BNV ILI... ?
MJESEČNA NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU «SANDŽAK» | BR. 181 | JANUAR 2015.
CIJENA 100 RSD | CG 1€ | BIH 2 KM | EU 3 EUR | USD 5 $ | CH 4 CHF | GB 4 GBP | TR 4 TL
www.revijasandzak.com
NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU “SANDŽAK”
IZDAVAČ: ZAJEDNICA SANDŽAČKE DIJASPORE (ZSD)
DIREKTOR
MITHAT EF. MUJOVIĆ ([email protected])
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK
EDIN ZEĆIROVIĆ ([email protected] )
POMOĆNIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA
MUHAMED ĆEMAN ([email protected])
TEHNIČKI UREDNIK
SENAD REDŽEPOVIĆ ([email protected])
LEKTOR
MAHMUT SULJOVIĆ ([email protected])
REDAKCIJA
HAZBIJA KALAČ ([email protected])
JAHJA FEHRATOVIĆ ([email protected])
ADMIR MURATOVIĆ ([email protected])
SULEJMAN ALIČKOVIĆ ([email protected])
MUHAMED MAHMUTOVIĆ ([email protected])
MERSADA NURUDDINA AGOVIĆ ([email protected])
SUAD BEĆIROVIĆ ([email protected])
ZAIM REDŽEPOVIĆ ([email protected])
ALEN DURAKOVIĆ ([email protected])
FERID BULIĆ ([email protected])
SARADNICI
HAKO DULJEVIĆ, ŠEFKET KRCIĆ, ŠERIF ŠAČIĆ, AIDA ZORONJIĆ, FIKRET
ZORONJIĆ, SULEJMAN ALIČKOVIĆ, ADNAN HASANOVIĆ, ARMIN ŠABOTIĆ
RUKOPISI I
FOTOGRAFIJE SE
NE VRAĆAJU
DIZAJN
IFET ALIČKOVIĆ
ADRESA
GRADSKA 1, 36 300 NOVI PAZAR
TEL: 066/ 322-181, FAX: 020/322-181
E-MAIL: [email protected]
Edin Zećirović
BNV ILI SNV PITANJE JE SAD
Suada Džogović
GENOCID U BIH JOŠ UVIJEK TRAJE
Mersada Nuruddina Agović
HAVARIJJUNI, ASHABI I MI
Ismet Zukorlić
BOSNA IZMEĐU PONOSA I SRAMA
dr. Radomir Čolaković
RAZMIŠLJANJA IZ MOG UGLA GLEDANJA
dr. Šefket Krcić
PRVA MONOGRAFIJA O BOŠNJACIMA U TURSKOJ
Sulejman Aličković
MALKOČOGLU
MOJA POSLJEDNJA ISTRAŽIVANJA U OKOLINI TUTINA
RIJEČ UREDNIKA
Farsa zvana Bošnjačko nacionalno vijeće u tehničkom
mandatu, u kojoj su svojevremeno učešća uzeli čak i najviši državni službenici, opće je poznata stvar pa je ne bih
mnogo komentirao ovom prilikom. Ono što su centri moći
(beogradski, probeogradski, k’o demek bošnjački, poltronski i sl.) izvukli kao pouku iz tog perioda jeste da ovog
puta ne smiju dozvoliti da se stvar otme kontroli pa da
ih opet boli glava. Država je izmjenama zakona smanjila
ingerencije i nadležnosti vijeća. Valjda iz bojazni da, poslije dugog perioda obespravljenosti, ne zbuni svoje građane
drugih nacionalnosti tolikim „pravima i slobodama“, pa
bolje daj na kašičicu. Naše „lokal-patriote“ su, u periodu
kad su izbori već postali izvjesni, u nekoliko navrata pokušali izvjesti manevre raznim spasonosnim inicijativama,
pokušavajući na taj način zbuniti Bošnjake, a sebe svrstati
u borce za bošnjačka pitanja. Međutim, njihovu plitkost
su Bošnjaci vrlo brzo prepoznali i nijesu joj posvjetili značajniju pažnju.
Ali (eh da nije ovog ali), nakon niza propalih manevara
na sandžačku scenu stupa manevarski velemajstor lično,
proklamujući ono o čemu sandžački narod već glasno priča i poduže vrijeme priželjkuje, a to je BOŠNJAČKO JEDINSTVO. Činjenica da je nekolke godine prije, ličnim
manevrima, proizveo glavni razlog bošnjačkog razjedinjavanja – pokušaj stvaranja paralelne islamske zajednice,
valjda je, uz želju i nadu da će ove rede ispraviti grešku,
i bila presudna i NAROD SE UPECAO U MREŽU.
Na drugoj strani našao se pokret okupljen oko suverena
bošnjačkog pitanja, kome se je pokušavalo spočitavati da
je osnovna prepreka bošnjačkom jedinstvu i pozitivnim
procesima u Sandžaku, pokret kome je prošlog puta uz
asistenciju države i oteto BNV. No, međutim, izborne
malverzacije velemajstora koje su se desile u Tutinu i Sjenici, opet uz asistenciju državnih organa, doduše ovog
puta sa nižih nivoa, poprilično su demaskirale sad već
proklamovanu frazu o bošnjačkom jedinstvu. Iza maske
se je počela nazirati ogoljena želja za vlašću ili bolje reći
vlasništvom nad tom, za Bošnjake, važnom institucijom.
Pod parolom CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA, još jedared je silovana i prekrojena volja građana. Bilo kako bilo,
druga lista je, zarad Bošnjaka i Sandžaka, uzela učešća u
konstituiranju BNV-a, nadajući se da će zaista biti makar
minimuma svijesti i konstruktivizma u pravcu postizanja
bošnjačkog jedinstva. Konstituirajuća sjednica je protekla
OV
IĆ
uz dozu blage napetosti, ali je narodu ostavila nadu da se
stvari kreću u pozitivnom pravcu. U međuvremenu je u
Domu kulture održana svječanost u povodu obilježavanja
Dana Sandžaka, kojoj su prisustvovali svi važni politički
i društveni faktori. Može se reći da je ovaj događaj napravio svojevrsnu revoluciju i postavio urnek kako se treba i
može graditi jedinstvo, uz toleranciju i poštivanje suprotnog stava i mišljenja. No, ubrzo je na red došla i druga
sjednica BNV-a, kojom je predsjedavao „velemajstor“ lično. Pokušaj nipodaštavanja volje građana izražene kroz
16 legitimno izabranih vijećnika je došao kao hladan tuš
cijelome Sandžaku. Nesposobnost prihvatanja drugačijeg mišljenja, autokratizam, bahaćenje, strah od javnosti,
samo su neke od bora koje su se mogle vidjeti na ogoljenom
licu, nakon što su maske popadale. Oni koji su se upecali
na proklamovanu frazu bošnjačkog jedinstva konačno su
imali priliku da shvate da su ustvari samo zagrizli mamac
i da ih sad neko namotava na štap. Čudi činjenica da je na
drugoj strani 18 intelektualaca, koje je narod izabrao pod
geslom borbe za postizanje bošnjačkog jedinstva, ostalo nijemo na ovakvo ponašanje njihovog vođe. Valjda su se oni,
godinama surađujući sa njim, navikli na ove njegove bore,
te im je sve ovo „prirodna pojava“. Da je sve ovo za njih
prirodna pojava, govori i njihova tišina kojom potvrđuju
odluke „velemajstora“ da nakon svega, negdje, nekako, sa
nekim, izabere organe vijeća i o tome samo kratko izvijesti
javnost.
Nakon svega ovoga još uvijek ostaje aktuelna Hamletovska dilema iz naslova: Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV)
ili Suljovo nacionalno vijeće (SNV)? – Pitanje je sad!
Svoje viđenje ću završiti stihovima iz Hamleta u kojima
se nalaze dva moguća odgovora na postavljenu dilemu, pa
neka odabere svak šta mu je bliže karakteru, časti i dostojanstvu.
„O, biti ili ne biti – pitanje je sad:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćke i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?“
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
M
noštvo je događaja koji su obilježili vrijeme koje je za nama, a koji u manjoj ili većoj
mjeri zavređuju pažnju i dodatnu analizu.
Među njima se, na samom vrhu ljestvice,
nesumnjivo i danas nalaze, izbori vijećnika za Bošnjačko
nacionalno vijeće, kao i sve ono što im je predhodilo i ono
što se zbilo i još uvijek zbiva nakon njih. No, kako bismo
razjasnili Hamletovsku dilemu iz naslova krenimo redom.
IR
ZEĆ
Edin
BNV ILI SNV
PITANJE JE SAD
3
DŽ
OG
OVIĆ,
drnt.
TABIRENJA
a
ad
Su
GENOCID U BIH
JOŠ UVIJEK TRAJE
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
(Komentar na agresiju i falsifikate u povijesti i kulturi BiH)
4
N
ajnoviji događaji u Bosni i Hercegovini i postavljanje
spomenika
Njegošu u Višegradu,
te promjena imena ovoga grada u
tzv. „Andrićgrad“ predstavlja svojevrsnu agresiju na ovu multietničku evropsku državu sa strane nekih susjeda inspirisanih politikom
nastavka genocida (kulturocida)
u BiH. Postojanje ovog problema
potvrđuje uzurpacija privatnih
posjeda Bošnjaka i izgradnja jednonacionalnih i vjerskih objekata,
kao i jednonacionalnih i provokativnih monumenata kojima se anulira kultura nesrpskih populacija.
Dakle, tematski akcenat je analiza
političke patologije nekoliko anti-
bosanskih samozvanaca da prekrštaju teritorije stare i međunarodno
priznate države BiH i preimenovanje imena gradova dajući im nacional-šovinistička, falsifikujući i znanost i povijest.
Realna politika u državi BiH, kao
i u okruženju, ovaj problem tretira kao nacionalističku provokaciju
zasnovanu na temeljima Karadžićeve politike i Mladićeve vojne
tehnologije. Odgovorne strane,
uključene direktno u ovaj problem,
jesu Ministarstvo trgovine i turizma, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju,
Ministarstvo uprave i lokalne samouprave i Ministarstvo prosvje-
te i kulture tzv. Republike Srpske.
Također, saučesnici su i Vlada
Republike Srbije, političari antibošnjačke orijentacije, retrogradne
političke stranke, kao i mnogi intelektualci nacionalističke orijentacije iz pomenutih država.
Akteri nastavka genocida su grupice i četice zaostale iza psihopatskog korifeja Radovana Karadžića,
propalog pjesnika ‘’Slavenskog
stabla’’ i nesuđenog vožda ‘’letećeg
naroda’’, te đenerala Ratka Mladića koji još razgoni ‘’ostatke Turaka’’ po Haškom tribunalu ovoga
puta psujući im ‘’tursku majku’’
pred sudijama da bi potvrdio mržnju prema šehidima u Srebrenici,
Formalno, ratovi na Balkanu su
utihli, oni oružjem i sličnom tehnologijom, ali još je živa i vruća
tehnologija druge vrste, ona koja
se definira kao crna propaganda,
jezik mržnje, vika i galama putem
svih medijalnih sredstava – krcata
psovkama u aluzijama i alegoriji, mitovima i sakralnim objektima
(grobovima, crkvama, lončarijom i
potleušama...), carevima i vitezovima, gospodstvom i carskom svitom,
duhovnim pjevanjem – sve u svemu ‘’zlatnom prošlošću’’. A za to je
kriv onaj drugi, koji se nepravilno
proglasio pobjednikom na bojnom
polju, a ustvari, ‘’mi smo ga potukli do nogu’’, a zatim smo mu tek
onako davali princeze za sultanije i
hanume na dvorovima paša i vezira
našega porijekla koji su odvedeni na
školovanje kao ‘’danak u krvi’’. Sve
je to nepobitna povijest, potvrđena
u narodnoj epici i retorici, u djelima
velikana pisane riječi od Slova ljubve do bremena knjiga iz pera pisca
romana Vreme smrti. Tome se mora
vjerovati (!!!).
Motivacija za ovu kraću diskusiju
političke opcije je preimenovanje
naziva jednoga starog i povijesnog
imena grada na zelenoj i lijepoj rijeci Drini u srcu Bosne, one Makove
‘’prkosne i ponosne’’. To je multietnički grad Višegrad. Prekrstili su
ga u Andrićgrad//Andrić-grad//
Andrić grad (?)... Za ovaj etički i
‘’pravopisni hit’’ biće potrebno još
mudrih glava i pravopisolupanja i
onaj Kamen mudrosti Crnog Gruje
koji je još za vrijeme Crnoga Đorđa
pao u zemlju Stradiju i zakopao se
temeljito, da ga ni Marko Kraljević
nije mogao pomjeriti ono kada je po
drugi put ‘’svratio’’ među svoje sunarodnike. Sve je bilo uzalud: i ona
pandurija, i silne vojske, i pojanje, i
udaranje u sva zvona. Kamen je još
tamo gdje je sa nebesa pao nasred
zemlje delija i vračeva koji, za utjehu, podižu spomenike caru Dušanu
po tuđim zemljama, lamentiraju za
‘’starim vremenima’’ i onom Vukovom floskulom sve i svuda. Uz
talambase, govore i pojanja promijenili su ime jednom gadu sevdaha
i šuhreta, dali mu jedno prozaično
ime, a da nisu pitali nikoga u ravnoj
i ponosnoj Bosni jer taj grad je bosanski, a ne nečija prćija pored lajkovačke pruge.
Agresija na mirnu Bosnu još traje,
opkoljavaju se gradovi, ruše mostovi, pale biblioteke i džamije, tenećare se iznose na Rumiju, pišu ratnohuškačke pjesme, nove povijesti,
kroje mape dokle je ‘’naše’’ bilo i dokle će biti. Agresija koju su osmislili
štabovi u kabinetu Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića se nastavlja iako se u Haškom tribunalu
dosta strogo presuđuje svima koji su
jurišali na Bosnu, Mostar, Vukovar,
Kosovo... Ipak, sve je mlako i plitko,
počevši od presude onoj senilnoj Biljani, koju Hag uputi na Sjever da u
miru provede desetak godina i da
se ‘’odmori’’ od ratne vreve i buke.
Sada su je smjestili u velelepni darovani stan jedne balkanske prijestonice, podaleko od mrskih Bošnaka i
Albanaca, da tu napiše povijesne
memoare.
Nije ovaj komentar sentimentalnog
smisla već je osobiti osvrt na krivotvorenje svega što nije po bukvaru i
ćirilici, a ima cilj da taj bukvar i tu
ćirilicu utjera u nos Evropi, na silu,
i da je smjesti u Evropsku uniju kao
ono negdje na kraju IX stoljeća. Neka
ćirilice, nije loša, ali je nasilje loše. To
nasilje desilo se krajem novembra
2013. godine usred grada Višegrada. Jedna zaostala četa Karadžićevih i Mladićevih harambaša i delija
uz mehtere i rakiju šomu proglasila
je novo ime ‘’Andrićgrad’’, održala
nekolika tiradna govora, u kojima
su se patriotski i cirkusno popeli na
govorničku trupinu gospoda redom
pjesnik Matija Bećković, propali filmadžija Emir Kusturica (aliti Nemanja Kusturica), Milorad Dodik
namrgođenog lika i oštrog pogleda
(valjda kao Srđa Zlopogleđa) koji
ima pretplaćenu avionsku kartu od
Surčina do Banja Luke i nazad.
Ovdje, nasred Višegrada, postavili
su jednu crkvu, drugu Gračanicu//
Visoke Dečane (!?) i nazvali je crkva
‘’Sv. car Lazar’’. O Bože, velikog bezumlja! Tu, ispred te crkve, postavili su bronzanu figuru stojećeg Iva
Andrića, ‘’nadutijeh prsa’’ i pogleda
stidljive gospođice (‘’Gospođice’’).
Onda, postaviše i sjedećeg Petra Petrovića, čova prebačene jedne noge
preko druge, namrštena pogleda i
sa onim kontraverznim ožiljkom na
obrvi, koju mu nije nanio onaj Crni
Arapin muž lijepe hanume na jednom brodu koji je plovio uz Jadran
prema Veneciji, a ustvari taj ožiljak
mu je ‘’nanio’’ jedan drugar monah
na Cetinju za vrijeme školovanja.
Matijin govor bio je štur i po njegovoj staroj poetici: ‘’Dobro nam
došao, gospodare!’’ A gdje, bolan?
U Bosnu, zar!? Hajd’, ba! Nije on
tamo ni za života htio otić’, a kamoli sad sa toliko gvožđurije! Emir
je, nešto kao podbuho i mamuran,
promucao: ‘’Njegoš je kao Bajron i
kao Tomas Man!’’ Vidjelo se da mu
je srpski jezik bio slaba tačka. Pričalo se da su mu učitelji poklanjali
‘’dvice’’, a u Češkoj ga nisu propitivali. Važno je da ga je ona ‘’mrska’’
SFRJ lijepo stipendirala i on joj se
još ljepše odužio filmićima o Romima čiji je folklor prepisivao kao
domaće zadatke u osnovnoj školi.
Poslije je propao sasvim, a onda se
stavio u službu Slobove i Radovanove ratne lokomotive, potom otišao
u neki manastir u Paštrovićima i tu
se zamonašio uzevši ime Nemanja i
učinivši postrig. Vratio se na Ravnu
goru i tu na Tari podigao rezervat
za uklete medvjede. Sada je drugarpotpetica onoga posavskog Dodika, čije prezime nijedan lingvista
ne umije razabrati. Govorio je i ovaj
Dodik, ali sve nešto mahanjem ruku
i prijetećim tonom s dvije-tri kratke
rečenice. Nije bilo na ekranu RTS-a
da li je Amfilohije Radović nešto rekao, a bio je u prvom redu i glavom
i bradom. Nije jasno da li je donio
da pročita onu besjedu koju je čitao pred polijetanje one tenećare na
Rumiju. Eto, i crkve lete, s brda na
brdo. Samo Amfilohije nije mogao
da se popne na Rumiju...
Dakle, ovakva retrogradna politika nastavlja genocidnu ideologiju i
agresiju na BiH, kao i posrbljavanje
i asimilaciju kulturnih vrijednosti
koje pripadaju svim narodima, a u
ovom kontekstu i nasilno nametanje nesrpskim narodima jednonacionalne i velikodržavničke politike
zasnovane na ‘’Načertaniju’’ i ‘’Memorandumu’’.
Ipak, bilo bi u interesu svih naroda
u državi BiH i u regionu da se dogovaraju i da zajednički grade svoju
kulturu i svoju budućnost. Aktivnosti agresivne i genocidne politike
nužno je osuditi, a izgradnju objekata nacionalističke opcije odmah
obustaviti. Pozitivne vrijednosti starih kultura potrebno je vrednovati i
pravno regulirati, a ne falsifikovati i
brisati njihov etnički sadržaj.
(kraj)
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
i onima koji su preživjeli srebrenički pakao, i onima u egzilu po svijetu, pa čak i prema onim azilantima
smještenim u šumama kod Obrenovca. Posljedica sindroma mržnje
je humanitarna katastrofa države
čija zvona zvone i danju i noću kako
bi „isprali mozgove“ onima koji su
izdali zajedničku državu u kojoj su
obećavali „vječnu ljubav i vjernost“.
da
Nur
uddina
AGOVIĆ
ISLAMIJET
rsa
Me
KOMPARACIJA PRIMJERA GENERACIJA
HAVARIJJUNI, ASHABI I MI
,,A kako će oni pouku primiti, a već im je došao istiniti Poslanik, od koga oni glave okreću i govore:
‘Poučeni – umno poremećeni!’” (Ed-Duhan, 13-14)
A
llah, dž.š., je neke Svoje
Poslanike slao određenim narodima kako bi
se pripadnici tog naroda
opametili i pouku primili, a Muhammed, s.a.v.s., je poslat cijelom
čovječanstvu. Mnogi Allahovi poslanici su bili vrijeđani od strane
onih koji su trebali pouku primiti.
O tome govori Kur’an, a.š:
,,A kako će oni pouku primiti, a
već im je došao istiniti Poslanik,
od koga oni glave okreću i govore: ‘Poučeni – umno poremećeni!’”
(Ed-Duhan, 13-14)
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
Tako su široke narodne mase kontinuirano kroz povijest iznjedravale najbolji sloj ljudi – elitu koja je
predstavljala nositelje baklje pravde i reda na Zemlji, ali su, također,
proizvodile i grupe ljudi veoma
negativnog emotivnog naboja, tzv.
rulje koje su nekontrolisano pravile nerede na Zemlji.
6
Povijest je puna primjera gdje su široke narodne mase proizvodeći elitu, ali i rulju, bile svjedoci kontinuirane borbe dobra i zla. Sjetimo se,
na trenutak, elite u vrijeme Nuha,
a.s., koju je Allah, dž.š., spasio od
općeg potopa i od koje je kasnije
ponovo nastalo čovječanstvo, i rulje koja se ismijavala Nuhu, a.s., što
gradi lađu, ili odvratne homoseksualne i zoofilne rulje iz vremena
Luta, a.s., koje je Allah, dž.š., zbog
njihovog razvrata uništio u Sodomi i Gomori. Allahovi Poslanici su
imali svoje najodabranije sljedbenike koji su na početku svojih misija
bili malobrojni u odnosu na masu
protivnika koja ih, na početku, ne
bi prihvatala već bi se protiv njih
borila.
vratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput
ptice napravio i u nju udahnuo, i
kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom,
od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve
dizao; i kada Sam od tebe sinove
Israilove odbio, kad si im ti jasne
dokaze donio, pa su oni među
njima koji nisu vjerovali povikali: ‘Ovo nije ništa drugo do prava
vradžbina!’“
Isa, a.s., sin Merjemin, imao je
svoje učenike koji su ga slijedili,
havarijjune (koje kršćani nazivaju
apostolima). To su bili časni ljudi,
vjernici koji su prepoznali Isa, a.s.,
kao Allahovog poslanika. Neki od
njih su bili zanemarili sve drugo u
svojim životima i potpuno se posvetili druženju sa Isaom, a.s., i primanju pouka od njega. Zajedno sa
njim su, na Allahovom Putu, trpjeli
glad, žeđ, vrućinu, napade nevjernika i sve druge poteškoće.
Protivnici Isaa, a.s., su se žestoko
suprotstavljali onome čemu ih je
on pozivao. O tome Kur’an, a.š.,
kaže: “A kada se Isa uvjerio da oni
neće da vjeruju, uzviknuo je: ‘Koji
će biti pomagači moji na Allahovom putu!?’ ‘Mi!’ – rekoše havarijjuni – ‘Mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo,
a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi
u ono što Ti objavljuješ vjerujemo
i mi poslanika slijedimo, zato nas
upiši među vjernike!’” (Ali Imran
52-53) Havarijjuni su, kako vidimo, bili najbolji ljudi svog vremena, vjerska elita koja je poslanika
Isaa, a.s., slijedila u dobru i svim
poteškoćama.
HAVARIJJUNI
ASHABI
Zato je Allah, dž.š., Svoje Poslanike pomagao mudžizama. U suri
El-Maide, 110, kaže se: “O Isa, sine
Merjemin, sjeti se blagodati Moje
prema tebi i majci tvojoj: kada sam
te Ruhul-Kudusom (Džibrilom)
pomogao pa si s ljudima, u bešici
i kao zreo muž, razgovarao; i kada
sam te pismenosti i mudrosti, i Te-
Posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., poslat cijelom čovječanstvu, također je tokom svog
poslaničkog života imao svoje
sljedbenike, učenike, drugove – ashabe. Ashabi su se isticali imanom,
lijepim ahlakom, moralom, naobrazbom, inteligencijom, ljubaznošću, odanošću i velikom ljubavlju
prema Allahu, dž.š., i Njegovom
Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.
Idolopoklonici su se suprotstavljali
vjerovanju prvih muslimana, maltretirali su ih i zastrašivali nadajući
se da će tim metodama zaustaviti
širenje islama. Međutim, Allahovom voljom, islam se nezaustavljivo širio. Allah, dž.š., u suri El-Feth
(Pobjeda) veli:
„Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi
prema nevjernicima, a samilosni
među sobom; vidiš ih kako klanjaju i licem na tlo padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na
licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tlo. Tako su opisani
u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao
biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga
onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se
na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača...“ (El-Feth, 29)
Među ashabima je bilo onih koji
su još na ovome svijetu bili obradovani Džennetom, tj. viješću da
će, kada budu preselili na Ahiret,
otići u Džennet. Međutim, oni su
svoje ibadete radili isto kao da za
tu informaciju nisu znali. Nimalo
se nisu opuštali, niti u ibadetskoj
revnosti popuštali. Činili su ibadet
iz velike ljubavi prema svome Gospodaru Allahu, dž.š., i Njegovom
Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.
Zato se veli da je generacija ashaba najbolja generacija muslimana.
Nakon njih to je generacija tabiina
(generacija nakon ashaba), tabi-tabiina (generacija nakon tabiina) itd.
NAŠA GENERACIJA
Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je
u jednom hadisu rekao: „Dok se
skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im
naštetiti onaj ko im se suprotstavi!“
Pridržava li se Allahovih odredbi
naša generacija u dovoljnoj mjeri?
Naše vrijeme svjedoči o iznjedravanju mnogih narodnih elita, vjerskih, nacionalnih, kulturnih, političkih. A i rulja ima mnogo vrsta.
Evo, naprimjer, prije neki dan su
svi svjetski mediji objavili vijest da
ISLAMIJET
je jedna policijska rulja iz Egipta silovala pokrivenu djevojku, studenticu na Univerzitetu Al-Azhar u blindiranom policijskom autu. Tiranin
Es-Sisi proizveo je rulju policajaca
koji umjesto da štite prava građana,
ruše ih i nasrću na čast muslimanki.
Mediji su, između ostalih, objavili i
nekoliko grupnih silovanja pokrivenih muslimanki na ulicama drevnog
grada Egipta od strane Es-Sisijeve
rulje.
I kršćani imaju svoje rulje. Na medijima se mogu vidjeti snimci iz centralne Afrike na kojima, naprimjer,
rulja kršćana drži svezanog muslimana na ulici koji od silnih povreda može pokretati samo jednu nogu
kojom se do posljednjeg daha nastoji odbraniti. Iz rulje izlazi jedan kršćanski nasilnik sa ogromnim kamenom u rukama i izvodeći neku vrstu
zabave, okrećući se sa sve kamenom
oko svoje ose, razbija glavu svezanom muslimanu. On polahko izdiše
u rulji koja euforično urla.
dom na način da prvo pogasi uspješne fabrike, prije svih, u mjestima sa
bošnjačkom većinom, zatim dopusti
brz razvoj kriminala (najviše šverca
duhana i opojnih sredstava), nakon
toga dovede veliki broj građana do
stanja potrebe primanja socijalne
pomoći, da bi na kraju, kako se evo
ispostavilo, pred izbore prijetila građanima ukidanjem te pomoći.
stvu i odricanju od izdajstva interesa
naroda.
Podsjetićemo se dijela gore citiranog
ajeta o časnim ljudima, ashabima:
“Oni su kao biljka kad izdanak svoj
izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača,
i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača...“ (El-Feth, 29)
Začuđujuće je kako se ponekad neki
narod počne ponašati kao bezlična
amorfna masa u rukama nekih vlastodržaca kao da je narod od plastelina, a ne živi narod. Razlog tome
često bude neprosvijećenost, neprosvijetljenost i dugotrajno povijesno
životarenje u mraku nametnute inferiornosti.
U ovom teškim vremenima podsjetićemo se i na poznati hadis: „Ako
držiš stabljiku sadnice u ruci, a Sudnji dan je već nastupio, čak i tad,
bez imalo dvoumljenja, posadi je!“
Zamislimo situaciju, zemlja se trese,
vulkani svoju lavu izbacuju, cunamiji kopna poplavljuju, grobovi se
prevrću, a ti držiš stabljiku u ruci...
Posadi je! Ona možda neće zivjeti ni
par minuta, ali ti je posadi, jer upisat
POSADI „STABLJIKU SADNICE“ KOJU
DRŽIŠ U RUCI!
će ti se dobro djelo, a Allah određuje
vijek trajanja svemu.
Svi Božiji poslanici i njihovi odani
sljedbenici su tokom povijesti čovječanstva bili uzori i bit će to do
Sudnjeg dana. Široke narodne mase
će do tada konstantno proizvoditi
sljedbenike dobra i sljedbenike zla.
Pojavljivat će se u svakom vremenu
elite i „elite“, kao i protivnički suprotstavljene elite. Mnogi pripadnici
srpskog naroda smatraju, naprimjer,
Dobricu Ćosića svojom elitom, dok
ga pripadnici bošnjačkog naroda
smatraju tvorcem genocida i, zbog
njegovih izrađivanja zločinačkih
planova, nazivaju „Zloćkom Ćosićem“. Brojni su slični primjeri širom
zemlje, regiona i svijeta.
Navedeni primjeri svojevrsne prodaje časti, ponašanja nasilnih i nenasilnih vrsta rulja po cijelom svijetu,
podsjećaju nas na skori neminovni
dolazak Smaka svijeta. U Bosni se
nedavno u vrijeme poplava i klizišta, kako znamo, zemlja na nekim
mjestima otvarala i cijele kuće gutala, što je mnogim porodicama bilo
kao da je najavljeni Dan već došao.
I sad, u svakoj sekundi neko negdje
pati. Zato ćemo mi čistim i iskrenim
srcem slušati savjete poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i uprkos teškim
političkim situacijama u kojima se
nalazimo i koje nas okružuju, kao i
uprkos prirodnim elementarnim nepogodama, saditi svoje „stabljike“
koje imamo u svojim rukama. Činit
ćemo maksimum u borbi za pobjedu
dobra i nećemo posustati.
Međutim, mišljenja smo da rulja ne
mora biti toliko nasilna da bi imala
svojstvo rulje. Ima potpuno nenasilnih rulja koje su naprimjer samo
pohlepne i potkupljive. Jedan se
uspješni biznismen iz dijaspore,
simpatizer predsjednika iskompromitovane SDA stranke Sandžaka,
nedavno javno hvalio (a bez sumnje
ima takvih i više) kako je pred ove
posljednje izbore sa 100.000 evra,
idući iz sela u selo, došao u jedno
sandžačko selo i ponudio glasačima
po 20 evra (za glas Ugljaninu). Pa
kaže: „Da vidite, kad narod navali...“
(Mi bismo, bez trunke griže savjesti,
ovakvu skupinu pohlepnika iz naroda slobodno mogli nazvati svojevrsnom neprosvijećenom ruljom, jer,
neshvatljivo je da dostojansveni pripadnik svog časnog naroda „navali“
da za mizernih 20 evra bilo kome
proda svoju čast. Iskreni i pošteni birači za svoje favorite glasaju iz čistog
ubjeđenja)
Sličan primjer se navodi i kada je
riječ o kupovini glasova za pobjedu
predsjednika Bošnjačke stranke (BS)
u Crnoj Gori, s tom razlikom da se
u ovom slučaju spominje cifra od 50
evra. Narod je u južnom Sandžaku,
Rožajama, osim masovnim podmićivanjem evrima, u nekim drugim
slučajevima, plašen i ukidanjem socijalne pomoći. Crnogorska vlast je
odabrala metodu upravljanja naro-
Što se našeg naroda tiče, bit će, nesumnjivo, bošnjačkih patriota dok je
časti, ali bit će i bošnjačkih izdajnika
dok je kupovine časti. A svačiji život
ima samo jednu šansu za življenje.
Spas bošnjačkog naroda leži u jedin-
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
PRIMJERI PRODAJE ČASTI
(kraj)
7
ZU
KO
RLIĆ
TABIRENJA
et
Ism
Č
BOSNA IZMEĐU
PONOSA I SRAMA
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
ovjek se u tuđini zaželi
svega što je ostavio u domovini. Bježi u tuđinu ne
svojom voljom već voljom
moćnika koji se igraju tuđim sudbinama, zadovoljavajući svoje bolesne ambicije, ne birajući sredstva
i način da dođu do bolesnih ciljeva,
a radi interesa koji će im samo na
dunjaluku koristiti. Ljubav i žal za
domovinom, rodbinom, prijateljima, čarsijom, čak i nepomičnim stijenama što okružuju rodne grude i
prkose vremenu i ljudima, izazivaju nostalgiju. Nedostaju i jutarnje
kahve na terasama obližnjih kafečajnica, rodbinska sijela, zajedničke sofre i izleti. Ljetni raspusti su
najbolje vrijeme i prilika za odmor
i druženje kada ljudi u tuđini, radeći i boreći se sa izazovima, žele
zaboraviti akorde, termine, poštu,
račune i uživati u ljepotama svoje
rodne grude, diveći se ljudima koji,
ipak, imaju ono što oni nemaju.
8
Dani „odmora“ koje sam proveo u
domovini su me, kako će se ispostaviti, više umorili nego što su me
odmorili. Zapitao sam se nakon
mnogo vremena: „Je li ovo zemlja
koju volim? Je li ovo zaslužio moj
narod?“, poslije iskustava koje ne
mogu prešutjeti i ne podijeliti sa
čitaocima. Je li nam ovo Božija kazna, ili još jedna u nizu kazni, ili
iskušenje više, Ili je pak došlo vrijeme da se suočimo sa činjenicom
da kao narod nismo sazreli i da ne
zaslužujemo da nam bude bolje.
U lijepom džumanskom danu čaršija je bila puna radosnih lica koja
su došla rodbini u zijaret i zabrinutih koji iščekuju i nadaju se nekom boljem sutra. Šetajući sa porodicom, mogao sam čuti bučne
muhabete i diskusije, uglavnom
na istu temu: „Ovo se više ovako
ne može!“, „Više se izdržati ne
može!“, „Da imam gdje, sutra bih
otišao, da više ne gledam ova lopovska lica na televiziji!“, „Svi su
mi se smučili!“ itd. „Bože,“ – pomislio sam – „ja došao, a oni bi da
bježe. Ja se želim vratiti, a oni žele
pobjeći.“ Kuda bježati i gdje se vratiti?
Začu se ezan na obližnjoj džami-
Razmišljao sam kako možemo pomoći ovoj kategorij
sakupiti sredstva, pomoći im. Ali kako im vratiti povje
njihovi najmiliji svoje živote dali. Noć je bila duga, a s
misli Husein-beg, hadzi Lojo, muftija Šemsikadić, Ize
rahmetli Predsjednik... Razmišljao sam da je živ ne bi,
Razmišljao sam o novim nadama, novim šansama, nek
Lojama, muftijama Šemsikadići
ji. Odmah sam pohitao abdestiti,
brzo se usafio, nijjet učinio i tekbir
donio za imamom. Koncentracija
koju inače treba imati u namazu
popuštala je, da mi Allah oprosti.
Prođe mi kroz misli: „Allahu dragi, oprosti mi, da li je ovo još jedno
u nizu Tvojih iskusenja?“ Nakon
tekbira sam nekako uspio da saberem misli, smirio se Allahovom
voljom i priveo džumu-namaz kraju. Ne poznajem ljude, ali su nakon
obavljenog namaza svi bili smireni, nasmijani, radosni, vraćajući
mi vjeru u ljude, da na trenutak
pomislim da je samo ružan san da
su moji sunarodnici u stanju u kojem su. Ali, odmah nakon izlaska
iz džamije doživio sam otrežnjenje:
nene i sestre Bošnjakinje koje su
ostale bez igdje ičega prose. Prolaze ljudi, udjeljuju, a bogami prolaze i oni koji saginju glavu, jer se
stide što nemaju šta udijeliti.
Uzeo sam šta sam namijenio za
tu svrhu i udijelio, ne zagledajući
puno te oronule starice, ili su to bar
po izgledu bile. Po izlasku na ulicu
čuo sam muhabet: „Jedna je majka
onog šehida što pogibe od snajperskog metka. Dobar momak bio,
prava raja.“ „Znaš, šehid je on“ –
veli drugi – „njemu je sad lahko, al’
kako je nama ovdje, bolje da smo i
mi sa njim valahi, da ne gledamo
ovaj jad i bijedu.“ „Ona do nje“
– nastavlja prvi – „je žena onog
taksiste što ga pogodi granata prevozeći onu trudnicu ka Koševskoj
bolnici. Ostade jadna sa troje siročadi. Dobra djeca, al’ niko ne radi,
žive od socijale. Imaju nekih 250
maraka, al’ šta je to bolan za ovu
skupoću njih četvero...“ Ništa više
nisam čuo, niti jedan glas. Čujem
razgovor, ali više ništa ne primam,
niti jednu informaciju. Vratio sam
se nazad i sve ono novaca što sam
imao kod sebe podijelio grupi žena
što prose i otišao u hotel.
Nije mi više bilo do šetnje i ćevapa
na Baščaršiji, glad koju sam osjetio
je prošla, poželio sam negdje pobjeći. Dočekao sam smiraj dana,
klanjao ikindiju i akšam i pokušao zaspati. Slike onih žena mi se
nisu sklanjale pred očima. Razmišljao sam kao možemo pomoći
ovoj kategoriji građana, naći prijatelje, sakupiti sredstva, pomoći
im. Ali kako im vratiti povjerenje
u državu za koju su njihovi najmiliji svoje živote dali. Noć je bila
duga, a sna nigdje. Dolazili su mi
u misli Husein-beg, Hadzi Lojo,
Muftija Šemsikadić, Izet Nanić,
Mešić, Imamović, rahmetli Predsjednik... Razmišljao sam: da je živ,
ne bi, vjerovatno, ovo ovako bilo.
Razmišljao sam o novim nadama,
novim šansama, nekim novim Huseinima, Hadzi Lojama, Muftijama
Šemsikadićima...
Jedno je samo jasno: na granici smo
srama. Da li bismo mogli biti i na
pragu ponosa?
(kraj)
TABIRENJA
P
osle niza skandala oko problema plagijata raznih diploma od osnovnih studija
pa čak do doktorata, iz raznih (ne)nadležnih institucija i od
pojedinaca na važnim društvenim
položajima, dolazila su nam razna obaveštenja, objašnjenja i razmišljanja u formi: „nije u našem
domenu odgovornosti“, „nismo
kompetentni“, „nemamo zakonsko
pravo“ itd. Čak i iz Ministarstva
prosvete su dolazila mnoga konfuzna uveravanja u formi dilema
ko treba da stoji iza analize, procene ili osude neke protivzakonske
radnje u oblasti obrazovanja u koje
spada i fenomen plagijata.
U tom smislu iznosim neka svoja
razmišljanja. Razmišljanja iz mog
ugla gledanja. Krenuću redom.
Znaju li ljudi uopšte šta je to plagijat? Ako pođemo od osnovnog
značenja pojma plagijat, možemo
videti da je to ozbiljna pojava koja
se može definisati sa nekoliko aspekata. Ovaj pojam ima korena u
latinskom glagolu plagere što znači oteti. Pod njim se podrazumeva
krađa duhovnih dobara u formi
prepisivanja tuđih radova (književnih, naučnih, umetničkih itd.).
U narodu se zna kako se zove onaj
ko krade i na kakvu javnu osudu
nailazi.
Pa kako da Ministarstvo prosvete
nije nadležno, ono barem u nekom
deliću ovog fenomena?
Prema Zakonu o autorskim i srod-
KO
VIĆ
nim pravima plagijat obuhvata kršenje autorskih prava. Zato neko
mora da plati odštetu bilo psihičku, moralnu ili materijalnu u zavisnosti od procene suda itd. Neko
mora biti odgovoran. Dr Sefer Međedović u svojoj knjizi o autorskim
pravima navodi zanimljivost iz
jedne sudske presude Vrhovnog
suda Srbije u kojoj se kaže da i naslednici imaju pravo na naknadu
nematerijalne štete!
ne bude u skoroj budućnosti sektor
i za selekcione plagijate.
Dalje, pitam se da li znaju odgovorni ljudi šta je to kompetencija?
Prema Vujaklijinom rečniku, kompetentan znači sposoban; upućen; koji
zna; koji je upućen u nekom području;
koji po svom zvanju ili oponomoćenjima ima pravo nešto da rešava ili radi;
sudi o nečemu; nadležan, ovlašćen;
merodavan; osposobljen, itd.
Šta ćemo sa armijom mladih osoba,
studenata čiji roditelji odvajaju „od
usta“ da ih školuju i koji sve ove socijalne devijacije imaju pred svojim
očima? Oni rade najteži posao na
svetu, uče, usvajaju znanja i veštine zagrejavanjem stolice i uz velike psihičke, inetelektualne napore.
Oni nisu roboti već ljudi od krvi i
mesa, svesna bića koja percipiraju,
osećaju, misle, pamte, menjaju se,
razvijaju svoju ličnost, svoju moralnost, pored ostalog i na primerima idola, uzora koji su najčešće
poznate ličnosti iz sveta kulture,
zabave, nauke, politike itd. Kakve
poruke im šaljemo ovakvim odnosom prema plagijatima i njihovim
kreatorima koji nisu izgleda ni čuli
ili ne mare za moralne kategorije
kao što su poštenje, altruizam, pravičnost, istinoljubivost, iskrenost,
odgovornost,
disciplinovanost,
radinost, dostojanstvo, samopožrtvovanje? Da li su plagijatori i oni
koji „peru ruke“ od njih svesni da
u intelektualnoj pohlepi koju karakteriše odsustvo inhibitornih
(kočećih) mehanizama čine veliku
moralnu štetu vaspitanju, obrazovanju, kulturi, civilizacijskom progresu zemlje.
Pa zar niko, opet, iz Ministarstva
prosvete nije barem negde sebe
prepoznao i obavezu da interveniše za nešto od ovoga što sam naveo?
U jednoj uređenoj državi bi se ovo
rešilo za par sati. Imamo primere iz
drugih, pravno i obrazovno sređenih zemalja gde se pri samoj pomeni indicija da je nešto plagijat daju
ostavke i sl. I tu se cela priča završava. A kod nas „Tresla se gora
rodio se miš“!? Međutim, pošto iz
vrha vlasti i tužilaštva nema adekvatnih reakcija, ustvari ima u navedenom neprihvatljivom smislu,
a to znači, prevedeno na praksu,
da je plagijat sitnica o kojoj ne treba dizati prašinu u javnosti. Sigurno je da je sitnica ali krupna sitnica.
Ustvari to je ozbiljna kriminalna
radnja, ali uzimajući u obzir ko je
prozvan za plagijate, a ne odgovara, ispade dozvoljena, ali selekciono dozvoljena. Pa prema učenicima i studentima koji pokušaju da
obmanu profesora na pismenom
prepisujući sa ceduljica („puškica“) preduzimamo oštre mere u
formi disciplinskih kazni. Da je
neko bez političke funkcije učinio
plagijat, već bi spremio ćebe za ćeliju i čekalo bi ga slobodno mesto
u zatvoru. Ne bi me začudilo da u
okviru Ministarstva prosvete Srbije, pored niza sekcija za ovo i ono,
Dakle, ispade da za nekoga ne važi
ona pedagoška umotvorina i instrukcija da bi čovek nešto naučio
i proučio treba da „zagreje stolicu“. Sada je ona očito savremeno
apdejtovana u „zagrijati fotelju“ i
problem diplome u zavisnosti od
nivoa amoralnosti kandidata se
može elegantno rešiti.
Ono što posebno zabrinjava to je
da je svaka radnja i misao uperena
protiv čoveka veliki greh. Plagijatori i njihovi zaštitnici, naročito
oni koji su na važnim društvenim
i političkim funkcijama su izgleda
već zapali u najkritičniju fazu koju
karakteriše potpuno odsustvo osećanja i svesti o grehu.
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
ji građana, naći prijatelje,
erenje u državu za koju su
sna nigdje. Dolazili su mi u
et Nanić, Mešić, Imamović,
, vjerovatno, ovo ovako bilo.
kim novim Huseinima, Hadzi
ima...
LA
r ČO
dr. Radomi
RAZMIŠLJANJA IZ MOG
UGLA GLEDANJA
Duboko sam, kao prosvetni radnik,
zabrinut za rutu kojom plovi ovaj
naš brod. (kraj)
9
KR
CIĆ
PRIKAZ
t
fke
Še
PRVA MONOGRAFIJA O
BOŠNJACIMA U TURSKOJ
(Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžič “Bošnjaci u Turskoj”, El-Kalem, Sarajevo, 2014. g.)
«... Dok smo se kretali nekim od ovih
mahala nismo imali osjećaj da se nalazimo u Turskoj. Ulice, dućani, govor
ljudi, njihov fizički izgled, stvaraju
osjećaj da ste u nekoj mahali u Bosni
ili Sandžaku. Ne osjećate se strancem.
Na ulici se čuje bosanski jezik. Na restoranima i dućanima natpisi bošnjačka pita, bošnjački ćevapi, u izlozima i
panoima slike Dina Merlina, Halida
Bešlića, Hanke Paldum... U Bayrampaši postoji sportsko društvo, a u
okviru njega nogomentni klub, koji
nosi naziv ’Yildirim Bosna’. U njemu
igraju uglavnom Bošnjaci».
(Zapis autora A. H. i M. K. 6. Istanbul
– U Bayrampašu; str. 115)
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
PRISTUP PROBLEMU
10
Pred nama je jedno dragocjeno djelo,
koje su Bošnjaci čekali više od jednog
stoljeća. Naslov je kratak: «Bošnjaci
u Turskoj», a autori publicisti Amir
Hodžić (1950) i Mirsad Kalajdžić
(1967), koji zaslužuju posebnu pohvalu za istraživački i pregalački rad,
koji su svojim spisateljskim činom
otgrli od zaborava najveću bošnjačku
populaciju u svijetu, tj. onu koja se u
posljednjih 130 i više godina permanentno iseljavala iz Bosne i Hecergovine, Sandžaka, Crne Gore, Hrvatske,
Srbije, Vojvodine, Kosova, Makedonije i drugih destinaca i enklava Balkana. To je prilika da mnogi čitatelji
saznaju malo više o svojim rođacima i
prijateljima, koji su se tijekom brojnih
pogroma i progona prinudno iselili u
Tursku, počev od Istanbula do krajnih
destinacija Anadolije.
Kada se spomene fenomen Bošnjaka
u emigraciji, odmah se pomisli na one
muhadžere, koji su se odselili u zapadne zemlje, zapadnu Evropu, gdje su
pečat poseban dali akademik dr. Smail Balić i političar i publicista Adilbeg
Zulfikarpašić i drugi. Zatim, Bošnjaci
u emigraciji u skandinavskim zemljama gdje postoji Udruženje pisaca iz
Sandžaka (na čelu sa Ragipom Sijarićem, mr. Naserom Bakićem, Hasanom
Šabovićem, Iljom Sijarićem, Refikom
Ličinom i drugim), zatim u Americi,
Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i
drugim zemljama. Svakako, najbrojniju skupinu Bošnjaka čini populacija
Bošnjaka u Turskoj, koja zahvata broj
Bošnjaka koji danas zajedno imaju Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.
Kada se ove cifre statistički saberu,
onda se mora drukčije razmišljati o
rekonstrukciji historije na Balkanu od
Berlinskog kongresa (1878), a posebno od krvavih balkanskih ratova, te
Prvog i Drugog svjetskog rata, zatim,
od Moljevićevog i Čubrilovićevog
programa Srpskog kluba o uništavanju i protjerivanju Bošnjaka i Albanaca sa Balkana, kao genocida nad
bošnjačkim narodom od strane Draže
Mihailovića, Pavla Đurišića i drugih
zločinaca, pa sve do Rankovićevog i
Miloševićevskog policijsko-diktatorskog režima. Međutim, kad konretno
razmišljamo o fenomenu Bošnjaka u
Turskoj, koje smo imali u posljednje
tri decenije, svakako, odmah se pomisli na ličnosti kao što su: Šarik Tara, dr.
Šakira Ersoj, spisateljica Razija Ersoj i
nadasve, pisac Hako Nurković (1943.
iz Delimeđa, živi i stvara u Istanbulu),
starina Osman Đoka, epski pjesnik i
guslar iz Točilova (živi u Istanbulu),
a Mahija Ćilerdžić istaknuta privrednica u Turskoj, vlasnica firme «Tigar»,
te braća Martinovići iz Akova, vlasnici lanca hotela u Turskoj, te glasoviti
političar i humanista Refik Akova Sijarić. Nažalost, izuzev Š. Tare, ove tri
ličnosti se u knjizi koja je pred nama i
ne spominju. No, to neće umanjiti vrijednosti ovog djela, kao što sam i autorima prilikom našeg susreta rekao.
To može biti izazov za sve bogatije i
obuhvatnije drugo izdanje. Da krenemo redom:
Od početka mog spisateljskog rada,
od 70-ih godina prošlog stoljeća, intenzivno sam radio na rasvjetljavanju
iseljavanja i muhadžirluka Bošnjaka
iz zavičaja Plava i Gusinja, kao i čitave regije Sandžaka i šire. Više historičara i publicista su ostavili značajne
radove o iseljavanju Bošnjaka iz Crne
Gore (dr. Ejup Mušović) i drugi istraživači poput dr. Mehmedalije Bojića,
dr. Safeta Bandžovića, Hakije Avdića,
mr. Avdije Avdića, koji su objavili kapitalna djela iz ove oblasti. Međutim,
njihovi istraživački prijekti su se bazirali na fenomenu «iseljavanju» (pod
raznim okolnostima), posebno zbog
političkih pritisaka i spašavanja golog života. Ali, nakon objavljivanja tih
djela, ovi autori nisu pratili gdje su se
ti bošnjački muhadžiri stacionirali u
Turskoj i kakva je njihova dalja sudbina. Zacijelo, srpsko-crnogorska agresija nad Bosnom i Hercegovinom, kao
i velika presija u Sandžaku, od strane
službenog Beograda i Podgorice, podstakla je nova iseljavanja i novi muhadžirluk Bošnjaka. Došlo je do novog talasa iseljavanja Bošnjaka, kako
prema Turskoj tako i prema zemljama Zapada. To je značajno pobudilo
emocije kod Bošnjaka u Turskoj, čiji
djedovi su rođeni u ovoj zemlji, ali su
srećom, s koljena na koljeno, sačuvali
sjećanje i donekle jezik, što je značajno
utjecalo na zbrinjavanje i prihvatanje
muhadžera iz Bosne u Turskoj, kao i
prikupljanje pomoći za odbranu Bosne i Hercegovine od agresora.
O ovim pitanjima se do 90-ih godina
samo šaputalo, a godine su prolazile
i prolazile. Kao uredinik Revije «Sandžak», početkom 90-ih (1993), dobio
sam kultnu nagradu Saveza pisaca
Turske, za Ratni esej o Bosni. Pored
plakete (u paket nagrade spadao je
novčani dio, koji nisam primio), kao
i 40-todnevno putovanje po državi
Turskoj (iskoristio sam samo nepune
dvije hefte, jer duže nisam mogao odsustvovati, zbog obaveza u Redakciji
Revije «Sandžak», i uopće prilika u
regiji Sandžaku i okupiranoj Bosni).
To su bili glavni razlozi, da nisam mogao prisustvovati glavnoj ceremoniji
za ovu nagradu od koje sam mogao
objaviti bar nekoliko knjiga i živjeti sa porodicom i Redakcijom barem
par godina. No, takve su bile prilike.
Bezbeli, preko Matice Bošnjaka Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru,
s vremena na vrijeme, uspostavili smo
i održavali kontakte sa jednim brojem
istaknutih Bošnjaka u Turskoj. Međutim, kako našu instituciju ignorišu
vlasti Srbije i Crne Gore, za čiju djelatnost, bez obzira na registraciju, kao i
položaj i prava manjinskih naroda, ne
izdvajaju ni jednog centa. Nismo mogli u novije vrijeme putovati u obećanu zemlju Tursku, kako bi održavali
veze sa Bošnjacima rasutim na razne
strane.
Nosio sam se mišlju da se ponovo vratim u Tursku i da obiđem brojne gradove i sela, da napišem znanstvenu
studiju o kulturi Bošnjaka u Turskoj.
Na to su me podsticale dvije vrsne
spisateljice dr. Šakira Ersoj i publicistkinja Razija Ersoj (koje su bile porijeklom iz Akova / Bijelo Polje, porodica
Darman), koje su obećavale da će istu
knjigu prevesti na turski jezik. Isto tako,
upoznao sam njihovog vrlog brata biznismena Muhameda Ersoja, koji živi
u Istanbulu. Valja spomenuti Tarika
Taru, brata čuvenog biznismena Šarika
Tare – ranije Mekić iz Kolašina i Nikšića, te posebno Mahiju hanumu Ćirleldžić – Samandži, istaknuta privrednica, vlasnik firme «Adrija» i čuvena
suvlasnica fabrike guma «Tigar» (sestra
inženjera Nihada Ćilerdžića iz Novog
Pazara), kao i njena dva brata Muharem i Habib Kilerdžić – Ćilerdžić i sestra Zakira Kilerdžić, privrednica Ajša
Karadan, Zaim Akdemir – Škrijelj iz
Izmira, odeslili iz Boroštice sa Pešteri za
Tursku. Biznismen Muharem Balota,
vlasnik više hotela u Istanbulu i Rožaju, te Sabrija i Bajram Ćatović, vlasnici
fabrlike u Pendiku, Mesud Bilalović
sa Pešteri, Hidajet i Hilmo Ugljanin
– Sandžakli iz Kučikoja – Istanbul.
Nadasve, posebnu motivaciju za rada
na takvom projektu, podsticao me je i
bošnjački političar u Istanbulu Refik
Akova Sijarić (7. 01. 1952. g. Akovo u
Sandžaku). Svakako, pregledanje i analiza teftera naših starih iz Turske, malo
bi nam bilo i hiljadu stranica za pisanje
knjige o Bošnjacima u Turskoj i navođenje njihovih zanimanja. Ali se nadamo da će inženjer i publicista Nihad
Ćilerdžić (21. 04. 1940), konačno objelodaniti svoju foto-arhivu knjigom, umjesto što zabavlja publiku na televiziji sa
starim fotografijama. Ali godine su prolazile. U Sandžaku me je nosio poseban
rad na Enciklopediji Sandžaka i promišljanju Tokova bošnjačke filozofije.
Poseban događaj u mom životu se dogodio 15. avgusta, kada sam od publicista
Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića iz
Sarajeva dobio autorsko monomentalno djelo «Bošnjaci u Turskoj», dok je
još bilo vruće iz štamparije. To je i ključni razlog da sam se odmah prihvatio
posla iščitavanja djela i pisanja osvrta,
a sve u cilju da se u Novom Pazaru, Sarajevu i Istanbulu organiziraju stručne
rasprave i simpoziji na ovu temu, kako
bi se objavio jedan pozamašan zbornik
radova o istoj problematici.
Ko su autori ovog djela: Koje su njihove
reference? Šta su autori ostvarili ovim
djelom? Autori su publicisti Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžić. Njihova imena
Bošnjaci u Turskoj su dobro upamtili,
a to treba i da učine i Bošnjaci iz čitavog svijeta, jer su zapaženo doprinijeli
rasvjetljavanju porijekla, života i rada
Bošnjaka na prostorima turske države,
nekad i sad.
RIJEČ-DVIJE O AUTORIMA
Amir HODŽIĆ (Vogošća, 06. 11. 1950),
publicista i glavni urednik Novinske
agencije «MINA». Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i diplomirao studije žurnalistike na Fakultetu političkih
nauka, Univerzitet u Sarajevu. Novinarstvom se bavi od studija, početkom
70-ih godina. Od završetka studija pa
do kraja 1994. radio je kao novinar i
urednik u Radiu Sarajevo, odnosno
Radiu BiH. Dobitnik je više novinarskih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada za najbolja radiofonska
ostvarenja u programu Radio Sarajeva
1977. godine, prva nagrada Radio Sarajeva za najbolja programska i razvojna
ostvarenja 1984/85. godini i druga godišnja kolektivna nagrada Udruženja
novinara BiH 1979. godine. Učestvovao
je na više međunarodnih skupova i seminara: studijsko putovanje balkanskih
novinara u Maleziji, seminar u Kairu u
organizaciji Novinske agencije MINA,
međureligijski i multikulturni dijalog
«Mediji i religija» u organizaciji Konrad
Adenaur Fondacije, Kadenabi (Italija) i
dr.
Autor je putopisa Bošnjaci s Predsjednikom na hadžu 1994. Trenutno je direktor
Novinske agencije MINA. Objavljuje
tekstove u više različitih časopisa, publikacija i novina.
Mirsad KALAJDŽIČ, publicista, rođen
je 11. 01. 1967. godine u Kamenici, opština Zvornik, gdje je i završio osnovnu
školu. Nakon što je zavšio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, počinje raditi kao imam u džematu Kula
Grad, Zvornik. Vršeći poslove imama,
uporedo upisuje FIN u Sarajevu, na kojem je diplomirao 12. 09. 2002. godine.
Od otvaranja Ureda Rijaseta IZ-e BiH u
Turskoj, radio je na poslovima sekretara Ureda, te glavnog imama za Istočnu
Trakiju, a od 12. 12. 1997. godine do 20.
oktobra 2009, gotovo punih dvanaest
godina je radio kao glavni imam-koordinator pomenutog Ureda. Na prestižnom Istanbulskom univerzitetu Marmara magistrirao je 18. 12. 2006. godine,
na odjelu za Historiju islama i islamsku
umjetnost na temu: Carske džamije u Bosni i Hercegovini iz Osmanskog perioda.
Aktivno je sudjelovao na više naučnih
simpozija u zemlji i izvan nje – domaćeg
i internacionalnog karaktera. Objavljuje
radove na bosanskom i turskom jeziku.
Na sjednici Rijaseta IZ-e u BiH, održanoj 20. oktobra 2009. godine, izabran je
za rukovodioca Ureda za bošnjačku dijasporu, na čijem čelu se i danas nalazi.
STRUKTURA KNJIGE
«... U Yildirim mahali nema starih muhadžira. Doseljavali su se uglavnom
šezdesetih i sedamdesetih godina, naročito iz Sandžaka, bježeći od Rankovićevih represalija. Dosta ih je iz BiH čiji se
dolazak važe za 1992. godinu, početak
agresije. Tako je ovdje dospjela i Azra iz
Zvornika. Nakon smrti muža živi sama.
Izdržava se radeći u imućnijim turskim
porodicama. Od doseljavanja još ni jednom nije bila u BiH, mada ima sestru
koja živi u Sarajevu. Neodlučna je, da li
se vratiti ili ostati.»
(Zapis autora A. H. i M. K. 6. Istanbul –
U Bayrampaši; str. 115)
Djelo «Bošnjaci u Turskoj» je bez sumnje složeno i zahtijeva razmišljanje i raspravljanje o raznim fenomenima, posebno o iseljavanju Bošnjaka iz Bosne,
Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Kosova,
Albanije, Makedonije u Tursku. To pitanje podrazumijeva ne samo rad na terenu već obilaženje raznih instituta i arhiva u zemlji i inozemstvu. Zato je ovo
djelo povod da se postave razna pitanja
u cilju traženja novih odgovora.
Jedno od ključnih pitanja jeste statističko pitanje: koliko Bošnjaka je pronašlo
sebe u novoj domivini u Turskoj? Na
ovo pitanje teško je odgovoriti. Razni
sagovornici ističu da u Turskoj ima
između 6 i 10 miliona Bošnjaka. To je,
bilo da se polazi od prve ili druge cifre,
pozamašan statistički zahtjev, da se odgonetne i istovremeno Austro-Ugarska
okupacija Bosne 1878. nakon Berlinskog kongresa. Od toga dana Bošnjaci
su intenzivno krenuli u muhadžirluk,
nisu pristali da žive u neislamskoj zemlji. Prva iseljavanja, kako kažu autori
ove knige, krenula su iz Bosne i Hrvatske, a zatim početkom XX stoljeća i za
vrijeme Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata kreću masovna iseljavanja iz
Sandžaka. Bošnjaci su na razne načine i
pješice i konjskim kolima išli u sve krajeve Turske.
Autori su u rasponu sedam-osam godina u više navrata posjetili Tursku i tom
prilikom otkrili razne mozaike življenja
Bošnjaka daleko od svoje postojbine
Bosne i Sandžaka. Tako da su bosanski
i sandžački muhadžiri velika tema raspadanja velikog Osmanlijskog carstva,
kao i žestoke evropske diskriminacije
prema pripadnicima islama. Interesantno, autori Hodžić i Kalajdžić su susreli
brojne ličnosti koje su prenijele utiske
svojih djedova i očeva o razlozima iseljavanja, kao i o načinu življenja, kako
su se snašli, stacionirali u Turskoj i kako
danas žive. U tom kontekstu, pisci su
zabilježili brojne paradigmatične sudbine, kao i konzervirani jezik Bošnjaka
iz tog vakta koji ilustrira način njihovog
života i mišljenja.
Ova monografija će pomoći svim naučnim istraživačima da preko reportaže i
putopisa razviju dokumentarnost ovog
fenomena. Kao takva knjiga, pobuđuje
interesovanje za kulturno-historijski
fenomen Bošnjaka koji danas žive u
Turskoj i kojih ima mnogo više nego u
matičnoj domovini u Bosni i Sandžaku.
Struktura knjige: Pored Predgvora,
koji je za ovu priliku napisala dr. Bisera
Suljić-Boškailo, sandžačka spisateljica i profesorica Univerziteta u Novom
Pazaru, zatim Uvodnog pristupa o
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
PRIKAZ
11
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
PRIKAZ
12
Republici Turskoj, zatim Izvoda iz recencije, ovo djelo se sastoji iz sljedećih
naslova: Ankara – Polatli, Ćimendžeiz, Ordekgolu, Fevziye, Bosanska mahata u Ankari, Vejsil i Džemo – Zašto
su odselili, U rodnom gradu roditelja;
Goldžuk i Nide - Yeşil Gölcü, Aktaš,
Uluač (Uluağaç), Yesilhisar, Baškoy,
Novi Baškoy; Kirklareli - Demirkoy,
Trula (Hamdibey), Igneada, Žal za Sarajevom, Balabankoy, Gokyaka (Maglovita), Aksidžim, Balkaya, Čanakale (Çanakkale), Čataltepe, Nusretiye,
Kalafat koyu, Iz Kalafeta u Srebrenicu,
Hadži Salih Sert - Husetić u 80. godini prvi put je u Bosni; Bursa – Inegol,
Tuzla (Inayet), Esenkoy, Turankoy,
Prvi put u Bosni, Izmir – U derneku,
Kod konzula Baysaka, Halilbeyli, Izlet
u Burhaniyu, Kučukoy, Šejtan sofra
(Şeytan sofrasi), Džunda, Gomeć, Burhaniye; Istanbul - Kazivanje Huseylna
Kansua, Alibeykoy, Da sam Bog do
ostala sa svojim narodom, Mustafa,
sarajevski student, u Pendiku, Misli u
Zakalju, Dernek u Pendiku, Bosansko
prezime, Gdje god kreneš Bošnjaka
sretneš; Adapazar – Dobročinitelji – vakifi, Škola Nejre Begović, Uzorna porodica hadžije Ismaila Kambera; Duzdža
- Kao beba donesena u Tursku, Omer
profesor, Jusuf doktor, Susret u džamiji
u Duzdži, Akyazi, Stogodišnja Hasiba,
Na džumi u Adapazaru, Behija Čark
predsjednica Derneka, S Muzaferom
Gunešom u Deirmenendžiku, Odlazak
u Muzaferovo selo, Čaykišla, Karamusel – Djeca ,,ne umiju zborit” bosanski;
Sivas - Ahmet se prisjeća i svoga djetinjstva u Sivasu, Na kurdskoj svadbi u
Meyremani, U Derekoyu, Armutčayir,
Karagol, Burhankoy, Dendil, Tekmen,
Adana - Oživljavanje bosanskog jezika, Bošnjaci i Arnauti u selu Unludže,
«Turčija je jena na dunjaluku», «Piši
surgit, ja žurim», U selu Harnitbegovo
Ćoše, Hućumet im dao zemlju i kuće,
Na džumi u Ćuprijskoj mahali, U kući
Ahmeta Yašayana, Godišnji susret Bošnjaka u Derneku u Adani, Rodbinu nije
nikad vidjela, Pored Tare sjedeli, Ne
zna gdje je dedin mezar, Bošnjaci odlični muževi, Ako bude kismet, otišli bi
u Sandžak, Terdžuman Hanefija, «Šta
turćijaš, pričaj bosanski».
Knjiga je ilustrovana raznim mapama i
fotografijama sagovornika, kao i kvartova i gradova u kojima Bošnjaci u Turskoj žive.
PRIZNANJE ZA AUTORE
(Riječi recenzenata i autora predgovora)
Ovdje ćemo iznijeti nekoliko interesantnih zapažanja referentnih pisaca, koji
su stali iza ove knjige i preporučili je
javnosti:
1. «Prvo treba odati priznanje autorima
na naporu koji je bilo nužno uložiti kako
bi se, ne samo otputovalo u stranu zemlju
(Tursku), nego i obišlo brojna mjesta (sela i
gradove), u njima pronašli potomci Bošnjaka koji su se tamo odselili uglavnom prije
stotinu i više godina, obavilo sa njima veoma interesantne razgovore i tako prikupilo
građu za ovaj rukopis.
Drugo, imajući u vidu da u Turskoj živi
uistinu brojna bošnjačka dijaspora, prema
nekim procjenama ima ih više nego što ih
trenutno živi u matičnoj zemlji Bosni i
Hercegovini, ovaj tekst može biti dragocjen kako za dalja istraživanja, tako i za
uspostavljanje različitih vidova saradnje,
posebno u oblasti kulture i obrazovanja između BiH i Turske.», napisao je, između
ostalog, u svojoj recenziji, na ovo djelo
sociolog prof. dr. Jusuf Žiga.
2. «Povijesno trajanje Bošnjaka na balkanskim prostorima jeste stalno trpljenje nesreće, a to znači stradanja i muke u svakom
naraštaju. Nije moguće naći razdoblje u historiji tog naroda u kojem oni nisu ubijeni,
progonjeni, pljačkani i ponižavani...
Knjiga Bošnjaci u Turskoj autora Amira
Hodžića i Mirsada Kalajdžića jeste vrijedan
doprinos novim saznanjima o iseljavanjima
Bošnjaka u Tursku iz Bosne i Hercegovine,
Crne Gore, Srbije i Balkana uopšte.
Pisana laganim i jasnim novinarskim stilom ova knjiga se čita u dašku. U njoj kroz
kazivanja – od kojih su neka potresna i
emotivna – današnjih stanovnika Turske,
čiji su se preci doselili s prostora Balkana,
saznajemo zašto su se ti ljudi iselili, s kakvim nadaćama su se susretali, kako su bili
primljeni u novim sredinama, a i kakao danas žive njihovi potomci. Značaj ova knjige
je, između ostalog, i u tome što saznajemo o
običajima, jeziku i kulturi i drugim osobenostima koje su ponijeli sa sobom, a koje su
nekada krasile život ljudi na ovdašnjim prostorima. Poseban značaj ove knjige jeste u
činjenici da će ona obiljem raznovrsnih informacija pomoći u njegovanju kolektivnog
pamćenja na historijskoj i metahistorijskoj
ravni bošnjačke tradicije. Knjiga je zato i
podsticaj za istraživanja tog blaga i pisanje
novih knjiga...» , napisao je, između ostalog, na ovo djelo, drugi recezent prof.
Mehmedalija Hadžić (224).
3. Zatim, u Predgovoru sandžačka
spisateljica dr. Bisera Suljić-Boškailo, između ostalog kaže: «... Srest ćemo
u ovoj knjigi i dio izbjeglica iz BiH, koji je
spašavajuči glavu od agresije 1992. naišao
na gostoprimstvo u Turskoj, gdje su se odlučili ostati zauvijek. Tako danas u Turskoj,
odnosno na periferiji Burse, nailazimo na
natpise firmi kao «Sead and Senad». Sead
je prije rata bio inženjer u Šipadu i ovdje je
odlučio ostati jer je, kako kaže, sa 33 godine
života sve imao i ostao preko noći bez ičega.
’Ne želim da mi se to ponovo desi u životu i
zato sam odlučio ostati ovdje.’ Takav slučaj
je sa mnogim drugim.
Danas Bošnjaci žive na 80 % teritorije
Republike Turske. Za razliku od ranijeg
perioda, danas se kod Bošnjaka u Turskoj
počinje buditi svijest o vlastitom identitetu.
Ko su i odakle su? Svakim danom otvaraju
se i formiraju nova udruženja - derneci, a
jedna od krovnih je Federacija kulture BiH
u Turskoj.
U dernecima se Bošnjaci sastaju, pomažu,
organiziraju kulturne sadržaje, obnavljaju
bosanski jezik.
Za razliku od gradova, u selima su «kahve»
jedina mjesta društvenog okupljanja. Iako
ih zovu kahve, u njima se uglavnom pije čaj
pa hi prikladniji naziv bio čajdžinice. U njima i danas sjede samo muškarci.
Čitaju knjigu Bošnjaci u Turskoj, srest ćete
slike različitosti života našeg čovjeka, od
mjesta do mjesta, jer Bošnjaci su se različito
snašli. Jedni su bogatiji, drugi siromašniji. Pojedini su izuzetno bogati i na visokoj
društvenoj ljestvici. U selima se nailazi na
materijalno šarenilo – od zemljanih kuća do
onih najluksuznijih na kojima su satelitske
antene i solarne ploče. No, svima je san
Istanbul, kao i većini Turaka.
Ova knjiga nije naučno djelo, ona je zbir
novinarskih reportaža i putopisa pomiješanih s tekstom dokumentarnog karaktera.
Riječju i slikom, knjiga čitaoce vodi u turski
dio Trakije, u Anadoliju, Istanbul, Ankaru, Adanu i brojna mjesta u njihovoj okolini. Veliki je to prostor i za ovaj projekat
je trebalo puno i vremena, i zalaganja. Da
bi došlo do realizacije ove knjige, autori su
od 2008. do kraja 2013. u prosjeku putovali dva puta godišnje u Tursku. Putovali su
avionom, iznajmljivali automobile, često
su ih domaćini prevozili iz jednog u drugo
mjesto. Tako su obišli sve regije u kojima
žive Bošnjaci. Često su to bila naporna, iscrpljujuća putovanja, kako nam kažu, ali želja da što više upoznaju i uđu u pore života
Bošnjaka u Turskoj, nadmašivala je zamor.
Spavali su nekad u hotelima, nekad u vakufskim musafirhanama, dernecima te u porodičnim domovima. I tako su obišli sva veća
područja, sela i gradove gdje žive bošnjačke
porodice, od oblasti Kirklareli na svjeru do
Adane na krajnjem jugu Turske. Bili su
u Ankari i njenoj okolini, Kajseriju, Nidi,
Sivasu, Adapazaru, Duzdži, Karamurselu,
Istanbulu i ono što ih je, kako kažu, posebno dojmilo jeste ljubav koju Bošnjaci nose u
sebi prema rodnim krajevima svojih predaka, jezik koji čuvaju, a to je onaj kakvim se
u Bosni i Hercegovini i Sandžaku govorilo
prije više od stotinu godina. Bošnjaci čuvaju stare običaje, usmenom predajom pamte i
prezimena, mada su dolaskom u Tursku svi
dobili nova prezimena. Autorima nije bilo
lahko, ali su sa zadovoljstvom sve ovo odradili, jer, kako ističu, dirljivi su to momenti
susreta s našim ljudima u Turskoj koji se
sikreno raduju svakom susretu s ljudima iz
područja odakle vode porijeklo i trude se da
pokažu pravo gostoprimstvo. To ilustrira
najbolje primjer iz jednog sela u okolini Ankare. Napuštajući ga, autori su sreli seoskog
muntara. Kada je saznao ko su i odakle su
Amir i Mirsad, on ih moli da sačeju trenutak kako bi im iz svoje kuće iznio hljeb koji
mu je supruga pripremila da on ima za dva
dana dok se ona ne vrati od kuće iz Ankare.
Musafiri su preči od njega i zato im nudi
ponesu za put hljeb koji je bio njemu namijenjen. Kod Bošnjaka u Turskoj je veoma
izražena solidanost i međusovno pomaganje. To je od posebnog značaja bilo prilikom
doseljavanja. Oni koji su ranije doselili i
donekle su snašli pomagali su novopridošlim. Tako mnogi spominju ime Šarik Tara,
veoma bogatog Bošnjaka koji je mnogo zapošljavao u svojoj građevinskoj firmi kako
bi im pomogao. Bošnjaci koji su se nastanili
u gradovima bolje ekonomski stoje, za razliku od onih na selima. Međutim, u gradovima su se više asimilirali, slabije znaju jezik,
manje su sačuvali običaje. Oni su u gradovima raštrkani, mada u nekim gradovima
kao u Istanbulu (Pendik i Bayrampaša) ima
mahala u kojima su oni u večini pa su u tim
sredinama više očuvali i običaje i bosanski
jezik. Ima veoma uspješnjih Bošnjaka na raznim pozicijama, najviše u polciji i vojsci,
ima načelnika opčina, državnih službenika,
profesora na univerzetitima.
U ovoj knjizi srest ćemo na hiljade imena. Ovdje su zabilježene i njihove životne
sudbine. Bio je to pravi egzodus i odlazak
u neizvjesnost onih koji su prvi krenuli u
Tursku. Slušajući ta njihova kazivanja, i mi
ćemo se kao i sami autori vratiti stihovima
pjesnika Alekse Šantića: Ostajte ovdje!
Kamo sreće da su mnogi od njih poslušali
i ostali, reći ćete čitajući ovu knjigu koja je
podijeljena prema rijegima, odnosno većim
centrima koje su autori posjećivali: Ankara,
Istanbul, Adapazar, Sivas, Kajseri, Kirklareli...
Na kraju ovo djelo je veliki početak otrganja
od zaborava jednog dijela bosanskog tkiva,
ovo je početak ’otpisivanja Bošnjaka’ koji su
morali napustiti svoju Maticu...»
ZAVRŠNO SLOVO
«... Osim u gradu Sivasu Bošnjaci žive u
selima Kayadibi, Derekoy, Armutčair,
Karagol, Burhan, Dendil i Tekmen. Sivas je grad i sjedište istoimene provincije. Nalazi se u istočnom dijelu centralne
Turske, a u srcu Anadolije. Smješten
je na 1278 metara nadmorske visine u
dolini rijeke Kizilirmak. To je trgovački
i industrijski centar tog dijela Turske.
Ima 318 hiljada stanovnika.
Od Istanbula je udaljen oko 800 kilometara. Avionom se stiže za sat vremena,
a autobusom za 13 sati. Avionska karta
u jednom pravcu koša 130 TL (oko 100
KM), autobuska nije puno jeftinija, pa
se zato mnogi odlučuju na putovanje
avionom.
Na aerodromu u Sivasu dočekuje nas
Ahmet Koseoglu sa sinom Sinanom.
Prilikom upoznavanja Ahmet jedva
progovara poneku bosansku riječ a Sinan ne zna ni jednu. Mada je gotovo
dječačkog izgleda, Sinan ima 26 godina
i asistent je na Fakultetu za geofiziku u
Sivasu. Njegov otac Ahmet je mašinski
inženjer i zaposlen je u Gradskom vo-
dovodu. Ahmet se hvali da mu je i kćerka Šerifa, koja nosi ime njegove majke,
također magistar ekonomije. Ahmetova
supruga je ’Turkuša’, pa najvjerovatnije
zbog toga Sinan i Šerifa ne znaju bosanski. Njihov maternji jezik je ipak turski.
I Ahmet je tako zaboravio bosanski jer
je sa suprigom morao razgovarati na
turskom.»
(Zapis autora A. H. i M. K. 10. Sivas,
str. 175-176)
Sticajem okolnosti, jedna plamenita
ideja autora A. Hodžića i M. Kalajdžića urodila je plodom, da su oni svoja
studijska putovanja, uz pomoć Rijaseta
IZ BiH, uspjeli da plodotvorno ostvare
i da objave svoje susrete sa Bošnjacima
u Turskoj, što je više od knjige. Jasno,
smisao knjige jeste u tome da povezuje
ljude i zato buduća rasprava o Bošnjacima u Turskoj i u drugim zemljama
svijeta, ne može početi, niti se zamisliti
bez utisaka i prisustva spomenutih autora. Nadajući se da će do takvog skupa
uskoro doći, to će biti prilika da se pripreme nova izdanja ovog djela.
Iz djela «Bošnjaci u Turskoj», čitatelji
mogu više saznati o našim porodicama,
školovanju i običajima, koje su autori
na veoma interesantan način, poput legendarnog putopisca Evlije Čelebije,
opisali detalje o obrazovanju, kulturi,
tradiciji, merhametu i uopće o njihovom životu, što predstavlja novi potpuni izazov za jezikoslovce koji bi mogli
izvesti istraživanja da prouče autentičan i konzerviran bosanski jezik s kraja
XIX i početka XX stoljeća. Od inženjera
Nihada Ćilardžića saznajemo podatak
da su njegovi bliski srodnici koji žive
u Turskoj zatražili i dobili državljanstvo R. Srbije (koja, za razliku od Crne
Gore i Bosne i Hercegovine, prva riješilo pravno pitanje posebnim Zakonom).
On podsjeća na činjenicu da je njegova
sestra Mahija Kilerdžić – Ćilerdžić bila
u delegaciji R. Turske sa predsjednikom
države Abdulahom Gulom 2010. godine u posjeti službenom Beogradu. Tom
prilikom, predsjednik B. Tadić, je na ceremonijalan način uručuo osnovne dokumente (ličnu kartu i pasoš), gospođi
Mahiji, s obzirom da je već bila upisana
u Matične knjige, općine Stari Grad u
Beogradu. Naravno, ovakih primjera
ima bezbroj u Novom Pazaru, Tutinu,
Sjenici, Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši. Napominjemo, da Bošnjaci iz Turske
zapaženo pomažu razvoj Novog Pazara
i redovno se odazivaju na pozive Grada
Novog Pazara, povodom obilježavanja
značajnih datuma. Pored toga, valja napomenuti da je i sam pisac ovih redova,
došao do saznanja o svojim rođacima u
Čanikalima, u Turskoj. Njihovi preci su
pošli iz Sandžaka u odredima Đurumlija, koji su su borili za opstanak Turske u
najtežem vremenu 1915. godine. Mnogi
od njih se nikada nisu vratili.
Urednik knjige je publicista Mustafa
Prljača, a za izdavača se potpisuje Mesud Smajić, recenzenti prof. dr. Jusuf
Žiga i prof. Mehmedalija Hadžić. Iza
ove knjige stoji Rijaset IZ u Bosni i Hercegovini. Sva prava su pridržana. Ovaj
projekat kao što smo i naglasili pridržava i prijethodni Reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić i sadašnji mr. Huseinef. Kavazović. Monografija „Bošnjaci
u Turskoj“ zaslužuje širu diskusiju, ne
samo protokolarno-markentinške promocije već i otvorenu diskusiju preko
okruglih stolova, počev od Sarajeva,
Novog Pazara, Istanbula i drugih gradova koji to nalaze za shodno, kako bi
se izgradio kapacitet što većeg broja
znanstvenih istraživača, koji bi mogli
poći na teritorije predivne zemlje Turske, gdje su Bošnjaci u posljednjih 130
godina našli utočište, obećanu zemlju
(iz koje su se rijetki javljali i ponovo
vraćali u zavičaj) i sačuvali svoj identitet, kulturu, i donekle jezik, običaje i posebno vjeru, bez obzira što su im turske
vlasti promijenile prezimena.
Najkraće rečeno, ovakva ideja objavljivanja autorskog djela Amira Hodžića
i Mirsada Kalajdžića «Bošnjaci u Turskoj» predstavlja izuzetan čin u kulturi
Bošnjaka danas. Vjerujem da bi se tako
i uzvišenije izrazio jedan akademik dr.
Smail Balić, da je živ autor prve kapitalne knjige «Kultura Bošnjaka» (Beč,
1973). Zato, slobodan sam pozvati sve
naše stvaraoce novinare i publiciste,
istraživače, da krenu putem Hodžića
i Kalajdžića i da objave nove detalje o
Bošnjacima u Turskoj, što će poslužiti
autorima za neko novo kapitalno izdanje. Prema tome, da zaključimo, potrebno je organizirati stručne okrugle hastale i simpozije o ovom djelu u interesu
postizanja jedinstva Bošnjaka na našim
prostorima.
Zacijelo, ovo djelo daje povoda da rukovodstvo Svjetskog bošnjačkog kongresa treba razmišljati o organiziranju
godišnjih susreta Bošnjaka iz Turske,
Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih
država i regija. Prijedlog Matice Bošnjaka Sandžaka, da je takav skup moguć
sredinom avgusta u Delimeđu (nedaleko od Novog Pazara, Tutina i Sjenice),
na Pešterskoj visoravni, kraj jedne od
najljepših džamija u Evropi, gdje ima
značajan prostor za parking, kao i održavanje ljetne škole prijateljstva i jezika,
što bi povećalo interesovanje da ova
manifestacija bude tradicionalna.
Iz svih navedenih razloga, slobodno
smo preporučiti svim Bošnjacima i bibliotekama u Bosni, Sandžaku i Turskoj, da knjiga autora Amira Hodžića
i Mirsada Kalajdžića «Bošnjaci u Turskoj» nađe mjesto, jer podstiče na sjećanje i povezivanje Bošnjaka.
(kraj)
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
PRIKAZ
13
HISTORIJA
an
ALI
ČKOVIĆ
ZNAMENITI BOŠNJACI
m
lej
Su
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
K
14
MALKOČOGLU
Bali-beg Malkočoglu vodio je bujicu Letećih odreda u vrijeme sultana Murata II. Imenovan je Smederevskim s
Ne zna se tačno odakle je porijeklom, ali se smatra da je rodom iz Bosne.
roz
historiju
mnogo
je
bošnjačkih
likova
prodefilovalo
i
svoje
tragove ostavljalo na
evropskom tlu. Vrlo malo se
pisalo o njima. Neki su, čak, ostali
i neprimijećeni vjerovatno iz
razloga što se rijetko koji historičar
usuđivao pisati o njima. Poslije
Berlinskog kongresa i aneksije
Bosne, Bošnjaci kao da se počinju
odricati svog identiteta polahko
primajući novo političko stanje.
Zaboravljajući
svoje
korijene,
počinju se prilagođavati čas jednoj
čas drugoj strani, Hrvatima ili
Srbima, nastojeći da kroz svoje
radove izbrišu svu svoju svijetlu
historiju. Mnogi su prihvatali
namjetnutu tezu da su im preci
Hrvati ili Srbi. Bošnjaci su imali u
svojim redovama čuvene ratnike
i graditelje. Jedan od tih je u to
vrijeme bio i čuveni Bali-beg
Malkočoglu. To nisu zaboravili
guslari koji su ostavili trag u
svojim pjesmama. Bali-beg Malkoč
Smederevski sandžakbeg stupa na
to mjesto 1475. godine. Gezmanov
Erlandski rukopis osvrće se u svom
posebnim eseju o Bici za Arad
1474. Po A. Olesničkom, “Zbornik
za narodni život i narodne običaje
Južnih Slavena“ Zagreb 1934.
Poznat kao veliki ratnik i čovjek
koji je stajao na čelu osvajačkih
odreda za vrijeme Murata II.
Osim što je bio odani vojnik
Osmanskog carstva, poznat je i kao
osnivač gradova na teritoriji koja
je pripadala njegovom sandžaku.
Bali-beg Malkočoglu se isticao u
vojnama na teritoriji Mađarske i
Slavonije. Bujicu Letećih odreda u
vrijeme Murata II vodio je i čuveni
Bali-beg Malkoč, koji je imenovan
Smederevskim
sandžakbegom
1475. godine. O njemu se malo
pisalo, vjerovatno zbog toga što nije
imao većih otpora na svom putu
osvajanja teritorija. Ne zna se tačno
odakle je porijeklom, ali se smatra
da je rodom iz Bosne. Historičari ga
puno miješaju sa Gazi Bali-begom
Jahjapašićem koji je upravljao
Bosnom od 1519. do 1521. godine.
Bit će sigurno da je ovo slavni
osmanski vojskovođa Gazi Balibeg Malkočoglu, koji je imenovan
Smederevskim
sandžakbegom
1475. Bali-beg Malkoč nije bio
samo dobar vojskovođa i ratnik.
U svom putopipsu Evlija Ćelebi,
opisujući Palanku Batočina, piše:
„Prvi osnivač ove palanke je Balibeg Smederevski (Semendireli),
koji je bio jedan od zapovjednika
Ebul-Fetha. Kasnije je izgradio i
blagoslovljeni Sulejman-han. To
mjesto je sada grad u Smederevskom
sandžaku u Budimskom elajetu,
a oslobođeno je od izvanrednih
nameta. Njegov ospeg iznosi
osamsto koraka. Ima jednu kapiju,
gradskog zapovjednika (dizdar),
posadu od pedeset vojnika, više
sirotinjskih kuća, jednu džamiju,
jedan nov han i više dućana. Za
putnike namjernike tu se nađe
svega. Također i Palanku Kolari
podigao je Bali-beg Smederevski
(Malkočoglu).“ U osmanskim
hronikama, ovaj Gazi Bali-beg
Malkočoglu se posebno pominje
u vojnim pohodima za vrijeme
sultan Murata II, a naročito se
proslavio u akindžijskim upadima
po Mađarskoj, Banatu i Slavoniji.
1477. godine Bali-beg je smijenjen sa
pozicije Bosanskog sandžak-bega,
a na njegovo mjesto je imenovan
Skender-beg Mihailoglu. Jedan od
odreda konjice koji je učestvovao
u bitkama istočno od Slavonije
1473. god. opustošio je taj dio u
avgustu, a 1. novembra došli su
do samog ulaza Gorice. Tu su
odredi prezimili i sljedeće godine
okrenuli se prema Ugarskoj. U
svojim naletima koji su počeli u
februaru zarobili su mnogo robova
koje su poslali za Istanbul. Bali-beg
Malkoč, smederevski beg, vodio
je ovaj pohod. Skoro da i nije bilo
nekog većeg otpora u Hrvatskoj,
Kranjskoj, Štajerskoj, Sloveniji i
Ugarskoj. Leteći odredi (konjički)
su upali i po treći put u Štajersku,
a po drugi put u Korušku. Štajerci
su doživjeli u sukobu sa Ahmetpašom težak poraz. Stotinu
dvadeset plemića je odvedeno u
ropstvo. A i sljedeće godine su
Leteći odredi iz Bosne upali dva
puta u Kranjsku, postošeći sve pred
sobom. Malkočov – Malkoçoğlu
Family (turski: Malkoçoğulları),
jedna je od pojedinih porodica
koje je predvodio u Otomanskog
carstva između 14. i 16. stoljeća.
Služili su uglavnom na Balkanu
i išli u ratne pohode na širenju
Osmanskog carstava. Kasnije su
se pridružili redovima osmanske
vojske u različitim misijama.
Malkočoglu Bali-beg je diplomirao
Enderun - ı Humayun koja je
osnovana
kao
univerzitetski
centar unutar Osmanskog Palace
Mehmed II. On je za vrijeme
vladavine Mehmeda II služio kao
Beylerbey Silistra. On je poznat po
svojim napadima kroz Legija, u
Bilhorod - Dnistrovskyi odbrane i
osvajač Petrovaradina. Pored svih
bitaka u kojima je učestvova Balibeg Smederevski (Malkočoglu) u
osvajanju Šatjerske sve do Ljubljane
1471. godine i Mađarske, Balibeg sa svojim Letećim odredima
učestvuje i u osvajanju Skadara.
Kada je Mehmed krenuo 14. 05.
1478. godine sa svojom vojskom
da ga osvoji, branioci grada su se
naveliko utvrđivali. Leteći odredi
sa sjevernih strana opkolili su grad
sa 8000 konjanika predvođeni
Alijom Mihailogluom i bosanskim
sndžak-begom Iskenderom sa 4000
konjanika. Bali-beg Smederevski
(Makočoglu) je u ovu borbu poveo
svojih 3000 lahkih jahača. Ovu
borbu je vodio lično sam sultan.
Čitava ratna operacija je trajala
sve do jeseni kada su branitelji
odlučili predati grad i postpisan
je mirovni ugovor. Još prije
nego se Skadar (Skutari) predao
nakon zaključenog mira, pala
su Osmanlijama u ruke sljedeća
PEŠTERSKA KULTURA
LIČ
nA
Sulejma
sandžakbegom 1475. godine.
MOJA POSLJEDNJA
ISTRAŽIVANJA U
OKOLINI TUTINA
KO
VIĆ
Da li će se rasvijetliti do sada prikrivana historija Bošnjaka i dokazati da korijeni Bošnjaka nisu toliko plitki kako se to do sada prikazivalo? Falsifikatori bošnjačke historije
Sandžaka koji su decenijama prikrivali istinu ipak će biti razotkriveni pojedinim radovima Alije Džogovića, dr. Ibrahima Pašića i Sulejmana Aličkovića.
mjesta: Drivasti Alesio; samo je Bar
(Antivari) pružio nesavladivi otpor.
Bali-bega Malkoča u tim vremenima
svrstavaju u red najznamenitiih
paša, pored Mihailoglua, Alibega, i Iskender-bega, zajedno
ratujući kod Bočca (Sasvaroš), u
Korušku, u Dalamaciji i Štajersku
sa Evrenosovim sinovima Hasanbega, Isa-bega, i sina Malkoča
Bali-bega. Jedna od posljednjih
bitaka
1485-1486.
godine
u
kojoj se spominje ime Bali-bega
Smedesrevskog (Malkoča) jeste
kod mjesta Akermana. Bajazid prvo
to povjerava Ali-paši, rumelijskom
namjesniku, protiv moldavskog
vojvode, gdje se poslije godinu dana
četovanja to mjesto Bajazid II sultan
povjerava Bali-begu Malkoču.
Konjanici pod vođstvom Bali-bega
Malkoča prešli su Prut i vratili se
kao pobjednici, Akerman je ostao u
rukama Osmanlija. Zašto je smenjen
Bali-beg Malkoč (smederevski)
nema podataka, zna se samo da
je na njegovo mjesto postavljen
Ali-paša poznat kao uškopljenik.
Nedostatak dokumenata i oskudica
u informacijama koji su izazvani
čestim ratničkim sukobima na
našoj teritoriji, koja je vijekovima
bila raskrsnica između dva moćna
protivnika sa istočne i zapadne
strane uticala je na čistu borbu na
goli život. Tako da je mnogo toga
nestalo o slavnoj prošlosti Bošnjaka.
(kraj)
Ali vratio bih se onomastici i historiji koju do sada pojedini historičari nisu koristili u svojim radovima.
Jedan od prvih koji je to uradio je
Alija Džogović i dr. Ibrahim Pašić,
koji su prikazali kako treba prilaziti
onomastičkom materijalu, kako treba bilježiti kompletnu onimiju prilikom rada na terenu, te koliko treba
biti hrabar u donošenju lingvističkih i drugih sudova i zaključaka
da bi se došlo do dobrih rezultata.
Vratio bih se sada mojim istraživanjima u okolini Tutina. Na ovoj teritoriji sačuvani su brojni toponimi
ilirskog porijekla, kao i kultovi iz
ilirskog mitskog sistema, npr. oni
iz kulta Sunca, mitrizma, iz nekih
kosmičkih kultova, kao i neki bogumilski kultovi (Dedovo brdo kod
Tutina, Detana, selo Dedilovo i dr.).
Mitrova kod Tutina. Onomastički
sadržaj ovoga ojkonima pouzda-
no govori da je na ovim alpskim
reljefima davno živio narod koji je
njegovao kult Mitre, dakle, na prvom mjestu kult Sunca, a u ovom
diskursu i kult kosmičkog prostora
i svega onoga što je najstarijoj civilizaciji bilo predmet duhovnog interesovanja u nedohvatljivoj prirodi.
U ovom tutinskom ambijentu su
također zanimljive lokacije: Gradina – više Tutina, na samoj gradini
postoje ostaci nekog starog grada.
Također naziv Banderakoji nas
asocira na Ilirskog boga Bando. Velepolje (od grč. velepo = pogled, vidikovac), Biohane, Jeliće, Dedilovo – sela u tutinskoj opštini, a zatim
nazivi mnogih oronima i ojkonima
na Pešteri. Bio je iznenađen falsifikatima tipa da je Sjenica dobila ime
po sijenu, što nije samo laički falsifikat već i perfidna namjera da se semantički sadržaji pešterske onimije
uključe u političke aspiracije i iskoriste za nacionalističke ciljeve. Jedan onomastički apsurd je izmišljotina da je naziv mjesta Misa nastao
tako što je tu Nemanja pomilovao
po kosi mladog Rastka rekavši mu:
„Mišiću moj!“ Ovo je svakako uobičajena monaška kaža, da bi se pepelom zaborava prekrio argument da
je na tom mjestu bilo nekakvo pagansko svetilište. Ovakvi falsifikati
opominju današnje historičare, arheologe, etnologe i lingviste da pod
lupu novih istraživanja po Sandžaku, i šire, stave pod zajednički imenitelj sve ono što je sumnjivo i što
nije u objektivu prave nauke. U narodu postoji vjerovanje da je Tutin
dobio ime po onomatopeji tutanj.
Navodno, kako je Husein-kapetan
Gradaščević “jezdio” preko Pešteri
prema današnjem Tutinu, onda se
tutanj konjskih kopita čuo daleko
do Ibra. Po tome je i ovo poibarsko
mjesto dobilo ime Tutin. Svakako je
ovo predanje vrlo staro i odnosilo se
na rimsku konjicu i rimske oklopne
legije, ali je vremenom zaboravljeno
i vezano je za pohod Husen-kapeta-
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
K
onačno je došlo vrijeme
da Bošnjaci pišu svoju historiju, koja je bazirana
na naučnoj panorami od
historije, jezika, arheologije, onoj
od najstarijih naroda do današnjih
Evropljana i Bošnjaka, kao jednog
od naroda čiji korijeni sežu mnogo
dublje nego su nam to pripisivali
pojedini historičari, političari i neka
naša “braća” na silu. Siguran sam
u to da Bošnjaci nisu narod koji je
nastao pa nestao, nisu isparili niti
sa zemlje zvane Bosna i Hercegovina, niti sa danas još nedefiniranog
Sandžaka, niti sa drugih zemalja
na Balkanu, a bilo ih je od onog
bogumilskog mjesta Dragovića u
jugoistočnoj Bugarskoj, pa sve do
iza Like i Krbave, i iza Mohaca, još
podalje, a danas ih ima po cijelom
dunjaluku. Neću da postavljam
nekakve etničke međaše, ali smo
mi Bošnjaci danas veliki narod, prvenstveno po duhu i historiji, pa
neka nas tamo gdje jesmo. Bošnjaci
su uvijek mogli da žive sa drugim
narodima, među njima i sa njima.
15
PEŠTERSKA KULTURA
na Gradaščevića.
Da je onomatopeja tutanj motivacija za Tutin samo je dio narodne
etimologije. Prije će biti da je neka
značajna ilirska ličnost bila motivski
sadržaj za ime ovog mjesta. Dosta
zatamnjeno predanje kazuje da je
ovdje boravila ilirska kraljica Teuta, poslije bjekstva ispred rimskih
legija, da je ovdje umrla i da je sahranjena na nekom nepoznatom lokalitetu. Mozda baš na Gracu više
Tutina, mozda u Mitrovi, na Velepolju, na Dedovu brdu, ili na kultnom mjestu Jelice više Ribarića. Ime
oronima Jeliće etimološki je nastalo
preko grčkog Helios (Supstitucijom
J umjesto H), slično kao kod oronima Jeleč, Jelovjane, Jelenak, Jelovica i sl. Na svim ovim mjestima ima
tragova ilirske materijalne kulture
(zidine, sakralne nekropole, gradine, kamene kugle – kosmicki mitovi,
Špiljani, Đerekare, Jeliće, Bać, razmještaj na karakterističnim vrhovima pećine, Paljevska bogomilsaka).
revija SANDŽAK | januar 2015. | br. 181 | RevijaSANDZAK.com
Kasnije
nastala
16
su na ovim mjestima
bogumilska
svetilišta.
Svakako da je regija Tutina i okoline,
koja je geografski u zaklonu, mogla
biti i izvjesno Teutino boravište i
da je ona tajno sahranjena negdje u
ovim krajevima (kao i tajna Atiline
sahrane – uobičajeno je kod nekih
starih naroda i civilizacija). Arheolozima ostaje da istražuju i lokalitete
i literaturu. Makar za samo jedno
zrno istine podstičemo ih i motiviramo da dođu do valjanih naučnih rezultata. Možda će i ova moja
istraživanja i fotografije koje objavljujem podstaći nekog od njih da
počne razotkrivati tajne koje još uvijek leže negdje u zemlji sandžačkoj.
Možda moja pretpostavka da je ovo
ipak mjesto gdje je boravila Ilirska
kraljica Teuta jednog dana bude i
dokazana. Nije li moguće da su ostale neke uspomene na Batona, sina
kraljice Teute, u nekim toponimima
na teritoriji Sandžaka i dalje kao npr:
Batinci (kod Skoplja), Batuša (selo
kod Đakovice), Batrage (selo kod
Tutina), Batun (poviše sela Ribarića
na putu za Novi Pazar), Batnjik, Batinci (kod Vučitrna), Batočina, Batajnica, a može biti i Bratunac, (istočna
Bosna), sa sekundarnim (R) itd. Mislim da će Bošnjaci početi da se bave
izučavanjem svoje kulture, historije i
ne smiju se izdvajati iz evropske kulture. Oni imaju pravo učestvovati u
nasljeđu sa svim evropskim narodima i kulturama. Bošnjaci sebe ne izdvajaju iz evropske kulture, oni sebe
moraju da uključuju u tradiciju i civilizaciju čiji su slojevi duboki i jaki,
prepoznatljivi u toponomastici i glosriju fosiliziranom u pamćenju i lingvističkoj usmenoj kulturi. Bošnjaci
Sandžaka moraju da znaju da su
preko Sandžaka vodili mnogi stari
putevi. Ovdje su se dodirivale i granice velikih carstava, dešavali sukobi od historijskog značaja, a cvjetala
je i plemenska kultura najstarijih naroda i civilizacija. Svaka plemenska
zajednica, pa i oni “prolazeći” narodi, ovdje su ostavljali svoje tragove:
u onomastici, u sakralnoj kulturi,
u gradilačkoj kulturi, u lingvistici
i preslojavanju antroponimije. Na
neophodnost zadržavanja i rasvjetljavanja geografskog položaja Ardijeja upozorava i F. Papazoglu, „Istorije antičkog Balkana“ str. 21, tvrdeći
„da se njihova postojbina ne može
locirati u zaleđu donje Neretve, već
se morala nalaziti mnogo istočnije, negdje u severnim u predelima
Crne Gore u susjestvu Autarijata.“
Po mišljenju A. Benca, dajući svoje
ime susjednim plemenima, teritorija
Autarijata se proširila na dio istočne
Bosne, na jugozapadunu Srbiju. Po
istom autoru, Autarijati su barem
jednim dijelom tvorci kulturnog
tzv. balkanskog geometrijskog stila i
posebnih tipova nakita, oružja i pogrebnog rituala u jedinstvenom kulturnom kompleksu „Glasinac Mati“,
koji obuhvata širi prostor istoćne
Bosne, zapadne Srbije, velikog dijela
Crne Gore i sjeverne Albanije. Prisustvo Pirusta, Sardeta, Breuka itd.
potvrđuju u svojim radovima Esad
Pašić, „Batonov ustanak“ str. 76, 80,
85, 86, 87; A Đogović, „Sandžačka
ranobalkanska onimija“. Veoma interesantno je da B. Čović, kako za
njega kaže Papazoglu, naš najbolji
poznavalac glasinačke kulture, prelazi preko pešterske kulture i, ne
spominjući je, odjedanput se nađe
u Metohiji i ubroji je u jugoistočnu
glasinačku grupu. Opet se zaobilazi Sandžak-Pešter.Poznato je da je
onomastika namjerno zaobilažena
u naučnim istraživanjima, osobito
onim koja pruža arheologija. Mnoge toponimske strukture namjerno
su prikrivane tzv. novim retoričkim
slojevima, često onim u službi neke
političke i vjerske ideje. Ovde treba spomenuti i Tutnji brdo u čijem
podnožju je smješteno selo Dragutinovići u reonu Pešterskog polja. Na
teritoriji Sandžaka boravili su razni
narodi: prediliri, Iliri, Kelti, Goti,
Vlasi, Slaveni... kao i razna manja
plemena, jos u historiji nedefinirana, a samo u toponimiji potvrđena.
---1.Esad
str.23
Pašalić-Batonov
ustanak
2.Fanula Papazoglu-Iz istorije antičkog Balkana str.21,22,35,45.
(kraj)
Download

Sandzak 181.