Žarko TREBJEŠANIN
Zoran LALOVIĆ
POJEDINAC
U GRUPI
Ud ž ben ik z a 3. ili 4. raz red gimn az ije
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
podgorica
Žarko TREBJEŠANIN
Zoran LALOVIĆ
POJEDINAC
U GRUPI
Udžbenik za 3. ili 4. razred gimnazije
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
podgorica, 2011.
dr Žarko TREBJEŠANIN
mr Zoran LALOVIĆ
POJEDINAC
U GRUPI
Udžbenik za 3. ili 4. razred gimnazije
Izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica
Glavna i odgovorna urednica Nađa DURKOVIĆ
Urednik Lida VUKMANOVIĆ-TABAŠ
Recenzenti
dr Biljana MASLOVARIĆ
mr Danijela RAKOČEVIĆ-MEDOJEVIĆ
Vjera MITROVIĆ-RADOŠEVIĆ
Mirjana ŠPADIJER
Slavica VUJOVIĆ
Lektura
Ivana MIROŠEVIĆ, Lida VUKMANOVIĆ-TABAŠ Dragan BATRIĆEVIĆ
Korektura Predrag NIKOLIĆ
Grafičko oblikovanje Suzana PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
Tehnički urednik Rajko RADULOVIĆ
Za izdavača Nebojša DRAGOVIĆ
Štampa
Tiraž
MPrint – Podgorica
1200
ISBN 978-86-303-1478-0
COBISS. CG-ID 17506576
Savjet za opšte obrazovanje, rješenjem broj 04-3-5, od 8. februara 2011. godine,
odobrio je ovaj udžbenik za upotrebu u opštoj gimnaziji.
SADRŽAJ
1. PO GL AVL J E
U VO D U P RE D M E T 1 . PREDMET I METODE SOCIJALNE PSIHOLOGIJE Predmet i problemi istraživanja socijalne psihologije Položaj socijalne psihologije u sistemu društvenih nauka Metode i tehnike istraživanja u socijalnoj psihologiji 7
8
9
12
13
SO CI JAL I Z AC IJ A L I Č N OS TI 2. IZVORI, AGENSI I PROCESI SOCIJALIZACIJE
Pojam i značaj socijalizacije u razvoju ličnosti pojedinca Izvori socijalizacije Agensi socijalizacije Oblici socijalnog učenja i njihov značaj u procesu socijalizacije Uloge i socijalizacija 3. EFEKTI SOCIJALIZACIJE
Uticaj socijalnih faktora na opažanje, učenje i pamćenje Uticaj socijalnih faktora na mišljenje i suđenje pojedinca Uticaj socijalnih faktora na motive i ponašanja pojedinca 4. SOCIJALNI STAVOVI, PREDRASUDE I STEREOTIPI
Pojam stava, njegova složenost i uloga u ponašanju pojedinca
Način formiranja i mijenjanja socijalnih stavova
Uzroci nastanka i uticaj predrasuda i stereotipa na ponašanje pojedinca
5. VRIJEDNOSTI I MORAL
Vrijednosti
Moralne vrijednost
23
24
25
27
29
33
37
41
42
46
51
59
60
64
69
79
80
85
2. PO GL AVL J E
3. PO GL AVL J E
P SI H O LO G I J A G RU PA 6. VRSTE GRUPA I NJIHOVE KARAKTERISTIKE
Grupa
Strukturirane grupe (grupe u užem smislu)
Male grupe
Organizacija kao grupa
93
94
95
98
103
106
7. FORMIRANJE I ODRŽAVANJE GRUPA
Uslovi nastanka i razvoja grupe
Uslovi održanja i funkcionisanja grupe
8. GRUPNI ODNOSI
Položaji i uloge u grupi
Moć i tipovi moći
Sociometrijska struktura grupe
9. GRUPNI ODNOSI
Grupne norme
Kooperativno i kompetitivno ponašanje u grupi
Konflikti u grupi
113
114
119
123
124
126
129
133
134
137
140
4. P OGL AV L JE
KOM U N IK AC I J A U GR UPI 10. KOMUNIKACIJA U GRUPI Funkcije komunikacije u grupi
Verbalna i neverbalna komunikacija
Uspješna i neuspješna komunikacija
147
148
149
151
155
5. P OGL AV L JE
RU KOV O Đ E N J E I O DLUČ I VA N JE 11. VOĐSTVO
Psihosocijalne osobine vođe
Stilovi rukovođenja grupom
Proces donošenja odluka u grupi
Odnos vođe i sljedbenika
163
164
165
168
172
176
6. P OGL AV L JE
ODA B RA N A P O GL AV L JA I Z SO C I JA L N E PSI H O LO GI JE 12. PSIHOLOGIJA MARKETINGA I PROPAGANDE
Marketing i propaganda
Propagandna poruka
Karakteristike primaoca propagandne poruke
Glasine
13. MASOVNA PONAŠANJA Masa
Ponašanje mase
Masovna ponašanja, moda i društveni pokreti
183
184
185
188
192
194
199
200
203
207
RJEČNIK
213
EVO NEKOLIKO KONKRETNIH SAVJETA KAKO DA UČIŠ
I KAKO DA KORISTIŠ OVAJ UDŽBENIK:
Na početku...
Odluči da naučiš!
Saznaj šta ćeš učiti!
Pregledaj Sadržaj Udžbenika, i vidi šta treba učiti! Pogledaj i pitanja na
početku svake lekcije, ona mogu probuditi tvoje interesovanje.
Misli dok učiš!
Čovjek ima razvijenu sposobnost pamćenja i bez mnogo razmišljanja,
upornim ponavljanjem, može upamtiti mnogo od onoga što treba na­
učiti. Upravo je takvo učenje, bez razmišljanja, teško i dosadno, a nau­
čeno malo korisno. Psiholozi kažu dobro pamtiti znači razmišljati o
onome što se uči. Da bi učio/učila tako razmišljajući:
Koristi se objašnjenjima manje poznatih riječi i izraza u tekstu!
Dok čitaš, razmišljaj i pokušaj da razumiješ ono o čemu se piše! Ako
značenje neke riječi ne poznaješ, koristi rječnik na kraju udžbenika ili
objašnjenja manje poznatih riječi u tekstu.
Pročitaj dodatne tekstove!
Dok čitaš, pokušaj da razdvojiš ono što je osnovno, glavnu ideju, od onoga što je ilustracija (primjer)! Pored osnovnog teksta, koji je obavezan, u
Udžbeniku se nalaze i dodatni tekstovi. Oni sadrže neke zanimljivosti,
ali su korisni i onima koji žele da znaju više.
Koristi kompas!
Uvijek se trudi da razumiješ cjelinu gradiva! Pokušaj da povežeš ono što
sada učiš s onim što si učio/učila ranije, ili s onim što tek slijedi. Kompas
će ti pomoći da se lakše krećeš kroz Udžbenik.
Šta si naučio/naučila?
U Udžbeniku, na kraju svake cjeline, možeš pronaći rezime, ali je bolje
da napraviš svoj. Izvedi svoje zaključke, i vidi šta zapravo za tebe znači
ono što si učio/učila!
Ponavljanje je majka znanja!
Ponovi ono što si naučio/naučila! Koristi se pitanjima za ponavljanje,
ona će te uputiti na ono što je najvažnije u lekciji. Koristi i pitanja za
razmišljanje, ona su pogodna za razgovor s drugima. Razgovaraj s
drugima i vidi kako su oni to razumjeli!
Autori
POGLAVLJE
UVOD
U PREDMET
Odnose između pojedinca i grupe izučava socijalna psihologija. U ovom pogla­v­
lju sa­z­naćeš više o predmetu proučavanja
so­cijalne psihologije i u kakvom je odnosu ova nauka prema drugim druš­tvenim
nau­­kama, posebno s psihologijom i socio­
logijom. Takođe, upoznaćeš se s metodama i tehnikama koje socijalna psihologija
koristi kada istražuje odnose pojedinca i
njegove socijalne sredine.
NASLOV
PREDMET I METODE SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
1. PREDMET I METODE
SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Naše ponašanje mijenja se u prisustvu drugih ljudi. Grupa utiče na mišljenje
i ponašanje pojedinca. Neki pojedinci pogodni su da budu vođe, a drugi ne.
Prema nekim, obično manjinskim grupama, imamo predrasude. Neki ljudi
skloni su konformizmu, a drugi se uporno drže vlastitog mišljenja. Ljudi u
masi učine nešto što pojedinačno nikada ne bi uradili. Zapitaš li se ponekad
zašto je to tako? Odgovore na ova pitanja možeš pronaći u ovom Udžbeniku. Ovim i sličnim problemima bavi se naučna disciplina koja se naziva
socijalna psihologija.
SAZNAĆEŠ:
šta je predmet socijalne psihologije
kakav je odnos socijalne psihologije i srodnih nauka
koje su najpoznatije metode i tehnike socijalne psihologije
PREDMET I PROBLEMI ISTRAŽIVANJA
SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Naziv socijalna psihologija može ti zvučati čudno, kao nemoguć spoj. Učio/
učila si da psihologija izučava unutrašnji, intimni svijet pojedinca. Kako
je onda moguće da psihologija istovremeno bude i socijalna, društvena?
Čovjek je izrazito društveno biće. On od rođenja odrasta i neprestano živi
u socijalnom svijetu, pod uticajem drugih ljudi, kulture, društvenih normi i institucija, koje formiraju njegovo mišljenje, vjerovanje, potrebe, stavove, emocije, navike, vrijednosti i sl. Socijalna psihologija istražuje način
na koji socijalni činioci (drugi ljudi, grupe i ukupna socijalna situacija)
djeluju na mišljenje, osjećanja i ponašanje ljudi. Socijalnu psihologiju možemo odrediti kao teorijsku, psihološku disciplinu koja proučava uticaj
socijalne situacije, ili drugih ljudi, na mentalni život i ponašanje pojedinca. Jednostavnije, ali manje precizno rečeno, socijalna psihologija izučava
ponašanje pojedinca u grupi.
socijalna psihologija
teorijska psihološka discipli­
na koja proučava uticaj
soci­jalne situacije ili dru­gih
ljudi na mentalni život i
ponašanje pojedinca
Predmet socijalne psihologije
Šta je predmet socijalne psihologije i čime se ona bavi, biće ti jasnije
ako detaljno objasnimo šta predstavlja čovjekovu socijalnu sredinu, ili
situaciju, i kakvi odnosi mogu postojati između pojedinca i socijalne
situacije.
Socijalnu sredinu čine drugi ljudi, zatim formalne i neformalne grupe i
organizacije kojima čovjek pripada ili u koje se tokom života uključuje.
Jezik, umjetnost, vjera i vjerovanja, običaji, norme, prava i pravila, takođe
su dio čovjekove socijalne sredine. Između pojedinca i socijalne sredine
mogu postojati različiti odnosi. Na primjer, interakcija jeste odnos između
pojedinca i grupe u socijalnoj sredini (situaciji). Drugi odnos je uticaj socijalne situacije (sredine) na psihičke funkcije, osobine i ponašanje ljudi,
a treći se odnosi na uticaj psiholoških karakteristika pojedinaca na socijalnu situaciju. Sva tri odnosa pojedinca i socijalne situacije predstavljaju
predmet izučavanja socijalne psihologije. O svakom od njih pojedinačno,
govori se u nastavku teksta.
9
Šta čini socijalnu sredinu (ili situaciju) u kojoj se pojedinac nalazi?
drugi ljudi
formalne i neformalne grupe
ustanove (fakultet) i organizacije
proizvodi društvenog života i rada ljudi: materijalni (gradovi...) i nematerijalni (jezik,
shvatanja, norme, zakoni, običaji, moral...)
Kakvi sve odnosi mogu postojati između pojedinca i socijalne situacije?
neposredne interakcije između pojedinaca ili grupa
uticaj socijalne situacije na ponašanje pojedinca i njegove psihičke funkcije i oso­
bine
uticaj psihičkih karakteristika pojedinca na socijalne situacije i društvena zbivanja.
Problemi izučavanja u socijalnoj psihologiji
Kroz cio život, bilo da samo razgovaramo ili se družimo, bilo da se slažemo
ili sporimo, sarađujemo ili takmičimo, volimo ili ne volimo, mi se nalazimo
u socijalnoj interakciji s drugim ljudima. Interakcija, tj. međusobni uticaji
pojedinaca ili grupa, predstavlja jedan od najvažnijih problema koje istražuje socijalna psihologija. Drugi ljudi utiču na nas svojim stvarnim ili zamišljenim prisustvom i određenim ponašanjem. Čak i dok smo sami, kada,
na primjer, razmišljamo da li da nešto učinimo ili ne, mi u obzir uzimamo
šta će o tome misliti nama važni ljudi (roditelji, prijatelji, nastavnici). Mi se
ne ponašamo isto u različitom društvu: kod svoje kuće, među prijateljima,
u vjerskom objektu, u diskoteci ili u školi. U svakoj od ovih situacija naše
ponašanje određeno je prisustvom i ponašanjem drugih ljudi. Dakle, prva
od tri grupe problema socijalne psihologije odnosi se na izučavanje neposredne interakcije između pojedinaca i grupa.
interakcija
međusobno,
uzajamno dje­lovanje
(pojedinaca, grupa)
I GRUPA PROBLEMA
Izučavanje neposredne interakcije između pojedinaca i grupa
Uži problemi:
proučavanje komunikacije među ljudima i odnos u komunikaciji;
proučavanje opažanja i ocjenjivanja drugih osoba ili grupa i njihovih osobina
(proučavanje naklonosti/nenaklonosti između osoba i grupa);
proučavanje ponašanja ljudi u strukturiranoj grupi: formiranje grupe, nastajanje
grupnih normi, grupne strukture i pitanja vođstva i rukovođenja i druga pitanja
u vezi s ponašanjem pojedinca u grupi;
ponašanje ljudi u nestrukturiranoj grupi (u masi) i u izuzetnim sitacijama kao što
su panika, ili masovno agresivno ponašanje.
10
Druga velika grupa problema odnosi se na proučavanje uticaja koji socijalni faktori (porodica, škola, vršnjaci itd.) imaju na pojedinca, na njegove
psihičke funkcije, osobine i ponašanje. Svi se mi rađamo i živimo u nekoj
zajednici. Kako treba da se ponašamo, šta treba da cijenimo, za šta da
se zalažemo, u zajednici učimo prvo od roditelja i vršnjaka, a zatim i od
nastavnika. Te socijalne faktore koji utiču na naše emocije, motive, vjerovanja, rasuđivanje i koji usmjeravaju naše ponašanje nazivamo izvorima
i agensima socijalizacije, a proces u kojem se taj uticaj ostvaruje naziva se
socijalizacija.
II GRUPA PROBLEMA
Uticaj socijalne situacije na ponašanje pojedinca i njegove psihičke funk­
cije i osobine (opažanje, mišljenje, motivaciju i cjelokupnu ličnost) – pro­
blemi socijalizacije.
Uži problemi:
pručavanje procesa socijalnog učenja putem kojeg se ostvaruje socijalizacija (tj.
putem kojeg dijete ili odrastao čovjek prihvata odlike grupe u kojoj odrasta);
proučavanje djelovanja pojedinih društvenih činilaca na ponašanje pojedinca.
Takvi činioci mogu biti: porodica, škola, vršnjaci i mnogi drugi faktori koje na­
zivamo agensima socijalizacije;
pručavanje posljedica djelovanja socijalnih faktora na psihičke funkcije čovjeka
i na njegovu ličnost u cjelini, te posebno dvije oblasti efekata socijalizacije:
proučavanje socijalne motivacije, tj. izvora socijalnih odnosa
proučavanje formiranja, mijenjanja i djelovanja socijalnih stavova.
Kao što socijalna sredina (drugi ljudi ili grupe) utiče na pojedince, na njihove osobine i ponašanje, tako i pojedinci, pozitivno ili negativno, utiču na
svoju socijalnu sredinu. U okviru treće grupe problema, socijalni psiholozi
žele otkriti uticaj psihičkih kara­kteristika pojedinca na društvena zbivanja.
Nije teško razumjeti značaj ove grupe problema ako se sjetimo posljedica
koje je čovječanstvo imalo zbog „uma” jednog Adolfa Hitlera ili Staljina.
III GRUPA PROBLEMA
Uticaj psihičkih karakteristika pojedinaca na socijalne situacije i druš­­
tvena zbivanja
Uži problemi:
antisocijalno – delinkventno ponašanje
povezanost karakteristika ličnosti sa demokratskim/antidemokratskim opre­
djeljenjem.
11
Odgovore na većinu pitanja koja izučava socijalna psihologija pronaći ćeš
u ovom Udžbeniku. Naredno, drugo poglavlje bavi se pitanjem socijalizacije ličnosti. Tu možeš saznati o izvorima, agensima i procesima socijalizacije. Posebno su zanimljivi djelovi koji se odnose na efekte socijalizacije.
Saznaćeš, na primjer, zašto Evropljanin i Eskim ne vide snijeg na isti način.
Treće poglavlje odnosi se na psihologiju grupe i položaj pojedinca u grupi. Saznaćeš kako se formira grupa i kakvi odnosi mogu postojati između
pojedinca i grupe. Posebni djelovi Udžbenika posvećeni su komunikaciji i
procesu donošenja odluka u grupi.
Pojedinac u grupi,
sadržaj Udžbenika
POLOŽAJ SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
U SISTEMU DRUŠTVENIH NAUKA
Naziv socijalna psihologija ukazuje na to da se radi o psihološkoj disciplini, i da je u bliskoj vezi s drugim društvenim i humanističkim naukama koje se takođe bave čovjekom i njegovim društvenim ponašanjem.
Ta veza posebno je bliska sa sociologijom i antropologijom.
Psihologija, lekcija 1,
Predmet psihologije
Kao psihološka disciplina socijalna psihologija ima neke sličnosti s opštom
psihologijom, ali i bitne razlike. I jedna i druga su teorijske, fundamentalne
psihološke discipline, koje proučavaju psihički život i ponašanje, prije svega,
pojedinca. Međutim, dok opšta psihologija proučava izolovano, apstraktno,
opšte, univerzalne sposobnosti, psihičke procese i funkcije, uglavnom nezavisno od socijalne situacije, dotle socijalna psihologija proučava iste te procese u njihovoj zavisnosti od socijalnog konteksta.
socijalni kontekst
cjelina društvene situacije u
okviru koje posmatrana po­
java dobija svoje značenje
ili smisao
Lako je utvrditi da je socijalna psihologija u bliskoj vezi sa sociologijom, ali
je važno znati u čemu se razlikuju. Sociologija je fundamentalna društvena
nauka koja proučava globalno društvo, njegovu strukturu, dinamiku i raz­
voj, i to objektivno, nezavisno od toga kako ga ljudi doživljavaju. So­cijalna
psihologija, međutim, primarno proučava manje društvene grupe i pojedine
društvene situacije i to subjektivno, tj. onako kako ih doživljava i procjenjuje
pojedinac na koga one utiču, a ne objektivno.
Tako, recimo, sociologija proučava sistem društvenih vrijednosti i normi
sa šireg društvenog stanovišta (u vezi s ekonomijom, strukturom društva
i načinom života u njemu). Socijalna psihologija, međutim, naglasak stavlja na to koliko članovi društva poštuju ove norme, ili koliko društvene
Sociologija
predmet sociologije
12
vrijednosti prihvataju kao svoje. Ista pojava ima različito značenje za ove
dvije discipline jer ih one proučavaju iz različitih uglova. Kada sociolog
proučava, na primjer, porodicu, on je prije svega proučava kao osnovnu
ćeliju društva i istražuje njenu strukturu, distribuciju moći u njoj, socijalne uloge pojedinih članova, kao i vezu porodice sa širom socijalnom
sredinom. A kada porodicu istražuje socijalni psiholog, njega ona prije
svega zanima kao glavni vršilac (agens) socijalizacije, koji oblikuje ličnost
pojedinca.
Najzad, socijalna psihologija ima dosta dodirnih tačaka i s kulturnom
antropologijom. Obje ove discipline zainteresovane su za odnos ličnosti i društva/kulture. Ali dok kulturna/socijalna antropologija, uglavnom
sta­vlja nagalasak na kulturu i to pretpismenu, tradicionalnu, relativno
jednostavnu i homogenu, dotle socijalna psihologija proučava pojedinca i njegovo ponašanje u savremenom, razvijenom i heterogenom društvu. Tako, na primjer, ako kulturni antropolog proučava način podizanja djece u nekoj egzotičnoj kulturi, njega zanima prije svega, ono što
je tipično za kulturu i kako je taj sistem vaspitanja povezan s načinom
privređivanja, obrascima kulture i vrijednostima, dok socijalnog psi­
ho­loga zanimaju različiti načini podizanja djece u različitim tipovima
porodice i prevashodno kako ti različiti stilovi utiču na obrazovanje raz­
ličitih osobina ličnosti.
METODE I TEHNIKE ISTRAŽIVANJA
U SOCIJALNOJ PSIHOLOGIJI
Socijalna psihologija se u svojim istraživanjima koristi metodama i teh­ni­
kama psihologije, sociologije, socijalne antropologije, ali ima i neke vlastite,
spe­cifične za njene oblasti (skale stavova, sociometrijski postupak i sl.).
Metode istraživanja u socijalnoj psihologiji
Metod je opšti, naučni pristup istraživanja psiholoških problema. U isto
vrijeme to je i način organizovanja istraživanja. Tri su opšte, najpoznatije sociopsihološke metode: posmatranje, korelaciono istraživanje i eksperiment.
13
Posmatranje
Sistematsko posmatranje jeste osnovna metoda svake nauke. Za razliku od
svakodnevnog, laičkog posmatranja, naučno posmatranje sastoji se u usmjerenom, planskom, sistematskom i objektivnom registrovanju i tuma­čenju pojava koje se spontano odigravaju u prirodnim uslovima i do­stupne su većem
broju posmatrača. Cilj posmatranja u socijalnoj psihologiji može biti: 1) da se
utvrde zakonitosti ponašanja pojedinca ili grupe u nekoj socijalnoj situaciji,
ali i 2) zaključivanje (na osnovu ponašanja) o socijalnim i psihičkim uzrocima
tog ponašanja.
S obzirom na upotrebu instrumenata u posmatranju, razlikujemo: na­tu­
ralističko posmatranje (posmatranje „golim okom“) i posmatranje uz pomoć
instrumenata (kasetofon, kamera, itd.). U zavisnosti od aktivnosti posmatrača, opet postoje dvije vrste posmatranja. Posmatranje bez učešća (posmatrač
ne učestvuje u zbivanjima, već ih posmatra s distance) i posmatranje s učešćem. Posmatranje s učešćem podrazumijeva da je posmatrač istovremeno
i učesnik u zbivanjima koja istražuje. Posmatrač – psiholog prihvata ulogu
člana određene grupe i tako, kroz zajedničko življenje s njima (na primjer,
narkomanima ili prestupnicima), upoznaje ponašanje njenih članova. U zavisnosti od razrađenosti plana postoje, takođe, dvije vrste posmatranja. Nestrukturisano posmatranje je ono gdje istraživač nije unaprijed odredio što će
tačno posmatrati. Takvo je u socijalnoj psihologiji, na primjer, posmatranje
ponašanja mase u situaciji neke iznenadne prirodne katastrofe (zemljotres,
požar itd.). Strukturisano posmatranje detaljno je isplanirano u pogledu uzorka
ponašanja koje se želi posmatrati, kao i u pogledu načina bilježenja njihovog
prisustva. Posmatrač ima unaprijed spreman protokol i sistem kategorija (modaliteta ponašanja) u koji on samo bilježi učestalost javljanja nekog vida ponašanja. Strukturisano posmatranje predstavlja najprecizniji i najobjektivniji
vid metoda posmatranja, najbliži eksperimentalnom istraživanju. Nedostatak
je izvjesna krutost u planiranju, koja ne dopušta registrovanje neočekivanih,
a značajnih pojava.
Psihologija, lekcija 2,
Psihološke metode
Nedostatak metoda posmatranja je ograničenost na vidljivo ponašanje, a
za razumijevanje uzroka društvenog ponašanja često su presudni skriveni,
subjektivni procesi i društveni činioci nepristupačini spoljašnjem posma­tranju.
Prednost je što dopunjava introspekciju jer istražuje i ono što čovjek stvarno
čini a ne samo ono što se nalazi u njegovoj svijesti. Nekada se pouzdanije
mogu otkriti pravi motivi posmatranjem onoga šta čovjek zaista čini, nego na
osnovu toga što on kaže da želi da čini.
Psihologija, lekcija 2,
introspekcija
14
Korelaciono istraživanje
Kakva je povezanost između uspjeha u školi i materijalnog položaja porodice,
ili kakva je povezanost između agresivnog ponašanja djece i gledanja filmova
s agresivnim scenama. Odgovore na ova i slična pitanja otkriva korelaciono
istraživanje.
Korelacionim istraživanjem se utvrđuje u kolikoj mjeri i kakvog kvaliteta
je povezanost između određenog ponašanja (ili osobina ljudi) i socijalnih
činilaca. Na primjer, ispitaju se učenici u pogledu školskog uspjeha i ekonomskog statusa njihovih roditelja, a zatim se statističkom analizom podataka otkriva njihova povezanost. Povezanost među pojavama (varijablama)
može biti slabija ili jača, s jedne strane, i pozitivna ili negativna, s druge.
Jačina i kvalitet povezanosti između dvije varijable (npr. socijalni status i tolerantnost) mogu da variraju od – 1 (apsolutno negativna korelacija), preko
0 (ne postoji povezanost) do + 1 (apsolutno pozitivna korelacija).
Zaključak do kojeg se dođe korelacionom analizom, da su dvije pojave međusobno povezane, nikako se ne smije proširivati, i na primjer, zaključiti da su
one i kauzalno povezane (da je jedna pojava uzrok drugoj). Na primjer, korelaciono istraživanje pokazuje da je slab uspjeh u školi povezan sa delinkvencijom,
ali još uvijek ostaje otvoreno pitanje šta je ovdje uzrok a šta posljedica. Dvije
pojave u korelaciji mogu biti uzročno povezane s nekom trećom. Prividna povezanost varijabli vrlo je čest fenomen u socijalnopsihološkim istraživanjima,
a odnosi se na povezanost koja, mada je postajana i jaka, nije uzročna.
kauzalna povezanost
uzročna povezanost
PODSTIČE LI POTROŠNJA SLADOLEDA KRIMINAL?
Istraživanjem je utvrđena pozitivna povezanost (korelacija) između porasta
potrošnje sladoleda i porasta stope kriminala u ljetnjim mjesecima. Ova veza,
pokazuju dalje analize, samo je artefakt (vještački proizvod) povezanosti izme­
đu porasta temperature ljeti (tada je i veća psihička napetost i nervoza ljudi) i
veće učestalosti agresije (češće su tuče na javnim mjestima). Dakle, jasno je da
konzumiranje sladoleda ne vodi u kriminal, već su obje pojave rezultat visokih
temperatura.
15
Eksperiment
Na koji način su dvije pojave povezane, slučajno ili uzročno otkriva nam
eksperiment. Eksperiment je metod gdje se namjerno i sistematski mijenja neka pojava (nezavisna varijabla), da bi se izazvala, a onda registrovala
i mjerila neka druga pojava (zavisna varijabla), dok se ostali relevantni
uslovi (varijable) kontrolišu. On je tako organizovan postupak da dobijeni
rezultati nedvosmisleno potvrđuju ili odbacuju postavljenu hipotezu (na
primjer, jedna pojava uzrokuje promjene u drugoj pojavi).
Psihologija, lekcija 2,
Eksperiment
U sociopsihološkim istraživanjima, pored eksperimentalne grupe, obično se
uvodi i kontrolna grupa. Kontrolna grupa lišena je uticaja eksperimentalne
varijable i ima ulogu kontrole važnosti uticaja ove varijable na ispitivanu pojavu. Pošto su obje grupe (eksperimentalna i kontrolna) ujednačene po svim
drugim važnim osobinama (osim eksperimentalne varijable), razlika između
grupa u rezultatima na zavisnoj varijabli može se, dakle, pripisati isključivo
uticaju eksperimentalne varijable. Ulogu kon­trolne grupe u eksperimentalnom istraživanju možeš bolje razumjeti ako pročitaš sljedeći primjer.
nezavisno promjenjiva
pojava koja se mijenja
po želji eksperimentatora
zavisna promjenjiva
pojava koja se mijenja u
zavisnosti od promjena
u nezavisnoj varijabli
UČENJE AGRESIJE PO MODELU
Albert Bandura želio je utvrditi u kojoj meri djeca uče agresivnost posmatranjem
modela, pa je obrazovao četiri eksperimentalne i jednu kontrolnu grupu.
Prva grupa djece gledala je odraslu osobu uživo kako se agresivno ponaša pre­
ma plastičnoj lutki zvanoj „Bobo”. Druga grupa je to gledala na filmu, treća je
posmatrala agresivno ponašanje odrasle osobe prerušene u mačku, a četvrta
neagresivni model.
Najzad, kontrolna grupa nije posmatrala ponašanje modela.
Do kakvih rezultata je došao Banura na osnovu ovog eksperimenta možeš sazna­
ti u poglavlju II, gdje se govori o oblicima socijalnog učenja.
Nedostaci eksperimenta su raznovrsni. Neke pojave (na primjer, uticaj pola
ili društvenih normi na socijalno ponašanje) ne možemo istraživati eksperimentom jer ne možemo njima da manipulišemo (ne možemo mijenjati ni
pol ni društvene norme). Zatim, pitanje je koliko su rezultati dobijeni u vještačkim, laboratorijskim uslovima reprezentativni za stvarni život. Da li su
primjenjivi na realne situacije iz života. Najzad, s nekim pojavama ne može se
eksperimentisati iz etičkih razloga (na primjer, ne možemo izmještati dijete
izvan njegove porodice, kako bi utvrdili posljedice takvog postupka). Danas
se u psihologiji mnogo raspravlja o etičkim problemima eks­perimen­tisanja s
ljudima.
16
PREDNOSTI I NEDOSTACI METODA SOCIJALNE PSIHOLIGIJE
Na kraju, možemo reći da svaki od ovih metoda socijalne psihologije ima svoje
određene prednosti, ali i nedostatake.
METODI
Posmatranje
Korelaciono istraživanje
Eksperiment
PREDNOSTI
NEDOSTACI
Objektivno, otkriva i ono što pojedinac
ne zna ili ne želi da kaže.
Otkriva i precizno mjeri stepen i način
po­ve­zanosti me­đu pojavama.
Omogućava mijenjanje uslo­­va i utvr­
đivanje uzročne pove­zanosti među
pojavama.
Ograničeno na vidljivo po­na­šanje, a
pro­blem je i njegovo tumačenje.
Nije u stanju da utvrdi pri­rodu veze
među pojavama.
Artificijelnost (neprirodnost) uslova,
nemogućnost i nee­ti­­čnost eksperi­
mentisanja lju­­di­ma.
Tehnike istraživanja u socijalnoj psihologiji
Od brojnih tehnika koje se koriste u sociopsihološkim istraživanjima kratko
će­mo prikazati samo neke: anketu, skalu procjene i skalu socijalne distance. Te­
hnike: intervju, upitnik i test koji se takođe često koriste u sociopsihološkim
istraživanjima prikazane su u Udžbeniku psihologije, pa ih nije potrebno
ovdje ponavljati. Skala stavova i sociometrijski postupak, specifično socio­
psihološke tehnike biće posebno obrađene, – skala stavova u četvrtoj lekciji
(socijalni stavovi), a sociometrijski postupak u lekciji osam (sociometrijska
struktura grupe).
Psihologija, lekcija 2,
Psihološke tehnike
Anketa
Kada želimo saznati šta određena društvena grupa misli o nekom društveno
važnom pitanju, na primjer, jesu li za ukidanje smrtne kazne, tj. kada želimo
ispitati njihove stavove, uvjerenja, namjere, interese i sl. korstimo se anketom. Anketa se koristi za ispitivanja mišljenja, stavova ili uvjerenja ljudi o
određenim društveno važnim pitanjima. Anketom se utvrđuje javno mnjenje – šta većina misli o određenom pitanju.
Neracionalno je, a ponekad i nemoguće, prikupiti mišljenje svih ljudi, članova
određene društvene grupe čije nas mišljenje interesuje. Stoga se anketa obično
obavlja na reprezentativnom uzorku, tj. na izabranom dijelu polulacije koji dobro predstavlja cjelinu. Na primjer, ako nas interesuje šta mladi misle o svom
položaju u društvu, nije potrebno anketirati sve mlade ljude. Anketa se može
obaviti na izabranom uzorku mladih koji po svim važnim karakteristikama
reprezentuju populaciju mladih. Anketiranje se može obavljati usmeno, ali
17
češće se anketa pismeno popunjava zaokruživanjem odgovora da ili ne na
unaprijed pripremljeno pitanje u anketnom upitniku. Da bi se smanjila potreba ljudi da daju socijalno poželjne odgovore, odnosno da svoje odgovore
„friziraju“, anketa je, po pravilu, anonimna.
Skala procjene
Kada treba procijeniti stepen prisutnosti određene osobine (na primjer, znanja) kod nekog pojedinca, procjenjivač se obično koristi skalom procjene.
Skala procjene relativno je jednostavan instrument za objektiviziranje procesa posmatranja i preciziranje postupka procjenjivanja. Sastoji se od uređenog niza veličina na kojem procjenjivač treba da odredi mjesto posmatranog
pojedinca na datoj ljestvici u pogledu posjedovanja i razvijenosti određene
osobine (crte, motiva, patološke tendencije, znanja i sl.).
Najpoznatiji primjer skale procjene jeste sistem školskih ocjena gdje nastavnik (procjenjivač) procjenjuje znanje učenika na skali od pet stupnjeva. Da
bi ocjena učenika bila valjana, ocjenjivač mora dobro poznavati sam predmet mjerenja (procjenjivanja), ali i skalu, tj. značenje pojedinih kategorija
na njoj. Slično kao što se skala školskih ocjena dodatno precizira dodjeljivanjem određenih izraza (odličan, vrlodobar itd.) za svaku ocjenu, tako se i
psiholozi trude da što preciznije definišu stupnjeve na skalama koje koriste.
U sljedećem primjeru data je skala procjene uspješnosti radnika na poslu.
PROCJENA USPJEŠNOSTI NA POSLU
Procijenite uspješnost radnika u odnosu na sljedeće odobine:
OSOBINE
Inicijativnost
Pouzdanost
Saradnja
Vođstvo
18
SUPERIORAN
NATPROSJEČAN
PROSJEČAN
Unapređuje svoj
Prati novine
posao
Nikad ne zanemaruje Povremeno izbjegne
obaveze
obavezu
Adekvatno, slijedi
uputstva
Mora ga se
kontrolisati
Svakom prilokom
pomaže drugome
Drugi traže da ih
on vodi
Korektan timski
radnik
Rijetko utiče na
druge
Dobar timski radnik
Ima određeni uticaj na
druge
NE
ZADOVOLJAVA
Mora ga se pažljivo
upućivati
Uglavnom
zanemaruje
obaveze
Ne može sarađivati
sa drugima
Nema nikakav utica
na druge
Skala socijalne distance
Kada se želi utvrditi koliko su neke grupe međusobno bliske ili međusobno
udaljene (distancirane) koristi se skala socijalne distance. Socijalna distanca
predstavlja stepen spremnosti/nespremnosti pojedinca da prihvati neku vrstu socijalnih odnosa (različitog stepena bliskosti) s tipičnim pripadnikom
neke druge socijalne grupe (vjerske, rasne, etničke). Na primjer, savremeni
istraživači žele utvrditi stepen socijalne distance prema određenim društvenim grupama kao što su: duševno bolesni, hendikepirani, HIV pozitivni,
narkomani, homoseksualci itd. O socijalnoj (društvenoj) distanci, posebno prema manjinskim grupama biće više riječi u četvrtoj lekciji (stereotipi i
predrasude).
Pojedinac u grupi,
lekcija 4,
Socijalni stavovi,
predrasude i stereotipi
ŠTA SADRŽI SKALA SOCIJALNE DISTANCE?
Stavke u skali stepenasto su poređene od najmanjeg stepena socijalne distan­
ce, tj. najvećeg stepena bliskosti (prihvatanje pripadnika grupe X kao bračnog
partnera), preko sve veće distance (prihvataju se kao prijatelji, zatim kao kole­
ge na poslu, kao susjedi u ulici, državljani, te samo kao turisti), pa sve do najve­
će distance (nemogućnost zajedničkog življenja u istoj državi). Mjera socijalne
distance najveći je stepen bliskosti koji ispitanik prihvata u odnosima s pripad­
nikom date grupe (veća bliskost – manja distanca).
19
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE PREDMET SOCIJALNE PSIHOLOGIJE?
Socijalna psihologija može se odrediti kao teorijska psihološka disciplina
koja proučava: interakciju između pojedinaca i grupa u socijalnoj sredini;
uticaj socijalne sredine na psihičke funkcije, osobine i ponašanje ljudi;
uticaj psiholoških karakteristika pojedinaca na socijalnu situaciju.
KAKAV JE ODNOS SOCIJALNE PSIHOLOGIJE I SRODNIH NAUKA?
Naziv „socijalna psihologija“ ukazuje da se radi o psihološkoj disciplini,
i da je ona u bliskoj vezi s drugim društvenim i humanističkim naukama
koje se takođe bave čovjekom i njegovim društvenim ponašanjem. Ta
veza posebno je bliska sa sociologijom i antropologijom.
KOJE SU NAJPOZNATIJE METODE I TEHNIKE
SOCIJALNE PSIHOLOGIJE?
U istraživanjima socijalna psihologija se koristi metodama i tehnikama
psihologije, sociologije, socijalne antropologije, ali ima i neke vlastite,
specifične za njene oblasti. Prikazane su metode: posmatranje, korelaciono istraživanje i eksperiment. Pored opštih psiholoških tehnika: inte­rvju,
upitnik i test (pogledaj u Udžbeniku psihologija) socijalna psihologija
koristi: anketu, skalu procjene, skalu socijalne distance, skalu sta­vova i
sociometrijski postupak.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Kako se definiše socijalna psihologija?
Navedi tri osnovne grupe problema koje izučava socijalna psihologija!
Objasni bliskost i razlike socijalne psihologije i opšte psihologije!
Objasni domete korelacionog istraživanja i eksperimenta!
Kada se koristi: anketa, skala procjene, skala socijalne distance?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Navedi argumente u prilog tezi da je čovjek društveno biće!
Kako bi socijalni psiholog, a kako sociolog prišao proučavanju agresivnosti mladih?
Izradi skalu procjene drugarstva (osobine: poštenje, nesebičnost, duhovitost, tolerantnost, oštroumnost).
21
POGLAVLJE
22
SOCIJALIZACIJA
LIČNOSTI
U ovom poglavlju saznaćeš šta je socijalizacija, kako se ona odvija i kakva je njena
uloga u formiranju ličnosti pojedinca. Razumjećeš kako socijalna sredina utiče na
naše opažanje, mišljenje i ponašanje. Posebno je važno da saznaš kako se formiraju socijalni stavovi, predrasude i stereotipi i kako oni određuju naš odnos prema
drugim ljudima i grupama. Na kraju, treba da razumiješ značaj vrijednosti i morala u ponašanju svakog od nas.
NASLOVI
IZVORI, AGENSI I PROCESI SOCIJALIZACIJE
EFEKTI SOCIJALIZACIJE
SOCIJALNI STAVOVI, PREDRASUDE I STEREOTIPI
VRIJEDNOSTI I MORAL
2. IZVORI, AGENSI I
PROCESI SOCIJALIZACIJE
Kakav je to moćan proces koji obezbjeđuje da svako od nas od bespomoćnog i
socijalno nezrelog djeteta odraste u kompetentnog pripadnika svoje društvene
zajednice, sposobnog da zastupa, unaprjeđuje i na druge prenosi način života
i oblike ponašanja karakteristične za kulturu i društvenu sredinu u kojoj raste?
Ko određuje sisteme vrijednosti, uzore i norme ponašanja koji se, kada odrastemo, očekuju od nas? I konačno, ko je u društvu „zadužen“ da ta očekivanja mi
zaista i prihvatimo? Da li se nekada zapitaš?
SAZNAĆEŠ:
šta je socijalizacija
šta su izvori socijalizacije
šta su i ko su agensi socijalizacije
koji su osnovni oblici socijalnog učenja i kako se odvija socijalizacija
kako uloge određuju ponašanje pojedinca
POJAM I ZNAČAJ SOCIJALIZACIJE
U RAZVOJU LIČNOSTI POJEDINCA
Kada se rodi, dijete nije u stanju da hoda, da razmišlja, govori, niti ima svijest o sebi i svom postojanju. Ono je slabo i bespomoćno biće, u potpunosti upućeno na svijet odraslih. Pa ipak, to slabašno biće od samog početka
je društveno po prirodi i ima dispozicije za uspostavljanje i održavanje socijalnog kontakta, za komunikaciju, empatiju i sl. Da bi to nemoćno stvorenje sa socijalnim dispozicijama zaista i postalo odraslo, njemu predstoji
dug put učenja i razvoja u društvu i pod uticajem društva. Put odrastanja
jedinke u društvu i postajanja njegovim punopravnim pripadnikom naziva se socijalizacija.
socijalizacija
proces formiranja od
biološke jedinke u ličnost
DJECA KOJU SU ODGAJALI VUKOVI
Koliko je značajan proces socijalizacije za svakog od nas, najbolje pokazuju pri­
mjeri djece koja su u jednom periodu života odrasla bez kontakta s drugim ljudi­
ma. Početkom 20. vijeka indijski misionar Sing prilikom lova u indijskim šumama
(džunglama) u vučjem brlogu pronašao je dvije djevojčice. Djevojčice su nazva­
ne Amala i Kamala. Kada su pronađene, ponašale su se i sporazumijevale slično
vukovima – išle su četvoronoške, puštale krike, lajale su itd. Prilikom jela nijesu
koristile ruke. Amala je ubrzo umrla, a Kamalu su pokušali naučiti osnovnim rad­
njama: hodu i korišćenju ruke kada jede. Dugotrajnim učenjem Kamala je nau­
čila da hoda na dvije noge, ali nespretno. Naučila je i neke elemente govora, ali
njen govor bio je zaostao. Koristila je svega tridesetak riječi.
U socijalnoj psihologiji pojam socijalizacije označava dugotrajan proces
formiranja ljudske jedinke – kada se biološki nezrela jedinka pod uticajem
društvene sredine preobražava u ličnost odraslog, kompetentnog pripadnika društvene zajednice. Zahvaljujući socijalizaciji dijete postaje ravnopravan i dobro prilagođen član društva. Jedinka, međutim, socijalizacijom
stiče, ne samo osobine tipične za svoju kulturu, kao i neophodna brojna
znanja i vještine za život u društvu, nego stiče i svoje lične, individualne
karakteristike, navike, težnje i svoj identitet. Socijalizacija, dakle, nije isto
što i konformiranje (o toj pojavi biće više riječi u sljedećoj lekciji). U procesu socijalizacije, pored oblika prosocijalnog (altruizam) jedinka usvaja i
neke vidove antisocijalnog ponašanja (agresivnost, pohlepa i sl.).
25
ŠTA SE POSTIŽE U PROCESU SOCIJALIZACIJE?
Dva su osnovna efekta procesa socijalizacije. Prvi podrazumijeva učenje onoga
što je važno za zajednički život u društvu, u određenoj društvenoj zajednici.
Drugi je širi i podrazumijeva razvitak čovjeka od biološke jedinke u ličnost s
osobinama karakterističnim za sve ljude, ali i sa svojim specifičnim osobinama.
Kada se sociolozi ili antropolozi bave problemom socijalizacije, oni naglašavaju
važnost osposobljavanja jedinke za život u društvu, a kada se psiholog bavi
ovim problemom, onda je u prvom planu uloga socijalizacije u formiranju
ličnosti pojedinca.
Proces socijalizacije odvija se u dva osnovna perioda, u vidu primarne i
u vidu sekundarne socijalizacije. Primarna socijalizacija odvija se u porodici tokom djetinjstva. Ona je izuzetno intenzivan period učenja i važna
je za sticanje osnovnih ljudskih karakteristika, bazičnih znanja i vještina,
kao i za postavljanje temelja ličnosti. Sekundarna socijalizacija zbiva se
tokom mladosti i zrelog doba, kada osoba ulazi u brak, zasniva svoju porodicu i započinje profesionalnu karijeru. Tada, zahvaljujući novom mjestu poje­di­­nca u porodici, radnoj organizaciji i u društvu, stiču se složenija
saznanja, interesovanja i socijalne vještine i utvrđuje sistem vrijednosti,
vjerovanja i stavova.
KOJE PROBLEME U VEZI SA SOCIJALIZACIJOM IZUČAVA PSIHOLOGIJA?
Kada se psiholog bavi socijalizacijom u prvom planu jeste uloga socijalizacije
u formiranju ličnosti pojedinca. U okviru ovog opšteg izdvajaju se tri osnovne
grupe problema. Prva grupa problema odnosi se na izvore i agense socijalizacije
(o njima u nastavku teksta). Druga grupa problema odnosi se na proučava­
nje procesa socijalizacije. Ovo je dominantno psihološki problem i odnosi se
na proučavanje vrsta i oblika učenja putem kojih se socijalizacija odvija. Treća
grupa problema odnosi se na proučavanje efekata socijalizacije. To su pitanja
djelovanja socijalizacije na psihičke procese, vrijednosti i ponašanja pojedinca,
o kojima će biti riječi u narednim lekcijama (vidi: Efekti socijalizacije, Socijalni
stavovi i predrasude, Vrijednosti i moral).
Postoji više značajnih društvenih činilaca (faktora) koji određuju ciljeve,
tok i efekte procesa socijalizacije. Među tim brojnim činiocima važno je
razlikovati dvije grupe: izvore i agense socijalizacije, zato što oni ujedno
imaju bitno i različito mjesto i ulogu u ovom složenom procesu. Pogledaj­
mo najprije izvore!
26
IZVORI SOCIJALIZACIJE
Izvori socijalizacije jesu kultura i društvo, pošto oni određuju ciljeve, sadržaj
i sredstva socijalizacije. Oni propisuju norme, standarde, vrijednosti i vjerovanja koje će dijete usvajati tokom odrastanja. Za održavanje kontinuiteta
kulture i društva, za njihovo prenošenje kroz vrijeme s generacije na generaciju, socijalizacija predstavlja glavno sredstvo.
Kultura
kultura
sveukupnost čovjekovih
materijalnih i duhovnih
tvorevina
Rođenjem, svaki čovjek postaje dio zajednice koja ima svoje uobičajene načine rješavanja društveno važnih pitanja, oformljene ustanove i institucije,
formiranu tradiciju, običaje, moral i norme ponašanja, tj. svoju kulturu. Kultura, sveukupnost čovjekovih materijalnih i duhovnih tvorevina, predstavlja
složen sistem, koji se tradicijom prenosi s generacije na generaciju. Nju čine
eksplicitna kultura, koja obuhvata oruđa, običaje, obrede, način života, način
oblačenja, standardne obrasce ponašanja, društvene ustanove itd., i implicitna
kultura, koju sačinjavaju moralne norme, vrijednosti, potrebe, ideali, vjerovanja, pogled na svijet i ideje pripadnika te kulture. Za proces socijalizacije,
naročito je važna implicitna kultura, koju roditelji, nastavnici i drugi vaspitači
u procesu socijalizacije prenose na ličnost djece.
implicitan
prećutan, neiskazan,
koji se podrazumijeva
ŠTA SE SVE OBUHVATA POJMOM KULTURA?
Veoma je teško odgovoriti na pitanje šta obuhvata pojam kultura. Prema istraži­
vanjima A. Klosovska (2001), pod kulturom u svakodnevnom govoru najčešće se
podrazumijeva: dobro vaspitanje, maniri i moralnost; nauka, prosvjeta, prosvjetne
ustanove; umjetnost, ustanove vezane za umjetnost i sredstva komunikacije i sl.
Pokušaji da se napravi spisak onoga što obuhvata pojam kultura nailaze na pro­
blem ogromnog broja termina kojima se opisuje sadržaj ovog pojma. Na primjer,
tu ulaze: jezik, znanja, umjetnost, igre, običaji, vjera, vjerovanja, vrijednosti, moral,
ideologija, zakoni, institucije, navike, naučena ponašanja, način života, alati, oruđa,
tehnologija (način rada) itd. Lista fenomena koji čine kulturu ovim ni izdaleka nije
iscrpljena.
Postoje pokušaji klasifikovanja kategorija kulture. Analizom brojnih definicija poj­
ma kultura pomenuta autorka (Klosovska, A. 2001.) daje sljedeću tabelu:
AUTOR
A. Veber (1912)
L. Vajt
K. Dobrovolski
C. Arzakanjan
KATEGORIJE KULTURE (OBLASTI)
Spoljnja civilizacija (tehnika, teh­
nologija, primijenjena nauka)
Tehnologija
Materijalna kultura
Materijalni oblik djelatnosti
Unutrašnja civilizacija
(država, pravo, moral)
Društvo
Društvena kultura
Kultura
(umjetnost, ideje, religija)
Ideologija
Nematerijalna kultura
Duhovni oblik djelatnosti
27
Svakoj kulturi s njenim specifičnim načinom života, kulturnim normama
i vrijednostima, odgovara određen tip ličnosti, koji je najbolje prilagođen
takvoj kulturi. Ovaj tipičan sklop ličnosti rezultat je osobenog načina vas­
pitanja djece i istovjetnog ranog iskustva budućih odraslih članova kulture, kažu antropolozi.
ŠTA JE ZAJEDNIČKO ZA PRIPADNIKE ISTE KULTURE?
Pripadnici neke kulture najlakše se prepoznaju po sličnim odgovorima na važ­
na društvena pitanja. Pripadnici jedne kulture govore istim ili sličnim jezikom,
slave iste ili slične praznike, slično ocjenjuju šta je ispravno, imaju sličnu nošnju
i slično se oblače u svečanim prilikama, igraju i vesele se uz slične instrumente
i sličnu muziku. Ipak, kulture nijesu nešto nepromjenjivo i odgovori na ova pi­
tanja stalno se mijenjaju, i prilagođavaju novim uslovima. Međusobni susreti,
televizija, internet, facebook i druge mogućnosti komunikacije dovode do sve
većeg kulturnog ujednačavanja, pa izvornu kulturu nekog naroda ili neke ze­
mlje, danas možeš upoznati jedino u muzejima.
U savremenoj kulturi, koja je heterogena (multietnička, multikonfesi­
onalna), gdje se pod uticajem globalizacije kulture sve više miješaju i pro­
žimaju, uticaj kulture na pojedinca nije tako jednostavan, prost, upozoravaju socijalni psiholozi. U multikulturalnoj sredini socijalizuje se više
tipova ličnosti u skladu sa svojom lokalnom tradicijom, a globalizacija
omogućava pojedincu i da u izvjesnoj mjeri bira kulturne uticaje među
mnoštvom različitih. Zatim, valja imati u vidu i da je odnos ličnosti i kulture složen i dvosmjeran. Ličnost nije samo pasivna tvorevina, prost odraz,
odlivak svoje kulture, već je i aktivan nosilac (zastupnik), korisnik (koristi
se oruđem, jezikom, znanjima i vještinama) i tvorac kulture (stvara nove, a
i dograđuje i mijenja ranije kulturne tvorevine).
POJEDINAC I KULTURA
Šta će dijete naučiti, najviše zavisi od kulturne sredine u kojoj odrasta i živi. Me­
đutim, niko od nas nije kopija svoje kulture. Svako svoju kulturu doživljava i uči
na specifičan način. Mi nijesmo proizvod jedino „svoje“ kulture. Svakodnevno
smo na različite načine, putem televizije, interneta ili neposredno, povezani i
koristimo se plodovima drugih kultura. Što će dijete naučiti, konačno zavisi od
njega samog. Ako ima mogućnost da bira, ako mu se nešto ne nameće, svaki
pojedinac objedinjuje različite kulturne uticaje u sebi.
28
Društvo
Društvo je velika, organizovana i stabilna ljudska zajednica koja ima osoben
način privređivanja, sistem društvenih odnosa, ideologiju i sistem vrijednosti. Ono u skladu sa svojom strukturom i ideologijom u toku socijalizacije
kroz vaspitne institucije, nagrađivanjem i kažnjavanjem, kao i nametanjem
uzora, ideala i društvenih uloga, obrazuje poželjni društveni karakter. Ovaj
karakter, nasuprot individualnom, predstavlja sklop osobina karaktera zajedničkih članovima tog društva, bitnih za njegovo održanje i skladno funkci­
o­nisanje. Društveni karakter, smatra From, nastaje unošenjem spoljašnjih
zahtjeva društva i pretvaranjem u unutrašnje potrebe i osobine. Zahvaljujući
ovom karakteru, pripadnici nekog društva žele da čine upravo ono što društvo od njih zahtijeva da čine.
društveni karakter
Psihologija, Lekcija 15,
Fromova teorija ličnosti,
ZUNS Podgorica
OBLIK DRUŠTVA I TIP DRUŠTVENOG KARAKTERA
Određenom društvenom sistemu odgovara određeni, poželjni tip karaktera. Ta­
ko, recimo, ranom kapitalizmu, u doba prvobitne akumulacija kapitala, odgovara
izrabljivački tip društvenog karaktera, tj. ličnost koja je bezobzirna, agresivna, drs­ka
i preduzimljiva. Erik From dovodi u vezu oblik društva s karakterom: „A savreme­
nom tržišnom društvu, pak, odgovara tržišni karakter, koji je oportunističan, pra­
gmatičan, bez ličnog identiteta, koji sebe doživljava kao robu koja se može pro­dati
na tržištu, ako ima osobine koje se trenutno traže.˝ (From, Čovjek za sebe, Naprijed,
Zagreb 1984).
Društvo predstavlja jedan od najmoćnijih izvora socijalizacije koji na pojedinca djeluje preko svojih agenasa, roditelja (njihovog društvenog karaktera), porodičnog vaspitanja, vrtića, škole, crkve, književnosti i drugih vršilaca
socijalizacije.
AGENSI SOCIJALIZACIJE
Agensi (vršioci, posrednici) jesu društveni činioci koji predstavljaju zastu­
pnike društva i kulture, koji neposredno utiču na proces socijalizacije. Za
razliku od izvora socijalizacije, oni su samo prenosioci socijalizacije, koji
su i sami određeni i kontrolisani izvorima socijalizacije. Oni vrše prenos
kulturnih normi i obrazaca ponašanja na dijete i zato se zovu vršioci ili
pre­nosnici socijalizacije. Glavni agensi jesu: porodica, vrtić, škola, vršnjaci,
29
religija, društvene organizacije i sredstva masovne komunikacije. Važno je
razumjeti da oni ne stvaraju sisteme vrijednosti, uzore i norme, već ih samo
posreduju, prenose na dijete.
KO JE UTICAO NA TEBE?
Razmisli o sebi, svojim interesovanjima, namjerama, osobinama, a onda ocijeni ko
je sve i koliko uticao na tebe. Ako smatraš da nešto od onoga što je navedeno nije
imalo nikakvog uticaja, zaokruži „0“, a ako smatraš da je imalo uticaja, ocjenama od
1 do 5 odredi koliki je bio taj uticaj.
AGENSI SOCIJALIZACIJE:
UTICAJ:
RODITELJI (PORODICA)
1
2
3
4
5
NASTAVNICI (ŠKOLA)
1
2
3
4
5
DRUGOVI (VRŠNJACI)
1
2
3
4
5
KNJIGE KOJE SI PROČITAO/PROČITALA
1
2
3
4
5
TELEVIZIJA (EMISIJE KOJE GLEDAŠ)
1
2
3
4
5
MUZIKA KOJU SLUŠAŠ (ESTRADA)
1
2
3
4
5
TI SAM/SAMA
1
2
3
4
5
Rezultate koje dobiješ obavezno uporedi s rezultatima tvojih drugova i drugarica i
vidi ko je najviše imao uticaja na njih.
Porodica
Pored reproduktivne, privredne, društvene, porodica ima i važnu vaspitnu i
socijalizacijsku ulogu u formiranju ličnosti. Ona je primarna grupa i jedan od
najznačajnijih vršilaca socijalizacije, pošto svojim mnogostrukim, dale­ko­se­
žnim i dubokim uticajima postavlja temelje ličnosti.
primarna grupa
Pojedinac u grupi, lekcija 6,
Vrste grupa i njihove
karakteristike
U porodici, pod uticajem roditelja, dijete stiče bazične vrijednosti i uči osno­vne
obrasce ponašanja. Na važnost porodice za razvoj ličnosti, među prvima uka­
zao je Frojd, svojim shvatanjima značaja ranog iskustva („dijete je otac čovjeka“),
kao i uloge roditelja u procesu identifikacije i u formiranju super-ega. Kasnije su
Adler, From, Erikson, kao i mnogi drugi psihoanalitičari, antropolozi i socijalni psiholozi svojim istraživanjima pokazali na koje sve konkretne načine
podizanje djece i odnos prema djeci u porodici oblikuju pojedine osobine lič­
nosti (motiv postignuća, potreba za sticanjem, za moći, agresivnost, saradljivost, moralna svijest, emocionalna stabilnost i sl.), kao i ličnost u cjelini.
Psihologija, lekcija 15,
Teorija ličnosti
30
UTICAJ NAČINA VASPITANJA U PORODICI NA LIČNOST DJETETA
Psihološka istraživanja otkrivaju da se u porodicama s krutom hijerarhijom moći,
strogim vaspitanjem, insistiranjem na bezpogovornoj poslušnosti, praćenom oš­
trim fizičkim kažnjavanjem formira autoritarni tip ličnosti (obožavanje moći, kruto
mišljenje, potisnuti sadizam itd.). A da se u porodici gdje vlada srdačna atmosfera,
uzajamno poštovanje i saradnja, i gdje se vaspitanjem podstiče autonomija i krea­
tivnost djeteta, formira samosvjesna i tolerantna demokratska ličnost.
Škola
Škola kao specijalizovana vaspitno-obrazovna institucija, predstavlja jedan
od najvažnijih agenasa planske socijalizacije ličnosti. Ona je važna jer organi­
zovano, smišljeno i dugotrajno vrši snažan i obuhvatan uticaj na intelektua­
lni, emocionalni, moralni i socijalni razvoj učenika. Ona ga navodi da usvoji
brojne kulturne i društvene premise, norme i misaone navike, kao i da prihvati propisane, a da eliminiše nepoželjne vidove ponašanja.
Škola je pouzdan i efikasan prenosnik sistema vrijednosti i pravila datog dru­
štva. Osnovne društvene vrijednosti, uvjerenja, stavovi i ideali ugrađeni su u
nastavni plan i program, režim školskog života (razredna disciplina, pravila
ponašanja, oblačenja, način sjedjenja u učionici), kao i u propisano ponašanje
nastavnika. Ciljeve socijalizacije propisuje školski program, ali sam proces i
stvarne domete socijalizacije određuje nastavnik, koji je važan u onoj mjeri u
kojoj je postao uzor identifikacije za učenika. U školi, učenik učeći i sarađujući
s drugima, osim znanja, stiče i moralna uvjerenja, socijalne stavove, potrebe,
radne navike i osobine ličnosti koje mu olakšavaju integraciju u društvo.
Vršnjaci
Vršnjaci su neformalna grupa djece/mladih, sličnog uzrasta, nivoa obrazovanja i sistema vrijednosti, u kojoj se članovi intenzivno druže. Oni prvi put
postaju činilac socijalizacije već na uzrastu oko 5/6. godine. Vršnjaci igraju
značajnu ulogu u načinu oblačenja, ponašanja, kao i u formiranju stavova,
vrijednosti, uzora i interesovanja. Oni postaju najznačajnija grupa u periodu
adolescencije, kada adolescent nastoji steći nezavisnost od svoje porodice i,
posebno, od autoriteta roditelja.
Mladoj osobi, adolescentu, više je stalo da ga prihvati grupa vršnjaka, nego
roditelji, što često u porodici stvara konflikte. Grupa vršnjaka posebno je
31
važna za socijalizaciju uloge pola i za formiranje polnog/rodnog identiteta.
Oni su tada bitna referentna grupa za formiranje grupnog i ličnog identi­
teta u cjelini (za samoocjenu i samopoštovanje ličnosti). Da li će mladi
čovjek biti stidljiv i nesiguran u sebe ili će, naprotiv, biti ponosan i siguran,
u velikoj mjeri zavisi od statusa u grupi vršnjaka i njihovog (ne)prihvata­
nja. Zbog potrebe za afirmacijom u grupi vršnjaka, kao i za provjeravanjem
svojih mogućnosti i granica, isprobavajući različite uloge, adolescenti če­sto
pribjegavaju prestupničkom ponašanju i postaju članovi asocijalnih gru­pa
(narkomana, gangova, maloljetničkih bandi). Zato je socijalizacijom potrebno usmjeriti potrebe mladih za udruživanjem i samoafirmacijom na organizovanje socijalno poželjnih grupa (planinari, sportski timovi, amatersko
pozorište, NVO).
referentna grupa
Pojedinac u grupi, lekcija 6,
Vrste grupa i njihove
karakteristike
Radno mjesto
Radno mjesto predstavlja važan agens u procesu sekundarne socijalizacije.
Obavljanjem radnih zadataka u radnoj organiziciji (preduzeće, ustanova) na
određenom radnom mjestu (nastavnik, električar, mesar, direktor), osoba
stiče nove socijalne vještine (samodisciplina, saradnja, upravljanje, emocio­
nalna samokontrola), vrijednosti i stavove (uči da poštuje znanje, rad, ne­se­
bičnost, trud, tuđe i svoje vrijeme). Uspješno obavljanje posla i afirma­cija u
struci, doprinose učvršćivanju grupnog (profesionalnog) identiteta ličnosti i
njenom osećanju ponosa i lične samoostvarenosti.
Na formiranje pojedinca, pored navedenih agenasa, značajan uticaj imaju
religija i sredstva masovne komunikacije. Religija svojim etičkim zabranama
i normama ponašanja, mitološkim učenjima, kao i sakralnom umjetnošću
(arhitekturom, slikarstvom, književnošću i muzikom) duboko prožima
duhovnu kulturu određenog društva i utiče na njegove članove, prije svega
na vjernike, ali i na one koje nijesu vjernici. Sredstva masovne komunikacije,
klasična (televizija, radio, novine), ali i nova sredstva komunikacije (internet, facebook) snažno utiču na formiranje mladih ljudi.
Psihologija, lekcija 20,
Sredstva masovne
komunikacije
Krajnji rezultat procesa socijalizacije je zrelo, društveno i osobeno ljudsko
biće koje je razvilo univerzalne ljudske sposobnosti (govor, mišljenje, savjest
itd.), a istovremeno, izgradilo je i jedinstvenu ličnost. Psiholozima je posebno
zanimljiv sam psihološki proces transformacije djeteta kao pretežno nagonskog stvorenja u odraslog, kulturnog pojedinca. O tome koji psihički meha­
nizmi i vidovi učenja stoje u osnovi socijalizacije u socijalnoj psihologiji,
postoji više gledišta. O tome govori naredni tekst.
32
OBLICI SOCIJALNOG UČENJA I NJIHOV
ZNAČAJ U PROCESU SOCIJALIZACIJE
Jedan od glavnih i ujedno najtežih problema u istraživanju socijalizacije jeste
utvrđivanje načina (psiholoških procesa i mehanizama) na koji se dru­štvene
norme i zabrane internalizuju, postaju unutrašnji, lični zahtjevi pojedinca. Za psihologe to je pitanje socijalnog učenja, koje je nešto mnogo više
od školskog i verbalnog učenja. Tokom socijalizacije, socijalnim uče­njem
osoba stiče veoma raznolike saznajne sadržaje i osobine: jezičke i so­cijalne
vještine, društvene norme, stavove, vrijednosti, potrebe, načine emocionalnog izražavanja i društveno poželjne obrasce ponašanja. Za soci­ja­lizaciju su
značajni svi oblici učenja o kojima ste već ranije učili, ali je naj­važnije učenje
po modelu, pa ćemo o njemu najviše govoriti.
Psihologija, lekcija 6,
Učenje
Učenje uslovljavanjem
Neke reakcije i navike značajne za život u društvu, naročito u ranom djetinjstvu, naučili smo klasičnim uslovljavanjem. Tako, recimo, zahvaljujući
ovom uslovljavanju odmah, bez razmišljanja stanemo kada vidimo crveno
svjetlo, pružamo ruku kada nam drugi pruže ruku i ustajemo čim čuje­mo
prve zvuke himne. Posebno značajan oblik klasičnog uslovljavanja jeste emocionalno uslovaljavanje koje predstavlja spontano i brzo učenje emocionalnih
reakcija, koje se lako generalizuju i sporo gase. Ako nas je, na primjer, kao
dijete ujeo pas ili ako smo se teško povrijedili padom niz stepenice, onda će u
odraslom dobu i sama pomisao na psa, pa i na slične životinje, ili pomisao na
silazak niz visoke stepenice, još dugo izazivati snažnu reakciju straha.
Još više reakcija i obrazaca ponašanja, tokom djetinjstva i odraslog doba,
stekli smo po principu instrumentalnog uslovljavanja, ili potkrjepljenja.
Instrumentalnim učenjem stiču se i neki složeni obrasci ponašanja poput
altruizma, nesebičnosti ili agresivno i bezobzirno ponašanje (u zavisnosti
od toga šta sredina potkrjepljuje). Na ovaj način pojedinac tokom odrastanja, pod uticajem nagrađivanja i kažnjavanja, uči šta smije, a šta ne smije
činiti, šta je socijalno poželjno ponašanje, a šta nepoželjno. Nagrada može
biti pohvala, ljubav roditelja, neka privilegija, novac i slično, a kazna prijekor, ljutnja roditelja, uskraćivanje priviligija (na primjer, izlazaka, džeparca,
igranja).
33
NAGRAĐIVATI ILI KAŽNJAVATI?
Savremena psihološka istraživanja, uprkos tradicionalnom veličanju uticaja kazne
(„batina iz raja izašla”), pokazuju da je u procesu socijalnog učenja djelotvornija
nagrada nego kazna. Naime, kazna samo dovodi do uzdržavanja od zabranjenog,
nepoželjnog ponašanja (i to dok je prisutna osoba koja kažnjava!), ali ne i do unu­
trašnje promjene stava, uvjerenja i potreba koje vode tom ponašanju. Kažnjavanje
ukazuje samo na to kako ne treba, ali ne i kako se treba ponašati (ne afirmiše al­
ternativno ponašanje). Kazna dovodi do osjećanja nezadovoljstva, straha, mržnje,
ozlojeđenosti, bijesa, osvetoljubivosti i drugih negativnih emocija, koje često re­
zultiraju asocijalnim ponašanjem.
Zbog toga, kada je god to moguće, bolje je nagrađivati poželjno ponašanje, jer
tako pojedinac koji se socijalizuje uči šta je ispravno, šta je alternativa nepoželj­
nom ponašanju, stiče unutrašnje standarde, etičke principe i samopoštovanje.
Nagrada je praćena pozitivnim emocijama ponosa, sreće, zadovoljstva, što obi­čno
vodi prosocijalnom ponašanju.
Učenje uviđanjem
U socijalizaciji moralnih načela, osnovnih životnih uvjerenja, crta karaktera, socijalnih stavova i potreba, veliku ulogu igra učenje uviđanjem. Svoju
životnu filozofiju, etički sistem i stavove prema socijalnoj pravdi, slobodi ili
nauci, pojedinac kao razumno biće, ne stiče tokom socijalizacije isključivo
na osnovu nagrade i kazne, već prije upotrebom svojih viših kognitivnih
funkcija (logičkog mišljenja, rasuđivanja, analize). Mnoga važna uvjerenja i
stavovi prema drugim ljudima stečeni su naglo, uviđanjem nekih suštinskih
međuličnih odnosa, razmišljanjem, na osnovu racionalnih argumenata, a
ne postepeno putem slijepih pokušaja i pogrešaka.
Učenje po modelu
Dijete od roditelja ili nastavnika ne usvaja samo ono što mu oni govore, već
mnogo više ono što oni čine. Po Albertu Banduri, u procesu socijalizacije
glavnu ulogu ima učenje ugledanjem na uzor (po modelu). Dijete koje
odrasta ugleda se na ponašanje uzora, a to je osoba za koju je ono emocionalno vezano i koja mu imponuje izgledom, socijalnim statusom, i sl. Ovi uzori
mogu biti realni (majka, otac, učitelj/učiteljica itd.), ali i zamišljeni (likovi
iz literature, s filma, TV-a i sl.). Ugledanjem na uzor, dijete relativno brzo
uči različite oblike ponašanja, ali stiče i stavove i vrijednosti. Ovim učenjem
ono spontano stiče nova ponašanja, bez nagrađivanja, bez vježbanja i bez
namjere da uči ono što gleda. U tradicionalnoj kulturi, učenje po modelu
jedan je od glavnih načina socijalizacije.
34
Učenje ugledanjem na uzor može biti na principu imitacije ili identifikacije,
što su različiti procesi. Imitacija je voljan, namjeran čin svjesnog podražavanja,
oponašanja nekog konkretnog, spolja vidljivog načina ponašanja uzora (na
primjer, način hoda, gestovi, oblačenje), koji ne podrazumijeva trajnu unu­
trašnju promjenu osobe koja imitira. Identifikacija, međutim, jeste proces nesvjesnog i nevoljnog poistovjećivanja s uzorom, koje podrazumijeva unošenje
u sebe njegovih osobina (vrijednosti, načela, uvjerenja i stavova), odnosno
duboku i trajnu psihičku promjenu ličnosti osobe koja se poi­stovećuje.
identifikacija
nesvjesno poistovjećenje
sa uzorom
NEVOLJNA IDENTIFIKACIJA S AGRESOROM
Lako je razumijeti da se čovjek identifikuje s uzorima koje poštuje i cijeni, ali
kako je moguće objasniti identifikaciju s onima koji ugrožavaju našu slobodu i
ličnost. Kao primer identifikacije s agresorom Ana Frojd navodi slučaj učenika
koji je, uvijek kada bi ga strogi učitelj prozivao da govori, pravio iste pokrete i
grimase kao i učitelj, što je izazivalo gromoglasan smijeh u razredu. Učitelja je
to ljutilo, ali se pokazalo, međutim, da učenik nije svjesno i namjerno, imitaci­
jom karikirao učiteljevo ponašanje, već se radilo o jednom nevoljnom, sponta­
nom i nesvjesnom procesu identifikacije radi odbrane. „Oponašanjem napadača,
preuzimanjem njegovih atributa ili njegove agresije, dijete se od nekoga kome
se prijeti pretvara u onoga koji prijeti”, tumači Ana Frojd (Ja i mehanizmi odbrane,
Akademska knjiga, Novi Sad 2010, str. 103-104).
U savremenom društvu djeca i adolescenti često biraju kao uzore junake iz
fil­ma, stripa ili romana (Robin Hud, Supermen, Džems Bond). Kada je riječ o
stva­rnim i fiktivnim agresivnim uzorima, rezultati ranije opisanog Bandurinog
eksperimenta s više grupa, pokazali su da se agresivno ponašanje nesumnjivo
uči ugledanjem na uzor. Naime, djeca koja su gledala agresivne modele ispoljila
su dva puta više agresije od djece koja su posmatrala neagresivni model ili su
bila u kontrolnoj grupi. Nasilni modeli sa filma i TV-a, dakle, prenose agresiju
na gledaoce jednako djelotvorno kao i stvarni modeli (naročito ako za svoje
ponašanje nijesu kažnjeni). Zatim, agresivni modeli određuju i oblik u kojem
će se agresija ispoljiti (djeca imitiraju konkretne agresivne postupke).
Pojedinac u grupi, lekcija1,
prilog: Učenje agresije po
modelu
35
KAKO BIRAMO UZORE (MODELE)?
Savremeni autori (na primjer, Rot, N. Ivić, I., pa i sam Bandura je to nagovješta­
vao) smatraju da je učenje po modelu oblik učenja koji je mnogo bliži uviđanju
(inteligentnom učenju) nego uslovljavanju. Prema ovim tumačenjima pojedi­
nac aktivno procjenjuje i bira da li će usvojiti ili ne određeno model ponašanje.
Ivić I. (2001, u knjizi Aktivno učenje, str. 40) navodi uslove koji povećavaju vjero­
vatnoću, ali ne garantuju usvajanje određenog modela ponašanja.
USLOVI KOJI POVEĆAVAJU VJEROVATNOĆU USVAJANJA
ODREĐENOG MODELA PONAŠANJA
UČESTALOST MODEL PONAŠANJA
Prije će biti usvojeno model ponašanje koje je često prisutan,
nego onaj koji se rijetko ili sporadično javlja.
KULTURNA UKORJENJENOST MODEL
PONAŠANJA
Modeli koji su u skladu sa cjelinom kulture u kojoj se javljaju
prije će biti usvojeni nego oni koji štrče (koji su nuobičajeni
u datoj kulturi).
SOCIJALNA PODRŠKA MODEL
PONAŠANJA
Prije će biti usvojeno ponašanje modela koje je nagrađeno,
nego ono koje je kažnjeno u sredini.
PROCJENA KORIST OD USVAJANJA
ODREĐENOG MODEL PONAŠANJA
Procjena onoga koji uči po modelu da će imati neku dobit (na­
gradu, socijalno prihvatanje, ugled i sl.) od usvojenog model
ponašanje povećava vjerovatnoću učenja.
Prije će se usvojiti model ponašanje onoga ko je moćan, ugle­­
SOCIJALNI UGLED (MOĆ) ONOGA KOJI
dan i značajan u određenoj sredini, nego onoga ko je socijalno
EMITUJE MODEL PONAŠANJE
marginalna ličnost.
RAZUMLJIVOST MODEL PONAŠANJA
Ako neko ne razumije smisao određenog obrasca ponašanja
teško može doći do učenja po modelu.
BLISKOST MODEL PONAŠANJA
ONOME KO GA USVAJA
Vjerovatnoću usvajanja model ponašanja naročito uvećava
generacijska bliskost, a važni su i polna i statusna bliskost.
Iako čovjek racionalno procjenjuje i bira da li će usvojiti određeni model po­
našanja, ipak se postavlja pitanje koliko je njegov izbor zapravo slobodan. Zašto
je, na primjer, većina mladih danas za svoje uzore izabrala nekog sportistu ili
muzičara, a ne pisca ili umjetnika. Da bi odgovorio/odgovorila na ovo pitanje,
pažljivo analiziraj prethodno navedene uslove, i razmisli o tome: zašto mnogi
pjevači ne biraju sredstva samo da bi se što češće pojavljivali na televiziji; Zašto
se estradne zvijezde obično slikaju u skupim kolima, ili na nekim posebnim
mjestima; zašto se većina estradnih zvijezda odjeva na način koji je bliži mladi­
ma nego njihovim godinama?
36
ULOGE I SOCIJALIZACIJA
Od rođenja pa do kraja života, svako od nas zauzima neki položaj i ima određenu
ulogu u društvu. Ali to nije sve, tokom života naši položaji se mijenja­ju, a često
u isto vrijeme imamo i više različitih uloga. Prvo si, na primjer, sin ili kćerka,
zatim učenik/učenica i možda predsjednik/predsjednica odjeljenske zajednice, kasnije si majka/otac, supruga/suprug, radnica/radnik itd. Učenjem po
modelu, identifikacijom, imitacijom i, posebno, igranjem uloga u procesu socijalizacije, osoba uči socijalne uloge koje u različitim socijalnim situacijama
treba da igra, na primjer: majku, ženu, sestru, direktorku u školi i člana savjeta
lokalnih novina.
Psihologija, lekcija 21,
prilog: Šta su položaji i
uloge?
Koju ulogu će neko da „igra“ zavisi od njegovog položaja u društvu. Socija­
lni položaj je mjesto koje određeni pojedinac zauzima u strukturi datog
društva. To mjesto podrazumijeva sistem obaveza, dužnosti, prava i osoben
način ponašanja, koji se naziva uloga. Socijalna uloga označava sveukupnost
karakterističnog načina ponašanja i osobina (emocije, stavovi, potrebe, vrijednosti) koje društvo zahtijeva i očekuje od osobe koja zauzima određeni
društveni položaj. Socijalna uloga (na primjer, nastavnika, policajca ili premijera), ne označava uvijek toliko stvarno, koliko propisano, normativno
ponašanje. I za društvo i za pojedinca važno je da svako dobro zna i prihvata svoju ulogu, jer time se obezbjeđuje skladno funkcionisanje društva, a
i pojedincu je lakše da se snađe i da zna šta se očekuje, šta treba da radi na
određenom mjestu, u određenoj situaciji u grupi i društvu.
socijalna uloga
Naime, u svakom društvu pisani ili nepisani društveni „scenario“ propisuje,
baš kao u pozorišnom komadu, kakvu ulogu („rolu“) igra prodavac, a kakvu
kupac, kako treba da se ponaša ljekar, a kako bolesnik, kako se ophodi i šta
sve treba da čini otac, a šta sin, kakva je uloga muža, a kakva žene. Uloge
nasta­vnika i učenika, prodavca i kupca, ljekara i bolesnika, šefa i službenika
su recipročne uloge, tj. one su uzajamno čvrsto povezane, međusobno uslo­
vljene i dopunjavaju se. Kada se uči svoja uloga, na primjer, ljekara, mora se
naučiti i recipročna, uloga pacijenta, kako bi se tačno i skladno odigrala sopstvena uloga. Svoju ulogu, recimo, buduće majke, djevojčica uči ugledanjem na
svoju majku kao na uzor. Ona pažljivo posmatra i spontano uči kako se beba
drži, kako se hrani, oblači, kupa i sl. Svoje buduće odrasle uloge (oca, majke,
učenika) djeca uče i igranjem uloga. A to znači da dijete kroz igru s drugom
djecom, namjerno imitirajući željeno ponašanje uvježbava karakteristično
ponašanje za, recimo, ulogu oca („ide na posao“, „čita no­vine“, „grdi djecu“) ili
đaka („ide u školu“, „piše na tabli“).
očekivano ponašanja
na određenom položaju
37
ŠTA OLAKŠAVA, A ŠTA OTEŽAVA UČENJE ULOGE?
Sikord i Bekmen (navodi Rot, N. 1983) smatraju da postoji nekoliko faktora koji
olakšavaju ili otežavaju ovaj oblik učenja.
FAKTORI KOJI OLAKŠAVAJU ILI OTEŽAVAJU UČENJE ULOGE
JASNOĆA OČEKIVANOG
PONAŠANJA
SAGLASNOST O
OČEKIVANOM
PONAŠANJU
PRIHVAĆENOST
STATUSA OSOBE
USKLAĐENOST SA
RECIPROČNOM ULOGOM
PERVARZIVNOST
(DOSLJEDNOST /
PROŠIRENOST) ULOGE
MOTIVISANOST
ONOGA KOJI UČI
Tamo gdje je jasno određeno kakvo se ponašanje očekuje od
pojedinca koji zauzima određeni položaj „uloga“ se lakše uči.
Tamo gdje postoji saglasnost o tome kakvo se ponašanje
očekuje od pojedinca koji zauzima određeni položaj „uloga“ se
lakše uči.
Lakše će se nučiti određeno ponašanje vezano uz određeni po­
ložaj u slučaju kada se svi slažu (okolina) da neka osoba zaista
zauzima određeni položaj i da ima pravo na taj položaj.
Na primjer, teže će se usvojiti ponašanje koje proizilazi iz shva­
tanja da je žena ravnopravna, ako se u isto vrijeme smatra da
muškarac treba da bude dominantan.
Pervarzivna je ona uloga iz koje prizilazi prošireno očekivano
ponašanje. Na primjer, od nastavnika se očekuje da se ponaša
kao nastavnik u svim situacijama, kada je u školi, ali i kada nije u
školi. Ponašanje uz takve uloge se sporije uči, ali i duže opstaje.
Brže se uči „uloga“ koju pojedinac prihvata i želi, nego „uloga“
koja se ne želi, ne prihvata.
Pažljivo analiziraj navedene faktore, koji ti, na primjer, mogu pomoći da razu­
miješ zašto se, i pored deklarativne spremnosti društva, sporo i teško mijenja
položaj žene (ali i drugi položaji i uloge, na primjer, položaj djeteta).
U savremenom društvu posebno je važno socijalno učenje uloge pola, zbog
predrasuda i diskriminacije prema ženama. Polna ili rodna uloga je niz očeki­
vanih stavova, vrijednosti i obrazaca ponašanja koji su u određenom društvu
vezani za žene/muškarce. U našoj kulturi, recimo, od muškaraca se očekuje
da budu borbeni, zainteresovani za sport, tehniku i sl., a od žena da budu osjetljive, nježne i pričljive. Mnoge osobine ličnosti, interesovanja i potrebe koje
se u našoj kulturi često smatraju „prirodnim” za žene (na primjer, saosjećajne,
plašljive, poslušne, zainteresovane za kuću, djecu, modu), zapravo su rezultat
socijalizacije, naučene rodne uloge, a ne njene biološke prirode. Uostalom, to
se dobro vidi i po tome kako se mijenjaju žensko-muški odnosi iz generacije u
generaciju. Danas, u savremenom društvu, gdje je žena zaposlena i društveno
aktivna, sasvim su drugačija naša očekivanja od žene nego što su to bila naših
očeva, a još drastičnije različita od očekivanja naših đedova. Ovaj primjer jasno pokazuje da se uloge koje društvo propisuje vremenom mijenjaju, onako
kako se i društvo i društvene norme mijenjaju.
38
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE SOCIJALIZACIJA
Pojam socijalizacije označava proces formiranja ljudske jedinke, kada se
biološki nezrela jedinka pod uticajem društvene sredine preobražava u ličnost
odraslog, kompetentnog pripadnika društvene zajednice. Ali, socijalizacijom
jedinka ne samo da stiče osobine tipične za svoju kulturu, nego stiče i svoje
lične, individualne karakteristike, navike, težnje i svoj identitet. Kada se psiholog bavi problemom socijalizacije, njega/nju prije svega interesuje uloga
socijalizacije u formiranju ličnosti pojedinca.
ŠTA SU IZVORI SOCIJALIZACIJE
Izvori socijalizacije su kultura i društvo, pošto oni određuju ciljeve, sadržaj i
sredstva socijalizacije. Oni propisuju norme, standarde, vrijednosti i vjerovanja koje će dijete usvajati tokom odrastanja. Za održavanje kontinuiteta kulture i društva, za njihovo prenošenje kroz vrijeme s generacije na generaciju,
socijalizacija predstavlja glavno sredstvo.
KO SU AGENSI SOCIJALIZACIJE
Agensi (porodica, vrtić, škola, vršnjaci, religija, društvene organizacije i sredstva masovne komunikacije) jesu društveni činioci koji predstavljaju zastupnike društva i kulture, koji neposredno utiču na proces socijalizacije. Oni
su, za razliku od izvora socijalizacije, samo prenosioci socijalizacije, koji su i
sami određeni i kontrolisani izvorima socijalizacije. Oni vrše prenos kulturnih normi i obrazaca ponašanja na dijete i zato se zovu vršioci ili prenosnici
socijalizacije.
KOJI SU OSNOVNI OBLICI SOCIJALNOG UČENJA
I KAKO SE ODVIJA SOCIJALIZACIJA
Jedan od glavnih i ujedno najtežih problema u istraživanju socijalizacije jeste
utvrđivanje načina (psiholoških procesa i mehanizama) na koji se društvene
norme i zabrane internalizuju, postaju unutrašnji, lični zahtjevi pojedinca. Za
psihologe to je pitanje socijalnog učenja, koje je nešto mnogo više od školskog
i verbalnog učenja. Tokom socijalizacije osoba socijalnim učenjem stiče veoma raznolike saznajne sadržaje i osobine: jezičke i socijalne vještine, društvene
norme, stavove, vrijednosti, potrebe, načine emocionalnog izražavanja i dru­
štveno poželjne obrasce ponašanja. Za socijalizaciju su značajni svi oblici uče­
nja: klasično i instrumentalno uslovljavanjem, učenje uviđanjem, učenje po
modelu.
39
KAKO ULOGE ODREĐUJU PONAŠANJE POJEDINCA
Koju će ulogu neko da „igra“ zavisi od njegovog položaja u društvu. Socijalni
položaj je mjesto koje određeni pojedinac zauzima u strukturi datog društva.
To mjesto podrazumijeva sistem obaveza, dužnosti, prava i osoben način ponašanja, koji se naziva uloga. Socijalna uloga označava sveukupnost karakterističnog načina ponašanja i osobina (emocije, stavovi, potrebe, vrijednosti)
koje društvo zahtijeva i očekuje od osobe koja zauzima određeni društveni
položaj.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta je socijalizacija?
Navedi šta sve čovjek stiče u procesu socijalizacije.
U čemu je razlika između izvora i agenasa socijalizacije?
Navedi osnovne oblike učenja putem koih se odvija socijalizacija.
Šta se podrazumijeva pod pojmom socijalni položaj, a šta pod pojmom
socijalna uloga?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Objasni, zašto socijalizacija nije isto što i konformiranje!
Objasni, šta je eksplicitna, a šta implicitna kultura!
Navedi argumente u prilog tezi da je pojedinac nešto više od proste ko­
pije svoje kulture.
Objasni zašto su vršnjaci u određenom periodu jedan od najvažnijih
agenasa socijalizacije?
Kada bi bio urednik/urednica TV programa šta bi radio/radila da bi
doprinio/doprinijela smanjenju agresije među mladim gledaocima?
Objasni, koje socijalne uloge ti igraš i kako si ih naučio/naučila u ži­votu.
40
3. EFEKTI SOCIJALIZACIJE
Ljudi svijet opažaju i doživljavaju različito. Neke sadržaje lakše opažamo učimo i pamtimo, a neke teže? Ponekad, ljudi nekritički prihvataju mišljenje
većine ili se pokoravaju autoritetu? Zašto se ljudi nekada ponašaju socijalno, a
nekad antisocijalno? Zapitaš li se nekada zašto. U ovoj lekciji otkrićeš moćan
uticaj različitih socijalnih činilaca na saznajne (kognitivne) procese kao što
su opažanje, učenje i pamćenje, zatim posebno na mišljenje i prosuđivanje
(što vodi konformizmu i pokoravanju), kao i na dinamičke procese (motive,
potrebe) i na različite vidove prosocijalnog i antisocijalnog ponašanja ljudi (na
primjer, altruizam i agresivnost).
SAZNAĆEŠ:
kakav je efekat socijalizacije na kognitivne procese
kako socijalni faktori utiču na naše mišljenje i suđenje
kakav je uticaj socijalizacije na naše motive i ponašanje
UTICAJ SOCIJALNIH FAKTORA NA
OPAŽANJE, UČENJE I PAMĆENJE
Naši saznajni procesi, kao što su: opažanje, učenje i pamćenje nijesu nezavisni
od procesa socijalizacije i socijalnih faktora. Naprotiv, upravo socijalni faktori
određuju šta ćemo lakše, a šta teže opaziti u svojoj sredini. Takođe, oni određuju
šta ćemo brže učiti, i čega ćemo se nakon određenog vremena bolje sjećati.
Uticaj socijalnih faktora na opažanje
socijalni faktori
kultura, društvo, pripadnost
određenoj socijalnoj grupi,
naše vrijednosti, uvjerenja,
stavovi itd.
Mada je logično pretpostaviti da spoljašnji svijet opažamo onakvim kakav on
jeste objektivno, nije tako. Takođe, logično je očekivati da će dvije osobe istu
stvar opaziti identično, ali ni to ne mora biti tačno. Opažanje je složen proces
koji zavisi od objektivno datih draži, ali i od mnogih drugih činilaca, među
kojima su posebno važni socijalni činioci. Među socijalnim činiocima presudna je uloga jezika.
Način na koji jezik utiče na naše opažanje slikovito je opisao Lipman (Lipp­
man, W. 1961). Prema Lipmanu, stvari u spoljašnjem svijetu mi najprije definišemo, pa ih onda vidimo, što je suprotno od očekivanja da prvo nešto vidimo pa ga definišemo (imenujemo). Od obilja raznovrsnih draži iz spoljašnjeg
svijeta, mi opažamo samo ono što je naša kultura za nas definisala (odredila),
a i to što opazimo vidimo na način karakterističan za našu kulturu. Postoje
brojni antropološki i psihološki dokazi za ove tvrdnje. Prvo ćemo razmotriti
antropološke.
Psihologija, lekcija 5,
Opažanje i pažnja
Teorijski je moguće razlikovati čak 7,5 miliona boja (prema nekim autorima,
otprilike toliko boja postoji u prirodi, uključujući i njihove nijanse). Prosječan savremeni čovjek koristi termine i razlikuje samo mali dio od mogućeg
spektra boja (obično koristimo termine za sedam osnovnih boja, i za nekoliko
njihovih nijansi). Slikari ili ljudi koji se profesionalno bave bojom, razlikuju
veći broj nijansi od prosječnog čovjeka. S druge strane, u nekim kulturama
broj naziva za boje daleko je manji. Na primjer, pripadnici afričkog plemena
Ašanti (prema N. Rot, 1983) razlikuju samo tri boje: crvenu, crnu i bijelu. Oni
terminom crveno označavaju i ono što mi nazivamo ružičasto, žuto ili narandžasto. Na osnovu ovih i sličnih antropoloških nalaza opravdano je zaključiti
da je opažanje i razlikovanje boja zavisno od jezika (od leksičkog fonda za
boje kojim se pripadnik određene kulture služi). Dakle, od postojanja ili
42
nepostojanja termina za neku boju u određenoj kulturi zavisi da li će pripadnik te kulture obratiti pažnju na neku boju, i da li će je uopšte opaziti kao
posebnu boju.
RAZLIČITO OPAŽANJE VREMENA
Poznato je da su vrijeme i pojmovi kojima se ono određuje isključivo kulturni pro­
dukti. Na primjer, sedmica (skup od sedam dana) isključivo je proizvod čovjeko­
vog uma: „Šest dana radi, i svršuj svoje poslove. A sedmi dan je odmor Gospodu Bogu
tvojemu” (Biblija). I sve veće jedinice za mjernje vremena: desetljeće, vijek, mileni­
jum proizvod su ljudskog uma, a ne uzor prirode. Savremeni čovjek ima mnoštvo
vremenskih oznaka i termina kojima određuje vrijeme i to posebno za prošlost,
sadašnjost i budućnost. Da vrijeme nije uvijek opažano na isti način, svjedoči činje­
nica da su tek u starom Rimu uvedene preciznije odrednice dana: rano jutro, prije
podne, poslijepodne i veče. I danas se u nekim izolovanim zajednicama, kao na
primjer seoskim, koriste te odrednice za vrijeme. U gradu već nije tako. Savremeni
gradski čovjek ukoliko želi da živi u skladu s drugim ljudima mora znatno preciznije
da opaža, označava i mjeri svoje vrijeme. Tradicionalne odrenice za vrijeme nijesu
mu dovoljne.
Na osnovu brojnih antropoloških istraživanja došlo se do zaključka da,
ukoliko je jezik više diferenciran u pogledu neke pojave i naše opažanje te
pojave je preciznije. Prema Sapir-Vorfovoj hipotezi, naša slika svijeta, naše
opažanje određenih pojava stvarnosti posredovano je jezikom (leksikom,
gramatikom), a jezik je, opet, određen načinom života u nekom društvu.
Tako, recimo, u poljoprivrednom društvu postoji leksički bogat i diferenciran jezik koji se odnosi na povrće i žitarice, a kod Eskima mnoštvo riječi za
snijeg (mokri, sitni, rastresiti, zrnasti itd.), baš kao što kod Arapa ima više
od 20 riječi za kamilu, za koju mi imamo tek jednu. Osoba čiji jezik ima
više desetina riječi za nijanse boja, nesumnjivo i opaža više različitih nijansi,
nego ona koja ima samo tri riječi za boje.
Sapir-Vorfovova
hipoteza
Psihologija, lekcija 8,
prilog: Kako jezik utiče na
naše viđenje svijeta
Pored antropoloških, i psihološka zapažanja idu u prilog tezi o uticaju socijalnih faktora na opažanje. Iz iskustva je svima poznato da osoba koja je zaljubljena predmet svoje ljubavi vidi ljepšim, pametnijim i duhovitijim nego
što objektivno jeste. Za majku njeno dijete je najljepše. Primjećeno je da
mala djeca, početnici u školi, svog učitelja vide većim i doživljavaju pametnijim, nego što objektivno jeste. Ova, i brojna druga zapažanja imaju svoju
potvrdu i u eksperimentalnim dokazima.
43
Od eksperimentalnih dokaza posebno su važni oni u vezi s pojavama perceptivne odbrane i perceptivne aktualizacije. Mek Ginis (1949) prvi je ukazao na tendenciju otežanog opažaja neprijatnih draži (u eksperimentalnoj
situaciji ispitaniku je trebalo puno više vremena da prepozna nepoznate
i tabuirane riječi, nego poznate i neutralne). Ova pojava podizanja praga
opaža­nja za tabuirane riječi naziva se perceptivnom odbranom. Pored povišenog praga opažanja neprijatnih draži prerceptivna odbrana podrazumijeva i činjenice da se tabuirane riječi češće iskrivljeno ili netačno opažaju u
odnosu na neutralne, te da i kada nijesu prepoznate (kada ispitanik izjavljuje
da ih nije prepoznao) one izazivaju neprijatna osjećanja. Suprotna perceptivnoj odbrani jeste perceptivna aktualizacija ili opažajno naglašavanje. To
je pojava da se određene draži koje se smatraju društveno poželjim ili vrijednim, pogrešno percipiraju, naglašavanjem. Na primjer, djeca iz siromašnih
porodica opažaju kovani novac većim po obimu, nego što objektivno jeste.
Precjenjivanje veličine novca bilo je tim veće što su kovanice koje su procjenjivane bile vrednije (vidi prilog: Koliko je veliki cent?).
tabuirane riječi
riječi čije se izgovaranje
izbjegava u društvu jer se
smatraju nepristojnim
PERCEPTIVNO NAGLAŠAVANJE – KOLIKO JE VELIKI CENT?
Eksperiment Brunera i Gudmana s opažanjem novčića predstavlja ubjedljivu de­
mo­nstraciju uticaja stava na perceptivni sud o veličini predmeta. Naime, oni su
ispitali dvije grupe djece istog uzrasta (10 godina), a različite samo po socijalnom
statusu (djeca siromašnih i bogatih roditelja). Rezultati istraživanja su pokazali
da isti, okrugli, kovani novčić (na primjer, 50 centi) siromašna djeca precjenjuju u
pogledu veličine, tj. vide ga kao veći u odnosu na grupu djece iz bogatih porodica!
(više o ovome pročitati u N. Rot, Osnovi socijalne psihologije, 2010)
Svi navedeni dokazi nesumnjivo potvrđuju prethodno pomenutu Lipmanovu tezu prema kojoj socijalni faktori značajno određuju šta ćemo u spoljašnjem svijetu prije, a šta teže opaziti, te da i to što opazimo, opažamo u
skladu s onim što smo ranije naučili u našoj socijalnoj sredini.
44
Uticaj socijalnih faktora na učenje i pamćenje
Socijalni činioci utiču i na naše učenje i pamćenje. Šta ćemo naučiti, spontano ili namjerno, u velikoj mjeri zavisi i od naših društvenih i kulturnih
standarda, kao i od našeg sistema vrijednosti i interesovanja koji služe kao
neka vrsta filtera u selekciji sadržaja koji učimo. Da je tako, pokazuje jednostavan primjer: kada se u nepoznatom gradu nađu, recimo, arhitekta, bankar
i tinejdžer, svaki od njih će naučiti nešto različito o tom gradu. Arhitekta će
upoznati istaknute građevine i umjetnost tog grada, bankar će saznati broj
stanovnika i njihov ekonomski status, a tinejdžer će se informisati gdje se
nalaze diskoteke i kafići. Svako prije opaža i uči ono što je u skladu s njegovim
interesovanjima, sistemom vrijednosti i socijalnim položajem u društvu.
Psihologija, lekcija 6,
Učenje, i lekcija 7.
Pamćenje i zaboravljanje
Slično je i sa sjećanjem. Reprodukovanje zapamćenog razlikuje se od meha­
ničke reprodukcije kamerom snimljenog materijala, upravo zbog uticaja
različitih psiholoških i socijalnih činilaca. Psiholog Bartlet pokazao je da
pam­ćenje nije vjerno kopiranje prvobitnih utisaka, već da se zapamćeni sadržaji tokom zadržavanja kvalitativno mijenjaju (neki se detalji gube, neki
transformišu, a pojavljuju se čak i novi sadržaji).
KAKO SE TRANSFORMIŠE ZAPAMĆENO?
Bartlet (1932) je organizovao eksperiment u kojem je od ispitanika (Engleza)
zahtijevao da pročitaju neku afričku priču. Nakon 15 minuta, a zatim u različitim
vremenskim intervalima tražio je od ispitanika da ponove priču. Na osnovu ovog
i sličnih eksperimenata Bartlet je zaključio da u procesu retencije (zadržavanja)
dolazi do tri vrste transformacija učenog materijala.
Prije svega, dolazi do uprošćavanja i znatnog skraćivanja materijala (po pravilu,
gubi se ono što je nepoznato i strano prije nego ono što je poznato i blisko pri­
padniku određene kulture). Od preostalog, zapamćenog materijala, u sljedećoj
fazi, konstruiše se nova smislena cjelina (praznine se popunjavaju, nepoznato se
zamjenjuje poznatim, tako da zapamćeni sadržaj konačno dobije oblik prihva­
tljiv za ispitanika i njegovu društvenu sredinu). Ovaj mehanizam Bartlet je nazvao
racionalizacijom. Treća vrsta transformacije odnosi se na naglašavanje pojedinih
djelova sadržaja (ta vrsta naglašenosti nije bila prisutna u originalnoj priči), i to
po pravilu onih djelova koji su s aspekta društvene sredine ispitanika (Engleza)
procijenjeni kao važni. Sve tri vrste transformacija, smatra Bartlet (vidi opširnije:
N. Rot, Osnovi socijalne psihologije, 1983), u funkciji su usklađivanja zapamćenog
sadržaja shvatanjima i konvencijama socijalne grupe kojoj ispitanik pripada.
45
Ove činjenice o prirodi pamćenja (da je pamćenje prije rekonstrukcija, ne­
go reprodukcija originalnog iskustva) posebno su korisne za psihologiju
svjedo­čenja. Na sudu se od svjedoka traži da daju iskaz o događaju čiji su
svjedoci u prošlosti bili. Pošto je sjećanje rekonstrukcija, razumljivo je da
svjedočenja često nijesu vjerodostojna, bez obzira na subjektivnu uvjerenost
svjedoka da govore istinu. Ako je, recimo, prilikom izvršenja nekog krivičnog dela (provala, tuča, ubistvo) u grupi bilo Afroamerikanaca, Portorikanaca ili Roma, može se desiti da svjedoci, bez stvarnog osnova, zahvaljujući
lažnom sjećanju, ali i svojim predrasudama, neosnovano optuže pripadnike
ovih marginalnih grupa (o predrasudama i njihovom uticaju na naše opažanje i ponašanje više ćeš saznati u narednoj lekciji).
Psihologija, lekcija 7,
prilog: Koliko je
svjedočenje pouzdano?
UTICAJ SOCIJALNIH FAKTORA NA
MIŠLJENJE I SUĐENJE POJEDINCA
Mišljenje i suđenje, po svojoj prirodi trebalo bi da su nezavisni, nepristrasni,
zasnovani na razumu i kritičkom preispitivanju činjenica. Međutim, slično
kao opažanje, tako i mišljenje i suđenje mogu biti u većoj ili manjoj mjeri
pod uticajem različitih socijalnih faktora. Među socijalnim faktorima koji
utiču na mijenjanje našeg mišljenja i naših sudova posebno su značajni: drugi ljudi, grupe kojima pojedinac pripada, razne vrste autoriteta ili, naprosto,
mišljenje većine.
Iz široke grupe socio-psiholoških problema koji se bave pojavom direktnog
ili indirektnog uticaja socijalnih faktora na mišljenje i sudove pojedinca,
biće izloženi oni u vezi sa: sugestijim, konformizmom i pokoravanjem autoritetu (poslušnošću).
Psihologija, lekcija 8,
Mišljenje
Sugestija
Sugestija je postupak namjernog skrivenog ili otvorenog navođenja (bez
upotrebe sile) drugog čovjeka ili grupe ljudi da nekritički prihvati tuđe ideje,
uvjerenja, stavove ili određene obrasce ponašanja. Ovaj postupak ubjeđivanja manifestuje se u vidu prijedloga, savjeta ili nagovora (dakle, bez naredbe
ili otvorene prisile). Sugestija se nekada često koristila u psihoterapiji, a danas se široko upotrebljava u ekonomskoj, vojnoj i političkoj propagandi.
46
TEHNIKE NAVOĐENJA
Neki ljudi su manje, a neki više skloni sugestiji (sugestibilni). Međutim, postoje i
određene tehnike za koja se smatra da doprinose spremnosti pojedinca da prihvati
zahtjev drugog pojedinca bez korišćenja bilo kakve otvorene sile, samo na osnovu
navođenja.
sugestija
proces/postupak kojim
neko direktno bez
naredbe ili prinude
navodi drugog da prih­
vati određeno ponašanje,
mišljenje i sl.
Ostvaruje se na način da se ljudi dovode u situaciju da kažu ili urade nešto što im umanjuje
UMANJIVANJE
samopoštovanje (npr. da ispadnu smiješni). U takvoj situaciji stva­ra se veća podložnost
SAMOPOŠTOVANJA
sugestiji i prihvatanju zahtjeva kako bi se povratio ugled (samopoštovanje).
Osoba koja osjeća krivicu, koja je uhvaćena da radi nešto loše (zabranjeno) sklonija
OSJEĆAJ KRIVICE je da posluša kasniji zahtjev koji joj se upućuje. Osjećanje krivice može se umanjiti
izvršavanjem „dobrog djela”.
Ljudi kojima je predhodno učinjena neka usluga biće skloniji da prihvate zahtjev
VRAĆANJE USLUGE
davaoca usluge (osjećaju se dužnim da vrate uslugu).
Od osobe se prvo zatraži mala usluga, a zatim slijedi mnogo veći zahtjev. Ljudi su skloni
TEHNIKA
da učine uslugu i ne opiru se malom zahtjevu, a kad su već prihvatili mali zahtjev trude
„NOGA U VRATA”
se da održe konzistentnu sliku o sebi (da ne pokvare utisak koji su već ostavili).
TEHNIKA
„VRATIMA U LICE”
Od osobe se traži prvo neumjeren, veliki zahtjev (za koji se očekuje da ga osoba
neće prihvatiti). Nakon nekog vremena slijedi umjereniji zahtjev (onaj koji se
ustvari želi da ga osoba prihvati). Osoba prihvata drugi zahtjev, jer rezonuje kako
je osoba naspram nje spremna na kompromis, pa je umanjila svoj zahtjev.
Tehnike koje navode na „pristajanje” uz tuđe zahtjeve – među glavnim mehaniz­
mima su pojava prevare u svakodnevnom žiivotu, ali i reklamiranja proizvoda itd.
Konformizam
Svako društvo od svojih članova očekuje određen stepen konformizma i
kon­formiranja. Roditelji, škola itd., zahtijevaju određene vidove ponašanja
i traže da prihvatimo određene društvene norme. Konformizam u ovom
smislu znači društveno prilagođavanje (prihvatanje društvenih vrijednosti i
normi ponašanja). O ovoj vrsti konformizma biće više riječi u okviru pogla­
vlja Psihologija grupa. Na ovom mjestu o konformizmu govorimo kao o posebnom vidu socijalnog pritiska na mišljenje i ponašanje pojedinca.
U odnosu na prethodni vid socijalnog uticaja (sugestiju) konformizam se
razlikuje u sljedećem. U oba slučaja rezultat je „iznuđena” promjena ponašanja, mišljenja, stava pojedinca pod socijalnim pritiskom. Za razliku od su­
gestije, pojedinac ovdje popušta pritisku grupe (većine), a ne zahtjevu nekog
određenog pojedinca. Ukratko, konformizam je nekritičko slaganje s prosuđivanjem i ponašanjem većine. Preciznije rečeno, to je pojava promjene
mišljenja, stava, a često i s njim povezanog ponašanja pojedinca u pravcu
47
sao­bražavanja s grupnim normama, pod grupnim pritiskom, a ne na osnovu argumenata ili iz vlastitog ubjeđenja. Socijalni (grupni) pritisak odvija se
u vidu otvorenog očekivanja grupe da se pojedinac složi s mišljenjem većine
i da se prikloni grupnoj normi.
Najbolja ilustracija za rečeno je vama poznati Ašov eksperiment (vidi: Ašov
eksperiment – procjenjivanje pod pritiskom, u udžbeniku Psihologija, lekcija 21), kojim je dokazano da su pojedini ljudi skloni pod uticajem većine
(pod socijalnim pritiskom) promijeniti čak i svoje opažajne sudove (da pro­
mi­jene svoj sud, kako se ne bi razlikovali od mišljenja većine). Ono što je
važan zaključak ovog eksperimenta jeste činjenica da pod pritiskom grupe
nije došlo do promjene u percepciji (najveći broj subjekta intimno je i dalje
znao koji je odgovor ispravan), promjena se odnosila na sam odgovor koji
subjekt iznosi u javnost, pred grupu (subjekti su racionalno, iz pragmatičnih
razloga mijenjali svoje odgovore kako se ne bi razlikovali od većine; da ne
bi ispali smiješni, neobični i sl.). Treba, dakle, razlikovati javni, spoljašnji
konformizam (kada osoba iz pragmatičnih razloga mijenja svoje ponašanje,
priklanjajući se većini, a, zapravo, i dalje ostaje pri svom mišljenju) i pravi,
unutrašnji konformizam (kada osoba zbilja mijenja i vlastita intimna uvjerenja, vrijednosti i stavove).
Psihologija, lekcija 21,
prilog: Ašov eksperiment –
Procjenjivanje pod
pritiskom
U eksperimentu koji je organizovao poznati naučnik Šerif (Sherif, 1936) dokazana je spremost ljudi da prihvate sud većine kao svoj, u sitaciji kada se
nađu u novoj, za njih nepoznatoj i nejasnoj situaciji. Pri tome, stepen uvjerenosti u sud većine bio je tim veći što je situacija bila nejasnija, i što je subjekt
imao manje ranijeg iskustva s takvom ili sličnim situacijama. Na osnovu
ovih i drugih eksperimenata došlo se do zaključka da postoje dva osnovna
razloga konformiranja. Jedan je strah od odbacivanja, kritike ili prezira grupe (što je bio dominantno slučaj s ispitanicima u Ašovom eksperimentu),
a drugi je oslanjanje na mišljenje grupe u situaciji kada nijesmo sigurni u
svoje, jer nijesmo dovoljno informisani (što je bio slučaj s ispitanicima u Šerifovom eksperimentu). Postoji i treći razlog konformiranja, tzv. udvarački
konformizam. (Vidi prilog u nastavku)
48
TRI VRSTE KONFORMIZMA
Vilis (Willis, 1963) razlikuje tri osnovna tipa konformizma: normativni, informativni
i „udvarasčki” konformizam.
NORMATIVNI
KONFORMIZAM
INFORMACIONI
KONFORMIZAM
„UDVARAČKI”
KONFORMIZAM
Podrazumijeva postojanje grupnih normi i neposredan pritisak grupe u smislu
nagrađivanja nekih i kažnjavanja drugih oblika ponašanja. Još je From tumačio
konformizam kao vid bjekstva od slobode. Prihvatajući uvjerenja, norme i način
ponašanja svoje grupe, pojedinac se spasava od odgovornosti za donošenje vlas­
titih odluka, kao i od usamljenosti i prezira koju donosi različitost od većine. Javlja
se u dva osnovna oblika (spoljašnji i unutrašnji konformizam). U prvom slučaju
osoba deklarativno (javno) prihvata, a intimno odbacuje norme grupe. U drugom
slučaju osoba i javno i intimno pristaje uz grupne norme.
Postoji u sitacijama koje su nejasne, neodređene, ambivalentne u kojima pojedi­
nac nema na šta da se osloni da bi samostalno prosudio (kao u Šerifovom eksperi­
mentu). Osoba koja nije sigurna u svoj sud, u svoju procjenu, jer nema dovoljno
informacija, traži pomoć od drugih (baš kao u kvizu „Milioner”) i uzda se da je
većina u pravu („više očiju više vide”).
Postoji onda kada pojedinac želi da bude prihvaćen i priznat od strane drugih, mada
ne postoji otvoreni grupni pritisak. Osoba predviđa da će takvim ponašanjem steći
naklonost grupe i ono do čega joj je stalo (da će imati neku korist za sebe).
Jedan od često istraživanih problema u vezi s konformizmom jeste i pitanje koji
faktori (lični i situacioni) doprinose većoj ili manjoj spremnosti pojedinca da
popusti pritisku grupe. Utvrđeno je da osobe koje imaju viši nivo inteligencije,
koje imaju samopouzdanje i emocionalnu stabilnost, koje su nezavisne i nekonvencionalne, teže podliježu grupnom pritisku. Između mnogih situacionih faktora važni su veličina, sastav i kohezija grupe, jačina grupnog pritiska, jasnoća
situacije i sl. To znači da ukoliko je grupa veća (od dvoje-troje), čvršće emotivno
povezana (kohezivnija), složnija u mišljenju i uglednija, te ukoliko je grupni pritisak jači, a situacija nejasnija, utoliko će i stepen konformizma biti veći.
Psihologija, lekcija 21,
prilog: Koji ljudi se lakše
konformiraju
KAKO GRUPA UTIČE DA LAKŠE PROMIJENIŠ SVOJE MIŠLJENJE
Što je grupa za pojedinca privlačnija, to je veća mogućnost njenog uticaja na
mišljenje i ponašanje pojedinca. Na primjer, grupa vršnjaka u nekom trenutku
privlačnija je od drugih grupa (porodice, škole i sl.).
Što je grupa za pojedinca važnija, to je veća mogućnost njenog uticaja na mišljenje
VAŽNOST GRUPE i ponašanje pojedinca. Na primjer, „škola“ nije privlačna koliko grupa vršnjaka, ali
je važna (od uspjeha u školi zavisti mnogo šta u životu).
Ukoliko grupa raspolaže mogućnošću dodjeljivanja neke vrste nagrade ili ukoliko
može da kazni, utoliko je njen uticaj na pojedinca veći. Obično se sve grupe trude
NAGRADA/KAZNA
da obezbijede određene nagrade za one koji prihvataju i kazne za one koji ne
prihvataju njene zahtijeve.
Jedan od najznačajnijih mehanizama kojim se grupa nenamjerno ili namjerno
IZOLACIJA
koristi prilikom uticaja na svoje članove jeste strah od izdvajanja (izolacije iz
grupe). Pojedinac se boji da ne bude označen kao „crna ovca u bijelom stadu“.
PRIVLAČNOST
GRUPE
49
P o s l u š n o s t (pokoravanje autoritetu)
Treći, ali ne manje važan, ni manje čest vid socijalnog uticaja javlja se u vidu
poslušnosti autoritetu. Poslušnost je spremnost pojedinca da se povinuje
nalogu onoga ko ima moć, ko predstavlja za njega autoritet (na osnovu društvenog položaja, ugleda ili znanja). Autoritet može biti druga osoba (roditelj, nastavnik, rukovodilac na poslu i sl.) ili institucionalizovano zasnovani
autoriteti – vojska, policija. Poslušnost, donekle, pomaže efikasnijem funkcionisanju grupe, ali „slijepa“ poslušnost i pokoravanje autoritetima kroz
istoriju mnogo puta su se pokazali pogubnim (na primjer, pojava fašizma
u Evropi). Socijalni psiholozi se pitaju: zašto su neki ljudi skloni da slijepo
poslušaju svaku naredbu svog pretpostavljenog? Da li je u pitanju strah od
kazne, poseban tip ličnosti ili neki spoljašnji situacioni faktor, ili više njih?
Dokaze nekritičkog pristajanja uz zahtjeve autoriteta, čak i u slučajevima
kada se to protivi njihovim uvjerenjima i kada se time ozbiljno povrjeđeuje druga osoba, dao je Stenli Milgram (Stanley Milgram, 1960) u svojim
poznatim eksperimentima o uslovima pokoravanja autoritetu. Najvažniji
zaključci bili su da legitimni autoritet (u ovom slučaju to je bio eksperimentator: naučnik) ima daleko snažniji uticaj na obične ljude nego što se to misli, te da se destruktivno pokoravanje pojedinca autoritetu može umanjeno,
ali ne i sasvim eliminisati. Detaljan opis eksperimenta dat je u udžbeniku
Psihologija (vidi: Lekcija 2, prilog: Poslušnost autoritetu). Na ovom mjestu
dajemo samo osnovne nalaze i komentar autora kojim on izražava iznenađenje i, prije svega, svoju zabrinutost dobijenim rezultatima.
Psihologija, lekcija 2,
Poslušnost autoritetu
Komentarišući dobijene rezultate Milgram kaže: „Sa čudnom pravilnošću
pokoravaju se dobri ljudi zahtjevima autoriteta i izvršavaju akcije koje su
bezosećajne i surove. Ljudi koji su u svakodnevnom životu odgovorni i pristojni, zavedeni su sjajem autoriteta, kontrolom njihovog opažanja i nekritičkim
prihvatanjem eksperimentatorove definicije situacije da izvršavaju surove
akte.” Naime, niko nije očekivao toliki stepen pokoravanja. Ispostavilo se da je
čak 65% ispitanika bilo spremno da zadaje drugoj osobi, ni krivoj ni dužnoj,
električne šokove maksimalne jačine – od 450V. Nijedan ispitanik nije otkazao poslušnost autoritetu, uprkos protivljenju i jaucima „učenika“, prije jačine
šoka od 300V. Slični rezultati dobijeni su na uzorcima različitog pola, uzrasta,
u različitim kulturama. Iako su ispitanici ispoljavali očigledne znake stresa,
nervoze, rastrojenosti, ipak su nastavili da postupaju prema uputstvima.
Iz naknadnog razgovora sa subjektima eksperimenta saznalo se da su neki
subjekti: 1) poricali svoju odgovornost, smatrali su da su bili dužni da dobro
50
izvrše zahtjeve eksperimentatora, a da je za ishod eksperimenta bio odgovoran „naučnik” koji je naređivao, 2) ubjedili su sebe da je eksperiment od
vitalnog značaja i da rade za nauku; 3) krivili samu žrtvu – „bio je tako glup i
tvrdoglav, zaslužio je da dobije šokove” ili 4) bili suviše slabi da bi se, slušajući
svoju savjest, otvoreno suprotstavili zapovijestima autoriteta.
Po Fromu, autoritarnost, nekritičko podređivanje autoritetu predstavlja osoben mehanizam bjekstva od slobode (ostala dva su konformiranje i destruktivnost). Pojedinac se odriče svoje slobode u ime Vođe i sljepo se pokorava
njegovom autoritetu, a zauzvrat dobija sigurnost i spasava se od osjećanja
usamljenosti i straha.
KOLIKO IMA ISTINSKI NEZAVISNIH OSOBA
Grupa istraživača šezdesetih godina 20. vijeka utvrdila je da postoje četiri tipa lju­
di: 1) tip koji poštuje pravila – „Kaži mi šta treba da uradim” (takvih je oko 30%); 2)
buntovnički tip – „Nećeš ti da mi kažeš šta da radim” (oko 15%); 3) oprezni tip – „Šta
ti misliš, šta bi trebalo da uradim” (20%) i 4) samousmjereni tip – „Prikupiću dovolj­
no informacija i sam odlučiti šta da uradim” (svega 5 – 7%). Zaista je iznenađujuće
da ima tako malo ljudi u posljednjoj kategoriji, a, opet, većina sebe smatra neza­
visnima.
UTICAJ SOCIJALNIH FAKTORA NA
MOTIVE I PONAŠANJA POJEDINCA
Socijalni činioci (kultura, društvo, grupa kojoj pojedinac pripada...) utiču na
javljanje različitih tipova socijalnog ponašanja. Za neka oblike socijalnog ponašanja kažemo da su prosocijalni, budući da doprinose razvoju zajednice i
skladnim odnosima među njenim članovima. Takvi su, na primjer: saradnja,
pri­jateljstvo, nesebično pomaganje i sl. Međutim, nijesu svi oblici socijalnog
ponašanja usmjereni razvoju zajednice. Neki je i razgrađuju, dovode do suko­
ba i međusobnih konflikata. Takve oblike socijalnog ponašanja nazivamo
antisocijalnim i tu ubrajamo agresivno, destruktivno i npr. prestupničko po­
na­šanje. Najzad, kulturni činioci uzrokuju javljanje oblika proindividualnog
ponašanja, kao što su, recimo, sebičnost i takmičenje. Proindividualno je
svako ponašanje koje je prvenstveno usmjereno na dobrobit same idividue
(pojedinca), bilo da se ostvaruje u skladu s društvenim normama ili uprkos
njima.
socijalno ponašanje
ponašanje koje se
ostvaruje kroz interakciju
s drugim ljudima
51
DO CILJA – BORBOM ILI SARADNJOM?
Kako društveni činioci utiču, ili određuju javljanje određenog oblika socijalnog
ponašanja pokušaćemo objasniti na primjeru saradnje i takmičenja. Do određe­
nog cilja (ugleda na poslu, sticanje imovine itd.) moguće je doći na dva načina.
Cilj je moguće postići takmičenjem (kompeticijom) s drugim članovima društva
(posebno oštra borba vodi se s onima koje doživljavamo kao suparnike). Cilj se
može ostvariti i drugačije, saradnjom (kooperacijom). Koji od ova dva puta će
neko odabrati u velikoj mjeri zavisi od društvenih činilaca.
Neki društveni sistemi, na primjer, liberalni kapitalizam, podržavaju konkurenciju
i duh takmičenja. Kompeticija je princip na kojem počiva društvo i to je opšti na­
čin odnosa među ljudima. Takvo društvo borbenost podržava od najranijih dana,
djeca se uče da kroz takmičenje s drugima treba da postignu uspjeh i pokažu se
sposobnijim i vrjednijim od drugih. Oni koji se odluče za saradnju u takvim dru­
štvenim okolnostima mogu naići na niz prepreka (čak i na ismijavanje).
Psiholozi su se zapitali šta stoji iza različitih oblika socijalnih ponašanja. O
motivima i motivaciji uopšte više možeš saznati u udžbeniku Psihologija
(vidi: Lekcija 21. Motivacija), dok će u tekstu koji slijedi ukratko biti predstavljeni neki od oblika prosocijanog (afilijativni motiv i altruizam), antisocijalnog (težnja za moći i agresivnost) i proindividualnog (takmičenje, egističko i
asertivno) ponašanja.
Psihologija, lekcija 21,
Motivacija
Prosocijalno ponašanje
Za skladne odnose ljudi u zajednici, po mišljenju većine autora, posebno su
važni težnja pojedinca da se udružuje s drugim ljudima (afilijativnost), i nastojanje da se drugom čovjeku pruži nesebičnu pomoć (altruizam).
Pojedinac u grupi,
Zašto se ljudi udružuju
Afilijativni motiv ispoljava se kao težnja pojedinca da uspostavi neposredan
socijalni kontakt, kao i da se emocionalno poveže i udruži s drugim ljudima.
Postojanje ove težnje lako je dokazivo (svako iz iskustva zna šta znači samoća
i kakva osjećanja izaziva izolacija) pa su se naučnici više okrenuli pitanju: zašto postoji težnja ljudi da se udružuju? Prema nekima, svoje osnovne potrebe,
za hranom, zaštitom itd., čovjek može lakše zadovoljiti u zajednici, podjelom
posla. Od podjele posla ljudi imaju koristi pa se zato udružuju, smatraju prvi.
Neke druge potrebe, prije svega socijalne i lične (za ljubavlju, poštovanjem,
podrškom) ljudi mogu zadovoljiti jedino u zajednici, pa je to razlog njihovog
udruživanja, smatraju drugi. Treći tvrde da se afilijativnost uči od djetinjstva,
naprosto neprekidnim životom u zajednici. I konačno, četvrti smatraju, čovjek je po prirodi društveno biće, i kao takav ima urođenu predispoziciju afilijativnosti.
prosocijalno ponašanje
svako pozitivno usmjereno
ponašanje prema drugima,
u smislu pomoći, saradnje i
dobročinstva
52
Bez obzira na to o kojem razlogu udruživanja se radi, a vjerovatno su svi važni,
čovjek tokom života neprekidno teži društvu i životu u zajednici. Ova potreba,
pokazuju istraživanja, postaje snažnija u situaciji kada pojedinac ima doživljaj
da je ugrožen i kada je uplašen (na primjer, u vrijeme ratnog sukoba ili drugih
nesreća). Ukoliko su veći strah i neizvjesnost, utoliko čovjek ima snažniju potrebu da bude u društvu drugih ljudi (udruživanje sa sapatnicima dovodi do
smanjenja straha i saznajne nejasnoće).
I DRUGI ŽIVE U ZAJEDNICI!
U literaturi se navodi veliki broj motiva koje objedinjuje usmjerenost čovjeka na
povezanost s drugim ljudima (na primjer, gregarni motiv, motiv za afektivnom
vezanošću i sl.). Međutim, ono što je suštinsko za ovu grupu motiva, težnja da se
bude u grupi, nije specifično ljudska. Neki insekti, kao što su mravi ili pčele, imaju
veoma složen oblik društvenog života. Neke životinje se udružuju radi lova ili od­
gajanja potomstva, a neke kao što su slonovi ili lavovi stalno žive u zajednicama.
Ispitivanja pokazuju da odrasle šimpanze teško podnose izdvajanje iz čopora u
kojem su odrasle. Kako ti podnosiš samoću?
Altruizam se odnosi na spremnost čovjeka da pomogne drugom čovjeku i to
bez ikakve spoljašnje nagrade, pa čak i po cijenu lične štete i žrtve. Istraživanja
pokazuju da se i ovo ponašanje uči, i da je povezano sa crtama ličnosti kao što
su empatija i saosjećanje za patnje bližnjih, zainteresovanost za ljudske probleme, briga za druge i razvijena savjest. Moguće je pronaći bezbroj primjera
nesebične pomoći čovjeka čovjeku, ali nažalost, i suprotnih primjera. Dešava
se da pred masom pasivnih ljudi (na stadionu, u kafiću, u autobusu), grupa
razjarenih mladića bjesomučno maltretira slučajnog prolaznika, a da niko od
prisutnih ne priskoči u pomoć. Psiholozi su nizom dovitljivih eksperimenata
ispitivali pod kojim okolnostima mi nijesmo spremni da brzo i nesebično pomognemo nevoljniku.
ZAŠTO LJUDI NE POMAŽU BLIŽNJEM U NEVOLJI?
U eksperimentu koji su izveli Darli i Latane (1968), ispitanici su preko interfona čuli
krik i zapomaganje osobe koja ima epileptičan napad (uvjerljivo simuliran). Kada
su ispitanici mislili da je zapomaganje čulo još četiri osobe, samo je jedna trećina
njih pokušala da pomogne žrtvi napada i to nakon gotovo tri minuta oklijevanja.
Ali kada su mislili da su jedino oni čuli, onda je čak njih 85% bilo spremno da po­
mogne i to nakon razmišljanja kraćeg od jednog minuta! Ovaj i drugi eksperimenti
ukazuju da su ljudi nespremni da pomognu ne zato što su „neosjetljivi“, već što se
u grupi javlja fenomen, tzv. podijeljene, rasplinute (difuzne) odgovornosti. Naime,
većina razmišlja ovako: „Što baš ja da se miješam, nijesam jedini, valjda će drugi da
pomognu“.
53
Antisocijalno ponašanje
Suprotni prosocijalnim su antisocijalni oblici ponašanja. To su oblici ponašanja koji nam zagorčavaju svakodnevni život, koji dovode do konflikata među
ljudima i sukoba među grupama. Koliko su u društvu ovi oblici ponašanja
rasprostranjeni i poželjni, najbolje nam govore mnogobrojni zakoni i propisi
koji su u najvećoj mjeri usmjereni upravo na regulisanje međuljudskih odnosa, na ograničavanje težnje za moći i na sankcionisanje agresivnosti.
antisocijalno ponašanje
svako remetilačko
ponašanje koje je uprav­
ljeno protiv društvenih
normi i grupne kohezije, i
koje šteti kolektivu
Težnja za moći i nadmoći jeste potreba da se bude iznad drugih, da se na njih
utiče i da se kontroliše njihovo ponašanje. Do određene mjere ova tež­nja
nije antisocijalna, već je čak i institucionalizovana u svakom društvu (nastavniku, policiji, vojsci dodjeljuje se moć da utiče i kontroliše). Na antisocijalan način ispoljava se kao poriv da se drugi ljudi ponižavaju, vrijeđaju,
maltretiraju i drže u potčinjenom položaju. Koliko su opasni i česti slučajevi,
na primjer, da se legitimno dodijeljena moć zloupotrijebi, opet najbolje govore različiti društveni mehanizmi kojima se nastoji ograničiti nekontrolisana moć ili spriječiti zloupotreba moći (da nastavnik ili policija ne prekorači
ovlašćenje). Antropološki podaci pokazuju da ova težnja nije jednako zastupljena u različitim društvima i kulturama, te da je naročito izražena kod ljudi u takmičarskim društvima, gdje je moć jedna od vrlina, kao i u porodici
gdje postoji stroga hijerarhija moći.
Agresivnost je motiv (nagon, potreba, crta ličnosti) što stoji iza agresivnog
pona­šanja, kojem je cilj nanošenje povrede (psihičke ili fizičke) ili uništenje
nekog objekta (osobe, stvari). Agresivan postupak može po intenzitetu da varira od zajedljive dosjetke (kojom se neko „bocne”), preko psovke, šamara, pa
sve do ubistva. Agresivnost može biti verbalna i neverbalna, svjesna i nesvjesna. Može biti neprijateljska agresivnost (cilj je uništenje protivnika) i instrumentalna (puko sredstvo da se postigne cilj). Bilo kako, agresivnost je uvijek
neprijatna po onoga na koga je usmjerena i pogubna po grupu.
Još uvijek nema slaganja u pogledu prirode i porijekla ljudske agresivnosti. Prema tvorcu psihoanalize Frojdu i etologu Lorencu agresivnost nastaje
spontano, ona je nasljedno programirana, instinktivna, a ne isprovocirana.
Prema Banduri (vidi: lekcija 2, Učenje po modelu), agresija se uči posmatranjem i oponašanjem nasilničkog ponašanja modela. A po mišljenju nekih
teoretičara socijalnog učenja (na primjer, Dolarda i Milera), osujećena ponašanja (frustracija) uvijek dovode do javljanja agresivnosti (vidi: Psihologija, Lekcija 13, Frustracije i konflikti).
Psihologija, lekcija 13,
Frustracija i konflikti
54
FROM O BENIGNOJ I MALIGNOJ AGRESIVNOSTI
From kritikuje i biološke i sredinske teorije agresivnosti. Po njemu, postoje dvije
bitno različite (po porijeklu i prirodi) vrste agresivnosti. Benigna agresivnost je
odbrambena reakcija, urođeni impuls za napad kad su ugroženi životni interesi
jedinke (izvor hrane, potomstvo, tjelesni integritet, teritorija itd.). Ona je reaktivna,
defanzivna, dobroćudna i prolazna agresivnost, koja je nužna za opstanak vrste
i jedinke. Ona je biološki prilagodljiva, izazvana je i nestaje onda kada se ukloni
njen uzrok. Cilj joj je uklanjanje prijetnje, tj. izvora osujećenosti. Zajednička
je životinjama i ljudima. Maligna agresivnost je zloćudna agresivnost, koja je
specifična za čovjeka, nije genetski programirana, nije biološki svrsishodna i
nije u službi života. To je težnja za razaranjem radi razaranja. Ona nije izazvana
nikakvom spoljašnjom prijetnjom, već unutrašnjom patološkom potrebom za
destrukcijom. Njen cilj je strasno uživanje u okrutnosti i u uništavanju. Maligna
agresivnost se ispoljava u dva osnovna oblika: nekrofilija (strast za ubijanjem i za
uništavanjem radi uništavanja) i sadizam (strast za apsolutnom vlašću nad drugim
bićima), kaže From, (Anatomija ljudske destruktivnosti, 1984).
Zbog svog značaja, pogubnih posljedica po drugog pojedinca i društvo u
cjelini, agresivnost je česta tema brojnih istraživanja u socijalnoj psihologiji.
Socijalni psiholozi žele utvrditi koji situacioni činioci olakšavaju i podstiču
agresivnost. Utvrđeni su sljedeći: konformizam (saobražavanje pojedinca s
agresivnom grupom, s podivljalom ruljom, na primjer, na stadionu), anonimnost i podijeljena odgovornost (niko nije kriv, jer je agresija kolektivna,
kao u ratu), udaljenost i obezličenost neprijatelja (navođenje projektila iz
velike daljine na ciljeve koji se ne vide), moćna propaganda koja pojačava
negativne predrasude i indoktrinacija kojom je žrtva agresije satanizovana
(„oni” nijesu ljudi, već monstrumi). U totalitarnom društvu, gdje je stvorena klima „lova na vještice”, smišljeno se podstiče regresija pojedinca u smislu gušenja empatije prema bližnjem, gubitka individualnosti, lične odgovornosti i uklanjanja moralnih zabrana i kočnica. Istovremeno, pozivom na
hajku pojačavaju se slijepa poslušnost, sadizam i destruktivnost.
Proindividualno ponašanje
Nasuprot ponašanju koje je orijentisano na druge, na zajednicu – bilo u njenu korist (prosocijalno) ili protiv nje (antisocijalno ponašanje) – ponašanje
pojedinca može biti usmjereno prevashodno na sebe samoga i na sopstvene
potrebe i interese. Ali, važno je shvatiti da i ovo, proindividualno ponašanje,
može biti u skladu s društvenim normama ili da se ostvaruje i uprkos, i
protivno društvenim normama. Bilo kako da se ostvaruju, i proindividualni
oblici ponašanja u velikoj mjeri su pod uticajem socijalnih faktora.
proindividualno ponašanje
svaki vid ponašanja
usmje­ren prvenstveno na
dobrobit jedinke, uprkos
ili u skladu s društvenim
normama
55
Koliko će biti favorizovano proindividualno ponašanje, to zavisi od kulture. U
našoj, zapadnoj kulturi podrazumijeva se da su sloboda, dobrobit i dostojanstvo individue na prvom mjestu, ali u drugim, istočnim kulturama, međutim,
naglasak je prevashodno na dobrobiti kolektiva. Takođe, u različitim kulturama, u različitom stepenu podstiče se takmičarski odnos, što je jedan vid proindividualnog ponašanja, jer je cilj takmičenja pobjeda pojedinca i uzdizanje
nad drugima. Takmičarski odnos među članovima iste zajednice stvara loše
odnose u grupi, pošto pobjeda jednog pojedinca automatski znači poraz drugih, a to vodi izazivanju zavisti, ljubomore, mržnje i osvetoljubivosti kod gubitnika. Tako, recimo, ako se u srednjoj školi, isticanjem da će samo najuspješniji
moći da upišu poželjan fakultet, stvara izrazito rivalski odnos među učenicima, loša atmosfera u odjeljenju, što će onda uticati na dezintegraciju razreda i
loše međulične odnose učenika.
Drugi, vjerovatno najpoznatiji vid proindividualnog ponašanja je egoističko
ponašnje, u kojem pojedinac vodi računa isključivo o svojim potrebama i sopstvenoj koristi. Osoba koja se ponaša na taj način teži da ostvari svoje sebične
ciljeve često na bezobziran način, ne obazirući se na druge ljude i njihove interese i osjećanja. Osoba koja je sebična, samoživa, razumljivo, nema pravih prijatelja, okolina je ne voli, a grupa izoluje. Kada se većina članova grupe ponaša
sebično, to onda dovodi do slabljenja grupne kohezije, kao i do dezintegracije
i neefikasnosti grupe.
Ali, nije svako proindividualno ponašanje rđavo, štetno i protiv interesa grupe. O tome najbolje svjedoči asertivno ponašanje, a to znači zdravo borbeno
ponašanje koje je usmjereno na samopotvrđivanje, ali na jedan konstruktivan,
pozitivan način. Pojedinac koji se ponaša asertivno, ne samo što zna svoja
prava, nego je i spreman da se za njih bori na miran ali odlučan način. Tipično
asertivno ponašanje je kada osoba koja stoji u dugačkom redu ne dopušta „padobrancu“ da se ubaci u red, ali to čini bez vike, psovanja i nasilja, već na jedan
kulturan i miran način. U zapadnoj kulturi se smatra da isuviše „pristojno“,
povučeno ponašanje nije zdravo i zato se ljudima koji se tako ponašaju preporučuje asertivni trening, uvježbavanje prodornog, samosvjesnog ponašanja.
egoističan
koji teži da progura sop­
stvene interese na štetu
drugih
asertivno ponašanje
samozaštitno i prodorno
ponašanje, gdje se pojedi­
nac aktivno i odlučno bori
za svoja prava i svoje
ciljeve, ali na nenasilan,
miroljubiv način
56
Šta si naučio/naučila
KAKAV JE EFEKAT SOCIJALIZACIJE NA KOGNITIVNE PROCESE
Naši saznajni procesi opažanje, učenje i pamćenje nijesu nezavisni od procesa socijalizacije i socijalnih faktora. Naprotiv, upravo socijalni faktori određuju šta ćemo lakše, a šta teže opaziti u sredini. Opažanje je složen proces
koji zavisi od objektivno datih draži, ali i od mnogih drugih činilaca među
kojima su posebno važni socijalni činioci. Među socijalnim činiocima presudna je uloga jezika. Šta ćemo naučiti i zapamtiti, spontano ili namjerno,
u velikoj mjeri zavisi i od naših društvenih i kulturnih standarda, kao i od
našeg sistema vrijednosti i interesovanja koji služe kao neka vrsta filtera u
selekciji sadržaja koji učimo i pamtimo.
KAKO SOCIJALNI FAKTORI UTIČU NA NAŠE MIŠLJENJE I SUĐENJE
Za mišljenje i suđenje važi da su po prirodi nezavisni, nepristrasni, zasnovani na razumu i kritičkom preispitivanju činjenica. Međutim, slično kao
opažanje, tako i mišljenje i suđenje mogu biti u većoj ili manjoj mjeri pod
uticajem različitih socijalnih faktora. Među socijalnim faktorima koji utiču na mijenjanje našeg mišljenja i naših sudova posebno su značajni: drugi
ljudi, grupe kojima pojedinac pripada, razne vrste autoriteta ili naprosto,
mišljenje većine. Iz široke grupe socio-psiholoških problema koji se bave
pojavom direktnog ili indirektnog uticaja socijalnih faktora na mišljenje i
sudove pojedinca, posebno su važni oni u vezi sa: sugestijom, konformizmom i pokoravanjem autoritetu (poslušnošću).
KAKAV JE UTICAJ SOCIJALIZACIJE NA NAŠE MOTIVE I PONAŠANJE
Socijalni činioci (kultura, društvo, grupa kojoj pojedinac pripada itd.) mogu
uticati na javljanje različitih tipova socijalnih ponašanja. Za neka tipove ponašanja kažemo da su prosocijalni, jer doprinose skladnim odnosima među
članovima društva. Takvi su, na primjer, afilijativni motiv i altruizam. Neki
drugi oblici socijalnog ponašanja (npr. težnja za moći i agresivnost) otežavaju život, dovode do međusobnih konflikata, sukoba i dugoročno vode
razgrađivanju zajednice. Takve oblike socijalnog ponašanja nazivamo antisocijalnim. Najzad, kulturni činioci mogu uzrokovati javljanje oblika proindividualnog ponašanja, kao što su, recimo, takmičenje, egoističko i asertivno
ponašanje. Proindividualno je svako ponašanje koje je prvenstveno usmjereno na dobrobit same idividue, bilo da se ostvaruje u skladu ili uprkos društvenim normama.
57
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Na primjeru percepcije boje objasni ulogu jezika i uticaj socijalnih faktora na opažanje.
Objasni pojavu perceptivne odbrane i perceptivne aktualizacije.
Navedi osnovne vrste konformizma.
Navedi neke od oblika prosocijalnog, antisocijalnog i proindividualnog ponašanja!
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Navedi argumente za stav da je pamćenje prije rekonstrukcija nego
reprodukcija prvobitnih utisaka.
Objasni različite uloge socijalnih faktora pri sugestiji, konformiranju
i poslušnosti.
Objasni razliku između spoljašnjeg i unutrašnjeg konformizma.
Da li je, po tvom mišljenju, opravdana zabrinutost naučnika povodom
rezultata eksperimenta: Poslušnost autoritetu?
Poveži uticaj socijalnih faktora s oblicima socijalnog ponašanja.
Po tvom mišljenju, kakve su posljedice na ponašanje pojedinca u uslovima liberalnog i socijalnog kapitalizma.
58
4. SOCIJALNI STAVOVI,
PREDRASUDE I STEREOTIPI
Što znači „zauzeti stav“ i zašto se ljudi međusobno spore želeći, jedan drugome
da dokažu ispravnost vlastitog stava? Što su stereotipi i kako se dešava da
prema nekim ljudima imamo formirano mišljenje, a da ih zapravo još nije­
smo ni upoznali? Šta su predrasude i zašto se dešava da prema nekim gru­
pama imamo isključivo negativno, a prema drugim isključivo pozitivno mi­
šljenje? Da li se nekada o ovome zapitaš? U ovoj lekciji učićeš o stavovima,
predrasudama i stereotipima. Saznaćeš kako oni nastaju i kako utiču na naše
mišljenje, osjećanja i na naše ponašanje.
SAZNAĆEŠ:
šta su stavovi i kakva je njihova uloga
kako se stavovi formiraju i mijenjaju
šta su predrasude i stereotipi i kako nastaju
POJAM STAVA, NJEGOVA SLOŽENOST
I ULOGA U PONAŠANJU POJEDINCA
Svako od nas ima mnoštvo različitih stavova o školi, muzici, zaštiti životne
sredine, smrtnoj kazni, političkim partijama i sl. Mi se ne rađamo sa stavovima, već ih usvajamo u procesu socijalizacije, putem socijalnog učenja, od
ljudi i grupa s kojima živimo, ili putem medija. Međusobno, mi se možemo
razlikovati u pogledu naših stavova. Neko je protivnik smrtne kazne ili smatra da je abortus opravdan, drugi imaju suprotne stavove. Naše ponašanje
predvidivo je na osnovu naših stavova. Onaj koji se zalaže za ravnopravnost
polova nastoji da to i ostvari (podjela obaveza u kući bez obzira na tradicionalnu podjelu na muške i ženske poslove). Razlike u stavovima mogu biti
uzrok međusobnih sporova – dvoje ljudi suprotnog stava mogu se dugo sporiti nastojeći jedan drugome da dokažu ispravnost vlastitog stava. I suprotno
je često, ljudi sličnih stavova međusobno se udružuju i nastoje podražavati
jedni druge. Samo saznanje da imamo stav kao što je stav nekog drugog (ko
nam je važan) može nas ispuniti ponosom, kao što možemo osjetiti i bijes
zbog činjenice da drugi imaju stavove suprotne našima. Mnogi naši stavovi
su nešto što smatramo dijelom sebe. Napad na naše stavove možemo doživjeti kao napad na našu ličnost. Razvoj ličnosti velikim dijelom zapravo se i
sastoji u formiranju novih ili mijenjanju ranijih stavova. Zbog takve svoje
prirode stavovi utiču na sve naše mentalne funkcije, na opažanje, učenje,
pamćenje, na naše emocionalne reakcije i naše ponašanje.
Za razumijevanje složenog odnosa pojedinca prema društvenim pojavama,
ali i drugim ljudima, za objašnjenje njegovih emotivnih reakcija i postupaka
u različitim društvenim situacijama, važno je poznavati unutrašnje, dinamičke dispozicije poput stavova, uvjerenja, predrasuda i stereotipa.
dinamika ličnosti
obuhvata probleme
čovjekove motivacije
Uloga i vrste stavova
Pitanje stavova predstavlja jedan od najvažnijih i najviše proučavanih problema savremene socijalne psihologije. Prije više od sedam decenija poznati
psiholog Olport je rekao, da je stav „najneophodniji pojam u socijalnoj psihologiji“. U savremenim društvenim okolnostima utvrđivanje stavova postalo
je svakodnevna praksa. U čemu je važnost i sve veća „popularnost“ ispitivanja stavova ljudi?
Gordon Olport
(eng. Gordom Allport) –
Psihologija, lekcija 15,
Humanističke teorije
ličnosti
60
Zainteresovanost istraživača za stavove proizilazi iz činjenice da stavovi imaju motivacionu ulogu, da usmjeravaju naše reakcije, pozitivno ili negativno,
u odnosu na objekat stava. To znači da mnoge postupke koje ljudi poduzimaju u životu možemo razumjeti ako poznajemo njihove stavove, i obrnuto
– poznajući stavove, možemo predviđati ponašanje ljudi (što je zapravo cilj
svake nauke, ali i cilj, na primjer, političkih partija ili trgovačkih lanaca).
S razvojem ličnosti i s njenim uključivanjem u mnoge oblasti društvenog
života, ona zauzima sve veći broj stavova prema različitim pitanjima: suprotnom polu, politici, tehnici, prirodi, ratu i miru, religiji, itd. Stečeni stavovi imaju tendenciju da se održavaju (posebno se dugo održavaju stavovi
koji konstituišu naše vrijednosti) i da tokom života utiču na naše mentalne
funkcije, na opažanje, pamćenje, mišljenje, na naše emocionalne reakcije,
na motivaciju i ponašanje. Istraživači koji ispituju stavove prema političkim
pitanjima (npr. stav o ulasku zemlje u NATO), očekuju da će na osnovu
takvih saznanja predvidjeti reakcije građana na određene političke odluke,
ili da će čak predvidjeti i rezultate izbora. Ispitivanje stavova potrošača, na
primjer, prema ekološkim pitanjima može opredijeliti reklamnu kampanju.
U reklamiranju automobila, u posljednje vrijeme, veći se naglasak stavlja na
štedljivost i ulogu automobila u očuvanju životne sredine nego na kvalitet
samog proizvoda. Takav oblik reklamne kampanje rezultat je sve prisutnijeg
stava ljudi o važnosti očuvanja životne sredine.
KOLIKO STAVOVI ZAPRAVO UTIČU NA PONAŠANJE?
Koliko stavovi utiču na naše opažanje, učenje i pamćenje učili ste u prethodnoj
lekciji. Kada je u pitanju ponašanje, u početku se smatralo da postoji gotovo di­
rektan uticaj stava na ponašanje pojedinca, a kasnije kada su neka istraživanja
dovela u pitanje tu vezu, počela se potcjenjivati njihova uloga. U jednom istraži­
vanju naučnik La Pjer (1934) proputovao je SAD s mladim kineskim parom i pos­
jetio 251 ugostiteljski objekat. U samo jednom objektu mlade Kineze odbili su da
usluže. U istraživanju koje je naknadno sproveo više od 90% vlasnika posjećenih
objekata imalo je negativan stav prema Kinezima (izjavljivali su da bi odbili uslu­
žiti Kineza u svom objektu). Danas, novija istraživanja pokazuju da neki, veoma
opšti stavovi zbilja nemaju djelatan uticaj, ali da neki drugi, posebno konkretni i
akcioni stavovi imaju veliki uticaj na ponašanje. Recimo, ako neko ima pozitivan
stav prema izborima, to još uvijek ne znači da će i izaći na izbore, ali ako ima sna­
žan pozitivan stav prema određenom političkom kandidatu, onda je velika vjero­
vatnoća da će izaći na izbore. To je razlog što su mnoge društvene institucije (od
škole, crkve, preko političkih stranaka i privrednih preduzeća, pa sve do vlade) za­
interesovane za utvrđivanje socijalnih stavova. Na osnovu poznavanja političkih,
vjerskih, etičkih ili potrošačkih stavova ljudi, moguće je predviđati, kontrolisati,
pa čak i mijenjati njihovo ponašanje u željenom smjeru.
61
Svako od nas ima mnoštvo stavova. Neki naši stavovi su personalni/lični, a
drugi su socijalni stavovi. Personalni stavovi imaju za objekat osobu ili pojavu koja je isključivo od ličnog značaja (stav prema svojoj majci ili ocu,
stav prema svom nastavniku; stav prema tome kako treba iskoristiti svoje
slobodno vrijeme). Socijalni stavovi imaju za objekat opštedruštvene pojave
(uključujući i društvene grupe) ili probleme (stav prema demokratiji, globalizaciji, korupciji, ulozi mladih u društvu, odnosu među polovima, Romima, osobama s HIV-om, pušenju itd.).
Pojedinac u grupi, lekcija 3,
Uticaj socijalnih faktora
na opažanje, učenje i
pamćenje
MOGU LI SE UTVRDITI OSNOVNI SOCIJALNI STAVOVI?
Činjenica je da pojedinac ima ogroman broj stavova iz različitih oblasti društve­
nog života, ali je jasno da se ti stavovi ne javljaju izolovano, već su obično među­
sobno manje ili više povezani. To ne mora da znači da su svi stavovi jedne osobe
međusobno potpuno usklađeni, ali je vjerovatno da osoba koja ima negativan
stav prema ravnopravnosti polova, ne gleda blagonaklono ni na ravnopravnost
drugih društvenih grupa (na primjer, ravnopravnost Roma u društvu).
Polazeći od tih činjenica naučnici su pokušali utvrditi „osnovne socijalne stavove“,
tj. stavove za koje bi se moglo reći da stoje u osnovi svih drugih stavova. Gilford je
na osnovu faktorske analize, po analogiji s utvrđivanjem osnovnih dimenzija spo­
sobnosti (vidi: Gilfordov model strukture inteligencije) zaključio da se svi socijalni
stavovi mogu svesti na pet osnovnih dimenzija: liberalizam – konzervativnost;
religioznost – areligioznost; humanitarizam – nehumanitarizam; nacionalizam
– internacionalizam; evolucionalizam – revolucionarnost. Tako kod osobe s izra­
ženim liberalizmom srećemo povezane stavove: odobravanje kontrole rađanja,
zalaganje za mogućnost razvoda braka, otvorenost za nove ideje. Kod osobe kod
koje je razvijen drugi ekstrem ove dimenzije – konzervativnost – srećemo sasvim
suprotne stavove: zalaganje protiv mogućnosti abortusa i razvoda braka i okre­
nutost tradiciji.
Gilford
Psihologija, lekcija 9,
Gilfordov model
strukture inteligencije
Pojam i složenost stava
Stav kao psihološka kategorija još uvijek nije jednako i jednoznačno definisan. Olport navodi preko 20 različitih definicija pojma stava. Iz ovih definicija, kao suštinsku odliku izdvaja da stav predstavlja neku vrstu tendencije
(ili dispozicije) za reagovanje. Jednostavno rečeno, stav je spremnost da na
neku pojavu vrijednosno reagujemo, bilo pozitivno ili negativno. A nešto
šire i preciznije, možemo reći: Stav je mentalna dispozicija da se misli, osjeća
i postupa za ili protiv u odnosu na neki objekat (stvar, osobu, grupu, ideju,
instituciju). On je socijalizacijom stečen (ljudi se ne rađaju s gotovim stavovima!) i relativno je trajan (tj. može da se mijenja, ali ne baš lako).
62
KOJE ODREDNICE SU VAŽNE ZA ODREĐIVANJE POJMA STAVA?
Na osnovu brojnih definicija pojma stava kao najvažnije njegove odrednice iz­
dvajaju se: da je stečen u procesu socijalizacije; da počiva i da se ispoljava kroz
znanje, emocije i ponašanje; da predstavlja predispoziciju za latentno i manifestno
ponašanje; da je usmjeren prema sebi, drugim osobama, objektima i situacijama;
da može biti u manjem ili većem stepenu pozitivnog ili negativnog smjera; da relativno trajno određuje dosljedno ponašanje osobe.
Psihološku strukturu stava čine tri komponente: saznajna (znanje, uvjerenja
i ocjene predmeta stava), emotivna (pozitivna ili negativna osjećanja u odnosu na predmet stava) i akciona (spremnost da se preduzme neka akcija u
skladu sa stavom). Na primjer, stav osobe koja se zalaže za očuvanje životne
stedine počiva i ispoljava se kroz tri komponente. Takav stav uključuje određena znanja i uvjerenje o važnosti zaštite životne sredine, kao i ocjenu da
je životna sredina ugrožena. Dalje, takav stav uključuje određene emotivne
reakcije, npr. divljenja prirodi ili ljutnju u slučajevima kada se vidi da drugi
ne vodi računa o životnoj sredini. I konačno, stav te osobe uključuje i njenu
potrebu i spremnost da učestvuje u raznim vrstama akcija koje doprinose
zaštiti životne sredine, bilo da protestvuje ili da učestvuju u akcijama čišćenja prirode. Svaka od tri komponente stava može biti u različitom stepenu
složena, tj. kod različitih osoba može uključivati različitu količinu i vrstu
znanja, emocija i tendencija reagovanja. Isto tako, tri komponente međusobno mogu biti u različitom stepenu usklađene ili neusklađene.
KOMPONENTE STAVA
KOGNITIVNA KONPONENTA
EMOCIONALNA KOMPONENTA
KONATIVNA KOMPONENTA
uključuje znanje (može biti od površnog do kompleksnog; od
fragmentarnog do detaljnog); pored znanja uključuje i sudove,
pa i vrijednosne sudove (ocjene da je nešto dobro, korisno ili
štetno, rđavo itd.)
uključuju osjećanje prema objektu uz koji se vezuje stav (sviđa
nam se – ne sviđa nam se; volimo – ne volimo itd.); mogu biti
jednostavne i složene (prijatnost – neprijatnost; saosjećanje,
divljenje, poštovanje ...)
sastoji se u potrebi (želji, motivu) da se nešto učini u odnosu na
objekat stava, da se to za šta se zalažemo zaštiti, pomogne da se
to podrži., da se razvije , ili suprotno da se onemogući, spriječi,
uništi.
Kod velikog broja ljudi može se utvrditi stav prema istom objektu, ali se njihovi stavovi po strukturi međusobno mogu značajno razlikovati. U odnosu na isti objekat jedna osoba može zauzeti pozitivan, a druga negativan
stav (može biti za ili protiv). Ta osobina označava smjer, odnosno direkciju
63
stava. Nadalje, stavovi se međusobno razlikuju u odnosu na ekstremnost
(intenzitet). Uz određeni stav jedan pojedinac može biti čvrsto uvjeren, a
drugi samo donekle. Stav, dakle, može biti u različitom stepenu pozitivan
i u različitom stepenu negativan. Dalje, stavovi se razlikuju u odnosu na
dosljednost i čvrstinu. Dosljedan je stav koji se ispoljava u svim situacijama
na koje se odnosi, a čvrst je onaj stav koji je otporan na promjene. I na kraju,
stavovi se međusobno razlikuju u odnosu na dimenziju otvorenosti. Neke
stavove otvoreno izražavamo, a druge držimo za sebe ili ih iznosimo samo u
krugu najbližih prijatelja.
KAKO SE MJERE STAVOVI?
Za mjerenje stavova koriste se tzv. „skale stavova“ od kojih je najpoznatija Liker­
tova skala. U Likertovoj skali ispitaniku se nude određene tvrdnje (stavke stava) i
kategorije. Kategorije se kreću od potpuno negativnog stava, preko neutralnog,
do potpuno pozitivnog stava (slaganja). Likertovom skalom moguće je utvrditi
direkciju (+/-) i ekstremnost stava (-2; -1; 0; +1: +2). Na primjer:
STAVKE
Mladi imaju mogućnost da zado­
volje svoja interesovanja
Mladi su ravnopravni članovi dru­­­
štva
UOPŠTE SE
NE SLAŽEM
NE SLAŽEM
SE
NEODLUČAN/
NEODLUČNA
SAM
SLAŽEM SE
POTPUNO SE
SLAŽEM
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
NAČIN FORMIRANJA I MIJENJANJA
SOCIJALNIH STAVOVA
Za formiranje i mjenjanje stavova (a to znači i ponašanja), zainteresovane su
mnoge društvene institucije, organizacije i grupe. Političke partije nastoje privući birače. Nevladine organizacije pokušavaju da utiču na stavove građana o
aktivnom učestvovanju u političkom i javnom životu. Ekološke organizacije
nastoje da utiču na stavove prema zagađenju životne sredine. Kompanije putem reklama utiču na obrazovanje pozitivnih stavova potrošača prema njihovim proizvodima. Putem medija neprestano smo izloženi eksplicitnim, češće i
skrivenim porukama o tome kako treba da se ponašamo, šta treba da volimo,
šta treba da mislimo o mnogim problemima (o zdravoj hrani, narkomaniji,
seksu, obrazovanju, politici). Važno je da budemo svjesni tog uticaja i da kritički preispitamo informacije kojima smo izloženi.
64
Formiranje stavova
Nijedna druga psihološka osobina nije u tolikoj mjeri rezultat socijanog uticaja na pojedinca kao što su stavovi. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, socijalnim učenjem, pod uticajem različitih izvora i agenasa socijalizacije. Formiranje određenog stava zavisi od grupe kojoj pojedinac pripada
(porodica, vršnjaci, društveni sloj, nacija), ali i od njegovog ličnog iskustva,
obrazovanja i tipa ličnosti (manje obrazovane i podaničke ličnosti su sklonije konzervativnim stavovima, kao i rasnim predrasudama).
Socijalizacija
Pojedinac u gripi, lekcija 2,
Procesi, agensi i izvori
socijalizacije
Veliki uticaj na formiranje stavova ima grupa. Mi pripadamo različitim
grupama, a svaka ima svoj sistem vrijednosti, svoje stavove i uvjerenja koja
nastoji da prenese na svoje članove. Uticaj grupe na stavove pojedinca ostvaruje se na više načina. Prvo, grupa naglašava i javno ističe stavove koji su za
nju važni (poželjni), kao i stavove koji se smatraju neprihvatljivim. Nadalje,
grupa vrši izbor i filtrira informacije koje će doprinijeti do njenih članove.
Informacije koje su u skadu a prihvaćenim stavovima grupe brzo se šire, dok
se (one koje su suprotne) nastoje suzbiti, sprečava se njihovo širenje u grupi.
I na kraju, grupa daje podršku svojim članovima da prihvate neke, a odbace
druge stavove. Socijalna podrška grupe ostvaruje se na mnogo načina nagrađivanjem ili kažnjavanjem). I pojedinac, sa svoje strane, nastoji uskladiti
svoje stavove sa stavovima grupe kojoj pripada. Značaj grupe u ovom smislu
nije teško prepoznati. Poznato je da supružnici, roditelji i djeca ili kolege na
poslu, prijatelji, imaju veoma slične stavove po mnogim pitanjima.
Za formiranje stava važne su i informacije o objektu stava. Iz iskustva vam je
poznato, kada neko želi kod drugoga da formira ili izmijeni određeni stav, na
primjer, o pušenju, on obično krene sa iznošenjem argumenata koji dokazuju
logičku opravdanost stava (kaže kako pušači češće oboljevaju od ne­pušača).
Neki stavovi se zaista lako i relativno brzo obrazuju pod uticajem argumenata
(posebno ako ti argumenti dolaze od nekog značajnog autoriteta), ali se dešava i suprotno. Dešava se da, što se više trudimo ponuditi novih argumenata,
osoba se više brani i čvršće „ukopava“ u svom prvobitnom uvjerenju. svaki
stav pored racionalne nužno sadrži i emocionalnu, tj. iracionalnu komponentu (po kojoj se stav zapravo i razlikuje od uvjerenja), a ova, iracionalna
komponenta stava, nije pod direktnim uticajem argumetata niti znanja. Predrasude (vrsta stava) posebno su rigidne i odupiru se svakom argumentu (o
predrasudama će biti riječi kasnije).
65
ŠTA UTIČE NA RIGIDNOST (ILI UPORNO ODRŽAVANJE) STAVA?
Pored činjenica, da svaki stav sadrži emocionalnu (iracionalnu) komponentu, na
otpornost stava, prema Zvonareviću (1978.), utiču i sljedeći faktori:
Već je rečeno, naša percepcija nije vjerna kopija realnosti, već je pod značajnim uti­
SELEKTIVNOST cajem socijalnih faktora, među kojima je stav posebno važan. Na primjer, navijači su­
PERCEPCIJE
protnih timova isti događaj, faul na utakmici, vide i tumače sasvim različito. To različito
viđenje onda ih uvjerava u ispravnost stava.
SELEKTIVNOST Slično je i s pamćenjem. Mi bolje pamtimo i duže zadržavamo ono što je u skladu s
PAMĆENJA
našim stavovima, a skloni smo odmah zaboraviti ono što im protivurječi.
Ljudi nastoje izbjeći osobe, događaje, činjenice i sl., koje protivurječe njihovim stavo­
IZBJEGAVANJE vima. Na primjer, pristalice neke političke partije ne žele ići na promocije suparničke
UZAJAMNA
PODRŠKA
MENTALNA
INERTNOST
stranke (ne žele da čuju njihove argumente).
Upravo kao što izbjegavamo susrete s ljudima koji imaju stavove suprotne našima,
tako i težimo susretu s ljudima koji zastupaju stavove koji su slični našima.
Pridržavanje vlastitih, već usvojenih stavova, za čovjeka ne predstavlja nikakav napor.
Suprotno tome, promjena jednog stava podrazumijeva miijenjanje i mnogih drugih
stavova, a to je već ozbiljan mentalni napor (na koji ljudi nijesu spremni).
Neki autori ne bi se saglasili s ovim posljednjim faktorom, mentalna inertnost (kao
karakteristika čovjeka). Suprotno tome, oni smatraju da je jedna od važnih ljud­
skih karakteristika upravo težnja za znanjem, za jasnoćom, za istinom, za otkla­
njanjem kognitivnog nesklada i usklađivanjem svojih stavova. Prema ovim auto­
rima, nove i činjenice koje nijesu u skladu s našim prethodnim stavovima mogu
imati motivaciono djejstvo i mogu uticati na promjenu stava. Novi podaci neće
automatski izazvati promjenu, ali će pokrenuti proces reorganizacije (nesklad
među kognitivnim elementima izaziva kognitivni konflikt i djeluje motivaciono).
Prema tome, iako njihovo djelovanje nije apsolutno, nove informacije i činjenice
mogu imati značajnu ulogu u formiranju i mijenjanju stavova (vidi: Festingerova
teorija, u nastavku teksta).
U obrazovanju stava važnu ulogu imaju i crte, potrebe i interesovanja lič­
nosti. Oni objekti koji pomažu zadovoljenje njegovih potreba, težnji i koji
odgovaraju njegovim interesima (za mlade to su: filmovi, muzika, mobilni,
kompjuteri) biće pozitivno vrednovani i prema njima će se formirati pozitivan stav, kao što će se prema objektima koji predstavljaju prepreke u zadovoljenju motiva formirati negativan stav.
66
Mijenjanje stavova
Jednom formirani stavovi teško se mijenjaju, ali se ipak mogu mijenjati i
to pod uticajem istih onih faktora koji su doprinijeli njihovom formiranju.
Koji stavovi će se teže, a koji lakše mijenjati, zavisi od brojnih činilaca. Prije
svega od povezanosti tog stava s drugim stavovima, od važnosti za ličnost,
od jačine potreba u čijoj je funkciji, od sugestibilnosti osobe i sl.
ŠTA SE MIJENJA KOD STAVA?
Najčešća promjena stava je u intenzitetu. Ljudi najčešće mijenjaju svoje stavove
od manje ekstremnog do više ekstremnog zastupanja nekog stava, ili obrnuto.
Na primjer, u mladosti imamo izrazito pozitivan stav prema rok muzici, a kasnije
u zrelom dobu taj stav može oslabiti, mada je i dalje pozitivan. Stavovi se mogu
mijenjati i po smjeru (od pozitivnog stava u negativan, ili obrnuto). Tako, neko
ko je u početku školovanja imao negativan stav prema matematici, može tokom
školovanja odlično savladati ovaj predmet i izgraditi izrazito pozitivan stav prema
njemu. Ova druga promjena dešava se znatno rjeđe.
Bazični stavovi (prema društvu, religiji, porodici), kao i stavovi vezani za
osnovne vrijednosti (sloboda, pravda, istina) ili oni opterećeni afektima (stavovi prema djeci, suprotnom polu, svojoj naciji), najteže se mijenjaju. Neki
drugi stavovi se mijenjaju obrazovanjem, pod uticajem novih informacija,
odrastanjem, pod uticajem propagande i promjenom društvenih i kulturnih
grupa (preseljenje, ulazak u brak, upis na fakultet, stupanje na posao, odlazak u penziju, u inostranstvo na rad itd.).
Kako je grupa jedan od osnovnih izvora formiranja, istovremeno je i jedan
od osnovnih izvora mijenjanja stava. Jedan razlog promjene stava jeste promjena referentne grupe. Kada, recimo, dijete postane mladić/djevojka (tada
mu je važnije šta misli i koje stavove zastupa grupa vršnjaka, a ne više toliko
porodica). Kada se mlad čovjek zaposli (referentna grupa su mu kolege na
poslu), kada se oženi/uda, postane roditelj, kada čovjek promijeni političku
stranku i sl., tada pod uticajem nove grupe mijenja i svoje stavove. Neke
grupe imaju čvršće norme i otvorenije traže od svojih članova da prihvate
„njene“ stavove (na primjer, politička partija više nego radna organizacija).
Koliki će stvarno biti uticaj neke grupe na stavove pojedinca zavisi i od procjene važnosti pripadanja toj grupi (za nekoga je važnije da pripada grupi
navijača, a za drugoga grupi književnika), ali i od statusa u grupi (oni koji
zauzimaju viši položaj obično se čvršće pridržavaju stavova grupe).
Referentna grupa
Pojedinac u gripi, lekcija 6,
Vrste grupa
67
S novim obavještenjima (sa sticanjem novih saznanja, nalaženjem novih informacija o predmetu stava mijenja se njegova kognitivna komponenta, a
time obično i čitav stav). Već je rečeno, jedan od najčešćih načina uticaja
na stavove sastoji se u nuđenju novih informacija ili argumenata kojima se
opravdava ili opovrgava ispravnost određenog stava. To koriste mnogi, počev od roditelja i nastavnika, do političkih partija (kada organizuju miting ili
politički skup), i raznih organizacija (kada žele donijeti odluku koju bi trebalo svi, ili većina da prihvati). Istraživanja pokazuju da ljudi lakše prihvataju
stavove koji su im saopšteni u prisustvi drugih ljudi (u grupi, u masi), nego
kada su sami. Na političkim skupovima iznošenje određenog stava obično
je praćeno javnom podrškom (aplauzom, odobravanjem, izražavanjem pozitivnih emocija) što sve skupa snažno utiče na konformiranje pojedinca
sa stavovima grupe (vidi: Ašov eksperiment). Grupna diskusija koristi se
kao efikasan način za prihvatanje određenog stava. Istraživanja pokazuju da
su ljudi spremniji da prihvate određenu odluku (ili stav) u slučaju kada su
učestvovali u njenom donošenju (kroz grupnu diskusiju, ili javnu raspravu),
nego kada im je ona samo saopštena. Na prihvatanje stava utiče i to ko nam
te stavove saopštava. Mi procjenjujemo kompetentnost i važnost onoga ko
zastupa neki stav, i na osnovu toga ga ili prihvatamo ili odbacujemo.
Ašov eksperiment
Pojedinac u gripi, lekcija 3,
Uticaj socijalnih faktora
na mišljenje i suđenje
pojedinca
Roditelji ili nastavnici, kada žele da promijene neko naše ponašanje i stav često traže javno deklarisanje (da se javno, pred drugima obavežemo da se nećemo više tako ponašati). Istraživanja potvrđuju efikasnost ovog postupka.
Čvršće se održavaju stavovi koje su pojedinci javno pred drugima iznijeli ili
zastupali. Kao što stavovi utiču na ponašanje, tako i ponašanje može uticati
na stavove. Kada se od pojedinaca traži da javno, pred drugima, suprotno
svojim uvjerenjima, zastupa nove vrijednosti (na primjer, od bivšeg narkomana se traži da učestvuje u kampanji protiv narkomanije), da prihvati novu
ulogu (na primjer, od bivšeg prestupnika se traži da pomaže u sprječavanju
kriminala), da prihvati nova ponašanja (od učenika koji krši pravila škole
traži se da bude redar na školskoj priredbi). U svim tim slučajevima može
doći do stvarne (intimne) promjene stavova. Stavovi se mijenjaju kako bi bili
saglasni ponašanju. To se događa kako bi se umanjila neprijatnost izazvana
ponašanjem koje je suprotno vlastitim stavovima. Ovu pojavu unutrašnje
promjene stava pod uticajem promjene u javnom ponašanju, vrlo ubjedljivo
objašnjava teorija saznajne nesaglasnosti (kognitivne disonance).
68
FESTINGEROVA TEORIJA KOGNITIVNE DISONANCIJE
Festinger smatra da kod čovjeka postoji težnja za usklađenošću. Ova težnja ispolja­
va se nastojanjem da stavovi koje imamo budu međusobno usklađeni (ako imamo
pozitivan stav prema demokratiji, ne možemo u isto vrijeme imati i pozitivan stav
prema fašizmu); da postupci ljudi budu međusobno usklađeni (onaj ko je marljiv
u školi, trebalo bi da je marljiv i kod kuće); da između stavova i postupaka, takođe
postoji sklad (da onaj koji ima negativan stav prema pušenju, zaista i ne puši). Pre­
ma Festingeru čovjek doživljava nelagodnost kada se pridržava logički neusklađe­
nih saznanja o objektu stava ili kada postoji nesklad između uvjerenja i ponašanja
u pogledu predmeta stava. U takvim situacijama se teži smanjenju ili otklanjanju
nesklada (disonance).
Za smanjenje disonance moguća su tri načina. Ako uviđamo da su naši postupci u
neskladu s našim uvjerenjima, najjednostavnije je prekinuti s takvim postupcima
(ako neki pušač dođe do uvjerenja da je pušenje štetno, najjednostavniji način ot­
klanjanja neprijatnosti jeste da prekine s pušenjem). Mijenjanje pojedinih kognitiv­
nih elemenata je drugi način otklanjanja disonancije. Na primjer, osoba koja puši,
a zna da pušenje izaziva rak pluća, kako bi smanjila neprijatnost, poziva se na auto­
ritete koji kažu da pušenje ne izaziva rak, ili navodi kako mnogi ljekari i sami puše.
Treći način otklanjanja kognitivne disonancije jeste dodavanje novih kognitivnih
elemenata. Osoba koja puši i zna da je to štetno po njeno zdravlje, svoj postupak
pravda drugim argumentima: da pušenje smanjuje napetost, da je smiruje i da tako
zapravo čuva zdravlje.
Festingerova teorija ima veoma značajne praktične posljedice, jer predstavlja
dobru osnovu za razumijevanje mehanizama psihološke manipulacije ljudima. Tako, ako uspijemo da navedemo pojedinca da se javno deklariše za određenu akciju ili da joj se priključi, mada ona protivurječi njegovim stavovima,
kod njega će se stvoriti neprijatno stanje kognitivne disonance. Da bi izbjegao
neprijatnost i ublažio postojeći nesklad između svog intimnog uvjerenja i javno iskazanog mišljenja i/ili ponašanja, pojedinac je prisiljen da mijenja svoje
stvarno, intimno mišljenje u pravcu javno iznijetog (na primjer, neki intelektualac samo iz materijalnih razloga podrži javno nekog kontroverznog biznismena ili političara).
UZROCI NASTANKA I UTICAJ PREDRASUDA
I STEREOTIPA NA PONAŠANJE POJEDINCA
Ljudi su bili na Mjesecu, izmislili pismo, umjetnost i napravili kompjutere.
Ako je išta rezultat „mentalne lijenjosti“ savremenog čovjeka, onda su to njegove predrasude i stereotipi. Najčešća teme predrasuda su: kakvi smo mi, a ka69
kvi su oni? „Uče“ nas kako smo mi vrijedni, pametni i hrabri, a oni nepošteni,
lijeni i opasni. Iz „duhovitog“ i bogatog kataloga stereotipa možeš saznati kako
su Škoti i Piroćanci škrti, Italijani zavodnici, Crnogorci lijeni, Arapi teroristi,
Kolumbijci mafijaši itd. Iako bezazlene po nastanku, po posljedicama nijesu.
Ogovaranje, ismijavanje, izolacija, progoni, ratovi, istrebljenje itd, inspiraciju
često nalaze upravo u njima. Kako je moguće objasniti da čovjek s takvim
dostignućima racionalnog uma, istovremeno može usvojiti i tako iracionalne
i proizvoljne sadržaje kakvi su predrasude i stereotipi.
Predrasude
U širem značenju predrasuda je stav (tačnije, vrsta stava) formiran na osnovu
nedovoljno informacija, bez dovoljno promišljanja ili znanja. U ovom značenju
predrasude (predubjeđenja), kao i stavovi, mogu biti i pozitivni i negativni, i
mogu se odnositi na bilo koji objekat (osobu, ideju, pojavu). U značenju u kojem se češće koristi predsrasuda je emocionalno obojen i prije svega negativan
stav prema određenoj grupi ljudi („Ne mogu da smislim Papuance!“). Zbog svoje izrazito negativne, apriorne i emocionalne zasićenosti neki autori ih s pravom i nazivaju „patologijom stava“. Rasne i etničke predrasude obično su negativno usmjerene prema određenim društveno marginalnim, manjinskim i nezaštićenim grupama (kao što su Romi, Jevreji, hendikepirani, homoseksualci,
HIV-pozitivni, žene, stari, djeca i sl.) i nekritički pozitivno prema svojoj grupi.
Predrasude počivaju na stereotipima (o stereotipima, široko rasprostranjenim
generalizacijama o karakteristikama grupe ljudi, biće više riječi kasnije). Postoji
stereotip da su oni, Romi, neradni, čime se onda opravdava negativan stav (predrasuda) prema njima. I obrnuto, obično smo uvjereni, kako smo mi, istinoljubivi, vrijedni itd., pa je normalno da imamo negativno mišljenje o onima koji to
nijesu (koji nijesu radni). Ne mora svaki negativan stav prema određenoj grupi
ljudi biti predrasuda. Nije predrasuda negativan stav prema neo-nacističkim
grupama i svim drugim fanatizovanim grupama sklonim nasilju i ugrožavanju
drugih ljudi. Ako je stav zasnovan na validnim činjenicama, ako je potkrijepljen racionalnim argumentima, onda se ne radi o predrasudi.
stereotip
ŠTO SU RASNE I ETNIČKE PREDRASUDE?
uprošćeno i pristrasno
mišljenje o karakteristika­
ma neke grupe ljudi
Rasne i etničke predrasude su nekritički prihvaćeni, čvsto ukorijenjeni i emocio­
nalno obojeni, negativni, stavovi i uvjerenja o drugim rasama i narodima, široko
rasprostranjeni u nekoj društvenoj sredini. Takve su, recimo, predrasude: „Crnci su
glupi, praznovjerni i lijenji“, „Turci su lukavi, okrutni i podmukli”, „Jevreji su uobraženi,
tvrdice, pohlepni” itd. Ove predrasude mogu imati izuzetno dalekosežne štetne po­
sljedice po pripadnike rase na koju se odnose. Jer, kada se neka rasa predrasudama
proglasi za „inferiornu“, „štetnu“, tada se ljudi relativno lako pokreću na akciju kojoj je
krajnji cilj izolovanje ili čak zatiranje pripadnika te „opasne“ rase.
70
Činjenica je da u svakom društvu, i u svakoj kulturi postoje grupe koje su
žrtva predrasuda i da je svako od nas, ma koliko se branili, manje ili više sklon
predrasudama. Pa odakle ovi zloćudni sudovi o drugim ljudima i grupama u
našim „glavama“? Socijalni psiholozi utvrdili su tri osnovna izvora predrasuda. Prvi je socijalizacija (o socijalizaciji vidi u prethodnoj lekciji). U procesu
socijalizacije mi učimo ono što je karakteristično za našu kulturnu, a predrasude su često dio našeg „kulturnog nasljeđa“. Svaka društvena grupa je kroz
svoj društveno-istorijski razvoj već formirala određene vrijednosne sudove o
drugim grupama (ko je dobar, a ko nije; ko su prijatelji, ko neprijatelji). Mi ove
sudove učimo (kao i sve drugo što se uči), i nekritički prihvatamo (od drugih
ljudi, s televizije, iz filmova, časopisa, novina itd). Drugi izvor je u konformizmu (o konformizmu vidi u prethodnoj lekciji). Mi često prihvatamo i prenosimo određene vrijednosne sudove o raznim grupama (na primjer, viceve o
plavušama ili Bosancima) ne zbog njihovog sadržaja (koji je često uvrjedljiv),
već zbog naše potrebe da budemo prihvaćeni i slični drugima (da pripadamo
grupi). I mnoge druge stvari koje su „cool“ činimo iz ovog razloga. Treći uzrok
su tzv. psihološki faktori (njih naglašava psihodinamički pristup).
Psihodinamički pristup težište stavlja na konkretnog pojedinca (na njegove
psihološke karakteristike, ili njegovo psihološko stanje) koji u konkretnoj
situaciji ispoljava, ili ne ispoljava predrasude prema pripadniku određene
društvene grupe. U okviru ovog pristupa postoje dva objašnjenja.
Jedno stavlja naglasak na karakternu strukturu pojedinca. Psiholozi su utvrdili da su neke ličnosti mnogo više sklone predrasudnom i krutom (crnobijelom) mišljenju od drugih. U svojoj klasičnoj studiji, Adorno (1950) je
pokazao da autoritarne ličnosti, koje prihvataju fašističku ideologiju i antisemitizam, istovremeno lako prihvataju stereotipe i predrasude u odnosu na
manjinske grupe (Jevreji, Crnci, Romi).
autoritarna ličnost
AUTORITARNA LIČNOST – PREDVIDLJIVO PONAŠANJE!
sklop ličnih osobina:
obožava moć, potčinjava se,
želi da vlada drugima itd.
Dan nakon što je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, direktor Instituta za društvena
istraživanja u Frankfurtu preselio se u stan blizu željezničke stanice. Za nekoliko dana
on i većina njegovih saradnika iz Instituta odselili su u Švajcarsku. Kako to da su ti
ljudi predvidjeli šta će se desiti, i na vrijeme preduzeli neke korake, u vrijeme kada je
još uvijek većina njemačkih intelektualaca i Jevreja vjerovala da se katastrofa može
izbjeći? Razlog je u tome što su oni provodili istraživanja o političkim orijentacijama
u Njemačkoj i došli do zapanjujućeg nalaza – naime, dok se velika većina njemačkih
radnika na standardnim pitanjima izjašnjavalo kao socijaldemokrate, na pitanjima
koja su ih poticala da izraze, indirektno, neke svoje potisnute stavove i vrijednosne
orijentacije, pokazalo se da su oni u visokom stepenu zapravo autoritarni. Zaključak
istraživanja bio je da će Hitler vjerovatno doći na vlast, i da u Njemačkoj neće imati
efikasnu opoziciju (prema. Šiber, I. 1984).
71
Drugo stavlja naglasak na frustraciju – osjećaj napetosti, uznemirenosti i
nezadovoljstva usljed nemogućnosti da se zadovolje potrebe, što dovodi do
različitih oblika neprilagođenog ponašanja, u prvom redu do agresivnosti i to najćešće do tzv. pomjerene agresivnosti (o frustraciji, agresivnosti i
pomjerenoj agresivnosti vidi u udžbeniku Psihologija). Naime, predrasuda,
kao i stav, prije je tendencija ponašanja, a ne samo ponašanje. Neke ličnosti
više su sklone ispoljavanju predrasuda (na primjer, autoritarne ličnosti), ali
većina ljudi ipak nema takve sklonosti. Neke situacije, međutim, kao što
su: pad standarda, ekonomska kriza, nezaposlenost, siromaštvo, osjećaj gubljenja perspektive itd., pogoduju masovnijem ispoljavanju predrasuda. Sva
ova, međusobno povezana društvena i psihološka stanja, možemo označiti
kao stanje krize i frustracije. Jedna od potreba čovjeka jeste da razumije uzrok situacije u kojoj se nalazi (da pronađe krivca). Što je krivac konkretniji,
rješenje je bolje! Istorija je, nažalost, pokazala da u svakom društvu postoje
neki „dežurni krivci“ ili tzv. „žrtveni jarac“. Tokom istorije u mnogim zemljama česta meta predrasuda i diskriminacija bili su Romi. Jedna od najvećih
žrtava progona u istoriji čovječanstva i najveća u Drugom svjetskom ratu jesu
Jevreji. Oni su tragično stradali kao žrtva militantnog antisemitizma, čija je
krajnja posljedica bio genocid u kojem je život izgubilo šest miliona pripadnika ovog naroda! Za ovo sistematsko, plansko i masovno uništavanje miliona Jevreja pod uticajem nacističke ideologije za koju je vezan antisemitizam,
skovan je termin holokaust.
Frustracije i konflikti
Psihologija, lekcija 13
STUPNJEVI ISPOLJAVANJA RASNIH I ETNIČKIH PREDRASUDA
Služeći se Olprtovom podjelom, stupnjevima ispoljavanja predrasuda, sve oblike
ponašanja u vezi s predrasudama moguće je razvrstati u nekoliko hijerarhijskih
kategorija.
Svrstavanje, ocjenjivanje i ogovaranje po principu mi/oni predstavlja već prilično
jasan znak predrasude. Mi smo obično: radni, pametni, hrabri, a oni su, u povje­
renju: lijeni, glupi, nepošteni i slično. Čak i neki vicevi i šale koje rado prepričavaš
nose takvu poruku.
Izbjegavanje se ispoljava u stvaranju socijalne distance prema pripadnicima
grupe na koju su usmjerene predrasude. Može imati oblik pojedinačnog izbjega­
IZBJEGAVANJE
vanja pripadnika te grupe do neodobravanja druženja i braka. U ovom drugom
smislu izbjegavanje može da bude i norma (od grupe očekivano ponašanje).
Diskriminacija pripadnika određene grupe dovodi u nepovoljan položaj od ško­
DISKRIMINACIJA
lovanja, preko zaposlenja do mogućnosti stanovanja u određenom kraju i sl.
Maltretiranje, zabrana ulaska u lokale i sl., zasnovano je na činjenici da neko pri­
FIZIČKI NAPAD pada nekoj grupi (rasnoj, vjerskoj, jezičkoj i sl.) često je posljednja stepenica koja
vodi do posljednjeg stupnja, odnosno do širih ljudskih i istorijskih tragedija.
Istrebljenje se očituje u linču, progonu, genocidu, odnosno pokušaju fizičkog
ISTREBLJENJE
istrebljenja cijelog naroda.
OCJENJIVANJE
OGOVARANJE
72
U suzbijanju predrasuda važnu ulogu imaju dobri zakoni, demokratsko vaspitanje, mediji i lični kontakti između grupa opterećenih predrasudama. Neka
istraživanja pokazuju da je osnov za smanjenje predrasuda prema drugim, „neprijateljskim“ narodima kontakt s njima (Pettigrew, 1998). Jedno istraživanje,
recimo, pokazuje da su Grci koji su imali češće kontakte s Muslimanima u
Grčkoj imali i manje negativne stavove prema njima. Po tzv. kontakt hipotezi
zajedničko življenje pripadnika različitih (socijalnih, etničkih, vjerskih) grupa
dovešće, pod specifičnim uslovima, do smanjenja predrasuda, stereotipa i socijalne distance, te će njihovi odnosi postati prisniji i bolji. Naravno, to važi samo
pod određnim uslovima, a to je da su: odnosi među članovima grupa brojni,
saradnički, ravnopravni i kvalitetni. Konkretno to znači da pripadnici različitih
sukobljenih grupa stanuju u istom kvartu, druže se i komšijski se pomažu, rade
na istom poslu, učestvuju na zajedničkim izborima, svetkovinama, proslavama
i akcijama (za unapređenje svoje okoline, za izgradnju bolnice i sl.).
KAKO SU SLABILE PREDRASUDE PREMA CRNCIMA U SAD?
Rasne predrasude prema Crncima u SAD, koje su bile prilično snažne polovinom
prošlog vijeka, znatno su se smanjile za poslednjih 6-7 decenija, kako pokazuju
rezultati istraživanja. Tako, zajedničko školovanje crne i bijele djece prihvatalo je
40-ih godina 20. vijeka svega 30% Amerikanaca, a danas prihvata preko 90%! Za­
tim, 60-ih godina 20. vijeka gotovo 80% bijelih Amerikanaca izjasnilo se da bi se
preselili ako bi u njihovom susjedstvu prevladali Crnci, a trideset godina kasnije,
to izjavljuje tek nešto više od 20%! Najzad, što je vrlo pouzdan znak smanjivanja
negativnih predrasuda, godine 1992. u SAD ima četiri puta više rasno mješovitih
brakova nego 1970. godine!
Stereotipi
Dok su predrasude emocionalno obojene, kod stereotipa je dominantna saznajna komponenta stava. Lipman, tvorac ovog pojma, kaže stereotipi su „slike u
našim glavama“, apriori formirane ideje (klišei) o pojavama, događajima i ljudima koji nas okružuju.
STEREOTIPI SE OBRAZUJU!
Stereotipi se obrazuju još u djetinjstvu kao rezultat nekritičke generalizacije ograniče­
nog iskustva i saobražavanja mišljenju većine, a pod uticajem porodičnog vaspitanja.
„O svijetu su nam govorili prije nego smo ga vidjeli. O većini stvari imamo predstavu
prije nego ih iskusimo”, kaže Lipman. Stereotipi se teško mijenjaju, jer su nastali rano,
pa se uzimaju „zdravo za gotovo”. Zatim, oni utiču na naše selektivno opažanje i pa­
mćenje (vidimo i pamtimo ono što je u skladu s našim mentalnim klišeima) i najzad,
povezani su s mnogim drugim našim stavovima, predrasudama i vrijednostima.
73
Sibirska hladnoća, škotska škrtost, njemačka temeljnost, švajcarska preciznost
samo su neki od brojnih klišea koje tokom odrastanja (od roditelja, vršnjaka,
nastavnika itd.) nekritički, bez mnogo razmišljanja, preuzimamo, koji nam
onda omogućuju da imamo relativno jednostavnu i konzistentnu sliku svijeta,
da na osnovu njih sudimo o ljudima i kulturama koje zapravo i ne poznajemo.
Kada, čuješ da će predavanje održati „poznati naučnik“, stereotip ti govori da
to mora biti neki stariji, strog, proćelav čovjek s naočarima. Kada saznaš da u
tvoje odjeljenje dolazi novi učenik, Rom, tvoj stereotip ti kaže kako će vjerovatno biti problema s redovnim dolaženjem na časove, s učenjem, disciplinom
itd. Ove „slike“ o drugim ljudima i kulturama, služe nam da se lakše snalazimo u raznovrsnom svijetu, ali nas istovremeno sprječavaju da svijet vidimo
onakvim kakav on stvarno (objektivno) jeste. Protiv stereotipa se boriš kada
sebi postaviš pitanje: da li su baš svi Njemci vrijedni; zar među Škotima nema
vrijednih ljudi, a među Njemcima štedljivih i sl.
Prema jednom tumačenju stereotipi su prosto pretjerane generalizacije. One
su izraz potrebe čovjeka da spoljašnji svijet pojednostavi, da ga učini dosljednim (konzistentnim) i predvidivim. U svakodnevnom životu mi se
obično ne trudimo da upoznajemo svakog konkretnog pojedinca (na primjer, konkretnog Roma), nego o njemu sudimo na osnovu njegove romske
pripadnosti. A karakteristke pripadnosti velikim dijelom već su nam date
kroz postojeće norme kulturne sredine u kojoj živimo. Jednostavno rečeno, čovjek stvara stereotipe, smatraju kognitivsti, ne zato što je neprijateljski
raspoložen prema nekoj grupi, nego zato što je „kognitivna tvrdica“, odnosno što štedljivo raspolaže sa svojim saznajnim procesima. Ali, ovi psiholozi
zanemaraju mnoge druge motive i procese koji takođe mogu učestvovati u
nastanku i održavanju stereotipa.
generalizacija
uopštavanje, donošenje
suda na osnovu nedovoljno
informacija
ETNOLOŠKA, FILOZOFSKA I PSIHOLOŠKA DEFINICIJA STEREOTIPA
Etnolog Herman Bauzinger (1988) kaže: „Stereotipi su nekritička uopštavanja
koja su nedostupna provjeri i relativno otporna na promjene. Stereotip je naučni
pojam za nenaučni stav.” Filozof Lešek Kolakovski (2005): „Stereotipi su sponatno
uobličena, kvaziempirijska uopštavanja” koja se „ne daju korigovati kasnijim isku­
stvima.” A socijalni psiholog Bora Kuzmanović (1992) definiše stereotip kao „še­
matsku i krutu predstavu o osobinama i ličnosti pripadnika neke grupe, koja se
kruto prenosi i primjenjuje na sve pojedince iz grupe.”
74
U drugom značenju (etnički stereotipi), koji se češće koristi u svakodnevnom
govoru i socijalnoj psihologiji pod stereotipijama podrazumijevamo relativno uprošćeno i rigidno svatanje o karakteristikama pripadnika određene
grupe (etničke, vjerske itd.). Prema ovom shvatanju stereotipi su ukalupljene predstave, klišetirana shvatanja o pripadnicima neke socijalne (etničke,
vjerske, seksualne ili rasne) grupe koja su u datom društvu široko rasprostranjena, teško se mijenjaju, a stiču se tokom socijalizacije.
KOJI SU NAJČEŠĆI RASNI, ETNIČKI, PROFESIONALNI I POLNI STEREOTIPI?
Stereotipi o svojoj grupi (rasnoj, etničkoj), po pravilu, pozitivni su („Mi smo ple­
meniti, hrabri, kulturni), a o drugima su negativni („plašljivi, glupi”). Tako se kaže
„Romi su veseli, neobrazovani, skloni krađi”, „Indijanci su hrabri, primitivni i surovi”.
Za Slovence se kaže da su „vrijedni”, a za Engleze da su „hladni”. A o pojedinim profesijama: „Policajci su glupi”, „Profesori su rasijani, pedantni”, „Pjesnici su preosjetlji­
vi, nepraktični” itd. U patrijarhalnoj kulturi česti su polni i strarosni stereotipi: „Žene
su nježne, glupe, a muškarci su grubi, pametni” i „Stariji je uvijek mudriji”.
U međugrupnim odnosima stereotipi određuju sliku nas i sliku njih, pri čemu
smo mi obično izvor vrlina, a oni mogu biti sve suprotno nama (nasilni, koristoljubivi, glupi, primitivni, neobrazovani, škrti, oholi itd.). Naši sudovi o
pojedincima za koje samo znamo da su pripadnici određenih socijalnih (nacionalnih, religijskih itd.) grupa, pod velikim su uticajem krajnje uprošćenog
mišljenja o toj grupi. Mi ne posmatramo pa onda zaljučujemo o događajima,
ljudima i pojavama, već imamo gotove pojmove, stereotipe koje je naša kultura stvorila o tim ljudima i pojavama, pa ih kao takve onda i opažamo. Na
primjer, pojedinac sa stereotipom (Romi su neradni!) ne koristi dostupne informacije kako bi odredio određenu situaciju, već situaciju (Rom koji čisti ulicu) tumači na osnovu već formiranog mišljenja o njoj (ne smeta mu da Roma
koji čisti ulicu i dalje vidi kao neradnog). Mi informacijama dajemo značenje
posredstvom naših već usvojenih vjerovanja, stereotipnih shvatanja. Važno je
shvatiti da se ove „slike u glavama” znatno razlikuju od dijela „stvarnog svijeta” koji prikazuju. Mi spoljašnji svijet saznajemo posredno, posredstvom naših
pojmova, predstava, konstrukata, koji se često brkaju sa stvarnošću. Stvarnost
vidimo kroz obojene naočari sastavljene od određenih stereotipa i uvjerenja.
75
KOJE SU OSNOVNE FUNKCIJE STEREOTIPA?
Stereotipi zadovoljavaju mnoge naše potrebe (za ekonomičnim saznanjem, za si­
gurnošću, za orijentacijom, za samopoštovanjem, za identitetom, za smislom itd.)
i zato su vrlo čvrsti i otporni na činjenice koje ih demantuju. Očigledno je da se
stereotipi tako žilavo održavaju upravo zato što imaju više funkcija.
KOGNITIVNA FUNKCIJA
UČVRŠĆIVANJE I ODBRANA SLIKE
SVIJETA I SAMOPOŠTOVANJA
SOCIJALNA FUNKCIJA ODBRANE
GRUPNOG IDENTITETA
FUNKCIJA RACIONALIZACIJE
Čovjek ima potrebu da pojave složene stvarnosti, zarad lakšeg
upoznavanja i uštede energije, uprosti i svede na neke tipske ka­
rakteristike, po cijenu iskrivljavanja stvarnosti.
Stereotipi imaju i ulogu odbrane naše slike svijeta, naše tradicije i
samopoštovanja (zato je napad na neki naš važan stereotip nekad
poput smaka svijeta).
Stereotipi imaju ulogu da povuku granicu „mi” – „oni”, da homog­
enizuju vlastitu grupu i da izgrade grupni (nacionalni, vjerski ili
profesionalni) identitet. Oni pomažu da se pojedinac lakše iden­
tifikuje sa svojom grupom (kojom se ponosi) i da se distancira od
drugih.
Oni imaju funkciju racionalizacije, opravdanja naših neprihvatljivih
postupaka putem pretvaranja naših pravih, a niskih motiva u
tobož visoke.
Svako od nas, ma koliko se branio, podložan je stereotipima. Tendencije klasifikovanja, generalizacije, uprošćavanja, zaključivanja na osnovu nedovoljnih
informacija itd., do određene mjere neizbježne su karakteristike ljudskog mišljenja i prosuđivanja. Zato, ako se ne možemo u potpunosti osloboditi stereotipa, možemo biti svjesniji njihovog postojanja, posebno, njihove zloćudne
uloge, i možemo se boriti protiv njih. Protiv stereotipa i predrasuda se boriš
kada o svakoj konkretnoj situaciji (ili o svakom konkretnom čovjeku), objektivno, racionalno i kritički promišljaš. Sibir je hladan, ali i tamo postoji ljeto!
Švajcarci su napravili sat, i dokazali se kao precizni, ali da li su baš svi Švajcaraci precizni? Neki Romi zaista prose, ali razmisli, da li je to zbog toga što su
neradni, ili što nemaju priliku da žive drugačijim životom.
76
Šta si naučio/naučila
ŠTA SU STAVOVI I KAKVA JE NJIHOVA ULOGA
Stav je spremnost da na neku pojavu vrijednosno reagujemo, bilo pozitivno
ili negativno. On je socijalizacijom stečen (naučen) i relativno je trajan.
Psihološku strukturu stava čine tri komponente: saznajna (znanje, uvjerenja i
ocjene predmeta stava), emotivna (pozitivna ili negativna osjećanja u odnosu
na predmet stava) i akcionu (spremnost da se preduzme neka akcija u skladu
sa stavom). Zainteresovanost istraživača za stavove proizilazi iz činjenice da
stavovi imaju motivacionu ulogu, da usmjeravaju naše reakcije, pozitivno ili
negativno, u odnosu na objekat stava. To znači da mnoge postupke koje ljudi
poduzimaju u životu možemo razumjeti ako poznajemo njihove stavove,
i obrnuto – poznajući stavove, možemo predviđati ponašanje ljudi (što je
zapravo cilj svake nauke, ali i cilj političkih partija ili trgovačkih lanaca).
KAKO SE STAVOVI FORMIRAJU I MIJENJAJU
Nijedna druga psihološka osobina nije u tolikoj mjeri rezultat socijanog uticaja na pojedinca kao što su stavovi. Stavovi se formiraju u procesu socijali­
zacije, socijalnim učenjem, pod uticajem različitih izvora i agenasa socijali­
zacije. Formiranje određenog stava zavisi od grupe kojoj pojedinac pripada
(porodica, vršnjaci, društveni sloj, nacija), ali i od njegovog ličnog iskustva,
obrazovanja i tipa ličnosti (na primjer, manje obrazovane i podaničke ličnosti su sklonije konzervativnim stavovima, kao i rasnim predrasudama).
Jednom formirani stavovi teško se mijenjaju, ali se ipak mogu mijenjati i
to pod uticajem istih onih faktora koji su doprinijeli njihovom formiranju.
Koji stavovi će se teže, a koji lakše mijenjati, to zavisi od brojnih činilaca. Prije svega od povezanosti tog stava s drugim stavovima, od važnosti za ličnost,
od jačine potreba u čijoj je funkciji, od sugestibilnosti osobe i sl.
ŠTA SU PREDRASUDE I STEREOTIPI I KAKO NASTAJU
U značenju u kojem se češće koristi predrasuda je emocionalno obojen i,
prije svega, negativan stav prema određenoj grupi ljudi. Zbog svoje izrazito
negativne, apriorne i emocionalne zasićenosti neki autori ih s pravom nazivaju
„patologijom stava“. Dok su predrasude emocionalno obojene, kod stereotipa
je dominantna saznajna komponenta stava. Lipman, tvorac ovog pojma,
kaže stereotipi su „slike u našim glavama“, apriori formirane ideje (klišei) o
pojavama, događajima i ljudima koji nas okružuju. Najčešće teme predrasuda
su: kakvi smo mi, a kakvi su oni? „Uče“ nas kako smo mi vrijedni, pametni
77
i hrabri, a oni nepošteni, lijeni i opasni. Iz „duhovitog“ i bogatog kataloga
stereotipa možeš saznati kako su Škoti i Piroćanci škrti, Italijani zavodnici,
Crnogorci lijeni, Arapi teroristi, Kolumbijci mafijaši itd. Iako bezazlene po
nastanku, po posljedicama nijesu. Ogovaranje, ismijavanje, izolacija, progoni,
ratovi, istrebljenje itd, inspiraciju često nalaze upravo u njima.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Objasni šta je stav i koje su njegove tri komponente.
Objasni kako se formiraju stavovi.
Koji činioci doprinose mijenjanju stavova?
Objasni teoriju kognitvne disonance.
Šta su predrasude i koja je njihova uloga?
Navedi neke vrste stereotipa i objasni njihov nastanak.
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Zašto su mnogi naučnici, ali i privrednici i političari zainteresovani za
proučavanje stavova?
Navedi dokaze da stavovi utiču na ponašanje.
Objasni pojavu otpornosti stava na promjenu.
Šta ti misliš koliko su predrasude povezane s određenim tipom ličnosti?
Kako i na koji način bi pokušao da razbiješ seksističke predrasude kod
svojih drugova?
Po tvom iskustvu da li su stereotipi uvijek pogrešni?
78
5. VRIJEDNOSTI I MORAL
Šta su vrijednosti? Kako bi izgledao ljudski život kada ništa ne bi imalo
vrijednost? Koje su osnovne ljudske vrijednosti i do koje mjere je čovjek
spreman da ih brani? Jesu li vrijednosti apsolutne i nepromjenljive ili su
relativne i podliježu promjenama? Šta je moral, šta su moralne norme i kakva
je njihova uloga u društvu? Da li se nekada zapitaš? U ovoj lekciji saznaćeš
i šta je moralno prosuđivanje, kako se razvija i od čega zavisi. Upoznaćeš
dvije uticajne teorije moralnog razvoja – Pijažeovu i Kolbergovu. Naučićeš
da praviš korisnu razliku između dva principijelno različita tipa morala –
heteronomnog i autonomnog!
SAZNAĆEŠ:
šta su vrijednosti, kako nastaju i kako se mijenjaju
šta je moral i koje su faze u razvoju moralnog suđenja
VRIJEDNOSTI
Svako od nas ima neke vrijednosti, ono što najviše cijeni u životu. Za nekog
čovjeka najveća vrijednost može biti prijateljstvo. Za drugoga to mogu biti
novac ili moć. Od vrijednosti koje zastupamo zavise i naši ciljevi, ono za šta
se zalažemo i čemu u životu težimo. U psihologiji, pojmom vrijednosti označava se najopštije vjerovanje, ideja o tome što je vrijedno, poželjno, korisno
(na primjer, prijateljstvo, pravda, sloboda, ljubav, moć itd.) i što bi trebalo da
bude cilj ljudskih napora (pozitivna vrijednost), odnosno što je nepoželjno i
nedopustivo (negativna vrijednost).
Vrijednosti mogu biti individualne (ono što određeni pojedinac cijeni i če­
mu teži), ili društvene kulturne, grupne. Vrijednosti su rezultat socijalnog
učenja, i pod snažnim su uticajem društvene grupe kojoj pojedinac pripada.
Između vrijednosti određene društvene grupe (društvenih vrijednosti) i individualnih vrijednosti njenih pripadnika postoji značajno slaganje.
Što su vrijednosti i odakle potiču?
Vrijednosti možemo odrediti kao ideje određene društvene grupe ili pojedinca o tome što je vrijedno (poželjno), a što onda utiče na izbor ciljeva kojima
se teži i načina njihovog ostvarenja. Kao i stavovi, vrijednosti su dispozicije
ponašanja, one usmjeravaju, motivišu i orijentišu naše mišljenje, osjećanja
i ponašanje. U poređenju sa stavovima vrijednosti su opštije, trajnije i šire
dispozicije (uz pojedine vrijednosti obično je povezan veći broj srodnih stavova), pa su time i pouzdanije za predviđanje nečijeg ponašanja. Veći broj
povezanih vrijednosti integrišu se u sistem vrijednosti. Prema Olportu, vrijednosti su centralne dispozicije u strukturi ličnosti svakog pojedinca. Prema
njegovoj teoriji, različiti ljudi imaju različite centralne vrijednosti koje daju
smisao njihovom životu i koje ih snažno i trajno pokreću na određene aktivnosti (vidi: Olportova teorija ličnosti). Da bi se utvrdilo koje vrijednosti pokreću i usmjeravaju određenog pojedninca, Olport je s Linzijem i Vernonom
konstruisao skalu za mjerenje vrijednosti (Olport – Vernon – Linzijeva skala
vrijednosti).
Olportova teorija ličnosti
Psihologija, lekcija 15,
Humanističke teorije ličnosti
80
KOJE SU OSNOVNE VRIJEDNOSNE ORIJENTACIJE ČOVJEKA?
Budući da postoji ogroman broj apstraktnih ideja (vrijednosti) koje mogu orijentisa­
ti i usmjeravati ponašanje pojedinca, psiholozi su pokušali da ih svedu na manji broj,
na osnovne vrijednosne orijentacije čovjeka. Najpoznatiji pokušaj ove vrste u psiho­
logiji je Olportov. Olport je (1961. g.) na osnovu Šprengerove tipologije vrijednosti
izdvojio šest osnovnih vrijednosnih orijentacija čovjeka: ekonomsku orijentaciju
(dominantna vrijednost je novac); socijalnu orijentaciju (osnovna vrijednost je
čovjek); političku orijentaciju (osnovna vrijednost je moć); estetsku orijentaciju
(osnovna vrijednost je ljepota, sklad); teorijsku orijentaciju (osnovna vrijednost je
istina, istinoljubivost); religijsku orijentaciju (gdje je osnovna vrijednost bog, bo­
žansko). Po pravilu, kod svakog čovjeka moguće je utvrditi jednu ili više ovih vrije­
dnosnih orijentacija. Opširnije o tipovima vrijednosti vidi u udžbeniku Psihologija.
Šest vrijednosti –
šest tipova ličnosti
Psihologija, lekcija 22,
Stavovi, predrasude i
vrijednosti
Opšte ideje (sloboda, pravda, jednakost itd.) koje smatramo dijelom sebe
(dijelom svoje ličnosti) i koji snažno orijentišu i usmjeravaju naše ponašanje
nijesu toliko rezultat naših ličnih procjena o tome šta je ispravno, pravedno, vrijedno, a šta nije (mada se tokom života, posebno u mladosti, često i
dugo preispitujemo). One su prije „društveni proizvodi“ (proizvodi kulture
i društva u kojem živimo) koje učimo i postepeno preuzimamo (internalizujemo), i koje onda koristimo kao sopstvene kriterijume za vrjednovanje
tuđeg i usmjeravanje vlastitog ponašanja. Dakle, internalizacija (unošenje
nečega u našu ličnost) jeste osnovni mehanizam kojim vrijednosti iz spoljašnjeg svijeta, od roditelja, društva itd., svaki pojedinac preuzima i prihvata
kao svoje.
81
IDIVIDUALNE VRIJEDNOSTI U RAZLIČITIM KULTURAMA
Psiholog Švarc (S. Schwartcz, 1994) na osnovu istraživanja na učiteljima i studentima
iz 54 zemlje utvrdio je 10 tipova individualnih vrijednosti. Svaki od utvrđenih tipova
vrijednosti sadrži veći broj specifičnih vrijednosti i označava jedan motivacioni cilj.
TIP VRIJEDNOSTI I MOTIVACIONI CILJ
SPECIFIČNE VRIJEDNOSTI
MOĆ: društveni status i prestiž, kontrola i dominacija
nad pojedincima i materijalnim dobrima
POSTIGNUĆE: ostvarivanje ličnog uspjeha u skladu
s društvenim standardima
HEDONIZAM: zadovoljavanje želja i potreba
STIMULACIJA: uzbuđenje, novost, izazovi u životu
NEZAVISNOST: sloboda misli i djela, kreativnost,
istra­­živanje novog
Društvena moć, bogatstvo, društveni ugled, au­
toritet, očuvanje slike o sebi i društvu...
Samopoštovanje, ambicioznost, uticajnost, spo­
sobnost, inteligencija, uspješnost...
Zadovoljstvo, uživanje u životu...
Uzbudljiv život, raznovrsnost života, odvažnost...
Sloboda, kreativnost, privatnost, samostalnost,
nezavisnost, znatiželja...
Jednakost, mir u svijetu, jedinstvo s prirodom,
UNIVERZALIZAM: razumijevanje, poštovanje, prih­
društvena pravda, tolerancija, zaštita životne sre­
vatanje i zaštita dobrobiti svih ljudi i prirode
dine...
DOBROTA: očuvanje i unaprjeđenje dobrobiti ljudi Prijateljstvo, odanost, iskrenost, odgovornost, po­
s kojima je pojedinac u čestom ličnom kontaktu štovanje drugoga...
TRADICIJA: poštovanje, prihvatanje i održavanje
Poštovanje tradicije, skromnost, poniznost, po­
obi­čaja i ideja tradicionalne kulture ili religije kojoj
božnost...
pojedinac pripada
KONFORMIZAM: suzdržavanje od akcija, namjera i sk­
Pristojnost, samodisciplina, poštovanje roditelja i
lonosti koje bi mogle narušiti društvena očekivanja
starijih, poslušnost..
i norme
SIGURNOST: sklad, stabilnost i sigurnost unutar dru­ Osjećaj pripadnosti, društveni poredak, nacio­
štva, međuljudskih odnosa i samog pojedinca
nalna sigurnost, zdravlje...
Autor je dokazao postojanje ovih 10 vrijednosti u različitim kulturama (naziva ih
univerzalnim vrijednostima). Razlike mogu postojati, smatra autor, samo u relativnoj
važnosti koju pojedinac ili određena grupa pridaje određenim vrijednostima (dakle
u hijerarhiji vrijednosti), ali ne i u sadržaju. Na osnovu istraživanja u 13 zemalja (u
13 različitih kultura) autor je utvrdio prosječnu hijerarhiju vrijednosti prema kojoj su
vrijednosti rangirane na sljedeći način: 1. dobrota; 2. nezavisnost; 3. univerzalizam;
4. sigurnost; 5. konformizam; 6. postignuće; 7. hedonizam; 8. stimulacija; 9. tradicija;
10. moć. Dalja istraživanja su pokazala da neke kulture, kao afrička, bitnije odstupaju
od prosječne hijerarhije vrijednosti; da ima izvjesnih razlika s obzirom na profesiju
i uzrast ispitanika (da se razlikuje hijerarhija vrijednosti kod mladih i odraslih ispi­
tanika; kod ispitanika pripadnika različitih profesionalnih grupa) itd.
U svakoj kulturi i društvu, u svakoj epohi, određeni obrasci ponašanja i
ljudski kvaliteti visoko se cijene, smatraju se poželjnim i korisnim, a neki
drugi ne. U savremenoj zapadnoj kulturi sloboda, pravda, jednakost, znanje
82
predstavljaju neke od najviših ljudskih vrijednosti, kojima je mnogo toga
podređeno (materijalna dobra, zadovoljstvo, korist). U nekim drugim kulturama raspored vrijednosti može biti nešto drugačiji.
KAKO SE OBJAŠNJAVAJU RAZLIKE U KULTURNIM VRIJEDNOSTIMA?
Među kulturama postoje određene razlike u shvatanju vrijednosti i u konkretnoj
hijerarhiji vrijednosti. I to nije sporno. Postoje, međutim, dva krajnja stanovišta
filozofa i naučnika kada je riječ o tumačenju ovih razlika. Prema relativistima,
ne postoje univerzalne, nepromjenljive vrijednosti, već svaka kultura ima svoje
posebne vrijednosti i otud je besmisleno porediti kulture opštim mjerilom (to
što u nekoj kulturi postoji kanibalazim ili se žena drži kao robinja, ne možemo
vrijednosno procjenjivati ili osuđivati, jer svaka kultura ima svoje specifične vri­
jednosti). Prema dogmatičarima, pak, postoje univerzalne, apsolutne, božanske i
vječite vrijednosti i zato se kulture mogu porediti među sobom i procjenjivati uni­
verzalnim kriterijumom (ovo stanovište često vodi podjarmljivanju i eksploataciji
„inferiornih”, „primitivnih” kultura od strane „naprednih” i „superiornih”).
Oba ova stanovišta su isključiva i otud pogrešna. Rješenje ovog spora je u trećem,
više iznijansiranom stanovištu po kojem u svim društvima postoje neke nesporne
vrijednosti kao što su život, sloboda, pravda, Bog i slično, mada se njihovo konk­
retno shvatanje razlikuje od jednog društva do drugog. Društva i kulture razlikuju
se takođe i po konkretnoj hijerarhiji vrijednosti. Tokom istorije vrijednosti se mi­
jenjaju, neke blijede i postaju manje važne. Međutim, treba imati u vidu da i u is­
tom društvu u istom istorijskom periodu, postoje razlike u redosljedu vrijednosti u
zavisnosti od grupne pripadnosti, posebno od profesije. Za umjetnika, na primjer,
vrhunska vrijednost je ljepota, a za naučnika – istina.
Kako se vrijednosti mijenjaju?
Usvajanje vrijednosti započinje već u djetinjstvu, ali se adolescencija smatra
ključnim periodom kada se vrijednosti strukturiraju u jedinstven sistem vrijednosti svakog pojedinca. Na samom kraju adolescencije individualni sistem
vrijednosti manje je više formiran i ostaje stabilan, ali nije nepromjenjiv.
S promjenom uloge i značaja pojedinih agenasa socijalizacije mijenjaju se i
vrijednosti. U djetinjstvu najveći uticaj imaju roditelji i porodica, i za dijete
je najvažniji njihov sistem vrijednosti. S polaskom u školu, za dijete postaju
važni učitelj, drugovi i škola kao institucija sa svojim sistemom vrijednosti.
U adolescenciji, roditeljske vrijednosti gube uticaj, a postaju značajne vršnjačke vrijednosti i vrijednosti subkulture mladih (koje se prenose direktno,
ali i preko masovnih medija – TV, internet). Stupanjem na posao, za zaposlenu osobu postaje uticajna radna organizacija, šef, kolege na poslu i etika rada.
83
Vrijednosti se mijenjaju u toku cjeloživotnog razvoja pojedinca u skladu sa
životnim dobom. Nemaju iste vrijednosti i ciljeve mlad i star čovjek. U prvoj
polovini života (do 35 – 40 godina) dok je glavni razvojni zadatak prilagoditi se društvenoj sredini, ovladati socijalnim vještinama i znanjima, napraviti
profesionalnu karijeru, zasnovati porodicu i steći ugled u društvu, osnovne
vrijednosti vezane su za ove ciljeve (sigurnost, bogatstvo, uspjeh, društvena
afirmacija itd.). U drugoj polovini života, kada je čovjek našao svoje mjesto
u društvu, ostvario se na poslu, on teži nalaženju smisla života, samospoznaji i prenošenju svojih iskustava na potomstvo. Tada su osnove vrijednosti dobrota, mudrost, nesebičnost, empatija, spokojstvo i sklad ličnosti. U
starosti, umjesto ranijih utilitarnih, materijalističkih i političkih vrijednosti,
postaju sve značajnije duhovne, estetske, filozofske i religiozne vrijednosti.
Na promjenu individualnih vrijednosti utiče i lično, životno, individualno
iskustvo. Svako od nas tokom života vaga, testira i preispituje svoje vrijednosti. Zahvaljujući tom ličnom iskustvu neke vrijednosti se učvršćuju, a neke
druge gube značaj.
subkultura mladih
U okviru svake kulture pos­
toje osobene potkulture,
odnosno subkulture
– mladih, starih ljudi i sl.
Univerzalne, kulturne i grupne vrijednosti stabilnije su od individualnih vrijednosti. Njihova postojanost ili, bolje reći, nastojanje svake društvene grupe da očuva svoj sistem vrijednosti nepromijenjenim, svjedoči o njihovoj
važnosti za svako društvo i svaku kulturu. Međutim, uprkos ovom nastojanju „konzerviranja“ i društvene vrijednosti se mijenjaju. Odavno je uočeno
da se vrijednosti, naročito ljestvica vrijednosti, vremenom mijenjaju, u toku
jedne generacije, a još više od jedne do druge generacije. Žal za starim vremenom u „kojem su se znale prave vrijednosti”, vajkanje da je naše, „savremeno doba donijelo propast svih vrijednosti” nije ništa novo. Još u antičko
vrijeme bilo je nostalgije za „zlatnim dobom”, kada se „znalo što je dobro, a
što rđavo, što je pravedno, a što nepravedno”.
Dominantne, središnje vrijednosti u nekom društvu i kulturi, nijesu date jednom zauvijek. Nekada se u našem društvu, u patrijarhalnoj, ratničkoj kulturi, kao vrhunska vrijednost cijenilo junaštvo, „obraz”, borbenost, snaga i
spretnost. Danas, u promijenjenim uslovima, na cijeni su druge vrijednosti:
znanje, tolerancija, pacifizam, ljudska prava, bogatstvo. Dakle, s promjenom
društvenog sistema, načina privređivanja, mijenja se i sistem vrijednosti i
moralna svijest članova jednog društva. S propašću patrijarhalnog društva i
usponom kapitalizma, ranije dominantan asketski i ratnički moral (uzdržavanje od čulnih zadovoljstava, žrtvovanje za ideale), biva zamijenjen utilitarnim i hedonističkim moralom (vrhunske vrijednosti su korist i zadovoljstvo),
koji više odgovara potrošačkom društvu. Mogli bi kao opšte pravilo formulisati: promjenom načina života i društva kao izvora socijalizacije mijenjaju
se i društvene norme, standardi i vrijednosti.
84
MORALNE VRIJEDNOSTI
U svakoj kulturi, i svakom društvu, dobro se zna šta je ispravno i pravedno,
a šta nije (mada to nigdje ne mora biti zapisano). Svako zna da je dobro
pomoći drugu u nevolji. Nije dobro lagati, biti ohol, nasilan, prevarant itd.
Da bi neka društvena zajednica opstala, potrebno je da postoje određena
pravila, principi, standardi i norme koji regulišu odnose među ljudima. Moral je skup pravila, moralnih normi, koja određuju šta je dobro, ispravno,
pravedno, a šta nije. U poređenju s vrijednostima, moral je uži pojam, jer
se odnosi samo na vrijednosti dobra i zla, pravde i nepravde (a ne na istinu,
ljepotu, korist i sl.). Kada se psihologija bavi moralom, nju prije svega interesuje moralno ponašanje, razvoj moralne svijesti i moralnog prosuđivanja.
PRAVO I MORAL (PISANA I NEPISANA PRAVILA)
U svakom društvu postoje određena pravila koja regulišu odnose među ljudima.
Neka od tih pravila su pisana (zakoni, propisi, pravilnici škole i sl.). Druga su tzv. nepisana pravila kakva su običaji, moralne norme i sl. Mada su međusobno slični (reguli­
šu odnose među ljudima), ipak postoje i neke bitne razlike među njima.
ZAKONI
MORAL
Počivaju na spoljašnjoj kontroli (na propisima,
pravilniku i sl.)
Proizvode objektivne posljedice (za nepo­što­
vanje slijede sankcije propisane zakonom)
Apsolutan sistem (određena norma važi u svim
slučajevima)
Počiva na unutrašnjoj kontroli (na dogovoru,
običaju, moralnom kodeksu)
Proizvode subjektivne posljedice (osjećaj krivi­
ce, kajanja, stida)
Relativan sistem (određena norma može biti
različito tumačena u različitim grupama)
Zakoni, propisi i sl. počivaju na spoljašnjoj kontroli (ako prekršiš pravilnik škole, nas­
tavnik je dužan da te na to upozori). Moralne norme počivaju na unutrašnjoj kontroli
(običaje i dogovore poštuješ mada nigdje nijesu zapisani). Kada prekršiš neki zakon
snosiš objektivne posljedice (ako izostaješ iz škole, možeš izgubiti status redovnog
učenika). Kada kršiš moralne norme snosiš subjektivne posljedice (osjećaš krivicu,
kajanje ili stid). Zakoni su apsolutni i važe u svim situacijama. Moralne norme su
relativne, jer nijesu iste u svim društvenim grupama i svim periodima vremena. Ono
što se nekada smatralo neprihvatljivim ne mora da znači da je i danas neprihvatljivo,
ili ono što se smatra neprihvatljivim u jednoj društvenoj grupi, ne mora biti nepri­
hvatljivo i u drugoj. Čak i danas, neka ponašanja koja su neprihvatljiva u seoskoj
sredini, potpuno su normalna za gradsku sredinu.
85
Moralna svijest
Pod uticajem morala i moralnih normi razvija se moralna svijest. Moralna
svijest je posljedica učenja u zajednici o tome što je dobro, ispravno, pravedno, a što nije. Kada se jednom uspostavi, moralna svijest postaje regulator
našeg ponašanja i utiče na naše ocjene (vlastitog i tuđeg ponašanja), na naše
emocije i naše postupke. Ljudi ne postupaju na određeni način jedino zato
što to od njih neko traži, ili što se plaše sankcija, nego i zbog toga što oni
sami nastoje da postupaju u skladu s određenim moralnim principima koje
su izgradili tokom života i koji na kraju postaju dio njihove ličnosti, vlastiti
regulator i kontrolor ponašanja. Moralna svijest je najizrazitiji rezultat procesa socijalizacije i najopštiji regulator ponašanja čovjeka.
MORALNI RAZVOJ
Prema psihoanalizi, moralni razvoj je usko povezan s psihoseksualnim razvojem.
Kako bi prevazišlo Edipov kompleks i oslobodilo se straha od kastracije, muško di­
jete se identifikuje s ocem, internalizuje (unosi u sebe) socijalne zabrane i norme,
te tako nastaje moralna instanca super-ego. Ovaj moralni dio ličnosti sadrži dvije
funkcije: savjest i ego-ideal, koje su unutrašnji regulatori moralnog ponašanja – rđavo
ponašanje kažnjavaju stidom i osjećanjem krivice, a dobro nagrađuju osjećanjem
ponosa. Bihejvioristi sagledavaju moralni razvoj kao kontinuirani, pravolinijski (bez
skokova, stadijuma) proces socijalnog učenja (nekada ugledanjem, po modelu, a
nekad uslovljavanjem klasičnim ili instrumentalnim) društveno poželjnih obrazaca
ponašanja. Po Banduri, moralni postupci se uče ugledanjem na uzor, a učvršćuju
se jer se na taj nači smanjuju ili izbjegavaju negativne, neprijatne emocije – ank­
sioznost, osjećanje krivice i stida.
Moralna svijest je psihološka dispozicija, slično kao stav, ima tri komponente
(intelektualnu, emocionalnu i konativnu ili voljnu komponentu). Intelektualnu komponentu čini znanje o moralnim principima (o tome šta je ispravno, a
šta nije) kao i sposobnost da se neki opšti princip primijeni u konkretnoj situaciji (o sposobnosti moralnog suđenja vidi u nastavku teksta). Emocionalnu
komponentu čine moralna osjećanja. Moralna osjećanja su složene emocije,
odnosno subjektivne reakcije na sopstveno ponašanje i ponašanje drugih u
odnosu na moralne norme. To su nekada prijatna osjećanja – osjećanje ponosa, pravičnosti, dostojanstva, samopoštovanja, itd. (kada je ponašanje u skladu
s moralnim normama). A nekada su neprijatna – osjećanje krivice, kajanja,
stida, srama itd. (kada se prekrše norme). Aktivnu (konativnu) komponentu
čini spremnost da se donese odluka i da se postupi u skladu s usvojenim mo­
ra­lnim normama. O razvijenoj moralnosti može se govoriti kada su razvijene
sve tri komponente, kada se zna i osjeća šta je ispravno i kada se postupa u
skladu s tim.
86
Kada je riječ o moralu, treba razlikovati poznavanje moralnih normi od mo­
ralnog vladanja. Ljudi mogu imati razvijenu moralnu svijest, tačno znati šta
je dobro i ispravno, ali to još uvijek ne mora da znači da će se oni i stvarno, u životu, ponašati moralno. Koliko samo ljudi veoma dobro zna da nije
moralno lagati, obmanjivati ili biti pohlepan, pa ipak se ponašaju kako ne
bi trebalo! Ovo je dobro uočio i još ljepše iskazao drevni grčki tragičar Euripid stihovima: „Po daru uma, Držim čovjek ne griješi (...). Mi znamo šta je
dobro, razbiremo to, ... Al’ ne marimo...” A za to što čovjek ne postupa onako
kako mu savjest nalaže, prema moralnim prinicipima, on uvijek nalazi neko
opravdanje, odnosno brani se mehanizmom racionalizacije. Tako, ako neko
iz straha nije prijavio krađu koju je primijetio, on može da kaže sebi: „Nijesam imao vremena, baš sam jako žurio“ ili „Neću da se petljam s policijom,
nijesam ja potkazivač.“
racionalizacija
mehanizam odbrane,
Psihologija, lekcija 17
Moralno suđenje
Jedna od važnih komponenti moralnosti i moralnog ponašanja je moralno
suđenje. Moralno suđenje je prosuđivanje o moralnom ponašanju i postupcima drugih ljudi, kao i o vlastitim postupcima, u skladu s usvojenim moralnim normama i dostignutim stupnjem moralnog razvoja. Sposobnost moralnog suđenja (ocjena o tome da li je nešto moralno ili nije) posebno dolazi
do izražaja u konfliktnim situacijama, kada se treba opredijeliti između dvije
moralne norme ili vrijednosti koje su u sukobu (na primjer, slagati nekoga
ili ga povrijediti istinom).
MORALNE DILEME
Prva priča: Neki dječak kada je otvarao vrata slučajno je razbio 15 šoljica za kafu.
Drugi dječak koji je potajno tražio skrivenu teglu sa džemom, razbio je jednu šo­
ljicu. Ko je od ove dvojice više kriv i zašto tako misle? Mlađa djeca, do 10 godina,
kažu: više je kriv prvi dječak, jer je razbio više šoljica!
Druga priča: Neka žena oboljela je od posebne vrste raka. Postojao je lijek koji je
ženi mogao pomoći. Lijek proizvodi neki farmaceut u mjestu, ali ga skupo proda­
je, za 2000 dolara. Muž bolesne žene tražio je od poznanika da mu pozajme novac.
Međutim, sakupio je svega 1000 dolara. Otišao je farmaceutu i molio ga da mu
lijek proda jeftinije, ili da pristane da mu postepeno otplaćuje za lijek. Farmaceut
je odgovorio: „Ne, ja sam lijek otkrio, i hoću da zaradim na njemu“. Očajni čovjek,
sljedeće noći, provalio je u apoteku i ukrao lijek za svoju ženu. Da li je muž bolesne
žene to smio i trebalo da učini? Ako jeste, zašto?
Upravo ovakve priče (moralne dileme) koristili su Pijaže i Kolberg kako bi
utvrdili: kako djeca, različitog uzrasta, moralno prosuđuju? Na osnovu njiho87
vih istraživanja danas se uglavnom zna da djeca različitog uzrasta na pitanje
šta je moralno odgovaraju različito. Pijaže smatra da je za mlađu djecu (uzrast
od 6 do 9-10 godina) moralno ono što se mora uraditi, jer to neko drugi (otac,
majka, nastavnik) zahtijeva. To je tzv. heteronomna moralnost koja počiva na
spoljašnjim autoritetima. Tek na kasnijim uzrastima može se govoriti o stvarnoj autonomnoj moralnosti gdje se ocjena o tome što je moralno, a što nemoralno donosi na osnovu vlastitih (usvojenih) moralnih standarda.
RAZLIKE IZMEĐU HETERONOMNE I AUTONOMNE MORALNOSTI
DVA TIPA
MORALA
HETERONOMNA MORALNOST
(6 – 10 GODINA)
AUTONOMNA MORALNOST
(OD 10 – 11 GODINA)
Moralni realizam: dobro je biti poslušan
ŠTA JE DOBRO,
Poštovanje slobodno usvojenih pravila zato
i bespogovorno poštovati spolja namet­
MORALNO,
što su donijeta kroz saradnju i dogovor rav­
nuta nepromjenljiva pravila koja su dali
I ZAŠTO?
nopravnih subjekata.
odrasli (autoritet).
Moralno pravilo se poštuje iz unu­trašnjeg
Moralno suđenje i postupanje ima svoj spo­
IZVOR
motiva, zbog svijesti o smislu i vrijednosti
ljašnji razlog: fizička i društvena moć odra­slih
MORALA
pra­vila za pošteno reguli­sa­nje međuljudskih
i strah od kazne za nepoštovanje pra­vila.
odnosa.
NAČIN
MORALNOG
SUĐENJA
Doslovno pridržavanje svih važećih normi Važnije je poštovati smisao („duh“) pra­
i pravila koje se ne smiju preispitivati i os­ vila, nego se kruto pridržavati njegovog
poravati (tako je rečeno i tako radi).
slova.
KRITERIJUM
PROCJENE
KRIVICE
MORAL I
KONVENCIJA
Objektivna moralnost: krivica je sraz­mje­
rna objektivnoj veličini učenjene šte­­te
(što više čaša slomiš, više si kriv).
Moralna pravila ne se razlikuju od obi­č­
nih, konvencionalnih.
Krivica zavisi od toga da li je postojala
namjera da se učini šteta ili ne.
Moralna pravila se razlikuju od konvenci­
onalnih.
U današnjoj psihologiji najrazrađenija i najuticajnija je teorija moralnog ra­
zvoja Lorensa Kolberga. Ova teorija predstavlja svojevrstan nastavak i nado­
gradnju Pijažeovog gledišta. Do svoje teorije Kolberg je došao longitudina­
lnim istraživanjem (tokom 12 godina) moralnog suđenja grupe od 75 dječaka
od adolescencije (10 – 16 godina) pa do rane zrelosti (22 – 28), stavljajući ih
pred moralne dileme i analizirajući načine njihovog rješavanja. Jedna od tih
moralnih dilema bila je: da li je siromašan čovjek postupio moralno kada je
ukrao lijek iz apoteke da bi svojoj ženi spasao život? Prema ovoj teoriji dijete
prolazi kroz tri nivoa moralnog razvoja: pretkonvencionalni (predmoralni
nivo), zatim nivo konvencionalnog (dogovornog) morala da bi najzad dospio
na najviši, a to je nivo postkonvencionalnog (autonomnog) morala. Unutar
svakog od ova tri bitno različita nivoa moralnog razvoja postoje po dva stadijuma, tako da ih ukupno ima šest. Ovih šest razvojnih stadijuma pojavljuju se
uvijek istim redom kod svakog pojedinca.
longitudinalno istraživanje
na istim ljudima provodi se
istraživanje u različitim
uzorcima vremena
88
TRI NIVOA I ŠEST STADIJUMA MORALNOG PROSUĐIVANJA (PO KOLBERGU)
I PRETKONVENCIONALNI NIVO (PREDMORALNI)
Što je dobro, a što loše tumači se prema njihovim visini kazne ili fizičkoj moći autoriteta koji određuju norme
STADIJUM 1
Orijentacija na
poslušnost i
kažnjavanje
Dobro je pokoravati se višoj sili, poštovati pravila i izbjegavati
njihovo kršenje jer, inače, slijedi kazna (orijentacija prema
kazni). Postupci se moralno procjenjuju u skladu s fizičkim
posljedicama do kojih dovode.
Ispravnim se smatra postupak koji služi zadovoljenju potreba i in­
STADIJUM 2
teresa (prevashodno sopstvenih, ali i tuđih). Reciprocitet i praved­
Naivni,
nost se shvataju, ali nepotpuno, grubo i pragmatično, kao prosta
instrumentalni
razmjena na pijaci, odnosno kao uzvraćena usluga („dajem ti, da
moral
bi ti meni dao”). Pravila se poštuju da bi se dobila nagrada.
ZA: Krađa se opravdava time što lijek
apotekara nije mnogo koštao (on ga
nije platio).
PROTIV: Krađa se osuđuje pošto je
lopov mogao biti uhvaćen i strpan
u zatvor.
ZA: Krađa je opravdana, jer je že­ni
potreban lijek, a mužu že­ni­no društvo.
PROTIV: Krađa se osuđuje pošto će
njegova žena vjerovatno umrijeti prije
nego što on izađe iz zatvora, pa mu to i
tako ne čini mnogo.
II MORALNOST KONVENCIONALNOG KONFORMIRANJA
Dijete nastoji da se ne samo konformira moralnim pravilima svoje grupe (porodice, nacije), nego i da ih održava, brani i
opravdava.
ZA: Krađa se opravdava time što je
Moralno znači ponašati se u skladu sa stereotipom dobrog muž nesebičan i vodi računa o potre­
STADIJUM 3
dječaka/djevojčice, te tako izbjeći osudu i zaslužiti pohvalu bama svoje žene.
Moralnost
starijih. Na ovom stadijumu prvi put namjera postaje značajna PROTIV: Krađa se osuđuje jer će se
„dobrog
kod procjene moralnog ponašanja, ali se pretjerano ne upo­ muž osjećati loše kada shvati kakvu je
djeteta“
bruku nanieo svojoj porodici; njegova
trebljava.
porodica će se stidjeti njegovog djela.
Za dijete je bitno pokoravanje utvrđenim pravilima, zvaničnim
ZA: Krađa se opravdava jer će on inače
STADIJUM 4 autoritetima i očuvanje društvenog reda. Moralno ispravno
biti odgovoran za ženinu smrt.
Moralnost ponašanje manifestuje se u ispunjavanju svojih dužnosti i u
PROTIV: Krađa se osuđuje jer on krši
dužnosti
poštovanju autoriteta. Moralan je onaj ko revnosno izvršava
za­kon.
svoju dužnost i izbjegava osudu predstavnika zakona i reda.
III POSTKONVENCIONALNI NIVO – AUTONOMNI MORAL
Na ovom nivou osoba se vlada po principima čija je valjanost i primjenljivost nazavisna i od autoriteta ličnosti i od
autoriteta institucija i grupa. Ovaj visoki nivo ne dostižu svi.
STADIJUM 5
Moral
društvenog
dogovora
STADIJUM 6
Moral
univerzalnih
etičkih
principa
ZA: Krađa se opravdava, jer zakon nije
skrojen za situacije u kojima bi pojedi­
Naglašava se opšta dobrobit. Šta je dobro i ispravno utvrđuje nac ugrožavao nečiji ži­vot povinovan­
se na osnovu opštih pravila i normi koje nijesu apsolutne, nego jem zakonu.
se kritički preispituju. Poštuje se pravo, ali se podrazumijeva PROTIV: Krađa se osuđuje pošto i dru­
da je zakon podložan promjeni.
gi mogu biti u situaciji da ima­ju takvu
potrebu i „kuda bi onda to vodilo dru­
štvo”.
„Odlučivanje po savjesti i prema samostalno izabranim etičkim
ZA: Krađa se opravdava, jer čo­vjek ne bi
principima koji imaju logičku opravdanost, opštost i postojanost.
mogao više da živi sa svojom savješću
To su apstraktni i etički principi (zlatno pravilo, kategorički
ako mu žena umre.
imperativ), a ne konkretna moralna pravila kao Deset zapovijesti.“
PROTIV: Krađa se osuđuje, jer čovjek
Osoba se ponaša moralno u skladu sa svojim principima da bi
ne bi mogao više da živi prema ubje­
izbjegla samoosudu. U sukobu zakona s moralnim principom,
đenjima svoje savjesti ako ukrade.
princip ima prednost (Kolberg, „Dete kao filozof morala”, 1982).
89
Kolberg smatra da je ovaj redosljed stadijuma u razvoju morala nepromje­
nljiv i univerzalan u svim društvima (bez obzira na kulturne, socijalne i religiozne razlike) i da može varirati samo u pogledu tempa (može biti brži
ili sporiji). On je ovaj zaključak izveo na osnovu istraživanja u različitim
kulturnim sredinama kao što su: Velika Britanija, Kanada, Tajvan, Meksiko
i Turska. S razvojem, kognitivnim i moralnim, moralno suđenje postaje
savršenije, logički bolje usaglašeno i integrisano, uravnoteženije i univerzalnije. Na onom najvišem, šestom stupnju „i Sokrat i Linkoln i Toro i Martin
Luter King govore istim jezikom”, kaže Kolberg.
Atribut prave, autonomne moralnosti nema ispravno postupanje motivisano strahom od kazne ili privlačnošću nagrade, nego samo ono ponašanje
motivisano unutrašnjim osjećanjem dužnosti, koje je u skladu s vlastitom
savješću i pravilima koja imaju univerzalno važenje.
Šta si naučio/naučila
ŠTO SU VRIJEDNOSTI, KAKO NASTAJU I KAKO SE MIJENJAJU?
Vrijednosti možemo odrediti kao ideje određene društvene grupe ili pojedinca, o tome što je vrijedno (poželjno), a što onda utiče na izbor ciljeva
kojima se teži i načina njihovog ostvarenja. Kao i stavovi, vrijednosti su dispozicije ponašanja – one usmjeravaju, motivišu i orijentišu naše mišljenje,
osjećanja i ponašanje. Vrijednosti su „društveni proizvodi“ koje mi učimo i
postepeno preuzimamo i koje onda koristimo kao sopstvene kriterijume za
vrednovanje tuđeg i usmjeravanje vlastitog ponašanja. Dakle, internalizacija
je osnovni mehanizam kojim vrijednosti iz spoljašnjeg svijeta, od roditelja,
društva itd. svaki pojedinac preuzima i prihvata kao svoje. Društvene i individualne vrijednosti su relativno stabilne, ali se i mijenjaju (promjenom
uloge, promjenom društvenih okolnosti i sl.)
90
ŠTA JE MORAL I KOJE SU FAZE U RAZVOJU MORALNOG SUĐENJA?
Moral je skup pravila, moralnih normi, koje određuju što je dobro, ispravno,
pravedno, a što nije. U poređenju sa vrijednostima, moral je uži pojam, jer
se odnosi samo na vrijednosti dobra i zla, pravde i nepravde (a ne na istinu,
ljepotu, korist i sl.). Pod uticajem morala i moralnih normi razvija se mora­
lna svijest. Moralna svijest je posljedica učenja u zajednici o tome što je dobro, ispravno, pravedno, a što nije. Kada se jednom uspostavi moralna svijest, ona postaje regulator našeg ponašanja i utiče na naše ocjene (vlastitog
i tuđeg ponašanja), na naše emocije i naše postupke. Jedna od važnih komponenti moralnosti i moralnog ponašanja jeste moralno suđenje. Moralno
suđenje je prosuđivanje o moralnom ponašanju i postupcima drugih ljudi,
kao i o vlastitim postupcima, u skladu s usvojenim moralnim normama i
dostignutim stupnjem moralnog razvoja.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Što su vrijednosti i po čemu se razlikuju od stavova?
Navedi bitne vrijednosti zapadne kulture.
Kako nastaju i šta je uloga moralnih normi i moralnih osjećanja?
Navedi najpoznatija shvatanja moralnog razvoja u psihologiji.
Koju su nivoi, a koji stadijumi razvoja moralnog suđenja po Kolebergu?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Zašto su vrijednosti neophodne u svakom društvu?
Objasni od čega zavisi hijerarhija vrijednosti u određenoj kulturi.
Šta ti misliš da li su moralne norme univerzalne ili relativne.
U čemu vidiš slabosti Kolbergovog shvatanja razvoja moralnog suđenja?
91
POGLAVLJE
92
PSIHOLOGIJA
GRUPA
Od kada se rodi, pa do kraja života čovjek
živi u grupi. Mi istovremeno pripadamo
različitim grupama. U ovom poglavlju učiš
o vrstama grupa i njihovim karakte­ri­sti­
kama. Naučićeš kako se formira i odr­žava
grupa, te kakvi odnosi i procesi mo­gu da
vladaju u grupi.
NASLOVI
VRSTE GRUPA I NJIHOVE KARAKTERISTIKE
FORMIRANJE I ODRŽAVANJE GRUPA
GRUPNI ODNOSI
GRUPNI PROCESI
6. VRSTE GRUPA I NJIHOVE
KARAKTERISTIKE
Šta je grupa i čime se sve bavi psihologija grupa? Zašto su grupe toliko važne
za život pojedinca i društva u cjelini? Koje vrste grupa postoje i kojim grupama pripadamo? Da li se nekada zapitaš? U ovoj lekciji saznaćeš koje su to referente, formalne, strukturisane grupe, koje su „naše“, a koje „njihove“ grupe.
Najzad, saznačeš i mnogo toga zanimljivog o malim primarnim grupama do
kojih ti je najviše stalo, a to su porodica, grupa vršnjaka i tvoje odjeljenje. Biće
riječi i o organizacijama kakva je tvoja škola ili preduzeće.
SAZNAĆEŠ:
šta je grupa
šta je svojstveno strukturisanim grupama
po čemu je posebna mala grupa
šta je organizacija
GRUPA
Od trenutka kada se rodi, pa do kraja života, svaki čovjek je član neke društvene grupe. Rođenjem postaješ član porodice, nacije, države. Tokom života biraš prijatelje, fakultet, posao. Neki na facebooku formiraju svoj lični
profil, imaju krug prijatelja i istovremeno pripadaju profilima drugih ljudi.
Zavisno od potreba ili interesovanja, tokom života ljudi se uključuju u različite društvene grupe, udruženja i organizacije.
facebook
društvene mreže na
internetu
Istovremeno, mi smo pripadnici različitih društvenih grupa. Neke od njih su
male, kao što je porodica, dok su druge, kao nacija ili država, toliko velike da
je nemoguće poznavati sve njene članove. U nekim grupama ne postoji čvrsta
organizacija (svi su manje-više jednaki). U drugim grupama se tačno zna ko
je vođa grupe i kakve položaje zauzimaju ostali članovi (koju ulogu imaju). U
nekim grupama sve počiva na međusobnom dogovoru. U drugim, pravila su
unaprijed dogovorena, a od novih članova očekuje se da ih prihvate i poštuju
(u slučaju nepoštovanja pravila predviđene su sankcije). Neke grupe su dugotrajne (na primjer, nacije i narodi traju znatno duže od individualnog života
njenih članova), dok su druge prolazne. Neke grupe smatraju se društveno
važnijim od drugih (država kao grupa važnija je od grupe prijatelja). Da bi
ukazale na svoju važnost, neke grupe imaju i svoje simbole. Grb, bedž, značka
i zastava treba da materijalizuju i vizuelizuju važnost i prisutnost grupe. Što
se tiče nas, kao individua, sve grupe su nam važne. U grupi se formiramo kao
ljudska bića, i kao individue. U grupama zadovoljavamo sve svoje društvene i
većinu individualnih potreba.
PSIHOLOGIJA GRUPE
Psihologija grupe kao oblast empirijskog istraživanja nastala je tek u 20. vijeku.
Ona proučava psihološke aspekte ponašanja ljudi u grupi, kao i zakonitosti po­
našanja same grupe. Problemi psihologije grupe su način formiranja grupe, struk­
tura grupe, dinamika grupe, grupno odlučivanje itd. O osnovnim rezultatima
istraživanja ovih problema saznaćeš u narednim lekcijama.
Grupa, u užem i širem smislu
Riječ „grupa“ većini je poznata. Često se upotrebljava u svakodnevnom
go­­­voru, a koristi se i u stručnoj terminologiji. U svakodnevnom govoru,
„grupom“ nazivamo dvoje ili više ljudi koji se po nekoj karakteristici mogu
izdvojiti od ostalih (srednjoškolci, penzioneri, radnici i sl). „Grupom“ ozna95
čavamo i mnoštvo ljudi okupljenih na nekom mjestu (publika u pozorištu ili
na stadionu). Kada socijalni psiholozi koriste ovaj pojam, oni, kao posebno
važan izdvajaju kriterijum psihološke bliskosti (povezanost i međusobni uticaj članova grupe). Prema njima, grupa je skup međusobno povezanih ljudi
koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne zajedničke karakteristike.
psihološka bliskost
prilog: Šta je osnovni kriterij
užeg određenja pojma
grupa
ŠTO JE GRUPA?
Danas ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje šta je grupa. Prije bi se moglo
reći da različiti autori, kada određuju grupu, uzimaju u obzir njena različita svoj­
stva (koriste se različitim kriterijumima). Evo nekih od tipičnih odgovora na pitanje
šta je grupa!
ŠTO JE GRUPA?
OSOBE KOJE IMAJU NEKU
ZAJEDNIČKU KARAKTERISTIKU!
OSOBE KOJE SU SE OKUPILE RADI
NEKOG ZBIVANJA
(NEKOG DOGAĐAJA)!
OSOBE KOJE IMAJU ISTI CILJ
(KOJE SE ZALAŽU ZA ISTU STVAR)!
OSOBE KOJE SE MEĐUSOBNO DOBRO
POZNAJU I UTIČU JEDNI NA DRUGE!
OSOBE KOJE ZAJEDNIČKI RADE NA
OSTVARIVANJU
ODREĐENOG ZADATAKA!
OSOBE KOJE IMAJU
OSJEĆAJ ZAJEDNIŠTVA!
96
P R I M J E R I:
Grupa muškaraca ili grupa žena. Većina autora smatra da je
zajedničko obilježje važna, ali da nije dovoljna karakteristika
grupe. Dakle, samo na osnovu nekog zajedničkog obilježja ne
može se određena skupina ljudi smatrati i grupom (u psiholo­
škom smislu).
Grupa prolaznika okupljena na semaforu; publika na koncertu
ili na stadionu. Ono što te ljude čini grupom jeste prostorna
bliskost i neki razlog okupljanja (interes za muziku ili za fud­
bal). Kada se upali zeleno svjetlo, kada se završi koncert, takve
grupe obično nestanu.
Prije svega misli se na pristalice neke političke ideje ili pokreta
(pristalice ekološkog pokreta, boraci za ljudska prava i sl.). Ono
što ih drži na okupu jeste zajednička ideologija (ideja ili cilj),
pri čemu nije uslov da članovi grupe budu prostorno okupljeni,
niti da se svi međusobno poznaju.
Grupa prijatelja, porodica i sl. Ovdje je najvažnija tzv. psiholo­
ška bliskost, koja podrazumijeva mali broj članova, emotivnu
povezanost, česte neposredne kontakte i snažan uticaj jednih
članova na druge.
Radna organizacija ili škola. Ovdje je najvažnija karakteristika
grupe postojanje međusobno usklađenog djelovanja većeg
broja ljudi radi ostvarivanja zajedničkog zadatka. U školskoj
organizaciji svako ima svoju ulogu i radi na ostvarenju zaje­
dničkog cilja (obrazovanje mlade generacije).
Velike društvene grupe nacija, država i sl., počivaju upravo na
osjećaju pripadnosti i zajedništva. Pri tome, nije uslov da se
članovi grupe međusobno poznaju, okupljaju itd.
Umjesto jedne (jedinstvene) definicije, socijalni psiholozi češće pribjegavaju
širem i užem određenju pojma „grupa”. Time je moguće da pojam „grupa”
obuhvati različite društvene pojave kakve su: publika u pozorištu ili na stadionu, masa na vjerskom skupu ili gomila navijača nakon utakmice, porodična
zajednica, grupa prijatelja, školsko odjeljenje, upravni odbor preduzeća i samo
preduzeće.
U širem smislu, grupa obuhvata bilo koji skup pojedinaca, tj. svaki slučajan ili
namjeran skup ljudi na istom prostoru, svako neorganizovano, nestrukturirano mnoštvo, među čijim članovima ne postoji stabilan sistem odnosa, niti je
diferencirano u pogledu položaja i uloga. To može biti skup putnika na brodu,
ljudi na nekoj zabavi, publika u pozorištu ili na stadionu, masa na vjerskom
skupu ili gomila navijača nakon utakmice. Dakle, svako mnoštvo koje postoji
druže ili kraće, dok postoji privremeni cilj zbog kojeg su se okupili. U užem
smislu, grupa je relativno organizovan, strukturisan skup pojedinaca koji
imaju izvjesne zajedničke dugoročne ili kratkoročne interese, norme i cilj, čiji
se članovi nalaze u međusobnoj interakciji, imaju zajednički grupni identitet, ali se razlikuju po svojim položajima i ulogama. Ove grupe su: porodična
zajednica, grupa prijatelja, fudbalski tim, školsko odjeljenje, redakcija radija,
upravni odbor preduzeća i samo preduzeće.
ŠTA JE KRITERIJUM UŽEG ODREĐENJA POJMA GRUPA?
Ono što izdvaja grupu u užem smislu jeste psihološki kriterijum koji po Kreču,
Kračfildu i Balakiju (1972) podrazumijeva: uzajamnu zavisnost članova, uzajamne
uticaje, zajedničke aktivnosti i zajedničke norme. Psihološku grupu, po njima,
možemo definisati kao dva ili više lica koji ispunjavaju sljedeće uslove: odnosi
među članovima uzajamno su zavisni – ponašanje ma kog člana grupe utiče na
ponašanje svakog drugog člana; članovi imaju zajedničku ideologiju – skup vjero­
vanja, vrijednosti, normi koji regulišu njihovo uzajamno ponašanje. Ta se ideologi­
ja razvija dok članovi grupe rade zajedno na zajedničkim zadacima, i s vremenom,
ona postaje do izvjesnog stepena svojstvena njima kao članovima grupe i izdvaja
njihovu grupu od ostalin grupa. (prema: Rot, N. Psihologija grupa, 1983)
97
STRUKTURIRANE GRUPE
(GRUPE U UŽEM SMISLU)
Kada kažemo „grupa”, možemo misliti na različite društvene pojave. Ponekad se tim pojmom označava isključivo mala grupa, koju karakterišu emocionalna bliskost i međusobni uticaji nekih članova grupe na druge. Neki
autori pod grupu ubrajaju i velike grupe, ali smo one koje su organizovane (u
kojima postoji koordinisano djelovanje). Konačno, pod grupom neki autori
podrazumijevaju i velike neorganizovane grupe kakve su masa ili publika.
Sve ove grupe: mala grupa, organizacija, velike društvene grupe, publika,
masa, socijalni pokreti, po nečemu su međusobno slične, a po nečemu opet
veoma različite. Kako je uopšte moguće razlikovati grupe? Osnovna podjela
grupa u socijalnoj psihologiji jeste podjela na strukturirane i nestrukturirane grupe, odnosno na grupe u užem i grupe širem smislu.
nestrukturirane grupe
Masa i masovna ponašanja
Pojedinac u grupi, lekcija 13
Nestrukturirane grupe, kakve su publika na koncertu ili grupa ljudi oku­
pljena oko nekog iznenadnog događaja (saobraćajni udes ili požar), nema­
ju nikakvu unutrašnju strukturu (na primjer, nemaju vođu), niti preduzimaju neku organizovanu akciju (nema koordinisanog djelovanja). Ove
grupe ad hok nastaju (povodom određenog događaja) i isto tako brzo
nestaju, kada se događaj završi (kada nestane razlog njihovog okupljanja).
U nestrukturirane grupe ili grupe u širem smislu, ubraja se svako, malo ili
veliko, neorganizovano mnoštvo ljudi: publika, masa, gomila, rulja ili neki
društveni pokret. O nestrukturiranim grupama biće više riječi u lekciji 13
(Masa i masovna ponašanja).
Strukturirana grupa je organizovana i čvrsto psihološki povezana. Takva
grupa ima cilj koji je zajednički svim članovima grupe, i svi članovi koordinisano i međusobno usklađeno djeluju kako bi se cilj ostvario. U grupi
postoji podjela odgovornosti i jasna struktura (tačno se zna ko je vođe grupe
i koje uloge imaju ostali članovi). Odnosi u grupi su regulisani bilo formalno
(zakonom, statutom) ili neformalno (norme, običaji i sl.). Članovi strukturiranih grupa imaju razvijen osjećaj zajedništva i svjest o pripadnosti i
lojalnosti grupi (porodici, vjerskoj zajednici, određenoj školi, naciji, državi).
Strukturirane grupe su, po pravilu, stabilne i trajne, ali mogu biti različite po
nastanku (vještačke ili prirodne) i veličini (male ili velike). Tri glavne strukturirane grupe su: male grupe (porodica ili grupa prijatelja), organizacije
(škola, preduzeće) i velike društvene grupe (društveni sloj, nacija, država).
98
PODJELA GRUPA
STRUKTURIRANE GRUPE
(grupe u užem smislu)
KARAKTERISTIKE
U strukturiranoj grupi postoje:
zajednički cilj
zajednička akcija ili interakcija članova grupe
podjela funkcija (položaji i uloge)
pravila ponašanja (norme)
svijest o pripadanju grupi
VRSTA GRUPA:
mala grupa (porodica, grupa vršnjaka, školsko
odjeljenje i sl.)
organizacija (škola, preduzeće, vojska, država)
velike društvene grupe (društveni sloj, nacija,
država)
NESTRUKTURIRANE GRUPE
(grupe u širem smislu)
KARAKTERISTIKE
Članove nestrukturirane grupe povezuje prostor­
na bliskost i određeni razlog okupljanja (okupljaju
se radi koncerta, iznenadnog događaja i sl.).
VRSTA GRUPA:
publika
masa
socijalni pokreti
Klasifikacija strukturiranih grupa
Čak i ovo uže određenje pojma grupa – strukturirana grupa, još je uvijek
široko, u sebi integriše veliki broj međusobno veoma različitih grupa, i ne
otkriva njihove najvažnije karakteristike. Da bi se preciznije odredile grupe,
koriste se različiti kriterijumi klasifikovanja (razvrstavanja) strukturiranih
grupa. Najvažnije podjele su na: primarne i sekundarne, referentne i nereferentne, formalne i neformalne grupe.
KLASIFIKACIJA STRUKTURIRANIH GRUPA
Strukturirane grupe se mogu razlikovati:
po broju članova – male i velike društvene grupe;
prema značaju u socijalizaciji – primarne i sekundarne grupe;
s obzirom na uticaj koji imaju – referentne i nereferentne grupe;
da li su funkcije članova grupe utvrđene – formalne i neformalne grupe;
s obzirom na ciljeve radi kojih postoje – psiho i socio grupe;
s obzirom na nastanak – vještačke i prirodne grupe;
prema trajanju – privremene i trajne grupe;
s obzirom na naš odnos prema njima – naše i tuđe grupe.
Primarna grupa ima presudnu ulogu u socijalizaciji, razvoju ličnosti i zadovoljenju osnovnih potreba njenih pripadnika. Primarnu grupu čini mali
broj članova okupljenih oko zajedničkog cilja, a čvrsto ih povezuju emocije,
socijalizacija
Pojedinac u grupi, lekcija 2
99
slični stavovi, kao i poštovanje istih normi i običaja. Najvažnije primarne
grupe su porodica, grupa prijatelja, grupa vršnjaka i sl. Među članovima primarne grupe postoji simpatija, prisna saradnja i solidarnost. To su „grupe
čija je osnovna karakteristika intimna povezanost ’licem u lice’ (face-to-face) i saradnja“ (Kuli). Sekundarne grupe (profesionalna udruženja, političke
stranke, radne organizacije itd.) nijesu toliko važne za socijalizaciju, identitet
i ponašanje pojedinca. Među članovima ovih grupa odnosi su više formalni, a manje lični. O porodici i vršnjačkoj grupi, kao najvažnijim primarnim
grupama, više ćeš saznati u nastavku ove lekcije.
RAZLIKA PRIMARNE GRUPE U ODNOSU NA SEKUNDARNU
U primarnoj grupi između članova postoji:
jaka emocionalna vezanost
osjećanje pripadnosti
živa, gotovo svakodnevna interakcija
jak uticaj grupe na ponašanje svih njenih članova
česti kontakti licem u lice.
Formalna grupa je ona u kojoj su formalno i precizno propisani ciljevi,
položaji, uloge i standardi ponašanja (takve su: škola, bolnica, vojska, radna grupa itd.). One nastaju s namjerom da ostvare neki cilj (obrazovanje,
liječenje, odbrana zemlje, proizvodnja). Zvanično se formiraju osnivačkim
aktom, a osnovni zadaci, kao i međusobni odnosi članova grupe, propisuju
se statutom. U statutu je precizno određeno za šta je grupa zadužena, koje
zadatke obavlja, kako se dijeli posao, koja ponašanja su dopuštena (a koja
nijesu), kakve sankcije slijede ako se ne poštuju pravila. Neformalne grupe
nemaju zvanično utvrđene norme ponašanja, nemaju fiksiranu strukturu,
niti čvrsto utvrđene uloge. Nastaju spontano, oko slobodno izabranog cilja (zabave, druženje, rekreacije), kroz neposrednu, prisnu komunikaciju
članova grupe koji imaju iste potrebe, uvjerenja i težnje, a ostaju otvorene
za nove članove. Njihovi odnosi su sasvim privatni, neformalni, srdačni i
lični, a ne propisani, formalizovani, službeni i impersonalni (kao u vojsci
ili u preduzeću). Može nastati nezavisno ili u okviru neke veće formalne
grupe, kao njen dio (grupa prijatelja u preduzeću). O formalnim grupama
kakva je organizacija više ćeš saznati u daljem u tekstu (vidi: Organizacija
kao grupa).
100
KOJE GRUPE SU FORMALNE?
Razmisli, po čemu su slične, a po čemu se razlikuju ove društvene grupe: navijači
jednog kluba, grupa drugova, učenici i nastavnici jedne škole. Za sve njih se može
reći da predstavljaju različite grupe koje povezuje neko zajedničko svojstvo: lju­
bav prema klubu, druženje i igra, učenje itd. Ipak, za sve njih se ne može reći da
su formalne grupe. U tabeli (na lijevoj strani) navedene su osnovne karakteristike
formalne grupe. Stavi znak √, tamo gdje smatraš da neka od ovih grupa posjeduje
neku od karakteristika formalne grupe!
FORMALNA GRUPA
članove grupe povezuje neko zajedničko
svo­jstvo
NAVIJAČI
KLUBA
ljubav prema
klubu
√
DRUGOVI
ŠKOLA
druženje i igra
učenje
√
√
grupa ima tačno utvrđen i propisan zadatak
koji treba da ostvari
u grupi postoji čvrsta podjela zaduženja i
svako tačno zna koje su njegove obaveze
u grupi postoje propisana pravila pona­
šanja i obaveza svih članova da ih poš­tuju
(u slučaju nepoštovanja pravila, pre­dvi­đe­
ne su sankcije)
Uporedi svoje odgovore s odgovorima drugih učenika u odjeljenju. Razgovarajte
o sličnostima i razlikama između škole i ove druge dvije društvene grupe.
Referentna grupa je ona sa čijim se standardima, normama i ciljevima
po­jedinac identifikuje i koja mu služi kao uzor u ponašanju. Referentna
grupa ima normativnu (izvor je normi) i komparativnu funkciju (određuje
standarde poređenja). Pojedinac vrednuje sebe (i druge) poredeći se u odnosu na stavove, vrijednosti i ponašanje svoje referentne grupe. Koliko će
neko biti zadovoljan sobom, na primjer, svojim stilom odijevanja, zavisi od
toga s kojom se grupom poredi (ko mu je referentna grupa). Onaj kome
je stalo do „rokera”, nastoji da svoj stil odijevanja i svoje ponašanje uskladi
s očekivanjima ove grupe. Pojedinac ne mora stvarno da bude član neke
grupe, dovoljno je da je za nju emocionalno vezan, da želi da joj pripada, pa
da mu je ona referentna. Svako od nas ima više referentnih grupa (porodica,
prijatelji, škola itd.). Nereferentna grupa je ona za koju pojedinac ne mari i
koja nema uticaja na njega.
101
KOJE SU TVOJE REFERENTNE GRUPE – UZORI?
Izbor uzora (referentne grupe) zavisi od tebe, od tvojih interesovanja i pogleda na
život. U zavisnosti od interesovanja mladi pronalaze svoje uzore u svijetu nauke,
umjetnosti, sporta ili zabave. Važnu ulogu u izboru uzora ima porodica. Roditelji
stalno savjetuju, ističu vrijednost jednih, a osporavaju vrijednost drugih uzora.
Škola je isto tako važna u izboru uzora. Putem udžbenika i onoga što se uči, škola
pokazuje ko su ljudi vrijedni pažnje i na koga se treba ugledati. Roditelji i škola
ističu one uzore koje su pozitivni i prihvaćeni od svih. Televizija, estrada, šou-biznis
mogu nametati drugačije uzore. Uzore biraš sam, ali razmisli koliko si zapravo slo­
bodan/slobodna da izabereš svoje uzore. Ko sve utiče na tebe, i na koji način, kada
biraš uzore? Kada budeš razmišljao/razmišljala o tome pogledaj prilog: Kako bi­
ramo uzore.
prikog: Kako biramo uzore?
Pojedinac u grupi, lekcija 2
Ponekad, neki pojedinac voli da napravi oštru razliku između „naših“ i „njihovih“ grupa. Pripadnost vlastitoj grupi, s kojom se identifikujemo i koja
postaje dio našeg kolektivnog identiteta, mi rado i s ponosom ističemo ne
samo u govoru, već ponekad i u oblačenju (nosimo bedževe, majice i šalove
s oznakama našeg kluba, škole, organizacije). Našima obično pripisujemo
gotovo isključivo pozitivne osobine: napredni, pametni, iskreni, istinoljubivi itd. Njihove grupe su one koje smatramo stranim, tuđim i prema kojima
možemo imati distancu, a ponekad čak i averziju („oni” su: neobrazovani,
glupi, agresivni, lažljivi itd.).
NIKO KAO MI!
Kada kažeš Mi, onda izdvajaš svoju sličnost i pripadnost drugim ljudima. Kažeš:
moji drugovi, moja škola, moja porodica, moj narod, moja država, misliš na svoju
pripadnost i bliskost s njima. Tvoja porodica, tvoja škola, tvoj narod za tebe su
najljepši i treba da ih voliš i da se hvališ njima. Međutim, moraš da znaš da pored
tebe postoje i drugi koji isto tako misle o svojoj porodici, svojoj školi, svojoj naciji
ili narodu.
Poštuj ono što drugi vole i osjećaju, i traži da i oni poštuju ono što ti voliš i osjećaš.
102
MALE GRUPE
Najvidljivija karakteristika male grupe je ograničen broj članova (od 2 do
20), što im omogućuje da gotovo svakodnevno, neposredno i prisno kontaktiraju. U maloj grupi postoji intenzivna interakcija među članovima, njihova uzajamna zavisnost, kao i snažan uticaj grupe na mišljenje, osjećanja
i ponašanje svojih članova. Tako tvoje ponašanje na ulici, u diskoteci, na
izletu dobrim dijelom određeno je i „mišljenjem“ tvoje porodice. Iako nijesu neposredno prisutni, tvoji roditelji utiču na to kako ćeš se ponašati i
van kuće. Grupe koje snažno utiču na svoje članove su: porodica, vršnjačka
grupa, odjeljenje, radna grupa, susjedi u manjoj kući itd.
KARAKTERISTIKE MALE GRUPE
Ograničen broj članova (nikada tako veliki da se ne bi mogao ostvariti neposre­
dan kontakt)
Uzajamno opažanje (članovi ne samo da se međusobno poznaju, već svakod­
nevno zajedno obavljaju neke zajedničke aktivnosti)
Neposredna interakcija (u velikim grupama interakcija je više posredna, ovdje
je interakcija neposredna, licem u lice)
Uzajamna zavisnost i uzajamni uticaj (na stavove, ponašanje)
Porodica
Najznačajnija mala grupa je porodica. Za razliku od drugova, porodicu ne
možeš da biraš. Član porodice postaješ naprosto rođenjem i činjenicom da
si biološki vezan s ostalim članovima svoje porodice. Porodica je zajednica
zasnovana na srodničkim i rođačkim vezama njenih članova. U porodici su
svi jedni drugima srodnici i međusobno se rođački oslovljavaju. Porodicu
kao primarnu grupu, odlikuje više značajnih karakteristika. Prije svega, to
je snažna, duboka i dugotrajna emocionalna povezanost članova porodice
(nježnost, ljubav, brižnost, ali se nekada između djece mogu javiti i zavist,
ljubomora i sl.). Dalje, česta je i raznovrsna unutargrupna interakcija (uzajamno pomaganje, takmičenje, sukobi, mirenja i sl.). Najzad, karakteriše je i
snažna grupna kohezija (bliskost članova porodice posebno dolazi do izražaja u situaciji kada je porodica ili neki njen član ugrožen društvenom krizom ili zdravstvenim problemima) i veoma prisni i iskreni odnosi između
srodnika (razmjena najličnijih tajni među braćom/sestrama, jadanja djece
majci, povjeravanje ocu i sl.). Zbog svih ovih karakteristika, porodica ima
izuzetno važnu društvenu i psihološku ulogu.
103
KARAKTERISTIKE ODNOSA U PORODICI I U ŠKOLI
Porodica je najvažnija primarna zajednica, jer su članovi porodice međusobno po­
vezani prisnim emocionalnim vezama, tijesnom saradnjom i uzajamnim pomaga­
njem. Porodica počiva na ljubavi, međusobnom pomaganju i brizi članova poro­
dice jednih za druge. Provjeri da li takvi odnosi vladaju u školi. Stavi znak √ kada
smatraš da određena karakteristika odnosa u porodici važi i za odnose u školi.
KARAKTERISTIKE ODNOSA U PORODICI
Zajednički život i svakodnevni međusobni kontakti – licem u lice
Nesebično pomaganje i briga članova jednih za druge
Jaka emocionalna vezanost (ljubav članova) jednih prema drugima
Bezgranično povjerenje i podrška svih članova
Slobodno ispoljavanje onoga što se osjeća i misli
Slobodno i nesputano ponašanje
Trajna vezanost (do kraja života)
U ŠKOLI
Uporedi svoje odgovore s odgovorima drugih učenika u odjeljenju. Razgovarajte
o sličnostima i razlikama između škole i porodice.
Porodica ima važne društvene uloge: da putem reprodukcije stvori nove čla­
nove društva, da im obezbijedi uslove i sredstva za život, te da ih vaspita, obrazuje i socijalizuje. Porodica ima i važnu psihološku ulogu, jer u njoj pojedinac
može zadovoljiti neke od svojih najvažnijih psiholoških potreba (seksualnu,
roditeljsku, potrebu za sigurnošću, potrebu za ljubavlju, za prisnošću, za sa­
mopotvrđivanjem, za altruizmom itd.).
Grupa vršnjaka
Vršnjaci su neformalna, prijateljska, mala grupa djece/mladih (najčešće, 5–7
članova, uzrasta od 12 do 18 godina). Članovi vršnjačke grupe približno su
istog uzrasta, obrazovanja, sličnih stavova, interesovanja i sistema vrijednosti,
koji se dobro poznaju među sobom i koji se često i intenzivno druže. Kao
neformalna grupa oni nemaju unaprijed zacrtane ciljeve i zadatke, niti su njihovi odnosi propisani i normirani. Grupa vršnjaka spontano se formira na
osnovu zajedničkih afiniteta, uzora, interesovanja (za fudbal, za poeziju, film,
računare i sl.) i uzajamne simpatije. Članovi grupe su ravnopravni, odnosno
imaju približno isti status i moć. Istina, u nekim situacijama, kada se odlučuje
gdje će ići na zabavu, neko od članova se može nametnuti kao vođa (ko dobro
poznaje diskoteke), ali zato u drugoj situaciji, kada o nečemu treba pregovarati
sa starijima (roditeljima, nastavnicima) to može biti neki drugi član (recimo,
koji je dobar učenik, primjernog ponašanja). Oni se često sastaju i provode slobodno vrijeme u druženju, rekreativnoj aktivnosti, ćaskanju i zabavi (žurke,
diskoteke, koncerti, kafići).
104
KARAKTERISTIKE VRŠNJAČKE GRUPE
Karakteriše je nepostojanje grupnih zadataka, ali postoji zajednička aktivnost
(druženje, izlasci...).
Formira se radi zadovoljenja različitih, prije svega socijalnih (druženje, zabava)
i personalnih potreba (za pripadanjem, za ljubavlju, za afirmacijom).
Formira se na osnovu uzajmne privlačnosti članova (interesovanja, stavovi, vri­
jednosti).
Postoji struktura, ali ne formalizovana (istaknuti članovi u nečemu; vođe u ne­
kim situacijama).
Postoji čvrsta vezanost i sklonost konformiranju normama grupe (prihvatanje
mišljenja većine u grupi).
Vršnjaci su važna grupa za formiranje ličnosti i socijalizaciju, naročito u ado­­
lescenciji. Oni tada mladoj osobi, koja nije više dijete, ali još nije ni odrastao
čovjek, pomažu da se odvoji od porodice, da odraste i da zadovolji mnoge
svoje socijalne potrebe (potreba za pripadanjem, za ljubavlju, za prijateljstvom, za ličnim i grupnim identitetom, potreba za postignućem, za ličnom i
društvenom afirmacijom, za uspjehom, za moći itd.). Na osnovu druženja,
učestvovanja u društvenim igrama s pravilima, vršnjaci pomažu pojedincu da pređe na viši stadijum moralnog suđenja, kada se moraju uzeti
u obzir potrebe i gledišta drugih, kao i za sve obavezujuća, opšta pravila
kao kriterijum moralne procjene (vidi: Lekcija 5. Vrjednosti i moral).
Kroz učestvovanje u zajedničkim vršnjačkim aktivnostima i igrama, kao
i rješavanju međuličnih konflikata, adolescent stiče pojam prava i pravde.
Posebno su značajne vršnjačke grupe dječaka i djevojčica za sticanje polnog
identiteta i učenje svoje rodne uloge, kao i za uspostavljanje zrelih odnosa
sa suprotnim polom. U grupi vršnjaka, poredeći se s drugima po snazi, izgledu, pameti, obrazovanju, privlačnosti, istrajnosti i mnogim drugim sposobnostima i osobinama ličnosti, svaki pojedinac, član grupe, stiče svijest o
sebi i zadobija određenu mjeru samopoštovanja.
moralne procjene
Pojedinac u grupi, lekcija 3,
Vrijednosti i moral
Školsko odjeljenje
Po načinu nastanka školsko odjeljenje je formalna grupa, jer ga formiraju
školske vlasti (direktor škole) s jasnim ciljem i zadacima (sticanje znanja,
usvajanje vrijednosti i stavova). Školsko odjeljenje obično ima formalizovanu strukturu s određenim ulogama (predsjednik odjeljenjske zajednice, blagajnik, redar i sl.). Učenik u školskom odjeljenju provodi mnogo vremena i
to svakodnevno, godinama, tako da život u školskoj zajednici ostavlja dubok
pečat na ličnost učenika, njegove navike, stavove, vrijednosti. U njemu se
usvajaju pravila školske discipline, ponašanja prema autoritetima (nastavniku, direktoru, stručnim licima), prema drugom učeniku, stiču se radne
navike, uči se pravilima grupnog rada.
105
KAKO BIRAŠ DRUGA/DRUGARICU?
Školsko odjeljenje ne možeš da biraš, ali možeš da biraš svog druga ili drugaricu (u
odjeljenju ili van njega). Razmisli kojim kriterijima se ti rukovodiš kada biraš svoje
najbolje drugove i drugarice. Brojevima od 1 (najvažnije) do 5 (najmanje va­žno)
označi važnost pojedinih kriterijuma kojima se ti rukovodiš kada biraš druga ili
drugaricu.
DRUGA/DRUGARICU BIRAM NA OSNOVU:
Brojevima od 1 do 5
označi važnost svakog
od kriterijuma!
KOJI JE TVOJ
KRITERIJUM IZBORA
bliskog uzrasta – zato što ima godina koliko i ja
mjesta boravka – zato što idemo u istu školu ili isto odjeljenje
sličanog stila u oblačenju – zato što se slično oblačimo
sličnih interesovanja – zato što nas interesuju slične stvari
sličnih želja – zato što volimo iste stvari
Kasnije, kada se učenici među sobom bolje upoznaju i zbliže, odjeljenje
postaje i vrlo važna neformalna grupa, jer se spontano obrazuju prijateljske,
lične veze na osnovu afiniteta, zajedničkih interesovanja, naklonosti i simpatija. Neki učenici spontano postaju vođe kada je riječ o javnom mnjenju
razreda, neki drugi kada se organizuju sportska takmičenja. Između učenika
u odjeljenju stvaraju se uzajamne afektivne i socijalne veza (naklonosti i
nenaklonosti, prijateljske i neprijateljske). Odjeljenja se razlikuju po stepenu
kohezivnosti grupe i atmosferi koja vlada u kolektivu. U nekim odjeljenjima
češće su svađe i međusobni sukobi, a neka su složna i lako se dogovaraju po
svim pitanjima.
ORGANIZACIJA KAO GRUPA
Organizacija je velika formalna grupa koja predstavlja složen sistem međ­u­
sobno čvrsto povezanih malih grupa, čije su funkcije i djelatnosti u skladu
s normama i pravilima eksplicitno propisane, koordinisane i prilagođene
zajedničkom cilju. Sve male grupe koje ulaze u sastav organizacije blisko su
vezane i funkcionalno usklađene u stabilnu i dobro integrisanu cjelinu.
106
KAKO IZGLEDA I KOJE SU OSNOVNE KARAKTERISTIKE ORGANIZACIJE?
složenost (organizacija integracija više manjih grupa)
razgranata podjela uloga, odgovornosti (uprava – izvršioci)
posredna komunikacija (preko rukovodioca)
razvijen sistem koordinacije aktivnosti (vertikalno i horizontalno)
razrađen sistem mehanizama koji osiguravaju funkcionisanje organi­
zacije (statut, pravilnici, propisi, norme, regulisana prava i obaveze,
predviđene sankcije).
U organizaciji postoji podjela rada. Svaki član organizacije u sklopu cjeloku­
pnog sistema ima tačno određeno mjesto, svoj osoben društveni položaj,
ulogu, zadatke, prava i dužnosti, tako da ona djeluje kao jedinstven i hijera­
rhijski ustrojen organizam. U takvoj grupi, mnogi članovi grupe se ne poznaju i nije moguća neposredna, lična interakcija svakog sa svakim. Zato su
u organizaciji odnosi među pripadnicima formalizovani, lišeni personalno107
sti, emocionalnosti i spontanosti. Što je jedna organizacija veća, vođa dobija
veći značaj, a proces centralizacije je sve izrazitiji. Članovi organizacije mogu
biti u različitom stepenu zadovoljni svojim članstvom u njoj u zavisnosti od
toga koliko ona zadovoljava njihove potrebe, u kojoj mjeri ostvaruje cilj zbog
koje je formirana, kakvo je rukovođenje i kakva je klima, odnosno kakvi su
međuljudski odnosi (prijateljski, srdačni ili neprijateljski, hladni).
Neke od najpoznatijih organizacija su vojska, policija, vlada s ministarstvima, politička stranka, sindikat, crkva, preduzeće, škola, univerzitet, zdravstvene ustanove, udruženje književnika i sl.
Školska organizacija
Škola kao i svaka druga organizacija ima svoj cilj i tačno određen zadatak.
Zadatak škole je obrazovanje djece i mladih, a cilj je da svako dijete razvija
svoje sposobnosti do njihovih krajnjih granica. U školskoj organizaciji postoji podjela zaduženja i odgovornosti, tako da svaka grupa i svaki pojedinac
ima svoje mjesto i tačno utvrđene zadatke. Dvije su osnovne zajednice u
školskoj organizaciji: zajednica učenika i zajednica nastavnika. I ove zajednice se dalje dijele: Zajednica učenika (svi učenici neke škole) na Razrednu
zajednicu (svi učenici jednog razreda) i Odjeljenjske zajednice (svi učenici
jednog odjeljenja). Zajednice nastavnika su: Nastavničko vijeće (svi nastavnici škole), Odjeljenjsko vijeće (svi nastavnici koji realizuju vaspitno-obrazovni program u nekom odjeljenju). Odjeljenjski starješina – podjednako
pripada i zajednici učenika i zajednici nastavnika, a sarađuje i s roditeljima
učenika. Pored zajednica učenika i nastavnika u školskoj organizaciji važnu
ulogu imaju i zajednice roditelja (školski roditeljski savjet, odjeljenjski savjet
roditelja i sl.) Sve zajednice: zajednica učenika, zajednica nastavnika i roditelji učenika, imaju važnu ulogu u organizaciji škole. Oni se međusobno
dogovaraju, i jedni s drugima sarađuju kako bi škola ostvarila svoj cilj.
Organizacijom rukovodi direktor. Direktor organizuje rad škole i vodi računa
da škola ostvaruje svoje ciljeve. Školom upravlja školski odbor. U školskom
odboru, koji odlučuje o najvažnijim pitanima za rad škole, učestvuju predstavnici pojedinih zajednica škole, kao i predstavnici zajednica izvan škole. Pored
predstavnika škole, u školskom odboru, pravo da odlučuju imaju i predstavnici roditelja, predstavnici lokalne zajednice i predstavnici prosvjetnih vlasti.
Međusobni odnosi i uloge pojedinih zajednica u školi utvrđuju se statutom škole. Statut škole je osnovni pravni akt koji nastaje dogovorom čla­
no­va školske zajednice o podjeli posla i o međusobnim odnosima. Važan
108
dio školske organizacije predstavljaju norme i pravila ponašanja kojima se
regulišu međusobni odnosi, prava i dužnosti svakog pojedinca i svake zajednice u školi. Svako u organizaciji mora poštovati dogovorena pravila. U školi
su za poštovanje pravila predviđene pohvale i nagrade, a za nepoštovanje pravila vaspitne mjere.
ORGANIZACIJA ŠKOLE
Organizacija ima svoj cilj i tačno određen zadatak
Zadatak škole je obrazovanje djece i mladih, a cilj je da svako dijete razvija svoje
sposobnosti do njihovih krajnjih granica.
U organizaciji postoji podjela zaduženja i odgovornosti
U školi se zaduženja dijele, tako da svaka grupa i svaki pojedinac imaju svoje
mjesto i tačno određene zadatke.
U organizaciji postoje norme i pravila ponašanja
Kako bi se obezbijedilo da svi u školi doprinose zajedničkom cilju, škola ima norme
i pravila ponašanja. Svako u školi mora poštovati dogovorena pravila.
Preduzeće (radna organizacija)
Preduzeće je specifična organizacija koja se smišljeno formira radi proizvodnje
određenih društvenih dobara (televizora, automobila) ili davanja određenih
usluga građanima (bilo intelektualnih ili fizičkih). Pojedinci koji se uključuju
u rad takvih organizacija obično imaju svoje specifične ciljeve (da dobiju platu
i tako zadovolje svoje egzistencijalne potrebe; da steknu afirmaciju u struci,
ugled i sl.), ali su dužni da djeluju u funkciji ciljeva preduzeća.
Da bi se uopšte uključio u preduzeće pojedinac mora da ispuni neke prethodne uslove (da ima potrebne sposobnosti, kvalifikacije i iskustvo u obavljanju
vrste poslova kojima se preduzeće bavi). Cjelokupnom svojom organizacijom preduzeće je prije svega usmjereno na ostvarivanje ciljeva i zadataka radi
kojih je osnovano (da proizvodi, prodaje svoje proizvode i da ostvari profit).
Međutim, ukoliko organizacije ne rješavaju i druge potrebe zaposlenih (potreba za odmorom, druženjem, afirmacijom i sl.) preduzeće obično nije efikasno.
Zaposleni, umjesto da se bave poslom, bave se sindikalnim pitanjima (zahtijevaju svoja prava, bolje uslove, bolji položaj, ponekad štrajkuju i odbijaju
da rade). Odnosi u preduzeću značajno se razlikuju od odnosa koji vladaju u
porodici ili u grupi prijatelja. Na poslu, ljudi se oblače i oslovljavaju zvanično
(„kolega“). U preduzeću postoji čvrsta, i unaprijed utvrđena struktura položaja
i uloga (direktor, poslovođa, radnik, pomoćni radnik). Pored formalne, u svakom preduzeću postoji i neformalna struktura odnosa. Neke kolege s posla
vremenom postaju prijatelji. Određena grupa radnika se druži i nakon posla.
109
Između pojedinih grupa zaposlenih u preduzeću mogu se javiti rivalski odnosi, pa i konflikti. Zadaci koji se obavljaju, odnosi između zaposlenih, prava
i obaveze, nagrade i kazne, sve je to unaprijed utvrđeno i zapisano (u statutu,
pravilnicima, zakonu), a od zaposlenih se prilikom stupanja na posao traži da
ih prihvate (da potpišu ugovor s poslodavcem). Najveći dio svog života čovjek
provede u porodici, školi i preduzeću.
ORGANIZACIJA PREDUZEĆA
Cilj takve grupe jeste proizvodnja različitih društvenih dobara (cilj uključivanja u
takvu grupu je zadovoljavanje egzistencijalnih potreba pojedinca).
Orijentacija na zadatak ne treba da je jedini cilj postojanja takve grupe. Ako ni­
jesu zadovoljene druge potrebe (potreba za afirmacijom itd.), grupa obično nije
efikasna.
Socijalni odnosi se značajno razlikuju od onih koji vladaju u porodici ili u vrš­
njačkoj grupi (često su formalizovani: „kolega”).
Postoji utvrđena struktura položaja i uloga (direktor, poslovođa, radnik). Pored
ove postoji i neformalna struktura.
Norme i pravila ponašanja unaprijed su određene (statut).
110
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE GRUPA
U svakodnevnom govoru „grupom“ nazivamo dvoje ili više ljudi koji se po nekoj karakteristici mogu izdvajiti od ostalih (srednjoškolaci, penzioneri, radnici
i sl). „Grupom“ označavamo i mnoštvo ljudi okupljenih na nekom mjestu (publika u pozorištu ili na stadionu). Kada socijalni psiholozi koriste ovaj pojam,
oni, kao posebno važan izdvajaju kriterijum psihološke bliskosti (povezanost i
međusoban uticaj članova grupe). Prema njima, grupa je skup međusobno povezanih ljudi koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne zajedničke karakteristike.
ŠTA JE SVOJSTVENO STRUKTUIRANIM GRUPAMA
Strukturirana grupa je organizovana i čvrsto psihološki povezana. Takva grupa ima cilj koji je zajednički svim članovima grupe, i svi članovi koordinisano
i međusobno usklađeno djeluju kako bi se cilj ostvario. U grupi postoji podjela
odgovornosti i jasna struktura (podjela položaja i uloga), zato i jesu strukturirane. Odnosi u grupi su regulisani bilo formalno (statutom) ili neformalno
(norme, običaji i sl.). Članovi strukturiranih grupa imaju razvijen osjećaj zajedništva i svisjest o pripadnosti i lojalnosti grupi. Tri glavne strukturirane grupe
su: male grupe (porodica ili grupa prijatelja), organizacije (škola, preduzeće)
i velike društvene grupe (društveni sloj, nacija, država). Da bi se preciznije
odredile, strukturirane grupe se dijele na: primarne i sekundarne, referentne i
nereferentne, formalne i neformalne grupe.
PO ČEMU JE POSEBNA MALA GRUPA
Najvidljivija karakteristika male grupe je ograničen broj članova (od 2 do 20),
što im omogućava da gotovo svakodnevno, neposredno i prisno kontaktiraju.
U maloj grupi postoji intenzivna interakcija među članovima, njihova uzajamna zavisnost, kao i snažan uticaj grupe na mišljenje, osjećanja i ponašanje
svojih članova. Takve grupe, koje snažno utiču na svoje članove su: porodica,
vršnjačka grupa, odjeljenje, radna grupa, susjedi u manjoj kući itd.
ŠTA JE ORGANIZACIJA
Organizacija je velika formalna grupa koja predstavlja složen sistem međusobno
čvrsto povezanih malih grupa, čije su funkcije i djelatnosti u skladu s normama
i pravilima eksplicitno propisane, koordinirane i prilagođene zajedničkom
cilju. Sve male grupe koje ulaze u sastav organizacije blisko su vezane i funkcionalno usklađene u stabilnu i dobro integrisanu cjelinu. Neke od najpoznatijih organizacija su vojska, policija, vlada s ministarstvima, politička stranka,
sindikat, crkva, preduzeće, škola, univerzitet, zdravstvene ustanove, udruženje
književnika i sl.
111
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Objasni, koje su osnovne odlike grupe.
Šta proučava psihologija grupa?
Navedi odlike strukturirane i nestrukturirane grupe.
Šta su male grupe i koje vrste malih grupa ti poznaješ?
Navedi glavne karakteristike organizacije.
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Zašto su grupe tako značajne?
Koje sve važne karakteristike i funkcije ima primarna grupa?
Navedi neku grupu koja može biti i formalna i neformalna.
Navedi primjere nekih za tebe referentnih grupa, kojima ne pripadaš.
Objasni u čemu je osobenost organizacije kao grupe.
112
7. FORMIRANJE I
ODRŽAVANJE GRUPA
Zapitaš li se nekad kako su mnoge tebi dobro poznate grupe postale? Nastaju
li sve grupe (formalne i neformalne, velike i male, primarne i sekundarne)
na isti način? Razmišljaš li o tome zašto ljudi ulaze u različite grupe, šta ih
tjera da se druže, udružuju, da rade, vesele se i odmaraju zajedno? Koje naše
potrebe zadovoljavaju razne grupe čiji smo članovi? U ovoj lekciji saznaćeš
kroz koje etape prolazi grupa na putu svog razvoja i formiranja. Otkrićeš
koje su to sve sile koje drže ljude čvrsto na okupu u jednoj grupi. Saznaćeš
koji sve činioci doprinose održavanju grupe i pomažu njenom efikasnom
funkcionisanju.
SAZNAĆEŠ:
šta utiče na nastanak i razvoj grupe
koji su uslovi odražanja i funkcionisanja grupe
USLOVI NASTANKA I RAZVOJA GRUPE
Svaka grupa nekada je nastala i postepeno se razvijala. Vremenom, od pojedinaca okupljenih oko nekog cilja nastane čvrsta i međusobno povezana
zajednica ljudi, koju odlikuju zajedničke vrijednosti i svijest o zajedništvu.
Neke grupe nastaju spontano, kao grupa prijatelja. Za nekim grupama se
ukaže potreba, pa se namjerno formiraju, kao školska odjeljenja. Grupe nastaju i pod pritiskom nekih spoljašnjih okolnosti (saobraćajni udes okupi
grupu ljudi spremnih da ukažu pomoć unesrećenima).
Kako grupe nastaju?
Najveći broj grupa nastaju spontano. Ljudi se međusobno upoznaju i prirodno, bez nekog plana i unaprijed određenog cilja zbliže (udruže). Takve
grupe, bar u početku, nemaju drugog cilja osim druženja. Spontane grupe
nastaju iz potrebe ljudi da se druže, međusobno kontaktiraju i razmjenjuju
iskustva. Takva je, recimo, grupa vršnjaka iz škole koja nastaje na osnovu
sličnih interesovanja. Takva je i grupa penzionera koji se povremeno sastaju
u parku da bi prodiskutovali političku situaciju, ili grupa komšinica, koje se
sastaju na kafi da bi saznale šta ima novo u komšiluku. Na ovaj način, kao
rezultat uzajamne naklonosti, simpatije i ljubavi nastaju i neke najmanje, ali
važne grupe (dijade), kao što su ljubavni, bračni ili prijateljski par.
Najvažnije društvene grupe formiraju se namjerno, radi ostvarivanja nekog
društveno važnog cilja. Proizvodne, zdravstvene, školske, naučne i religijske
organizacije, vojska, sportski klubovi, kulturne i umjetničke ustanove predstavljaju različite grupe koje se u svakom društvu namjerno formiraju radi
zadovoljenja različitih potreba ljudi. Takve, namjerno formirane grupe, i
prije nastanka, imaju precizno utvrđen cilj i jasno određenu djelatnost; proizvodnjom treba da se obezbijede materijalna dobra i da se zadovolje egzistencijalne potrebe čovjeka; političke organizacije, školstvo i zdravstvo stoje
u funkciji održanja zajednice; religija, nauka i filozofija treba da pomognu
shvatanju egzistencije; sport, kultura i umjetnost predstavljaju izraze neutilitarnih potreba čovjeka. U takvim grupama koje se formiraju zvanično,
osnivačkim aktom, precizno se utvrđuju pravila ponašanja i jasno određuju
uloge za svakog njenog člana (na primjer, direktor, sekretar, majstor, poslovođa, radnik).
neutilitarne potrebe
potrebe za igrom,
umjetnošću itd. koje se ne
mogu svesti na
egzitencijalne potrebe
Postoje grupe čiji se nastanak ne može objasniti ni zajedničkim nastojanjem
njenih članova da se udruže, niti njihovom namjerom da ostvare neki cilj.
114
Neke grupe nastaju, prosto, pod uticajem određenih spoljašnjih okolnosti.
Pozorišna predstava okupi gledaoce, fudbalska utakmica navijače, požar ili
saobraćajni udes okupe ljude spremne da pomognu unesrećenima. Grupa
može nastati i činjenicom da njeni članovi objektivno posjeduju neku osobinu zbog koje je ostali svrstavaju u posebnu grupu. To može biti starosno
doba (stari i mladi), pol (muškarci i žene), boja kože i slične karakteristike.
JE LI GRUPNA PRIPADNOST SUBJEKTIVNA ILI OBJEKTIVNA?
Jedan od najvažnijih pokazatelja pripadnosti nekoj grupi je subjektivan osjećaj o pri­
padnosti (osjećam se pripadnikom određene grupe). Međutim, grupna pripadnost
je i objektivno određena, pa se između ova dva načina određivanja grupe može po­
javiti konflikt. Tako, se neki desetogodišnjak može osjećati omladincem, ali roditelji i
društvo ga smatraju djetetom (gdje on objektivno, po uzrastu i pripada).
Mnogo ozbiljniji primjer ovih različitih načina nastajanja grupa je slučaj o položaju
Jevreja, Roma, ali i pripadnika drugih zajednica, u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Bez obzira na svoj subjektivni osjećaj pripadnosti (a mnogi Jevreji su se osjećali
pripadnicima Njemačke ili neke druge zajednice u koje su bili integrisani) ljudi
jevrejskog porijekla, u vrijeme holokausta, na traumatičan način morali su shvatiti
da ih drugi vide i svrstavaju drugačije, i čak obilježavaju kao Jevreje (pripadnici
jevrejske zajednice u to vrijeme bili su prinuđeni da nose Davidovu zvijezdu, kao
znak pripadnosti posebnoj grupi). Ovaj način svrstavanja ljudi, bez mogućnosti
izjašnjavanja, naročito je opasan. Može se desiti da ljude svrstamo tamo gdje oni
ne žele da budu.
Zašto se ljudi udružuju?
Šta ljude tjera ili šta ih privlači da se udružuju i da žive u grupi? To, svakako,
nije jedan motiv, nije samo jedna potreba ili želja. Postoji čitav niz ili splet
motiva koji utiče na to da pojedinci žele da postanu i ostanu članovi i to
ne samo jedne, nego obično više grupa. Članstvo u nekim grupama može
biti cilj po sebi, dok nam je članstvo u drugim grupama sredstvo, ili instrument za ostvarivanja nekih drugih ciljeva (za obezbjeđivanje egzistencijalnih
potreba, za moći, ugledom i sl.).
Čovjek je po prirodi socijalno, društveno biće, i kao takav ima prirodnu,
unutrašnju potrebu da bude s drugim ljudima. Ovu čovjekovu potrebu da
teži društvu, da se osjeća prijatno u društvu drugih pripadnika svoje vrste,
odnosno da se osjeća neprijatno kada je sam, psiholog Makdugal nazvao je
gregarnim motivom. Ovaj motiv (za fizičkom bliskošću s pripadnicima svoje
vrste), javlja se i kod nekih životinja (ptice se okupljaju u jata, ovce u stada,
gregarni i afilijativni motiv
Psihologija, lekcija 12,
(socijalni motivi)
115
konji u krda, vuci u čopore) pa se naziva i „motivom krda“. Pored fizičke
bliskosti čovjeku je svojstven i jedan dublji, prisniji odnos s drugim ljudima.
Afilijativni motiv je potreba za povezivanjem, udruživanjem i bliskim emocionalnim i socijalnim odnosima s drugim ljudima, bilo radi kooperacije,
druženja, ljubavi ili seksualnog zadovoljstva. Pojedinci se udružuju s drugim,
sličnim osobama zato što su im privlačne, zanimljive, simpatične, srodne i
što im je prijatno u njihovom društvu. Oni postaju članovi određenih grupa
(rekreativnih, hobi grupa), zato što im prija djelatnost članova te grupe (igranje košarke, sakupljanje starog novca, ploča, poštanskih marki ili što vole
plivanje, planinarenje i sl.). Članstvo u grupi može biti, dakle, samo sebi cilj.
Takav je slučaj sa svim grupama u koje ulazimo iz ličnog zadovoljstva, radi
druženja, zabave, želje da pripadamo grupi ili da budemo u društvu drugih
članova te grupe.
U neke druge grupe ne ulazimo samo iz zadovoljstva. Članstvo u grupi može
biti sredstvo da se zadovolji neka druga potreba (za zaradom, za moći, ugledom i sl.). Za veliki broj ljudi članstvo u radnim grupama nije prijatno. Mnogi
ne vole da idu svaki dan na posao, niti uživaju u društvu svojih kolega, a još
manje im je šef simpatičan, ali ipak idu, jer im je ova njihova grupa neophodna radi koristi koju pruža. Ona im je životno potrebna radi sticanja dohotka,
da bi zaradili novac za život, obezbijedili zdravstveno osiguranje i penziju, te
zato ostaju u njoj i po više decenija. U neke druge grupe, kao što su profesio­
nalna udruženja ili sindikati ljudi se učlanjuju ne zbog njih samih ili što su im
bliski članovi tih grupa, nego da bi imali sigurnost i bolji društveni i radni status. Neka treća vrsta grupe, recimo, elitni klubovi, akademije, upravni odbori,
žiriji za dodjelu nagrada i sl., pružaju priliku njihovim članovima da zadovolje svoje potrebe za moći, za uspjehom i za društvenim ugledom. Članstvo u
ovim grupama (radnim, profesionalnim, elitnim) ima, dakle, instrumentalnu
funkciju (služi zadovoljenju nekih drugih potreba).
Faze u razvoju grupe
Grupa je složena cjelina koja nastaje i formira se tokom dužeg vremena. U
toku procesa formiranja grupa prolazi kroz nekoliko faza razvoja. Pomisli
samo koliko je vremena trebalo tvom odjeljenju da se obrazuje kao grupa,
da se među učenicima savlada početno nepovjerenje i uspostavi odnos povjerenja, kako su se mijenjali vaši odnosi, koliko je bilo nesporazuma, pa i
svađa, dok se odnos nije učvrstio i postao stabilan. Kada ima više ljudi, kada
se formiraju velike i složene grupe, ovaj proces uobličavanja i strukturiranja
grupe često je još složeniji i dugotrajniji. Mada se ovaj proces razlikuje po
toku i trajanju kod različitih grupa u zavisnosti od njihovog cilja i sasta116
va, ipak postoje neke univerzalne zakonitosti razvoja grupe. Svaka grupa
u svom razvoju prolazi kroz faze: upoznavanja, konflikata, stabilizovanja i
konačno, efikasnog funkcionisanja.
U prvoj fazi, u periodu formiranja, članovi se upoznaju sa ciljevima grupe, ali
se i međusobno upoznaju. Svi ste bili svjedoci ove faze, kada ste se prvi put
upoznali s učenicima s kojima sada idete u isto odjeljenje. U ovoj fazi ljudi su
oprezni: paze šta pričaju, posmatraju i procjenjuju druge, razmišljaju o tome
kakva je grupa, da li ima neko s kim bi mogli postati bliski. U ovoj fazi neki su
pojedinci posebno aktivni, pričljivi, a drugi pretjerano povučeni (samo sjede
i čekaju). Osim za članove, grupa pokazuje interes i za vođu, za ono što im on
saopštava o grupi (šta je cilj grupe, koja pravila važe, koje uloge imaju pojedini
članovi i sl.), ali i za njegovu ličnost (kakav je, kako se najbolje može s njim i
sl.). Ova faza naziva se fazom upoznavanja i orijentacije.
U drugoj fazi, ljudi intenzivnije stupaju u međusobne interakcije, razmje­
njuju informacije o sebi, komentarišu druge, iznose svoje mišljenje o grupi,
o atmosferi, o vođi. Tokom različitih aktivnosti, pojedinci odmjeravaju svoje
snage u odnosu na druge, porede se, i ocjenjuju svoj položaj u grupi. U ovoj
fazi, početna ljubaznost uglavnom je prošla, i ljudi se više ne ustručavaju da
iznose i negativne komentare o drugim članovima, o njihovom ponašanju,
ili da komentarišu vođu. Postepeno se izdvajaju parovi ili manje grupe
istomišljenika. Ovaj period u razvoju grupe obilježen je nestabilnošću i konfliktima. Dogovori se teško postižu, jer većina više razmišlja o sebi i svom
položaju, nego o ciljevima grupe. Grupa je obično neefikasna, jer se pojedi­
nci međusobno više takmiče, a manje sarađuju. Ovaj period ponekad se naziva „talasanjem“, zato što se grupa poput talasa kreće malo naprijed, malo
nazad, ka definisanju svog grupnog identiteta.
Ako se sukobi prevaziđu, u trećoj fazi dolazi do smirivanja i stabilizovanja
odnosa u grupi. Pojedinci se već dobro međusobno poznaju, pa je moguće
uspostavljanje kako neformalnih, tako i formalnih procedura funkcionisa­
nja grupe. U formalnom smislu grupa se stabilizuje, jer je konačno određen
vođa, uspostavljeni su stabilni kanali komunikacije, zaduženja su usklađena
s mogućnostima, poznaju se kriterijumi uspješnosti itd. I u neformalnom
smislu grupa bolje funkcioniše, jer se zna ko je kome naklonjen, zna se šta
kome odgovara, a šta ga ljuti i sl. Kao rezultat procesa stabilizacije dolazi do
formiranja novog kvaliteta grupe, stvaranja grupnih normi, grupne kohezije
i kolektivnog identiteta. Pojedinci počinju da se osjećaju djelovima jedinstvenog i skladnog organizma, grupe koju doživljavaju kao svoju i sve češće
govore „mi” („mi smatramo”, „mi želimo”, „mi ne volimo”).
117
ŠTA JE GRUPNI IDENTITET VRŠNJAKA?
Grupni „mi identitet” je doživljaj samoistovjetnosti i osobenosti koji je zajednički
članovima neke grupe koji imaju iste vrijednosti, uvjerenja, ideale i modele
ponašanja. Po Eriksonu, osjećanje kolektivnog identiteta adolescent stiče onda
kada za njega vršnjaci postaju referentna grupa. Ovaj identitet stiče se i jača tako
što pripadnici iste grupe (sportskog kluba, škole i sl.) nose istu odjeću, frizure,
imaju prepoznatljive simbole, govore istim žargonom, posjećuju ista mjesta itd.
Za efikasno funkcionisanje grupe, njeno jedinstvo i zadovoljstvo u grupi, važno je
da članovi budu ponosni na svoj grupni identitet.
Najzad, četvrta i posljednja etapa razvoja grupe jeste faza umrežavanja čla­
nova i usklađivanja komplementarnih uloga u sklopu dobro organizova­
ne cjeline. Zahvaljujući dobro uvježbanim ulogama članovi međusobno
sarađuju i ispomažu jedni druge radi opšteg dobra. Grupa kao jedinstvena i
moćna cjelina sada je sposobna da efikasno rješava sve postavljene zadatke.
PROVJERITE U KOJOJ FAZI RAZVOJA SE NALAZI VAŠE ODJELJENJE!
Postoje neki pokazatelji na osnovu kojih se može utvrditi u kojoj fazi razvoja se na­
lazi određena grupa. Koristeći ove pokazatelje pokušaj odrediti u kojoj fazi razvoja
se nalazi tvoje odjeljenje.
I faza
UPOZNAVANJE
ljubaznost
odsustvo bliskosti
pažljivost
usamljenost
II faza
TALASANJE
borba mišljenja
konflikti
povlačenja
poteškoće
III faza
IV faza
NORMIRANJE
FUNKCIONISANJE
poznavanje procedura bogatstvo ideja
suočavanje s proble­
otvorenost
mima
efikasnost u radu
rješavanje konflikata
bliskost
podrška
Prema tome, poslije izvjesnog vremena grupa se uobličava tako što se članovi
bliže međusobno upoznaju, razriješe sukobi, uklone početni otpori, uspostave
grupne norme i vrijednosti, napravi skladna podjela zadataka i uloga (direktor,
sekretar, članovi...), grupa se uobliči i strukturira, a formira se i grupni identitet. Takva, čvrsto ujedinjena i skladna grupa može efikasno da funkcioniše,
na korist i zadovoljstvo svih članova. Naravno, ne dostižu sve grupe tako visok
nivo integrisanosti, unutrašnjeg sklada i efikasnosti, niti sve gupe zahtijevaju
formiranje snažnog grupnog identiteta. Grupe se među sobom dosta razlikuju po integrisanosti, čvrstini i stabilnosti, što ima uticaja na različit vijek
trajanja i na razlike u uspješnosti obavljanja zadataka grupe.
118
USLOVI ODRŽANJA I
FUNKCIONISANJA GRUPE
Koliko će grupa biti stabilna, efikasna i koliko će trajati zavisi od dvije vrste
činilaca. Jedna grupa činilaca odnosi se na zadatke koje grupa obavlja, koliko
je grupa efikasna u izvršavanju zadataka, a druga na odnose i položaj pojedinaca u grupi, koliko su pojedinci zadovoljni svojim položajem i grupom.
Svaka grupa ima neki cilj i izvršava određene zadatke radi kojih se formira.
Vršnjačke grupe nastaju radi druženja i svoju funkciju uspješno ostvaruju
čestim kontaktima i međusobnom podrškom njenih članova. Proizvodna
grupa je uspješna ukoliko ima kvalitetan proizvod koji se traži i prodaje na
tržištu. Odjeljenska zajednica svoju ulogu ispunjava ako se njeni članovi
međusobno ispomažu i ako napreduju u učenju. Uspješno obavljanje grupnih zadataka doprinosi stabilnosti i održavanju grupe, kao što i česti neuspjesi dovode do slabljenja kohezije grupe. Uspješan rad grupe, ispunjavanje
zajedničkih ciljeva, postepeno sve više vezuje članove za grupu, učvršćuju
njeno jedinstvo i čine je otpornom na sile koje vode raspadanju.
Članovi različitih grupa mogu osjećati različit stepen zadovoljstva svojim
položajem i pripadnosti grupi. Neke grupe su za većinu ljudi same po sebi
poželjne, druge to nijesu. U nekim grupama vlada međusobno povjerenje i
podrška, odnosi među članovima grupe su iskreni i srdačni. U drugim grupama može da postoji takmičarska atmosfera, rivalstvo i međusobno nepovjerenje. Od poželjnosti grupe, od atmosfere koja vlada u grupi, od stepena
zadovoljstva članova položajem u grupi, zavisi koliko će grupa biti otporna
na faktore dezintegracije. Da bi grupa opstala i da bi kao cjelina fukcionisala
u dužem periodu, pored efikasnog ostvarivanja zadataka, ona mora dostići
i relativno visok nivo zadovoljstva njenih članova. Ukoliko su članovi grupe
nezadovoljni, oni traže način da napuste grupu. Dostignuti stepen čvrstine
neke grupe počiva na grupnoj koheziji, na psihološkoj, emotivnoj i socijalnoj
vezi koja spaja ljude i drži ih u zajednici.
grupna kohezija
označava sile uzajamnog
privlačenja koje drže
članove grupe na okupu
Grupna kohezija
Grupna kohezija označava sile uzajamnog privlačenja, tj. sile koje drže
članove grupe na okupu i učvršćuju njeno jedinstvo. Ona se manifestuje u
stabilnosti grupe, u osjećanju zajedništva i uzajamne solidarnosti, kao i u
otpornosti grupe na spoljne pritiske i faktore koji vode dezintegraciji grupe.
119
U vezi s kohezijom grupe za psihologiju su posebno važna dva pitanja. Prvo,
koji su osnovni pokazatelji kohezivnosti, odnosno šta odlikuje grupe s visokim nivoom kohezije, i drugo, koji su izvori kohezivnosti, odnosno šta utiče
da neke grupe imaju visok nivo kohezivnosti, a da druge nemaju.
Grupna kohezija manifestuje se različito. Grupu s visokim nivoom kohezivnosti karakteriše želja njenih članova da se ostane u grupi, da je ne napuste,
i uprkos prolaznim nesporazumima i konfliktima. Nadalje, kohezija se manifestuje u stabilnosti grupe tokom dužeg vremena, u izrazitom osjećanju
zajedništva i u uzajamnoj solidarnosti njenih članova. Ispoljava se u bezrezervnom prihvatanju grupnih ciljeva i normi, kao i u identifikaciji članova s
grupom (prihvatanju kolektivnog identiteta), u njihovom osjećanju ponosa
što pripadaju svojoj grupi. Najzad, kohezija se manifestuje i u odanosti svojoj
grupi, odbijanju da se iznevjere njeni principi, u spremnosti na žrtvovanje
za ispunjenje zadataka grupe, kao i u otpornosti grupe na spoljne pritiske i
dezintegraciju.
PROVJERITE NIVO KOHEZIVNOSTI U VAŠEM ODJELJENJU!
Školska odjeljenja međusobno se mogu značajno razlikovati prema nivou kohe­
zivnosti. Navedeno je nekoliko indikatora (pokazatelja) kohezivnosti, a ti provjeri
koja grupa indikatora bolje opisuje stanje u tvojem odjeljenju.
POKAZATELJI NISKOG NIVA
KOHEZIVNOSTI GRUPE
Svako u odjeljenju vuče na svoju stranu. Sva­ki
učenik, ili pojedine grupe učenika imaju svoje
ciljeve i nastoje da ih nametnu drugim uče­
nicima u odjeljenju.
Aktivnosti u grupi većina učenika doživljava kao
nametnute i obavlja ih ili zbog straha od sankci­
ja, ili zbog pritiska drugih članova grupe.
Učenici se međusobno nadmeću i nastoje da se
„dokažu” pred drugima, posebno pred nasta­
vnikom.
Svaki učenik od sebe daje samo onoliko koliko
se traži, koliko se mora.
Među učenicima vlada nepovjerenje i suzdra­ža­
vaju se da izraze vlastito mišljenje.
POKAZATELJI VISOKOG NIVOA
KOHEZIVNOSTI GRUPE
Svi, ili većina učenika u odjeljenju prihvata dogo­
vor i zajednički cilj kao svoj.
Aktivnosti u grupi većina učenika prihvata kao
svoj dio odgovornosti za ostvarivanje zadatka ko­
ji je grupa preuzela.
Učenici se međusobno ispomažu, daju podršku i
ohrabruju jedni druge. Uspjeh grupe doživljavaju
kao svoj vlastiti uspjeh.
Svi ulažu sva svoja znanja i sposobnosti kako bi
doprinijeli uspjehu grupe.
Učenici se osjećaju sigurnim da izraze sopstvene
ideje, čak i neslaganja i neprijatna osjećanja.
Izražavanje suprotnog mišljenja prihvata se i obi­
Izražavanje suprotnog mišljenja obično dovodi
čno predstavlja priliku za građenje boljih odnosa
do konflikata i razdora u odjeljenju.
u kolektivu.
120
Postoje brojni faktori koji utiču da neke grupe imaju visok, a druge nizak nivo
kohezivnosti. Među izvorima kohezivnosti grupe posebno su značajni sljedeći.
Prvi od tih faktora je međusobna privlačnost članova grupe, odnosno dobra
sociometrijska struktura grupe. Grupe se međusobno mogu značajno razlikovati po odnosima uzajamne privlačnosti i odbijanja. U nekim grupama
između pojedinaca dominiraju pozitivni odnosi, većina žele da se međusobno
druže, da zajedno obavljaju različite aktivnosti i sl. U drugim, mogu dominirati negativni odnosi, kada većina članova grupe ne želi ili odbijaja da sarađuju
s drugim članovima grupe. O sociometrijskoj strukturi grupe biće više riječi u
sljedećoj lekciji (Grupni odnosi).
Sličnost među članovima grupe je drugi činilac. Što su međusobno sličniji
članovi grupe, a posebno što su sličniji njihovi interesi i motivi za boravak u
njoj, utoliko će i grupa biti kohezivnija, čvršća. Za koheziju grupe važna je i
srdačna, prijateljska, povoljna klima u grupi, koja utiče na zadovoljstvo članova
u pripadnosti grupi. Osim toga, ukoliko pojedinac, član grupe, doživljava ci­
lje­ve, zadatke i norme grupe kao svoje vlastite, odnosno ukoliko više shvata
da je realizacija ovih ciljeva i pridržavanje pravila grupe neophodna za zado­
voljenje njegovih individualnih potreba, utoliko će se više zalagati u svom djelokrugu posla, utoliko će bolje i požrtovanije raditi za opšte ciljeve. Takođe,
važno je da su članovi grupe zadovoljni načinom vođenja grupe, da svi članovi
zajedno s vođom učestvuju u donošenju zajedničkog, grupnog cilja, jer se tako
više vezuju za njega i bolje ga prihvataju. Na taj način se stvara grupna kohezija, koja spaja različite pojedince na putu do istog, zajedničkog i privlačnog
cilja. Najzad, grupna kohezija se zasniva i na poređenju članova vlastite grupe
s drugim, tuđim grupama. Ukoliko je ovo poređenje u korist vlastite grupe,
ukoliko je ona privlačnija, time je i kohezija veća.
IZVORI KOHEZIVNOSTI GRUPE
uzajamna privlačnost članova grupe (postojanje međusobne naklonosti)
sličnost među članovima grupe (slični stavovi, vrijednosti...)
ciljevi koji su u skladu s potrebama članova grupe
odnosi saradnje u grupi
zadovoljstvo položajem i ulogom koju pojedinac ima u grupi
način rukovođenja grupom (mogućnost učestvovanja pojedinaca u donošenju
odluka)
grupna atmosfera
veličina grupe (manje grupe obično su čvršće povezane od velikih)
121
Šta si naučio/naučila
ŠTA UTIČE NA NASTANAK I RAZVOJ GRUPE
Svaka grupa je nastala nekada i postepeno se razvijala. Neke grupe nastaju
spo­­ntano, kao grupa prijatelja. Za nekim grupama se ukaže potreba, pa se namjerno formiraju, kao školska odjeljenja. Grupe nastaju i pod pritiskom nekih spoljašnjih okolnosti. Tako, na primjer, saobraćajni udes okupi grupu ljudi
spremnih da ukažu pomoć unesrećenima. Članstvo u nekim grupama može
biti cilj po sebi, dok nam je članstvo u drugim grupama sredstvo ili instrument
za ostvarivanje nekih drugih ciljeva (za obezbjeđivanje egzistencijalnih potreba, za moći, ugledom i sl.). Svaka grupa u svom razvoju prolazi kroz faze: upoznavanja, konflikata, stabilizovanja i konačno, efikasnog funkcionisanja.
KOJI SU USLOVI ODRŽANJA I FUNKCIONISANJA GRUPE
Koliko će grupa biti stabilna, efikasna i koliko će trajati zavisi od dvije vrste činilaca. Jedna grupa činilaca odnosi se na zadatke koje grupa obavlja, koliko je
grupa efikasna u izvršavanju zadataka, a druga na odnose i položaj pojedinaca u grupi, koliko su pojedinci zadovoljni svojim položajem i grupom. Grupna
kohezija označava sile uzajamnog privlačenja, tj. sile koje drže članove grupe
na okupu i učvršćuju njeno jedinstvo. Ona se manifestuje u stabilnosti grupe,
u osjećanju zajedništva i uzajamne solidarnosti, kao i u otpornosti grupe na
spoljne pritiske i faktore koji vode dezintegraciji grupe.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Navedi koji razlozi i potrebe nagone ljude da postanu članovi grupe.
Objasni kako nastaju formalne, a kako neformalne grupe.
Navedi faze kroz koje prolazi grupa u svom razvoju.
Šta je grupna kohezija i u čemu se ispoljava?
Koji su izvori, a koji efekti grupne kohezije?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Zašto tebe privlači grupa vršnjaka i koje tvoje potrebe ona zadovoljava?
Šta misliš koja je faza kritična u razvoju i formiranju grupe?
Šta bi ti učinio/učinila da pojačaš grupnu koheziju da si ti vođa neke ra­
dne grupe?
122
8. GRUPNI ODNOSI
Zapitaš li se nekada šta sve utiče na odnose u grupi i šta je struktura grupe? U
ovoj lekciji saznaćeš, šta su društveni položaj i uloga, i kako su oni povezani.
Naučićeš da razlikuješ različite tipove moći: moć nagrađivanja i kažnjavanja,
referentnu, legitimnu, stručnu i moć informisanja. Najzad, saznaćeš i to šta
je autoritet i na čemu počiva. Biće korisno da naučiš kako se u maloj gru­pi
utvrđuje ko su najpopularniji, a ko su odbačeni članovi grupe.
SAZNAĆEŠ:
šta su položaji i uloge u grupi
koji su tipovi moći
šta je sociometrijska struktura grupe i kako se ona ispituje
POLOŽAJI I ULOGE U GRUPI
Među članovima strukturirane grupe postoji relativno stabilna i vrlo složena mreža međusobnih odnosa (o karakteristikama strukturirane grupe vidi
u lekciji 6). Odnosi između članova grupe određeni su socijalnim položajem i
ulogom koju svaki od pojedinaca zauzima u grupi, nivoom i vrstom socijalne
moći kojom pojedinci raspolažu, te stepenom u kojem je svaki od njih prihvaćen od strane ostalih članova grupe. Svaki od ova tri osnovna elementa
strukture grupe: struktura položaja i uloga u grupi, struktura moći i afektivna,
tj. sociometrijska struktura, podjednako je važan za razumijevanje odnosa i
objašnjenje položaja pojedinca u grupi. Tako, ako želimo objasniti ponašanje
konkretnog pojedinca, pored njegovih ličnih osobina važno je znati i njegov
socijalni položaj i uloge koje ima društvu.
struktura grupe
relativno stabilna i složena
mreža veza i odnosa među
članovima grupe
Socijalni položaj je mjesto koje osoba zauzima u strukturi društva ili socijalne grupe. Uz to određeno mjesto vezano je za niz karakterističnih obaveza,
zadataka, dužnosti i prava, kao i određen način ponašanja (od vođe se očekuje
da odlučuje, naređuje, nagrađuje; od učitelja da podučava, ispituje i ocjenjuje). Socijalna uloga označava očekivano, propisano ili zahtijevano ponašanje
osobe na određenom položaju. Ona obuhvata sveukupnost karakterističnog
ponašanja, osobina, emocija, stavova, vrijednosti itd., koje društvo očekuje ili
zahtijeva od osobe koja zauzima određeni društveni položaj.
Pojedinac u grupi, lekcija 2,
Učenje uloga
Osnovna funkcija socijalne uloge jeste da reguliše i kontroliše ponašanje ljudi
na određenom položaju, tako da društvo kao cjelina efikasno i skladno funkcioniše. Uloga određuje ponašanje pojedinca tako da se on ponaša ne onako
kako bi htio, ili kako bi želio, nego onako kako mu socijalna uloga propisuje i
kako drugi očekuju od njega (ljekar mora da liječi i zločinca, sudija mora bez
obzira na simpatije da sudi po zakonu). U svakodnevnom životu, međutim,
ne postoji uvijek potpuna saglasnost između propisane uloge (propisanog,
očekivanog ponašanja) i ostvarene uloge (ponašanje koje svaki konkretan pojedinac, nosilac određene uloge, manifestuje).
Propisana uloga je formalizovana, tj. definisana nizom bilo pozitivnih, bilo
negativnih propisa. Izvjesni pravni ili običajni propisi određuju šta, recimo,
sveštenik, učitelj ili sudija smije i mora, a šta nikako ne smije da čini. Ostvarena uloga je način na koji konkretan pojedinac razumije, prihvata i izvodi svoju
ulogu (na primjer, šefa, muža). Svaka ličnost, u skladu sa svojim temperamentom, stavovima i navikama, ostavlja lični pečat na izvođenje zadate uloge, tako
da stvarno izvođenje određene uloge u većoj ili manjoj mjeri odstupa od ideala (idealna majka, idealni direktor itd.).
124
Odrastao čovjek zauzima obično više položaja i ima više različitih uloga (roditelj, sina/kćer, suprug/supruga, brat/sestra, šef itd.). Različita ponašanja
unutar jedne društvene uloge ili između različitih uloga jedne osobe mogu
biti u sukobu, što se naziva konfliktom uloga. Tako, recimo, direktor nekog
preduzeća, s jedne strane, mora da misli na profit kompanije i da tjera radnike da se maksimalno zalažu na poslu, dok, s druge strane, on mora da
brine i o zdravlju i zadovoljstvu radnika, koje pretjerano zalaganje iscrpljuje
i čini nezadovoljnim. Ili udata žena i majka koja je i nastavnica u školi, često
nema dovoljno energije i vremena i za učenike i školu, s jedne strane, i za
svoju djecu i kuću, s druge.
KONFLIKT ULOGA!
Svako od nas u isto vrijeme ima više različitih uloga, a uz svaku ulogu očekuje se
određeno ponašanje. Neke od tih uloga mogu objektivno biti u međusobnom
sukobu (uloga majke/domaćice može biti u sukobu s ulogom uspješne poslov­
ne žene). Pored ovog sukoba među ulogama, postoji sukob i unutar jedne uloge.
Do ovog sukoba dolazi kada postoji nesklad između ličnih karakteristika nosioca
neke uloge i očekivanog ponašanja koje zahtijeva uloga (takav konflikt postoji
kada se od mladog čovjeka čija su uvjerenja okrenuta protiv rata, traži da služi voj­
sku i nosi oružje). Drugi slučaj sukoba unutar uloge imamo kada postoje različita
očekivanja sredine o tome kako treba da se ponaša onaj koji zauzima određeni
status i ima neku ulogu. Na primjer, neke žene su danas u konfliktnoj situaciji zbog
teško uskladivih očekivanja koje im se postavljaju. Sredstva masovnih komunika­
cija, vladine i nevladine organizacije, zalažu se i propagiraju ravnopravan položaj
žene u društvu (i žene same to žele). S druge strane, očekivanja njene porodice,
njenog muža ili rukovodilaca na poslu mogu biti sasvim drugačija, a žene žele da
izađu u susret i ovim očekivanjima. Ako ne može da uskladi ova različita očekiva­
nja, žena će se naći u ozbiljnoj konfliktnoj situaciji.
Psihologija,lekcija 13,
Frustracije i konflikti
Poznavanje nečije socijalne uloge veoma je bitno za razumijevanje ponaša­
nja te osobe. Bilo bi pogrešno cjelokupno ponašanje ljudi svoditi na igranje
uloga. Precjenjivanje značaja socijalne uloge i njene regulativne moći, neki
psiholozi ličnosti kritikuju i ukazuju na to da različite osobe na razne načine
igraju istu ulogu. Tako Gordon Olport naglašava da pojedinci na različite
načine shvataju i prihvataju svoju ulogu, te i njihovo izvođenje propisane
uloge varira u širokom rasponu.
Psihologija, lekcija 15,
Olportova teorija ličnosti
125
MOĆ I TIPOVI MOĆI
Za socijalnu psihologiju, sociologiju, politikologiju, istoriju, ekonomiju i
druge društvene nauke, pojam moći jedan je od temeljnih pojmova. Socijalna moć najčešće se određuje kao sposobnost uticanja, kontrole i nametanja
svoje volje. Ona se najdrastičnije manifestuje u mogućnosti da se ljudi prisile da čine nešto protiv svoje volje, tj. da čine ono što inače ne bi činili.
struktura moći
Grupa je obično diferencirana u pogledu moći. Neki članovi grupe su nadređeni, moćni, a drugi podređeni i nemoćni. Ova raspodjela moći među
članovima grupe, naziva se strukturom moći. U svakoj maloj grupi postoji
hijerarhijski ustrojen, relativno stalan redosljed dominacije pojedinih članova male grupe, tj. njihov poredak u pogledu moći, privilegija i prioriteta
korišćenja zajedničkih dobara. Ova hijerarhija dominacije naziva se redosljedom kljucanja.
relativno stabilna
raspo­djela moći među
članovima grupe
ŠTA JE REDOSLJED KLJUCANJA?
Izraz „redosljed kljucanja” danas ima metaforično značenje, a nastao je zato što je
fenomen hijerarhijski utvrđene raspodjele moći prvobitno otkriven kod kokošaka.
Naime, kod kokošaka se tačno zna da u grupi od njih, recimo, pet, kokoška A, koja
je na vrhu piramide moći, kljuca kokošku B i sve ispod, kokoška B ne može samo
da kljuca kokošku A, ali može C i sve ostale ispod itd., dok samo kokoška E, pos­
ljednja po rangu, ne smije nikog da kljuca. Redosljed kljucanja može se opaziti i
kod drugih životinjskih grupa, kao što su majmuni, vukovi, ali i kod malih grupa
ljudi (porodica, vršnjačka grupa itd.). Mada je poredak dominacije relativno stalan
u nekoj grupi, on se vremenom (usljed starosti ili bolesti pojedinih članova) može
promijeniti. Najstariji brat, na primjer, ne mora kada braća odrastu i dalje biti do­
minantan.
Nija svaka moć jednaka, već postoje različite vrste ili tipovi moći. Neki pojedinci imaju legitimnu moć da rukovode, upravljaju, nagrađuju, kažnjavaju, a drugi svoju moć grade na informisanosti, znanju, stručnosti itd. Neki
imaju i legitimnu moć i stručan ugled, a neki svoju moć nastoje zasnivati na
goloj sili. Ove posljednje nazivamo nasilnicima.
Jedna od najpoznatijih i najćešče upražnjavanih vrsta moći je moć nagrađivanja i kažnjavanja (osoba B opaža da osoba A ima moć da ga kazni ili nagradi). Nagrada je sve ono što nekom donosi korist, prijatnost ili zadovoljstvo, a to može biti pohvala, hrana, novac, orden, unapređenje u viši položaj
ili neka druga privilegija. Nagrađivanje je namjerno, plansko davanje neke
126
nagrade za određeno, poželjno ponašanje, kako bi se to ponašanje učvrstilo
i podstaklo. Kazna je svaki neprijatan, bolan ili štetan stimulus (pokuda,
udarac, uskraćivanje privilegija, novca ili slobode) koji izaziva neprijatnost,
nezadovoljstvo ili patnju, a zadaje se kako bi se spriječilo nepoželjno ponašanje. Ovom vrstom moći, kažnjavanjem i nagrađivanjem, služe se kako pojedinci (roditelji, vaspitači, nastavnici), tako i društvene grupe, organizacije
i institucije (država, policija, sudstvo, profesionalna udruženja, škola, vaspitno-popravni domovi). Psihološka istraživanja pokazuju da nagrađivanje i
kažnjavanje imaju različite efekte.
Pojedinac u grupi, lekcija 2,
prilog: Nagrađivati ili
kažnjavati?
Neke istaknute, omiljene ličnosti ili institucije imaju referentnu moć. Te uzorne
osobe kao što su roditelji, učitelji, nastavnici, slavni pisci, sportisti ili glumci
imaju moć zahvaljujući tome što su voljeni, omiljeni, što im se ljudi dive i što
se s njima poistovjećuju (osoba B želi da bude kao osoba A). Osobe koje se iz
naklonosti, ljubavi i divljenja identifikuju sa svojim uzorima, ponašaju se kao
što se ponašaju ti uzori, a to znači da nije potrebna nikakva prisila, kazna ili
nagrada da bi se postiglo željeno ponašanje. Tako, roditelj koga dijete voli ili
sportista koji poštuje i obožava svog trenera, identifikuje se sa svojim modelom i oponaša njegove postupke.
Pojedinac u grupi, lekcija 2,
prilog: Kako biramo uzore
(modele)
Stručnjačka moć dolazi do izražaja tamo gdje osobe nijesu u stanju da obave
neku djelatnost koja zahtijeva posebna znanja i vještine koje ima neki stručnjak (majstor, učitelj, umjetnik). Zato šegrt ili učenik gleda i sluša šta njegov
učitelj/majstor radi i pokušava da to ponovi u svom ponašanju. Ukoliko je
složenija vještina koju neki majstor (virtuoz) predaje svom učeniku, utoliko
je njegov uticaj veći. Ova stručnjačka moć nekada se naziva i racionalnom
moći, zato što stručnjak (ljekar, električar) svoju moć ne zasniva na harizmi,
manipulaciji, obmani ili goloj sili, nego na razumnoj procjeni onih koji nijesu stručni da će on valjano obaviti određen posao za koji posjeduje potrebna
znanja, sposobnosti i vještine.
Legitimna moć člana grupe nije vezana za ličnost (njene sposobnosti, osobine), već je određena njegovim položajem i propisanom ulogom, koju grupa
priznaje i prihvata. Ona se temelji prevashodno na postojećim običajima,
propisima i vrijednostima koji važe u datoj grupi. Legitimno je da otac savjetuje, podučava i zabranjuje djetetu štetnu djelatnost ili da izabrani vođa
nadzire ponašanje članova, da donosi odluke i vodi grupu. Direktor firme,
šef nekog pogona ili poslovođa, u skladu sa svojim mjestom u preduzeću
ima određen djelokrug moći koji je definisan statutom te organizacije. A
trener nekog sportskog tima ima moć naređivanja i propisivanja ponašanja
koje je određeno prihvaćenim grupnim normama i pravilima koji važe u toj
grupi sportista.
legitimno
opravdano, prirodno, ispravno,
pravedno. Legiti­mno nije isto što
i legalno (zakonski određeno).
Tako, recimo, ako skupština
donese nepravadni, rasistički
zakon, narod ima legitimno pravo
da ga ne prihvati (građanska
neposlušnost)
127
Moć informisanosti je osobena, značajna i često korišćena vrsta moći koja
izvire iz dobre obaviještenosti nekih članova grupe, koji obično imaju privilegovano mjesto i ulogu u grupi (predsjednik države, ministar unutrašnjih
poslova, šef obavještajne službe, lider stranke, glavni urednik nekog glasila,
TV ili radija, profesor, direktor preduzeća, itd.). Onaj lider koji ima značajnu i pravovremenu informaciju o nekoj privrednoj organizaciji, političkoj
stranci, naučnom institutu ili sportskom klubu, taj često ima bitnu prednost
nad svojom konkurencijom. Bolje informisani članovi grupe uspješniji su
i time učvršćuju svoju moć u grupi. Onaj ko posjeduje važne informacije
bilo kao lider ili kao stručnjak, ima moć da utiče na članove grupe i da tako
zadobije njihovo poštovanje. Naravno, upravo zbog važnosti ove vrste moći,
dešava se da vođa grupe manipuliše informacijama, vrši njihovu selekciju,
neke skriva, a neke plasira u vrijeme i na način koji njemu odgovara, kako
bi zadržao svoju vlast. Čak i u malim, neformalnim grupama kakva je grupa
vršnjaka, neke osobe vole da se prave važne i nastoje da steknu ugled i moć
u grupi time što uvijek prve saopštavaju neke „vrlo važne”, senzacionalne
vijesti koje su često obične glasine.
Pojedinac u grupi, lekcija 12,
Psihologija marketinga i pro­
pagande – glasine
RAZLIČITE VRSTE I TIPOVI MOĆI
Frenč i Rejven (1968) moć definišu kao potencijalan uticaj nekog O nad nekom
osobom P. Uticaj se definiše kao promjena u saznanju, stavu, ponašanju ili emoci­
jama P koja se može pripisati O. Prema vrsti i tipu moć može biti:
P opaža da O ima moć da ga nagradi, osigura neku korist ili neko zado­
MOĆ
voljstvo (majka; direktor u radnim organizacijama; sredstva nagrađivanja
NAGRAĐIVANJA
= plata; naklonost, položaj i sl.).
MOĆ
P opaža da O ima moć da ga kazni (tradicionalno poimanje odnosa
PRISILE
dijeteta i oca).
P želi da se identifikuje sa ili da bude kao O (sljedbenik usvaja stil
REFERENTNA
oblačenja svog idola/uzora); Kod korišćenja referentne moći – nema
MOĆ
potrebe ni za nagrađivanjem ni za kažnjavanjem...
P pripisuje veće znanje O (učenik – učitelj); ne samo znanje, već i način
EKSPERTSKA
na koji se ono iznosi; takođe, stepen povjerenja u (dobre namjere)
MOĆ
stručnjaka.
Informaciona moć – uticanje na druge na osnovu obavještenosti i argu­
INFORMACIONA mentovanosti podataka koji se saopštavaju; moć zasnovana na informa­
MOĆ
ciji – neko ima ubjedljiv argument koji može promijeniti nečiji plan ili
nečije ponašanje.
Počiva na priznatom i prihvaćenom pravu osobe O, od strane osobe P, da
određuje način njegovog ponašanja. Osoba s tim pravom ima ovlašćenja,
LEGITIMNA
ali i obavezu da utiče na članove grupe, a oni to pravo prihvataju. Može
MOĆ
počivati na tradiciji, na aktuelnim normama, na fiksiranim pravima osoba
na određenim položajima u društvu.
128
U svakoj grupi neki ljudi imaju ugled, važnost i uticaj, odnosno autoritet. Autoritet označava osobu, instituciju ili ideju koja uživa povjerenje, poštovanje i
ima uticaj, moć. Moć autoriteta može se zasnivati na različitim osnovama: na
ličnim osobinama, stručnosti, moralnim vrlinama ili na sugestiji, sili i socijalnom položaju. U zavisnosti od izvora, prirode i načina uticaja, po sociologu
Maksu Veberu, možemo razlikovati tri tipa autoriteta (moći): harizmatski,
tradicionalan i legalan.
autoritet
(lat. auctoritas) – ugled,
dostoja­nstvo,
zakonita moć, vlast
Harizmatski autoritet proizilazi iz „božanskih”, natprirodnih moći i osobina
(na primjer, intuicija, vidovitost, sposobnost proricanja, iscjeljivanja) same
osobe. Smatra se da su osobe s „božjim blagoslovom” rođeni proroci, iscjelitelji, mudraci ili vođe vjerskih ili političkih pokreta. Kao „prirodne vođe” oni
se spontano javljaju u trenucima društvene, moralne ili vjerske krize i nude
izlaz. Harizmatske vođe su: Hristos, Muhamed, Aleksandar Veliki, Napoleon,
Lenjin, Hitler...
Tradicionalan autoritet zasnovan je na davno utvrđenim običajima, uvjerenjima i vrijednostima, koje se poštuju i teško mijenjaju. On svoju moć temelji
na društvenoj, vjerskoj ili kulturnoj tradiciji. Tradicionalna moć vezana je za
određenu osobu (kralj, sveštenik, otac) ili instituciju (brak, crkva, dvor).
Legalan autoritet je osoba ili institucija (predsjednik, direktor ili vojska, sud)
čija je moć impersonalna (bezlična) i počiva na temelju važećih zakona. Ovaj
autoritet građani prihvataju i poštuju, jer je ozakonjen. Legalna moć je tačno
propisana i vremenski ograničena (na period na koji je osoba izabrana ili postavljena). Direktor škole, recimo, za vrijeme svog mandata (vremena na koje
je postavljen) ima legitimnu moć da u skladu s predviđenom zakonskom procedurom, nekog svog zaposlenog (profesora, službenika) otpusti ili premjesti
na drugo mjesto, da nekog drugog kazni ili nagradi, da primi novog profesora
(ako ispunjava propisane uslove), itd. Ukoliko on svoja zakonska ovlašćenja
zloupotrijebi, zakonom su predviđeni i određeni mehanizmi za njegovu smjenu, odnosno za oduzimanje te moći ili kažnjavanje.
SOCIOMETRIJSKA STRUKTURA GRUPE
U malim grupama, naročito primarnoj grupi kao što su porodica, grupa prijatelja, vršnjačka ili radna grupa, vremenom se razvijaju među njenim pripadnicima različite snažne osjećajne i društvene veze naklonosti, nenaklonosti, ljubavi, ljubomore, zavisti, saradnje, rivalstva. Između nekih pojedinaca
129
obrazuju se odnosi uzajamnog privlačenja, a između drugih odbijanja. Neki
članovi su omiljeni za druženje, a neki su usamljeni; neki su cijenjeni, a neki
nijesu. Socijalno-emocionalne veze i odnosi članova u maloj grupi ljudi, kao
i status svakog od njih u grupi čine njenu sociometrijsku strukturu.
sociometijska struktura
Socio-emocionalne veze i
odnosi među pripadnicim
male grupe
Sociometrijski postupak je psihološka tehnika u vidu kratkog upitnika, koji je
izumio psihijatar Jakob Morena za utvrđivanje ove osobene strukture. U upitniku se nalaze sljedeća pitanja: S kojim od članova grupe (ne)bi volio da se družiš?, S kojim od članova (ne)bi volio da učestvuješ u nekom poslu (na primjer,
učenje), ... da ideš na izlet ili ... na odmor? i sl. Na ta pitanja svaki član grupe
odgovara anonimno, a odgovori se statistički obrađuju, kako bi se vidjelo ko je
najomiljeniji za učenje, a ko za zabavu, ko je najmanje omiljen za druženje, ko
je antipatičan većini i sl. Tim postupkom ispituju se i precizno mjere afektivni
i socijalni odnosi u nekoj grupi gdje se svi članovi međusobno dobro poznaju
i imaju izgrađene relativno trajne i bliske emocionalno-socijalne veze. Ona je
„sredstvo za proučavanje društvene strukture u svjetlosti privlačenja ili odbijanja koji se ispoljavaju u jednoj grupi” (Morena).
Rezultati ovog postupka prikazuju se u vidu sociograma i koriste se za formiranje uspješnih grupa (u školskom odjeljenju, redakciji, fabrici, institutu). Sociogram je grafički način shematskog prikazivanja strukture grupe do
koje se došlo sociometrijskim postupkom u vidu mreže afektivnih odnosa
članova (vidi sliku dolje).
sociogram
shematski prikaz
sociomerijske strukture
grupe
E.D.
A.M.
K.G.
L.T.
V.F.
P.S.
odbijanje
Sociogram male šestočlane grupe
130
Splet odnosa u nekoj maloj grupi prikazan je pomoću dijagrama na kojem
su osobe predstavljene kružićima, a njihovi odnosi (privlačenja i odbijanja,
simpatije i antipatije) pomoću strelica (s punom i isprekidanom linijom),
čiji je vrh okrenut prema osobi koja je izabrana. Na sociogramu se lako i
brzo mogu vidjeti odnosi u cijeloj grupi (koliko je homogena, jedinstvena, a
koliko je heterogena, podijeljena na grupice). Na njemu je jasno i očigledno
prikazano koliko grupa ima podgrupa, manjih grupa u vidu parova (dijada),
„trouglova” (trijada), a koliko „lanaca” (niz emocionalno povezanih osoba),
zatim, ko su „zvijezde” (najčešće birani članovi za druženje, najomiljeniji u
grupi), „odbačeni” (omraženi), „vođa” (dominantan član) itd. A na osnovu broja uzajamnih privlačenja članova grupe, može se egzaktno utvrditi i
izmjeriti kohezija grupe. Što je više recipročnih privlačenja, grupa je čvršća,
kohezivnija i, obrnuto, ukoliko je više uzajamnih odbijanja, grupa je nejedinstvena i sklona dezintegraciji.
Šta si naučio/naučila
ŠTO SU POLOŽAJI I ULOGE U GRUPI
Socijalni položaj je mjesto koje osoba zauzima u strukturi društva ili socijalne
grupe. Uz to određeno mjesto vezano je niz karakterističnih obaveza, zada­
taka, dužnosti i prava, kao i određen način ponašanja. Socijalna uloga ozna­ča­va
očekivano, propisano ili zahtijevano ponašanje osobe na određenom po­lo­žaju.
Ona obuhvata sveukupnost karakterističnog ponašanja, osobina, emocija,
stavova, vrijednosti itd., koje društvo očekuje ili zahtijeva od oso­be koja
zauzima određeni društveni položaj. Osnovna funkcija socijalne uloge je
da reguliše i kontroliše ponašanje ljudi na određenom položaju, tako da
društvo kao cjelina efikasno i skladno funkcioniše.
KOJI SU TIPOVI MOĆI
Socijalna moć najčešće se određuje kao sposobnost uticanja, kontrole i name­
tanja svoje volje. Ona se najdrastičnije manifestuje u mogućnosti da se ljudi
prisile da čine nešto protiv svoje volje, tj. da čine ono što inače ne bi činili.
131
Grupa je diferencirana u pogledu moći. Ova raspodjela moći među članovima
grupe, naziva se strukturom moći. Nije svaka moć ista, već postoje različite
vrste ili tipovi moći: moć nagrađivanja i kažnjavanja, referentna, legitimna,
stručnjačka, moć informisanja. Autoritet označava osobu, instituciju ili ideju
koja uživa povjerenje, poštovanje i ima uticaj, moć. Moć autoriteta može se
zasnivati na različitim osnovama: na ličnim osobinama, stručnosti, moralnim
vrlinama ili na sugestiji, sili i socijalnom položaju. U zavisnosti od izvora,
prirode i načina uticaja, po sociologu Maksu Veberu, možemo razlikovati tri
tipa autoriteta (moći): harizmatski, tradicionalan i legalan.
ŠTA JE SOCIOMETRIJSKA STRUKTURA GRUPE
I KAKO SE ONA ISPITUJE
U malim grupama kao što je porodica, grupa prijatelja, vršnjačka ili radna
gru­pa, vremenom se razvijaju među njenim pripadnicima različite snažne
osjećajne i društvene veze naklonosti, nenaklonosti, ljubavi, ljubomore, zavisti,
saradnje, rivalstva. Između nekih pojedinaca obrazuju se odnosi uzajamnog
privlačenja, a između drugih odbijanja. Neki članovi su omiljeni za druženje, a
neki su usamljeni; neki su cijenjeni a neki nijesu. Socijalno-emocionalne veze
i odnosi članova u maloj grupi ljudi, kao i status svakog od njih u grupi čine
njenu sociometrijsku strukturu. Sociometrijski postupak je psihološka tehnika
u vidu kratkog upitnika, koji je izumio psihijatar Jakob Morena za utvrđivanje
ove osobene strukture.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Kako se može jednostavno definisati struktura grupe?
Koje vrste moći znaš?
Šta je harizmatski, a šta tradicionalan autoritet?
Šta se ispituje sociometrijskim upitnikom?
Čemu služi sociogram?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Objasni u čemu se razlikuju formalne od neformalnih struktura grupe?
Navedi šta uključuje propisana uloga učenika, a šta stvarna.
Zašto je pojam moći tako važan u društvenim naukama?
Ko, po tvom mišljenju, predstavlja pravi autoritet i odakle izvire njegov
uticaj?
Probaj da napraviš sociogram tvog odjeljenja i da ga protumačiš!
132
9. GRUPNI ODNOSI
Šta su grupne norme, kako se donose i kako utiču na naše ponašanje? Koji
su najčeći oblici interakcije između članova grupe? Šta znači kooperativno,
a šta kompetitivno ponašanje u grupi i kakve su posljedice jednog i drugog
ponašanja? Šta su interpersonalni konflikti, zašto nastaju, kako se razvijaju
i razrješavaju? Da li se nekada zapitaš? U ovoj lekciji naučićeš da konflikti
u grupi nijesu uvijek negativni (destruktivni), već da konflikt može biti
konstruktivan, čak i potreban.
SAZNAĆEŠ:
šta su grupne norme
šta je kooperacija, a šta kompeticija u grupi
kakvi su konstruktivni, a kakvi destruktivni konflikti u grupi
GRUPNE NORME
Da bi se upoznala neka grupa, nije dovoljno poznavati samo njenu strukturu
(relativno trajna stanja i karakteristike grupe). Potrebno je upoznati i njenu
dinamiku. Pod grupnom dinamikom podrazumijevaju se procesi i aktivnosti
koji se svakodnevno dešavaju u grupi. Među tim grupnim procesima posebno
su važni oni koji se odvijaju u vezi s ostvarivanjem ciljeva i zadataka grupe, a
takvi su: formiranje i usvajanje grupnih normi, saradnja i takmičenje članova
grupe, te eventualno javljanje i razrješavanje konflikata u grupi.
grupna dinamika
aktivnosti i procesi u
ostvarivanju
grupnih zadataka
U svim grupama postoje utvrđene norme i pravila ponašanja. Norme su osnovni mehanizmi putem kojih grupa usmjerava i reguliše ponašanje svojih
članova. Grupne norme možemo odrediti kao očekivani, propisani i usvojeni
obrazac ponašanja i mišljenja članova određene grupe. Ovaj usvojeni obrazac služi kao standard, mjerilo za ocjenjivanje ispravnosti vlastitog ili tuđeg
ponašanja, a njeno kršenje podliježe sankcijama. Grupne norme mogu nastati
spontano, ali su češće namjerno donesene i propisane različitim uredbama i
zakonima. Osnovna uloga normi jeste da obezbijede efikasno funkcionisanje
grupe i da održe grupni integritet.
O ČEMU GOVORE NORME?
Gotovo da ne postoji ništa što pripada društvenom životu, a da nije na neki način
normirano. Tako, norme propisuju prikladno i neprikladno ponašanje, odijevanje,
izgled i sl. Govore kako treba postupati u određenim situacijama (u crkvi, na sta­
dionu, i sl.), kako se treba ophoditi prema starijima itd. Moguće je izdvojiti dvije
osnovne vrste normi.
Jedna grupa odnosi se na zadatke koje grupa obavlja. Među takvim normama
najvažnije su one koje govore o kriterijumima uspješnosti (kako izgleda dobro
urađen posao; što znači biti uspješan, a što neuspješan i sl.). Druga grupa normi
propisuje odnose između članova grupe. Propisano je kako treba da se ponašaju
pojedini članovi grupe posebno vezano za položaje koje zauzimaju i zadatke koje
obavljaju u grupi. Neke norme iskazane su u formi prava, a neke u formi dužnosti
(obaveza).
Norme su različite po svojem karakteru i nastaju na različite načine. Mogu
biti implicitne, kao što su običaji i moralne norme. Društveni običaji i moralne norme (šta je dobro, a šta rđavo) nepisana su pravila ponašanja, koja
se poštuju, jer su ukorijenjena u tradiciji (iskazivanje poštovanja prema starijima). One nastaju spontano, vremenom, bez svjesnog planiranja, jer je iskus-
implicitno
podrazumijeva se
134
tvo pokazalo da su korisne. Za kršenje običajnih i moralnih normi, kazna je
najčešće osuda, prezir i odbacivanje od strane grupe.
KAKO SE PRISTOJNO ODJENUTI?
Po sadržaju, običajne norme značajno se razlikuju od jedne kulturne sredine do
druge. Odgovor na pitanje: kako se pristojno odjenuti, može biti potpuno različit
u jednoj u odnosu na drugu kulturnu sredinu. Isti je slučaj s podgrupama u okviru
iste kulturne sredine. Pristojno odijevanje za pripadnika mlađe i pripadnika starije
generacije može biti potpuno različito. U različitim grupama mladih (darkeri, ro­
keri, šminkeri, pankeri i sl.) vladaju različita pravila poželjnog odijevanja. Za neke je
poželjno biti pedantan, dotjeran i uredan (šminkeri), a za druge, naprotiv, poželjan
je provokativan izgled, raščupanost, namjerna neurednost i nemarnost (pankeri).
Pored implicitnih postoje i eksplicitne, propisane norme ponašanja. U sva­
koj društvenoj zajednici (u državi, preduzeću, školi) i za svaku oblasti
društvenog života (za zdravstvo, školstvo, saobraćaj) postoje pravne norme
koje eksplicitno propisuju očekivano ponašanje. One nastaju voljno, planski, dogovorom članova grupe. Eksplicitne norme iskazane su u formi uredbi, pravilnika ili zakona. Zakonima utvrđene norme obavezuju sve članove
grupe na određeno ponašanje, a ukoliko se krše, osim moralne osude, slijedi
i propisana sankcija (kazna).
eksplicitno
ono što je izričito
izrečeno, propisano
Smisao donošenja pravila, normi i zakona jeste da se poštuju, a da bi se pravila poštovala treba da se donesu dogovorom svih onih na koje se ta pravila odnose. Ponekad se desi da neko sam, neki pojedinac ili neka moćna
manjinska grupa, pokuša da nametne pravila ostalim članovima zajednice.
Takva pravila obično ne traju dugo i često su povod za mnoge nesporazume
u zajednici. Pravila koja su demokratski donesena i koja su svi voljno prihvatili, ili bar većina članova grupe, doživljavaju se kao svoja i služe kao
vlastiti unutrašnji princip, kontrolor ponašanja.
135
KAKVA TREBA DA BUDU PRAVILA?
Pravila ponašanja u školi donose se dogovorom svih članova školske zajednice. U
vrijeme dogovaranja svi – i učenici i nastavnici i uprava škole – imaju važnu ulogu.
Kada budete dogovarali pravila u tvojem odjeljenju ili u tvojoj školi, vodite računa
o sljedećem:
PRAVILA TREBA DA BUDU
SVIMA POZNATA
PRAVILA TREBA DA VAŽE
ZA SVE
TREBA DA SU PRECIZNA I
JASNA
TREBA DA SU OGRANIČENA
U BROJU
TREBA DA SU KONKRETNA
TREBA DA SU PRIMJENJIVA
TREBA DA SU OBAVEZUJUĆA
Da bi se pravila uopšte poštovala, treba da budu svima poznata.
Najbolji način da se svi upoznaju s pravilima jeste da svi učestvuju
u njihovom donošenju. Kada se pravila donesu, treba da se zapišu i
stave na neko vidno mjesto u školi – da se ne zaborave!
Pravila treba da se odnose na sve, a ne samo na neke ljude. Ako pravila
važe samo za neke ljude, uvijek postoji dobar razlog da se ne poštuju.
Kada pišete pravila, pišite ih jednostavnim i razumljivim jezikom,
i provjeravajte da li su svima jasna. Nije dobro ako isto pravilo za
jednog učenika znači jedno, a za drugog nešto drugo.
Ne treba pretjerivati i detaljisati. Kada se pretjeruje, pravila obično
gube smisao. Pravila treba da se odnose samo na ono što je zaista
važno za sve u zajednici.
Bolje je kada su izražena u pozitivnom obliku, na primjer: Treba da
pomažemo jedni druge!, ali ako nije moguće sve izraziti na taj način
onda treba reći i ono šta se ne očekuje ili zabranjuje.
Nema svrhe propisivati pravila koja se ne mogu ostvariti. Budite
realni i propišite samo ono što je primjenjivo.
Osnovni smisao donošenja pravila jeste njihova obaveznost. Obaveza
može biti izražena na različite načine obećanjem, davanjem zakletve
ili potpisa o pristajanju na pravila.
Osnovna uloga grupnih normi jeste da regulišu ponašanje članova grupe
kako bi grupa što efikasnije ostvarila svoj cilj i, kako bi se istovremeno,
održali dobri međusobni odnosi, stvorila povoljna atmosfera i učvrstio integritet i identitet grupe. Poštovanje grupnih normi važno je, ne samo za
održavanje kohezije i skladno djelovanje grupe, nego i za svakog pojedinca,
člana grupe. Pojedinac koji postupa u skladu s usvojenim normama svoje
grupe osjeća sigurnost, ponos i zadovoljstvo, jer se drži vlastitih pravila i
principa i uživa ugled u grupi. A pojedinac koji krši grupne norme osjeća
nezadovoljstvo, strah, stid, krivicu i kajanje, neprijatna osjećanja koja ga nagone da se ubuduće pridržava ovih standarda.
136
ZAŠTO SU PRAVILA VAŽNA ZA POJEDINCA?
Pored toga što su važna za grupu, pravila su važna i za svakog pojedinca. Svako
želi da zna šta se od njega očekuje, i osjeća se sigurnije kada su mu pravila razum­
ljiva i jasna.
Kada pravila postoje i kada ih poznaješ...
osjećaš se sigurno i slobodno

pomažu ti da izbjegneš neuspjeh

sprječavaju sukobe

čine te odgovornijim

zato što unaprijed znaš šta je dozvoljeno – šta
smiješ da radiš
zato što unaprijed znaš šta nije dozvoljeno – šta
ne smiješ da radiš
zato što unaprijed znaš kako treba da se ophoditiš
prema drugima
zato što sam upravljaš svojim ponašanjem.
Grupne norme razlikuju se po stepenu njihove univerzalnosti, odnosno
opštosti (broja situacija koje regulišu). Neke norme važe gotovo u svim prilikama (na primjer, da se kaže istina), a neke specifične (kao način oblačenja
i ponašanja) važe samo u nekim, tačno određenim situacijama (ponašanje
u crkvi razlikuje se od ponašanja na utakmici ili na svadbi). Norme se razlikuju, takođe, i po strogosti primjene (obaveznosti za sve), jer neke (recimo,
da je krajnje vrijeme za dolazak kući ponoć) važe samo za mlađe, a ne i za
starije članove porodice.
KOOPERATIVNO I KOMPETITIVNO
PONAŠANJE U GRUPI
Najčešći oblici interakcije među članovima grupe su kooperacija ili saradnja
i kompeticija ili takmičenje. Koji od ova dva oblika interakcije će prevladati u
grupi zavisi od niza faktora: od prirode grupe, njenog cilja, atmosfere u njoj,
stila rukovođenja, kao i od ličnosti i zrelosti njenih članova. Za neke aktivnosti takmičenje je pogodniji oblik interakcije. Tako, na primjer, za dostizanje visokih rezultata u sportu, ali i za većinu drugih aktivnosti u grupi bolje
je kada njeni članovi sarađuju i kada se međusobno ispomažu. Saradnja, na
duži rok, uvijek daje bolje rezultate nego takmičenje. Što misliš, zašto?
Kompeticija je oblik interakcije gdje se članovi grupe međusobno takmiče u
dostizanju željenog cilja, i gdje uspjeh jednog člana grupe automatski isključuje uspješnost ostalih članova. Duh kompeticije najbolje opisuje deviza:
„Moj uspjeh je vaš neuspjeh“. Takmičenje nastaje iz potrebe i želje da neko
kompeticija
takmičenje
137
bude bolji od drugih i da zadovolji svoje lične interese. Ako to ide na štetu
ostalih članova grupe, onda je to nezdrava kompeticija koja remeti odnose u
grupi i dovodi do čestih, pa i jakih sukoba.
Takmičenje se često koristi kao veoma uspješan podsticaj u grupnom radu,
kada treba članove grupe podstaći na maksimalan učinak. Takmičenje kod
učesnika aktivira motiv za postignućem, gdje svako želi pobijediti, a niko da izgubi. Takav način motivisanja grupe ispravan je jedino u slučaju kada su pravila takmičenja jasno postavljena, kada u grupi vlada dobra atmosfera, i kada
su takmičari u velikoj mjeri izjednačeni po svojim sposobnostima i znanju.
Najbolje rezultate grupa postiže kada svi takmičari imaju gotovo podjednake
šanse na pobjedu. U školskom takmičenju, posebno je podsticajno i zdravo
takmičenje sa samim sobom, odnosno sa svojim ranijim uspjesima.
motiv za postignućem
Psihologija, lekcija 17,
(lični motivi)
Takmičenje ima i svoje negativne strane. Bilo koje nadmetanje (u snazi,
spretnosti, proizvodnji ili znanju) stvara nezdrav, rivalski odnos među članovima grupe. Postignuti rezultati u takmičenju dijele grupu na pobjednike
i pobijeđene, a to dugoročno gledano proizvodi sukobe, suparništvo, agresiju, bezobziran odnos i nepovjerenje među članovima grupe. Suparništvo
i neuspjeh kod gubitnika izaziva niz negativnih osjećanja kao što su zavist,
pakost, mržnju, ljubomoru, osvetoljubivost. Kod pobjednika se može razviti egoizam, uobraženost, neosjetljivost za potrebe drugih i prezir prema
gubitnicima.
Kooperacija je oblik interakcije gdje članovi grupe međusobno sarađuju i
jedni drugima pomažu kako bi grupa postigla zajednički cilj. Zajednički,
grupni cilj ostvaruje se zajedničkim naporom i koordinacijom djelatnosti
svih članova grupe. Dobra saradnja i duh kooperacije među članovima grupe i podrška grupe svakom članu lijepo je izražena devizom: „Svi za jednog,
jedan za sve“.
kooperacija
saradnja
Mada je takmičenjem na kraći rok moguće postići bolje rezultate (proizvodna grupa koja se takmiči imaće veći učinak), podsticanjem saradnje u grupi
na duži rok, formira se čvrsto povezan tim sposoban da rješava kompleksne
zadatke i da opstaje i uprkos problemima na koje nailazi. Saradnja podstiče dobre međuljudske odnose, razvija međusobno povjerenje, solidarnost i
uzajamnu naklonost. Kooperacija doprinosi koheziji grupe, utiče na jedinstvo i zadovoljstvo članstvom u grupi.
kohezija grupe
Pojedinac u grupi, lekcija 7
138
ISTRAŽIVANJE EFEKATA KOOPERACIJE
Dojč i saradnici (prema N. Rot, Psihologija grupa, 1983 ) ispitivali su efekte koope­
racije na grupu. Prema rezultatima ovih istraživanja, kooperacijom u odnosu na
kompeticiju postiže se:
bolja komunikacija u grupi (lakše se postiže saglasnost; brže se donose odlu­
ke; veće bogatstvo i razmjena ideja; poklanja se pažnja svakoj ideji)
bolja organizacja rada (veća saglasnost članova grupe oko zajedničkih ciljeva;
veća saglasnost u načinu njihovog ostvarivanja; bolja koordinacija aktivnosti)
bolja motivacija članova grupe (članovi kooperativne grupe ulažu više snage
u ostvarivanje grupnih ciljeva, čak i u situacijama kada ne postoji neposredno
rukovođenje)
bolji interpersonalni odnosi (međusobno uvažavanje, ispomaganje, bodrenje;
veće zadovoljstvo poslom)
bolja produktivnost (uspješnija realizacija ciljeva na duži rok).
Moguće je izdvojiti nekoliko indikatora, pokazatelja kooperativnog ponašanja
grupe. Dogovaranje je jedan od pokazatelja kooperacije. Ukoliko nema dogovora, ukoliko svaki član grupe nastoji da zadovolji svoj lični interes, ukoliko
se ne vodi računa o zajedničkim, grupnim ciljevima, ne može se govoriti o
kooperativnom ponašanju. Drugi važan indikator kooperativnog ponašanja
je saradnja i međusobno ispomaganje. Ukoliko se članovi grupe međusobno
ispomažu, ukoliko dopunjuju jedni druge, tada govorimo o kooperativnom
ponašanju. Suprotno tome, ukoliko se međusobno nadmeću i nastoje se
do­kazati pred drugima, radi se o takmičenju. Osjećaj sigurnosti je sljedeći
važan pokazatelj kooperativne interakcije članova grupe. U kooperativno
vo­đenoj grupi učesnici se osjećaju sigurnim da iznesu svoje ideje, da kažu
šta misle, bez straha od greške i posljedica. Suprotno tome tamo gdje vlada
nepovjerenje, gdje svako čuva svoje ideje za sebe, gdje se svi suzdržavaju da
otvoreno kažu šta misle, radi se o kompeticiji. Osjećaj zajedništva i nesebično
zalaganje za ciljeve grupe je sljedeći pokazatelj kooperativnog ponašanja.
U kooperativnoj grupi svaki član nesebično, ne gledajući na druge, ulaže
sve svoje potencijale, a uspjeh grupe doživljava kao vlastiti uspjeh. Otvorena
komunikacija, međusobna tolerancija i uspješno prevazilaženje konflikata
sljedeći su indikatiri kooperativnog ponašanja. U kooperativno vođenoj
grupi suprotna mišljenja i eventualni sukobi ne zataškavaju se, već naprotiv
– podstiču. Suprotna mišljenja su prilika da grupa jasnije utvrdi problem,
da razgovara o njemu i da se dogovori. Iz konfliktnih situacija kooperativno
vođena grupa najčešće izlazi jača i zrelija.
139
KONFLIKTI U GRUPI
Konflikt označava sukob, sučeljavanje suprotnih gledišta, interesa, stavova,
namjera ili težnji. Konflikt može biti spoljašnji, između dva ili više lica (interpersonalni), ili unutrašnji (intrapersonalni) konflikt. Psihologija ličnosti se zanima za intrapersonalne, a socijalna psihologija za interpersonalne konflikte.
Intrapersonalni konflikt
Psihogija, lekcija 13,
Frustracije i konflikti
U svakoj grupi, prije ili kasnije, pojavi se konflikt, međusobni sukob dvoje ili
više članova grupe. Zašto konflikt nastaje? Šta navodi pojedince ili grupe da
se međusobno spore? U životu se rijetko dešava da sukobi nastanu samo zbog
jednog razloga. Najčešće se radi o mješavini različitih uzroka. Na primjer, dvije djevojčice raspravljaju o muzici, i jedna se trudi da dokaže kako je bolja rok
muzika, a druga je uporna da objasni kako je bolja folk muzika. Šta je uzrok
njihovog sukoba? Imaju li one različito znanje o muzici? Možda je svakoj od
njih stalo da pokaže kako je baš ona u pravu, ili su možda u pitanju različite
vrijednosti – teško je reći. Vjerovatno su svi uzroci u igri.
ZAŠTO NASTAJU KONFLIKTI
(posmatrajući slike pokušaj utvrditti zašto konflikt nastaje)
Postoji više uzroka i vrsta konflikata. Konflikt podataka imamo kada dvoje
ljudi imaju različite informacije ili različito znanje o istoj pojavi ili događaju.
Iste stvari dvoje ljudi vide različito, ili su o istom čuli različite stvari. Na
primjer, ti si čuo/čula kako je Marko uvrijedio Stefana, a drugi tvrde suprotno – da je Stefan prvi počeo. Konflikt resursa javi se kada dvije ili više osoba
žele nešto čega ima malo, recimo lopti, pažnje ili prijateljstva neke osobe i sl.
Ova vrsta konflikta u blikoj je vezi s konfliktom potreba. Svako od nas ima
140
mnoštvo potreba (potreba za moći, prijateljstvom, samopoštovanjem i sl.),
ali takve potrebe imaju i drugi. Svaka naša potreba može biti u konfliktu s
potrebama nekog drugog. Nešto ti poželiš, ali to isto može da želi i neko
drugi, ili misli da je za tebe bolje nešto drugo. Na primjer, želiš da izađeš
vani, ali ti majka kaže kako je sada vrijeme za učenje, ili želiš da sjediš u
prvoj klupi, ali to može da želi i neko drugi. Konflikt vrijednosti i s njim u
vezi konflikt ciljeva, najteže su rješive vrste konflikata. Vrijednosti su nešto
što smatramo važnim i vrijednim za nas, ali to ne znači da je isto to vrijedno
i za druge. Ti možda voliš rok muziku, a neko drugi više cijeni folk muziku.
U situaciji kada su naše vrijednosti dovedene u pitanje, kada neko želi da ih
ospori, mi to osjećamo kao da smo lično ugroženi i nastojimo grčevito da ih
branimo. Slično je i sa ciljevima. U skladu sa svojim vrijednostima mi posta­
vljamo i životne, ali i trenutne, svakodnevne ciljeve. Naši ciljevi, ono što
želimo da ostvarimo, mogu biti u sukobu sa ciljevima drugih ljudi. Kao što
je naprijed rečeno, u životu, u stvarnim situacijama, iza određene konfliktne
situacije rijetko stoji samo jedan uzrok. Sukob je češće rezultat kombinacije
različitih uzroka.
vrijednosti
Vrijednosti i moral, lekcija 5
Postoje neki spoljašnji faktori koji pogoduju javljanju konflikata u grupi. Javlja­
nju konflikata pogoduje takmičarska atmosfera gdje su pojedinci naviknuti da
rade jedan protiv drugoga i gdje svaki član grupe ima osjećaj da mora pobijediti
kako bi očuvao samopoštovanje. Loša komunikacija takođe pogoduje javljanju
konflikata. Mnogi konflikti nastaju nesporazumom, pogrešnim opažanjem
osjećanja, namjera i potreba drugih ljudi. Na pojavu konflikata značajno utiče
rukovodilac, vođa grupe. Način rukovođenja grupom (demokratski ili autokratski) bitno određuje vrstu i nivo konflikata u grupi. Konflikti su naročito
prisutni u autokratski vođenoj grupi i tamo gdje vođa zloupotrebljava svoju
moć, gdje su članovi grupe ugnjetavani i frustrirani. O komunikaciji, o načinu
rukovođenja grupom više ćeš saznati u narednim lekcijama.
Pojedinac u grupi,
Komunacije u grupi,
lekcija 10.
Vođstvo, lekcija 11
Neki sukobi brzo planu i brzo se završe. Drugi imaju dugu istoriju, dugo
se nešto iza brda valja, a onda najednom sve plane i razbukta se. Mogu se
izdvojiti neke opšte faze u nastajanju sukoba. Prva od tih faza je faza percepcije i personalizacije sukoba. Na primjer, osjećaš da te Marko izbjegava, stalno ti nešto prebacuje. Kada nešto kažeš ili predložiš, Marko ima drugačije
mišljenje. Juče si vidio kako ti se podsmijeva i sl. Postaješ svjestan postojanja
sukoba. Sljedeću fazu karakterišu misli i osjećaji, tj. doživljaj konflikta. Konflikt se, po pravilu, doživljava veoma burno i to emotivno (javljaju se različiti
osjećaji, straha, očaja, zbunjenosti, bijesa i sl.) kognitivno (javljaju se ideje,
misli o sukobu, unutrašnji razgovor i sl.) i fizički (osjećaš napetost, otežano
disanje i sl.). Nakon ovih više psiholoških, unutrašnjih faza, sukob posta-
141
je otvoren, manifestan i spolja vidljiv. Intenzitet ovog vidljivog ponašanja
može biti različit i kreće se od manjih nesuglasica i nesporazuma, preko
verbalnog izazivanja, vrijeđanja i ultimatuma, do fizičkog napada i pokušaja
da se suprotna strana uništi. Posljednja faza je faza razrješavanje konflikta i
suočavanje s posljedicama.
Konflikti se mogu razriješiti na različite načine. Neki od načina rješavanja
konflikta nijesu tako dobri, a neki su dobri. Nije dobro rješenje konflikta kada
jedna strana u konfliktu sve dobija, a druga sve izgubi. To su situa­cije kada
se jedna strana u sukobu povuče bez borbe (kada sve prepusti drugome) ili
kada borbom bude pobijeđena (uništena). Sukob može biti razriješen i presudom (arbitražom). To je situacija kada neka moćnija osoba (roditelj, nastavnik, sudija) presudi u korist jednog ili drugog, ili kada ponudi rješenje
koje obje strane moraju prihvatiti. Najbolji način rješavanja sukoba je dogovor sukobljenih strana. Dogovorom se može postići kompromis kada se obje
strane odriču nečega i postižu nešto, ili konsenzus kada obje strane nalaze
zadovoljavajuće rješenje za sebe.
KAKO TI REAGUJEŠ U SUKOBU?
Postoji nekoliko uobičajenih ponašanja ljudi u sukobu. Pažljivo pročitaj svaki od
načina ponašanja i pokušaj odrediti kako se ti obično ponašaš. Svaki od opisanih
načina ponašanja nije jednako dobar. Dok čitaš, razmišljaj o posljedicama svog
ponašanja, i pokušaj ubuduće bolje reagovati.
PRAVIŠ SE DA NE ČUJEŠ
KAKO TO IZGLEDA?
KO TU DOBIJA?
Naizgled kao da se ništa nije desilo, ostaješ veseo/
Praviš se kao da se ništa nije desilo. Kažeš sebi: Ma
vesela, a zapravo stalno razmišljaš o onome što ti se
pusti to... i skrećeš temu na nešto drugo.
dogodilo i pitaš sa kada će se sve ponoviti?
POBJEGNEŠ
KAKO TO IZGLEDA?
KO TU DOBIJA?
Odlaziš i kažeš: Ostavite me već jednom na miru! Kada
Niko nije dobio, oboje ste izgubili. Problem tinja i
ti se drugi put obrate, daš im do znanja da si ljut/
samo je pitanje dana kada će se ponovo razbuktati.
ljuta i da ne želiš da pričaš s njima.
BORIŠ SE
KAKO TO IZGLEDA?
KO TU DOBIJA?
Izgleda kao da si ti si dobio/dobila, a on izgubio/
Izigravaš moć i ne biraš sredstva samo da ostvariš
izgubila! Da li je baš tako? Znaš za poslovicu: Dođe
ono što si naumio/naumila: uzvraćaš istom mje­
maca na vratanca! Oprezan/oprezna si, i osjećaš
rom, prijetiš, ucjenjuješ.
kako te čeka iza ćoška da ti se osveti.
142
PRIHVATAŠ POMIRENJE
KAKO TO IZGLEDA?
KO TU DOBIJA?
Prihvataš pomirenje zbog „mira u kući”. Nastavljaš Niko nije u potpunosti zadovoljan. Problem je naiz­
da sarađuješ i ne govoriš ono što stvarno želiš i gled riješen, družite se i dalje, ali ne više kao prije.
osjećaš.
Nemaš više povjerenja.
PREGOVARAŠ I DOGOVARAŠ SE
KAKO TO IZGLEDA?
KO TU DOBIJA?
Ne čekaš da te drugi mire već sam/sama tražiš
rješenje. Kažeš: Daj da vidimo kako da to riješimo!
Trudiš se da utvrdiš u čemu je problem. Predlažeš
različita rješenja kako bi bili zadovoljni i ti i on/
ona.
Oboje dobijate dio onoga što želite. Sukob je riješen
i nema neraščišćenih stvari među vama. Sada bolje
razumiješ onog drugog i saznao/saznala si nešto o
tome kako drugi gledaju na stvari.
Činjenica o postojanju konflikta u grupi ne mora automatski da znači i slabost
te grupe. Konflikti u grupi mogu biti destruktivni (mogu da slabe i razjedaju
grupu), ali mogu biti i konstruktivni (mogu da jačaju grupu). Nivo snage
jedne grupe zavisi od toga kako se grupa nosi sa svojim konfliktnim i kako
ih razrješava. Grupe u kojoj se konflikti zataškavaju, kao i grupe u kojima se
konflikti ne rješavaju vremenom slabe i raspadaju se. Suprotno tome grupe koje
svoje konflikte iznose na vidjelo (čine ih javnim) i koja ih rješavaju vremenom
postaju jače i sve zrelije. Pozitivni efekti iznošenja i rješavanja konflikata jesu
precizno definisanje problema, mogućnost da analizira i diskusije o problemu,
traženje i nalaženje boljeg rješenja. Novo rješenje uvijek znači promjenu, pri­
lagođavanje grupe novim uslovima, a time i njen rast i spremnost na nova
prilagođavanja.
ŠTA SU TEHNIKE PROGRAMIRANIH KONFLIKATA?
Uviđajući značaj konflikta za funkcionisanje i rast grupe neki teoretičari predlažu
namjerno provociranje konflikata u grupi. Poznate su dvije tehnike programiranih
konflikata. Odlučivanje pomoću „đavoljeg zastupnika“ ili „prijatelja kritičara“
sastoji se u tome da se svaka važna odluka prije njenog donošenja još jednom
prodiskutuje s pojedincem ili grupom koji su zaduženi da takvu odluku kritikuju,
da joj nađu slabe strane. Diskusija za i protiv podrazumijeva da se grupa eksperata
dijeli u grupe koje imaju zadatak da nađu pozitivne i negativne strane određene
odluke. Odluka se prihvata tek nakon iscrpne diskusije i vaganja iznesenih argu­
menata.
143
Šta si naučio/naučila
ŠTA SU GRUPNE NORME
Grupne norme možemo odrediti kao očekivani, propisani i usvojeni obrazac ponašanja i mišljenja članova određene grupe. Ovaj usvojeni obrazac
služi kao standard, mjerilo za ocjenjivanje ispravnosti vlastitot ili tuđeg
ponašanja, a njeno kršenje podliježe sankcijama. Grupne norme mogu nastati spontano, ali se češće namjerno donose i propisuju različitim uredbama
i zakonima. Osnovna uloga normi je da obezbijede efikasno funkcionisanje
grupe i da održe grupni integritet. Osim što su važne za grupu, grupne norme su važne i za svakog pojedinca.
ŠTA JE KOOPERACIJA, A ŠTA KOMPETICIJA U GRUPI
Najčešći oblici interakcije među članovima grupe su kooperacija ili saradnja
i kompeticija ili takmičenje. Kompeticija je takav oblik interakcije gdje se
članovi grupe međusobno takmiče u dostizanju željenog cilja, i gdje uspjeh
jednog člana grupe isključuje uspješnost ostalih članova. Kooperacija je
takav oblik interakcije gdje članovi grupe međusobno sarađuju i jedni drugima ispomažu kako bi grupa postigla zajednički cilj. Zajednički, grupni cilj
ostvaruje se zajedničkim naporom i koordinacijom djelatnosti svih članova
grupe. Koji od ova dva oblika inteakcije će prevladati u grupi zavisi od niza
faktora: od prirode grupe, njenog cilja, atmosfere u njoj, stila rukovođenja,
kao i od ličnosti i zrelosti njenih članova.
KAKVI SU KONSTRUKTIVNI, A KAKVI DESTRUKTIVNI
KONFLIKTI U GRUPI
Konflikt označava sukob, sučeljavanje suprotnih gledišta, interesa, stavova, namjera ili težnji. Konflikt može biti spoljašnji, između dva ili više lica (interpersonalni), ili unutrašnji (intrapersonalni) konflikt. Postoji više različitih uzroka
i vrsta konflikata: konflikt podataka, konflikt resursa, konflikt potreba, konflikt
vrijednosti, konflikt ciljeva. Javljanju konflikata pogoduje: takmičarska atmosfera, loša komunikacija i način rukovođenja grupom. Postoje neke opšte faze u
nastajanju sukoba. Nakon faze percepcije i doživljaja konflikta, sukob postaje
otvoren, manifestan i spolja vidljiv. Intenzitet ovog vidljivog ponašanja može
biti različit i kreće se od manjih nesuglasica do fizičkog napada i pokušaja
da se suprotna strana uništi. Posljednja faza je razrješavanje konflikta. Najbolji način rješavanja sukoba je dogovor sukobljenih strana. Konflikti u grupi
mogu biti destruktivni (mogu da slabe i razjedaju grupu), ali mogu biti i konstruktivni (mogu da jačaju grupu). Nivo snage jedne grupe zavisi od toga kako
se nosi sa svojim konfliktoima i kako ih razrješava.
144
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta su grupne norme i kako nastaju?
Objasni u čemu je značaj grupnih normi.
Šta se podrazumijeva pod saradnjom ili kooperacijom i koje su njene
prednosti?
Šta je takmičenje i kada je ono korisno, a kada štetno po grupu?
Zašto nastaju konflikti?
Koje su osnovne faze konfikata?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Na primjeru pravila koja se poštuju u tvom odeljenju, objasni zašto su ona
neophodna!
Kako bi organizovao djelatnost neke radne grupe, a da iskoristiš dobre
strane i saradnje i takmičenja?
Na koji način se može konstruktivno riješiti sukob oko toga gdje ići na
ekskurziju?
145
POGLAVLJE
146
KOMUNIKACIJE
U GRUPI
Mi neprestano komuniciramo na različite
načine. U ovom poglavlju naučićeš koje su
osnovne funkcije komunikacije i na koji
način ljudi međusobno komuniciraju. Saznaćeš šta je verbalna, a šta neverbalna komunikacija. Vаžno je da upoznaš tehnike
efikasnog komuniciranja.
NASLOV
KOMUNIKACIJA U GRUPI
10. KOMUNIKACIJA U GRUPI
Zapitaš li se nekad kako, na koji način grupe uspijevaju da usklade izvo­
đenje različitih zadataka i da funkcionišu skladno i uspješno? Šta je suš­
ti­na komunikacije i kakva je njena uloga u grupi? Koje su osnovne vrste
komunikacije i koliko nam je važna neverbalna komunikacija (izrazi lica, glas
itd.). Naučićeš i o nekim problemima u sporazumijevanju. Najzad, otkrićeš
i to kako da neplodnu svađu pretvoriš u konstruktivno i plodno rješavanje
problema u komunikaciji.
SAZNAĆEŠ:
što su glavne funkcije komunikacije u grupi
koje su vrste i oblici komunikacije
kako učiniti komunikaciju uspješnom
FUNKCIJE KOMUNIKACIJE U GRUPI
Svakodnevno u kući, u školi, na radnom mjestu komuniciramo s drugim ljudima, primamo i šaljemo poruke. Takav oblik komunikacije koja se odvija u
manjim ili većim grupama (u kući, u školi, na radnom mjestu i sl.), naziva
se interpersonalnom komunikacijom i razlikuje se od masovne, medijske,
javne komunikacije (putem štampe, televizije i sl.). Interpersonalna komunikacija jeste namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno, planirano ili
neplanirano slanje, primanje i djelovanje poruka među ljudima. Nauka koja
proučava način kako se ove poruke razmjenjuju, naziva se komunikologija.
Interpersonalna komunikacija
komunikacija između ljudi
ŠTA JE KOMUNIKOLOGIJA?
Komunikologija je društvena nauka čiji su predmet izučavanja, u najširem smislu,
poruke koje ljudi upućuju jedni drugima. Komunikologija ima korijene u antičkoj
filozofiji i retorici, kao i u savremenim društvenim naukama poput psihologije,
lingvistike i sociologije. Pored toga, komunikološke teme su bliske i prožimaju
se i s kulturološkim studijama. Komunikologija se izučava i pod nazivima komu­
nikacijske studije i medijske studije.
Komunikacija je složen vid simboličke interakcije između dvoje ili više ljudi,
a odvija se putem simbola i raznih signala za razmjenu informacija. Naše
riječi, mimika, blijedilo, gestovi, boja glasa, služe nam da prenesemo i otkrijemo drugima svoje ideje, namjere, misli, ali često i da sakrijemo svoja prava osjećanja ili ciljeve. Komunikacija ima sadržajni i odnosni aspekt.
Sadržajni aspekt komunikacije podrazumijeva prenošenje neke informacije,
obavještenja o predmetu, osobi, događaju i sl., a odnosni – način kako to
činimo. Naš odnos prema osobi s kojom komuniciramo, ali i prema sadržaju
komunikacije, bitno utiče na to kako će naš sagovornik shvatiti poruku. O
odnosnom aspektu komunikacije biće više riječi kasnije, kada budemo govorili o neverbalnoj i nenasilnoj komunikaciji.
Komunikacijom ljudi razmjenjuju svoje misli, ideje, stavove, namjere i me­
đusobno koordiniraju svoje aktivnosti. Obje funkcije komunikacije, izražavanje i razmjena misli, ideja, stavova i međusobna koordinacija aktivnosti u
grupi podjednako su važne. Prema sadržaju, smatra N. Rot (2010), moguće
je razlikovati tri kategorije komunikacija u grupi. Komunikacija u vezi s
obavljanjem tekućih poslova i zadataka grupe, komunikacija koja se odnosi
na opšta pitanja i organizaciju rada grupe i komunikacija koja je izraz socio
-emocionalnih potreba članova grupe. Nadalje, komunikacija u grupi može
biti neformalna i formalna. Neformalna komunikacija odvija se mimo zva-
neverbalna komunikacija;
nenasilna komunikacija
u nastavku teksta
149
ničnih oblika komunikacije (mimo radnih sastanaka), i najčešće se odnosi
na afektivno-socijalne potrebe članova grupe. Ljudi se sreću, na hodniku, za
vrijeme pauze, i nakon posla i razgovaraju o pitanjima koja nijesu direktno
vezana za organizaciju. Članovi grupe imaju potrebu da u svojoj grupi razmijene i svoje emocije, brige, radosti, tuge, strahove i nade. Formalna komunikacija predviđena je i unaprijed planirana. Odvija se u vidu zvaničnih
susreta ili radnih sastanaka, a po sadržaju se isključivo odnosi na pitanja
planiranja i realizacije radnih zadataka.
Komunikcije u grupama mogu biti više centralizovane ili decentralizovane.
Centralizovani tip komunikacije imamo u slučajevima kada je donošenje odluka prepušteno samo jednoj osobi, koja ima centralno mjesto u komunikacionoj mreži i koja prima i daje najviše informacija. Takav je slučaj s komunikacionom mrežom koja se naziva „točak“. Komunikaciona mreža u vidu
točka je oblik komunikacije u kojoj jedan član grupe ima središnje mjesto
(kao središte točka). On ima mogućnost da neposredno komunicira sa svim
članovima grupe, a pri tom, ostali članovi to ne mogu (nemaju mogućnost
međusobne neposredne komunikacije). Decenrtalizovani tip komunikacije
imamo kada su sve osobe ravnopravno uključene u donošenje rješenja i odluka, kada nijedna osoba nema centralno mjesto, i kada su svima omogućene neposredne međusobne komunikacije („svako sa svakim“).
DA LI SU EFIKASNIJE CENTRALIZOVANE ILI DECENTRALIZOVANE
KOMUNIKACIONE MREŽE?
Obavljen je veći broj istraživanja sa ciljem da se utvrdi da li su efikasnije centali­
zovane ili decentralizovane komunikacione mreže. Na osnovu nalaza većeg broja
istraživanja (prema N. Rot, 1983) Šo zaključuje:
Kada treba obaviti neki jednostavan zadatak efikasnija je centralizovana mreža,
ali kada se radi o obavljanju složenih zadataka prednost ima decentralizovana
mreža;
Veća razmjena ideja i veća aktivnost članova grupe postiže se u decentralizova­
nim mrežama bez obzira na složenost zadatka koji grupa obavlja;
Kada su zadaci složeni, veći broj grešaka javlja se u centralizovanoj mreži. Supro­
tno tome, kada su zadaci jednostavni, veći broj grešaka nastaje u decentalizova­
noj mreži;
Zadovoljstvo članova grupom uvijek je veće kada je mreža decentralizovana.
Prema pravcu djelovanja mogu se razlikovati horizontalna i vertikalna komunikacija. Horizontalna komunikacija se odvija između članova koji u
hijerarhiji organizacije zauzimaju isti nivo (takva je komunikacija između
rukovodećeg kadra ili komunikacija među izvršiocima). Prema sadržaju,
horizontalna komunikacija češće se odnosi na socio-emocionalne potre150
be članova grupe, ali može podrazumijevati i dogovor o poslu, razmjenu
ideja i sl. Vertikalna komunikacija se odvija između članova koji u organizaciji zauzimaju različite položaje (komunikacija koja ide od rukovodilaca
prema izvršiocima). Prema sadržaju, vertikalna komunikacija se gotovo
isključivo odnosi na organizaciju rada i realizaciju ciljeva grupe. To mogu
biti naređenja i uputstva o tome kako treba posao obaviti, obavještenja o
smislu pojedinih zadataka, saopštenja o dužnostima i pravima, ukazivanje
na propuste u radu i sl. Vertikalna komunikacija se može odvijati u dva suprotna pravca. Od centara rukovođenja ka izvršiocima, ili od izvršilaca ka
centrima rukovođenja. Kada komunikacija ima pravac odozdo (od izvršilaca ka rukovodiocima), onda se najčešće radi o raznim vrstama izvještaja
(o izvršenim zadacima, o obavljenom poslu i sl.), ali može da sadrži i razne
korisne prijedloge, na primjer, za unaprjeđenje rada ili o načina obavljanja
pojedinih zadataka. Demokratski način upravljanja organizacijom podrazumijeva dvosmjerne komunikacije, dok je za autokratski stil upravljanja
karakteristična jednosmjerna komunikacija i to isključivo odozgo prema
dolje. To je oblik komunikacije koji ide od rukovodioca prema izvršiocima
i koji obeshrabruje komunikaciju koja bi išla odozdo prema gore. O različitim načinima rukovođenja grupom vidi u narednoj lekciji.
autokratski način
rukovođenja
Pojedinac u grupi,
lekcija 11
Koji će oblik komunikacije prevladati u grupi zavisi od niza faktora, od cilje­
va i zadataka koje grupa obavlja (razumljivo je da se razlikuje komunikaciona struktura vojne jedinice od komunikacione strukture nekog udruženja
građana), od rukovodioca i stila rukovođenje, od tradicije grupe i sl.
VERBALNA I NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Jezik i riječi su najvažniji oblik ljudske komunikacije. Verbalna komunikacija, pomoću riječi (sistema verbalnih simbola), predstavlja najviši i najsavršeniji vid komunikacije za tačno prenošenje apstraktnih ideja, za precizno
formulisanje složenih poruka i izražavanje suptilnih razmišljanja i osjećanja.
Ovaj oblik komunikacije dostupan je isključivo ljudskoj vrsti i složeniji je od
neverbalne komunikacije.
151
KOJE SU OSNOVNE FUNKCIJE JEZIKA?
Jezik je najrazvijeniji i najsavršeniji sistem, sačinjen od simbola u vidu riječi i od pra­
vila njihovog kombinovanja (sintaksa). Osnovne funkcije jezika su: signifikativna
(označavanje objekata), informativna (davanje obavještenja), komunikativna (ra­
zmjena značenja), akciona (djelovanje na druge), ekspresivna (izražavanje emocija),
socijalna (jačanje društvenih veza), estetska (izazivanje osjećanja lijepog), metajezička (omogućava raspravu o jeziku) itd. Zahvaljujući jeziku čovjek može da preo­
bražava i čuva svoje iskustvo, ali i da ga prenosi na druge u procesu opštenja (komu­
nikacije). Riječi nam omogućavaju da izdvojimo i fiksiramo izvjesne karakteristike
pojava, a sintaksa da izrazimo složene i tanane odnose među njima.
Pored riječi u komunikaciji s drugim ljudima, svjesno ili nesvjesno, kontro­
lisano ili spontano mi koristimo mimiku, razne gestove, stil odijevanja i sl.,
sve što predstavlja neverbalnu komunikaciju. Neverbalna komunikacija prati naše riječi, određuje njihov smisao i služi kao osnova njihovog interpretiranja od strane naše okoline. Neverbalna komunikacija je vrsta pretežno
spontane komunikacije, kojom jedinke bez riječi, gestovima, izrazom lica,
pogledom ili bojom glasa, izražavaju i razmjenjuju svoje namjere, emocije,
raspoloženje, stavove i želje. Još su Darvin, Frojd, Adler i drugi naučnici
ukazivali na značaj nevoljnih gestova, mimike i hoda za razumijevanje čovjekovih skrivenih želja. Ali tek od 60-ih godina XX vijeka oblast neverbalne
komunikacije, zahvaljujući prevashodno empirijskim istraživanjima u socijalnoj psihologiji, postaje veoma razvijena.
Neverbalna komunikacija ima veliku važnost u čovjekovom životu. Ona ne samo
da prati, dopunjava i koriguje verbalnu komunikaciju, već omogućava spontanije, pouzdanije i bolje prenošenje autentičnih emocionalnih poruka nego što je to
moguće samo riječima. „Čovjek se tako pomno usredsređuje na svoje riječi da
izgleda da zaboravlja kako pri tome njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju
svoju sopstvenu priču“, kaže Moris (Otkrivanje čoveka, 2005).
KOLIKO VJERUJEMO RIJEČIMA?
Iskustvo i istraživanja pokazuju da mi često imamo više povjerenja u ono što nam
neko saopštava spontanim gestovima, pogledom i glasom, nego što vjerujemo nje­
govim riječima. Istraživanja pokazuju (Mehabrijan) da o osobi s kojom komuniciramo
više od polovine informacija dobijamo (55%) pažljivo prateći upravo njenu mimiku i
pokrete, nešto manje (38%) na osnovu visine i boje glasa (načina govora), a najmanje
(samo 7%) iz onoga što kaže riječima. Može se postaviti pitanje zašto ljudi koji već po­
sjeduju tako razvijen komunikacijski sistem, kao što je verbalna komunikacija, uopšte
koriste neverbalni komunikacijski sistem. Teoretičari za to navode nekoliko razloga:
prvo, neverbalnim znacima mogu se izraziti neke pojave koje se ne mogu izreći riječi­
ma; drugo, izražajnije su i često eksperesivno snažnije sredstvo izražavanja od riječi;
treće, manje su kontrolisani, pa zato otvorenije govore o osobi koja ih ispoljava.
152
U zavisnosti od toga koja se vrsta znakova koristi postoji više oblika komunikacije bez riječi: paralingvistička, posturalna, kinezička i proksemička
komunikacija.
Paralingvistička komunikacija je vrsta neverbalne komunikacije u kojoj su
bitni paralingvistički znakovi (visina, boja glasa, itd.). Njena funkcija jeste
da prenese afektivno stanje i stav pošiljaoca, a ne samo intelektualni sadržaj
poruke. Tako, ista rečenica (na primjer, „on je pošten“), u zavisnosti od načina izgovaranja – sigurno, ironično, patetično – može imati različita, pa i suprotna značenja. Bez naglašavanja, spuštanja i podizanja glasa, naš bi govor
bio beživotan, monoton i nejasan. Naš narod kaže: „Govori da bih te vidio“!
Posturalna komunikacija (tjelesni položaj) sastoji se u slanju poruke bez riječi, pomoću znakova kao što su držanje tijela, njegov položaj i stav koji
zauzima u odnosu na druge učesnike i sl.
ŠTA GOVORI POLOŽAJ NAŠEG TIJELA?
Osoba koja ima izrazito pravo držanje i malo uzdignutu glavu, svojim tjelesnim
stavom otkriva svoje samozadovoljstvo i ponos, nasuprot osobi koja stoji povi­
jenih leđa i pognute glave, koja držanjem ispoljava poniznost i skrušenost. Ona
položajem tijela (smjer nagnutosti, stepen opuštenosti), tj. posturalnim znakovi­
ma spontano šalje poruke o naklonosti/nenaklonosti i o osjećanju superiornosti/
inferiornosti prema drugom učesniku u komunikaciji. Kada se neko najednom u
toku razgovora ispravi i snažno isprsi, to predstavlja gest pretnje u smislu: „Dede,
da vidim...”, a kada se nekome okrenu leđa, to je izraz nepoštovanja i odvratnosti
(S. Trojanović, Psihofizičko izražavanje srpskog naroda poglavito bez reči, 1986).
Kinezička komunikacija zasniva se na tjelesnim pokretima ruku, prstiju, gla­ve,
lica (očiju, usana), kao i pokretima čitavog tijela. Jezikom tijela ljudi saopštavaju svoje svjesne i nesvjesne namjere, emocije i stavove. Ova komunikacija
naročito je važna u međuličnim odnosima, jer da bismo znali da li nam je
neka osoba naklonjena, da li nas voli ili mrzi, koliko je iskrena, moćna ili slaba itd., mi se u najvećoj mjeri oslanjamo upravo na kinezičke znakove. Zato
je i kinezička komunikacija izuzetno mnogo istraživana i dobro je proučena
u psihologiji. Najpoznatiji njen vid je facijalna ekspresija, odnosno spontano
izražavanje psihičkih preživljavanja (osjećanja, namjera) mimikom lica.
153
KAKO LICE ODAJE I PREDSTAVLJA LIČNOST?
Lice je najizražajniji dio ljudskog tela, što mu omogućavaju mnogobrojni vrlo po­
kretljivi mišići. Neverbalne signale šalju različiti djelovi lica (oči, obrve, čelo, nos,
usta), kao i promjene boje lica (bljedilo, crvenilo).
Lice i promjene na licu, kao najpouzdaniji pokazatelj raspoloženja i namjera, pred­
stavljaju najviše i najpažljivije posmatran dio tijela druge osobe u procesu komu­
nikacije. Često kratkotrajne, spontane promjene na licu (nehotični trzaj usne, brz
pokret oka, širenje zjenica) mogu da demantuju ono što neko kaže. Mimika lica se
uspješnije dešifruje, ukoliko su ispoljene emocije osnovnije i snažnije, izražavanje
spontanije, a posmatrač iskusniji.
Proksemička komunikacija, po E. T. Holu, „nijemi jezik“, počiva na prostornim znakovima, na zauzimanju izvjesnog položaja u prostoru i određenog
rastojanja tokom komunikacije. Socijalni psiholozi proučavaju jezik prostora, odnosno fizičku blizinu jedinki u interakciji (intimna, personalna i socijalna distanca), mjesto i raspored sjedjenja učesnika komunikacije. Različit
položaj u prostoru zauzimaju osobe koje imaju intimnu, profesionalnu ili
prijateljsku vezu: ljubavni par, poslovni prijatelji, šef i službenik. Danas psiholozi proučavaju teritorijalno ponašanje i, posebno, doživljaj ličnog prostora kao posebnog vida prostorne komunikacije.
ŠTA JE PERSONALNI PROSTOR?
To je prostor koji okružuje pojedinca i odvaja ga nevidljivom, fiktivnom granicom
od šire sredine. Taj lični prostor je pokretna tampon zona između fizičke granice
individue i „spoljašnje sredine”. Ukratko, on je minimalno rastojanje neke jedinke
od druge, koje se podnosi bez nelagodnosti. Svaki čovjek je osjetljiv na povredu
zamišljene granice koja oivičava njegov lični prostor i na tu povredu automat­
ski reaguje nelagodnošću, zbunjenošću, anksioznošću ili agresijom. Takvu vrstu
povrede pojedinac može da doživi, recimo, u prepunom autobusu, liftu ili kada
mu se sagovornik unese u lice. „Lični prostor – prostor ‘isturenih laktova’ – vitalna
je potreba životinje-čovjeka, potreba koja ne može da se ignoriše bez „ozbiljnog
rizika”, kaže Dezmond Moris (Otkrivanje čoveka, 2005).
154
USPJEŠNA I NEUSPJEŠNA KOMUNIKACIJA
U komunikaciji, ljudi međusobno razmjenjuju poruke (riječi, ideje, osje­
ćanja). Oni to čine cijelim svojim bićem, i verbalno i neverbalno. Uspješna
komunikacija vodi bliskim odnosima s drugim ljudima, a neuspješna dovodi do otuđenja, konflikata, osjećanja manje vrijednosti i sl. Koji su osnovni
elementi uspješne komunikacije?
Dobro sročena poruka jedan je od najvažnijih elemenata uspješne komunikacije. Poruka je informacija koju želimo saopštiti i prenijeti drugom
licu. Za dobro sročenu poruku važe pravila da treba biti jasna, koncizna i
nedvosmislena. Ako je poruka duga, nejasna i zbunjujuća, uvijek postoji
mogućnost da će biti neshvaćena i neprihvaćena. Da bi poruku učinili prihvatljivom, treba voditi računa o mnogim stvarima, o samoj poruci, njenoj
dužini, jasnoći i smislu, ali i o sagovorniku, o njegovom znanju, iskustvu, sistemu vrijednosti i sl. Teorija informacija je utvrdila niz prepreka koje mogu
otežati ili čak onemogućiti komunikaciju. Među preprekama u komunikaciji posebno česte su: fizičke prepreke (odnose se na broj informacija koje je
svako od nas u stanju odjednom da primi), iskustvene prepreke (odnose se
na razlike u znanju, iskustvu i mogućnostima), perceptivne prepreke (odnose
se na razlike u opažanju), motivacione i emocionalne prepreke (odnose se
na razlike u željama, namjerama, očekivanjima sagovornika), kulturološke
prepreke (kulturne razlike) itd.
teorija informacija
Psihologija, lekcija 20
NESPORAZUMI USLJED KULTURNIH I MENTALNIH RAZLIKA
Između pripadnika različitih kultura ili religija ne postoji fizička, već kulturna i
mentalna barijera. Ako, recimo, neki Englez dok časkaju kaže Indusu da voli ju­
neći biftek, to će kod ovog drugog izazvati zgražavanje (u Hindu religiji krava
je sveta životinja!). Dešava se, takođe, da na prijemu neki arapski diplomata, u
živom razgovoru, priđe vrlo blizu svom američkom kolegi, koji se, zbunjen što mu
neko ulazi u „lični prostor”, diskretno odmakne malo u nazad. Arapski kolega mu
odmah priđe bliže, a ovaj drugi opet ustukne i tako dalje, sve dok ga tempera­
mentni sagovornik ne satjera do zida! Ovdje je uzrok nesporazuma u neverbalnoj
komunikaciji u tome što nužna distanca između sagovornika nije ista na Bliskom
istoku i na Zapadu! (Hol, Nemi jezik).
Komunikaciju čini ono šta govorimo, ali i ono kako to činimo. Ista poruka
zavisno od toga kako je sročena (formulisana) može imati različite posljedice
u komunikaciji. Psiholog Maršal Rozenberg, tvorac originalnog modela
155
nenasilne komunikacije, smatra da istu stvar možemo reći tako da kod sagovornika izazovemo želju za osvetom („zmijskim jezikom”), ali i jezikom
tolerancije, miroljubivosti i saosjećanja („jezikom žirafe”). Da bi ovladao
vještinom nenasilne komunikacije, pojedinac treba da nauči: prvo, da u dija­
logu jednostavno i jasno kaže drugome, bez osude, naređivanja ili etiketiranja
na šta konkretno reaguje, zatim kako se on lično osjeća u toj situaciji, koje
su mu potrebe (ne)zadovoljene i, najzad, konkretno i neuvijeno, koji su mu
zahtjevi (molbe). Tako, recimo, umjesto da voljenoj osobi kaže: „Razočarala
si me, jer si uvijek hladna prema meni“ (kritika koja vodi svađi), u konstruktivnom dijalogu bolje je reći: „Tužan sam, jer mi se čini da mi već nekoliko
dana ne posvećuješ dovoljno pažnje“ (Rozenberg, Jezik saosećanja, 2001).
KAKO DA KAŽEŠ ONO ŠTO ŽELIŠ, A DA NE VRIJEĐAŠ?
Svoja osjećanja i svoje želje možeš da kažeš tako da izazoveš sukob, a možeš ih
reći i tako da doprineseš međusobnom razumijevanju i smirivanju sukoba. Tehni­
ka nenasilne komunikacije podrazumijeva uvažavanje određenih pravila izraža­
vanja svojih namjera, želja i sl.
KAKO DA VRIJEĐAŠ, A DA NE
KAŽEŠ NIŠTA O ONOME ŠTA
ZAPRAVO ŽELIŠ?
Kažeš:
ti si spletkaroš
ti si neuredan
ti si ljenčina
kretenu
majmune...
KAKO DA KAŽEŠ ONO ŠTO
ŽELIŠ, A DA NE VRIJEĐAŠ?
PRIMJER NENASILNE
KOMUNIKACIJE:
I
GOVORI O POSTUPKU, o onome što Kada vidim da razbacuješ
ti je zasmetalo, a ne o njemu lično stvari po sobi...
(što tačnije opiši postupak druge
osobe)

II
Reci KAKO SE TI OSJEĆAŠ zbog ta­k­ ljuta sam i povrijeđena...
vog njegovog postupka (opi­ši svo­
ja osjećanja)!

III
PREDLOŽI NEŠTO, reci šta ti u stvari a ono što bih ja ustvari želje­
la jeste da napravimo dogo­
želiš!
vor oko spremanja sobe i da

ga se pridržavamo.
IV
OBJASNI SVOJ PRIJEDLOG, reci zaš­ Tako ćemo ubuduće izbjeći
to misliš da je tako bolje!
nesporazume.
156
Za uspješnu komunikaciju posebno je važno slušati sagovornika (tačno utvrditi šta on želi da nam saopšti). Svi smo bili u prilici da doživimo kako
nas drugi „slušaju“, a zapravo da to suštinski ne čine ili da čine na način koji
otežava komunikaciju (da gledaju u stranu, da čuju samo ono što žele, da
nam upadaju u riječ, da nas pogrešno tumače itd.) Aktivno slušanje podrazumijeva određena pravila slušanja koja se mogu lako naučiti i primjenjivati
u svakodnevnoj komunikaciji.
Prvo od pravila uspješnog slušanja može se formulisati kao: Imam vremena
za tebe. To znači da sagovorniku treba na sve načine, i riječima i tijelom,
pokazati želju i spremnost slušanja. Sagovornici koji imaju stvarnu želju da
jedan drugog saslušaju često traže posebno mjesto za to, idu na kafu, na čaj,
i time daju jedan drugom signal da su spremni neko vrijeme odvojiti jedno
za drugo. Okretanje, požurivanje, gledanje na sat i sl., jesu signali koji guše
ili potpuno sprječavaju komunikaciju.
IMAM VREMENA ZA TEBE
KAKO TO IZGLEDA?
pokaži kako ti je stalo da saslušaš šta ima da ti
kaže...
pokaži da imaš dovoljno vremena za sagovornika...
KAKO NE TREBA?
nervozno lupkaš nogama...
gledaš u stranu...
gladaš na sat...
požuruješ ga/je...
nestrpljivo zapitkuješ...
zijevaš...
dobacuješ drugima u prolazu...
Drugo pravilo može se formulisati kao: Slušam tebe, a ne sebe. Dobra komunikacija podrazumijeva pažljivo slušanje sagovornika i otvorenost za ono što
nam on saopštava. Suprotno tome je selektivno slušanje, kada slušalac prima samo ono što je po njegovim mjerlima važno ili što se uklapa u njegova
očekivanja. Selektivno odbacivanje je slučaj kada slušalac blokira, požuruje
ili skreće temu sa dijela koji ne želi da čuje (koji mu je neprijatan, ili ga smatra nevažnim). Često je i tzv. otimanje riječi, kada slušalac prekida razgovor
da bi rekao nešto o sebi. Selektivno slušanje, selektivno odbacivanje i otimanje riječi jesu prepreke u komunikaciji, jer se tumače kao nedostatak želje
sagovornika da sasluša.
157
SLUŠAM TEBE, A NE SEBE
KAKO TO IZGLEDA?
pažljivo slušaj i pazi da ti nešto važno ne proma­
kne...
posmatraj sagovornika i vidi šta ti njegovi pokre­
ti govore...
učestvuj u razgovoru i podrži ga da ti sve do kraja
objasni...
KAKO NE TREBA?
dok govori, ti misliš o sebi i o onome što se
tebi dogodilo...
misliš o time šta će sljedeće reći...
prekidaš razgovor da bi rekao nešto o sebi...
skrećeš temu na nešto drugo...
poput papagaja ponavljaš njegove riječi, ili
govoriš „mmm”, „aaaa” i sl..
Treće pravilo: Da li sam te dobro razumio/razumjela, podrazumijeva aktivno
učešće u komunikaciji povremenim zapitkivanjem, parafraziranjem ili sumi­
ranjem. Na primjer, sagovorniku povremeno postavimo pitanje: „Jesam li
dobro razumio/razumjela da...“; „Misliš li na to kada kažeš?“ i sl. Time komunikacija postaje dinamičnija (ima dva smjera); osoba koja daje saopštenje
ima utisak o zainteresovanosti sagovornika (ima motivaciju da nastavi); postoji mogućnost provjeravanja (ispravnog razumijevanja) i sl. Suprotno tome
je tzv. odbrambeno slušanje, kada je slušalac već smislio odgovor i samo čeka
priliku da ga kaže, ili tzv. „slušanje iz busije“ kada slušalac samo prikuplja podatke kako bi mogao da ih pobije („Nijesi ti to dobro razumio/razumjela“; „Ti
to ne shvataš“ i sl.).
DA LI SAM TE DOBRO RAZUMIO
KAKO TO IZGLEDA?
ne pravi se da razumiješ ako ne razumiješ!
provjeri da li si sve dobro razumio; npr. „Da li
griješim kada mislim da si ti...” ili „Jesam li te do­
bro razumjela kada mislim da...”
KAKO NE TREBA?
već si smislio kako ćeš mu/joj odgovoriti i sa­
mo čekaš da već jednom završi...
Kada se za nekoga kaže da dobro sluša to, u stvari, znači da dobro razumije
ono šta mu se govori i saopštava. Aktivno slušanje podrazumijeva i tumačenje
onoga što čuješ, ali nije fer da sagovorniku podmećeš svoja viđenja stvari.
Četvrto pravilo: Uvažavam tvoje stanovište, podrazumijeva viđenje događaja
i njegovog tumačenja iz pozicije („iz kože“) onoga ko nam to saopštava (razumjeti šta on želi i šta osjeća). Takav način komunikacije podrazumijeva
empatiju. Empatija znači razumijevanje druge osobe u njenoj situaciji (razumjeti osjećanja i potrebe druge osobe). Pokazati empatiju zapravo znači
stvarno razumjeti i suštinski uvažiti drugu osobu.
158
MOŽEŠ LI STVARNO PREPOZNATI ŠTA DRUGI ŽELE I OSJEĆAJU?
Svakome od nas se bar jednom desilo nešto zbog čega smo bili povrijeđeni i ne­
sretni. Takve neprijatne stvari obično želimo podijeliti s drugima, ispričati im šta
nam se desilo i kako smo se osjećali. Drugi ljudi su spremni da nas utješe. Među­
tim, nijesu svi jednako uspješni u tome.
Pažljivo analiziraj sljedeće izjave i vidi kako bi se ti osjećao/osjećala u vezi s poje­
dinim komentarima tvojih sagovornika.
GLUMICA
Nije to ništa. Nema razloga da se tako osjećaš, hajde razvedri se.
Znaš šta ću ti reći: Poslije kiše uvijek dođe sunce. Život je takav, stvari ne
idu baš uvijek onako kako mi želimo.
Znaš šta u stvari treba da uradiš. Idi kaži:„Pogriješila sam!”. Ako si pametna,
SAVJETNIK
nećeš sebi više dozvoliti da se kačiš s jačim od sebe.
ISLJEDNIK Jesi li i ranije imala neki sukob s njim?
ADVOKAT Mogu da razumijem zašto si tako reagovao, nijesi zapravo shvatio/shvatila!
Pa to je strašno, toliko mi te je žao da mi se plače. Jadna ti. Baš si ti neka
SAŽALJENJE
nesrećnica. Uvijek ti se dešavaju takve stvari.
FILOZOF
EMPATIJA
Uf, pa to je baš bilo neprijatno. Da te tako izvrijeđa pred cijelim odjeljenjem,
i to poslje svega što si uradila, mora da je bilo teško podnjeti.
159
Šta si naučio/naučila
ŠTA SU GLAVNE FUNKCIJE KOMUNIKACIJE U GRUPI
Komunikacja je složen vid simboličke interakcije između dvoje ili više ljudi, a
odvija se putem simbola i raznih signala za razmjenu informacija. Naše riječi,
mimika, gestovi, boja glasa, služe nam da prenesemo i otkrijemo drugima svoje
ideje, namjere, misli, ali često i da sakrijemo svoja prava osjećanja ili ciljeve.
Komunikacija ima sadržajni i odnosni aspekt. Sadržajni aspekt komunikacije
podrazumijeva prenošenje neke informacije, obavještenja o predmetu, oso­
bi, događaju i sl., a odnosni – način kako to činimo. Komunikacijom ljudi
razmjenjuju svoje misli, ideje, stavove, namjere i međusobno koordiniraju
svoje aktivnosti. Prema sadržaju, komunikacija se može odnositi na organizaciju rada grupe, na konkretne zadatke ili na socio-emocionalne potrebe
članova grupe. Komunikacija u grupi može biti formalna ili neformalna,
centralizovana ili decentralizovana, horizontalna ili vertikalna.
KOJE SU VRSTE I OBLICI KOMUNIKACIJE
Verbalna komunikacija pomoću riječi (sistema verbalnih simbola), predstavlja najviši i najsavršeniji vid komunikacije za tačno prenošenje apstraktnih ideja, za precizno formulisanje složenih poruka i izražavanje suptilnih
razmišljanja i osjećanja. Pored riječi u komunikaciji s drugim ljudima, svjesno ili nesvjesno, kontrolisano ili spontano, mi koristimo i mimiku, razne
gestove, stil odijevanja i sl., što sve predstavlja neverbalnu komunikaciju.
Neverbalna komunikacija je vrsta pretežno spontane komunikacije, kojom jedinke bez riječi, gestovima, izrazom lica, pogledom ili bojom glasa,
izražavaju i razmjenjuju svoje namjere, emocije, raspoloženje, stavove i želje.
U zavisnosti od toga koja vrsta znakova se koristi postoji više oblika komunikacije bez riječi: paralingvistička, posturalna, kinezička i proksemička.
KAKO UČINITI KOMUNIKACIJU USPJEŠNOM
Dobro sročena poruka jedan je od najvažnijih elemenata uspješne komunikacije. Da bi poruku učinili prihvatljivom, treba voditi računa o samoj
poruci (o njenoj dužini, jasnoći i smislu), ali i o sagovorniku (o njegovom
znanju, iskustvu, sistemu vrijednosti i sl.). Među preprekama u komunikaciji naročito su česte: fizičke prepreke, iskustvene prepreke, perceptivne prepreke,
motivacione i emocionalne prepreke, kulturološke prepreke itd. Ista poruka, zavisno od toga kako je sročena (formulisana), može imati različite posljedice
u komunikaciji. Psiholog Maršal Rozenberg, tvorac originalnog modela
nenasilne komunikacije, smatra da istu stvar možemo reći tako da kod sa160
govornika izazovemo želju za osvetom („zmijskim jezikom”), ali i jezikom
tolerancije, miroljubivosti i saosjećanja („jezikom žirafe”). Za uspješnu komunikaciju posebno je važno slušati sagovornika (tačno utvrditi šta on želi
da nam saopšti). Aktivno slušanje podrazumijeva određena pravila slušanja
koja se mogu lako naučiti i primjenjivati u svakodnevnoj komunikaciji.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Koje su osnovne funkcije komunikacije?
Koji su oblici komunikacije u grupi?
Koje su dvije najpoznatije vrste komunikacije?
Navedi oblike i osnovne znakove neverbalne komunikacije.
Navedi osnovne izvore nesporazuma u komunikaciji.
Koje su prednosti rješavanja konflikata nenasilnom komunikacijom?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Kakav je odnos između verbalne i neverbalne komunikacije?
Zašto više vjerujemo jeziku neverbalne komunikacije?
Izrazi svoje želje jezikom nenasilne komunikacije!
Objasni značaj pojedinih pravila aktivnog slušanja.
161
POGLAVLJE
162
RUKOVOĐENJE
I ODLUČIVANJE
Svaka grupa ima vođu, onoga koji je us­
mjerava. U ovom poglavlju ćeš naučiti
koje osobine ima uspješen vođa i kako
se demokratski rukovodi grupom. Pored toga treba da naučiš kako se donose
odluke u grupi i kakvi odnosi mogu da
postoje između vođe i sljedbenika.
NASLOV
VOĐSTVO
11. VOĐSTVO
Kako neko od članova postaje vođa grupe? Jesu li neki ljudi po svojim oso­
binama prosto predodređeni da budu vođe u svakoj grupi? Po čemu se razli­
kuju demokratski i autokratski stil vođenja grupe? U ovoj lekciji saznaćeš
kako grupa odlučuje. Otkrićeš koje su dobre, a koje su loše strane grupnog
odlučivanja. Najzad, i nakon ove lekcije biće ti jasnije kakav je odnos vođe
i sljedbenika.
SAZNAĆEŠ:
koje zadatke i psihosocijalne osobine ima vođa
šta je suština demokratskog, a šta autokratskog tipa rukovođenja
koje su karakteristike procesa grupnog odlučivanja
kakav je odnos vođe i sljedbenika
PSIHOSOCIJALNE OSOBINE VOĐE
U svim, pa i najmanjim socijalnim grupama, postoje osobe koje imaju dominantan položaj i presudan uticaj na grupu. Takva osoba, koja presudno
utiče na ostale članove grupe, naziva se vođom (engl. leader), a ponaša­nje
kojim usmjerava djelatnost grupe, naziva se vođstvo (engl. leadership) ili
rukovođenje.
Osnovna karakteristika svakog vođe jeste njegova moć da utiče na ostale
članove grupe, ali s obzirom na vrstu moći kojom vođa raspolaže, različita
su mišljenja o tome ko se može nazvati vođom. Prema nekima, vođa mora
biti spontano prihvaćen od ostalih članova grupe. To je osoba koja ima ličnu
i/ili stručnu moć, priznatu i prihvaćenu od njegovih sljedbenika. Za takvog
vođu grupa se pozitivno emocionalno vezuje, cijeni ga i podržava, a on zastupa ciljeve koji su zajednički svim članovima grupe. Takvi priznati i uticajni ljudi postoje u svim oblastima društvenog života, u politici, privredi,
umjetnosti, kulturi, religiji, nauci, sportu itd.
Drugi smatraju da nije nužno da vođa bude priznat i omiljen u svojoj grupi.
Ograničavanje pojma vođe samo na dobrovoljno prihvaćene pojedince, koji
imaju referentnu moć, suviše je usko i prema ovim autorima neopravdano.
Oni vođama smatraju i osobe koje u grupi legitimno zauzimaju položaj vođe.
Zauzimajući određeni položaj u formalnoj grupi, vođa raspolaže brojnim
sredstvima koja mu obezbjeđuju uticaj na grupu. Tako, pojedinac koji ostvaruje ulogu direktora ili šefa, ima pravo da kontroliše, kažnjava ili nagrađuje,
i tako utiče na ostale članove grupe. Njegovo/njeno pravo da kontroliše i
kažnjava je legitimno, jer je propisano organizacijom grupe. To ne znači da
legitimno izabrani vođa ne koristi i ličnu, referentnu moć. Naprotiv, mnogi
su rukovodioci vremenom postali omiljeni i poštovani u svojoj sredini, ne
zbog formalne moći, već zbog stručnosti i ličnih osobina kojima su se nametnuli ostalima. Dakle, pod vođom u formalnim grupama podrazumijeva se
osoba koja ima položaj vođe i legitimnu moć da utiče na ostale članove grupe.
Istina, njegova moć je ograničena i on je legitimno može koristiti isključivo
u funkciji ostvarivanja ciljeva grupe.
Pojedinac u grupi, lekcija 8,
Tipovi moći
165
KOJIM VRSTAMA MOĆI VOĐE RASPOLAŽU?
Da bi neko bio vođa, on mora ispuniti makar jedan od dva uslova, da je priznat i
prihvaćen od ostalih članova grupe (ima referentnu moć) ili da zauzima položaj
vođe u grupi (ima legitimnu moć). Zavisno od vrste moći kojom raspolaže mo­
guće je razlikovati više vrsta vođa.
IMA REFERENTNU MOĆ
IMA
LEGITIMNU MOĆ
IDEALNI VOĐA. Formalno zauzima
položaj vođe u grupi i grupa ga pri­
hvata kao vođu.
NEMA
LEGITIMNU MOĆ
NEFORMALNI VOĐA. Ne zauzima po­lo­
žaj vođe, ali ga grupa prihvata kao
vođu.
NEMA REFERENTNU MOĆ
„FORMALNI VOĐA”. Formalno zau­
zima položaj vođe (ima legitinu moć),
ali nema referentnu moć (čla­novi gru­
pe ga ne prihvataju).
NIJE VOĐA osoba koja ne zauzima
položaj vođe, niti ima referentnu
moć.
Uloga vođe je složena i podrazumijeva obavljanje niza značajnih funkcija i
zadataka u grupi i za grupu. Vođa kreira politiku, postavlja ciljeve i određuje zadatke grupe. Njegova osnovna uloga je da upravlja, rukovodi grupom.
On planira, koordinira i nadgleda aktivnosti pojedinih članova grupe i tako
postiže da grupa kao cjelina efikasno i složno djeluje. Istovremeno, on mora
brinuti o koheziji grupe i zadovoljstvu njenih članova. Vođa posreduje i arbitrira u unutargrupnim konfliktima, kada treba kažnjava ili nagrađuje. Vođa
simbolizuje, predstavlja i zastupa interese grupe pred drugim grupama i širom društvene zajednice. On je i očinska figura, članovima grupe služi kao
model ponašanja i objekt identifikacije. I na kraju, on je kolektivni nosilac
odgovornosti. Kada je sve u redu, grupa ga glorifikuje, a u trenucima krize i
neuspjeha služi kao „dežurni krivac”, „žrtveni jarac” i objekt agresije.
Na osnovu brojnih i raznovrsnih uloga koje vođa obavlja u gupi jasno je da
on, da bi bio upješan vođa, mora ispuniti brojne zahtjeve. Među zahtjevima
koji se postavljaju pred vođu, kao posebno važni izdvajaju se: stručni (od vođe
se očekuje da dobro vlada strukom, pitanjima kojima se grupa bavi), socijalni
(od vođe se očekuje da ima sposobnost planiranja, organizovanja i rukovođe­
nja) i psihološki (mora biti sposoban da motiviše ljude i da uspješno rješava
međuljudske odnose u grupi). Kakav je, dakle, uspješan rukovodilac i koje
osobine i sposobnosti on treba da ima?
uloge
Pojedinac u grupi,
lekcija 8
Tradicionalno se smatra da je inteligencija (sposobnost logičkog razmišlja­nja)
presudna u razlikovanju uspješnog od manje uspješnog rukovodioca. Savremeni teoretičari, među kojima je istaknut Goleman, ne slažu se s ovom tezom. Goleman (1997, 2004) tvrdi da emocionalna, a ne logička inteligencija,
presudno određuje ko će od rukovodilaca biti uspješan, a ko ne. Prema Go166
lemanu, ako je rukovodilac sposoban da na grupu prenese svoje oduševljenje
i optimizam, ako kod članova grupe pobuđuje njihove najbolje sposobnosti
i podstiče pozitivne emocije (osjećanje sigurnosti, nade i vedro raspolože­
nje), riječ je o uspješnom, rezonantnom lideru. Suprotno tome, ako u grupi
pobuđuje samo destruktivne emocije kao što su strah, briga, apatija, mržnja,
osjećanje krivice, onda je riječ o disonantnom lideru čija grupa djeluje neusklađeno i funkcioniše neefikasno. Osnovni zadatak lidera, prema Golemanu,
jeste da upotrijebi svoju emocionalnu inteligenciju i liderske sposobnosti kako
bi stvorio povoljnu emocionalnu klimu u grupi. Među liderskim sposobnostima posebno su važne dvije. Prva se odnosi na razumijevanje sebe i sposobnost
upravljanja sobom, a druga na razumijevanje međuljudskih odnosa i sposobnost upravljanja tim odnosima u grupi.
emocionalna
inteligencija
Psihologija 2,
lekcija 9
ŠTA ČINI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU (EQ)?
EQ obuhvata čitav niz specifičnih sposobnosti kao što su:
sposobnost razumijevanja sebe samog (dobar uvid u sebe, svoje potrebe, emoci­
je kao i sposobnost samospoznavanja);.
sposobnost emocionalne samokontrole (obuzdavanje afekata, sposobnost upra­
vljanja svojim emocijama u skladu sa zahtjevima realnosti i društvenim norma­
ma);.
samouvjerenost (motiv postignuća, optimizam i vjera u vlastite snage);.
osjetljivost za probleme i potrebe drugih ljudi („hvatanje teško opazivih signala”,
predusretljivost, otvorenost za druge ljude);.
sposobnost razumijevanja osjećanja drugih ljudi (empatija);.
vještina rješavanja međuljudskih sukoba (rješavanje sukoba);.
sposobnost uspostavljanja skladnih prijateljskih odnosa (srdačnost);.
sposobnost rukovođenja grupom (prepoznavanje potreba grupe i vođenje).
Nije Goleman jedini koji ruši mit o presudnom uticaju inteligencije u liderstvu. Prije njega slavni harvardski profesor Dejvid Mekliliand (1973) na osnovu
istraživanja zaključio je da uspješni lideri imaju, pored osnovnih sposobnosti
(misli se na intelektualne sposobnosti koje su naravno nužne) i niz posebnih
emocionalnih sposobnosti, kao što su: ambicija, inicijativa, sposobnost timskog
rada, sposobnost rukovođenja i sl. Sličnog je mišljenja i osnivač humanističke
psihologije Abraham Maslov. On (2004) tvrdi da su uspješni rukovodioci
„demokratičniji, saosjećajniji, uljudniji, spremniji da pomognu, lojalniji...” od
onih koji su manje uspješni. Uspješan rukovodilac mora, takođe, da „bude
sposoban da podnese da bude nevoljen, nepopularan, da mu se smiju, da ga
napadaju...“
humanistička
psihologija
Psihologija 2,
lekcija 15,
Teorije ličnosti
Na kraju treba reći, iskustvo i istraživanja pokazuju da ne postoji „rođeni
vođa”, odnosno univerzalan vođa, koji će biti uspješan u svim grupama i u
167
svim prilikama, bez obzira na zadatke koje grupa ima. Kakav vođa će biti
uspješan, u velikoj mjeri zavisi od vrste grupe, zadataka koje treba obaviti i
od konkretne situacije u kojoj se grupa nalazi.
STILOVI RUKOVOĐENJA GRUPOM
Već 1939. g. Levin, Lipit i Vajt vrše istraživanja efekata tri različita stila ru­ko­
vođenja: autokratskog, demokratskog i liberalnog. Na autokratsko ru­ko­vođenje
članovi grupe su reagovali apatičnošću i pasivnošću, a često i agre­sivnim ispadima prema vođi ili nekom od članova grupe. Posljedica demo­kratskog
vođenja bilo je najveće zadovoljstvo od boravka u grupi i najbolji odnosi
među članovima grupe. U „laissez-faire”, odnosno liberalno vođenim grupama, najmanje je urađeno i najmanje je bilo zadovoljstvo od boravka u grupi. U
situaciji kada vođa nije bio neposredno prisutan, demokratski vođena grupa
bila je najproduktivnija. Članovi autokratski vođene grupe napuštali su odmah započete aktivnosti čim bi izmakli kontroli vođe. Šta je još specifično za
ove stilove rukovođenja?
Autokratski stil podrazumijeva vođu koji sve odluke donosi sam, bez oba­
vještavanja ili konsultovanja ostalih članova grupe. S podređenima, obično
komunicira putem naredbi i saopštenja. Saopštava zadatke, izdaje naređenja,
poslušne nagrađuje, neposlušne kažnjava. Svoje namjere i postupke rijetko
kada obrazlaže pred grupom. Njegov cilj jeste da kod podređenih stvori
osjećanje kako sve zavisi od njega, i kako bi bez njega grupa propala. Da bi
učvrstio vlast, okružuje se ljudima koji su mu lojalni, a ostale drži na distanci. Time se u grupi stvara nezdrava atmosfera, apatija, osjećanje frustracije,
a javlja se i agresija, pa čak i sukobi među članovima. Ovakva vrsta vođstva
može imati svoje prednosti samo u posebnim, kriznim i vanrednim situacijama (rat, pobuna, požar, zemljotres), kada vođa mora odlučivati i postupati
brzo, a članovi bez diskusije ispunjavati naloge. U normalnim vremenima
autoritarni stil rukovođenja predstavlja veliku prijetnju ostvarenju ciljeva i
opstanku grupe.
Demokratski stil podrazumijeva vođu koji stvara uslove u kojima svi članovi
grupe imaju mogućnost i osjećaj da ravnopravno učestvuju u donošenju
odluka grupe. Za razliku od autokratskog vođe koji proizvodi sukobe, demokratski vođa nastoji da smanji rivalstvo, napetost i konflikte u grupi. Grupu s ovakvim načinom rukovođenja odlikuju prisni odnosi između članova,
168
težnja za uzajamnim pomaganjem, minimum agresivnosti i sukoba, kao i
snažna identifikacija članova s grupom. Kada se demokratski vođa povuče s
položaja, grupa i dalje uspijeva da održi čvrstu koheziju i ne raspada se, što
je pouzdan pokazatelj njegovog uspjeha u rukovođenju.
KAKO REAGUJE AUTOKRATSKI, A KAKO DEMOKRATSKI VOĐA?
Autokratski i demokratski vođe u istim situacijama reaguju sasvim različito, ili na
ista pitanja imaju različite odgovore. Pažljivo pročitaj kako reaguje jedan, a kako
drugi. Ako naučiš njihove reakcije, možeš u svojoj sredini prepoznati ko je demo­
kratski, a ko autokratski nastrojen vođa.
AUTOKRATSKI
ŠTA SU ČLANOVI ZA VOĐU? ljudi koji treba da slušaju (izvr­
šavaju naređenja)
KO TREBA DA DONOSI
odluke treba da donosi vođa
ODLUKE?
KAKO SE OSTVARUJE
na osnovu autoriteta položaja (Ja
UTICAJ NA ČLANOVE
sam šef i dok je tako ti si dužan da
GRUPE?
slušaš!)
ŠTA ZNAČI STVORITI
zavesti strogu disciplinu (obe­zbi­
DOBRU ATMOSFERU U
jediti poslušnost)
GRUPI?
KAKO SE PODSTIČU
naredbama, strahom od kazne...
ČLANOVI GRUPE NA
(spoljašnja motivacija)
AKTIVNOST?
ŠTA SE OČEKUJE OD
POJEDINIH ČLANOVA
poslušnost
GRUPE?
KAKO TREBA REAGOVATI
NA GREŠKE ČLANOVA
odmah kazniti
GRUPE?
KAKO SE TREBA ODNOSITI
Odmah ih ugušiti... kazniti kri­
PREMA SUKOBIMA U
vce!
GRUPI?
DEMOKRATSKI
potencijal u koji treba dugoročno
ulagati
odluke se donose zajedno
na osnovu ličnog autoriteta (stru­
čnosti, ljudskih kvaliteta...)
imati zadovoljne i motivisane lju­de
dogovaranjem... (unutrašnja moti­
vacija)
inicijativa i saradnja
sagledati uzroke
Razgovarati i rješavati sukobe!
169
Najzad, liberalni stil podrazumijeva vođu koji se neposredno ne miješa u
rukovođenje, već dopušta grupi da se sama dogovora i donosi odluke. Kako
i šta će grupa raditi zavisi od nje same, od toga kako se članovi dogovore.
Ovaj način rukovođenja najmanje je efikasan. Može biti uspješan samo u
nekim, elitnim grupama gdje su članovi izuzetno motivisani, moralni, svjesni grupnih ciljeva, savjesni, disciplinovani i odgovorni u donošenju odluka
i izvršavanju svojih zadataka (na primjer, naučni institut, akademija nauka
i umjetnosti itd.).
U već pomenutoj knjizi (Emocionalna inteligencija u liderstvu), Goleman
navodi čak šest liderskih stilova, od kojih su četiru rezonantna, a dva disonantna. Rezonantni stilovi (vizionarski, trenerski, afilijativni i demokratski)
počivaju na saradnji, kooperaciji vođe i sljedbenika, dok su disonantni (diktiranje tempa i zapovjednički stil) zasnovani na kompeticiji (takmičenju).
Kako izgledaju ovi stilovi i kada ih je opravdano primjenjivati?
Vizionarski stil podrazumijeva lidera koji ima ideju („vizijom poželjne
budućnosti“) i koji je sposoban da je prenese na druge. Harizmatski vođa
pokreće ljude idejom, čime se stvara osjećaj zajedništva i posvećenost poslu
(da se ideja materijalizuje, ostvari). Vizionarski stil je poželjan u situacijama
koje zahtijevaju radikalne promjene, traženje novog puta ili pravaca djelovanja grupe.
emocionalna
inteligencija
Psihologija 2,
lekcija 9
Trenerski stil podrazumijeva usmjerenost lidera na pojedinca (na njegova očekivanja, ciljeve, namjere) i na njegov razvoj, a ne toliko na zadatke.
Trene­rski stil zasniva se na empatiji lidera i njegovoj sposobnosti da razumije potrebe drugih ljudi. Prednost mu je što podržava razvoj pojedinaca i
dugoročno vezuje ljude za organizaciju. Koristi se kada je potrebno graditi
organizaciju na dugi rok, kada je potrebno ulagati u ljude, kada se efekti
očekuju u budućnosti.
Afilijativni stil podrazumijeva lidera koji je više zainteresovan za emocionalno stanje zaposlenih i skladne odnose među njima, nego za zadatke grupe.
Zaposlene posmatra kao ljude kojima je prvenstveno potrebna podrška
zajednice i nastoji da uspostavi harmoniju u grupi povezujući ljude jedne
s drugima. Koristi se u kriznim situacijama, kada je potrebno konfliktne
odnose u grupi pretvoriti u kooperativne, kada treba podići moral i samo­
pouzdanje grupe, kada je važno povratiti pozitivno raspoloženje, slogu,
sklad i timski duh.
170
Demokratski stil oslanja se na potrebe čovjeka za autonomijom (da upravlja sobom). Demokratski lider traži mišljenje i uključuje članove grupe u
odlučivanje. Obezbjeđuje osjećaj ravnopravnosti i mogućnost uticaja na
važne odluke. Koristi se u situacijama kada je potrebno dobiti podršku za
određene ciljeve, kada treba izvršiti pritisak na pojedine članove ili dobiti
mišljenje zaposlenih o nečemu.
Diktiranje tempa podrazumijeva vođu koji pred grupu postavlja izuzetno
visoke standarde u pogledu brzine i kvaliteta što temelji na svojoj izrazito
razvijenoj potrebi za postignućem. Ovaj stil rukovođenja treba oprezno koristiti, jer može brzo da iscrpi i demotiviše zaposlene. Može biti uspješan
jedino kada se rukovodi timom koji je sam po sebi snažno motivisan, visokokvalitetan i sposoban, i kada je potreban brz rast kompanije.
Zapovjednički stil. Svoju moć lider temelji na strahu, a zaposlene posmatra kao sredstvo za ispunjavanje njegovih naloga. Ovaj stil najbolje opisuje
izreka:„Uradi kako ti kažem i ništa ne pitaj!” Zapovjednički stil najmanje je
stimulativan i najmanje produktivan metod rukovođenja. Opravdan je jedino u kriznim situacijama (rat, nesreća i sl.) kada je važno brzo postići cilj.
Goleman je pokazao da su različiti stilovi primjenjivi u različitim situacijama i da se pojedinačno koriste za ostvarivanje posebnih, specifičnih ciljeva grupe. Na primjer, zapovjednički stil koristi se kada treba hitno obaviti
neki zadatak, a trenerski kada se želi dugoročno ulagati u razvoj kolektiva.
Rukovođenje grupom veoma je složen proces koji podrazumijeva stalno
balansiranje, vaganje između različitih i često međusobno suprotnih ciljeva.
Na primjer, rukovodilac mora balansirati između potrebe da se obezbijedi
rast proizvodnje i produktivnosti na jednoj strani, i potrebe da se održe dobri međuljudski odnosi i zadovoljstvo zaposlenih, na drugoj strani.
Postoje dvije dimenzije i četiri osnovne orijentacije u rukovođenju. Prvu dimenziju čine orijentacija na ciljeve koju karakteriše težnja da se postigne visok
rezultat, i njoj suprotna orijentacija na ljude koju odlikuju dobri međuljudski
odnosi i zadovoljstvo grupom. Drugu dimenziju čine orijentacija na stabilnost koju karakteriše briga za održavanje stabilnih odnosa u grupi u dužem
periodu i njoj suprotna orijentacija na razvoj, koju karakteriše težnja ka sve
višim ciljevima, promjenama i razvoju organizacije. Umješnost rukovođenja
sastoji se u sposobnosti da se pomire ovi suprotni ciljevi grupe.
171
KADA JE OPRAVDANO PRIMIJENITI POJEDINI STIL RUKOVOĐENJA?
Grafikon prikazuje dvije osnovne dimenzije i četiri osnovne orijentacije u rukovođe­
nju. U odnosu na njih raspoređeni su i različiti stilovi rukovođenja. Tako, orijentacija
na razvoj kompanije podrazumijeva primjenu vizionarskog stila i diktiranja tempa.
Suprotno je orijentacija na stabilnost. Ona podrazumijeva primjenu demokratskog
i afilijativnog stila. Isto je i s drugom dimenzjom. Zavisno od orijentacije (procjene
situacije i cilja kojem rukovodilac teži) bira se adekvatan stil rukovođenja.
DEMOKRATSKI STIL
ORIJENTACIJA NA ZADATAK
DIKTIRANJE TEMPA
ORIJENTACIJA NA LJUDE
VIZIONARSKI STIL
STABILNOST
AFILIJATIVNI STIL
TRENERSKI STIL
PROCES DONOŠENJA ODLUKA U GRUPI
Odlučivanje je proces koji je dobro poznat svima. Mi svakodnevno odlučujemo šta ćemo obući, jesti, kupiti i sl. Pored ovih svakodnevnih, reklo bi se
manje važnih odluka, donosimo i odluke koje su dalekosežne i koje mogu
od značaja za naša buduća životna opredjeljenja. Na primjer, odlučujemo
koji ćemo fakultet upisati, a od toga zavisi šta će biti naše buduće zanimanje. Odluka je rezultat procesa odlučivanja. Odlučivanje je misaoni proces
koji se sastoji u prepoznavanju, razmatranju i izboru jednog od mogućih
rješenja, akcija, stavova koji vode nekom željenom stanju. To je izbor jedne
između više mogućnosti.
odlučivanje
misaoni proces izbora jedne
između više mogućnosti
172
U svakodnevnom životu mi se koristimo različitim tehnikama odlučivanja
(mada toga najčešće i nijesmo svjesni). Nekada se odlučimo na sreću, izvlačenjem karte ili bacanjem novčića. U nekim situacijama odlučujemo brzo,
bez mnogo premišljanja. Naprosto intuitivno osjećamo da je jedna opcija
bolja od drugih. Ako nas pitaju zašto smo se tako odlučili, obično nemamo
neki racionalan odgovor. Na ovaj način donosimo svakodnevne, tzv. rutinske odluke (da li ćemo u školu krenuti ovim ili onim putem i sl.). Odluke
koje su nam važne i koje bi mogle uticati na našu budućnost, donosimo
sporo. Dugo razmišljamo i premišljamo se prije nego odlučimo. Kada je odluka važna, mi nastojimo utvrditi koje sve mogućnosti imamo, analiziramo
prednosti i mane svake od njih, pokušavamo predvidjeti posljedice različitih
opredjeljenja, ponekad se konsultujemo, razgovaramo s nekim prije nego
što donesemo odluku. I kada odlučimo, dešava se da preispitujemo ranije
donijetu odluku, da tražimo drugo, možda bolje rješenje.
Odluke ne donose samo pojedinci, već to čine i grupe (porodica, odjeljenje,
stručni ili upravljački tim u nekom preduzeću). Porodica odlučuje gdje će
provesti odmor ili svi učestvuju u donošenju odluke o izboru tvog zanimanja. Odjeljenje odlučuje gdje će ići na ekskurziju, ili kako se najbolje može
pomoći bolesnom drugu. Stručni ili upravljački timovi u nekom preduzeću
odlučuju o načinu plasiranja proizvoda na tržište (da li će koristiti reklamnu
kampanju ili ne). Odlučivanje je jedna od najvažnijih upravljačkih funkcija
u preduzeću.
Grupno odlučivanje je složen, višefazni proces donošenja odluke u kojem
mogu učestvovati svi članovi grupe, a završava se donošenjem nekog zaključka u ime te cijele grupe o nekom pitanju koje se odnosi na grupu. Ovaj
proces donošenja odluke, posebno kada je u pitanju vitalno važna odluka, može potrajati duže i da ima više povezanih etapa. Proces odlučivanja
uključuje, prije svega, iznošenje i precizno formulisanje nekog problema
ili pitanja pred grupu, a potom analizu tog pitanja ili problema, kao i njegovog uzroka, kroz svestranu i temeljnu grupnu diskusiju svih zainteresovanih članova. Potom, kada se razmotre svi argumenti iznijeti u raspravi,
prijedlozi za rješenje svode se na svega dva-tri i, poslije provjere posljedica
alternativnih rješenja, najzad slijedi donošenje konačne odluke (dogovorom ili glasanjem). Središnji, glavni dio grupne diskusije sastoji se, dakle,
u sveobuhvatnoj i podrobnoj raspravi o pitanju o kojem se odlučuje, što
podrazumijeva iznošenje različitih argumentovanih mišljenja i prijedloga,
sučeljavanje mišljenja i argumenata, kao i odmjeravanje valjanosti svakog
argumenta za i protiv.
173
KAKO GRUPA ODLUČUJE?
Postoje dva osnovna načina kojima grupa donosi odluku, glasanjem ili konsen­
zusom (sporazumom).
GLASANJE je postupak u kojem se svi članovi grupe izjašnjavaju da li su za ili
protiv neke odluke. Odluka se smatra prihvaćenom ukoliko je za nju potvrdno
glasala većina članova grupe. Većinom se smatra više od 50% članova grupe. U
nekim slučajevima, dogovara se da se odluka može smatrati prihvaćenom ukoli­
ko za nju glasa dvije trećine članova ili neka druga većina.
KONSENZUS je postupak donošenja odluka koji se ne zasniva na „vladavini veći­
ne“, već na najvećoj mogućoj saglasnosti unutar grupe. Umjesto da predstavnici
ili većina donose odluke u ime grupe, svi članovi imaju isti glas i moć. Konsenzus
je dostignut kada su svi članovi grupe ili organizacije saglasni s prijedlogom naj­
boljim za grupu. Nedostatak odlučivanja konsenzusom je u tome što proces do­
nošenja odluke dugo traje, duže nego glasanjem. Osnovna prednost konsenzusa
je činjenica da ljudi spremnije sprovode u djelo odluku s kojom se i sami lično
slažu. Takav slučaj ne mora biti s odlukom koja je donijeta većinom glasova.
Kakva će biti strategija donošenja odluka u grupi, zavisi u velikoj mjeri
od prirode grupe i njenog sastava, zatim od prirode i težine zadatka koji
treba riješiti, kao i od tipa vođstva. U grupama koje su homogene po sastavu i po visokom stepenu obrazovanja (upravni odbor kompanije, senat
univerziteta i sl.), vjerovatno će rasprava biti kvalitetnija, ali i dugotrajnija
nego u heterogenoj i hijerarhijski organizovanoj grupi gdje postoje velike obrazovne, statusne i vrijednosne razlike (vojna organizacija, klinički
centar), gdje je donošenje odluka efikasnije, brže i bez mnogo rasprave.
Manje važne i rutinske zadatke grupa će brže i lakše rješavati, nego kada
se treba opredijeliti za rješenje nekog veoma značajnog pitanja za život
grupe (izbor novog vođe, prelazak na novu proizvodnju, otpuštanje većeg
broja radnika itd.). Najzad, grupa gdje postoji demokratski tip vođstva,
organizovaće diskusiju u koju će biti uključeni gotovo svi članovi, a u grupi
s autoritarnim vođstvom, odluku će donijeti nakon kratke i više formalne
diskusije, uzan krug ljudi ili čak sam vođa, u ime grupe.
174
METODE GRUPNOG ODLUČIVANJA
Najčešći oblici grupnog odlučivanja su brainstorming i nominalna grupa.
BRAINSTORMING (moždana oluja) upotrebljava se za generiranje što većeg broja
novih ideja unutar grupe. Veoma je koristan kada je neophodno smisliti nešto
novo i neobično u cilju poboljšanja usluge ili proizvoda, ili u situacijama kada
dotadašnji pristup ne daje očekivane rezultate. Sastoji se u tome da vođa grupe
postavlja problem koji treba riješiti, a od članova se traži da navedu sve ideje koje
im padnu na pamet. Pristup se temelji na činjenici da različiti ljudi s različitim
iskustvima i znanjem drugačije pristupaju problemu. Svaki pojedinac će imati
svoje specifično rješenje. Kada se svi prijedlozi ili rješenja popišu, prelazi se na
analizu i ocjenjivanje prijedloga.
NOMINALNA GRUPA – za razliku od moždane oluje gdje se ideje generiraju u gru­
pi, članovi nominalne grupe djeluju nezavisno u fazi traženja prijedloga, rješenja,
ideje. Ova tehnika sprovodi se u nekoliko faza. Vođa tima definiše problem. Svaki
član nezavisno jedan od drugoga traži rješenje problema. Članovi grupe sastaju
se i prezentuju rješenja. Sva predložena rješenja zapisuju se, a zatim se vodi ra­
sprava o predloženim rješenjima. Glasanje se obavlja tako što svaki svaki član s
liste izdvaja nekoliko (obično dvije ili tri) najboljih ideja. O zajedničkoj rang listi
raspravlja se dok se ne dođe do najbolje ideje.
Da bi grupno odlučivanje bilo uspješno, potrebno je da se ispune neki uslovi. Ti uslovi su da se prikupi što više značajnih, relevantnih podataka za
donošenje odluke, da se čuju različita mišljenja, da članovi kompaktne grupe podjednako pažljivo slušaju i odmjeravaju sva mišljenja (naročito suprotna njihovom), da kontrolišu svoje emocije i želje, da za svaki problem konsultuju odgovarajućeg stručnjaka i da se oslobode težnje ka konformiranju.
Ukoliko se oslobode svih ovih iracionalnih činilaca, odluka grupe može biti
mnogo promišljenija, racionalnija, nego kada je donosi sam pojedinac, čija
su znanja, iskustvo i sposobnost rasuđivanja ograničeni.
ŠTA JE GRUPNA ZASLIJEPLJENOST?
Mnoge iracionalne, nerazumne odluke donijete u grupi mogu se objasniti teorijom
grupne zasljeplijenosti. Pojava zaslijepljenosti manifestuje se precjenjivanjem stru­
čnosti i kompetentnosti vlastite grupe, odnosno uvjerenošću da su njen vođa i ona
uvijek u pravu, da je svako ko misli drugačije „neprijatelj“ ili nedovoljno pametan.
Po ovoj teoriji zarad održavanja grupne kohezije, iz osjećanja solidarnosti, radi lo­
janosti vođi ili radi konformizma, članovi grupe često zanemaruju realnost, mnoge
relevantne činjenice i logično zaključivanje o njima, grupa donosi nepromišljene,
pogrešne odluke.
175
ODNOS VOĐE I SLJEDBENIKA
Nema vođe bez sljedbenika. Već u procesu nastanka i formiranja grupe dolazi
do njene diferencijacije u pogledu aktivnosti, uticaja i moći pojedinih njenih
članova. Neki malobrojni pojedinci su dominantniji, aktivniji, preduzimljiviji
i odlučniji od drugih koji su pasivni i kolebljivi. Ovi koji su aktivniji, energičniji i uticajniji zadobijaju moć i poštovanje onih drugih, pasivnijih. Tako
nastaju vođe i sljedbenici. Ukoliko je grupa veća i složenija, formira se ljestvica
vođstva. Na vrhu je glavni vođa, a onda su ispod njega nekoliko drugostepe­
nih vođa, pa onda još niže veći broj trećestepenih vođa, itd., i na dnu su sljedbenici.
Da bi ga sljedbenici prihvatili, vođa u izvjesnom smislu mora ličiti na njih,
mora dijeliti s njima iste osnovne vrijednosti, stavove, način mišljenja,
uvjerenja itd. Dakle, članovi grupe ga moraju doživljavati kao „jednog od nas”.
Istovremeno, on u pogledu sposobnosti, energičnosti, stručnosti mora biti
iznad njih, tj. članovi ga moraju opažati kao „najboljeg od nas”. Neki sljedbenici se, vezuju za ličnost vođe, prate ga i podržavaju bez obzira na ideje i
ideologiju koju vođa zastupa. Drugi se opet više vezuju za ideje (ideologiju).
Oni racionalno procjenjuju da je određeni vođa najbolji zastupnik ideje za
koju se i sami zalažu i prate i podržavaju svog vođu dok je tako. Međutim,
kada procijene, s pravom ili ne, da je njihov vođa napustio njihovu zajedničku
ideju, oni takvom vođi okreću leđa i napuštaju ga.
Često se dešavalo tokom istorije da harizmatske vojne, političke ili vjerske vođe
svoju ličnu vlast, uz plebiscitarnu podršku naroda, prošire na sve sfere društva i
države i da je učine neograničenom. Ovakva apsolutna vlast u pogledu obima,
sredstava i vremena vladanja, naziva se despotskom vlašću ili „cezarizmom”.
Koliko je ovakva vlast opasna i štetna po podanike i društvo u cjelini najbolje
pokazuju istorijski primjeri poput Kaligule, Napoleona, Ivana Groznog, Hitlera, Franka, Staljiina i drugih okrutnih diktatora. Zato je lord Akton tačno rekao: „Svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno”. Apsolutističke vođe često
imaju naklonost i podršku većine podanika zavedenih njihovim demagoškim
obećanjima i populističkom, a često i nacionalističkom ideologijom. Ovi neprikosnoveni gospodari uglavnom vladaju zahvaljujući svojoj velikoj popularnosti i izgrađenoj harizmi (široke mase ih obožavaju kao nadljudska bića).
Kada im je vlast ugrožena, ovi vladari postaju surovi, spremni da „ognjem i
mačem” zatru svaki pokušaj pobune.
176
KAKO SE RAZVIJA CEZARIZAM?
Pojam cezarizma označava pojavu da vođa nakon ustoličenja mijenja svoje pona­
šanje i počinje se ponašati despotski, apsolutistički, tiranski. Svoje dojučerašnje
najbolje saradnike šikanira, degradira ili uklanja iz svog okruženja. Ime ovoj pojavi
dato je po imenu Julija Cezara, koji je ujedno i najbolji primjer patologije vođstva.
Rađanje ili stvaranje „cezara“ jeste veoma složen socijalni i psihološki proces koji
ima, prema M. Zvonareviću (1978), sljedeće faze:
U prvoj fazi, osjećaj mesijanstva, u periodu borbe za vlast, svakog vođu prati
duboka vjera u ispravnost vlastitih uvjerenja. To uvjerenje prerasta u osjećaj mesi­
janstva (mesija dolazi od hebrejske riječi Masijah ili Mosijah (‫ )חישמ‬i označava
onog koji treba doći, koji će promijeniti svijet) što sa svoje strane privlači sljed­
benike. U narednoj fazi, budući da se vođa za sve pita, da o svemu presuđuje, da
od njega polaze sve informacije, a da mu niko ne protivurječi, kod vođe se javlja
osjećaj sveznalaštva. Vođa rješava političke, stručne probleme, otvara izložbe, o
svemu zna najbolje. U narednoj fazi kako se ništa ne radi bez vođe, kako se vođa
za sve pita i kako u svemu presuđuje kod njega se javlja osjećaj nezamjenjivosti
(„Da mene nema, sve bi propalo!”). Nadalje, kako je sve manji broj onih koji su
spremni da vođi protivurječe, kod vođe se javlja osjećaj nepogrješivosti (Vođa je
najmudriji!; Vođa je najveći sin našeg naroda!). Konačno, u posljednoj fazi „patolo­
gije vođstva“ kao posljedica osjećaja mesijanstva, sveznalaštva, nezamjenjivosti i
nepogrješivosti kod vođe se javlja ideja proganjanja, kratomanska paranoja (grč.
krateo – vlada). U sljedećoj fazi traženja „progonitelja“, reakcija se najčešće usmje­
rava na najbliže saradnike, dojučerašnje saborce. Brojni su primjeri ovog fenome­
na u istoriji: Julije Cezar, Hitler, Staljin.
Harizmatski, obožavani vođa i sljedbenik, pokorni podanik su tijesno, dija­
lektičiki povezani. Nema superiornog, svemoćnog gospodara bez slabog i
slijepo odanog sljedbenika. Poltronski odnos prema moćnom gospodaru je
zapravo udvorički, podanički, ponizan odnos podanika koji se neprestano
trude da laskanjem zadobiju njegovu milost i naklonost. Da nema obožavalaca
koji mu beskrajno vjeruju i koji ga doživljavaju kao proroka i spasioca, ne bi ni
vođa povjerovao u svoju mesijansku ulogu.
Zahvaljujući poniznom iskazivanju beskrajnog poštovanja i bespogovorne
odanosti ulizica, kao i uvjeravanju zaslijepljenih podanika da ima natpri­
rodne, neograničene moći, vrlo brzo i sam vođa počinje da misli da je omni­
potentan, da sve zna i da sve može što mu se prohtje. Veliki vođa često vjeruje da je poput Boga svemoćan i besmrtan. Poznato je da su, recimo, mnogi
obrazovani ljudi (pa čak i ljekari) vjerovali da je Staljin besmrtan. Jedan od
najvećih njemačkih filozofa bio je opčinjen Hitlerom i njegovim nadljudskim moćima. Mnogi koji su lično upoznali vođu nacista govorili su da on
svojim pogledom može da hipnotiše i očara ljude.
177
Pošto mu poltroni i slatkorječive udvorice stalno iskazuju beskrajno divlje­
nje i ponavljaju da je najpametniji, najgenijalniji čovjek, „mudri vođa” je sve
uvjereniji da je on zaista nepogrješiv i da je svaka njegova odluka genijalna,
vizionarska. Dobro se zna da su Josipu Brozu Titu, čak i neki od najvećih jugoslovenskih pjesnika, napisali prave udvoričke ode u kojima se opjeva kao
„najveći sin naših naroda”, kao voljeni vođa koji se „voli više nego otac i majka”, te kao vizionar, prorok, natprirodno biće kakvo „majka više ne rađa”.
KAKO SE OBRAZUJE POKORNA PODANIČKA LIČNOST SLJEDBENIKA?
Za autoritarni način vladanja i autoritarno društvo, karakteristično je vaspita­nje
koje insistira na slijepoj poslušnosti djece, odnosno na bespogovornom izvršavanju
svih naredbi i zapovjesti autoriteta (roditelja, vaspitača, učitelja itd.). Djeca se često
ponižavaju, ismijavaju, a svojom strogošću i surovim fizičkim kaž­njavanjem ili odba­
civanjem roditelji usađuju u dijete osjećanje nemoći, straha, kao i osjećanje krivice,
grešnosti. Takva djeca, ispunjena osjećanjem krivice, koja nastaje uslijed potiskiva­
nja agresivnosti prema roditeljima, kao odrasli ljudi bivaju vrlo pogodni za manipu­
laciju od strane moćnog autoriteta. Na taj način obra­zuje se pokorna, podanička
ličnost sljedbenika koja je u potpunosti odana obožavanom i svemoćnom vođi i
koja mu se bezrezervno potčinjava. Erih From, njemački psiholog, koji je početkom
tridesetih godina 20. vijeka u Njemačkoj istraživao „ljudsku osnovu” nacionalsocija­
lizma, utvrdio je da nedemokratski Hitlerov režim podržavaju sjedbenici koji imaju
osoben, autoritarni karakter (nekritički, mazohistički obožavaju moć, a istovremeno
preziru, mrze nemoćne i sadistički ih kinje, iskaljujući na njima svoju nagomilanu
agresivnost). Autoritarne ličnosti sklone su prihvatanju predrasuda i rasističke,
fašističke ideologije.
178
Šta si naučio/naučila
KOJE ZADATKE I PSIHOSOCIJALNE OSOBINE IMA VOĐA
Osoba koja presudno utiče na ostale članove grupe naziva se vođom (engl.
leader), a ponašanje kojim usmjerava djelatnost grupe, naziva se vođstvo
(engl. leadership) ili rukovođenje. Uloga vođe je složena i podrazumijeva
obavljanje niza značajnih funkcija i zadataka u grupi i za grupu. Među zahtjevima koji se postavljaju pred vođu, kao posebno važni izdvajaju se: stručni
(od vođe se očekuje da dobro vlada strukom, pitanjima kojima se grupa
bavi), socijalni (od vođe se očekuje da ima sposobnost planiranja, organizovanja i rukovođenja) i psihološki (mora biti sposoban da motiviše ljude i da
uspješno rješava međuljudske odnose u grupi). Tradicionalno se smatra da
je inteligencija (sposobnost logičkog razmišljanja) presudna u razlikovanju
uspješnog od manje uspješnog rukovodioca. Savremeni teoretičari, među
kojima je istaknut Goleman, ne slažu se s ovom tezom. Goleman tvrdi da
emo­cionalna, a ne logička inteligencija, presudno određuje ko će od rukovodilaca biti uspješan, a ko ne.
ŠTA JE SUŠTINA DEMOKRATSKOG,
A ŠTA AUTOKRATSKOG TIPA RUKOVOĐENJA
Već 1939. godine, Levin, Lipit i Vajt vrše istraživanja efekata tri različita stila rukovođenja: autokratskog, demokratskog i liberalnog stila. Autokratski
stil podrazumijeva vođu koji sve odluke donosi sam, bez obavještavanja ili
konsultovanja ostalih članova grupe. Demokratski stil podrazumijeva vođu
koji stvara uslove u kojima svi članovi grupe imaju mogućnost i osjećaj da
ravnopravno učestvuju u donošenju odluka grupe. Najzad, liberalni stil
podrazumijeva vođu koji se neposredno ne miješa u rukovođenje, već dopušta grupi da se sama dogovara i donosi odluke. Goleman navodi čak šest
liderskih stilova, od kojih su četiri rezonantna, a dva disonantna. Rezonantni
stilovi (vizionarski, trenerski, afilijativni i demokratski), počivaju na saradnji, kooperaciji vođe i sljedbenika, dok su disonantni (diktiranje tempa i
zapovjednički stil) zasnovani na kompeticiji (takmičenju). Kako izgledaju
ovi stilovi i kada ih je opravdano primjenjivati? Postoje dvije dimenzije i četiri osnovne orijentacije u rukovođenju. Prvu dimenziju čine orijentacija na
ciljeve koju karakteriše težnja da se postigne visok rezultat, i njoj suprotna
orijentacija na ljude, koju odlikuju dobri međuljudski odnosi i zadovoljstvo
grupom. Drugu dimenziju čine orijentacija na stabilnost koju karakteriše
briga za održavanje stabilnih odnosa u grupi u dužem periodu, i njoj su-
179
protna orijentacija na razvoj, koju karakteriše težnja ka sve višim ciljevima,
promjenama i razvoju organizacije. Umješnost rukovođenja sastoji se u sposobnosti da se pomire ovi suprotni ciljevi grupe.
KOJE SU KARAKTERISTIKE PROCESA GRUPNOG ODLUČIVANJA
Odluka je rezultat procesa odlučivanja. Odlučivanje je misaoni proces koji
se sastoji u prepoznavanju, razmatranju i izboru jednog od mogućih rješenja, akcija, stavova koji vode nekom željenom stanju. To je izbor jedne od
više mogućnosti. Grupno odlučivanje je složen, višefazni proces donošenja
odluke u kojem mogu učestvovati svi članovi grupe, a završava se donošenjem nekog zaključka u ime te cijele grupe o nekom pitanju koje se odnosi
na grupu. Ovaj proces donošenja odluke, posebno kada je u pitanju vitalno
važna odluka, može potrajati duže i imati više povezanih etapa. Kakva će biti
strategija donošenja odluka u grupi, zavisi u velikoj mjeri od prirode grupe
i njenog sastava, zatim od prirode i težine zadatka koji treba riješiti, kao i
od tipa vođstva. Da bi grupno odlučivanje bilo uspješno, potrebno je da se
ispune neki uslovi. Ti uslovi su da se prikupi što više značajnih, relevantnih podataka za donošenje odluke, da se čuju različita mišljenja, da članovi
kompaktne grupe podjednako pažljivo slušaju i odmjeravaju sva mišljenja
(naročito, suprotna njihovom), da kontrolišu svoje emocije i želje, da za svaki problem konsultuju odgovarajućeg stručnjaka i da se oslobode težnje ka
konformiranju.
KAKAV JE ODNOS VOĐE I SLJEDBENIKA
Nema vođe bez sljedbenika. Da bi sljedbenici prihvatili vođu, on u izvjesnom smislu mora ličiti na njih, mora dijeliti s njima iste osnovne vrijednosti, stavove, način mišljenja, uvjerenja itd. Neki sljedbenici se,, vezuju
za ličnost vođe, i prate ga i podržavaju bez obzira na ideje i ideologiju koju
vođa zastupa. Drugi se opet više vezuju za ideje (ideologiju). Oni racionalno
procjenjuju da je određeni vođa najbolji zastupnik ideje za koju se i sami
zalažu i prate i podržavaju svog vođu dok je tako. Međutim, kada procijene,
s pravom ili ne, da je njihov je vođa napustio njihovu zajedničku ideju, oni
takvom vođi okreću leđa i napuštaju ga. Često se dešavalo tokom istorije
da harizmatske vojne, političke ili vjerske vođe svoju ličnu vlast, uz plebicitarnu podršku naroda, prošire na sve sfere društva i države i da je učine
neograničenom. Ovakva apsolutna vlast u pogledu obima, sredstava i vremena vladanja, naziva se despotskom vlašću ili „cezarizmom”.
180
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta je uloga vođe i koje funkcije ima?
Kako donosi odluke autoritarni, a kako demokratski vođa?
Koje su etape procesa donošenja odluke u grupi?
Šta je cezarizam, a šta poltronstvo?
Zašto apsolutna vlast kvari apsolutno?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Koje osobine treba da ima neko da bi bio vođa u tvom školskom odjeljenju?
U kojim situacijama je bolji demokratski, a u kojim autokratski način
vođstva?
Na koji način bi otklonio smetnje u grupnom odlučivanju?
Objasni na koje sve načine su povezani vođa i sljedbenici!
181
POGLAVLJE
182
ODABRANA POGLAVLJA IZ
SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Pored osnovnih znanja iz socijalne psi­
hologije programom je predviđeno da
upoznaš na koji način djeluju marketing
i propaganda, te šta su glasine i ma­­sovna
ponašanja.
NASLOVI
PSIHOLOGIJA MARKETINGA I PROPAGANDE
MASOVNA PONAŠANJA
12. PSIHOLOGIJA
MARKETINGA
I PROPAGANDE
Šta su marketing i propaganda i zašto je reklamiranje tako rasprostranjeno?
Šta je cilj i koje su najvažnije karakteristike uspješne propagandne poruke?
U ovoj lekciji saznaćeš koje su to važne osobine primaoca o kojima mora
da vodi računa pošiljalac propagandne poruke. Naučićeš i to šta su glasine,
kako se prenose i zašto mogu biti opasne.
SAZNAĆEŠ:
šta su marketing i propaganda
koje su karakteristike dobre propagandne poruke
kakve su karakteristike primaoca poruke
šta su glasine
MARKETING I PROPAGANDA
Mi smo svakodnevno izloženi brojnim reklamama i propagandnim porukama. Putem oglasa u novinama, reklama na radiju ili televiziji, putem plakata
i letaka na ulici, nama se neprekidno sugeriše koje proizvode da kupujemo,
gdje da se odmaramo, za koju političku partiju da glasamo i sl. Industrija
reklame započela je u prvoj polovini dvadesetog vijeka, prije svega u SAD.
Danas, stručnjaci za marketing lansiraju sve snažnije i prodornije reklamne
poruke, koje posredstvom različitih medija dopiru do velikog broja ljudi.
Dokle je sve to dovelo, lijepo ilustruje anegdota koju navodi filozof Maks
Horkhajmer u knjizi Pomračenje uma. Naime, jedan američki dječak zagledan u vedroj noći u upadljivi, blistavi, veliki Mjesec na tamnom nebu, pita
oca: „Tata, šta reklamira Mjesec?“ Šta su dakle, propaganda i marketing, i
zašto je reklamiranje toliko rasprostranjeno?
KOLIKO SMO PODLOŽNI REKLAMAMA?
Konzerva Koka-Kole pored riječi „sjajno” i konzerva Pepsija pored slike srećnog
ljubavnog para, izgleda suviše jednostavno za efektno reklamiranje. Ranija istraži­
vanja su pokazala da na stavove prema brendovima ovakve jednostavne kombi­
nacije ne utiču. Međutim, novi članak iz časopisa Journal of Consumer Research
obrađuje temu našeg implicitnog mišljenja i otkriva da smo zapravo više podložni
nego što mislimo.
Brajan Gipson sa Central Michigan Univerziteta pokazivao je studentima psiholo­
gije dobro poznate brendove napitaka uparene s riječima i slikama. Neke asocija­
cije su bile pozitivne: cvjetna livada, riječ „sjajno” i majka koja drži dijete u naručju.
Bilo je i negativnih asocijacija: ljudi na groblju, riječ „zastrašujuće” i osoba u odijelu
za zaštitu od kontaminacije. Učesnicima je tada skretana pažnja pomoću malog
kognitivnog zadatka, memorisanja osmocifrenog broja, a potom im je ponuđeno
da uzmu Pepsi ili Koka-Kolu, koje su mogli da odnesu kući sa sobom.
Pokazalo se, oni koji su na početku imali neutralan stav prema oba brenda, birali
su onaj koji je bio uparen s pozitivnim slikama i riječima u prethodnom zadatku.
Štaviše, ovo se dešavalo čak i kad učesnik nije mogao da se sjeti koji je brend izla­
gan uz pozitivne informacije. Kod onih koji su imali preference prema određenom
brendu prije eksperimenta, što je utvrđeno u prethodnom testiranju, skretanje
pažnje zadatkom memorisanja nije uticalo na izbor pića.
„Ovi rezultati pokazuju kako se formiraju potrošački stavovi i kako se oni prim­
jenjuju u situaciji odabira brenda,” objašnjava Gipson. „Ovi sugerišu da implicitni
stavovi prema proizvodima mogu igrati veću ulogu u izboru proizvoda u onim
situacijama kada je potrošaču odvraćena pažnja ili kada kupuje impulsivno.”
(ScienceDaily prema: www.psihologija-blog. com)
185
Riječ „propaganda“ (lat. propagatio) doslovno znači širenje ili rasprostiranje
(nekih ideja ili stavova). U smislu u kojem se i danas koristi, ovaj pojam pojavio se već u 17. vijeku kako bi označio osmišljen i planiran napor katoličke
crkve u širenju vjere (katoličanstva). Propagandom se danas označava aktivnost organizovanog širenja određenih ideja ili stavova s namjerom da se ljudi
uvjere u njihovu ispravnost. To je oblik smišljene komunikacije s unaprijed
određenim gledištem (političkim, vjerskim, ekonomskim stavom) i tačno
utvrđenim ciljem da primalac poruke izmijeni svoje stavove i ponašanje u
pravcu koji je u interesu propagandiste. Zahvaljujući sredstvima masovne
komunikacije propaganda danas dopire do najširih slovojeva stanovništva,
što i jeste njen cilj. Upravo zato je djejstvo propagande veoma veliko i njena
moć je ogromna. Kažu da je još Napoleon govorio „da četiri neprijateljska
lista predstavljaju daleko veću opasnost od sto hiljada vojnika“ (šta li bi tek
rekao za četiri svjetske uticajne TV stanice!).
propaganda
aktivnost svjesnog širenja
određenih ideja i stavova
U ČEMU SE RAZLIKUJE OBRAZOVANJE OD PROPAGANDE
Propaganda je srodna obrazovanju, ali se od njega i bitno razlikuje. I edukatori
(učitelji i nastavnici) i propagandisti utiču na mišljenja i stavove pojedinca, ali to
čine različito, a i namjere i ciljevi su im različiti. Dok se učitelji trude da svoje učeni­
ke oslobode zabluda i prošire njihovo znanje, cilj propagandiste može biti upravo
suprotan, može dovesti do zablude, do manipulisanja i kontrolisanja ponašanja
ljudi. Da bi postigli ovaj cilj, propagandisti se često koriste poluistinama, dezinfor­
macijama, krivotvorenjem, tendenciozno odabranim podacima i obma­nama, kao
i to što se obraćaju pretežno iracionalnim motivima ljudi.
Da bi se obezbijedio efikasan prenos propagandne poruke, da poruka dospije do što većeg broja ljudi, propagandista koristi različita propagandna
sredstva. Propagandna sredstva tradicionalno se dijele na elektronska (radio, televizija, internet) i štampana (novine, plakati, brošure), kao i na neke
oblike usmene propagande u koje spadaju ogovaranje i glasine (o glasinama
će biti više riječi na kraju ovog teksta). Propagandna poruka može biti predstavljena na razne načine: u obliku oglasa na radiju ili u novinama; putem
letka, fotografije, plakata ili bilborda na ulici; u formi kratkog filma (reklamnog spota) na televiziji; putem brošure i sl. Propaganda može djelovati kao
samostalno osmišljena (na primjer, reklama za novi parfem) ili može biti realizovana u formi propagandne kampanje s određenom svrhom (ekonomskom, političkom, vjerskom i sl.).
Propagandna komunikacija nekada je otvorena, na primjer u formi otvorenog poziva da se postupi na određeni način ili da se djeluje u određenom
pravcu, ili je prikrivena, kada korisnik nije svjestan da je izložen reklamnoj
186
poruci ili kampanji. Prikrivenom propagandom smatra se svaki oblik propagandne poruke (pisani tekst, fotografija, crtež, film i sl.) koji ima namjeru
propagiranja (reklamiranja), a da to nije jasno označeno kao reklama. Jedan
od prvih primjera prikrivenog reklamiranja jeste crtani film „Mornar Popaj“
koji se u SAD počeo prikazivati 1929. Nakon prve godine emitovanja ovog
filma prodaja spanaća porasla je za 30%. Slično je i s filmovima o Džejms
Bondu u kojem se tajni agent svaki put vozi u drugom automobilu, nosi sat
određene marke, pije određeno piće itd. U mnogim filmovima prikriveno
se reklamiraju alkoholna pića, duvanski proizvodi, oružje pa i opojne droge,
što je u mnogim zemljama zakonom zabranjeno. Jednako ozbiljniji primjeri
skrivene propagande su kontrola protoka informacija, iskrivljivanje i prilagođavanje informacija, širenje lažnih vijesti (glasina) i sl.
ZABRANJENE VRSTE REKLAMA!
Zakonom o zaštiti potrošača Crne Gore zabranjena je reklama koja dovodi u za­
bludu, odnosno koja obmanjuje ili postoji vjerovatnoća da će obmanuti lice kome
je upućena. Istim Zakonom zabranjena je reklama kojom se podstiče diskrimi­
nacija na osnovu rase, pola ili nacionalnosti i vrijeđa dostojanstvo, religijska, poli­
tička i druga ubjeđenja potrošača. Nadalje, zabranjena je reklama koja podstiče
nasilje i ponašanje koje je štetno za bezbjednost potrošača i životne sredine. I na
kraju, ovim Zakonom je zabranjena reklama namijenjena maloljetnim licima i
reklama u kojoj nastupaju maloljetna lica, ako podstiče ponašanje koje ugrožava
njihovo zdravlje, psihički ili moralni razvoj.
Propaganda je dio marketinga. Marketing je pojam novijeg datuma i odnosi se na aktivnost identifikovanja, predviđanja i zadovoljavanja potrebe
potrošača radi ostvarivanja profita. Stručnjaci za marketing ispituju tržište
(utvrđuju, a ponekad i razvijaju potrebe potrošača), kreiraju proizvod, organizuju njegovu promociju (reklamnu kampanju) i prodaju, obavljaju niz
drugih aktivnosti koje treba da zadovolje potrebe tržišta i potrošača, i ostvare profit preduzeću. Propagandne kampanje, promocije i reklamiranje različitih proizvoda predstavljaju važan dio marketinških aktivnosti.
marketing
aktivnost identifikovanja,
predviđanja i zadovoljavanja
potrebe potrošača u cilju
ostvarivanja profita
Ekonomska, odnosno privredna propaganda, po mnogima je poseban vid
propagande, donekle različit od političke propagande. Sličnost se ogleda u
činjenici da i jedna i druga koriste niz psiholoških, socioloških i drugih saznanja o ljudima i socijalnim grupama, na osnovu kojih stvaraju propagandne poruke usmjerene ka mijenjanju stavova i ponašanja ljudi. Razlikuju se u
tome što politička propaganda djeluje na čovjeka kao na političkog subjekta
(nastoji da oblikuje njegove političke stavove), privredna propaganda ga posmatra kao aktuelnog ili budućeg potrošača. Privredna propaganda je domi187
nantno usmjerena na informisanje i popularizaciju određenog proizvoda.
Sastoji se u tome što se neki proizvod ističe ili hvali, i nastoji protrošača ubijediti da ga kupi. Mnogi autori smatraju da je ubjeđivanje (persuazija) poseban vid propagande, različit od propagande u klasičnom smislu, po tome
što počiva na „dobrim namjerama“ i što se ne služi lažima, iskrivljivanjem
istine i manipulacijom.
persuazija
Pojedinac u grupi, lekcija 4.
Mijenjanje stavova
ŠTA JE PSIHOLOGIJA MARKETINGA?
Psihologija marketinga (od engl. market = tržište; potražnja) jeste primijenjena
psihološka disciplina, nastala ukrštanjem marketinga i psihologije, dvije discipline
koje, svaka na svoj način, istražuju subjektivna stanja i ponašanje ljudi. Psihologija
nastoji da otkrije zakonitosti doživljavanja i ponašanja ljudi, a marketing ima za
cilj da poveže proizvod (ili uslugu) s potrošačem (Begen, Psihologija u marketingu,
2004). Psihologija marketinga posebno je zainteresovana za činioce (kognitivne
i emocionalne), kao i za sam proces donošenja odluke kod kupovine u uslovima
savremenog potrošačkog društva. Predmet psihologije marketinga je istraživanje
tržišta, psihologije potrošača, psihološkog aspekta uspješnog dizajniranja robe
(boja, oblik, veličina), prirode oglašavanja (odlike reklamne poruke), kao i uticaja
ekonomske propagande na porast prodaje nekog proizvoda. Cilj ove savremene
psihološke discipline jeste otkrivanje svjesnih i nesvjesnih motiva potrošača, ka­
ko bi se na osnovu toga kreirali i plasirali proizvodi koji će biti veoma traženi i
prodavani.
Iza uspješne marketinške akcije (ispitivanje tržišta, kreiranje i lansiranje novog
proizvoda, reklamiranje putem oglasa i spotova, praćenje efekata oglašavanja
itd.) danas stoje čitavi timovi stručnjaka (osim psihologa, tu su i ekonomisti,
sociolozi, dizajneri, slikari, kompozitori, scenografi, režiseri itd.).
PROPAGANDNA PORUKA
Najvažniji segment propagande je propagandna poruka. Ukoliko poruka
nije dobro sročena, ukoliko ne dopire do onih kojima je namijenjena, ukoliko je oni ne razumiju ili je pogrešno razumiju, propaganda nije uspješna,
i neće dovesti do željene promjene stava ili ponašanja. Dobra propagandna
poruka mora da privuče pažnju potencijalnih korisnika, da kod njih probudi želju za promjenom stava ili da dovede do očekivane akcije (kupovine
određenog proizvoda, korišćenje neke usluge, glasanje za određenog kandidata i sl.). Koje su karakteristike dobre propagandne poruke?
188
Privlačnost poruke. Da bi poruka izvršila svoje djejstvo, mora biti opažena,
odnosno mora biti oblikovana tako da privuče i zadrži pažnju primaoca.
Danas se zna da draži jačeg intenziteta prije privuku pažnju od draži slabog
intenziteta. Poruke izražene jakim i blistavim bojama izazvaju veću pažnju
od poruka slabih i nejasnih boja. Snažni zvukovi efektniji su od slabih. Plakati većih dimenzija (bilbordi) okupiraju pažnju prije malih plakata. Pokretljivost je takođe važna za privlačenje pažnje korisnika. Svijetleća reklama
koja se pali i gasi ili se kreće, lakše privuče pažnju od statične reklame. Film
(pokretne slike) izaziva veći interes publike od fotografije. Neobične poruke
izazivaju veću pažnju od običnih (uobičajenih). Nije neobično pronaći letak
u poštanskom sandučetu, ali je krajnje neobično kada se rastura iz aviona.
Nedovršene poruke duže održavaju pažnju od dovršenih. Propagandisti često koriste ovo saznanje pa prvo emituju dio reklamne poruke kojom izazovu zapitanost, a tek naknadno, nakon određenog vremena, plasiraju poruku
u cjelini.
DA LI SU DJELOTVORNE PORUKE IZRAZITO SLABOG INTENZITETA?
Razumljiva je djelotvornost poruka snažnog intenziteta, ali šta je s porukama koje
su toliko slabog intenziteta, kratkog trajanja da ih svjesno i ne opazimo. Jesu li one
djelotvorne?
Posebnu senzaciju i zabrinutost izazvali su pokušaji da se ispodpražne poruke ko­
riste u političkom marketing. Tako, recimo, kreatori Bušove kampanje 2000. god­
ine da bi degradirali protivničkog predsjedničkog kandidata Al Gora, ubacili su
pored neke njegove izjave riječ „pacov“, ali tako kratkotrajno (trideseti dio sekun­
de) da nije mogla svjesno da se opazi. Kada se ova manipulacija otkrila, izazvala je
veliki skandal i pravu paniku među glasačima, kao i ozbiljnu raspravu o skrivenoj
kontroli uma birača.
Razumljivost poruke. Pored privlačnosti, poruka mora biti i razumljiva. Ukoliko primalac ne razumije sadržaj poruke ili ako ga pogrešno razumije, njena propagandna vrijednost biće mala. Dobro formulisana poruka je kratka,
jednostavna, koncizna, svedena na ono sto je najvažnije. Obično je izražena
verbalno, u formi kratkog slogana, ili neverbalno, u formi ctreža, fotografije ili
spota. Najčešće se kombinuje više simboličkih formi, na primjer, slika-riječi,
ali uvijek se vodi računa da poruka ostane jednostavna i svima razumljiva.
189
RAZUMLJIVOST PROPAGANDNE PORUKE
Način na koji propagandisti obezbjeđuju razumljivost poruke može se vidjeti na
sljedećim primjerima. Reklama za radio „philips“ zasniva se na jednostavnoj, ali
primamljivoj poruci: „Ako kupiš radio fhilips, cijeli svijet ti je na dlanu“. U primjeru
reklame za cigarete nastoji se opovrći činjenica o štetnosti duvana. Reklama po­
ručuje da će vaše lice ostati mlado i pored pušenja.
Uvjerljivost poruke je njena najvažnija karakteristika. Moguće da poruka bude
dopadljiva primaocu i da je on razumije, ali da mu nije dovoljno uvjerljiva, da
ga ne pokreće na akciju. Primaocu može biti zanimljiva poruka o radio-aparatu, on može razmišljati da je korisno imati radio-aparat, ali mu nije dovoljno uvjerljiva. On razmišlja kako je sada potrebnije nešto drugo (putovanje ili
zimski kaput). Uvjerljiva je ona poruka koja kod primaoca ne ostavlja dileme i
koja ga odmah pokreće na akciju. Kod takvih „uvjerljivih poruka“ često je važniji njihov emotivni, iracionalan aspekt od kognitivnog, racionalnog sadržaja.
Brojni su načini kojima propagandisti nastoje učiniti poruku uvjerljivom. Jedna od propagandnih tehnika je tehnika identifikacije (o propagandnim tehnikama vidi u nastavku teksta).
190
ČOVJEK IZ NARODA – TEHNIKA IDENTIFIKACIJE
Da bi učinili poruku uvjerljivijom, propagandisti se često koriste različitim teh­
nikama koje više apeluju na emocionalnu, nego na racionalnu komponentu. U
sljedećim primjerima nudi se model (neko ko nam je blizak) uz koji ide i određeni
proizvod.
Dostupnost poruke. Propagandna poruka može imati sve prethodne kvalitete,
da je privlačna, razumljiva i uvjerljiva, ali ako nije dostupna, ako ne dopire do
potencijalnih korisnika, njena propagandna vrijednost je značajno umanjena.
Da bi se obezbijedila dostupnost, ista propagandna poruka često se izražava
kroz različite forme (u obliku letka, oglasa, plakata, reklame) i plasira se putem
različitih sredstava masovnih komunikacija: TV, radio, internet, štampa. Na
taj način obezbjeđuje se da poruka dospije do što većeg broja primalaca (na
primjer, potencijalnih kupaca određene robe).
KARAKTERISTIKE EFIKASNE PROPAGANDNE PORUKE
PRISTUPAČNA
UPADLJIVA
JASNA
JEZGROVITA
ATRAKTIVNA
UBJEDLJIVA
dostupna velikom broju ljudi bilo u vidu letka, plakata, na bilbordu, u obliku
radijske ili televizijske reklame, itd.
dovoljno velikih dimenzija, jakih boja, svijetleća, na istaknutom mjestu: na
bilbordu, krovu zgrade, stranici novina, časopisa (u gornjem desnom uglu)
razumljiva i prosječno inteligentnom i osrednje obrazovanom čovjeku
kratka, sažeta, bez suvišnih riječi ili slika
neobična, neočekivana, privlačna po formi i zanimljiva po sadržaju
da ima privid racionalno i činjenički zasnovane tvrdnje i da odgovara motivima,
stavovima i vrijednostima primalaca
191
KARAKTERISTIKE PRIMAOCA
PROPAGANDNE PORUKE
Ukoliko hoćemo da naša poruka pogodi svoj cilj, odnosno da izazove neku
promjenu u mišljenju, stavu i ponašanju određene grupe (potrošača, glasača, žena, mladih), moramo znati kome se obraćamo i kakve su odlike tog
dijela populacije. Kao kada šaljemo pismo da bi ono stiglo na pravo mjesto,
moramo znati tačnu adresu primaoca (ime i prezime, država, grad, ulica,
broj), tako i kada šaljemo propagandnu poruku, da bi ona stigla onima na
koje ciljamo, moramo znati gdje su, kojoj društvenoj grupi pripadaju i koje
su im osobine. Naravno, od prirode poruke zavisi i ko je ciljna grupa. Ako
oglašavamo neki lijek, obraćamo se bolesnima, ako reklamiramo koncert
rok muzike, obraćamo se mladima, a ako pravimo promotivnu kampanju za
novi deterdžent, onda se obraćamo domaćicama. O kojim karakteristikama
primaoca poruke se mora voditi računa kada se izrađuje ili plasira propagandna poruka?
Prije svega, to su neke sociodemografske odlike, kao što su uzrast, pol i obrazovanje. Kada se reklamira slušni aparat ili preparat za poboljšanje pamćenja namijenjen starim ljudima, bilo bi sasvim pogrešno da se kao medij
koristi internet (koji najviše koriste mladi i ljudi srednjeg životnog doba).
Posebno je važna karakteristika – stepen obrazovanja, profesija primaoca,
ako oglašavamo neki poseban proizvod (stetoskop, lovačku pušku, psihološki test ličnosti ili predavanje čuvenog stranog profesora menadžmenta).
Naime, poruka mora biti usklađana po svom sadržaju, ali i po jeziku, formi,
obrazovnom nivou i mentalnim navikama ciljne grupe.
sociodemografske odlike
Odnose se na pol, uzrast,
obrazovanje i sl.
Osim toga, značajne su i sociokulturne karakteristike, kao što su etnička,
kulturna, vjerska, klasna pripadnost. Ako se reklamira ljetovanje na Svetom
Stefanu, onda se reklama objavljuje u luksuznim časopisima ili na ekskluzivnim sajtovima, jer se cilja na socijalno najviši sloj, koji je najbogatiji. Ako se
reklamira, na primjer, nova marka kafe, onda se reklamira putem televizije,
cilja se na najširu publiku i ističe se da je roba kvalitetna, a jeftinija od drugih
sličnih. Takođe je važno da pošiljalac propagandne poruke dobro poznaje kulturne, nacionalne ili religiozne vrijednosti populacije kojoj se obraća.
Inače, njegova poruka ne samo da će biti nedovoljno razumljiva, nejasna,
već može napraviti i fatalnu grešku. Šta se dešava kada se ne vodi računa o
kulturološkim razlikama, govori sljedeći primjer.
192
KOBNI NESPORAZUM – NEPOZNAVANJE ODLIKA KULTURE PRIMAOCA
Jedna američka farmaceutska kuća napravila je, činilo se, vrlo efektnu i lako ra­
zumljivu poruku za lijek protiv glavobolje u vidu stripa. Na prvoj slici vidi se nam­
ršten čovjek, lica iskrivljenog od bola kako se drži za glavu; na drugoj on uzima
lijek protiv glavobolje i, najzad, na trećoj on širi ruke i skače od radosti što je bol
prošao. Zaista, vrlo jednostavno, razumljivo i privlačno, zar ne?! Međutim, lijek se
uopšte nije prodavao, reklama je bila neuspješna. Kako to? Jednostavno, Arapi ne
čitaju kao mi s lijeva na desno, nego obrnuto. Prema tome, oni su strip pročitali s
desna na lijevo, tako da je ispalo da srećan čovjek popije lijek od kojeg ga poslije
zaboli glava!
Karakteristika o kojoj se u oglašavanju vodi možda najviše računa, jesu motivi, potrebe i želje ciljne grupe. Marketinške stručnjake veoma mnogo interesuje zašto, iz kojih motiva potrošači kupuju neku robu. Jer, ako znaju koji
su razlozi kupovine, tada mogu djelovati na te razloge i pojačati te potrebe. Propagandna mašinerija velikih kompanija često koristi i mnoge druge
motive i potrebe, koji nemaju baš mnogo veze s reklamiranom robom. U
reklamama se koriste mnogi bazični, snažni motivi, kao što su potreba za
sigurnošću, vezanošću, priznanjem, seksualni i roditeljski motiv.
PROPAGANDNI APELI
Propagandni apeli spadaju u propagandne tehnike zasnovane, prije svega, na mo­
tivima, potrebama i željama korisnika. Jako su raznovrsni i specifični po formi, sadr­
žaju i propagandnoj vrijednosti. Apel na zdravlje jedan je od najčešćih propagan­
dnih apela. Propagandna poruka sugeriše da bi određeni proizvod trebalo koristiti
iz zdravstvenih razloga. Na primjer, donji plakat sugeriše da zdravlje zavisi isključivo
od proizvoda koji se nude.
Ostali, isto veoma zastupljeni propagand­
ni apeli su: apel na materijalnu korist (na
primjer, poruke: „Uz najnižu cijenu dobiješ
najviše!”; „45000 naših zadovoljnih kupa­
ca”); apel na socijalnu korist (sugeriše se:
„Kupujmo naše!”, „Naša roba je najbolja!” i
sl.); apel na psihološku korist (ukazuje na
povećanje osjećaja vlastite vrijednosti: „Svi
muškarci koriste...!”„Satovi marke... samo za
odabrane” i sl.); apel na ugroženost i nesi­
gurnost („Naš proizvod najmanje zagađu­
je!”; „Automobil marke... ima 5 zvjezdica na
testu sigurnosti!”); apel na autoritet (Majkl Džordan reklamira košarkašku loptu,
stomatolog preporučuje pastu za zube i sl.); apel na popularnost (poznati glumci
reklamiraju bankarske kredite i sl.)...
193
Od izuzetne važnosti za djelovanje na ponašanje kupca jeste njegov sistem
vrijednosti, stavova i uvjerenja. Propagandna poruka mora biti u skladu s
vrijednostima i stavovima ciljne grupe kojoj se poruka i šalje. Sociolozi i
antropolozi kažu da se na osnovu analize sadržaja uzorka tipičnih marketinških poruka u nekom društvu mogu izvesti zaključci o tome koje su dominantne vrijednosti i osnovni stavovi u tom društvu, odnosno kulturi.
vrijednosti,
stavovi, uvjerenja
Pojedinac u grupi,
lekcije 4 i 5
TEHNIKE PROPAGANDE
Tehnike propagande koriste sva saznanja vezana za reklamnu poruku i karakteristi­
ke primaoca poruke. Neke od najpoznatijih tehnika su sljedeće:
SLIKE IZ ŽIVOTA
ŽIVOTNI STIL
SVJEDOČENJE
NAUČNI DOKAZ
U poznatim, tipičnim, svakodnevnim situacijama prikazujemo grupu ljudi kako
koristi upravo naš proizvod ili uslugu. Efekat je veći ukoliko je „slika iz života”
autentičnija; ukoliko su likovi bliskiji (identifikacija).
Sastoji se u smještanju proizvoda ili usluge u određeni kontekst, s drugim sim­
bolima određenog životnog stila. Na primjer, Koka-Kola se smješta u životni stil
mladih.
Sastoji se u tome da određeni proizvod ili uslugu „preporučuje” osoba koja ima
nesumljivi autoritet u određenoj ciljnoj grupi (poznati glumac, sportista i sl.)
Pored autoriteta naučnika, ili institucije koristi se uvjerljivost dokaza. Potenci­
jalnim potrošačima demonstrira se efikasnost proizvoda (slično naučnom ekspe­
rimentu).
GLASINE
I glasine su neka vrsta propagande. Svako od nas je čuo neku intrigantnu i
„povjerljivu” vijest u smislu da će „sasvim sigurno” uskoro poskupiti struja,
hljeb, kafa itd., ili da je neki poznati pjevač obolio od teške bolesti, da je
taj i taj političar mason i slično. U takve glasine mnogi ljudi odmah povjeruju, dok su neki uzdržani. Glasine su alarmantne „pouzdane“ informacije
o društveno važnim zbivanjima ili osobama čiji je izvor nepoznat, a njenu
sadržinu je teško ili nemoguće u tom trenutku provjeriti. Za glasine je važno
da se prenose kao potpuno vjerodostojne vijesti, dobijene od tzv. povjerljivog
i provjerenog, dobro obaviještenog izvora koji se ne otkriva. Po pravilu, to su
poluistinite ili potpuno lažne vijesti.
glasine
neprovjerene tvrdnje koje
se prenose od pojedinca do
pojedinca obično
usmenim putem
194
Glasine nastaju spontano ili se namjerno konstruišu i šire. Spontano nastaju
u situacijama socijalne krize, konfuzije i neizvjesnosti, kada nema pouzdanih zvaničnih podataka o onome što se dešava. U izjvesnim posebnim
društvenim stanjima i režimima (rat, pobuna, totalitarni režim i sl.), glasine
se namjerno, svjesno proizvode u štabovima za propagandu i šire s tačno
određenim ciljem, a to je da žrtva glasina diskredituje, da se demorališe
protivnik ili, pak, da se ohrabre pripadnici sopstvene populacije. Ukoliko je
vijest koja se prenosi društveno značajnija (udariće kometa u Zemlju, pašće
vlada, izbiće rat, pojavio se novi smrtonosni virus, itd.), a situacija u društvu
konfuznija, neizvjesnija, utoliko će i glasina biti moćnija i uticajnija. Te isfabrikovane, lažne vijesti koriste se kao moćno oružje mentalne manipulacije i ratne propagande.
Glasine se prenose u ličnom kontaktu, usmenim putem, kako se to kaže
„od uva do uva”, i veoma brzo se šire. U toku procesa širenja prvobitna verzija glasine se mijenja, deformiše i obogaćuje novim sadržajem u skladu s
vrijednostima, nadama i težnjama onih koji je prenose. Psiholozi (Olport
i Postman) koji su proučavali proces širenja glasina, našli su da on ima
tri faze. U prvoj fazi dolazi do ujednačavanja (nivelizacije) date informacije, tako što se ona redukuje, skraćuje, uprošćava, „pegla”. Druga je faza
naglašavanja (akcentuacije) i preuveličavanja karakterističnih pojedinosti,
pooštravanja upečatljivih detalja, koji se ne mijenjaju, niti gube tokom usmenog prenošenja, već se samo još više ističu. Najzad, u trećoj, fazi asimilacije javljaju se novi elementi kojih nema u prvobitnoj verziji, a koji su proizvod želja, potreba, načina mišljenja, predrasuda, strahova i očekivanja prenosioca glasina. Ovakvim uobličavanjem glasine dobija se pogodna forma
koja se lako pamti i prenosi dalje.
195
KLINIKA ZA GLASINE, KAKVE PORUKE PRENOSE GLASINE?
Za vrijeme Drugog svjetskog rata u SAD pod rukovodstvom Olporta, osnovana je
„Klinika za glasine”, kojoj je zadatak bio da otkriva i analizira neprijateljske glasine,
te da im suprotstavlja glasine u interesu SAD-a. Nakon rata i analize oko 4000 raz­
nih glasina, one su, prema sadržaju podijeljene na pet kategorija: glasine mržnje,
glasine straha, glasine bježanja od stvarnosti, glasine čuda i glasine radoznalosti
(Zvonarević, 1981).
Glasine mržnje bile su najzastupljenije. Njihov cilj bio je širenje mržnje i podjela
među saveznicima. Tako je 1941. njemačka radio-stanica, kamuflirana kao BBC,
emitovala vijest kako su se engleske trupe herojski borile kod Ardena, dok su se
američke trupe bezglavo povlačile i ostavile ih na cjedilu. Ta emisija bila je veoma
slušana i postigla je svoj cilj. Englezi su se ljutili na „kukavički postupak” Amerikanca,
dok su Amerikanci bili ljuti na navodnu britansku „prepotenciju” (Zvonarević, 1981).
Glasine straha. Primjer za takve glasine u ratnoj situaciji su „vijesti” o probijanju
fronta na nedostupnom i teško provjerljivom području, te prijetnje opkoljavanjem i
sl. Glasinama ovog tipa tokom širenja dodaju se novi, često katastrofični sadržaji, pa
one često proizvode i uzrokuju paniku.
Glasine bježanja od stvarnosti javljaju se u situacijama kada je normalan život
znatno otežan. Počivaju na raznim optimističnim informacijama, koje, nakon što se
pokažu neistinitim, demorališu i dovode do očajanja. Dobar primjer je slučaj iz prvih
dana Drugog svjetskog rata, kada je jedna njemačka radio-stanica koja se maskirala
kao poljska, emitirala vijest o velikom kontigentu britanskih trupa koje su došle da
pomognu poljskoj armiji. To je izazvalo oduševljenje i veliki entuzijazam kod polj­
skih vojnika. Ali, kada je za nekoliko sati ta vijest demantovana, poljsku je armiju
zahvatio defetizam (Zvonarević, 1981).
Glasine čuda.„Njih su širili u Drugom svjetskom ratu nacistički vlastodršci kako bi se
pred licem neizbježnog poraza podigao moral narodu i vojnicima glasinama o ‘čudu’
koje će u posljednji čas okrenuti tok rata u korist Nijemaca” (Zvonarević, 1981).
Glasine radoznalosti česte su i u svakodnevnom životu i počivaju na želji da se saz­
na što više o poznatim i važnim ljudima. „Tako su opet za vrijeme Drugog svjetskog
rata, njemački agenti prenosili glasine po Americi kako Ruzvalt boluje od sifilisa, da
je Čerčil pretrpio napad delirijuma zbog svoje pretjerane ljubavi prema viskiju i al­
koholu uopće, da je posebno odaslani američki bombarder prenosio iz Europe psa
Ruzvaltovog sina…” (Zvonarević, 1981).
Glasine često djeluju kao neka vrsta mentalnog otrova, jer mogu unijeti
razdor, nepovjerenje ili mržnju među različite segmente stanovništva. Glasine,
vješto plasirane, mogu nanijeti veću štetu neprijatelju, nego bombe. U literaturi je poznat primjer kada su tokom Drugog svjetskog rata glasine (potekle
od Japanaca) da antimalarične pilule uzrokuju impotenciju, dovele do toga
da američki vojnici masovno odbijaju da ih uzimaju, što je izazvalo zarazu
malarijom u nekim jedinicama vojske SAD čak i do 80%! Najefikasniji odgovor na glasine, efikasni protivotrov je racionalno i empirijsko provjeravanje
argumenata i činjenica na kojima se one zasnivaju, kao i pravovremeno objavljivanje pune istine.
196
Šta si naučio/naučila
ŠTA SU MARKETING I PROPAGANDA
Propagandom se danas označava aktivnost organizovanog širenja određenih
ideja ili stavova s namjerom da se ljudi uvjere u njihovu ispravnost. To je
oblik smišljene komunikacije s unaprijed određenim gledištem (političkim,
vjerskim, ekonomskim stavom) i tačno utvrđenim ciljem da primalac poruke izmijeni svoje stavove i ponašanje u pravcu koji je u interesu propagandiste. Propaganda je dio marketinga. Marketing je pojam novijeg datuma i
odnosi se na aktivnost identifikovanja, predviđanja i zadovoljavanja potrebe
potrošača radi ostvarivanja profita. Stručnjaci za marketing ispituju tržište
(utvrđuju, a ponekad i razvijaju potrebe potrošača), kreiraju proizvod, organizuju njegovu promociju (reklamnu kampanju) i prodaju, i obavljaju
niz drugih aktivnosti koje treba da zadovolje potrebe tržišta i potrošača, i
ostvare profit preduzeću. Propagandne kampanje, promocije i reklamiranje
različitih proizvoda predstavljaju važan dio marketinških aktivnosti.
KOJE SU KARAKTERISTIKE DOBRE PROPAGANDNE PORUKE
Najvažniji segment propagande je propagandna poruka. Ukoliko poruka
nije dobro sročena, ukoliko ne dopire do onih kojima je namijenjena, ukoliko je oni ne razumiju ili je pogrešno razumiju, propaganda nije uspješna i
neće dovesti do željene promjene stava ili ponašanja. Da bi poruka izvršila
svoje djejstvo, ona mora biti opažena, odnosno mora biti tako oblikovana da
privuče i zadrži pažnju primaoca. Pored privlačnosti poruka mora biti i razumljiva. Ukoliko primalac ne razumije sadržaj poruke ili ako ga pogrešno
razumije, njena propagandna vrijednost biće mala. Uvjerljivost poruke je
njena najvažnija karakteristika. Moguće da poruka bude dopadljiva primaocu i da je on razumije, ali da mu nije dovoljno uvjerljiva, da ga ne pokreće
na akciju. Propagandna poruka može imati sve prethodne kvalitete, da je
privlačna, razumljiva i uvjerljiva, ali ako nije dostupna, ako ne dopire do potencijalnih korisnika njena propagandna vrijednost značajno je umanjena.
KAKVE SU KARAKTERISTIKE PRIMAOCA PORUKE
Ukoliko hoćemo da naša poruka pogodi svoj cilj, odnosno da izazove neku
promjenu u mišljenju, stavu i ponašanju određene grupe (potrošača, glasača, žena, mladih), mi moramo znati kome se obraćamo i kakve su odlike tog
dijela populacije. Koje su to odlike primaoca poruke o kojima se mora voditi računa kada se izrađuje ili plasira propagandna poruka? Prije svega, to
su neke sociodemografske odlike, kao što su uzrast, pol i obrazovanje. Osim
toga, značajne su i sociokulturne karakteristike, kao što su etnička, kultur197
na, vjerska, klasna pripadnost. Karakteristika o kojoj se u oglašavanju vodi
možda najviše računa, jesu motivi, potrebe i želje ciljne grupe. Od izuzetne
važnosti za djelovanje na ponašanje kupca jeste njegov sistem vrijednosti,
stavova i uvjerenja. Poznavajući sve ove karakteristike propagandisti su smislili različite propagandne tehnike i apele.
ŠTA SU GLASINE
Glasine su alarmantne, „pouzdane” informacije o društveno važnim zbivanjima ili osobama kojima je izvor nepoznat, a njenu sadržinu je teško ili nemoguće u tom trenutku provjeriti. Za glasine je važno da se one prenose kao
potpuno vjerodostojne vijesti, dobijene od tzv. povjerljivog i provjerenog,
dobro obaviještenog izvora koji se ne otkriva. To su, po pravilu, poluistinite
ili potpuno lažne vijesti. Glasine nastaju spontano ili se namjerno konstruišu i šire. Glasine se prenose ličnim kontaktom, usmenim putem, kako se to
kaže „od uva do uva”, i veoma brzo se šire. U toku procesa širenja prvobitna
verzija glasine se mijenja, deformiše i obogaćuje novim sadržajem u skladu
s vrijednostima, nadama i težnjama onih koji je prenose.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta je propaganda, a šta marketing?
Koje su osnovne karakteristike propagandne poruke?
Koje su karakteristike primaoca propagandne poruke važne za propagandistu?
Šta su glasine, kako nastaju i koji je njihov efekat?
Koje su faze procesa širenja glasina?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Na koje sve načine možemo da se odbranimo od agresivnih reklama i
manipulacija našim stavovima od strane „skrivenih ubjeđivača“?
Šta misliš, da li vješti stručnjaci za politički marketing mogu od svakog
kandidata napraviti pobjednika?
Da li se svaka propaganda služi obmanama i dezinformacijama, odnosno da li je ona uvijek društveno štetna?
Koje glasine se pronose o tvojim drugovima/drugaricama iz razreda i
kako im se možemo najefikasnije suprotstaviti?
198
13. MASOVNA PONAŠANJA
Da li si se nekada zapitao/la: Šta se podrazumijeva pod pojmovima masa,
gomila i rulja, da li su to sinonimi ili su različiti pojmovi? Kakvi su po svojoj
psihološkoj prirodi poznati fenomeni ponašanja mase u vidu demonstracija i
manifestacija, panike, linča i pogroma? U ovoj lekciji saznaćeš šta su masovna
ponašanja, šta je moda, a šta su socijalni pokreti. Otkrićeš mnoge zanimljive
stvari o tome kakve sve socijalnopsihološke funkcije ima moda.
SAZNAĆEŠ:
šta je masa
koje su odlike i vrste ponašanja mase
šta su masovna ponašanja
MASA
Svako od nas, makar nekada, našao se u masi mnogobrojnih i nepoznatih
ljudi, recimo, na fudbalskom stadionu, na trgu gdje se masovno čeka Nova
godina ili na nekom masovnom protestu. Za razliku od grupa u užem smislu (struktuirane grupe), u masi ne postoji struktura, niti razvijena društvena organizacija. Masa je privremeno okupljena skupina ljudi koju povezuje
prostorna bliskost i zajednički aktuelni cilj: proslava Nove godine, koncert,
sportski događaj, politički miting i sl. Poslije čega se oni razilaze i nestaju
kao skupina.
grupa u užem smislu
Pojedinac u grupi,
lekcija 6
Iako nisu organizovani, ljudi u masi, međusobno neposredno komuniciraju i imaju sklonost da dijele ista osjećanja, uvjerenja i misli. Oni nesvjesno i nehotice jedni druge imitiraju i tako postižu visok stepen jednoumlja i
jednoobraznosti. Masa na ulici često i nastane tako što prolaznike privlači
manjina koja se jednoobrazno ponaša. U jednom američkom eksperimentu
grupa od desetak ljudi stajala je u jednoj prometnoj ulici i oko jednog minuta gledala je zainteresovano, s napetom pažnjom, u istom smjeru. Ubrzo,
njima se priključivalo sve više slučajnih prolaznika, gledajući kao i oni u
istom smjeru, tako da ih je vrlo brzo bilo pet puta više. Pokazalo se da, što je
inicijalna grupa bila veća i što je njeno ponašanje bilo jednoobraznije, to joj
se više prolaznika priključivalo.
PSIHOLOGIJA MASE
Psihologiju mase zasnovao je Gistav Le Bon krajem 19. vijeka, a na svoj način ju
je razvio Sigmund Frojd u djelu Psihologija mase i analiza ega (1921). Po Frojdu
pojedinci, kada se nađu u masi, ponašaju se bitno drugačije nego kada sami
donose svoje odluke. Ovu oblast psihologije danas obnavlja francuski sociolog
Serž Moskovisi, koji smatra da psihologija mase može postati analitička nauka. Po
njemu, masa je „privremeni skup ravnopravnih, anonimnih i međusobno sličnih
pojedinaca, skup u kojemu ideje i emocije svakoga od njih teže da budu spontano
izražene” (Moskovisi, Doba gomila, 1997).
Psihologija mase proučava psihološke odlike i zakonitosti ponašanja mase,
kao i ponašanje pojedinca u njoj. Za razumijevanje ponašanja mase nije dovoljna individualna psihologija, pošto se pojedinci u masi ponašaju sasvim
drugačije nego kada su sami. Psihologiju mase odlikuju uniformnost (osobe
reaguju kao jedan, na istovjetan način), impulsivnost (ponašaju se vođeni
afektima, nagonima, iracionalno), sugestibilnost (podložni su uticaju go-
200
vornika, vođe), nekritičnost (bez razmišljanja i racionalne provjere osobe
u masi prihvataju ideje, uvjeravanja i naredbe) i laka pokretljivost (nije je
teško pokrenuti na akciju).
USLOVI NASTAJANJA I DJELOVANJA MASE
M. Zvonarević u knjizi Socijalna psihologija (1978) navodi osnovne uslove nasta­
janja i djelovanja mase.
Broj prisutnih osoba je osnovni uslov za nastajanje mase. Pravilo je da, što je
veći broj osoba prisutno, to je i ponašanje individue više podložno masi. Gustoća
mase je sljedeći uslov. Za nastajanje mase nije važan samo broj ljudi, već i njihova
zbijenost, tj. gustoća. Fizički dodir s nepoznatim ljudima obično nam smeta (u au­
tobusu nastojimo da se odmaknemo i da sačuvamo svoj lični prostor). Međutim, u
masi ljudi kao da zaborave na svoj lični prostor i ne smeta im fizička blizina drugih
ljudi. Na rok koncertima, na mitinzima i sl., ljudi se međusobno guraju i čvrsto zbi­
jaju. Pravilo je da što je masa gušća i zbijenija, time je i djelovanje psihosocijalnih
mehanizama, imitacije i sugestije, jače. Emocionalno uzbuđenje je sljedeći važan
uslov ponašanja mase. S emocionalnim uzbuđenjem značajno se umanjuje spo­
sobnost kritičkog mišljenja i povećava sugestibilnost pojedinca. Da bi se podigla
„temperatura“ u masi, vješti organizatori koriste različita sredstva, od „zapaljivih“
pjesama do uzvikivanja parola i skandiranja imena. Fokusiranost pažnje. Za for­
miranje mase važno je da se pažnja svih pojedinaca usmjeri u istom pravcu, da
se fokusira na isti događaj, parolu ili osobu. U tu svrhu koriste se razna sredstva,
govori, parole, zastave, simboli i sl. Poznata je Hitlerova parola „Blut und Boden“
(krv i zemlja) kojom je pred Drugi svjetski rat uspio da zavede mase u Njemačkoj. I
na kraju zajednička akcija. Masa obično nije statična, već preduzima neku akciju,
bilo da skandira, uzvikuje parole, udara u bubnjeve, maršira, progoni, linčuje i sl.
Laka pokretljivost je važna odlika mase.
Masa, ljudi okupljeni na jednom mjestu mogu se ponašati veoma različito,
počev od publike koja mirno ili uz povremeno skandiranje posmatra neki
umjetnički ili sportski događaj, preko gomile koja burno protestuje na ulici, i agresivne rulje koja napada, progoni i linčuje. Ova različita ponašanja
mase, pod određenim okolnostima, lako prelaze iz jednog oblika u drugi. Na
primjer, ljudi na političkom skupu, na ulici ili u diskoteci, pod određenim
okolnostima (kada ih recimo, ponese „zapaljiv” govor, ili ako izbije požar
u sali) mogu vrlo brzo da se preobraze u agresivnu ili paničnu rulju. Šta je
specifično u ponašanju publike, gomile i rulje i kako jedan oblik ponašanja
mase prelazi u drugi?
Publika može biti namjerna ili slučajna. Slučajna publika nastaje spontano na
ulici, kada se prolaznici zaustave radi nekog događaja, uličnog performansa,
saobraćajne nesreće i sl. Pojedince u namjernoj publici okuplja zajednički
interes za neki javni događaj (kulturni, sportski, naučni), nakon čega se i oni
201
razilaze i publika nestaje. Pojedinci u publici obično uzdržano ispoljavaju
svoja osjećanja i stavove. Zavisno od događaja kojem prisustvuje, publika se
ponaša različito: mirno sjedi, aplaudira, skandira, navija i sl. Pod određenim
okolnostima, ukoliko publiku zahvati osjećaj nezadovoljstva i bijesa, ili, ako
je zahvati osjećanje neobuzdanog straha uslijed požara ili eksplozije, publika
se može preobraziti u agresivnu rulju ili paničnu gomilu.
NASILJE NA STADIONU:
KAKO PUBLIKA POSTAJE RULJA, A MIRAN ČOVJEK VANDAL
Tipičan primjer rušilačke, agresivne rulje su vandalske grupe „navijača” na stadio­
nima. Često se dešava da čak i obično mirni i dobro prilagođeni mladići kada se
nađu na stadionu među agresivnim navijačima postaju i sami nasilni i destruktivni.
Socijalni psiholozi to objašnjavaju time da u podivljaloj gomili navijača, dolazi do
pojava dezindividualizacije (poništavanja individualnosti), regresije, suženja svi­
jesti i iracionalne opsjednutosti srdžbom i bijesom, koje se nezaustavljivo i naglo
„šire s osobe na osobu poput bacila kuge” (Ratus, Temelji psihologije, 2000).
Gomilu odlikuje veliki broj ljudi okupljen na jednom mjestu, visoka emocionalnost i fokusiranost na određenu ideju ili osobu. Kao primjeri gomile
najčešće se navode skupovi ljudi koji vrše političke i slične manifestacije i demonstracije, religiozne procesije i sl. Gomilu neki određuju kao „masu u pokretu”, želeći tako da naglase njenu aktivnu, akcionu stranu. Osobe u gomili
imaju tendenciju da veoma snažno reaguju na jednoobrazan, emocionalan i
često (ali ne i uvijek!) iracionalan i netolerantan način.
Gistav Le Bon, francuski sociolog i psiholog, utemeljio je svoju psihologiju gomile (1895) na proučavanju ponašanja militantnih, destruktivnih i agresivnih
gomila, koje su svojom aktivnošću dovele do radikalnih društvenih promjena u evropskim zemljama u 19. vijeku. Danas psiholozi smatraju da gomila
ne mora uvijek biti po svom ponašanju primitivna i rušilačka, kao što je to
smatrao Le Bon. Gandijevske demonstrancije u Indiji, studentske demonstracije šezdesetih godina širom svijeta, masovni višemjesečni mirni građanski
protesti devedesetih godina 20. vijeka u Srbiji, antinuklearni protesti ili demonstracije „zelenih” sa ciljem da se zaštiti planeta, pokazali su da gomila
kulturnih, obrazovanih ljudi s jasnim i konstruktivnim ciljevima, može biti
veoma racionalna, svjesna, nesebična, civilizovana i da se može ponašati na
dostojanstven, kreativan, moralan, solidaran i tolerantan način.
Izrazito agresivna i iracionalnim afektima nošena gomila, naziva se rulja. U
gomili pojedinac postaje anoniman, gubi svoju individualnost, doživljava regresiju i ponaša se primitivno, impulsivno, nepromišljeno i iracionalno u skla­
202
du sa stihijskim ponašanjem većine, koja djela pod uticajem snažnih afekata.
Agresivna gomila ruši sve pred sobom posebno ako je suočana s preprekom.
Pojedinac pod djejstvom emocionalne zaraze postaje lakovjeran, nekritičan i
često se ponaša na nedostojan, amoralan i infantilan način. U gomili čovjek
učini ono što kao pojedinac ne odobrava. Njegova individualna svijest utapa
se i postaje dio „kolektivne svijesti” gomile. Uzrok smanjene odgovornosti je
činjenica da pojedinci u gomili imaju individualan osjećaj anonimnosti i s
njim povezan osjećaj nekažnjivosti. Pod uticajem afekata, kada emocije prevladaju, gomila prerasta u agresivnu rulju. Kao najčešći primjeri agresivnog
ponašanja rulje navode se linč i pogrom. Gomila u panici, takođe, se ponaša nerazumno, jer uslijed pretjeranog straha dolazi do regresije, pa se ljudi ponašaju
nepromišljeno, nemoralno i sebično. O različitim oblicima ponašanja mase
(demonstracije, panika, linč i pogrom) saznaćeš više u narednoj lekciji.
rulja
izrazito agresivna
gomila, vođena
iracionalnim afektima
PONAŠANJE MASE
Demonstracije i manifestacije, panika, linč i pogrom su najčešće proučavana
i opisivana ponašanja masa.
Demonstracije i manifestacije su dva oblika ponašanja mase. Povazani su s
političkim životom neke zemlje i predstavljaju oblike izvanparlamentarne
borbe masa. Osnovna razlika među njima je ta što su demonstracije uvijek
uperene protiv nečega ili nekoga, a manifestacije su za nešto ili nekoga. Tako
na primjer, mase demonstriraju (protestvuju) radi niskih plata, loših uslova
rada, nepovoljnog zakona i sl. Manifestacije se održavaju kako bi se nešto
proslavilo, obilježio neki značajan datum, podržao neki pojedinac, stranka i
sl. Za razliku od nekih drugih masovnih pojava (za razliku od panike), demonstracije i manifestacije su uvijek do neke mjere organizovane od strane
nekog i to ih čini specifičnim oblikom ponašanja mase. Stepen organizovanosti može biti manji ili veći. Za većinu učesnika karakteristično je da
razumiju ciljeve i svrhu protesta i da racionalno učestvuju u demonstracijama. Učesnike protesta okuplja potreba da jasno, glasno i javno izraze svoja
osjećanja i stavove (za ili protiv). U cilju skretanja pažnje javnosti i podizanja
„emocionalne temperature“, učesnici koriste različita sredstva: zapaljive govore, parole, zastave, performanse i sl.
203
PAROLE
Tokom Studentskog protesta 1992. g., a posebno tokom Protesta 1996/97. g., u
Beogradu je zabilježen veliki broj parola koje su studenti ispisivali ili uzvikivali
na ulici. Parole su kondenzovane poruke, kondenzovani (politički) stavovi izraženi
konciznim, jednostavnim, a ponekad i humorističkim, satiričnim i aforističkim jezi­
kom. Po sadržaju poruke su uglavnom bile usmjerena na tadašnjeg Predsjednika
Srbije Slobodana Miloševića i njegov autokratski način vladavine. Neke od tada
korišćenih poruka su:
- Slobo, majstore! (šibicari)
- Šta je bolje imati: Slobu ili tumor? - Tumor - on može biti i dobroćudan!
- Tata, Slobo me plaši!
- Čika Slobo volimo te, idi kuću molimo te!
- Sloboda narodu, Slobodan Zabeli!
- Kada su bolesnici na vlasti, narod je u karantinu.
Iz knjiga: Studentski protest 1992, Socijalno-psihološka studija jednog društvenog
događaja, Bora Kuzmanović i saradnici; Duh vedrine: kultura protesta, Čеdomir
Čupić (ur.), 1998.
Pod određenim okolnostima ova ekspresivna gomila koja prvenstveno ima za
cilj da izrazi svoje stavove i opredjeljenje protiv nečega, ako je isprovocirana,
može prerasti u agresivnu gomilu. Tada dolazi do popuštaja socijalnih kon­
vencija, slabi kontrola i dolazi do značajnijeg odstupanja od uobičajenog
ponašanja (baca se kamenje, razbijaju izlozi, pale automobili i sl.). Za de­
monstracije je karakteristično da i tada, pod takvim okolnostima, postoji
svijest o zajedničkom cilju i međusobnoj solidarnosti demonstranata, što nije
slučaj s ostalim oblicima ponašanja mase. Na primjer, u paničnom bijegu sva­
ko grabi sam za sebe.
Panika je socijalna pojava u toku koje veća ili manja gomila ljudi, percipirajući stvarnu ili umišljenu opasnost po svoje zdravlje ili život, reaguje nera­
zumnim fizičkim ili psihološkim bijegom s mjesta na kojem ta opasnost
vreba (Zvonarević, M. 1978). Nije svaki bijeg od opasnosti panika. Paniku
obilježava nerazumno, iracionalno bježanje i prestanak saradnje koji dovodi do konflikta vitalnih interesa „ili tvoj, ili moj život“. Opažanje opasnosti
i strah su izvori panike, ali neće sve opasne situacije rezultirati panikom.
Da bi neka situacija postala izvor panike potrebno je da se ispune određeni
psihosocijalni uslovi. Prvo, panika se pojavljuje iznenadno, u situacijama za
koje ljudi nisu pripremljeni (paniku će prije izazvati zemljotres ili iznenadni
požar u disko klubu, nego rat do kog postepeno dolazi). Da bi došlo do panične reakcije mora, bar kod određenog broja pojedinaca, da postoji svijest
o opasnosti i panični strah koji ih nagoni da reaguju impulsivno, a ne racionalno. Kada izbije požar u diskoteci prvo pojedinci u panici, a zatim svi,
204
pohrle ka izlazu, gaze one koji su pali, a onda se zaglave na vratima ili guraju
vrata umjesto da ih povuku ka sebi. Zbog djelovanja mehanizama sugestije
i imitacije pojavljuje se mentalna zaraza koja obuhvata i hladnokrvne ljude
(svi prisutni su u akciji). Osnovna karakteristika panične reakcije je raspad
saradnje i nedostatak koordinacije, i sebičnost. Kako niko ne koordinira akcijom (nema vođe), svako se okreće sebi i spasava samo svoju glavu. Veliki
nivo nekontrolisane aktivnosti brzo dovodi do zamora i iscrpljenosti. Neki
posustaju i dešavaju se tragedije.
GLASINE I PANIKA
U nastanku panike veliku ulogu mogu odigrati i glasine. To je situacija kada niko
od prisutnih direkno ne opaža opasnost, već je naslućuju na osnovu onoga što
drugi kažu. Poznat je primjer radio-drame „Rat svjetova”. Naime glumac i režiser
Orson Vels 1938. g. je na radiju objavio vijest o invaziji „marsovaca” na zemlju. Iako
se radilo o radio-drami, veliki broj ljudi je povjerovao u tu vijest, tako da su čitavi
krajevi u SAD bili zahvaćeni panikom. Činjenica da se emisija davala u „predvečer­
je” Drugog svjetskog rata (u vremenu koje su mnogi i inače percipirali kao nesi­
gurno) po mnogima, imala je odlučujuću ulogu. Istraživači su uočili da je panika
češće zahvatala ljude koji su se nalazili na ulici, van kuće, nego one koji su emisiju
slušali u svojim domovima.
Koje mjere je moguće preduzeti kako bi se spriječila pojava panike? Jedna od
najvažnijih i najčešće korišćenih mjera je upoznavanje grupe s mogućim rizicima, kao i planiranje i uvježbavanje akivnosti u kriznim situacijama. Tako
je u školi moguće predvidjeti većinu situacija koje mogu dovesti do panične
reakcije učenika (zemljotres, požar i sl.). Nadalje, moguće je unaprijed izraditi plan evakuacije i povremeno ga uvježbavati. Takve mjere omogućuju,
da umjesto panično, svaki pojedinac reaguje racionalno u okviru zajedničke
koordinirane akcije spašavanja. Iste mjere se koriste u avionu ili na brodu.
Putnici svaki put prije polijetanja dobiju uputstva o načinu reagovanja u kriznim situacijama.
Nesumnjivo je da su najdrastičniji i najsuroviji vidovi agresivnog ponašanja
gomile linč i pogrom. Linč predstavlja samovoljno kažnjavanje smrću (vje­
šanjem, prebijanjem, kamenovanjem) nekog pojedinca, kojeg gomila optuži
za neki težak zločin, stvarni ili izmišljeni. Gomila koja prisustvuje ubistvu
ili samo čuje da se dogodilo ubistvo, pod uticajem afekata, lako može da
se preobrazi u rulju, koja na licu mesta, bez suđenja „presuđuje” i kažnjava
ubicu (naročito kada je on pripadnik neke druge socijalne grupe). Kako je
moguće da obični, blagi i mirni ljudi koji „ne bi mrava zgazili”, uključeni u
gomilu, aktivno učestvuju u stravičnim zločinima, poput linča nemoćnog
pojedinca? To je moguće otuda što čak i pristojni, čestiti građani u gomili bi205
vaju zahvaćeni snažnim emocijama bijesa i zaslijepljeni strašću za osvetom
„monstruoznom ubici ili silovatelju”. Naročito ako se pojavi neki vođa rulje
koji svojim zapaljivim govorom o „podmuklim Crncima” ili „bezbožnim
Jevrejima” zavede i razjari masu, onda je jako teško zaustaviti raspomaljenu
rulju. Zapravo, pojedinac u gomili koja kreće u linčovanje doživljava regresiju, gubi svoj lični identitet i postaje anonimni, bezglavi dio jedinstvene
pobješnjele gomile. Socijalni psiholozi su analizom velikog broja linčovanja
(SAD, period 1899–1946), otkrili važnu zakonitost: ukoliko je rulja veća,
mnogobrojnija, utoliko su počinjena zvjerstva užasnija, odnosno rulja je okrutnija i divljačkija u svom iživljavanju nad žrtvom (Aronson, Wilson, Akert,
2005). To se može objasniti time da se u većoj gomili pojedinac osjeća anonimnije, bezličnije i bezbjednije. Upravo zato, da bi sakrili svoj identitet,
često se pripadnici agresivne gomile koja kreće u linč i maskiraju (poznate su
kapuljače zloglasnog Kju Kluks Klana). Uporedna kulturna istraživanja (24
kulture) pokazuju da ratnici koji se mažu bojama i skrivaju svoje lice mnogo surovije postupaju prema zarobljenim neprijateljima, nego oni koji to ne
rade. Zanimljivo je da neki slučajevi pokušaja linča govore da ti isti bezlični,
anonimni pojedinci spremni na najstrašniji zločin kao dio gomile, ponovo
postaju razumni i moralni pojedinci kada ih žrtva prepozna i „prozove” po
imenu. Naime, pozivanje po ličnom imenu izvlači pojedinca iz anonimnosti,
utopljenosti u gomilu i iz stanja zaslijepljenosti, transa i neodgovornosti i vraća
ga u normalno, razumno stanje, kada donosi moralne odluke.
Pogrom, masovno uništavanje velike socijalne grupe, predstavlja krajnje ne­
ljudsko ponašanje koje je ispisalo najmračnije, najkrvavije i najsramnije stranice istorije čovječanstva. Za razliku od linča, koji je usmjeren na pojedinca optuženog za zločin, pogrom je usmjeren na čitavu populaciju (po pravilu, manjinsku etničku, vjersku ili političku grupu) optuženu od većine da
je „podmukla”, „nemoralna”, „zločinačka”, „inferiorna”, „neljudska”! U ime
„uzvišenih” religijskih ili političkih ideja u krstaškim ratovima, masovnim
pogromima Asteka, u bezdušnom istrebljivanju protestanata, nacističkom
pogromu Jevreja i Roma, u genocidnom pogromu Kurda, u masovnom pokolju „crvenih” u Indoneziji ili u pogromu manjinskog naroda Tutsa u Ruandi, stradale su stotine hiljada pa i milioni civila za relativno kratko vrijeme. Naročito u vremenima teških socijalnih i ekonomskih kriza, povećanog
nezadovoljstva i nagomilane agresije, dolazi do pražnjenja nezadovoljstva i
iskaljivanja bijesa nad nedužnim manjinskim socijalnim grupama. U pogromu značajnu ulogu igraju i negativne etničke, vjerske i rasne predrasude
(kao što smo vidjeli u lekciji 4).
206
MASOVNA PONAŠANJA, MODA
I DRUŠTVENI POKRETI
Šta znači kada u određenom periodu žene masovno počnu da nose dugačke
haljine, zakopčane do grla, kada širom Evrope one umjesto dugačkih krenu
da nose kratke suknje, a šta kada u drugoj polovini 20. vijeka gotovo u cijelom svijetu mladići počnu da nose iste pantolone (farmerice) i dugačku
kosu poput čuvenih „Bitlsa”? O čemu su tu radi?
Očigledno da je ovdje u pitanju jedan oblik masovnog ponašanje (što nije
isto što i ponašanje mase). Masovno ponašanje je jednoobrazno, uniformno
ponašanje velikog broja ljudi, pripadnika neke masovne kulture, koji se ne
nalaze u direktnom kontaktu na istom prostoru i ne mogu neposredno djelovati jedni na druge. Oni se ponašaju jednoobrazno, zahvaljujući posrednom
uticaju masovnih medija (gledaju iste filmove, TV programe, čitaju iste novine, idu na iste internet sajtove, itd.). Moda, i socijalni pokreti (feministički,
ekološki i sl.) su najpoznatiji oblici masovnih ponašanja. Prvo ćemo razmotriti modu, a zatim i socijalne pokrete.
masovno ponašanje
unifirmno, istosmjerno
ponašanje velikog broja ljudi
koji nužno nisu u
direktnom kontaktu
Moda, kao vid masovnog ponašanja, predstavlja neki nov i promjenljiv, ma­so­
vno prihvaćen običaj u načinu oblačenja (šešir, kaput, košulja/bluza, suknja/pantalone), ukrašavanja (minđuše, ogrlica, ukosnica, rajf, broš, itd.), uljepšavanja
(šminka, tetovaža) i ponašanja u određenom vremenu i u određenoj socijalnoj
sredini. U širem smislu, moda je sve što je popularno, što preovlađuje u ukusu i
navikama jednog vremena, bilo da je to moda u načinu ishrane, zabave, vaspitanja, liječenja, opremanja stana ili u filozofiji, umjetnosti, književnosti, arhitekturi, nauci, popularnoj muzici, na filmu, itd.
Za socijalne psihologe značajna je moda u užem smislu, dakle, kao popularan, rasprostranjen, široko prihvaćen i omiljen stil odijevanja, obuvanja,
šminkanja, ukrašavanja i javnog ponašanja u datom vremenu i sredini.
Moda je nešto nužno promjenljivo, nešto što nastaje i nestaje, što naiđe kao
talas, a onda relativno brzo prođe. To što je ranije u načinu oblačenja, šišanja
i javnog ponašanja bilo popularno, s oduševljenjem opšteprihvaćeno, omi­
ljeno, što je bilo „in”, vrlo brzo prođe i postane „démodé” ili „out”. Međutim
to je, upravo, i karakteristično za modu, ono što je prije deset ili dvadeset
godina bilo moderno pa odbačeno, što je bilo „šik” (model šešira, dugačka
suknja i sl.), može se opet vratiti u modu kao nešto poželjno i „novo”. Tzv.
visoku modu diktira viša klasa, koja prva lansira određen stil oblačenja. A
onda se ta nova moda „spušta” na srednje i donje socijalne slojeve. Kada ta
207
nova moda postane opšteprihvaćena, tada je viša klasa odbacuje s prezre­
njem (da se ne bi miješala sa „plebsom”) i brzo traži nešto novo, različito u
načinu odijevanja, čime će se jasno izdvojiti od ostalih.
Moda, način odijevanja, zadovoljava naše različite potrebe: potrebu za isticanjem vlastitog identiteta, samosvojnosti i jedinstvenosti, s jedne strane, ali
i potrebu za grupnim identitetom i za naglašavanjem pripadnosti određenoj
grupi, s druge strane. Dakle, koje naše potrebe moda zadovoljava?
Svakako da oblačenje, bez obzira na modne ludosti, ima utilitarnu funkciju,
tj. zadovoljava čovjekovu potrebu za zaštitom i udobnošću (u zimskom periodu nosimo toplu, a u ljetnjem laganu odjeću). Pored ove osnovne funkcije, moda je i izraz čovjekove potrebe da se na određeni način predstavi drugima, odnosno ima funkciju samopredstavljanja u javnosti. Načinom odijevanja i modnim detaljima osoba emituje, svjesno ili nesvjesno određenu
sliku o sebi. Prije nego što nam se neko i predstavi i bilo šta kaže, steći ćemo
utisak o toj osobi na osnovu njene spoljašnosti. Neke osobe, recimo, vole
košulje ili bluze s jarkim, upadljivim bojama i ekstravagantnim detaljima
na odjeći, dok neki drugi vole tamne boje i neupadljiva odijela. Načinom
kako se neko oblači, obuva i frizira, osoba priča svoju priču o sebi samome,
odjevnim signalima šalje šifrovanu poruku svojoj okolini ko je, kakav joj je
lični identitet, šta voli, a šta ne. Stil odijevanja govori o pojedincu kakav je po
svom načinu i po filozofiji života: ekstravagantan ili neupadljiv, konzervativan ili liberalan, ekstravertan ili introvertan, poslovni ili sportski tip itd.
Načinom oblačenja pojedinac ne predstavlja samo svoju ličnost, nego i svoju
klasnu ili slojnu pripadnost. Nekada je, u feudalizmu, bilo tačno zakonom propisano kako se koji društveni sloj oblači, kako smije da bude obučen kardinal,
sveštenik, lord, vitez, vojvotkinja, dama, sluškinja, itd. Za neposlušne, koji su
nosili duže cipele ili kraće kapute, nego što je to propisano za ljude njihovog
ranga, bile su predviđene kazne. Danas, nema zakonskih propisa, ali je odjeća
i obuća izraz, ne samo ličnog ukusa, nego je i jasan signal socijalnog statusa.
Već na prvi pogled, po odjeći i obući možemo zaključiti da li neko pripada (ili
da li teži da pripada) radničkoj, srednjoj ili visokoj, gospodskoj klasi. Bogati,
pripadnici yet set-a moraju se razlikovati već na prvi pogled od „običnog” svijeta po svojoj luksuznoj, firmiranoj odjeći od većine. Stil oblačenja, pomodan,
upadljiv, razmetljiv, koji uključuje nošenje najnovijih modnih hitova, skupih
odijela, bundi, nakita, šešira i haljina, ima funkciju paradiranja i isticanja, odnosno pokazivanja stvarnog ili fiktivnog socijalnog uspjeha i bogatstva (Moris, Otkrivanje čoveka, 2005). Mnogi ljudi koji imaju kompleks niže vrijednosti, koji se stide svog siromaštva i anonimnosti, imaju potrebu da to bolno
osjećanje inferiornosti odećom nadoknade.
208
Modni stil, osoben način oblačenja ima i funkciju oglašavanja grupne pripadnosti i učvršćivanja grupne kohezije. Članovi različitih društvenih grupa u skladu sa svojim načinom života, grupnim normama, vrijednostima i stavovima,
oblače se i ponašaju različito od drugih. Estradni umjetnici oblače se drugačije
nego akademici, mladi drugačije nego stariji, seljaci se odjećom razlikuju od
građana, radnici od gospode, itd. Čak unutar iste subkulture mladih razlikuju
se po načinu šišanja, češljanja, oblačenja i ponašanja pripadnici različitih socijalnih grupa: rokeri od narodnjaka, pankeri od „šminkera”.
Društveni (socijalni) pokret je masovni pokušaj da se kolektivnom akcijom
izvan postojećih institucija pokrenu društvene promjene i da se ostvari neki
društveno značajan cilj. U ove pokrete ubrajaju se velike društvene grupe koje
povezuje zajednička ideja, a nikako i fizička blizina. Naime, ljudi koji čine takvu grupu, jedan socijalni pokret, obično se nalaze na različitim mjestima i
žive u različitim krajevima svijeta. Ono što ih povezuje jeste zajednička ideja,
zajedničko nastojanje i težnja da postignu određeni cilj (ravnopravnost polova, očuvanje životne sredine i sl.). Po tim karakteristikama društveni pokret je
masovno ponašanje.
Tokom posljednjih nekoliko decenija došlo je do umnožavanja i prave eksplozije različitih društvenih pokreta širom svijeta. Od savremenih društvenih pokreta najpoznatiji su feministički, antinuklearni, ekološki i antiglobalistički.
Feministički pokret je jedan od najstarijih savremenih društvenih pokreta.
Ovaj pokret predstavlja kritiku „muške kulture” u kojoj su žene kao socijalna grupa marginalizovane, isključene ili nedovoljno zastupljene na mjestima
društvene moći (u političkim strankama, u skupštini, vladi), diskriminisane
(manje obrazovane, manje plaćene za isti posao, teže napreduju na socijalnoj
ljestvici), izrabljivane (u kući, u porodici) i podređene muškarcima.
FEMINISTIČKI POKRET ŽENAMA VRAĆA SAMOPOUZDANJE
Radikalne feministkinje su za sve probleme žena op­
tuživale patrijarhalnu kulturu koja počiva na domina­
ciji muškaraca, a cilj im je bio ukidanje patrijarhata i
porodice kao mjesta ugnjetavanja žena i reprodukcije
nasilničkih odnosa. Savremene, liberalne feministki­
nje, manje revolucionarne, bore se protiv rodne diskri­
minacije, a za konkretna ženska prava pritiskom na in­
stitucije sistema da se zakonom zaštiti ravnopravnost
žena u raznim oblastima (mijenjanjem zakona o radu,
o nasilju u porodici, o izborima i sl.).
209
Ekološki pokret je jedan od najuticajnijih socijalnih pokreta, čiji je cilj da podizanjem svijesti kod ljudi o ugroženosti prirode (uslijed nekontrolisanog,
stihijskog razvoja moderne civilizacije neprestanim industrijskim zagađiva­
njem, sječom šuma, rasipanjem neobnovljive energije, globalnim zagrijeva­
njem itd.) spase životnu sredinu od uništenja. Pristalice ovog pokreta svojim
veoma inventivnim, atraktivnim, dobro organizovanim i masovnim akcijama
upozoravaju na katastrofalne posljedice do kojih dovodi neodgovorna trka za
profitom i stihijska eksploatacija prirodnih resursa naše planete.
Antiglobalistički pokret predstavlja jedan od najnovijih i najrasprostranjenijih
pokreta u svijetu, koji se suprotstavlja procesu globalizicije, koji dovodi do
sve veće nejednakosti među narodima i državama, do sve većeg bogaćenja
razvijenih i bogatih i do sve većeg siromašenja nerazvijenih i siromašnih. Pristalice ovog pokreta političku, ekonomsku, kulturnu, tehničku i tehnološku
globalizaciju vide prevashodno kao vid dominacije najbogatijih država i kompanija koje imaju privilegovani položaj. Pod maskom brige o nerazvijenim i
nedemokratskim zemljama (ugrožena ljudska prava i slobode), najmoćnije i
najbogatije zemlje nameću svoj model života, svoju politiku i ekonomiju zemljama koje od njih zavise. Svojim spektakularnim i maštovitim protestnim
akcijama antiglobalisti su uspijevali da spriječe neke od skupova najmoćnijih
globalističkih organizacija (zasijedanje Svjetske trgovinske organizacije u Sijetlu 1999. g.) i da zadobiju veliku medijsku pažnju.
Svi ovi, kao i neki drugi savremeni društveni pokreti, predstavljaju odgovor
na dramatične društvene promjene (globalno zagađenje i zagrijevanje planete, sve veća socijalna diferencijacija na bogate i siromašne, opasnost nuklearnog rata itd.) i izazove pred kojima su zvanične političke instutucije nemoćne. Oni se oslanjaju na podršku standardnih masovnih medija (štampa,
radio, film), ali i na nove informacijske i komunikacijske tehnologije (kablovska TV, internet), pa imaju do sada neviđenu masovnost i globalni uticaj.
Ovi socijalni pokreti uspjeli su svojim dobro osmišljenim i obuhvatnim
kampanjama, kao i upornim, neprestanim djelovanjem da dovedu do nekih
značajnih i dalekosežnih promjena u zakonodavstvu, društvenim odnosima
i javnom mnjenju. Zahvaljujući, između ostalog, i ovim pokretima danas su
mnoge države potpisnice Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948.
g., UN), Deklaracije o demokratiji (1997. g., Interparlamentarna unija) i sl.,
što je bitno doprinijelo zaštiti i uvećanju političkih sloboda, ljudskih prava,
prava etničkih manjina, žena, izbjeglica.
210
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE MASA
Masa je privremeno okupljena skupina ljudi koju povezuje prostorna bliskost i zajednički aktuelni cilj (npr. politički miting i sl.), nakon čega se oni
razilaze i nestaju kao skupina. Za razumijevanje ponašanja mase nije dovoljna individualna psihologija, pošto se pojedinci u masi ponašaju sasvim
drugačije nego kada su sami. Psihologiju mase odlikuju uniformnost (osobe
reaguju kao jedan, na istovjetan način), impulsivnost (ponašaju se vođeni
afektima, nagonima, iracionalno), sugestibilnost (podložni su uticaju govornika, vođe), nekritičnost (bez razmišljanja i racionalne provjere osobe
u masi prihvataju ideje, uvjerevanja i naredbe) i laka pokretljivost (nije je
teško pokrenuti na akciju). Masa se može ponašati veoma različito, počev od
publike koja mirno ili uz povremeno skandiranje posmatra neki umjetnički
ili sportski događaj, preko gomile koja burno protestuje na ulici, i agresivne
rulje koja napada, progoni i linčuje.
KOJE SU ODLIKE I VRSTE PONAŠANJA MASE
Demonstracije i manifestacija, panika, linč i pogrom su najčešće proučavana
i opisivana ponašanja masa. Demonstracije i manifestacije su dva oblika ponašanja mase. Povazani su s političkim životom neke zemlje i predstavljaju
oblike izvanparlamentarne borbe masa. Osnovna razlika među njima je ta
što su demonstracije uvijek uperene protiv nečega ili nekoga, a manifestacije
su za nešto ili nekoga. Panika je socijalna pojava u toku koje veća ili manja
gomila ljudi, percipirajući stvarnu ili umišljenu opasnost po svoje zdravlje
ili život reaguje nerazumnim fizičkim ili psihološkim bijegom s mjesta na
kojem ta opasnost vreba. Paniku obilježava nerazumno, iracionalno bježanje i prestanak saradnje koji dovodi do konflikta vitalnih interesa „ili tvoj, ili
moj život“. Nesumnjivo je da su najdrastičniji i najsuroviji vidovi agresivnog
ponašanja gomile linč i pogrom. Linč predstavlja samovoljno kažnjavanje
smrću nekog pojedinca, kojeg gomila optuži za neki težak zločin, stvarni ili
izmišljeni. Pogrom, masovno uništavanje velike socijane grupe, predstavlja
krajnje neljudsko ponašanje koje je ispisalo najmračnije, najkrvavije i najsramnije stranice istorije čovječanstva.
ŠTA SU MASOVNA PONAŠANJA
Masovno ponašanje je jednoobrazno, uniformno ponašanje velikog broja
ljudi, pripadnika neke masovne kulture, koji se ne nalaze u direktnom kontaktu na istom prostoru i ne mogu neposredno djelovati jedni na druge.
Moda, i socijalni pokreti (feministilki, ekološki i sl.) su najpoznatiji oblici
211
masovnih ponašanja. Moda, kao vid masovnog ponašanja, predstavlja neki
nov i promjenljiv, masovno prihvaćen običaj u načinu oblačenja, ukrašavanja
i ponašanja u određenom vremenu i u određenoj socijalnoj sredini. Moda
zadovoljava različite naše potrebe: za isticanjem vlastitog identiteta, samosvojnosti i jedinstvenosti, s jedne strane, ali i potrebu za grupnim identitetom i za naglašavanjem pripadnosti određenoj grupi, s druge strane.
Društveni (socijalni) pokret je masovni pokušaj da se kolektivnom akcijom
izvan postojećih institucija pokrenu društvene promjene i da se ostvari neki
društveno značajan cilj. Od savremenih društvenih pokreta najpoznatiji su
feministički, antinuklearni, ekološki i antiglobalistički.
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta je masa i koje su joj osnovne karakteristike?
U čemu je razlika između gomile, rulje i publike?
Koja su osnovna ponašanja mase?
Šta su masovna ponašanja?
Koje socijalnopsihološke funkcije ima moda?
Šta su socijalni pokreti i koja je njihova uloga?
UPOTREBA ZNANJA I RAZVOJ KRITIČKOG MIŠLJENJA
Kako je moguće da moralni i pristojni ljudi u gomili postanu impulsivni, primitivni i nasilni?
Da li ti je iz ličnog iskustva poznat fenomen preobražaja publike u gomilu; šta se tada dešava?
Napravi plan aktivnosti za sprečavanje panike.
Objasni kako je moguće da modom istovremeno izražavamo i svoju
grupnu pripadnost, ali i svoj lični identitet.
Kojem bi socijalnom pokretu volio/voljela da se priključiš i zašto?
212
RJEČNIK
A
afilijativni motiv – težnja pojedinca da uspostavi neposredan, prisan emocionalni i
socijalni kontakt i da se udruži sa drugim ljudima.
agensi socijalizacije – društveni činioci (porodica, vrtić, škola, vršnjaci, itd.) koji
prenose kulturne norme, vrijednosti i obrasce ponašanja na dijete (zovu se još i
prenosnici i vršioci socijalizacije).
agresivnost – potreba za nanošenjem povrede ili uništenjem nekog objekta (osoba,
stvar).
aktivno slušanje – ono koje sagovorniku stavlja do znanja da nas zanima, da ga
uvažavamo, razumijemo i da mu se potpuno posvećujemo u razgovoru.
altruizam – nesebična spremnost da se pomogne drugome bez ikakve spoljašnje nagrade, pa čak i po cijenu lične štete i žrtve.
anomija – stanje suspenzije društvenih normi i vrijednosti, što dovodi do dezorganizacije društva i ličnosti.
anketa – tehnika koja se koristi za ispitivanje mišljenja, stavova ili uvjerenja ljudi o
određenim društveno važnim i aktuelnim pitanjima.
antiglobalistički pokret – planetarni socijalni pokret, suprotstavlja se procesu globa­
lizicije, koji dovodi do sve veće nejednakosti među narodima, do sve većeg bogaćenja
bogatih i do sve većeg siromašenja nerazvijenih i siromašnih država.
antisocijalno ponašanje – ponašanje koje je upravljeno protiv društvenih normi i
grupne kohezije i koje šteti kolektivu.
asertivno ponašanje – samopotvrđujuće, prodorno ponašanje, gde se pojedinac aktivno i odlučno bori za svoja prava i svoje ciljeve, ali na nenasilan, miroljubiv način.
autokratsko rukovođenje – stil rukovođenja koji podrazumijeva da vođa samovo­
ljno upravlja grupom, da sve odluke donosi sam, bez obavještavanja ili konsultovanja
ostalih članova grupe, koji poslušno ispunjavaju njegova naređenja.
autonomna moralnost – viši stupanj u razvoju morala, kada se osoba vlada po apstraktnim, univerzalnim moralnim principima i osjećanjem vlastite odgovornosti, a
ne u skladu sa svojim potrebama ili mišljenjem drugih.
autoritet – osoba, institucija ili ideja koja uživa poštovanje i ima uticaj, moć, koja
se može zasnivati na ličnim osobinama, stručnosti, moralnim vrlinama ili na sili i
socijalnom položaju.
B
benigna agresivnost – odbrambeni urođeni impuls za napad kad su ugroženi životni
interesi, koja nestaje kada je otklonjena opasnost.
bezuslovna draž – draž koja bez ikakvih uslova izaziva urođenu reakciju.
bezuslovna reakcija – automatska, prirodna, urođena reakcija.
214
brainstorming (oluja mozgova) – način grupnog rješavanja problema (nastao u psi­
hologiji marketinga), a sastoji se u podsticanju obilne i neselektivne produkcije naj­
različitih, najsmjelijih ideja i originalnih rješenja (da bi se kasnije izvršila selekcija).
C
cezarizam – apsolutna, despotska, neograničena vlast u pogledu djelokruga, sredstava i vremena vladanja, a koja ima podršku naroda.
D
dekodiranje – dešifrovanje kodiranog podatka u izvornu, razumljivu informaciju.
demokratsko rukovođenje – takav stil rukovođenja koji podrazumijeva da je vođa
samo koordinator, „prvi među jednakima”, koji stvora uslove u kojima svi članovi
grupe imaju mogućnost da ranopravno učestvuju u donošenju grupnih odluka.
denotativno značenje – eksplicitno značenje, to je predmet, pojava ili ideja na koju
riječ nedvosmisleno i neposredno upućuje.
dinamika grupe – niz procesa kojima se grupa mijenja, razvija, učvršćuje (usvaja­
njem grupnih normi) i utiče na ponašanje članova (podstiče ih da sarađuju ili da se
takmiče) tokom ostvarenja ciljeva grupe.
društveni karakter – stečen i funkcionalan sklop crta ličnosti tipičan za članove nekog društva.
društveni običaji – nepisana, spontano nastala pravila društvenog ponašanja, koja se
poštuju jer su ukorijenjena u tradiciji, a pokazala su se kao korisna.
društvo – velika, organizovana i stabilna ljudska zajednica koja ima osoben način
privređivanja, sistem društvenih odnosa, ideologiju i sistem vrijednosti.
E
ekološki pokret – socijalni pokret čiji je cilj da podizanjem svijesti o ugroženosti
prirode (usled stihijskog razvoja moderne civilizacije, sječe šuma, zagađivanja, glo­
balnog zagrijevanja itd.) spase životnu sredinu od uništenja.
eksperiment – naučni metod u kojem se namjerno i sistematski mijenja nezavisna
varijabla kako bi se posmatrale (i mjerile) promjene u zavisnoj, dok se ostale varijable
drže pod kontrolom.
eksplicitna kultura – vidljiva kultura, koja obuhvata oruđa, običaje, obrede, način
ži­vota, način oblačenja, standardne obrasce ponašanja i društvene ustanove.
emocionalna inteligencija – spoj specifičnih sposobnosti: razumijevanje sebe sa­
mog; emocionalna samokontrola; samouvjerenost; osjetljivost za potrebe drugih;
empatija; vještina rješavanja međuličnih sukoba itd.
enkodiranje – pretvaranje informacije pomoću koda (riječ, gest) u poruku zgodnu
za prenošenje.
215
F
facijalna ekspresija – spontano izražavanje psihičkih preživljavanja (osjećanja, nam­
jera, stavova) mimikom lica.
feministički pokret – socijalni pokret koji predstavlja kritiku „muške kulture” u kojoj
su žene marginalizovane, isključene ili nedovoljno zastupljene na mjestima društvene
moći, diskriminisane, izrabljivane i podređene muškarcima.
formalna grupa – ona (npr. vojska, crkva, itd.) koja je nastala zvanično, osnivačkim
aktom i gdje su formalno propisani ciljevi, položaji, uloge, kao i standardi ponašanja
članova grupe.
formalni vođa – ima položaj vođe jer mu je dodijeljena legitimna moć, ali nema re­
ferentnu moć (nije prihvaćen od članova grupe).
frustracija – neprijatan doživljaj, ometanja zadovoljenja nekog motiva, niz neugodnih emocija (razočaranje, napetost, briga itd. ).
G
glasine – alarmantne, tobož pouzdane, a zapravo neistinite ili poluistinite informacije
o društveno važnim zbivanjima ili osobama čiji je izvor nepoznat, a njenu sadržinu je
teško ili nemoguće u tom trenutku provjeriti.
gomila – velika, nestrukturisana, aktivna skupina ljudi, koju, privremeno, povezuju
isti ciljevi, osjećanja i interesi i koja se ponaša jednoobrazno.
gregarni motiv – „motiv krda”, urođeni poriv mnogih životinja i ljudi, da budu fi­
zički bliski sa drugim jedinkama svoje vrste u grupama (stado, čopor, jato).
grupa – skup međusobno povezanih ljudi koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne
zajedničke karakteristike.
grupna kohezija – sile uzajamnog privlačenja koje drže članove grupe na okupu, a
manifestuje se u stabilnosti, jedinstvu grupe, u osjećanju zajedništva, kao i u otpornosti grupe na spoljne pritiske koji vode raspadu grupe.
grupna zasljepljenost – pojava da članovi grupe tokom grupnog odlučivanja, iz solidarnosti, radi očuvanja grupne kohezije, kao i zbog lojanosti vođi, zanemaruju bitne
činjenice i logično zaključivanje, pa donose nepromišljene, pogrešne odluke.
grupne norme – propisani i usvojeni obrasci mišljenja i ponašanja članova grupe,
koji služi kao mjerilo za ocjenjivanje ispravnosti ponašanja, a čija je glavna uloga da
obezbijede jedinstvo i efikasno funkcionisanje grupe.
grupni identitet – doživljaj samoistovjetnosti i osobenosti koji je zajednički članovima
neke grupe, koji imaju iste vrijednosti, uvjerenja, ideale i modele ponašanja.
grupno odlučivanje – složen proces zajedničkog donošenja odluke važne za grupu u
kojem mogu da učestvuju svi članovi grupe.
216
H
harizmatski autoritet – osoba (proroci, iscjelitelji, mudraci, vjerske ili političke vođe)
čija moć proizlazi iz „božanskih”, natprirodnih sposobnosti i koja se javlja u vrijeme
društvene ili vjerske krize i nudi spas.
heteronomna moralnost – niži stupanj u razvoju moralnosti, gde se pod dobrim,
moralnim ponašanjem podrazumijeva poslušnost, poštovanje spolja nametnutih
norma iz straha od osude i kazne od strane autoriteta (prvenstveno roditelja).
hipnoza – vještački izazvano somnabulno stanje, koje se odlikuje pasivnošću i poja­
čanom sugestibilnošću hipnotisane osobe.
Holokaust – sistematsko, plansko i masovno, genocidno uništavanje miliona Jevreja
pod uticajem nacističke antisemitske ideologije.
I
identifikacija – proces nesvjesnog i nevoljnog poistovjećivanja sa uzorom, koji po­
d­razumijeva unošenje u sebe njegovih osobina (vrijednosti, uvjerenja i stavova),
odnosno duboku i trajnu promjenu ličnosti osobe koja se poistovjećuje.
identitet – sveukupni doživljaj, svjesni i nesvjesni, suštinske samoistovjetnosti i kontinuiteta vlastite ličnosti.
imitacija – voljni, namjerni čin svjesnog podražavanja nekog vidljivog načina po­na­
šanja uzora (npr. gestova), koji ne podrazumijeva trajnu unutrašnju promjenu oso­be
koja imitira.
implicitna kultura – dio kulture koju čine moralne norme, vrijednosti, potrebe, ide­
a­li, vjerovanja, pogled na svijet i ideje.
instrumentalno uslovljavanje – oblik učenja u kome ponašanje organizma predstavlja sredstvo ili instrument dolaženja do cilja.
interesovanje – postojana misaona i emocionalna zaokupljenost nekim objektom ili
djelatnošću, koja za nas predstavlja neospornu vrijednost.
izvori socijalizacije – kultura i društvo, koji određuju ciljeve, sadržaj i agense (sredstva) socijalizacije.
J
javno mnjenje – socijalno uslovljeno mišljenje o nekom važnom društvenom pita­
nju, rašireno u javnosti u jednom trenutku.
jezik – najsavršeniji simbolički sistem, sačinjen od riječi i pravila njihovih povezivanja.
K
karakter – označava ključno obilježje ličnosti, specifičan sklop emocionalno- motivacionih, socijalnih, moralnih i ponašajnih crta po kojima se ta ličnost razlikuje od
drugih.
217
kinezička komunikacija – sporazumijevanje jezikom tjelesnih pokreta, gestom i mimikom.
klasično uslovljavanje – povezivanje (po vremenskom dodiru) neutralne i bezuslovne draži, što dovodi do sticanja nove, uslovne reakcije, koja predstavlja odgovor na
prvobitno neutralnu, a kasnije, uslovnu draž.
kodiranje – prerada sirovih podataka u novi oblik, pogodniji za čuvanje u pamćenju.
kognitivna psihologija – pravac u psihologiji koji pretežno objektivnim metodima
proučava saznajne procese (opažanje, pamćenje, mišljenje itd.), ali i emocije, motive,
stavove i ponašanje ličnosti.
kognitivna disonanca – nelagodnost nastala usljed pridržavanja logički neusklađenih
saznanja o objektu stava ili nesklada između uvjerenja i ponašanja vezanih za predmet stava.
kolektivno nesvjesno – urođeno, nadlično, univerzalno nesvesno, koje sadrži nasli­
je­đenu mudrost predaka u vidu arhetipova.
kompeticija – oblik socijalne interakcije gdje se svi članovi grupe međusobno takmiče u
dostizanju željenog cilja, i gdje uspjeh jednog člana grupe isključuje uspješnost ostalih.
komunikacija – sporazumijevanje, simbolička interakcija u vidu razmjene informa­
cija znakovima i simbolima između subjekata.
komunikativna funkcija emocija – spontano neverbalno izražavanje emocija ima
ulogu poruke i služi sporazumijevanju članova grupe.
komunikologija – disciplina koja izučava oblike, procese i probleme komunikacije,
neposredne, interpersonalne razmjene poruka i masovne – putem medija.
konflikt – sukob dvaju različitih, suprotnih gledišta, mišljenja, težnji ili stavova.
konflikt uloga – sukob između različitih društvenih uloga koje osoba istovremeno
igra (majka i šefica) ili sukob unutar same uloge.
konformizam – pojava promjene ponašanja pojedinca u pravcu slaganja sa većinom,
pod grupnim pritiskom, a ne iz vlastitog ubjeđenja.
konotativno značenje – implicitno, asocijativno, pretežno emotivno, subjektivno
zna­čenje reči.
konstruktivna reakcija na frustraciju – one akcije koje su usmjerene na rješavanje
same situacije (nalaženje nove strategije dolaska do cilja, pojačavanje napora, zamjena prvobitnog cilja nekim dostupnijim).
kontakt hipoteza – zajedničko življenje pripadnika različitih, sukobljenih socijalnih
grupa dovešće, pod specifičnim uslovima (saradnički, ravnopravni, česti kontakti
pripadnika), do smanjenja predrasuda, stereotipa i socijalne distance.
kooperacija – oblik socijalne interakcije gdje svi članovi grupe međusobno sarađuju
i usklađuju svoje aktivnosti u dostizanju grupnog cilja.
218
korelaciono istraživanje – metod koji otkriva i precizno mjeri stepen i način pove­
zanosti među pojavama.
kultura – jedan od izvora socijalizacije, sveukupnost materijalnih i duhovnih tvore­
vina, koje se prenose tradicijom na nove generacije.
kulturna antropologija – nauka koja proučava odnos ličnosti i tradicijske, pret­pi­
smene i homogene kulture.
L
lažni autoritet – moćnici koji ne zaslužuju poštovanje jer nemaju moralnih i stručnih
kvaliteta, pa se koriste položajem (npr. šefa, policajca) i sredstvima sile i zastrašivanja
da nametnu svoju volju drugima.
legalni autoritet – osoba ili institucija (predsjednik, direktor ili vojska, sud) čija je moć
ozakonjena, impersonalna, vremenski i dometom ograničena važećim zakonima i propisima.
legitimna moć – uticaj pojedinca, određen položajem i propisanom ulogom, a teme­
lji se na postojećim običajima i vrijednostima grupe.
liberalno (laissez fair) rukovođenje – ono koje podrazumijeva vođu koji se nepo­
sredno ne miješa u rukovođenje već prepušta grupi da se sama dogovora, donosi
odluke i odgovara za njih.
ličnost – neponovljiv, integrisan, složen i stabilan psihički sklop osobina, koji određuje
dosljedno ponašanje i doživljavanje individue.
linč – predstavlja protivzakonito, besudno kažnjavanje smrću (vješanjem, prebija­
njem) nekog pojedinca, obično, druge rase, nacije ili vjere, kojeg gomila optuži za
neki težak zločin, stvarni ili izmišljeni.
M
mala grupa – strukturirana grupa, sačinjena od malog broja članova (od 2 do 20),
koji neposredno, intenzivno i prisno kontaktiraju licem u lice (vršnjaci, radna grupa,
školsko odjeljenje, sportski tim, itd.).
maligna agresivnost – agresivnost specifična za čovjeka, nije urođena, nije spolja
izazvana i nije u službi života, a cilj je uživanje u destrukciji i ubijanju.
marketing – složena aktivnost identifikovanja, predviđanja i zadovoljavanja potrebe
tržišta i potrošača u cilju ostvarivanja profita.
masa – veća, amorfna, pasivna i privremena skupina ljudi u kojoj ne postoji stabilna
organizacija (sa definisanim ulogama).
mehanizmi odbrane – nesvjesne i automatske tehnike ega, služe da bi se „razriješio”
konflikt i zaštitilo samopoštovanje ličnosti.
metod – najopštiji, provjereni naučni pristup problemima, odnosno globalni način
organizovanja objektivnog, sistematskog i valjanog istraživanja.
219
mišljenje – cilju usmjereno operisanje simbolima, kojim se dolazi do novih saznanja
o bitnim odnosima među pojavama.
moda – oblik masovnog ponašanja, predstavlja nov široko prihvaćen običaj u načinu
oblačenja, ukrašavanja, uljepšavanja i ponašanja u određenom vremenu i u određenoj
socijalnoj sredini, a koji se relativno brzo mijenja.
moć – sposobnost uticanja, kontrole i nametanja svoje volje drugima.
moć informisanosti – vrsta moći koja potiče iz dobre obavještenosti nekih privilegovanih članova grupe.
moral – oblik društvene svijesti, sveukupnost vrijednosti, principa, normi i propisa
koji u nekom društvu određuju šta je dobro i zlo, šta je valjano, a šta ne, šta je pravedno, a šta nepravedno.
moralne norme – spontano nastala nepisana, regulatorna pravila koja važe u odre­
đenoj socijalnoj zajednici i prema kojima se neko mišljenje/ponašanje procjenjuje
kao dobro ili rđavo.
moralni kodeks – formalizovan sistem moralnih normi i pravila ponašanja koja važe
u određenoj društvenoj grupi i moraju se poštovati.
moralni razvoj – razvoj u moralnom suđenju i postupanju tokom odrastanja.
moralno suđenje – ­prosuđivanje o moralnim postupcima ljudi u skladu sa usvoje­
nim moralnim normama i stupnjem razvoja.
motiv – unutrašnja biološka i psihološka pobuda koja je pokretač cilju usmjerene
aktivnosti jedinke.
motivacija – cjelokupni složen psihički proces pokretanja, usmjeravanja i regulisanja
djelatnosti usmjerene ka određenom cilju.
motiv za postignućem – težnja pojedinca da postigne značajan uspjeh u nekoj akti­
vnosti i da se istakne u odnosu na ostale ljude.
N
nagon – urođena pobuda, nastaje iz tjelesne potrebe, koja povećava napetost organizma i nagoni ga na aktivnost ka izvjesnom cilju.
narkomanija – društveno devijantno ponašanje, stanje hronične intoksikacije nastalo dužom zloupotrebom neke droge.
naše grupe – one koje doživljavamo kao svoje, čiju pripadnost ističemo (odijelom,
ukrasima, ponašanjem) i sa kojima se poistovjećujemo i ponosimo.
nativizam – učenje da je razvoj organizma određen pretežno nasljednim činiocima,
a da sredina ima tek sekundarnu ulogu.
nekonstruktivna reakcija na frustraciju – to su nerealističke reakcije na frustraciju
(agresivnost, depresija, apatija i regresija).
neformalna grupa – nastaje spontano, radi ostvarenja slobodno izabranog cilja (zabava,
druženje), kroz prisnu komunikaciju članova grupe koji imaju slične potrebe i intere­
sovanja i nemaju zvanično utvrđene ciljeve i norme ponašanja, niti propisane uloge.
220
neformalni vođa – nema formalno položaj vođe, ali ga grupa prihvata kao vođu.
nekrofilija – po Fromu, vrsta maligne agresije u vidu mržnje prema životu i strasti za
ubijanjem i za uništavanjem živih stvorenja.
nenasilna komunikacija – način konstruktivnog, nenasilnog rešavanja sukoba, koriš­
ćenjem jezika saosjećanja.
nenormalno – atipično, neubičajeno, devijantno ponašanje i doživljavanje (nedostatak
uvida, rđava procjena stvarnosti, poremećeni interpersonalni odnosi).
neprilagođeno ponašanje – nesocijalizovano agresivno, netolerantno i apatično po­
našanje.
nesvjesno – sve ono psihičko (osjećanja, nagoni, želje, sjećanja) što se nalazi izvan
svi­jesti i što teško može dospjeti u svijest.
nestrukturisana grupa – privremena, bezoblična, neorganizovana skupina (gomila,
publika, rulja), nediferencirana po mjestu i ulozi u članova u grupi, nastala za odre­
đenu priliku (utakmica, pozorište, linč).
neverbalna komunikacija – sporazumijevanje bez riječi, gestovima, mimikom, po­
gledom.
nezavisna promjenljiva (varijabla) – pojava koja se mijenja po želji eksperimentatora.
novi društveni pokreti – feministički, antiglobalistički, ekološki itd., razlikuju se od
tradicionalnih po motivaciji, organizaciji (nisu autoritarni, ni birokratizovani), orijentaciji (na sredstva masovne komunikacije) i metodima djelovanja (nenasilni protesti i demonstracije, metod građanske neposlušnosti itd.).
Nj
njihove grupe – one koje smatramo stranim, različitim, tuđim i prema kojima imamo distancu, a nekada čak i averziju.
O
opažanje – proces kojim jedinka integriše, tumači i organizuje raznolike osjete u cje­
lovitu i smisaonu mentalnu reprezentaciju svijeta.
operantno uslovljavane – oblik uslovljavanja kod kojeg organizam, među mnogima,
spontano emituje i neku instrumentalnu radnju (operaciju) koja dovodi do cilja – zadovoljenja potrebe.
opšta psihologija – fundamentalna psihološka disciplina koja izolovano proučava
opšte funkcije, procese i sposobnosti normalnog odraslog čoveka.
organizacija – velika heterogena formalna grupa (kompanija, policija, zdravstvena
ustanova, univerzitet); složen, hijerarhijski ustrojen sistem čvrsto povezanih i komplementarnih malih grupa, čije su djelatnosti normama i pravilima propisane, koordinirane i prilagođene zajedničkom cilju.
osnovna jedinica komunikacije – struktura koju čine pošiljalac, kanal komunikacije, poruka i primalac.
221
ostvarena uloga – način na koji pojedinac razumije, prihvata i izvodi svoju propi­
sanu socijalnu ulogu u realnom životu.
P
pamćenje – saznajni proces, koji se sastoji u obradi, zadržavanju i pronalaženju informacija, a zatim u njihovom reprodukovanju i korišćenju.
paralingvistička komunikacija – vrsta neverbalne komunikacije u kojoj su bitni para­
lingvistički znakovi (visina, boja glasa, itd), a ima ulogu da prenese afektivno stanje i
stav pošiljaoca.
pažnja – mentalna usmjerenost, usredsređenost na mali broj značajnih elemenata koji
imaju središnje mjesto u svijesti, uz zanemarivanje mnoštva ostalih, nebitnih.
perceptivna odbrana – fenomen podizanja praga opažanja za tabuisane (nepristojne)
riječi, čime se osoba nesvjesno brani od neprijatnih emocija stida i nelagodnosti.
perceptivno naglašavanje – pojava da se predmeti i osobe koje se više vrednuju opa­
žaju i ujedno većim po svojim fizičkim dimenzijama.
personalni prostor – „nevidljivi omotač” koji okružuje pojedinca i odvaja ga od dru­gih;
lični, intimni prostor u koji je zabranjen ulaz svima, osim izuzetno bliskim osobama.
pogrom – masovno uništavanje čitave socijalne grupe (manjinske, etničke, vjerske ili
političke).
pomjerena agresivnost – ona koja je preusmjerena na drugi, dostupan cilj, na neki
zamjenski objekt (npr. umjesto na šefu, agresija se prazni na slabašnoj djeci).
porodica – primarna grupa, najvažniji agens socijalizacije, koji dubokim, svestranim i
dalekosežnim uticajima udara temelje ličnosti.
poruka – informacija koju želimo saopštiti i nekim kanalom komunikacije prenijeti
drugom licu.
poslušnost – spremnost pojedinca da se bez ramišljanja povinuje nalogu autoriteta
(zbog društvenog položaja, ugleda ili znanja).
posmatranje – najstariji i najosnovniji naučni metod, koji se sastoji u planskom i objektivnom registrovanju i tumačenju pojava u prirodnim uslovima.
posturalna komunikacija – neverbalno slanje poruke stavom, držanjem i položajem
tijela u odnosu na druge učesnike komunikacije.
potiskivanje – glavni mehanizam odbrane, sastoji se u izbacivanju iz sjećanja neprijatnih predstava vezanih za zabranjene želje i u sprečavanju njihovog povratka.
potkrepljenje – draž (npr. hrana, žeton, novac) koja slijedi neku radnju i povećava
vjerovatnoću njenog budućeg javljanja.
potreba – stanje psihološkog ili fiziološkog nedostatka nečega što je neophodno ili
poželjno za dobro funkcionisanje organizma.
222
potreba za ljubavlju – težnja za povezanošću i prisnim odnosom sa drugom osobom
i briga za njenu dobrobit.
pravi autoritet – ljudi koji imaju neformalnu moć jer im se divimo i poštujemo zbog
njihovih vrlina, znanja i sposobnosti (npr. vrhunski naučnici, umjetnici, sportisti).
predrasuda – vrsta stava, ne zasniva se ni na valjanom iskustvu niti na racionalnim
argumentima, afektivno je opterećena i veoma otporna na promjenu.
primarna grupa – mala grupa (porodica, vršnjaci) sastavljena od članova snažno afe­
ktivno i socijalno povezanih pojedinaca sa jakim osjećanjem grupne pripadnosti, a
koja ima presudan udio u socijalizaciji ličnosti i zadovoljenju njenih važnih potreba.
primarne emocije – osnovna osjećanja (strah, radost, tuga itd.) koja se rano javljaju,
zajedničke su ljudima i višim primatima, kulturno su univerzalne i imaju specifičnu
fiziološku osnovu.
proindividualno ponašanje – vid ponašanja usmjeren prevashodno na dobrobit
same jedinke (u skladu ili ne sa društvenim normama).
projekcija – odbrana ega od prepoznavanja vlastitih nepoželjnih težnji i namjera time
što ih nesvjesno pripisuje drugim osobama.
proksemička komunikacija – opštenje prostornim znakovima (raspored i rastojanje
učesnika komunikacije).
propaganda – aktivnost organizovanog širenja nekih ideja ili stavova sa namjerom da
se ljudi uvjere u njihovu ispravnost i izmjene ponašanje u željenom smjeru.
propagandna poruka – razumljiva, privlačna, dostupna, upadljiva i uvjerljiva informacija sračunata da navede primaoca na željeno ponašanje (kupovina, glasanje).
propisana uloga – nizom propisa (pozitivnih i negativnih) precizno definisana, formalizovana socijalna uloga.
prosocijalno ponašanje – pozitivno usmjereno ponašanje prema drugima, u smislu
pomoći, saradnje i dobročinstva.
psihologija – nauka koja proučava psihičke pojave i ponašanje jedinke.
psihologija grupe – oblast socijalne psihologije koja proučava psihološke aspekte po­
našanja ljudi u grupi, kao i zakonitosti nastanka i ponašanja same grupe.
psihologija ličnosti – proučava pojedinca kao cjelovit i neponovljiv sklop psihičkih
osobina.
psihologija mase – oblast koja proučava psihološke odlike i zakonitosti ponašanja
mase, kao i osobenosti ponašanja pojedinca u njoj.
psihologija marketinga – primijenjena psihološka disciplina, čiji je predmet istra­
živanje tržišta, psihologije potrošača, psihološkog aspekta dizajniranja robe, prirode
oglašavanja, kao i uticaja ekonomske propagande na prodaju nekog proizvoda.
223
psihopatija – težak poremećaj ličnosti, koga odlikuju moralna devijantnost, impulsivnost, drastično asocijalno i kriminogeno ponašanje.
psihoterapija – postupak pružanja psihološke pomoći, koji ima za cilj uklanjanje
simptoma bolesti, reorganizaciju ličnosti i ozdravljenje.
publika – nestrukturisana, pretežno slučajna i pasivna skupina pojedinaca kratkotrajno okupljenih oko nekog aktuelnog, privremenog cilja (npr. koncert, film, utakmica,
predavanje).
R
racionalizacija – čest mehanizam odbrane, sastoji se u naknadnom, nesvjesnom
na­la­ženju prihvatljivih razloga za svoje neprihvatljive postupke ili opravdanja za
neuspjeh.
radoznalost – neutaživa potreba za stalnim istraživanjem i saznavanjem nepoznatog,
zagonetnog, skrivenog i čudesnog.
rasna predrasuda – neutemeljeno negativno afektivno obojeno mišljenje o dru­
gim rasama (Crnci, Jevreji) i nekritično pozitivno o svojoj, praćeno bolesnom mr­
žnjom, spremnošću na diskriminaciju, segregaciju, progon, pa čak i genocid dru­ge,
„niže“ rase.
razvoj ličnosti – složen proces progresivnog mijenjanja ličnosti od začeća do zrelosti/
kraja života.
realističko mišljenje – koje uvažava zakone stvarnosti i logike, nezavisno je od naših
ličnih stavova, osjećanja i otkriva objektivno postojeće veze i odnose.
redosljed kljucanja – relativno stabilan, hijerarhijski ustrojen redosljed dominacije
pojedinih članova u maloj grupi.
referentna grupa – ona sa kojom se pojedinac poistovjećuje, koja mu služi kao orijentir, uzor ponašanja i standard poređenja, čije vrijednosti, stavove i stil života doživljava
kao vlastite i kojoj želi da pripada.
referentna moć – uticaj koji imaju istaknute, omiljene ličnosti ili institucije (roditelji,
nastavnici, crkva) zahvaljujući tome što su voljeni, što im se drugi dive i sa njima poistovjećuju.
regresija – povratak na nezrelije vidove ponašanja i ranije oblike zadovoljenja potreba.
religija – sistem vjerovanja, predstava, dogmi, obreda i simbola usmjerenih na onostranu stvarnost i komunikaciju sa vrhovnim, natprirodnim bićem ili bićima.
rezonantni lider – tip vođe koji je sposoban da na grupu prenese svoje oduševljenje,
viziju i optimizam, da kod članova grupe pobudi njihove najbolje sposobnosti i podstakne pozitivne emocije.
rulja – izrazito agresivna i destruktivna, iracionalnim afektima nošena i antisocijalna
gomila (npr. pobiješnjeli navijači, gomila spremna na linč ili zahvaćena panikom).
224
S
sadizam – po Fromu, vrsta maligne agresije koja se ispoljava kao strast za apsolutnom
vlašću i potpunom kontrolom nad drugim bićima.
savjest – unutrašnja moralna svijest, koja procjenjuje moralno vladanje, kažnjava
rđavo i nagrađuje dobro ponašanje.
sazrijevanje – nasljedno determinisan, biološki proces spontanog tjelesnog i psihi­
čkog razvoja organizma koji vodi do zrelosti.
sentiment – složena, stečena, stabilna mentalna struktura koja obuhvata više različitih
emocija i stavova prema nekom objektu (npr. patriotizam, roditeljska ljubav).
simbol – sve ono (riječ, slika) što stoji umjesto nečeg drugog i predstavlja ga.
skala socijalne distance – tehnika za mjerenje socijalne distance (bliskosti-udaljenosti).
skala procjene – instrument, čija je svrha da se procjenjivanje znanja ili sposobnosti
i crta ličnosti učini objektivnijim i preciznijim.
složene emocije – uključuju više primarnih emocija i vezane su za objekt (druge
ljude, sopstvenu ličnost, umjetničko djelo i sl.).
socijalizacija – proces formiranja ličnosti pod uticajem društva, kada se biološki nezrela jedinka transformiše u ličnost odraslog, kompetentnog pripadnika zajednice.
socijalna distanca – stupanj bliskosti koji pojedinac prihvata u odnosima sa pripadnikom neke druge socijalne grupe (veća bliskost – manja distanca).
socijalna facilitacija – pojava da se izvjesne uvježbane aktivnosti lakše i uspješnije
obavljaju samo zahvaljujući prostom prisustvu drugih ljudi.
socijalna interakcija – međusobno, uzajamno djelovanje (pojedinaca, grupa).
socijalna psihologija – teorijska psihološka disciplinu koja proučava: interakciju izme­
đu pojedinaca i grupa; uticaj socijalne sredine na psihičke funkcije, osobine i ponašanje
ljudi; uticaj psiholoških karakteristika pojedinaca na socijalnu situaciju.
socijalna uloga – propisano i očekivano ponašanje od osobe koja ima određen socijalni položaj.
socijalne teorije ličnosti – koje smatraju presudnim uticaj socijalnih činilaca na for­
miranje, strukturu i dinamiku ličnosti.
socijalni kontekst – cjelina društvene situacije u okviru koje posmatrana pojava dobija svoje značenje ili smisao.
socijalni motivi – u procesu socijalizacije stečeni motivi, koji podstiču različite vido­
ve društvenog ponašanja i jedino se posredstvom drugih mogu zadovoljiti.
socijalni pokreti – masovni organizovani pokušaji da se kolektivnom akcijom van
postojećih institucija ostvari neki društveno značajan cilj i riješi problem koji nad­
ležne institucije nijesu riješile.
225
socijalni položaj – mjesto koje neka osoba zauzima u strukturi društva ili socijalne
grupe i za koje se vezuje niz zadataka, dužnosti i prava, kao osoben način ponašanja.
socijalno učenje – različiti oblici učenja (uslovljavanje, učenje uviđanjem, učenje po
modelu, itd.) koji se odigravaju u socijalnoj situaciji, a čiji je cilj sticanje socijalnog
iskustva i ovladavanje socijalnim vještinama.
sociogram – grafički način shematskog prikazivanja afektivne strukture (mreže pri­
vlačenja i odbijanja) grupe do koje se došlo sociometrijskim postupkom.
sociologija – fundamentalna društvena nauka koja proučava globalno društvo, njegovu strukturu, dinamiku i razvoj, i to objektivno, nezavisno od toga kako ga ljudi
doživljavaju.
sociometrijski postupak – psihološka tehnika u vidu upitnika kojim se ispituju i
mje­­re afektivni i socijalni odnosi u maloj grupi gdje se članovi dobro poznaju i imaju
izgrađene bliske emocionalno-socijalne veze.
sredstva masovne komunikacije – oznaka za raznorodnu klasu medija (televizija,
radio, novine, internet, itd.), prilagođenih životu u savremenoj masovnoj kulturi.
stav – stečena i relativno stabilna dispozicija za dosljedan način odnošenja i ponašanja
(za ili protiv) prema određenoj klasi objekata.
stereotip – ukalupljena, uprošćena, kruta i rasprostranjena predstava o pripadnicima
neke etničke, vjerske ili rasne grupe.
stručnjačka moć, uticaj koji ima stručnjak (majstor, učitelj, umjetnik) jer posjeduje
posebna znanja i veštine.
struktura grupe – relativno stabilna i složena mreža veza i odnosa među članovima
grupe, odnosno učvršćen sistem položaja i uloga pojedinih članova u grupi.
strukturirana grupa je organizovana, čvrsto psihološki povezana, sa diferenciranim
ulogama, u kojoj članovi imaju svijest o grupnoj pripadnosti i zajedničkom cilju, te
koordinisano djeluju kako bi se on ostvario.
sublimacija – mehanizam zamjene izvornog cilja zabranjenog nagonskog impulsa
nekim drugim, „višim”, lično i socijalno prihvatljivim.
sugestija – postupak skrivenog ili otvorenog navođenja (u vidu nagovora ili savjeta,
bez upotrebe sile) drugog čovjeka ili grupe ljudi da nekritički prihvati tuđe ideje,
stavove ili obrasce ponašanja.
super-ego – „unutrašnji moralni sudija”, nastao identifikacijom, koji se stavlja iznad
ega, nadgleda ga, osuđuje i kažnjava za rđave misli i djela.
Š
škola – vaspitno-obrazovna institucija, najvažniji agens planske socijalizacije ličnosti.
školsko odjeljenje – prvobitno formalna grupa, koja spontano postaje neformalna
primarna grupa, jer se među članovima obrazuju snažne prijateljske, lične veze na
osnovu zajedničkih interesovanja i uzajamnih simpatija.
226
T
tehnike psihološkog istraživanja – specijalizovani postupci za prikupljanje, obradu
i analizu podataka u psihološkom istraživanju.
teritorijalno ponašanje – urođeni obrazac ponašanja koji obuhvata obilježavanje gra­­
nica i odbranu svoje teritorije od uljeza.
težnja za moći – potreba da se ima moć, da se bude iznad drugih, te da se na njih
uti­če i njihovo ponašanje kontroliše.
tradicionalni autoritet – onaj pojedinac (npr. kralj, otac) ili institucija (crkva, dvor)
čija je moć zasnovana na davno utvrđenim i teško promjenljivim tradicionalnim običajima i vrijednostima.
U
učenje – proces sticanja relativno trajnih promjena u iskustvu i u ponašanju pojedinca
pod dejstvom prethodnog individualnog iskustva i djelatnosti organizma.
učenje po modelu – oblik učenja kojim se spontano, posmatranjem i ugledanjem na
uzor stiču novi obrasci ponašanja, bez nagrađivanja, bez vježbanja i bez namjere da
uči ono što gleda.
učenje uviđanjem – najviši oblik učenja koji počiva na inteligentnom rješavanju problema putem uviđanja odnosa u problem situaciji.
uslovna draž – prvobitno neutralna draž, koja pod određenim uslovima (kada se daje
istovremeno sa bezuslovnom draži), počinje da izaziva isti odgovor kao i bezuslovna.
uslovna reakcija – naučen odgovor na prvobitno neutralnu, a kasnije, uslovnu draž.
uvjerenje – pretežno kognitivna komponenta stava u vidu saznanja o izvjesnim osobinama predmeta stava (slabije razvijena akciona i emocionalna komponenta).
V
velika grupa – grupa koja ima veliki broj članova (nacija, država, organizacija) koji
međusobno kontaktiraju, najčešće samo posredno.
verbalna komunikacija – sporazumijevanje pomoću riječi.
vođa – najmoćnija osoba u grupi, kadra da kontroliše članove i da ih vodi ka cilju (na
autokratski ili demokratski način).
vođstvo – oblik upravljanja grupom u kojem vođa donosi i kontroliše sprovođenje
odluka, kako bi što uspješnije ostvario ciljeve grupe.
vrijednost – najopštije vjerovanje o tome šta je valjano, poželjno, korisno i što bi trebalo
da je cilj ljudskih napora (pozitivna vrijednost), odnosno šta je nepoželjno (negativna).
vršnjaci – neformalna grupa djece/mladih, istog uzrasta i sistema vrijednosti, bitan
činilac socijalizacije ličnosti u adolescenciji.
227
Z
zakon – pravni normativni akt koji je donio zakonodavni organ i kojim je propisano
neko opštevažeće društveno ponašanje.
zatvorene grupe – one u koje se ne može ili se vrlo teško ulazi (npr. kraljevsko dru­
štvo, tajna društva, elitni klubovi, klanovi, itd.).
zavisna promjenljiva (varijabla) – pojava koja se mijenja pod uticajem promjena u
nezavisnoj promjenljivoj.
Ž
žrtveni jarac – nevina žrtva progona (često društveno marginalna grupa) na koju
je usmjerena suzbijena i pomjerena agresivnost okoline i koja ispašta za tuđe grijehe.
228
POJEDINAC
U GRUPI
Download

POJEDINAC U GRUPI - Zavod za udžbenike i nastavna sredstva