama, prislonio uz bok, a
široka usta cijevi uperio ravno u Van Horna. Ni ovaj međutim ne
bijaše sporiji. S istom je brzinom i on pograbio svoju pušku i
nanišanio naslonivši je na kuk. Tako stajahu licem u lice, držeći
smrt u vršcima svojih prstiju, na dvanaestak metara odstojanja.
Ponor od milijun godina što odvaja barbarstvo od civilizacije zjapio
72
je među njima na toj maloj udaljenosti od četrdeset stopa.
Modernom je, civiliziranom čovjeku najteže zaboraviti svoje stare
sklonosti, a najlakše mu je od svega zaboraviti svoju suvremenu
uljuđenost i povratiti se kroza sva stoljeća unazad, u doba kad je još
urlikao. Jedna laž što je prešla preko usana, udarac u lice, kaplja
ljubavne sumnje na srce — može u tren oka preobratiti filozofa
dvadesetoga vijeka u majmunu sličnu zvijer što se bije u prsa, kesi
zube i krvavo očima koluta.
Tako bijaše i sa Van Hornom, no uvijek različito. On istodobno
bješe sav suvremen i ujedno sav na rubu primitivnosti, kadar i
spreman da se bori zubima i noktima, a željan da ostane suvremen,
sve dok može gospodariti svojom voljom i proučavati taj lik pred
sobom, gledati toga divljaka što mu poput ebanovine crna koža
odskače od bjeline nakita.
Tišina potraja deset mučnih sekunda. Čak je i Jerry, ne znajući
zašto, zatomio režanje u svome grlu. Stotinjak divljaka ljudoždera,
na onom okrajku mrčave, petnaest crnaca što se vraćaju u Su'u, u
čamcu, sedam crnaca od posade, i jedan jedini bijelac, s cigarom u
ustima, s puškom uz bok i s nakostriješenim irskim terrierom kraj
svojih golih nogu, stajahu u svečanoj tišini tih deset sekunda, a nitko
među njima nije znao ni slutio kakav će biti posljedak.
Jedan između momaka povratnika, na pramcu čamca, pokaza
znak mira okrećući naprijed dlan, bez oružja, i poče nešto cvrkutati
nepoznatim narječjem plemena Su'u. Van Horn čekaše ne spuštajući
puške. Gizdelin spusti svoju sniderku, te svi što sudjelovahu u tom
prizoru opet odahnuše.
— Ja dobar momak, napol kao ptica, napol kao duh — propišta
gizdelin.
— Bukvan si ti — oštro će mu Van Horn spuštajući pušku na
krmu čamca i dajući veslačima i kormilaru znak da okrenu čamac,
dok je i dalje pušio svoju cigaru tako bezbrižno i nehajno kao da se
časak prije nije radilo o životu i smrti.
— Ma čuješ li! — nastavi kapetan izvrsno pokazujući ljutitost.
— Kako ti na um pada da na me pušku uperiš? Neću te ja kai-kai
(pojesti). Da ja tebe kai-kai želudac bi mi se prevrnuo. Da ti mene
kai-kai, drob bi te bolio. Zacijelo ne želiš kai-kai svoje srodnike iz
Su'u? Oni su ti što i braća. Prije mnogo vremena, prije tri monsuna,
govorio sam ti istinu. Kazao sam da će se momci za tri monsuna
vratiti. I eto, tri su monsuna prošla, a momci, koji su otišli sa mnom,
73
sad se vraćaju.
Za to se vrijeme čamac okrenuo, tako da je krma došla gdje
bijaše pramac. I Van Horn se polako okretao kako se obrtao čamac,
tako da je neprestano bio licem okrenut prema ljudožderskom
gizdelinu što bijaše naoružan Sniderovom puškom. Na drugi
kapetanov znak veslači zaveslaše krmom, tako da čamac krmom
pristade uz čvrsto tlo one staze. Svaki je veslač, držeći veslo u
pripravnosti za slučaj napadaja, kriomice pipao pod platnom, da se
točno uvjeri gdje mu je skrivena Lee-Enfieldova puška.
— Mogu li se vaši iskrcati? — upita Van Horn gizdelina.
Divljak potvrdi znakom što je u običaju na Salamunskom
otočju: napol zatvori oči i nekako čudno i oholo podiže glavu.
— Nećete kai-kai momke što se iskrcaju i među vas dođu?
— Ne bojte se — uzvrati gizdelin. — Ako su naši, iz plemena
Su'u, sve u redu. Nisu li naši, bit će svašta. Ishikola, crni gospodar
ovoga kraja, kaže da pripaziš. Mnogo opakih momaka ima u šikari.
Veli, neka veliki bijeli gospodar ne izlazi; neka veliki bijeli
gospodar ostane na svome brodu.
Van Horn nehajno kimnu glavom, kao da obavijest za nj nije
od važnosti, premda je znao da mu ovaj put pleme Su'u neće dati
novih radnika. Poče jednoga po jednog puštati povratnike na krmu
pa na obalu, dok su ostali morali biti na svome mjestu. To bješe
taktika na Salamunskom otočju. Stiska je uvijek pogibeljna. Nikad
ne smiješ pustiti da se crnci nagomilaju. I Van Horn, pušeći svoju
cigaru dostojanstveno nebrižan, pričinjao se ravnodušan, ali je
zapravo promatrao svakoga momka što se kretao prema krmi, sa
svojim sandukom na ramenu, da iziđe na obalu. Jedan po jedan
iščezavahu onom stazom, onim tunelom što vodi kroz gusto
zelenilo. Kad se i posljednji iskrcao, kapetan naredi da čamac krene
prema brodu.
— Ovaj put nam se izjalovio posao — kaza Borckmanu. —
Ujutro ćemo dignuti sidro i krenuti.
U brzome se tropskom sutonu dan pretopi u noć. Na nebu
zasjaše sve zvijezde. Ni najmanjeg daška vjetra ne bijaše nad
vodom, sparina obojici ljudi tjerala krupne kapi znoja po licu i tijelu.
Mlitavo povečeraše na palubi, neprestano rukom otirući znoj s očiju.
— Što li čovjeka tjera da dođe na Salamunsko otočje, u taj
pakao! — tužio se kormilar.
— I da ostane — nadoveza kapetan.
74
— Groznica me i odveć rastočila — gunđao kormilar; — umro
bih da odem. Prije dvije godine, ako se sjećate, pokušao sam otići.
Hladno vam vrijeme pogotovu izaziva groznicu. U Sydneyju padoh
u postelju. Morali su me kolima prevesti u bolnicu. No bivalo sve
gore i gore. Liječnici mi rekoše kako mi nije spasa ne vratim li se
onamo gdje sam groznicu i dobio. Vratim li se, moći ću dugo
poživjeti; ostanem li u Sydneyju, brzo je sa mnom gotovo. Drugim
me kolima odvezoše na brod. To je eto sve što za svog dopusta
vidjeh od Australije. Nemam volje da ostanem na Salamunskom
otočju. To je pravi pakao. Ali moram: ili ostati, ili crknuti.
I uzimajući onako od oka, umota dva grama kinina u cigaretni
papir, načas kiselo pogleda u zavitak pa ga na dušak proguta. To
podsjeti Van Horna, te i on posegnu za bočicom i uze podjednaku
količinu.
— Neće biti zgoreg da stavimo platno kao zaklon — predloži
kapetan.
Borckman naredi nekolicini momaka od posade da duž broda
razapnu tanku okatranjenu jedretinu kao zavjesu prema obali. Bješe
to mjera smotrenosti: da ne zaluta koje zrno iz šipražja, iz mangrova
što bijahu na svega tridesetak metara od Arangija.
Van Horn posla Tambija pod palubu, po mali gramofon; poče
okretati dvanaestak izgrebenih, kreštavih ploča što su već tisuću
puta bile pod iglom. Uto mu na um pade djevojka, pa naredi da je
izvedu iz tamne rupe u prostoru za teret, da čuje glazbu. Ona se
odazva drhteći od straha: bojala se jadnica, da joj je sada kucnula
posljednja. Nijemo gledaše u velikoga bijelog gospodara očima
razrogačenim od straha; i pošto joj je kazao da sjedne, još dugo
drhtaše cijelim tijelom. Gramofon nije za nju ništa značio. Ona je
znala samo za strah — strah od toga strašnoga bijelog čovjeka štono,
znala je to pouzdano, bješe određen da je pojede.
Jerry se za trenutak izvuče ispod kapetanove ruke koja ga
milovaše, i priđe djevojci da je onjuši. Smatraše to svojom
dužnošću. Valjalo mu da je još jednom razazna. Ma što se dogodilo,
prošlo ne znam koliko mjeseci ili godina, on će je uvijek prepoznati.
Zatim se vrati slobodnoj ruci kapetanovoj, koja ga nastavi da ga
miluje, dok je druga držala cigaru što ju je kapetan pušio.
Omara gušila, bivala sve teža. Zrak bijaše nepodnošljiv zbog
vlažna, gadna zadaha od para što se dizahu s močalina u guštiku
mangrova. Kreštavi zvuci sjetiše Borckmana na luke i gradove
75
staroga svijeta; ležeći potrbuške na vrućim trenicama palube,
udaraše takt golim nožnim prstima te duboko iz grla istiskivaše
kletve mrmljajući ih u beskonačnom monologu. No Van Horn je, s
Jerryjem, što mu dahtaše pod rukom, i dalje mirno i filozofski pušio
paleći novu cigaru kad je prva dogorjela.
Kapetan se naglo prenu, kad prvi na brodu začu slabo
zapljuskivanje vesala po vodi. Zapravo je Van Horn osluhnuo kad
ga je upozorio Jerry, koji je, s nakostriješenom dlakom na šiji,
potiho zarežao. Potegavši fišek dinamita iza pasa svoje pregače i
pogledavši na cigaru, da se uvjeri gori li, Van Horn brzo i mirno
ustade pa se isto tako brzo i mirno prikuči ogradi.
— Tko to ide? — zazva u mrak.
— Ja sam, Ishikola — dođe odgovor u drhtavu i pištavu
staračkom glasu.
Prije negoli je opet što kazao, Van Horn otkopča svoj
automatski revolver i napol ga izvuče iz kožnog toka te ga zajedno s
ovim povuče s boka naprijed, na slabinu, da mu bolje bude pri ruci.
— Koliko momaka imaš uza se! — upitat će ga kapetan.
— Jednog momka i deset dječaka u svemu — ču se starački
glas.
— Onda priđi! — doviknu kapetan.
Ne okrećući glave, a i nesvjesno se desnicom mašiv za kundak
samokresa, Van Horn zapovjedi:
— Tambi, svjetiljku, ne ovamo, nego prema krmi, i oštro gledaj
svojim očima.
Tambi posluša, postavi svjetiljku dvadesetak koraka dalje od
kapetana. Tako Van Horn bijaše u prednosti pred ljudima što se u
čamcu približavahu, jer će svjetiljka, obješena kroz bodljikavu žicu
dobrano nisko preko ograde, osvjetljivati one u čamcu, dok će
kapetan ostati u polutami sjene.
— Washee-washee! — odlučno ih potaknu Van Horn, dok se
došljaci u nevidljivu čamcu sveudilj skanjivahu.
Opet se začu udaranje vesala, a onda se u osvijetljenom krugu
pojavi visoki, crni pramac ratnog čamca, savijen poput gondole, a
ukrašen umetnutim sedefom što se svjetlucao kao srebro; zatim se
pojavi dugi, uski trup čamca, koji ne imaše rašalja za vesla; potom
sjajne oči i sjajna crna tijela sasvim golih crnaca što klečahu na dnu
čamca i veslahu; za njima Ishikola, stari poglavica, koji nije veslao,
nego je čučao u sredini čamca i u krezubim ustima držao
76
neupaljenu, praznu glinenu lulu što mu je visjela na kratku kamišu;
Najposlije se, na krmi, kao kormilar, mogao vidjeti onaj gizdelin u
svoj crnoći svoje golotinje i bjelini svoga nakita, izuzevši svinjski
rep, u jednome, i žarkocrveni sljezov cvijet što mu je još plamtio za
drugim uhom.
Bijaše slučajeva gdje je i manje od deset crnaca znalo izvršiti
prepad na brod što bi novačio radnu snagu, a imao svega dvojicu
bijelih časnika; zato Van Horn desnom stegnu držak samokresa,
premda ga nije izvukao iz toka, a lijevom podiže cigaru na usta te je
poče živo povlačiti da se razgori.
— Hej, Ishikola, stari vraže! — pozdravi Van Horn staroga
poglavicu, kad je gizdelin veslom za kormilarenje zamahnuo čamcu
sa strane i nešto ispod njega te ga pritjerao uz Arangi, tako da im se
bokovi dodirnuše.
Ishikola se smiješio gledajući gore prema svjetlu. Smiješio se
svojim desnim okom, jedinim što ga imaše; lijevo mu je još u
mladosti iskopala strelica za nekog okršaja u ševarju.
— Svega mi — odzdravi došljak — mnogo je vremena
proteklo što te moje oko nije vidjelo.
Van Horn se u razumljivim izrazima našali s njime nišaneći na
najnovije žene kojima je poglavica uvećao svoj harem; upita ga
koliko je u svinjama za njih platio.
— Svega mi — priklopi kapetan — bogat si čovjek, veoma
bogat.
— Rado bih k tebi na palubu — skromno će Ishikola.
— Ne možeš noću — usprotivi se kapetan, a onda nadoveza,
kao da odustaje od opće poznatog pravila da se ne primaju posjeti na
brodu pošto se zanoća:
— Možeš na brod, ali neka tvoji momci ostanu u čamcu.
I Van Horn uslužno pomože starcu da se uspne do ograde, da
prijeđe preko bodljikave žice i dođe na palubu.
Ishikola bješe zamazan star divljak. Jedan njegov tambu (a to
na jeziku bêche-de-mer i na malenezijskom znači tabu) bijaše da mu
se voda nikad i nipošto ne smije dotaknuti kože. On, koji življaše
pokraj samog mora, u zemlji tropskih pljuskova, pobožno se čuvao
svakog dodira s vodom. Nikada nije zaplivao, nikad u vodu zagazio,
a pred kišom se uvijek sklanjao pod krov. No to što je on činio, ne
znači da su činili i svi pripadnici njegova plemena: bješe to tambu
koji je samo za nj vrijedio; takva mu ga nametnuli vrači i čarobnjaci.
77
Drugim pripadnicima onog plemena bijahu zabranili da jedu meso
morskog psa, da dodiruju kornjaču, da se dotiču krokodila ili
njegovih okamina, ili pak da se ikad okaljaju nedostojnim dodirom s
kakvom ženom ili njezinom sjenom što je pala na put.
I tako Ishikola, kome tabu bješe voda, bijaše sav prekriven
korom nečistoće što se tolike godine na njemu skupljala. Prekrivale
ga ljuske kao gubavca, imao je smežuranu kožu na licu, bio zgrčen
od starosti, a uz to je i strahovito hramao od neke stare ozljede
kojom ga je koplje osakatilo u kuku, tako da se sav naherio na jednu
stranu. Ono mu se jedino oko živo i pakosno iskrilo, a Van Horn je
znao da ono jedno vidi koliko i njegova oba oka.
Van Horn se rukova s njime — tu čast iskazivaše jedino
poglavicama — i pokaza mu da sjedne na palubu, to jest da čučne,
tik do preplašene djevojke, koja opet zadrhta, jer se prisjetila kako je
već jednom čula Ishikolu gdje nudi pet puta po dvadeset mliječnih
kokosovih oraha da mu je daju za ručak.
Jerry je, radi prepoznavanja u budućnosti, morao onjušiti toga
odvratnoga, šepavoga, gologa i jednookog starca. A kad ga je
onjušio i zapamtio osobiti vonj, Jerry je morao zarežati, da zaplaši
došljaka i da od gospodara dobije letimičan pogled, pun
odobravanja.
— Svega mi, dobar zalogaj taj pas, valjalo bi ga kai-kai —
prozbori Ishikola. — Platit ću ti za nj lakat školjaka.
Bješe to dobra ponuda za obično štene, jer je lakat školjkastog
novca, to jest školjaka nanizanih na konac od kokosovih vlakanaca,
vrijedio koliko i pol funte u engleskom novcu, dva i pol dolara u
američkom, ili, u plaćanju živim svinjama, koliko polovina velike,
ugojene svinje.
— Dva lakta školjaka vrijedi ovaj pas — uzvrati Van Horn,
dok je u sebi mislio kako ne bi Jerryja dao nikojem crncu ni za
stotinu lakata, ni za kakav novac; a to je neznatno povišenje povrh
ponude spomenuo samo zato da crncima ne pokaže koliko zapravo
cijeni zlatnoriđeg sina Biddy i Terrencea.
U daljem razgovoru Ishikola napomenu kako je djevojka
mnogo mršavija negoli prije; sada, kao čovjek, koji zna što je meso,
ne bi za nju dao više od tri puta po dvadeset kokosovih oraha.
Poslije tih ljubaznih riječi bijeli gospodar i crni poglavica
svrnuše razgovor na drugo i počeše raspredati o mnogo čemu —
jedan razmećući se nadmoćnošću uma i znanja u bijelca, a drugi
78
osjećajući i nagađajući kao primitivni državnik, kakav bješe, hoteći
da ustanovi kakav je položaj ljudskih i političkih snaga što imaju
utjecaja na njegovu zemlju, na Su'u, područje od deset četvornih
milja, opkoljeno morem i ograničeno kopnenim crtama, duž kojih
plemena među sobom ratuju još od vremena što su starija i od
najstarijega mita u plemenu Su'u. Vječno su jedni drugima skidali
glave, jelo se ljudsko meso sad na jednoj, sad na drugoj strani, već
prema tome koje pleme bijaše časoviti pobjednik. A granice ostajale
iste. Ishikola, služeći se lošim bêche-de-merom, nastojaše doznati
kakav je opći položaj na Salamunskom otočju, bi li štogod od toga
moglo imati kakvih posljedica za Su'u, a Van Horn se ne skanjivaše,
nego se upuštaše u nečasnu diplomatsku igru kakvu igraju
diplomatski predstavnici svih svjetskih sila.
— Na moju riječ — završavaše Van Horn svoje izlaganje — vi
ste ovdje suviše zli; previše vi glava skidate, odveć mnogo dugih
svinja kai-kai. (Duga svinja znači: ljudsko meso pečeno na ražnju.)
— Pa oduvijek se u nas skidaju glave i duge svinje kai-kao —
dočeka Ishikola.
— Tako mi svega — opet će Van Horn — previše je toga u
vas. Brzo će veliki ratni brod u Su'u, pa će vam pokazati što vas ide.
— A kako se zove taj veliki brod što će doći na otoke? —
priupita Ishikola.
— Ime mu je Cambrian, a velik je to brod — lagao je Van
Horn, dobro znajući da već dvije godine nijedan britanski krstaš nije
bio na Salamunskom otočju.
Razgovor se pretvorio u smiješnu raspravu o odnosima što bi
trebalo da vladaju među državama, ne gledajući na njihovu veličinu,
ali se prekinu kad se pojavi Tambi, koji je, držeći u ruci i drugu
svjetiljku preko ograde, nešto otkrio.
— Kapetane, puška mu je u čamcu! — povika Tambi.
U jednom se skoku Van Horn nađe uz ogradu i pogleda dolje
preko bodljivave žice. Ishikola stiže za njim tek koju sekundu,
unatoč sakatosti svoga tijela.
— Odakle tome momku puška na dnu čamca? — rasrdi se Van
Horn.
Gizdelin na krmi bezbrižno pogleda uvis, dok je nastojao da
nogom nagrne lišće i da tako prekrije nekoliko kundaka što su
izvirili; no ne pogodi nagrnuti lišća, već ga još više razgrnu i još
bolje otkri kundake. Sagnu se da rukom nameće lišća, ali se naglo
79
uspravi kad Van Horn na nj zagrmje:
— Stoj! Dobro odmakni ruke!
Van Horn se okrenu Ishikoli hineći ljutitost, koje nije osjećao,
jer posrijedi bješe stara podvala što se uvijek ponavljala.
— Kako se usuđuješ da uz brod pristaneš, a puške ti u čamcu?
— pitao ga Van Horn.
Stari poglavica divljaka s obale zakoluta onim jedinim okom i
poče žmirkati praveći se nevještim i nedužnim.
— Da znaš, žestoko se na te ljutim — proslijedi Van Horn. —
Do zla si boga zao, Ishikola. Dobijesa, kupi mi se s broda!
Stari lupež odšepesa preko palube, te onda, spretnije negoli kad
se uspinjao, bez ičije pomoći prijeđe preko bodljikave žice, pa se
isto tako bez ičije pomoći spusti u čamac i spretno dočeka na zdravu
nogu. Pogleda žmirkajući prema palubi, kao da moli za oproštenje i
kao da kazuje kako je nevin. Van Horn okrenu glavu da sakrije
smiješak, ali ipak prasnu u smijeh kad je stari lupež, pokazujući
praznu lulu, ulizujući se protisnuo:
— Ne bi li mi ipak dao pet svitaka duhana? Dok je Borckman
silazio po duhan, Van Horn je Ishikoli držao slovo o svetosti i
nepovredljivosti istine i obećanja. A onda se naže preko bodljikave
žice pa mu dade pet svitaka duhana.
— Svega mi, Ishikola — prijetio mu kapetan — jednom ću s
tobom zauvijek prekinuti. Ti nisi dobar prijatelj da budeš na moru.
Ti si bukvan, i treba da ostaneš u šikari.
Kad je Ishikola pokušao da prosvjeduje, kapetan ga prekide
riječima:
— Odveć si se raspričao.
Oni se u čamcu još skanjivahu. Gizdelinov nožni prst
prikriveno pipaše pod lišćem, da nađe kundake Sniderovih pušaka, a
ni Ishikola ne bijaše za odlazak.
— Washee-washee! — povika Van Horn iznenada i
zapovjednički.
A veslači, ne čekajući zapovijed od poglavice ili od gizdelina,
nehotice poslušaše, pa dubokim i dugim zaveslajima otisnuše čamac
i nestadoše u tami što se slegla naokolo. I Van Horn isto tako brzo
promijeni svoj položaj na palubi; odmaknu se za desetak metara da
ga ne pogodi zrno bude li slučajno ispaljen koji metak, i čučnu da
osluškuje zapljuskivanje vesala što se polako gubilo u daljini.
— Dobro je, Tambi — mirno će kapetan; — daj im malo
80
glazbe da ih ispratiš.
I dok je Drozdova pjesma škripala na ploči u svome otrcanom
ali ugodnom napjevu, kapetan se nalaktio na palubi, zapušio cigaru
te uza se privlačio Jerryja i milovao ga.
Dok je pušio, promatrao je zvijezde, gledao kako ih naglo
zastire kišni oblak što plovi iz privjetrine ili odakle bi, neodređeno
zaključujući, mogao zapuhati. Čekajući čas da se ploča odvije i da
onda Tambija s gramofonom i pločama pošalje pod palubu, svrnu
pogled na crnu djevojku i opazi kako ga ona gleda u nijemom
strahu. Dade joj znak pristanka polusklopljenim očima i dizanjem
glave popraćujući ga pokretom ruke prema stepenicama što vode
pod palubu. Ona ga posluša, kao što bi poslušao izbijen pas, sva
skrhana, slomljena, odvuče se drhteći ponovno i okrećući se u
vječitu strahu pred velikim bijelim gospodarom, za kojega bijaše
uvjerena da će je jednog dana pojesti. Pogodi tako Van Horna u
samo srce — jer kapetan preko ponora vjekova što je zjapio među
njima nije mogao da je uvjeri u svoju sklonost; ubodavši ga u srce,
odšunja se prema stepenicama i puznu niz njih, s nogama naprijed,
poput kakva velika i glavata crva.
Pošto je za njom poslao Tambija s dragocjenim gramofonom,
Van Horn nastavi da puši, dok su mu oštre, igličaste kapi kiše
blažile zagrijano tijelo.
Svega pet minuta potraja kiša, a onda, čim se zvijezde ponovno
ukazaše na nebu, kao da još jače zapahnu vonj od isparavanja s
palube i s močvara među mangrovima, te sve naokolo pritisnu
zagušljiva vrućina. Van Horn je dobro znao što to znači, ali on,
izuzevši groznicu, nije nikad pobolijevao; stoga i nije mario da ide
po gunj.
— Vaša je prva straža — kaza Borckmanu; — otplovit ću s
brodom ujutro, prije nego što vas probudim.
I nasloni glavu na desnu mišicu, odmaknu lijevu da može
Jerryja privinuti na grudi, pa zadrijema i zaspa.
I eto tako, noseći glavu u torbi, življahu bijelci i crni urođenici
iz dana u dan na Salamunskom otočju, u kavgi i u trgovini — bijelci
nastojeći da sačuvaju glavu na ramenu, a crnci nastojeći, isto tako
naravno, da im je skinu a da istodobno sačuvaju svoju kožu.
A Jerry, koji je poznavao samo svijet s lagune Meringe, videći
da su ti novi svjetovi — brod Arangi i otok Malaita — zapravo ono
isto, promatraše tu vječitu igru između bijelih i crnih na svoj način,
81
gledaše je kao s nekom vrstom razumijevanja.
82
DESETO POGLAVLJE
Kad je zora zabijeljela, Arangi je već plovio; jedra mu mlitavo
visjela u bezvjetrini, dok se momčad upinjala veslajući na čamcu,
tegleći brod, da bi ga izvukla kroz uski prolaz. Kad brod u jednom
času zanese iznenadna struja pa ga pritjera kraju, tako te valovi
umalo njime ne udariše o obalu, crnci se na palubi zbiše u strahu
jedan do drugoga, poput ovaca u toru kad začuju kako vani zavija
divlji šumski pljačkar — vuk. Nije ni trebalo da Van Horn onima u
čamcu vikne: »Washee-washee! prokleti gadovi«! Momci u čamcu
redom poustajali sa sjedala koliko se upinjahu veslajući i svom
težinom navaljivahu na vesla pri svakom zamahu. Znali su kakva bi
ih strašna sudbina zadesila da Arangi kobilicom naleti na koraljni
greben pod vodom. Prožimao ih isti strah koji i onu od straha
izbezumljenu djevojku dolje u prostoru za teret. Mnogi je već i
mnogi momak iz Langa-Langa i Soma otišao za gozbu onima u
Su'u, kao što su i ovi ovda-onda uveličavali gozbovanje u LangaLangi i u Somu.
— Svega mi — govoraše Tambi stojeći za kolom kormila i
obraćajući se Van Hornu kad je napetost minula i Arangi sretno
prošao. — Moj je stric prije mnogo vremena došao ovamo s
brodskom posadom. Velika bješe škuna kojom je ovamo doplovio.
Svi su zaglavili tu u Su'u. To je pleme kai-kai i moga strica i sve
ostale.
Van Horn se prisjeti broda Fair Hathaway i njegove sudbine
prije petnaest godina, kad su ga ti isti divljaci opljačkali i zapalili,
pošto su pobili sve na brodu. Salamunsko otočje na početku
dvadesetog stoljeća bijaše doista divlje, a nema sumnje da je veliki
otok Malaita prednjačio u divljaštvu.
Kapetan zamišljeno pogleda uz padine na otoku sve do gore
Kolorata, toga brodarskog znamena, obrasla zelenilom sve do
vrhunca što se uzdiže četiri tisuće stopa u oblake. I dok tako gledaše,
vidje kako se duž obronaka i manjih visova uzdižu stupovi dima, a
za njima se novi neprestano javljaju.
— Na moju riječ — smiješeći se kaza Tambi — mnogo ih je u
šikari što vas drže na oku.
Van Horn se nasmiješi povlađujući. Znao je da to dojavljivanje
83
dimom prenosi vijest od sela do sela i od plemena do plemena da se
na zavjetarnoj obali pojavio brod što snubi ljude za rad.
Cijelo je jutro Arangi plovio sa snažnim bočnim vjetrom što se
digao o sunčevu izlasku; plovio je put sjevera, a kurs su mu
označavali stupovi dima što postajahu sve češći i što govorahu
svojim jezikom duž zelenih vrhunaca. U samo podne, dok je Van
Horn s Jerryjem stajao na pramcu i zapovijedao kormilaru, Arangi je
zaplovio uz vjetar, da prođe kroz prolaz između dvaju otoka što
bijahu palmama obrasli. Trebalo je tu dobro kormilariti, jer se
koraljni grebeni dizahu odasvud iz tirkiznih dubina, nizahu se u
svim preljevima zelenila, od najtamnijeg nefrita do najbljeđeg
turmalina; more se preko njih valjalo pa im mijenjalo boju i sjenu,
srebrnom ih pjenom krunilo i po njima prskalo u bijelim
vodoskocima što se na suncu prelijevahu.
Stupovi dima što se uzvijahu po visovima, postajahu sve
rječitiji; mnogo prije nego što je brod preplovio tjesnac, sva je već
zavjetarna obala, od najbližih obalnih naselja do najudaljenijih
zaselaka u šikari, znala da brod što snubi radnike plovi put LangaLange. Kad se pokazala laguna, opkoljena nizom koraljnih otočića
pred obalom, Jerry poče njušiti sela na obalnom grebenu. Po glatkoj
površini lagune plovili čamci, mnogi čamci, pokretani veslima ili
gonjeni snagom jugoistočnog pasata što je svjež puhao kroz
razgranate krošnje kokosovih palma. Jerry je bijesno lajao na one
što bi se ponajviše približili; kostriješila mu se dlaka na vratu, pravio
se ljut i valjan zaštitnik bijelog boga što kraj njega stoji. I poslije
svake takve opomene hladnom bi i vlažnom njuškom blago
dodirnuo osmaglu kožu kapetanove noge.
Ušavši u lagunu, Arangi kliznu dalje, s jedrima što ih je napeo
bočni vjetar. Pošto je brzo prešao neko pol milje, brod se okrenu
spretno zategavši prednja jedra, dok veliko jedro i krmeno jedro
lepetahu, te obori sidro u dubinu od kojih petnaest metara u vodu što
bijaše tako bistra da se na koraljnome dnu vidjela svaka krupno
izbrazdana školjka. Nije trebalo da se brodskim čamcem iskrcavaju
momci iz Langa-Lange. Na stotine urođeničkih čunova natiskalo se
u dvadeset redova Arangiju s oba boka, a svakog bi povratnika,
kako bi snio svoj sanduk sa zvoncem, bučno dočekalo mnoštvo
rođaka i prijatelja.
U tim časovima općeg uzbuđenja Van Horn nije nikome
dopuštao da se popne na brod. Urođenici s Melanezijskih otoka, za
84
razliku od stoke, uvijek su spremni da jurnu u divlji napadaj, baš kao
što znaju nagnuti u divlji bijeg. Dva momka od posade bijahu
postavljena uz Lee-Enfieldove puške kraj vidnika. Borckaman je s
polovinom momčadi svršavao brodske poslove. Van Horn je, s
Jerryjem za petama, nadzirao iskrcavanje momaka što se vraćaju u
Langa-Langu, i budno pazio na drugu polovinu brodske posade što
čuvaše ogradu od bodljikave žice; Jerry mu je za petama pažljivo
motrio da mu nitko ne zađe s leđa. Svaki je momak iz Soma sjedio
na svom sanduku i pazio da mu ga koji momak iz Langa-Lange ne
baci u koji od čunova što čekahu uz bok broda.
Poslije pol sata sva buka bijaše prešla na obalu. Samo je
nekoliko čunova još ostalo, i prema jednome od njih mahnu Van
Horn dajući znak Nau-Hau, najvećem poglavici utvrde LangaLanga, da se popne na brod. Od većine se velikih poglavica NauHau razlikovao time što bijaše mlad; za razliku od većine
Melanežana, bijaše pristao momak, čak lijep.
— Zdravo, kralju babilonski — pozdravi ga Van Horn
nazivajući ga tako stoga što je u njem vidio nešto semitsko,
pomiješano sa surovom snagom što mu se ocrtavala kako na licu,
tako i u čitavu držanju.
Gol rođen i u golotinji odrastao, Nau-Hau stupaše palubom
smiono i bez stida. Jedini mu dio odjeće bješe remen s putnog
kovčega; opasao remen oko pasa, a za nj uz golu svoju kožu zadio
gol nož, dug dvadeset i pet centimetara. Jedini mu nakit bijaše tanjur
od bijeloga kineskog porculana, probušen i o vrat obješen na pređi
od kokosovih vlakanaca, tako da mu ploštimice ležaše na grudima i
napol mu pokrivaše snažne mišiće. Bješe to neprocjenjivo blago —
ta još se nije čulo da je koji čovjek na Malaiti ikad imao neokrnjen
tanjur od porculana.
I ne bijaše zbog toga tanjura ništa smješniji negoli zbog svoje
golotinje. Bješe on kraljevska pojava. Otac mu je bio kralj prije
njega, a on se pokazao većim od svog oca. U svojim je rukama i u
glavi nosio moć nad životom i nad smrću oko sebe, a često ju je i
pokazivao cvrkućući svojim podanicima u govoru Langa-Lange:
»Ubij ovog«, »Ubij onog«, »Tebi smrt«, »Tebi život«. Kako se otac,
koji se prije godinu dana odrekao vladavine, nerazborito pokušao
miješati u sinovu upravu, sin je pozvao dva momka i zapovjedio im
da mu ocu na vrat namaknu omču od kokosovih vlakanaca i da je
stegnu, tako te ovaj poslije toga nikad više nije dahnuo. Kad mu se
85
žena miljenica, mati najstarijeg mu sina, usudila u ludosti svoje
ljubavi da povrijedi jedan od njegovih kraljevskih tabua, on je
zapovjedio da je ubiju, a sam je sebično i pobožno pojeo i posljednji
njezin dio, sve do srži razbijenih joj kostiju, ne dopustivši ni
najboljim prijateljima da uzmu koji zalogaj.
Sav kraljevski bješe on, po prirodi, po odgoju, po djelima.
Kraljevski je samosvjesno vladao, kraljevski izgledao — kao što već
sjajan pastuh, kao što na slikama lav u žutosmeđoj pustinji može
kraljevski izgledati. Bješe divna životinja — obris sjajnih osvajača i
vladara, na višem stupnju razvoja, što su se javljali u drugom
vremenu i prostoru. Njegovo držanje, grudi, ramena, glava — sve
bješe kraljevsko. Kraljevski bješe i pogled njegovih očiju,
samosvjestan i nemaran, pod kapcima što se jedva podizahu.
Kraljevski bijaše u svojoj smionosti, sada, dok stupaše palubom
Arangija, premda je znao da gazi po dinamitu. Davno je stekao
gorko iskustvo da je svaki bijelac od dinamita kao i smrtonosno,
tajanstveno zrno kojim se kadikad služi. Dok bijaše još dječakom,
bio je u posadi na čunu što je išao u napadaj na kuter od sandalova
drveta, još manji od Arangija. Ona će mu zagonetka uvijek ostati u
sjećanju. Vidio je kako su od trojice bijelaca dvojica poginula, i
kako su im na palubi odsijekli glavu. Treći, koji se još borio, samo
je časak prije odjurio pod palubu. A onda je kuter, sa svim onim
blagom u željeznim obručima, duhanu, noževima i platnu, odletio u
zrak i pao u more razmrskan, uništen. Bješe to dinamit — tajna. A
on, Nau-Hau, koji je nekim čudom nepovrijeđen odletio u zrak,
odonda sluti da su sami bijelci od dinamita, da su od iste tajanstvene
tvari kojom ubijaju strelovita jata ribe, ili kojom, samo li ustreba,
raznose na komadiće i sebe i svoje brodove na kojima plove tolikim
morem dolazeći iz dalekih krajeva. I premda je znao da je i Van
Horn sastavljen od iste tvari, nepostojane i smrtonosne, ipak je
čvrsto stupao, odlučna koraka, spreman da joj se, ma prijetilo i
rasprsnuće, suprotstavi u svome prkosu.
— Deder mi kaži — poče on — zašto moje ljude predugo
zadržavaš kod sebe?
Bijaše mu prigovor na mjestu, jer su momci što ih je Van Horn
upravo iskrcao, izbivali tri i pol umjesto tri godine.
— Ako ćeš tako, rasrdit ću se — ljutito odvrnu Van Horn, pa
onda segnu rukom u otvoren sanduk, izvuče punu šaku duhana u
svitku i ponudi ga crncu. — Bit će bolje da zapušiš i da zboriš kako
86
valja — nadoveza diplomatski.
No Nau-Hau dostojanstveno odmahnu i odbi dar za kojim je
čeznuo.
— Imam mnogo duhana — slaga on. — A kako to da se jedan
od mojih ljudi nije uopće vratio? — upitat će poslije toga.
Van Horn izvuče dugu, tanku bilježnicu iz zavojka na svojoj
pregači i poče po njoj listati, a to se veoma dojmi Nau-Haua, koji
mišljaše o dinamitu i o višoj moći bijelog čovjeka — da crpe točno
sjećanje iz šara u bilježnici umjesto iz glave.
— Momak po imenu Sati — čitaše Van Horn i prstom
označavaše mjesto, dok mu pogled neprestano prelažaše s bilješke
na crnoga poglavicu, koji stajaše pred njim i koji razmišljaše o putu
i načinu da bijelcu skokne iza leđa i da mu jednim jedinim udarcem
noža, kojemu bijaše vješt, presiječe hrpteničnu sponu pri dnu šije.
— Sati, kad je posljednji monsun počeo, u ovo doba, Satija
trbuh mnogo bolio, Sati slabio, umro — prevede Van Horn na
bêche-de-mer zabilješku što je kazivala: Umro od srdobolje 4.
srpnja 1901.
— Sati radio mnogo, dugo — uporno će Nau-Hau prelazeći na
glavno. — Što je s novcem koji mu pripada?
Van Horn je u glavi sračunavao.
— U svemu šest puta po dvadeset funti u zlatu i još dvije
povrhu — bijaše prijevod za zaradu od šezdeset i dvije funte. —
Njegovu sam ocu unaprijed isplatio jedanput po deset funti i još pet
funti, ostaje četiri puta po deset funti i sedam funti.
— Gdje je četiri puta po deset funti i sedam funti? — pitao je
Nau-Hau ponavljajući svotu jezikom, dok joj zamašitosti nije
mozgom poimao.
Van Horn podiže ruku.
— Čekaj malo, Nau-Hau, kud si požurio. Sati je na plantaži
kupio sanduk za dvaput po deset funti i jednu funtu. Satiju u svemu
pripada dvaput po deset funti i još šest funti.
— Gdje je dvaput po deset funti i još šest funti? — zaintačio
Nau-Hau.
— U mene su — odsiječe kapetan.
— Daj mi dvaput po deset funti i još šest funti.
— Vraga ću ti dati — odvrnu Van Horn, a u modrilu njegovih
očiju crni poglavica osjeti dinamit, za koji mu se činilo da su od
njega svi bijelci; svijest mu pred oči iznese sliku onoga krvavog
87
dana kad je prvi put doživio eksploziju dinamita i kad je odletio u
zrak.
— Zašto onaj starac čeka u čunu? — upita Van Horn
pokazujući na nekoga starca u čunu uz bok broda. — Je li to Satijev
otac?
— To je Satijev otac — potvrdi Nau-Hau.
Van Horn mahnu starcu da dođe na brod, a Borckmanu dade
mig da pripazi na palubu i na poglavicu, pa siđe u kabinu da uzme
novac iz blagajne. Kad se vrati, obrati se starcu, ne osvrćući se na
poglavicu:
— Kako se zoveš?
— Nino — odgovori starac drhtavim glasom. — Sati je moj
sin.
Van Horn upitno pogleda u Nau-Haua, a ovaj mu potvrdi
podizanjem glave, kako je već u običaju na Salamunskom otočju.
Van Horn tada na ruku Satijeva oca izbroja dvadeset i šest zlatnih
funti.
Odmah nato Nau-Hau ispruži ruku i starcu uze onaj novac;
dvadeset zlatnika zadrža za sebe, a starcu vrati preostalih šest. Van
Horna se to nije ticalo: on je izvršio svoju dužnost i valjano isplatio;
nije bilo njegovo da se miješa u tiraniju poglavice nad podanikom.
Oba gospodara, bijeli i crni, bijahu zadovoljni sobom: Van
Horn je isplatio novac onome kome ga je valjalo isplatiti, a Nau-Hau
je, na temelju svoje kraljevske vlasti, opljačkao Satijeva oca
prisvojivši sinovu mu zaradu pred Van Hornovim očima. No NauHau nije mogao a da se ne razmeće. Otklonio je na dar mu ponuđeni
duhan, a sad je od Van Horna za pet funti kupio cio sanduk duhana
u svitku i zatražio da mu sanduk prepile i otvore kako bi mogao
napuniti svoju lulu.
— Ima li mnogo valjanih momaka na Langa-Langi? — pitaše
mirno i uljudno Van Horn, da bi zapodio razgovor i pokazao svoju
nehajnost.
Babilonski se kralj osmijehnu, ali se ne udostoja da odgovori.
— Možda bih mogao na obalu, da malo prošetam? — izazovno
upita Van Horn.
— Možda bi imao previše neprilika — dočeka prkosno NauHau. — Mnogo je zlih momaka, mogli bi te kai-kai.
U tom izazivanju Van Horn i nesvjesno osjeti kako mu se kosa
ježi, imaše osjećaj koji i Jerry kad bi mu se dlaka nakostriješila na
88
leđima.
— Hej, Borckmane! — povika kapetan. — Posadu za čamac!
Kad je čamac za lov na kitove pristao uz bok broda, Van Horn
prvi siđe u nj, kao viši, te pozva Nau-Haua da ga prati.
— Znaj, kralju babilonski — promrmlja poglavici na uho kad
se posada prihvatila vesala — ako ijedan od tvojih štogod
zapodjene, najprije ću tebe ustrijeliti, a onda ću sav Langa-Langa
poslati u pakao. Ići ćeš sa mnom čitavo vrijeme. Nećeš li, odmah je
s tobom svršeno.
I tako je bijelac izišao na obalu, sam, s mladim irskim
terrierom, kojega srce kucaše ljubavlju, a pratio ga crni kralj što je
kiptio bijesom, ali bio pun pažnje, jer se bojao bijelčeva dinamita.
Van Horn je koračao kao kakav nebojša, onako bosonog, kroz
utvrđeno naselje od tri tisuće duša, dok je njegov bijeli kormilar,
odan piću, zapovijedao na palubi malog jedrenjaka, usidrenog kraj
obale, a crnci u čamcu, s veslima u rukama, okrenuvši krmu čamcu
uz obalu, čekali čas da uskoči onaj kome su služili, ali ga nisu
voljeli, i kome bi svakog trenutka spremno skinuli glavu samo da ga
se nisu bojali.
Van Horn nije kanio da iziđe na obalu, ali je ovaj njegov
odgovor na izazov crnog poglavice bio potreban iz poslovnih
razloga. Čitav je sat naokolo obilazio; desnu ruku nije odmicao od
drška na samokresu koji mu je visio na slabini, a očiju nije skidao s
Nau-Haua, koji je preko volje koračao kraj njega. Poglavičina mrka,
vulkanska jarost bijaše gotova da izbije na najmanji povod. Van
Hornu se tako nadala zgoda da vidi što je malo bijelih ljudi vidjelo,
jer Langa-Langa i okolni otočiči bijahu divna zrna bisera, nanizana
duž zavjetarne obale Malaite, bijahu lijepa koliko i neistražena.
Nekoć ti otočići bjehu samo pješčani prudovi ili koraljni
grebeni u visini morske razine ili pak morem plitko prekriveni.
Samo progonjeni, očajni stvor, uz nevjerojatne napore, mogaše tu
jadno životariti. No takvih je jadnih, progonjenih stvorova bilo, i oni
su tu došli i preživjeli; bijahu ti nevoljnici preživjeli ostaci u
pokoljima čitavih sela, ili su pak pobjegli pred bijesom poglavica,
umakli sudbini »dugih svinja«, to jest pobjegli ispred ražnja ili
kazana što ih čekaše. I ti ljudi koji su poznavali samo guštaru
priučiše se na more i stvoriše rod, moru vičan. Upoznaše način
života riba i školjkaša, izmisliše udice i povraze, mreže i vrše i sva
ona različita domišljata sredstva kojima se čudljivomu i
89
nepostojanome moru može otimati hrana što u njem pliva.
Ti su bjegunci otimali žene s velikog otoka, pa se množili i
napredovali. Uz nadčovječne su napore, pod suncem koje ih je
žeglo, svladavali more. Ozidali su među svojih koraljnih grebena i
pješčanih nasipa koraljnim stijenama što su ih za mrklih noći krali s
velikog otoka. Stvorili su divno zidarsko djelo, bez žbuke i bez
dlijeta, da odole mlatanju oceana. I kao što miši kradu u ljudskim
nastambama kad ljudi spavaju, tako su i oni krali i dovozili pune
čunove zemlje, milijune čunova masne, plodne zemlje s velikog
otoka.
Minula pokoljenja i stoljeća, a na mjestu gdje je more nekoć
napol preplavljivalo gole prudove, dižu se sad utvrde, opasane
zidinama s ispustima za velike čunove, a zaštićene od velikog otoka
lagunama što bijahu njihova uska mora. Kokosova palma, banana i
visoki hljebovac davahu im hranu i pružahu zaštitu od sunca.
Njihovi su vrtovi cvali i napredovali, a njihovi uski ratni čamci
pustošili obalama: osvećivahu svoje pretke nad potomcima onih koji
su ih progonili i htjeli pojesti.
Poput bjegunaca i odmetnika što su se sklonili u slanim
močvarama Jadrana i podigli palače moćnih Mletaka na duboko
ukopanim stupovima, tako su i ti bijedni progonjeni crnci podizali
svoju moć dok nisu zagospodarili i samim velikim otokom i uzeli u
svoje ruke promet i trgovačke putove, prisilivši stanovnike iz
guštare da zauvijek ostanu u guštari i da se nikad ne usude na more.
I tu, sred uspjeha i sile tih primoraca, Van Horn se kočio i šetao
kušajući sreću i ne pomišljajući da može začas zaglaviti, uvjeren da
stvara mogućnosti za buduće poslove u pogledu snubljenja crnih
radnika za plantaže na udaljenim otocima, za plantaže drugih bijelih
pustolova koji bijahu nešto manje smioni od njega.
I kad je Van Horn, poslije jednog sata, stavio Jerryja na zadnji
kraj čamca pa i sam ušao, ostavio je na obali zapanjena i zbunjena
kraljevskog crnca, koji je, više negoli ikad prije, bio pun
strahopoštovanja prema bijelim ljudima što su sazdani od dinamita,
a donose mu duhan u svitku, tkanine, noževe i sjekirice, i
neumoljivo iz te trgovine izvlače dobitak.
90
JEDANAESTO POGLAVLJE
Kad se vratio na brod, Van Horn odmah pripremi konope, diže
jedra, izvuče sidro te se otisnu na deset milja dugi put uz lagunu
prema vjetru, da dojedri u Somo. Usput pristade u Binu, da pozdravi
poglavicu Johnnyja i da iskrca nekoliko ondašnjih povratnika. Zatim
opet zaplovi put Soma, gdje bijaše zauvijek kraj plovidbi Arangija i
kraj mnogima što tim brodom putovahu.
U Somu Van Hornu prirediše sasvim drugi doček negoli u
Langa-Langi. Kad su se iskrcali svi povratnici, a to se bijaše završilo
već u tri i tridest poslije podne, kapetan pozva poglavicu Bashtija da
dođe na brod. Pojavio se poglavica Bashti, koji bijaše hitar i okretan
unatoč svojoj dubokoj starosti, a veoma dobroćudan — toliko
dobroćudan da je svakako sa sobom htio na brod dovesti tri između
svojih vremešnijih žena. Takvo se što još nije čulo ni dogodilo.
Nikad nije ni jednoj svojoj ženi dopustio da se pojavi pred kojim
bijelim čovjekom, pa se Van Horn osjetio toliko počašćenim te je
svakoj od njih dao na dar išaranu glinenu lulu i dvanaest svitaka
duhana.
Premda je bilo kasno poslijepodne, živo se trgovalo, te je
Bashti, koji je za sebe zadržao lavovski dio zarade, isplaćene
očevima dvojice momaka što su umrli, obilno kupovao iz zaliha na
Arangiju. Kad je Bashti obećao mnogo novih radnika, Van Horn je
— znajući koliko je promjenljivo mišljenje u divljaka — htio da ih
odmah popiše. Bashti se protivio i predlagao da to ostave do sutra.
Van Horn ostade uporan i poče dokazivati kako je sad najzgodnije
vrijeme, tako te stari poglavica posla čun na obalu kako bi se skupili
momci, odabrani da idu na plantaže.
— Što velite? — upita Van Horn Borckmana, čije oči bijahu
kao u ribe, vodenije negoli inače. — Još nikad ne vidjeh starog
lupeža tako ljubazna. Ne krije li se štogod iza toga?
Kormilar pogleda u mnoštvo čunova duž broda, opazi množinu
žena u njima i odmahnu glavom.
— Kad što pripremaju, uvijek žene pošalju u guštaru — kaza
kormilar.
— Nikad nisi načistu s tim crncima — progunđa kapetan. —
Ako im mašta i jest plitka, ipak mogu štogod novo smisliti. A Bashi
91
je najprovrtniji stari crnac što sam ga ikad vidio. Ne znam zašto ne
bi mogao na to doći te nam pripremiti ono čemu se ne nadamo. Što
nisu nikad imali uza se žena kad su smišljali kakav prepad, ne znači
da će uvijek na tom ostati.
— Ni Bashti nije toliko prepreden da se takvu čemu domisli —
usprotivi se Borckman. — Slučajno je dobre volje i nešto
širokogrudniji. Što, pa već je od vas kupio robe za četrdeset funti;
želi zato s nama sklopiti novi ugovor za novu skupinu momaka.
Kladim se, uvjeren je da će ih polovina pomrijeti, a on tako doći do
njihove zarade.
Sve je to bilo veoma razložito, ali je ipak Van Horn odmahivao
glavom.
— Bilo kako mu drago, vi dobro pazite na sve — opomenu ga
kapetan. — Ne zaboravite da obojica ne smijemo u isto vrijeme ići
pod palubu. I onda, ni kapi rakije više dok iz ove strke ne izvučemo
živu glavu.
Bashti bijaše nevjerojatno mršav i veoma star. Ni sam nije znao
koliko broji ljeta, premda je s druge strane dobro znao da nitko od
njegova plemena nije bio na životu kad on bijaše momčić u selu.
Sjećao se onih dana kad su se rodili neki od onih što su sada starci i
što su još na životu; ali, za razliku od njega, ti su sada oronuli, tresu
se od slabosti, oči su im krmeljive, usta krezuba, gluhi su i uzeti.
Njegove se pak sposobnosti nisu umanjile. Čak se dičio da ima
dvanaestak krnjataka koji su virili iz desni i kojima je još mogao
žvakati. Iako više nije imao mladalačke tjelesne izdržljivosti,
sačuvao je sposobnost samostalne i jasne misli, koja bijaše kakva je
i prije bila. Toj se njegovoj sposobnosti mišljenja ima pripisati što
mu je pleme ojačalo otkad je on na vlasti. Bijaše on u neku ruku
melenezijski Napoleon u malome. Kao ratnik, on je, zahvaljujući
oštrini svoga duha, uspio da pomakne granice u svoju korist,
protjeravši daleko divljake iz guštare. Brazgotine i ožiljci na
smežuranome njegovu tijelu pokazivahu kako se borio u prvim
redovima. Kao zakonodavac, postigao je da mu pleme ojača i da se
osposobi. Kao državnik, bijaše uvijek dalekovidniji od susjednih
poglavica u sklapanju ugovora i u davanju povlastica.
Tim i takvim svojim duhom, još uvijek bodrim, bijaše upravo
zamislio osnovu kako će doskočiti Van Hornu i nadjačati golemo
Britansko carstvo, o kojem je tek nešto nagađao, a još manje znao.
I Somo je naime imao svoju povijest. Da neobična li slučaja:
92
primorsko pleme, a živi u unutrašnjosti, gdje bismo mislili da žive
samo stanovnici guštare. Priče i legende plemena Somo bacahu
nešto slabe svjetlosti daleko unazad, u tamu prošlosti. Jednoga
davnog dana, tako davnog te nema mogućnosti da mu vrijeme
odrediš, neki se čovjek, po imenu Somo, posvadio sa svojim ocem
Lotijem, koji bijaše poglavica otočne utvrde Umbo, pa pobjegao
ispred njegova gnjeva sa dvanaestak čunova, punih mladića. Lutahu
čitava dva monsuna na svojoj odisejadi. Legenda kazuje kako su
dvaput oplovili oko Malaite i gusarili preko širokoga mora, sve do
Ugija i San Cristobala.
Razumije se, poslije uspješnih bitaka odvodili su žene, pa kad
su naposljetku imali mnoštvo žena i potomstva, iskrcali su se na
obalu, potisli stanovnike guštare i udarili temelje primorskoj utvrdi
Somo. Utvrdu podigoše, s morske strane, kao svaku otočnu utvrdu,
sa zidom od koraljnih stijena, da bude branom od mora i od
slučajnih gusara, i s otvorima za spuštanje velikih čunova. U
pozadini, gdje se doticala šume, bijaše ona poput svakoga
raštrkanog sela u guštari. No Somo, dalekovidni otac novog
plemena, proteže svoje granice daleko u guštaru, na grebene nižih
gora, a na svakom sljemenu podiže naselje. Samo nadasve smjelima,
koji bježahu k njemu, dopuštaše da postanu članovima novog
plemena. Slabiće bi i kukavice odmah pojeli, a nevjerojatan broj
priča o mnoštvu njihovih glava što ukrašavahu spremišta za ratne
čunove, bijaše dio legende.
To je pleme, to područje i tu utvrdu najposlije naslijedio Bashti,
i on je svoje nasljedstvo još proširio i poboljšao. I sveudilj ga
poboljšavaše. Dugo je vremena smišljao i u tančine razglabao
osnovu što mu se vrzla po glavi zahtijevajući da se ostvari. Prije tri
godine, pleme se Ano-Ano, mnogo milja niz obalu, domoglo nekog
broda što je snubio radnike, uništilo brod i pobilo svu posadu, te
došlo do basnoslovnih količina duhana, platna, nakita i svake
trgovačke robe, ne brojeći oružja i streljiva.
Neznatna bijaše cijena što ju je pleme za to platilo. Poslije pol
godine pojavio se ratni brod u laguni, bombardirao Ano-Ano i
natjerao stanovnike da pobjegnu u šumu. Odred što se iskrcao
uzalud ih je gonio po stazama u guštari. Na kraju se zadovoljio time
da pobije četrdesetak ugojenih svinja i da posiječe stotinjak
kokosovih stabala. Tek što se ratni brod otisnuo na pučinu,
stanovnici su se već vratili iz šume u selo. Topovska paljba na
93
kolibe od trave nema nekoga razornog djelovanja. Žene su u
nekoliko sati sve opet dovele u red. Što se tiče onih četrdeset
ubijenih svinja, sve je selo na njih navalilo, ispeklo ih na ugrijanu
kamenju u zemlji i gozbovalo. Nježni vršci oborenih palma isto tako
poslužiše kao hrana, a tisuće kokosovih oraha bijahu oljuštene,
raspolovljene, osušene na suncu i na dimu u kopru 27, da budu
prodane prvome trgovačkom brodu koji onuda prođe.
I tako se, eto, kazna pretvorila u izlet i gozbu — a sve je to
poticalo čuvarni, sračunati duh Bashtijev. A što je vrijedilo za AnoAno, svakako je, po njegovu mišljenju, vrijedilo i za Somo. Ako je
dakle bijelim ljudima što plove pod britanskom zastavom takvo
pravilo da se za dugove u krvi i u skinutim glavama osvećuju tako
da obaraju kokosove palme, Bashti nije vidio nikakva razloga zašto
se ne bi i on domogao koristi kakve se domoglo pleme Ano-Ano.
Cijena što će je možda imati da plati u nekom budućem vremenu,
bijaše u smiješnu nerazmjeru s neposrednim bogatsvom kojega se
može domoći. Osim toga, već je više od dvije godine što se
posljednji put pojavio britanski ratni brod na Salamunskom otočju.
Tako je Bashti, s tom novom mišlju u mozgu, klimao svojom
poglavarskom glavom, u znak kako pristaje da njegov narod domili
na brod i da trguje; malo je tko znao što to on smišlja i da uopće
nešto misli.
Trgovina bivala sve življa što je više čunova uz brod pristajalo
i što se više crnih ljudi i žena vrzlo palubom. Dođoše i za rad
određeni momci, tek uhvaćeni, mladi i divlji stvorovi, plahi poput
srna, a ipak pokorni pred neumoljivim roditeljskim i plemenskim
zakonima; silažahu jedan po jedan pod palubu. Arangija, u pratnji
očeva, majki i rođaka u porodičnim skupinama, da se susretnu s
velikim bijelim gospodarom, koji im je imena zapisivao u
tajanstvenu knjigu i tražio da potpišu ugovor, što ih obvezuje na tri
godine rada; potpisivahu ga tako što bi se desnom rukom dotakli
pera kojim on pisaše, a zatim glave njihovih obitelji primahu
predujam u visini jedne godišnje plaće, i to u robi.
Stari je Bashti sjedio odmah u blizini i uzimao svoju
uobičajenu desetinu od svakog predujma, dok su njegove tri žene
ponizno čučale do njegovih nogu i samo svojom nazočnošću
27
Kopra, osušena jezgra kokosova oraha iz koje se tiještenjem vadi ulje. —
Prev.
94
ulijevale pouzdanje Van Hornu, koji se zanio uspješnim
poslovanjem. U takvim prilikama neće mu trebati da švrlja po
Malaiti, jer će moći da odjedri s krcatim brodom.
Na palubi, gdje je Borckman budno pazio na svaku pogibao,
tăje naokolo Jerry i njuškao noge tolikih novih crnaca kojih nikad
prije nije vidio. Divlji je pas otišao s povratnicima, a od ovih se
samo jedan vratio. Bješe to Lerumie, kraj kojega je Jerry neprestano
prolazio ukrućenih nogu i nakostriješene dlake, ali ga crnac nije
opažao. Lerumie se nije na nj ni osvrtao, jednom je mirno sišao pod
palubu, kupio jeftino ručno zrcalo i pogledom svojih očiju uvjerio
starog Bashtija da je sve pripravno i zrelo da izbije u prvome
pogodnom času.
Taj je pogodan čas i priliku pružio Borckman na palubi. A ne
bi je pružio da se nije svojim nemarom i neposluhom ogriješio o
kapetanove zapovijedi. Nije se okanio rakije, pa tako nije osjećao
što se oko njega sprema. Na krmi, gdje je stajao, paluba bijaše
gotovo pusta. Na sredini broda i na pramcu palubom su vrvjeli crni
ljudi i žene što su se šalili s brodskom posadom. Borckman se
uputio k vrećama s yamovim gomoljem što bijahu privezane iza
krmenog jarbola, te izvukao svoju bocu. Prije nego što poteže, u
ostatku opreza pogleda iza sebe. Kraj njega je stajala bezazlena
urođenica srednje dobi, debela, omalena, neskladna, ružna; dojila je
dvogodišnje dijete, koje joj se nogama držalo kuka i sisalo. S te
strane zacijelo ne bijaše pogibelji. Osim toga, bijaše ona očito
nenaoružana, jer ne imaše na sebi ni krpe odjeće gdje bi se moglo
sakriti oružje. Dalje, kraj ograde, stajaše Lerumie, koji se ogledavao
u zrcalu što ga bijaše upravo kupio.
U tom je zrcalu Lerumie vidio Borckmana gdje se saginje
prema vrećama, uspravlja se, zabacuje glavu, prinosi grljak boce na
usta, a dno joj nebu izdiže. Lerumie podiže lijevu ruku kao znak
ženi koja bijaše u čunu uz bok broda. Ova se brzo sagnu za nečim
što dobaci Lerumieu. Bješe to tomahawk s dugim drškom, obična
tesarska bradva, na dršku koji bijaše urođeničko djelo — komad
crna i uglačana tvrdog drveta, obložen grubim šarama od sedefa i
omotan vlakancima kokosova oraha, da se lakše drži u ruci. Oštrica
na bradvi bijaše naoštrena poput britve.
Kako god je tomohawk nečujno proletio zrakom do
Lerumieove ruke, isto je tako nečujno, trenutak kasnije, proletio
zrakom iz njegove ruke u ruku debeloj urođenici koja držaše dijete
95
na grudima a stajaše iza kormila. Ona prihvati držak objema, dok se
dijete jašući joj na boku, pridržavalo ručicama o njezinu vratu.
Još je čekala s udarcem, jer je Borckman držao glavu zabačenu
unazad, a tako ne bijaše zgodno da se presiječe kičmena moždina na
šiji. Mnoge su oči promatrale tragediju što je neposredno prijetila. I
Jerry ju je vidio, ali nije razumijevao. Unatoč svemu svom
neprijateljstvu prema urođenicima, ipak nije očekivao napadaj iz
zraka. Tambi, koji se slučajno našao blizu vidnika, vidje što se
zbiva, te pograbi jednu Lee-Enfieldovu pušku. Lerumie opazi
Tambijev pokret i zapiska ženi da se požuri.
Borckman, jednako nesvjestan toga svoga posljednjeg trenutka
u životu kao što bijaše nesvjestan i prvoga kad se rodio, spusti bocu
te ispravi glavu. Britka oštrica pogodi u određeno mjesto. Što je
Borckman osjetio i pomislio u tome kratkom času kad mu se mozak
odvojio od ostalog tijela, ako je uopće što mislio i osjećao, nerješiva
je tajna za živa čovjeka. Nikad nijedan čovjek kome je tako
presječena hrptenična moždina nije ništa prošaptao o svojim
osjećajima i dojmovima. Kao što je brzo pao udarac sjekire, isto
tako brzo klonu i Borckmanovo tijelo na palubu. Nije ni posrnuo niti
se srušio; složio se, splasnuo poput mješine što je odjednom
ispraznila, poput mjehura što splasne kad ga naglo probodu. Boca
mu ispade iz mrtve ruke na yamovo gomolje; nije se razbila, premda
je ostatak tekućine iz nje tekao u tihom klokotu po palubi.
Sve se tako brzo zbilo da je prvi hitac iz Tambijeve puške
promašio ženu prije nego što je Borckman sasvim klonuo na palubu.
Ne bijaše vremena za drugi pucanj, jer je žena, odbacivši sjekiru, s
djetetom u rukama pojurila prema ogradi, skočila s palube, pala u
čun koji se slučajno našao ispod nje, i prevrnula ga svojom težinom.
Mnogo se pokreta zbilo u isto vrijeme. Iz čunova brodu s oba
boka podiglo se mnoštvo sjajnih, svjetlucavih, sedefom optočenih
tomohawka što poletješe na palubu, u ruke članovima plemena
Somo, koji ih ondje čekahu, dok su im žene puzile po trenicama i
izvlačile se iz okršaja. U istome času kad je žena koja je ubila
Borckmana skočila preko ograde, Lerumie se sagao da uzme
tomohawk što ga je ona ispustila, a Jerry, osjećajući da je krvav boj
posrijedi, zagrize u ruku što je posegla za sjekirom. Lerumie se
uspravi i zaurla od bijesa, a u tom urliku izli svu svoju mržnju prema
tome štenetu, svu mržnju što se u njemu mjesece i mjesece slijegala.
Kad se osovio i kad mu se Jerry zaletio put nogu, crnac iza sve
96
snage zamahnu nogom na psa, pogodi ga posred trbuha i baci u zrak.
U drugoj već sekundi, ili dijelu sekunde, kad je Jerry bačen
uvis i kad je proletio zrakom preko ograde i bodljikave žice u more,
dok su se iz čunova na brod dodavale Sniderove puške, Tambi po
drugi put naglo okinu. Lerumie, čija se noga, pošto je udarila
Jerryja, još nije valjano vratila da bi se ponovno sagnuo da podigne
tomohawk, dobi metak posred srca i spasnu, da se pokraj
Brockmana složi u mekoću smrti.
Prije nego što je Jerry pljusnuo u vodu, prođe slava Tambijeva
začudo sretnog pogotka, jer u istom času kad je Tambi potebnuo
okidač da ispali svoj sretni pogodak, jedan mu tomahawk zasiječe u
lubanju do dna mozga i zauvijek mu zamrači morem oplakivani i
suncem obasjani vidik tropskoga svijeta. Jednako brzo — svi su se
događaji odvili gotovo u isto vrijeme — završi i sva ostala brodska
posada, a paluba se pretvori u klaonicu.
Jerryjeva glava izroni iz vode sred pucnjave Sniderovih pušaka
i sred one samrtne huke i buke. Neka se ljudska ruka pruži iz čuna,
dohvati ga za kožu na šiji i podiže iz vode. Poležao je i naprezao se
da ugrize ruku svoga spasioca, ali ne od bijesa, koliko bijaše
rastrgan brigom za svoga kapetana. Premda nije o tome mislio, znao
je da se na Arangi oborila nevolja, da je došla ona krajnja propast
što je sve živo intuitivno osjeća, a samo je čovjek poznaje i daje joj
ime »smrt«. Vidio je kad je Borckman pao, čuo je kad je pao
Lerumie. A sad je slušao prasak pušaka, kliktanje i viku pobjede i
straha.
Viseći tako u zraku, bespomoćan, zahvaćen za šiju, drečao je i
skvičao, gušio se i zakašljavao dok se crnac ne razuljuti i ne tresnu
njime o dno čamca. On se osovi na noge i skoči u dva skoka: u
prvom se nađe na rubu čuna, a drugim, očajnim i beznadnim,
zaboravljajući na se, pokuša da se dočepa ograde na Arangiju.
Prednje mu šape promašiše ogradu za čitav metar, te on opet
pljusnu u more. Ponovno izroni i bijesno zapliva gutajući slanu vodu
i gušeći se, jer je neprestano štektao, cvilio i lajao u čežnji da se
nađe na brodu s kapetanom.
Neki pak dvanaestogodišnji dječak što se nalazio u drugom
čunu, vidjevši kako je s Jerryjem prošao prvi crnac, postupi s njime
bez ikakva obzira, udari ga najprije plohom vesla po glavi, a onda i
bridom dok je još plivao. I mrak se nesvijesti spusti na njegov bistri
mali mozak što je trpio od ljubavi. Crni dječak izvadi iz vode i baci
97
u čamac klonulo, nepokretno štene.
Za toga zbivanja, u kabini pod palubom Arangija, još prije
nego što je Lerumie udario Jerryja i odbacio ga u vodu, dok je
zapravo Jerry još bio u zraku, Van Horn je u munjevito kratkom, a
sadržajem veoma bogatom trenutku spoznao svoju smrt. Nije zaludu
stari Bashti živio duže od svakoga živog čovjeka u onom plemenu i
vladao mudrije negoli ijedan vladar u čitavu dugom nizu vladara od
Somovih vremena. Da mu je položaj u zemaljskom prostoru i
vremenu bio pogodniji, zacijelo bi postao Aleksandar, Napoleon ili
crni Kahehameha. No u onim prilikama, on je svoju ulogu dobro
igrao, čak veoma dobro, vladajući u svojoj skučenoj, maloj
kraljevini na zavjetarnoj obali ljudožderskog otoka Malaite.
I još kako je sjajno igrao svoju ulogu! Hladno, ljubazno, strogo
pazeći da se ne krnje njegova prava poglavice, smješkao se na Van
Horna, davao svoj kraljevski pristanak svojim mladim podanicima
da potpišu obvezu na tri godine robovanja na plantažama, i uzimao
svoj dio od svake unaprijed isplaćene godišnje plaće. Aora, koga
bismo mogli nazvati njegovim kancelarom i rizničarom, primaše
desetinu čim bi se naplatila, i stavljaše novac u široke, sitno pletene
kese od kokosovih vlakanaca. Bashtiju za leđima, na rubu brodskog
ležaja, čučala trinaestogodišnja djevojčica, glatke kože, i
kraljevskim mahalom tjerala muhe s njegove kraljevske glave. Do
nogu mu čučale tri njegove vremešne žene, a najstarija među njima,
krezuba i ponešto uzeta, neprestano mu, kad god bi kimnuo glavom,
dodavala grubo isletenu košaricu od pandanusova lišča.
A Bashti, čije je oštro staro uho osluškivalo ne bi li uhvatilo
prvi neobični šum s palube, neprestano kimaše glavom i posezaše
rukom u pruženu mu košaru — sad da uzme betelov orah i
spremnicu s vapnom, i neizbježni zeleni list u koji će uviti zalogaj,
sad da zahvati duhana i napuni svoju kratku glinenu lulu, sad opet
da uzme šibice i da pripali lulu što mu kanda nije dobro vukla nego
se svaki čas gasila.
Potkraj je košara neprestano lebdjela oko njegove ruke, i on
posljednji put segnu rukom u nju. Zbilo se to u istom času kad je
gore, na palubi, žena oborila Borckmana i kad je Tambi ispalio na
nju prvi hitac iz svoje Lee-Enfieldove puške. Bashtijeva smežurana,
staračka ruka, s nadlanicom što se ispreplela mrežom krupnih žila
koje su iskočile i s kojih je spalo meso, izvuče iz košare golemu
kuburu, tako staru da ju je mogao nositi koji Cromwellov
98
postriženik28, ili je mogla putovati s Queirozom29 ili La
Pérouseom30. Bješe to kremenjača, duga koliko ruka do lakta; toga
ju je istog poslijepodneva potprašio nitko drugi doli sam Bashti.
I Van Horn bijaše brz gotovo kao i Bashti; ipak ne bijaše onako
brz. Upravo kad se mašio svoga modernog samokresa što bješe
izvađen iz toka i ležaše mu na koljenima, razliježe se pucanj iz
prastare kubure. Kako bijaše nabijena sa dva komada olova i jednim
oblim zrnom, djelovala je kao da je opalila lovačka puška. Van Horn
osjeti oganj i tamu smrti, dok mu je još neizrečeni »Dobijesa!«
zamirao na usnama, a prsti ispustili napol podignuti samokres, koji
pade na pod.
Previše nabijeno puščanim prahom, starinsko oružje pokaza još
jedan učin: razletjelo se u Bashtijevoj ruci. Dok je Aora, nožem što
ga je ne znam otkud smogao, prionuo da odsiječe glavu bijeloga
gospodara, Bashti je podrugljivo pogledao u svoj desni kažiprst što
je visio o komadiću kože. Pograbi ga lijevom, brzo ga izvrnu i otrže,
pa ga cereći se, kao da je šala, baci u košaru od pandanusova lišća
što mu je žena sveudilj jednom rukom pridržavaše, dok se drugom
primaše za čelo, koje je krhotina iz kubure krvlju obojila.
Za to se vrijeme tri mladića, što bijahu određeni za rad, sa
svojim očevima i stričevima okomiše na jedinog momka od posade
što se našao pod palubom, pa ga dotukoše. Bashti, koji je toliko
poživio da se prometnuo u filozofa što za bol i ne mari, a još manje
za izgubljeni prst, dušio se od smijeha i cvrkutao od zadovoljstva,
ponosan s uspjeha što mu je osnovu okrunio, dok su njegove tri
žene, koje življahu samo od njegova miga, puzale pred njim na
podu, pune poniznosti, ropskog povlađivanja i obožavanja. Dugo su
živjele, a živjele su samo zato što tako bijaše po njegovoj
kraljevskoj ćudi. Savijahu se i nesuvislo nešto kazivahu pužući pred
nogama toga gospodara života i smrti, čija mudrost bijaše
neizmjerna, kako je to često pokazao, a i sad je eto ponovno dokaza.
28
U originalu: roundhead (obloglavac ili postriženik), puritanac iz vremena
Olivera Cromwella i Charlesa I. (17. stoljeće), tako prozvan što je kosu šišao na
puritansku, do kože. — Prev.
29
U originalu: Quiros, no riječ je o Queirozu (Pedro Fernandez de Queiroz,
1560-1614), portugalskom pomorcu u službi Španjolske, koji je otkrio Tahiti i Nove
Hebride. — Prev.
30
Jean-François de la Pérouse (1741 — 1788). francuski pomorac koga su ubili
urođenici na otoku Vanikoro. — Prev.
99
A mršava, prestravljena djevojka, poput uplašena zeca što
gleda iz svoje rupe, gledaše čučeći taj prizor iz prostora za teret,
znajući da joj je sada kraj i da je čeka lonac u kojem će je skuhati.
100
DVANAESTO POGLAVLJE
Što se zbilo na Arangiju, to Jerry nije nikad doznao. Znao je
samo to da je onaj svijet propao, jer je vidio kako propada. Dječak
koji ga je mlatnuo veslom po glavi čvrsto mu je svezao noge i bacio
ga na obalu prije nego što je na nj zaboravio u uzbuđenju što je
nestalo kad se brod pljačkao.
Urođenici na velikim čunovima, derući se i pjevajući, počeše
tegliti lijepu jahtu od tikovine, pa je privukoše kraju blizu mjesta
gdje je Jerry ležao upravo pod zidom od koraljnih stijena. Vatre
plemtjele na obali, svjetiljke se upalile na palubi, nastalo veliko
slavlje, orobljavao se brod, vadila mu se utroba. Odnijelo se na
obalu sve što se moglo skinuti i nositi, od željezne pritege pa do
opreme i jedara. Nitko u Somu nije te noći spavao. Čak su i sitna
djeca švrljala oko ognjeva gdje se gozbovalo, ili se sita i presita
valjala po pijesku. U dva po ponoći, na Bashtijevu zapovijed,
zapališe brod. Jerry, žedan, iscrpljen od pusta lajanja i cvilenja,
bespomoćno ležaše na boku, vezanih nogu, gledajući kako onaj
svijet na vodi, što ga je tako kratko vrijeme poznavao, bukti i nestaje
u ognju i dimu.
A na svjetlu što ga davaše brod u plemenu, stari Bashti dijelio
plijen. Nitko u plemenu ne bijaše toliko neznatan da ga ništa ne bi
zapalo. Čak ni bijedni robovi iz šikare, što su za čitavo vrijeme
svoga sužanjstva drhtali od straha da će ih pojesti, ne prođoše
praznih šaka: svaki od njih dobi glinenu lulu i nekoliko svitaka
duhana. Glavni dio trgovačke robe koji se nije dijelio Bashti je
prenio u svoju veliku kolibu od trave. Sve bogatstvo u brodskoj
opremi smjestiše u nekoliko spremišta za čamce, dok se vrači i
čarobnjaci dadoše na posao da na tanku dimu osuše mnoge glave, jer
na brodu, osim posade, bijaše i dvanaest povratnika što su išli u NoOlu, i nekoliko momaka iz Malua što ih Van Horn još ne bijaše
predao.
No sve ih nisu pobili. Bahti je oštro zabranio da se vrši klanje
naveliko. A nije to zabranio zato što bijaše plemenit — već prije
stoga što on bijaše bistra glava. Sve će ih naposljetku poklati. Bashti
nije nikad leda vidio niti je znao da ga ima; nije bio upućen u
hlađenje i konzerviranje. Jedini način da očuva meso svježe bijaše
101
za nj u tome da ga drži na životu. I tako su zarobljenike smjestili u
najveće spremište za čamce, koje ujedno bijaše sastajalište muškog
društva, kamo nijedna žena nije smjela zakoračiti nije li željela da na
mukama umre.
Vezani ili sputani poput živadi ili svinja, bijahu povaljeni po
tvrdo ugaženu zemljanu podu, pod kojim, plitko pokopani, počivahu
zemaljski ostaci nekadašnjih poglavica, dok su gore, u zavicima od
rogožine, visjeli neki Bashtijevi neposredni prethodnici, a među
njima, kao posljednji, i njegov otac, i tako se ljuljali već za čitava
dva pokoljenja. Kako bijaše namijenjena za jelo i kako tabu nije
važio za čeljade koje je osuđeno da bude skuhano, onamo bijaše
dospjela i mršava djevojka iz brodskog spremišta, koju su vezanu
bacili na pod među mnoge crnce kojino je na brodu bockahu i
rugahu joj se kako je Van Horn tovi da je pojede.
U to isto spremište bijahu donijeli i Jerryja te ga bacili na pod
među ostale. Agno, vrhovni vrač i čarobnjak onog plemena, bijaše
slučajno na nj naišao na obali, pa odredio da ga onamo odnesu,
premda se dječak koji ga je iz vode izvadio protivio govoreći kako
njemu pripada, jer ga je on našao. Kad su ga pronijeli pokraj vatara
oko kojih se gozbovalo, njegov mu oštri njuh kaza kakav bijaše
jestvenik. Na taj se novi doživljaj nakostriješio, zarežao i počeo
otimati da oslobodi svezane šape. Isto se tako, kad su ga bacili u
spremište, u početku kostriješio i režao na svoje supatnike, na one
koji zajedno s njime bijahu zarobljeni: nije poimao njihova položaja,
a s druge opet strane — kako bijaše naučen da u crncima gleda
vječite neprijatelje — smatrao je da su oni krivi za propast Arangija
i njegova kapetana.
Jerry naime bijaše samo malen pas, sa svim ograničenjima
jednoga psa što je tek nedavno na svijet došao. No nije dugo na njih
režao i bjesnio. Nekim je nejasnim putem spoznao da ni oni nisu
sretni. Neki bijahu teško izranjeni, te su neprestano stenjali i
uzdisali. Bez ikakva jasnog poimanja, Jerry ipak osjeti da su zapali u
mučan položaj u kakav je i sam zapao. A njegov položaj zaista
bijaše mučan. Ležao je na boku, a konopac kojim mu noge bijahu
vezane stegnut toliko da mu je zasijecao u nježno meso i sprečavao
optok krvi. Uz to je pogibao od žeđe i dahtao, suha jezika i suhih
usta, u vrućini što se ustojala.
Bješe tužno mjesto ono spremište za čamce, tužno i stravično:
sami uzdasi i jecaji, leševi ispod poda i u podu, po njemu stvorenja
102
što će domalo i sama biti leševi, a gore, nad njihovim glavama, opet
leševi koji se njišu u svojim grobnicama što vise u zraku; zatim
veliki, crni čamci što su im krajevi uzvijeni u kljunove, te se čine
kao kakva grebežljiva, kljunata čudovišta što se nejasno naziru na
svjetlu slabe vatre, kraj koje sjedi neki starac iz plemena Somo; sjedi
starac za svojim poslom kojemu kanda kraja nema: suši na dimu
glavu nekog urođenika iz guštare. Starac bijaše uvenuo, slijep,
nemoćan; sve je nešto gunđao, a pokreti mu bili kao u kakva velikog
majmuna, dok bi ovako i onako okretao glavu obješenu u resku
dimu i na vatru što dimom tinja stavljao šaku po šaku truda.
Kadikad bi proklijali plamen osvijetlio gredu sljemenjaču što se
između tamnih rožnika protezala u dužinu od osamnaest metara, a
bila pokrivena pređom od kokosovih vlakanaca, ispletenom u
barbarske crno-bijele šare što su sada, počađene dimom mnogih
godina, prelazile u gotovo jednobojnu mrku uprljanost. S visokih
rožnika, na dugim kokosovim uzicama, visjele glave neprijatelja,
nekoć skinute za kakva upada u guštaru ili za kakva prepada na
moru. Sve je u tom prostoru odisalo truležem i smrću, a i sam se
tupoglavi onaj starac, što je na dimu sušio znamen smrti, klijenut
tresao, s nogom već u grobu, na rubu raspadanja.
Kad je bilo prema jutru, dvadesetak urođenika iz plemena
somo, vičući i otpuhujući, dižući i potežući, uvukoše unutra još
jedan veliki ratni čun. Nogama su i rukama pravili mjesta za čamac,
gurali i odbacivali, vukli i ustranu razmicali svezane zarobljenike s
onog mjesta kamo je trebalo čamac staviti. Bjehu sve prije negoli
obzirni prema mesu što im ga je namaknula sreća i Bashtijeva
mudrost.
Neko su vrijeme naokolo sjedili, svi pušili na glinene lule,
smijali se čudnim piskutljivim glasovima i čavrljali o događajima
minule noći i jučerašnjeg poslijepodneva. A zatim bi se sad jedan,
sad drugi opružio i zaspao ne pokrivši se; tako naime, izravno pod
sunčevom stazom, spavahu goli otkad su na svijet došli.
Kad je svitanje prosivjelo, budni ostadoše samo teški ranjenici
ili pak oni što bijahu suviše čvrsto svezani, i oronuli starac, koji ipak
ne bijaše tako star kao Bashti. Starac nije čuo kad se unutra ušuljao
dječak koji je Jerryja omamio udarcem vesla i tražio ga kao svoje
vlasništvo. Kako starac bijaše slijep, nije mogao dječaka vidjeti. I
dalje je mrmljao i suludo se smijao te na dimu okretao neprijateljsku
glavu i trulim drvetom podlagao vatru što tinja. Ne bijaše to ničiji
103
noćni posao, ne bijaše to dužnost ni njemu, koji je uopće zaboravio
kako se išta radi. No uzbuđenost zbog napada na Arangi zahvatila i
njegov tupi mozak, pa je i on — u nejasnim časovitim svjetlicama
sjećanja na dane kad mu život bijaše pun snage i pobjede —
mahnito sudjelovao u tome pobjedničkom slavlju svoga plemena
poduhvativši se da na dimu osuši onu glavu što sama po sebi bijaše
stvarni izražaj pobjede.
Dvanaestogodišnji dječak, koji se ušuljao, oprezno je prelazio
preko usnulih i provlačio se između zarobljenika, a srce mu htjelo
iskočiti koliko je udaralo od straha. Znao je kakav tabu time
povređuje. Ni toliko zreo da iziđe ispod krova očinske kolibe od
trave i da spava među mladićima u njihovu spremištu za čamce, a
još manje da spava s momcima u njihovu, znao je da svoj život, sa
svim njegovim nejasno slućenim tajnama i sa svim preuzetnostima,
izvrgava pogibli kada tako protiv zakona stupa na posvećeno
područje punoljetnih, odraslih i zrelih ljudi plemena Somo.
Htio je Jerryja, pa ga je i uzeo. Vidje ga samo mršava mala
urođenička djevojka što bijaše sputana i određena da je skuhaju;
zureći u strahu izbuljenih očiju, vidjela je mališana kako uzima
Jerryja za svezane noge pa ga iznosi iz gomile onoga mesnog plijena
u kojemu bijaše kao njegov dio. Jerryja bi njegovo malo lavovsko
srce natjeralo da zareži i da se opre takvu postupku da ne bijaše
iscrpljen i da mu usta i grlo ne bijahu i suviše suhi a da bi mogao
glas potisnuti. Jadan i nemoćan, ni sjena samog sebe, poput kakve
lutke, kao pod morom mučna sna, kao nemirni spavač što se
probudio iz teških snova — Jerry osjeti kako ga netko uzima, a drži
ga s glavom dolje, iznosi ga iz onog spremišta za čamce što smrću
vonja, te ga nosi kroza selo, koje bijaše tek nešto manje odvratno, pa
onda stazom pod visokim, razgranalim drvećem što se počinjalo
lagano micati na prvom dašku jutarnjeg vjetra.
104
TRINAESTO POGLAVLJE
Dječak se, kako će Jerry kasnije saznati, zvao Lamai; dječak ga
je nosio svojoj kući. Ne bješe to baš kakva kuća, čak ni u poređenju
s ostalim ljudožderskim kolibama od trave. Na zemljanu podu, na
kojemu se nabilo blato i nečist mnogih godina, življahu Lamaievi
roditelji s izdankom od još četvero sitnije djece, muške i ženske.
Slamni krov što je prokapljivao za svakoga jačeg pljuska, naslanjao
se na klimavu gredu sljemenjaču povrh poda. Zidovi još više
propuštahu vodu kad bi kiša udarila. Koliba Lumaia, Lamaieva oca,
bješe zaista najbjednija u čitavu Somu.
Lumai, gospodar kuće i glava obitelji, za razliku od većine
otočana na Malaiti, bijaše debeo. Iz te je njegove debljine kanda
izlazila njegova dobroćudnost i, združena s ovom, njegova lijenost.
No kao muha u toj pomasti njegove dobroćudne neodgovornosti
bijaše njegova žena, Lenerengo — nenadmašna lajavica u svem
Somu; bila je toliko mršava po sredini i u svim svojim dijelovima
koliko joj muž bijaše okrugao; bila je hitra i oštra na jeziku koliko
on bijaše blag; bila je neumorna i odlučna u radinosti koliko on u
lijenosti; rodila se s kiselim okusom života u svojim ustima, i sve joj
bijaše kiselo, kao što njemu bješe slatko.
Obilazeći iza kuće, dječak je samo povirio unutra i vidio kako
mu otac i mati spavaju svako u svome, suprotnom kutu, bez
pokrivača, dok se četvero djece, njegove mlađe braće i sestara,
smotalo u golišavo klupko nasred poda, poput četvero paščadi. Sve
oko kuće, koja jedva da je bila nešto bolje od brloga, bijaše raj
zemaljski. Zrak bio mirisav, težak i sladak, pun blagovonja od
divljih mirisavih biljaka i divnoga tropskog cvijeća. Tri drveta
hljebovca povrh kuće ispreplela svoje ponosne grane, drveće banana
i pizanga31 bilo krcato velikim kitama plodova što dozrijevaju, a
goleme, zlaćane dinje papaia, zrele i spremne za jelo, visjele poput
kugla s vitkog drveća što u opsegu ne imaše ni desetinu opsega
svoga ploda. No najviše od svega, Jerry se obradovao potočiću što je
žuborio i zapljuskivao na svome nevidljivom toku povrh
mahovinom obrasla kamenja, pod zastorom od meke i nježne
paprati. Nijedan se kraljevski staklenik s biljkama ne mogaše
31
Pizang (engleski; plantain), drvo kojega je plod neka vrsta banane. — Prev.
105
uporediti s onom divljom raskošnošću raslinstva pod tropskim
suncem.
Zanesen žuborom vode, Jerry je najprije mogao otrpjeti
zagrljaje i milovanja dječaka, koji ga je, čučeći na tlu, njihao tamo i
amo i pjevušio mu neku čudnu pjesmicu. A Jerry, koji nije znao
govoriti, nije mogao da mu objasni kako skapava od žeđi.
Zatim mu je Lamai čvrsto oko vrata vezao uzicu od kokosovih
vlakanaca, a odriješio mu konopce što su mu noge sjekli. Jerryju
bijahu utrnule noge koliko mu je bio spriječen optok krvi, a toliko se
iscrpio žeđajući jedan dio tropskoga dana i čitavu tropsku noć, te je
odmah, kad je pokušao da stane na noge, zateturao i pao. Još je
nekoliko puta pokušao da se digne, ali bi svaki put zateturao i pao.
Lamai naposljetku shvati ili pokuša da pogodi, pa dohvati
bambusovu trsku, kojoj na vrhu bijaše pričvršćena kokosova ljuska,
segnu njome u zelenu paprat i zahiti vode, te kokosov vrč pun
puncat dragocjene tekućine prikuči Jerryju.
Ispočetka je Jerry ležao na boku i tako pio dok mu se zajedno s
tekućinom ne vrati život u presahle kanale u tijelu, tako da se, još
uvijek slab i sveudilj dršćući, naskoro upro na sve četiri, držeći ih
raširene, i neprestano požudno laptao. Dječak se smijao i cvrkutao
od veselja gledajući ga, a Jerry, osjećajući se bolje, prestade na
časak i nađe način da progovori svojim jezikom, rječitošću srca,
kako psi govore. Izvuče nos iz kokosove ljuske te ružičastim trakom
svog jezika liznu Lamaju ruku. A Lamai mu, ushićen što se s njime
sporazumio, opet prinese vodu pod nos, na što Jerry i opet poče
laptati.
Neprestano je pio, laptao sve dok mu se slabine, upale od
vrućine, ne ispuniše poput lopte; duži sad bivahu razmaci, u kojima
bi, prestavši piti, svojim jezikom po crnoj koži Lamaijeve ruke
ispisivao riječi zahvalnosti. Sve je išlo lijepo te bi i dalje tako bilo da
nije Lamaieva majka, Lanerengo, koja se probudila, prekoračila
preko svoje crne mladunčadi te podigla glas i zakriještala na
najstarijeg sina što joj u kuću dovodi još jedna usta i nove joj brige
na vrat prti.
Nastade pravdanje, boj ljudskim riječima, od kojih Jerry
nijednoj ne uhvati smisla. Lamai bijaše sa njim i za nj, a Lamaieva
majka protiv njega. Kriještala je i grdila, tvrdo uvjerena da joj je sin
lud, gori od ikakva luđaka, zato što nema nimalo obzira, ni trunka
osjećaja prema majci, koja se toliko muči. Obratila se i Lumaiju,
106
koji spavaše; ovaj se probudi, trom i debeo, te u narječju Soma
istisnu i promrmlja nekoliko miroljubivih napomena, kazujući kako
je ovaj svijet lijep, kako su svi mladi psi i najstariji sinovi nešto što
je čovjeku pravi užitak kad ih ima; priklopi kako još nije umro od
gladi i kako je mir i san nešto najljepše čime sudbina može smrtnika
obdariti — pa se, da to i dokaže, opet zaveze u mir sna, nasloni nos
na mišicu svoje ruke, kao da je uzglavnica, i nastavi da hrče.
No Lamai, sveudilj mrka pogleda, buntovno udarajući nogom
po tlu, pouzdano znajući da je sve iza njega slobodno i da može
skočiti i odmagliti ako se mati razgoropadi pa na nj nasrne, ostajaše
uporan u svojoj želji da zadrži štene. Naposljetku, pošto je izrekla
svoje mišljenje o Lamaievu ocu i priklopila nekoliko o njegovoj
bezvrijednosti, vrati se da spava.
Jedna je misao urodila drugom. Lamai je vidio koliko je
nevjerojatno Jerry bio žedan, pa stoga dođe na misao da je možda
isto tako i gladan. Zato na žeravu što ju je raspretao iz pepela na
ognjištu, nastavi suharaka i potaknu dobru vatru. Kad se oganj
rasplamsao, stavi u nj nekoliko kamenova s pripremljene gomile;
svaki bijaše crn od vatre — znak da se mnogo puta uzimao u slične
svrhe. U vodi u potoku bijaše sakrio pletenu košaricu, a u njoj
debela divljeg goluba što ga je dan prije zamkom ulovio. Sad izvadi
goluba, uvi ga u zeleno lišće, nameta oko njega vrelo kamenje iz
vatre, pa sve, i goluba i kamenje, pokri zemljom.
Kad je poslije nekog vremena izvukao goluba i skinuo s njega
koru od spaljena lišća, raširi se tako slastan miris da je Jerry naćulio
uši, a nosnice mu zadrhtale. Kad je dječak pečenku što se pušila
raskinuo na dvoje pa je ohladio, poče se Jerryjev ručak, koji ne
presta sve dok se nije zubima i jezikom očimkao s kostiju i
posljednji komadić mesa, i dok najposlije i same kosti ne bijahu
shrskane, smljevene i progutane. Sve dok je Jerry jeo, Lamai mu je
iskazivao svoju ljubav, pjevušeći mu neprestano svoju pjesmieu,
tapšajući ga i milujući.
No Jerry, okrepljen vodom i mesom, nije tako srdačno
uzvraćao ljubavi. Bijaše uljudan, njegovo tapšanje primaše s blagim
sjajem u očima, mašući repom i uvijajući tijelom kao obično, ali
bijaše nemiran i neprestano osluškivaše zvuke iz daljine, u čežnji da
ode odande. Nije to izmaklo dječakovu oku; prije nego što je i sam
pošao da spava, momčić za jedno drvo čvrsto priveza kraj uzice
kojom Jerry bijaše vezan oko vrata.
107
Pošto se neko vrijeme upinjao i natezao uzicu hoteći da je
prekine, Jerry se okani tih pokušaja i zaspa. No ne zadugo: i previše
u mislima bijaše s kapetanom. Znao je, a i nije znao, kakva je
nepopravljiva i krajnja propast snašla kapetana. I tako, pošto je tiho
cvilio i jecao, poče oštrim sjekutićima gristi uzicu od kokosovih
vlakanaca, i ne prestade dok je nije pregrizao.
Našavši se na slobodi, odmah se, poput goluba glasonoše što se
kući vraća, slijepo i ravno uputi na obalu, na more kojim je plovio
Arangi pod zapovjedništvom kapetanovim. Somo bijaše sasvim
pust, jer svi njegovi stanovnici spavahu. Nitko mu ne stade na put
dok je kaskao vijugavim stazama između mnogih koliba i prolazio
pokraj ružnih stupova na kojima bijahu totemski 32 simboli što
prikazuju ljudske likove, izrezane u čitavu stablu, kako sjede u
razjapljenim raljama isto tako izrezbarenih morskih pasa. U Somu
se, naime, još od vremena njegova utemeljitelja, obožavao morski
pas s ostalim morskim božanstvima uporedo s božanstvima što
vladaju guštarom, močvarom i gorama.
Skrenuvši desno, zaobiđe utvrdu te izbi na obalu. Od Arangija
ne bijaše ni traga na mirnoj površini lagune. Svuda se naokolo
mogahu vidjeti ostaci s gozbovanja, te Jerryjev njuh osjeti vatre što
još tinjaju i miris izgorjelog mesa. Mnogi se između gozbovatelja
nisu ni potrudili da se vrate kući; ležahu naokolo po pijesku, pod
suncem jutra što je već prepolovilo; ležahu onako izmiješani, ljudi,
žene, djeca i čitave obitelji, gdje je koga san obrvao.
Jerry sjede do same vode, tako da mu je kvasila prednje šape;
srce mu htjelo prepući od čežnje za kapetanom, pa Jerry podiže
svoju njušku prema suncu i poče kazivati svoju tugu, poče zavijati,
kao što su psi oduvijek zavijali otkad su izišli iz divljih šuma te
prišli ljudskim vatrama.
Tu ga nađe Lamai, koji ga poče tješiti u tuzi grleći ga i
privijajući na svoja prsa, pa ga odnese natrag, svojoj kolibi od trave,
svojoj kući kraj potoka. Davao mu vode, ali Jerry ne mogaše više
piti; nudio mu ljubav, no Jerry ne mogaše zaboraviti svoje boli i
čežnje za kapetanom. Najposlije se Lamai naljuti na tako
nerazborito štene, pa u svome dječačkom divljaštvu zaboravi na
svoju ljubav i udari Jerryja po glavi i s lijeve i s desne, te ga veza
32
Totem, životinjski grb kao plemenski simbol i predmet praznovjernog
obožavanja. — Prev.
108
kako je malo koji pas bijelog čovjeka bio ikad vezan. Lamai naime
bijaše genij na svoj način. Premda nije vidio da su ikad tako uradili s
ikojim psom, ipak je u tren oka smislio da Jerryja sveže na štap.
Štap bijaše bambusov, dug nešto više od jednog metra. Jedan mu
kraj priveza kratkom uzicom Jerryju oko vrata, a drugi, isto tako
kratko, za neko deblo. Jerry mogaše zubima doseći samo štap, no
suha i očvrsla bambusova trska može odoljeti zubima svakog psa.
109
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Mnogo je dana Jerry ostao Lamaijev zarobljenik, vezan za
bambusov štap. Ne bijahu to sretni dani, jer Lumaijeva kuća bijaše
mjestom vječitog rječkanja i svađe. Lamai je vodio žestoke bitke sa
svojom braćom i sestrama, zato što ovi dirahu u Jerryja; bitke se
redovito završavale tako što bi se umiješala Lenerengo i svu djecu
odreda kaznila.
Poslije toga bi se, kao da je to sasvim naravno i kao da je tako
već ustaljen običaj, obarala na Lumaija, koji bi svojim blagim
glasom uvijek propovijedao mir i tišinu i koji bi se uvijek, na kraju
takva udaranja jezikom, na dva-tri dana preselio u spremište za
čamce. Ondje Lenerengo bijaše nemoćna. U spremište za čamce, u
to područje za muškarce, nijedna žena nije smjela stupiti. Lenerengo
nije smetala s uma sudbinu posljednje žene što je dirnula u taj tabu.
Bilo je to prije mnogo godina, kad ona još bijaše djevojka; uvijek joj
živo bila u pameti nesretna žena što je cio dan visjela na sunčanoj
žezi, obješena za jednu ruku, a sutradan obješena za drugu; poslije
su je pojeli na gozbi muškaraca, u spremištu za čamce. Dugo nakon
toga sve su žene govorile tiho pred svojim muževima.
Po vremenu Jerry zavolje Lamaija, ali njegova sklonost prema
njemu ne bijaše ni jaka ni duboka. Prije bi se moglo reći da bijaše iz
zahvalnosti, jer se jedini Lamai brinuo da Jerry dobije hrane i vode.
A ipak taj dječak ne bijaše što i kapetan ili gospodin Haggin, pa ni
ono što bijahu Derby ili Bob. Bješe on jedan od nižih ljudskih
stvorova, crnac, a Jerryja su za sve ono kratko vrijeme njegova
života odgajali da u bijelcima gleda više, dvonožne bogove.
On je, doduše, vidio bistroumnost i snagu u crnaca. Nije do
toga došao razmišljanjem; on je to jednostavno prihvatio. Imaju moć
da vladaju predmetima, mogu zrakom bacati štapove i kamenje,
mogu ga i svezati i držati kao zarobljenika uza štap, tako da bude
sasvim nemoćan. Ma koliko bili niži od bijelih bogova, i oni su neka
vrsta bogova.
To je prvi put u svome životu Jerry bio svezan, i nije mu se
sviđalo. Uzalud je lomio svoje zube, od kojih su se neki klimali, jer
su ih ozdo izbijali drugi što su pod njima rasli. Štap bijaše jači od
njega. Iako nije zaboravljao kapetana, bol je zbog pretrpljenog
110
gubitka po vremenu jenjavala, dok naposljetku u njegovu duhu ne
prevlada želja da bude slobodan.
No kad je došao željeni dan slobode, nije se njome okoristio
niti je pojurio na obalu. Dogodilo se da ga je odvezala sama
Lenerengo; odvezala ga namjerno, u želji da ga se riješi. No kad ga
je odriješila, Jerry zastade da joj zahvali, te poče mahati repom i
smiješiti se na nju svojim očima, smeđim poput lješnjaka. Ona pred
njim udari nogom o tlo i oštro poviknu da ga uplaši. Jerry to nije
razumio; ne bijaše navikao na strah, pa ga nitko nije mogao
plašenjem otjerati. Nije više repom mahao, i nisu mu se više oči
smiješile, premda je još uvijek u nju gledao. Njezin postupak i buku
uze kao znak neprijateljstva, te se sav pretvori u oko i uho, spreman
na svaki dalji neprijateljski čin što bi ga mogla pokazati.
Ponovno je viknula i nogom udarila o tlo, ali u Jerryja postiže
samo to što je sada svu svoju pozornost prenio na njezinu nogu. To
njegovo skanjivanje da ode pošto ga je odriješila, bijaše i suviše za
njezinu razdražljivost. Ona zamahnu nogom, a Jerry se ugnu po joj
zubima zasiječe u gležanj.
U tren oka izbi rat. Po svoj bi prilici u svom bijesu i ubila
Jerryja da se nije pojavio Lamai. Štap, odvezan s Jerryjeva vrata,
ispričao mu priču o njezinoj himbi; dječak uskiptje bijesom, skoči
među, njih i odvrati udarac što bi Jerryju razmrskao glavu kad je
Lenerengo zamahnula da ga smjeri kamenim tucalom.
Sad međutim Lamai bijaše u pogibelji, jer je njemu zaprijetila
nevolja. I zaista, njegova ga mati bijaše već oborila zahvativši ga
zaušnicom, kad se pojavi jadni Lumai, što se, trgnut oda sna onom
bukom, usudio van da uspostavi mir. Lenerengo, kao obično,
zaboravi sve drugo kad joj se nadala zgoda i užitak da na mužu
iskali bijes.
Zadjevica se međutim završila bez velike nevolje. Djeca su
prestala da dreče, Lamai je ponovno svezao Jerryja o bambus,
Lenerengo vikala dok god je imala daha, a Lumai, uvrijeđen, otišao
u spremište za čamce, gdje muškarci mogu na miru spavati i gdje ih
žene ne kine.
Te je noći Lumai u krugu muškaraca kazivao svoje jade i
spomenuo njihov uzrok — štene što je došlo na Arangiju. Dogodilo
se da je priču čuo i Agno, vrhovni vrač i čarobnjak, ili najviši
svećenik, pa se sjetio kako je Jerryja otpremio u spremište s ostalim
zarobljenicima. Pol sata kasnije on se objašnjavao s Lamaiem.
111
Bijaše izvan sumnje da je dječak prekršio tabu, pa mu to povjerljivo
i kaza, a Lamai poče drhtati i plakati, poče mu ponizno puziti do
nogu, jer se takav prijestup kažnjavao smrću.
I predobra bješe Agnu zgoda da zavlada tim dječakom, i
predobra a da bi je on propustio. Mrtav dječak ne imaše za nj
nikakve vrijednosti, ali živ dječak, čiji bi život bio u njegovim
rukama, mogao bi mu dobro poslužiti. Kako nitko drugi nije znao da
je prekršen tabu, mogao je to prešutjeti. I tako odredi Lamaiju da
odsad živi u dječačkom spremištu za čamce i da ondje započne svoj
novicijat u dugome nizu poslova, kušnja i obreda koji će ga
osposobiti, da stupi u momačko spremište za čamce i tako mu
omogućiti da prijeđe pol puta do potpuna i priznata čovjeka.
*
Ujutro je Lenerengo, slušajući zapovijedi vrača-svećenika,
svezala Jerryju noge, ne bez borbe u kojoj su po njegovoj glavi
pljuštili udarci, a na njezinim se rukama nizale ogrebotine. Zatim ga
pronese kroza selo, da ga preda u Agnovoj kući. Usput, na
otvorenom središtu sela, gdje stajahu izrezbareni totemski stupovi,
spusti ga na tlo i ostavi da ondje leži, kako bi se pridružila narodnom
veselju.
Nije stari Bashti bio samo strog zakonodavac nego i jedinstven
u tom pogledu. Taj je dan izabrao da u isti mah kaznom zahvati
dvije žene što bijahu u zavadi, kako bi ostalim ženama dao pouku, a
svim svojim podanicima još jedan razlog da se raduju što njega
imaju za vladara. Dvije svadljivice, po imenu Tiha i Wiwau, bile
zdepaste, jedre i mlade, a odavna sa svojih neprestanih svađa bijahu
selu na sablazan. Bashti je presudio da se moraju utrkivati. Ali kako!
Da pukneš od smijeha. Ljudi, žene i djeca što ih promatrahu, urlahu
od veselja. Čak su i starije žene i sijedi starci što već s jednom
nogom bijahu u grobu, gledajući onaj prizor vrištali od veselja da se
sve orilo.
Staza od pol milje, određena za trku, protezala se svom
dužinom sela, baš kroza sredinu, od obale na kojoj je spaljen Arangi
pa do obale na drugom kraju utvrde. Obje su žene, Tiha i Wiwau,
imale prijeći stazom tamo i ovamo, i to tako da jedna bocka drugu i
da je potiče na brzinu, a ova da se upinje kako bi potekla u brzini
koja se ne može postići.
Samo je Bashtijeva glava mogla izmisliti takav prizor. Najprije
112
su Tihi pod ruke stavili dva okrugla kamena, svaki težak blizu
dvadeset kilograma. Valjalo joj da ih čvrsto uza se pritisne da ne
kliznu na tlo. Za njom je Bashti postavio Wiwau, naoružanu
bambusovim četinama što bijahu pričvršćene na vrhu laka i duga
bambusova štapa. Četine bijahu oštre poput igle, a zapravo su i bile
igle što se upotrebljavaju za tetoviranje. Bijahu pričvršćene na vrh
bambusove trske da budu badalj kojim će jedna žena bockati drugu
pred sobom kao što ljudi ostanom bockaju i gone volove. Orićak od
tih četina nije mogao ozbiljno nauditi, ali je nanosio dosta bola, a to
bijaše upravo ono što je Bashti htio.
Wiwau bocnu svojim ostanom, a Tiha posrnu i zagega se
nastojeći da brže potrči. Na obali, na kraju staze, imala se izmijeniti
njihova uloga. Wiwau je morala natrag nositi kamenje, a Tiha
bockati. Znajući da će Tiha gledati da joj vrati milo za drago, i još
više, s kamatama, Wiwau se trudila da uzajmi što više dok još može.
I jednoj je i drugoj znoj curkom tekao niz lice. I jedna i druga imahu
svojih pristaša u gomili, koji su na svaki ubod poticali jednu, a
smijali se drugoj.
Ma koliko se prizor činio smiješnim, iza njega bijaše željezni
divljački zakon. Dva je kamena valjalo nositi cijelom stazom. Žena
koja je bola morala je bosti uvjerljivo i brzo. Žena što je bježala pred
ostanom, nije se smjela zaboraviti i napasti svoju progoniteljku.
Bashti ih je upozorio na kaznu što će ih stići prekrše li pravila što ih
je postavio: prekršiteljku bi za osjeke izložili na greben da je izjedu
morski psi.
Kad su učesnice te trke stigle do mjesta gdje stajahu Bashti i
njegov kancelar Aora, one udvostručiše snage — Wiwau živo
bockajući, a Tiha poskakujući na svaki ubod, uz opasnost da ispusti
kamenje. Za njima se zgrnulo mnoštvo seoske djece i svi seoski psi,
što su uzbuđeno kevkali i štektali.
— Zadugo nećeš, Tiha, sjediti u čamcu! — podviknu Aora
žrtvi, a Bashti ponovno zahihota.
Kad ju je smjerio neobično jak ubod, Tiha ispusti jedan kamen;
dok je kleknula i jednom ga rukom podigla na svoj kuk, opet valjano
osjeti badalj, pa se podiže i odgega dalje.
Jednom, kad je ubod žestoko zabolje, ona se zabuni pa zastade
okrećući se prema svojoj goniteljki:
— Vidjet ćeš svoje, kad uskoro...
No ne stiže da dorekne prijetnju: žestok ubod skrši joj
113
stoicizam, te je opet natjera u kas.
Vika gomile sve više jenjavala što se čudna trka primicala
obali. No za nekoliko časaka moglo se čuti kako ponovno raste
poput plime; sad je Wiwau stenjala pod težinom koraljnog kamenja,
dok je Tiha, razjarena zbog onog što je pretrpjela, nastojala da
izravna račun i da vrati više nego što je primila.
Kad bijahu ispred Bashtija, Wiwau izgubi jedan kamen, a dok
je nastojala da ga podigne, ispade joj i drugi, koji se otkotrlja tričetiri metra dalje od prvog. Tiha se pretvorila u vihor osvete i bijesa.
Sav je Somo podivljao. Bashti se hvatao svojih mršavih bokova od
pustog veselja, dok su mu suze najčistije radosti potekle niz veoma
smežurane obraze.
Kad sve bijaše gotovo, Bashti prozbori svome narodu: »Eto
tako će morati da se bore sve žene kojima je borba previše mila.«
Samo nije baš tako rekao; niti je to kazao u jeziku plemena
Somo; bješe to u mješavini bêche-de-mer, a riječi mu bijahu: »Any
fella Mary he like 'm fight, all fella Mary along Somo fight 'm this
fella way.«
114
PETNAESTO POGLAVLJE
Neko vrijeme pošto se završila utrka Bashti je ostao da
razgovara sa svojim poglavarima, među kojima bijaše i Agno.
Lenerengo je stajala isto onako zaposlena sa nekoliko starih prija.
Dok je Jerry ležao na boku ondje gdje ga je zaboravila, priđe mu
divlji pas kojega je gonio na Arangiju, te ga onjuši. Ponajprije ga
onjuši izdaljeg, spreman da odmah pobjegne. Zatim se oprezno
približi. Jerry ga je gledao očima što sijevahu. U času kad ga je
dodirnula njuška divljeg psa, Jerry prijeteći zareža. Divlji pas
odskoči nazad i zagrebe glavom bez obzira; bijaše već prešao
dvadesetak metara dok vidje da ga nitko ne goni.
Ponovno se vrati prikradajući se kao što ga je nagon učio da se
prikrada divljači; toliko se prignuo tlu pužući da mu se trbuh gotovo
zemlje dodirivao. Dizao je i spuštao šape gipko i tiho kao mačka,
pogledajući i desno i lijevo, kao da se boji napada s boka. Začu kako
se u sav grohot zasmijaše dječaci negdje u daljini, pa još niže poleže
po tlu i zabi pandže u zemlju kako bi mogao bolje skočiti; mišići mu
bijahu poput zategnutih opruga, spremni na skok u ma kojem smjeru
— ni sam nije znao kamo, ali da umakne pogibelji za koju nije znao
ni kakva je ni odakle prijeti. Zatim razabra buku, vidje da mu od nje
nije opasnosti, pa nastavi da se prikrada irskom terrieru.
Ne znamo što bi se dogodilo, ali je u onaj čas Bashtijev pogled
slučajno pao na zlatno štene, prvi put poslije zapljene Arangija. U
mnoštvu događaja Bashti bijaše štene zaboravio.
— Što je s tim psom? — viknu oštro, na što divlje pseto opet
poleže po tlu, a Lenerengo prekide svoje preklapanje.
Lenerengo u strahu poče puzati pred strašnim starim
poglavicom te drhtavim glasom izloži činjenice. Njezin je nevaljali
sin Lamai izvukao psa iz vode. Zbog toga je psa imala mnogo
nevolja u kući. No sad je Lamai otišao da živi među mladićima, a
ona eto nosi psa Agnovoj kući, na izričitu Agnovu zapovijed.
— Što će taj pas kod tebe? — upita Bashti obraćajući se Agnu.
— Ja ću ga kai-kai — odgovori Agno. — Tust je i dobar za
kai-kai.
U Bashtijevu starom ali bistrom mozgu sijevnu misao što je
dugo sazrijevala.
115
— Suviše je dobar taj pas — reći će Bahti. — Radije pojedi
toga psa iz guštare — savjetova mu pokazujući na divlje pseto.
Agno odmahnu glavom:
— Šumski pas ne valja za kai-kai.
— Ni za što ne valja šumski pas — prihvati Bashti. — Šumski
je pas suviše plašljiv. Šumski su psi uopće odveć plašljivi. Pas
bijelog gospodara ne poznaje straha. Šumski psi nisu za borbu. Pas
bijelog gospodara bori se kao sam vrag. Pogledaj samo, pa ćeš i sam
vidjeti.
I Bashti se sagnu Jerryju te presiječe uzice kojima mu noge
bijahu svezane. A Jerry odmah stade na noge. I odveć mu se sada
žurilo a da bi zastao da zahvali. Jurnu na divlje pseto, uhvati ga u
bijegu i poče valjati u oblaku prašine. Divlje je pseto neprestano
pokušavalo da umakne, a Jerry bi ga svaki put uhvatio, oborio i
grizao, dok je Bashti pljeskao i pozivao svoje poglavare da gledaju.
Ovaj put se Jerry sav pretvorio u razbješnjela malog zloduha.
Ogorčen zbog svih nepravdi što mu bijahu nanesene, od krvavog
dana na Arangiju i od propasti kapetanove pa do ovoga posljednjeg
vezanja nogu, za sve se sada svetio na divljem psu. Gospodar
divljeg pseta, neki crnac povratnik, pogriješi pokušavši da udarcem
noge otjera Jerryja. Jerry učas jurnu na nj, izujeda mu listove svojim
zubima, a kako je bijesno nasrnuo, zaplete mu se među noge i obori
ga na tlo.
— Što radiš! — bijesno povika Bashti na krivca, koji,
skamenjen od straha, osta kako je i pao, dršćući pred daljim riječima
s poglavičnih usana.
No Bashti se već savijao od smijeha gledajući kako je divlji pas
u smrtnom strahu zagrebao niz prolaz, a Jerry se, tridesetak metara
iza njega, nadao za njim u potjeru da se sve praši.
Kad ih nesta, Bashti poče razlagati svoju misao. Posadiš li
bananu, kazivao Bashti, onda drvo što naraste opet daje banane.
Posadiš li yamovo gomolje, nećeš dobiti slatki krumpir ni banane,
već opet onakvo gomolje, i ništa drugo. A tako je i sa psima. Kako
su svi crnački psi kukavice, i njihovi će potomci biti kukavice. Psi
su bijelih ljudi hrabri borci. Kad bi ih uzgajali, ti bi psi davali isto
tako hrabre potomke. Eh, lijepo, kaza Bashti na kraju. Imaju eto
takva psa, u njih je pseto bijelog čovjeka. Bila bi krajnja ludost da
ga pojedu i da zauvijek unište hrabrost što se u njemu nalazi. A
mudrost je ako ga zadrže za rasplod, na životu, kako bi se njegova
116
hrabrost obnavljala i prenosila na pseća pokoljenja dok svi psi u
Somu ne budu jaki i hrabri.
Nadalje je Bashti svome vrhovnom vraču-svećeniku zapovjedio
da preuzme brigu oko Jerryja i da ga dobro čuva. Osim toga, cijelom
plemenu obznani da je Jerry tabu. Nijedan se čovjek, žena ili dijete,
ne smije na nj nabaciti kopljem ili kamenom, ne smije ga udariti
batinom ili tomohawkom, i nikako ga povrijediti.
*
Od onda pa sve dok sam nije povrijedio jedan od najvećih
tabua, Jerry je provodio sretne dane u Agnovoj mračnoj kolibi od
trave. Bashti je naime, za razliku od većine poglavica, željeznom
rukom vladao svojim vračima-svećenicima. Druge poglavice, čak i
Nau-Hau iz Langa-Lange, ne bijahu kao Bashti, nego su nad njim
vladali vrači-svećenici. Stanovnici su Soma vjerovali da je tako i s
Bashtijem. No nisu znali što se događa iza zavjese, kad Bashti,
potpuni nevjernik, nasamo razgovara sad s jednim, sad s drugim
vračem.
U tim razgovorima u četiri oka on im pokazivaše kako mu je
providna njihova igra, da mu je znana kao i njima samima, i da nije
rob mračnog praznovjerja i bezočne prijevare kojom uspijevaju da
narod drže u podložnosti. Kraj toga im izlagaše i teoriju — staru
koliko i svećenici i vladari — da svećenici i vladari moraju zajedno
raditi eda bi narodom dobro upravljali. Bijaše zadovoljan što narod
vjeruje, a bogovi i njihovi namjesnici svećenici imaju posljednju
riječ u svemu, ali je želio da svećenici u potaji znaju kako je
posljednja riječ njegova. I ma kako su i sami malo vjerovali u svoje
majstorije, on im je neprestano pokazivao kako u njih još manje
vjeruje.
Znao je što je tabu, poznavao istinu što se za njim krije.
Objasnio je svoj vlastiti tabu i kako je do njega došlo. Kazao je
Agnu kako mu njegov tabu ne dopušta da jede meso školjkaša. No
on je sam izabrao taj tabu, jer ne voli to meso. Taj mu je tabu
odredio Nino, vrhovni svećenik prije Agna, pošto ga je čuo od boga,
morskog psa. A zapravo je Bashti u četiri oka naredio Ninu da mu
odredi takav tabu, jer on, Bashti, ne voli meso školjkaša i nikad ga
nije volio.
Uz to, kako je živio duže i od najstarijeg svećenika među
njima, bijaše na njemu da ih imenuje i postavlja. on ih je poznavao,
117
on ih postavio, pa su živjeli ovisni o njegovoj milosti. Valjalo im se
držati njegova reda, kao što su ga se uvijek držali ne žele li da ih
brzo i nenadano nestane. Bijaše dosta da ih podsjeti kako je nestao
Kori, vrač koji je mislio da je jači od poglavice, i koji je zbog te
svoje zablude cio tjedan jaukao na mukama dok nije prestao i
zauvijek zamuknuo.
*
U velikoj Agnovoj kolibi bijaše malo svjetla, a mnogo
tajanstvenosti. No nije bilo tajne za Jerryja, koji je stvari poznavao
ili ih naprosto nije poznavao, ne razbijajući glave onim što ne zna.
Osušene glave i drugi suhi ili pljesnivi dijelovi ljudskog tijela nisu
ga se doimali ništa više negoli osušeni aligatori i ribe što ukrašavahu
mračni nastan Agnov.
Ondje su se dobro brinuli za Jerryja. Vračevu kuću ne
ispunjahu grajom ni žene ni djeca. Nekoliko starica, neka
jedanaestogodišnja djevojčica, kojoj dužnost bijaše da tjera muhe, i
dva mladića, koji su prošli obuku u dječačkom spremištu za čamce
pa sad bijahu na vračarskim naukama u meštra Agna — ti su eto
sačinjavali kućnu čeljad i dvorili Jerryja. Hranio se najbiranijom
hranom. Pošto bi Agno pojeo prvi komad svinjetine, Jerryju bi
pružili drugi. Čak su i ona dva svećenička pomoćnika i djevojčica
što je tjerala muhe, jeli poslije njega, a njihove bi ostatke onda
dobivale starice. I, za razliku od običnih pasa iz guštare što bi se za
kiše skrivali pod strehe, Jerryju bijaše dano suho mjesto pod
krovom, gdje su visjele glave urođenika iz guštare i zaboravljenih
trogovaca sandalovinom posred prašnjive zbrke što je sačinjavahu
osušene utrobe morskih pasa, krokodilske lubanje i kosturi štakora
sa Salamunskog otočja, koji od nosne kosti do vrha na repu bijahu
duži od pol metra.
Mnogo se puta, kako uživaše potpuno slobodu, Jerry kroza selo
prikrao Lamaijevoj kući. No nikad nije našao Lamaija, koji poslije
kapetana bijaše jedino ljudsko biće što je našlo mjesta u Jerryjevu
srcu. Jerry se nije nikad pokazivao, nego je vireći iz guste paprati uz
potok promatrao kuću i njuhom razaznavao ukućane. Nikad nije
nanjušio Lamaija, pa se nakon nekog vremena okanio uzaludnih
posjeta te vračevu kuću uzeo smatrati svojim domom, a vrača
svojim gospodarom.
No nije osjećao ljubavi prema tome gospodaru. Agno, koji je
118
pomoću straha tako dugo vladao u svojoj tajanstvenoj kući, nije
znao za ljubav. Ne bijaše u njega ni traga osjećaju ili srdačnosti.
Nije imao smisla za veselje, bio je okrutan i hladan kao ledenica.
Bijaše najmoćniji iza Bashtija, te mu se sav život zagorčavao, jer se
kinjio što nije prvi i najmoćniji. Prema Jerryju ne imaše nikakve
nježnosti; bojao se Bashtija, pa nije smio Jerryju nanijeti nikakva
zla.
Prolazili mjeseci, Jerry dobio druge zube, čvrste i jake, otežao i
narastao. Razmazio se koliko se već pas može razmaziti. Kako
bijaše tabu, brzo se naučio da gospodari među stanovništvom soma i
da u svemu provodi svoju volju. Nitko nije smio da mu se opre
batinom ili kamenom. Agno ga je mrzio — Jerry je to znao; ali je
isto tako razabrao i to da ga se Agno boji i da mu ništa ne smije. No
Agno bijaše hladnokrvan filozof koji je čekao svoj čas; razlikovao
se od Jerryja time što je, kao čovjek, znao predviđati tc svoje
postupke prilagoditi dalekim ciljevima.
Sve od ruba lagune, kojoj nikad nije zagazio u vodu, jer mu još
u pameti bijaše tabu s krokodilima što ga je naučio u Mcringeu —
sve od ruba lagune pa do udaljenih sela u guštari što zapadahu u
Bashtijevo područje, bješe Jerryju znani kraj kojim je prolazio. Sve
mu se sklanjalo s puta, svi mu davali hrane kad bi je zaželio. Tabu
bijašc na njemu, pa mogaše leći na njihove rogožine i jesti iz
njihovih tikvica a da ga nitko ne otjera. Mogao je činiti što je htio,
biti drzak preko svake mjere — nije bilo nikoga da mu kaže: ne.
Bashti je čak objavio kako je stanovnicima Soma dužnost da ga
obrane ako ga napadnu odrasli divlji psi, i da divlje pse otjeraju
nogama, kamenjem i batinama. Tako su i njegovi četveronožni
srodnici na svojoj koži spoznali da je on tabu.
A Jerry napredovao. Mogao se ugojiti do glupavosti da ne
bijaše njegovih napetih živaca i njegove nezasitne, žive radoznalosti.
Kako se mogao nesmetano kretati po čitavu Somu, uvijek bijaše u
pokretu upoznavajući mu međe i granice i način života divljih
stvorova što žive u močvarama i šumama, a ne priznaju njegov tabu.
Mnoge bijahu pustolovine što ih je doživio. Vodio je dvije
bitke sa šumskim štakorima, velikim gotovo koliko i on. Kako
bijahu odrasli i divlji, a natjerani u škripac, napadoše ga kako ga još
nitko nije napao. Ubio je prvoga i ne znajući da je to bio star i slab
štakor. Drugi mu, što bijaše pun snage, tako odmasti da se nemoćan
uvukao u vračevu kuću, gdje je cio tjedan, ispod osušenih simbola
119
smrti, lizao rane dok mu se polako ne vrati život i zdravlje.
Znao bi se prikrasti dugongu i uživati u tome da to glupo
plašljivo stvorenje natjera u divlji bijeg iznenadnim bijesnim
lajanjem; znao je da je to samo pusta buka, ali mu je godilo; te se
smijao, svjestan da mu šala uspijeva. I divlje je tropske patke, što
nisu selice, gonio iz njihovih lukavo sakrivenih gnijezda; oprezno je
išao između krokodila što bi se izvukli iz vode da drijemaju na žalu;
uvlačio se u šiprag i vrebao snježnobijele obijesne kakadukalice,
divlje orle kostolome, tromokrile škanjce, lorije i vodomare i
brbljave patušne papige.
Triput se, izvan granica Soma, susreo s malim crnim
stanovnicima guštare, što bijahu više dusi negoli ljudi, koliko su išli
tiho i neprimjetno. Čekahu u zasjedi na prolazima divljih svinja
kroza šumu, pa ga u te tri zgode umalo ne ubiše kopljem. Kao što su
ga šumski štakori naučili da bude oprezan, tako ga naučiše i ti
dvonošci što vrebaju u šumskom sumračju. S njima nije zametao
borbe, iako su pokušali da ga kopljem probodu. Brzo je razabrao da
su ti ljudi drukčiji od naroda u Somu i da za njih ne važi njegov
tabu; i oni su u neku ruku dvonozni bogovi — nose u rukama smrt
što leti, njome sežu dalje od svojih ruku i prelaze prostor.
Kao što je jurio po šipražju, tako je lutao i selom. Nijedno mu
mjesto ne bijaše sveto. U svećeničkim kućama, gdje su ljudi i žene
puzili u strahu pred tajnom, Jerry je išao ukočenih nogu i
nakostriješene dlake; bijahu naime objesili nove glave u kojima je
on očima i njuhom prepoznao glave nekoć živih crnaca što ih je
vidio na Arangiju. U najvećoj vračkoj kući naiđe na Borckmanovu
glavu, pa zareža na nju, sjećajući se borbe na palubi s pijanim
kormilarom, ali ne dobi odgovora.
Jednom je u Bashtijevoj kući naišao na ono što je na tom
svijetu ostalo od kapetana. Bashti je živio veoma dugo, živio krajnje
mudro i mnogo razmišljao. Bio je potpuno uvjeren da je živio
mnogo više od ljudskog vijeka, ali da mu je život ipak veoma
kratak. I svašt" ga zanimalo — htio je spoznati smisao i svrhu
života. Volio je svijet i život, u koji je ušao pod sretnom zvijezdom,
kako u pogledu zdravlja, tako i s obzirom na položaj, a ovo je
potonje za nj značilo moć nad svećenicima i nad narodom. Nije se
smrti bojao, ali ga zanimalo hoće li opet živjeti. Odbacivao je glupe
nazore svećenika varalica i bio sasvim sam u kaosu toga zakučastog
problema.
120
Živio je tako dugo i tako sretno da je mogao mirno promatrati
kako blijede i gasnu nekoć snažni prohtjevi i želje. Poznavao je
žene, izrodio djecu, proživio oštru glad mladosti. Vidio je kako mu
djeca rastu, postaju momci i djevojke, očevi i majke, djedovi i bake.
I pošto je upoznao ženu, ljubav, očinstvo i radosti jela, digao se
iznad svega toga. Hrana? Jedva da joj je znao značenje — ta jeo je
tako malo. Glad što ga je podbadala poput ostruga dok u njem bijaše
mladost i jedrina, već ga odavno ne potiče. Jeo je samo iz osjećaja
potrebe i dužnosti, malo mareći za ono što jede, izuzevši jedno: jaja
megapoda, snesena u određeno godišnje doba na njegovu vlastitom
nesilištu, koje bijaše strogi tabu. To mu je bila posljednja tjelesna
naslada. U pogledu ostalog, živio je samo duhom, vladao svojim
narodom i istraživao činjenice, prema kojima će stvarati zakone
štono će njegov narod ojačati i za život ga osposobiti.
Jasno je poimao razliku između apstraktnoga, plemena, i
konkretnoga, pojedinca. Pleme ostaje, njegovi članovi prolaze.
Pleme je spomen povijesti i običaja sviju njegovih prijašnjih
pripadnika; živi su mu nastavak dok i sami nestanu i ne postanu
povijest i spomen u neopipljivom skupu što ga čini pleme. I sam,
kao član plemena, prije ili kasnije — a to »kasnije« bijaše veoma
blizu — mora nestati. Da, nestati — ali kamo? U što? Eto tu je čvor.
I tako bi od zgode do zgode naredio svima da izidu iz njegove velike
kolibe od trave, te bi onda, ostajući sam sa svojom neriješenom
tajnom, skidao s rožnika u rogožinu uvijene glave ljudi što ih je
nekoć gledao žive, a što su nestali u tajanstvenom ništavilu smrti.
I nije on skupljao te glave kao škrtac, niti su mu misli, kad bi
odmatao tc glave i držao ih u rukama ili na koljenima, bile misli
tvrdice što broji svoje skriveno blago. Želio je da sazna, htio znati
ono što mišljaše da bi one mogle znati pošto su davno otišle u tamu
što okružuje kraj života.
Različite bijahu glave što bi ih Bashti tako ispitivao — u
svojim rukama, na svojim koljenima, u svojoj polumračnoj kolibi od
trave, dok je s neba sunce prigrijevalo, a sve slabiji jugoistočnjak
šumio u palmovu lišću i kroz grane hljebovca. Eto, tu je glava nekog
Japanca — jedinoga kojeg je ikad vidio ili o njemu čuo. Skinuo ju je
Bashtijev otac, još prije nego što se Bashti rodio. Nisu je dobro
nadimili i osušili, pa ju je istrošio zub vremena i oštetilo nepažljivo
postupanje. Ipak je proučavao crte na njezinu licu; bijaše jasno da je
nekoć imala dvije usne, žive kao što su i njegove, i usta, glasna i
121
gladna, kao što su često i njegova nekad bila. Imala je nos i dva oka,
kosu na tjemenu, i dva uha kao što su i njegova. Nekoć je, dabome,
imala i tijelo i dvije noge, imala želja i požuda. I nju je nekad,
razmišljaše Bashti, ispunjao žar mržnje i ljubavi, u ono doba kad joj
ne bijaše ni nakraj pameti da će umrijeti.
Osobito ga zbunjivala neka glava kojoj povijest seže unatrag
dalje od vremena njegova oca i djeda; bješe to glava nekog
Francuza, no Bashti to nije znao. Nije znao ni da je to glava La
Pérousea, hrabroga starog pomorca koji je svoje kosti, kosti svoje
brodske posade i kosti svojih dviju fregata, Astrolabe i Boussole,
ostavio na obalama ljudožderskih Salamunskih otoka. Neka druga
glava — Bashti naime bijaše strastveni sabirač glava — sezala je
nazad dva stoljeća prije La Pérousea, do Španjolca Alvara de
Mendañe33. Bješe to glava jednoga od Mendaninih časnika koju je u
nekom kreševu na obali skinuo jedan od Bashtijevih dalekih
predaka.
Još jedna glava kojoj se ne zna povijest bijaše glava neke bijele
žene. Nitko ne mogaše kazati koja to žena bijaše i kojega pomorca.
No naušnice se od zlata i smaragda još uvijek držale uvelih ušiju, a
kosa se, duža od metra, zlaćana i sjajna poput svile, lelijala s kože na
lubanjskom svodu, pod kojim se skrivalo ono što nekoć bješe um i
volja one koja je, po Bashtijevu mišljenju, u svoje doba treperila od
ljubavi u naručju kojeg čovjeka.
Obične glave, glave urođenika iz šikare i s obale pa i glave
bijelih ispičutura poput Borckmana, slao je u spremište za čamce i u
kuće svojih vrača-svećenika. On je naime bio stručnjak u
poznavanju glava. Bješe ondje i neobična glava nekog Nijemca koja
ga je mnogo privlačila. Bijaše riđobrada i riđokosa a čak i tako
mrtva i osušena imaše željezne crte na licu i jako čelo što
nagovješćuju poznavanje tajni do kojih Bashtijevo znanje ne dopire.
Nije znao ni da je to glava nekog Nijemca ni da je glava jednoga
njemačkog profesora, zvjezdoznanca, glava što je u svoje vrijeme u
svome mozgu nosila duboko znanje o zvijezdama na neizmjernome
nebu, znala kako se brodom na moru upravlja po zvijezdama, znala
Zemljinu zvjezdanu stazu na njezinu putu kroz prostor što je bezbroj
Alvaro Mendaña de Neira (1541 — 1595), španjolski pomorac koji je dvaput
plovio Tihim oceanom otkrivajući Salamunsko otočje i otočnu skupinu Marquesas;
umro na jednome otoku ove potonje skupine. — Prev.
33
122
milijuna puta veći od Bashtijeva skučenog pojma o prostoru.
Posljednja među njima, ona što mu je najviše mučila mozak,
bijaše glava Van Hornova. Baš je tu glavu držao na koljenima i
promatrao je kad je Jerry, koji se slobodno kretao po cijelom Somu,
dokaskao u Bashtijevu kolibu od trave, onjušio i prepoznao
zemaljske ostatke kapetanove, pa najprije zacvilio od tuge, a onda se
nakostriješio od srdžbe.
Bashti ga u početku i ne opazi, jer se zadubio u misli nad Van
Hornovom glavom. Svega koji mjesec prije bješe ta glava na životu,
umovao Bashti, puna uma, na donožnom tijelu što je stajalo
uspravno i šepirilo se u kratkoj pregači, sa samokresom po svojoj
srijedi, i stoga moćnije od Bashtija, ali manje razborito — ta nije li
baš on, Bashti, starinskom kuburom u mrak zavio tu lubanju u kojoj
se um nalazio, i skinuo je s omlohavljelog sklopa mesa i kostiju, koji
ju je nosio hodeći s njome po zemlji i po palubi Arangija?
Što li bi s tim umom? Bješe li taj um sav preuzetni, uspravni
Van Horn, i da li je ugasnuo kao što gasne drhtavi plamen treščice
kad ova sasvim sagori i pretvori se u pahuljastu pređu pepela? Je li
sve ono što je sačinjavalo Van Horna, nestalo kao što ugasne plemen
kad iver izgori? Zar je zauvijek nestao u tamu u koju odlaze
životinje, u koju nestaje kopljem probodeni krokodil, skuša na udici,
trilja u mreži i ugojena svinja kad je zakolju? Je li Van Hornova
tama kao što je tama u koju nestane muha zujara kad je usred
njezina leta pogodi i zgnječi djevojčica što muhe tjera? Je li to tama
u koju prelazi komarac kojemu je znana tajna letenja, no kojega
ipak, uza svu njegovu savršenost u letenju, Bashti pogađa i gnječi
dlanom čim mu osjeti ubod na svome zatiljku?
Što je vrijedilo za glavu toga bijelca, još nedavno živa i onako
ponosno uspravna, Bashti je znao da vrijedi i za nj. I njega će stići
ono što je stiglo i bijelog čovjeka pošto je prešao u tamu, preko
praga smrti. Eto zato je ispitivao tu glavu, kao da ga njezine nijeme
usne mogu uputiti u tajnu, otkriti mu smisao života i smisao smrti
kojom se neizbježno završava svaki život.
Jerry je počeo zavijati kad je vidio i nanjušio ono što je ostalo
od kapetana, a na njegov se otegnuti cvil Bashti trže iz snatrenja,
pogleda to čvrsto, zlatnosmeđe štene, pa je odmah na nj protegao
svoje sanjarenje i počeo misli namatati. Eto, i ono živi. I ono je kao i
čovjek: zna za glad i bol, osjeća gnjev i ljubav. Krv mu teče žilama
baš kao i čovjeku, a pod ubodom bi noža šiknula, crveno potekla i
123
život istočila. I ono, baš kao i ljudski rod, voli svoju vrstu, rađa i
doji svoje mlade. I nestaje. Da, nestaje. Ta mnogog je psa, kao i
mnogog čovjeka, pojeo Bashti u klikovanju svoje mladosti i želje za
jelom, kad je znao samo za pokret i snagu, a to je dvoje podlagao
grabeći iz tikvica na gozbovanju.
Iz cvila Jerry prijeđe u srdžbu. Prilazio je ukočenih nogu, usta
mu se krivila u režanje, a dlaka kostriješila u valovima što prolažahu
s leđa na pleća pa na šiju. I nije prilazio kapetanovoj glavi, gdje
bijaše njegova ljubav, nego Bashtiju, koji držaše glavu na koljenima.
Kao što se vuk na planinskom pašnjaku prikrada kobili s istom
oždrebljenim ždrebetom, tako se Jerry prikradao Bashtiju. A Bashti,
koji se za čitava svoga dugog života nije bojao smrti i koji se smijao
i šalio kad mu se u ruci rasprsla kremenjača pa mu odnijela kažiprst
— taj se Bashti i sad zadovoljno u sebi smiješio, jer mu radost bijaše
duhovna, smiješio se i divio tome napol doraslome štetetu, kojega je
kratkom palicom od tvrdog drveta udarao po njušci i prisiljavao da
uzmiče. I ma koliko se Jerry upinjao i bijesno navaljivao, svaki bi
mu napadaj Bashti dočekao palicom i glasno se smijao, shvaćajući
hrabrost šteneta, a čudeći se životnosti i gluposti koja ga neprestano
tjera da njušku izlaže udarcima palice, i koja ga, s oživjele
uspomene na mrtva čovjeka, nagoni da uvijek iznova prkosi bolnim
udarcima.
I to je, eto, život, razmišljao Bashti, dok je spretnim udarcima
gonio od sebe to štene što skviči. Četveronožni je to život, mlad i
lud, žestok i nepromišljen, kao u svakoga mladog čovjeka što u
sumračje svojoj ženi šapće nježne riječi, ili se pak s drugim kojim
mladim čovjekom bori na život i smrt zbog kakve strasti,
povrijeđena ponosa ili ukrštene želje. Osjećao je da i u tome živom
štenetu može naći ključ životne tajne, rješenje zagonetke, isto koliko
i u mrtvoj glavi Van Horna ili bilo kojega drugog čovjeka.
I tako je i dalje gonio Jerryja od sebe udarajući ga po njušci i
čudio se upornosti nečega tako životnog u njemu što ga tjera da
neprestano skače prema štapu koji ga bolno udara i nazad odbacuje.
Znao je da je to hrabrost i pokretljivost mladosti, njezina snaga i
nepromišljenost, pa joj se tužan divio, osjećao zavist i bio spreman
da u zamjenu za nju dade svu svoju suhu, staračku mudrost kad bi
samo našao puta i načina.
»Valjan pas! Eh, kakav pas! Pas i pol!« — mogao bi reći, kao
što je govorio Van Horn. No umjesto toga on je u sebi mislio na
124
jeziku bêche-de-mera, koji mu bijaše običan kao i njegov rođeni:
»Moja riječ, taj se pas mene ništa bojati!«
No starost se prije umorila od te igre, i Bashti je završi udariv
jako Jerryja iza uha, tako da se opružio omamljen. Pogled na štene,
tako živo i razjareno časak prije, a sada, časak poslije, opruženo kao
mrtvo, zaokupi Bashtijevu maštu, i on poče razmišljati. Štap je,
jednim jedinim oštrim udarcem, izazvao tu promjenu. Kamo mu
nestade ona ljutina i onaj razum? Zar je sve to plamen ivera što ga
gasi svaki slučajni dašak? U jednom je trenu Jerry bjesnio i trpio,
režao i skakao, nešto htio i prema tome upravljao svoje postupke, a
u drugom već ležao nemoćan i skvrčen, u besvijesti, u toj slici smrti.
Domalo će se, Bashti je znao, u klonulo tjelešce vratiti svijest i
osjećaj, pokret i sposobnost da se pokretima upravlja. No kamo u
tom međuvremenu, pod udarcem štapa, ode sva svijest, osjet i volja?
Bashti umorno uzdahnu i, umorno pokrećući rukama, zamota
glave u rogožine, sve osini Van Hornove, pa ih opet podiže da vise o
rožnicima — da vise, umovao Bashti, još dugo poslije njegove
smrti, veoma dugo, kao što su neke tako visjele davno prije očeva
mu i djedova vremena. Van Hornovu glavu ostavi na tlu, a sam se
iskrade van, da bi kroz pukotinu virio i promatrao što li će štene.
Jerry se najprije trznuo, a malo zatim pokušao stati na slabe
noge, na kojima se zaljulja u zamavici. A Bashti tada, navirujući se
na pukotinu, vidje čudo života, vidje kako se život vraća kroza
sudove nepomičnog tijela i ukrućuje mu noge da mogu stati; vidje
kako svijest, ta tajna nad tajnama, struji u košćatu glavu, pokrivenu
dlakom, rasplamsava se i žari u otvorenim očima, grči usne da se
naberu nad zubima, i grlo da zatitra režanjem što se bijaše prekinulo
kad je udarac štapom bacio štene u tamu.
I još je više vidio Bashti. Jerry je ponajprije naokolo pogledao,
kostriješeći dlaku na šiji i režeći, u potrazi za neprijateljem; zatim je,
tamo gdje je bio neprijatelj, ugledao kapetanovu glavu, dopuzao do
nje i svojim jezikom počeo cjelivati tvrde obraze, sklopljene vjeđe,
kojih njegova ljubav nije mogla otvoriti, nepomične usne koje neće
da izuste ni jedne od onih riječi, punih ljubavi, što bi ih nekoć
govorile malome psu. A onda, u neizmjernoj tuzi, Jerry sjede pred
kapetanovu glavu, podiže njušku prema visokoj sljemenjači i poče
zavijati žalosno i otegnuto. Najposlije, utučen i slomljen, iziđe i ode
kući vračevoj, gdje je cio dan i noć proveo budeći se i zapadajući u
san i premučio teške muke strašne more što ga bijaše pritisla.
125
Uvijek se odonda, sve dok je bio u Somu, Jerry bojao
Bashtijeve kolibe od trave. Nije se bojao Bashtija. Njegov se strah
ne mogaše opisati ni zamisliti. U onoj se kolibi nalazilo ništavilo
onoga što nekoć bješe kapetan. Bješe to znak konačne propasti
života, one krajnje propasti pred kojom je strepio svakom žilicom u
svome tijelu. Stanovnici su Soma otišli samo korak dalje od toga
Jerryjeva krajnjeg poimanja, samo korak dalje u mislima o smrti,
kad su došli do pojmova o dušama mrtvih što odlaze u carstvo
bestjelesnosti i nadćutiln osti.
Odonda je Jerry iz dna srca mrzio Bashtija, kao gospodara
života što ga je posjedovao, mrzio onoga koji je na svoja koljena
stavljao ništavilo njegova kapetana. Nije Jerry do tog došao
razmišljanjem. Sve je to bilo nejasno i neodređeno, osjet, čuvstvo,
osjećaj, nagon, intuicija — nazvali to kako mu drago, kakvim god
maglovitim nazivom iz maglovitog rječnika našega govora, u kojem
riječi obmanjuju dojmom određenosti i mozgu pridaju moć
poimanja koje ovaj nema.
126
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Tri još mjeseca prođoše; pošto je puhao pol godine, sjeverozapadni monsun ustupi pred jugoistočnim pasatom; Jerry je sveudilj
živio u Agnovoj kući i slobodno trčao po selu. Ugojio se i narastao,
te zaštićen tabuom postao samopouzdan gotovo do oholosti. No nije
našao gospodara. Agno nije nikada osvojio njegova srca niti se
trudio da ga osvoji, a niti je opet, u svojoj hladnokrvnosti, otkrio da
ga mrzi.
Ni jedna od onih starica, ni jedan od dvojice vračevih učenika,
a ni mala djevojčica što je tjerala muhe u Agnovoj kući, nisu ni
sanjali da vrač mrzi Jerryja. A ni sam Jerry nije to shttio. Agno mu
bijaše ravnodušan stvor o kojemu ne treba misliti. Kućnu je čeljad
Jerry smatrao Agnovim robovima ili slugama; znao je da hrana
kojom ga hrane dolazi od Agna, pa je prema tome Agnova. Svi se
oni osim njega, koga je štitio tabu, bojahu Agna, čija kuća zaista
bijaše kuća straha, u kojoj nije mogla cvasti ljubav prema
zalutalome štenetu. Jedanaestgodišnja bi djevojčica mogla steći
Jerryjevu naklonost da je u početku nije zastrašio Agno, koji je
bijaše oštro prekorio što se usudila taknuti i pomilovati psa nad
kojim stoji onakav tabu.
Izvršenje svoje osnove da Jerryju zakrene vratom Agno je
odgađao za čitavo razdoblje monsuna, to jest pol godine, zato što se
doba kad megapodi nose jaja u Bashtijevu nesilištu, započinje tek u
vrijeme jugoistočnih pasatnih vjetrova. Kako je Agno već davno
smislio svoju osnovu, strpljivo je čekao pogodan čas, jer strpljenje
bijaše njegova osobina.
Megapod sa Salamunskih otoka daleki je rođak australske
kokoši. Nije veći od krupnijeg goluba, a nosi jaja velika poput jaja
domaće patke. Megapod uopće nije plašljiv, a tako je glup da bi već
prije stotinu stoljeća bio istrebljen da ga nije štitio tabu poglavica i
vračeva. Poglavice su morale da za megapode drže slobodne
pješčane površine i da ih ogradama štite od pasa. Megapod svoja
jaja zakapa u pijesak dvije stope duboko, ostavljajući suncu da
svojom toplinom izleže piliće. A nosi jaja i zakapa ih čak i onda kad
mu ih iskapa kakav crnac svega dva-tri koraka udaljen od njega.
Nesilište bijaše Bashtijevo vlasništvo. U to je godišnje doba
127
Bashti gotovo isključivo živio od jaja megapoda. Izrijetka bi čak, za
svoj »kai-kai«, klao megapode koji bi prestajali da nose. No, bješe
to samo hir, izazvan ponosom: birana hrana bijaše samo za nekoga
na tako visoku položaju. Nije on zapravo volio meso megapoda više
od bilo kakva drugog mesa. Svako mu je meso imalo podjednak
okus, jer mu okus mesa bijaše jedan od nestalih užitaka što su prešli
u područje uspomena.
No zato je volio jaja, i još kako ih jeo! Bijaše to jedina hrana
koju je zaista volio. Ona su u njemu budila davne osjećaje, iz
mladosti, kad je imao volju za jelom. Samo mu još ta jaja mogahu
izazvati glad: gotovo presahli izvori sline i unutarnjih probavnih
sokova opet bi se potakli na izlučivanje kad bi promatrao jaje
megapoda, priređeno za jelo. Stoga je jedini on od svih urođenika u
Somu jeo jaja megapoda nad kojima bijaše strogi tabu. A kako tabu
bijaše isključivo vjerski, Agnu bijaše povjerena sveta dužnost da
vodi brigu o kraljevskim nesilištima.
Ni Agno ne bijaše više mlad. I njega je davno prošla volja za
jelom, minuo ga onaj reski osjećaj gladi, te je i on jeo samo po
dužnosti, jer je i njemu sve meso imalo isti okus. Samo mu jaja
megapoda održavahu okus i tek i poticahu strujanje njegovih
sokova. I zato je kršio tabu što ga je sam odredio, te je potajno, da
ga ne mogaše vidjeti oko nijednog čovjeka, žene ili djeteta, jeo jaja
što ih je krao iz Bashtijeva zabrana.
I tako, kad se počelo vrijeme nošenja i kad su i Bashti i Agno
toliko čeznuli za jajima poslije posta od šest mjeseci, Agno povede
Jerryja zabranjenim putem kroz mangrovu šumu koračajući s
korijena na korijen, preko mulja koji se neprestano isparavao i
zaudarao u ustajalom zraku kamo vjetar nije nikada dopirao.
Taj put, koji i ne bijaše obična staza, jer je čovjek onuda mogao
proći samo velikim koracima, s korijena na korijen, a pas skačući
pobaučke i gacajući, bijaše Jerryju nepoznat. U svim svojim
obilaženjima po Somu, nije te staze nikad otkrio, jer je zaista bila
neobična. Što je Agno popustio pa ga tuda poveo, bijaše iznenađenje
i užitak za Jerryja, koji je, ne razmišljajući o tome, nejasno osjećao
početna uzbuđenja, nadajući se da bi u Agnu ipak mogao naći onoga
gospodara za kojim njegova pseća duša neprestano čezne.
Izišavši iz mangrovih močvara, odjednom se nađoše na
pješčanu zemljištu što bijaše još uvijek tako slano i neplodno od
morskog taloga da na njemu nije raslo nikakvo veliko drveće koje bi
128
pružalo svoje grane i štitilo ga od sunčane žege. Neki je jednostavni
otvor služio kao ulaz, ali Agno nije vodio Jerryja kroza nj, nego ga
je neobičnim kratkim povicima hrabrio i poticao da iskopa prorov
pod grubom ogradom od prošća. Pomagao mu je vlastitim rukama
jaružeći i odgrnjujući velike količine pijeska, a Jerryju je samo
prepustio da ostavi neosporne tragove psećih šapa i pandža.
A kad je Jerry bio unutri, Agno ga, ušavši kroz vrata, stade
mamiti i navoditi da iskapa jaja. No Jerry nije volio jaja. Agno ih
međutim ispi osmero, onako prijesnih, a dvoje cijelih stavi pod
pazuha da ih ponese kući. Ljuske onih što ih je ispio, zdrobi u
komadiće, kao što bi ih pas izmrvio, i, da upotpuni sliku koju je
davno stvorio, od osmog nešto ostavi pa time oblijepi Jerryja, ne po
njušci, koju bi štene moglo jezikom olizati, nego gore poviše, oko
očiju i iznad njih, gdje će maz ostati i svjedočiti protiv šteneta, u
skladu s osnovom što ju bijaše smislio.
I još gore — da nedostojna li svećenika! — nahucka Jerryja da
napadne jednu od tih ptica što je upravo sjela da snese jaje. Dok ju
je Jerry klao, Agno — znajući da će strast ubijanja koja jednom
počne nagnati Jerryja da i dalje kolje te lude ptice — brže-bolje ode
iz nesilišta kroz mangrove močvare, da pred Bashtija iznese
zamršeno vjersko pitanje. Tabu, koji štiti psa, priječio ga, kako je on
tumačio, da psu, nad kojim stoji tabu, brani da jede ptice nesilice,
nad kojima također stoji tabu. Nije znao ni mogao riješiti koji je
tabu veći. A Bashti, koji pol godine nije okusio tih jaja i koji je
čeznuo za jedinim užitkom iz davne mladosti što mu bijaše preostao,
požuri nazad kroz mangrove močvare tako golemim koracima da se
njegov vrhovni svećenik, koji bijaše mnogo godina mlađi, sasvim
zasopio.
I stiže na nesilište te zateče Jerryja, krvavih šapa i krvave
njuške, kako baš kolje četvrtu pticu nosilju; sirovo žumance, kojim
ga je oblijepio Agno ne bi li se činilo da je tako otišlo mnogo jaja,
bijaše mu još uvijek oko očiju i iznad njih sve do čeone izbočine.
Uzalud je Bashti naokolo tražio ne bi li našao ma i jedno jaje, jer ga
je posred te teške nesreće šestmjesečni glad morio više negoli ikad.
Ohrabren Agnovim odobravanjem i bodrenjem, Jerry je pred
Bashtijem mahao repom i smiješio se krvavim čeljustima i žuto
oblijepljenim očima, očekujući pohvalu za svoju valjanost.
Bashti nije bjesnio, kao što bi učinio da je bio sam. Držao je da
je njega nedostojno da ga ta ljudska slabost ponizi u očima njegova
129
vrhovnog svećenika. Tako je uvijek s onima koji su na visokim
položajima: uvijek se susprežu i prilagođuju svoje prirodne želje,
uvijek prikrivaju svoju običnost krinkom ravnodušnosti. Zato ni
Bashti nije pokazivao da je zlovoljan što je razočarao svoju pohlepu.
Agno se nije znao tako obuzdati, jer nije mogao a da mu se u očima
ne pojavi iskričav sjaj. Bashti zapazi taj blijesak, ali ga protumači
kao običnu radoznalost promatranja, ne pogodivši mu pravog
razloga. A to nam pokazuje dvije pojave kod ljudi na položaju: prvo,
da mogu varati svoje podređene, a drugo, da i ovi mogu njih
prevariti.
Bashti je vragolasto motrio Jerryja, kao da ono bijaše šala, te
bacivši nehajan pogled na svoga vrača, opazi razočaranje u
njegovim očima. »Aha«, pomisli Bashti, »prevarih ga«.
— Koje je veći tabu? — upita Agno u govoru Soma.
— Kako možeš i pitati! Naravno, megapod.
— A pas? — priupita Agno.
— Mora platiti što je prekršio tabu. To je veliki tabu. To je moj
tabu. Odredio ga je Somo, praotac i prvi vladar sviju nas, a od tada
to bijaše uvijek tabu poglavica. Pas mora umrijeti.
On zastade i razmisli o tome, dok je Jerry i dalje kopao pijesak
gdje mu je njuh kazivao da štogod ima. Agno htjede da ga spriječi,
ali se Bashti umiješa.
— Pusti — reče Bashti; — pusti ga neka prijestup izvrši na
moje oči.
I Jerry ga počini; iskopa dva jajeta, razbi ih i poliza njihovu
dragocjenu sadržinu, svu koja se nije razlila i koju pijesak nije upio.
Bashtijeve oči bijahu sasvim bez sjaja kad je upitao:
— Je li danas gozba na kojoj će ljudi jesti pse?
— Sutra u podne — odgovori Agno. — Već se hvataju psi. Bit
će ih jedno pedeset.
— Pedeset i jedan — presudi Bashti pokazujući na Jerryja.
Svećenik i nehotice naglo posegnu da uhvati Jerryja.
— Čemu odmah? — upitat će poglavica. — Tako ćeš ga bez
potrebe nositi preko močvare. Neka samo otkaska na svoje četiri;
kad bude pred spremištem za čamce, svezat ćeš mu noge.
Jerry je preko močvare zadovoljno kaskao njima dvojici za
petama; kad bijaše blizu spremišta, začu zavijanje i cvil mnogih
pasa, a to je očito zborilo da su u nevolji i na muci. U njemu se
odmah pojavi sumnja, premda se nije za sebe bojao. No upravo kad
130
je naćulio uši i podigao njušku da o tome još štogod razabere, Bashti
ga pograbi za šiju i podiže uvis, dok mu Agno poče noge vezati.
Nije Jerry zacvilio ni pustio glasa od sebe, niti pokazao ikakav
znak straha — samo se gušio od bijesna gunđanja, a ponekad bi
srdito zarežao dok je ratoborno grebao stražnjim nogama. No pas
koga su straga pograbili za šiju ne može se mjeriti s dvojicom ljudi
što su naoružani ljudskim razborom i spretnošću, a svaki ima dvije
ruke sa četiri prsta i s palcem što im stoji nasuprot, na svakoj ruci.
Pošto mu svezaše prednje i zadnje noge uzduž i poprijeko,
ponesoše ga, s glavom naniže, ono malo puta do mjesta gdje su
naumili pse klati i kuhati, pa ga baciš na zemlju među dvadesetak ili
više pasa što bijahu isto onako vezani i bespomoćni. Premda već
bijaše poslijepodne prepolovilo, neki od njih ležahu ondje od ranog
jutra, na žarkome suncu. Bijahu to sve sami šumski ili divlji psi, svi
tako strašljivi da su — od žeđi i tjelesne boli što im je zadavahu
uzice čvrsto stegnute preko njihovih žila i žilica, i od neodređene
strepnje zbog sudbine što je takav postupak nagovješćuje — cviljeli,
skvičali i zavijali od bola i očaja.
Idućih trideset sati bijahu mučni za Jerryja. Odmah se pronio
glas da je s njega skinut tabu; nitko od ljudi i dječaka nije bio tako
neznatan da bi ga i dalje štovao. Sve dok se nije unoćalo, oko njega
neprestano bijaše krug mučitelja. Naklapali su o njegovu padu,
kesili se i rugali, prezirno ga gurali nogama, iskopali mu rupu u
pijesku iz koje se nije mogao izvući, pa ga stavili poleđice, tako da
su mu sve četiri uvis stršile.
Mogao je samo režati i nemoćno bjesnjeti. Jerry naime nije kao
ostali psi zavijao i cvilio od bola. Sad mu bijaše godina dana, za
posljednjih je šest mjeseci postao mnogo zreliji, a priroda mu je
njegove rase dala da bude neustrašljiv i da podnosi bol. I ma koliko
ga njegovi bijeli gospodari bijahu naučili da mrzi i prezire crnce,
istom se u to trideset sati nazubio na njih i planuo neutoljivom
mržnjom.
Njegovi se mučitelji nisu ni od čega ustručavali. Čak su i
divljega psa doveli i na Jerryja ga napustili. No u prirodi divljega
psa nije da napada neprijatelja koji se ne može micati, ma taj bio i
Jerry koji ga je tako često gonio i valjao po palubi. Da je Jerry, na
priliku, imao prebijenu nogu ili bio u nekoj sličnoj nevolji, ali se
mogao kretati, divlji bi pas na nj nasrnuo, možda ga i dotukao. Ona
pak potpuna bespomoćnost bijaše nešto drugo. I tako se
131
promatračima izjalovio očekivani prizor. Kad bi Jerry zagunđao i
zarežao, i divlji bi pas uzvratio gunđanjem i režanjem te oko njega
oblazio šepireći se i strašeći ga; na to su ga crnci mogli potaknuti, ali
ga nisu mogli nahuckati da Jerryja i ugrize.
Prostor, određen za klanje, ispred spremišta za čamce, bijaše
mjesto paklene buke i grozote. Ovda-onda donijeli bi nove svezane
pse i bacili ih na zemlju. Čulo se neprestano zavijanje, kojim se
osobito glasahu psi što su ondje ležali od ranog jutra i žeđali.
Kadikad bi se njihovu zavijanju pridružili i svi psi, jer se ni
najmirniji među njima ne mogahu oprijeti valu uzbuđenosti i straha
što ih sve grčevito zahvataše. To zavijanje, što je sad raslo, sad
jenjavalo, ali nikad nije prestajalo, nastavljalo se cijelu noć, a kad je
objutrilo, svi su psi trpjeli od strahovite žeđi.
Sunce što je na njih sjalo i žarilo ih u bijelom pijesku te ih
gotovo napol ispeklo, donese im sve drugo prije negoli olakšanje.
Opet se oko Jerryja sastavio krug mučitelja što su i opet na njem
iskaljivali svoj jed i zahvaćali ga uvredljivim prezirom, zato što je
izgubio svoj tabu. Nisu Jerryja jedili i do ludila dovodili udarci i
tjelesne muke, nego smijeh. Nijedan pas ne podnosi da ga
ismjehuju, a Jerry je najmanje od sviju mogao obuzdati svoj jed kad
su mu se rugali i hihotali u lice.
Premda ni jedan jedini put nije okrenuo da zavija, od režanja
mu i gunđanja, i od velike žeđi, grlo promuklo i osušila se sluzokoža
u ustima, tako te više ne mogaše glaska pustiti, osim na najteži
izazov. Jezik mu se ovjesio iz usta, a sunce mu ga oko osme izjutra
počelo polako žeći.
U to mu vrijeme jedan između dječaka nanese okrutnu uvredu.
On izvadi Jerryja iz rupe u kojoj je na leđima proležao cijelu noć,
okrenu ga na bok i prinese mu tikvicu punu vode. Jerry poče tako
pomamno laptati, te je istom poslije pol minute osjetio da je dječak
u vodu stavio mnogo zgnječenih ljutih sjemenaka zrele paprike. Svi
su oko njega vrištali od veselja, a dotadanja Jerryjeva žeđ ne bijaše
ništa u poređenju s tom novom žeđi, koju pojačavaše paprika što ga
je ljuto pekla.
Slijedeći događaj — i to najvažniji, kako se kasnije pokazalo
— bijaše u tome što je stigao Nalasu. Bješe to starac što se hvatao
šezdesetih, slijep, s velikim štapom, kojim je lupkao pred sobom i
tako pipao put. Slobodnom je rukom nosio malo prase svezanih
nogu.
132
— Vele da će se pojesti psa bijeloga gospodara — prozbori on
u govoru plemena Soma. — Gdje je pas bijeloga gospodara?
Pokažite mi ga!
Agno koji bijaše upravo stigao, stade pokraj pridošlog, koji se
sagnuo i prstima opipavao Jerryja. Jerry nije pokušao ni da zareži ni
da ugrize, premda mu je slijepčeva ruka više puta došla na dohvat
zuba. Jerry naime nije osjetio ništa neprijateljsko u tim prstima što
su tako blago po njem prelazili. Nalasu zatim opipa prase, i to
nekoliko puta, kao da računa skanjujući se u odluci između Jerryja i
praseta.
Nalasu se uspravi i kaza svoj sud:
— Prase je maleno kao i pas. Jednaki su veličinom, ali u
svinjčetu ima više mesa za jelo. Uzmite svinjče, a ja ću psa.
— Ne može tako! — probesjedi Agno. — Pas je bijeloga
gospodara prekršio tabu; zato se mora pojesti. Uzmi bilo kojega
drugog psa i ostavi svinju.
— Hoću psa bijeloga gospodara — uporno će Nalasu.
— Samo psa bijeloga gospodara i nijednoga drugog.
Kad pregovori tako zapeše, oglasi se Bashti, koji bijaše ondje
zastao i slušao.
— Uzmi psa, Nalasu — odluči najposlije Bashti. — Dobro je
to svinjče, sam ću ga pojesti.
— No pas je prekršio tvoj tabu, tvoj veliki tabu nad nesilištima,
i zato se mora izjesti — brzo ga presrete Agno.
»Zašto li tako žuri?« pomisli Bashti, i u duhu mu se pobudi
neodređena sumnja, i ne znajući zašto.
— Tabu treba da se iskupi krvlju i kuhanjem — proslijedi
Agno.
— Vrlo dobro — dočeka Bashti. — Ja ću pojesti svinjče. Neka
se zakolje i stavi na vatru.
— Ja mislim na tabu i govorim o njegovu zakonu: prekršaj se
mora životom okajati — zaintačio vrhovni svećenik.
— Ima i drugi zakon — nasmija se Bashti. — Od pamtivijeka,
otkako je Somo podigao ove zidine, vrijedi zakon da se život može
životom iskupiti.
— Da, ali samo život čovjeka ili žene — upotpuni Agno.
— Ja znam zakon — ostajaše Bashti pri svome. — Somo je
donio zakon. Nigdje nije rečeno da se život jedne životinje ne može
iskupiti životom koje druge.
133
— Nikad se to nije činilo — spremno će vrač-svećenik.
— Zato što je bilo i razloga — pobi ga stari poglavica.
— Nikad se nije našao čovjek toliko lud da svinju dade za psa.
Prase je mlado, tusto i mekano. Uzmi psa, Nalasu. Nosi ga već
jednom.
No vrač-svećenik ne bijaše zadovoljan:
— Kako si i sam, o Bashti, u prevelikoj svojoj mudrosti rekao,
taj je pas sjeme snage i srčanosti. Neka se dakle zakolje, pa kad se
skine s ognja, neka mu se meso razdijeli u sitne komadiće, tako da
svakoga zapadne zalogaj; tako će svatko pojesti djelić snage i
hrabrosti. Bolje je po Somo da mu ljudi budu snažni i srčani negoli
psi.
Bashti pak nije osjećao nikakva gnjeva prema Jerryju. I suviše
je dugo i odveć filozofski živio a da bi psa krivio što je prekršio tabu
za koji nije ni znao. Pse su, doduše, često klali zbog takva
prijestupa, no on je to dopuštao zato što ga psi nimalo nisu zanimali,
a njihova je smrt uz to isticala svetost i nepovredljivost tabua. A sad
ga je Jerry zanimao. Pošto je ono Jerry na nj nasrnuo zbog Van
Hornove glave, Bashti je često o tome razmišljao. A imaše i o čemu,
jer mu slučaj bijaše neshvatljiv, kao što su sve životne pojave. Kraj
toga, on se divio i Jerryjevoj hrabrosti, kao što ga je udivljenjem
ispunjalo i ono nešto neobjašnjivo u Jerryju što toga psa zadržava,
tako te i ne viče i cvili od bola kad ga zahvaćaju udarci štapom. I
onda, i ne misleći o tome kao o ljepoti, ljepota ga Jerryjeva oblika i
boje i neosjetno prožimala osjećajem ugodnosti; oku mu godilo kad
bi pogledao to štene.
Još jedan bijaše razlog s kojega je Bashti tako postupao:
zanimalo ga zašto je njegov vrač-svećenik toliko zaintačio te
zahtijeva smrt baš toga psa. Ta toliko ih ondje bijaše. Zašto upravo
toga psa? Očito je da vrač time nešto smjera, ali što — to Bashti nije
mogao pogoditi ni naslutiti, osim ako posrijedi nije osveta što se u
njemu začela onog dana kad ga je Bashti spriječio da pojede psa.
Ako je tako, onda se radi o shvaćanju kakva Bashti ne može trpjeti
ni u koga u svome plemenu. Bio razlog kakav mu drago, Bashti u
svojoj opreznosti, što je uvijek pokazivaše pred nečim nepoznatim,
pomisli kako neće biti na odmet da svoga svećenika malo natjera na
posluh i da mu još jednom pokaže čija treba da bude posljednja u
Somu. I zato mu Bashti odbesjedi:
— Dugo sam živio i mnogo svinja pojeo. Tko bi se usudio
134
kazati da su te mnoge svinje prešle u me i da sam postao svinja?
Zastade te izazovno pogleda po krugu slušatelja oko sebe, ali
mu se odande nitko ne oglasi. Umjesto toga, neki su se glupo i
bojažljivo smiješili te prenosili težinu tijela s noge na nogu, dok je
izražaj Agnova lica jasno kazivao kako nema ni govora o tome da bi
na poglavici bilo išta svinjsko.
— Mnogo sam ribe pojeo — proslijedi Bashti — a nikad mi
nije riblja ljuska narasla na koži, nikad mi se na grlu nije škrga
pojavila. Kao što svi znate, nikad mi na hrptenjači nije izrasla
peraja. Nalasu, uzmi psa! Aga, nosi svinjče mojoj kući. Danas ću ga
jesti. Agno, naredi da se počne klanje pasa, tako da ljudi u spremištu
za čamce mognu na vrijeme jesti.
A onda, kad se okrenu da pođe, opet zapade u bêche-de-mer te
oštro, preko ramena, dobaci Agnu:
— Moja riječ, ti mene mnogo ljutiti!
135
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Dok je slijepi Nalasu polako i naporno odmicao, sa štapom u
jednoj ruci, pipajući put, a s Jerryjem u drugoj, noseći ga obješena
za vezane noge, okrenuta naglavce, Jerry začu kako se odjednom
pojačalo divlje skvičanje pasa, kad je klanje počelo, a oni osjetili
blizu smrt.
No, za razliku od dječaka Lamaija, koji nije znao bolje, starac
nije Jerryja onako nosio sve do kuće. Kraj prvog potoka što se
slijevao s povišenog dijela između niskih brežuljaka, starac zastade i
spusti Jerryja da pije. I Jerry poče uživati u mokroj hladnoći, u
svježoj vodi što mu je kvasila jezik, usta i grlo. Ujedno mu se u
podsvijest usađivao dojam da je taj crnac ljubazniji od Lamaia,
Agna i Bashtija — najbolji na kojega je naišao u Somu.
Kad se napio toliko da za taj čas nije više mogao, Jerry jezikom
zahvali starcu ne toplo ni zanosno kao što bi bilo da je to kapetanova
ruka, nego onako kako treba da zahvali na napitku kojim se u nj
život vratio. Starac se zadovoljno nasmija svojim sitnim smijehom
te zavalja u vodu Jerryjevo osušeno i opaljeno tijelo, a glavu mu
pridrža nad površinom, natrlja mu vodu u suhu kožu i ostavi ga tako
u vodi nekoliko dugih, blaženih minuta.
Od potoka do Nalasuove kuće bijaše dobrano popoići; starac je
sveudilj nosio Jerryja svezanih nogu, ali ne više naglavce, negu
pridržavajući ga rukom sebi na prsima. Nakanio je da psa pridobije
ljubavlju. Nalasu, koji je tolike godine proveo u samoći i tami,
razmišljao je mnogo više o svijetu oko sebe i poznavao ga mnogo
bolje negoli da ga je mogao vidjeti. Njemu je trebao pas u njegovu
posebnu svrhu. Pokušao je sreću sa nekoliko pasa iz šikare, ali su
oni slabo hajali za njegovu dobrotu i svi redom pobjegli. Posljednji
je najduže ostao, jer je s njime postupao što je bolje i ljubaznije
mogao, ali je i taj utekao prije nego što ga je slijepi starac stigao
odgojiti u svoju svrhu. No pas je bijeloga gospodara, po onome što
je čuo, nešto sasvim drugo. Nikad ne bježi u strahu, a uz to je, kako
vele, i mnogo pametniji od pasa u Somu.
Glas o Lamaievu pronalasku da veže psa pomoću palice bio se
pronio cijelim selom, pa je Jerry i u Nalasuovoj kući bio tako
privezan, no ipak s nekom razlikom. Slijepi starac nije nikad
136
pokazao nestrpljivosti dok bi sate i sate svakog dana provodio
čučeći pokraj Jerryja i milujući ga. No i bez toga bi Jerry, koji je jeo
njegovu hranu i već bio navikao da mijenja gospodare, primio
Nalasua za svoga gospodara. Otkako ga je vrač-svećenik svezao i
bacio među druge bespomoćne pse, određene za klanje, Jerryju se u
mozgu i onako ugnijezdilo sasvim određeno shvaćanje da je Agnovo
pravo gospodarstva prestalo. A Jerry, koji od svojih prvih dana na
svijetu nije nikad bio bez gospodara, osjećaše neodoljivu potrebu da
ima gospodara.
I tako, kad dođe dan u koji bijaše odriješen s palice, Jerry
svojevoljno ostade u Nalasuovoj kući. Kad se starac uvjerio da mu
neće pobjeći, započe Jerryja vježbati. Učenje je ponajprije išlo
malo-pomalo, a onda mu je starac posvećivao i po nekoliko sati na
dan.
Jerry je ponajprije morao naučiti svoje novo ime, Bao; starac
ga učio da se odaziva na to ime na sve veću udaljenost, ma kako se
tiho izgovorilo; Nalasu ga izgovaraše sve tiše i tiše dok ime
najposlije i ne bijaše izgovorena riječ, već samo šapat. Jerry imaše
oštar sluh, no i starčev bijaše gotovo jednak, jer se izoštrio dugom
vježbom.
Daljom se vježbom Jerryjev sluh još više izoštrio. Ponekad bi
sate i sate sjedio pokraj Nalasua ili stajao udaljen od njega te se učio
da hvata i najslabije zvuke ili šuštanje iz šume. Zatim se vježbao da
razaznaje različite šumove u šipražju i da starca na njih upozorava
različitim režanjem. Ako bi se čuo šušanj, a to bilo svinjče ili pile,
onda uopće ne bi zarežao. Ako ne bi mogao šuma razaznati, javio bi
se sasvim tihim režanjem. No ako bi šušanj potjecao od čovjeka ili
dječaka čije je kretanje tiho i stoga sumnjivo, valjalo je da Jerry
glasno zareži; ako bi se pak čula buka i razabirala nepažljivost, Jerry
bi potiho zarežao.
Nikad Jerryju nije na um padalo da istražuje kakva je svrha
svemu tome čemu ga starac uči. On je to činio naprosto zato što je
tako želio njegov najnoviji gospodar. Svemu ga je tome, i još mnogo
čemu, naučio Nalasu nakon dugog vremena i neizmjerne strpljivosti.
Učio ga je mnogo više — bogatio mu rječnik, tako da su mogli na
udaljenost voditi kratke i oštre određene razgovore.
Tako bi, na priliku, iz udaljenosti od petnaestak metara Jerry
svojim »hvaf!« tiho priopćio da čuje neki šum koji ne razaznaje;
Nalasu bi mu različitim piskavim glasovima kazivao da mirno stane,
137
da se još tiše javi, ili da šuti, da nečujno dođe k njemu, ili da ode u
guštaru i da istraži odakle neobični šušanj, ili pak da glasno zalaje i
jurne u napad.
Ako bi Nalasuovo oštro uho uhvatilo kakav šum sa suprotne
strane, upitao bi Jerryja je li ga i on čuo. A Jerry bi budno, podižući
se na prste svojih šapa, naćulio uši te mijenjajući dužinu i jačinu
svoga glasa javljao starcu da ništa ne čuje, sad opet da čuje, ili pak
da je to kakav pas, šumski štakor, čovjek ili dječak — a sve to
najtišim glasovima što bijahu jedva nešto više od izdisaja zraka,
uvijek jednosložni, prava govorna stenografija.
Nalasu bješe neobičan starac. Živio je posve sam u maloj kolibi
od trave nakraj sela. Najbliža je koliba bila dobrano udaljena od
njegove što se nalazila na proplanku u gustoj šumi, koja nigdje ne
bijaše kolibi bliža od osamnaestak metara. Tu je čistinu neprestano
krčio od raslinstva što brzo buja. Očito nije imao prijatelja — barem
ga nikad nitko nije pohodio. Mnoge su godine prohujale otkad je i
posljednjeg oblaznika odvratio od svoje kolibe. Nije imao nikoga od
rodbine. Žena mu bijaše davno umrla, a tri mu sina, još neoženjena,
izgubili glave u kreševu za nekog haranja izvan granica Soma, na
šumskim stazama poviših bregova, gdje su ih pojeli njihovi
neprijatelji, divljaci iz šume.
Onako slijep, bijaše veoma zaposlen. Nije tražio milosti ni u
koga, nego se sam uzdržavao. Na krčevini oko kuće sadio je yam,
batate i taro34. Na drugoj čistini — iz opreznosti nije htio da mu uz
kuću raste ikakvo drveće — imaše pizange, banane i pet-šest
kokosovih palma. Voće je i povrće mijenjao u selu za meso, ribu i
duhan.
Dobar je dio vremena posvećivao Jerryjevu odgoju, a ovdaonda izrađivao bi lukove i strijele što su ih njegovi suplemenici tako
cijenili da ih je uvijek dobro prodavao. Jedva bi koji dan prošao, a
da se i sam ne bi vježbao u gađanju odapinjući strijele s luka. U tom
se ravnao jedino po pravcu zvuka; kad god bi se čuo šušanj u šumi, i
kad bi ga Jerry obvijestio kakav je, odapeo bi onamo strijelu, a
Jerryju bi onda bila dužnost da je oprezno donese ako ne bi cilja
pogodila.
Taro, biljka s hranjivim škrobnim korijenom; mnogo se gaji na otocima na
Tihom oceanu. Batata je slatki krumpir, a yam, biljka s velikim gomoljem nalik na
krumpir. — Prev.
34
138
I još nešto neobično bijaše u Nalasua: spavao je svega tri sata u
dvadeset i četiri, i to nikad noću. A ni to kratko vrijeme svoga
dnevnog počinka ne bi spavao u kući. U najgušćoj čestini obližnje
šume bijaše skriveno nešto nalik na gnijezdo kamo nije vodila
nikakva staza. Nikad ne bi onamo otišao ili se odande vratio istim
putem, tako da bi tropsko raslinstvo na plodnome tlu, kako se po
njem izrijetka gazilo, uvijek utrlo i najmanji trag njegovih koraka.
Jerry bijaše izvježban da stoji na straži dok starac spava, i da za to
vrijeme nipošto ne zakunja.
Dosta i predosta bijaše razloga za tu neizmjernu Nalasuovu
smotrenost. Najstariji od njegove trojice sinova bijaše u svađi ubio
nekog čovjeka po imenu Ao. Ovaj bijaše jedan između šestero braće
iz obitelji Anno što je živjela u nekom selu gore u brdima. Po
zakonima Soma, porodica je Anno imala pravo da od porodice
Nalasu uzme dug u krvi, ali nije stigla, jer su Nalasua rasinili: sva tri
mu sina poginula u šumi. Kako zakon Soma bijaše »život za život« i
kako je Nalasu od sve svoje porodice ostao jedini na životu, u
cijelom se plemenu znalo da porodica Anno neće mirovati dok
slijepom starcu ne oduzme život.
No Nalasu bijaše slavan kao velik ratnik i kao otac trojice isto
tako ratničkih sinova. Dvaput su već članovi porodice Anno
pokušali da na njem izvrše krvnu osvetu; kad su prvi put pokušali,
Nalasu je još imao svoj očni vid. Otkrio je postavljenu mu klopku,
zaobišao je te se u pozadini sukobio sa samim starim Annom i ubio
ga, pa tako podvostručio dug u krvi.
A onda je došla njegova nesreća. Dok je punio već mnogo puta
upotrebljene čahure Sniderove puške, upalio se puščani prah i oba
mu oka izbio. Odmah poslije toga događaja, dok je još rane liječio,
siđoše Annovi, da ga napadnu. On je napadaj očekivao, pa se za nj i
spremio. Te iste noći dva strica i jedan brat nagaziše na otrovano
trnje i promijeniše svijetom u strašnoj smrti. Tako se njegov dug
porodici Anno popeo na pet glava, a samo je jedna jedina, slijepa,
ostala na kojoj se dugovanje moglo naplatiti.
Odonda se Annovi i previše bojahu trnja a da bi se usudili na
novi pokušaj, iako je u njima sveđer tinjala želja za osvetom;
življahu očekujući dan u koji će Nalasuova glava ukrasiti
sljemenjaču u njihovoj kući. U međuvremenu stvar nije zapela da
ostane na mrtvoj točci, nego se pretvorila u zatišje pred oluju. Starac
se protiv njih ne mogaše ničega poduhvatiti, a oni se bojahu da
139
protiv njega štogod poduzmu. No žuđeni dan nije došao sve dok
starac nije k sebi uzeo Jerryja, kad se jedan od Annovih domislio
nečemu za što se nikad nije znalo na Malaiti.
140
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Vrijeme promicalo, jugoistočni pasat jenjao i prestao, pa
okrenuo monsun, a Jerry svojoj dobi dodao još šest mjeseci, otežao,
razrastao se i snagom opasao. Ugodno mu prošlo to pol godine
života uza slijepca, premda je Nalasu bio strog učitelj, koji je
Jerryjevu vježbanju iz dana u dan posvećivao sve više vremena i
tako tražio više nego što se od većine pasa može tražiti. Nikad Jerry
nije od njega dobio udarca, nikad ružne riječi čuo. Taj čovjek, što je
sa životom rastavio četvoricu Annovih, i to trojicu pošto je oslijepio,
i koji je još više ljudi ubio u svojoj divljoj mladosti, nije nikad srdito
podigao glas na Jerryja: vladao je njime ne posežući nikad ni za čim
što bi bilo oštrije od blagog prijekora.
Time su se neprestanim vježbanjem i odgojem što ga je dobio
potkraj svoje prve mladosti, Jerryju uvećale i učvrstile sposobnosti
njegova mozga, što su mu ostale za cio život. Možda na svem
svijetu nije nikad bilo psa koji bi se znao tako izražavati kao on, a tri
za to bijahu razloga: njegova sposobnost razumijevanja,
nenadmašna Nalasuova sposobnost u poučavanju i, naposljetku,
mnogi sati posvećeni vježbi.
Jerryjev stenografski rječnik bijaše bogat i prebogat za jednoga
psa. Gotovo bi se moglo reći da su njih dvojica, Jerry i starac, mogli
sate i sate razgovarati, premda malobrojni i jednostavni bijahu
pojmovi o kojima mogahu razgovarati: veoma malo o neposrednoj
stvarnoj prošlosti, a jedva što o neposrednoj stvarnoj budućnosti
bijaše predmet razgovora. Jerry mu ne mogaše ništa više reći o
Meringeu niti o Arangiju nego što bi mu mogao kazati o velikoj
ljubavi što ju je osjećao prema kapetanu, ili pak o razlogu s kojeg
mrzi Bashtija. Isto tako ni Nalasu ne mogaše priopćiti Jerryju ništa o
krvnom neprijateljstvu s Annovima ni o tome kako je izgubio očni
vid.
Sav im se razgovor zapravo svodio na izravnu sadašnjost,
premda su mogli nešto zahvatiti i od neposredne prošlosti. Nalasu bi
Jerryju dao niz uputa, na priliku, da sam ode u izviđanje, da se
opravi do gnijezda, pa da ga zaobiđe u velikom luku, da proslijedi
do druge krčevine gdje su voćke, da prođe šumom do glavne staze,
pa njome dalje do sela, dok ne dođe do velike indijske smokve, i da
141
se onda uskim puteljkom vrati starome Nalasu i njegovoj kući. Sve
bi to Jerry izveo do najmanje sitnice, a kad bi se vrnuo, podnio bi
izvješće. Na priliku: pokraj gnijezda ništa neobično, osim što je
škanjac u blizini; na drugoj krčevini tri kokosova oraha pala na tlo
— Jerry je pouzdano znao brojiti do pet; između druge krčevine i
glavne staze — četiri svinje; na glavnoj stazi vidio jednoga psa, više
od pet žena i dvoje djece; na uskom puteljku, na povratku, opazio
jednu kakadukalicu i dva dječaka.
No Jerry nije znao da starom Nalasu kaže što misli i osjeća, i
što ga to priječi te nije sasvim zadovoljan u sadašnjim prilikama.
Nalasu nije bio bijeli bog, već obični crni bog. A Jerry je mrzio i
prezirao sve crnce, osim Lamaija i Nalasua, koji bijahu dvije
iznimke. Ovu je potonju dvojicu trpio, a prema starome je Nalasu
osjećao i neku tihu blagu sklonost. No nikad ga nije volio niti ga
mogao voljeti.
Bjehu to, u najbolju ruku, bogovi drugog reda, a on ne mogaše
zaboraviti velikih bijelih bogova, kao što bijahu kapetan i gospodin
Haggin i, od iste rase, Derby i Bob. Oni bijahu nešto drugo i
drukčije, nešto bolje nego sve to crno divljaštvo u kojem sada živi.
Oni bijahu povrh toga i iznad toga, u nedostižnu raju, kojega se živo
sjeća i za kojim čezne, ali ne zna puta kojim se u nj stiže; a možda je
i tome raju — Jerry je nejasno osjećao da sve ima kraj — došao
svršetak, možda je prešao u ništavilo, koje je već snašlo kapetana i
Arangi.
Uzalud je starac nastojao da zadobije Jerryjevu ljubav. Nije
mogao nadvladati Jerryjevih osjećaja i uspomena, premda je stekao
njegovu potpunu vjernost i odanost. Jerry bi se i za starog Nalasua
borio do posljednjeg daha, odano, ali ne onako strastveno kao što bi
se za život i smrt borio za kapetana. A starac nije ni slutio da nije
stekao sve Jerryjeve ljubavi.
*
Naposljetku svanu dan i Annovima, kad je jedan od njih
izmislio debelo pletenu obuću da njome zaštite tabane od otrovanog
trnja kojim je Nalasu trojicu njihovih otpremio s ovog svijeta. Taj
njihov dan bijaše zapravo noć, mrkla noć, s nebom što bijaše tako
zastrto oblacima da se u debelu mraku ne mogaše vidjeti ni stablo
pred nosom ni prst pred očima. Annovi siđoše na Nalasuovu
krčevinu, njih dvanaest, naoružani Sniderovim puškama, velikim
142
konjaničkim samokresima, tomahawkama i ratnim topuzinama;
premda bijahu nazuli debelu obuću, stupahu oprezno, u strahu od
trnja, koje Nalasu više i nije postavljao.
Jerry, koji je sjedio među Nalasuovim koljenima i kunjao, prvi
upozori starca što je sjedio pred kućom budno osluškujući, kao što je
tako noću sjedio tolike godine. On još napetije osluhnu nekoliko
dugih časaka, ali ne ču ništa, već u isto doba šapatom upita Jerryja i
naredi mu da se potiho glasa; a Jerry mu potiho, jednosložnim
riječima od kojih se sastojao njegov rječnik, kaza kako se primiču
ljudi, mnogo ljudi, njih više od pet.
Nalasu dohvati luk što bijaše kraj njega, odape jednu strijelu i
počeka. Naposljetku njegova uha uhvatiše veoma slabe šušnje, sad
ovdje, sad ondje, što se odasvud približuju. Sveudilj ga opominjući,
da bude tih, starac zatraži potvrdu od Jerryja, kojemu se dlaka na šiji
kostriješila pod osjetljivim Nalasuovim prstima, jer je pas sada
noćni zrak čitao i nosom kao i ušima. Potiho, kako se javljao i
Nalasu, Jerry starca ponovno obavijesti da su to ljudi, da ih je
mnogo, više od pet.
Nalasu je i dalje sjedio starački strpljivo, ne mičući se, dok nije
u neposrednoj blizini, na samome rubu šume, na udaljenosti od
osamnaest metara, čuo poseban šum jednog čovjeka. Starac nategnu
luk i odape strijelu, za koju je znao da je pogodila cilj, a onda za
tetivu na luku zape novu.
Prođe u tišini petnaest minuta, za kojih je slijepac ostao kao da
je u kamenu isklesan, a pas podrhtavao od uzbuđenja pod rječitim
starčevim prstima i pokoravao se zapovijedi da bude tih. Jerry je
naime, baš kao i Nalasu, znao da to smrt oko njih šuška i vreba u
mraku što ih okružuje. Opet se začu tiho šuškanje, sad bliže negoli
prije; no odapeta strijela promaši. Čuše kako je udarila u stablo, a po
zbrci tihih šumova razabraše da se čovjek brzo sakrio. Zatim, poslije
nekoliko časaka tišine, Nalasu tiho naredi Jerryju da donese strijelu.
Kako se dobro i dugo vježbao, Jerry je tiho-tiho i za uši starog
Nalasua, čiji sluh bijaše oštriji negoli u ljudi sa zdravim očima —
otišao u onom pravcu odakle se čuo udar strijele u drvo, te u ustima
donio strijelu.
Nalasu je i opet počekao dok se ne čuše šušnji što kazuju da se
krug suzuje, a onda se sa Jerryjem, pokupivši sve svoje strijele,
nečujno udaljio na drugo mjesto zaobišavši u luku. Upravo kad su
odmicali, planu puška što bijaše naperena onamo odakle su otišli.
143
Slijepac je uz pomoć svoga psa od ponoći do zore uspješno
odbijao napadaj dvanaestorice što bijahu naoružani ognjem
puščanog praha i dalekometnim, prodornim zrnima od mekog olova.
A slijepac se branio jedino lukom i stotinom strijela. Zapravo ih je
odapeo nekoliko stotina, jer mu ih je Jerry donosio, a on ih ponovno
odapinjao. Jerry ga je valjano i junački pomagao pojačavajući
Nalasuov oštri sluh svojim još oštrijim, obilazeći nečujno oko kuće i
javljajući odakle prijeti najbliži napadaj.
Annovi su potratili mnogo dragocjenog puščanog praha, jer
borba bijaše kao kakva igra nevidljivih duhova. Nikad se ništa nije
vidjelo, osim kad bi puške sijevnule. Nikad nisu vidjeli Jerryja,
premda su brzo osjetili kako se tik do njih kreće dok traga za
strijelama. Jednom, kad je neki između njih pipao po tlu tražeći
strijelu što ga je malne pogodila, napipa rukom Jerryjeva leđa i
odmah uplašeno kriknu, odajući kako su ga oštro zahvatili Jerryjevi
zubi. Pokušavali su gađati prema zvuku tetive na luku, ali se Nalasu
odmah pomicao s onog mjesta čim bi odapeo strijelu. Nekoliko su
puta osuli vatru i na Jerryja kad bi ga osjetili u blizini, pa su mu
jednom njušku malo oprljili barutom.
U osvit zore, kad prosivi kratki tropski pamik 35 što čini prijelaz
od nevidjelice do sunčeva rađanja, Annovi se povukoše, a Nalasu se
sa svjetla skloni u kuću; zahvaljujući Jerryju, imao je još osamdeset
strijela. Borba se završila povoljno za Nalasua: ishod bijaše jedan
mrtav i tko zna koliko ranjenih, koji su se odvukli s bojišta.
Čitavo je dopodne Nalasu pročučao kraj Jerryja mazeći ga i
milujući: zahvaljivao mu na onome što je učinio. onda je s Jerryjem
otišao u selo i tamo pripovjedio o noćnome boju. Prije nego što se
dan k večeru prikloni, dođe Bashti starcu u pohode te se s njime
zaveze u ozbiljan razgovor.
— Govorim ti kao starac starcu — zapovrnu Bashti. — Stariji
sam od tebe, Nalasu. I ja bijah neustrašljiv, ali nikad hrabriji od tebe.
Eh, da je svaki u našem plemenu hrabar kao što si ti! A ipak me
briga tare zbog tebe: od kakve je koristi sva tvoja hrabrost i
spretnost kad nemaš poroda u kojem bi dalje živjela ta srčanost i
okretnost!
— Star sam, godine me osvojile — uzvrati Nalasu.
— Nisi koliko ja — preuze Bashti. — Nisi oronuo od starosti
35
pamik, najranija zora (cik)
144
da se ne bi mogao oženiti i poroda imati, da nam pleme ojača.
— Bijah oženjen, dugo oženjen, i tri sam hrabra sina izrodio,
ali su poginuli. Neću poživjeti tvoga vijeka. Spominjem se svojih
mladih dana kao ugodnih snova što ih se prisjećamo pošto se
probudimo. Više mislim na smrt i na svršetak. Nije mi ženidba ni
nakraj pameti. Prestar sam ja za to. Valjano su me godine preklopile,
te se mogu za smrt spremati. Baš sam radoznao što li će sa mnom
biti pošto svijetom promijenim. Hoću li zauvijek biti mrtav? Ili ću u
drugi život, u nekoj zemlji snova — i sam priviđenje iz snova, sjena
koja će se sjećati dana što sam ih proživio na toplome svijetu, sa
živim sokovima gladi u ustima i s ljubavlju prema ženi u grudima?
Bashti slegnu ramenima.
— I ja sam o tome mnogo razmišljao — prihvati Bashti. — No
nisam ni do čega došao. I ništa ne znam. Ni ti ništa ne znaš. Ništa
nećemo znati sve dok ne umremo, ako išta više budemo znali kad
nas više ne bude. No jedno znamo nas obojica: pleme živi. Pleme
nikad ne umire. I zato, ako naš život ima ikakva smisla, onda se za
života moramo brinuti da pleme ojača. Nisi još izvršio svoje
dužnosti prema plemenu. Moraš se oženiti, da bi tvoja hrabrost i
spretnost i poslije tebe živjela. Imam ženu za te — to jest dvije žene,
jer su tvoji dani na izmaku, te ću posigurno doživjeti da te vidim
gdje pokraj mojih predaka visiš sa sljemenjače u spremištu za
čamce.
— Neću da za ženu plaćam — usprotivi se Nalasu. — Neću da
plaćam ni za jednu ženu. Ne bih dao ni svitka duhana ni raspukla
kokosova oraha ni za najbolju ženu u Somu.
— Ne brini — mirno će Bashti. — Ja ću platiti cijenu za ženu,
za dvije žene koje ćeš dobiti. Tu ti je Bubu. Kupit ću ti je za pol
sanduka duhana. Široka je i jedra, oblih nogu, jakih bokova, bujnih
grudi. Tu je i Nena. Otac ju je mnogo zacijenio, čitav sanduk
duhana, ali ću ti i nju kupiti. Nemaš mnogo vremena. Valja nam se
žuriti.
— Neću da se ženim! — histerično odslovi slijepac.
— Hoćeš kad ti velim!
— Neću eto, neću i opet ti kažem da neću. Žene su muka, to su
mlada stvorenja kojima je glava puna ludosti. Pust im jezik samo
klepeće. Star sam i na mir navikao, prošao me i u meni ugasnuo
svaki životni plamen, te volim sam sjediti u mraku i razmišljati.
Sišao bih s uma pokraj brbljavih mladih stvorenja što im je samo
145
dim u glavi i pjena na jeziku. Kraj njih bih posigurno šenuo pameću,
poludio tako da bih pljuvao u svaki čanak, kreveljio se na mjesec te
sebi grizao žile i urlao.
— Pa što! Glavno je da imadneš poroda. Ja ću kupiti žene u
njihovih otaca, pa ću ti ih do tri dana poslati.
— Neću da za njih čujem! — bijesno će Nalasu.
— Hoćeš, hoćeš! — uporno će i mirno Bashti. — Skupo ćeš mi
platiti ne budeš li htio. A bit će to bolan, težak dug. Svaki ću
zglavak u tebi istaviti da ćeš biti poput meduze ili debele svinje kad
joj kosti povade, a onda ću te nasred prostora gdje se psi kolju
privezati za kolac, da se nadmeš u mukama pod suncem. A što od
tebe ostane, bacit ću psima da pojedu. Neću da Somo ostane bez
poroda od tebe. To ti velim ja, Bashti. Do tri dana poslat ću ti tvoje
dvije žene...
Zastade, a duga se šutnja na njih spusti.
— Dakle? — ponovno će Bashti. — Hoćeš li žene ili kolac na
suncu i polomljene kosti? Biraj, ali dobro promisli prije nego što
izabereš da ti se zglobovi istave.
— Zar u mojoj dobi, kad su sve nevolje mladosti toliko iza
mene! — zajada Nalasu.
— Biraj. Vidjet ćeš kakva će te golema nevolja snaći tamo gdje
se psi kolju, kad ti sunce zapekne bolne, istavljene zglobove, dok u
tebi, kraj sve tvoje mršavosti, ne uzavre masnoća i ne potekne kao
meka mast iz pečena odojka.
— Onda mi pošalji žene — najposlije izusti Nalasu poslije
duge stanke. — No pošalji ih do tri dana, a ne do dva niti sutra.
— Dobro je — ozbiljno kimnu Bashti. — Živiš i svoj život
duguješ onima što su odavno u tami, a što su prije tebe tako radili da
bi pleme moglo živjeti i da bi i ti mogao na svijet doći. Živiš, jer su
oni platili cijenu za te. Na tebi je dug, s njime si došao na svijet, pa
ga moraš isplatiti prije nego što odeš. Takav je zakon. I valjan je.
146
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Da se Bashti slučajno požurio pa starcu poslao žene dan ili čak
dva dana prije, Nalasu bi upao u strašno bračno čistilište. No Bashti
nije poricao, a trećeg je dana bio i suviše zauzet prečnijim poslom
negoli da Bubu i Nenu šalje slijepome starcu koji je strepio pred
njihovim dolaskom. Kad je treće jutro objutrilo, svi vrhunci na
zavjetarnoj strani Malaite progovoriše dimom s vatara. Ratni se brod
pojavio pred obalom — kazivahu dimovi; veliki ratni brod što je
plovio prema vjetru između grebenskih otoka kod Langa-Lange.
Obavijest se nastavljala. Ratni se brod nije zaustavio kod LangaLange. Ne staje ni kod otoka Binu. Plovi ravno put Soma.
Slijepi Nalasu nije mogao vidjeti što to dim ispisuje u zraku. A
kako mu je koliba bila na osami, nitko ne dođe da mu kaže. Prvu je
opomenu razabrao kad je čuo prodorno zapomaganje žena, vrisku
djece i plač dojenčadi s glavne staze što iz sela vodi u bregove, do
gornjih granica Soma. Iz tih je glasova čitao samo strah i stravu te
došao na misao da stanovnici bježe prema gorskim utvrdama, no
razloga tome bijegu nije znao.
Pozva k sebi Jerryja i uputi ga da ode na izviđanje do velikoga
smokvova drveta, gdje se Nalasuov puteljak spajao s glavnom
stazom, da promotri i da ga izvijesti. I Jerry sjede pod smokvu i
poče promatrati kako čitav Somo bježi: ljudi, žene, djeca, staro i
mlado, dojenčad na prsima i sijedi starci što se poštapaju, sve navrlo
te pred njim promiče u žurbi i strahu. I seoski se psi tako uplašili da
su bježali skvičeći i cvileći. Strah prijeđe i na Jerryja, te i on osjeti
kako ga nešto goni da se pridruži tome općem bijegu ispred nekakve
nepojmljive propasti što prijeti i u njem pobuđuje nagonski strah od
smrti. No on u sebi svlada taj nagon osjećajem odanosti prema
slijepcu koji ga hrani i pazi čitavih šest mjeseci.
Kad se vratio starcu, sjede mu među koljena i poče kazivati.
Nije mogao brojiti dalje od pet, ali je znao da onih što bježe ima
mnogo puta više od pet. I tako naznači: pet ljudi i još više, pet žena i
još više, petero djece i još više, petero dojenčadi i još više, pet pasa i
još više — čak i za svinje navede: pet i više. Starcu su njegova
vlastita uha govorila da je mnoštvo ljudi, mnogo ih i mnogo više, i
on upita za imena. Jerry je znao imena Bashti, Agno, Lamai, Lumai.
147
Nije ih izgovarao ni u najmanjoj sličnosti s njihovim zvukom u
ljudskom izgovoru; nego ih je izgovarao jednosložnim riječima iz
svoga stenografskog rječnika kojima ga je Nalasu naučio.
Nalasu spomenu mnoga druga imena što ih je Jerry znao po
zvuku, ali ih sam nije mogao glasom prenijeti, te na većinu kimaše
glavom pružajući istodobno desnu šapu. Na neka imena ostajaše
miran, a to je značilo da ih ne zna. Na druga, što ih je prepoznavao,
ali tih ljudi nije vidio, odgovaraše svojim ne, to jest pružajući lijevu
šapu.
Osim što je znao da se nešto strašno sprema — nešto mnogo
strašnije nego što je ikakav prepad susjednih primorskih plemena što
bi ga Somo, iza svojih bedema, mogao lako odbiti — Nalasu je
slutio da je posrijedi dugo očekivani ratni brod i kazneni pothvat.
Iako mu bijaše šezdeset godina, on još nije doživio bombardiranje s
mora. Nešto je načuo o tome što je bivalo za paljbe po drugim
selima, no nije imao nekoga određenog pojma, osim da se radi o
zrnima što su mnogo veća od zrna Sniderove puške, pa se mogu
ispaljivati kroza zrak i na razmjerno veću udaljenost.
Bijaše mu međutim suđeno da upozna topovsku paljbu prije
nego što umre. Bashti, koji je odavno očekivao krstaš što je imao
izvršiti odmazdu zbog uništenja Arangija i zbog glava skinutih
dvojici bijelaca, te odavno sračunao štetu što će mu se time nanijeti,
izdao je svome narodu zapovijed da bježi u gore. U prethodnicu je
poslao dvanaestak mladih ljudi, što su odnijeli glave zavijene u
rogožinu. Prolazili su posljednji, spori pješaci na začelju zbjega, a
Nalasu, stegnuvši uza se svoj luk i svojih osamdeset strijela, s
Jerryjem za petama, zakoračio da pođe za njima, kadli se nad njim
raspara zrak od silnog zvuka.
Nalasu sjede kao presječen. Bješe to prva granata koju je ikad
čuo — nešto tisuću puta strašnije od svega što je dotad zamišljao.
Bješe to zvuk što reže i nebo para, kao da se svemirsko tkivo razdire
u rukama kakva silna boga — rekao bi, sav je svijet poput kakva
golema platna što se dere, platna debela poput gunja, čvrsta kao
zemlja, a ogromna poput neba.
Ne samo da je sjeo pred svojim vratima nego je i glavu prignuo
na koljena i zaštitio je lukom svoje ruke. A Jerry, koji nikad nije čuo
topovske paljbe, a još manje zamišljao kakva je, osta zapanjen
njezinom strahotom. Bješe to za nj neka elementarna katastrofa,
propast, kakva je zadesila Arangi kad ga je vjetar što bjesni i fijuče
148
valjao s boka na bok. No vjeran svojoj prirodi, nije se prignuo zemlji
kad je propištala prva granata. Naprotiv, on se nakostriješio i
zarežao pokazujući zube i prijeteći tome čudovištu, ma kakvo bilo,
koje se ne pokazuje njegovim očima, ali se oglašuje u svojoj strašnoj
nazočnosti.
Nalasu se još više skupi kad se u zraku rasprsnu granata, a
Jerry zareža i ponovno se nakostriješi. I jedan je i drugi to isto činio
kad god bi se čula nova granata. Nisu zrna više onako hujala, ali su
se u šumi sve bliže rasprskavala. A starcu Nalasu, koji je hrabro
proživio svoj dugi vijek posred najvećih opasnosti kojima je bio
izvrgnut, bijaše suđeno da umre kao kukavica, u strahu od neke
nepoznate stvari, od zrna što ga bijeli gospodari kemijski izbacuju.
Kako su granate počele da praskaju sve bliže i bliže, nesta u njemu i
posljednje sabranosti. Bijaše ga toliki strah obuzeo da bi mogao
gristi svoje žile i urlati. Kriknuvši kao luđak, skoči na noge i jurnu u
kuću, kao da će ga njezin krov od trave doista zaštiti od onolikih
granata. Udari o dovratnik i, prije nego što je Jerry mogao da do
njega dođe, zaglavinja u krugu i slijedeću granatu dobi ravno na
glavu.
Jerry bijaše stigao do ulaza kad se granata rasprsla. Koliba se
razletje u komadiće, a s njome i Nalasu. Jerryja na vratima zahvati
struja zraka od eksplozije pa ga odbaci pet-šest metara. Sve se zbilo
u jednom trenutku, u djeliću jednog trenutka — potres, plimni val,
vulkanska provala, grom iz neba i ognjena strijela s visina — i
svijest mu odnijelo.
Nije imao pojma koliko je tako ležao. Pet je minuta prošlo dok
mu se šape prvi put grčevito trgoše, a kad se posrćući dizao, ljuljao i
teturao, nije mislio koliko je vremena proteklo. On uopće nije imao
poimanja o vremenu. Kao što se samo po sebi razumije, njegova
misao, prema kojoj je i nesvjesno dalje postupao, bijaše ova: prije
jedne sekunde zahvatio ga šestok udar, neizmjerno jači od udarca
kojim bi ga smjerio kakav crnac što drži štap u ruci.
Grlo mu i pluća ispunjao rezak, zagušljiv barutni dim, a
nosnice mu bile pune zemlje i prašine; hripao je i kihao kao
pomaman, skakao neokolo, omamljeno posrtao, ponovno uvis
skakao, teturao na stražnjim nogama i tro njušku prednjim šapama
saginjući glavu među njih, pa je i o zemlju trljao. Mislio je samo na
to kako će iz nosa i usta ukloniti bol što ga štipa, a iz pluća ono što
ga guši.
149
Kao nekim čudom umače pogibelji od željeznih krhotina što su
letjele zrakom, a svojim jakim srcem odolje udarcu od eksplozije te
u njem ne pogibe. Tek poslije pet minuta bjesomučne borbe, za
kojih bijaše kao pile kojem su odsjekli glavu, život mu opet postade
snošljiv. Najveći je dio gušenja i nemoći prošao, tako te onda,
sveudilj slab i kao trapovijesan, krenu put kuće i Nalasua. No ne
bijaše ni kuće ni starca — samo izmiješani ostaci jednoga i drugog.
Dok su granate i dalje hujale i praskale, sad bliže, sad dalje,
Jerry istraživaše što se zbilo. Kao što bijaše izvjesno da je nestalo
kuće, tako bijaše izvjesno da je i starca nestalo. I koliba i Nalasu
nestadoše u konačnom ništavilu. Sav se neposredni svijet činio kao
da je osuđen na ništavilo. Nade u život bijaše samo negdje drugdje,
u visokim bregovima i dalekim šumama, kamo se pleme već
zbjeglo. Bijaše vjeran svojoj službi, gospodaru koga je toliko
vremena slušao premda je ovaj bio crnac — gospodaru koji ga je
tako dugo hranio i prema kojemu je zaista osjećao sklonost. No toga
gospodara više nije bilo.
I Jerry se poče povlačiti, ali nije žurio. Neko je vrijeme režao
na svaki fijuk granate u zraku i na svaki prasak u šumi. No kasnije
se, premda mu bijahu nemile kao i prije, nije više osvrtao, nije režao
ni zube kesio.
A kad se rastajao s onim što je bilo pa nestalo, nije cvilio ni
bježao poput divljih pasa. Umjesto toga, kaskao je puteljkom
odmjerena i dostojanstvena koraka. Kad je izbio na glavnu stazu,
vidje gdje je opustjela. I posljednji je bjegunac već promakao. Staza,
na kojoj od jutra do mraka bijaše prolaznika i na kojoj je još onomad
vidio ljudsku vrevu, onako pusta duboko ga se dojmila; vidje u njoj
prolaznost svih stvari na tome svijetu što propada. I tako ne sjede
pod smokvu, već otkaska dalje kao posljednja zalaznica za
plemenom.
Svojim nosom čitaše priču o bijegu. Samo je jednom naišao na
nešto što je svjedočilo o strahoti. Bješe to čitav jedan skup, pokošen
granatom: pedesetgodišnji starac, sa štakom, jer mu je u djetinjstvu
morski pas odgizao nogu; mrtva žena s mrtvim dojenčetom na
grudima i s mrtvim trogodišnjim djetetom, koje se držalo njezine
ruke; do njih dvije ubijene svinje, velike i masne, što ih je žena
gonila pred sobom na sigurnije.
Još je Jerryju njegov nos kazivao kako se rijeka bjegunaca kraj
pokošene skupine razdvojila pa protekla s jedne i s druge strane, a
150
onda se opet iza nje slila. Nailazio je na predmete što govorahu o
bijegu: sad bi se vidio nedožvakan članak sladorne trske što ga je
neko dijete odbacilo; sad glinena lula kojoj kamiš bijaše kratak, jer
se mnogo puta lomio; drugi put pero što je ispalo iz kose kakvu
mladom čovjeku, ili pak tikvica, puna kuhana yamova gomolja i
batate, što ju je pažljivo kraj staze spustila kakva žena kojoj se
tikvica učinila preteškom.
Kad je Jerry poodmakao, prestade paljba, ali se iza nje začu
prasak pušaka: to se mornari iskrcali pa ubijali pitome svinje po
ulicama soma. No Jerry nije čuo da obaraju kokosove palme niti se
ikad vratio da vidi štetu što su je počinile sjekire.
S Jerryjem se tada dogodilo nešto neobično što mislioci svijeta
nisu objasnili. U njegovu se psećem, mozgu javilo djelovanje
slobodne životne volje, koje je svim pokoljenjima metafizičara bilo
dokazom da ima boga, a koje je sve filozofe deterministe povuklo za
nos, ma koliko tvrdili da je ono pusta tlapnja. Jerry je učinio što je
učinio. Nije znao kako i zašto to čini, baš kao što ni filozof ne zna
kako i zašto za doručak izabire kašu s vrhnjem, a ne dvoje obarenih
jaja.
Što je Jerry učinio, učinio je na pobudu svoga mozga; nije
uradio ono što se činilo lakšim i običnijim, nego ono što se činilo
težim i neobičnijim. Kako je lakše podnositi poznato negoli srljati u
nepoznato i kako se u nevolji i strahu traži duštvo, očito bi za Jerryja
lakše bilo da je pošao za plemenom u njegove utvrde. No Jerry je
skrenuo s puta kojim je išlo povlačenje, pa udario put sjevera, preko
granica Soma, i nastavio tim smjerom, u stranu zemlju, u nepoznato.
Da Nalasu nije otišao u krajnje ništavilo, Jerry bi ostao. To je
istina, i tko bi proučavao njegov postupak, možda bi došao na misao
da je Jerry tako razmišljao. No Jerry nije razmišljao niti uopće što
zaključivao; on je naprosto postupao prema nagonu. Znao je izbrojiti
pet predmeta, znao ih imenovati i broj im odrediti, ali nije bio kadar
razmišljanjem odsjeći: »ostat ću u Somu ako Nalasu poživi; otići ću
iz Soma ako Nalasu umre.« Otisnuo se iz Soma naprosto zato što je
Nalasu bio mrtav, strahovita paljba brzo u njegovoj svijesti prešla u
prošlost, a oživjela sadašnjost, kao što je to ovoj već svojstveno.
Gotovo je na prstima išao tragom divljaka iz čestine, napeto pazeći
da ga ne zaskoči smrt, za koju je znao da s onih staza vreba; budno
je naćulio uši da uhvati svaki šušanj u šikari, te strijeljao očima za
svakim šumom što bi ga uši uhvatile, da mu izvor otkrije.
151
Ni Kolumbo, kad je pošao u nepoznato, nije bio srčaniji i
smioniji nego što bijaše Jerry kad se zaputio u tamu džungle na
crnačkom otoku Malaiti. I tu je začudnu stvar, to naizgled veliko
djelo slobodne volje Jerry izveo gotovo onako kao što ljudi, kad ih
zasvrbe tabani i mašta im oživi, obilaze svom zemljinom površinom.
Jerry više nikad ne vidje Somo u koji se Bashti s plemenom
vratio još istog dana te se smijao i kesio procjenjujući počinjenu
štetu. Granate su oštetile samo nekoliko koliba od trave, a svega je
nekoliko kokosovih palma bilo oboreno. Što se tiče pobijenih svinja,
Bashti priredi veliko gozbovanje, da meso ne bi propalo. Jedna je
granata ostavila rupu u bedemu na obali. On ju je proširio i
preuredio za spuštanje čamaca, strane joj podzidao otesanim
koraljnim stijenama, te naredio da se sagradi još jedno spremište za
čamce. Sva mu muka bijaše u tome što je poginuo Nalasu i što se
izgubio Jerry — dva eksperimenta njegove primitivne eugenike.
152
DVADESETO POGLAVLJE
Tjedan je dana proboravio Jerry u šumi, jer nikako nije mogao
dalje u planine, od divljaka što su budno čuvali puteljke. Zlo bi
prošao s hranom da nije drugog dana naišao na zalutalo prasence što
je očito zaostalo za svojim krdom pa se izgubilo. Bješe to prva
Jerryjeva lovina što mu je služila za održanje života; zbog nje nije
otišao dalje: vjeran svome nagonu, držao se lovine dok je nije
dokrajčio.
Obilazio je, doduše, okolicom, ali nije nalazio druge lovine za
hranu, pa se neprestano vraćao na ubijeno prase, sve dok je trajalo.
A ipak ne bijaše sretan u svojoj slobodi. Bio je i odveć pripitomljen,
odveć civiliziran. I suviše je tisućljeća prohujalo otkako su mu preci
lutali divlji i slobodni. Osjećao se osamljen. Nije mogao bez
čovjeka. I predugo je živio, on i tolika pokoljenja prije njega, u
prisnoj zajednici s dvonožnim bogovima. I predugo je njegova vrsta
voljela čovjeka, služila mu iz ljubavi, trpjela iz ljubavi, umirala iz
ljubavi, i, za uzvrat, nailazila na djelimično priznanje, na manje
razumijevanja i na grubu ljubav.
Tolika bijaše Jerryjeva osamljenost da bi mu valjao i dvonožni
crni bog, kad su već odavno bijeli nestali u tami prošlosti. Da je
mogao razmišljati i nagađati, došao bi na misao da su izumrli jedini
bijeli bogovi što postojahu. Držeći se mišljenja da je bolji i crni bog
negoli nikakav, Jerry, pošto je izjeo prasence, udari nalijevo,
nizbrijeg, put mora. I to je učinio ne razmišljajući, naprosto zato što
je u njegovu mozgu, u suptilnu procesu, djelovalo iskustvo. A
iskustvo mu kazivaše da je uvijek živio kraj mora, uvijek kraj mora
susretao ljude, a ideš li nizbrijeg, moru stižeš.
Izbio je na obalu lagune, okružene koraljnim grebenom, na
kojem, bijahu porušene kuće od trave što kazivahu da su tu nekoć
ljudi živjeli. Šiprag se tu razrastao i sve osvojio. Kroz istrule ostatke
krovova proraslo i suncu se uzvilo drveće petnaest centimetara
debelo. Stabla što brzo rastu zasjenjivala već i totemske stupove,
tako da su se rezbom prikazani kumiri i grbovi u raljama morskih
pasa sablasno zelenkasto cerili kroz zeleno inje mahovine i šarene
gljivice, kao da se smiju ljudskoj ništavnosti. Bijedan zid na obali,
što nije valjao ni kad je bio bolji, protezao se u ruševini od korijenja
153
kokosovih palma pa do mirnog mora. Banane, pizangi i plodovi
hljebovca popadali po tlu i ondje prelazili u trulež. Naokolo ležale
kosti, ljudske kosti, i Jerry ih je njušio i u njima prepoznavao znake
što zbore o ništavosti života. Lubanja nije nalazio, jer su lubanje što
pripadahu tim razbacanim kostima, ukrašavale kuće vračevasvećenika u selima poviše u šumi.
Slani miris s mora godio mu nosnicama, i on poče dahtati od
zadovoljstva kad osjeti jaki vonj s močvara između mangrova. Poput
kakva novog Robinsona koji je naišao na stope novog Petka, Jerry
se trže, svega ga prođoše srsi kad mu nos, ne oko, otkri svjež trag od
stopa živoga čovjeka. Bjehu to otisci stopa nekoga crnca svježi i
neposredni; i kad je tim tragom pošao dvadesetak metara dalje,
naiđe na miris drugih stopa, na drugi trag, koji nesumnjivo bijaše
trag bijelog čovjeka.
Da je tkogod tada vidio Jerryja, zacijelo bi rekao da je
odjednom poludio. Pojurio je naokolo kao mahnit, okretao se i
krivudao njuškajući po zemlji, sad opet dižući njušku uvis; mahnito
je skvičao, kao što je mahnito i jurio, te skakao pod pravim kutom
za novim mirisima što bi do njega dopirali, zalijetao se sad ovamo,
sad onamo, bježao svuda, kao da se s nekim nevidljivim suigračem
igra lovljenja.
Jerry je čitao cio izvješaj što ga je više ljudi ispisalo po tlu.
Saznao je da je tu bio jedan bijelac i nekoliko crnaca. Tu se neki
crnac popeo na kokosovu palmu i na tlo bacao orahe. Tamo su opet
obrali bananu potrgavši sa nje plodove što su visjeli u gustim
kitama; uz to bijaše očito da su tako obrali i jedan hljebovac. Nešto
je ipak Jerryja zbunjivalo — neki novi miris što ne bijaše ni miris
bijelca ni crnca. Da je imao potrebno znanje i da je umio okom
upoređivati, vidio bi po otisku da su te stope manje od čovjekovih i
da su tragovi nožnih prstiju drukčiji negoli u kakve crnkinje, zato što
stajahu bliže jedan do drugoga i što ne bijahu duboko utisnuti u
zemlju. Njuh mu smućivalo to što nije poznavao miris praha od
milovke. Bijaše mu bodak u nosnicama, no nikada, otkad je prvi put
onjušio čovječji trag, nije osjetio takva mirisa. Uz taj se vonj
miješali i drugi, slabiji mirisi, koji mu isto tako bijahu nepoznati.
Nije se mnogo zadržavao oko te tajne. Nanjušio je trag bijelog
čovjeka pa kroza splet drugih tragova slijedio taj, išao za njim kroz
otvor u zidu sve do sitnoga koraljnog pijeska što ga je more nanijelo
i oplakivalo. Tu bijahu sasvim svježi tragovi mnogih stopa što su se
154
sastajale gdje je kljun čamca bio zašao na obalu i gdje su se ljudi
iskrcali i opet ukrcali. Jerry je njuhom čitao svu pripovijest te
prednjim šapama zagazio u vodu dok mu nije došla do ramena, i
gledao preko lagune, gdje više nije mogao traga njušiti.
Da je došao pol sata prije, vidio bi čamac bez vesala, na benzin,
kako plazi po mirnoj vodi. No vidio je jedan Arangi. Taj zapravo
bijaše mnogo veći negoli Arangi što ga je on poznavao; bio je bijel i
dug, imao jarbole i plovio površjem morskim. Tri na njem bijahu
jarbola što se u nebo dizahu, a sva tri iste veličine; no Jerryjeva
sposobnost u opažanju nije dotjerala dotle da vidi razliku između
njih i dvaju jarbola na Arangiju — jednoga višeg, a drugoga nižeg.
Jedini plovni svijet što ga je on poznavao bijaše bijelo obojeni
Arangi. I kako za Jerryja ne bijaše nimalo sumnje da je ono Arangi,
mišljaše da će na brodu zacijelo biti i njegov voljeni kapetan. Ako
mogu brodovi uskrsavati, mogu onda i kapetani — i toliko bijaše
tvrdo uvjeren da će glavu iz ništavila, što ju je posljednji put vidio
na Bashijevim koljenima, opet ugledati spojenu s tijelom i s dvjema
nogama na palubi onoga bijelo obojenoga plovnog svijeta, da je
gazio sve dok je imao dna pod nogama, a onda hrabro zaplivao
morem.
Bješe to velika smionost, jer je ulazeći u vodu kršio jedan od
prvih i najvećih tabua za koje je znao. U njegovu rječniku nije bilo
riječi »krokodil«, ali se u njegovoj svijesti nalazila slika sa strašnim
značenjem, jaka i jasna kao i svaka riječ što se izgovara — slika
debla što plovi, no koje nije deblo, nego nešto živo što može plivati
na površini, ispod vode i plaziti po suhu, zubato je raljato i znači
gotovu smrt za psa koji se na vodi nađe.
No Jerry je i dalje neustrašen povređivao tabu. Suprotno od
čovjeka, koji istodobno može osjećati dva duševna stanja i koji bi
plivajući zapadao u strah, a ujedno bio i veoma srčan te tom
srčanošću svladao strah, Jerry je, dok je plivao, znao samo za jedno
duševno stanje — osjećao da pliva prema Arangiju i kapetanu. Čas
prije nego što je zamahnuo šapama po vodi i zaplivao povrh dubine,
osjetio je svu strahotu toga čina, znao kakav i koliki tabu svjesno
krši. A kad se otisnuo provodeći svoju odluku u djelo i pošao svojim
pravcem, u srcu je samo jedno ćutio, a u glavi samo jedno znao —
da ide kapetanu.
Kako god bijaše slabo vičan plivanju, plivao je iz sve snage i
cvilio, kao da kazuje svoju pjesmu o velikoj ljubavi prema kapetanu,
155
koji će zacijelo biti na palubi bijele jahte, u daljini od pol milje. Cvil
mu i pjesma ljubavi, puna tjeskobe, doprije do ušiju nekome čovjeku
i ženi što se odmarahu na ležaljkama pod platnenim nadstorom na
palubi; žena prva opazi zlatnu glavu Jerryjevu i povika upozorujući
na ono, što vidi.
— Spusti čamac, mužiću — kaza žena. — Ono je neki mali
pas; nemojmo da se utopi.
— Ne utapaju se psi tako lako — odgovori »mužić«. — Ne boj
se za nj. No odakle pas ovdje... — i podiže mornarski dalekozor pa
gledaše časak-dva — ... i još pas bijelog čovjeka!
Jerry je udarao šapama po vodi i postojano napredovao upirući
oči u jahtu, što bivaše sve veća, dok ga ne opomenu osjećanje bliske
pogibli. Stiže li ga to kazna što je prekršio tabu? Eto, na nj kreće
deblo što plovi, a nije deblo, nego nešto živo i opasno. Vidje mu
jedan dio kako tromo para površinu; još prije nego što je utonuo taj
dio što strši, Jerry bijaše svjestan da ono nije deblo što plovi, već
nešto drugo.
Čudovište zatim projuri pokraj njega, a on ga dočeka režeći i
udarajući prednjim šapama po vodi. Kako je neman kraj njega brzo
promakla zapljusnuvši repom, stvorio se vir što je Jerryja zanio.
Bješe to morski pas, a ne krokodil, i ne bi se tako plaho uklonio da
ne bijaše sit i presit od goleme morske kornjače koju je časak prije
progutao, jer bijaše prestara da bi mu mogla umaknuti.
Premda je nije mogao vidjeti, Jerry je osjećao da ta neman, to
oruđe ništavila, vreba oko njega. Nije vidio ni to kako joj leđna
peraja siječe vodenu površinu dolazeći mu straga. S jahte se jedan za
drugim zaoriše pucnji iz puške. Jerry za sobom ču stravično
pljuskanje. To bijaše sve. Minu pogibao i pade u zaborav. Jerry taj
nestanak opasnosti ne dovede u vezu s onom pucnjavom. Nije znao
niti je ikad mogao saznati da je netko koga su ljudi znali pod
imenom Harley Kennan i koga je žena zvakla »mužiću«, a on nju
»ženice« — da mu je taj netko, vlasnik Ariela, škune na tri jarbola,
spasio život tako što je Marlinovim metkom velikog promjera
prostrijelio morskome psu osnovicu peraje.
No Jerryju se valjalo upoznati s Harleyjem Kennanom, i to
ubrzo, jer se ovaj na konopu spustio da ga spasi: vezao je oko sebe
ispod pazuha konop, na kojem su ga dvojica mornara spustila preko
visoke ograde Ariela, te za kožu na šiji uhvatio irskog terriera glatke
dlake, koji spasioca nije ni vidio koliko je, uspravno se držeći u
156
vodi, požudno promatrao red lica duž ograde i tražio jedno jedino
lice.
Nije zastao da zahvali kad se našao na palubi. Umjesto toga,
pojurio je palubom u potrazi za kapetanom i instinktivno sa sebe
stresao vodu dok je naokolo trčao. Muž se i žena smijahu gledajući
ga.
— Kao da je poludio od radosti što se spasio — napomenu
gospođa Kennan.
— Ne, bit će da mu nisu sve na broju — otpovrže gospodin
Kennan. — Možda je jedan od onih što im se zavrtjelo u glavi, pa i
ne može da stane dok god se ne sruši.
A Jerry je trčao i trčao, lijevom stranom broda pa desnom, od
krme na pramac i opet nazad, mašući kusatkom svoga repa i umilno
se smiješeći mnogim dvonožnim bogovima što ih susretaše. Da je
mogao mislima obuhvaćati takve apstrakcije, iznenadio bi se pred
tolikim brojem bijelih bogova. Bijaše ih u najmanju ruku trideset, ne
ubrajajući ovamo druge bogove, koji ne bijahu ni crni ni bijeli, no
koji, onako dvonožni, uspravni i odjeveni, ne bijahu baš mačji
kašalj, već opet bogovi. Isto tako, da je bio podoban da uopćava,
došao bi na pomisao da nisu svi bijeli bogovi nestali u ništavilu. A
ovako je to osjećao, premda nije toga bio svjestan.
No kapetana ne bijaše. Zavirio je nosom u silaz prostora pod
kaštelom, njuškao po brodskoj kuhinji, gdje mu dva kuhara Kineza
nešto nerazumljivo čavrljahu, njuškao niza stube što vode pod
palubu, njuškao kroz vidnik nad strojarnicom i prvi put oćutio miris
benzina i mazivog ulja; no koliko god njušio, kamo god trčao,
nigdje traga od kapetana.
Na krmi, kraj kola kormila, bio bi sjeo i počeo iz dna srca
zavijati od tuge i razočaranja da ga nije zovnuo jedan između bijelih
bogova, očito zapovjednik broda, što imaše zlatom optočenu bijelu
platnenu kapu i odoru. Jerry, koji uvijek bijaše uglađen, odmah se
nasmiješi, uljudno položi uške uz glavu i priđe mašući repom. Ruka
ga je toga visokog boga upravo htjela pomilovati po glavi kad se s
palube začuo ženski glas koji kazivaše nešto čega Jerry nije
razumio. Jerryju bijahu nepoznate riječi i izrazi, ali u njima osjeti
moć zapovijedi. I zaista, bog u bjelini i zlatu, koji ga je htio
pomilovati, odmah povuče ruku. Taj se bog ukočio kao da ga je
munja ošinula, te riječima, kojima smisao Jerry mogaše jedino
nagađati, stade Jerryja poticati upućujući ga onoj koja je to zatražila
157
rekavši:
— Pošaljite mi ga, molim vas, kapetane Winterse! Jerry
zatreptje tijelom od radosti i posluha, i pokorno bi sagnuo glavu pod
njezinu ruku što se ispružila da ga pomiluje, da se nije uplašio
nečega što na njoj bijaše tako različito od drugih i tako neobično.
Kako je išao, zastade nasred puta, pokaza zube i zarežavši odskoči
od njezine suknje što je na vjetru zalepršala. Jedina ženska čeljad što
ih je dotad vidio bijahu nage crnkinje. Ta suknja što je na vjetru
lepršala poput jedra sjeti ga velejedra na Arangiju, jedra što mu je
nad glavom lepetalo, treskalo i hujalo. Zvuci što su izlazili iz
njezinih usta bijahu nježni i umilni, ali je strašna suknja sveudilj na
lahoru lepršala.
— Ti smiješno psetance! — nasmija se ona. — Neću te ugristi.
No njezin muž ispruži čvrstu, sigurnu ruku i privuče Jerryja k
sebi. A Jerry se zanosno uvijao pod milovanjem tog boga i cjelivao
onu ruku svojim drhtavim, crvenim jezikom. Nato ga Harley
Kennan uputi svojoj ženi, što je sjedila na počivaljci naginjući se
prema Jerryju i pružajući ruke na pozdrav. Jerry posluša i pođe
prilegnutih uški i nasmijanih usta, ali upravo kad ga je htjela
dodirnuti, suknja opet zaleprša na vjetru, a Jerry uzmaknu i zareža.
— Ne boji se on tebe, Villa — kaza Harley Kennan. — Plaši se
tvoje suknje. Možda je nikada dosad nije vidio.
— Misliš, — reći će Villa Kennan — da ljudožderski lovci
glava, tu na obali, vode matice o porijeklu i da imaju suvremene
štenare? Nema sumnje o tome da je ovaj ludi pustolov isto tako
pravi irski terrier kao što je Ariel škuna od oregonske borovine.
Harley Kennan smijao se potvrđujući. Smijala se i Villa
Kennan. Jerry vidje da su to dvoje dva sretna boga, pa se i on s
njima smijao.
Sad Jerry sam priđe božici, privučen prahom od milovke i
drugim slabijim vonjem, u kojem je već otkrio čudne mirise na koje
je na obali naišao. No nesretni se pasat opet poigra njezinom
suknjom, pa Jerry ponovno uzmače — ali ovaj put ne onako daleko;
sad mu se mnogo manje nakostriješila dlaka na šiji i na ramenima, a
kad je zarežao, samo je upol otkrio zube.
— Boji se tvoje suknje — opet će Harley. — Pogledaj ga! Htio
bi tebi, ali ga suknja straši. Podvuci je poda se da ne leprša, pa ćeš
vidjeti što će biti.
Villa Kennan posluša, a Jerry nato oprezno priđe, sagnu glavu
158
pod njezinu ruku i poče savijati leđa, dok joj je istodobno njušio
stopala što bijahu u čarapama i cipelama, te utvrdio da su to one iste
noge što su bose gazile pustim stazama onog sela na obali.
— Nema o tome sumnje — nadostavi Harley — da ga je bijeli
čovjek odabrao i odgojio. Ima to pseto svoju povijest, od nejaka je
ono u pustolovinama. Kad bi je moglo pričati, sjedili bismo i
udivljeno je slušali dane i dane. Budi uvjerena, nije ono za svog
vijeka imalo posla samo s crncima. Da učinimo pokus s Johnnyjem.
Johnnyja, kojem Kennan kimnu da priđe, bijaše na brod poslao
vladin povjerenik na Britanskim Salamunskim otocima u Tulagiju,
da Kennanu bude pilot i vodič prije negoli filozof36 i prijatelj.
Johnny priđe cereći se, a u koji se mah crnac prikuči, Jerry
promijeni držanje: sav se ukoči pod rukom Ville Kennan, pa se od
nje odmače i okrućenih nogu pođe prema njemu. Uške mu više ne
bijahu položene uz glavu, nestade umilnog smiješka s usta dok je
pregledao Johnnyja i njušio listove njegovih nogu u svrhu
raspoznavanja u budućnosti. Ponio se veoma oholo i poslije kratka
se ispitivanja opet vrnuo Villi Kennan.
— Nisam li kazao! — zadovoljno će njezin muž. — Razlikuje
on boju. To je pas bijelog čovjeka; izvježbali su ga u tome.
— Svega mi — oglasi se Johnny — znam je toga psa. I
roditelje mu znam; oni su u Mistera Haggina, velikoga bijelog
gospodara, na Meringeu.
Harley Kennan oštro uzviknu:
— Dabome! Vladin mi je povjerenik sve o tom pričao. Brod
Arangi, na koji su u Somu izvršili prepad, posljednji je put pošao s
plantaže Meringe. Johnny prepoznaje istu pasminu koje je i par što
ga ima Haggin na Meringeu. A davno je to bilo. Zacijelo je pas onda
bio malo štene. Dabome, to je pas bijelog čovjeka.
— A previdio si najvaljaniji dokaz za to — podrugljivo će
Villa Kennan. — Pas ga nosi sa sobom.
Harley pažljivo promotri Jerryja.
— Nepobitan znak — uporno će žena.
Pošto je još jednom dobro zagledao, Kennan zavrtje glavom:
— Đavo me odnio ako vidim išta što bi bilo tako nepobitno.
— Ta rep! — naduši se smijati njegova žena. — Crnci svojim
36
Nekoć su mogućnici u svojoj kući držali domaćeg filozofa. Na to pisac tu
cilja. — Prev.
159
psima ne sijeku repa. Zar ne, Johnny, da crnci na Malaiti ne sijeku
rep svojim psima?
— Ne sijeku — potvrdi Johnny — ali im ga siječe Mister
Haggin na Meringeu. I tome je psu Mister Haggin odsjekao rep,
vjere mi.
— Onda je ovaj pas jedini preživio propast Arangija — zaključi
Villa Kennan. — Nije li tako, gospodine Sherlock Holmese
Kennane?
— Moje poštovanje, gospođo Holmes — udvorno joj uzvrati
muž. — Ostaje još da me odvedete tamo gdje je glava La Pérousea.
Upute za plovidbu bilježe da ju je ostavio negdje na ovim otocima.
Nisu ni slutili da je Jerry prijateljevao sa stanovitim Bashtijem,
koji je u Somu, ne baš mnogo milja dalje uz obalu, toga istog časa
sjedio u svojoj kolibi od trave, duboko zamišljen nad nekom glavom
što ju je držao na svojim mršavim koljenima — nad glavom koja
nekoć bijaše glava slavnoga pomorca i kojoj su povijest zaboravili
sinovi poglavice koji je bijaše skinuo.
160
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Ariel, lijepa škuna sa tri jarbola, bijaše na putu oko svijeta.
Brod je isplovio iz San Francisca i bio već godinu dana na putu kad
je Jerry došao na palubu. Kao svijet, i to svijet bijelih bogova,
jedrenjak bijaše za Jerryja neuporediv. Nije bio malen kao Arangi
niti krcat crnaca na pramcu i na krmi, na palubi i pod palubom.
Johnny bijaše jedini crnac što ga je Jerry ondje našao; sav prostor na
brodu ispunjavahu dvonožni bijeli bogovi.
Svuda ih je susretao: za kolom kormila, na straži, kako peru
palubu, svjetlaju mjedene dijelove, penju se na jarbole, ili pritežu
zatege i koloturnike, i to po dvanaestak odjednom. No bijaše tu
razlike. Bijaše razlike među bogovima, i Jerryju nije mnogo trebalo
da shvati kako i u nebeskoj hijerarhiji tih bijelih bogova na Arielu
jedni među njima, mornari i oni koji obavljaju poslove na brodu,
dobrano zaostaju za zapovjednikom i dvojicom njegovih u bjelinu i
zlato odjevenih časnika. Ovi su pak niži od Harleyja Kennana i Ville
Kennan; Jerry je naime ubrzo razabrao da Harley Kennan njima
zapovijeda. Jedno ipak Jerry nije saznao, i nikad mu ne bi suđeno da
sazna, naime: tko je najviši među bogovima na Arielu. Premda nikad
nije ni pokušao da sazna, jer mu misli nisu toliko sezale, Jerry nije
nikad saznao da li Harley Kennan zapovijeda Villi, ili pak Villa
Kennan zapovijeda Harleyju. Ne razbijajući glave tim pitanjem,
Jerry je nekako prihvatio njihovo gospodstvo nad tim svijetom kao
dvojno. Nijedno se od njih dvoje nije isticalo nad drugim. Činilo se
da vladaju zajednički, ravnopravno, dok su im se svi ostali klanjali.
Nije istina da onaj koji hrani psa samim tim osvaja i njegovo
srce. Nikad Harley i Villa nisu Jerryja hranili, a ipak je on njih
smatrao svojim gospodarima, izabrao je da njih voli i sluša, radije
nego natkonobara Japanca, koji ga je redovito hranio. Tu je Jerry,
kao i svaki pas, znao razlikovati onoga tko mu neposredno daje
hranu, od onoga od koga ta hrana dolazi. On je dakle podsvjesno
znao da od onog čovjeka i žene dolazi ne samo njegova hrana nego i
hrana svih ostalih na brodu. Njih dvoje hrane sve i vladaju svima.
Kapetan Winters može izdavati zapovijedi mornarima, ali naloge
prima od Harleyja Kennana. Jerry je to znao isto onako nesumnjivo
kao što je po tome i radio, premda mu to ne bijaše u pameti kao
161
neko svjesno poimanje.
I kao što je s njime uvijek bilo, kod gospodina Haggina, kod
kapetana, pa čak i kod Bashtija i vrhovnoga vrača-svećenika u
Somu, Jerry se držao samih najviših bogova, a kod nižih je nailazio
na susretljivost u razmjeru s njihovim položajem. Kao što su ga
kapetan, na Arangiju, i Bashti, u Somu, proglasili za tabu, tako su i
muž i žena na Arielu štitili Jerryja tabuom. Od Sana, natkonobara
Japanca, i to samo od njega, primaše Jerry hranu. Ni od kojeg
mornara u čamcu za lov na kitove ili u motornoj barkači ne bi
primio komadić dvopeka niti se odazvao na poziv da pođe na obalu,
da malo protrči; a ni oni ga nisu nudili niti zvali. Nije im bilo
dopušteno da se s njime toliko sprijatelje da bi se s njime igrali i
šalili ili ga pak zviždanjem dozivali.
Sve to bijaše Jerryju prihvatljivo, jer on sam po svojoj ćudi
mogaše pripadati samo jednom gospodaru. Bilo je, dakako, razlika u
stepenu, ali ih nitko nije točnije i određenije poznavao doli sam
Jerry. Tako, na priliku, dvojica časnika mogahu da ga pozdrave
povikom »Hej« ili »Dobro jutro«, pa i da ga malo dodirnu i
prijateljski potapšaju po glavi. Kapetanu Wintersu bijaše još više
dopušteno: mogao mu je protrljati uške, tražiti šapu, počešati ga po
leđima, pa i grubo ga uhvatiti za njušku. No kapetan bi se Winters
uvijek uklonio čim bi se na palubi pojavili muž i žena.
Što se tiče sloboda, divnih, nestašnih sloboda, kod onoga
čovjeka i žene samo ih je Jerry uživao, jedini on između sviju na
brodu; isto je tako i on samo njima dvoma dopuštao slobode prema
sebi. U blaženoj bi radosti dočekao svaku uvredu što bi mu je Villa
Kennan nanijela — primjerice, da mu izvrće uške dok ne bi tako
izvrnute stajale, a istodobno bi ga postavljala da sjedi uspravno i da
prednjim šapama bespomoćno udara po zraku, eda bi održao
ravnotežu, dok bi mu ona jako puhala u lice i u nosnice. Ni Harley
Kennan ne bijaše bolji kad bi ga pronašao gdje je svojski utonuo u
san na rubu Villine suknje; Harley bi mu tada čupkao dlake između
prstiju, a Jerry bi na to u snu nehotice otrésao šapama dok se
napokon ne bi probudio i vidio njih dvoje kako se trgaju od smijeha
na njegov račun.
Kad bi se noću nalazili na palubi, Villa bi pod gunjem micala
nožnim prstima, prikazujući kao da se nešto živo prema Jerryju
šulja, a on se pravio kao da je zaista tako, te bi sasvim razmetnuo
Villinu postelju bijesno nasrćući na ono za što je znao da su samo
162
njezini prsti. Ona bi se onda natrgla smijati, a smijeh bi joj bio
protkan napol istinskim krikovima od straha kad bi joj njegovi zubi
gotovo hvatali prste, no uvijek bi ga na kraju uzela u naručje i
izdušila smijeh u njegove uške što bijahu položene od radosti i
ljubavi. Tko bi se drugi na cijelom Arielu usudio da čini takve
nestašnosti na postelji te boginje? Jerry sebi nije toga pitanja nikad
postavljao, ali je ipak pouzdano znao da je u posebnoj milosti.
Pukim je slučajem pronašao novu vragoliju, kojom se poslije
promišljeno služio. Kad je jednom pružio njušku da je dočeka u toj
borbi od dragosti, slučajno je svojim vlažnim čvrstim nosićcm tako
udari u lice da je ustuknula i viknula. Kad je to drugom zgodom u
svojoj bezazlenosti ponovio, postade svjestan toga kako taj dodir na
nju djeluje; otada, kad god bi suviše divljala u igri te bila odveć
nestašna i vesela titrajući se s njime od dragosti, on bi samo pružio
njušku prema njezinu licu, a ona bi na to zabacila glavu unazad, da
izmakne. Kad je poslije nekog vremena razabrao da ona uvijek
prekida igru ostane li on uporan, uzima ga u naručje i žubor smijeha
utapa u njegove uške, Jerry uze kao pravilo da tako radi i da postiže
ugodni poraz i radosni završetak.
Nikad mu se međutim u toj promišljenoj igri ne bi dogodilo da
povrijedi njezin podbradak ili obraz, kao što bi povrijedio svoj
nježni nos i u toj povredi osjećao više radosti negoli boli. Sve to
bješe šala, od početka do kraja, šala i igra od milošte. Takva bol
bijaše šala, i još više — bijaše prava radost.
Svi psi obožavaju bogove. Jerry, koji bijaše sretniji od većine
pasa, stekao je dva boga što su ga, ma koliko zapovijedali, još više
voljeli. I ma kako se činilo da će nosom povrijediti lice svoje
obožavane boginje, Jerry bi prije prolio krv svoga srca, od koje se
sastojao njegov život, nego što bi zaista povrijedio ono lice. Jerry
nije živio radi hrane, radi krova nad glavom, radi udobna mjesta
sred tame što život okružuje. Živio je radi ljubavi. I kao što je
radosno živio radi ljubavi, isto bi tako, a to bijaše pouzdano, radosno
poginuo radi ljubavi.
U Somu se Jerryjevo sjećanje na kapetana i na gospodina
Haggina nije moglo brzo istrti. U tome ljudožderskom selu život
nije bio život. U njem bijaše premalo ljubavi. Samo ljubav može
istrti uspomenu na ljubav ili, bolje, bol zbog izgubljene ljubavi. A na
palubi Ariela sve je brzo blijedjelo. Jerry nije zaboravio kapetana i
gospodina Haggina. No u časovima kad ih se sjećao, čežnja što je
163
pratila sjećanje bivaše slabija, bezbolna. Od jednoga do drugoga
takva trenutka razmaci bivahu sve veći; u njegovim se snovima
kapetan i gospodin Haggin ne javljahu onako često ni onako živo
kao nekoć; a Jerry je, kao i svi psi, mnogo i živo sanjao.
164
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Ariel je polako plovio put sjevera, duž zavjetarne obale
Malaite, prolazio kroz bogato obojene lagune što su ležale između
obalnih i vanjskih koraljnih grebena, i zalazio u prolaze tako uske i
tako pune koraljnih stijena da je kapetan Winters tvrdio kako mu
svaki dan takve plovidbe dodaje sjedinama novu tisuću sijedih
dlaka. Obarali su sidro pred svakom dražicom vanjskoga grebena
gdje bi ugledali kakav zid, i kod svake pištaline što bi se pokazala
između mangrova na kopnu — svagdje gdje mišljahu da bi mogli
naići na ljudoždere. Harleyju i Villi Kennan nije se žurilo. Nisu
marili koliko ima od bilo kojega mjesta do bilo kojega drugog —
glavno da je put ugodan.
Za to je vrijeme Jerry naučio svoje novo ime — ili bolje: čitav
niz imena, jer Harley nije htio davati određenog imena onome što
već ima svoje ime.
— Svakako je imao svoje ime — kaza Harley prepirući se s
Villom — Haggin mu je zacijelo dao ime prije nego što je pas otišao
na Arangiju. Zato mu ne treba nadijevati drugoga dok se ne vratimo
u Tulagi i ne doznamo mu pravoga.
— Pa što je ime? — poče ga bockati Villa.
— Sve! — odsječito će muž. — Zamisli da si doživjela
brodolom, pa da te tvoji spasioci zovu »gospođom Riggs« ili
»Mademoiselle de Maupin« ili naprosto »Topsy«! A zamisli da
mene prozovu Benediktom, Arnoldom, Judom ili... Hamanom! Ne!
Neka ostane bez imena dok mu pravoga ne saznamo.
— Ta moram ga nekako zvati! — usprotivi se žena. — Kako
ću inače o njemu misliti i razlikovati ga!
— Onda ga zovi mnogim imenima, a nikada dvaput jednim te
istim. Danas ga zovi »psiću«, sutra »cuko«, a preksutra nekako
drukčije.
Tako je i bilo, te je Jerry više po zvuku i naglasku, više po
svezi događaja u danoj prilici negoli po ičem drugom nekako
maglovito razabirao da se na nj odnose imena Psić, Cuko, Pustolov,
Nebojša Valjanko, Ludi Pojac, Bezimeni, Srdašce. To je samo
nekoliko između imena kojima ga obasipaše Villa; Harleyju on
bješe: Momčina, Junačina, Riđan, Novo, Zlaćan-Zloćo, Nasilnik s
165
Južnog mora, Nimrod, Mladi Nick i Lav. Sve u svemu, čovjek se i
žena međusobno natjecahu tko će mu dati više imena a da ga nikada
ne nazove istim imenom. Više po titraju srca u njihovu grlu negoli
po zvuku i slogovima Jerry je ubrzo naučio da se na nj odnosi svako
ime kojim bi ga slučajno nazvali. Ni sam o sebi nije više mislio kao
o Jerryju, nego se poistovjetio sa svakim zvukom što lijepo zvuči i
što ljubavlju treperi.
Veliko razočaranje (ako se tako može nazvati nesvjesni propust
i nemoć da se ostvari ono što se očekivalo) bijaše u pogledu jezika.
Nitko na brodu, čak ni Harley ni Villa, nije govorio Nalasuovim
jezikom. Sav veliki Jerryjev rječnik, sve njegovo umještvo da se
njime služi, ta vještina koja bi ga istaknula kao čudo među psima u
pogledu jezika, sve mu to ne bijaše ni na što među ljudima na
Arielu. Nisu znali njegova govora niti slutili da postoji jezik
jednosložnih riječi, stenografski govor kojemu ga je Nalasu naučio,
govor što ga, poslije Nalasuove smrti, nitko živ nije znao doli Jerry.
Zaludu je pokušavao taj govor sa svojom boginjom. Sjedio je
pred njom, s glavom sagnutom naprijed, među njezinim rukama, te
bi govorio i govorio, ali od nje nikad ne bi dobio ni jedne riječi
odgovora. Tihim jecajima i cvilom, jednosložnim i jedva čujnim
zvukovima u grlu što bijahu nalik na režanje, pokušavaše da joj kaže
štogod iz svoje povijesti. Ona je sva prelazila u suosjećanje,
prinosila uho njegovim rječitim ustima, tako da ga je gotovo gušila
zanosnim mirisom svoje kose, a ipak do njezina mozga nije stizalo
ništa od onoga što bi Jerry kazivao, premda je njezino srce jasno
poimalo njegovu nakanu.
— Za ime božje, mužiću! — uzviknula bi ona. — Pas govori.
Znam da govori. Priča mi sve o sebi. Da mogu razumjeti, znala bih
njegovu povijest. Upravo mi se ulijeva u jadne i nesposobne uši,
samo ne mogu da je razaberem.
Harley je sumnjao, no intuicija je njegove žene pravo slutila.
— Pouzdano znam! — uvjeravala bi svoga muža. — Velim ti,
on bi znao kazivati svoje zgode, samo kad bismo ga mogli
razumjeti. Nijedan još pas nije sa mnom tako govorio. Tu je
povijest, osjećam joj poneke dijelove. Ponekad gotovo znam da mi
priča o radosti, o ljubavi, o zanosu i borbi. Drugi mi put iznosi
ogorčenost, uvrijeđeni ponos, očaj i tugu.
— Naravno — odobravaše mirno Harley. — Pas je bijelog
čovjeka, bačen među ljudoždere na Malaiti, mogao doživjeti sva ta
166
osjećanja. Isto je tako naravno da će žena bijelog čovjeka, »ženica«,
draga, ljupka Villa Kennan, moći da zamisli doživljaje takva psa i
da njegove lude glasove uzme kao pripovijedanje događaja, ne
pomišljajući da su to samo projekcije njezine divne osjećajne i
čuvstvene duše, huk mora što ga čuješ kad uho prisloniš na
školjku... da, pjev mora što ga sam zamišljaš i školjki pridaješ.
— Pa ipak...
— Pa ipak imaš pravo, znam već to — uljudno je prekide muž.
— Uvijek isto, uvijek u pravu, pogotovu kad je sasvim krivo.
Naravno, ne u plovidbi niti u poslovima kao što su množidbene
tablice, gdje se mjedenim čavlićima stvarnosti označuje put broda
između grebena i pličina na moru; no uvijek pravo u istini iznad
istine, prema istini višoj od istine, naime u intuitivnoj istini.
— Sad mi se smiješ u svojoj višoj, muškoj mudrosti — uzvrati
ona. — No ja znam...
Zastade da potraži jaču riječ što joj bijaše potrebna; kad je ne
nađe, brzo zaokruži rukom i stavi je na srce, pokazujući autoritet što
je jači od svakoga govora.
— Slažemo se — nasmija se on veselo. — Upravo sam to i
kazao. Naša srca mogu gotovo uvijek ušutkati naše glave. A što je
najljepše od svega, naša srca uvijek imaju pravo, unatoč statistici
koja pokazuje da ponajviše nemaju pravo.
Harley Kennan nije nikad i nimalo povjerovao u ono što mu
žena kazivaše o Jerryjevu pripovijedanju. Do posljednjeg je dana
svog života tu priču smatrao ljupkim proizvodom njezine mašte što
je puna osjećajne poezije.
No Jerry, četveronogi irski terrier glatke dlake, imaše dara za
jezik. Premda nije druge mogao da uči jeziku, barem ga je sam
mogao učiti. Bez napora, brzo, zapravo bez ičijeg poučavanja, počeo
je da svladava jezik kojim se govorilo na Arielu. Ne bješe to, na
žalost, jezik jednosložnih riječi, njegov »hvif-hvaf«, jezik
pristupačan psima, kakav je Nalasu pronašao. Uspio je da razumije
dosta od onoga što se na Arielu govorilo, ali sam nije mogao ništa
kazati. Znao je u najmanju ruku tri imena svojoj boginji: »Villa«,
»Ženica« i »Gospođa Kennan«, jer je čuo gdje je tako zovu. No on
je nije mogao tako zvati. Bješe to jezik bogova, jezik koji mogu
samo bogovi govoriti — sasvim različit od jezika što ga je Nalasu
izmislio, jer ovaj bijaše negdje po sredini između jezika bogova i
jezika pasa, tako da se bog i pas mogahu njime sporazumijevati.
167
Naučio je i mnoga imena bijelog boga: »Gospodin Kennan«,
»Harley«, »Kapetan Kennan« i »Gospodar«, a samo bi u užem
krugu, među njima troma, mogao čuti i druga njegova imena:
»Mužiću«, »Čovječe«, »Dragi«, »Ljubljeni«, »Zlato«. No Jerry nije
tih imena mogao nikad izgovoriti obraćajući se Harleyju Kennanu,
niti je mogao kazati koje od mnogih imena kad bi se obraćao Villi
Kennan. A ipak je za koje tihe noći, kad ne bi bilo ni daška vjetra
među granjem, znao starome Nalasuu često šaptati u svome tihom
jeziku, na daljinu od tridesetak metara.
Sušeći jednog dana kosu poslije plivanja u moru, Villa se
sagela nad Jerryja, tako da joj je kosa oko njega zalepršala; držeći
mu glavu i vilice među rukama, tako da je nije mogla doseći traka
njegova jezika kojim ju je htio cjelunuti po nosu, pjevaše mu:
»Imena mu ne znam, na ružu je nalik.«
Drugog dana ponovi to isto i nježno mu na uho otpjevuši veći
dio te pjesmice, kadli je Jerry iznenadi. Isto bismo tako mogli reći
da je i sebe iznenadio. Nikada još nije takvo što svjesno učinio. A
učinio je to nehotice, nikad mu nije bila takva namjera; morao je
tako učiniti, baš kao što nije mogao a da se ne strese kad iziđe iz
vode, ili da u snu ne trza nogama kad ga netko po njima škaklja;
učinio je tako jer nije mogao drukčije.
Kad mu je njezin glas što je pjevušio, blago zatitrao u ušima,
činilo mu se kao da ona ispred njega blijedi i nestaje, i kao da ga
nekamo na drugo mjesto prenosi blagi i jasni zvuk njezine pjesme.
Toliko se zanio i bio drugdje da je učinio nešto nenadano. Naglo je
sjeo, gotovo kao da se ukočio, izvukao glavu iz njezinih ruku i
spleta njezine kose, podigao njušku uvis u kutu od četrdeset i pet
stupnjeva te počeo podrhtavati i čujno disati u ritmu što se slagao s
ritmom njezina pjevanja. Zatim se isto onako naglo trgao, podigao
nos prema zenitu te otvorenih usta istisnuo bujicu zvukova što su
brzali i podizali se, a onda polako padali dok nisu utihnuli.
To zavijanje bijaše početak koji mu je donio naziv »Ludi
Pojac«; Villa Kennan naime nije propustila da to zavijanje što ga je
prouzrokovala njezina pjesma, dalje razvija. Nikad se nije skanjivao
kad bi ona sjela i ispružila ruke prema njemu pozivajući ga: »Hodi,
Ludi Pojče!« Prišao bi, sjeo do nje, tako da mu nosnice bijahu pune
ugodnog mirisa njezine kose, prislonio bi glavu uz njezinu, uspravio
njušku do njezina uha i gotovo je odmah pratio čim bi započela
svoje tiho pjevanje. Osobito su ga tonovi u molu poticali da počne, a
168
kad bi jednom počeo, pjevao bi s njome dokle god bi htjela.
Bješe to zaista pjevanje. Vičan svakome načinu govora, ubrzo
je naučio da ublaži i priguši svoje zavijanje dok nije postalo meko i
čisto. Mogao je čak sniziti glas, da utihne gotovo u šapat, podizati
ga i spuštati, ubrzavati i usporavati, prilagođujući ga njezinu glasu.
Jerry je uživao u pjevanju kao pušač opijuma u svojim
snovima. A jest Jerry sanjao, nejasno i neodređeno, širom otvorenih
očiju i budan, utonuo u oblak blagog mirisa što se širio s boginjine
kose, dok je njezin glas žalovao s njegovim, a svijest mu uranjala u
snove o neznanom i dalekom što mu ih pjevanje dočaravaše. Bijaše i
uspomena na bol, ali bol tako davno zaboravljenu da više i ne bijaše
bol. Moglo bi se prije reći da ga je bol ispunjala slatkom tugom,
uzdizala ga s Ariela što se usidrio u nekoj laguni u koraljnom
prstenu, i prenosila ga daleko, daleko, u bajni svijet mašte.
U takvim mu se časovima mnogo priviđalo. Pričinjalo mu se
kako u hladnoj pustoši noći sjedi na golu brežuljku i zavija prema
zvijezdama, dok mu se izdaleka, iz tame što se naokolo stisla, ne bi
vratilo zavijanje kao odgovor. A onda bi se čulo zavijanje sa svih
strana, sleglo se izbliza, odjeknulo izdaleka, dok se sva noć ne bi
ispunila glasovima njegove vrste. Bila to njegova vrsta. I ne znajući
znao je za taj zov, za drugarstvo iz zemlje nepoznatog.
Nalasu se, učeći ga jeziku jednosložnih riječi, promišljeno
obraćao njegovu razboru; a Villa, ne znajući što čini, obraćala se
njegovu srcu, posezala u njegove atavizme, dirala u najdublje strune
davnih uspomena, izazivajući ih da se glase.
Na priliku: ponekad kao da bi maglovite sjene i tamni obrisi
izlazili preda nj, iskrsavali iz noći, i dok bi klizili i nestajali poput
utvara, on bi, kao u snu, čuo lavež čitava čopora u lovu; bilo bi mu
jače zakucalo, probudio bi se u njemu nagon za lovom, dok mu
suzdržavano, tiho zavijanje u pjesmi ne bi probilo u žestok cvil.
Glavu bi tada spustio i odmaknuo od ženine kose, noge bi mu se
počele nemirno, grčevito pokretati kao da trče; munjevitom bi
brzinom prešao preko vremena, prenio se daleko od stvarnosti, u san
u kojem bi posred onih sjena i utvara jurio u lovu, u čoporu.
I kao što su ljudi uvijek čeznuli za narkoticima, tako je i Jerry
čeznuo za užitkom što bi ga nalazio kad bi Villa Kennan raširila
ruke prema njemu, zakrilila ga svojom kosom i pjesmom ga
prenosila preko vremena i prostora, u san o njegovoj drevnoj vrsti.
No nije uvijek tako s njime bilo kad bi zajedno pjevali. Obično
169
bi, bez ikakvih priviđenja, imao samo nejasna osjećanja slatke tuge
što bijahu sjena uspomena. Ponekad bi mu u duhu, izazvane tugom,
iskrsle slike kapetana i gospodina Haggina, a i slike Terrencea,
Biddy i Michaela i svih ostalih iz davno nestalih dana na plantaži
Meringe.
— Draga moja — kaza Harley Villi kad se završilo jedno takvo
pjevanje. — Sreća njegova što nisi vježbač životinja, ili, bolje,
prikazivač izvježbanih životinja: bila bi kruna na oglasima u svim
glazbenim dvoranama i vaudevilleskim kazalištima na svijetu.
— Kad bih bila — uzvrati ona — znam da bi on bio sretan što
može sa mnom pjevati.
— Onda bi to zaista bio neobičan izuzetak — dočeka Harley.
— Kako to misliš?
— Mislim da se u sto slučajeva možda nađe samo jedan gdje
životinja voli svoj posao, odnosno da vježbač ili prikazivač voli
životinju.
— Mišljah da je svaka okrutnost već odavno prestala nadoveza
žena.
— Tako misle gledatelji, ali se varaju u devedeset i devet posto
slučajeva.
Villa Kennan tobože duboko uzdahnu kazujući:
— Valja mi se dakle okaniti tako sjajna i unosna zanimanja, i
to baš sada kad si mi ga otkrio. A kako bi divni bili oglasi s mojim
imenom u golemim slovima...
— »Villa Kennan, s milopojnim grlom drozda, i Ludi Pojac,
irski terrier, tenor« — sastavljaše njezin muž naslov za oglas.
I Jerry se, sjajnih očiju i isplažena jezika, s njima smijao ne
zato što je znao o čemu je riječ, već stoga što je u njihovu smijehu
vidio znak da su sretni, a njegova ga je ljubav poticala da bude
sretan s njima.
A Jerry je našao, i to u potpunosti, ono za čim je priroda
čeznula — ljubav jednog boga. Priznajući njihovo dvojstvo u
gospodarenju na Arielu, on ih je oboje volio; ipak je, nekako, više
volio boginju — možda zato što je ona najdublje prodrla u njegovo
srce svojim čarobnim glasom koji ga je prenosio u divni, daleki
svijet snova — volio je više nego ikad ikoga, ne izuzimajući čak ni
kapetana.
170
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Jedno je zarana Jerry naučio na Arielu, naime da ne smije
goniti crnaca. U želji da se umili i da služi svojim novim bogovima,
Jerry je iskoristio prvu zgodu što mu se nadala, te nasrnu na skupinu
crnaca što su se na čamcu dovezli u pohode brodu. Villa ga odmah
prekori, a Harley mu naredi da stane; Jerry zastade zapanjen. U
tvrdoj vjeri da je zabuna posrijedi, Jerry opet bijesno pojuri na
jednog crnca na kojega se bijaše okomio. Sad je Harleyev glas bio
odlučan i nepobitan, i Jerry priđe gospodaru mašući repom i
uvijajući tijelom, usrdno se ispričavajući, te rumenim trakom svoga
jezika cjelunu ruku kojom ga je Harley u znak oproštenja potapšao.
Zatim ga Villa pozva k sebi. Držeći mu glavu među dlanovima,
sasvim pred sobom, nosom uz nos i okom u oko, ozbiljno mu kaza
kako je grijeh goniti crnce. Reče mu da nije običan šumski pas nego
čistokrvni irski terrier, i da nijednom psu takve loze ne priliči da
goni bezazlene crnce. Sve je to slušao ozbiljno i ne trepćući očima,
ali je od rečenog malo razumio, a ipak sve shvatio. »Nevaljao«
bijaše riječ u jeziku na Arielu koju je već naučio, a boginja ju je
nekoliko puta upotrijebila. »Nevaljao« imaše za nj značenje »ne
smiješ«, bijaše dakle nekakav tabu.
Kad im je takav običaj i želja, tko je onda on — mogaše se tako
pitati — da se protivi njihovu redu i da u nj sumnja? Ako se crnci ne
smiju goniti, onda ih neće goniti, unatoč tome što ga je kapetan
poticao da ih goni. No Jerry nije baš tako o tome razglabao; on je
samo po svome primao zaključke.
Za nj je ljubav prema bogu obuhvaćala i služenje. Godilo mu
da služenjem ugodi. A temeljni kamen služenja, u tom slučaju,
bijaše posluh. Ipak mu neko vrijeme bijaše teško da se svlada te da
ne zareži i ne zagrize u noge nepoznatih i preuzetih crnaca što mimo
nj prolažahu bijelom palubom Ariela.
I tu je međutim vrijedila ona: sve u svoje vrijeme, kako je
kasnije saznao. Jednog dana Villa Kennan zaželje da se okupa, i to
valjano, u svježoj, tekućoj vodi, a Johnny, crni pilot iz Tulagija,
počini griješku. Zemljovid pokazivaše milju toka rijeke Suli gdje se
slijevala u more. Ne bijaše ucrtano više, jer nijedan bijelac nije
nikad dalje istražio. Kad je Villa predložila da se kupaju, njezin se
171
muž svjetovao s Johnnyjem, koji kimnu glavom.
— Nikoga ondje nema — kaza Johnny. — Neće vas nitko
smetati. Divljaci su daleko u šikari.
Tako krenuše motornim čamcem na obalu, i dok je posada
ostala da se odmara u hladu kokosovih palma na obali, Villa, Harley
i Jerry pođoše uzvodu jedno četvrt milje, do prvog zgodnog mjesta,
gdje rijeka bijaše nešto dublja i šira.
— Nikad se možeš biti dovoljno siguran — reče Harley vadeći
samokres iz toka i stavljajući ga na vrh gomile odijela.
— Mogla bi nas iznenaditi kakva skitalačka skupina crnaca.
Villa zagazi u vodu do koljena pa uzdrhta pogledavši u tamni
svod džungle nad glavom, kroz koji je samo poneka sunčana zraka
prodirala.
— Mjesto kao stvoreno za kakvo mračno djelo — izusti
smiješeći se, pa onda zahiti pregršt hladne vode i baci je na muža,
koji za njom skoči u vodu.
Neko je vrijeme Jerry sjedio pokraj njihove odjeće i promatrao
njihovu igru. No pozornost mu privuče kad onuda kliznu sjena
golemog leptira, i tako poče ubrzo njuškati po čestini, tragom
nekoga šumskog štakora. Ne bješe baš svjež trag, dobro je to znao,
ali u dubini Jerryjeva bića bijahu svi nagoni njegovih davnih navika
— nagoni da lovi, da vreba i traga, da progoni živa stvorenja,
ukratko: da zaigra igru u lovu za vlastitom lovinom, da sam sebi
pribavi hranu, premda je već tolike vjekove čovjek pribavljao hranu
za nj i za njegovu vrstu.
I tako, dajući maha sposobnostima koje mu više ne bijahu
potrebne, no koje su u njemu živjele i htjele da dođu na vidjelo,
Jerry pođe tragom šumskog štakora što je davno onuda prošao, pođe
oprezno tapkajući i nečujno puzeći, sa svom spretnošću lovca što ide
za svojom hranom, i s krajnjom oštrinom u čitanju traga. Stari se
trag križao s novim, a ovaj bijaše svjež, sasvim svjež. I kao da je
bila vezana uzicom, glava mu se odjednom trgnu i okrenu u pravom
kutu s tijelom. Nosnice mu ispuni nesumnjiv crnački vonj. Njuh mu
otkri da je to neki nepoznati crnac, jer se vonj nije slagao ni s jednim
od mnogih mirisa što ih je znao i držao u pregradama svoga mozga.
Zaboravi stari trag šumskog štakora, kako pođe za novim.
Vukla ga radoznalost i igra. Nije nimalo strahovao za Villu i
Harleyja — ni onda kad je stigao do mjesta gdje je crnac, očito
iznenađen njihovim glasovima, zastao i razmišljao, pa tako ostavio
172
veoma jak vonj. Od te je točke trag skretao prema proširenom
mjestu na rijeci. Uzbuđen i napet do krajnosti, ali bez bojazni,
sveudilj u igri traganja, Jerry pođe dalje kamo ga je njuh vodio.
S rijeke ovda-onda dopirali povici i smijeh, a svaki bi put kad
bi ih čuo Jerry radosno uzdrhtao. Da ga je tko zapitao i da je mogao
svoja osjećanja iskazati u oblicima misli, rekao bi da je svaki zvuk
Villina glasa najslađi zvuk na svijetu, i da odmah za njim dolazi
Harleyjev glas. Njihovi su ga glasovi uvijek potresali i sjećali ga
njegove ljubavi prema njima i njihove prema njemu.
Kad je prvi put ugledao nepoznatog crnca, a to bijaše u blizini
širine na rijeci, Jerry osjeti kako ga sumnja prožima. Taj se crnac
nije vladao kako bi se morao vladati običan crnac u kojega nema
nikakve zle namisli. Umjesto toga, svakom je svojom kretnjom
odavao čovjeka koji vreba spremajući neko nedjelo. Pružio se po tlu
čestine i virio iza velikog stabla nekoga golemog drveta. Jerry se
nakostriješi pa i sam poleže po zemlji i poče promatrati.
Jednom crnac podiže pušku, ali ne nasloni kundak na rame, jer
su mu se nesvjesne žrtve što se smijahu i prskahu vodom pomakle s
vidika. U njega puška nije bila staromodna sniderka, već moderna
brzometna winchesterka; vidjelo se da zna gađati, opaljujući s
ramena, a ne s boka, kako mahom čine urođenici na Malaiti.
Kako mu ne bijaše pogodno mjesto kraj onog drveta, crnac
spusti pušku pa se još bliže prišulja viru na vodi. Jerry sasvim
prileže po tlu i pođe za njim. Puzao je tako priljubljen uza zemlju da
mu glava što ju je vodoravno naprijed ispružio bijaše mnogo niža od
ramena, koja su stršila čudno pogrbljena i bila mu najviši dio tijela.
Kad bi crnac zastao, i Jerry bi stao, kao da se onaj čas skamenio.
Kad bi crnac pošao, Jerry bi krenuo za njim, ali brže, tako da je
smanjivao odstojanje od njega do sebe. Neprestano mu se
kostriješila dlaka na šiji i na ramenima u valovima što se sustizahu i
pokazivahu divljinu i bijes. Ne bješe to više onaj zlaćani pas što se
položenih uški i isplažena jezika smije u naručju svoje boginje, niti
Ludi Pojac što pjeva davne uspomene obavijen oblakom njezine
kose; bijaše to četveronožac, za borbu gotov, zubata zvijer, spremna
da razdire i uništava.
Jerry je naumio da nasrne čim se prišulja dovoljno blizu. Nije
više mislio na tabu što je na Arielu važio, a po kojem nije smio
crnaca goniti. Za taj tabu u tome času ne bijaše mjesta u njegovoj
svijesti. Znao je samo to da zlo prijeti čovjeku i ženi i da ga onaj
173
crnac sprema.
Toliko se prikučio svome plijenu da je mislio kako je dovoljno
blizu za napad, kadno je crnac opet čučnuo u nakani da nanišani i
opali. Puška se pridizala ramenu, a Jerry poskoči i jurnu. Premda je
brzo skočio, nije ni šušnuo, tako te ga njegova žrtva osjeti tek onda
kad joj Jerry, što je proletio poput metka, pade ravno među ramena.
U istom času Jerryjevi zubi zadriješe crncu u šiju, ali i suviše blizu
čvrstih mišića na ramenu da bi očnjaci mogli probiti do hrptenjače.
U prvome strahu od iznenađenja crnac povuče prstom okidač, a
iz grla mu se izvi strašan, sablastan krik. Pade ničice, ali se obrnu i
uhvati u koštac s Jerryjem, koji mu zasječe u jarmenicu, razdera
obraz i raspara uho; irski terrier naime grize ujedajući brzo i na više
mjesta, a ne kao buldog, koji zagrize i ne pušta.
Kad Harley Kennan, s automatskim revolverom u ruci i gol kao
Adam, stiže na mjesto borbe, nađe psa i čovjeka kako se nose
uhvaćeni u koštac i u svom rvanju oko sebe ruju šumsko tlo. Crnac
je krvava lica davio Jerryja objema, a Jerry je, frkćući, gušeći se i
režeći, iz sve snage derao pandžama zadnjih nogu. Ne bijahu to
nokti mlada šteneta, već pandže psa što se opasao snagom, pandže
što nalažahu uporišta u čvrstim mišićima. A pandže su uvijek
ponovno derale gola prsa i trbuh svom dužinom, sve dok čitava
prednja strana crnčeva tijela ne bijaše krvlju oblivena.
Harley Kennan nije smio pucati, jer se borci bijahu čvrsto
zahvatili, bijahu i odveć blizu jedan uz drugog. Umjesto toga, on se
sasvim prikuči te drškom svoga samokresa udari crnca po glavi, sa
strane. Crnčeve ruke popustiše, a Jerry, čim se osjetio oslobođen
stiska, odmah jurnu da crnca ščepa za nezaštićeno grlo, samo ga
Harleyjeva ruka na njegovoj šiji i oštra zapovijed zadržala i od crnca
odvojila. Drhtao je od bijesa te i dalje divlje režao, premda bi svaki
put prestao i položenih uški, mašući repom, pogledao u Harleyja kad
god bi ovaj kazao: »Valjan pas!«
Znao je da ono »Valjan pas!« znači pohvalu; isto je tako, po
tome što je Harley to neprestano ponavljao, izvan svake sumnje
znao da mu je poslužio, i to valjano poslužio.
— Znaš li da nas je ovaj nitkov htio iz zasjede ubiti? — kaza
Harley Villi, koja napol odjevena priđe još se oblačeći. Pogledaj mu
brzometku: nije to stara puška s cijevlju bez žljebova. A čovjek s
takvom puškom zacijelo zna kako će je upotrijebiti.
— A kako to da nije? — upita ona.
174
Njezin muž pokaza na Jerryja.
Villine oči zasjaše, i ona odmah shvati.
— On je dakle... — započe Villa, a Harley kimnu:
— Da, upravo on, Ludi Pojac. Pretekao ga.
Harley se sagnu, prevrnu crnca na drugu stranu i pokaza
zaderanu šiju.
— Eto, tu ga je najprije zahvatio; zacijelo je crnac držao prst na
okidaču nišaneći na te i na me, po svoj prilici najprije na me, kadli
mu je Ludi Pojac pomrsio račun.
Villa je tek napol čula, jer je Jerryja uzela u naručje i nazivala
ga »Blagoslovljenim psetom« umirujući ga u njegovu režanju i
gladeći mu šiju što se još kostriješila.
No Jerry ponovno zareža i htjede da skoči na crnca kad se ovaj
počeo nemirno pokretati te bunovan sjeo. Harley mu uze nož
zadjeven između gole kože i pojasa.
— Kako ti je ime? — upita ga Harley.
Crnac kao da je vidio samo Jerryja, u kojega je prestravljen
buljio, dok nije razabrao što je i kako je, i pojmio da mu je ta mala,
valjuškasta životinja pobrkala osnovu.
— Svega mi — reći će Harleyju smijuljeći se — taj me pas
valjano išarao.
Opipa rane na šiji i na licu, dok mu oči razabraše činjenicu da
mu je puška u bijelog gospodara.
— Dajte mi moju pušku — bezočno će crnac.
— Dat ću ti po glavi — odreza Harley.
— Čini se da nije urođenik s Malaite — kaza Harley Villi. —
Ponajprije, gdje bi došao do takve puške? A onda, zamisli koje li u
njega drskosti: zacijelo nas je vidio kad smo se usidrili, i bit će da
zna da nam je čamac na obali. Pa ipak je htio da nam skine glave i
da s njima umakne u šumu...
— Kako se zoveš? — upita ga opet.
No ne saznade dok ne stiže Johnny s posadom iz motornog
čamca, svi zasopljeni od trčanja. Johnnyju oči zaiskriše, kad ugleda
zarobljenika, pa se u očitu uzbuđenju obrati Kennanu:
— Dajte mi toga čovjeka! — zamoli ga Johnny. — Hoćete li?
Dajte mi ga!
— Što će ti?
Johnny za neko vrijeme ne htjede odgovoriti; kad mu Kennan
kaza kako nema štete i kako kani crnca pustiti, Johnny se žestoko
175
usprotivi.
— Odvedite ga u povjerenikovu palaču u Tulagi, tamo ćete za
nj dobiti dvadeset funti. To je veoma zao čovjek. Zove se Makawao.
Veoma zao čovjek. On je iz Queenslanda...
— Kako iz Queenslanda? — prekide ga Kennan. — Zar je on
odande?
Johnny potrese glavom:
— Zapravo je s Malaite; prije mnogo vremena otišao je na
škuni na rad u Queensland.
— To ti je povratnik iz Queenslanda — objasni Harley Villi. —
Kad je Australija sva »pobijeljela«37, vlasnici su plantaža u
Queenslandu morali sve radnike crnce poslati nazad. I taj je
Makawao očito jedan od tih, uz to još i opasan, ako ima istine u
Johnnyjevoj priči o dvadeset funti nagrade za nj. To je visoka ucjena
na jednog crnca.
Johnny je nastavio svoja izlaganja, što svedena na običan i
jasan engleski jezik kazivahu kako je Makawao oduvijek bio zle
ćudi. U Queenslandu je odsjedio u zatvoru ukupno četiri godine za
krađe, pljačkanja i pokušaj umorstva. Kad ga je australijska vlada
vratila na Salamunsko otočje, unovačio se za rad na plantažama u
Buliju, eda bi — kako se kasnije pokazalo — došao do oružja i
streljiva. Pokušao je ubiti upravitelja, pa je u Tulagiju dobio pedeset
udaraca bičem i odsjedio jednu godinu. Kad su ga vratili na plantaže
u Buli, da odredi ostatak svog roka, opet je zasnovao zlodjelo i ubio
vlasnika, kad nije bilo upravitelja, te umakao u čamcu za lov na
kitove.
Sa sobom je na čamcu odnio sve oružje i streljivo s plantaže,
vlasnikovu glavu, deset radnika s Malaite i dvojicu iz San Cristobala
— ovu potonju dvojicu zato što bijahu primorci, pa znahu upravljati
čamcem. Kako on i ona desetorica s Malaite bijahu urođenici iz
guštare, pa stoga bez ikakva pojma o plovidbi, ne usuđivahu se na
tako dug put s Guadalcanara.
Usput je napao mali otok Ugi, opljačkao skladište i skinuo
glavu osamljenom i jedinom trgovcu, dobroćudnu mješancu s otoka
Norfolka, što je preko Mac Coya, kapetana broda Bounty, vukao
lozu ravno iz Pitcairna. Pošto su sretno stigli na Malaitu, onoj su
37
Riječ: je o bijelim radnicima, doseljenim u Australiju, i o kažnjenicima iz
Britanskog carstva, deportiranim na rad u Australiju.— Prev.
176
dvojici momaka iz San Cristobala, kako im više nisu trebali, skinuli
glave i pojeli njihova tijela.
— Svega mi, zao je to čovjek, veoma zao — dovrši Johnny
svoje kazivanje. — U palači vladina povjerenika u Tulagiju bit će
sretni da vam za nj daju dvadeset funti.
— Ti blagoslovljeni Ludi Pojče — šaptaše Villa Jerryju na uho.
— Da ne bijaše tebe...
— Naše bi glave sada prolazile šumom, dok bi Makawao
grabio u brda — doreče Harley umjesto nje. — Svega mi, pas i pol
— dodade veselo. — A ja ga još neki dan izgrdih što napada na
crnce, dok je on za sve vrijeme bolje znao što radi negoli ja.
— Ako mi ga itko pokuša uzeti... — zaprijeti Villa.
Harley kimnu glavom pokazujući kako se s njome slaže u
mišljenju.
— Svakako bih — nadoveza smiješeći se — imao barem jednu
utjehu da ti je glava otišla u šumu.
— Utjehu! — povika ona, a u grlu joj se steže od srdžbe.
— Da, jer bi i moja s njome otišla.
— Dragi, blagoslovljeni moj mužiću — prošapta ona, a suze joj
orosiše oči kojima ga je obuhvaćala, dok joj ruke sveudilj bijahu
ovijene oko Jerryja, koji, osjećajući uzvišenost trenutka, cjelunu
trakom svog jezika njezin mirisavi obraz.
177
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Kad je Ariel isplovio iz Malua, na sjeverozapadnoj obali
Malaite, otok Malaita utonu iza obzorja i, što se tiče Jerryjeva
života, ostade zauvijek utonuo — još jedan nestali svijet, koji je, u
Jerryjevoj svijesti, postao sastavnim dijelom krajnjeg ništavila što je
progutalo kapetana. Po svemu što je Jerry mogao znati, premda o
tome nije razmišljao, Malaita bijaše svijet kojem je skinuta glava,
što sad počiva na koljenima kakva nižeg boga, koji se nad njome
zamislio, a moćniji je od Bashtija, na čijim je koljenima ležala
kapetanova glava, na suncu osušena i na dimu nadimljena; taj niži
bog gleda u glavu pred sobom i muči se da odgoneta i razmrsi
dvostruku tajnu vremena i prostora, kretanja i materije iznad sebe i
pod sobom, oko sebe i za sobom.
Samo, Jerry o tom problemu nije razmišljao niti je znao da ima
takvih tajni. On je naprosto primio da je Malaita drugi svijet što je
prestao da postoji. Sjećao se tog otoka, kao što se sjećao snova. Sam
živo biće, čvrsto tijelo sa svojom težinom i dimenzijama, stvarno i
nepobitno, kretao se kroz vrijeme i prostor, stvaran, čvrst, živ,
uvjerljiv — apsolutnost nečega, okružena promjenljivim sjenama i
utvarama u priviđenjima ničega.
Svoje je svjetove doživljavao jedan za drugim. Nestajali su
jedan za drugim, izdizali se iznad njegova vidika poput pare iz
vrućih sunčanih retorti, tonuli za obzorjem na moru, nestvarni i
prolazni kao priviđenja iz snova. I cjelovitost sićušnoga,
jednostavnog svijeta ljudskih bića, ma koliko bila mikroskopska i
neznatna u zvjezdanome svemiru, bijaše isto tako nedokučna
njegovu poimanju, kao što je zvjezdani svemir nedosežan i
najsmionijem naslućivanju i najdubljoj zamisli čovječnoj.
Ne bijaše Jerryju određeno da ikad više vidi mračni otok
divljaštva, iako mu se u snu često vraćao u živim priviđenjima; tada
bi ponovno proživljavao dane ondje provedene, od uništenja
Arangija i od ljudožderske gozbe na obali pa do svoga bijega od
kolibe staroga Nalasua, kojega je zajedno s njome raznijela granata.
Ti doživljaji u snu bijahu za nj još jedan svijet nepoznatog,
tajanstven i nestvaran, koji nestaje poput oblaka što se nebom
nagone, iščezava poput mjehurića što se prelijevaju u svim duginim
178
bojama i rasprskavaju na morskoj površini. Sve bješe pjena što brzo
nestaje čim mu se san s očiju digne, sve nestvarno poput kapetana i
njegove glave na suhim Bashtijevim koljenima u visokoj kolibi od
trave. Stvarna Malaita, opipljiva i uvjerljiva, iščeznu, nestade
zauvijek u ništavilo, kao što nestade Meringe, kao što nestade
kapetana.
Od Malaite Ariel okrenu na sjever pa na zapad, najprije put
Ongtong-Jave i Tasmana, velikih atola što leže pod vrelim zrakama
ekvatorijalnog sunca, a jedva se nešto izdižu iznad mora u
neizmjernoj pustoši zapadnog dijela Južnog Pacifika. Od Tasmana
na zapad pružala se duga široka pruga mora prema visokom otoku
Bougainvilleu. Odatle, udarajući uglavnom na jugoistok i sporo
odmičući, jer je valjalo kositi protiv slaba vjetra, Ariel je obarao
sidro u gotovo svakoj luci na Salamunskom otočju, od otokâ
Choiseula i Rononga do otokâ Kulambangre, Vangunu, Pavuvu i
Nove Georgije. Čak se, očajno usamljen, usidrio u Zaljevu tisuću
brodova.
*
Kao u posljednjoj luci, barem što se tiče Salamunskog otočja,
sidro je s broda Ariela zaklopotalo i zahvatilo u koraljno dno luke
Tulagi, gdje je, na obali otoka Floride, živio i upravljao vladin
povjerenik.
Harley Kennan, kako je i valjalo, povjereniku izruči Makawaa,
kojega staviše u zatvor u kući od trave, gdje je, dobro čuvan i
okovan, imao čekati dan u koji će mu suditi za mnoga zlodjela. A
pilot Johnny, prije nego što se vratio u povjerenikovu službu, dobi
lijep dio od onih dvadeset funti raspisane nagrade, koju je Kennan
podijelio među članove posade na čamcu, štono su kroza šumu hitali
u pomoć onog dana kad je Jerry ščepao Makawaa za šiju i prestrašio
ga, tako da je okinuo iz puške ne stigavši da nanišani.
— Kazat ću vam kako se zove — reče povjerenik kad su sjedili
na prostranoj verandi njegove slamom pokrivene jednokatnice. —
To je jedan od terriera Toma Haggina, onog s lagune Meringe. Otac
je tome terrieru Terrence, a mati Biddy. Ime mu je Jerry, jer sam bio
nazočan kad su mu ga nadijevali, još prije nego što je i progledao.
No još bolje da vam pokažem njegova brata; zove se Michael. Goni
crnce na brodu Eugénie, onoj škuni sa dva jarbola što je naprama
vama usidrena. Zapovjednik je na tom brodu kapetan Kellar.
179
Zamolit ću kapetana da dovede Michaela na obalu. Nema sumnje,
taj je Jerry jedini preživjeli s broda Arangi.
— Kad smognem vremena i nešto više sredstava — proslijedi
povjerenik — poći ću u pohode poglavici Bashtiju, ali neće to biti
običan pohod u koji idu britanski krstaši. Unajmit ću dva trgovačka
ketcha, povesti svoje crnačke redarstvenike i onoliko bijelaca koliko
ih ne mognem spriječiti u tome da se pridruže kao dobrovoljci.
Nećemo mi otvarati paljbe na kolibe od trave. Svoj ću odred iskrcati
nešto dalje na obali, presjeći odstupnicu i zaći Somu iza leđa, a
brodovi će se u isto vrijeme pojaviti Somu s mora.
— Na jedan ćete pokolj uzvratiti drugim? — predbaci mu Villa
Kennan.
— Na pokolj ću odgovoriti zakonom — odslovi povjerenik. —
Pokazat ću Somu što je zakon. Nadam se da se neće ništa dogoditi i
da ni jedan život neće pasti ni na jednoj ni na drugoj strani. Znam da
ću dobiti glavu kapetana Van Horna i njegova kormilara Borckmana
i obje ih donijeti u Tulagi da se kršćanski pokopaju. Znam da ću
starog Bashtija uhvatiti za šiju, te će sjediti sve dok mu ne utuvim u
glavu što je red i zakon. Dabome...
Vladin povjerenik, čovjek asketskog izgleda, oxfordski đak,
uskih ramena, vremešan, umornih očiju, s naočarima, po svem
izgledu učen čovjek kakav i bijaše — sleže ramenima.
— Dabome, ne bude li u njih razuma, moglo bi biti i nevolje,
pa da i pogine tkogod na njihovoj i na našoj strani. No ovako ili
onako, posljedak će biti jedan te isti. Stari će Bashti naučiti da mu je
bolje glave bijelaca ostavljati na ramenima gdje i jesu.
— A kako ćete ga naučiti? — upita Villa Kennan. — Bude li
dosta pametan da s vama ne zapodijeva borbe, pa ostane da mirno
sluša o vašim engleskim zakonima, sve će onda za nj biti divna šala.
Za svako zlodjelo što ga počini samo će saslušati lekciju, i ništa
više.
— Naprotiv, draga gospođo Kennan. — Ako mirno sasluša
predavanje, oglobit ću ga samo sa sto tisuća kokosovih oraha, pet
tona kamenih oraha38, stotinu hvati školjkastog novca i dvadeset
ugojenih svinja. Odbije li da sluša slovo pa prijeđe na
neprijateljstva, onda ću, uvjeravam vas, premda mi to nije ugodno,
38
U originalu: ivory nut, orah neke palme koji sadrži supstanciju nalik na
bjelokost. — Prev.
180
biti primoran da najprije izlupam i njega i njegovo selo, a zatim ću
potrostručiti kaznu koju ima platiti, i malo ga bolje poučiti u
zakonima.
— A što ako se ne upusti u borbu, a na lekciji začepi uši te ne
htjedne platiti? — uporno će Villa Kennan.
— Onda će biti mojim gostom, ovdje u Tulagiju, dok se ne
predomisli i ne promijeni raspoloženje, te dok ne plati i ne sasluša
čitav niz predavanja.
*
I tako se dogodi da je Jerry opet čuo svoje staro ime s usana
Ville i Harleyja, te opet vidio svoga rođenog brata Michaela.
— Nemoj ništa kazati — šapnu Harley Villi kad ugledaše kako
s kljuna čamca što se primicao obali, viri oštra, riđa dlaka
Michaelova. — Gradit ćemo se kao da ništa ne znamo; ne smiju
vidjeti da gledamo što će oni.
Jerry, koji se pravio zauzet kopanjem rupe u pijesku, kao da je
naišao na kakav svjež trag, nije znao da je Michael u blizini. Jerry se
zapravo u svom pretvaranju zanio, pa je i zaboravio da je ono pusta
igra; sad je zaista bio zaposlen, te je veselo njuškao i produhavao na
dnu jame što ju je iskopao. Jama bijaše tako duboka da mu se
mogaše vidjeti samo zadnji dio tijela sa stražnjim nogama i
ukočenim, uspravnim kusatkom repa.
Ne bijaše stoga čudo što se Jerry i Michael ne vidješe. Pun
neobične živahnosti pošto se oslobodio skučenog prostora na palubi
Eugénie, Michael je odjurio niz obalu u mahnitu veselju, njuškajući
usput tisuću poznatih mu mirisa s kopna, šarao i skretao ispisujući
neobičnu krivulju, te zvocao zubima, kao da će šćapiti kokosove
rakove39 koji bi mu brzali preko puta tražeći zaklona u vodi ili
zastajali te mu prijetili svojim strahovitim kliještima i štrcanjem i
pjenjenjem ljušturastih oklopa na svojim ustima.
Obala se baš nije daleko pružala. Dosezala je donde gdje se rt
rušio u more u strmu obronku. Dok je povjerenik kazivao kapetana
Kellara gospodinu i gospođi Kennan, Michael se, kad dođe do kraja,
u trku vrati preko pijeska što se stvrdnuo od vlage. Toliko se
zabavio svakom sitnicom oko sebe da nije ni opazio mali stražnji
39
Kokosov rak, neobično velik rak koji buši kokosove orahe pa vadi i jede
jezgru. — Prev.
181
dio Jerryjeva tijela, što se vidio povrh ravne površine na obali.
Jerryja su međuto uši opomenule, i upravo kad se natraške izvlačio
iz jame, Michael se s njime sudari. Jerry se prevali, a Michael pade
preko njega, te obojica udariše u divlje gunđanje i režanje. Obojica
stadoše na noge kostriješeći se i keseći zube, pa ukrućenih nogu
počeše dostojanstveno šetkati obilazeći u polukrugu i zastrašujući
jedan drugoga.
Zapravo sve to bijaše samo pretvaranje, jer i jedan i drugi
bijahu više negoli zbunjeni. I jednome i drugom u mozgu izbijala
ista slika kuće na plantaži, dvorišta i obale u Meringeu. Prepoznali
su jedan drugoga, ali se ne htjedoše odati. Ne bijahu više štenad;
nejasno osjećajući ponos ozbiljnosti i zrelosti, nastojahu da budu
ponosni i ozbiljni, dok ih je sve nagonilo da potrče jedan drugome u
mahnitoj radosti.
Michael, koji je manje obilazio svijetom i po svojoj naravi
manje sobom vladao, prvi odbaci pretvaranje i dostojanstvenost, te
prodorno i radosno skvičeći i uvijajući tijelom od pusta veselja,
isplazi jezik i stade uz brata rame uz rame, u želji da mu bude što
bliže.
Jerry jednako srdačno uzvrati cjelovom svoga jezika i dodirom
ramena, a onda se obojica, odskočivši ustranu, zagledaše jedan u
drugoga, budno i upitno, gotovo napol izazovno; Jerryjeve se uške
naćulile poput živih upitnika, a i Michaelovo se jedno uho podiglo
pitajući, dok je drugo, usahlo, ostalo nepomično i skvrčeno kao
kakva čudna izraslina. Poskočiše kao jedan i pojuriše niz obalu u
neobuzdanu trku, uporedo, smijući se jedan na drugoga i udarajući
se ovda-onda ramenima u toj jurnjavi.
— Nema sumnje — reći će povjerenik. — Isto im tako roditelji
trče. Često sam ih tako gledao.
*
Poslije deset dana drugovanja dođe čas rastanka. Michael je
prvi put došao na brod Ariel te je s Jerryjem proveo pol sata u
radosnoj igri na bijeloj palubi, sred buke i užurbanosti oko podizanja
čamaca, jedara i sidra. Kad se Ariel počeo kretati vodom i kad se
nagnuo pod svježim pasatom što mu jedra nadimaše, povjerenik se i
kapetan Kellar rukovaše još jednom s putnicima želeći im sretan
put, te niza slaz siđoše u svoje čamce što ih čekahu. Kapetan je
Kellar u posljednji čas podigao Michaela pod mišku i s njime skočio
182
na klupe u svom čamcu.
Odbaciše konope, a na klupama u svakom čamcu stajaše
usamljen bijelac uljudno otkrite glave pod žegom tropskog sunca i
domahivaše rukom posljednje pozdrave. A Michael, obuhvaćen
općim uzbuđenjem, sve ponovno lajaše, kao da je slavlje bogova.
— Jerry, reci bratu zbogom — kazivala Villa Kennan na uho
Jerryju, kojega je podigla na razmu ograde i među svojim mu
dlanovima držala ustreptale strane.
A Jerry, ne razumijevajući joj govora, kidan u suprotnim
željama, uzvrati na njezine riječi uvijanjem tijela, okretanjem glave i
umilnim crvenim blijeskom svog jezika, dok je već u drugom časku
s glavom preko razme, da vidi Michaela što je brzo bivao manji i
nestajao, glasno izražavao svoju bol i tugu, veoma srodnu boli i tuzi
kojom je poodavno za njim tužila njegova mati, Biddy, na obali
Meringea, kad je odlazio s kapetanom.
Jerry je doživio mnoge rastanke, a to izvan svake sumnje bijaše
rastanak: nije mogao slutiti da će se poslije nekoliko godina i preko
tolikog svijeta opet sastati s Michaelom, u čarobnoj dolini daleke
Kalifornije, gdje će proživjeti svoje dane u ljubavi i u naručju
voljenih bogova.
Michael je, zbunjen, s prednjim šapama na rubu čamca, lajao
prema Jerryju, kao da ga nešto pita, a Jerry mu uzvraćao cvilom, jer
nije drukčije znao iskazati kako ga razumije. Njegova ga boginja
stisnu među dlanove umirujući ga, a on se okrenu te joj, kao da je
nešto pita, hladnom njuškom dodirnu obraz. Ona ga jednom rukom
zagrli i stegnu uza se, dok joj je druga, slobodna i napol zatvorena
šaka počivala na razmi ograde kao blijedoružičasta čaška kakva
mirisna i zamamna cvijeta. Jerryjeva je njuška poče istraživati.
Privukla ga poluotvorena šaka. Gurkajući njuškom razmače prste i
blažen je zavuče u ljupku šaku.
Umirio se kad mu je zlatna njuška meko utonula do očiju,
sasvim utihnuo i zaboravio Ariel, koji pod udarom vjetra pokazivaše
na suncu svoju bakarnu podvodnu oblogu, zaboravio Michaela, što
je u daljini bivao sve manji kako se smanjivao i gubio čamac što ga
je brod ostavljao za svojom krmom. I Villa bijaše isto tako tiha.
Oboje se igralo, premda igra za nju bješe nova.
Koliko god se mogao svladavati, Jerry ostajaše miran. A onda,
kad je ljubav u njemu prevladala, on duboko uzdahnu, kao što je
nekoć, davno, uzdahnuo u kapetanovoj šaci, na palubi Arangija. I
183
kao što je onda kapetan buknuo u srdačan smijeh, pun ljubavi, tako
je sada buknula i boginja, a radostan joj smijeh, zažuborio. Prsti joj
se stegoše oko Jerryjeve njuške, od milošte što je gotovo boljela.
Drugom ga rukom privinu uza se da je zasopio. Za sve je to vrijeme
njegov kusatak repa valjano mahao, a kad ga stegnuti prsti ispustiše
iz takva blažena dodira, svilene svoje uške položi unazad, uz glavu,
pa onda, pošto se vrškom svoga grimiznog jezika dotaknuo njezina
obraza, zgrabi joj šaku te zubima stisnu meku kožu, nježno, bez
boli.
I tako se za Jerryja izgubi Tulagi, nestade povjerenikove
jednokatnice na vrhu brijega, rasplinuše se brodovi usidreni u luci,
iščeznu njegov brat Michael. Jerry se navikao na takva nestajanja.
Tako su nestali, kao u snoviđenju, Meringe, Somo i Arangi. Tako su
nestajali svi svjetovi i luke, sidrišta i lagune u atolima gdje je Ariel
spuštao i dizao sidro i odlazio ploveći dalje povrh površja morskog
u kojem sve nestaje.
184
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
20/04/2013
185
186
Download

Jerry otočanin