MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ŠEHER
BANJA LUKA
ŠEHER BANJA LUKA -
Broj 26 -
JUL - AUGUST - 2013. - MOTALA - GODINA V
Uvodnik
Riječ urednika
Tolerancija, razumijevanje, dijalog...
Poštovani čitaoci,
Nadam se da ste se uspjeli odmoriti tokom proteklog ljeta, na moru ili na banjalučkim ljepoticama Vrbasu, Vrbanji i Suturliji. Nekoliko članova našeg Saveza Banjalučana uz odmor je imalo i dosta obaveza. Bili smo angažovani u pripremi i
realizaciji tradicionalnog «Vezenog mosta» pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da nam i ovogodišnja manifestacija uljepša ljeto i boravak u zavičaju. Jubilarni, već deseti, “Vezeni most” je bio nešto drugačiji nego prošlih godina. Naime, trajao je vremenski kraće, ali sadržajem nije zaostajao za prethodnima. Možemo biti ponosni na ostvarene
rezultate, jer treba imati u vidu da je manifestacija održana u mjesecu Ramazanu i da su mnogi učesnici i organizatori
postili, a bilo je veoma toplo i sparno.
Ovogodišnji «Vezeni most» protekao je u svečanoj atmosferi sa bogatim kulturnim i sportskim aktivnostima, održana je i
zapažena tribina predstavnika lokalnih vlasti i građana Banjaluke, većinom izbjeglih i raseljenih širom svijeta. Raduje veliko učešće omladine i djece u sportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, izložbu svjetski poznatog
likovnog umjetnika Kemala Širbegovića, prekrasan nastup dječje grupe “Roda”, svečano otvaranje u kojem su prisutne,
svojim odličnim interpretacijama, oduševile Dunja Simić i Marija Šestić, te završnu večer u restoranu “Slap”. O tim i
drugim događanjima puno više ćete pročitati u tekstovima naših saradnika.
Treba pohvaliti i našeg sugrađanina, Atifa Turčinhodžića, koji je ponovo uspio organizovati simbolično bacanje ruža sa
gornjošeherskog mosta u vode Vrbasa, a u pomen na nevino stradale banjalučke civilne žrtve tokom protekog rata. U svakom slučaju, uprkos velikim vrućinama, moglo se na banjalučkim ulicama vidjeti mnogo poznatih dragih lica, pristiglih
iz skoro svih krajeva svijeta. Obale Vrbasa su bile pune kupača koji su tražili spas u ledenoj vodi, a restorani i kafići su
bili podobro ispunjeni. Raduje i to, da se poslije 20 godina od rušenja najljepše banjalučke džamije Ferhadije, klanjao bajram namaz upravo u samoj Ferhadiji, iako je ona još uvijek u izgradnji. Muftija banjalučki, Edhem ef. Čamdžić, čestitajući Ramazanski bajram, poručio je svim ljudima dobre volje, da su tolerancija, razumijevanje i dijalog osnov suživota
na našim prostorima. Otvaranje banjalučke ljepotice je planirano za iduću godinu, pa eto dobre prilike da se opet sretnemo
u našem gradu.
Od 1. do 15. oktobra je popis stanovništva u našoj domovini. Veoma važan za sve nas. Apelujemo na sve naše građane, koji
privremeno borave i rade u inostranstvu, da se po mogućnosti odazovu popisu i budu na licu mjesta. Dovoljno je da barem
jedan član porodice bude prisutan i sa identifikacijskim dokumentom svojih ukućana - lična karta za odrasle i rodni list
za djecu - popiše cijelu familiju i tako spriječi ovjeravanje etničkog čišćenja.
I na kraju, da vas sve pozovem na 19. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 21. septembra u Nyköpingu!
Dobro nam došli!
Mirsad Filipović
OSNOVAN/GRUNDAT 2009.
Izdavač/Utgivare
SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ
RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ISSN 2000-5180
Glavni i odgovorni urednik/
Chefredaktör och ansvarig utgivare
Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom
Adresa redakcije/Redaktionens adress
Zlatko Avdagić
Šeher Banjaluka,
Luxorgatan 12, 591 39 Motala
Telefon: +46(0) 739 872 284
Internet: www.blsavez.se
E-post: [email protected]
Redakcija/Redaktion
Goran Mulahusić
Enisa Bajrić
Fatima Mahmutović
Esmina Malkić
Haris Grabovac
Nedžad Talović
Mirsad Filipović
Urednik/Redaktor
Goran Mulahusić
Grafička obrada/Grafisk arbete
Art-studio EMMA
Lektor/Korrekturläsare
Ismet Bekrić
Dopisnici/Korrespondenter
Ismet Bekrić (Slovenija)
Slavko Podgorelec (BiH)
Mišo Vidović (BiH)
Kemal Coco (BiH)
Radmila Karlaš (BiH)
Aida Bašić (Švedska)
Rešad Salihović (BiH)
List izlazi dvomjesečno
Godišnja pretplata:
6 brojeva 150 SEK plus poštarina
Pretplata i reklame
+46(0) 73 98 72 284
E-post: [email protected]
Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju
Štampa/Tryck
NIGD “DNN” Banja Luka
Naslovna strana
Kemal Širbegović, Okamenjeni zajednički pretci I, 1994.
EHER
2 Š
BANJA LUKA
Sadržaj
Vezeni most: Poetska ozračja dobrote...........................................4
Aco Ravlić, Još jedno prezime: Banjalučanin.............................10
Bilježimo: Svi učesnici - pobjednici....................................................12
Pitanja čekaju odgovore i - rješenja..............................................13
Kolumna: Čardak ni na nebu ni na zemlji.....................................14
Feljton: Poruke netolerancije i mržnje..........................................16
Aktuelno: Pendrokologija banjalučke policije............................18
“Vezeni most” 2013............................................................ ...........20
Kemal Širbegović: Jedino voljeti, samo voljeti........................22
Banja Luka kroz prostor i vrijeme: Željezničke stanice...........24
Admir Lukačević: Gradio sam svoje snove.................................26
Sjećanje: Vrijeme sevdaha............................................................28
Umjetnik iz iste klupe.....................................................................30
Ljeto u Geteborgu: Godišnji odmor uz mnogo zabave.............32
Gdje je najbolje biti majka..............................................................33
Reportaža: Donji Vakuf-Landskrona.............................................35
Enisa Bajrić: Put u nepoznato.......................................................37
Križaljka:..............................................................................38
str.22
str.4
Poetsko ozračje dobrote
J o š j e d n o p re z i m e :
Banjaluč anin
st r. 40
Ad m i r L u k a č e v i ć , u s p j e š n i b i z n i s m e n :
GRADIO SAM SVOJE SNOVE
s t r: 6
Ke m a l Š i r b e g o v i ć
“Jedino voljeti i samo voljeti”
ŠEHER 3
BANJA LUKA
Poetsko ozračj
EHER
4 Š
BANJA LUKA
je dobrote
Vezeni most
Foto: Alija Beganović
Tekst: Ismet BEKRIĆ
STIHOVI U AVLIJI
PJESNIKINJE
NASIHE
KAPIDŽIĆ
HADŽIĆ –
»PONOSNI SMO
DA »VEZENI
MOST« SIMBOLIZUJE
SPAJANJE MEĐU
LJUDIMA, MEĐU
GRADOVIMA I
MEĐU
DRŽAVAMA«
- POETSKO-MUZIČKI HOMMAGE
SAFIKADI
- SA PISCIMA I
KNJIGAMA
– NAGRADA
»NASIHA
KAPIDŽIĆ
HADŽIĆ
– VEZENI MOST«
MUHIDINU
ŠARIĆU
ŠEHER 5
BANJA LUKA
Vezeni most jeste Banjaluka: Dogradonačelnica Jasna Brkić
Susreti Banjalučana i prijatelja Banjaluke, nazvani »Vezeni most«, po stihovima Nasihe Kapidžić Hadžić, postaju
simbol multikulturalnosti, tolerancije, zajedničkog života i uvažavanja pojedinačnih i zajedničkih interesa, te očuvanja
tradicije i istorijsko-kulturne baštine
grada Banjaluke. U tom ozračju bilo je i
ovogodišnje druženje, već deseto,
održano u Banjaluci od 2. do 7. jula, sa
bogatim kulturnim i rekreativno-sportskim programom, te tribinama
posvećenim društveno-političkom i
privrednom životu.
Poetske riječi, kazivane u okviru književnih programa i pozdrava, te u ruhu
nota, još jednom su bile najljepši stubovi
mosta, i mostova, koji nas vezuju s rodnim gradom, a i međusobno, bilo da smo
pokraj Vrbasa, sjevernih fjordova i jezera
ili obala svjetskih mora i oceana.
MOSTOM, TKANIM
OD PJESNIČKIH RIJEČI:
»Vezeni most« je i ove godine započeo stihovima Nasihe Kapidžić
Hadžić, na spomen-ploči njene rodne
kuće u Stupnici, kraj Vrbasa:
»Kada nam dođeš u grad od lišća,
da budeš najdraži gost,
preći ćeš i ti korakom lakim
vezeni vitki most.«
Predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović
Decenija pjesničkih veza:
Pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić
Uz banjalučke stihotvorce, Enisu Osmančević Ćurić, Nikolu Vukelića i Ismeta Bekrića, bili su tu i pjesnici Enes
Kišević i Šimo Ešić, koji su, osim svojih
stihova, govorili i o svojim susretima sa
pjesnikinjom Nasihom Kapidžić Hadžić,
koja je svoje poetsko sjeme posijala baš u
toj avliji i bašti, u bosanskoj kući koja
gleda na sve četiri strane, i uz vodu, i niz
vodu.
»Mostom, tkanim od pjesničkih riječi,
dolaze nam dragi gosti, mostom čiji se
jedan krak naslanja na obalu Vrbasa, a
drugi na obale Dunava, Save, Miljacke,
Bosne, pa čak i ostataka Panonskog
mora«, rekla je pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, ističući da ideja pjesničkog
druženja danas ima i svoj jubilej, punu
deceniju pjesničkog veza. A u taj vez željela je da stihove svoga prvjenca utka još
jedna pjesnikinja iz Male čaršije, Azra
Dedić, koja je, kao i velik broj njenih
sugrađana i sugrađanki, morala otići iz
rodnog grada, ali koja je svoje aleje i
sedre, kao i Hadžihivzinu, o kojoj je
napisala i pjesmu, sačuvala i na stranicama knjige »Odsanjani grad«.
I Nasiha Kapidžić Hadžić sanjala je
svoj grad, kao vječitu inspiraciju, o čemu
je govorila i njena sestra Beba Kapidžić,
likovna umjetnica i pedagoginja, koje
brine i o spomen-sobi pjesnikinje sa Vrbasa. A ta soba sada je, kako je naglasio i
pjesnik Niko Vukolić, postala neko zajedničko poetsko ishodište. »Kada govorim
pjesmu o svojoj sobi, negdje u dubini
stiha osjećam boje i značenja i ovog univerzalnog prostora ljepote.«
SIMBOLIKA »VEZENOG MOSTA«:
Stihovi iz avlije jedne bosanske kuće,
u kojoj je rođena pjesnikinja i u kojoj se
neprekidno rađa poezija, preselili su se to
veče, 2. jula 2013. godine, preko grafika
Kemala Širbegovića, na izložbi u salonu
Kulturnog centra Banski dvor, u veliku
salu ovog zdanja kojega se sjećamo kao
Doma kulture u kojem smo učili prve
plesne korake i doživljavali prve ljubavi.
Poslije evropske himne »Oda radosti«,
skupu se prvi obratio Mirsad Filipović,
predsjednik Saveza Banjalučana Švedske
i govorio o sve neposrednijim vezama
grada i velikog broja njegovih stanovnika
koji žive u drugim zemljama, skoro na
svim kontinentima svijeta. Prognanički
putovi upravo su najviše Banjalučana,
skoro njih 15 hiljada, odveli u Švedsku,
te skoro još sedam hiljada u druge zemlje
Skandinavije, pa je i razumljivo da je naš
grad živo prisutan i ovdje, i da smo, i
dušom, i fizički – kad god možemo, i
tamo, zapravo ovdje, na obalama svoje rijeke, nastojeći i da pružimo konkretnu
pomoć i podršku – sažetak je Filipovićevih riječi o potrebi stalnih, još čvršćih
veza između grada i njegovih žitelja, i u
samom gradu, i u drugim sredinama. Radosne su bile i pozdravne riječi Jasne
Brkić, dogradonačelnice Banjaluke, koja
je između ostalog kazala:
»Vezeni most i svi događaji koji ga
krase godinama unazad jesu Banjaluka.
Vezeni most nosi puno simbolike. Ponosni
smo da simbolizuje spajanje među
ljudima, među gradovima i među
državama. I svi mi, ma gdje god da
živimo, nosimo u srcu dio Banjaluke i želimo biti čvrsto povezani sa svojim
gradom. Ova manifestacija nam to
pruža.«
Gost iz Zagreba: Pjesnik i glumac, Enes Kišević
Naš dragi prijatelj iz Tuzle: Pjesnik i izdavač, Šime Ešić
Ponovo oduševila publiku:
Operska umjetnica,
Dunja Simić
Sevdalinkom osvojila srca prisutnih: Marija Šestić
Legenda o Safikadi nepresušna inspiracija Banjalučana
U poetskom dijelu svečanog otvaranja
desetih »Vezenih mostova« sudjelovali su
pjesnici Enes Kišević, Šimo Ešić, Enisa
Osmančević Ćurić i Ismet Bekrić, a muzički dio programa bio je u znaku interpretacija operske umjetnice Dunje Simić
i izvrsne pjevačice Marije Šestić, koja je
uz pratnju tamburaškog orkestra KUD-a
»Pelagić« pjevala sevdalinke. Dugi,
gromki aplauzi brojne publike bili su najbolji dokaz o nivou ove muzičke večeri,
koja je svoj vrhunac imala u prezentaciji
video-fragmenata sa premijere opere
»Safikada«, koju je na libreto Slavka
Podgorelca komponovao profesor
Muharem Insanić.
»Nažalost, zbog nedostatka sredstava
nismo bili u mogućnosti da uživo
izvedemo našu banjalučku operu
»Safikada«, kako smo željeli, pa smo se
odlučili da publici bar fragmentarno
prezentiramo najljepše scene«, rekao je
Insanić. »Želimo, i nadamo se, da slijedeće susrete, uz pomoć vlasti, otvori
upravo ova opera, koja je i nastajala uz
ovu manifestaciju.«
SVETIŠTE LJUDI SVIH VJERA:
»Pobjegne iz bajke. / Iz legende slova.
/ Sva je od boje njegovih očiju... / Na
dlanu behara zaboravi usne, bestjelesna,
tiho, u ljubav se zgusne...
Ovi stihovi posvećeni Safikadi, iz
pera Enise Osmančević Ćurić, bili su
uvod u muzičko-poetski hommage banjalučkoj Juliji, dan kasnije, 3. jula, kraj
kamenog sarkofaga, spomena velikoj i
tragičnoj ljubavi lijepe Safikade sa Vrbasa. Safikadi, i ljubavi, pjevale su
Samka Seferović i Atifa Duna, uz hor
»Safikada«, svirali su Zvonko i Dario
Olenjuk (violina i gitara), govorili svoje
stihove Enisa Osmančević Ćurić,
Muhidin Šarić, Edhem Trako i Ismet
Bekrić, a polagali cvijeće i palili svijeće
brojni Banjalučani koji su došli da se
poklone jednoj Banjalučanki »čija je sudbina ušla u priču, i postala jedna od najljepših banjalučkih legendi«.
»Legenda o Safikadinoj ljubavi
postala je bezvremena, i svevremena, i
svačija«, rekla je u svojoj prigodnoj
besjedi Enisa Osmančević Ćurić. »I oduvijek je bila svetište ljudi svih vjera, etničkih i rasnih pripadnosti.«
Legenda o Safikadi postala je, zapravo, svjetlost.
PROMOCIJA NOVIH NASLOVA:
»Pjesnički put« vodio nas je, zatim,
isto veče, u vijećnicu Kulturnog centra
Banski dvor, na već tradicionalno predstavljanje novih knjiga, listova i publikacija. Prvo smo zajedno prelistali novi,
već 25. broj našega magazina »Šeher
Banjaluka«, o kojem je govorio urednik
Mirsad Filipović, kao o još jednom
značajnom stubu u mostu naših druženja,
saradnje i svakodnevnog života. Predstavljena je i 15. jubilarna knjiga Banjalučkih žubora »Rodni grad«, a uz
urednika Ismeta Bekrića bili su tu i neki
od stalnih saradnika, autora objavljenih
priloga: Enisa Osmančević Ćurić, Edhem
Trako, Ranko Pavlović, Slavko Podgorelec, Tihomir Levajac, Bedrudin Gušić,
Nijaz Durić, Slobodan Bajić, Mirsad Filipović, te slikari Alija Sarač i Anto
Miketa. Predstavljene su i nove knjige autora koji su, zapravo, svoj literarni put započeli na stranicama Banjalučkih žubora
i magazina »Šeher Banjaluka«: »Dvori od
sjećanja« Nedžada Talovića, »Iskerane
pjesme« Sadete Sokol« i »Odsanjani
grad« Azre Dedić. Pjesnik i prozaist
Ranko Pavlović došao je na ovogodišnji
»Vezeni most« s novom knjigom stihova,
nazvanoj »Dublje od slutnje«, dok nam je
pjesnik Kemal Coco poslao iz Bihaća
ponovljeno izdanje svoje prve knjige –
»Valova na Uni«, objavljene prije punih
50 godina.
Svaki »Vezeni most« prilika je i da
nas »Bosanska riječ«, izdavačka kuća iz
Tuzle, obraduje novim knjigama autora s
banjalučkog područja. Ovog puta urednik
i pjesnik Šimo Ešić predstavio je nove
pjesničke zbirke Muhidina Šarića »Zrnca
sunca«, Kemala Handana »Arija iz akvarija« i Ismeta Bekrića »Jesen u gradu«.
Šarić i Bekrić i sami su sažeto govorili o
svojim novim knjigama, dok je Ešić
ukazao na vrijednost novih pjesama Kemala Handana, u kojima se na čudesan
način oživljava njegova Vrbanja, i njegova Banjaluka. Kao u pjesmi »Kod
Šukrije«, u kojoj se sjećamo njegove čuvene boze.
NAGRADA »NASIHA KAPIDŽIĆ
HADŽIĆ – VEZENI MOST«
- MUHIDINU ŠARIĆU:
Kruna večeri sa piscima i knjigama je
– dodjela nagrade »Nasiha Kapidžić
Hadžić – Vezeni most«, za domete u
Nagrada stigla u prave ruke:
Pjesnik iz Kozarca Muhidin
Šarić i predsjednik zajednice
Muhamed Kulenović
poeziji za djecu. Žiri u sastavu: Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić i Nikola
Vukolić ove godine ovo vrijedno prizanje
dodijelio je Muhidinu Šariću, pjesniku iz
Kozarca, koji već skoro 50 odina ispisuje
osobenu poetiku djetinjstva i zavičaja.
Pjesnik Muhidin Šarić prvu zbirku
pjesama za djecu, s naslovom »Spava li
dan u mraku«, objavio je 1976. godine, a
zatim slijedi niz knjiga u kojima autor
pomiče ne samo tematske nego i stvaralačke granice, plijeneći prije svega liričnošću i neposrednošću. U Šarićevim
knjigama, kako stoji u obrazloženju žirija,
»pred nama je rasprostrt svijet 'očuđene'
zbilje«, a »dijete koje se igra pripada tom
svijetu: prepoznajemo ga, jer smo prošli
tim zelenim poljima djetinjstva, pa u
svakom djetetu vidimo ponovo rođeni svijet«. Šarić je zastupljen u programma
školske lektire.
Pjesnik Šimo Ešić je jednom prilikom
rekao da je »Šarić uspio da oživi svijet
srcem djeteta«.
Nagradu »Nasiha Kapidžić Hadžić –
Vezeni most« pjesniku Muhidinu Šariću
uručio je mr. Muhamed Kulenović, predsjednik Zajednice udruženja građana
Banjaluke, naglašavajući da je ovaj pjesnik sa padina Kozare na »Vezenom
mostu« prisutan od njegovog početka,
utkivajući svoje stihove u zajedničku
poruku, da su «prave ljudske i stvaralačke
niti one koje nas međusobno vezuju«.
ŠEHER 9
BANJA LUKA
Aleksander Aco Ravlić - bard banjalučkog novinarstva i publicistike
JOŠ JEDNO PREZIME
: BANJALUČANIN
Slavko Podgorelec: Galerija
zaslužnih Banjalučana, 4. jula
2013. – «Vezeni most»
U utorak, 20. rujna 2005. godine na
groblju Sveti Marko u Banjoj Luci pokopan
je novinar, publicista, kulturni, javni i sportski radnik Aco Ravlić koji je, nakon kratke i
teške bolesti, pet dana ranije preminuo u
Rijeci u 77. godini života.
Unatoč činjenici da je još od davnih
šezdesetih – uvijek i svugdje – na prvom
mjestu bio novinar visokih profesionalnih i
etičkih standarda, Aco je u podjednakoj
mjeri bio kulturni, javni i sportski radnik.
Bio je, tih godina, dopisnik svih izdanja
ugledne kuće "Vjesnik", ali i predsjednik
SOFKE – Saveza organizacija za fizičku kulturu Banja Luke.
Osim u zagrebačkim, Aco je sarađivao i
u drugim listovima – Banjalučkim, kasnije
Krajiškim novinama odnosno Glasu, a bio je
i u grupi utemeljitelja Radio Banje Luke – sa
Đorđem Čičom, Jarom Koleškom, Vezuvom
Tinjićem...
Kao novinar, zdušno je pomagao sve
napore za uzdizanje Banje Luke u svim
pravcima – gospodarskom, urbanom, kulturnom, sportskom... U tom smislu Aco
Ravlić će ostati zapamćen kao inicijator, organizator i realizator nebrojenih humanih i
humanitarnih akcija širokog spektra, a nije
krio da mu je jedna od najdražih - izgradnja sportske dvorane Borik.
Kao predsjednik SOFK-e Ravlić je još
uoči banjalučkog potresa 1969. godine
EHER
10 Š
BANJA LUKA
ukazivao na potrebu izgradnje sportske
dvorane u Banjoj Luci. Na čelu je organizacionog odbora i neumorno, tako reći
danonoćno, bosanskohercegovačku i
tadašnju jugoslavensku sportsku javnost
animira da pomognu izgradnju Sportske
dvorane Borik. Bez namjere da se umanji
zalaganje brojnog tima – ovdje moram
podsjetiti da je Aco Ravlić svakodnevno
obilazio gradilište i – zašto ne reći – raznoraznim miloštama podsticao radnike da
prebacuju "normu".
Organizacijski odbor je obećao gradu
da će dvorana Borik biti sagrađena za 18
mjeseci. Obećanje je ispunjeno i ona je je
svečano otvorena 20. travnja 1974. godine,
u sklopu obilježavanja Dana oslobođenja
grada.
klubu BORAC objavljena je 1959. godine, a
1961. – monografija "35. GODINA BORCA",
pa 1976. "POLA STOLJEĆA BORCA".
Veliku monografiju "BANJA LUKA" Ravlić
daruje gradu 1974., a pet godina kasnije –
1979. - potpisuje se kao autor dopunjene i
proširene monografije BANJA LUKA – RAZDOBLJA I STOLJEĆA. Obimna knjiga BANJA
LUKA – NAPORI I RADOSTI, izdana 1985.,
postaje - baš kao i prethodne dvije – uobičajeni poklon uglednim ličnostima i delegacijama koje službeno posjećuju Banju
Luku.
Moram podsjetiti da je Aco zdušno pomagao napore još jednog entuzijaste –
znamenitog Pere Perovića – u izgradnji Stadiona sportskih igara u centru grada koji je,
na žalost – a valjda i neminovno – svoje
mjesto ustupio nekim profitabilnijim
građevinama.
Aco je priredio i monografije posvećene
hotelu Bosna i livnici Jelšingrad, a 1990. izašlo je prvo (od dva izdanja) TOWN OF
BANJA LUKA. Napravio je i veliku monografiju o Bosanskoj Kladuši.
Osim pobrojanih, Aleksandar Ravlić
autor je još desetak knjiga i publikacija o
drugim gradovima, a ogroman opus
zaokružio je ciklusom BANJALUČKI POVIJESNI LISTIĆI ( I i II), ali ne i završio. Na
žalost.
Paralelno sa pobrojanim – Aco Ravlić
neumorno bilježi, fotografira, istražuje...
I danas je mnogima neobjašnjivo kako
je samo koji mjesec nakon katastrofalnog
potresa 1969. godine uspio izdati knjigu
"STO POTRESNIH DANA BANJE LUKE" čije
fotografije su obišle globus.
Njegova knjiga-prvenac o rukometnom
Rijetko se, uistinu rijetko, rode novinari
koji podjednako dobro vladaju perom i
kamerom, a Aco Ravlić je bio jedan od
takvih. Izlišno je obrazlagati da je u svim
pobrojanim publikacijama ogroman broj
fotosa uhvaćen objektivom njegove
kamere. Jedan od njih – kojim je registrovao detalj "Karnevala na Vrbasu" -
Foto: Alija Beganović
Tekst: Slavko Podgorelec
ostao je zauvijek na prvom turističkom
plakatu Banje Luke iz 1979. godine.
Naravno da takav ogroman doprinos
gradu Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini nije
mogao ostati nezapažen: 1975. godine dobija nagradu "Veselin Masleša", 1981.
dvadesetpetosvibanjsku nagradu Bosne i
Hercegovine, a 1983. Udruženje sportskih
novinara Jugoslavije Aci Ravliću uručuje nagradu za životno djelo. Uz sve pobrojano
tu je i oko stotinu zlatnih i srebrnih plaketa
i priznanja društvnih, kulturnih i sportskih
asocijacija. Pa i ordena.
Aco Ravlić bio je stalni gost hotela Palas
i Bosna. U rano jutro sugrađani bi ga sretali
sa ogromnim buntom dnevnih i nedjeljnih
novina koje je – uz prvu kavu – verzirano,
žurno ali i temeljito iščitavao. I za to vrijeme
uspijevao razgovarati sa prijateljima i poznanicima.
Aco Ravlić je bio intelektualac "par ekselans" koji je ravnopravno umio komunicirati sa slikarima i inžinjerima, ljekarima i
naučnicima, muzičarima i čistačima ulice...
Bio je naš Aco i sujetan i tvrdoglav. Naime –
nikada nije dopuštao da mu ’sole pamet’ intelektualno i profesionalno inferiorne individue, pa makar oni bili ’brzopotezni’
nosioci akademskih titula ili pak
’novopečeni’ a visokorangirani političariarivisti.
Kada je riječ o objektivnim istorijskim
činjenicama – Aco je tvrdoglavo uporno istraživao i ’ukrštao’ izvore saznanja. A po
tom bi ih (nipošto selektivno!) prezentirao
javnosti odnosno čitaocu. Mnogi mu
nikada nisu oprostili što je bobu govorio
’bob’ a popu ’pop’. To se najbolje vidi iz njegovih ’Povijesnih listića’ u kojima je, nemilosrdno, prvo čistio smeće i šljam ispred
vlastite nacionalne kapije...
Kamo lijepe sreće da su njegov primjer
slijedili i druigi...
U utorak, 20. rujna 2005. od Ace se u
Banjoj Luci oprostilo oko hiljadu prijatelja i
poštovalaca od kojih su mnogi – unatoč
lošem vremenu – ovim povodom doputovali iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
ali i zemalja Evrope.
Kao Acin dugogodišnji saradnik i kolega
zadobio sam čast da se s njim oprostim.
Tada sam, između ostalog, rekao:
Dragi Aco,
Prije 40 godina pisao si o meni, i tada
sam te oslovljavao sa 'Čika Aco'. Prije 33
godine (1972.) postao si mi 'šef' odnosno
'drug Aco'. Početkom osamdesetih definitivno smo kolege, a usuđujem se reći i prijatelji koji se uzajamno, bez obzira na
godine, poštuju i uvažavaju.
Bili smo prijatelji, jer si mi u najtežim
trenucima savjetom pomagao. I dok smo
radili zajedno, i kada si bio prisiljen otići iz
svoga grada, i danas na ovome tužnom
mjestu – ja ponavljam: ti si me, dragi Aco,
naučio osnovama našeg ukletog zanata
koji za cilj ima ISTINU, uvijek i samo ISTINU.
Dobro sam to zapamtio, a naročito u
situacijama kada si zbog istine podnosio
udarce, pa i od osoba kojima si bezgranično vjerovao. I sve to uspravan, i
uzdignute glave. Jer – ko je poradi ISTINE
spreman žrtvovati i karijeru i obiteljski mir
– taj mora biti ponosan jer zna zbog čega
se rodio.
Zajednički smo, sporazumno - ti u 'Vjesniku' a ja u 'Večernjaku' javno žigosali pojave, pojedince i grupe koji su, koristeći
funkciju i političko zaleđe – pribavljali sebi
ili svojima materijalna dobra odnosno korist.
Volio sam te jer nisi bio licemjer: sa
blaženim izrazom do u detalje si mi opisivao kako je bio divan Uskrs kod familije u
Derventi, i kako si 'ozidao' kuvane šunke.
Baš tim riječima. A i ja s tobom.
Onda su, početkom devedesetih, nastupila neka ružna vremena. Ne sjećam se
da je iko tako teško podnosio nacionalne
podjele kao ti Aco. Grozničavo si okupljao
intelektualce iz sve tri nacije u "Građanski
forum", uzdajući se u Banjalučane s 'pedigreom'. Na čelo Foruma si - i opet iskreno i
benevolentno – doveo osobu koja je sve to
sabotirala, i unatoč svome banjalučkom i
građanskom 'pedigreu' – kasnije popljuvala
građansku Banju Luku. Sjećam se vrlo
dobro – to te strahovito pogodilo.
Reportaža
Tadašnja Banja Luka okrenula ti je leđa
jer si rođen u 'pogrešnom narodu'. I unatoč
svemu – grčevito si se držao svoga grada,
sve dok te i fizički – batinama – nisu protjerali. Ipak im je to bilo uzalud, jer si ti Aco
nastavio služiti ISTINI. Na čast ovoga grada i
na slavu tvog imena.
Aco je danas u njegovoj Banjoj Luci, definitivno i zauvijek. Za života je djelom osigurao mjesto u galeriji sada već mitskih,
zaslužnih Banjalučana – Jukića, Pelagića, fra
Antuna Kneževića, patera Franje Pfanera,
Svetislava Milosavljevića, Ibrahima Hadžihalilovića, Petra Kočića, Mate Džaje, Vuka
Jelovca, Adema Ćejvana, Stojana Bijelića,
Vlade Dijaka. Jer, kako kazah na jednoj velikoj svečanosti: Banjalučani nisu samo oni
rođeni u ovom gradu; Banjalučani su svi
koji su djelom zadužili ovaj Grad...
I neka se od danas, 4. jula ljeta Gospodnjeg 2013. uz Acino prezime Ravlić doda
još jedno: Banjalučanin. Dakle: Aleksander
Aco Ravlić – Banjalučanin.
Neka to ime, u bliskoj budućnosti,
ponese i jedna ulica.
Banjalučka.
Bilježimo
Foto: Alija Beganović
Sportski vez na «Vezenom mostu»
SVI UČESNICI
- POBJEDNICI
Tekst: Narcis Hadžiselimović
i Muhamed Ibrahimbegović
«Eh, što nije Vezeni most bar jednom mjesečno?» zapitaše
mladi učesnici organizatore sportskog dijela ovogodišnje tradicionalne kulturne i sportske manifestacije "Vezeni most 2013".
Šta je to što podstiče toliku želju mladih da «Vezeni most»
ne bude samo jednom u godini, nego još češće? Da li je to ta
sportska atmosfera u tih nekoliko toplih julskih dana na igralištima, na šahovskom turniru i na našem Vrbasu, ispunjeni rafting
spuštanjima, navijanjem, dodjelom simboličnih nagrada najbolje
plasiranim ekipama, zajedničkim snimcima svih učesnika, dijeljenjem sladoleda, čipsa, bonbona učesnicima do 10 godina
starosti, mislima da je jedan dio učesnika dobio jedinstvenu priliku da odigraju susret na stadionu FK «Borac», ili je to i zajedničko druženje i prijateljska ćaskanja za vrijeme i poslije
takmičarskog dijela? Pitanja mnogo, a vjerovatno i mnogo
odgovora, koliko i učesnika sportskog dijela programa. A ta
mladost, i taj kolaž, i to šarenilo čine "Vezeni most" upravo
takvim kakvo treba da bude .
U okviru godišnje tradicionalne kulturne i sportskorekreativne manifestacije 10. jubilarni Susreti Banjalučana
„Vezeni most-2013” realizovan je sportski dio programa učesnika svih nacionalnosti iz Banjaluke-centra, Šehera, Novoselije,
Vrbanje, Karanovca, Jagara, Švedske, Norveške, Amerike,
Kanade i drugih krajeva svijeta, u srdačnoj i sportskoj atmosferi,
bez i najmanjeg incidenta.
Na igralištu OŠ „Milan Rakić” i u Desnoj Novoseliji, stadionu
FK „Borac” i na rijeci Vrbas prodefilovalo je oko 200 uglavnom
mlađih učesnika, uključujući fudbalske veterane. Bili su to događaji na zapaženom nivou u sportskoj, takmičarskoj, pravoj
navijačkoj i veseloj atmosferi, protkanoj simbolom „Vezenog
mosta”, obilježeno razglasnom muzičkom podrškom, suncobranima, amaterski znatiželjnom i uzbudljivom osjećaju,
posebno prilikom spuštanja čamcima, podijeli medalja, foto snimanju, simboličnim novčanim nagradama: 30, 20 i 10,00 KM
(prvo, drugo i treće plasiranim ekipama), sladoledom, bonbonama i čipsom, najmlađim učesnicima do 7 godina, i mislima
da je većina učesnika ekipa „Banjaluka u srcu” na revijalnim
utakmicama dobila jedinstvenu priliku da možda prvi put odigraju susret na stadionu FK „BORAC” i da se poslije zajednički
veselo druže uz osvježavajuće sokove i prijateljska ćaskanja.
Iako su svi učesnici desetog jubilarnog «Vezenog mosta»
pobjednici spomenućemo prvoplasirane ekipe u košarci i
malom fudbalu :
U basketu slavila je ekipa" Novoselija" koja je sa 9-6 pobijedila ekipu "Novica".
Trećeplasirana ekipa " Narcisovi-Narcisi " pobijedila je ekipu
«Tri Levata» sa 5-3.
U malom fudbalu poredak ekipa bio je slijedeći :
Slavila je ekipa «Sljuvara» (u sastavu Arman Vidimlić,
Branko Jošić, Arman Džuherić, Ognjen Smiljanić) ispred drugoplasirane ekipe "Dodaj kao prijatelju", te trećeplasiranog «Jedinstva» iz Vrbanje i četveroplasirane ekipe "Orto plus B.O.".
Moramo spomenuti imena Sabine Tufekčić, Milice Dodik,
Selme Hadžiselimović, te sestara Muhader koje su svojim fudEHER
12 Š
BANJA LUKA
balskim znanjem i hrabrošću izmamile dosta aplauza, ali nisu
uspjele doći do same završnice turnira. Ko zna, možda je slijedeća godina baš njihova.
U revijalnim utakmicama na gradskom stadionu FK
«Borac» i u omladinskoj i veteranskoj kategoriji bolje su bile
selekcije FK «Borac», i to sa 6-1 u omladinskoj i sa 9-2 u
veteranskoj kategoriji.
Uz čestitke svim takmičarima i učesnicima, prisutnim navijačima i posjetiocima, treba se zahvaliti za organizaciju Zajednici građana Banjaluke, Gradu Banjaluka, Savezu Banjalučana
Švedske, koji je i ove godine bio generalni sponzor sportskog
dijela programa, te spomenuti koordinatore, Mesuda Mulaomerovića, Mersada Salkanovića, Narcisa Hadžiselimovića i
legendarnog predsjednika takmičarske komisije, Muhameda
Ibrahimbegovića Paladu.
Bilježimo
Foto: Muharem Sitnica
PITANJA ČEKAJU ODGOVORE I
- RJEŠENJA
REZIME rasprave na tradicionalnoj tribini dijaspore
- Otvoreni razgovori predstavnika dijaspore i
povratnika sa predstavnicima zakonodavne i
izvršne vlasti Grada Banjaluka na temu: Značaj
manifestacije „VEZENI MOST“ u povezivanju Grada
sa dijasporom, održane 5. jula 2013. godine u Vijećnici Skupštine Grada.
U Otvorenim razgovorima, kojima su presjedavali moderator Tribine Mesud Mulaomerović i zamjenica gradonačelnika Jasna
Brkić, učestvovali su: predsjednik Skupštine Grada Budimir Balaban
sa svojim saradnicima, zamjenik predsjednika Skupštine i načelnici
odjeljenja administrativne službe Grada, zatim predsjednik UO Zajednice Muhamed Kulenović i Mirsad Filipović, predsjednik Saveza
Banjalučana Švedske sa saradnicima. Pored toga, na Tribini je bio i
određen broj zainteresiranih građana i povratnika.
S obzirom, da je ove godine manifestacija „Vezeni most“
jubilarna, povodom njene 10-to godišnjice održavanja pod
pokroviteljstvom Grada Banjaluke, shodno zaključku Skupštine
Grada od 13.07.2004. godine, ove godine predložena je tema razgovora: „Značaj manifestacije VEZENI MOST u povezivanju Grada
sa banjalučkom dijasporom».
U uvodnoj napomeni, moderator Mesud Mulaomerović je
naglasio da su proteklih devet godina veoma uspješno organizovane manifestacije „Vezeni most“, koje su postale tradicionalne i
prepoznatljive po svom sadržaju, načinu organizovanja i interesu
građana, a zatim je istakao brojna pitanja koja su postavljana u
prethodnim Tribinama dijaspore, kao što su: rješavanja problema u
infrastrukturi - ravnomjernom zastupljenošću po mjesnim zajednicama, zdravsvenoj i socijalnoj zaštiti, zapošljavanju i reintegraciji
povratnika, stvaranju uslova za ekonomski održiv povratak,
vraćanju naziva određenih naselja i ulica koji su iz neargumentovanih razloga izmijenjeni, ostvarivanje prava konstitutivnih naroda,
multikultularnost Banjaluke, stvaranje povoljne klime za suživot i toleranciju, uvažavanje različitosti i povezeivanje Grada sa svojim
sugrađanima raseljenim širom svijeta, zastupljenost konstitutivnih
naroda u organima Grada i javnim institucijama, uzajamne posjete i
drugo.
Na kraju uvodne napomene moderator Mesud Mulaomerović je naglasio da je u proteklom periodu bilo obećavanja da
će se rješavati ova pitanja, ali nažalost nisu rješavana iz nama
nepoznatih razloga, pored toga ukazao je na značajno umanjene
sredstava od Grada, kao pokrovitelja, za manifestaciju „Vezeni
most“ i finansiranje Zajednice i njenih članica, i da ova pitanja budu
polazna osnova za današnji razgovor.
Imajući u vidu da se u Zajednici pored manifestacije „Vezeni most“
organizovana i biblioteka, čitaonica, Galerija, internet, i uslove za
rad NVO: BSK „Preporod“, Šahovski klub „Ahmet Ćejvan“, Hor
„Safikada“, Udruženje građana „Banjaluka u srcu“, i to bez
naknade, a još se od Zajednice traži plaćanje poreza PDV (godišnje
3000,00 KM) za poslovne prostore koje je dobila na korištenje bez
naknade.
U raspravi su, pored presjedavajućih, učestvovali: Zoran
Novaković, Muhamed Kulenović, Radenko Đurica, Džavid Gunić,
Mirsad Filipović, Bojan Džaja, Ljilja Laks, župnik Davor Klečina i
Mitar Kovačević, kao predstavnik Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica.
Tekst: Mesud Mulaomerović
U raspravi je istaknuto:
nezadovoljstvo zbog nerješavanja svih do sada isticanih,
gore pomenutih pitanja, a naročito onih problema koji se mogu realizirati bez značajnijih ulaganja sredstava, kao što su: vraćanje
određenih naziva ulica i naselja po zahtjevu Zajednica, ispisivanje
informativnih putokaza i obilježja svih kulturnih i istorijskih znamenitosti svih naroda na oba pisma;
uključivanje predstavnika svih konstitutivnih naroda u organe Grada i javnih institucija (komisije, odbori, i sl.);
da se Statutom Grada obezbijedi instrument koji će zagarantovati učešće predstavnika sva tri naroda u Skupštini Grada i
organima zakonodavne i izvršne vlasti, s obzirom da je u toku izmjena Statuta Grada;
posebno je istaknuto nezadovoljstvo neadekvatnom zastupljenošću svih naroda na poslovima u administrativnim službama i
javnim institucijama i javnim preduzećima Grada.
U završnoj riječi, presjedavajuća - zamjenica gradonačelnika Jasna
Brkić je naglasila:
da razumije naše zahtjeve i da će pokušati sva ova pitanja
u narednom periodu rješavati zajedno sa načelnicima odjeljenja,
da će insistirati da Komisija za imenovanje naziva ulica i
naselja uzme u razmatranje zahtjev Zajednice za vraćanje naziva
određenih ulica i naselja,
da je prilikom boravka u Švedskoj na Susretu Banjalučana
shvatila da su sva pitanja vrlo značajna i da želi da radi da se ista
rješavaju,
da su prisutne emocije kod svih nas što treba uvažiti a sva
ova pitanja rješavati korak po korak,
da rješavanje pitanje PDV-a nije u nadležnosti Opštine i da
je to problem i drugih nevladinih organizacija i da se pokušava to riješiti na najbolji mogući način sa Upravom za indirektno oporezivanje,
da je manifestacija „Vezeni most“ značajna za sve građane
Banjaluke i Grad Banjaluku i da treba obezbijediti uslove za njeno
održavanje,
da treba sačiniti kratak rezime zaključnih konstatacija sa
ove Tribine.
Š E H E R 13
BANJA LUKA
Kolumna
Čardak ni na ne
Piše: Radmila Karlaš
Jednom davno, živjela je jedna prekrasna
žena. Zvala se Meluzina. Pronašao ju je vitez
koji je jahao kroz mračnu šumu i tu se uzgubio. Privukao ga je zvuk vode, i doveo na
jednu čistinu na kojoj je, u sjaju mjesečine,
ugledao ženu nevjerovatne ljepote kako se
kupa u bijeloj fontani. Odmah se zaljubio u
nju, odveo ju je u svoj dvorac i s njom oženio.
Prekrasna žena, a zvala se Meluzina, imala je
samo jedan uvjet, da je svaki mjesec mora
pustiti da se kupa sama. On pristaje. Žive
prekrasno, dobivaju prelijepe kćeri i divlje
sinove. Unatoč godinama, Meluzina ne stari i
njena zanosna ljepota ne jenjava nikad. Znatiželjan, prikrada se jedne noći njenoj kupaonici i ugleda svoju ženu prekrasnog tijela
od čijeg se pasa naziru peraje, ženu sirenu!
„Ona nije bila biće s ovog svijeta“, reinterpretiraće kroz usta lady Jehanne, demoiselle
(djeva, neudana žena, plemkinja, po kojoj je
Jehanne poznata u istoriji) od Luksemburga
književnica Philipa Gregory ovu priču. „Pokušala je živjeti kao obična žena, ali neke žene
ne mogu živjeti običnim životom. Pokušala je
ići običnim putem, ali neke žene ne mogu
kročiti na tu stazu. Ovo je muški svijet“, reći
će demoiselle Jehanne svojoj pranećakinji
Jacquetta, u istoriji poznatoj kao čarobnici i
potonjoj majci prelijepe Elisabeth Woodville,
supruge engleskog kralja Edvarda IV. Priča
dalje kazuje kako muž nije mogao podnijeti da
mu je žena neko neobično stvorenje, a ona
njemu to što ju je uhodio. Ostavlja ga, odvodi
sa sobom njihove prelijepe kćeri, a on ostaje
živjeti sa sinovima, slomljena srca. Ali na njegovoj samrti, ta prelijepa žena, vodena božica i
nimfa Meluzina vraća mu se i on je čuje kako
oko zidina plače za djecom koju je izgubila, za
mužem kojeg još voli i za svijetom u kojem za
nju nema mjesta. „Neke žene su naslijedile moći
od Meluzine, moći s onog svijeta u kojem ona
EHER
14 Š
BANJA LUKA
Ilustracija i foto: Goran Mulahusić
živi. Moraš slušati Jacquetta, slušati tišinu,
pogledom tražiti ništa i biti na oprezu. Meluzina mijenja oblik, poput žive je, može preći iz
jedne stvari u drugu. Bilo gdje je možeš vidjeti,
ona je poput vode, ili ćeš vidjeti samo vlastiti
odraz napinjući pogled ne bi li je ugledala u zelenim dubinama. Ali, moraš sama sebi biti
vodilja kroz život.“ Priča o Meluzini, vodenoj
božici, inače je lijepo opisana u Luksemburškom muzeju kao dio istorije te zemlje. I
danas turistički vodiči pokazuju kamenje kroz
koji je iscurila voda Meluzinine kupke, kada je
suprug prekršio obećanje i potajice je gledao.
Legenda o Meluzini korištena je u umjetnosti
tog razdoblja, kao i u alhemijskim procesima
tokom srednjeg vijeka.
Kolumna
ebu ni na zemlji
Krajem proljeća silazim sa čardaka u Novoseliji i nagnuta dugo posmatram Rijeku. Koristeći gostoprimstvo mojih drugih roditelja
Nihadete i Enesa Redžepovića mogu da s rijekom komuniciram svaki dan. Kao i Meluzina,
osjećam se iznevjerenom i izopštenom. Time mi
moje moći nisu ništa manje, naprotiv.
Rijeka najavljuje i u njoj se pojavljuje sunce
zamijenivši gomilu oblaka koji su se tih dana
valjali preko neba. Stariji potomak Redžepovića, Samir, Pola, moj buraz po izboru, stropoštava se kao tornado pretvarajući nam dane i
noći na i pod čardakom u obilje raspjevanosti.
Đigi iskrom u oku „u inat životu i svim naka-
nama da mu ga ukradu“ djeluje kao eliksir.
Stignem da koju „progovorim“ mailom i sa
mlađim Redžepovićem, Esom, koji je tamo
negdje u Berlinu i koji se na svoj način, baš kao
i mi na čardaku, pokušava zakačiti za Planetu
unatoč turbulencijama. Lijepa Melisa i Džesko
svojom bujnom plodnošću (trojke po 12 godina)
dopunjavaju naše noći divnim prijateljevanjem
i sasvim prirodno moje i Melisine ruke dodiruju
se sa rukama svih ostalih u nezaustavljivim
plesovima. Krhka, inteligentna i neobična Alisa
svaki dan prelazi Vezeni most i svaki dan ga
pređe i kad Rijeka prijeti. Držim joj fige za
ubuduće! Toni Soprano nam donosi Lavandu u
živote pomaljajući se tu i tamo, stalno u žurbi i
želji da pruži pune ruke ne shvatajući dovoljno
da se iskra u oku prenosi kao požar i da se najvrednije stvari na svijetu ne mogu kupiti. Toliko nam je dao i ne znajući. I danima smo svi
mi u posvemašnjem kovitlacu, koji svakodnevno zaustavlja majka Nihadeta, lancima vezana za zemlju. Podsjeća me na ruku koja
zaustavlja polugu ringišpila i smiruje vratolomne krugove bar nakratko. Hvala ti, majko,
bez takvih žena svijet bi se davno već rasprsnuo.
Naš otac, dragi Enes Redžepović plovi sa nama,
uljuljkan valovima prošlosti, bljesnuvši ponekad
mladošću naočitog čovjeka. Noćni razgovori su
posebna priča kada šum rijeke postaje intenzivniji, a slike naših života nakon zamagljenosti
koju im svjesno pravimo našom jurnjavom, u
miru i tišini postaju izoštrenije i lakše za podnijeti i podijeliti. A mjesec Ramazana počinje.
Hodam polako ulicom koja miriše na prošlost,
takvi sokaci se sve više gube u razuđenosti grada i promjenama koje donosi vrijeme. Mala drvena džamija i jacija koja se miješa sa šumom
rijeke ispod. Riječi same dolaze, dok sa svojim
Redžepovićima stojim na maloj autobuskoj
stanici čekajući autobus za grad. Moja Knjiga
priča te noći dopunjena je još jednom. Posmatram čardak na pola puta ka rijeci, lebdi kao
oblačić iznad. Krhkog je veza, miješaju se zvukovi, boje, mirisi. Lica promiču, neko se zaustavi u kadru. I dok sjedim na čardaku koji nije ni
na nebu, ni na zemlji, Meluzina se u meni
ponovo pomalja prije izgona iz svog raja, ali istovremeno traje i onaj njen dio koji suspreže
jecaj i sprema se za tihi obilazak voljenih na konačnom rastanku. Pomirena s tim, spuštam se
na obalu, a Zelena rijeka šumi.
Š E H E R 15
BANJA LUKA
Feljton
STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE
PORUKE
NETOLERANCIJE
I MRŽNJE
Piše: Srđan ŠUŠNICA
RE/okupacija javnog prostora mržnjom
i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam
Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski
grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju,
srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi
nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu
građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i
kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom,
regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu
političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih
stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi
“narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.
Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja
Luka (BiH).
Umjesto uvoda
Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na
Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se
prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI
između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih
grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i
konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom
prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na
koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i
osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja
zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku
teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna
osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te
radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati
raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može
razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.
EHER
16 Š
BANJA LUKA
Etno-fašizam u 4 slike
Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i
uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih
grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke
i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe
ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke
straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti,
frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i
zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i
poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i
slavljenja fašizma.
Materijal je složen tako, da svaka slika na početku
prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole,
zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov
tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli
biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali,
te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i
glavne poruke ulice i elite.
Feljton
Slika 1:
Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije
Nastavak iz prethodnog broja
„srpske“ nazive „morali“ su ih mijenjati. U
2 godine rata srpska banjalučka elita promijenila je naziv oko 250 ulica, brišući muslimanska, hrvatska, slovenska, makedonska,
komunistička i dobar dio NOB imena i
identifikacija. Promijenjeni su nazivi i 15
mjesnih zajednica (vidjeti Izvore i literaturu
- izvori pod rednim br. 7 i 8).
Ilustracija A. 8
OD UNIVERZALNOG DO VJERSKOG, NARODNJAČKOG I
MONONACIONALNOG:
Stari (do 1992.) i novi (od 1992.) grb Banje
Luke. Na novom grbu su, pored kontura
tvrđave Kastel, kao centralni simboli
postavljeni temelji pravoslavnog sabornog
hrama i u njima upisani krst sa četiri ocila,
tzv. četiri S, kao vjerski simbol Srpske
pravoslavne crkve, narodni simbol sa kojima se poistovjećuju pripadnici srpskog
naroda i državni - nacionalni simbol Srbije
od početka 19. vijeka do danas. (Vidjeti
Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 6)
↑Fotografija A.9 i A.10
NASTAVLJAMO GDJE SMO STALI:
Spomenik Banu Milosavljeviću u centru ispred obnovljenog hrama, djelo Dragoljuba i
Miodraga Dimitrijevića, otkriveni na krsnu
slavu Banje Luke, Spasovdan, 20. 05.
2004.i osveštanje obnovljenog hrama Hrista
Spasitelja u Banjoj Luci 2009. (hram je
podignut 1929. godine na zemlji koja je kupljena od Islamske vjerske zajednice,
oštećen je u nacističkom bombardovanju 6.
aprila 1941., srušen u ljeto '42. od strane ustaške uprave, od 1945. do 1992. tu je bio
park i spomenik borcima NOB).
ZVANIČNE PORUKE ELITE NA
ULICI – BANJALUKA JE BILA I OSTAĆE SRPSKA:
Ulice i naselja koja nisu nosila dovoljno
↑Fotografija A.11
Ove poruke ulice, izgleda, ne samo da
proizvode i otkrivaju značenja, već kao da
su i proizvod nastojanja srpske političke
elite da za RS i sebe obezbijedi kakvu takvu
etno-političku tradiciju, kontinuitet i legitimitet. Stiče se utisak da autori ovih grafita
na ulici samo reprodukuju dominantne
javne poruke koje proizvode srpski politički
lideri i vjerska elita. Kada pogledamo
poruke političke elite u ovoj prvoj slici,
vidimo da elita političko-pravnim simbolima, nazivima i objektima posrbljava,
sakralizuje i unificira javni prostor u kojem
je vrlo teško biti drugačiji, a oni koji to (na
njihovu nesreću) ipak jesu, u takvoj sabornosti se lako otkrivaju i marginalizuju (slike
A8, A11 i A12). U takvoj sabornoj juhi,
elita povlači političke, kulturne i etničke
paralele, pa i znakove jednakosti između
Banje Luke i RS danas i Vrbaske banovine
u Kraljevini Jugoslaviji, što je posebno
karakteristično i reprezentativno za
današnju Banju Luku kao glavni grad RS.
Kao cigle selektivnog i povezujućeg
sjećanja između Vrbaske banovine i
današnje Banje Luke elita nudi simbole kao
npr: spomenik i ulica Bana Milosavljevića
(prvi ban Vrbaske banovine), ulica Bana
Lazarevića (inače otac srpskog intelektualca
Predraga Lazarevića koji je početkom 90tih žario i palio Srbe svojim etno-fašističkim govorima o njihovoj ugroženosti, a
danas je akademik Akademije nauka i um-
jetnosti RS), bista i ulica Kralja Petra I
Karađorđevića, simbole Kraljevine Jugoslavije i Srbije, obnovljeni hram Hrista
Spasitelja, novoizgrađene pravoslavne
crkve u centru Banje Luke, ali i druge (slike
A9, A10 i A13). Pomoću njih se Banjoj
Luci i RS pripisuje etno-politička tradicija
kraljeve i srpske Vrbaske banovine, koja
nedvosmisleno treba da proizvede opravdanje za postojanje RS u ovom gradu i
ovom dijelu BiH i za pripadanje ovog grada
i dijela BiH baš tom entitetu. Neki dijelovi
elite idu i dalje od Vrbaske banovine u
prošlost, i po današnjoj RS markiraju stare i
„nemanjićke“ manastire i zadužbine, otkrivaju „srpske“ i „pravoslavne“ stećke i srednjovjekovna groblja u temeljima džamija,
govore o Bosni kao srpskoj nacionalnoj
baštini Nemanjića ili Srpske pravoslavne
crkve, itd. Neki ne idu u prošlost, već
proizvode prošlost u sadašnjosti, obnavljajući srušene hramove ili gradeći nove
pravoslavne bogomolje nadomak kulturnoistorijskih spomenika kao što je Kastel.
Nova bogomolja na taj način crpi svoju patinu od Kastela, a Kastel odmah izgleda
malo više „srpski“. Medijski i institucionalni narativi elite prate razvoj događaja
i podražavaju patinu i tradicionalizam RS,
kao prirodnog nastavka Vrbaske banovine,
nju kao prirodni nastavak Solunskog fronta,
a njega kao nastavak Sarajevskog antetata,
a ovog kao normalan nastavak Nevesinjske
puške, i tako dalje, i dalje. U ovom pravcu
idu i nazivi i jubileji kulturnih institucija
kao što su Zavod za zaštitu spomenika RS,
Muzej RS (koji je skoro proslavio 80 godina) i Muzej savremene umjetnosti RS (koji
je skoro proslavio 40 godina). Svi se ovi
narativi podražavaju atributivnim nazivom
republike „Srpska“ ,,ustavnim definicijama
RS kao „države srpskog naroda“, grbom
RS, grbom grada Banje Luke ili novim
nazivima banjalučkih ulica u kojima je
izbrisana skoro svaka muslimanska/bošnjačka, hrvatska, slovenska i makedonska
identifikacija. Naravno, novi nazivi nameću
javnom prostoru isključivo srpska etnovjerska i istorijski podobna svojstva i identifikacije.
© Študentska založba, prvi put objavljeno
u Časopisu za kritiko znanosti,
godina XL, broj 251. 2013. godine
Nastavak u slijedećem broju
Š E H E R 17
BANJA LUKA
Aktuelno
TRENING STROGOĆE
PENDREKOLOGIJA
BANJALUČKE
POLICIJE
Piše: Rešad SALIHOVIĆ
B.Luka, jula 2013.
Nakon nedavnih ''preslišavnja''
novinara i studenata, sada su na red,
na nešto drugačiji način, došli vlasnici
zemljišta na čiju su imovinu «bacili oko»
gradski i politički moćnici, koji uz pomoć
policije RS-a već duže vremena nad
njima treniraju strogoću.
Tako smo, ovih dana, bili svjedoci
premlaćivanja porodice Vulić, u čemu
su učestvovale brojne policijske snage
RS-a, a došle su na poziv administrativne službe grada Banjaluke.
''Mi smo postupili u skladu sa zakonom'', kazali su Radislav Jovičić,
ministar MUP-a, i Darko Ćulum, načelnik policije, dok se administrativna
služba Grada ograđuje od incidenta
pored kuće porodice Vulić, tvrdnjom
kako nisu tačne informacije policije da
je grad, odnosno gradonačelnik Gavranović, zatražio asistenciju policije koja
je danas svojom brojnošću, opremom i
brutalnošću više ličila na ratnu nego na
mirnu asistenciju. Međutim, tačno je i
nepobitno, da su upravo ove dvije institucije isključivi krivci napada na članove
porodice Vulić, u kojem su nečijom
naredbodavnom greškom stradali i
Vulići i policajci. Nesporno je da se to
moglo izbjeći, da je prije nemilih događaja, kao i dan ranije, policija privela
na razgovor članove porodice Vulić, i
za to vrijeme su službe bez problema
mogle odraditi određene poslove na
terenu. Zbog čega tako nije postupljeno, pokazat će neka buduća vremena kada nalogodavcima iz sjedećeg
dijela tijela pristigne pamet u glavu, ali
je izvjesno da je u ovu priču svoje prste
EHER
18 Š
BANJA LUKA
umiješala politika koja je u tu igru
bespotrebno uvukla policiju, pa se sada
traže načini, da se prikriju svi ti promašaji, pa i zločini, o čemu uplakana
starica Slavka Vulić s pravom negoduje:
«Mi nismo ušli u posjed policije, a naš
posjed je na silu zauzeo interventni vod
specijalne policije, kako bi radnicima
kompanije ''Grand trejd'' omogućili da
počnu izgradnju alternativnog puta, te
na taj način zatvore pristupni put našoj
kući kojeg smo koristili 40 godina. A
onda će nakon mjesec ili dva tu odluku
ukinuti nadležne službe grada, pa će
naš posjed postati ostrvo, i to je samo
jedan korak više da nas istjeraju sa
našeg posjeda.''
No, ko ovdje vodi brigu o pravu,
i što policija tuče vlasnika imovine gore
nego kriminalce, samo zato što je
branio svoju imovinu, o čemu samo u
kratkim crtama sa lica mjesta događanja prenosimo glas građana upućen policiji:
«Sram vas bilo u čijoj ste službi, neka
vas je sramota te uniforme!»
Potom su se gotovo sve stranke, osim
režimskih političkih partija, zgražale do
sada neviđenim ponašanjem policije.
PDP je osudila brutalno ponašanje i upotrebu sile nad porodicom
Vulić, optužujući predsjednika Skupštine grada da nije htio sazvati skupštinu
povodom ovih događaja, čime je banjalučka vlast samo potvrdila da ne štiti
građane, već interese tajkuna.
Napad policije na porodicu
Vulić najoštrije je osudio i Dragan
Čavić, poslanik u Narodnoj skupštini
RS-a, i istakao kako je ovaj slučaj na-
jbrutalnija potvrda da u RS-u vlada
režim koji pokazuje svoju brutalnost na
svakom koraku. Suština cijelog sistema
je da je Srpska privatno vlasništvo ljudi
koji su spremni da otimaju imovinu,
silom, pendrekom, zatvaranjem, otimanjem i sprječavanjem da ljudi zaštite
svoju imovinu.
Slobodan Popović je jedan od
rijetkih koji je na ovakav scenarij upozoravao:
''Ovo je zaista jedna stravična blamaža
vlasti i gradske uprave u jednom sporu
koji još uvijek formalno pravno nije završen i čiji se konačan ishod ne zna.
Onda se objektivno postavlja pitanje:
Čemu danas policija, čije interese i
koga je danas štitila, a to je najopasnije
u čitavoj priči, da se proizvodi jedna
pravna stravična nesigurnost građana,
jer nakon ovoga danas svaki građanin
može da očekuje da mu policija dođe
na vrata i da provali, zato što je neko
dao nalog nekome, jer ima neki razlog
koji nema veze ni sa pravom, ni sa
pravdom ni sa pravnom državom.''
Takvo mišljenja podijelili su gotovo svi
političari, poput Vlajkija i Bosića koji je
zatražio ostavku ministra policije.
Od Dodika se nije ni mogla očekivati
osuda, nego bezrezervna podrška policiji, što je izazvalo nezapamćeno
nezadovoljstvo među građanima.
I umjesto da pravna država,
ako je uopšte ima, «potegne» pitanje
odgovornosti policije koja je prije izvjesnog vremena najstarijem članu
porodice Vulić guranjem prsta u oko
nanijela teške tjelesne povrede, koja je
bez dopuštenja vlasnika upala na privatnu imovinu i tukla sve koji su se našli
u blizini, za takav zločin se morao pronaći krivac, a to je Željko Vulić. Na
sramotu države, tačnije entiteta koji u
ovom slučaju nije reagirao na način
kako je trebao, protiv Željka Vulića je
podignuta optužnica da je počinio krivično djelo sprječavanjem službenog lica
u vršenju službe u Vulićevoj avliji. U
svakom slučaju jedno je sigurno - da
će, zbog stanja u pravosuđu, najdeblji
kraj izvući napadnuta porodica Vulić, čiji
su svi muški članovi više puta zatvarani
i premlaćeni na svome posjedu, ali je
najsramnije što je od samog početka
ovog divljanja, policija mjesto zločina
zaklanjala raznim ''ometačima'', teškim
kamionima i kombijima, kako bi od
građana i svijeta prikrili tragove sile.
I, na kraju pregleda bahanalija u režiji
ovdašnjih režimskih političara, policija je
navodno pokrenula unutrašnju istragu
kako bi utvrdila da li je u slučaju Vulić
bilo prekomjerne upotrebe sile, čiji se
rezultati prema dosadašnjoj praksi unaprijed znaju - kako je to bio klasični
napad sa predumišljajem tri člana
porodice Vulić na dvije stotine do zuba
naoružanih policajaca.
A onda će policija na osnovu njihovih
snimaka nastaviti «trenirati strogoću»
nad svima nama, svjedocima događaja,
pa nimalo ne čudi što su danas od svog
naroda ''nagrađeni'' gromoglasnim
povicima: Ubice! Ubice!
“Vezeni
most”
Banja Luka
jul 2013.
Pripremili Alija Beganović i Muharem Sitnica
Reportaža
»JEDINO VOLJETI,
SAMO VOLJETI...«
22 Š E H E R
BANJA LUKA
Reportaža
Izložba grafika Kemala Širbegovića u Banjaluci
Piše: Ismet BEKRIĆ
Kemal Širbegović je još kao učenik Gimnazije u Banjaluci
(1953.-1957.) pokazivao izuzetno slikarsko nadahnuće, pa su ga
likovni umjetnici iz grupe Četvorice – Enver Štaljo, Alojz Lojzo
Ćurić, Dušan Simić i Bekir Misirlić – podsticali da nastavi likovno
obrazovanje, što je i učinio upisom na Akademiju likovnih umetnosti
u Beogradu, koju je uspješno i završio 1962. godine, nastavivši i
postdiplomski studij.
Svoja banjalučka, prvotna, likovna promišljanja i traganja
Širbegović je krunisao i prvim samostalnim izložbama, na kojima je
dokazivao svoju izvornost i osobenost, svoju prepoznaljivost, za koju
je, kao mladi umjetnik,već dobivao značajne nagrade. Slikati, za
njega već tada nije bio samo stvaralački zanos, »ugođaj«, pejzaž, dio
krajolika, već, još više, i još dublje, poniranje i uzdizanje, misao,
osjećaj, otkrivanje tajni, zapis bojom, dubina vode i boje... Tu svoju
likovnu filozofiju Širbegović je produbljivao i širio pola stoljeća, sve
do danas, osjećajući potrebu da o tome kazuje i riječju, zapisom, jer
za njega je boja, slika, i riječ, pjesma, esej, zgusnuti roman... Slika
nije samo ono što vidiš, nego i ono što osjećaš, što promišljaš, što
utjelotvoruješ i raščlanjuješ.
Širbegovićevo likovno danas, a ono se proteže od prvih šeherskih
i zmijanjskih motiva, do pariških, svjetskih dosega, djelimično je
predstavljeno na njegovoj izložbi grafika, otvorenoj 2. jula 2013.
godine u malom salonu Kulturnog centra Banski dvor (Dom kulture)
u Banjaluci, u okviru programa 10. susreta Banjalučana »Vezeni
most«. Bila je to Širbegovićeva 120 i neka samostalna izložba, kojoj
treba dodati i još više od 200 sudjelovanja na grupnim izlaganjima u
trideset zemalja svijeta. Bio je to vrhunski likovni doživljaj, jedan
izuzetan krug bojom, od onog gimnazijskog, studentskog,
»jesenjesalonskog« (jer je autor bio i jedan od pokretača banjalučkog
»Jesenjeg salona«), do univerzalnog, svjetskog. O tome ne svjedoče
samo nazivi nekih izloženih grafika – Sena prozorska, Iz mape Omera
Hajama, Fjord, Mediteran, Pirineji, Pejzaž ljeta, Notre Dame,
Putovanje, Bosanska elegija..., još više je to »otvoreni prozor« u jedan
svijet u kojega ulaziš i kao promatrač, i kao sudionik.
Kustoskinja ove jedinstvene izložbe Ljiljana Perduv Misirlić s
pravom
uvrštava
Širbegovića
među
najznačajnije
bosanskohercegovačke umjetnike (ili one koji su iz svoje Bosne i
Hercegovine otišli u svoj svijet ), koji nikada nije zaboravio svoje
porijeklo i koji nije težio samo stvaralačkim vrhovima, nego i
podizanju svijesti o likovnoj umjetnosti.
Na Širbegovićevim grafikama dominiraju pejzaži, ali ne kao cilj,
nego prije svega kao »inspirativni podsticaj kojeg transformiše u
duhovne prostore otmjenog kolorita, gdje svaki element ima svoje
mjesto i značenje, i doprinosi harmoniji djela visokih estetskih
dometa«.
»Svijet prirode je neiscrpan kao realitet, asocijacija s lirskim
prizvukom, ili idealizovano utočište umjetnikovih uspomena«, piše
dalje Ljiljana Perduv Misirlić u katalogu ove izložbe. »Kada slika
pejsaž u bilo kojoj tehnici, Kemal otvara prostor kontemplacije, koja
je prisutna na svim njegovim radovima i koja, čini nam se, dolazi iz
nataloženih slojeva svjetskih civilizacija.«
Širbegović je duboko proživljavao i bosanskohercegovačku
tragediju, 1992.-1995., »što rezultuje nastankom nekoliko grafika, do
tada neviđenog sadržaja u njegovom opusu«. A njegov opus je
izuzetno bogat, od slika, tapiserija, mozaika, do grafika, koje ga
predstavljaju »u najboljem svjetlu poete, filozofa, humaniste, maestra
likovnog umijeća«.
Ispod jedne Širbegovićeve grafike, nastale kao odgovor ratnom
zlu, piše: »Jedino voljeti, samo voljeti, 1994.«. To bi mogla biti i
jedna od poruka ovog njegovog grafičkog predstavljanja, u njegovom
gradu, koji je oduvijek bio dio njegovog, i našeg, svijeta.
Š E H E R 23
BANJA LUKA
BANJA LU
Željezničke
Tekst i foto: Adem Čukur
Izgradnja prve željezničke pruge od Mančestera do Liverpula
u Velikoj Britaniji, sa parnom lokomotivom »Roket« Džordža
Stivensona, 1829. godine, donijela je svjetsku revoluciju u saobraćaju, kako u putničkom, tako i u teretnom. Nakon toga dolazi
do intenzivne izgradnje željezničkih pruga širom svijeta, a
naročito u Evropi i Sjevernoj Americi.
Iako je Osmanlijsko carstvo u 19. vijeku pokazivalo znake stagnacije i opadanja, vlasti su uočile značaj željezničkih veza sa zapadnom Evropom. Urađeni su i prvi nacrti za transbalkansku
željezničku prugu od Istanbula do Bosanskog Novog, sa
mogućnošću spajanja s južnim krakom austro-ugarske mreže željeznica na potezu Dobrnjin (kod Bosanskog Novog) – Sisak. Prva,
EHER
24 Š
BANJA LUKA
i jedina izgrađena, etapa planirane pruge bila je dionica od Banjaluke (Predgrađe – kasnije zvana i Stari Banof) do Dobrnjina kod
Bosanskog Novog, duga 1o9 km, a izgradnja je završena 1873. U
finasiranju izgradnje ove pruge učestvovao je i francuski kapital, a
radovima su rukovodili francuski stručnjaci. Tokom okupacionih
operacija 1878. pruga je znatno oštećena, a popravak su obavile
inženjerijske jedinice austro-ugarske vojske, pa je pruga ponovo
puštena u saobraćaj krajem 1879. Kasnijom izgadnjom dionice
Bosanski Novi – Sisak pruga je bila povezana sa ukupnom evropskom željezničkom mrežom, čime je Banjaluka, kao početna destinacija prema Evropi, dobila još veći značaj za promet
tračnicama.
UKA KROZ PROSTOR I VRIJEME:
Sjećanje
e stanice
Tekst: Adem Čukur
Godine 1893. izgrađena je pruga od Predgrađa do centra
grada, sa željezničkom stanicom koja je imala perone i reprezentativnu zgradu sa biletarnicom, čekaonicom i pratećim sadržajima.
Sama zgrada, u kojoj se nalazila i uprava željeznica za ovo područje, imala je dvije etaže i isticala se neorenesansnim stilom,
kao i većina javnih i administrativnih objekata u to vrijeme. Ulaz u
zgradu iz grada bio je sa istočne strane, dok su pruga i peroni bili
na zapadnoj. Svoju funkciju zgrada je obavljala sve do 1968. godine, jer je u planovima grada (već u 60-im godinama) bilo predviđeno ukidanje pruge na relaciji Banjaluka/Grad –
Banjaluka/Predgrađe. Posljednji voz iz gradske stanice krenuo je
31. januara 1968. u 23 sata i 15 minuta, nakon čega je pruga demontirana. Na tom lokalitetu bila je predviđena izgradnje glavne
međugradske autobuske stanice, a postojeću zgradu trebalo je
adaptirati za nove potrebe. Na zapadnom dijelu bili su novoizgrađeni peroni sa izdignutim prostorom za dispečera. Radovi na
adaptaciji zgrade, te izrada čelične konstrukcije za nadstrešnice
perona, bili su već u punom jeku, ali ih je prekinuo iznenadni
moćni zemljotres oktobra 1969. godine.
Poslije zemljotresa pristupilo se izradi novog i sveobuhvatnog
urbanističkog plana grada, u kojem je izgradnja glavne autobuske
stanice predviđena na saobraćajnom čvoru pored željezničke
stanice u Predgrađu, što je kasnije i realizirano na tom prostoru.
S obzirom na atraktivnost lokacije i značaj objekta kao dijela
graditeljske baštine grada, preostalo je da se objektu nekadašnje
željezničke stanice odredi nova namjena. Nađeno je sretno
rješenje – da se sanira i adaptira u Umjetničku galeriju, a autor
projekta bio je arhitekt Dušan Bajić iz »Projekta«. Na zgradi je u
potpunosti sačuvan vanjski izgled, jedino nije obnovljena prvobitna nadstrešnica nad peronima na zapadnom dijelu objekta.
Svojevremeno, pruga od Grada do Predgrađa presijecala je
glavnu cestovnu saobraćajnicu kod Tvornice duhana, pa je na
tom dijelu postojala rampa i stanična postaja, jedan mali zanimljiv
objekt iz tog perioda, koji je i danas očuvan.
Krajem 80-ih godina počelo je projektovanje i izgradnja nove
željezničke stanice na Predgrađu, na lokalitetu stare. Projekt je
djelo arhitekata Živorada Jankovića i Saida Jamakovića iz Sarajeva, čije se ostvarenje može svrstati među najbolja u arhitekturi
objekata ove vrste. Na objektu dominira čelična prostorna krovna
konstrukcija sa jako zaobljenim vijencem od aluminijskog lima koji
je po obodu oslonjen na moćne okrugle i vertikalno profilisane animirano-betonske stubove, pri čemu je u cjelosti ostakljen osnovni
gabarit staničnih prostora, nešto uvećanih u odnosu na stubove.
Na stanici je urađen i podhod, a peroni su natkriveni.
Š E H E R 25
BANJA LUKA
Reportaža
Admir
Lukačević,
uspješni
biznismen:
GRADIO
SAM
SNOVE
Svijet je mali za mlade i ambiciozne
Tekst i foto: Fikret Tufek
Admir Lukačević i njegova poprodica
spadaju među one koji su se izuzetno uspješno uklopili u švedsko društvo. Rodnu
Banjaluku napustio je 1993. sa starijim
bratom Almirom, tatom Feridom i mamom
Senijom. Imao je samo deset godina. Živi u
Norrköpingu sa suprugom Vy (28), Vijetnamkom iz Saigona i četverogodišnjim
sinom Kingsleyem, dok rođenje drugog
djeteta očekuju u januaru 2014.
EHER
26 Š
BANJA LUKA
Admir Lukačević je diplomirao sociologiju na Lund univerzitetu 2006., poznat
je bh. dijaspori i javnosti jer je 2008. dobio
kraljevu stipendiju (od 250.000 kruna) za
rad u amaterskim sportskim udruženjima,
nakon čega su mu mnoga vrata bila
otvorena: kompletna obrazovanja za vođu
kroz putovanja u Južnu Afriku i školovanje u
duhu Nelsona Mandele na Biznis školi za
vođe, pa do školovanja za vođu na Företagets Ekonomi na IFL Handelshögskolan
Stockholm, Mentorskap för entreprenörer
na IFL Handelshögskolan, Stockholm
Värdebaserat Ledarskap... Samo za obrazovanje, pored kraljeve stipendije, koristio
je 381.000 kruna kroz različite škole i projekte. Profesionalno je aktivan u Rotary
clubu i Bris Board Member (prava djece),
govori tri jezika, a o njemu su objavljeni
članci u svjetskim publikacijama.
Spomenimo i neke druge nagrade: Rotary
Leaders Scholarship 2004., Rotary Youth
Coach Scholarship 2010., Skåne Sports
Awards 2007. - The Year Equality Price,
Enthusiasm of the year (2008.) - Bosnian
newspapers, International Visitor Leadership program, USA (Swedish Representative), Global Responsible Leaders Initiative,
South Africa (Swedish Representative…
Porodicu Admira Lukačevića susrećem
kod oca Ferida u Landskroni, na Admirov
30-ti rođendan. Interesirao nas je njegov
put pet godina nakon dobivanja kraljeve
stipendije:
- Sreo sam se više puta s Njegovim
Veličanstvom Kraljem, za kojeg mogu
kazati da je izvanredna osoba, ono što pišu
mediji uopće ne odgovara stvarnosti. Kralj
Reportaža
mnogo pomaže djeci i mladima, meni je
puno pomogao savjetima i zahvalan sam
mu za sve što sam poslovno ostvario.
- Šta radiš i koja je Tvoja osnovna djelatnost?
- Osnivač sam i direktor firme Sport bez
granica (Idrott utan gränser Sverige AB IUG), sa još troje zaposlenih, sa godišnjim
prihodom od oko tri miliona kruna. Firma je
vezana za sport kao moju ljubav (od malih
nogu sam se bavio košarkom i plivanjem),
što sam pretvorio u poslovni biznis.
Pokrenuo sam firmu 2000. jer sam želio
dati djeci i mladima mogućnost da sami
grade budućnost, da izbjegnu socijalna
ograničenja i društvenu izoliranost. Mnogo
djece i mladih ima poteškoće u osnovnoj i
srednjoj školi, te kasnije teško dobije posao
baš zbog izoliranosti, što je samo korak od
negativnih ponašanja, droga i drugih
poroka, što društvo košta onda daleko više.
Jedino je rješenje stvaranje dobrih relacija
u djetinjstvu, za što je potrebno angažiranje, prije svega u sportu. U početku je podrška vezana za školu, kasnije pričamo o
karijeri. Kroz Sport bez granica napravio
sam društvenu mrežu koja pomaže djeci i
mladima da ostvare vlastite mogućnosti.
Potvrdilo se da to funkcioniše!
- Kako je sve počelo?
- Kao dijete izbjeglica u Landskroni, zahvaćenoj segregacijom, nije bilo lako ni za-
misliti svijetlu budućnost. Gradio sam snove
baš na mogućnostima u okruženju, inače
bih mogao raditi samo kao radnik na
pripremi pizze, biti na socijali ili završiti u
destruktivnim krugovima. Zahvaljujući prije
svega ocu Feridu počeo sam sportom i
otvorili su mi se vidici. Sport nije bio značajan samo meni, zahvaljujući sportu uvidio
sam koliko on znači i drugoj djeci i
mladima, bio je spas za mnoge.
- Često putuješ?
- To je dio moga posla i mreže koju sam
kroz firmu stvorio, što znači da radimo
posao koji je u ekspanziji i ima efekte.
Prošle sam godine nominovan od američke
ambasade u Stockholmu za petosedmično
putovanje u Ameriku, na prestižni International Visitor Leadership program, te sam
tako ”upisan” među 23 biznismena iz cijelog
svijeta, kao jedini Bosanac, u knjigu Hall of
Fame, gdje je npr. Fredrik Reinfeldt išao
2002., te mnogi drugi predsjednici ili ministri. Američko iskustvo u vođenju firmi me
obogatilo, proglašen sam najboljim. U novembru 2012. bio sam na Global Responsible Leaders Initiative u Kapstaden, Južna
Afrika, sa 40 mladih vođa. U junu 2013. bio
sam u Londonu, gdje sam imao susret i s
gradonačelnikom, te se u Mansion House
upoznao s radom socijalne mreže u Engleskoj. Karl Johan Persson (direktor H&M)
lično se angažirao da podrži moju djelat-
nost i firmu. 2013. su još planirana putovanja u BiH, Vijetnam, Irsku, Finsku...
- Planovi?
- Radimo puno na strateškom razvoju i
proširenju. Tokom 2013/14. i dalje ćemo se
širiti na još najmanje dvije komune. Planiram napisati knjigu koja treba izaći
početkom 2014. Planiram se uključiti i u
nekoliko drugih firmi, koje čak nisu istog
smjera kao moja. Posljednjih mjeseci
provodio sam dosta vremena u švedskom
parlamentu, gdje sam sreo značajne osobe
i već dobio velike ponude. Jedan od onih
koji su mi dali podršku je i Michael Wolf (direktor Swedbank)...
- Imaš li vremena i za porodični i lični
život?
- Oženio sam se sretno sa najljepšom i
najspretnijom ženom na svijetu, koja mi je
pružila ljubav, podršku i pametne savjete i
kojoj sam zahvalan za ono što sam postigao u životu. Sin priča švedski, bosanski i
vijetnamski. Najmanje godišnje odemo i u
Vijetnam, gdje smo započeli investirati, jer
to je divna zemlja, s predivnom prirodom,
hranom i ljudima. Švedska, Bosna i Vijetnam su nam domovine.
- Tvoja poruka čitaocima?
- Ako mogu ja, možeš i ti! Svijet je mali,
posebno za mlade, još više za nas iz BiH,
koji smo radom uspjeli da na sebe skrenemo pažnju svjetske javnosti.
Priča o jednom
banjalučkom uzdahu
VRIJEME
SEVDAHA
Piše: Atif TURČINHODŽIĆ
Kada se u našoj Bosni priča o
Sevdahu, i kad kažemo Sevdah ili Sevdalinka, u banjalučkom ozračju, onda se
baš ima o čemu i pisati i pričati, i čega se
spominjati i sjećati, pa i moja priča odiše
sjećanjem na još uvijek vedru, dragu i,
hvala Bogu, našu zeničko-banjalučku
dušu Sevdaha, našu Selmu Hajdarević.
Priča je započeta jednog lijepog
predvečerja, tamo gdje često zalazim na
poseban kapućino "od lješnjaka" u
našem Mejdanu, pa još u društvu našeg
Bakira i njegove supruge Selme, zvijezde prave banjalučke pjesme, koju
rado slušamo i uz Vrbas, mezetluke i
akšamluke, kakva se samo mogla čuti u
ona davna vremena i koja se utapala u
već pospani Vrbas, kad se još samo
ponegdje javljala pokoja štica dajaka
naših čamaca, koji su se lagano spuštali
našom biser-rijekom, od Alibabe pa dolje
kraj Studenca ili kraj Hilmijine kafane i
Kastela prema Alijinom ostrvu i našem
Halilu.... Pa poneki rani svjetlac .... i već
ponegdje pjesme naših banjalučkih
kafanskih meraklija i muzičara, sa onim
uvodom i prebiranjima po tipkama naših
Banjalučana Mesuda (Ragiba) ili Budimlića (Hođe ) Saliha, Nanuta, Irfana
Galešića, Muhe..., koji su nosili sav taj
slatki "teret", te strunama gitara u tek
nastali sumrak i uz poznati glas našeg
Hamke Delalića ili naše Selme, i mnogih
drugih... Bila su to samo neka imena
naših, slobodno možemo reći, "Banjalučkih doajena Sevdalinke" uz koje su
noći i noći naše meraklije provodile u
znanim kafanama, kao našeg Golbahera, pa Avde Kukavice (Alibaba), Aziza i
Hilmije... i mnogih drugih kojih više
nema,a koje ne možemo zaboraviti, kao
ni našeg Budimlića i njegovu "Podgoru"
te braću Kuljuhe, Gunića i sadašnji Slap,
Sjećanje
pa našeg Rekića, pa onda i Motel u
Gornjem Šeheru, gdje je i naš Ibrahim
Kurjak, poznati Sevdalija, mamio svojim
glasom...
Priča o banjalučkim Sevdalijama
toga vremena traje, i zaslužuje da se to
vrijeme Sevdaha, naše vrijeme, obilježi
na poseban način. Obično kažemo da
"svako vrijeme ima svoje breme", no ovaj
put riječ je o slatkom "bremenu", kakvo
nosi i naša Selma Hajdarević, zajedno
sa suprugom Bakirom Hajdarevićem,
takođe zaljubljenikom u Sevdah i
muziku, pa otuda i njegovo amatersko
sviranje harmonike, kako i sam reče,
"bez nota". A ja se nadovezah i rekoh:
"Ima majka priroda, i ni note ne pomažu
ako te majka priroda time ne obdari."
Selma Hajdarević, rođena
Zeničanka, zaputila se nekih davnih godina u svijet muzike, i tako našla i u
Beogradu, u nadi, kako reče, da na
nekim audicijama potraži šansu. Tako je,
između ostalog, dobila i diplomu "umjetnika-pjevačice”, da može pjevati na
javnim nastupima kao profesionalka,
iako je imala i zvanje dječije njegovateljice. Ipak, prevagnula muzika, bolje
reći Sevdah, i to onaj sa velikim S, pa je
tako i njen život bio vezan za pjevanje u
tadašnjoj Jugi, i u Novom Sadu, i okolo,
te u još nekim mjestima. I tako, sve do
dolaska u Bosnu, u Sarajevo.
Sarajevsko vrijeme Sevdaha, iz
kojega mnogi, nažalost, više nisu među
nama kao i, takođe naš Banjalučanin,
kako sam Bakir reče - iz našeg Potoka,
Bajro. Tu nađe i mene, jer sam i ja čuo, i
mislio, da je naš Bajro rođen u Cazinu.
Ali, eto, i on je naš, Bajro, koji je svoju
karijeru okončao u Sarajevu. Tada je
Bajro bio poznati harmonikaš, kakav je
bio i Ismet Alajbegović Šerbo, pa
Mustafa Krilić, Jovica Petković, Milorad
Todorović. I naša Selma upravo nastavlja
pjevati sa Bajrom u poznatim sarajevskim restoranima i kafanama, kao što
su "Beograd”, "Arena" i mnoge druge. I
tako, sve do dolaska u Banja Luku i kraj
našeg "biserli" Vrbasa, neke sada već
davne 1971. godine. I njen glas poteče
niz rijeku, od motela u Gornjem Šeheru
pa do Alibabe, pa na "Studencu", te kod
Hilmije preko puta Kastela, Da spomenemo i našeg Adema na Laušu koji je
držao kafanu sa svojim sinovima.
To vrijeme možemo slobodno
nazvati procvatom Sevdalinke i Sevdaha, kad su Banjalučani uživali u pjesmama naše Selme. Ja se sjećam da je
često sjedila i za bubnjevima, a i svirala
je, te na taj način zaokupljala jos više
pažnje među svojim kolegama muzičarima. U to vrijeme pjevale su se
pjesme "Kafu mi draga ispeci" ili "Vrbas
voda nosila jablana", pa "Evo ovu rumen
Selma Hajdarević u Domu armije 1968.g
Nastup u Kladnju 1967.g
ružu", "Niz polje idu babo Sejmeni",
"Čudila se Aman ja" i mnoge druge sevdalinke, pa i ona "Haj, od kako je Banja
Luka postala"... Bilo je naše Selme
svugdje, pa tako i u Bosanskoj Gradišci,
u Trapistima kod Marka Trtića.
U razgovoru sa njenim suprugom Bakirom saznajem da su ga mnogi
mijenjali, po izgledu, sa našim doajenom
rah. Omerom Pobrićem koji je našeg
Bakira pozvao u Visoko, da mu bude
gost te da se pobliže upoznaju. Nevjerovatna sličnost i obostarno zadovoljstvo, pa još i to da su harmonikaši,
još više učvrstiše to dugotrajno prijateljstvo, sve do Pobrićeve iznenadne
smrti .
Bakir i Selma imali su nekoliko značajnih
nastupa i u Banjoj Luci, pogotovo kada
su se uzeli 1971, godine. I njihova ljubav
je baš začeta kroz pjesmu i Sevdah u
našoj Banjoj Luci, da bi se nastavila i
poslije protjerivanja iz njihove Banje
Luke u grad Hamstad u Švedskoj, gdje i
sada sretno žive i rado se odazivaju na
pozive i svih naših klubova. Bakir upravo
ovih dana slavi svoje druženje sa harmonikom - punih 45 godina. ”Ja imam
dvije duše, i to moju Selmu i moju harmoniku, koje nas vode kroz naš i moj
život, pa ima li šta ljepše”, priča Bakir.
”Još samo da mi je malo više moje i
naše Banje Luke, te naših nekadašnjih
akšamluka i sevdaha, harmonika i meraka..., a brate i Vrbasa.”
Pitam je za njene omiljene
pjevače toga vremena. Odmah spomenu
Zoru Dubljević, pa pjesmu "Misle ljudi da
sam sretna" Lepe Lukic. I danas poželi
zapjevati, onako za sebe i za svoga
Bakira. A i za prijatelje.
Poželimo našoj Selmi i Bakiru još puno
sreće i zdravlja u životu, a i akšamluka i
sevdaha kraj našeg Vrbasa.
Ova moja, i naša, priča o
banjalučkom Sevdahu svakako ima svoj
nastavak, jer to je priča koja traje. Kao
Vrbas.
Š E H E R 29
BANJA LUKA
Banjalučko korzo
JOŠ
JEDAN
KRUG...
Piše: Muharem SITNICA SIĆA
Sjećate li se čuvenog banjalučkog korza?
I djevojaka koje su se dugo uređivale za tu
svetkovinu ljepote i prvih pogleda. I momaka koji su palili i žarili lijepim stasom,
dobrim glasom, uvijek skockani, obrijani,
dotjerani po špagi, a tek kose, duge valovite,
pa povrh svega još i sviraju gitaru…
Bilo je to najljepše doba ovog jedinstvenog šetališta i gledališta, koje je tada
živjelo po nekim čudnim pravilima.
Moja generacija izlazila je oko šest
popodne i šetalo se od bivšeg hotela ”Slavija” do hotela ”Bosna”, po pravilu desne
strane, a u pauzama tih krugova, kako smo
ih zvali, stajalo se po strani, najviše kod
gradskog parka. U Gospodskoj ulici korzo je
počinjalo oko sedam sati, a bilo je određeno
za starije, punoljetne osobe, parove i bračne
parove i svu staru gradsku raju. I tu se šetalo
gore - dolje, pa je najčešća uzrečica bila,
”hajmo još jedan krug”.
Nakon šetnje Gospodskom ulicom, iza
osam sati išlo se u poznate restorane, hotele
i kafane, i takođe po nekoj prirodnoj skali,
znalo se gdje ko pripada, gdje ko i sa kim
sjedi. Uglavnom, sva se gradska raja, na obe
strane uvažavala i pozdravljala. Tako smo se
i upoznavali u svakodnevnom korzovanju.
Dolazilo je do spontanih druženja ”zajedničkih krugova”, simpatija prvih pogleda,
pa sve do prve ljubavi. Korzo je bilo jezgro
i srce grada, ali i izvor svih informacija. Zato
se i išlo u krug, lagano pričalo, pogledima se
tražilo, očima se razgovaralo, srce u grudima
ludo kucalo, a usput sve se saznavalo po sistemu ”je si li bolan čuo da...», ili ”znaš li da
je ”ona” sa ”onim” od sinoć” , tako da si uvijek imao pravu informaciju koja cura nema
momka, ko na koga oko baca, ko je kome
simpatija …
Ja sam imao veliku sreću, da sa svojih
petnaest godina izgledam kao da mi je osamnaest, pa sam se uspijevao provući i po
koji krug kroz Gospodsku, a tamo, ljudi
EHER
30 Š
BANJA LUKA
moji, ja ljepote, ja cura…, ah meraka u
večeri rane…
Odlasci na ples subotom bili su uvijek
događaji za pamćenje, i na to se spremalo i
čekalo od subote do subote. Nisu sve cure
imale mogućnost izlaska u večernjim satima,
pa je ples bio organizovan i do podne, i u
kasno popodne, a plesne večeri održavale su
se u ljetnim baštama. Glavno plesno veče
bilo je u Domu kulture, pod nazivom ”Subotom u osam”. Nisi mogao tek tako ući,
morao si biti pristojno obučen i uredan, a tu
sam ti ja prednjačio.
Još od šesnaeste godine počeo sam
nositi, u prvo vrijeme, jedno tatino odjelo i
kravatu, a kasnije sam ih imao za svaku priliku…I bio sam hrabar, a nije bilo lako, cure
su sjedile u glavnoj dvorani na stolicama uz
zid, a kad bi orkestar zasvirao laganu
melodiju, svi su čekali da neko dođe po neku
od tih ljepotica i otvori ples. Obično bi taj
par nekoliko minuta bio u centru pažnje,
potom bi se prostor ispunio svim drugim
plesnim parovima (nisi mogao plesati sam,
morao si imati partnericu ili je pronaći u
sali).
E, tu sam ti bio glavni, prvo ja, pa svi ostali, išao sam hrabro sam kroz dvoranu, birajući među najljepšim onu koja me neće
odbiti … Koje su to plesne večeri bile, a tek
snovi poslije toga, pa opet na korzo, u
naredne dane, pa u krug, pa sve do subote,
hoće li opet doći, hoću li je vidjeti … Bilo je
to doba romantike, dobre muzike i
ljubavi…
Vrbas i njegove obale su oblikovale i
ovjekovječile svu tu ljepotu, uz zvuke gitara
i ljubavnih pjesama, a izleti na Šehitluke
(Šehitluci, visok greben...), a tek starina
Kastel, kad bi on mogao da priča… A umjesto priča, gorjele su svijeće na grobu
Safikade, u ime ljubavi i za sve ljubavi .
Tako sam se i ja zaljubljivao, ludovao,
volio, išao stazama ljubavi, kroz život i vrijeme, i sačuvao ih u najljepšim sjećanjima…
22. april 2013.
Šetnja banjalučkim korzom 1951. g: Aco Jurela, Sulejman Ibrahimbegović, Aco
Ravlić, Enes čauš i Muhamed Ibrahimbegović Palada
Ljeto u Geteborgu
Godišnji
odmor,
uz mnogo
zabave
Foto: Goran Mulahusić
Piše: Aida BAŠIĆ
Iza nas je još jedan godišnji odmor, možda najdraži, jer
smo ga toliko iščekivali. I ove godine, kao i prethodnih,
vjerovatno ste jedva dočekali da spakujete kofere i odputujete u našu lijepu BiH, da bi bili i uz svoje najmilije, a onda da
malo skoknete do plaža Jadrana i rashladite se od izuzetno
visokih temperatura koje su vas dolje dočekale. Uživali ste, i
sada je došlo vrijeme da se vratite svakodnevnim
obavezama. No, možda niste svi imali tu sreću, da tako isplanirate i provedete svoj godišnji odmor, neki od vas su sigurno, poput mene, bili prinuđeni ostati u Skandinaviji. Sada
kada je godišnji zaklopio svoje dane, moram priznati da i nije
toliko strašno nigdje ne putovati, i u Skandinaviji se možemo
dobro zabaviti i odmoriti, pa stoga u ovom tekstu želim da
vam pokažem kako ljeto i u Geteborgu može biti izuzetno lijepo. Naravno, prije svega, bilo je izvrsno zbog sunca koje je
ove godine odlučilo da zamijeni hladne i vlažne ljetne dane,
a to je i najvažnije kada su u pitanju ljetni godišnji odmori.
Moj odmor je počeo i završio u Geteborgu, jer ovaj grad
nudi zaista mnogo zabave i događaja tokom ljetnih dana, pa
nije bilo potrebno da posjećujem druge obližnje gradove, sto
ne znači da i svaki drugi grad ne nudi podjednako dobru
zabavu. Prije svega, pomenula bih mnoobrojne plaže koje su
izvrsno uređene. Oni hrabriji zasigurno će izabrati neku
morsku obalu, a za one sa slabijom cirkulacijom možda je kupanje u jezerima bolji izbor.
Ove godine u Geteborgu je održano Evropsko prvensvo u
fudbalu za žene što je privuklo mnogobrojne turiste a time je
i ponuda zabavnih sadržaja u gradu bila znatno bolja. U isto
vrijeme se održavao i Gothia cup, fudalski kup za djećake i
djevojčice iz cijeloga svijeta. Iz naše BiH na ovom Kupu su
učestvovale dvije ekipe dječaka iz fudbalskih klubova «Podgrmeč» i «Sarajevo», tako da su fanovi ovoga sporta imali
za koga navijati. Ukoliko imate djecu, zasigurno ćete posjetiti
Liseberg, najveći luna park u Švedskoj, ili možda neka druga
mjesta, poput Universuma, kina, pozorišta, u svakom slučaju
dovoljno je samo da potražite vodič kroz kulturna dešavanja
u gradu, i sigurna sam da ćete pronaći mnogo toga interesantnog. Ljubiteljima prirode srdačno preporučujem da posjete Botanički vrt koji svojom ljepotom liječi i dušu i tijelo, a
ukoliko vas privlači roštiljanje sa prijateljima, najbolje je da se
uputite Slottskogen, veliki gradski park koji posjeduje igraliste
za djecu i mini zoološki vrt, a ako vam dijete voli jahati konje,
onda je to zaista idealno mjesto za vas.
Ono što vam još želim predstaviti u ovom tekstu, što je i
meni bilo najzanimljivije ovoga ljeta, jeste way Out west,
EHER
32 Š
BANJA LUKA
jedan od najpopulrnijih muzičkih festivala u Švedskoj. Festival se održava od 2007. svake godine u mjesecu avgustu i
traje tri dana. Na tri velike scene, smještene u "Dvorac sumi"
tj. parku u centru Geteborga, ove godine, kao i pethodnih,
predstavile su se najveće zvijezde svjetske muzićke scene.
Way Out West je tokom svih ovih godina postojanja ugostio
neke od najpopularnijih izvođača iz domena rock, funk, elektronske i hip-hop muzike, neki od njih su Prince, Man Chao,
Tiesto, Erikah Badu... Najveća zvijezda ovogodišnjeg festivala je zasigurno Alicia Keys, no pored nje izvrsne nastupe
imali su i Public Enemy, The knife,Daniel Adams-Ray, Omar
Souleyman, Alabama Shakes, Miguel, Danny Brown, Angel
Haze, Rodrigez, Sibille Attar, Say Lou Lou i drugi.
Muzički dio festivala svake godine dopunjavaju i drugi kul-
Reportaža
turni sadržaji, kao što su filmske prezentacije, grafiti, poezija.
Iz domena filmskih ostvarenja ove godine izdvaja se "Reincarnated: SnooP Lion", film koji govori o životu Snoop Dogga. I posljednji dio filmske trilogije "Easy Money", koji nosi
naziv "Life Deluxe", svoju svjetsku premijeru doživio je upravo u sklopu Way Out West festivala. Way Out West zatvorila je fenomenalnim koncertom Alicia Keys, koja je zahvalnoj
i izbirljivoj publici u Geteborgu pjevala svoje najveće hitove i
ponudila fantastičan scenski nastup. Ukoliko volite muziku i
pratite muzičke trendove, zasigurno morate dolaziti na ovaj
festival.
Ukoliko ikada budete spriječeni da otputujete za ljetni
godišnji odmor, ne očajavajte - uz malo dobre volje i vodič
kulturnih programa u vašem gradu, odmor vam može biti
izvrstan!!!
Pokazatelji jednog istraživanja
GDJE JE NAJBOLJE BITI MAJKA
Skandinavske zemlje najpogodnije za majčinstvo, BiH tek na 47. mjestu
Prema nedavnom istraživanju organizacije Save
The Children o tome gdje je najbolje biti majka, sve
zemlje Skandinavije ušle su u «top 6» - najpogodnije
zemlje za majčinstvo. Ovo istraživanje je vršeno na osnovu ekonomskog, socijalnog i političkog statusa. Najviše poena za majčino i dječije zdravlje, obrazovanje,
jednakost i politički stabilitet dobila je Finska, koja
prednjači na rang listi, a odmah iza nje nalazi se Švedska, slijede Norveška, Island, Holandija i Danska. Istraživači su u prvom redu uvažavali koliko je koja
zemlja uspješna u spašavanju života majke i
novorođenčeta, a potom su se bazirali na ocjenjivanju
zdravlja, smrtnosti, nivou obrazovanja, prihodima te
političkom statusu majki. Istraživanje je pokazalo da
djeca obrazovanih majki imaju veće šanse da prežive i
da budu zdrava. Politički status se mjerio tako što se
uzeo u obzir broj žena u državnoj vlasti u svakoj od zemalja. Zemlje podsaharske Afrike nalaze se na posljednjim mjestima prema ovom istraživanju, što zači da je
u tim zemljama najnepoželjnije biti majka. Razlog tome
su loša prehrana djece i veliki broj maloljetničkih trudnoća što dovodi do veće stope smrtnosti kako djece
tako i majki. U Dominikanskoj Republici Kongo, koja
prema istraživanju zauzima posljednje mjesto na listi,
jedna od 30 majki umre u trudnoći a jedno od sedmero
djece prije svoga petoga rođendana.
U konkurenciji od 176 zemalja BiH se našla na 47.
mjestu. Od zemalja u okruženju u prvih 25 našla se
samo Slovenija, međutim ispred BiH se nalaze i
Hrvatska, koja zauzima 34. mjesto, Srbija 36., Makedonija 40. i Crna Gora kao 42. na rang listi. Od naprednih zemlja USA se nalazi najniže na listi. U USA jedna
od 2400 majki umre u trudnoći ili pri porodu. Samo 5
naprednih zemalja imaju visoku stopu smrtnosti. A
pola svjetskih zemalja imaju veliki dio žena u vlasti.
Rezultati istraživanja su pokazali i to da je posljed
njih godina učinjen značajan napredak u smanjenju
broja smrtnosti djece i majki u cijelome svijetu. Međutim, bez obzira na vidljivi napredak, i dalje veliki broj
djece u svijetu umire pri porodu, i jedan od najvećih
problema je neuhranjenost koja često dovodi do smrtnosti.
Š E H E R 33
BANJA LUKA
Reportaža
Dnevnik putovanja: Donji Vakuf – Landskrona
MALO KIŠE, PUNO SUNCA
I NAJVIŠE PRIJATELJSTVA
Bilježila: Aida MLINAREVIĆ
Ponedjeljak 05.08.2013.
Pripreme za polazak se polako privode kraju. Zajedno sa
koferima sprema se i naš posljednji ovogodišnji iftar. Sve je
spremno.
Okupljamo se na autobuskoj stanici. Polazak - u ponoć.
Živo je, riječi bruje, mnogo je rođaka i prijatelja koji su došli
da nas isprate.
Utorak 06.08.2013.
03:45. Ulazimo u Hrvatsku! Neki nezanimljiv film na TV-u,
ali ipak ugodna atmosfera. Čini se da još niko nije pospan,
svi su uzbuđeni zbog dana koji predstoje. Kroz prozore posmatramo jedinstven prizor..., tanki sloj magle je prekrio tamne
ravnice dok se na horizontu javlja crvenkasti odsjaj.
06:30. Ulazimo u Sloveniju! Kratko nas zadržavaju na
granici, kao da tek ulazimo u EU.
07:30. Austrija! Uskoro pauza za odmor! Između 08:30 i
09:30 prošli smo kroz nekoliko dugih tunela. Za mnoge od
nas ovo je bila prilika da prvi odrijemaju.
Ne sjećam se ulaska u Njemačku, ali to nadoknađujem
cjelodnevnim putovanjem kroz tu zemlju. Odbrojavam kilometre, brojim vjetrenjače, posmatram mora pšenice i fotografišem zanimljive prizore. Polako postajemo nestrpljivi i
iscrpljeni. Naša najmlađa putnica, Lejla, tako žarko
priželjkuje taj „projekt“ koji će nas prebaciti do Danske.
Srijeda 07.08.2013.
Tek malo iza ponoći stižemo u Rostock, odatle treba trajektom do Danske. Razočarani smo... Saznali smo da slijedeći trajekt ide tek u šest ujutro. Imamo pet sati do tada!!!
Pomalo smo iznervirani jer moramo čekati, ali smo sretni da
smo dobili priliku izaći iz autobusa.
No, baš kada pomislite da ne može gore, razmislite
ponovo! Nakon više od sat vremena čekanja (ili eufemizirano: odmora) odemo kupiti kartu za trajekt. Gospodin na
šalteru nas podrugljivo pogleda jer nismo rezervisali mjesto.
Dakle, svi trajekti su puni do sutra u ponoć. Krasno!!!
Ubrzo zaključujemo da nam je jedina opcija vratiti se
nekih 200 km u Puttgarden odakle ćemo, valjda, moći nastaviti dalje. „Drage volje“ smo se vratili u bus... sjedenje se
čini kao najgora kazna, ali nemamo drugog izbora.
Lagano sviće i mi smo konačno u Puttgardenu. Ništa ne
zvuči ljepše od izjave: „Trajekt je za 20 minuta.“
Sljedećih 45 minuta je proteklo tako brzo. Vožnju trajektom smo iskoristili za fotografisanje mora, sunca, galebova i
jedni drugih, kupovinu i razgledanje shopova, punjenje mobitela i slično.
Povratak u autobus je lakši nego prije. Imam osjećaj da
sam tada prvi put pravo zaspala. Sljedeće čega se sjećam je
da negdje u pola sna čujem: „Gde je ona mala?“ Znala sam
da mene traže. Policija nas je zaustavila, objasnili smo razlog
putovanja i pustili su nas dalje. Do momenta kada sam vidjela: „Landskrona 35 km“ sve je bilo lako... tih zadnjih 35 kilometara mi je bilo duže nego cijeli dan kroz Njemačku.
Konačno, poznato lice na jednom od stajališta. Dočekuje
nas čika Ferid! On nas vodi u prostorije Bosna LA Basket
gdje smo se osvježili i nakratko odmorili. Tu su nam se
pridružile Šejla, Naida, čika Mustafa i Samir, koji će nam u
narednih nekoliko dana biti vodiči i domaćini. Kratko obilazimo plažu i odlazimo u Västervångskolan gdje ćemo biti smješteni. Raspoređivanje, razmještanje i raspakivanje prije
ručka u McDonald´s-u sa Tomom i Almom. Vratili smo se u
Reportaža
školu, odmaramo, a naše momke čeka utakmica u pet sati.
Vidjelo se da su iscrpljeni od puta, ali momci su dali sve
od sebe. Na žalost velikog broja navijača koje su imali izgubili su od domaćina 4:2.
Četvrtak 08.08.2013.
Malo drugačije bajramsko jutro. Muški dio ekipe se rano
spremio i otišao klanjati Bajram-namaz. Djevojke su
odspavale koji sat duže. Spremile smo se i čekale kako naše
da se vrate iz džamije tako i doručak.
Na dnevnom redu je kupanje na bazenu. Nekoliko oblaka
nije nas obeshrabrilo... idemo pješice do bazena... Tek što
smo zakoračili izvan kruga škole, dočekao nas je pljusak koji
nije namjeravao prestati. I prije nego smo ušli u bazen bili
smo potpuno mokri. Najbolja opcija je bila kupanje, iako je za
naše „standarde“ to bio jedan jako hladan dan. Ručak je bio
zakazan malo prije dolaska broda „Tri Krune“. Nakon toga je
na redu mini golf. Raštrkali smo se po cijelom terenu, zezali
jedni druge zbog promašenih rupa i loših pokušaja, i sve bi
bilo super da nismo pokisli i drugi put danas. Sreća pa svi
imamo suhe majice koje moramo obući za defile. Jedva
čekamo da naši predstavnici, Ena, Sumea i Ahmed, predaju
zastavu načelniku Lennartu Södebergu da možemo otići na
večeru. Ništa ne podsjeća na to da je Bajram, sve dok nas
nakon večere ne ponudiše baklavom.
Hvala čika Feride!
Petak 09.08.2013.
Nakon doručka dogovoreno je da idemo na plažu gdje
nas očekuju cjelodnevne sportske aktivnosti. Za neke se nije
lako prilagoditi drugačijim pravilima u igrama koje su se
održavale tamo, ali su ipak poštovali suparnike.
U 12 sati imamo zakazan sastanak s načelnikom Landskrone Lennartom Söderbergom. Gospodin Lennart nas je
divno ugostio i, bez obzira na sve njegove obaveze, uspio je
izdvojiti vrijeme za nas. Oduševio nas je svojom direktnošću i
jednostavnošću. Razmijenili smo poklone, dogovorili nastavak saradnje i okvirno zakazali njihovu uzvratnu posjetu.
Danas ručamo na plaži. Vrijeme je potpuno drugačije od
onoga jučer, čak je prevruće. Izgleda da će večeras biti
opekotina. Nakon odmora u školi, večere i šetnje kroz
Citadellu idemo na beach party.
Sunce zalazi stvarajući kompoziciju najljepših nijansi. Ovo
je prilika da napravim nekoliko dobrih fotografija. U pozadini
je već muzika koja, doslovno, tjera na ples. Ništa neobično
da smo upravo mi, Bosanci, napravili pravi dernek. Naše
djevojke su plesale cijelo veče. Šveđani su nas prvo čudno
gledali sa strane, a kasnije su se i sami pridružili.
Subota 10.08.2013.
Danas smo opet cijeli dan na plaži. Zakazana su takmičenja u trčanju i odbojci na pijesku. Vrijeme prije takmičenja koristimo za šetnju, obilazak Citadelle, stoni tenis,
vožnju motorom i kanuom. Naši momci i djevojke su se
Š E H E R 35
BANJA LUKA
odlično pokazali u sportskim aktivnostima i zauzeli prva
mjesta.
Vrijeme se opet promijenilo pa ostatak dana koristimo za
slobodne aktivnosti, jedni igraju košarku na terenu iza škole,
drugi odmaraju u holu škole ili se izležavaju u razredima.
Nakon večere slijedi kratka šetnja kroz centar grada odakle
se autobusom ponovo vraćamo u našu rezidenciju.
Nedjelja 11.08.2013.
Danas slijedi obilazak sportskih terena. Košarkašice imaju
kratki trening prije revijalne utakmice, dok ostatak ekipe ide u
ledenu dvoranu na klizanje. Uz pomoć instruktorice ubrzo
smo činili svoje prve korake na ledu, neki uspješniji od
drugih. U sklopu istog sportskog kompleksa zajedno s
Tomom, Feridom, Mustafom i Samirom obilazimo park sa životinjama, prelijepe konje, atletsku stazu, teniske terene i, naravno, stadion Landskona BoIS-a. Uskoro smo počeli maštati
o takvim terenima u našem gradu i prilikama za najrazličitije
sportove kakve imaju mladi u Landskroni.
Večeras pripremaju veliki oproštajni roštilj za nas na plaži.
Ćevape i pljeskavice smo jedva dočekali, iako je i prethodnih
dana hrana bila izvrsna. No, druženje je trajalo kraće nego
što smo očekivali... bez obzira na nekoliko dana provedenih
ovdje još nismo naučili kako izgleda švedsko ljeto. Vjetar nas
je uskoro „otpuhao“ nazad u školu. Tu smo održali jednu
malu ceremoniju uručivanja zahvalnica jedni drugima za
saradnju i odlično druženje.
Ponedjeljak 12.08.2013.
Poslije, za mnoge, neprospavane noći i malog «incidenta» kojeg smo imali u kasne sate s lokalcima koji su razbili prozor u jednom od razreda u kome su bile djevojčice, svi
su rano na nogama i spremni za polazak kući. Nakon slikanja
i opraštanja s našim dragim domaćinima ponovo „put pod
noge“. Sada to izgleda mnogo drugačije jer znamo da se
vraćamo kući. Ali prepuni najljepših utisaka i slika koje se ne
zaboravljaju. Do skorog viđenja! I veliko, veliko Hvala
ljubaznim domaćinima!
Tekst: Mirsad Filipović
Životna priča Enise Bajrić
PUT U
NEPOZNATO
Enisa Bajrić, potpredsjednica Saveza
Banjalučana Švedske i predsjednica udruženja “Hand i Hand” iz Nyköpinga, dobitnica mnogih nagrada i priznanja za svoj
predani dugogodišnji društveni volonterski rad, uzorna supruga i majka i nadasve
skromna i poštena Gornješeherčanka,
ostvarila je još jedan uspjeh. Njena dugogodišnja želja, da svoj životni put prenese na papir, urodila je plodom i nakon
mukotrpnog rada, izašla je ljetos njena interesantna životna priča među koricama
dvojezične, bogato ilustrovane knjige, pod
naslovom “Put u nepoznato” - “Vägen mot
det okända”. Knjiga u svome prvome dijelu s posebnom toplinom govori o
njenom nadasve sretnom odrastanju u
najljepšem i najstarijem dijelu Banjaluke,
Gornjem Šeheru, u veoma cijenjenoj porodici Mundžić. Drugi dio je posvećen
stvaranju vlastite porodice, školovanju,
idiličnom životu u predratnoj Banjaluci, a
treći dio ima tamnije boje, jer govori o ratnim zbivanjima i progonstvu. Dolazak u
Švedsku ipak joj pruža nove mogućnosti,
koje je ona znala da iskoristi predanim
radom. Ovaj dio
njene životne priče je sigurno i najinteresantniji za mnoge potencijalne čitaoce, jer govori o fantastičnoj upornosti i
volji za uspješnom integracijom, ne samo
ličnoj, u novoj zemlji, kulturi, jeziku, tradiciji i mnogo čemu, te njenoj istinskoj borbi
za ponovno okupljanje svoje porodice.
O tome u svojoj recenziji ove knjige,
Azra Lokvančić, inače dugogodišnji lektor
Šehera, između ostalog piše: “Cijela priča
ustvari prikazuje socijalno-psihološko okruženje u kojem je ona imala svoju ulogu,
svoju važnu ulogu, u kojem je ona pronašla i potvrdila sebe. Na jedan nevjerovatan način ona u tom istom okruženju
gubi sebe. Svaki odlazak njoj dragih osoba ustvari je cijepanje njene ličnosti.
Jedan po jedan dio nje odlazio je iz Banjaluke iz koje je na kraju morala otići i
sama. Zatim ponovo, skupljala je djelić po
djelić sebe, tako što je svoju porodicu
okupila i ponovo pokušala da profunkcioniše.”
Enisa je organizovala dvije veoma uspješne promocije. Prva je održana
u Banjaluci, u prekrasnom ambijentu, u
dvorišta autentične bosanske kuće, jedne
od najljepših u Banjaluci. Uprkos velikoj
vrućini, okupilo se tog julskog dana
mnogo njenih prijatelja, komšija i ljubitelja
lijepe riječi. Moderator je bila naša saradnica Radmila Karlaš, koja je u svom predstavljanju ove knjige, biranim riječima,
posebno pohvalila Enisinu hrabrost i želju
da svoju životnu priču ispriča kroz vrijednu knjigu. U mjesecu augustu održana
je i druga promocija, namijenjena Šveđanima, u gradu u kojem Enisa radi i boravi, Nyköpingu. U prekrasnom zdanju
pod nazivom “ NK Villa”, okupilo se tridesetak gostiju, koji su sa zanimanjem
slušali predstavljanje Enisine knjige.
Prisutnima su se obratili iz udruženja NK
villans vänner : Torbjörn Andersson, Fredrik Lindeborg, Birgit Eriksson, Östen
Nilsson, iz ABF-a Niclas Eriksson, u ime
Sörmlands museuma Nathalia Berggren,
te Saveza Banjalučana Mirsad Filipović.
Šveđani su postavljali mnogobrojna pitanja, jer ih je Enisa, čitajući odlomke iz
knjige, duboko potresla i nagnala na
razmišljanje.
Kao Enisin dugogodišnji prijatelj i saradnik, našim čitaocima toplo preporučujem ovu lijepu i vrlo zanimljivu knjigu, jer
svako od nas prognanika u njoj će i sam
pronaći jedan dio svoje životne priče.
BANJALUČKA MANIFESTACIJA
BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA
(Sami upisujete crna polja, broj crnih polja dat je na kraju svakog reda.)
1
2
3
4
5
6
7 8 9 10 11 12 13
1
2
3
4
5
6
7
8
9
VODORAVNO:
1. Tradicionalna banjalučka kulturno-sportska manifestacija -- Uzvik za tjeranje kokošiju, (1)
2. Beogradska voditeljica Farago -- Ploča od otpadnog drveta, (1)
3. Grad u Italiji -- Izaslanik, (1)
4. Pripadnici poznate bh porodice -- Industrija tepiha Ivanjica, (1)
5. Poznata pjesma Željka Joksimovića -- Mali pas, (1)
6. Prvo slovo -- Pokazna zamjenica -- Prvi samoglasnik -- Bivši teniser Janik, (6)
7. Navodi -- Dio kočnice automobila, (2)
8. SF roman Jevgenija Jamjatina -- Luk, svod (lat.) -- Jupiterov satelit, (3)
9. Naš magazin. (0)
USPRAVNO:
1. Čovjek koji vari -- Zadnje slovo azbuke, (1)
2. Ime naše pjesnikinje Osmančević-Čurić -- Naziv, (1)
3. Vrijeme, doba, epoha, razdoblje (tur.) -- Miran, (1)
4. Naljepnica -- Drugi samoglasnik, (1)
5. Milijarditi dio metra, (0)
6. Veznik -- Pijanista Pogorelić -- Investiciono-razvojna banka (skr.), (2)
7. Zamjenica -- Ruska glumica Arepina -- Prema, (2)
8. Poveliko -- Ostatak posječenog drveta, (1)
9. Finski fudbaler Hipia -- Poznata džez pjevačica Knežević, (1)
10. Prost broj -- Pehar, kup, (1)
11. Izvučen sisanjem -- Zadnji samoglasnik, (2)
12. Štucati -- Nadimak generala Ajzenhauera, (1)
13. Bh književnik, ovogodišnji dobitnik nagrade Nasiha Kapidžić-Hadžić, Muhidin -- Četvrti i prvi samoglasnik. (2)
RJEŠENJE
VODORAVNO:
1. vezenimost#is
2. aneta#iverica
3. rimini#emisar
4. isakovići#iti
5. lane moje#psić
6. a##te#a#noa##
7. čitati#pakna#
8. #mi#arkada#jo
9. šeherbanjaluka
Nigdje ljepše nema...
aLWUDGLFLRQDOQLVXVUHW%DQMDOXĀDQDXäYHGVNRMa
a%RJDWNXOWXUQLSURJUDPFLMHOLGDQa
5LWDP6UFD
Ida i Frida
1HQR0XULþ
'UDPVNLVWXGLRDQVDPEOD%RVQLDIRON
9RGLWHOMLSURJUDPD(PLQD+RULþL0XKDUHP6LWQLFD6LþD
VHSWHPEDUX1\N|SLQJX
7UlIIHQ6WRFNKROPVYlJHQ
8OD]NUXQD
6DYH]
%DQMDOXĀDQD
XäYHGVNRM
'RPDþLQ8GUXçHQMH%DQMDOXĀDQD1\N|SLQJ
.RQWDNWKDQGLKDQG#KRWPDLOVH
Tortillas med Argeta
Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e%
Ingredienser:
Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök
Tortillabröd, 16 st
Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g)
Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g)
alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)
Blanda Argeta kycklingpastej med majs
och gräslök och krydda med peppar efter
egen smak. Fördela ut blandningen pa.
. tortillabröd och vik ihop dem.
atta
Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej
eller välj Argeta Pikant om du vill ha en
starkare smak, och blanda tillsammans
med chilin och löken pa. resterande torti.
llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15
min. Klart att servera!
lindstromrombo.se
Smakar
lika
gott
i
maten
%
%
som pa smörgasen!
Download

Šeher Banja Luka broj 26.