IDENTITET
Godina 19 • Broj 188 / 189 • Mart / April 2014. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
MENTALNO ZAROBLJEN
U MRAČNOJ PROŠLOSTI
Može li se Karamarko resetirati
...str. 8
UKIDANJE IZBJEGLIČKOG STATUSA: Završni čin etničkog čišćenja...str. 4
PRIORITETI MANJINSKE POLITIKE: Obrazovanje, dvojezičnost, ekonomski
razvoj, zapošljavanje...str. 6
SELEKTIVNA PRAVDA: Srbi kao ratna šteta...str. 18
2
http://www.identitet.info/
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Draškovićeva 25, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
IMPRESUM
Glavni urednik:
Igor Palija
[email protected]
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
[email protected]
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
[email protected]
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
Suradnici:
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević,
Nikola Cetina, Milan Jakšić,
Goran Mrdaković, Marko Roknić,
Radoje Arsenić, Đurđa Knežević,
Antonija Petričušić, Renato
Đurđević, Aleksandar Ajdarić
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
SADRŽAJ:
4 IZJAVA SDF-a O UKIDANJU IZBJEGLIČKOG STATUSA
5 MILORAD U BRISEL, KASINO U KRNJAK
... Igor Palija
6 PRIORITETI MANJINSKE POLITIKE
... Davor Gjenero
8 MOŽE LI SE KARAMARKO RESETIRATI
... Dražen Lalić
12 CRKVA OPASNIH NAMJERA
... Aleksandar Ajdarić
15 PRODAJA MAGLE U EKONOMIJI
... Hrvoje Prnjak
18 SRBI KAO RATNA ŠTETA
... Radoje Arsenić
20 BISKUP KOŠIĆ KAO MONS. LUPETALO
... Drago Pilsel
24 ZAŠTO NEMA EVROPSKIH PROJEKATA NA PPDS-u
... Milan Jakšić
26 VUKOVARSKA KRONIKA
... Dragana Zečević
28 SVE HRVATSKE NIŠTARIJE
... Đurđa Knežević
30 INTERVJU: SLAVKA DRAŠKOVIĆ
32 KAD PROKLJUČA BOSANSKI LONAC
... Antonija Petričušić
35 OPERACIJA KRIM
... Goran Mrdaković
38 ZAVIST SITNIH DUŠA
... Dunja Novosel
40 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: MILUTIN MILANKOVIĆ
... Renato Đurđević
42 NISKE STRASTI U SPORTU
... Hrvoje Prnjak
44 PRIČA: NOĆ VIOLINA U GARAVOM SOKAKU
... Jovan Hovan
List izlazi mjesečno i financiran je
sredstvima Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj podršci zahvaljujemo
Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog
društva, Ministarstvu kulture Republike
Srbije i Gradu Zagrebu
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 12
... Milan Jakšić
48 LETOPIS MANASTIRA MARČE I LEPAVINE
... Nikola Cetina
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
3
SPEKTAR
IZJAVA ZA JAVNOST SDF-a:
Vlada želi zaustaviti povratak Srba,
a ukidanjem izbjegličkog statusa
provesti završni čin etničkog čišćenja
U
skladu s najavljenom odlukom Vlade o ukidanju
izbjegličkog statusa za Srbe
izbjegle iz Republike Hrvatske, Srpski demokratski forum je javno upozorio na činjenicu da bi
takva odluka imala dugoročne i ozbiljne
posljedice na ovu skupinu ratnih stradalnika i cjelokupan status i položaj Srba u
Hrvatskoj. Izjavu za javnost u kojoj SDF
najoštrije osuđuje politiku Vlade RH prema srpskim izbjeglicama prenosimo u
cijelosti:
Odluka Vlade RH o ukidanju statusa izbjeglica Srbima koji su zbog ratnih
aktivnosti napustili Hrvatsku može se
shvatiti jedino kao mjera kojoj je za cilj
potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja
prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih
i progresivnih mjera u poticanju održivog
povratka i integracije Srba, Vlada se
odlučila za politiku zaustavljanja povratka
i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz
Hrvatske.
Izbjeglice iz RH koje prebivaju u
Njemačkoj, Švedskoj ili Kanadi izgubile
bi pravo na besplatno zdravstveno osiguranje i socijalne naknade, dok bi izbjeglice koje se nalaze u BIH izgubile pravo
na alternativni smještaj, zdravstvenu
zaštitu te pravo na besplatan prijevoz
stvari prilikom povratka koji osigurava
UNHCR.
Nadalje, povratnici bi bili dodatno
zakinuti činjenicom da u sustavu stambenog zbrinjavanja dobivaju popust pri
kupnji stambene jedinice ovisno o broju
godina provedenih u izbjeglištvu, to jest
na vrijeme kada su bili registrirani kao izbjeglice, te Vlada ovakvim postupanjem
značajno umanjuje njihova prava.
Ova odluka imala bi i jasne političke
implikacije jer se donosi u trenutku kada
je samo u susjednim zemljama registrirano više od 49.000 izbjeglica koji se
žele vratiti u Hrvatsku. Prema popisu iz
1991. Srba u Hrvatskoj je bilo 568 hilja-
da dok je zadnji popis stanovništva donio poražavajuću brojku od 186 hiljada.
Znači, 400.000 Srba je napustilo Hrvatsku, a od 135.000 hiljada koji su se
prema službenim podatcima vratili, tek
je njih 65.000 ostalo živjeti u Hrvatskoj.
To sve govori o potpuno promašenoj,
nekvalitetnoj i neodrživoj službenoj politici poticanja povratka izbjeglih Srba.
Vlada usprkos tome što je pitanja
povratka očigledno neriješeno i što je
trenutačno 11.000 predmeta za stambeno zbrinjavanje pozitivno riješeno ali ne
postoje kapaciteti da se izbjeglice zbrinu,
te što više od 30.000 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje još čeka na rješenje, želi
zaustaviti proces povratka koji je ionako
opterećen diskriminatonim pravim okvirom i nesuradnjom državnih tijela.
Obaveza aktivnog rada na povratku
izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske
u predpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile
ispunjene do kraja pregovora, EU je u
svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora
aktivno raditi na povratku. Ovim potezom
Hrvatska bi izravno kršila predpristupne
4
obveze kao i obvezu sadržanu u ugovoru
s EU da će poštivati sve prije preuzete
obveze.
Hrvatska kao država korisnica Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja ima obvezu sudjelovati u ovom
programu do njegovog kraja 2016., ali
ukidanjem izbjegličkog statusa kroz regionalni program zbrinjavala bi samo one
ratne stradalnike koji su se već vratili u
RH čime direktno potkopava samu svrhu
i cilj Regionalnog programa.
Odluka Vlade da se ukine izbjeglički
status osobama koje su zbog ratnih
djelovanja napustile Hrvatsku je s ljudskopravaškog i humanitarnog gledišta potpuno neshvatljiva, te će prouzročiti teške
dugotrajne posljedice na status i položaj
Srba u Hrvatskoj i njihovu demografsku
obnovu.
Umjesto aktivnog rada na poticanju
povratka i kvalitetnoj integraciji povratnika u društvo, Vlada se odlučila „zažmiriti“
nad cjelokupnim problemom i potezom
pera „izbrisati“ s dnevnog reda problem
koji očito ne zna ili ne želi riješiti na način
kako to dolikuje ozbiljnoj demokratskoj
zemlji članici Evropske unije.■
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
Momci s Markova trga i usamljeni jahač Milorad Pupovac
u misiji spašavanja Srba iz rezervata:
“
MILORAD U BRISEL,
KASINO U KRNJAK
U zadnje 2 godine nije bilo gotovo
nikakvih rezultata u pogledu ostvarivanja prava izbjeglica - niti u
obnovi, niti u stambenom zbrinjavanju, a niti u nekim drugim za
njih vitalnim i važnim pitanjima”, konstatira saborski zastupnik, predsjednik
Srpskog narodnog vijeća, potpredsjednik
(a zapravo stvarni predsjednik) SDSSa, predsjednik Nadzornog odbora Tesla
banke i tko zna šta još Milorad Pupovac
u svom polutajnom pismenom obraćanju
važnijim međunarodnim organizacijama
i ambasadama vezano za najavljeno
ukidanje statusa izbjeglica za Srbe koji
su tokom rata napustili Hrvatsku. Milorad
Pupovac priznaje ono što uporno ponavljamo u Identitetu godinama – Hrvatska
nama političke volje i elementarne empatije, a politički predstavnici Srba znanja
i interesa da pravedno i kvalitetno riješe
otvorena pitanja Srba u Hrvatskoj, a povratak srpskih izbjeglica učine održivim
i dostojanstvenim. Milanovićeva Vlada
je naslijedila vrući krumpir od HDZ-ovih
vlada i nema pojma što bi s njim uradila.
Budući da im nedostaje ljudske hrabrosti i političke smjelosti „Momci s Markova
trga“ od kada su osvojili vlast donose
zakone koji u pravilu idu na štetu srpske
povratničke zajednice. Hrvatima iz Bosne
dodjeljuju kuće besplatno, a Srbima koji
su imali stanarska prava naplaćuju gotovo tržišne cijene za otkup stanova. Jednima se pravo na dom daruje, a drugima
tržišno naplaćuje. Jednakost i pravednost
na SDP-ov način!
Etnička diskriminacija gotovo da
izvire iz svakog akta s kojim država
„rješava“ probleme srpskih izbjeglica.
Vlada drastično smanjuje budžetska
sredstva namijenjena obnovi i stambenom zbrinjavanju, najavljuje ukidanje
statusa izbjeglica, svojim nečinjenjem, a
ponekad i činjenjem, produbljuje procese
getoizacije i asimilacije Srba u Hrvatskoj, njihove društvene mimikrije i sociIDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
jalne isključenosti. Problemima Srba se
ne pristupa odgovorno, profesionalno i
principijelno, već kalkulantsko-politikantski uz velike doze improvizacije. Srbe
se instrumentalizira u ideološkim borbama desnice i ljevice, a o njihovim temeljnim ustavnim i manjinskim pravima
se pogađa i licitira kao na placu...
Matrica političke trgovine naslijeđena
iz doba HDZ-ove vladavine i dalje egzistira kao temeljni obrazac u odnosu vlasti
prema manjinama i obratno. Sve je na
prodaju i ništa nije sveto. S jedne strane
nama novca za financiranje povratka i
stambenog zbrinjavanja za izbjeglice, ali
zato ima dovoljno loja da se „podmažu“
manjinske politički predstavnici i manjinske elite.
Regresija manjinskih prava u zadnjih nekoliko godina je sve izraženija, a socijalna distanca prema srpskoj zajednici
u Hrvatskoj sve veća. Srbi izrazito teško
konzumiraju manjinska prava, pogotovo
ona temeljna za nacionalni identitet kao
što su pravo na obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu te pravo na upotrebu
manjinskog jezika i pisma u službenoj i
javnoj komunikaciji. Druge manjine ta
prava mogu koristiti bez problema, ali
Srbi – ne. Ne postoje nikakvi programi
za zapošljavanje povratnika, ne postoji
sustav poticanja investicija i socijalnog
poduzetništva na područjima povratka.
Nema smislenih i kvalitetnih mjera s kojima bi se stimulirao povratak, ojačala njegova održivost, a povratnici integrirali u
društvo. Sve se radi stihijski, neozbiljno,
aljkavo, bez vizije i strategije. Osim ako
plan nije smanjiti što više broj Srba u Hrvatskoj. Onda predstavnici vlasti i manjinske političke elite sinergijski postižu
zavidne rezultate. Još koja godina i moći
ćemo Srbe tražiti po rezervatima - kao
Indijance.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i njegovi napredni standardi
5
Piše:
IGOR
PALIJA
u zaštiti manjina za Srbe su mrtvo slovo
na papiru, osim područja političkog predstavljanja manjina, koje se zloupotrebljava za političku i stranačku kontrolu nad
svim društvenim i civilnim mehanizmima
te zbrinjavanje pripadnika političke strukture SDSS-a, koji nakon „zasjedanja“
u dožupanske, dogradonačelničke ili
donačelničke fotelje najčešće bitno ne
doprinose ostvarivanju manjinskih prava.
Uglavnom postaju „đavolji advokati“ koji
iz pozicije vlasti pojašnjavaju neukom
srpskom puku da bi lokalna samouprava
rado brinula o njihovim potrebama, te
odmah sada riješila njihove nagomilane
probleme, ali, eto, nema novca. Da ima
love, sve bi riješili. Ovako, strpite se još
malo. Kriza je. Svima je teško... Svi smo
u istoj poziciji, ali sad kad smo u vlasti bit’
će bolje... bla, bla, bla...
Na tom tragu samoprijegorni predstavnik Srba Milorad Pupovac ide na
listu SDP-a na evropskim izborima. Iako i
sam kaže da ova Vlada nije ništa učinila
za Srbe povratnike, on će podnijeti još
jednu žrtvu za svoj narod te sinergijski
sa „Momcima s Markovog trga“ odjahati
u daleki Brisel u kojem će lobirati kod
„Velikog bijelog poglavice“ da Srbi u Hrvatskoj ne dožive sudbinu američkih Indijanaca. Za rezervate je kasno budući
Srbi već u njima žive, ali nije kasno da
u Lapcu, Srbu, Krnjaku ili Dvoru osvanu
kasina i kockarnice kojima će u skladu s
iskustvom američkih Indijanaca upravljati
Srbi, a sve će po već dobroj i uhodanoj
praksi nadgledati srpski poglavica poznat
po indijanskom imenu Onaj Koji Sve Kontrolira.
Kao što već dobro znamo – što više
Srba, to manje prava, ali zato što manje
Srba to više prava. Trenutno ih nije dovoljno malo da bi imali ekskluzivna prava,
ali za koju godinu sigurno će biti u tako
malom broju da niti jedno pravo više neće
biti neostvarivo. Ne brinite se, Milorad
Pupovac i SDP rade da tako i bude! ■
manjine & većine
Kako oblikovati autohtonu
manjinsku zaštitnu politiku
Želi li prevladati situaciju u kojoj svaki naredni popis stanovništva
pokazuje samo njeno nestajanje, želi li prevladati letargiju, starenje,
marginalizaciju i siromašenje, srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj mora, sama i autonomno, oblikovati svoje temeljne ciljeve i
prioritete...
Ž
Piše:
DAVOR
GJENERO
eli li prevladati situaciju u kojoj svaki naredni popis
stanovništva pokazuje samo njeno
nestajanje, želi li prevladati letargiju, starenje, marginalizaciju i
siromašenje, srpska nacionalna
zajednica u Hrvatskoj mora,
sama i autonomno, oblikovati
svoje temeljne ciljeve i prioritete.
Iako je uočljivo da pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj žive u okviru četiriju prilično
različitih socijalnih okvira i da se
njihove pozicije uvelike razlikuju,
nužno je da cijela nacionalna
zajednica uspostavi konsenzus i
da njeni prioriteti budu definirani
tako da zajamče održivost i razvitak svih tih četiriju krugova srpske
zajednice u Hrvatskoj.
Srbi u Podunavlju, naime,
žive u svojevrsnom getu, iako im
„Erdutski model“ mirne reintegracije osigurava socijalnu uključenost i ravnopravnu zastupljenost
u lokalnim i regionalnim društvenim institucijama. Međutim, već
kad je riječ o važnom pravu na
korištenje manjinskim jezikom
i pismom, što je konstitutivno
pravo za osiguravanje održivosti
manjinske zajednice, u tom se
području manjinsko pravo nastoji
reducirati i spriječiti njegovo ostvarenje, vjerojatno i zaoštrenije
nego u drugim dijelovima Hrvatske.
Drugi važan krug srpske
nacionalne zajednice onaj je čiji
su se pripadnici, nakon izbjeglištva, vratili u područja koja su u
Hrvatsku reintegrirana Bljeskom
i Olujom, na područja na kojima
su uglavnom prije rata Srbi činili
većinu stanovništva. U većini tih
područja tolerirao se njihov povratak, ali nisu osigurani uvjeti
opstanka zajednice, tako da su
se zapravo vratili uglavnom oni
pripadnici zajednice koji više nisu
u radno aktivnoj dobi. U tom su
prostoru pripadnici srpske zajednice uglavnom socijalno isključeni, bez šansi za zapošljavanje i
punu društvenu integraciju, a zajednica postepeno odumire.
Treći krug čine pripadnici zajednice koji su se vratili ili pokušali
vratiti u neke od „kontaktnih“ prostora, poput zadarskoga zaleđa,
gdje je srpska zajednica prije rata
živjela izmiješana s hrvatskim
stanovništvom. U ovim prosperitetnim prostorima najotvorenije
se nastoji opstruirati povratak, a
bilo je i najviše akcija usmjerenih
na promjenu „vlasničke strukture“. Posredstvom državne Agencije za promet nekretnina (APN)
velik je broj kuća već promijenio
vlasnike, a stalno se ponavljaju
pokušaji da se zakonski regulira i
izvlaštenje vlasnika zemlje.
Četvrti krug čine pripadnici srpske zajednice što žive u
ostalim dijelovima Hrvatske. Oni
su uglavnom društveno integrirani, a u tim se prostorima odvija
postupna asimilacija, kakvu poznajemo iz položaja manjinskih
zajednica u relativno homogenim
demokratskim društvima.
Na prvi se pogled čini da se
za ovako različite situacije, u kojima žive pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj, nije moguće definirati zajedničku politiku ili barem
jedan set prioriteta te zajednice.
Međutim, nije baš tako. Naime,
ključan problem zajednice, onaj
koji valja prvog riješiti, pitanje je
PRIORITETI MANJINSKE POLITIKE:
Obrazovanje na manjinskom jeziku; dvojezičnost i korištenje manjinskog
jezika i pisma u službenoj i javnoj upotrebi; ravnomjeran i održiv ekonomski razvoj
povratničkih krajeva; te zapošljavanje
manjina u javnom i privatnom sektoru...
6
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
prava na upotrebu manjinskog jezika i
pisma u lokalnim sredinama moguće je
samo ako svi u lokalnoj zajednici, dakle,
i pripadnici nacionalne većine i manjine, shvate da je manjinski jezik i pismo
dodana vrijednost lokalnome identitetu.
Samo ako i većina počne učiti manjinski
jezik i pismo, kao što je to, na primjer, u
odnosu većine prema talijanskoj manjini u Istri, možemo računati na to da će
manjinski identitet doista biti ugrađen u
identitet lokalne zajednice i time trajno
očuvan.
SRBI U HRVATSKOJ – 4 KRUGA PAKLA: Od
getoizacije, preko opstrukcije povratka i
socijalne isključenosti, do asimilacije...
njene održivosti. Kad govorimo o održivosti zajednice, govorimo o tome da se
pripadnici manjine po kulturnim, društvenim, političkim i vjerskim osobinama razlikuju od svojih sugrađana, pripadnika
većinske nacionalne zajednice, a da ih
povezuje želja da očuvaju te svoje posebne osobine. Očuvanje posebnih osobina i vrijednosti nacionalne zajednice
nije, pak, moguće bez sustavnog obrazovanja. Čini se da se srpska zajednica
u Hrvatskoj u proteklom razdoblju ponajmanje bavila sustavom obrazovanja na
svom jeziku i pismu, a zbog toga i onako
mali broj mladih pripadnika nacionalne
zajednice postepeno se od nje odvaja i
asimilira s većinskom zajednicom. Obrazovanje bi moralo biti jedan od prioriteta
manjinske politike, jer jedino teko ma-
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
njinska zajednica može osigurati stvaranje solidarnosti među mladim pripadnicima zajednice, jačanje njihova kulturnog
identiteta, izgradnju svojevrsne mreže
solidarnosti među njima, povezivanje
mladih pripadnika zajednice s državom
matičnog naroda, ali i sa zemljom u kojoj
žive i koju moraju doživljavati kao domovinu. I konačno, sustav obrazovanja na
vlastitom jeziku i pismu mehanizam je
koji mladima ponajbolje osigurava istovremeno i društvenu integraciju i očuvanje vlastitih vrijednosti.
Drugi važan prioritet morao bi biti
dosljedno ostvarivanje prava na korištenje manjinskim jezikom i pismom. Ova
„politika“ čvrsto je povezana s politikom
obrazovanja na nacionalnom jeziku i
pismu. Naime, efikasno ostvarivanje
7
Uz to važno je definirati politiku
integracije. Ona se mora zasnivati na
dvjema vrijednostima, koje Europska
unija smatra ključnima za demokratski
razvoj svih zemalja članica: mora se
osigurati ravnopravnost svih građana
u cijeloj državi, ali i ravnomjerni održivi
razvoj svih dijelova zemlje. U Hrvatskoj
svjedočimo tome da je manjina, na neki
način, zakinuta za ljudsko pravo sudjelovanja u tekovinama društvenoga razvoja, a da su prostori u kojima manjina
živi ekonomski zapostavljeni. Potrebno
je, dakle, u sklopu manjinske zaštitne
politike razviti dvije važne mjere: poticaj
regionalnog razvoja za dijelove Hrvatske
u kojima srpska zajednica čini relevantan dio stanovništva, ali i izgraditi sustav
poticaja zapošljavanja pripadnika srpske
manjine, ne samo u javnom, nego i u
privatnom sektoru. Potrebno je također
razvijati socijalno poduzetništvo, kako bi
se u nerazvijenim dijelovima Hrvatske
stvorila radna mjesta i generirala kakva-takva ekonomska aktivnost, makar
i ona koja nema svrhu stvaranja profita,
nego samo zapošljavanja stanovništva.
Socijalno poduzetništvo naročito valja
usmjeriti prema pripadnicima nacionalne
manjine kao ranjive skupine.
Definiranje ovakve skupne manjinske politike zapravo je svrha sustava
manjinske parlamentarne zastupljenosti.
Iako parlamentarni zastupnici manjina
do sada nisu Saboru nametali raspravu
o ovakvim pitanjima manjinske politike,
nego su uglavnom nastupali reaktivno,
manjinska zajednica morala bi iskoristiti
pravo da bude zastupljena u Saboru radi
toga da u zakonodavnom tijelu predstavi
prioritete svoje politike i pridobije parlamentarnu većinu za to da ona bude definirana kao jedna od prioritetnih državnih
politika.■
politika
politika
MOŽE LI SE KARAMARKO
RESETIRATI?
Blijedi kolektivno sjećanje na grijehe HDZ-a iz razdoblja kad je bio na
vlasti. Stoga bi Karamarko i njegovi suradnici, među kojima ima nekih
nadarenih političara, umješnim komuniciranjem i djelovanjem mogli
vratiti dio podrške koju su ranije imali pa i zadobiti nove simpatizere. To
svakako znači da bi se sada vodeća stranka hrvatske desnice trebala
resetirati, i to u smislu da ponovno postane gravitacijski potentan akter
desnoga centra, što može postići samo svojom ubrzanom demokratizacijom, kako unutar stranke tako i u odnosima s javnošću...
N
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
ajmoćniji su najnepopularniji.
Kredibilna
istraživanja
javnog
mnijenja
pokazuju da među
našim političarima po lošem rejtingu prednjače - Tomislav Karamarko i Zoran Milanović. Predsjednici dviju najvećih stranaka
u Hrvatskoj „uživaju“ takav status u javnosti još od kada se Ivo
Sanader mnogo manje shvaća
kao političar nego kao zatvorenik
optužen za teška nedjela. Vodeći
političari i u nekim drugim zemljama nisu omiljeni, ali doista je rijetka, ako ne i jedinstvena situacija
da su i premijer i šef opozicije
na samom vrhu ljestvice nepopularnosti. Teška ekonomska i
društvena kriza na koju sadašnja
Vlada ne uspijeva valjano reagirati zasigurno (dodatno) snižava
ugled Milanovića u javnosti, ali
mnogima nisu jasni razlozi zbog
kojih je Karamarko toliko nepopularan. Pa vođa glavne opozicijske
stranke bi trebao zbog velikoga
političkog i medijskog kapaciteta
kojim po definiciji raspolaže slati
najsnažnije kritike na adresu
nepopularne vlasti, predlagati pakete politika usmjerenih izlasku
iz krize, donositi nadu ojađenim
građanima...
Stvari stoje drugačije: pred-
sjednik HDZ-a je najnepopularniji
političar u Hrvatskoj već dulje od
godinu dana, a njegov ugled je i
dalje u slobodnom padu. Prema
rezultatima posljednjega (za
ožujak) istraživanja CRO-Demoskop kojega na reprezentativnom uzorku građana provodi agencija Promocija plus,
predsjednika HDZ-a negativno
doživljava 36,4 posto od 1300
ispitanika, a Milanović je na drugom mjestu s 28,2 posto. Za
Karamarka su još nepovoljniji
rezultati te ankete o pojedinačnoj
percepciji političara. Naime, on
je pozitivan za samo 14,8 posto
sudionika u tom istraživanju
(16,2 posto u veljači), a negativan za čak tri četvrtine. Čak je i
Zoran Milanović vezano za to u
nešto boljoj poziciji od toga svoga
najvećeg konkurenta: u ožujku
je pozitivnu percepciju o njemu
imalo 29,5 posto ispitanika (31,9
posto u veljači), a negativnu malo
manje od dvije trećine. A da se i
ne uspoređuje rejting Karamarka s rejtingom najpopularnijega
našeg političara Ive Josipovića
pozitivnoga za 75,8 posto, a
negativnoga za 16 posto anketiranih. Naposljetku, na pitanje
„Koji je političar za vas osobno
najpozitivniji u zemlji?“ samo se
1,5 posto ispitanika opredijelilo za predsjednika HDZ-a, dok
su uz favorita Ive Josipovića
(34,7 posto) vrlo dobre rezultate
postigli i originalna Mirela Holy
(najpozitivnija je za 7,9 posto) i
Slavko Linić (7,7 posto) kojega
unatoč različitih kontroverzi mnogi još uvijek poštuju zbog njegove
SNAŽAN ZAOKRET UDESNO: HDZ je
od osnutka bio široka, svehrvatska stranka, uključivao je i desnicu i centar i ljevicu, a sada je pod Karamarkovim vodstvom postao tek uskogrudna
desničarska stranka kojoj šteti pogrešan
i društveno polarizirajući sadržaj njihove
politike „kontaminirane“ svjetonazorskim
i ideološkim temama...
8
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
odlučnosti i snage.
Nalaze toga istraživanja, koji su
podudarni s rezultatima drugih anketa,
ovdje iznosim kako bih činjenicama
potvrdio izrazitu popularnost Tomislava
Karamarka. Ta nepopularnost ozbiljno
ometa njegovu daljnju karijeru, ali i
šanse HDZ-a da se ponovno popne na
vlast. Zato se postavlja pitanje kako na
sljedećim izborima uopće može pobijediti
stranka koja ima vođu tako neomiljenoga
u javnosti. Pogotovo zato što Karamarko
nema visok ugled ni u dijelu članstva te
stranke. Posljednje potvrđuju i reagiranja
nekih HDZ-ovaca, kako istaknutih tako
i „običnih“, s kojima sam razgovarao u
posljednje vrijeme. Jedan od posljednjih, čovjek starije dobi iz Zagreba mi je
rezignirano rekao: „Nemam povjerenja
u politiku Karamarka i novoga vodstva,
najviše zato jer je HDZ od osnutka bio
široka, svehrvatska stranka, uključivao
je i desnicu i centar i ljevicu, a sada je
uskogrudna desničarska stranka“.
Navedena ocjena moga poznanika
potvrđuje ono što već neko vrijeme mislim, uz ostale razloge, o pozadini velike
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
nepopularnosti Tomislava Karamarka pa
slijedom toga i razmjerno slabe podrške
njegovoj stranci (prema rezultatima
istraživanja za HDZ bi glasalo, da se
sada održavaju izbori, tek nešto više od
petine vjerojatnih birača). Naime, slično
nekim drugim analitičarima (npr. komentatora Jutarnjega lista Davora Butkovića,
članak objavljen 8. ožujka) smatram da
se razlozi lošega rejtinga HDZ-a i osobito njenoga predsjednika manje odnose
na formu nego na sadržaj političkoga
djelovanja te stranke. O tome njen najuži
vodeći tim ima drugačije stanovište, što
pokazuje odluka glavnoga tajnika od
5. ožujka kojom se članovima HDZ-a
zabranjuje da nastupaju u javnosti bez
prethodne dozvole vodstva i odobrenja
glasnogovornice stranke.
Karamarkovo
komuniciranje,
posebno posredstvom televizije kao najutjecajnijega medija, doista je nevješto,
on većini građana ne ostavlja dojam
suvremenoga i simpatičnoga lidera, još
lošije komuniciraju neki njegovi suradnici
(posebno glavni tajnik Milijan Brkić), ali
HDZ-u u posljednjih dvije godine i više
9
od toga šteti pogrešan, pa i društveno
polarizirajući sadržaj njegove politike. I
to ne samo sadržaj koji se odnosi na to
razdoblje, nego i onaj vezan za vrijeme
kad je ta stranka bila na vlasti, poglavito
kad je tu vlast i stranku predvodio Ivo
Sanader.
„NOVI“ HDZ - STARA RETORIKA
Kolektivna sjećanja na različite
afere obilježene korupcijom i organiziranim kriminalom iz toga vremena još
su uvijek živa, a televizijski i drugi prizori
sa suđenja Sanaderu i HDZ-u na javnost
imaju učinak sličan opetovanom skidanju
kraste s još nezarasle rane. Naročito je
negativne posljedice po HDZ ostavila
nepravomoćna
osuđujuća
presuda
11. ožujka ove godine prema kojoj su
proglašeni krivi ta stranka i Ivo Sanader.
I to manje posljedice (iako su i one velike) zbog sramote kojoj je HDZ izložen
i 29,2 milijuna kuna (pet milijuna kazne i
ostalo oduzimanje ilegalne zarade) koje
mora ako dođe do pravomoćnosti uplatiti
u državni proračun, a više zbog zaista
neprimjerenoga reagiranja vodećih ljudi
politika
stranke na tu presudu. Andrija Hebrang,
jedan do najodgovornijih ljudi u stranci,
čak je zavapio: „Ovo je eutanazija HDZa. Demokracija je ubijena“. Osobito je pak
za tu stranku i društvo štetno reagiranje
Tomislava Karamarka, koji se izjasnio
kako je siguran da će se ta presuda zloupotrebljavati u političke svrhe, te najavio
žalbu. U isti mah je Jadranka Kosor, njegova prethodnica na položaju predsjednika stranke, izjavila kako nije iznenađena
presudom, te da je „sutkinja Ivana Čalić
poslala i neke jasne poruke koje nitko od
nas političara ne bi smio ignorirati“.
„Novi“ HDZ Tomislava Karamarka
očito se nije ogradio, ili to nije učinio dovoljno odrešito, od HDZ-a iz vremena
Sanadera. To se uz ostalo vidi i po nizu
po nizu tada osobito utjecajnih političara
(Ivan Šuker, Božidar Kalmeta, Ivica Ki-
utroška financijskih sredstava, najviše
je utjecala da HDZ nadoknadi prednost
SDP-a i naposljetku pobijedi na izborima
2007. godine, što pokazuju i rezultati
istraživanja te kampanje koje sam 2010.
izložio, zajedno sa Suzanom Kunac, u
knjizi „Izborne kampanje u Hrvatskoj“.
Još upozoravam i na okolnost da
HDZ u posljednje vrijeme zanemaruje
pripremanje konkretnih javnih politika suzbijanja gospodarskih i socijalnih teškoća,
a inzistira na ideološkim i svjetonazorskim temama. U tom inzistiranju Karamarko i drugi vodeći HDZ-ovci kao da se
nadmeću s radikalnim desničarima, kako
bi zadržali ili povećali podršku „stožernoj
stranci hrvatske desnice“ na toj strani
političkoga prostora. Poručivanjima da
su „jugokomunisti“ najodgovorniji za
sadašnju krizu, toleriranjima neoustaških
IZOSTANAK OSJEĆAJA ODGOVORNOSTI: Naročito
negativne posljedice po HDZ ostavila je nepravomoćna osuđujuća presuda prema kojoj su proglašeni krivi
zajedno sa svojim bivšim predsjednikom Sanaderom. I to
manje posljedice (iako su i one velike) zbog sramote kojoj je HDZ izložen i 29,2 milijuna kuna (pet milijuna kazne i
ostalo oduzimanje ilegalne zarade) koje mora ako dođe
do pravomoćnosti uplatiti u državni proračun, a više zbog
potpuno neprimjerenoga reagiranja vodećih ljudi stranke
na tu presudu...
rin i drugi) koji i dalje djeluju u vodstvu
stranke ili su njeni istaknuti akteri na
lokalnoj razini. Uz ostalo, govor Vladimira
Terešaka, odvjetnika HDZ-a, 5. ožujka
na suđenju toj stranci pokazuje kako
njeno uže vodstvo (sasvim je sigurno
da taj odvjetnik djeluje u suglasnosti s
Karamarkom, Čuljkom i ostalima) i dalje
ne prihvaća odgovornost stranke za koruptivne radnje kojima je nanijeta velika
materijalna i moralna šteta za društvo. I
ne samo to, putem toga odvjetnika Karamarko i njegovi suradnici su urbi et orbi
poručili kako od malverzacija vezanih
za notornu agenciju Fimi medija HDZ
nije imao koristi, nego samo štete. Umjesto znaka čuđenja nakon posljednje
rečenice dodajem još dvije. HDZ je od tih
i sličnih financijskih malverzacija u 2007.
imao najveću moguću neposrednu korist
za sebe – održao se na vlasti kao za tu
stranku, i ne samo za nju, najvećoj slasti.
Agresivna i snažna kampanja, koju nije
bilo moguće realizirati bez ogromnoga
ispada na svojim skupovima (kao nedavno u Omišu), korištenjima homofobne
i druge necivilizirane retorike te na slične
načine vodeći HDZ-ovci sve više odmiču
tu stranku od „tihe većine“ koja je nesklona ekstremizmu ikoje vrste. Također,
građani zahtijevaju da državu i politiku vode meritorni upravljači, a u našim
strankama se već predugo zbiva negativna selekcija kadrova pa na vodeća mjesta u vlasti i strankama često dolaze oni
koji po svojim sposobnostima to svakako
ne zaslužuju.
Vjeran Katunarić, jedan od najistaknutijih suvremenih sociologa kod
nas, još je 1996. u tekstu „‘Zvjezdano
nebo’ – promjene i determinizam gornjega stratuma“ (2013. godine ponovno
objavljenom u knjizi „Rajska zajednica i
društveni pakao – sociološka razmatranja“) istaknuo tri karakteristike koje treba
imati „punoljetna“ (demokratski zrela)
gornja klasa modernoga društva. Prva je
društvena odgovornost, u smislu dijeljen10
ja sudbine naroda. Druga karakteristika
je stvaralaštvo u smislu da „u krizama
i uopće teškim situacijama pronalazi
rješenja za dobrobit najvećeg mogućeg
broja ljudi“, što počiva na „inkluzivnoj
racionalnosti“ . Treća karakteristika gornje klase je prema Katunariću „uzor mirotvornosti“, kao sklonost miru koju osobito trebaju razvijati muškarci.
Navedene
karakteristike,
koje
svakako vrijede i za vodeće političke aktere koji po definiciji pripadaju gornjem
stratumu (višem sloju), malo dolaze do
izražaja u djelovanju vodstva HDZ-a. Niz
je pokazatelja da ono nije društveno odgovorno koliko bi trebalo biti u ovoj političkoj
i društvenoj situaciji (inače bi, primjerice,
priznalo odgovornost te stranke za erupciju korupcije u vrijeme kad je bila na
vlasti), ni valjano stvaralački usmjereno
(jer bi pokazalo svoju kreativnost i meritornost u osmišljavanju načina za prevladavanje društvene krize), niti je dostatno
mirotvorno (s obzirom da često „podgrijava“ povijesne sukobe i podjele). Mala bi
utjeha Karamarku i njegovim suradnicima u tom smislu mogla biti što ni njihovi
glavni suparnici, vodeći ljudi vladajuće
koalicije, uglavnom ne pokazuju karakteristike koje je istaknuo Katunarić.
DOBRE VIJESTI ZA HDZ
Na našoj političkoj sceni sve su prisutniji neki novi politički akteri, koji zajedno s nekim ranije prisutnima (npr. agilnim
laburistima) „grickaju“ izbornu potporu
dvjema najsnažnijim strankama, kako su
u svom izvještaju opisali autori posljednjega istraživanja Cro-Demoskop. Vjerojatno se to zbiva, uz ostale razloge, zato
što ti akteri u svom komuniciranju i djelovanju naznačavaju kako su društveno
odgovorni, te orijentirani prema (političkoj) kreativnosti i mirotvornosti. SDP posebno treba zabrinuti sve veća podrška
novoj stranci Orah, koju vodi Mirela Holy
budući da se za nju najviše opredjeljuju
nezadovoljnici politikom Milanovića i socijaldemokrata. Prema nalazima posljednjega istraživanja CRO-Demoskop ta
je one woman party (Orah ima i drugih
kadrova, ali je u javnosti prepoznatljiva
jedna žena) dobila 5,5 posto.
HDZ pak, smatram, nije toliko ugrožen pojavom Saveza za Hrvatsku, budući da radikalno desne stranke kao što su
one udružene u taj Savez ne okupljaju
birače koji su ključni za izbornu pobjedu,
ponajprije onu koja bi osigurala komotno
vladanje i povoljne uvjete za realiziranje
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
političkoga programa koji svakako mora
uključiti izlazak zemlje iz ekonomskih
i drugih teškoća. Za ostvarenje toga
uspjeha su najvažniji, po mome mišljenju, brojni vjerojatni birači koji se još
uvijek nisu odlučili kome bi dali izbornu
potporu, (u istraživanju od ožujka takvih
je ustanovljeno čak 18,5 posto). Za to su
važni još brojniji građani neskloni izlasku
na izbore, među kojima potencijalno ima
nemalo onih koji bi povoljno reagirali na
kredibilnu ponudu sposobnih i odrešitih
političkih aktera.
Upravo u reagiranju neodlučnih birača i politički razočaranih ili nezainteresiranih građana treba sagledati formulu
ishoda sljedećih parlamentarnih izbora.
Obje navedene grupacije (mogućih) birača ova ili ona stranka/koalicija mora
pridobiti na svoju stranu, jer u protivnom
vjerojatno neće prevladati. Ako unatoč
tome pobijedi na izborima, neće od toga
imati velike koristi. Naime, u situaciji
znatnih političkih podjela ta će pobjeda
najvjerojatnije biti tijesna pa neće omogućiti komotnu većinu za vladanje. Također, u tom će slučaju zbog velike izborne
apstinencije i političke bipolarnosti legitimitet nove vlasti biti slab, što će i nadalje
ometati efikasno suzbijanje ekonomske i
društvene krize za što je nužan konsenzus većine političkih i drugih aktera.
Ipak imam dvije dobre vijesti za
HDZ. Prva je da održanje teške gospodarske i društvene krize, koja upravo
ulazi u šestu godinu i ne pokazuje veće
izglede da će ubrzo biti prevladana, svakako ne pogoduje sadašnjoj vlasti. Sve
veće nezadovoljstvo građana jednostavno se mora odraziti, i već se itekako
odražava, na rejting članica Kukuriku koalicije i te koalicije u cijelosti. S vremenom ipak blijedi kolektivno sjećanje na
grijehe HDZ-a iz razdoblja kad je bio na
vlasti. Stoga bi Karamarko i njegovi suradnici, među kojima ima nekih nadarenih političara, umješnim komuniciranjem
i djelovanjem mogli vratiti dio podrške
koju su ranije imali pa i zadobiti nove
simpatizere. To svakako znači da bi se
sada vodeća stranka hrvatske desnice
trebala resetirati, i to u smislu da (ponovno) postane gravitacijski potentan akter
desnoga centra, što može postići svojom
ubrzanom demokratizacijom, kako unutar stranke tako i u odnosima s javnošću.
Druga dobra vijest za sada najsnažniju stranku hrvatske desnice je u političkom djelovanju i komuniciranju nekih
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
NESKRIVENI POLITIČKI EKSTREMIZAM: Karamarko i
drugi vodeći HDZ-ovci kao da se nadmeću s radikalnim desničarima, kako bi zadržali ili povećali podršku
na desnoj strani političkoga prostora. Poručivanjima da
su „jugokomunisti“ najodgovorniji za sadašnju krizu, toleriranjima neoustaških ispada na svojim skupovima,
korištenjima homofobne i druge necivilizirane retorike,
vodeći HDZ-ovci sve više odmiču tu stranku od „tihe
većine“ koja je nesklona ekstremizmu bilo koje vrste...
vodećih ljudi vladajuće koalicije lijevoga
centra. Milanovićeva Vlada poduzima
neke korake usmjerene izlasku iz krize,
ali taj je hod prespor i nesiguran. Javnost
posebno iritira neprilično (bahato, agresivno) javno komuniciranje premijera. On
je u posljednjih 27 mjeseci toliko često i
gorljivo branio svoje i Vladine pogrešne
odluke i ocjene (primjerice, vezano za
tzv. Lex Perković) da velika većina građana okreće glave od njega, što se pokazuje i u za Milanovića vrlo nepovoljnim
nalazima anketa.
Za kraj jedna osobna napomena vezana za Tomislava Karamarka: još krajem 2010. sam u izjavi Večernjem listu
najavio da će baš on postati predsjednik
HDZ-a. U rujnu 2011. je i formalno ušao
u tu stranku, a u svibnju 2012. prevladao
na unutarstranačkim izborima. Rečeno
predviđanje sam ponajprije dao temeljen
ocjene kako od svih tada potencijalnih
kandidata za predsjednika HDZ-a Karamarko najviše odgovara prosječnom po11
litičkom ukusu aktivista te stranke. Izrazito domoljublje, vodeće dužnosti u policiji
i tajnim službama, vezanost za vlast, bliski odnosi s mnogim stranačkim ljudima
i organizacijama (privatno je Karamarko,
kako mi kažu oni koji ga poznaju, pristojan i druželjubiv čovjek), snažna volja za
moć i druga njegova obilježja podizala
su tada vrijednost njegovih političkih dionica. Djelomice je ih unovčio usponom
na položaj predsjednika stranke.
Došlo je vrijeme, međutim, da Karamarko pokaže je li u stanju naplatiti i
one političke dionice koje se odnose na
njegove učinke izvan stranke – u javnosti. Ima li Tomislav Karamarko snage da
riječima i djelima pokaže da je ne samo
stranački nego i široko orijentirani politički vođa, onaj koji je u stanju efikasno
promicati opće dobro? Vezano za to
prevažno pitanje ne usuđujem se dati
prognozu. Valjda sam se i ja popeo do
razine svoje nesposobnosti.■
crna revolucija obojena zlatom
Treba nam predsjednik vjernik, zavapili su biskupi. Prema logici
crkve, predsjednik države i vlade bi trebali biti bogobojazni vjernici jer bi takva konstelacija snaga bila garant svekolikog morala i
poštenja u zemlji. To je, naravno, notorna glupost i jedna od mnogih
crkvenih podvala u zadnje vrijeme...
12
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
R
Piše:
ALEKSANDAR
AJDARIĆ
evolucije se ne
događaju
onda
kada su ljudi na dnu,
kada stoje najlošije,
kada su moralno
i materijalno zatučeni, tada za
prevrat nemaju ni snage ni sredstava, već onda kada im objektivne okolnosti krenu nabolje,
kada im njihov tiranin konačno
počne izlaziti u susret, istovremeno gubeći autoritet i postajući
slab u očima naroda – streljajući
nas pogledom, otprilike tako nam
je pojašnjavao zakonitosti povijesnih revolucija jedan profesor
na drugoj godini studija političkih
znanosti. Potom je zagrmio s
katedre : Tko mi to neće znati
ili tko mi bubne da se revolucije
događaju zato što je narod jadan
i osiromašen, odmah ću ga rušiti!
Drugim riječima, u naše prazne tikve profesor je htio usaditi
kako se revolucije ne događaju
po ekonomskom ključu, već političkom. Režimi su padali zato što
su njihovi nosioci postali slabi, a
ne zato što su represivni.
No, vratimo se u sadašnjicu. Negdje u isto vrijeme, dok je
Slavko Linić u svom uredu u Katančićevoj ulici privodio kraju svoj
peti rebalans proračuna, dodatno režući troškove države, malo
dalje, podno Sljemena, u svojem
je uredu Hrvatske biskupske
konferencije, okružen vodenom
kaskadom i pločama od oniksa,
predsjednik Iustitie et pax, Vlado
Košić pripremao govor za Svetu
misu domovini.
nisu željeli slobodnu i samostalnu
državu Hrvatsku (….) do današnjih dana, umjesto zajedničkih
interesa gledali su i ostvarivali
samo svoje vlastite, upuštajući
se u kolektivnu otimačinu i uništavanja nacionalnih bogatstava
i ostvarivši preko noći ogromne
ničim stečene privilegije, kako u
upravljanju zemljom, tj. stjecanju
pozicija moći, tako i u materijalnom smislu, velikim bogaćenjem,
što je ujedno uzrokovalo silno
osiromašenje velikog broja naših
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
Sa tako netaknutim saldom,
Crkva može lako otvoriti drugi
front, i to onaj politički, u koji ne bi
smjela ni primirisati. S čistim i podebljanim računom prema državi,
povlaštena i zaštićena Vatikanskim ugovorima poput polarnog
medvjeda, Crkva ima mogućnosti
pripremiti teren političkim akterima za dostizanje tzv. konzervativne revolucije, u kojoj bi se
DVOSTRUKI STANDARDI: Povremene kritike kapitalizmu su licemjerne
jer se Crkva služi istim mehanizmima u vlastitom biznisu s nekretninama
ljudi”, rekao je Košić.
Nekoliko dana kasnije, Slavko Linić je predstavio nacrt rebalansa prema kojemu se Katoličkoj
crkvi dodijelio redovni godišnji
iznos od 300 milijuna kuna te dodatnih 70 milijuna na ime duga iz
prijašnjeg razdoblja, najvjerojatnije onaj koji je Crkvi oduzet za
vrijeme tzv. Kosoričina harača.
Kada tome pridodamo plaće vjeroučiteljima u državnim školama
te izdatke za Vojni ordinarijat i raznorazne “crkvene udruge” na lokalnim razinama, troškovi države
prema katoličkoj zajednici penju
se i do 800 milijuna kuna, kažu
upućeni u tu problematiku.
Dakle, dok Katolička crkva
BAUK KOMUNIZMA: Plašenje vjernika nekakvom komunističkom aveti, osim
što je dosadno i deplasirano, prije svega
je društveno opasno jer stvara nepotrebnu histeriju i razdijeljenost u narodu
Zemljom nam vladaju sinovi udbaša i najgorih zločinaca
– provalio je za oltarom sisačke
katedrale Vlado Košić te nastavio: Peta kolona, tj. oni koji nikad
jući stare dugove, istaknuti biskup
licemjerno proziva druge da osiromašuju narod.
biva izuzeta Linićevih škara, koje
su podrezale radnicima, učiteljima, liječnicima i poduzetnicima,
a ostavile nedirnutima pozlaćeni
rub biskupovih halja, još naplaću-
13
svrgnula aktualna vlast i postavila
nova, po njihovoj želji, ultrakonzervativna. Ti akteri su prije svega novoosnovani Savez za Hrvatsku te notorna Željka Markić, koja
još ispipava plićak političkih voda.
Za to vrijeme, Crkva ustrajno napada svog starog, najdražeg i najboljeg neprijatelja – komuniste ili kako ih je dekriptirala
- Kukuriku koaliciju. Na vlasti su
sinovi udbaša i najgorih zločinaca, u stilu kakav koriste tinejdžeri
na forumima portala, urla tako i
Košić s (p)oltara u Sisku.
To što je u glavama klera
komunizam zaostao vječno učepljen, govori samo o tome kako im
je taj sustav i dalje neobično drag.
Izgubiti svog neprijatelja, jednako
je bolno kao izgubiti i prijatelja.
Intenzitet emocija je jednak, a to
što su polovi različiti, za politički
libido jednog biskupa zapravo je
svejedno. Patološka privrženost
svom silovatelju u kleru je i dalje
postojana, što je u psihijatriji poznato i kao stockholmski sindrom.
Iako ova vlast praktično provodi
neoliberalni kapitalizam, to Crkvi
nije prepreka da joj prikelji izlizanu etiketu komunizma. Ona, kao i
ranije komunistička partija, mora
imati svog stalnog neprijatelja
crna revolucija obojana zlatom
Redovni godišnji iznos koji država daje
Katoličkoj crkvi je 300 milijuna kuna.
Kada tome pridodamo plaće vjeroučiteljima u
državnim školama te izdatke za Vojni ordinarijat i raznorazne “crkvene udruge” na lokalnim
razinama, troškovi države prema katoličkoj zajednici penju se i do 800 milijuna kuna...
kako bi ispunila svoju sladostrasnu
svrhu djelovanja. Neku drugu, primjerice socijalno praktičnu - nema.
A povremene kritike kapitalizmu, licemjerne su jer se Crkva služi istim
mehanizmima u vlastitom biznisu s
nekretninama.
Nadalje, plašenje vjernika nekakvom komunističkom aveti, osim
što je dosadno i deplasirano, prije
svega je društveno opasno jer stvara
nepotrebnu histeriju i razdijeljenost u
narodu. Međutim, to Crkvi u ovome
trenutku i odgovara radi stvaranja
svog čvrstog uporišta. Kada bi se
tom fenomenu pristupilo krajnje benevolentno onda bi se moglo kazati
da je Crkva, recimo, infantilna jer o
složenim društvenim i ekonomskim
temama pristupa izuzetno pojednostavljeno. To doduše ne treba čuditi s
obzirom da svoj intelekt crpi iz biblijskog nauka, gdje postoje samo Bog
i Sotona, demoni i anđeli. Ovi i oni.
Višeslojnost bića i svijeta je za njih
nepoznanica ili, ako su pak nešto i
pročitali o tome, ona im je neprihvatljiva. Međutim, Crkva pojednostavljenu retoriku koristi samo propagandno, kako bi privukla što šire mase,
ali su joj namjere itekako nijansirane
i savršeno isplanirane.
Treba nam predsjednik vjernik,
zavapili su biskupi nešto ranije. Prema logici crkve, predsjednik države i
vlade bi trebali biti bogobojazni vjernici jer bi takva konstelacija snaga
bila garant svekolikog morala i poštenja u zemlji. To je naravno glupost
i čista podvala.
I Sanader je vjernik pa je pokrao pola zemlje. I pretendent na
premijersku funkciju Tomislav Karamarko je vjernik pa je gluh na javno
nu, jer, po njihovu žalost, ne živimo
u teokratskoj državi, već neizravnu,
putem političke opcije, koja je njima najbliskija i s kojom bi mogli još
bezbrižnije blagovati u svojim privilegijama, a to je ona krajnje desne
provenijencije, sadržane u Savezu i
Markićevoj ekipi.
Da je Crkvi doista stalo do siromašnog naroda, tom istom narodu lako se može pomoći pojačanim
karitativnim djelovanjem. No, ono je
sramotno slabo. Djelovanje Caritasa materijalno se svodi na dijeljenje
sendviča, a logistički na pozivanje
tvrtki i građana da oni doniraju novac. Kao što je bio slučaj u vrijeme
poplava na sisačkom području. Velikodušno, nema šta.
Prema tome, svaki put kada
Košić bi kao i mnogi njegovi kolege biskupi želio vlast. Ne naravno onu izravnu
jer po njihovu žalost ne živimo u teokratskoj državi, već neizravnu putem političke opcije koja
je njima najbliskija i s kojom bi mogli još bezbrižnije blagovati u svojim privilegijama, a to je
ona krajnje desne provenijencije, sadržane u
Savezu za Hrvatsku i Markićevoj ekipi...
pozivanje da se vladajući bace u Kevine jame. I stvarni kolovođa Saveza
za Hrvatsku, Branimir Glavaš je vjernik pa je osuđen za stravične ratne
zločine. No, ne smeta to Crkvi kao
što ni Košića ne brinu stvarne muke
ljudi. Osiromašen narod mu je odličan paravan za ostvarivanje vlastitih pozicija moći i utjecaja. Košić bi,
kao i mnogi njegovi kolege biskupi,
želio vlast. Ne, naravno, onu izrav-
Dok Katolička crkva biva izuzeta
Linićevih škara, koje su podrezale radnicima, učiteljima, liječnicima i poduzetnicima,
a ostavile nedirnutima pozlaćeni rub biskupovih
halja, istaknuti biskup licemjerno proziva druge
da osiromašuju narod...
14
začujete biskupe s oltara kako jauču
da je ovom narodu teško i da vlast
treba srušiti, to vam je jasan signal
da je u njihovim foteljama ugodno i
da imaju vremena za dvorske igrice.
Svaki put kada biskupi zagrabe iz
bunara prošlosti po nekakve komuniste, četnike i slične, svaki put kada
im usta budu puna domoljublja i čovjekoljublja, slobodno stavite prste u
svoja usta i povratite. Ili ako ne želite
mučiti svoj želudac, okrenite glavu i
nastavite svojim putem.
Ustaše su ti najbolji četnici, rekao mi je neki dan jedan poznanik
iz kvarta - A i ti lažni antifašisti. Sve
je to ista bagra. Da njih nema, mi bi
normalno živjeli, veli mi on, okrene
se kući i uz cerek, promrmlja si još
jednom u bradu - ustaše su najbolji
četnici. ■
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
granični slučajevi
TESLA JE ‘IZMISLIO’ STRUJU, A
DOMAĆI POLITIČARI POGON
NA PRODAJU MAGLE
Do kada će ovdašnji ministri nuditi razvojne vizije s rokom trajanja
od najviše četiri godine, iako je jasno da nam trebaju reforme na
duge staze
I
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
evo nas opet u izbornim
pričama! U Srbiji su izbori
već održani, u Hrvatskoj
se svi spremaju za izbore
koji će odlučiti koliko će
koja stranka imati zastupnika u
Europskom parlamentu. Pa će
na red doći predsjednički, onda
opet i parlamentarni izbori...
Političari, i vladajući i opozicijski,
to razdoblje najviše vole. Jer upravo tada se bez suvišnih “zašto”
mogu
razbacivati
zvučnim
obećanjima, uživati u vlastitoj
važnosti, možda čak i povjerovati u to što govore...
“Predizborna stanja”, baš
kao i bilo koja izvanredna stanja,
s navodnicima ili bez njih, zapravo su idealna razdoblja za anesteziranje čitavih naroda pred
nabujalim ekonomskim problemima. U redu, nisam se odmah
sjetio i Svjetskog prvenstva u
nogometu, iako je tu važan preduvjet da vam se reprezentacija
plasira na Mundijal, u suprotnom
priča ne drži vodu. No, kako bilo,
višetjedna masovna hipnotiziranost itekako odgovara političkim
garniturama na vlasti. Što su
nesposobnije, to više!
Kad nema izvanrednih stanja ili makar jockera korištenja
povišenih tenzija (recimo oko
Kosova), a nogometaši su daleko od toga da se pripremaju za
Mundijal, dobro dođu i isfabricirane afere. Pa makar izgledale
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
kao da su loše prepisane iz nadrealnih scenarija Alana Forda.
Sukladno svemu navedenom, čime bi se recimo trebala
baviti ministrica energetike u
predizborno vrijeme? Pa urnama pokojnika, kako glupo pitanje! Naime, u Srbiji se početkom
marta razvila žučna javna polemika oko “genijalnog” plana da
se urna s ostacima Nikole Tesle
prebaci iz beogradskog muzeja
koji nosi ime ovog svjetski poznatog znanstvenika i izumitelja,
u portu Hrama svetog Save na
Vračaru! Sporazum o premještanju urne sklopili su članovi
tehničke Vlade (u iščekivanju
prijevremenih izbora), zatim
15
predstavnici privremenih organa
grada Beograda i Srpske pravoslavne crkve. Preciznije, sporazum su 28. februara potpisali
partijarh srpski Irinej, ministrica
energetike Zorana Mihajlović,
ispred Vlade Srbije, i predsjednik Privremenog organa Beograda Siniša Mali. Partijarh je nakon
parafiranja izjavio “kako nema
ništa prirodnije od toga da zemni
ostaci velikog mislioca počivaju
na najsvetijem mjestu srpskog
naroda - Hramu posvećenom
Svetom Savi, gde je i spomenik
Karađorđu”. Stvaranje svojevrsnog srpskog Panteona može
početi, čeka se iduća prinova,
zašto ne i neki zaslužni sportaš...
granični slučajevi
Na reakcije građanske i znanstveničke javnosti ipak nije trebalo dugo
čekati: “Premještanje urne predstavlja
još jedan primer izrazite politizacije, nerazumijevanja, degradacije i nepoštovanja, kako naslijeđa Nikole Tesle, tako
i građanske, znanstvene i kulturne jav-
gana da taj sporazum, bez prolongiranja i demagoških izgovora, u toku same
kampanje bude i poništen”. Uzvratili su
tako članovi Pokreta “Spasimo nauku”
te aktivisti s novopokrenute Facebook
stranice “Ostavite Teslu na miru” (kojoj
se u svega nekoliko dana pridružilo go-
IZBORNI ZABORAV: “Predizborna stanja”,
baš kao i bilo koja izvanredna stanja,
zapravo su idealna razdoblja za anesteziranje
čitavih naroda pred nabujalim ekonomskim
problemima
nosti u Srbiji. Pošto potpisivanje navedenog sporazuma predstavlja ishitreno,
neumjesno i pravno neutemeljeno manipuliranje vrhunskim kulturnim dobrom
Srbije i svijeta u svrhe predizborne
kampanje i dnevnopolitičkih interesa,
zahtijevamo od nadležnih državnih or-
tovo 37.000 ljudi!), podsjećajući kako
se urna nalazila u zgradi muzeja koji
nosi Teslino ime još od 1957. godine,
ali i da je nedopustivo svođenje čovjeka-simbola na izložak u pravoslavnoj
crkvi, kao da je njegova vjera Teslina
jedina važna karakteristika.
16
Pokret “Spasimo nauku”, koji
okuplja znanstvenike sa više fakulteta
i instituta uključujući Institut za fiziku,
smatra da je potpisivanje rečenog sporazuma “pravno i etički problematično”.
Pripadnici pokreta doveli su u pitanje i
nadležnost privremene uprave i Vlade
u ostavci, te ih podsjetili da su se u predizborno vrijeme ipak trebali baviti tekućim tehničkim poslovima, kao što to
sugerira i naziv privremene vlasti...
No, pustili Teslu dugoročno na
miru ili ne, ulaganje u jačanje nacionalne mitomanije dobro dođe. Kad nemate konkretan plan, u dugu ste, onda
vam dobro dođe i osnaživanje snagom
povijesnih činjenica i mitova. Tako je
premijer Ivica Dačić na “Kopaonik Business Forumu”, također u predizborno
vrijeme, kazao kako bi Srbija trebala
biti ponovo jaka kao u doba - Nemanjića. “Neće se ljutiti nemački ambasador
i ambasadori EU-a, što ću podsjetiti
da Srbija sada obilježava 900 godina
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
PREPOZNATLJIVA ŠKOLA
T
ekuće mjere ministra financija Slavka Linića, koje
dr. Slavko Kulić svrstava u “politiku dnevnog dometa”, “ne mogu pokrenuti razvoj, jer kapital i
rad traže duže domete, riječ je o razdoblju od deset,
15, pa i 20 godina”. I zato je dr. Kulić kritičan prema
potezima kojima svjedočimo u Hrvatskoj: “Prema
tome, očito je da postoji samo cilj očuvanja mandata, a ne stvaranje novih vrijednosti”. Iako Kulić
ima riječi hvale za Linićeve pokušaje osvješćivanja
racionalnijeg raspolaganja financijama, osobnim i državnim, kako bi se konačno stalo na kraj
praksi prekomjernog zaduživanja, za njega je ishod
mjera aktualne politike ipak predvidiv - rasprodaja
svega raspoloživog... Inače, svaka sličnost između
zbivanja u Hrvatskoj i u Srbiji, kako se ono u sličnim
prilikama kaže - nipošto nije samo plod mašte. Jer,
očito se radi o “jedinstvenoj školi”, onoj koju intuitivno slijedi i svaki alkoholičar koji većinu vremena
razmišlja o tome kako nabaviti svoju dnevnu dozu
maligana, dok ga uopće ne zanima što će biti s
njim za pet ili deset godina. Iako svi znamo da mamurluk nakon toliko dugog magnovenja mora biti
jako, jako gadan. Ali o tome ćemo nakon izbora...
Već nekih.
od rođenja Stefana Nemanje, koji je
potpisao prvi međunarodni dokument
sa tadašnjim vladarom Barbarossom u
Nišu. Stefan Nemanja se potpisao, a
Barbarossa je stavio palac”, podsjetio je
Dačić, e kako bi ohrabrio domaće poduzetnike. Samo, kako zgodu iz 12. stoljeća adekvatno iskoristiti u poslovanju
21. stoljeća?!
No, nisu se svi ministri u predizborno vrijeme bavili - urnama. Ministar
financija Lazar Krstić otputovao je u Abu
Dhabi, kako bi potpisao papirologiju kojoj Ujedinjeni Arapski Emirati odobravaju Srbiji kredit od milijardu dolara pod
prilično povoljnim uvjetima (uz kamatu
od 2 posto i “grace period” na glavnicu
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
od deset godina). Korištenje sredstava
iz kredita nije ničim uvjetovano, prve
rate bit će naplaćene za šest mjeseci, i
to samo kamate.
Krstić je pojasnio kako će taj novac
biti korišten za “borbu protiv sive ekonomije, a dio novca će biti upotrijebljen i
za stimuliranje gospodarstva, bilo kroz
subvencioniranje kamata za kredite,
bilo kroz stimulanse za velike investicije”. Istaknuo je i kako kredit nije samo
“poklon Srbiji, već znak vjere u srpsku
ekonomiju i njezin oporavak”...
No, upravo su ga na toj točki sačekali ekonomski analitičari i stručnjaci za
financije. Čini se s punim pravom: predsjednik Fiskalnog vijeća Pavle Petrović
17
kazao je kako “kredit treba prvenstveno iskoristiti za otplatu kamata na javni
dug”, dok “poticanje privrede može doći
na red tek kad se rast javnog duga zaustavi i javne financije koliko toliko unormale”. U suprotnom, predviđa Petrović,
uskoro slijedi novo zaduživanje na međunarodnom tržištu s kamatom od 7 do
7,5 posto godišnje.
Ekonomist Ljubodrag Savić drži
da se tako povoljan kredit treba koristiti za saniranje dijela budžetske rupe,
zatim za otplatu ranijih skupljih kredita
(ove godine, samo na osnovi kamata za
stare kredite Srbija mora “izmisliti” više
od milijarde eura!), dok bi se preostali
dio mogao iskoristiti za poticanje proizvodnje. To je, po njemu, i prilika da se
napravi neki srednjoročni plan, dakle,
plan na malo duže staze kad je riječ o
upravljanju državnim financijama...
Ali, nećemo se valjda zamarati
razdobljem koje nadilazi jedan izborni
mandat?! Jer, tako bi se mogli realizirati
i navodnjavanje i druge strateške projekte o kojima se govori u predizbornim
seansama obećavanja!
A ako se slučajno pitate kakve
veze imaju Teslina urna i zaduživanje
“pod odličnim okolnostima” (istina, Srbija planira zaduženje od još dvije milijarde eura!), podsjetimo se što je na slične
povode u Hrvatskoj kazao naš makroekonomist dr. Slavko Kulić: “Sve što radimo, mi mislimo da nešto činimo, a mi ne
činimo zapravo ništa. Naime, mi ne rješavamo svoje probleme, mi samo naše
probleme dužničko-vjerovničkih odnosa
produbljujemo. Prvo što bih učinio jest
da bih napravio početnu bilancu. Suočio
bih sve sa stvarnošću i to rekao narodu”. Naime, Kulić drži da zaduživanja
i rezanja, uz stalno nove namete, nisu
recept za izlazak iz krize, iako ministar
financija Slavko Linić inzistira na upravo takvoj taktici: “To nas ne može izvući
jer nema koncepcije, nema dugoročnog
plana. Linić želi tekućom ekonomskom
politikom riješiti probleme! Znate što se
studentu ekonomije dogodi ako na taj
način predloži riješiti ekonomske probleme u zemlji? Ne može ni na konzultacije doći, a kamoli na ispit!”, kazao je
Kulić svojedobno za portal Politika Plus.
Ali, mnogi ovdašnji ministri ne moraju strahovati. Oni su odavno diplomirali. Kolegij iz trgovanja maglom također. ■
ljudska prava
SRBI KAO RATNA ŠTETA
Sudovi u Hrvatskoj i dalje odbijaju odštetne zahtjeve rodbine ubijenih srpskih civila u proteklom ratu pod izgovorom da se ne radi
o ratnim zločinima pošto nisu vođeni krivični postupci u tim predmetima, što upućuje na mogući odgovor zašto se u RH vodi tako
malo postupaka protiv odgovornih za ratne zločine počinjene nad
srpskim civilima i zarobljenicima...
N
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
akon oslobađajuće
haške presude hrvatskim generalima
optuženima za ratne
zločine nad srpskim
civilima i zarobljenicima tokom i
odmah poslije vojne akcije „Oluja“ u ljeto 1995, najviši hrvatski
državni funkcioneri uvjeravali su
da će hrvatsko pravosuđe nastaviti s istragama i procesuiranjem
ratnih zločina počinjenih nad
Srbima u proteklom ratu na tlu
Hrvatske. Ostalo je, naime, potpuno otvoreno pitanje kako je to
moguće da su ti ratni zločini zaista počinjeni – što je potvrđeno
i u Hagu – da su generali koji su
vodili vojnu akciju oslobođeni (što
znači da je u njihovom slučaju
haški sud odustao od primjene
tzv. zapovjedne odgovornosti,
koja je nesmiljeno primjenjivana u
suđenjima vojnim komandantima
na strani Srba i JNA), a da se na
kraju uglavnom – barem zvanično
i formalnopravno – ne zna ko je
počinio te zločine i tko je odgovoran za njih.
U stvari zna se, ali se na to
žmuri od strane onih kojima je
posao i dužnost da to razjasne
i pravosudno riješe. Tako se, na
žalost, nastavlja dugogodišnja
praksa ignoriranja i guranja pod
tepih činjenica iz nedavne tragične prošlosti, što ozbiljno dovodi u
pitanje uvjerljivost i stvarnu spremnost onih koji vode zemlju da
i u pogledu građana RH srpske
nacionalnosti provedu i osiguraju
pravdu koju im garantira ustavni
poredak.
Da takav odnos prema počiniocima ratnih zločina nad Srbima možda i nije slučajan ukazuje
sve ono što se dešava toj nacionalnoj zajednici u svim aspektima
njenog života kao dijela hrvatskog društva i države – od neispunjavanja prava koja im već go-
Među vidljivim posljedicama
takvog „štedljivog“ odnosa prema
procesuiranju počinilaca ratnih
zločina nad srpskim civilima je
i odbijanje hrvatskih sudova da
prihvate odštetne zahtjeve rodbine ubijenih Srba pod izgovorom
da se ne radi o ratnim zločinima,
SELEKTIVNA PRAVDA: Nastavlja se
dugogodišnja praksa ignoriranja i guranja pod
tepih činjenica iz nedavne tragične prošlosti,
što ozbiljno dovodi u pitanje uvjerljivost i stvarnu
spremnost onih koji vode zemlju da i u pogledu
građana RH srpske nacionalnosti provedu i osiguraju pravdu koju im garantira ustavni poredak...
dinama garantira Ustavni zakon o
pravima nacionalnih manjina, pa
do nedavnih agresivnih ataka na
njihovo pismo i jezik i prava koja
su im u vezi toga takođe zagarantirana pravnim sustavom.
Najnovije upozorenje na
tu temu stiglo je nedavno i sa
strane koja se itekako uvažava
u hrvatskim političkim i uopće
društvenim krugovima. U godišnjem izvještaju o ljudskim pravima američkog State Departmenta ukazuje se da je u Hrvatskoj
protekle godine najveći problem
u tom domenu bio društvena diskriminacija prema pripadnicima
manjina, posebno Srba i Roma.
Kako se takođe upozorava u tom
izvještaju – „takvo stanje obeshrabruje povratak raseljenih lica
i odlaže oporavak od konflikta s
početka 90-tih godina“.
18
jer u tim predmetima nisu vođeni
krivični postupci protiv počinilaca.
Eto zatvorenog kruga koji navodi
na sumnju i zaključak da možda
upravo zato ima tako malo sudskih postupaka i osuđenih počinilaca ratnih zločina nad Srbima,
iako za mnoge slučajeve i njihove
aktere već zna i najšira javnost.
Jedan takav karakterističan
primjer upravo se rješava pred
Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, kojem su se
obratili oštećeni članovi porodice
ubijenog Konstantina Lukića, jer
su ih svi nadležni sudovi u Hrvatskoj odbili u njihovom opravdanom zahtjevu.
Konstantina Lukića, podsjetimo ukratko jer su detalji tog događaja poznati, 13. 11. 1991. godine u Borovu naselju uhapsili su
pripadnici ZNG i odveli u skloniIDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
šte „Nova obućara“ u koje su bili privedeni i mnogi drugi Srbi. Tokom noći izvjesna
Vesna Peh prozvala je s nekog spiska
12-20 privedenih Srba među kojima i
Lukića, koji su odvedeni na „ispitivanje“
ništva iz razloga što nije vođen kazneni
postupak radi ubojstva civila. Državno
odvjetništvo u RH godinama vrši izvide
o ubijanju civila, ali se počinioci kaznenih djela ne optužuju, osim u pojedinim
SUĐENJA POD PRITISKOM: Državno odvjetništvo u
RH godinama vrši izvide o ubijanju civila, ali se počinioci
kaznenih djela ne optužuju, osim u pojedinim slučajevima
radi pritisaka međunarodne zajednice
kod Martina Sabljića, a poslije toga Lukić
je sa još šest osoba odveden na drugu
lokaciju u zgradu solitera gdje su fizički
maltretirani, a rano ujutro sljedećeg dana
likvidirani u dvorištu dječjeg vrtića.
„Ovo je zločin počinjen na brutalan
način i ima sva obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva s obzirom da se zarobljavanje i
ubijanje civila ne može vojno ni na koji
način opravdati“ – kaže o tome pravni
zastupnik porodice Lukić advokat Luka
Šušak i napominje: „Sudovi u Republici
Hrvatskoj smatraju i ističu da se ne radi
o ratnom zločinu protiv civilnog stanov-
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
slučajevima radi pritisaka međunarodne
zajednice. Na tu činjenicu su ukazale i
međunarodne nevladine udruge poput
Amnesty Internationala.“
Odnos prema slučaju Konstantina Lukića ilustruje kako hrvatski sudovi
često gledaju na likvidacije Srba u proteklom ratu. Odštetni zahtjev njegove
porodice (a tako je postupljeno i u mnogim drugim sličnim slučajevima) odbijen
je zbog navodne zastare gonjenja. Kako
ratni zločini ne zastarevaju, očigledno je
kako se od strane dijela pravosuđa (na
žalost znatnog) gleda na počinjene likvidacije srpskih civila i zarobljenika. Advo-
19
kat Šušak o tome kaže:
„U ovom slučaju likvidacija civila
za redovne sudove u RH ne predstavlja
ratni zločin protiv civilnog stanovništva,
jer se navodi da je nastupila zastara gonjenja. Ubijanje civila za Općinski sud u
Vukovaru i drugostepeni Županijski sud
u Vukovaru te Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH, nije ratni zločin, nego ratna
šteta, pa su podnositelji zahtjeva odbijeni
sa tužbenim zahtjevom te su po presudama dužni platiti parnični trošak zajedno
sa zateznim kamatama. Ovakva vrsta
presuda podsjeća na presude u Turskoj
kada su Kurdi odbijeni sa zahtjevima za
naknadu štete, ali je zahtjeve oštećenika
prihvatio Europski sud Za ljudska prava u
Strasbourgu.“
Očito je da se i u ovom slučaju radi
o ratnom zločinu, ali se iz nekih razloga
(nije valjda samo zbog štednje, jer se odštete isplaćuju iz državnog budžeta?) to
nastoji prikazati drugačije. Tako oštećenima preostaje još samo Europski sud za
ljudska prava, što baš ne podiže ugled
ni hrvatskog pravosuđa, ali ni zemlje u
cjelini.■
duhovni rov
SISAČKI BISKUP VLADO KOŠIĆ
DOBIO NOVI NADIMAK:
MONS. LUPETALO
Citiraju mediji riječi biskupa Košića koji je ih je s oltara optužio da ‘’šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno
lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem
barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani’’ i to nazivaju ‘’sipanjem bijesa’’, umjesto da ga ljubazno zamole da ponudi nekakve dokaze za
to što je kazao. Jer što da tako postupimo: da li bi biskup toj zamolbi spremno
udovoljio, iznoseći neporecive dokaze koji potvrđuju da je – kao što je već
s oltara kazao – svaki, ali baš svaki, hrvatski rodoljub u medijima proglašen
ekstremistom i da su svakom, ali baš svakom hrvatskom rodoljubu prilijepljene
etikete prošlih desnih ekstremizama? Da li bi msgr. Košić, bez većih problema
s logikom, dokazao i da je svaka, ali baš svaka, osoba koju su mediji okrstili ekstremistom i kojoj su nalijepili etiketu prošlih desnih ekstremizama – po
definiciji hrvatski rodoljub? Naravno da ne bi.
20
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
S
Piše:
DRAGO
PILSEL
isački biskup Vlado
Košić u subotu 1. ožujka
je predvodio misno
slavlje za Domovinu u
sisačkoj katedrali. Košić,
poznat po izjavama koje izazivaju
podijeljene reakcije javnosti,
ovom je prilikom između ostalog
rekao kako su u Hrvatskoj “sinovi
udbaša i najgorih zločinaca” i
dalje na vlasti i drmaju zemljom.
Kako je priopćila Sisačka biskupija, Košić je u homiliji rekao nešto
novo, apsolutno novo, do sada
u potpunosti nepoznato: kako
je hrvatski narod nakon više od
8. mučnih stoljeća pokoravanja
tuđincima tek 1990. godine dobio svoju vlastitu državu, a čim
je zaživjela, već je 1991. godine
bila vojno napadnuta. Rekao je
kako je Vukovar simbol otpora i
najveće žrtve za slobodu Hrvatske. “Premda su toliki životi – njih
preko 15 tisuća – pali za slobodu
Domovine, premda još uvijek
mnogi zarobljeni i ubijeni nisu
pronađeni, jer Srbija ne želi dati
te informacije, mnogi su poginuli
još neidentificirani i premda su
ogromni prostori bili opustošeni
i razrušeni toliki domovi, škole,
bolnice, katoličke crkve i kapele,
obnova je poslije 1995., odnosno
1998. krenula s velikim entuzijazmom’’, podsjetio je biskup ali
je upozorio kako smo danas 20.
godina poslije ponovno u velikim
problemima, te se čitava nacija
nalazi u nekom stanju beznađa,
kao da smo zalutali na neki slijepi
kolosijek.
“To se vidi u sve većoj apatiji,
u odlasku mladih školovanih ljudi
iz Domovine, drastični pad rođene djece, odgađanje mladih stupiti u brak, velika nezaposlenost,
neorganiziranost u sustavu zapošljavanja gdje je bitno imati vezu
s vladajućom, bilo državnom bilo
lokalnom političkom elitom, što
sve rađa nezadovoljstvom i gotovo beznađem. Pitamo se kako je
to moguće? Kako je moguće da
se to dogodilo nama koji smo s
toliko žara svi bili ujedinjeni u Domovinskom ratu i dali sve najbolje
što smo imali i mogli za njezinu
slobodu i napredak? Očito, osim
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
plemenitih namjera mnogih domoljuba, prije svega branitelja i
tihih molitelja, postojala je i postoji
i tzv. Peta kolona, tj. oni koji nikad
nisu željeli slobodnu i samostalnu
državu Hrvatsku, pa su oni već u
jeku rata, a također i poslije, i do
današnjih dana, umjesto zajedničkih interesa gledali i ostvarivali
samo svoje vlastite, upuštajući
se u kolektivnu otimačinu i uništavanja nacionalnih bogatstava
i ostvarivši preko noći ogromne
ničim stečene privilegije, kako u
upravljanju zemljom, tj. stjecanju
pozicija moći, tako i u materijalnom smislu, velikim bogaćenjem,
što je ujedno uzrokovalo silno
osiromašenje velikog broja naših
ljudi”, rekao je Košić. vatskog rodoljuba ekstremistom i
lijepeći mu etikete prošlih desnih
totalitarizama, dok istovremeno
lijeve totalitariste uzdižu u nebo
praštajući im stravične zločine koji
su brojem barem deseterostruko
veći od onih na suprotnoj strani.
Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca
– koje i sustav nastoji pod svaku
cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj.
članstvo u EU, i dalje raspoređeni
na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom
i zavode narod, da smo do te
mjere izluđivani da i mnogi naši
ljudi više ne vjeruju u budućnost
Hrvatske. Kao da nas je uhvatila
u zamku neka naša zla kob, te
CRKVENI TOTALITARIZAM: Trenutno nejekstremniji hrvatski biskup
Vlado Košić sve koji ne misle kao on naziva ‘’petom kolonom’’ i ‘’neprijateljima
domoljublja’’, sadašnjoj vlasti spočitava
da je ‘’nenarodna’’, a za srpske političke
predstavnike kaže da su rušitelji, agresori i
četnici koji traže ustupke...
“K tome, još veću duhovnu
pustoš prouzročili su političari koji
nisu istinoljubivi, koji ne samo da
ne vole ovu zemlju, nego bezočno izvrću istinu: od pobjednika
u Domovinskom ratu oni su se
spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom
politikom teritorijalne pretenzije
i otimanja hrvatskih prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih
genija i postignuća. Naši se političari klanjaju onima koji su još
pred 20 godina razarali ovu našu
zemlju, obećavaju im velikodušno
pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni
ratnu odštetu za silna razaranja u
Domovinskom ratu, ni poštivanje
granica, ni odricanje od totalitarne
ideološke matrice.
Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hr21
ne znamo izići iz tog zagrljaja koji
nas lomi, ne samo fizički, nego i
duhovno. Kao da je ponos postao
sramota, a sramota ponos. Kao
da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti
vidjeti”, rekao je Košić.
Nakon mise, održan je kolokvij “Za budućnost Hrvatske”, sa
ciljem dijaloga između znanosti,
struke, politike, civilnog sektora i zainteresiranih pojedinaca o
pitanjima važnim za budućnost
Hrvatske. Predavanja na kolokviju održali su predsjednik Stožera
za obranu Vukovara ‘’akademik’’
Tomislav Josić koji je govorio na
temu “Kakvu Hrvatsku još uvijek
sanjamo i hoćemo?”, demograf
prof. dr. Anđelko Akrap s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koji je
izlagao o demografskim perspektivama Hrvatske, prof. dr. Damir
Kovačić s Agronomskog fakulte-
duhovni rov
OPTUŽBE BISKUPA KOŠIĆA: 1. Sadašnja vlast je nenarodna; 2. Zoran
Milanović i ministri moraju podnijeti ostavke i raspisati nove izbore; 3. Ova
Vlada želi ateizirati narod; 4. Vlada je branitelje Vukovara ponizila represijama; 5. HRT je ispostava SDP-a. Danonoćno nas izluđuje i zato treba prestati plaćati pretplatu; 6. Postoji peta kolona; 7. Veći dio medija je antihrvatski nastrojen...
ta u Zagrebu koji je održao predavanje
“Kuda ide hrvatsko selo?”, potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić koji
je govorio o temi “Hrvatske usporedne
i natjecateljske prednosti: opća i javna
dobra”, a izlagački dio zaključio je član
Komisije Iustitia et pax HBK dr. sc. Neven Šimac predavanjem “Svjetski i EU
trenutak: kriza rada, dobara i interesa”.
Voditeljica Ureda za socijalni nauk
Crkve Sisačke biskupije Marijana Petir
predstavila je izjavu povodom održanog kolokvija. U njoj se između ostalog
ističe kako se u Hrvatskoj treba postići
opće suglasje glavnih političkih, gospodarskih, društvenih i vjerskih aktera oko
dugoročne politike razvoja stanovništva
koja bi bila obvezatna za sve nositelje
političke vlasti.
OK, reći ćete, biskup je opet lupetao. Naročito kada sve koji ne misle
kao on naziva ‘’petom kolonom’’ i kada
sve nas u u medijima optužuje da smo
‘’neprijatelji domoljublja’’ što će reći Hrvatske. I, što sad? Ništa osobito. To je
jedan isfrustrirani tip, koji priča besmislice. Nije jedini. Tu su Pozaić, Bogović,
Štambuk, Jezerinac i drugi. Na žalost,
većina naših svećenika po kvaliteti nije
na razini svećenstva u Italiji ili Austriji,
koji su puno širih shvaćanja današnjeg
svijeta i problema s kojima se suočavaju moderna društva.
Već mjesecima u Vladi prevladava
stav kako Crkva u Hrvatskoj - unutar
koje je izrazito dominantna nacionalističko-konzervativna struja - koristi
govor mržnje, i ne uspijeva prikriti animozitet prema Milanovićevoj Vladi. Uostalom i Milanović je prije nekoliko mjeseci izjavio da, zbog toga, komunicira s
Vatikanom i papinskim nuncijem, a s ovdašnjim biskupima samo ako baš mora.
22
U tom smislu, omalovažavanje Košićeva napada pokazuje da su u Banskim
dvorima procijenili da je biskupe bolje
ignorirati, nego se s njima svađati. Osobito ako napad dolazi iz usta trenutno
najekstremnijeg hrvatskog biskupa. Košić nije pretjerano zadovoljan rezultatom referenduma o braku (‘’antipederski
referendum’’, da budemo točniji) jer je
očekivao veći odaziv i plebiscitarni trijumf. Ponavlja, inače, vlastitu omiljenu
tezu kako je sadašnja vlast nenarodna, samo već neko vrijeme objavljuje
zahtjev da Zoran Milanović i ministri
podnesu ostavke i raspišu nove izbore.
‘’Trebali su je podnijeti još nakon događaja u Vukovaru…’’. ‘’Oni žele ateizirati
narod, nasilno uvode ćirilične ploče u
Vukovaru… pogriješili su i bivši premijer
iz HDZ-a i ovi danas, koji se udružuju sa
Srbima u borbi za vlast’’, uvjerava Košić
pa, kako ne bi bilo sumnje što misli o
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
srpskim političkim predstavnicima, dodaje: ‘’Oni su rušitelji i agresori, ustupke
su tražili Srbi četnici’’, uz zaključak da
je ‘’Vlada branitelje Vukovara ponizila
represijama.’’
Uvijek ista priča. msgr. Vlado Košić, komentira kolumnist Novoga lista
Predrag Lusić, održi svečanu misu za
Domovinu u sisačkoj katedrali i tom
svečanom prigodom rekne ono što i inače govori, a hrvatski ga mediji rutinski
optuže da je opet ‘’sipao bijes s oltara’’.
Nalijepe mediji presvijetlom biskupu dijagnozu bjesnila, umjesto da ga pozovu
da argumentirano i – ako Bog da – suvislo pojasni sve što je kazao u svojoj
homiliji i u svojemu pozdravnom govoru
sudionicima kolokvija ‘’Za budućnost
Hrvatske’’, koji je odmah po svečanoj
misi svečano započeo s radom u sisačkom Velikom Kaptolu. Citiraju mediji riječi biskupa Košića koji je ih je s oltara
optužio da ‘’šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći
mu etikete prošlih desnih totalitarizama,
dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko
veći od onih na suprotnoj strani’’ i to
nazivaju ‘’sipanjem bijesa’’, umjesto da
ga ljubazno zamole da ponudi nekakve
dokaze za to što je kazao. Jer što da
tako postupimo: da li bi biskup toj zamolbi spremno udovoljio, iznoseći neporecive dokaze koji potvrđuju da je – kao
što je već s oltara kazao – svaki, ali baš
svaki, hrvatski rodoljub u medijima proglašen ekstremistom i da su svakom,
ali baš svakom hrvatskom rodoljubu
prilijepljene etikete prošlih desnih ekstremizama? Da li bi msgr. Košić, bez
većih problema s logikom, dokazao i
da je svaka, ali baš svaka, osoba koju
su mediji okrstili ekstremistom i kojoj su
nalijepili etiketu prošlih desnih ekstremizama – po definiciji hrvatski rodoljub? Naravno da ne bi. Zato ga, ako
Boga znate – oslovljavajte podlacem i
lašcem, trkeljalom i laprdalom! Mediji bi
također, umjesto što biskupa sisačkoga
prozivaju za ‘’sipanje bijesa s oltara’’ i
zbog njegovih riječi da su ‘’sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav
nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni
na najvažnije političke i gospodarske
položaje’’ i da ti isti zločinački sinovi
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
‘’vladaju zemljom i zavode narod, da
smo do te mjere izluđivani da i mnogi
naši ljudi više ne vjeruju u budućnost
Hrvatske’’, msgr. Košiću trebali ponuditi sav raspoloživi prostor da slobodno
iznese sva njemu poznata imena udbaša i najgorih zločinaca, kao i njihovih
sinova koji vladaju ovom zemljom i izluđuju narod. Bi li biskup tada bio iskreno zahvalan na takvoj ponudi da hrvatskoj javnosti predoči svoju listu svih udbaških
zlotvora i njihovih najgorih zločina, kao
i pedantno sačinjen popis svih njihovih sinova i svih najvažnijih političkih i
gospodarskih položaja što ih je u državi
Hrvatskoj zaposjeo taj udbaški i zločinački nakot? Naravno da ne. I samom
je msgr. Košiću jasno da takva lista
mora sadržavati i vjerodostojne dokaze
o najgorim zločinima što su ih počinili
očevi gospode na vladajućim položajima, jer bi u protivnom njegove riječi bile
tek isprazno bapsko naklapanje, a ne
odvažno i čestito svjedočenje Kristova
nauka.
Ne mogu ni zamisliti da bi jedan
biskup s oltara iznosio optužbe za najgore zločine kada za to ne bi imao nikakvih dokaza ili kada te svoje dokaze
ne bi htio podastrijeti hrvatskoj javnosti,
te tako pokrenuti spasonosni proces odluđivanja naroda kojega je nazvao izluđenim. Ne, ne mogu ni zamisliti da od
msgr. Vlade Košića više nikada nećemo
čuti ono što je govorio na svečanoj misi
za Domovinu i da će ovom zemljom
umjesto ‘’sipanja bijesa s oltara’’ odzvanjati njegov pokajnički vapaj: ‘’Braćo
moja, braćo moja, ne nazivajte mene
grešnika službenikom Božjim, nego me
– ako Boga znate – oslovljavajte podlacem i lašcem, trkeljalom i laprdalom.’’
Ali ne želim da se shvati da imam
nešto osobito protiv Košića jer ja to
imam i protiv drugih. Eto, ‘’Papin dan’’
proslavljen je u četvrtak, 13. ožujka u
dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu u organizaciji Križarske organizacije (da, nemojte se čuditi, ti frikovi još marširaju
Zagrebom). U prvoj točki programa je
nastupio rečeni don Matulić (onaj isti
koji u slobodno vrijeme istjeruje vraga
iz nevladine scene). Matulić je govorio
na temu ‘’Papa i društveni mediji” pa
se pitao: ‘’U čemu iznenađuje i zašto
Papa tako plijeni pozornost svjetovnih
medija?’’ Dr. Matulić je istaknuo da ono
23
što njega oduševljava kod Pape možda oduševljava i svjetovne medije, no
upozorio je ‘’nisu isti razlozi, nisu isti
motivi zbog kojih je oduševljenje jednog
prosječnog vjernika veliko.” Ističući da
papa Franjo uživa ne malu popularnost,
primijetio je da je ta popularnost paradoksalno oblikovana često puta tako da
se na jednoj strani nalazi papa Franjo
kao neki zalutali kozmički moreplovac,
a na drugoj strani stoji Crkva kojoj je on
na čelu.
Ali, pazite sad, evo genijalnoga
zaključka: ‘’Često puta izgleda kao da
on valja, a mi ne valjamo, ili da on valja
a neki u Crkvi ne valjaju”, rekao je dr.
Matulić i upozorio je da ‘’papa Franjo
ne ispovijeda neko drugo Vjerovanje,
doli ono isto kao i mi, nema neko drugo
evanđelje, nego isto ono kao i mi.” To
je vrhunska manipulacija s Papom koji
reče masu puta da mu idu na živce popovi koji voze najskuplije aute, koji imaju najnoviji model telefona, koji nemaju
vremena ni volje baviti se sirotinjom a
da o onima koji skandaliziraju ‘’malene’’ se nije štedio govori podatak da ih
je podsjetio na Isusove riječi da bi im
bilo bolje da se sami ubiju (da si zavežu
mlinski kamen oko vrata i bace u more).
Jasno je da ako dekan KBF-a smatra da je on perfektan (a vidjet ćemo da s
visoka svima nama voli govoriti i njegov
nadređeni, zagrebački nadbiskup Jozo
Bozo) ne može shvatiti da je papa već
do besvijesti rekao da u Crkvi i u kleru
ima dobrih ali ima i loših momaka. To
da smo ‘’svi grešnici’’ nije Papin izum.
To znamo čak i bez da čitamo Sveto
pismo, to znamo čim ustanemo i kada
se pogledamo u ogledalo jer nitko od
nas zapravo nije toliko sposoban lagati
i varati druge koliko je to sposoban činiti
sebi samomu. U papinom ‘’sindikatu’’,
dakle, ima svjesnih i marljivih radnika ali
ima, Bože moj, i zabušanata i zgubidana koliko god želite. Ima i pervertita, ima
i fanatika, ima i onih koji su tu samo da
im se klanjamo i da im se služi, ima, ponajviše, krcata je Hrvatska matulićima,
onih koji sve znaju i ništa više ne trebaju
naučiti. I da pojasnimo dekanu Matuliću i biskupu Košiću ono što im, kada
paradiraju i kada slave Papu, očito nije
jasno: papa Franjo baš njima kaže da
‘’Više voli Crkvu koja je puna modrica,
koja je bolna i prljava jer je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost.’’■
zona zabranjenih letova
Lovac na projekte sa
dvocijevkom na ramenu
Na vijećima srpske nacionalne manjine koja se mjesecima ne sastaju nema
dijaloga, polemike ni kritike. Tamo o svemu svi isto misle pa onda valjda nema
ni potrebe za diskusijom, a to znači ni za održavanjem sjednica. Gotovo cjelokupno članstvo tih institucija iz jedne je stranke. Stručne službe vijeća na
raspolaganju su isključivo stranci i njezinim interesima. Treba li se onda čuditi
što na dnevnim redovima tih sjednica nema evropskih projekata...
Piše: MILAN JAKŠIĆ
N
egdje pred kraj ljeta prošle
godine Ministarstvo regionalnog razvoja i evropskih
integracija najavilo je odlazak „lovaca na projekte“
na područja od posebne državne skrbi,
kako bi se evropskim novcem, pogotovo kad je riječ o investicijama u poljoprivrednu proizvodnju i turizam, tamošnje
stanovništvo iščupalo iz bijede. Ti lovci
su već primijećeni na terenu. Evo čitam
ovih dana u novinama posjetili su općinu
Otočac. Negdje u isto vrijeme svoje „lovce
na projekte“ najavilo je i Srpsko narodno
vijeće. Logično, jer je srpska manjinska
populacija, pogotovo ona povratnička,
egzistencijalno gledano u najgoroj situaciji, pa bi joj u ovom slučaju dobro
došla i pažnja više. Pogotovo pomoć u
pripremi projekata iz srpskih institucija
koje su (ili bi trebale biti) za tako nešto
osposobljene. Ali kada sam u nekoliko
navrata upitao ljude u tim krajevima jesu
li kakve ideje s te strane dospjele do njih
odgovor je svaki puta bio isti: „Ovdje smo
posljednjih mjeseci vidjeli samo lovce sa
dvocijevkom na ramenu.“ Tome bi još
jedino dodali: „ Valjda zbog sezone lova
na zečeve.“
Izuzme li se nekoliko manjih općina
u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo kao što su Vrhovine, Kistanje i Udbina, koje su još u vrijeme predpristupnih
fondova dosta toga napravile, a imaju već
spremljene projekte i za nove fondove, u
ostalim sredinama tek se naziru takve inicijative (Krnjak, Ogulin, Vojnić…), u nekima se dobro počelo pa stalo (Gračac),
dok je većina tog prostora u nekakvom
iščekivanju. Neki čekaju upravo „lovce na
projekte“, a drugi opet ni u njih ne vjeruju poučeni iskustvom sa predpristupnim
fondovima o kojima su tek tu i tamo nešto
mogli pročitati u novinama ili doznati iz
drugih medija. Kako to u praksi izgleda
godinama su mogli samo sanjati.
Pošto sam proteklih godina kao novinar često odlazio na ta područja i pisao
o muci srpskih povratnika iz izbjeglištva
- fizičkim napadima na njih, otimanju njihove zemlje, uništavanju kuća koje su im
obnovljene.., naše poznanstvo je dobilo
trajan i jedan, rekao bih, strateško-konceptualni karakter. To je ono kada nešto
pišeš ne zbog rutina i jedino plaće nego
zbog nekih ciljeva koji te se tiču i profesionalno i manjinski-nacionalno jer si po
mnogo čemu u istoj koži kao i oni koji bi
htjeli da im pomogneš svojim novinarskim
angažmanom, tj., u ovom slučaju pomažući i samome sebi. Zamolili su me, čisto
onako prijateljski, da im nađem nekoga
tko će za njih raditi te projekte, mada to
nije moj posao.
Posebno je moje prijatelje pogodilo
što od strane Srpskog narodnog vijeća, tj.
njegovog Centra za razvoj, do sada ama
baš ništa nije učinjeno da bi se naziv jedne takve institucije i njezine podinstitucije
kao takvi, kako su, dakle, i imenom i programom opisani, potvrdili upravo na projektima zbog kojih su i osnovani. Nismo,
međutim, ništa konkretno još ni poduzeli,
tek smo razmijenili nekoliko informacija,
obavio sam tek prve kontakte s agencijom koja bi za njih mogla raditi projekte,
24
ni prvi zajednički sastanak još nismo imali - a opstrukcija je već počela. I to upravo
od strane onih koji bi toj sirotinji najviše
trebali pomoći. Iz pojedinih srpskih institucija na državnom nivou odaslani su
preteći tonovi pojedincima zašto na tim
projektima paktiraju sa „nečastivim“ . Jer
kad je riječ o unutarsrpskoj kadrovskoj
percepciji ovdje u Hrvatskoj, kako je oblikuje rukovodstvo srpske manjinske zajednice zajedno sa nekim svojim „pit-bul
terijerima“ na terenu, postoje oni koji su
„naši“ i „njihovi“. Najprije sam se opredijelio za jednu agenciju koju su osnovali
Srbi povratnici iz jedne od uspješnijih općina kad je riječ o evropskim projektima,
vodi je izuzetno sposoban čovjek, jedan
od čelnih ljudi općine koji je i politički aktivan u srpskoj manjinskoj zajednici. Prihvatio je ponudu i onda… Odjednom čovjek mi se prestao javljati. Jednostavno
je nestao, kao da ga je zemlja progutala.
A odlično se nas dvojica znamo već godinama. Srećom jedna hrvatska agencija
se prihvatila tog posla.
Problem je izgleda u tome što su ti
„njihovi“oni koji se jednostavno ne žele
praviti glupi, gluhi ni slijepi pred činjenicom da je najveća nesreća srpske manjinske zajednice sistemske naravi. A to
onda prvenstveno ide na dušu njezinog
rukovodstva. U načinu kako ona funkcionira, a ne u tome što Srbima radi hrvatska desnica, ili da li je hrvatska država u
svojim reagiranjima na desnu eskalaciju
i egzaltaciju dovoljno ažurna i dosljedna.
Jer kad bi srpska zajednica funkcionirala
na demokratskim načelima, lakše bi se i
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
sama nosila sa tim problemima. Lakše
bi, boreći se za svoja prava, uspostavila i suradnju s evropskim institucijama.
Ovako je prepuštena na milost i nemilost pojedincima iz svojih redova kada
važu u kojoj mjeri bi njihovo zalaganje
za prava Srba moglo naškoditi njihovim
političkim ambicijama koje u posljednje
vrijeme u statusnom i materijalnom smislu imaju i evropski predznak. Shvatili su
izgleda da njihovo eventualno napredovanje u tom pravcu daleko više ovisi o
volji hrvatske vlasti nego od srpskih birača. Koliko je tu direktno, a koliko prešutno
dogovorene političke trgovine iz koje statusne i materijalne dobitke u pravilu izvlače jedino pojedinci znat će se vjerojatno
tek onda kada ulog u toj trgovini, a to je
nesreća vlastitog naroda, više ne bude
imao takvu političku i stratešku težinu kakvu sada ima.
Tako je i s evropskim projektima.
Jedan povratnik iz izbjeglištva, inače izuzetno obrazovan čovjek sa velikim prijeratnim rukovodećim iskustvom u privredi,
odlučivši da pokrene poljoprivredni projekt na svojoj zemlji zamolio je za pomoć
čovjeka iz najužeg kruga najutjecajnijih
pojedinaca u srpskoj manjinskoj zajednici. I na koji mu je način ovaj pomogao?
Tako što je cijelo vrijeme potkopavao njegovu namjeru da svojoj porodici osigura
elementarne uslove za život dok mu sve
to što je naumio nije upropastio. Možda
bi se upravo iz ovakve priče mogli iščitati i razlozi zašto je na tom području 60
posto zemlje neobrađeno, a vlasništvo
je upravo pripadnika srpske manjinske
zajednice, te otkud tolika odbojnost kod
nekih srpskih institucija prema potrebi i
njihovoj obavezi da nešto konkretno učine kako bi dobar dio te zemlje vlasnicima bio vraćen jer je prethodno otet. Bilo
od strane države ili pojedinaca. Zašto se
te institucije, uostalom, ne potrude kako
bi otklonile strahove u onih koji se boje
da je ovdje riječ politici sa dalekosežnim
štetnim materijalnim, socijalnim i demografskim posljedicama po pripadnike srpske manjinske zajednice. Kakvih onda tu
uopće evropskih projekata može biti.
Ovakvi slučajevi se očigledno događaju upravo po matrici nekih ranijih iskustava kada su pojedini projekti iz vremena predpristupnih evropskih fondova na
područjima gdje živi srpsko stanovništvo
pohvaljeni na međunarodnim seminarima
namijenjenim takvim inicijativama, da bi
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
SRPSKA ŠUTNJA: Treba li se onda čuditi da na nedavnoj
Velikoj skupštini SNV-a nitko od 2000 delegata riječ jednu nije
rekao o onome što je ipak trebalo biti najvažnije za jedan takav
masovni skup - razlozima slabog povratka Srba iz izbjeglištva, neimaštini koja vlada u većini krajeva gdje živi srpsko stanovništvo i
mjerama koje bi trebalo poduzeti kako bi se to stanje mijenjalo...
ih onda pojedinci iz najutjecajnijih srpskih
institucija zaustavili kad su dospjeli u Ministarstvo poljoprivrede. Opet je presudila podjela na „naše“ i „njihove“. Jer cijelu
tu ekonomski obnoviteljsku akciju vodio
je netko tko je „njihov“ a ne „naš“. Nešto
što bi trebalo biti stvar isključivo ljudskih
egzistencijalniih potreba, napor od općeg
dobra bez obzira radilo se o srpskom
manjinskom stanovništvu ili interesima
hrvatske države, redovno propada zbog
ličnih prioriteta politički najmoćnijih ljudi
unutar srpske zajednice koji nadilaze bilo
kakvu mogućnost razumnog ponašanja
od kojeg bi svi mogli imati koristi.
Zanimljivo bi, naime, bilo istraživanje sa pitanjem vijećima srpske nacionalne manjine (općinskim, gradskim i županijskim) kako su im u posljednjih godinu
dana izgledali dnevni redovi? Onima, dakako, koja su se sastala više od jedanput,
dakle, nakon osnivačke sjednice, kako
bismo vidjeli koliko se puta u tim „srpskim
lokalnim parlamentima“ raspravljalo o
evropskim fondovima kao valjda tračku
svjetla na kraju tunela u kojem već 20
godina tavori srpska manjinska zajednica, devastirana u svakom pogledu - demografskom, ekonomskom, socijalnom,
kulturološkom… Rezultat bi bio, dakako,
poražavajući jer razvoj krajeva u kojima
živi srpsko stanovništvo nije prioritet srpske politike u Hrvatskoj: osposobljavanje
kadrova koji će znati iskoristiti sve ono
što Evropa nudi kada je riječ o podizanju
životnog standarda u nerazvijenim dijelovima Hrvatske, uključujući i osnovane
25
agencija koje bi se bavile takvim poslovima, suradnju sa već postojećim agencijama tog tipa, otvaranje rasprava o takvim
temama u Saboru Republike Hrvatske i
na lokalnom nivou s konkretnim prijedlozima koji bi se naslanjali na parirodne,
demografske, socijalne i druge specifičnosti neke općine ili županije.
Na vijećima srpske nacionalne manjine koja se mjesecima ne sastaju nema
dijaloga, polemike ni kritike. Tamo o svemu svi isto misle pa onda valjda nema
ni potrebe za diskusijom, a to znači ni
za održavanjem sjednica. Gotovo cjelokupno članstvo tih institucija iz jedne je
stranke. Stručne službe vijeća umjesto
da osmišljavaju projektne prijedloge, oko
toga angažiraju stručnjake raznih profila
bilo iz manjinske zajednice kojoj pripadaju ili šire od toga, na raspolaganju su
isključivo stranci i njezinim interesima.
Pretvorila su se u ispostave SDSS-a od
lokalnog do državnog nivoa. Ili bolje rečeno pojedinaca iz te stranke koji svojim
ponašanjem već godinama kompromitiraju stranku gurajući je na čelo svih ostalih institucija kako bi na taj način i sami
njima ovladali. Treba li se onda čuditi da
na nedavnoj Velikoj skupštini SNV-a nitko
od 2000 delegata riječ jednu nije rekao o
onome što je ipak trebalo biti najvažnije
za jedan takav masovni skup – razlozima
slabog povratka Srba iz izbjeglištva, neimaštini koja vlada u većini krajeva gdje
živi srpsko stanovništvo i mjerama koje
bi trebalo poduzeti kako bi se to stanje
mijenjalo.■
vukovarska kronika
PREDSTAVNICA VLADE SRBIJE
POZVALA NA JEDINSTVO SRPSKIH
STRANAKA U HRVATSKOJ
D
Razgovarala:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
irektorka Kancelarije za saradnju sa dijasporom i Srbima u
regionu Vlade Srbije
Slavka
Drašković
boravila je 12. marta u jednodnevnoj poseti Vukovaru, gde je
razgovarala s predstavnicima
gradskih i županijskih vlasti i
Zajedničkog veća opština. Prva
stanica u Vukovaru predstavnice
srpske Vlade bio je sastanak
u Zajedničkom veću opština.
Domaćin tog sastanka bio je
predsednik te srpske institucije
i saborski zastupnik Dragan
Crnogorac. Iako je neposredan
povod dolasku u Vukovar direktorke Kancelarije bila situacija
u Dečjem vrtiću „Vukovar II“, u
kojem se vaspitno-obrazovni rad
odvija na srpskom jeziku i pismu
i čije funkcionisanje ugrožavaju
finansijski i kadrovski problemi, razgovaralo se i o drugim
pitanjima važnim za opstanak
ovdašnje srpske zajednice. Registracija srpskih škola, uvođenje
dvojezičnosti tj. srpskog jezika i
pisma u ravnopravnu upotrebu,
imenovanje pomoćnika ministara
u hrvatskoj Vladi iz redova srpske zajednice,
rasvetljavanje
sudbine nestalih te mogućnost
zajedničkog izlaska predstavnika
stranaka sa srpskim predznakom u Hrvatskoj na predstojeće
izbore, bile su glavne teme sastanka u sedištu Zajedničkog veća
opština u Vukovaru.
Registracija
političko pitanje
škola
„Danas smo u Vukovaru da
razgovaramo i rešavamo nekoliko
veoma važnih tema i pitanja koja
su, nažalost, već više od decenije na dnevnom redu. Jedno od
njih je i pitanje registracije srpskih
škola, koje od 1997. ne mogu da
se registruju i na neki račin rade
ilegalno“ potvrdila je Drašković u
izjavi medijima, nakon sastanka s
političkim predstavnicima srpske
zajednice, iza zatvorenih vrata.
Ona je javnost podsetila da je
Vukovarsko-sremska
županija
nedavno ponovo odbila predlog Statuta za ovdašnje „srpske“
škole, sa obrazloženjem da naziv
škole ne može da bude i na ćirilici tj. dvojezičan, a županijskim
vlastima je sporan i predlog člana
Statuta kojim se definiše da se
nastava u tim školama (OŠ Trpinja, Negoslavci, Borovo, Markušica, Bobota i Bršadin), koje pohađaju učenici srpske nacionalnosti,
izvodi na srpskom jeziku i pismu,
sem nastave hrvatskog jezika. Iz
Županije traže da se taj član formuliše na način da piše da se nastava izvodi na hrvatskom jeziku
i latiničnom pismu, a za pripadnike srpske nacionalne manjine na
srpskom jeziku i ćiriličnom pismu
po modelu A. „To je, po meni, političko pitanje, s obzirom da je i
ovaj statut, koji je predložen, rađen po uzoru na statut koji je radila italijanska manjina, gde bez
problema stoji da je to italijanska
škola, na italijanskom jeziku i verujemo da će to biti jedno od pitanja koja ćemo prvo uvrstiti u rad
međudržavne komisije, s obzirom
da ovo pitanje mora što pre da se
reši između Hrvatske i Srbije, kao
i pitanje nestalih, još jedno pitanje
za rad ove naše komisije“ rekla
je Drašković. Inače, naredni sastanak međuvladinog Mešovitog
odbora Srbije i Hrvatske za nacionalne manjine planiran je za 3. i
4. april. Potvrdila je i da je s predsednikom ZVO-a razgovarala o
predstavnicima srpske zajednice
u vlasti, u četiri ministarstva u Hr26
vatskoj, a koji i nakon dve godine
mandata Vlade premijera Zorana
Milanovića nisu postavljeni na te
dužnosti. „Pitanje srpskog jezika
i pisma i dalje ostaje jedno od
ključnih pitanja koje se ne rešava.
Pre dve nedelje je bilo poslednje
lupanje i skidanje dvojezičnih tabli. To više nije ni vest. Sve dok
se ne reše ova pitanja, koja traju
ovako dugo, neće biti poboljšanja.
To je jedno veliko pitanje na kojem sistemski treba da se radi i mi
smo se tog posla prihvatili“ kazala
je Drašković. Političke predstavnike Srba u Hrvatskoj pozvala je
na jedinstvo. „Želim, kao i uvek,
da pozovem na jedinstvo, na zajednički rad i zajednički izlazak
na predstojeće izbore. Imali smo
jedan takav poziv i u Crnoj Gori,
prilikom moje posete, i baš su nedavno u Beranama srpske partije
prvi put išle zajedno na izbore i
prvi put osvojile većinu. Mislim
da zajedno možemo da uradimo
više“, poručila je Drašković.
Mogu li Srbi zajedno!?
Poziv na jedinstvo stranaka
sa srpskim predzakom prokomentarisao je, u izjavi medijima,
i predsednik Zajedničkog veća
opština i potpredsednik SDSS-a
Dragan Crnogorac. „Kao predsednik ZVO-a mogu reći da sve
institucije Srba u Hrvatskoj, a
pogotovo mi u istočnoj Slavoniji,
Baranji i zapadnom Sremu želimo
da to jedinstvo zaista bude jedan
usklađen odnos između političkih
aktera koji se bave pitanjem Srba
i kojima je to glavni programski
zadatak i cilj. I mi verujemo da će
na taj način biti bolje funkcionisanje i naše zajednice, ukupno, a i
svakako da ćemo tako pre doći
do rezultata i rešenja određenih
problema koje imamo“, podvlači
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
Na sastanku predstavnika Srba iz Vukovara i predstavnika Vlade Srbije
prevladavala su pitanja dugogodišnje nemogućnosti registracije srpskih manjinskih škola, zajedničkog nastupa svih srpskih stranaka na izborima
te problema oko rada vukovarskog vrtića u kojem se odgojni i obrazovni rad
izvodi na srpskom jeziku i pismu...
Crnogorac. Međutim, kao potpredsednik
SDSS-a ima nešto drugačije mišljenje.
On podseća da sada neke druge, manje
stranke čine većinom bivši članovi SDSSa, od kojih su neki bili i visokopozicionirani u toj stranci, sem Partije podunavskih
Srba iz Vukovara Radeta Leskovca, koja
je od početka svog delovanja samostalna i Srpske narodne stranke, na nivou
RH, a koja na ovom području, ističe Crnogorac, nije nikada značajnije zaživela.
„Sve ostale manje stranke su proizašle
iz nezadovoljstva pojedinaca koji su bili
u SDSS-u. Da li se to može napraviti?
Možda i može. Međutim, ne vidim da u
situaciji u kojoj SDSS ostvaruje dobre rezultate u svom radu, koalira s ovim strankama i ponovo ih primi u članstvo. Da li bi
to članovi SDSS-a prihvatili?“ pita se potpredsednik SDSS-a i podseća da stranku
ne čine jedan ili dva čoveka, nego njeno
članstvo. Takođe, podseća da je reč o
strankama koje u Vukovaru na prethodnim izborima nikada nisu prešle izborni
prag, čime otežavaju položaj i bolji rezultat SDSS-a. „Ne mora da bude samo
SDSS stranka za koju će Srbi da glasaju,
ali ako na izbore izađete jednom, dvaput,
triput i vidite da ne možete preći cenzus,
onda i ta politička ideja dolazi u pitanje.
„To je pitanje o kome treba da se razmiIDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
sli, ali u svakom slučaju stranke moraju
same da donesu tu odluku. Nije tu samo
odluka na SDSS-u, i to moraju da znaju
svi, to je odluka i na članstvu, ali i ostalih
stranaka, da li te druge stranke proizašle iz SDSS-a mogu da prihvate i priznaju
neke stvari“, poručio je Crnogorac.
Kadrovska bitka u vrtiću
Direktorka Kancelarije za saradnju
sa dijasporom i Srbima u regionu Vlade Srbije Slavka Drašković posetila je i
Dečji vrtić Vukovar II u kojem se vaspitno-obrazovni rad odvija na srpskom jeziku i pismu, a koji ugrožavaju finansijski i
kadrovski problemi. Situacija u toj predškolskoj ustanovi bila je tema razgovora s
predstavnicima osnivača, Grada Vukovara i Upravnog veća vrtića. Slavku Drašković i generalnog konzula Republike Srbije u Vukovaru Živorada Simića u Uredu
gradonačelnika Željka Saboa primili su
njegovi zamenici Danijela Stanković i Srđan Milaković. Sastanku je prisustvovala
i pročelnica za društvene delatnosti grada Vukovara Dragica Holoker-Radumilo.
Predstavnici grada Vukovara iskazali su
“dobre namere gradske uprave u pogledu opstanka i funkcionisanja vrtića, kao
manjinske ustanove te u okviru zakona, a
na dobrobit dece, roditelja i zaposlenih”.
27
Podsetimo, gradonačelnik Željko Sabo je
na predlog Upravnog veća vrtića razrešio dugogodišnju direktorku te ustanove Slavku Lončar, a za vršioca dužnosti
imenovao Jarmilu Beljičku Karlaš. Lončar tvrdi da je smenjena na nezakonit
način jer je na bolovanju. Ujedno smatra
da gradonačelnik nema ovlaštenje da je
smeni već je to, kako tvrdi, nadležnost
Gradskog veća. Pored obraćanja tom
predstavničkom telu, zaštitu svojih prava
zatražila je i od ministra uprave Arsena
Bauka. Odluku o razrešenju Sabo je potpisao 6. marta, a nova direktorka je nekoliko dana kasnije, uz pomoć policije i
bravara, preuzela ured. „Važno je da ova
kadrovska pitanja i rešenja ne utiču na
održanje samog vrtića i njegov rad, nego
se nadamo da će vrtić sada početi da radi
još bolje i da on zaista mora da se održi
kao jedna od retkih manjinskih ustanova
koja je registrovana“ poručila je Draškovićeva. U Vukovaru se sastala i s predstavnicima Vukovarsko-sremske županije,
zamenikom župana iz redova srpske zajednice Đorđem Ćurčićem, pročelnicom
Jadrankom Mustapić-Karlić i savetnikom
župana Grgom Krajinom. Sastanku su
prisustvovali i generalni konzul Srbije u
Vukovaru Živorad Simić i konzul Vladimir
Marjanović.■
ženski nered
SVE HRVATSKE NIŠTARIJE
Lažni branitelji, korumpirani političari, pohlepni tajkuni, crkveni
pedofili, HDZ-ovi jamari, kanalizacijski govnari... Lopova, lopuža,
hulja, jebivjetara koliko ti srce želi. Ljudske ništarije istih svjetonazora,
dijele zajedničke vrijednosti. Vole svoje, mrze tuđe, a pljačkaju sve
podjednako...
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
Sva društva, pa i hrvatsko,
kao dio građanskog korpusa
svagda u sebi sadrže i ništarije.
Ništarija,
ili na zagrebačkozagorsko-prigorskom
još
i
niškoristi, je dovoljno širok pojam koji objedinjava cijeli spektar
specifičnije određenih karakteristika građana; tako nadređeni
pojam ništarije sadrži: lopove,
hulje, nesposobnjakoviće, protuhe, budale, jebivjetre… i razne
druge sličnih ljudskih kvaliteta.
Mada širok, pojam istovremeno
jasno odvaja ništarije od drugih
građana, malo drugačijih ljudskih
kvaliteta. Ipak, ne smije se smetnuti s uma da svaki građanin
može postati ništarija, kao što
i ništarija može postati, ako ne
poštovani, ono, za početak,
uvaženi građanin. Te zanimljive
procese uostalom, promatramo
posljednjih dvadesetak godina.
S ništarijama je tako da, u
vremenima stabilnim, mirnim i
relativno prosperitetnim, dakle,
u onome što zovemo normalnim, uglavnom žive život i drže
se društvene pozicije u skladu s
vlastitom definicijom. I drugi građani, odnosno društvo, također
ih tako razumiju i prema njima
se odgovarajuće i odnose. Tako
se lopove uglavnom lovi i hapsi, hulje i nesposobnjakoviće se
prezire, a budalama, protuhama
i sličnima se smije.
Nevolje nastanu u vremenima teškim, turbulentnim,
kriznim, kakvo je upravo ovo
kroz koje hrvatsko društvo prolazi, prolazi, prolazi… nikako da
prođe i nekamo i stigne. U tom
permanentnom prolaženju ponešto se i događa; tako, tek što
je zemlja izišla iz rata, od njegova završetka do danas znatno
nam se povećao broj branitelja.
Ili, “dobili” smo državu, ali to je
pratila opća krađa svega što se
moglo od te iste države oteti,
koja se nije zaustavila na državnoj imovini, već je i ogroman broj
su već “uspjele” pozvan da se
pridruži i sam postane ništarija.
Tko su dakle te naše domaće ništarije? Oni koji su postali
branitelji, sjetivši se tek nakon
rata da bi to mogli biti, pa sele
iz nekih pozadinskih ureda ili
Münchena svejedno, u braniteljske spiskove, to su ništarije. Oni
su na prvom mjestu hulje, potom
U normalna vremena ništarije se
teže penju na društvenoj ljestvici
i uglavnom se drže u razumnim granicama, dok su turbulentna vremena idealno vrijeme za njihov uspon i umnažanje...
građana doveden na prosjački
štap odnosno otpravljen na burzu. Mnogi naši sugrađani, čija se
imovina mjerila jednim osrednje
velikim kovčegom, postali su od
danas na sutra, to jest, čudom
hrvatske pretvorbe, milijunaši,
milijarderi čak.
I upravo tu, u tim prostorima
pojavljuje se naša domaća ništarija. Pa dok se u ona, takozvana normalna vremena ništarije
teže penju na društvenoj ljestvici
(mada ih naravno ima, i to uvijek previše) i uglavnom se drže u
razumnim granicama (i količini),
turbulentna vremena su idealno
vrijeme za njihov uspon. I ne
samo uspon, već i umnažanje.
Mnogi građanin, mali, obični, u
takva vremena ne samo da osjeti poziv, već biva od ništarija koje
28
i lopovi. Oni koji su vodili zemlju
i omogućili da ju se tako temeljito opljačka – tu se radi o jednom
višem stupnju ništarija, recimo
to purgerski, to su ober-ništarije.
Oni u prvom redu lopovi a potom
su još i hulje, jebivjetri i najčešće
još i nesposobnjakovići. Poznati
su još po svojim privrednim sposobnostima u formuli “drpi i zbriši”. Nadalje, oni koji su se stavili
pod rep toj vlasti i pljačkali za
svoje privatne interese, postajući takjunima, milijarderima, i oni
su ništarije. Samo što je za njih,
svakako za neke od njih, teško
postaviti hijerarhiju što li su više:
lopovi, hulje ili budale. Neki od
njih to sve objedinjuju harmonično i istovremeno. Ni katoličkoj
crkvi ne manjka ništarija. Kad
već jedva nekako prizna da je
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
jedan njihov brat, svećenik Ivanov,
pedofil, a nije se u stanju ispričati
žrtvama, onda je to čin toliko neljudski da ga može počiniti samo
ordinarna ništarija.
No ipak, u toj masovnoj i
ubrzanoj socijalno vertikalnoj mobilnosti ništarija u visinama vlasti
naravno nema mjesta za sve. Nije
se moglo prigrabiti tuđu imovinu ili
barem priskrbiti obilato nezasluženu ali obilatu braniteljsku penziju
za baš sve i svaku ništariju. Tako
je dobar dio njih ostao ondje gdje
je i prije bio. Srećemo ih uglavnom
na ulici. Ponekad se organiziraju
u stožere za ovo ili ono, češće ih
netko drugi organizira, a ponekad
čak pokazuju duh individualne inicijative.
Svejedno je da li je ništarija uspjela “zaraditi” i “poštenim
radom” steći cijelo bogatstvo ni
iz čega i u najkraćem mogućem
roku, ili je ostala ona sitna uličarska, ništarije se drže zajedno. I
nije to samo solidarnost istog porijekla, tu bi se moćne ništarije rado
odlijepile, već solidarnost temeljena na istom “svjetonazoru”, istim
“vrijednostima” ali i na elementarnom održanju. Uličarske ništarije
će podupirati svoje bogate i moćne komrade, ovi pak imaju načina
da im se za to oduže. Modelski
gledano, moćna stranka HDZ ima
svoj skup na koji, među ostalima iz
njihova glasačkog korpusa, dođu i
sitne, uličarske ništarije. Stranački
šef Karamarko će razvaliti kritiku
vlade, predsjednika, svega i svačega, uličari će nimalo uvijeno zamoliti šefa da ponovo otvori Kovinu
jamu, stratište ustaša, partizana,
domobrana, ovaca… i pobaca sve
te nevaljalce, koji muče šefa stranke, u tu jamu. Prije toga ih se valjda
i zakolje, prema povijesnom uzoru
koji spomenuta jama nudi. Šef na to
zahvali na podršci uvaženoj stranci i
osobito na stvaranju i podizanju dobre atmosfere. Kad se ipak izluđeni
i već slabo prisebni građani pobune, uličari se razbježe u svoje rupe,
ne Kevinu jamu, već u prvu rupu
obližnje kanalizacije, a šef stranke će se zakleti da ništa takvoga
nije čuo. I sad, tko će, koga i zbog
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
čega loviti? Šefa stranke koji se vedro nasmijao i zahvalio na podršci
iz podzemlja, od naših sugrađana
opsjednutih jamama i raznim rupama, podršci koje, kako kaže kasnije, uopće nije bilo, barem je on nije
čuo? Koji će se to sudac u Hrvatskoj
odvažiti da digne optužnicu protiv
Kramarka zbog govora mržnje ili se
barem upustiti u ganjanje ništarija
po, u Hrvatskoj, čudesno razgranatoj kanalizaciji? Kako i zadnja ulična
ništarija zna sve to, to jest da se nikome ništa neće dogoditi, bezbrižno
šeće ili u miru rupe smišlja što bi,
koje to misli i ideje, i kako mogao
saopćiti svojim sugrađanima, čime
29
bi se još mogao proslaviti. Eto, tako
je jedan nedavno ispuzao iz kanalizacije ponijevši svu svoju pamet, to
jest ono što se u kanalizaciji logično nalazi, kantu govana i, u jedinoj
vrsti dijaloga s različitim mišljenjem
koja mu je dostupna, zalio književnika Antu Tomića, nasred Splitske
pjace usred bijela dana. Naravno
da je junački i elokventni građanin,
tako pregnantno izrazivši svoje neslaganje s mišljenjem Ante Tomića,
smjesta i sigurno nestao u hrvatskoj
kanalizaciji. Pa sad, ili ćemo se pomalo svi preseliti među govna ili je
vrijeme za propisnu deratizaciju. ■
intervju: Slavka drašković, direktorica Kancelarije
za suradnju sa dijasporom i Srbima u regionu
POJAVLJUJU SE STALNO NOVI
PROBLEMI SRBA U REGIONU
U
Srbiji ne postoji svest
o stepenu ugroženosti
našeg naroda u regionu.
O tome prethodne vlasti
nisu govorile. Rad države
sa ovim delom našeg naroda je
zapušten. Uvek se osećala potreba da
se opravdamo ako se bavimo Srbima u
regionu, pa su i malobrojne aktivnosti
u ovom pravcu bile nedovoljno transparentne, što naravno uvek stvara dodatni problem. Cilj slušanja je bio da
se ova situacija promeni i da se javno
zauzmemo za standarde i modele Evropske unije kada je reč o položaju
Srba u regionu, kaže za Danas Slavka
Drašković, direktorka Kancelarije za
saradnju sa dijasporom i Srbima u
regionu, odgovarajući na pitanje šta
je bio cilj nedavno održanog javnog
slušanja „Politička i druga prava Srba
u regionu“.
Ona dodaje da se Srbija nedopustivo malo bavila problemima svojih sunarodnika u regionu, jer su „ovoj
zemlji bila važnija prava nacionalnih
manjina u Srbiji, nego prava Srba u
regionu“.
taktirali su me i pitali da ih bez odlaganja primim. Oni su mi preneli osećaj
da u regionu „gori“ i da se problemi ne
rešavaju, već da se konstantno pojavljuju novi. Kancelarija je u periodu koji
je usledio u saradnji sa organizacijama
O SRBIMA U HRVATSKOJ: Srbi u Hrvatskoj, iako
na papiru imaju sva moguća prava kao nacionalna manjina, suočavaju se sa problemima
neisplaćenih penzija, oduzimanja stanarskih prava,
nevraćene devizne štednje, ekonomske nesigurnosti,
radne diskriminacije…
Pitanja Srba u regionu našla su se
ispred mene u svoj svojoj hitnosti i to
prvog dana mog dolaska na dužnost.
Predstavnici srpskih organizacija iz
Crne Gore, Slovenije i iz Hrvatske kon-
VAN SRBIJE 4,5 MILIONA SRBA
Koliko Srba se trenutno nalazi u dijaspori?
- Jedna trećina našeg naroda živi van granica Srbije, oko 4,5 miliona, od čega je u regionu
2.140.000 Srba. Važno je naglasiti razliku između
Srba u regionu i naših sunarodnika koji žive u dijaspori. Ta razlika je podvučena i odredbama Zakona o dijaspori i Srbima u regionu. Srbi u regionu
nisu iseljenici iz matice, oni su na tim teritorijama
rođeni, njihovi preci su tamo rođeni, tamo žive,
rade i nemaju maticu u smislu u kojem je imaju,
na primer Srbi koji žive u Sjedinjenim Državama.
Za Srbe u regionu Srbija je kulturni i nacionalni
centar, a za Srbe u rasejanju matica. Bez obrzira
na to gde se nalazi, snaga srpske zajednice zavisi
od njenog broja.
30
Srba u regionu, sastavila dokument o situaciji u svakoj zemlji regiona, sa spiskom
nerešenih pitanja i predlozima za njihovo rešavanje. Navešću samo neke
probleme: Srbi u Sloveniji nemaju status nacionalne manjine. U Albaniji nisu
mogli da se izjasne kao Srbi, pa iako ih
je oko 30.000, u popisu iz 2011. gotovo
ne postoje. Srbi u Crnoj Gori su izloženi
svakodnevnoj diskriminaciji i praktično
su bez ikakvog statusa, srpski jezik je
ugrožen. Srbi u Hrvatskoj, iako na papiru
imaju sva moguća prava kao nacionalna
manjina, suočavaju se sa problemima
neisplaćenih penzija, oduzimanja stanarskih prava, nevraćene devizne štednje…
Srbi u Hrvatskoj nemaju ekonomsku sigurnost, radno su diskriminisani, navodi
direktorka Kancelarije za saradnju sa dijasporom.
Rekli ste da Srbi u dijaspori i
regionu imaju brojne primedbe na
postupak sticanja državljanstva Srbije. Da li vi u Kancelariji imate neki plan
tim povodom?
Da, sticanje državljanstva treba da
ide po automatizmu i izjavom pripadnosti srpskom narodu. Pokrenuli smo
inicijativu da svako dete kome jedan od
roditelja ima državljanstvo Srbije treba
automatski da stekne državljanstvo,
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
kao i da državljanstvo može da se dobije potpisivanjem Izjave o pripadnosti srpskom narodu. U predlogu koji
je na usaglašavanju sa Ministarstvom
unutrašnjih poslova sam inicirala da svaki pripadnik našeg rasejanja može steći
državljanstvo samo potpisivanjem Izjave
da Srbiju smatraju svojom državom, kojom potvrđuju pripadnost srpskom nacionalnom identitetu i opredeljenost ka promovisanju srpskog kulturnog zajedništva
uz preporuku koju bi mogla da prilažu srpska udruženja i organizacije i srpska crkva i konzulati. Ovo su na primer, uradile
davno Hrvatska, a posle nje i Bugarska.
Na koji način treba stimulisati
građane Srbije da se vrate u svoju
domovinu?
Starije generacije se u Srbiju obično
vraćaju kad odu u penziju. Taj trend se
nije promenio. Mladi, visokoobrazovani
ljudi u dijaspori predstavljaju prioritet za
Srbiju. Dobro je da mladi ljudi odlaze na
školovanje i usavršavanje u inostranstvo,
a ono što treba da promenimo je trend trajnog ostanka. Tu su inicirana dva programa: jedan je dolazak mladih stručnjaka iz
dijaspore u Srbiju da prenesu svoja znanja iz domena informacionih tehnologija,
bankarstva i osiguranja, a dugi se odnosi
na letnje prakse za studente iz dijaspore
u kompanijama i državnoj upravi. Pokazalo se da se neki od njih, nakon prakse,
odlučuju da ostanu u Srbiji.
Najavili ste promene u odnosima
sa dijasporom. Na koje promene se to
odnosi?
Uspostavljanje poverenja između
matice i dijaspore je moja misija odavno,
jer već decenijama radim sa dijasporom, a sada imam priliku i da istinski doprinesem tome kroz rad u Vladi. Nepoverenje je obostrano. S druge strane, borba
protiv korupcije i organizovanog kriminala
dobila je značajno poverenje građana u
Srbiji. Nije to samo pitanje rejtinga koji
Aleksandar Vučić ima kao neko ko tu borbu predvodi, već se tu pre svega radi o
vraćanju izgubljenog poverenja u državu.
Srbi u dijaspori takođe vide ovaj pomak
i moja saznanja govore da se to poverenje postepeno vraća. Mi ni danas nismo
uključili dijasporu u popravljanje imidža
Srbije, u ekonomski oporavak, u razvoj demokratskih institucija u Srbiji, a tu
imamo ogroman, ne samo neiskorišćen
nego i neprepoznat potencijal u Srbiji.■
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
O SRPSKOM DRŽAVLJANSTVU:
Stjecanje državljanstva treba da ide
po automatizmu i putem izjave o pripadnosti srpskom narodu...
31
ispitivanje demokracije
KAD PROKLJUČA
BOSANSKI LONAC
Imaju li siromaštvo i bezperspektivnost nacionalnost? Čini se da u Bosni i
Hercegovini imaju. Naime, nedavna erupcija nezadovoljstva u toj zemlji u
velikom je dijelu mainstream hrvatskih medija prikazana kao dominantno
bošnjački fenomen, a proletere se nazvalo velikobosanskim nacionalistima
i fundamentalistima građanstva. Osim toga, sugeriralo se da se u BiH ni ne
zna sasvim jasno protiv koga se protestira. Zar je klasna pripadnost u gotovo dva desetljeća vladavine etnonacionalizma prestala biti identitetskom
odrednicom u BiH? I da li je iz hrvatske perspektive bosansko-hercegovačko
društvo zaista nemoguće bez etničke podjele?
P
Piše:
ANTONIJA
PETRIČUŠIĆ
rošlu sam jesen boravila u Sarajevu
tjedna dana. S jedne
me strane zapanjila transformacija tog
grada u copy-paste verziju europske prijestolnice: šopig-centri,
raskošne kino dvorane, kafići kojih se ne bi postidio London. No,
u isto vrijeme, sarajevske ulice
nikad punije prosjaka i sirotinje
koja moli marku. Ono zdravo
od bosanskohercegovačkog urbanog društva što rat nije uništio
– uništila je (zakašnjela) ekonomska tranzicija. Ljudi nemaju
posla, nemaju dostojanstva,
nemaju perspektive. Ne razlikuje
ih to doduše od stanovništva ostalih zemlja regije. No, u zemlji tolikih očajnika zapravo je i
čudo kako su prosvjedi, koji se
gotovo stalno održavaju pred
zgradom Parlamenta BiH (kad
ja bijah u Sarajevu, jedna dan
su u tišini prosvjedovali građani
okupljeni u udruženju gluhonjemih) do nedavno nisu eskalirali nasiljem. Ono što ove
prosvjede čini drugačijima od
ranijih, mnogobrojnih i medijski
neprimjećenih, jest upravo vandalizam i uništavanje imovine. U
Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Bihaću
gorjele su zgrade kantonalnih
vlada i drugih institucija vlasti
te zgrade SDA i HDZ BiH. Na
ulicama su gorjele gume, auto-
mobili, a s nekim su se vozilima
lokalnih političara gnjevni građani
obračunali tako što su ih uništili
guranjem u provalije. Ozljeđeno
je više od dvesto ljudi, uključujući
90 policajaca. Tih su dana ulice
bosanskohercegovačkih urbanih
središta podsjećale na ratne
godine, i u mnogima koji su rat
preživjeli izazvale zgražanje. Florian Bieber, znanstvenik koji se
sustavno bavi Balkanom, zadnjih
nekoliko godina sa Sveučilišta
u Grazu, u jednom od prvih
analitičnih i nepristranih osvrta na
nedavna BiH događanja, upitao
se koja je razina nasilja legitimna
tijekom prosvjeda?
U demokracijama, tvrdi on,
„odgovor je u pravilu – nikakvo
nasilje, budući da postoji zakonski način mijenjaju vlasti koji ne
sadrži pravo korištenja sile. U diktaturama se pak, uporaba nasilja
općenito smatra prihvatljivom, ali
opseg i cilj nasilja ostaju diskutabilni“. Dakako, BiH nije diktatura,
no građani koji su izašli na ulice
osjećaju da ne mogu promijeniti
vlast putem izbora. Bieber tvrdi
da je izmjena vladajućih struktura nemoguća zato što „višeslojni
sustav vlasti znači da su svi na
vlasti negdje i na entitetskoj i državnoj razini smo svjedoci složene i fluidne koalicije koje magliti
granicu između vlade i oporbe
do neprepoznatljivosti“. Biber je
32
nadalje upozorio koliko je nes(p)
retno medijsko izvješćivanje o
protestima kao nečemu što je
nalikovalo ratnim događanjima
zapravo rezultiralo dvostruku
zamku. S jedne strane masovni
iskaz nasilja može predstavljati prijetnju strukturi države zbog
čega se u jednom dijelu javnosti
sugeriralo da je nasilje potaknuto
ne nužno onih koji su proteste inicirali. S druge strane, takvo izvješćivanje imalo je demobilizacijski
karakter jer se dio građana odbio
solidarizirati s demonstrantima iz
nevoljkosti prisjećanja ratnih strahota i stradanja.
Kako
iz
daytonske
luđačke košulje?
Nedavni socijalni bunt u BiH
skaz je nezadovoljstva (dijela)
građana političkim elitama koje
reproduciraju nacionalne podjele. Naime, upravo im te podjele
omogućuju opstanak na vlasti. U
toj je državi život građana određen i ograničen normativno-institucionalnim rješenjima mirovnog
sporazuma iz Daytona, koji je
rezultirao frankeštajnskom administrativnom strukturom koja služi
samoj sebi, a ne građanima. Zemlja koju čine dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Distrikt Brčko,
dodatno je administrativno usložnjena u bošnjačko-hrvatskom
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
PODIJELI PA VLADAJ: Nedavni socijalni bunt u BiH
iskaz je nezadovoljstva građana političkim elitama koje da bi ostale na vlasti reproduciraju nacionalne
podjele i međuetničke netrpeljivosti...
entitetu koji ima 10 kantona. Kantoni su
podijeljeni na općine kojih na području
Federacije BiH ima 79, dok je Republika Srpska administrativno rascjepkana
na 62 općine. Tome dakako treba dodati i Grad Brčko – mjesto oko kojeg se u
Daytonu nisu mogli dogovoriti pa su ga
naknadno okitili posebnim administrativnim statusom. Zamislite sve te načelnike,
sekretarice, lokalne zastupnike, službena vozila, općinske i gradske proračune, radna mjesta u školama, domovima
zdravlja, bolnicama, komunalnim poduzećima. U zemlji u kojoj su rad u javnom
sektoru i šverc gotovo jedini jamci (više
ili manje bijedne) egzistencije. Plaće u
javnom sektoru tipa bolnica i škola se
uglavnom financiraju iz lokalnih proračuna, pa ne čudi da je podjela pozicija u
(često jedinim) sigurnim mjestima zaposlenja podložna korupciji, nepotizmu, i da
je cjelokupna politika na svim razinama
vlasti uronjena u lonac ljigavog i gustog
političkog klijentelizma, ustupaka i neprirodnih koalicija. Želiš li moć, ali i posao,
moraš biti dijelom političke klike, koja je
u BiH osim (u manjoj mjeri) ideološke,
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
obilježena i nacionalnom podjelom. Naime, bosanskohercegovački politički sustav usuglašen u Daytonu izvorno ni nije
osmišljen tako da rezultira funkcionalnom
vladom, već tako da onemogući najmnogoljudnijem narodu da donosi odluke
koje mogu imati negativne posljedice po
druge narode. U postkonfliktnoj situaciji
morali su se iznaći specifični oblici zaštite
koji osiguravaju da svi konstitutivni narodi
mogu prihvatiti ustavna pravila i osjećati
se njima zaštićenima.
Posljedica toga je da Ustav BiH
osigurava zaštitu interesa konstitutivnih
naroda ne samo kroz teritorijalne aranžmane (dakle kroz dva entiteta, dok je
onaj višeetnički zbog toga podijeljen na
kantone-županije) već i kroz administrativni sastav i pravila o funkcioniranju
raspodjele vlasti između političkih predstavnika svih naroda (troglavo Predsjedništvo BiH, drugi parlamentarni dom
- Doma naroda Parlamentarne skupštine
BiH u kojem sjede isključivo predstavnici
tri konstitutivna naroda itd., iskazivanja
potrebe postojanja službenog TV kanala za svakog od konstitutivnih naroda,
čak i tri entiteta). No, Dayton i iz njaga
proizašle zacementirane etničke podjele
nisu razlog nedavne pobune, već je to
loša ekonomska situacija koju daytonska
struktura perpetuira. Ipak, kontinuirano
korištenje etnonacionalne mobilizacije u
zadnja dva desetljeća sustavno onemogućava artikulaciju drugih, često životno
FRANKEŠTAJNSKA BIROKRACIJA: Zemlja koju čine
dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Distrikt Brčko, dodatno je administrativno usložnjena u bošnjačko-hrvatskom entitetu koji ima 10
kantona podijeljenih na općine kojih na području Federacije BiH ima 79, dok je Republika Srpska administrativno
rascjepkana na 62 općine. Administracija umjesto da služi
građanima, služi samoj sebi...
33
ispitivanje demokracije
važnijih političkih i društvenih pitanja i
problema. Stoga ne čudi da su hrvatski
komentatori (opsjednuti isključivo vitalnim interesima Hrvata u BiH) upali u zamku prepojednostavljenog objašnjenja
nedavnog narodnog ustanka.
Ekonomski rast nedovoljan
za razvoj demokracije!
Pitanja nacionalnog identiteta prožimaju svakodnevicu: od vrtićkog i školskog programa koje vam dijete pohađa,
preko medijskog sadržaja kojeg vam serviraju kao ispravan, do mogućnosti (ne)
sudjelovanja u političkim institucijama
ukoliko se (ne)priklonite nekoj od etnički profiliranih stranaka. Ideje građanske
BiH, u kojoj nacionalna pripadnost ne bi
bila driver postojanja, se mahom osuđuju kao zanesenjačke, nemoguće, naivne.
Najznačajniji predstavnik populacije koja
priželjkuje neku civiliziraniju zemlju a ne
etnopolis bio je do nedavno Socijaldemokratska partija BiH, koja, pod vodstvom
Zlatka Lagumdžije, čini se rapidno gubi
kredibilitet u tom dijelu biračkog tijela.
Naime, ni SDP nije odolio priključiti se neprirodnim koalicijama ne bi li se dočepao
vlasti. Kako je, uz redovite izbore, postojanje političke konkurencije različitih gru-
POSTKONFLIKTNI PRODUKT: Bosanskohercegovački
politički sustav usuglašen u Daytonu izvorno nije niti
osmišljen tako da rezultira funkcionalnom vladom, već da
onemogući najmnogoljudnijem narodu da donosi odluke
koje mogu imati negativne posljedice po druge narode
treba početi razvijat interpersonalno povjerenje, koje nadvladava klanske i etničke podjele, u društvu mora prevladavati
osjećaj životnog zadovoljstva, te odbijanje revolucionarnih promjena. Sve dok
potonjeg nema, nije moguće očekivati u
BiH uspostavljanje i trajanje liberalne demokracije.
Svi navedeni teoretski koncepti ukazuju da nedavna erupcija nezadovoljstva
daje nade da u BiH ima (bar dio) ljudi
kojima je dosta življenja po etnonacionalnim ključevima, koji traže odgovornost
političara za svoju lošu i bezperspektivnu
svakodnevicu i žele ekonomski funkcionalnu, ne korupcijom osakaćenu, državu.
Na žalost, isti u pravilu nisu prepoznati
kao relevantni čimbenici u hrvatskim medijskim raspravama o demonstracijama u
BiH gradovima. A i premijerovo zapućivanje u Mostar, a ne u Sarajevo ili Tuzlu,
IZNAD NACIONALNIH KLANOVA: Nedavna erupcija nezadovoljstva daje nade da u BiH ima bar
dio ljudi kojima je dosta življenja po etnonacionalnim
ključevima i principima...
pa preduvjet zdrave demokracije, sustav
u kojem se političke pozicije dijele prema
etničkom ključu i postizborno bastardno
koaliraju (jer njihov je jedini cilj domoći
se i što drže zadržati na vlasti) zasigurno ne doprinosi ozdravljenju političkog i
društvenog tijela BiH. Loša ekonomska
situacija samo još dodatno čini društvo
bolesnim.
U politološkoj se literaturi, još od
vremena američkog politologa Seymoura
Martina Lipseta, sugerira korelacija između ekonomskog razvoja i konsolidacije
demokracije. Ronald Inglehart je kasnije
utvrdio da ekonomski rast jest nužan,
ali sam po sebi nije dovoljan za održavanje i rast demokracije. Prema njemu,
za uspostavu stabilnog liberalnog demokratskog poretka ekonomski razvoj i rast
trebaju pratiti i sociokulturalne promjene
u društvu te promjene u socijalnoj strukturi. Drugim riječima, među građanima se
govori da službeni kurs hrvatske politike
prema BiH ostaje prvenstveno motiviran
zaštitom hrvatskih vitalnih interesa u toj
zemlji. Ne čudi stoga da se među značajnim brojem naših komentatora bosanskohercegovačkog buđenja građana
zastupao (ponovno) stav kako je treći
entitet jedino ispravno rješenje problema
Hrvata u BiH.
Hoće li novi društveni pokreti
donijeti nadu za BiH?
U osvrtu na nove balkanske bune
Igor Štiks i Srećko Horvat sugeriraju da
trenutni val protesta i demonstracija u
BiH predstavlja rađanje pravog aktivističkog državljanstva, tvrdeći da nastajući
društveni pokreti otkrivaju nove oblike
kolektivne organizacije i bave se temeljnim pitanjima svakog društva; socijalnom
pravdom i jednakošću. Oni čak predviđaju da ono što se događa u Bosni neće
34
ostati tek u Bosni. Štiks i Horvat su uvjereni da novi društveni pokreti, (među koje
nabrajaju one grčke zbog nezadovoljstva
građana mjerama štednje vlasti, turske
koji su počeli zbog uništavanja parka, a
pretvorili se u protest protiv galopirajuće
islamizaicje društva, rumunjske koji se
sporadično pojavljuju od 2010. radi teških ekonomskih uvjeta, preko zagrebačkih iz proljeća 2011. zbog nezadovoljstva
vlašću, mariborskih iz 2013. zbog postavljanja nadzornih kamera na cestama i korumpiranog gradonačelnika, bugarskih
iz proljeća 2013. u pogledu poskupljenja
električne energije, te bosanskohercegovačkih iz ljeta 2013. radi neizdavanja
JMBG-a novorođenim bebama), odražavaju zapravo potrebu za dubokom transformacijom balkanskih društava. Prema
njima, ne iznenađuje da se ti pokreti razlikuju u metodama borbe, njihovih ideoloških orijentacija i strategije. Ono što im je
pak zajedničko je da su uglavnom reakcija na pogoršanje socijalne i ekonomske
situacije i brojne zloporabe vlasti od strane korumpiranih političkih elita.
Sa Štiksom i Horvatom se slažem u
pogledu konstatacije o mobilizacijskoj prirodi raznorodnih društvenih pokreta. No,
ne slažem se s njihovom preoptimističnom tvrdnjom kako bi građanski plenumi
trebali biti mjesta ozdravljenja bolesnih,
korumpiranih, bezperspektivnih društava. Moj ključ za rješenje BiH problema
su građani koji sanjaju zdravo društvo i
zdravu državu te od političkih elita očekuju njihovo ostvarenje. No, da bi željeno
aktivističko građanstvo, u BiH, ali i svim
post-tranzicijskim društvima regije, napokon zadobilo društvenu relevantnosti
potrebno je paralelno ozdravljivati ekonomiju i političko-ekonomsku strukturu
društva, vraćati povjerenje građana u
institucije procesuiranjem i kažnjavanjem
onih koji kradu, lažu i zatajuju, te izgrađivati svijesti da je istovjetnost klasnog pripadanja barem jednako važna poveznica
koliko i nacionalna homogenost koja se
sustavno servira kao jedina zdrava društvena veza. Na kraju krajeva, demokracija može opstajati bez nacionalnih klanova, ali ne može bez građana. ■
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
izvan granica
Operacija Krim: Američka
doktrina u ruskoj izvedbi
N
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
eka nas mrze,
dok god nas se
boje. Tako bi se
u jednoj rečenici
mogao opisati stav
Moskve na kojem se temelji njen
sadašnji pristup krizi u Ukrajini. Nakon što su po mišljenju
Kremlja kola u Kijevu otklizala
nizbrdo, Rusija se odlučila za
upotrebu sile. Nova ukrajinska
vlast, Europa i SAD nemoćno
su promatrale kako ruske trupe
zauzimaju Krim, koji je pružio
savršen poligon za ograničenu
i precizno izvedenu intervenciju. Izoliranost poluotoka spojenog sa kopnom samo uskom
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
prevlakom praktično je garantirala neuplitanje sigurnosnih
snaga ili drugih, manje formalnih skupina iz ostatka Ukrajine.
Već postojeći veliki garnizon
Crnomorske flote u Sevastopolju
je omogućio početnu brojčanu
nadmoć ruskih snaga što je
nadopunjeno dovođenjem elitnih jedinica iz Rusije kojima
su povjereni osjetljivi zadatci.
Malobrojne, raspršene i demoralizirane ukrajinske trupe bez
većih problema su neutralizirane
takvom demonstracijom sile.
Natpolovičan udio Rusa u populaciji osigurao je dobar povod za
akciju i srdačnu suradnju većine
35
lokalnog stanovništva, a njihove
političke simpatije i ambicije, kao
i njihovi politički lideri nedvojbeno su vezani za Moskvu. Rusku
akciju je popratio baraž protesta
i kritika iz Washingtona i Brisela,
dok je nivo ogorčenosti u Kijevu
razumljivo bio nemjerljivo visok.
Ali diplomatske note i prijetnje
sankcijama ne mogu zaustaviti pokrete trupa ili ih udaljiti sa
zauzetih položaja dok god iza
njih stoji jaka politička volja.
Uspješno upotrijebivši vojnu silu,
Rusija je odredila tijek događaja
na terenu i osigurala čvrstu poziciju u političkim pregovorima
koji će uslijediti. No okupacija
izvan granica
Putin je upotrijebio vojnu silu kako bi poslao jasnu političku poruku
- Ukoliko ugrozite vitalne interese Ruske Federacije reakcija će biti
vrlo ozbiljna. Ta poruka je adresirana Washingtonu, Briselu i pogotovo zemljama ˝bližeg inozemstva˝, bivšim sovjetskim republikama koje Moskva
smatra svojom interesnom sferom...
dijela teritorija suverene, susjedne i do
sada u većoj mjeri prijateljske države u
potpunoj je suprotnosti sa principima
koje je Moskva u proteklih dvadeset
godina proklamirala kao temelje svoje
vanjske politike, pogotovo u kriznim situacijama kao što je sadašnja u Ukrajini. Ciničan pogled na međunarodne
odnose lako bi mogao odbaciti važnost
bilo kakve retorike sa kojom velike sile
objašnjavaju svoje djelovanje. Nema
sumnje da su ekonomska i vojna moć,
kao i politička savezništva realan temelj
njihove vanjske politike. No dosljednost
vlastitim deklariranim načelima ima
svoj značaj. Ona može igrati bitnu ulogu u osiguravanju podrške domaćeg
javnog mijenja za vanjskopolitičke
poteze. Intervencionizam u američkoj
ili neutralnost u švicarskoj vanjskoj politici relativno lako prolaze kod njihove
domaće javnosti između ostalog i zato
jer se poklapaju sa principima koje
političke i intelektualne elite tih zemalja
uporno i dugoročno deklariraju kao ispravne. Kada dođe do odstupanja od
36
tih principa barem dio javnosti postaje
naglašeno kritičan. Dosljednost ima
važnost i u međunarodnim odnosima.
Zemlje čije je ponašanje u skladu sa
njihovom deklariranom politikom u
prednosti su u diplomatskim okršajima
i utjecaju na svjetsko javno mijenje.
Rusija je u zadnjih dvadesetak godina
imala definiranu, jasnu i uglavnom
konzistentnu vanjskopolitičku retoriku
koja je bila razumljiva i domaćoj i svjetskoj javnosti te dobro usklađena sa
stajalištima njenih saveznika, pogotovo
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
Kine. Tri su bitne odrednice te politike prekršene okupacijom Krima.
Prvo,
nepovredivost
državnog suvereniteta. Moskva
je od raspada Sovjetskog Saveza
naovamo u međunarodnim krizama gotovo uvijek inzistirala na
tome da je nepozvano miješanje u
unutrašnja događanja u suverenoj
državi neprihvatljivo. Razlozi za
takav stav su vrlo konkretni. SAD
i EU koriste široku paletu političkih
mehanizama, od djelovanja nevladinih organizacija preko diplomatskog pritiska do organiziranja
međunarodnih sankcija protiv
država čije režime označavaju
nedemokratskim, represivnim ili
opasnim. To djelovanje je nerijetko
usmjereno ne samo na političke
ustupke nego na promjenu vlasti.
Kako su režimi na udaru u znatnom broju slučajeva bili ruski
saveznici, Moskva je brzo usvojila doktrinu koja se takvoj politici
suprotstavlja. Tim više što su se
zbog Čečenije, stanja demokratskih sloboda ili drugih razloga
ruski političari i sami često osjećali
ranjivima na miješanja sa Zapada. Doktrina poštivanja suvereniteta je toliko čvrsto propagirana
da je branila vanjsko uplitanje i
u slučajevima masovne represije, otvorenih sukoba ili etničkog
čišćenja. Ona je korištena kako
bi se diplomatski suprotstavilo
američkim ˝humanitarnim intervencijama˝. Što se Rusije tiče,
vojno djelovanje stranih snaga
na teritoriju suverene države bilo
je opravdano samo u tri slučaja.
Ukoliko je ta država sama zatražila
vojnu pomoć, ukoliko se djeluje da
bi se spriječila agresija te države
na drugu državu i ukoliko postoji
mandat Vijeća sigurnosti UN-a koji
to odobrava. Razlika između onoga što ruski političari propagiraju i
njihovog stvarnog shvaćanja suvereniteta država za koje smatraju
da su u njihovoj interesnoj sferi je
naravno velika. No uz djelomičnu
iznimku situacije u Gruziji, Moskva
je do sada uspijevala u tome da
se njeno široko vojno prisustvo na
području zemalja bivšeg SSSR-a
ne sukobljava direktno sa njenom
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
vanjskopolitičkom
retorikom.
Okupacijom Krima Rusija je nedvojbeno izvela vojnu agresiju na
suverenu državu. Čak se i razlog
koji je za to dala, zaštita ruskog
stanovništva na poluotoku, kosi sa
njenom doktrinom suvereniteta po
kojoj bi zaštitu tih ljudi trebalo povjeriti ukrajinskoj državi barem do
trenutka kada bi se dokazalo da
ona za to nije voljna ili nije sposobna. Kada bi ugroženost Rusa
eventualno i bila realna opasnost,
svakako bi se prije demonstrirala
na etnički miješanim područjima
istoka Ukrajine nego na izoliranom
Krimu gdje rusko stanovništvo čini
kompaktnu većinu i živi u blizini
goleme vojne baze Crnomorske
flote.
diplomatsko rješenje problema,
uzrokuju mnogobrojne dodatne
žrtve i ne vode pravednom
rješenju. To je otprilike bio standardni sadržaj ruske kritike, modificiran i dopunjen zavisno od svakog konkretnog slučaja. Rusi su u
dobrom djelu ocjena bili potpuno ili
djelomično pravu, čemu je krunski dokaz katastrofalna intervencija u Iraku. No njihov vojni ulazak
na ukrajinski teritorij teško da je
primjer suzdržanog i odgovornog
ponašanja. U uvjetima današnje
Ukrajine, gdje su tenzije visoke a
ekstremisti sa obje stane dobivaju sve više prostora to je moglo
prouzročiti ozbiljne incidente sa
nepredvidljivim mogućnostima eskalacije.
Drugi princip vlastite vanjske politike prekršen tim činom je
načelo rješavanja konflikata kroz
Ujedinjene narode. Rusi doduše
nikada nisu imali povjerenja u efikasnost te organizacije, no ona
im je nakon gubitka statusa velesile početkom devedesetih dala
mogućnost da održe dio svoje
političke važnosti. Rusija u Vijeću
sigurnosti ima pravo veta, i može
blokirati svaku akciju koja ide kroz
UN. Zagovarajući rješavanje kriza
kroz rad sveobuhvatnog i relativno
demokratskog međunarodnog foruma Rusi su se do sada postavljali
u komfornu poziciju da mogu oštro
kritizirati samovoljnost američke
vanjske politike koja često zaobilazi UN i prikupljati diplomatske
poene, a da pri tom sami nisu morali ništa žrtvovati. No u ukrajinskoj
krizi Kremlj se postavio skoro kao
da UN da ne postoji, pokazujući
da široka međunarodna debata
nije dobrodošla kada su u pitanju
ozbiljni interesi Ruske Federacije.
Iznenađujuće je kako je takva vojna akcija i kršenje vlastitih
proklamiranih principa naišla na
prilično mlaku kritiku ili razumijevanje dobrog dijela komentatora,
pogotovo na našim prostorima.
Tekstovi često počinju konstatacijom da su Rusi doduše napravili
nešto loše, ali se potom odmah
prebace na nizanje američkih grijeha od Divljeg zapada naovamo
ili zgražanje nad licemjerjem zapadnih medija. Amerikanci su
naravno od svog uspona u rang
supersile do danas uspjeli napraviti toliko loših i tragičnih stvari
da se o tome mogu napisati cijele biblioteke. Zapravo, o tome
i jesu napisane cijele biblioteke,
jer kritičnih autora ne nedostaje.
Europa je u dosadašnjem toku
ukrajinske krize pretrpjela diplomatski debakl vjerojatno veći od
onog iz 1991. u Jugoslaviji. I to
je knjiga koja će dobiti svog autora. Ruska intervencija na Krimu
je obilježena sa jednakom dozom
arogancije, brutalnosti, i neobazrivosti prema rizicima kao i slične
akcije drugih sila. Zato zaslužuje
i jednaku dozu kritičnosti. Temelj
za tu kritiku se ne mora tražiti u
izjavama zapadnih političara ili komentarima globalnih medija. Može
ga se naći u principima koje je
sama Rusija dugo zagovarala, da
bi ih sada prekršila.■
Najzad, tu je pitanje odgovorne upotrebe vojne sile. To i nije
toliko postulat dosadašnje ruske
politike koliko kritika koju je ona
često upućivala na adresu SAD-a i
NATO-a. Vojne intervencije u koje
se Amerika i njeni saveznici tako
lako upuštaju zaoštravaju ukupnu međunarodnu situaciju, krše
međunarodno pravo, sprječavaju
37
urbana lobotomija
ZAVIST SITNIH DUŠA
O
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
duvijek sam se
pitala zašto je...
Maja...
upisala
ekonomiju. Obzirom da je poznajem cijeli život, bila bih prije desetak godina dala ruku u vatru
da će odabrati komparativnu
književnost. Ili kroatistiku. Jednostavno je bila od onih ljudi
što su dušu dali za Filozofski
fakultet, a ovoga puta to mislim
u najboljem mogućem smislu.
Još kao tinejdžerica se u prosjeku jednom tjedno spuštala do
gradske knjižnice u prizemlju
svoje zgrade i vraćala s naramkom knjiga. Mislim da su joj,
jednako kao i meni, zaposlenici
u knjižnici dozvoljavali da probije
limit što se tiče posudbi (svaki
put kad bi mi rekli „možeš uzeti
samo tri“, počela bih grozničavo
prevrtati po knjigama koje sam
doteglila do pulta ne znajući
koju da žrtvujem, pa bi se valjda
sažalili nada mnom i dozvolili
da ipak ponesem sve). Sad, što
se Majinog izbora knjiga tiče,
ne bih baš rekla da ima neki
rafinirani ukus jer uglavnom čita
petparačke ljubiće, i u boljem
slučaju, jednako tako petparačke
krimiće. Međutim, zlo onome tko
o tome i pomisli loše: ovaj izbor
literature o Maji govori samo
to da je nepopravljivi romantik i
sanjar, te da sada, kad ima ozbiljnog posla preko glave, traži
nešto nezahtjevno što će je
opustiti, zabaviti i dozvoliti njenim mislima da lutaju po nekim
egzotičnim prostranstvima, kamo
će jednom i otići ali sad nema
vremena. Ja prije spavanja čitam
Povijest Balkana, pa uz to još
pijem pripravke od valerijane (u
Majinim krimićima sigurno time
truju ljude), i čudim se što do
pred jutro ne mogu zaspati.
Uglavnom, unatoč mojoj
skepsi, Maja je davno upisala ekonomiju, završila je u roku
sa zavidnim prosjekom, što će
reći da se snašla tamo kao riba
u vodi. Naravno, po diplomi je
par mjeseci sjedila kod kuće i
pekla raznorazne kolače jer nije
uspijevala naći posao, scenarij
koji nam je svima dobro poznat.
Međutim, prije neke dvije godine
(ili ipak tri?) zaposlila se u struci,
u jednoj državnoj ustanovi koja
blisko surađuje s resornim ministarstvom. O kojoj je ustanovi
i kom ministarstvu riječ, radi zaštite Majinih interesa (a bogami i
njihovih, mada pojedinim ljudima
ne bi trebalo činiti uslugu) sada
nije potrebno precizirati. Ono što
je za priču važno jest nepobitna
činjenica da je Maja tamo nastavila svoj uspješni niz, te se predanim radom, trudom, zalaganjem, usavršavanjem kroz brojne
seminare i edukacije, pravodobnim i adekvatnim rješenjima problematičnih situacija i pragmatičnošću, poštivanjem autoriteta ali
i proaktivnošću, u tom relativno
kratkom vremenu nadređenima
dokazala kao prilično sposoban
zaposlenik.
Stoga nimalo ne čudi činjenica da je jedno vrijeme, u odsustvu neke kolegice (ne pamtim
više je li bila riječ o porodiljnom ili
prelasku u drugu firmu), kao njezina zamjena obnašala prilično
visoku funkciju za nekoga tko je
takoreći nov u tom radnom okruženju. I to je odradila na visini
zadatka. Jest da je kući dolazila
iscrpljena u sedam navečer, jest
da je tad jela prvi pošten obrok u
danu, da je vikendom odlazila na
predavanja u Rijeku, jer se odlučila za još jednu stepenicu više
u svom akademskom životu i da
nije imala naročito puno vremena
za privatni, no nije se nikad žalila
čineći sve da opravda ukazano joj
povjerenje. I u tome je uvijek uspijevala, primajući samo pohvale
na svoj račun, nikad zamjerke. I
kada je pronađen čovjek s adekvatnijim uvjetima na papiru (dulji
radni staž) koji će doći na funkciju
38
koju je ona privremeno obnašala,
Majine dužnosti i odgovornosti
nisu se u mnogome smanjile, te
je ona, uz nešto manju plaću,
nastavila istim tempom. U svemu
tome, jasno, vodila ju je želja svih
ambicioznih mladih ljudi, više za
uspjehom kojim će se samoostvariti negoli za dokazivanjem
drugima. Pa ipak, kao i svi mi,
nadala se da je u njenoj radnoj
okolini njezin trud primijećen i
cijenjen. A onda se nedavno vrlo
neugodno iznenadila, ispravnije
bi bilo reći šokirala. Trebala je ići
na poslovni put za vrijeme kojeg
će u nekoliko naših gradova održati prezentacije. Suputnik joj je
tom prilikom bio jedan, reklo bi se
uglađen stariji gospodin, inače
zamjenik resornog ministra.
Kako su išli jednim autom,
gospodin doministar je, valjda
kako bi skratio dugačak put i
učinio ga opuštenijim i vickastijim, s Majom neprestano zbijao
šale. Iako su neprestana nastojanja nepoznatih ljudi da budu
duhoviti gotovo uvijek naporna i
iritantna, ova bi se situacija još
dala nekako otrpjeti da pritom te
njegove glupe pošalice nisu bile
polulascivne i blago ljigave. Da
ne spominjemo pritom vrhunac
neukusa kad se gospodin doministar sprdao na račun njenog
jedva čujnog nepravilnog izgovora glasa r. Sve ovo Maja je osupnuto dočekivala pokojim kiselim
i prezrivim osmijehom i kolutanjem očiju iza tamnih naočala.
Jednostavno, nije se nikad do
tad našla u tako neugodnoj situaciji te na prvi tren nije znala kako
da reagira, iako bi doministra
vjerojatno zdušno bila poslala u
vražju mater. Želeći sačuvati svoj
mir, uglađenost i profesionalnu
trezvenost, šutke je uvjeravala
samu sebe da pretjeruje, da situacija nije tako alarmantna, da on
nije tako prokleto neuljudan koliko joj je antipatičan, te je samo
gledala kroz prozor tješeći se da
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
će uskoro stići na odredište i prekinuti taj
mučan i nepotreban razgovor, te odraditi
posao zbog kojeg su i krenuli.
Međutim, u tom trenutku, umjesto
da primijeti koliko je Maji neugodno zbog
njegove neumjesnosti i umukne, gospodin zamjenik ministra učini nešto potpuno neobjašnjivo: nakon sms-a koji mu je
u vožnji stigao od jedne zaposlenice iz
njegovog ureda, tajnice, što li, a koji se
na isti podrugljivi način kao maločas on
sprda na račun Majinoga „r“, (Čime se ti
ljudi bave unutar radnog vremena??! Zapravo, čime se ti ljudi bave u svojim životima?! ), on taj isti apsurdni sms uz cerek
pročita na glas pred užasnutom Majom
kao neku dobru foru! I to nije sve! Nije
mu to dovoljno, već naziva tu besposlenu
bijednicu, za koju Maja tvrdi da je s njom
uvijek imala korektnu i ugodnu suradnju,
pa štoviše da je ova bila i krajnje prijazna
prema njoj, te stavlja poziv na spikerfon
(!!?).
Iz zvučnika se tako razliježe podrugljiv i zajedljiv ženski glas, kojemu je
glavno i prvo pitanje bilo kako napreduje
put i voze li se gospodična Maja i on istim
autom. Gospodin doministar iz nekog,
još nam neobjašnjivog razloga, opovrgava ovo i tvrdi da se voze odvojenim automobilima (!!!?). Potom je ova kokoška
s druge strane uzela maha i bez ikakve
zadrške krenula sa gnjusnim pitanjima
koje su zrcalo njene gnjusne osobnosti
i plitkosti uma. „Je li gospođica obukla
suknju ili hlače?“ „Koliko je suknja uska
i mogu li se u njoj raširiti noge?“ „Maže
li gospođica usne svaki čas labelom?“
te konstatacija „Sve smo mi u uredu primijetile da gospođica voli nositi suknje,
sjediti preklopljenih nogu, i mazati se labelom.“ (???!!) Nato je uslijedio hihot više
žena, ocvalih baba lošeg tena od zlobe,
udruženih u zajedničkoj mrziteljskoj misiji
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
prema svakoj ženskoj osobi što je mlada,
sposobna, pametna i uspješna. I usput
plavokosa. I ne dolazi na posao obučena kao provincijska knjižničarka, s onim
ortopedskim cipelama na debeli remen
preko rista i hranom za mačke što joj viri
iz cekera. Aha, cekera.
Baš kao i sve mlade žene koje drže
do sebe i još imaju taj luksuz da dobar
dio plaće potroše na haljine, sakoe, bluze, torbe, štikle i šminku, to čini i Maja.
A zašto i ne bi? Svoj je novac pošteno i
predanim radom zaradila, i njeno je pravo, a i dužnost, ako mene pitate, da ga
potroši lijepo na sebe. I mislim da nije potrebno naglašavati, ali svejedno ću reći:
sve njene poslovne odjevne kombinacije
su strogo poslovne, klasične, duge do koljena i duže, zakopčane do vrata. Jer i primjerenim se vanjskim izgledom pokazuje
koliko se poštuje i ozbiljno shvaća posao.
Slušala je moja Maja (ma baš joj ne
pristaje ima Maja, k’o ni ona ekonomija s
početka, ali pod takvim se baš odabrala
sakriti...) sve te gadosti i porugu na njen
račun, hihot onih hijena koje nisu znale da
ih sluša, trpjela odurnost i sadizam onog
gada, koji ju je prisilio da to sluša i koji
je povremno samo lažno zauzdavao one
bijednice „Pa nemojte tako, kolegice...“, a
zapravo ih time samo još više poticao...
Maja koja se s ovakvim situacijama susretala jedino u onim svojim petparačkim romanima, a možda ni tamo, bila je
do te mjere šokirana da se nije oglasila
i rekla onim jadnikušama što ih ide, niti
pozvala na red onog bijednog doministra,
pa neka je i sam ministar, i predsjednik
države i Bog otac! Kojeg li jada! Nije on
prvi stari jarac na položaju koji misli da
može šarmirati mladu curu, unatoč tome
što je otromboljen i nikakav, ali da stari
jarac na tom položaju održava komunikaciju na tom nivou, to jest, ispod svakog
39
nivoa, sa svojim podređenima, te još na
račun njihove povremene suradnice koja
je tu suradnju uvijek održavala korektno
i poslovno, to je nečuveno! Pa ajde-de
još sve to skupa... ali voditi takve gnjusne
razgovore upravo u nazočnosti te osobe
s namjerom da je se ponizi i degradira!
To je ponašanje koje u svom normalnom
svijetu izaziva zgražanje i gađenje. I povrh svega, po koncu tog odvratnog telefonskog razgovora u kom su liječili svoje
privatne frustracije, doministar je bez riječi isprike ili objašnjenja za svoj maloprijašnji neobjašnjivi i bezrazložni postupak,
rekao Maji, koja je skrivala izdajničke
suze iza onih tamnih naočala: „Je, pa
morate se čeličiti.“
Ona je ostatak tog vikenda provela
maksimalno izbjegavajući ga, komunicirajući samo koliko je nužno, odradivši bez
greške svoje prezentacije, i propustivši
spomenuti resornome ministru koji je isto
pojavio na jednoj od tih prezentacija, kakav to šljam radi kao njegov zamjenik. Ali
se, što mi je veoma drago, po povratku u
Zagreb ipak zauzela za sebe i izvijestila
ljude iz uprave svoje firme o tom neprijatnom događaju koji ju je ni krivu ni dužnu
snašao kao nagrada za njezin trud i predanost poslu. Da bi je, dok ona radi do
uvečer, i preskače obroke, propušta unaprijed uplaćeni pilates i one toliko male
ali dragocjene trenutke kad će sjesti da
predahne, s čašom vina i dragim ljudima
ili dragom knjigom; od glave do pete mogli promatrati zluradi besposličari, kojima
državne službe ionako grcaju i obiluju. Pa
da bi u predahu između trećeg neskafea,
Jelene Rozge na Narodnom radiju, i internih tračeva, u čemu im obično prolazi radno vrijeme, mogli virnuti na nju da
ustanove koliko joj se pri hodu podigla
suknja. Pa da to dojave svom nadređenom, jer tako se jača duh kolektiva.■
značajni Srbi u Hrvatskoj: Milutin Milanković
Najcitiraniji srpski akademik
koji se klonio politike
Uz sve svoje monumentalne inženjerske projekte u Austro-Ugarskoj,
Srbiji i Kraljevini SHS, Milanković je ostao vjeran znanosti. Pomoću
matematike, fizike i astronomije prvi je u svijetu objasnio razvoj i povlačenje ledenih doba i tako sebi osigurao mjesto u vrhu svjetske
znanosti
M
Piše:
RENATO
ĐURĐEVIĆ
ilutin Milanković
je bio znanstvenik
svjetskog glasa i najcitiraniji srpski
akademik. Osim što je utemeljio
modernu klimatologiju i klimatsko
modeliranje, Milanković je bio astronom, geofizičar, matematičar,
građevinski inženjer, pronalazač,
ukratko – svestrani znanstvenik
i prvi doktor tehnike među Srbima, ali i sveučilišni profesor
te književnik. Između ostalog,
poznat je po teoriji ledenih doba
koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske
promjene. Ova teorija je poznata
pod imenom Milankovićevi ciklusi.
NASA je Milankovića uvrstila
na popis 15 najznačajnijih znanstvenika svih vremena, a UNESCO je 2009. godinu, povodom
130. godišnjice njegovog rođenja,
proglasio Milankovićevom godinom.
Milutin Milanković se rodio u Dalju 1879. u imućnoj porodici. Milutinov predak Milanko,
po kojem je porodica dobila
prezime Milanković, doselio se
u Dalj s Kosova u Velikoj seobi
Srba pod vodstvom Arsenija III
Čarnojevića 1690 godine. U novoj sredini porodica Milanković
se uzdigla iz svoje ratarske okoline već u trećem koljenu kad je
Milutinov pradjed Todor shvatio
važnost obrazovanja i postao
pravnik te školovao svoje sinove.
Milutinov pak otac Milan, od svog
je oca naslijedio trgovačku rad-
nju, a kako je bio poduzetan i
uspješan, znatno je povećao svoj
posjed. Trgovao je kolonijalnom
robom koja je dunavskim lađama
pristizala iz trgovačkih središta
Austro-Ugarske izravno do pred
njihovu kuću uz Dunav. Milan se
oženio Jelisavetom iz ugledne
srpske porodice Muačević iz
Osijeka, s kojom je imao šestoro
djece, četiri sina i dvije kćeri. Milutin je bio najstariji sin, a imao je
sestru blizanku Milenu. Uz njih
dvoje samo je još brat Bogdan,
poznati romanist i muzikolog,
doživio starost. Njihov otac Milan
je umro vrlo mlad, kada je Milutinu bilo samo sedam godina,
pa je uz majku koja se više nije
udavala, brigu o djeci i imanju s
više od pedeset hektara oranica
i vinograda, preuzeo njihov ujak
Vasa Muačević.
Milutin za sebe piše da je
bio nježno i slabo dijete. Spavao
bi do podneva, razvijao duhovne
sposobnosti, jer mu fizička konstitucija nije dozvoljavala igre
s vršnjacima i živio u strahu od
razbolijevanja. Sva četiri razreda
osnovne škole položio je odjednom, a s deset godina počinje
pohađati realnu gimnaziju u
Osijeku. Obično bi on školsko
gradivo svladao na petnaestominutnom putovanju od kuće do
škole, pa mu je preostajalo dovoljno vremena za čitanje i ostale
aktivnosti. Obožavao je Julesa
Vernea i skupljao zbirke maraka,
čeličnih pera, leptira, kukaca,
bilja, a radio je i fizikalne i kemijske pokuse. Za njim su u Osijek
40
na školovanje došla i njegova tri
brata, a kasnije su ga slijedili i
na studij u Beč, pa su uz majku
u Dalju ostale dvije sestre i baka.
Mladom Milutinu tada su uzori bili
izumitelji svjetskog glasa - rođak
Andrija Radovanović, inženjer
iz Škodine tvornice topova u
Plzenu i dakako Nikola Tesla.
Na Milutina je na osječkoj realki
najsnažnije utjecao razrednik
Vladimir Varićak, mladi doktor
matematike, također Srbin rođen
u Hrvatskoj, kasnije profesor
matematike na Mudroslovnom
fakultetu te akademik JAZU i
SANU. Varićak ga je potaknuo
da samostalno razvija svoje
sposobnosti i usmjerio ga prema
znanstvenim istraživanjima. Sa
sedamnaest godina završio je
realku, kao najbolji učenik generacije, a kao predstavnik Srba,
maturanata iz Austro-Ugarske,
sudjelovao je na sastanku maturanata Kraljevine Srbije i posjetio
Veliku školu u Beogradu.
Godine 1896. Milanković se
upisuje na bečku Tehničku visoku
školu. Kao i mnogi drugi Slaveni
i on u Beču postaje zagovornik
austro-slavizma, divi se prijestolnici 13 naroda i njenom kozmopolitskom duhu. Nakon šest godina stječe zvanje diplomiranog
inženjera. Kako se u Beču
fizički razvio, nije bio oslobođen
služenja vojnog roka. Zato je
godinu dana pohađao časničku
školu u Zagrebu i Budimpešti, pa
je postao domobranski poručnik.
Nakon odsluženja vojnog roka
Milanković odlučuje proširiti svoIDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
je znanje i nastaviti školovanje u Beču
da bi postao doktor tehničkih znanosti.
Napisao je doktorsku disertaciju o ispitivanju analitičkih svojstava pritisaka,
važnih u statici masivnih građevinskih
konstrukcija, što dotad nije podrobno
istraživano. Disertaciju je obranio s 25
godina i tako postao prvi Srbin koji je
postigao doktorat tehničkih znanosti.
Nije odmah dobio posao pa se vratio u
Dalj. Međutim, sljedeće godine vraća se
u Beč gdje radi u nekoliko tvrtki i patentira šest svojih inovacija. Njihovom
primjenom izgrađeni su brojni objekti u
Austro-Ugarskoj. Već je njegov prvi projekt bio zapažen. Konstruirao je na Karpatima akvadukt od armiranog betona,
izgrađen na više od stotinu svodova koji
je dovodio vodu iz planine do električne
centrale. Zahvaljujući uspješnoj primjeni
njegovog patenta nove vrste betonske
tavanice, povjeren mu je rad na dogradnji krila zgrade bečke Tehničke visoke
škole. Ubrzo po zaposlenju objavio je rad
o statičkom izračunu armirano-betonskih
konstrukcija u kojem je prvi prikazao
točne obrasce za direktno dimenzioniranje dvostruko armiranih nosača, što je
odmah ušlo u stručnu literaturu. Sa samo
26 godina postaje voditelj tehničkog biroa
poduzeća koje je izvodilo radove po cijeloj Austro-Ugarskoj, ali i izvan nje. Svi
su projekti i statički proračuni nosili njegov potpis, pa je on imao veliku odgovornost.
Uz sve svoje inženjerske poslove,
Milanković je ostao vjeran znanosti,
kako piše, svojoj prvoj ljubavi. Zaokuplja
ga problem ledenih doba na Zemlji i još
neutvrđena veza između ozračenja planeta, temperature površine i atmosfere.
Za rješavanje tog problema trebalo mu
je gotovo sedam godina. Zaključio je da
ozračenje pojedinih dijelova planete ovisi
o tri parametra njegove staze: promjene
položaja Zemljine osi, promjene ekscentriteta orbite i promjene nagiba Zemljine
osi rotacije. Shvatio je da je promjena nagiba Zemljine osi rotacije izuzetno važna
za promjenu klime na Zemlji. Zato se danas dominantni ciklusi koji određuju klimu
na Zemlji nazivaju Milankovićevi ciklusi.
Oni pokazuju da povremeno dolazi do
velikog smanjenja Sunčeve topline zbog
čega počinje globalno zahlađenje.
U tom je razdoblju Milanković iz
Beča otišao u Beograd. Prihvatio je
1909. poziv poznatih znanstvenika Jovana Cvijića, Mihaila Petrovića i Bogdana
Gavrilovića za izvanrednog profesora
primijenjene matematike na tek osnoIDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
vanom beogradskom univerzitetu. Ondje
će ostati sve do odlaska u mirovinu 1955.
godine. Ipak, veze s Bečom nije nikad
prekinuo, pa je u Austriju dolazio još 43
puta, posjećivao prijatelje i kolege s kojima je znanstveno surađivao, odlazio
na međunarodne znanstvene skupove
ili konzultirao i projektirao radove na velikim građevinskim objektima. U Srbiji je
pak izradio nekoliko velebnih projekata.
Već 1912. projektira prve armirano-betonske mostove na željezničkoj pruzi Niš
– Knjaževac. U Kraljevini SHS za potrebe
Komande vazduhoplovstva izradio je detaljne planove i statičke proračune svih
većih armirano-betonskih konstrukcija
te velikih hangara i radionica na svim
zračnim lukama u Kraljevini uključujući i
zagrebačku na Borongaju, pregledao je
betonske konstrukcije i statički proračun
za zgradu Narodne banke u Beogradu i
drugo.
Prvi svjetski rat Milankovića je zatekao u Dalju na bračnom putovanju s
Hristinom Topuzović Tinkom, operskom
pjevačicom rodom iz Šapca. Bečki je
dvor strahovao od srpske pobune pa su
Srbi hapšeni i smještani u logor u Turnju
pored Karlovca. Ista je sudbina snašla i
Milankovića koji je nakon Turnja prebačen
u garnizorski zatvor u mađarski Neszider.
U kovčegu koji su mu dozvolili zadržati
imao je svoje odštampane rasprave i
tek započete radove o kozmičkom problemu te je u zatvoru nastavio s radom.
Za njega se zauzeo profesor Czuber i
ugarski predsjednik vlade grof Tisza, pa
je nakon pet mjeseci zatvora prebačen u
kućni pritvor u Budimpeštu. Ondje su mu
dopustili korištenje biblioteke Mađarske
akademije znanosti. Više od četiri godine
ta mu je biblioteka bila utočište i sklonište
od ratnih zbivanja. U njoj je napisao svoje
kapitalno djelo kojim je postao poznat
svjetskoj znanosti: „Matematička teorija
toplotnih pojava prouzročenih Sunčevim
zrakama“.
Milanković se trudio, baveći se ponajprije znanstvenim radom, biti apolitičan
i ne biti članom ni jedne stranke, iako ga
je kućni prijatelj Svetozar Pribićević pozivao da se pridruži njegovoj Samostalnoj
demokratskoj stranci. Milanković se izdizao iznad nacionalnih, vjerskih i političkih
sukoba. Nije bio nimalo sklon ratu, pa je
uoči njemačkog bombardiranja Beograda
i poznatih demonstracija s parolom „Bolje
rat nego pakt“, komentirao da ne razumije svoj narod koji se veseli ratu kao da
ide na svadbu. Za vrijeme njemačke okupacije nije smio direktno odbiti nacističke
41
NASA je Milankovića uvrstila na popis 15 najznačajnijih
znanstvenika
svih vremena, a UNESCO
je 2009. godinu, povodom
130. godišnjice njegovog
rođenja proglasio Milankovićevom godinom
ponude za suradnju, pa je odugovlačio.
Bio je jedan od rijetkih sveučilišnih profesora koji nisu potpisali „Apel srpskom
narodu“ da prihvati okupaciju, kako su
1941. tražile njemačke vlasti. Ostao
je u Beogradu i pisao svoju autobiografiju. Nije skrivao i da je bio izrazito
antikomunistički usmjeren, pa su ga
komunističke vlasti proglasile političkim
neprijateljem.
U Jugoslaviji se Milanković osjećao
nelagodno i odsječeno od svijeta. Nikad se nije prestao držati pravoslavnih
običaja, pa tako ni krsne slave koja
je za porodicu Milanković vezana uz
Đurđevdan. Dvije godine prije smrti rekao je za sebe da je kršćanin, ali da ne
„veruje u sve što popovi govore“. Svoju
je privrženost pravoslavlju najkonkretnije
izrazio na Svepravoslavnom kongresu u
Istanbulu stvaranjem kalendara za pravoslavne crkve. Umro je 1958. godine u
Beogradu, a posmrtni ostaci su prema
njegovoj želji preneseni u porodičnu
grobnicu u Dalju. Njegov sin Vasilije je
preminuo 2003. u Australiji, gdje danas
živi dvoje Milankovićevih unuka i praunuci.■
treće poluvrijeme
DO KADA ĆE SPORTAŠI KOJI POZIVAJU NA FAIR-PLAY I SVOJIM
GA PONAŠANJEM SVJEDOČE BITI SAMO IZNIMKE, A NOGOMETNI
TERENI IDEALNI ZA DEMONSTRACIJU NISKIH STRASTI
NOŽ, ŽICA, SREBRENICA?
NIŠTA NISAM ČUO!
N
Piše: HRVOJE PRNJAK
ije bilo nikakve tučnjave. Ni
razbijenih glava. Zaboga,
pa igrala se prijateljska
utakmica. U redu, to se tako
kaže, i ne podrazumijeva
da su na terenu neki pravi prijatelji, ali
je kao normalno da su strasti ipak malo
“utišane”. Tako je i bilo u Modriči tog
dana. Ali, samo na terenu. U publici, neka
druga priča.
žicu, spominje Srebrenicu...
Govorimo o prijateljskoj utakmici
mladih nogometaša Srbije i BiH, o selekcijama do 19 godina, održanoj početkom
ožujka. Ružni povici nisu prestajali. Povod je bila jedna sporna sudačka odluka, odnosno možda prestrogo dosuđen
crveni karton igraču Srbije. U drugom,
ista priča. “Ubij Turčina”, pa grozomorno
“Nož, žica, Srebrenica”... Sve dok sudac
u 65. minuti nije zbog nesportskog navijanja prekinuo utakmicu. Tada se činilo,
na nekoliko minuta. No, nastavka nije
bilo. Vjerojatno će netko kazati, pa normalno, jer sudac se zove Elvis Mujić...
Glavni tajnik reprezentacije Srbije Dušan
Gelić je nakon svega kazao: “Utakmica
je prekinuta u 65. minuti zbog pogrdnog
skandiranja publike. Prvo privremeno,
a kasnije trajno. Iako je putem razglasa
publika pozvana da navija sportski i dio
tribine bio ispražnjen, arbitri nakon svega
nisu htjeli nastaviti utakmicu. Ja osobno
nisam čuo šta su navijači uzvikivali, više
se čulo ‘ua’”...
Istina, nogometni tereni su dokazani
poligoni za ispoljavanje niskih strasti,
ne samo na ovdašnjim geografskim
širinama, možda i više od terena bilo kojeg drugog sporta. Možda će zato u povijesti ljudske vrste, ove naše epohe, imati
društvenu ulogu koju su u antičkom Rimu
imali Circus Maximus i Koloseum.
Nikakve koristi sad od moraliziranja,
ali zbilja je strašno i poražavajuće čuti da
su ovakve stvari još uvijek moguće. Ne
mislimo sad na “nagluhog” tajnika Gelića,
na takve smo se “sportaše” odavno navikli, nego na poriv publike da na utakmici klinaca makar i verbalno poteže nož,
Naravno, netko će na sve kazati evo, vidiš, to su ti Srbi. I točka. Njegova
spoznaja dalje ne vozi. A predrasude je
upravo nahranio novim “dokazima”. No, i
to je zapravo dio problema, jer ako smo
senzibilizirani samo za uočavanje gadarija “one tamo” strane, to znači da možda
već sutra vlastite nećemo biti u stanju
vidjeti dok ne bude prekasno.
No, srećom, svako toliko ipak
svjedočimo da sport može ipak imati i
neki viši smisao od travestije nacionalnih bitaka. A za to su potrebni ipak neki
preduvjeti. Recimo onaj da vam nacionalni selektor nogometne reprezentacije ne
uvjetuje članstvo u najboljem timu pjevanjem himne pred početak utakmica! Tako
je predsjednik Nogometnog saveza Srbije Tomislav Karadžić nedavno obznanio
da nakon odlaska Siniše Mihajlovića s
mjesta izbornika pjevanje himne više
nije obavezno! Naime, poznato je da je
Mihajlović svojedobno doslovno potjerao
iz reprezentacije napadača Rome Adema
Ljajića budući da ovaj nije htio ili znao
pjevati himnu. Zar je to bitno?! E, pa očito
je još mnogima bitno.
Možemo prozivati komentatore
izravnih televizijskih prijenosa zbog ignoriranja šovinizama na tribinama, pjevanja pročetničkih ili proustaških pjesama, ali nijedna njihova osuda takvih
42
ponašanja nema snagu koju može imati
pravovremena reakcija nekog od aktera
sportskih događanja. Umjesto da pohvali publiku, znate ono, “oni su bili naš
dvanaesti igrač, hvala im od srca”, Niko
Kovač, odnedavno na klupi reprezentacije Hrvatske nakon nedavne prijateljske
utakmice Švicarske i Hrvatske u St. Gallenu se “usudio” kazati: “Bila je odlična
atmosfera, ali bih se Švicarcima ispričao
za ponašanje dijela navijača. Takvima
nije mjesto na stadionima!”.
Ako je netko propustio, navijači su
se potrudili biti zapaženi skandiranjima
“Ajmo, ajmo, ustaše”, kao i ustaškim
pozdravom “Za Dom spremni”, da bi sve
začinili paljenjem pirotehnike i spaljivanjem srpske zastave... Naravno, mogao je
i Kovač, još uvijek “novi” na tom mjestu,
dakle, još uvijek i u fazi prvobitnog stjecanja simpatija navijača, kazati da ništa
nije vidio i čuo, ali je ipak pokazao da
sport za njega nije tek poligon za manifestiranje niskih strasti.
Srećom, nije jedini. I dok se iza dobrog dijela rezultatski važnih utakmica
klubova koji dolaze iz do jučer zaraćenih
zemalja ovog dijela svijeta tjednima vuku
repovi, iza nedavne utakmice košarkaša
Širokog i Mega Vizure “vuklo” se tek jedno priopćenje Beograđana, koje je bilo
toliko medijski neatraktivno da je jedva
ostalo registrirano. No, to u ovom slučaju
više govori o medijima.
Dakle, bila je to važna utakmica,
pogotovo za Širokobriježane u borbi za
ostankom u regionalnoj ABA ligi. No,
kako to biva u sličnim prilikama, domaći
su “izgorjeli” i gosti su odnijeli bodove. I
to prilično uvjerljivo, 86:72. U žaru borbe
dva gostujuća igrača su se ozlijedila IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
račun oca hrvatskog skijaša, koji je na
Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju ove
zime postavio stazu što Myhreru nikako
nije odgovarala. Bijesan zbog toga što
je ostao bez očekivane medalje, Myhrer
je starijeg Kostelića nazvao idiotom, na
što su hrvatski navijači uzvratili serijom
uvreda na Facebook stranici austrijskog
skijaša.
“S obzirom na dugogodišnje prijateljstvo koje nas veže, njegovu ispriku
sam očekivao, a osjetio sam i veliko
olakšanje kada je stigla”, kazao je poslije
svega Kostelić koji je osudio i ponašanje
hrvatskih navijača na društvenim
mrežama...
PATRIOTIZAM ILI POLITIKANSTVO: Predsjednik Nogometnog saveza Srbije Tomislav
Karadžić nedavno je obznanio da nakon odlaska Siniše Mihajlovića s mjesta selektora pjevanje
himne više nije obavezno! Naime, poznato je da
je Mihajlović svojedobno doslovno potjerao iz
reprezentacije napadača Rome Adema Ljajića
budući da ovaj nije htio ili znao pjevati himnu...
Dangubić je ozlijedio zglob, a Micić je zadobio i potres mozga. Nakon utakmice,
gosti iz Beograda (Mega Vizura je beogradski klub, službeno registriran u Smederevu, zbog pravila ABA lige po kojem
jedan grad ne može imati više od dva
predstavnika) uputili su Širokobriježanima
javno pismo zahvale, u kojem je stajalo i
ovo: “Koristimo ovu priliku da vam se zahvalimo na zaista jedinstvenom tretmanu,
koji ste pružili našem klubu, prilikom gostovanja u vašem gradu. Ovaj klub nema
dugu tradiciju, ali želimo da istaknemo
da u desetogodišnjoj istoriji kluba nismo
naišli na srdačniji i prijateljskiji doček.
Sve ovo dobija na težini ako se zna da je
vaš klub izgubio veoma važnu utakmicu,
a ta činjenica nije ni najmanje utjecala na
odnos prema gostujućem klubu. Zaista, u
današnje vreme za svaku pohvalu”...
Sličan potez, iz zaboravljene kategorije fair-playa, svakako je i onaj trenera
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
košarkaša Partizana Duška Vujoševića,
koji je za utakmice svojih igrača s minhenskim Bayernom uzeo mikrofon razglasa
u ruke i zamolio navijače da prestanu
s vrijeđanjem trenera gostujuće ekipe,
Svetislava Pešića. “Mnogo nam znači
privrženost navijača, ali ne treba skandirati ni protiv koga, ni Tadića, ni Vučića,
kao što se kod nas radi”, pojasnio je.
Nema sumnje, plemenitost sporta u
današnje vrijeme ovisi upravo o takvim
ljudima, koji imaju hrabrosti izići iz namijenjenih im stereotipa, riskirati da zbune,
a možda i naljute one koji su im do maloprije pljeskali.
Nema sumnje, veličanstven je
osjećaj osvojiti trofej, pokal, medalju.
Ali, što će ostati od sporta ako nestane
nagnuće koje je, primjerice, austrijskog
skijaša Andrea Myhrera “natjeralo” da
se ispriča svom kolegi Ivici Kosteliću i
njegovoj obitelji zbog ljutitih izjava na
43
Nesportski razlozi umalo su prisjeli
i rukometašicama niške Naise - one su,
naime, 2007. u osmini finala Challenge
Cupa naletjele na Vlaznimi iz Đakovice.
Nakon što je kolo prije Kikinda odbila
igrati protiv rukometašica s Kosova, zbog
čega ih je EHF kaznio novčano i dvogodišnjom suspenzijom iz europskih natjecanja, rukometašice Naise su, svjesne
koliko izlazak na euro-scenu znači za
njihov klub i njihove pojedinačne karijere,
poručile: “Ne treba miješati politiku i sport,
mislimo da bismo trebale igrati. Spremne
smo igrati pod bilo kojim uvjetima zato
što želimo igrati u Europi”, rekla je tada
jedna od rukometašica. Naposljetku su,
unatoč pritiscima, zaigrale - doduše u
Mađarskoj, pred praznim tribinama i uz
jako osiguranje - i uvjerljivo prošle u idući
krug...
A ako mislite da je politikantstvo
samo ovdašnja sportska subdisciplina,
evo vam primjera iz - Njemačke, koju
često znamo isticati kao primjer sređene
države razvijenog građanskog društva.
Gerhard Mayer-Vorfelder, bivši čelnik
njemačkog nacionalnog nogometnog saveza i visoki dužnosnik UEFA-e je prije
nekog vremena preporučio aktualnom izbroniku Joachimu Jogiju Löwu uvođenje
pravila kojeg su se u srpskoj reprezentaciji upravo odrekli - dakle, da igrači moraju pjevati himnu prije utakmica. “Löw je
znao kazati da se nikoga ne može natjerati na takvo što. Ja se s tim ne slažem!”,
kaže Mayer-Vorfelder. Za njega iznimke
ne mogu biti niti reprezentativci ne-njemačkog podrijetla. “Ne možete igrati za
Njemačku, imati i korist od toga, a u isto
vrijeme se ponašati kao polu-Nijemac”,
kazao je. Kazat ćemo tek: Balkane, Balkane moj... Mayer-Vorfelder to ionako ne
bi razumio, makar se savršeno uklapa.■
44
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
45
46
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
47
48
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
49
50
IDENTITET/ BR. 188-189 / 2014.
Download

br. 188-189