„Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti“
Nakon prošlogodišnje uspješno realizirane teme „Umjetničkim revoltom protiv korupcije“, ovogodišnji
multikulturalni projekt Nevladine organizacije „Kultura, mediji i edukacija“ – ARTHEA nosio je naziv
„Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti“. Svrha ovog globalnog i lokalnog (glokalnog)
promišljanja je decentralizacija kulture i djelovanje kroz
orkestriranu sliku Svijeta i glokalnu umjetnost (Glocal
Art) na ublažavanje straha od stranaca ili ksenofobije, a
priređen je u okviru obilježavanja Europskog tjedna pri
Brodsko-posavskoj županiji.
Projekt se realizirao u suradnji s Europskim domom u
Slavonskom Brodu i Veleposlanstvom Republike
Indije, te pod pokroviteljstvom Grada Slavonskog
Broda, Brodsko-posavske županije, Upravnog odjela
za razvoj i europske integracije i Turističke
zajednice Grada Slavonskog Broda.
Projekt se sastojao od plesnog performancea Indijke
Gayatri i njenih učenica na gradskom Trgu, te međunarodnog znanstvenog skupa koji je diskutirao
multikulturalizam, odnos globalizacije i lokalizacije kroz glocal-art, sa svrhom ublažavanja straha od
stranaca ili ksenofobije.
Skupu su nazočili pozvani stručnjaci, doktori znanosti iz područja antropologije, filozofije, medicine i
umjetnosti:
-
dr. sc. Zdravko Palavra iz Daruvara, doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti,
suradnici zagrebačkog Filozofskog fakulteta doktori znanosti beogradske udruge „Mladi grašak“
iz Republike Srbije: dr. Vlatko Ilić, suradnik s našeg zadnjeg skupa iz 2012. god., teatrolog i
teoretičar umjetnosti i medija, te dr. Aleksandra Brakus, mediolog,
specijalist psihijatrije mr. Jugoslav Gojković, dr. med. iz slavonsko-brodske gradske bolnice,
prof. Božica Sedlić, voditeljica Europskog doma Slavonski Brod,
predstavnica Umjetničke akademije u Osijeku, diplomantica Lucija Jakovina,
studentice Učiteljskog fakulteta u Osijeku, dislociranog studija u Slavonskom Brodu diplomantica
Tanja Đurić i studentica pete godine Iva Bagarić,
voditeljica i moderatorica skupa, predsjednica Nevladine organizacije „Kultura, mediji i edukacija“
- ARTHEA dr. sc. Vesna Srnić, autorica projekta
Kolege koji su bili spriječeni nazočiti,
bili su uključeni u diskusiju razmjenom
informacija, savjetima ili virtualno preko
naše društvene mreže glocal-art, to su
uvaženi zagrebački antropolog dr. Vanja
Borš s Filozofskog fakulteta,
antropolog dr. Semir Osmanagić s
dvostrukom adresom u Hustonu i
Sarajevu, , teoretičar vizualnih
komunikacija dr. Krunoslav Martinac iz
Melbourna, doc. mr. Vladimir Frelih s
Umjetničke akademije iz Osijeka, te
beogradska profesorica dr. Divna
Vuksanović i Dragan Ćalović estetičari medija, mediolozi iz beogradske udruge „Mladi grašak“.
1
Više o projektu nalazi se na online platformi, društvenoj mreži nevladine organizacije http://glocalart.ning.com.
O uspješnoj realizaciji projekta izvijestili su Ministarstvo kulture na svojim web stranicama
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=58713, potom lokalni tjednik „Posavska Hrvatska“, te na
engleskom jeziku i portal naše nevladine organizacije http://media-via.net/2014/05/12/world-image-andperformativeness-of-glocal-consciousness.
U provedbi projekta koristili su se:
-
javni prostor gradskog trga za
performativnu akciju meditativnim
kretanjem u prostoru (ples Indijke
Gayatri),
- konferencijska dvorana hotela „Art“ za
okrugli stol/znanstveni skup na temu
„Slika Svijeta i performativnost glokalne
svijesti“,
- prostori za sastanke Nevladine
organizacije ARTHEA s volonterima pri OŠ „Ivan Goran Kovačić“ i Učiteljskim fakultetom u
Osijeku, dislociranim studijem u Slavonskom Brodu,
Projekt se realizirao kroz umjetnički egzistencijalizam (aktivizam) kojim se autentično mijenja i re-kreira
stvarnost, o čemu je autorica projekta napisala više u istoimenom znanstvenom radu „World Image and
Performativeness of Glocal Consciousness“.
***
Uvodni dio znanstvenog rada (http://glocal-art.ning.com ):
SLIKA SVIJETA I PERFORMATIVNOST GLOKALNE SVIJESTI
Dr. sc. Vesna Srnić
Postavljajući temu Slike Svijeta i performativnosti glokalne svijesti, treba
odmah definirati pojam glokalnog1 kao internacionalizirajući sraz
globalnog i lokalnog, a na samom početku i ograditi fenomen
performativnosti svijesti od doslovnog uplitanja u političko polje, pozivajući
se na to demokratsko pravo „ugodnog antagonizma“2, jer želimo dokazati
da svijest kao poželjno društveno stanje, možda nas baš udaljava od
primalnog iskustva.3
U tom smislu i apstraktno svođenje realnosti na rešetku kroz performativnost glokalne, unutrašnje i
vanjske „svijesti“ kao procesa i fenomena tubitka,4 postaje aktualizacija datosti u univerzalnom smislu.
Stoga možemo govoriti o fenomenu autentičnosti u uvijek ponovnom kreiranju egzistencije kroz čisto
iskustvo. Drugim riječima rečeno: performativni umjetnički afekti koji dosežu do energetskih okomica
pomoću vodoravnih životnih linija, transformiraju Sliku Svijeta na duboko meditativan način, donoseći
mirnu proaktivnost kao preduvjet re-kreacije i blagostanja svake egzistencije.
1
Glokalizacija je termin koji se započeo koristiti u svijetu ekonomije i biznisa, međutim sve češće i kao kulturološka pojava
internacionalizacije nasuprot amerikanizaciji.
http://www.cpi.hr/download/links/en/4297.pdf (14. travnja, 2013.)
2
Tihana Bertek „Na granici vidljivosti“, Kulturpunkt.hr , http://www.kulturpunkt.hr/content/na-granici-vidljivosti (1.7. 2013.)
3
U tekstu „Postoji li „svijest“?“ William James obrazlaže tezu da napuštanjem predodžbe svijesti, dolazimo u područje
„apsolutnog iskustva“.; William James, „Postoji li „svijest“?“, Holon, br.3, 2012. Zagreb; str, 97 http://www.hdi.hr/wpcontent/uploads/2013/02/Holon-232012Prijevod-W._James-D._Djirlic.pdf
4
2
Heidegerov pojam egzistencije, Dasein, pojam preuzet iz knjige „Bitak i vrijeme“, Naprijed, 1988.
Diskusija
Doktore Ilić, koliku važnost ima po Vama, kao teatrologu i estetičaru medija, izmiještanje performativnog
umjetničkog djela iz institucije u neposrednu životnu sredinu?
Dr. Vlatko Ilić:
Ne samo razumevanje i interpretacija, nego i stvaranje različitih umetničkih dela
tokom 20. veka, posebno druge polovine 20. veka, perioda kojeg mi danas
nazivamo neoavangardom, dakle 1960-ih i 70-ih godina i sa pojavom nekih
novih, zaista radikalnih izraza, kasnije su teoretizovani kao umetnost
performancea. Kada mi danas govorimo o performativnoj umetnosti, postavlja se i
par pitanja o mogućnosti problematizacije uopće pretpostavke performativnosti,
da li umetnosti, da li jezika ili neke druge društvene delatnosti... Svakako jedna od
važnih stvari koja se dogodila, ne samo u vezi s idejom o performativnosti, nego
uopšte, je to da umetnost počinje svakako da izlazi izvan institucija. Ali čini mi se
da ta odrednica performativnosti ne mora nužno da se dovede u vezu sa nečim što
bismo okarakterisali kao izvaninstitucionalnu umetnost, pa da li pod tim
smatramo da se ona ne izvodi fizički u institucijama ili ono što je često značajnije i radikalnije, a to je da se
ona misli, izvodi i organizuje, u krajnjem slučaju cilja na neku publiku, na način suprotan od onoga kako
se to odigravalo u institucijama, odnosno po nekim sopstvenim pravilima, koja umetnička dela pokušavaju
iznova da utemelje i to mi se čini kao vrlo karakteristično za umetničku scenu 1960-ih i 70-ih godina, pa u
krajnjem slučaju i na kraju 20. i početkom 21. veka....
Ali što je tu, čini mi se izuzetno važno, to je pretpostavka kada govorimo o performativnoj umetnosti (da li
to govorimo o pozorištu i izvođačkim umetnostima, pa čak i o likovnim, vizualnim umetnostima), da
umetničko delo može, zapravo, da na određeni način interveniše, odnosno da ona može da promeni
društvene odnose u okviru kojih se izvodi, odnosno prikazuje i izlaže. I ta pretpostavka svakako i jeste
važna, inače kada govorimo o performansu ili odrednici performativnog, vjerovatno svi znaju da se
oslanjamo na lingvističke teorije iz početka 20. veka, i na to što se u društveno-humanističkim naukama
prepoznaje kao veliki lingvistički obrat koji se dogodio na početku 20. veka.
Zanimljivo je što je tu ključnu ulogu odigrala teorija o performativnim govornim iskazima, koja je
određene govorne iskaze prepoznala kao one koji menjaju stvarnost, dok nisu svi govorni iskazi
performativni. Kasnije se te teoretske pretpostavke odbacuju, što jeste karakteristično, bar kada je teorija
umetnosti u pitanju u 20. veku jeste ideja da svako umetničko delo nezavisno od toga da li je namera
autora ili autorke i da li delo uspeva da ostvari efekat neke značajnije promene tih relacija, da ona zapravo
jeste performativna. Zato što ono ne samo da utemeljuje već i iznova generiše nekakve različite, možemo
reći društvene uloge, odnose ili situacije gledanja, razumevanja i opažanja umetnosti, u svakom slučaju
nekakve određene vrednosti, ideje, koncepcije itd. I ono što je zanimljivo jeste da sa tom kritikom
pretpostavke da su određeni govorni iskazi performativni, pojavila se nova teza da je zapravo svaka forma
javne delatnosti zapravo performativna, da ona da li menja, da li potvrđuje i da ona u svakom slučaju igra
ulogu kada je društveni poredak u pitanju, da li je svet umetnosti u pitanju ili šire. Tako da kada danas, čini
mi se, govorimo o performativnosti, mi zapravo govorimo o potencijalu kojeg svako umetničko delo ima i
sad je pitanje u kojoj meri oni koji stvaraju umetnost ili s druge strane oni koji ju opažaju sada svesni, ali o
potencijalu da ono što se naziva društvenom stvarnošću, a danas možemo govoriti o medijskoj stvarnosti
ili Slici Sveta ili o ideji o da umetnost može u određenoj meri uticati na to. I bila ona institucionalna ili
izvaninstitucionalna, s tim da je češće i prosto očiglednija intervencija i uz to značajnija, ukoliko je ona
izvaninstitucionalna, pri čemu još jednom naglašavam da to ne znači fizičko izmeštanje umetničkog dela,
već stvaranje umetnosti na način na koji je i utemeljen u već postojećim institucijama kulture ili nekim
drugim mestima koja predstavljaju utemeljenja određenih obrazaca društvenih organizovanja.
3
Doktore Palavra, budući da kao doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti istražujete i integralnu
teoriju Kena Wilbera, koje biste osnovne prednosti te teorije istaknuli? Mi vidimo u integralnom pristupu
višestruku korist. Naime, što vi mislite, kako bi se integralna teorija mogla povezati s glokalnom
umjetnošću ili umjetničkim srazom globalnog i lokalnog kroz performativna djela, multimedijalnost i
transpersonalnu individuaciju?
Dr. sc. Zdravko Palavra
Po prvi put u ljudskoj povijesti imamo tu mogućnost da sagledamo kvalitet od
svake razine svijesti: tribalnu, tradicionalnu, modernu i da ih integriramo u sebi!
Jer ono što se događa na razini ljudskog društva, isto prolazimo i mi kao
pojedinci. Mala djeca imaju arhaičku razinu svijesti, kao u prvobitnim
društvima, kako se razvijamo tako raste naša razina svijesti. Ako se društvu
dogodila neka trauma, određenom razinom svijesti mi možemo tom društvu
pomoći (pomoću određenih medija, npr. tisak je nastao u razdoblju renesanse,
Gutenberga, geometrijske perspektive...itd.), dakle to je sve isprepleteno i
integralni pristup pokušava obuhvatiti sve višu, sve širu i sve dublju Sliku
Svijeta.
SPIRALNA DINAMIKA (http://glocal-art.ning.com )
Američki profesor psihologije Claire W. Graves šezdesetih godina osmislio je spiralni model evolucije
dinamičnih ljudskih sistema. Sam Graves je tu evoluciju opisao na sljedeći način. Na svakom stupnju
ljudske egzistencije čovjek traga za svetim gralom, za načinom života kojim treba živjeti. Na prvom
stupnju je u potrazi za automatskim fiziološkim zadovoljenjem. Na drugom on traži siguran način života,
što prati potraga za herojskim statusom, za moći i slavom, nakon toga treba mu unutarnji mir, pa opet
materijalni užitak, onda traga za ugodnim odnosima, pa za samopoštovanjem koje opet vodi u potragu za
mirom u neshvatljivom svijetu. I kad sve to pronađe, opet neće biti miran već će gledati prema devetom
stupnju potrage. Kada kreće na svaku od tih potraga on vjeruje da će pronaći odgovor na svoju
egzistenciju, na njegovo iznenađenje rješenje egzistencije na jednoj razini otvara nova pitanja na drugoj.
„The quest he finds is never ending.“
Don Beck i Chris Cowan su temeljnom Gravesovom modelu dodali memetiku, znanost nastalu na
prijedlog Richarda Dawkinsa, koji u knjizi Sebični gen predlaže naziv za ono što se prenosi kao kulturni
gen, riječ mem.
Memi su informacijski paketi koji se poput virusa prenose od društva do društva ili od uma do uma. Kako
Dawkins primjećuje, prijenos kulture analogan je prijenosu gena jer, iako je u biti konzervativan, može
dovesti do određenog oblika evolucije. Memi su osnova kulturne evolucije. Kao primjere mema Dawkins
navodi ideje, modu, način zidanja lukova i sl. Memi se šire masovnim medijima, razgovorom, pismom,
političkim diskursom i sl. Oni izgrađuju identitet pojedinca i formiraju poruke koje on upućuje svijetu oko
sebe, a mijenjaju se ovisno o težištu memetičkog koda. Spiralna dinamika smatra da ljudska priroda nije
osobito trajna: ljudi izloženi određenim životnim uvjetima sposobni su prilagođavati se okolini
konstruiranjem složenijih konceptualnih modela svijeta koji im omogućuju suočavanje s novim
problemima. Svaki novi model uključuje i prerasta prethodne modele. Beck i Cowan (1996) prema
prethodnim zamislima socijalnog psihologa Clairea Gravesa zamislili su te modele organizirane oko
vMema (vMemes): sustava temeljnih vrijednosti primjenjivih kako na pojedince tako i na kulture. Te
strukture se pretaču u svjetonazore, stupnjeve psihološke egzistencije, organizirajuće principe i načine
života.
Spiralnu dinamiku je popularizirao i dodatno razradio američki filozof i psiholog Ken Wilber,
rodonačelnik integralne teorije. Integralna teorija je primijenjena na problem međusobnog utjecaja kulture
i društvene strukture
4
zbog toga što je ona (Wilber, 2000; 2005) postavljena šire, tako da obuhvaća komunikacijske medije
(tehnologiju) i mentalitet, te dublje jer prelazi utjecaj masovnih medija, razmatranjem personalne
komunikacije, ali i novih medija (koji su i masovni i personalni). Naspram zagovaratelja dobrih strana
globalizacije (Friedman, 2003; 2010), Wilber (2005: 288-290) prepoznaje glavni uzrok problema vezanih
uz Internet, medij kojeg mnogi smatraju odrazom globalne svijesti i pokazateljem napretka svijesti. On se
pita „Kakve koristi ako nacisti imaju Net?“ Odgovarajući da rast tog globalnog medija neće omogućiti i
transformaciju ljudskog društva. Taj globalno tehnološki rast mora pratiti paralelan društveni, kulturni i
osobito intencionalni razvoj individualne svijesti.
***
O poimanju fenomena svijesti i odnosu prema psihološkim granicama stvarnosti pitamo specijalistu
psihijatrije dr. Gojkovića.
Mr. sc. Jugoslav Gojković, spec. psihijatrije
GRANICE I PREKO NJIH (http://glocal-art.ning.com )
Na granici naših svjetova i spoznaja nastaje mržnja prema nepoznatome, svemu
što ne potvrđuje naš sustav vrijednosti koji podupire i održava našu psihu, ali ju
i troši kao jednu vrstu ravnoteže koja nije nikad savršeno sazrijevanjem riješena.
Prema D. W. Winnicottu, britanskom analitičaru, između tri pozornice
doživljavanja stvarnosti nastajemo u svojim emotivnim dojmovima i sklapamo
stavove kojima obojimo svoj doživljaj situacije ljudi oko nas i sebe.
Prva od tih pozornica je svijet naše unutarnje psihe koji se razvijao u našoj
uskoj suradnji i u sudaru s vanjskim svijetom sve od rođenja. Razvijan prema
našoj prvotnoj zadanosti između određenosti figura kojima smo u djetinjstvu
bili okruženi, taj se svijet duboko uobličio u svakom biću, a u njemu su se
ispreplitali različiti utjecaji vanjskih danih okolnosti. Shizoparanoidna pozicija
spoznaje sebe odvojeno od majke kao objekta zadovoljenja je važna unutarpsihička razvojna odrednica
koja prema Melanie Klein, britanskoj analitičarki, igra ulogu u određenju povjerenja i nepovjerenja u svijet
oko nas. Depresivna pozicija kraja prve godine razvija sposobnost da prihvatimo gubitak. Na toj pozornici
unutarnjeg svijeta vladaju principi magije, sile, moći, žudnje i zavisti.
Druga pozornica je pozornica vanjske zbilje sa svim njenim zadanim utjecajima fizikalno-kemijskih
zakonitosti i utjecaja grupa i zbivanja u društvu kao i utjecajima odgoja, kulture, tradicije, etniciteta,
nacije, podneblja, rase i međuljudskih relacija.
Otkriće je predstavljala spoznaja treće pozornice interakcije unutarnjeg i vanjskog svijeta naše psihe koja
se odvija u situaciji događanja između osoba u međuvremenu i međuprostoru isprepletenim najfinijim
nijansama postojanja koje rađaju novost događanja u događaju i na taj način uvode u svoju novu pojavnost
improvizaciju u koju smo ušli silnicama neplaniranog događanja zadobivajući nova značenja razotkrivena
utjecajima nesvjesnog dijela naše psihe. Tu nastaje osjećaj bezvremenosti trenutka i ljepote događanja
između ljudi u spoznaji zbiljske različitosti.
Društvena zbivanja svojim snažnim utjecajima utječu na narav tih događanja koja razdvoje osobni
doživljaj sebe i drugih iz povezanosti tih sfera kada dolazi do jednostranog doživljavanja svijeta drugih i
sebe povlačenjem na unutarnju pozornicu s ponavljanjem zaštita iz ranih frustracijskih razdoblja.
Događaju se povezivanje na razini kolektivnog nesvjesnog s transgenercijskim zaštitnim obradama
okolnosti u psihi pojedinaca koji se u kriznim zbivanjima povezuju na osnovi ranjivosti i nemoći skrivajući
se maskama moći - prepoznatljivim simboličnim utjehama prošlosti. Tu nastaje i doživljaj neprijatelja
obojan strahom iz kojeg se drugog vidi u neljudskim
5
formama kako nas napada i prijeti nametanjem svojeg lišenog lucidnih ljudskih osobina. Povlačenje u
takvu autističnu izolaciju unutarnjeg svijeta događa se i u pojedincu, ali i u narodu, u teškim vremenima
borbe za identitet i opstanak. Kada to vrijeme prođe, otvore se štitovi naše psihe protiv tih podražaja i
uspostave komunikacije i opažanja. Isprva kod pojedinaca dovoljno snažnih i samosvojnih da shvate, a
zatim kod grupa, pokreta i političkih grupacija sve do naroda u miru koji postaje otvoren suradnji punom
snagom stvarnosti opisanih pozornica.
Tako i u Brodu na granici država, nacija i vjera novog i starog svijeta, zasljepljenosti i lucidnosti, iste se
stvari zbivaju od Rimljana do sad.Redefiniranje svijeta oko nas koje naš psihički aparat nesvjesno stalno
poduzima da nas zaštiti od svega što osporava ili traži promjenu referentnog sustava naše psihe, može
uočiti od konflikta slobodni dio psihe koji potiče promjene i koji usklađuje nas sa stvarnosti. Svijest o tome
što se događa u unutarnjem, vanjskom i intermedijarnom prostoru je funkcija ega, bitnog dijela psihe koji,
ako je intaktan, prepoznaje i emotivni dojam i misao i protok vremena i sjećanje i zbiljsko i imaginarno.
Čega je dio taj dio...? Svakako čovjeka, jer bez njega te pojavnosti u ovom svijetu nema. Čovjek ostaje u
doživljaju osobne psihičke ravnoteže do kad je u stanju izbalansirati sve navedene instancije i spojiti ih s
doživljajem sebe. Prilagodba da to postigne neprestano traje. Tada je u stanju prepoznati i druge u
njihovim neovisnim vrijednostima.
Izvori:
Winnicott, D. W.: The Playing and Reality. London: Tavistock Publications, 1974; Klein, M.: Zavist i
zahvalnost. Zagreb: Naprijed, 1983.; Freud, S.: Tumačenje snova I i II. Zagreb: ''Stari Grad'', 2001.;
Erikson, E. H.: Childhood and Society. Middlesex: Penguin Books, 1972; Berne, E: Koju igru igraš?
***
Kako se to izgrađuje odnos prema drugačijem u umjetnosti, pa tako i problematizira strah od drugačijeg,
stranog ili ksenofobija, objasnit će na primjeru svog umjetničkog djela diplomantica Umjetničke
akademije u Osijeku, Lucija Jakovina.
Diplomantica Lucija Jakovina
Isječak iz istraživanja upravo na temu ksenofobije i faktora koji ju
potiču (http://glocal-art.ning.com ):
Razmislimo o faktorima koji utječu na naše paradigmatske isječke
stvarnosti. Što nas oblikuje? Kako se na nas odnose kulture, nacije,
folklori, arhetipi i stereotipi? Kulturološka obilježja strogo su vezana
uz zemljopisni položaj određene grupe ljudi. Nacionalna obilježja
nose jezik i političku koncepciju potvrđenu granicama. Folklorna
obilježja predstavljaju kulturu u malome mjerilu. Arhetip je zbir
kolektivno usvojenoga ponašanja određene skupine ljudi koji provode
folklornu praksu, dok je stereotip nusprodukt kulturološke dogme. U
svakome od nas utkan je arhetip ponašanja koji se manje ili više
odražava na svjetonazor, tako da svjesno odobravamo običaje svoje
kulture i folklora, usvajamo jezik i dijalekt. Okruženje u kojemu
boravimo uči nas socijalizaciji i naš empirijski doživljaj kulture
nadograđuje se daljnjim socijalnim kontaktima. S vremenom postajemo sposobni prepoznati ono
karakteristično upravo našoj kulturi.
6
Kulturni šok
Kada iskustveno prepoznamo obilježja vlastite kulture, postajemo sposobni za usporedbu. Upoznajući
ljude s drugih krajeva svijeta, možemo vidjeti kako je kultura također utjecala na njihov doživljaj društva.
Način komunikacije, počevši od jezika, govora tijela pa do odjevanja, veoma je različit usporedimo li npr.
Hrvata i Kineza.
Svaka kultura proizvodi svoj prepoznatljivi stereotip. Negativna konotacija riječi stereotip leži upravo u
nesposobnosti pojedinca da bude samostalan, nego slijepo teži ka zadovoljavanju norme svoje sredine,
osjećajući strah i nelagodu prema drugačijem. Takvo razmišljanje potiče pojedinca da svijet oko sebe
klasificira u kategorije domaće – dobro i strano – loše .
Problem dakle nastaje kada pojedinac nije sposoban pojmiti kulturološke ili folklorne različitosti , te ona
nelokalna obilježja direktno svrstava kao manje ispravna . Tipičan primjer imamo i unutar RH:
Zagrepčanin i Splićanin prepiru se oko točnosti naglaska ili imenovanja stvari odn. pojava. Naravno –
oboje je jednako točno i besmisleno je raspravljati se o tome. Ipak, takva je situacija veoma česta.
Što je sredina sklonija stereotipnome ponašanju, to je veći osječaj ksenofobije.Slična vrsta kulturnoga šoka
manifestira se kao apsolutno idealiziranje kulturnih obilježja netipičnih onima u kojima smo razvijali svoje
socijalne vještine. Čest primjer takvome ponašanju bili su sezonski radnici u Njemačkoj 60-ih i 70-ih
godina 20.st., popularno zvani gastarbajteri. Izlaskom iz zatvorene sredine (Jugoslavija, Turska...) i
dolaskom u mnogo bogatiju i kulturološki osebujniju Njemačku, radnici su počeli vrednovati njemačku
kulturu kao onu ispravnu. Nespretno artikuliranje njemačkoga jezika i oponašanje folklora rezultat je
zapravo donešene ksenofobije. Takav osječaj straha od stranoga i drugačijega može biti umiren jedino
inverzijom poimanja o domaćem i stranom. Povratkom u svoje prvotno okruženje, radnici su svoju
interpretaciju njemačke kulture, osim kroz ponašanje, odražavali kroz arhitekturu. Danas smo na gotovo
cijelom prostoru bivše Jugoslavije svjedoci brojnih takovih građevina, koje stilski nemaju doticaja niti sa
tradicionalnom niti sa njemačkom arhitekturom. Najveći šok na našim prostorima uslijedio je ipak
raspadom Jugoslavije. Odbacivanjem dotadašnjih ukorjenjenih vrijednosti na kojima su odgajane brojne
generacije, nastaje ogroman jaz među zemljama bivšim članicama. Nacionalni identitet postavlja oštre
okvire na prostorima gdje se desetljećima poticalo upravo suproto. Ratna zbivanja zapečatila su prošlost i
postavila sasvim drugačije temelje.
Hrvatska je narodnost
potvrdila svoja obilježja
kroz brojne jezične
novotvorenice, pripadnost
katoličkoj vjeroispovjesti i
veliki nacionalni ponos.
Međutim, kulturološka
obilježja nisu se mogla tako
strogo i naglo definirati kao
ona nacionalna. Atmosfera
je zapravo ostala vrlo slična
na cijelom Balkanu, čije
ime tako zastrašujuće zvuči
u ušima Hrvata. Sve nas
veže mnogo više sličnosti
nego li toliko željene
razlike, a odmaknemo li se
od ove zbunjujuće buke
možemo jasnije vidjeti stvarno stanje.
7
Dr. Aleksandra Brakus će izložiti ukratko svoj stav prema Slici Svijeta, globalizaciji i lokalizaciji. Naime,
negativna obilježja globalizacije u ekonomiji i politici, razrješavaju se u kulturi, po našem mišljenju
decentralizacijom i to kroz spomenutu GLOKALIZACIJU, gdje globalizaciji pridružen multikulturalizam
ishodi kroz umjetnički autentičnu lokalizaciju naročitu glokalnu umjetnost ili glocal-art.
Dr. Aleksandra Brakus
GLOBALIZACIJA I KULTURA (http://glocal-art.ning.com)
Globalizacija označava ekonomski, politički i kulturni proces koji je
omogućen brzim razvojem na poljima transporta i komunikacija, a koji
je često vođen željom velikih korporacija za osvajanjem novih tržišta.
Kulturna globalizacija je susret različitih svetskih kultura i običaja.
Navike, običaji i kultura dolaze sa protokom robe, kapitala i ljudi preko
državnih granica. Ovakvi procesi izazivaju različite reakcije, neki to
vide kao pozitivan razvoj, jer obogaćuje već postojeću kulturu, a neki u
novoj kulturi vide pretnju već utvrđenim vrednostima. Globalizacija
pruža mnogo, ona otvara nova pitanja u svetu u kome živimo, u našem
neposrednom okruženju, našem svakodnevnom životu i nama samima.
Postavila bih sada pitanje: šta je to sada na tržištu slika, šta određuje šta
je to bitno, šta je nebitno, šta je moderno, šta nije? Ko utiče i na koji se način utiče na to? Zašto je u nekom
periodu nešto (mislim na umjetnost) bitno, a drugom periodu nije? Znači ima velikog ekonomskog uticaja
u kulturi, medijima, umetnosti. Svaka država mora da sačuva svoj identitet i navest ću vam jedan primer.
Meni se sviđaju običaji recimo u Indiji, kako oni to rade: oni imaju pozorišta koja imaju svoje predstave
bukvalno na svakom ćošku!
Za vreme pauze za ručak, oni izvedu predstavu i to o svojim temama iz svoje tradicije, sa svojim likovima
iz prošlosti, obično posle posla, nek se skupi tu dvadesetoro, tridesetoro ljudi, ali takvih grupa imate dosta.
To je borba za svoj identitet. Na kraju krajeva, ako gledate ekonomski, vi se borite na tržištu sa
igricama...Zašto bi netko došao u pozorište, a ne da odigra neku igricu sa društvom ili da dođe na izložbu
kad može da sedi kod kuće i to gleda na televiziji?! I još ga privući da gleda nešto vezano za vašu kulturu i
tradiciju. Eto to je suština i recept da jedna kultura ipak zadrži i podsjeća mlade na kojima svet ostaje, o
njihovoj kulturi, jer uticaj je globalnog veoma veliki i moćan. Mora se imati meru između jednog i drugog,
jer ne može se opstati.
U svojoj knjizi "Lexus i maslina – razumevanje globalizacije" Thomas L. Friedman piše: "Jer, uz snagu i
brzinu globalizacije kakva je danas, kulture koje ne budu dovoljno otporne biće zbrisane kao i sve žive
vrste koje se ne mogu prilagoditi promenama u svom okruženju."
8
Multicultural project „The Image of the World“
NGO „Culture, Media and Education“ - ARTHEA
Our project is a multiplatform awareness raising programme with a heavy emphasis on performance art in
urban surroundings.
Through this project we hope to:
a) Combat xenophobia (fear of strangers)
b) Contribute to the decentralisation of culture and spread cultural events outside of
major institutions via civil organisation.
c) Increase the presence of performance arts in urban environments.
With the imminent entrance of Croatia in to the EU the need for a project that raises awareness of
European values is greater than ever.The project puts a heavy emphasis on bringing european values to its'
future citizens on a more intimate and local level. More often than not it's the localities that are neglected
since most programmes deem it only necessary to target major cities.
During a Saturday noon in May (2014, 2015) performers from other countries will perform their 3
traditional dances at a very busy hour on a very public place, the main square of Slavonski Brod. These
performances from China (Tai-Chi), India (Shiva's dance) and Turkey (Dervishes dance) will be a magnet
to pull in by standers and will generate interest for the project. Besides these performances concert nights
and round tables will be organised with intellectuals from various fields taking part to discuss the theme of
multiculturality and tolerance between nations.
The project will immidiately pull in by-standers and will peak their curiosity which will lead them to ask
questions about the performances and in turn will be informed about the project and it's theme. By
catching just a glimpse of another culture they can draw their own conclusions as to the differences and
similiarities they may share with other nations. It will promote open mindedness and a will to accept
foreigners in to their society. With concert nights with perfomers from China, India and Turkey as well as
conferences and round tables with intellectuals and experts from mentioned country citizens will have
more than enough opportunity to satisfy their curiosity. Web logs, social networking and traditional forms
media will ensure that the program will not go unnoticed. With the all the performers, intelectuals, experts
and the general public involved the project has huge potential to reach a massive audience.
A performance as dance is universal. Every culture has one. This project takes advantage of this and uses
the fact to „hook“ by standers. From then they ask themselves the questions needed to come to the
realisation that multiculturality and understanding is indeed the road that needs to be taken. This unique
combination of performances in urban surroundings combined with concert nights and round tables and
multimedia campaign (brochures, social networking) will ensure that the project will reach it's full
potential.
The members of the ARTHEA are professors, artists, students and agile creative citizens. The association
is registered as a competente civil organisation for the Cultural areas of Art, Media and Internet, thus it
promotes Media culture and raises awareness on the Multicultural integration.
Professor Frankopan Mariano Klaric, Public Relations
9
Nevladina organizacija „Kultura, mediji i edukacija“ – ARTHEA
Dr.sc. Vesna Srnić, predsjednica, autorica projekta
Web portal: http://media-via.net
Društvena mreža: http://glocal-art.ning.com
e-mail: [email protected]
Mob: +385 (0)98 501 835
Slavonski Brod, svibanj/lipanj, 2014.
Brošura je tiskana u 50 primjeraka
Download

Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti