mirovne
novosti
broj
broj 513
U ovom broju:
‚‚
‚‚
‚‚
‚‚
‚‚
‚‚
Dvogodišnjicu rada Mreže za izgradnju mira, s.2
Ministarska saga, s.3
Nenasilni aktivizam, s.6
„Ostali”, „manjine“ i „građani“ BiH, s.8
Sloboda u svijetu 2011. – BiH, s.10
Suicidologija dvadesetogodišnje politike, s. 13
februar/veljača
2012.
juni/srpanj 2011.
‚‚ Međureligijski dijalog , s.15
‚‚ Regionalno povezivanje povećava društvenu
uključenost mladih, s.16
‚‚ Edukacija Za Mir, s.19
‚‚ Kvekerski mirovni rad u post-jugoslovenskim
zemljama, s.29
‚‚ Akcija čišćenja BiH - poziv udruženjima, s.31
Drage mirotvorke i mirotvorci,
Pred vama je i trinaesto izdanje Mirovnih novosti, prvo koje objavljujemo i na engleskom
jeziku. Na mnogo načina ovo je jubilarno izdanje, gdje smo prije nekoliko dana obilježili
dvogodišnjicu rada Mreže za izgradnju mira koja danas broji 85 članica, mirovnih
organizacija iz čitave BiH. U planu je regionalno širenje, razmišljamo šta i kako dalje, kako
ostvariti i veći uticaj, u čemu će nam značajno pomoći i strateško planiranje krajem marta.
A počeli smo skromno, bez mnogo fanfara. Zahvaljujući projektu Izaberimo mir zajedno
koji podržava USAID, a zajednički implementiraju CRS i Caritas BK BiH okupila se grupica
osoba i organizacija mirovnog fokusa kako bi napravili sveobuhvatan napor usmjeren ka
obnovi kvalitete društvenog i ekonomskog života u BiH, kao i ka dugoročnom povećanju
sposobnosti cijelog bh. društva da se ophodi s različitostima i sukobima na konstruktivan i
nenasilan način, te time stvoriti okvir za zajedničko, koordinirano djelovanje niza nevladinih
organizacija, lokalne uprave i samouprave, poslovnog sektora, medija i državnih institucija.
Piše:
Goran
Bubalo
CRS BiH
impressum
Glavni i odgovorni
urednik:
Goran Bubalo
Redakcija:
Edita Čolo
Suzana Božić
Šejla Dizdarević
design/DTP obrada
www.oneworldsee.org
Autor fotografije na
naslovnici:
Arthur Pignotti
kontakt
[email protected]
www.mreza-mira.net
tel: +387 33 812 401
2 Mirovne novosti
Danas radimo na pitanjima zakona zajedno sa vlastima, radimo na analizama i preporukama
rada za međunarodnu zajednicu, koordiniramo aktivnosti sa drugim mrežama civilnog društva
u BiH i regionu, izdajemo naše novine i Mirovni kalendar, imamo praktično najinformativniju
stranicu za civilno društvo u regionu, facebook profil, sjajnu mailing listu, itd.
Krajem januara smo izdali i peto, dopunjeno izdanje Direktorija donatora, gdje smo
uključili informacije o 172 donatora i poziva za projekte, a na našoj stranici, www.
mreza-mira.net svakodnevno objavljujemo i nove informacije o donatorima, pozivima za
projekte, konferencijama,
seminarima, izvještajima,
stipendijama, itd.
Kako bi podržali i
organizacije koje nisu
članice Mreže za izgradnju
mira (a moguće ni drugih
mreža organizacija civilnog
društva u BiH) otvorili smo
novu google grupu pod
nazivom Civilno društvo
BiH, gdje ćemo slati
bazične informacije koje
bi mogle pomoći u radu
organizacija. Web-stranica
grupe je: http://groups.
google.com/group/civilnodrustvo-bih, email adresa
grupe je [email protected],
(pri)javite se.
I dalje stoji otvoren poziv
da se uključite u naše
aktivnosti, postanete
članica Mreže za izgradnju
mira ili podržite naš rad.
Javite nam se!
Ministarska saga
Prije sedam godina upoznala sam u Bihaću jednu sjajnu djevojku koja je tada radila u
Ministarstvu unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona i spremala magistarski rad na temu
„Istorija ženskog pokreta u BiH“. Nakon bihaćkog susreta srele smo se opet nekoliko mjeseci
kasnije u Sarajevu gdje je ona prikupljala ahrivsku građu za svoj magistarski rad.
Sjećam se sa kakvim oduševljenjem smo iščitavale požutjele dokumente izvučene iz prašnjavih
arhivskih registratora koji su svjedočili o, kako se meni tada činilo, nevjerovatnim aktivnostima
žena u Sarajevu između dva svjetska rata. Sjećam se koliko sam bila iznenađena kada sam
pročitala da je na jednom sastanku ženske grupe u Sarajevu dogovoreno da se organizuje serija
radionica u Palama na temu ženskog reproduktivnog zdravlja i da se uputi dopis nadležnim
organima u kojem se traži veće uključivanje žena na mjestima odlučivanja!
I eto nas opet skoro na samom početku. Ono što su žene tražile prije nepunih 90 godina, žene
Bosne i Hercegovine traže i danas. Žene Bosne i Hercegovine i dalje pišu dopise, saopštenja i
apele tražeći značajnije uključivanje žena u javni i politički život.
No, postoji jedna bitna razlika između današnjih i dopisa koje su žene između dva svjetska
rata pisale. Žene u BiH danas za svoje zahtjeve imaju ne samo moralno, nego i „pravno
pokriće“ oličeno u Ustavu BiH, Zakonu o ravnopravnosti polova BiH i brojnim međunarodnim
dokumentima koje je ratifikovala BiH obavezujući se da će ih poštovati i primjenjivati u praksi.
Pa ipak, svi ovi pravno i vrijednosno obavezujući dokumenti ne sprečavaju rastući trend
marginalizacije žena u političkom životu koji je nedavno kulminirao izborom novog sastava
Vijeća ministara BiH u kojem nema nijedne žene na ministarskoj poziciji.
Tako je nakon punih 15 mjeseci, koliko je prošlo od održavanja opštih izbora u BiH u oktobru
2010. godine, i nakon koznakoliko sastanaka iza zatvorenih i otvorenih vrata, ali uvijek sa istim
glavnim igračima, Bosna i Hercegovina konačno dobila izvršno tijelo sastavljeno od devet
etničko-politički odabranih muškaraca.
Na web stranici Centralne izborne komisije svega par dana bilo je dostupno saopštenje u
kojem se navodi da je “Centralna izborna komisija BiH na sjednici održanoj 31.01.2012.
godine na osnovu Izvještaja o izvršenim provjerama donijela odluku o izdavanju potvrda
za 19 kandidata”, koji, kako se dalje navodi u izvještaju, “ispunjavaju uslove za imenovanje
na dužnost ministara, odnosno zamjenika ministara u Vijeću ministara BiH”. Potom su, bez
nekog jasnog i logičnog redosljeda (koji nije ni abecedni, ni starosni, ni nacionalni, ni “po
funkcijama”), u saopštenju nabrojana imena svih 19 lica koja ispunjavaju uslove, među kojima
ima i pet žena, te bi neko manje upućen u bh. svakodnevicu, mogao pomisliti da je neka od
pet nabrojanih žena možda imenovana i za ministricu!
Piše:
Dragana
Dardić
Sarajevo, 31/01/2012. godine
Saopštenje za javnost
Centralna izborna komisija BiH je na sjednici održanoj 31.01.2012. godine, na osnovu
Izvještaja o izvršenim provjerama, donijela odluku o izdavanju potvrda za 19 kandidata, da u skladu sa članom 10c. i 10d. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine
ispunjavaju uslove za imenovanje na dužnost ministara odnosno zamjenika ministara
u Vijeću ministara BiH.
Potvrde su izdate za sljedeće kandidate: Zlatko Lagumdžija, Damir Hadžić, Muhamed
Ibrahimović, Bariša Čolak, Damir Ljubić, Marina Pendeš, Rudo Vidović, Denisa
Sarajlić-Maglić, Ermina Salkičević-Dizdarević, Mladen Ćavar, Sredoje Nović, Nikola
Špirić, Mirko Šarović, Mirko Okolić, Sadik Ahmetović, Fuad Kasumović, Srđan
Radulj, Ana Trišić – Babić i Radmila Mitrović.
Mirovne novosti 3
Dio deveti - Javni život
Ĉlan 20.
(1) Državna tijela na svim
nivoima organizacije
vlasti, i tijela lokalne
samouprave, uključujući
zakonodavnu, izvršnu i
sudsku vlast, političke
stranke, pravna lica s javnim ovlaštenjima, pravna
lica koja su u vlasništvu
ili pod kontrolom države,
entiteta, kantona, grada ili
općine ili nad čijim radom
javni organ vrši kontrolu,
osigurat će i promovirati
ravnopravnu zastupljenost
spolova u upravljanju, procesu odlučivanja i predstavljanju. Ova obaveza
postoji i za sve ovlaštene
predlagače prilikom izbora
predstavnika i delegacija
u međunarodnim organizacijama i tijelima.
(2) Ravnopravna zastupljenost spolova postoji
u slučaju kada je jedan
od spolova zastupljen
najmanje u procentu 40%
u tijelima iz stava (1) ovog
člana.
(3) Diskriminacijom po
osnovu spola smatra se
situacija kada ne postoji
ravnopravna zastupljenost
iz stava (2) ovog člana.
(4) Tijela iz stava (1) ovog
člana u cilju ostvarivanja
ravnopravne zastupljenosti spolova i otklanjanja
diskriminacije dužna su
donositi posebne mjere
propisane članom 8. ovog
Zakona.
Zakon o ravnopravnosti
polova BiH (Službeni
glasnik BiH 32/10)
4 Mirovne novosti
Ovim je Centralna izborna komisija još jednom potvrdila svoju od ranije nam poznatu praksu, da
prilikom izdavanja potvrda za određene kandidate u obzir uzima samo neke zakone, dok druge
naprosto ignoriše. Tako je i ovaj put ignorisala postojanje Zakona o ravnopravnosti polova BiH
(prečišćeni tekst, “Službeni glasnik BiH” br. 32/10) kojim se jasno, u članu 20, propisuje obaveza
državnih tijela na svim nivoima organizacije vlasti da osiguraju zastupljenost od najmanje 40%
jednog od polova u upravljanju, procesima odlučivanja i predstavljanju.
Čak i kada bi uobzirili činjenicu da među 19 kandidata ima i pet žena koje su imenovane na
dužnost zamjenica ministara u Vijeću ministara BiH, opet nije ispoštovana zakonska kovata od
40% jednog od polova.
I eto nas opet u 2006-oj godini kada je Centralna izborna komisija uradila istu stvar potvrđujući
imenovanje tadašnjih članova Vijeća ministara BiH na čelu sa Nikolom Špirićem, u kojem opet
nije bilo nijedne žene ministrice. Odlučne da nešto poduzmu, u martu 2007. godine, Udružene
žene Banjaluka i Helsinški parlament građana podnijele su, pozivajući se na član 11 stav 1 tačka
1 Zakona o upravnim sporovima BiH, član 15 Zakona o ravnopravnosti spolova BiH i član 7
UN Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, tužbu protiv Centrlane izborne
komisije, kao jedinog tijela koje je u tom trenutku moglo biti tuženo. Na odgovor smo čekali tri
i po godine, taman koliko je trajao i zakonski mandat članova Vijeća ministara BiH1!
U odgovoru koji smo dobile od Suda BiH navedeno je da se tužba odbacuje iz „procesnopravnih“ razloga, jer predmet njihovih razmatranja može da bude samo konačni upravni akt,
dok odluka Centralne izborne komisija o verifikaciji mandata članovima Savjeta ministara BiH
to nije!
„U konkretnom slučaju, predmet pobijanja nije odluka Centralne izborne komisije BiH, nego
potvrde o ispunjavanju uslova za imenovanje na funkciju ministra i zamjenika ministra u Savjetu
ministara BiH, a ta potvrda nije konačna upravni akt u smislu člana 8. Zakona o uspravnim
sporovima BiH.....Iz naprijed navedenih razloga, tužba je odbačena kao nedozvoljena i Sud se
nije upuštao, niti se mogao upuštati, u osnovanost tužbenih prigovora, koji bi eventualno mogli
biti od značaja samo u slučaju da se predmet meritorno rješavao“, navedeno je u obrazloženju
sudskog rješenja koje je potpisao predsjednik sudskog vijeća za upravne sporove Davor Žilić.
Ako odluka ili potvrda o ispunjavanju uslova za imenovanje ministara koju izdaje Centralna
izborna komisija BiH, a ratifikuje Parlamentarne skupština BiH, nije konačni upravni akt, kako
nam je protumačeno u Sudu BiH, koga i kako tužiti zbog nepoštivanja i neprimjenjivanja Zakona
o ravnopravnosti polova BiH u dijelu u koji se odnosi na učešće žena i muškaraca u javnom
životu?
Prema Zakonu o upravnim sporovima BiH Parlamentarna skupština BiH ni Predsjedništvo
ne mogu biti tužene strane u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja
odlučuju. Tužena strana ne može biti ni Centralna izborna komisija, jer prema tumačenju Suda,
ona ne donosi konačne upravne akte. Dakle, ko je u ovoj državi odgovoran za primjenu zakona,
u našem slučaju Zakona o ravnopravnosti polova?
Pred ovom dilemom našle su se nevladine organizacije okupljene u Ženskoj mreži i Mreži za
izgradnju mira koje su se u više navrata očitovale i protestvovale zbog stalnog ignorisanja Zakona
o ravnopravnosti polova BiH2. No, izgleda da su sva pisma i apeli koji su otišli na adrese vodećih
političkih stranaka u BiH, mandatara za sastav Vijeća ministara, poslanicima Parlamentarne
skupštine BiH, itd. završili u korpama za smeće, pa se onda opravdano možemo zapitati kakvu
nam to poruku žele poslati naši političari. Da u BiH postoje zakoni koji se baš i ne moraju
poštovati i koji se usvajaju samo da bi se deklarativno zadovoljila forma? Da participacija žena
u političkom životu nije prioritet u odnosu na, recimo, njihovu participaciju u kućnim poslovima
za koje oni koji se bave važnim političkim pitanjima nemaju vremena?
Rajko Vasić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata cijelu situaciju oko neizbora žena u Vijeće
ministara BiH, sažeo je u sljedeću izjavu datu na www.radiosarajevo.ba: “Na vrhu djeluje
mnogo lobija na koje žene nemaju uticaja”3.
Vidjeti: http://hcabl.org/index.php?option=com_content&view=article&id=29%3Aprojekat-partnerstvo-za-promjenu&catid=4&Itemid=9&lang=sr
2
Vidjeti npr. Projekat: Žena danas ili http://zenezenama.org/bos/inicijativa_ZZ.pdf
3
Vidjeti: http://www.radiosarajevo.ba/novost/72681/reakcije-uzalud-bih-bez-drzavnih-ministarki,
ristupljeno 08. 02. 2012.
1
Otvoreno priznanje da postoji vrh, nedodorljiv za obične smrtnike, uključujući i sve žene, koji
odlučuje o svemu i koji se za sve pita. Možda bismo mogli tužiti “vrh”, jer nije stigao da od
velikih pregovora i dogovora obrati pažnju na Druge i njihova zakonima zagarantovana prava.
Nego, Vasić je svojom izjavio otvorio i jedno drugo pitanje - na šta to žene u BiH uopšte imaju
uticaja? Na šta se svodi njihovo bitisanje na zemlji? Nije valjda da džabe troše dragocjeni
kiseonik kojeg je sve manje? Ili se sve svodi na reproduktivne organe i podizanje nejači u
ovom svijetu punom nesigurnosti, nedodoriljivih vrhova, nekolicine povlaštenih i mase
ugnjetavanih.
Vasić naravno nije jedini kojem se prosto podrazumjeva da žena nema na određenim
pozicijama, jer “nemaju uticaja na vrh”. U zvaničnom Drugom periodičnom izvještaju
Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, pripremljenom u oktobru 2010. za UN Komitet
za ljudska prava, sva odgovornost za nedovoljnu zastupljenost žena u organima odučivanja
svaljena je na žene “jer svoj glas tradicionalno daju muškarcima” i jer se još puno mora
raditi “kako bi se prevazilazio tradicionalizam i nepovjerenje prema ženama u obavljaju
najodgovornijih funkcija u društvu”4.
Ko to ima nepovjerenje? Vi koji čitate ovaj tekst? Ja? Ili oni koji već godina istrajno drže pozicije
vlasti i kojima ne pada na pamet da se odreknu privilegija koje pozicije moći nose?
U međuvremenu, tačnije u novembru 2011. godine, Helsinški parlament građana pokrenuo
je inicijativu da se u BiH osnuje Ženska alternativna vlada. Ne kao pandan isključivo muškoj
vladi BiH, već kao neformalno tijelo kroz čiji bi se rad promovisali i artikulisali i neki drugačiji
stavovi i razmišljanja koji nisu liminitrani isključivo nacionalnim i usko stranačkim interesima.
Intencija je da se kroz rad Ženske alternativne vlade preispituju i kritički osporavaju nametnuti
nam vrednosni obrasci kojima se poručuje da će nam sva vrata biti otvorena ako smo
odgovarajućeg pola (i to muškog, nipošto žena ili osoba drugačije seksualne orijentacije), ako
imamo odgovarajuću partijsku knjižicu (ali opet ne bilo koje stranke, već onih vladajućih) i ako
smo odgovarajuće nacionalnosti (i to samo važi sa Srbe, Hrvate i Bošnjake, ali ne i za one koji
spadaju u ustavnu kategoriju “ostalih”).
U međuvremenu, tačnije 2009. godine, Bosna i Hercegovina je dobila još jedan zakon - Zakon
o zabrani diskriminacije u BiH - kojim se uspostavlja “okvir za ostvarivanje jednakih prava
i mogućnosti svim licima u Bosni i Hercegovini i uređuje sistem zaštite od diskriminacije”.
Kada je riječ o primjeni ovog zakona u praksi, on doživljava sličnu sudbinu kao i Zakon o
ravnopravnosti polova - njegova provedba ide sporo i teško, kako zbog nedovoljno upućenosti
građana i građanki, tako i zbog neupućenosti sudija i nedostatka sudske prakse u ovoj oblasti5.
Ohrabrujuće je da se, i pored svih poteškoća, pred sudovima BiH trenutno vodi 13 slučajeva
na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije (vidjeti: http://diskriminacija.ba/node/65). Dobra
stvar je i što ovaj zakon članom 17 predviđa i mogućnost podnošenja kolektivne tužbe za
zaštitu od diskriminacije. To organizacijama okupljenim u Žensku mrežu i Mrežu za izgradnju
mira daje još jednu mogućnost da “slučaj neizbora žena u Vijeće ministara BiH” procesuiraju i
na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije.
Zakona, dakle, ne manjka, ali ne čine zakoni pravnu državnu. Već dosljedna primjena onoga
što u njima piše i što se njima proklamuje i štiti. 
Vidjeti Drugi periodični izvještaj Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, dostupan na:
http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/FINALNI%20ICCPR%20izvjestaj%20.pdf, pristupljeno 07.
02. 2012.
5
U periodu od 2003. godine, kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH, do 2007. godine,
u BiH su donesene dvije presude na osnovu Zakona o ravnopravnosti polova BiH. Jednu je donio
Općinski sud u Kalesiji oglasivši krivim H.H. za seksualno uznemiravanje, a drugu je izrekao Općinski
sud u Sarajevu proglasivši Vladu Adamovića krivim takođe za seksualno uznemiravnje iz člana 4 tačka
d) Zakona o ravnopravnosti polova u BiH kažnjivo po članu 27 istog Zakona. Ovu presudu kasnije je
poništio Kantonalni sud u Sarajevu. Vidjeti studiju “Ravnopravnost polova i sudska praksa u BiH”,
dostupnu u elektronskoj verziji na http://hcabl.org/images/stories/pdf/Sudska_praksa.pdf i “Primjena zakona kao incident” na http://www.zenskiforum.com/zakon-o-ravnopravnosti-polova-u-bih-usudskoj-praksi-2.lara
4
Ĉlan 2.
(Diskriminacija)
(1) Diskriminacijom će
se, u smislu ovog zakona,
smatrati svako različito
postupanje uključujući
svako isključivanje,
ograničavanje ili davanje
prednosti utemeljeno na
stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema
bilo kojem licu ili grupi
lica na osnovu njihove
rase, boje kože, jezika,
vjere, etničke pripadnosti,
nacionalnog ili socijalnog
porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog
ili drugog uvjerenja,
imovnog stanja, članstva
u sindikatu ili drugom
udruženju, obrazovanja,
društvenog položaja i
spola, spolnog izražavanja
ili orijentacije, kao i svaka
druga okolnost koja ima
za svrhu ili posljedicu da
bilo kojem licu onemogući
ili ugrožava priznavanje,
uživanje ili ostvarivanje na
ravnopravnoj osnovi, prava
i sloboda u svim oblastima
javnog života.
(2) Zabrana diskriminacije
primjenjuje se na sve javne
organe kao i na sva fizička
ili pravna lica, i u javnom
i u privatnom sektoru, u
svim oblastima, a naročito:
zaposlenja, članstva u
profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke,
stanovanja, zdravstva,
socijalne zaštite, dobara
i usluga namijenjenih
javnosti i javnim mjestima,
te obavljanja privrednih
aktivnosti i javnih usluga.
Zakona o zabrani diskriminacije (“Službeni glasnik
BiH”, br. 59/09)
Nenasilni aktivizam
„Ljudi pokušaju primjeniti nenasilne akcije sedam dana, i ako ne „profunkcionišu“,
oni se ponovno vraćaju nasilju, koje nije djelovalo stoljećima.“
Theodore Roszak
Piše:
Lejla
Hasandedić
Svakodnevno smo svjedoci nasilja koje je u
sve većoj mjeri prisutno u svim djelovima
svijeta i u svim segmentima društva. Ljudi na
različite načine pokušavaju da ostvare svoje
ciljeve, a nažalost najčešće koriste nasilne
metode. Tako da se većina „mirnih“ protesta na kraju završi sa stotinama ili hiljadama mrtvih. Zbog svega ovoga postavlja se
pitanje da li postoji alternativa, možemo li
se izboriti za svoja prava bez nasilja i hiljada
mrtvih?
Odgovor i rješenje je nenasilni aktivizam.
Nenasilni aktivizam ima dugu historiju.
Uvijek su postojali ljudi koji su se nenasilnim
metodama pokušali izboriti za svoja prava i
promijeniti stvari u društvu.
Međutim masovni, organizirani nenasilni aktivizam je relativno nov pojam. On vodi porijeklo od Gandija koji 1906. godine počinje
kampanju i borbu za prava Indijaca.
Kasnije indijska borba za potpunu nezavisnost od Britanskog carstva uključuje cijeli niz
spektakularnih nenasilnih akcija od kojih je
možda najznačajnija kampanja „Soli“ u kojoj
je preko 100.000 ljudi uhapšeno i osuđeno
za namjerno kršenje „zakona soli“.
Odbijanje da se na nasilne, represivne
režime odgovori sa još više nasilja je taktika
koju su koristili i mnogi drugi pokreti. Pa
je tako kampanja za pravo glasa žena u
Velikoj Britaniji uključivala nekoliko načina
nenasilne komunikacije poput bojkota,
građanskog neposluha, masovnih demon-
stracija, marševa, i sl. Također kroz historiju
su u različitim dijelovima svijeta, različite
grupe primjenjivale nenasilne akcije u borbi
za svoja prava. Međutim da bismo pobliže
upoznali sam koncept nenasilnog aktivizma
potrebno ga je definisati i objasniti sve
njegove metode.
Nenasilni aktivizam predstavlja skup tehnika
kojima ljudi odbijaju da budu pasivni i
kojima se suočavaju i odgovaraju na nasilje
nenasiljem. Ovo nije pokušaj bijega ili
ignorisanja sukoba, nego jedan od efikasnih
odgovora i rješenja.
Postoji nekoliko tehnika nenasilnog aktivizma i to:
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
6 Mirovne novosti
Nepružanje otpora – predstavlja
odbijanje svih oblika fizičkog nasilja i
koncentrira se na održavanje vlastitog
integriteta, kao na primjer stav Amiša
ili Menonita.
Aktivno pomirenje – vjerski
zasnovano odbijanje prinude i vjera u
dobru volju i mogućnost pomirenja,
kao na primjer prakticiranje Kvekera
ili drugih vjerskih aktivističkih grupa.
Moralni otpor – aktivno opiranje zlu
koristeći mirna i moralna sredstva
kao što su obrazovanje i mogućnosti
uvjeravanja. Ovo predstavlja osnovu
zapadnjačkog pacifizma.
Selektivno nenasilje – odbijanje da
se učestvuje u određenim ratovima
ili vrstama ratova, poput nuklearnog
rata.
Pasivni otpor – upotreba nenasilnih
taktika jer se smatra da se nasilnim
akcijama ne može postići željeni cilj tj.
da one neće biti djelotvorne. U ovu
grupi spada većina štrajkova, bojkota
i različitih antikorporacijskih pokreta.
Mirni otpor – ljudi koji primjenjuju
ovu tehniku vjeruju da su nenasilne
metode najdjelotvornije, najbolji
primjer je Gandijev otpor i njegovo
djelovanje.
ƒƒ
ƒƒ
Nenasilne direktne akcije – ljudi
koji prakticiraju ovaj vid nenasilja
smatraju da je nenasilje moralni
princip i njihov cilj je pobjeda a ne
preobraćenje, a najčešće je vezano
za religijske pokrete i međureligijske
sukobe.
Nenasilna revolucija – revolucionari
vjeruju u osnovne individualne i
socijalne promjene i smatraju da su
glavni problemi društva problemi
strukturalne prirode. Kao primjer
ove vrste nenasilnih akcija ističu se
primjeri revolucionara u Indiji koji
se bore protiv postojeće strukture
indijskog društva.
Nakon što ste upoznali osnovne koncepte
nenasilnog aktivizma, mi vam predlažemo
nekoliko načina kako nenasilni aktivizam
možete inkomporirati u vlastiti, svakodnevni
život, te na taj način aktivno sudjelovati u
promjeni društva:
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
Kupujte domaće proizvode – na
ovaj način podržavate razvoj
vlastite zemlje, pomažete lokalnim
proizvođačima i borite se protiv
velikih koorporacija koje zauzimaju
tržište, a negatvno utječu na male
i ekonomski lošije razvijene države
poput naše.
Postanite više samoodrživi – današnji
način života nas čini previše ovisnim
o različitim vrstama tehnologija i
sredstava, poput različitih tehničkih
pomagala, kompjutera, telefona,
društvenih mreža, gotovih proizvoda.
Naravno ove stvari su nam bitne
ali bi bilo dobro da minimalizirate
njihovu upotrebu, da zajedno sa
prijateljima iz vašeg okruženja
zasadite neko voće i povrće, naučite
izrađivati različite predmete,
reciklirate i budete ekološki
osvješteni, da se družite i imate
zajedničke aktivnosti i istinske a ne
virtualne prijatelje.
Bojkotujte stvari i proizvode
koorporativnih lanaca, koji svojim
novcem podržavaju ratove i nasilnu
politiku u cijelom svijetu.
Glasajte i sudjelujte u radu lokalne
zajednice, jer je to veoma dobar
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
način da utječete na promjene u
svom okruženju.
Informišite se o vašim pravima i
obavezema i u skladu sa tim se
borite za sve ono što vam pripada,
sudjelujte na mirnim protestima,
potpišite peticiju, žalite se lokalnim
vlastima.
Razmišljajte kritički i ne prihvatajte
sve informacije „zdravo za gotovo“,
nego ih provjerite iz više različitih
izvora.
Volontirajte, uključite se u rad NVO
sektora, jer ćete na taj način izgraditi
sebe kao ličnost i dati veliki doprinos
pozitivnim promjenama u svom
okruženju.
Pomozite drugome kada god ste
u prilici. Jer pomoći starijoj osobi
da pređe ulicu, ustupiti mjesto u
sredstvima javnog prevoza, kupiti
bolesnoj ili starijoj osobi namirnice,
sve su to oblici aktivizma.
Budite promjena koju želite da
vidite u svijetu! 
Mirovne novosti 7
Piše
Ardian
Adžanela
8 Mirovne novosti
„Ostali”, „manjine“ i „građani“
Bosne i Hercegovine
Prije nekoliko godina imao sam priliku prisustvovati promociji priručnika pod nazivom
„Upoznajmo se -Nacionalne manjine u BiH“, autora Leonarda Valente, čiji je cilj upoznavanje sa
etničkim kulturama prisutnim na području BiH. Navedeni priručnik je prosvjetiteljski, pa samim
ti i mirovni projekat koji sam doživio kao iskrenu podršku u vlastitoj borbi protiv predrasuda i
stereotipa koji su na žalost i dalje veoma prisutni u BiH, na području bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ), i šire. S druge strane, zašto bi činjenica da su predrasude i
diskriminacija prisutni „i drugdje u svijetu“ morala biti opravdanje da kao društvo ne pravimo
korake ka miroljubivijim, zdravijim međuljudskim i međukulturnim odnosima, a ovaj priručnik
sam doživio upravo kao jedan takav korak. Uostalom, Bosanci i Hercegovci su mnogo puta i
dokazali kapacitet za zbližavanje različitih ljudi i kultura, i to daleko bolje i više nego „drugdje
u svijetu“, a vjerujem da možemo uraditi i više od toga, uprkos predrasudama o netrepeljivosti
kojima su ratovi na ovim prostorima dali dodatni podstrek.
Upravo me je navedeni priručnik potakao da te 2009. godine, daleko prije pojave predmeta
„Sejdić i Finci protiv BiH“ (http://en.wikipedia.org/wiki/Sejdi%C4%87_and_Finci_v._Bosnia_
and_Herzegovina),napišem prvu verziju ovog teksta (http://www.radiosarajevo.ba/content/
view/3133/93/), kojim sam htio skrenuti pažnju na položaj pojedinih „nekonstitutivnih“ kategorija građana BiH, konkretno onih nacionalno neopredjeljenih i onih koji se prvenstveno
osjećaju i identifikuju kao Bosanci i Hercegovci. Status i položaj ovih kategorija stanovništva
je nerazjašnjen u odnosu na „konstitutivne“, a odnedavno i u odnosu na pojedine nekonstitutivne kategorije stanovništva, konkretnije „nacionalne manjine“, čiji je položaj presudom Sejdić
i Finci sada nešto povoljniji nego prije, ili bi bar trebao biti.
Oni koji bi željeli, ne mogu se izjašnjavati kao Bosanci i Hercegovci, jer ta kategorije zvanično
ne postoji kao kategorija nacionalnog ili bilo kojeg drugog zvanično priznatog identiteta u BiH
(osim implicitno na BH pasošu, ili u regionalnom smislu).
Zapravo, do danas nije potpuno razjašnjeno da li građani takve orijentacije potpadaju pod „Ostali“ ili „građani“ zbog širine prevoda i interpretacije ključne rečenice u Ustavu BiH, izvorno
napisanom na engleskom jeziku: „Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along
with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of
Bosnia and Herzegovina is as follows:...“(http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_
HERCEGOVINE_engl.pdf).
Zvanični prevod ove rečenice u BiH je sljedeći: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi
(u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”.(http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf)
Ovdje se riječ „građani“ može odnositi i na „konstitutivne“ i „ostale“, a može se, s druge strane
shvatiti i kao posebna kategorija, dake oni koji nisu ni „konstitutivni“ niti „nacionalne/etničke
manjine“ već „samo“ građani BiH. Također nije jasno da li kategorija „ostali“ podrazumijeva
isključivo etničke identitete ili doslovno sve ostale identite, i etničke i neetničke, u kojem slučaju
riječ „građanin“ postaje suvišna u navedenoj rečenici.
Davanje prvenstva etničkim identitetima u odnosu na sve druge, kao prepoznatljiva odlika dejtonske BiH, naročito pogađa nekonstitutivne građane koji su rođeni i odrasli u BiH, i čije veze sa
BiH su automatski jače od njihovih veza sa njihvom pradomovinom, pa se samim tim i osjećaju
više kao Bosanci (i Hercegovci) nego kao Albanci, Bugari, Italijani, Jevreji, Mađari, Romi, Turci
itd. itd. Takvi „nekonstitutivni“ državljani BiH, čiji su članovi porodica generacijama prisutni na
ovom tlu, mogu učestvovati u političkom životu BiH samo ako se izjasne po etničkom osnovu,
odnosno kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ili kao pripadnici nekih drugih etnija
prisutnih u BiH i priznatim pod kategorijom „nacionalne manjine BiH“.
Dodavanje kategorije „Bosanci i Hercegovci“ na postojeće „Bošnjaci, Srbi, Hrvati, nacionalne
manjine i nacionalno neopredjeljeni“ bi moglo izazvati dodatnu konfuziju, naročito za one van
granica bivše SFRJ.
U tehničkom smislu, konfuzija prava kolektivnih i individualnih identiteta u BiH može se jednostavno riješiti stavljanjem svih navedenih kategorija građana pod kategoriju „Bosanci i Hercegovci,“ „Bosanci“ ili „Narod Bosne i Hercegovine“, kao npr. u Ustavu jedne multietničke
Švicarske, gdje stoji: „ We, the Swiss people...“ („Mi, narod Švicarske.“ http://www.servat.
unibe.ch/icl/sz00000_.html) a ne „Njemci, Francuzi i Talijani, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima)...“.
Usljed političkih okolnosti, jasno, u BiH ne postoji mogućnost da izraz „Bosanci i Hercegovci“,
„Bosanci“ ili „Narod BiH“ zamijeni frazu Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u
zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine…” i ovaj tekst nije zasnovan na stavu da
bi takva mogućnost trebala postojati po svaku cijenu. Poenta je ukazivanje na jezički i kontekstualni paradoks da u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina ne postoji zvanična kategorija
„Bosanac (i Hercegovac)“, a odgoor na objašnjene ovog paradoksa jasno leži u društvenopolitičkom kontekstu.
Ovo je naravno samo konstatacija, a ne usud, da ne bi došlo do nesporazuma i aktiviranja
svih onih žučnih, ratobornih, kategoričnih i isključivih stavova, kakvih na žalost ima i previše u
dejtonskoj BiH, a na štetu uzajamnog uvažavanja, razumijevanja i zajedničkog dobra.
Kada smo kod predrasuda i diskriminacije, pored izraza „ostali“, izraz „manjine u BiH“ također
smatram suštinski neadekvatnom etiketom za sve „nekonstitutivne“ građane BiH.
Iako mnogi olako koriste ovaj izraz, nesvjesni njegovih negativnih konotacija, u međunarodnom
pravu zapravo ne postoji definicija nacionalne ili etničke manjine (http://en.wikipedia.org/
wiki/Ethnic_minority#Racial_or_ethnic_minorities).
Konteksta radi, navest ću definiciju pojma „manjine“ iz Pravnog leksikona (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2006): „manjine, u državama ustavne demokracije društv. skupine koje
su brojčano inferiorne prema ostatku populacije i čiji članovi kao državljani imaju etničke, religijske, jezične ili druge karakteristike koje ih razlikuju od drugih državljana i koje omogućuju
osjećaj solidarnosti čuvajući na taj način svoju kulturu, tradiciju, religiju, jezik ili druga obilježja“
Ono što je međutim jako bitno a zanemareno kada su u pitanju „manjine“ je ono na šta se
odnosi sljedeći dio definicije iz navedenog leksikona: „Stvarni broj ljudi unutar manjine nije
uvijek toliko značajan koliko je to povijesno isključenje njezinih članova iz državnih institucija
vlasti ili kontrole.“ (Pravni Leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2006)
U BiH definitivno postoje zajednice koje se uklapaju u navedenu definiciju, kao i oni koji se
ne uklapaju, ali im ne smeta da se zavedu pod kategoriju „nacionalne manjine“. Naravno,
svako društvo kojem je iole stalo do ljudskih prava i demokratije poštovat će svačiju slobodu
izjašnjavanja.
S druge strane, sigurno postoji i izvjestan broj onih koji bi radije da se izraz „nacionalne manjine“ zamijeni nekim inkluzivnijim, kao npr. „narodnosti“, kao jedno „solomonsko“ rješenje
ove etičke dileme koje je nekad davno primijenila SFRJ. Na tu činjenicu nas nas u uvodu navedenog priručnika o „nacionalnim manjinama“ u BiH podsjeća autor ove publikacije, koji je,
mora se priznati, pažljivo i odgovorno prikupljao podatke o etničkim kuturama BiH.
Ipak, obzirom na postojeće okolnsoti, zamjena izraza “nacionalne manjine“ nekim malo
inkluzivniji izrazom će zasigurno pričekati u BiH, a neizvjesno je da li će se u nekoj doglednoj
budućnosti u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina njeni građani/državljani moći izjašnjavati
kao Bosanci i Hercegovci, obzirom da političari dejtonske BiH nisu u stanju rješavati i neka prioritetnije pitanja, poput zbrinjavanja i i pružanja onih osnovnih potreba najugroženijim kategorijama stanovništva, u koje pored penzionera, ratnih vojnih invalida i osoba sa posebnim
potrebama, otpuštenih radnika, socijalnih slučajeva, Roma, itd. itd. spadaju i svi oni „obični
mali ljudi“, „samo“ građani, tj. heroji koji dostojanstveno bez protekcija preživljavaju u ova
oportunistička i korumpirana vremena, oslanjanjući se na vlastiti trud, rad i sve one univerzalne moralne vrijednosti koje čine njihov integritet.
U međuvremenu, priručnici poput navedenog predstavljaju još jedan korak ka zbližavanju
„običnih malih ljudi“ i razbijanju predrasuda i stereotipa putem upoznavanja, u skladu sa ljudskim iskustvom da ono što bolje poznajemo predstavlja manju „opasnost“ za nas, a samim
tim i smanjuje strah iz kojeg i nastaje nepovjerenje, distanciranost, odbojnost, animozitet pa
i mržnja. 
Mirovne novosti 9
Sloboda u svijetu 2011. – Bosna i
Hercegovina
Nekadašnja republika sastavni dio
socijalističke Jugoslaviji, Bosna i Hercegovina (BiH) jedna je od etnički najraznolikijih zemalja u regiji. Većina stanovništva
se sastoji od tri etničke skupine: Bošnjaka,
koji su uglavnom muslimani, Srba, koji su
pravoslavci, i Hrvata, koji se identificiraju s
Rimokatoličkom crkvom. Kao što se Jugoslavija počela raspadati u ranim 1990-im,
Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna država u aprilu 1992. 43-mjesečni
građanski rat je uslijedio, što je rezultiralo
sa smrću desetaka hiljada ljudi i prisilnom
preseljenju oko polovice stanovništva BiH.
1995. je Dejtonski mirovni sporazum donio
kraj rata stvaranjem labave države sastavljene od bošnjačko-hrvatske “Federacije
Bosne i Hercegovine” (Federacija) i uglavnom srpske “Republike Srpske”. Konačni
status Distrikta Brčko je odlučen 1999. od
strane posebnog arbitražnog vijeća, kojim je
definiran kao samoupravna administrativna
jedinica koja je formalno dio i Federacije i
Republike Srpske. Dejtonski sporazum je dao
značajan autoritet međunarodnim organizacijama kao što su Ured visokog predstavnika (OHR). Međutim, unatoč godina
znatnih napora međunarodne zajednice na
pomoći u integraciji zemlje, većina aspekata
političkog, društvenog i privrednog života
ostala je podijeljena po etničkim linijama.
Koalicijska vlada formirana početkom 2007.,
nakon oktobarskih izbora 2006., pokazala se
vrlo nestabilna, osobito s obzirom na trnovite
radne odnose između Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) srpskog lidera Milorada
Dodika, koji je odlučan u održanju autonomije
Republike Srpske, i bošnjačkog lidera Harisa
Silajdžića iz Stranke za BiH (SBiH), koji je nastojao stvoriti unitarnu BiH. U međuvremenu,
većina hrvatskih dužnosnika zagovarala je
daljnju decentralizaciju i stvaranje trećeg kon-
10 Mirovne novosti
stitutivnog subjekta na većinskim hrvatskim
područjima. Unatoč tim tenzijama, u junu
2008. Evropska unija (EU) i BiH potpisale su
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ključni
korak prema članstvu u EU.
U martu 2009., austrijski diplomat Valentin
Inzko imenovan je za novog visokog predstavnika. Dugogodišnje napetosti između
OHR-a i vodstva bosanskih Srba nastavile su
se u 2010., s potonjim osporavanjem nekoliko odluka Inzka.
U koraku osuđenom od OHR-a, u februaru
2010. Parlament Republike Srpske je usvojio
zakon koji bi vlastima olakšao održavanje
referenduma o nacionalnim pitanjima, što
otvara mogućnost za glasanje o odcjepljenju. Kasnije u februaru je Vijeće za provedbu
mira, međunarodno tijelo zaduženo za
nadzor poslijeratnog razvoja BiH, odgodio
zatvaranje OHR-a zbog neuspjeha zemlje da
ispuni tražene uslove, kao što je sporazum o
raspodjeli državne imovine između središnje
vlasti i dva entiteta, zakon o cenzusu i druge
stvari. Zakon o cenzusu je posebno sporan,
jer glavne stranke nisu u stanju da se dogovore o tome da li popisni obrasci trebaju
sadržavati pitanja o etničkoj pripadnosti.
Iako su srpske vlasti generalno bile naklonjene prikupljanju takvih podataka, većina
Bošnjaka se tome protivi jer bošnjačko
stanovništvo u Republici Srpskoj smanjilo se
tijekom građanskog sukoba, velikim dijelom
zbog politike “etničkog čišćenja”.
Parlamentarni i predsjednički izbori održani
u oktobru 2010., donose pomak snaga u
nekoliko državnih tijela. SNSD ostaje dominantna stranka u Republici Srpskoj, uz Dodikovo pojačavanje njegove nacionalističke
retorike uoči glasanja i dalje povećanje
opasnosti od odcjepljenja Republike Srpske.
Dodik je izabran za predsjednika srpskog
entiteta, dok je ranije bio premijer od 2006.
Originalni tekst dostupan na:
http://expression.freedomhouse.org/reports/freedom_in_the_world/2011/bosnia-herzegovina
Više informacija na:
http://freedomhouse.org/report/freedom-press/2011/bosnia-herzegovina
Umjerenija i uglavnom bošnjačka Socijaldemokratska partija (SDP) osigurala većinu
zastupničkih mjesta u Federaciji, na teret
Stranke demokratske akcije (SDA) i SBiH,
od kojih je potonji doživio veliki poraz.
Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ
BiH) je i dalje najpopularnija stranka među
bosanskim Hrvatima.
U tročlanim predsjedničkim izborima,
sadašnji predsjednik Željko Komšić iz SDPa je ponovno izabran kao hrvatski član
Predsjedništva. Neočekivanom pobjedom
Bakir Izetbegović iz SDA, sin pokojnog
predsjednika Alije Izetbegovića, pobijedio
tadašnjeg predsjednika Silajdžića u utrci za
bošnjačkog mjesto. SNSD tadašnji predsjednik Nebojša Radmanović jedva je pobijedio
Mladena Ivanića u Partije demokratskog
progresa (PDP) kako bi postao član
Predsjedništva ispred bosanskih Srba.
Prema Organizaciji za evropsku sigurnost
i suradnju u Evropi, izbori su uglavnom
održani u skladu s međunarodnim standardima, iako su nepravilnosti zabilježene
na nekim biračkim mjestima, uključujući i
slučajeve porodičnog i grupnog glasanja,
prenatrpanost, i proceduralne prijestupe.
Većina stranaka i političkih lidera fokusirala
se na politiku privlačenja nacionalističkih
osjećaja svojih etničkih skupina. Politički
pritisak na medije i prijetnje novinarima
pojačavale su se do izbora, s izvještajima
uplitanja vlasti, zastrašivanju, i nadzora.
Politička prava i građanske slobode
Republika Bosna i Hercegovina (BiH) je
izborna demokratija. U principu birači mogu
slobodno birati svoje predstavnike, iako OHR
ima ovlasti ukloniti izabrane dužnosnike ako
smatra da opstruiraju mirovni proces. Vlada
je na čelu s premijerom, a ulogu šefa države
obavlja tročlano predsjedništvo u sastavu
jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata. Parlamentarna skupština je dvodomna
tijelo. Gornji dom ima 15 članova, a Dom
naroda se sastoji od pet članova iz svake od
tri glavne etničke grupe, izabranih na opsnovu zakona od strane Federacije i Republike Srpske sa mandatom na četiri godine.
Donji dom, Zastupnički dom, ima 42 člana
izabrana glasanjem na četiri godine, sa 28
mjesta dodijeljenih Federaciji i 14 Republici
Srpskoj.
Korupcija je i dalje ozbiljan problem, a
provedba zakona osmišljena kako bi se
borila sa korupcijom je slaba, dijelom i
zbog nedostatka jake i neovisne agencije za
borbu protiv korupcije. U 2010., nekoliko
značajnih slučajeva korupcija, uključujući i
one koji se odnose na HDZ Dragan Čovića
i bivšeg premijera Federacije Edhema
Bičakčića, rezultirali su oslobađajućim
presudama. Iako se mediji i nevladin sektor
sve više bave protukorupcijskima pitanjima, neki političari aktivno podrivaju takve
napore. U majskom televizijskom istupu
lider SNSD-a Milorad Dodik pozvao je predstavnike bosanskog odjela Transparency International (TI) “zločincima” i “lopovima”. TI
je bile predmetom klevetničke kampanje u
nekoliko navrata u posljednjih nekoliko godina, nakon što je počeo da ukazuje na nepravilnosti i moguća djela korupcije u vladi
Republike Srpske. BiH je rangirana među 91
od 178 zemalja obuhvaćenih istraživanjem
TI-a u Indeksu percepcije korupcije 2010.
Ustav i aneksi Detonskog mirovnog sporazuma Ustav o ljudskim pravima osiguravaju
slobodu štampe, ali to pravo se uvijek ne
poštuje u praksi. Iako postoji veliki broj
emitera i neovisnih štampanih medija, oni
su na relativno niskoj razini profesionalizma i generalno se obraćaju uskoj etničkoj
populaciji. Prema studiji iz 2010. najvećeg
bosanskog udruženja novinara BH Novinari,
većina emitera, printanih i online medija
konsultira samo jedan izvor pri izradi programa i pisanju novisnkih izvještaja, često
se oslanjajući na saopštenja za javnost.
Politički pritisak na novinare intenzivirao
uoči izbora 2010., a predizborna pokrivenost uglavnom je preferirala dominantne
stranke i političare. U martu je Dodik uputio
svim državnim dužnosnicima i državnim
firmama u Republici Srpskoj zahtjev da se
ignoriraju zahtjevi i prekine oglašavanje na
FTV, federanoj državnoj stanici. I za vrijeme izbora SNSD je zabranio stanici ATV
izvještavanje sa stranačkih izbornih skupova. Internet pristup u zemlji je neograničen,
a oko 38 posto bh. stanovnika imaju pristup.
Građani uživaju punu slobodu vjeroispovijesti, ali samo u područjima gdje je
njihova posebna skupina predstavlja većinu.
I dalje se dešavaju djela vandalizma protiv
svetih mjesta svih triju glavnih vjera. 2010.
prijedlog SNSD-a o zabrani odjeće koja bi
mogla spriječiti identifikaciju je odbijen na
julskom sastanku Parlamentarne komisije
Skor za politička
prava: 4
Skor za
građanske
slobode: 3
Status:
djelimično
slobodna
Mirovne novosti 11
Proces reformi u
Bosni i Hercegovini
je u zastoju i
nacionalistička
retorika je nastavila
rasti u 2010.
godini kako se
zemlja spremala
za oktobarske
parlamentarne
i predsjedničke
izbore. Izbori su bili
mirni i zadovoljili
su osnovne
međunarodne
standarde, iako je
politički pritisak na
medije povećan.
12 Mirovne novosti
za ljudska prava, ali je ponovno iznešen pred
parlamentu kasnije tokom godine. Zakon
je viđen od nekih kao etnička provokacija i
kršenje vjerske slobode, iako mali broj žena
Bošnjakinja nose koprenu preko lica, jer
se takva odjeća ne smatra dijelom lokalne
muslimanske tradicije.
Dok vlasti ne ograničavaju akademske
slobode na visokim učilištima, akademske
obaveze ovise o etničkom favoriziranju i
politizaciji. Plan i program osnovnih i srednjih škola je jako politiziran. Ovisno o njihovoj
nacionalnosti, djeca koristite udžbenike
štampane u Hrvatskoj, Srbiji, odnosno
Sarajevu. U dijelovima regije Hercegovine
studenti su podijeljeni po nacionalnosti, sa
zasebnim ulazima u učionice, udžbenicima
i vremenom časova. Obrazovni sektor je
među najkorumpiranijima u BiH, sa studijama koje pokazuju da su davanje mita i
neprimjereni rashodi sveprisutni.
Ustav jamči slobodu okupljanja i
udruživanja, a različiti nivoi vlasti generalno
poštuju ta prava u praksi. Nekoliko velikih
protesta održano je 2010., sa najvećim
aprislkim protestima u Sarajevu protiv mjera
koje će smanjiti naknade za branitelje kao
dio napora rezanja budžeta. Nakon što su
vlasti Federacije odbile njihovo rješavanje,
prosvjednici su napali policiju koji čuvala
zgradu vlade. Gotovo 70 osoba je ozlijeđeno
u sukobima, što je jedan od najnasilnijih protesta u BiH od rata. Iako ne postoje zakonska
ograničenja na pravo radnika da se udruže i
pridruže sindikatima, diskriminacija pripadnika sindikata i dalje opstaje.
Unatoč dokazima o rastućoj neovisnosti, sudstvo je i dalje pod uticajem
nacionalističkih političkih stranaka i
doživljava pritiske od izvršne vlasti. BiH
nema jedinstvenu tijelo nalik Vrhovnom
sudu, koje ima ovlasti da ravnomjerno primijenjuje zakon u cijeloj zemlji. Umjesto toga
postoje četiri zasebna pravosudna sistema –
za središnju vlast, Republiku Srpsku, Federaciju i Brčko distrikt - što doprinosi ukupnoj
neučinkovitosti. Zemlja je učinila napore na
smanjenju broja neriješenih predmeta, ali
ukupan broj neriješenih sudskih predmeta
i dalje visok. Državni sud je uspostavljen
2002. za rad na organiziranom kriminalu,
ratnim zločinima, korupciji i terorizmu je
postigao određen napredak u 2010. na
rješavanju slučajeva organiziranog kriminala
i ratnih zločina, a proširio je i program zaštite
svjedoka.
Ljudi se suočavaju sa diskriminacijom pri
zapošljavanju, stanovanju i socijalnoj službi u
regijama u kojima nisu dominantno njihove etničke skupine. Prema ustavu samo
Bošnjaci, Hrvati i Srbi su u mogućnosti da se
kandidiraju za predsjednika ili služe u gornjem domu parlamenta. U decembru 2009.
Evropski sud za ljudska prava presudio je da
je Ustav bio diskriminirajući isključivanjem
kandidata Jevreja, Roma i drugih manjih
manjina. Međutim, rješenja nisu provedene
prije oktobarskih izbora 2010.
Velika većina slučajeva povrata imovine koji
proizlaze iz rata su riješeni. Međutim, mnogi
ljudi su se vratili u svoje prijeratne domove
samo da prodaju svoju imovinu i vratili su se
na područja gdje je njihova etnička pripadnost većinska. Brčko Distrikt je izniman
slučaj, nakon što je postigao relativno visok
nivo etničkih integracija.
Žene imaju legalno pravo na punu ravnopravnost s muškarcima. Međutim, oni su
podzastupljene u politici i vlasti i suočavaju
se sa diskriminacijom na radnom mjestu.
Problem spolnog uznemiravanja je slabo
pokriven, i nepropisno ponašanje često prolazi nekažnjeno. Policija još uvijek u velikoj
mjeri ne reagira na nasilne domaće sporove,
osobito u ruralnim područjima. Ženama se
trguje interno za svrhu prostitucije, a BiH je
u manjoj mjeri tranzitna zemlja za trgovinu
ljudima u druge dijelove Evrope. 
Suicidologija dvadesetogodišnje
politike
Cilj mi je da kratkom analizom ustanovim da je tokom političkog duela između dvije Srbije ili
srpske ideologije konačno pobijedila ona moderna, savremena, a ova koja baštini prošlost i
živi sa “kancerom” je konačno počinila samoubistvo.
Naime, Milorad Dodik kao baštinik te politike ili bolje reći kontinuitet iste je u nedostatku
argumenata koji se tiču elementarnih stvari kako iz pravne tako i iz drugih oblasti, praktično
sam sebe i cio projekat kršenja međunarodnog humanitarnog prava u pravno neverifikovanoj,
dakle paramilitarnoj tvorevini, izložio kao “kec iz rukava” koji ne pije činjeničnu vodu.
Tim potezom Dodik je učinio veliku uslugu Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji pa i regionu, ka
jačanju Evropskih standarda koji u stvari trebaju Bosni i Hercegovini ali i Srbiji pa i regiji
kao analgetik za bolove koje je donosila dvadesetogodišnja srpska hegemonistička politika
nesuočena sa prošlošću, revizionistička, profiterska i kriminalno-korupcionaška politika.
Borba za Republiku Srpsku i tzv. nacionalni interes je ispao paravan za Dodika, ali i njegove
prethodnike koji nisu napravili otklon od politike zločina, kriminala, kratko rečeno politike
nemira i nestabilnosti.
Milorad Dodik je u svojoj nemoći koja je bila više nego vidljiva i jasna, pokušao da igra na
zadnju kartu, a to je karta na koju je svojevremeno igrala garnitura lidera iz RS-a koja je
trenutno u Haškom tribunalu na dokazivanju nevinosti, trenutno četvorica, jedanaest
presuđenih u kojima se direktno pominje zločin genocida.
Razumije se da tu ima ljudi koje prosto ne možete odvojiti od Srbije jer su bili agresori i ljudi
koji su imali jasan zadatak, a to je etničko čišćenje muslimanskog naroda.
Čedomir Jovanović je dobronamjerno dao putokaz svima nama kuda treba da idemo. Kroz
njegovu priču je provejavao brantovski, Brehtov, Havelov i duh ljudi koji su stvari postavljali
na pravo mjesto.
Najmoderniji i vizionarski gledano možda najbolji lider u regionu Jovanović shvata momenat
u kome se srpsko društvo nalazi, ali i kako ga izvući iz patološke situacije i što prije reanimirati
za nova globalna iskušenja.
Jovanovića brine život, standard, ono od čega se živi, ali ne može da ubjedi većinu da tome
prethodi suočavanje sa prošlošću, lustracija, žestok obračun sa kriminalom i korupcijom.
Jovanović odolijeva fenomenu tržišnog kapitalizma, ali nema moć, nema vlast da je
implementira u okolnostima kada u RS, Srbiji, pa i regiji tempo još uvijek diktiraju “divlji”
kapitalisti.
Oni su u stvari “faraoni”, a srednji sloj zbog njih ne postoji.
Milorad Dodik je faraon slikovito rečeno, koji konačno pod pritiskom vremena, siromaštva,
iscrpljenih laži, pomanjkanja izgovora mora u autodestrukciju.
I zato on djeluje samoubilački, nejasno, šizofreno, što otvara mogućnost da se krene u žestok
obračun sa Dodikom i sličnim njemu, jer vizionarski gledano, a činjenice su neosporne, Dodik
i svako koje imao bilo šta sa njim u ideološko-ekonomskim kombinatorikama idu na sudove,
zatvore...
Njihova sudbina privatno gledano je previse tužna.
Suicidologija srpske političke misli je korisna za region i Evropu, jer Srbija jos uvijek, kakva
god da je, ima snage, ne samo u Jovanoviću, već u mnogobrojnim intelektualcima koji što
u Srbiji što u RS, napominjem RS jer je do sada Beograd bio bliža destinacija RS-u nego li
Sarajevo, da poravna račune sama sa sobom i izađe pred svijet.
To će boljeti. Ali to je neminovnost.
Jednostavno rečeno, neko je slučajno ili ne, jučer ponudio srpskom narodu dva izbora, a to su
izbor kontinuiteta, hazarderstva, suicidalnosti ili izbor novih perspektiva koje su provejavale
iz govora Čedomira Jovanovića.
Ono što može prestavljati mali problem jeste još uvijek nedovoljno razumijevanje Čedomira
Piše
Blažo
Stevović
Mirovne novosti 13
Jovanovića kao ideologa nove, moderne srpske ali i regionalne političke misli. Svakako da mediji
te aktuelna vlast u Srbiji moraju prepustiti Jovanoviću kormilo na brodu koji je definitivno
“Titanik”.
Suicidologija političkih sistema kroz istoriju je poznata i ne alarmantna stvar, tako da Dodik i
slični njemu nisu ništa novo, naprotiv, oni su šansa za bolje sutra u Bosni i Hercegovini, ali i
regionu.
Naravno, njihova sudbina i sudbina sistema koji su instalirali je katastrofalna i mora biti
kažnjena najstrožije, a na novim snagama je da baštineći vrijednosti savremene Evropske
humanističke misli, tržišnog kapitalizma, pa i socijalne pravde, te vraćanja srednjeg sloja u život,
sa akcentom na privredu, edukacije i sve Evropske vrijednosti, koje moramo prosto prisvojiti
kao mali u velikom društvu, ali društvu koje opstaje i koje ce opstati, da živimo i preživimo sve,
prije svega socijalno-ekonomske udare, a onda suočeni sa svim sto smo trpili dvadeset godina
da krenemo putem zemalja Evropske Unije koje se utrkuju u kapitalu, inovacijama, znanju....
Nikako, u politici koja je jučer u Tanjugovom press centru doživjela debakl, a čiji je promoter
bio niko drugi nego Milorad Dodik, kao personifikacija zla koje je jučer definitivno doživjelo za
sada verbalni poraz.
Dodik i slični njemu u prošlost, Jovanović i slični njemu, na žalost opet u prošlost zbog
dvadesetogodišnjeg “kancera” koji traži hitno liječenje, pa u sadašnjost, a tek onda u
budućnost.
Uostalom, Dodik nije jedini koji ima koristi od života u prošlosti. On je samo promovisao
prošlost kao izgubljenu, samoubilačku ideju. 
14 Mirovne novosti
Međureligijski dijalog (radije: međusobno upoznavanje):
životna potreba ili napor?
Na posljednjoj radionici o temi “Međureligijski dijalog” u udruženju “Istanbul, edukacionokulturni centar” Sarajevo, jedna od učesnica (inače studentica katoličke teologije, arapskog i
ruskog jezika) istakla je da ima poteškoću sa tim terminom, jer ga doživljava kao postavljanje
razlika u prvi plan i zauzimanje pozicija prije nego do dijaloga i dođe. Zbog toga je predložila novu
sintagmu: međusobno upoznavanje, sa čim su se ostali učesnici složili, jer da bismo dijalogizirali,
potrebno je da se prethodno upoznamo, a većina ljudi je spremna na upoznavanje. Uostalom,
to nekako zvuči manje oficijelno, a više ležerno, onako usput, nešto što možemo spontano i
bez velikog napora učiniti, a da to i ne osjetimo. Ovo prvo je nekako više obavezujuće, ozbiljno,
podrazumijeva neku organizaciju i organiziranje... Osim toga, međusobno upoznavanje je
pretpostavka za međureligijski dijalog, prva stepenica koja mu vodi...
U tom smislu, svakako da je bolje krenuti od temelja, ka izgradnji ovako značajne sastavnice
suživota, koji je neminovnost u BiH.
Piše: Medina Jusić-Sofić, mr.
Pitanje je kako svako od nas to doživljava: kao potrebu ili kao napor? Odnosno, sa koje polazišne
sci. religijske pedagogije
tačke krećemo u međusobno upoznavanje: da li je to nešto što sami želimo, vođeni urođenom
radoznalošću, ili je to nešto što nam drugi nameću kao rješenje društvenog konflikta?!?
Obično edukacije o suživotu, prihvatanju drugih i drugačijih, razbijanju stereotipa i predrasuda, posjećuju oni koji imaju širok pogled
na svijet, žele raditi na poboljšanju svojih kompetencija i stalno napredovanje shvataju kao svoju ličnu obavezu i odgovornost. Zbog
toga je važno iskoristiti njihovu intrizičnu motivaciju i ohrabriti ih da oni budu pokretači iste znatiželje za ovom temom i kod drugih.
To za cilj, između ostalog, ima i ovaj tekst: da potakne čitaoca/čitateljku na konkretno djelovanje u ovoj oblasti, da olakša otvorenost
ka međusobnom upoznavanju, tako što će izazvati unutražnju potrebu za tim. Ne kaže se džaba: Od nameta nema selameta! Da, kada
nekome nešto sugeriramo, savjetujemo, naređujemo, onda akcija koja proizađe iz tog nagovaranja, nema onaj efekat, kakav ga ima
unutrašnje inspirirana i motivirana potreba da se nešto uradi.
I vrlo je važno, osvijestiti kako nas taj entuzijazam nosi, kako smo se osjećali prilikom priprema i tokom same realizacije pa i
“najobičnijeg” međusobnog upoznavanja. Nevjerovatno je to kako se od grudvice može pokrenuti čitava lavina promjena, samo je
važno da smo i tu grudvicu dobrovoljno, samosvjesno i s ljubavlju zakotrljali.
No prije toga, bilo bi dobro da se opremimo dijaloškim kompetencijama, za svaki slučaj. Pobrojat ćemo samo neke: aktivno slušanje,
samokritičnost, radoznalost, empatija, poštenje, lična odgovornost, saradnja, povjerenje, solidarnost, prijateljstvo, zahvalnost,
aktivizam... Jer, čemu međusobno upoznavanje, ako ne znamo saslušati i suosjećati se sa drugim, ako nismo otvoreni za nove ideje i
spoznaje, ako ne želimo izgraditi povjerenje, pa na osnovu toga i pokrenuti nešto... Ne moraju to nužno biti planetarni pokreti i akcije.
To može biti nešto sasvim jednostavno i lako, ali što će nekome uljepšati dan, olakšati život... Važno je krenuti od pretpostavke da smo
svi ljudi, sačinjeni od iste materije i imamo identične potrebe. Dakle, suština nam je ista i svakome je drago kada mu neko ukaže pažnju
i poštovanje, uputi osmijeh, lijepu riječ, podršku... Ono što je prosto nevjerovatno jeste isplativost takve vrste davanja i dijeljenja:
vraća nam se onim istim osjećajem zadovoljstva koje smo nekom drugom priuštili!!! Dakle, mi se u tom procesu davanja osjećamo
lijepo i samim tim smo na dobitku!
Zato je važno spoznati vrijednost “emocionalne trgovine”: što više druge ljude činimo sretnim, to nas više usrećuje!!! Hem intenzivno
doživljavamo njihovu radost, hem smo ponosni na svoju dobrotu i velikodušnost! I to se ničim ne može platiti!
A zašto je još važno dobročinstvo prema drugima (podsjećamo i osmijeh je dobro djelo)?!? Jer ulijeva povjerenje i sigurnost, ruši
barijere među ljudima, gradi mostove i dobar je argument protiv svih vrsta netrpeljivosti. Jer, ukoliko neko treći kaže nešto loše o
pripadnicima druge religije, onda će biti zaustavljen pred primjerom dobročinstva i to će doprinijeti njegovom lakšem prihvatanju
drugih i drugačijih.
Jasno je da se ne može osmijehom promijeniti društvo u kojem živimo, ali se može poboljšati naš vlastiti mikrokosmos, a to je već dobra
pretpostavka za neke veće promjene, jer, podsjećamo: ako želimo da promijenimo svijet, prvo treba da promijenimo državu u kojoj
živimo. Ali ako želimo promijeniti državu, onda prije toga treba da promijenimo grad, a da bismo promijenili grad treba da promijenimo
ulicu u kojoj živimo. Međutim, da bismo promijenili ulicu, treba da promijenimo svoju porodicu, a da bismo nju promijenili, treba da
promijenimo sebe. Dakle, suština i polazišna tačka svih promjena smo mi sami. Da li ćemo samo nijemo posmatrati šta se dešava u
društvu, ili ćemo shvatiti međusobno upoznavanje i povezivanje kao potrebu, to zavisi samo od nas. A to međusobno upoznavanje će
nas zasigurno dovesti do zaključka da imamo toliko toga zajedničkog i da, u konačnici, imamo usađen osjećaj za univerzalne ljudske
vrijednosti. Pa će nam, udruženim, biti mnogo lakše boriti se protiv svih onih pošasti društva koja nas sve podjednako ugrožavaju bez
obzira na pol, dob, nacionalnu ili vjersku pripadnost. 
Regionalno povezivanje povećava
društvenu uključenost mladih
Institut za
razvoj mladih
KULT
16 Mirovne novosti
Došao je trenutak koji smo iščekivali, ali
ga se potajno i iskreno plašili. Treći modul
obuke, Sarajevo. Taj strah je dolazio od
prirode koja je usađena u nas. Bojazan vremena i zaboravljanja je sveprisutan. Da li će
vrijeme staviti tačku? Pitanje na koje jasno
i glasno iz petnih žila želim da vičem: Ne, i
ne. Jednostavno smo pokazali da je vrijeme
najmanje bitan parametar našeg življenja.
Duboko vjerujem da su klime Novog Sada,
Slatine i Sarajeva jače od zuba vremena,
ili neke sive klime. Svaka čaša, svaki uzvik
uz dobro poznatu pjesmu, kroz anegdote,
ostavio je trag u duši, srcu ili pak nekom
organu, meni manje poznatom a zadužnom
za emocije. Dok ovo ispisujem jedina želja
koja bi se sa mojih usana mogla pročitati je
želja četvrtog modula.” Ovako je o trećem
modulu 7. generacije obuke omladinskih
lidera i liderki „Uči, misli i djeluj!“ UMiD7,
pisao polaznik Boris Baković iz Zvornika.
I drugi učesnici i učesnice dijele Borisovo
mišljenje. Oni žele da se saradnja izmedju
24 mladih ljudi iz BiH, Hrvatske i Srbije nas-
tavi i u budućnosti. Mlade iz ove tri zemlje
okupio je projekt Jednake mogućnosti za
sve mlade! , koji provodi Institut za razvoj
mladih KULT iz Ilidže, Bosna i Hercegovina.
Partneri u projektu su Mreža mladih
Hrvatske (Zagreb), Resursni centar za razvoj
ALFA (Novi Sad) i Evropski interkulturalni
forum (Berlin).
Tokom obuke mladi su stekli znanja i
vještine koje su ih učinile dostupnim na
tržištu rada, čemu u prilog govori činjenica
da su se neki od njih već zaposlili u lokalnim
organizacijama, neki su osnovali svoje organizacije s prijateljima, neki su se uključili u
aktivno volontiranje u više lokalnih organizacija, a neki su na putu da dobiju posao.
Prvi modul održan je u Novom Sadu u Srbiji,
drugi u Slatini u Hrvatskoj, i završni modul
održan je u Sarajevu. 3. decembra 2011.
Godine, polaznicima/ama obuke uručeni
su i certifikati, kojim su stekli status omladinskog lidera/ke.
Obuka s mladima
iz sve tri zemlje
bila je odlična
prilika da se doprinese povećanju
mira i razumijevanja među mladima
različitih nacionalnih i etničkih
grupa. Većina njih
nikada nije imala
priliku posjetiti
bilo koju od susjednih zemalja.
Tokom zajedničkog
druženja
upoznavali su
različite kulturne i
religijske običaje, a
ono što je najbitnije postali su
prijateljima. Nakon
obuke, rado su
inicirali zajednička druženja, i međusobno
se posjećivali tokom vjerskih praznika.
Tokom trajanja obuke imali su i priliku
provesti male građanske akcije, kojima su
utjecali na rješavanje problema u svojoj lokalnoj zajednici. Kroz male akcije ispoljili su
svoju kreativnost, i svaka mala akcija, u svih
12 lokalnih zajednica učesnica u projektu,
bila je izuzetno zanimljiva. Mladi iz Gornjeg
Vakufa – Uskoplja napravili su web-stranicu
lokalnog udruženja Omladinski centar
Gornji Vakuf – Uskoplje www.omladinski.
org, koja ujedno predstavlja mehanizam
promocije volonterskih angažmana
dostupnih za sve mlade iz ovog grada.
Polaznice s Ilidže napravili su dvodnevnu
radionicu o etničkoj (ne)toleranciji, na kojoj
su prisustvovali mladi iz BiH i Makedonije.
U Beogradu polaznici/e su također odlučili
utjecati na netoleranciju, na način da su
preko zlonamjernih grafita u gradu iscrtavali poruke i simbole mira i ljubavi. Likovne
radove pravili su i mladi u Vodnjanu.
Umjetnošću su se bavili i mladi iz Zvornika, koji su organizirali različite kulturne
aktivnosti, kroz svoju malu akciju „Mladi i
kultura!“. Da je volonterstvo odlična stvar
poručili su svojim vršnjacima polaznici/e
obuke iz Solina, Čoke, Bihaća i Blaca. Oni
su naime organiziranjem radionica o ovoj
temi, kao i organiziranjem volonterskih
aktivnosti u svojim zajednicama, utjecali na
svijest mladih ljudi o bitnosti volontiranja u
zajednici. Sve tri organizacije su nakon male
akcije imale znatan broj novih volontera/
ki. Mladima u Ljubinju nedostaje sportskih
terena, što su polaznici iz ove općine
iskoristili i kao dio rješavanja tog problema,
izgradivši stazu za trčanje i druge sportske
aktivnosti. Mladi iz Zagreba i Ozlja bavili su
temama mladih, koji trebaju učestvovati u
procesima donošenja odluka. Tako su polaznice iz Ozlja organizirale sastanak mladih
s gradonačelnicom, gdje se između ostalog
raspravljalo o budžetu za mlade. Polaznice
iz Zagreba pravile su malu akciju o temi EUintegracija, i prednosti za mlade u trenutku
ulaska Hrvatske u EU.
U narednom periodu planirano je
održavanje regionalne konferencije Rad
s mladima – izazovi novog doba. Konferencija će se zajednički organizirati s
drugim projektima koje realizira Institut
za razvoj mladih KULT, a njoj će prisustvovati službenici/e za mlade iz sve tri
zemlje. Početkom maja pokrenut će se i
regionalna kampanja o značaju društvenog
uključivanja mladih, čiji završetak će
označiti organiziranje okruglih stolova
tokom septembra. 
Više informacija na: http://mladi.org/index.
php?option=com_content&view=article&id
=642&Itemid=306&lang=ba
“Obuka s mladima iz
sve tri zemlje bila je
odlična prilika da se
doprinese povećanju
mira i razumijevanja
među mladima
različitih nacionalnih
i etničkih grupa.
Većina njih nikada
nije imala priliku
posjetiti bilo koju od
susjednih zemalja.
Tokom zajedničkog
druženja upoznavali
su različite kulturne
i religijske običaje,
a ono što je
najbitnije postali su
prijateljima.“
Mirovne novosti 17
U pripremi skulptura koja odaje
počast ženama
18 Mirovne novosti
Organizacija „Glas žene“ u partnerstvu sa opštinom Bosanski Petrovac implementira projekat
Umjetnički kovano srce „Srce ljubavi“ u ime žene-majke.
Cilj projekta po prvi put u BiH i u Evropi odati priznanje ženi-majci i to na poseban i
jedinstven način izradom monumentalne skulpture „Srce ljubavi“.
Skulptura „Srce ljubavi“ biće ručno izrađena na umjetnički način od kovanog metala na jedan
specifičan i težak način uz mnogo truda i rada, čime se želi simbolizirati specifikum žene kao
jedinke i njenu težinu koju žena, djevojka, majka nosi kroz život te ogroman trud i rad koji
ulaže da bi ispunila svoju ulogu majke i supruge. Kovani metal simbolizira snagu žene, njenu
upornost i jačinu. Srce simbolizira ljubav koju majka žena ima i nosi u sebi, koje je pokretač
svih njenih borbi i koja je ključni faktor opstanka u tim borbama. Veličina skulpture „Srce
ljubavi“ (4m x 3m) i težina (4 tone) simbolizira vrijednost ljubavi, truda, tereta i odgovornosti
koju žena u sebi ima i nosi. Veličinom skulpture pokazujemo veličinu žene majke i njenu
vrijednost koju žena ima u društvu. Pored toga „Srce ljubavi“ će biti postavljeno na platou
9m x 9m, kao simbol devet mjeseci nošenja djeteta u majčinoj utrobi. Na platou se nalaze
i 4 jarbola dužine 6m na kojima se nalaze i zastave. Srce je isprepleteno sa baroknim,
gracioznim ružama i cvijećem, što simbolizira zahvalu majci i ženi. U podnožju srca su dva
čelična jajeta sa lijeve i desne strane koja upućeju na to da sve potiče iz sjemena odnosno
čiste volje. Iznad jaja će biti dva goluba sa lijeve i desne strane raširenih krila koja ukuzuju na
veličinu planeta i upućuje na to da ma gdje god bilo ljudsko biće nađe svoj put pri ostvarenju
obitelji. Na vrhu srca stoji simbol golubljeg gnijezda sa dva mala goluba i dva odrasla goluba
kao par odnosno simbol obitelji u prikazu majke i žene kao čimbenika sreće zajednice. Golub
također simbolizira mir i mirovno djelovanje žene u životu i društvu. Ispred „Srca ljubavi“
stoje dvije fontane koje simboliziraju suzu majčinih očiju jer je ona ta koja najviše voli i
samim tim i najviše
žali, one isto tako
simboliziraju snagu
života koju sama
voda daje, također
voda simbolizira
kontinuitet i
neprekidnost
životnog ciklusa.
Također, ispod prvog
lijevog jarbola, stajat
će logo opštine
Bosanski Petrovac, a
ispod prvog desnog
jarbola stajat će logo
nosioca projekta Organizacija „Glas
žene“ Bihać, sa
pjesmom „Glas
žene-majke“. Više na
www.glas-zene.org, i facebook Organizacija Glas žene.
Monumentalna skulptura „Srce ljubavi“ biće postavljena u opštini Bosanski Petrovac, u
centru opštine, pored zgrade Doma kulture Bosanski Petrovac, za šta je već ishodovana
urbanistička dozvola. U toku je ishodovanje građavinske dozvole.
Implementacija projekta je od januara 2012. do oktobra 2012. godine. 
Edukacija Za Mir - Regionalna
inicijativa obrazovanje za
ljudska prava i za mir
Regionalni program Edukacija za ljudska
prava i aktivno građanstvo na Zapadnom
Balkanu je program edukacije za ljudska
prava i mir, koji se odvija na teritoriji
Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije,
Makedonije, Kosova i Crne Gore. Inicijativu
za pokretanje Programa dao je Norveški
helsinški odbor još 2000. godine, a on
se u međuvremenu razvio u dinamičan
međunarodni projekat. Program
osmišljavaju i realizuju prvenstveno
partnerske organizacije u regionu, težeći
ostvarenju zajedničkog cilja da se kroz
ovaj Program doprinese miru, pomirenju
i demokratskom razvoju u zemljama
Zapadnog Balkana.
Od samog početka Programa, naglasak je
bio stavljen na promovisanje obrazovanja
o ljudskim pravima, prvenstveno mladih
ali i onih koji rade sa njima kao i stvaranje
preduslova za mlade da se informišu
i obrazuju na području ljudskih prava,
interkulturalnog razumijevanja i mirnog
rješavanja sukoba.
Program se vremenom razvijao, šireći
postepeno svoje aktivnosti usmjerene
prema mladima ali i prema drugim ciljnim
grupama, mijenjajući metodologiju i fokus
rada. Program se danas ne bazira samo na
prenosu vještina da se prepoznaju i zaštite
svoja i tuđa prava, već i da se izgrade
kapaciteti za dugoročno zagovaranje
pozitivnih društvenih promjena u zemljama
regiona. Aktivnosti programa su šarolike,
od osnovnih, naprednih i regionalnih
Škola ljudskih prava za mlade, obuka
za nastavnike građanskog obrazovanja,
kreiranje i izdavanje odgovarajuće
literature do aktivnosti i projekata
omladinskih grupa širom regiona.
Važnost Programa u zemljama Zapadnog
Balkana proizlazi i iz činjenice da mladima
i osobama koji se bave mladima nedostaje
temeljnog znanja o osnovnim ljudskim
pravima jer u većini zemalja takvi sadržaji
još uvijek nisu uvedeni u formalni
obrazovni sistem. Nerijetko mladi imaju
predrasude i diskriminatorske stavove,
čak i nakon što su pohađali programe
građanskog obrazovanja u svojim
školama. Posebnu pažnju u zemljama
bivše Jugoslavije zahtjeva pitanje o
(ne)odgovarajućem znanju mladih o
dešavanjima tokom 1990ih kao i tendencija
poricanja počinjenih zločina iz tog perioda.
Unutar ove kompleksne realnosti uspjeli
smo ne samo da unaprijedimo znanje
učesnika/ca naših programa, već i da
pozitivno utičemo na njihovo ponašanje i
inspirišemo ih za zagovaranje promjena u
svojim zajednicama.
Više od 5500 mladih iz cijele regije
učestvovale je na našim Školama ljudskih
prava, a još nekoliko hiljada bilo je
obuhvaćeno aktivnostima proizašlim
sa tih škola. Provedena je edukacija
trenera, koji se bave obrazovanjem za
ljudska prava te su razvijeni i publicirani
obrazovni materijali koji su dostupni na
lokalnim jezicima. Zajedno s NHC-om,
stručnjaci i učesnici programa danas
svojom ekspertizom doprinose dostupnosti
programa obrazovanja o ljudskim pravima
u drugim postkonfliktnim društvima izvan
regije Zapadnog Balkana.
Glavna aktivnost programa su
Škole ljudskih prava, koje sadržajno
pokrivaju područja o ljudskim pravima,
međuetničkom razumijevanju i nenasilnom
rješavanju sukoba a na njima učestvuje
po 20-25 učenika/ca u dobi od 15 do 19
godina. Svake godine, približno 20 ovakvih
Škole se sprovode u zemljama regiona
od strane partnerskih organizacija. Kao
nadogradnju osnovnih Škola ljudskih
prava, organizujemo Regionalne škole
ljudskih prava, koje se odvijaju u jednoj
od država uključenih u program, traju do
sedam dana i okupljaju bivše učesnike/
ce iz svih osnovnih Škola. Teme kao što su:
tranzicijska pravda, posjete mjestima na
kojima su počinjeni ratni zločini, aktivizam
Piše
Aleksandra
Letić
Mirovne novosti 19
mladih i organizacijski razvoj, najčešće se
obrađuju na Regionalnim školama.
Regionalne škole ljudskih prava, koji je
do sada bilo 20, razbijaju stereotipe i
predrasude među mladima te podstiču
poštivanje “različitosti” na nekoliko nivoa,
od različitih nacionalnih, etničkih i vjerskih
osnova do različitih mišljenja i stavova.
Posjete različitim mjestima u regiji,
pogotovo onima u kojima su počinjeni
ratni zločini, te komunikacija i kontakt sa
žrtvama ratnih zločina uveliko olakšavaju
razumijevanje događanja tokom 1990ih.
“Škole ljudskih prava nas ohrabruju
da otvoreno raspravljamo o nekim
tabuima, o kojima se obično ne
raspravlja u društvu.” Učesnik
programa iz Bosne i Hercegovine
20 Mirovne novosti
Kada je riječ o aspektu znanja, teme
koje se obrađuju kroz Program su:
pojedinačna i kolektivna ljudska prava i
važnost istih, zakonodavstvo i mehanizmi
za zaštitu i promociju ljudskih prava,
znanje o stereotipima i predrasudama,
oblici diskriminacije i kršenja prava
marginaliziranih i ugroženih grupa,
razumijevanje odnosa između identiteta i
etničkih grupa, kognitivni nivo interetničkih
i interreligijskih koncepata, važnost kulture
i interkulturalne jednakosti, uloga mita i
tradicije u kulturi, kritičko sagledavanje
istorije i uzroci sukoba u regiji, ratni zločini,
genocid i koncept tranzicijske pravde,
civilno društvo i aktivizam mladih, nenasilna
komunikacija i rješavanje sukoba.
Vještine, koje učesnici Programa stiču
kroz sudjelovanje u aktivnostima su
prevenstveno sposobnost kritičkog
razmišljanja te preispitivanje činjenica
dobijenihod drugih. Na primjer, sposobnost
prepoznavanja govora mržnje u medijima
i publikacijama, propitivanje autoriteta
(profesori, roditelji, poznate osobe),
sposobnost prepoznavanja kršenja ljudskih
prava i sl. Vještina kritičkog razmišljanja
takođe uključuje i sposobnost da se
prepoznaju vlastiti stereotipi te preispitaju
vlastiti stavovi prema kritičkom osvrtu na
individualni identitet.
Na nivou stavova, najznačajnija promjena se
dešava u odnosu na predrasude i stereotipe,
prije svega nacionalne, vjerske, kulturne,
polne itd. Učesnici/e Programa najčešće
naglašavaju važnost uspostave novih
prijateljstava s vršnjacima iz druge zemlje
/ druge nacionalnosti / religije / etničke
zajednice čime napredak u smanjenju
socijalne distance postaje vrlo očit. Važno
područje promjene odnosi se i na stavove
učesnika/ca Škola ljudskih prava u vezi
sa njihovim sposobnostima djelovanja za
društvene promjene.
Direktan rezultat Škola ljudskih prava
pokazuje se u povećanom interesu mladih
za temu ljudskih prava, politička i socijalna
pitanja te za suočavanje s prošlošću.
Škole ljudskih prava podstiču mlade da se
angažuju na širem društvenom planu. Za
mnoge od njih, Škole ljudskih prava uticale
su na profesionalnu orijentaciju i područje
budućeg aktivizma. Učesnici/e Programa
pokazuju povećanu spremnost za aktivizam
u lokalnoj zajednici, povećanu osjetljivost
i spremnost da se zalažu za prava
marginaliziranih grupa, povećan aktivizam
i interes za društvene teme, sudjelovanje u
savjetima učenika i sl.
„Grupe mladih vrlo su korisne za
izgradnju mišljenja i stavova. Tu se
stvara prostor za rasprave i refleksije
o društvu u kojem živimo.” Lokalna
koordinatorica iz Hrvatske
Komponenta programa koja se najbrže
razvijala posljednjih nekoliko godina je
osnivanje Omladinskih grupa u cijeloj regiji.
Grupe mladih, kojih trenutno ima 13 u
regionu, osnovane su zbog velikog interesa
polaznika/ca Škola ljudskih prava, ali i kako
bi se osigurao širi društveni uticaj. Na ovaj
način daje se prilika onim polaznicima/
cama, koji su nakon Škola zainteresovani/e
i motivisani/e da se i dalje bave zaštitom i
promocijom ljudskih prava, da se uključe
u postojeće aktivnosti, iniciraju vlastite i
preuzmu aktivnu ulogu u mijenjanju svojih
društava. Svake godine, više od 1000
mladih ljudi je uključeno ili u projekte
grupa mladih ili u same grupe.
Grupe mladih provode različite projekte
čiji se raspon tema kreće od proslave
Dana ljudskih prava; izrade džjinglova i
promotivnih materijala o ljudskim pravima;
vršnjačke edukacije o ljudskim pravima
i drugim pitanjima, zatim humanitarnih
akcija usmjerenih iniciranju rješavanja
nekih specifičnih socijalnih pitanja ili
problema mladih, kao što je promocija
vjerske i međuetničke tolerancije; raznih
akcija usmjerenih na prepoznavanje govora
mržnje ili ksenofobije u
medijima, udžbenicima i sl.
Sve ove akcije pokazuju da
je uticaj na znanja, vještine,
stavove i ponašanje koji se
ostvaruje kroz Škole ljudskih
prava značajno unaprijeđen
i poboljšan kod učesnika/ca
koji su postali članovi grupa
mladih.
Saradnja sa obrazovnim
ustanovama razvijena je u
cijeloj regiji i uključuje i omogućavanje
pristupa grupama mladih da sprovode
različite aktivnosti unutar formalnog
školskog konteksta. Od 2000. godine
preveli smo i objavili četiri knjige i
priručnik Norveškog helsinškog odbora
o metodologiji za formalno i neformalno
obrazovanje o ljudskim pravima, a
sprovedeni su i treninzi za nastavnike
građanskog obrazovanja.
Kao jedno od glavnih postignuća u
ovom području važno je istaći uspješno
sprovedene aktivnosti o uvođenju izbornog
predmeta “Međukulturalno razumijevanje
i ljudska prava” na nekoliko univerziteta u
Bosni i Hercegovini. Ova ideja se upravo
proširila i na pojedine Univerzitete u
drugim zemljama regiona.
Program Edukacija za ljudska prava i
aktivno građanstvo na Zapadnom Balkanu
u partnerstvu sprovode Helsinški odbor
za ljudska prava u Republici Srpskoj,
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji,
Helsinški komitet za ljudska prava u
Bosni i Hercegovini, Helsinški komitet
za ljudska prava u Makedoniji, Centar
za građansko obrazovanje u Crnoj Gori,
Community building Mitrovica na Kosovu
i Centar za mirovne studije u Hrvatskoj.
Program finansijski podržava prvenstevno
Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine
Norveške, a stručna podrška programskim
sadržajima je osigurana od strane
Norveškog helsinškog komiteta. Za dodatne
informacije, posjetite našu web stranicu:
www.humanrightschools.org. 
Mirovne novosti 21
Piše
Marko
Blažević
22 Mirovne novosti
Kardinal Puljić susreo se sa
predstavnicima Udruge oboljelih od
PTSP-a i invalida Domovinskog rata
Na proslavi stogodišnjice osnutka župe Uskopaljska Gračanica "Srce Marijino", nadbiskup
uzoriti kardinal Vinko Puljić održao je koncelebriranu misu zajedno sa svećnicima ove župe
don Tadijom i don Ilijom Ivoš.
Nakon završetka misnog slavlja, uzoriti kardinal je primio predsjednika Udruge oboljelih od
PTSP-a i invalida Domovinskog rata i njihovih obitelji Gornji Vakuf - Uskoplje Marka Blaževića
i člana udruge Vladu Pilića i zadržao se sa njima u otvorenom i srdačnom razgovoru u kojemu
su mu iznijeli osnovne podatke o radu Udruge.
Na kraju razgovora uzoritom kardinalu je ispred Udruge uručena zahvalnica na kojoj se
iskreno zahvalio i poželio svim članovima Udruge bolji život i pravedniji tretman vladajućih
struktura prema ovoj ugroženoj populaciji.
Također, dogovoreno je da u narednom periodu, kada nadbiskup uzoriti kardinal Vinko Puljić
pronađe slobodno vrijeme da ih primi, predsjednik Udruge sa manjom delegacijom posjeti
kardinala u njegovoj rezidenciji u Sarajevu. 
Uspješno realiziran „SHL final
event“
Na proslavi stogodišnjice osnutka župe
Uskopaljska Gračanica "Srce Marijino",
nadbiskup SHL BiH - „Schüler Helfen
Leben“, njemačka omladinska Fondacija
koja je u Bosni i Hercegovini prisutna
od 1993. godine i čiji je osnovni cilj da
pomogne mladima u BiH. SHL svoje
aktivnosti realizira kroz tri programa:
Omladinska politika, Omladinsko
obrazovanje i Omladinski angažman,
uspješno je realizirala „SHL final event“ koji
se održao u hotelu Bristol i Parlamentarnoj
skupštini BiH.
U sklopu „Eventa“ održan je trening za
srednjoškolce na temu „Pisanje projektnih
prijedloga“, Odabir najboljeg FOP projekta
2011. godine, te druženje mladih sa
predstavnicima vlasti i međunarodnih
institucija.
Sam „SHL final eventa“ je prvenstveno
imao za cilj pokazati široj bh javnosti
pozitivne primjere aktivizma mladih, te
promovirati dijalog i razvoj saradnje u
ovoj oblasti među svim bitnim akterima.
„Event“ je značajan i
zbog povezivanja mladih
koji rijetko imaju priliku
putovati i družiti se sa
vršnjacima iz drugih
gradova.
Na „Eventu“ je
učestvovalo 113
srednjoškolaca iz 50 bh.
gradova, koji su kroz
ovaj događaj predstavili
probleme sa kojima
se susreću u svojoj
lokalnoj zajednici, i na
osnovu kojih su kreirali
50 različitih aktivističkih
projekata mladih.
Također se održalo
i predstavljanje 9
najboljih omladinskih
projekata koje je SHL
Fondacija podržala
korz program (Fond za
omladinske projekte).
Devet projekata je predstavilo svoje
aktivnosti i rezultate kroz štandove koji
su bili izloženi u Parlamentarnoj skupštini
BiH, a srednjoškolci, predstavnici vlasti,
međunarodnih i nevladinih organizacija
su putem glasanja izabrati najkorisniji
i najkreativniji projekat te projekat sa
najboljom prezentacijom.
Za najbolji projekt izabran je „Silvertown
shine fest“ kojeg je realizirao Omladinski
savjet Srebrenice. „Silvertown shine
festival za cilj ima povezivanje mladih
osoba i omladinskih organizacija, razmjenu
iskustava između mladih umjetnika,
čime direktno pružaju pozitivnu podršku
vraćanja starog sjaja Srebrenici.“
Osim odabira najboljeg projekta učesnici
„Eventa“ su se informisali o novim
programima Fondacije SHL, te imali priliku
da razgovaraju o problemima mladih sa
predstavnicima 20-ak vladinih i nevladinih
institucija koji se bave ovom tematikom. 
Piše
Ermin Numić
SHL Sarajevo,
Program
koordinator OA
Mirovne novosti 23
Silvertown Shine 2011
Naš glas - Glas mladih ljudi
Piše
Silvertown
Shine tim
Silvertown Shine je muzički i omladinski festival sa višegodišnjom tradicijom koji se
organizuje u Srebrenici od 2003. godine, a pokrenut je na incijativu Partnerskog omladinskog
pokreta BiH, C.R.A.S.H. Zagreb, lokalne omladinske organizacije Savjet mladih Srebrenice, a
uz podršku Opštine Srebrenica.
Festival se realizuje tokom Međunarodnog dana mladih i zasigurno je jedno od najvećih
dešavanja ne samo u ovom dijelu BiH, nego i šire.
Od samog početka vizija i cilj mladih koji su se okupljali, bili i ostali dio Festivala su uvezivanje
mladih ljudi, rušenje predrasuda i stereotipa zasnovanih na različitosti, prikazivanje čovjeka
kao individue sa mnoštvom različitih identiteta, ljepote življenja... Srebrenica, kao sinonim
ubijanja, zločina i prethodnog rata, ima kreativne i fantastične mlade ljude sa kojima se treba
ponositi, a koji su nažalost zapali u zamku surove prošlosti i današnje politike. Iz tog razloga
ovaj Festival ima veliki značaj za lokalnu i regionalnu omladinu i okuplja sve veći broj onih
koji žele da rade i da ga razvijaju.
Realizacijom Silvertown Shine 2011 postignuti su značajni rezultati, od kojih ističemo:
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
24 Mirovne novosti
Festival pod UNESCO pokroviteljstvom!
Festival uvršten u UN-ov kalendar globalnog obilježavanja Međunarodnog dana
mladih
Proglašen za najbolji projekat podržan u sklopu FOP programa (SHL organizacija) u
2011 sa 80 % glasova mladih iz cijele BiH
Na završnoj godišnjoj konferenciji koju je realizovao CPCD predstavljen je za primjer
Ad hock projekata podržanih u 2011.
Preko 50 mladih uključenih u organizovanje I realizaciju festivala
Preko 2500 posjetilaca I učesnika svih festivalskih dešavanja, te mnogi drugi.
Festival je mladim posjetiocima u toku 3 dana realizacije ponudio veoma dinamičan,
interesantan i raznolik program: od realizacije muzičkih i grafiti radionica, radionica
namjenjenih za djevojke i njihovo aktivno učešće u društvu, političkog teatra, prijateljske
fudbalske utakmice, kampovanja, štandova, do panel diskusije o značaju i uticaju muzike
na razvoj individue i društva, te značaju omladinskog organizovanje i razvoja omladinske
politike posebno na lokalnom nivou.
Tokom koncertnog dijela festivala učestvovalo je 16 bendova, koji su bili selektovani po
kategorijama.
U takmičarskom dijelu predstavljena su 4 Silver-Demo benda koji su ušli u izbor najboljih
bendova predfestivalske aktivnosti Silver-Demo Festa. Silver-Demo Fest je trajao od marta
do avgusta, a na Festivalu je proglašen pobjednik takmičarskog dijela, HBŠ iz Trebinja.
Silver-Demo bendovi: Lavirint, Silver Stones, Testera, HBŠ
Neafirmisani bendovi: Bolesna Štenad, Billy ANDOL, Ravno do dna, Bušmani, Stari grad, i
Zadnji popis.
Velika imena festivala: Darko Rundek, Letu Štuke, Kanda Kodža i Nebojša, SMF, E Play, Dža
ili Bu.
Realizaciju festivala su podržale i pomogle lokalne organizacije: Odred izviđača „Omorika“,
Dijalog centar Srebrenica-Bratunac, Sara Srebrenica, Asocijacija studenata, Fondacija CURE,
te mnoge druge, kao i mnogobrojne medijske kuće.
I pored velikih problema, odnosno izazova sa kojima se organizacioni tim festivala susretao,
načinjeni su veliki i značajni rezultati ne samo za Srebrenicu i njenu mladež, nego i za širu
regiju i cijelu BiH. 
www.silvertownshine.ba
Mirovne novosti 25
It is not what you know, but
whom you know...
Piše
Džihana
Hajdarpašić
http://dzihanahajdarpasic.blogger.ba
Kad sam pohađala školu vjerovala sam, da ako učim dobit ću bolju ocjenu. Vjerovala sam da
radom zaslužiš uspjeh i nagradu.... S prvim poslovima došla je i realnost... Završiš školu, stalno
radiš na sebi, svom znanju, radnoj etici i slično... No, šta se dešava na radnim mjestima....
Svjedoci smo da u organizacijima u kojima radimo, promovišu se oni koji imaju nekoga iza
leđa, ili tzv. štelu u raznim oblicima... To je svugdje tako, a posebno su pogodne branše
koje ne proizvode ništa opipljivo (tipa administracija).... I to nije samo na Balkanu tako,
već posvuda.... *It is not what you know, but whom you know.... * Ne smetaju mi ljudi koji
napreduju tako... Ne mislim da nisu vrijedni, i ne propitujem njihove kvalifikacije... No, posao
je puno više siguran onima koji su zaštićeni od strane pretpostavljenih ili na neki drugi način,
raznim rodbinskim linijama, muževima strancima itd.... Već početkom godine najavljuju nam
dalja rezanja i otkaze krajem godine... Možda tu obavijest ne treba slati svima u frimi, tj.
onima koji imaju nekoga iza leđa... Oni će svakako zatvoriti vrata organizacije i ispratiti ostale,
nikada neće biti tehnološki višak, i ne moraju brigati da li će primiti platu sljedeće godine...
Kod nas na poslu tačno se zna ko s kim kahveniše na pauzi, i ko kome drži leđa, ko su ženice
stranaca i slično... Sve je to jedna proračunata dobro uhodana igra.... A promjena posla nije
rješenje, jer sve je to isto i na drugim mjestima.....
*Kurs podmazivanja*
Kaže mi kolegica, u dobroj namjeri naravno, radi što najbolje možeš i učini svoj posao
vidljivim... U smislu bori se kvalitetom i radom za svoj posao u ovo nesigurno doba.... Kakve
fajde ima, kada to ne odlučuje o tvom ostanku u firimi, a o promovisanju i da ne govorim....
Treba se uvijek truditi raditi što najbolje možeš, i to se podrazumjeva.... No, smatram, da
se treba više potruditi oko veza i vezica, kako bi opstao u današnjem poslovnom svijetu...
Pametni su oni koji “ciljano” vode šefiće na večerice i imaju kućne relacije sa njima ... Skontali
davno da rad i kvalifikacije nisu dovoljni, nego se treba dodvoriti i sve dobro podmazati... Ima
i onih koji već godinama rade minimalno i traljavo u mojoj organizaciji, dok su mnogi vrijedniji
odlazili, dobijali otkaze i razne ukore, jer se, pobogu, nekom ne dopadaju... Neradnici imaju
druge tehnike opsanka, koje očito ferceraju i godina za godinom ne gube svoj posao...
Rado bih naučila od poltronskih katergorija kako se to radi... Ako nude kakav kurs rado ću
pohađati i platiti za znanje... Kažu da se poltroni rađaju, a ja ih molim da podijele “tips” sa
nama, koji se nismo rodili s tim vještinama... U poltronstvo naravno ne podrazumijevam
ljubaznost prema rangiranima, već šetanje šefovih cukica za vrijeme pauze, ciljani izlasci
na večerice, činjenje privatnih usluga, kako bi se šefić zadužio urgirati za posao, ili čak
promaknuće....
*Stručnost*
26 Mirovne novosti
Dobro se skoro našalio moj prijatelj, koji je veliki stručnjak na svom polju... Kaže, pa nije
valjda sve ta štela?... Pa, mora neko i da odradi posao... Inače bi sve stalo....
Od tih desetak primljenih u nekom ministarstvu preko štele, valjda zaluta bar jedan da šta i
odradi za te ostale, kaže on... Hahahaha... To mora biti tako pošto za neke stvari srećom treba
znanje, vještina i stručnost... No, činjenica je da su kvalifikacije i stručnost najviše potrebni,
nama koji nemamo nikog iza leđa, osim samih sebe... Ja se tješim da nas Bog direktno štiti,
jer odista nema ko drugi... Stoga udri brigu na veselje, i poradi na podmazivanju, a ne na
obrazovanju.... U suprotnom, svakako ti neće pomoći silno znanje, stručnost, država, ili ti
nespoosobna rodbina, koja je i sama u svojim belajima... A hljeb zaradit moraš, osim ako ne
planiraš da kradeš, što i nije više suluda ideja.... 

Alarm za buđenje. Ustajanje. Doručak. Tuširanje. Spremanje. Dogovor za kafu - u 12.30. O,
ne, malo sam se predugo tuširala. Stići ću. Spremam se. Supersoničnost. Stići ću. 11:55.
Odlično, taman ću stići. Nee, opet sam se umrljala maskarom. Ispočetka. Nee, plava
majica nije čista. Okej, može nešto drugo. 12:15. Stići ću. Samo da se obujem. Fak,da
izmerim pritisak baki. 12:25. Stići ću, samo još da... 12:40. “Uh, oh, ih, uh, izvinite devojke,
opet kasnim.“
Svaki dan ista priča. Kao što ste već shvatili, moja mana - kašnjenje. Imam ih još milion, ali,
ova... e, ona se vidi svaki dan. Koliko toga čovek može negativnog da dobije zahvaljujući
nečemu što mu se ne čini tako velikim, ja sam čisti primer. Ne poričem, grozna sam.Ne
računaju na mene na vreme. Kažu mi da je dogovor ranije ne bih li stigla. Nerviraju se.
Gube vreme. Čekaju. Srednje ime: 'Kasnim'.
Trčim na dogovor spremna na jezikovu supu. I, ne pokušavajući da opravdam sebe,
zamislim se: Koliko još tih, 'lažno sitnih' mana imam? Koliko ih svi mi imamo? Koliko ljudi
možemo izgubiti zbog nečega što nam se ne čini tako krupno?
Moja mama mrzi kad 'lomim prste'. Sestra mrzi što napravim 500 pokreta u minuti. Drug
mrzi kad grizem nokte. Drugarica kad sam spora. I tako dalje i tako dalje... Uh, koliko stvari
za ispraviti. Mora da me moji ljudi zaista puno vole kada sve to trpe. Da li su moje dobre
osobine dovoljne da zamaskiraju to da sam čovek koji se treba menjati? Kako bi bilo lepo
kada bi se mozak mogao zavrnuti ili odvrnuti šarafcigerom i namestiti baš onako kako
treba.
Često pomislim da nisam dovoljno dobra za ovo društvo, za ovaj grad, za ovaj svet. Ja
toliko toga trebam da popravim, a znam nekoliko gotovo savršenih ljudi. Kako to postati
i da li je to uopšte potrebno, mnogi će se od vas zapitati. Na prvo pitanje je teško
odgovoriti, s tim da svako ima drugačije mane. Lično smatram da nekad nije dovoljna
želja za promenom i trud, nego da je, nekima od nas, potreban šamar za buđenje. Sklona
sam da kažem da sam spremna da nosim sve posledice svojih postupaka, ali, dosta puta
sam se našla u situaciji gde žalim za nečim jer znam da je moglo biti drugačije da sam
krenula, samo par minuta ranije. Da bih umanjila štetu mog kašnjenja, mojim drugaricama
najčešće kažem: 'Idite bez mene', a posle se pitam koliko sam prelepih stvari mogla čuti,
koliko toga naučiti, koliko puta sam se mogla slatko nasmejati u tih 15 minuta koje sam ja
Piše
Tamara
Karanović
Mirovne novosti 27
provela u žurbi. Neispravne stvari se trebaju popravljati, pa tako i ljudske osobine koje nose
isti pridev. Stoga, na drugo ću pitanje odgovoriti potvrdno i reći da se trebamo menjati. I
zbog drugih, ali i zbog sebe. Zato ću ja sada navući prvu majicu na sebe i izleteti iz kuće po
namirnice, jer, ne samo da će ručak biti mnogo kasnije ako to sad ne uradim što je loše za
moje ukućane, nego ću i ja biti gladna, 15 minuta duže. A putem do prodavnice, nadaću se
da će ti moji ljudi kojima ja poručim: 'Ovo sam ja, uzmi li ostavi.' Reći: 'Uzimam' i oprostiti
mi moja nedela. Jer, priznajem da grešim i za to sam spremna da klečim na kukuruzu, a
kažu da 'Ko prizna, pola mu se prašta.' Ne uvek, ali, nadaću se. U međuvremenu ću se
popravljati. Jer, moji ljudi neće imati srca da mi lupe taj šamar svaki put kad je potrebno, a
ja ću se valjda nekad promeniti i prestati da gubim sreću zbog pet minuta spavanja duže.

28 Mirovne novosti
Kosmička ravnoteža postoji, naravno, od kad je
sveta i veka. Svemu postoji suprotno. Svetlotama, muškarac-žena, noć-dan, jing-jang, dobrozlo.
Dobro i zlo postoje od kad i sam čovek. Mislim,
i Biblija to tvrdi. Eva je bila potpuno suprotna
Adamu. Bila je naivna, lakoverna, čak i zla. Na
kraju krajeva, đavo je suprotan Bogu.
Bez obzira na to što dugo postoji, zla je ranije
bilo manje. Možda nije bilo manje, nego je bilo
sakrivenije. Ljudi su svoju zlobu sakrivali, a svoje
nečasne misli se trudili da odagnaju.
S vremenom, stvari su se menjale. Ne kažem
da dobrih ljudi u današnje vreme nema, ali
sada je drugačije: ljudi se čak ni ne trude da
svoju pokvarenost i loše osobine sakriju od
očiju drugih, a ni da budu bolji, i kao ljudi i kao
prijatelji, ljubavnici, partneri.
Na svu sreću, ima i dobrih ljudi koji ti ravnotežu
iznova prave i oblikuju. Kontrolišu zlo svojim
dobrom i čine ga manjim i manje upadljivim.
Kažu da postoje raj i pakao. Neki od nas veruju u to, a neki ne. Ali, većina nas želi da veruje
u to da nas posle smrti čeka nešto. Bilo šta. Naravno, svi mi želimo u raj i nadamo se da
ćemo tamo zaista i otići. Ja se ponekad zapitam: Da, svi mi želimo u raj, ali, čim smo mi to
zapravo zaslužili? Ako se ulaznica za raj kupuje dobrim delima, da li je naša rezervisana?
Ako i jeste, kako? Čime? Zbog čega? U nekim momentima u svom životu mi se zapitamo
koja su to naša dobra dela i šta smo mi to zapravo uradila, a da nije bilo u našu korist, da
nije bilo promišljeno, lukavo. Često se pitam takve stvari, pa se trudim da možda malim
stvarima pomognem drugima i budem bolji čovek, a samim tim pomažem i sebi jer se čovek
ne oseća dobro samo pri kupovini ili dobijanju materijalnih stvari, već i kada učini nešto što
će ga grejati kad bude star i slab, nešto što ga duhovno ispunjava.
Veličanje i podsticaj nekih zaboravljenih stvari pomažu u tome. Žene znaju koliko se dobro
osećaju kada im neko otvori vrata, u ovim današnjim vremenima, u kojima je kavaljerstvo
davno zaboravljena stvar.
Smatram da tako treba sa svim. Koliko nam god nekad bilo mrsko da ustanemo starici u
autobusu, treba ustati i pristojno ponuditi sedište; kad želimo dragoj osobi izreći neku
opasku, treba pregristi jezik. Treba sačekati komšiju sa malim detetom i rukama punim kesa
sa otvorenim vratima lifta. Takve stvari nas ništa ne koštaju i u principu, ništa ne znače,
ali ko zna koliko su to sedište, opaska ili vrata mogli da znače nekome i kako je taj mali,
beznačajni čin, trajanja par sekundi, možda nekome presudio ili pomogao puno stvari u
životu. Jer, “da vetra nema, pauci bi nebo prekrilili”.
Kvekerski mirovni rad u post-jugoslovenskim
zemljama: 1991-2009 i danas
Kada je rat izbio 1991. godine, mnogi su
Kvekeri, kao i ostali, reagirali u šoku i i
zbunjeni naizgled iznenadnim klizanjem u
ekstremizam i nasilje. Pitali smo se što smo
praktično mogli učiniti u potpori izoliranim
lokalnih glasovima koji su pozivali na razum i
suzdržanost, a čija je izolacija ubrzano rasla.
Počeci rada. Što smo mogli učiniti
tamo i tada je stupiti u kontakt sa tim
glasovima - u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji
– nudeći mogućnost jednostavne ljudske
solidarnosti i znake finansijske podrške
kako bi održali prijateljski kontakti sa
različitim područjima. Telefonske linije su
bile presječene – sjetite se da je to bilo tek
na počecima elektronskog doba i gotovo
nitko nije znao ništa o tome, pa je u to
vrijeme pomoć u susretima na neutralnom
terenu u Mađarskoj ili pomoć u nabavljanju
primitivnih kompjutera i modema, bila
glavni prioritet.
Tačke rasta. Od tada su kontakti i obaveze
rasli kako smo tražili različite načine na koje
možemo biti od pomoći - uvijek vođeni
savjetima i iskustvima lokalnih osoba koje
su već činile ono što je bilo potrebno i
najkorisnije u svojim odgovorima i u oporbi
duhu nasilja. Ako bi nas pitali, mi bismo
govorili o perspektivama i iskustvima
izvana koja bi mogla biti korisna. Tokom
daljih godina druženja naši prijatelji su
nam govorili da je to bila razlika koja je
donijela prevagu – bilo je toliko drugih
stranaca tokom tih godina, a i kasnije, koji
su, kao ovisnici govorili o nekim sigurnim
rješenjima i o tome šta je bilo pogrešno
urađeno i šta svakako treba raditi.
Mnogi individualni Kvekeri, djelujući
na vlastitu inicijativu, pridružili su
se volonterskim konvojima za slanje
materijalne pomoći raseljenim osobama.
Drugi su posjećivali mirovne centre koji su
osnivani u Beogradu i Zagrebu i Osijeku kako bi ostvarili lični kontakt i saznali što
bi moglo pomoći ljudima u središtu svih
ovih dešavanja. Tokom prve tri godine dvije
do tri osobe iz Quaker Peace and Service
(danas se Quaker Peace and Social Witness)
su posjećivale i produbljivale kontakte
kako bi saznale više o stvarnoj situaciji na
terenu. Slijedili su mali grantovi za različite
lokalne mirovne inicijative - kao što su
Žene u crnom u Beogradu, ili pakrački
volonterski projekat u istočnoj Hrvatskoj pionirske saradničke akcije na rekonstrukciji
gdje su obje strane sarađivale duž linije
ragraničenja. Slali smo grupe volonter/ki.
Zatim smo slali jednogodišnje volontere/ke
koji su radili u lokalnim inicijativama gdje su
učili, doprinosili, te se vraćali sa naučenim
i koristili to u svojim životima i u stalnoj
izgradnji mira.
Aktivnosti po zemljama. Tokom vremena
kako se katastrofalni rat u Bosni bližilo kraju,
krajem 1995. godine smo pomogli novu
aktivnost na osnovu modela iz Pakraca, i
to u Gornjem Vakufu, sa više materijalne
pomoći i jednogodišnjim volonterima/
kama, sve do 1998. godine. Do tada su se
otvorile nove mogućnosti za rad, i slali smo
iskusnije predstavnike/ce na duži period
kako bi imali trajnije prisustvo, i kako bi
pružili obuku u novim vještinama za lokalne
volonterske mirovne i ljudsko-pravaške
inicijative. Sjedište je bilo u Sarajevu
od 1998. godine, baza koja je trebala
pokrivati cijelu regiju, iako se to pokazalo
logistički nemogućim. Tako je nekoliko
narednih godina glavni fokus bio na cijeloj
Bosni i Hercegovini, uključujući u to doba
jedinstven rad na prekograničnoj saradnji.
Onda je izbio rat na Kosovu - 1999. godine.
Budući da su mnogi drugi već bili angažirani
tamo, naš doprinos je bio angažman
volontera u saradničkom projektu u okviru
Balkanskog mirovnog tima na Kosovu.
Konačna zrela faza. Tada smo se, 2001.
godine (istodobno s invazijom na Afganistan
u znak odmazde za 9/11), nakon što je
prošlo već punih 10 godina angažmana,
iznova konsultirali sa našim lokalnim
partnerima u cijeloj regiji. Jasan zahtjev je
bio da bi trebalo početi raditi u cijeloj regiji
u cilju podrške radu na 'istini i pomirenju'
na svim nivoima društva. Pojedinačni
nacionalni napori bili su osuđeni na
propast, kao što se uostalom na kraju i
pokazalo kroz različite političke prevare.
Piše
Alan Pleydell
Alan Pleydell je od
1991. to 2009. bio
koordinator kvekerskih
mirovnih napora u
post-jugoslovenskim
zemljama, a zadnjih
godina je konsultant na
lokalnim i regionalnim
aktivnostima na
izgradnji mira
inspirisanim
kvekerskim
vrijednostima
Objavljeno u
prvom broju
Mirovnih novosti,
no želimo iskazati
poštovanje jednoj
od najznačajnijih
mirovnih inicijativa u
regionu.
Mirovne novosti 29
Ipak, trebali smo biti prisutni u svakoj zemlji
zahvaćenoj ratnim sukobima, kako bi naš rad
imao integritet, autentičnost i ukorijenjenost
u zajednici, a ne da propadne kao i mnogi
drugi kao rezultat sveprisutne arogancije i
nadmoćnog pristupa i odnosa, po primjeru
regionalnih i nacionalnih politika. Takve
nadređene postavke su uvijek rezultirale
praznim stavovima ili nečim gorim. Stoga
smo razvili model koji je trajao sve do našeg
konačnog službenog povlačenja početkom
2009. godine. Umjesto međunarodnog
osoblja prešli smo na angažman ostvarenih
aktivista/kinja iz regije, kao naših
predstavnika/ca, i radili smo iz tri baze Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, sa
predstavnicima/ama koji/e su poticali/e rad
u podjeljenim zajednicama u svojim politički
i društveno fragmentiranim zemljama, ali
u isto vrijeme sarađujući i organizirajući
prekogranične aktivnosti u cijeloj regiji.
30 Mirovne novosti
Nevjerojatno pionirski rad - spor, oprezan,
izazovan i vrlo zahtjevan na početku, zatim
rastuće uspješan - dešava se tokom godina
obnove kontakata i izgradnje povjerenja.
Naše lokalno osoblje okupilo vrlo različite
grupe ljudi – “patriote” i “mirovnjake”
(prirodne političke neprijatelje), one za koje
je bilo nezamislivo da se nađu zajedno u
istoj prostoriji, još manje da govore jedni
s drugima, ili ne-daj-Bože, rade zajedno
na zajedničkim ciljevima, u lokalnim
zajednicama ili prekograničnim projektima.
Ipak, sve ove stvari su se na kraju dogodile.
Od aprila/travnja 2007. godine, naši
predstavnici/e, koji su uz našu pomoć postali
direktori/ce u vlastitim lokalnim mirovnim
organizacijama, nastavljaju da redovito
osmišljavaju i pokreću velike međunarodne
regionalne događaje razmjene iskustava, sa
zajedničkim ciljem obnavljanja ljudskosti i
pomirenja. Ljudi koji su uključeni u aktivnosti
su bili u rasponu od bivših vojnika sa svih
zaraćenih strana, do novih mladih mirovnih
aktivista/kinja koji su bili djeca kada je
rat izbio, pa sve do kako tvrdokornih (ako
smijem tako reći) feminističkih mirovnih
aktivistkinja iz Beograda. Ovi ljudi su se
dali u potpunosti i ugrozili svoje živote, čak
su bili i zlostavljani/e i omalovažavani/e,
ali su jasno demonstrirajući protiv nasilja
svojih vlada na javnim trgovima, od samih
početaka neprijateljstava pa sve do njihovog
kraja, pa i dalje. Oni/e su još uvijek prijeko
potreban trn u oku, jer smo još daleko
od društveno progresivne vlade u Srbiji.
Osjećam kao veliku podršku toliko različitim
grupama ljudi, njihovim osobnim i grupnim
naporima i aktivnostima koje se nastavljaju i
nastaviće se i u budućnosti.
Sada i u budućnosti. Oni koji su bili
naši kvekerski uposlenici/e i saradnici/e
danas rade samostalno na isprepletenim
aktivnostima izgradnje mira i rada
u zajednici, bilo kao konsultanti/ce i
saradnici/e, ili kroz druge organizacije. Oni
sigurno sebe smatraju našim nasljednicima/
ama i duhovnim saveznicima/ama u svojoj
posvećenosti izgradnji mira i ljudskoj
jednostavnosti. Što oni imaju zajedničko
kroz sve njihove brojne različitosti je želja
da se i dalje aktivno povezuju sa kvekerskim
naslijeđem, i da ostanu u vezi i diobi
zajedničke svrhe životnog rada sa Kvekerima,
koji žele ostati u kontaktima sa njima, i da
nastave raditi na dugoročnoj izgradnji mira u
svom dijelu svijeta. 
Akcija čišćenja BiH - poziv
udruženjima
Zadovoljstvo nam je pozvati Vas da uzmete učešće u akciji čišćenja Bosne i Hercegovine –
najvećoj akciji u historiji BiH posvećenoj čišćenju ilegalnih deponija smeća u jednom danu.
Akciju čišćenja Let's Do It Estonia 2008 uspješno su realizovali Estonci sa učešćem 50.000
volontera, a 2010. Slovenci sa notiranim učešćem 270.000 volontera. Na osnovu iskustava iz
Estonije i Slovenije, ovu aktivnost uspješno je provelo još 17 zemalja u svijetu.
Ove godine se provodi globalna akcija čišćenja cijele planete od ilegalnih deponija smeća
(www.letsdoitworld.org). S ciljem davanja podrške globalnoj inicijativi čišćenja planete,
Udruženje građana „Ruke“ odlučilo je organizovati akciju na nivou Bosne i Hercegovine. Više
od 13.000 mladih već su dali značajnu podršku akciji kao i državni TV servisi, pisani mediji i
ugledne osobe iz javnog i poslovnog života. Ciljevi akcije su ambiciozni ali ostvarivi:
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
ƒƒ
•Skupiti najmanje 100.000 volontera koji će učestvovati u akciji
•Stvoriti prvi državni registar svih ilegalnih deponija smeća
•Ukloniti iz prirodnog okruženja najmanje 20.000 tona smeća
•Podići svijest i edukovati javnost o zaštiti životne sredine i okoliša
Da bi akcija u BiH uspjela, ključna karika su aktivna udruženja organizovana na opštinskom
nivou. Upravo zbog toga Vaše udruženje vidimo kao partnera akcije, tj. kao sponu koja će
povezati tkivo cjelokupnog projekta. Ohrabrujemo Vas da budete dio historije - dio rješenja.
Sa svakom očišćenom ulicom, parkom i gradom, poslaćemo poruku da je čistoća, zdravlje i
dobrobit svih ljudi u BiH, kao i u čitavom svijetu, u našim vlastitim rukama.
Molimo Vas da zvanično izrazite interes za učešćem u akciji prijavom na dole navedeni
email:
Kontakt osoba: Elvira Korman
Email: [email protected]
Mob: 062/452-399
Facebook grupa: www.facebook.com/groups/letsdoitbosnia/
Udruženje građana „Ruke“
Engin Obučić, Uprava udruženja
Mirovne novosti 31
[email protected]
www.mreza-mira.net
www.facebook.com/mzim.bih
Ovaj dokument je pripremljen uz pomoć Agencije za međunarodni razvoj
Sjedinjenih Američkih Država (USAID).
Stavovi autora izraženi u ovoj publikaciji ne moraju odražavati stavove USAID-a
ili Vlade SAD-a.
Download

Mirovne novosti 12