BESPLATAN
PRIMJERAK
97 71800 937001
ISSN 1 800- 9379
Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • BROJ 09 • Decembar 2013.
NAD LICEM STARE BUDVE
Antika pod
sjenkom
čamotinje
STRANA 216
100 GODINA OD PRVOG LETA
AVIONA U CRNOJ GORI
Nenadmašni
asovi neba
STRANA 227
TIVAT UOKVIREN U VREMENU
Arsenal za krišku kruha
STRANA 226
ODA NAŠOJ PLANINKI
Heroina mrkih
planina
STRANA 221
PISMA IZ PARIZA (4)
130 GODINA NIKŠIĆKE
POZORIŠNE TRADICIJE (I)
Neprolazna
magija teatra
STRANA 233
CRNOGORSKA DIJASPORA U
ARGENTINI
Dado i Kon
Bendit
Potomci pamte
pretke pečalbare
STRANA 215
STRANA 214
SJEĆANJE NA BRIGADIRA FICROJA
MAKLEJNA
Prijatelj odan do
potonje ure
STRANA 213
210
A
IKOL
N
j
e
Andr
Piše:
I DI S
Pod Bindijevim
tabanima
U
OMAŽ S MARKICOM
stari se ulcinjski grad
moguće popeti sa dvije
strane: sjeverozapadne
i jugoistočne. Utvrda
kao da podražava ružu
vjetrova, na kojoj su teškim metalnim kapijama markirani smjerovi iz
kojih zimi u Ulcinj stiže kiša. Kada
puše sjeverozapad, punenat, valovi se valjaju niz crnogorsku obalu i
stižu do Ulcinja, noseći kišu od koje
vas niti jedan kišobran nemože zaštititi. Kapi kao da padaju horizontalno, u najkraćem roku natapajući
vašu odjeću ledenom vodom. Kada
pak puše jugoistok, široko, vrijeme
je teško, toplo. Vjetar je to koji nervne bolesnike tjera na ulice, gdje se
mahnito vrte u krug, kao derviši u
transu. Sa vjetrom i kišom iz Afrike,
ravno kroz Otrantska vrata, stiže pijesak koji tokom noći pokrije asfalt
i parkirane automobile, pa Ulcinj
nakon takve kišne noći zna osvanuti
crven, nalik na male gradove koje je
zadesio teški ekološki incident, kakve znamo iz holivudskih uprozorenja apokalipse. Vazduh tada ima
poseban miris, slatkast i zavodljiv.
Jugoistočna kapija utvrde gleda na
malumarinu i gradsku plažu. Na toj
strani, bedemi su najviši.Po sredini
južnog bedema uzidan je kamen u
koji je uklesan Bindi, stari ilirski bog
mora. Kada je naročito jako jugo,
more se lomi o pristanište a pjena
valova katapultirana uvis, tako vjeruju mještani, svoju najvišu tačku
doseže upravo u ravni Bindijevih
nogu. More se tako dođe pokloniti
svome bogu.
nisu čuli, zbog čega pjesma nije manje opojna i čarobna, niti oni manje
mrtvi. Dva mala otoka stoje u moru
ispred groblja: ne, oni tu nisu da bi
čuvali groblje, nego da bi krivolovci
sa njih, u zimske dane, ribu gađali
štapinima dinamita.
Pišem ti pismo...
Putnik će, odmah po ulasku na sjeIĆ
verozapadnu kapiju, nabasati na
UTOV
R
o
k
j
l
e
tablu sa natpisom na latinskom prerŽ
Piše: m
ko kojega je uklesan arapski. U vrijeme dok je ulcinjska utvrda još bila
Ono je metafora jednog vremena. Pisma su šifre
katolička, na gravurama koje su pripomoću kojih dolazimo do govora vremena. Pismo
kazivale grad pisalo je: Dolcino in
Dalmatia. Tabla označava ulaz na
je emotivno pamćenje. Pismo je život u životu!...
ulcinjski trg robova, tržnicu na kojoj
su ulcinjski gusari u roblje prodavali
ljude koje bi zarobili u svojim pljačkaškim pohodima. Red ćelija, zaštićenih teškim gvozdenim rešetkama
gleda na bijelu džamiju. To je najdoba kada digi- jedanje, prebivalište čovjekove na podjela pisma prema temamanja, no ne i najmanje zanimljiva
talni postulati duše. Pismo je metafora jednog tici, odnosila bi se na pisma sa
diktiraju odrica- vremena. Pisma su šifre pomo- emotivnom sadržinom, socijalod ulcinjskih džamija. Ako bi putnje od privatno- ću kojih dolazimo do govora nim porukama, ličnim, koleknikodabrao dobar ugao, gotovo da
sti, kultura pisane vremena. Pismo je emotivno tivnim... U svojoj evoluciji krebi mogao vidjeti minaret ulcinjske riječi, materijalizovana
u formi pamćenje. Pismo je život u ži- tala su se u velikom rasponu, od
Džamije pomoraca, ponosa grada.
pisma, budi nostalgično sjeća- votu! To je pisani svijet nespu- onih velike estetske vrijednosti
Tu, u kutu trga uzdiže se kula u ko- nje magijske tradicionalne ča- tane otkrivalačke radosti. Zato ili lucidnih poruka, preko onih
rolije. Pismo je danas tek daleka je samo pismo, najpouzdani- čisto zabavnih pa do smislejoj je posljednjih deset godina života ekspresija prostora zaboravlje- ji tumač pisma, njegovog po- no manje značajnih.... Pismo je
proveo Sabbetai Zevi, jevrejski mesi- ne intimne slobode. Nekadaš- stojanja značenja i smisla, ono čarobnim magnetizmom preja čiji sljedbenici i dalje pohode Ul- nji svijet prepun raznovrsnosti je samo sebi skupljajući logos. vazilazilo tugu, budilo nadu,
cinj. Jedan zid kule Zevi je pretvorio pisma, u današnjem vremenu To je podjednako prostor, svi- dušu i tijelo. Svako je na svoj
u svetilište: Davidova zvijezda koju materijalističkog, rijalističkog jet-jezika i prostor, jezika-svije- način bilo misteriozno, tek topristupa životu i mehanizovane ta. "Pisanje je stvar nastajanja" liko da bi bilo zanimljivo. Čeje u njega uklesao i dalje je tu.
mutacije pitanja, transformisao reći će Žil Delez, "vazda nedo- sto je funkcionisalo po onirič-
U
U samo stotinjak koraka koje je
putnik ovim dijelom Crne Gore napravio, nataloženo je tako mnogo
istorije, tako mnogo civilizacijskih
slojeva, tako mnogo kulturne baštine. Da to i nije primijetio, putnik je
prekoračio tačku u kojoj se spajaju
tri velike religije… Ako Crna Gora
ikada zaboravi da su multikulturalnost, suživot i tolerancija najveće
blago koje ima, loše joj se, a i svima
nama, piše.
Sjeverozapadna kapija gleda na pravoslavnu crkvu koju je, nakon što je
osvojio Ulcinj, podigao crnogorski
kralj Nikola. Ispod crkve ka moru
pada najljepše groblje koje čovjek
može zamisliti. Nadgrobni spomeni- “Komuna” i njen vrijedni urednički
ci i krstovi okrenuti su licem prema tim je tu da nam ne dozvoli da to
moru, kao u pjesmi Las Negresses zaboravimo.
Vertes, koju tu pokopani nikada
KOMUN@
Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine
Crne Gore
Izlazi tromjesečno
Osnivač i izdavač:
Vildan RAMUSOVIĆ
Prvi broj izašao decembra 2011.
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
Glavni i odgovorni urednik:
Amer RAMUSOVIĆ
Izvršni urednik:
Minja BOJANIĆ
Grafički urednik i dizajn:
Voislav BULATOVIĆ
Kompjuterska obrada:
SFERAART Herceg Novi
se u otuđenu univerzalizaciju
medijskih, komunikacionih i
tehnoloških tokova. To danas,
kada se servira i konzumira privid autentičnosti, postaje mnogo jasnije.
Čovjek bezsjećanja je čovjek
bez kulturološke egzistencije.
Simboli sjaćanja kao svojevrsna
arhivska mjesta predhode misaonom procesu. Takvo sjećanje je i omaž pismu kao kolektivnom ritualu (pod)sjećanja.
Pismo kao događaj iz vremena, ustvari jeste (i) vrijeme, pokret vremena. Rekonstrukcija
simbola je i odgovor na vječito pitanje šta je čovjek i u čemu
je čovjek-ostvaren i postvaren.
Pismo je kao osobeno pripoviKontakt:
Pera Ćetkovića br.139/42
Podgorica
+382 20 513 584
[email protected]
www.facebook.com/casopis.komuna
vršeno, vazda u toku...." A Žal
Lakan bi rekao da između riječi i pisma, između slova i glasa, postoje čitavi svjetovi. Evokacija govora pisma,ogledalo
je duše. Ogledala sjećanja, želja, znakova, imena.... Pismo je
tačka gdje se žudnja-želja pretvara u ljubav. Pismo priziva sazrijevanje, kao kretanje u vlastitom traganju. To sjećanje na
osobeno unutrašnje putovanje,
neprestano se oslanja na prisustvo djeteta u nama. Zato je pismo nerijetko bivalo i azbuka
nesvjesnog u nama i oko nas.
Pismo je podjednako svjedočanstvo jednog perioda, izvor
proučavanja socijalne klime i
određenih subkultura. Uslov-
Rješenjem Ministarstva kulture
br 05-1635/2 od 23.06.2011
časopis Komun@ je upisana u
registar medija pod rednim
brojem 697.
Rješenjem Ministarstva kulture
br.05-200/2 od 14.02.2012,
časopis Komun@ preregistrovan
kim principima, kao nesvjesno
koje stvara slike. Precizno neizrečenom neizrecivosti, pismo
je otvaralo zvjezdan prostor beskrajnih tačaka susreta, poslije kojih kao da stvarno nije bilo
ničega. Pismo kao povratak u
iščezli san... Izvjesnost kulture iščekivnja pisma, obilježena
posredstvom znaka, prevoznog
sredstva (biciklo, motor) čovjeka-glasonoše, prostoru je davalo scensku dimenziju, a vremenu održivost smisla. Čitavi
svijet stanovao je u pismu, a njegov miris bio je ta nerazdvojna
kopča koja je čitaoca i pošiljaoca spajala u jedinstvu, mišlju
preplitala. Pismo kao pojedinačna vlastita teritorija, ostavlja
nam u predanje ljepotu i čaroli-
je u evidenciju medija pod rednim brojem 706
Štampa:
DPC Podgorica
Sufinansijer broja
Ministartstvo kulture Crne Gore
ju neočekivanih geografija koje
su se stapale u neobičnim ljubavima. Pismo je ispisalo-iscrtalo svoju osobenu ljubavnu geografiju, pripadajućeg vremena
i bezgraničnog prostora. Pismo je oslobađalo duh od stega racionalnog, onoliko koliko
je potrebno za osjećaj slobode i euforije koja proizvodi zadovoljstvo. Biti bez pisma bilo
je kao biti bez doma, bez krova
nad glavom....
Pismo u postmodernom svijetu treba da bude opomena,
upućena brisanju-zaboravu ljudi, svjetova, sjećnja u vremenu i prostoru. Na kraju, pismo
je prikazivački prostor pravaca preobražaja društva čija se
emocija skriva ispod društvenih uloga (kvazi) informacija,
ružičastih senzacija, neonskog
spektakla... Ono je kao takvo
ars memorativa, koja ukazuje
na pripovijedanje prošlosti tradicionalnim alatima. Ne slučajno, grof Korzibski u svom
konceptu generalne semantike, značenje značenja, ukazujući na ljudsku osobinu pisanja,
opisuje čovjeka kao vremenski
povezujući životinju. Vremenskog povezivanja nema bez pisane riječi, zato je i pismo simbol pripadajućeg vremena,
odnosno slike onoga što u vremenu predstavlja. Kada se i kao
asocijacije iz i za pismo presijeku, nestaje i sama asocijacija na
to vrijeme. Pismo je čudesan,
nestvaran papirni svijet, a opet
potpuno stvaran jer se zaista
dešavao. Zato sa udaljene vremenske distance, čitane pisma
je ponovno pisanje, kako bi to
potvrdile pristalice teorije čitalačkog odgovora. U čisto kulturološkoj konfiguraciji, pismo
je resantiman kog imperativno
ne treba idealizovati koliko romantizovati. Ova romantizacija suštinska je dekonstrukcija
postmodernog medijskog mita
o supremaciji digitalne tehnike
kao garanta bolje slike svijeta.
No, pismo u Crnoj Gori?! ...
Vojničko, ljubavno, "kriveno",
sestrinsko, tužno, iz tuđine,
studentsko, službeno, sudsko...
A, tek kakvi su to nekada bili i
putevi pisma! Od ruke do ruke.
U nedostatku saobraćajnih komunikacija tražile su se i nalazile alternative kako da od mjesnog centra pismo dođe onome
kome je i upućeno. Dolasci u
"mjesto sretanja" npr. pazarnim danom ili nekim drugim
povodom, bili su zgodna prilika da se i drugi poslovi "otršaju" ... I, naravno, pitati u mjesnoj
kancelariji-područnoj poštanskoj jedinici, ima li šta za selo. A
onda bi pismo putovalo, dobijalo svoj putopisni opis, simbolička značenja i nove (zamišljene)
sadržaje. I tamo gdje bi službeni poštar stao, ono bi iz ruke u
ruku, do krajnjeg mjesta, putovalo i nosilo svoju priču... Ako
je "kriveno" trebalo ga je uručiti i obradovati đevojku, a da to
ne bude svima u kući dostupno.
Bili su se uvježbali znaci tog
"muštuluka" koji je za uzvrat
nosiocu glasa donosio poklon
- ručno pletene čarape, peškir,
košulja, obično su se od ženske
strane uručivali, dok su muške
glave držali do tradicije i običaja muškog darovanja. Obilazilo
je pismo, zaseoke, zabiti, brda i
doline - a na svakoj pauzi, obično bi se komentarisalo - te, ko
to piše, te, šta piše, znamo li ili
ne "autora", je li, ako je to bilo
ljubavno - "kriveno", svadba na
vidiku, znaju li ga roditelji...
Simbolično, pismo više nije
bila tajna, namirisale bi ga vješte babe, strine i tetke, čiji bi nos
vješto detektovao svaku promjenu raspoloženja, pojačane
otkucaje srca ili neprijatnu grimasu na licu čobanice... A pismo je, sa sobom često nosilo i
druge stvari. Brižno upakovana i vješto složena, našla bi se
tu i papirna novčanica-za vojnika, staru majku, sestru, bolesnu
tetku... Blagosiljale bi one svoje
čedo, svog sina, sestričića... što
brine i ne zaboravlja. A on, opet
tamo negdje, u industrijskom
mjestu ili tuđini, znao bi i gladovati ali tom skromnom novčanicom obraz čuvati. Zajedno sa pismom, spremale bi se i
crno-bijele fotografije unučadi,
buduće snahe ili zeta, koje bi se
tako sa distance ocjenjivale, poput, je li ravna našem sinu, bratu, ili, je li to domaćin za našu
odivu, na koga liče unučad, na
naše ili na ujčevinu... Nosile
bi se "slike" a sa njima prenosili i glasovi o toj za selo "velikoj"
novosti. I kada bi već bila i blago pohabana, a i u priči potrošena, "slika" bi se selila ili u vrh
kredenca, ili za to namjensko fizičko mjesto arhiva tajni, uspomena, sjećanja, suza...I tako od
pisma do pisma... od priče do
priče...Nikad ispričane i nikad
ispisane, jer "toliko za ovaj put"
"žurim, pa ću drugi put više"...
Modernim potrošačkim rječnikom kazano, kakvi su to tek
bili "distributeri" pošte. U teget,
obično izlizanoj uniformi i pohabanoj tašni sa kaišem preko
ramena ili oko vrata, na dotrajalom biciklu, ili u boljem slučaju na motoru "tomos" poštari su se sa radošću (d)očekivali
u svakom domu. Uz kafu (i rakiju) ritualno se uručivalo pismo-pošiljka, već pogužvana od transporta... Taj susret
sa pismom, taj glas iz daljine,
memorisao je poštara kao drago lice iz nostalgičnog trezora
emotivnih simbola komunikacije. Draž pisanja pisma je bila
osobena (pri)kazivačka seansa koja je tražila svoje mjesto i
vrijeme. Nakon obavljenog posla, ono bi došlo kao eliksir, kao
melem duši, gdje bi se uz kafu
i duvan, misli, osjećaji i nadanja prenosili na papir. Tu se nije
samo pisalo, tu se naglas čovjek sam sa sobom razgovarao
(!) postavljao pitanja, potajno
unaprijed, osluškujući odgovore koji mu prijaju. Ilustrovano-vizuelna socijalnost kulture
tog pisma, zabilježena je u kultnoj Karadžićevoj "Đekni" koja
i sa lica i sa naličja dočarava njegovu magiju, nepredvidljivost
i pripovjedačko mentalitetski
okvir generacija koje su rasle uz
pismo i njegov tekst, kao kulturološki amfiteatar razmjene
glasova.
Govor o estetskoj razlici između pisane i digitalne pokretne
zvučne slike, nužnim problematizuje i dječije se interesuje za narednu fazu evolucije vizuelnih i zvučnih medija, kada
će pismo biti dio daleke prošlosti arhivirane velom ljudskog
zaborava. "Ako hoćeš da saznaš
koliko je mraka okolo, moraš
da izoštriš pogled na daleke
blijede svjetlosti", odgovoriće
Marko Polo, Kublaj Kanu caru
Tatara na njegovu primjedbu
da gradovi o kojima priča ne
postoje. Hoće li dolazeće civilizacije i kulture moći da prepoznaju orijentire blijede svjetlosti pisma?!
POŠTANSKA TRADICIJA
Drumom jezdi
karoca bez konja
Piše:
KOVIĆ
VU
Slobodan
Crna Gora je 1903. prva u Evropi uvela automobilski prevoz pošte i putnika. Pravilnikom je propisano da “šoferi moraju biti crnogorski državljani,
pristojna ponašnja, potpuno zdravi, i duševno i
tjelesno”
S
ve što je značajno u svijetu stvoreno, stizalo
je ubrzo u Crnu Goru.
Ali, i Crnogorci su pokatkad znali da poduče
svijet! Poštansko-telegrafsko-telefonska služba je jedna od prvih
institucija koje su uspostavljene
u Crnoj Gori. Iako u teškim ekonomskim prilikama, u stalnim
ratovima, pritiješnjena neprijateljima sa svih strana, Crna Gora
se zalagala za svoj kulturni razvitak. To se, pored ostalog, vidi i iz
njenog nastojanja da osigura redovnu unutrašnju poštansko-telegrafsko-telefonsku službu, kao
važan preduslov za uspješno organizovanje državne uprave i za
brži kulturni, socijalni i privredni razvoj.
Redovnu telegrafsku službu
Crna Gora je uvela 1870, a poštansku početkom 1873. godine
i među prvim zamljama pristupila Svjetskom poštanskom savezu 1875 godine, dakle iste godine kada je Savez otpočeo da
radi. Time je pokazala ne samo
svoju spremnost da primi obaveze nego i dobru volju da poštansku službu pravilno orga-
Gore predvidio budžetom izdatke za prenos poštanskih pošiljaka i postavio za poštonošu
Špira Martinovića. On je ustanovio razmjenu poštanskih pošiljaka sa Austrijom a preko nje
i sa ostalim zemljama. Ova razmjena vršena je redovno u Kotoru jednom nedjeljno. Pošiljke za
Crnu Goru podizao je sa pošte u
Kotoru, po ovlašćenju crnogorskog Senata, trgovac Bjeladinović i predavao ih Špiru, i obrnuto, Špiro njemu pošiljke iz Crne
Gore.
“Ovakav prevoz pošte preko Kotora vršen je i kasnije bez izmjene, sem što je povećavan broj
poštonoša, kako za vrijeme vladavine Njegoševog nasljeddnika knjaza Danila, tako i za prvih
godina vladavine knjaza Nikole”, zapisao je otmjeni Marko
Cvjetković, vrsni poznavalac razvoja poštanske službe u Crnoj
Gori. Sjećam ga se dobro; pravi
gospodin. Bio sam dječak kada
mi je, pedesetih, na Cetinju poklonio svoju knjigu “Poštanska služba u Crnoj Gori”, s posvetom: “Dragom Slobu – čika
Marko”.
počeo je 1909. kada je željeznica
puštena u saobraćaj.
A onda, pozne jeseni 1902. godine, u Parizu je boravio glavni
upravitelj pošta i telegrafa Crne
Gore, Jovo Popović i kod automobilskog društva “Delahaye
(Leon Desmarais et Morane
Succ-rs) – Paris” pokrenuo izradu i nabavku automobile podesnog za prevoz pošte i putnika
u Crnoj Gori. Automobil je prvih dana juna 1903. prispio do
Kotora preko Trsta lađom, a iz
Kotora na Cetinje “sopstvenim
pogonom na benzin”. U “Glasu
Crnogorca”, 7. juna 1903. štampana je objava o uvođenju poštansko-putničkog saobraćaja u
Crnoj Gori, u kojoj se kaže:
“Počinjući od poneđelnika 9.
juna p.s.k. Poštansko-Telegrafsko Odjeljenje mjesto diližance upotrebljavat će Otomobil,
po uviđavnosti na svim linijama na izmjenice, tako kako će
se priviknut putnici i upoznati se sa svim putovima. Daje se
na znanje kako putnicima tako
i narodu da opasnosti nema nikakve, jedino treba se ukloniti sa
Dolazak pošte na Cetinju 1890.
nizuje i uredi. Od stupanja Crne
Gore u Svjetski poštanski savez, poštanska služba znatno se
podigla, a prenošenje svih vrsta
poštanskih pošiljaka u međunarodnom saobraćaju bilo joj
je olakšano i osigurano. Uporedo sa širenjem teritorije u oslobodilačkim ratovima 1876-78.
i 1912-13. godine, izlaskom na
more, širila se crnogorska poštansko-telegrafsko-telefonska
mreža, tako da je, umjesto tri poštansko-telegrafske stanice, koliko ih je imala 1873., Crna Gora
sredinom 1915. godine raspolagala sa četrdeset poštansko - telegrafskih stanica.
Vladika Rade, Petar II Petrović
Njegoš, prvi je od vladara Crne
Uprava pošta i telegrafa Crne
Gore organizovala je 1895. “voznu poštu” sa zadatkom da vrši
prevoz pošte i putnika. Vozna
pošta imala je svoje stanice i štale na Cetinju, Njegušima, Sutormanu, u Kotoru, Rijeci Crnojevića, Podgorici, Danilovgradu,
Nikšiću, Viru, Baru i Ulcinju.
Uz prevoz robe i putnika prevozila je trgovačku robu iz Kotora,
Bara i Plavnice za unutrašnjost
Crne Gore. Vozna pošta je raspolagala sa pedeset kara i dvjesta konja i zapošljavala stotinu
službenika. Uprava pošta i telegrafa Crne Gore uvela je 1902.
redovan prevoz pošte na Skadarskom jezeru vlastitim parabrodom “Lastavica”. Prenos pošte
željeznicom između Vira i Bara
stokom čim se čuje daleko znak
da dolazi otomobil, i to nikad pri
parapetu, jer se stoka može prestrašiti i panuti niz parapet. Otomobil će polaziti za sad u istom
rasporedu diližance sa svih glavnih štacija Cetinja, Podgorice,
Nikšića i Kotora, a sve druge štacije biti će obavješćavane redovno telegrafskim putem o prolazu
kako bi se putnici mogli primati.
Cijene će za sad biti iste kao na
diližanci. Samo za šest putnika
će se izdavati biljeti. Radi sigurnosti putovat će se najumjerenijom brzinom.”
Tako je Crna Gora 1903. godine, prva u Evropi, uvela automobilski prevoz pošte i putnika.
Automobil, kupljen u Francu-
211
skoj, vozio je mladi, stasiti Cetinjanin Milo Tomanović, koga
je knjaz Nikola poslao u Češku
da izuči šoferski zanat. Tomanović je i prvi crnogorski mehaničar, veoma popularan. Na osnovu Pravilnika o prevozu pošte i
putnika automobilima u Crnoj
Gori, propisano je, pored ostalog, da šoferi moraju biti “crnogorski državljani, pristojna
ponašanja, potpuno zdravi, i duševno i tjelesno…”
Hroničar Andrija Ivančević opisao je kako su građani Podgorice
9. Juna 1903. dočekali prvi poštanski automobil: “Današnji lijepi sunčani dan 9. juna 1903. g.
donio je Podgorici novost svjetskog glasa. Ovog dana oko 11
sati prije podne, kada su ulice
bile pune šetača, dolazo je od Vezirovog mosta jedan automobil
četvorouglaste karoserije. Glavnom ulicom prošao je laganim
hodom. Svijet koji ga je pri hodu
vidio pojurio je za njim kao bez
duše da vidi to čudo koje samo
sebe goni. U ostalim djelovima
grada pročulo se da je pred poštu došla ‘karoca bez konja’, te je
tako nastala opšta trka gradom
ko će prvi vidjeti to čudo. Za
upravljačem je sjedio jedan vrlo
mlad i suvonjav mladić – rekoše po imenu Milo sa Cetinja. Svijet se već iz radoznalosti raspitao
gdje je naučio da goni ovo čudo
– pa rekoše u Češkoj. Od svega
je najviše interesovanja publike
privukao šofer, jer se publika nije
mogla načuditi tome da jedan
tako mlad momak koji je više ličio na dječaka - vozi jedno takvo
čudo bez konja. Što se tiče njegovog pogona, tu se publika nekako sama dovijala i čula da u autu
nešto krklja kao na vatri i da mu
odostrag puši, pa je prema tome
sigurna da ga neka ‘forca’ iznutra goni. Na čitavom putu kroz
glavne ulice Podgorice narod ga
je pratio sve do izlaska iz grada”.
Crnogorski drumovi izgledali
su kao presušeni potoci. Automobil se često kvario. Ali je šofer i prvi crnogorski mehaničar
Milo Tomanović uspijevao da ga
osposobljava za nesmetani prevoz pošte i putnika.
Godine 1904. Crna Gora uvodi
i radiotelegrafski saobraćaj. Prva
radiotelegrafska stanica na Balkanu instalirana je na Volujici
kod Bara. I u Narodnooslobodilačkoj borbi prva poštansko-telegrafska stanica na oslobođenoj
teritoriji Jugoslavije organizovana je u Crnoj Gori , u Beranama,
uporedo s prvim narodnooslobodilačkim odborima, 1941. godine, čime je u najtežim danima
naše novije istorije nastavljena
svijetla kulturna tradicija crnogorskog naroda…
Natpisne table na crnogorskim
poštama bile su ovalnog oblika. Na njima je žutim slovima,
pored imena grada, ispisano:
“Knjaževina C.G. poštansko telegrafska štacija”, a u Kraljevini
Crnoj Gori, “Poštansko telegrafska stanica”. Na tamno obojenom polju, od početka upotrebe, nalazio se državni grb Crne
Gore.
Pošta je veoma značajan atribut
državnosti. I pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka crnogorskim drumovima su krstarili
autobusi, engleski “komeri”, prilagođeni za prevoz pošte i putnika...
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
212
U
koju je objavio pod naslovom
KNJIŽEVNA SUDANIJA
(vlastito izdanje, 1974.), a za
koju ja nijesam znao. Iz perioda u kome sam pravio intrevju, posjedujem nekoliko
Zogovićevih pisama, koja čuvam kao veliku dragocjenost
u mojoj ličnoj arhivi. Kao i
intrevju pisan Zogovićevom
rukom.
vrijeme izolacije, Zogović će prevoditi
poemu
„Dobro“, Majkovskog. Za honorar od te
rabote, on će štampati u privatnom izdanju 1958. godine malu, ali veliku i po svemu ubojitu pjesničku knjigu
„DOŠLJACI – PJESME ALI
BINAKA. Po beogradskim
knjižarama će je distribuirati
Desanka Maksimović. Knjižare su knjigu primile, ali je
poslije nekoliko dana povučena. Zabranjena je njena
prodaja. Ta tanjušna knjižica
smetala je i onom prošlom,
kraljevskom, i onom koji ga
je zamijenio, komunističkom
režimu. No, prošli su carevi i
kraljevi, nadživjeli ih je poezija, što Zogović najbolje potvrđuje stihovima iz PJESME
DEVETE, u knjizi DOŠLJACI – PJESME ALI BINAKA:
Nada mnom jednim, u vremenu
plemena u meni,
Bila su tri cara, koji su dolazili
da ne prođu,
Koji su gradove naše i sela dizali kao čaše
I kucali se sa njima preko stolova i granica,
I bacali ih u komade, od gnjeva
ili ćefa,
I konje hranili hljebom, i sablje
mesom, Tri cara, koji su dolazili da ne
prođu,
I prošli su,
Razvalili se kao lonci.
Nada mnom u meni, u raskosu
jednoga života,
Bila su tri kralja, koji su dolazili
da ne prođu,
Koji su topove vukli na sedam
granica i puteva
I bili nas ognjem, i bili bahom
da nas smrznu,
I tresli kao voćku, i strigli kao
ovcu,
I pleli u ljese čije se kolje razglaba u koljenu, Tri kralja, koji su dolazili da ne
prođu,
I prošli su,
Razvalili se kao lonci.
Sa ožiljcima izolacije - Zogović na zalasku života
SJEĆANJE NA PJESNIKA RADOVANA ZOGOVIĆA
(1907-2013) (II)
Noć i vijek
izolacije
REPUBLIKU, časopis čiji je
bio glavni urednik. Zogović
mu je dao rukovet pjesama, a
Krleža ih je sve objavio u prvom narednom broju časopisa. Time je i otpočela rehabilitacija Radovana Zogovića.
Izalazak iz sedmnaestogodišnje izolacije.
Iznenađen tom posjetom,
Zogović je i obradovan da
ga je neko posjetio, pogotovo Krleža, koji je dolazio od
Tita, gdje je pjesnikova izolacija, po svemu sudeći, i zvanično stavljeno ad acta. Na
kraju posjete, Krleža mu je zatražio pjesme za zagrebačku
Slijedi i Zgovićeva posjeta Krleži u Zgrebu, kada mu on na
čitanje daje višetomno izdanje romana ZASTAVE. Zogović, pažljiv i suptilčan čitalac, neko ko je, bez premca,
mogao osjetiti sve suvišno,
poprilično križa ZASTAVE, a
nestrpljivi Krleža, često zove i
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
Sačinio je, uz veliku uvodnu studiju, antologiju CRNOGORSKE EPSKE PJESME RAZNIH VREMENA,
Radovan Zogović je umro 5.
januara 1986. godine. Njegova urna, sa njegovom željom,
položena je u porodičnu
gorbnicu, na groblju u Dečanima, gdje su njegovi roditelji živjeli kao kolonisti, gdje je
on proveo dio svoje rane mladosti. Postuhmno je objavljena knjiga Prepjevi (1989.),
u kojoj su sakupljeni njegovi prevodi poezije od kojih
su mnogi, u vrijeme pjesnikove izolacije, bili objavljeni
pod imenom Desanke Maksimović, kao i knjiga autobiografskih, memoarskih, putopisnih i hroničarskih proza
- Postajanje i postojanje.
KOSOVSKA DRAMA
ić
artinov
M
š
a
ir
M
Piše:
Njegova poezija nadživjela je i tri cara i tri kralja
i njihove kraljevine, postajući trajna poruka svim
pokoljenjima i narodima, a opomena tlačiteljima i tiranima. U završnici sedamanestogodišnjeg
izolacionog ćutanja, iz kojeg je proplamsavao
vječni govor, Zogovića će u Beogradu posjetiti
Miroslav Krleža, sa kojim je u prijeratnom periodu imao žustre i ne baš prijatne polemike...
Poezija Radovana Zogovića
nadživjela je i tri cara i tri kralja i njihove kraljevine, prerastajući u veliku simofoniju,
čiji se glasovi i odjeci čuju i
dobuju, izvan prolaznih kraljevina, postajući trajna poruka svim pokoljenjima i narodima, a opomena tlačiteljima
i tiranima. U završnici sedmanestogodišnjeg izolacionog
ćutanja, iz kojeg je proplamsavao vječni govor, Zogovića
će u Beogradu posjetiti Miroslav Krleža, sa kojim je u prijeratnom periodu imao žustre i
ne baš prijatne polemike, poznate kao: borba na književnoj ljevici.
Nakon izlaska iz zatočeništva, ili kućnog pritovora,
kako se onda govorilo, Zogović objavljje: Artikulisanu
riječ(1965.), zbirku pripovjedaka Pejzaži i nešto se dešava (1968.), izbor iz poezije
s naslovom Žilama za kamen,
u izdanju titogradskog Grafičkog zavoda (1969.). Slijede knjige pjesama: Lično, sasvim lično (1971), Knjažeska
kancelarija (1976), Povremeno zauvijek (1985.), Supret
za sutra (1985.), knjiga pripovjedaka Noć i pola vijeka
(1978.), izabarane pripoviijetke (1985.), roman Kožuh
sa pola rukava (1985.), knjiga eseja i rasprava o Njegošu,
S.M. Ljubiši i usmenom pjesništvu Usputno o nezoabilaznom (1983).
objavljenu 1970. u izdanju
Grafičkog zavoda Titograda.
Prilikom jedne moje posjete,
rekao mi je da priprema antologiju crnogorskih lirskih pjesama, uz opasku da je najljepša crnogorska lirska pjesma;
Poljem se vije, o zor delije...
Dokle je stigao sa tim poslom, za sada se ne zna. Možda je to bila samo njegova
želja, plan... Pošto se iz zasotavštine, koja je nakon njegove smti objavljena, takva knjiga nije pojavila, pa ni naznake
o njoj, vjerovatno nije uspio
da dovrši, možda ni ozbiljno
započne taj, za našu književnost, značajn izbor narodne
lirike.
pita: dokle si stigao? Kada je
stigao do kraja, Krleža ga pitao: kako mu se dopadaju?
Zogović odgovorio: ja bih od
šest napravio dvije knjige.
Nije to Krleži bilo po volji. Ovu priču mi je Zogović
ispričao ranih osamdesetih,
kada sam ga nekoliko puta
posjetio u Beogradu. Tada
sam i napravio opširni intrevju sa njim. Zagrebački list
OKO važio je tada za otvoren list u kome se sve može
objaviti. Dobar dio mog intrevjua, bio je upravo posvećen borbi na književnoj
ljevici. Za to vrijeme to još
bijaše tabu tema. Da li zbog
toga ili nečeg drugog, intrevju se nije pojavljivao. Poslije izvjesnog vremena, usudio
sam se da pozovem i pitam
tadšnjeg glavnog urednika,
da li će i kada biti objavljen.
Bez objašnjenja, rekao mi
je: intrevju neće biti objavljen. Intrevju će nešto kasnije objaviti beogradski časopis
KNJIŽEVNOST, uz ogradu urednika na kraju, u kojoj
on Zogovićeva mišljenja naziva retrogradnim, a moj nadahnuti uvod, izostavljen je.
Urednik je bio Vuk Krnjević,
sa kojim je Zogović prethodno imao književnu polemiku,
Godine 2009. u Prištini je objavljeno trojezično izdanje knjige DOŠLJACI - PJESME ALI BINAKA, na albanskom, crnogorskom i
enegleskom jeziku,, u izdanju izdavačke kuće PUBLISHER – ARS
ALBANICA, u ediciji RT DOBRE NADE - FAHREDIN GUNGA“.
Pjesme na albanski jezik preveo je Esad Mekuli, a na engleski Avni
Spahiu. Knjigu je izvanrednim likovnim prilozima opremio je slikar Shyqri Nimani, a specijalni predgovor za ovo izdanje napisao je
Jevrem Brković koji je, između ostalog, rekao: „Postoje narodi, čija
povijesna posrtanja, kadkad i crni narodni obraz, liječe, uspravljaju
i peru njihovi veliki pjesnici. I postoje narodi čije zločine, ili krvave
povijesne mrlje, slave i uvećavaju prvorazredni, a tek drugorazredni i
trećerazredni pjesnici. Crnogorski narod je imao sreću da ima velikog
pjesnika, od Njegoša do danas najvećeg, Radovana Zogovića, metohijskog došljaka, Kosovara po djetinjstvu i odrastanju, koji je kao Crnogorac došljak, osjetio bilo i dušu metohijske zemlje i alabanske korijene duboko ukorijenjene u toj kosovskoj zemlji. Radovan Zogović
je kao niko osjetio, doživio i proživio kosovsku albansku dramu, izazavnu dolaskom kolonista i njihovim naseljavanjem na Kosovu i Metohiji! Čovjek i pjesnik Radovan Zogović je doživio kosovsku dramu
i kao istinsku crnogorsku dramu“, zapisao je Brković.
Naslovnica Zogovićeve knjige - Pjesme Ali Binaka
SJEĆANJE NA BRIGADIRA FICROJA MAKLEJNA
Prijatelj odan do
potonje ure
Piše:
R
Slavni Škot koji se divio Crnogorcima
atni Kabinet britanskog premijera
Sir Vinstona Čerčila ugnijezdjen u
podzemnom lavirintu divnog zdanja Forin
Ofisa, naslonjenog na Dauning Strit 10, omeđen kraljevskim parkom Svetog Džejmsa i Bakingemskom palatom,
šljunkovitom “Horse Guards Parade” i “Old Admiralty
Building-om” simbolom nekadašnje britanske neprikosnovenosti svjetskim morima
i okeanima, svjedoči o burnim vremenima Drugog svjetskog rata koja sežu i do naših
prostora. Uprkos nadi da će
rat biti izbjegnut, stavljen je u
funkciju tokom 1940., za vrijeme čuvene Bitke za Britaniju… Tih ratnih dana i znameniti Džordž Orvel, književnik,
novinar, esejista, socijalista
po ubjeđenju, protivnik imperijalizma, kritičar tadašnjeg britanskog društva, naročito vladajuće klase, u svom
eseju “Socijalizam i engleski
duh”, objavljenog 1941. između ostalog ipak priznaje: “Postoji, međutim, nešto što dokazuje da je engleska vladajuća
klasa poprilično nepokvarena.
Naime, u vrijeme rata spremni su žrtvovati svoje živote
za domovinu.Nekoliko vojvoda, grofova, i što sve ne, poginuli su u nedavnom pohodu u
Flandriji, što se ne bi dogodilo
da su ti ljudi odista bili cinične
hulje, kako im se kadikad prišiva”. I bio je u pravu.
Odvažni Ficroj Maklejn, potomak glasovitog škotskog
klana (pleme), školovan na
prestižnim Cambridgu i Etonu, prekida ugodnu diplomatsku karijeru započetu u raspjevanom, lepršavom Parizu,
i Moskvi proslavljenoj u djelima ruskih književnih klasika,
i postaje član specijalnih britanskih snaga. Kao čovjek od
povjerenja i bliski prijatelj Sir
Vinstona Čerčila, u svojstvu
njegovog specijalnog izaslanika i Šefa vojne misije, brigadir
Maklejn stiže u Vrhovni štab
Narodnooslobodilačke vojske
i partizanskih odreda Jugoslavije, sa zadatkom da iz crnogorskog krša, bosanskih gudura, hercegovačke vrleti ustvrdi
i obavijesti ko su antifašisti i
borci protiv okupatora u Jugoslaviji. Do tada, u britanskim
vladajućim krugovima, postojao je senzibilitet i tajanstveno poštovanje prema Narodnooslobodilačkom pokretu uz
primjetnu uzdržanost, jer, 14.
aprila 1941. sa “Kapinog polja”
kod Nikšića izbjegla je Vlada
Kraljevine Jugoslavije sa kraljem u London, gdje su uživali određeni upliv kod britanskih vlasti. Sljedstveno, bio je
to smion, odgovoran i vrlo povjerljiv poduhvat. A, na osjetljivost i složenost odnosa ukazuje i podatak da je 17. jula 1945.
u luksuznom hotelu “Claridges”, u otmjenoj londonskoj
četvrti Mayfair, rođen Aleksandar
prestolonasljednik
dinastije Karađordjević, uz
kumstvo kraljevske loze Windsora. Tim povodom proglašena je eksteritorijalnost sobe
istoimenog hotela, da bi prestolonasljednik formalno bio
BATOVA LJUBAV BATALILA
DIPLOMATIJU
I u poratnim godinama, Maklejn u Londonu prijateljuje s Crnogorcima, koji su na njega ostavili jak utisak u ratu. Među njima
je i Nebojša Bato Tomašević, diplomirani pravnik, koji odlazi na
studije engleskog jezika i književnosi u Ekseter, i ubrzo započinje
diplomatsku karijeru u svojstvu atašea u Ambasadi SFRJ u Londonu. Krajem pedesetih njegova ljubav sa g. Madge Philips, Engleskinjom, bila je u koliziji sa strogim pravilima tadašnje diplomatske
službe SFRJ koja nije dozvoljavala brak sa stranim državljaninom.
I pored toga što je Tomašević bio perspektivan diplomata i poticao
iz revolucionarne porodice, a njegova poznata sestra Stana Tomašević, narodni heroj, kasnije i prva žena ambasador u Titovoj Jugoslaviji, pravila su neumoljiva.
Ipak, ljubav i bujan temperament nadjačavaju želju za diplomatskom karijerom. Tomašević stupa u brak sa Madge Philips i na-
Dejan VUKOV
IĆ
Potomak glasovitog škotskog klana (pleme), školovan na prestižnim Cambridgu i Etonu, prekida
ugodnu diplomatsku karijeru započetu u Parizu,
i Moskvi, te postaje član specijalnih britanskih
snaga. Kao čovjek od povjerenja i bliski Čerčilov
prijatelj, u svojstvu specijalnog izaslanika i Šefa
vojne misije, brigadir Maklejn stiže u Vrhovni
štab NOV i partizanskih odreda Jugoslavije, sa zadatkom da iz crnogorskog krša, bosanskih gudura, hercegovačke vrleti ustvrdi i obavijesti ko su
antifašisti i borci protiv okupatora u Jugoslaviji.
Ficroj sa Titom u Drvaru
rođen u Jugoslaviji.
Od nekoliko raznobojnih telefona na Čerčilovom stolu u
asketski namještenom Ratnom kabinetu, jedan je bio za
direktnu vezu sa Maklejnom.
Istiniti, jasni, britki, analitični i precizni izvještaji Maklejna briljantno i nedvosmisleno
predstavljaju stanje o herojstvu i podvizima NOP-a u Jugoslaviji, i doprinose da se istina o našem pokretu probije i
utemelji u britanskoj javnosti
i šire. Po opredjeljenju konzervativac, odgajan u duhu monarhije, Maklejn u ratu kuje
neraskidivo i iskreno prijateljstvo s maršalom Titom, parti-
zanima, komunistima. Kasnije se i major Randolf Čerčil,
sin britanskog premijera, tokom 1944. pridružuje Vrhovnom štabu i partizanima, jedinoj vojsci koja se bori protiv
fašista i okupatora na teritoriji Jugoslavije. “Ja sam najozbiljniji podržavalac maršala Tita
u inostranstvu. Prošlo je više
od godinu dana kako sam ja
sa ovog mjesta upoznao svijet sa herojstvom njegovih gerilaca. On je jedan od mojih
najboljih prijatelja, a poštovani član ovog doma, narodni poslanik za Preston (major
Randolf Čerčil) sada se nalazi sa njim ili sa njegovim snagama. Ja se najozbiljnije na-
pušta diplomatiju. Međutim, veza sa korijenima i Crnom Gorom
ostaje neraskidiva. U Engleskoj se ostvaruje u književnosti, publicistici, izdavačkoj djelatnosti, i njeguje iskreno i dugotrajno prijateljstvo sa Ficrojem Maklejnom. Gospodstveni, ljubazni Tomašević
rado oslobađa patinu sa tih uzbudljivih, vrlo interesantnih dana,
darujući im stari sjaj. Elokventno oživljava i dočarava prijateljstvo
sa Maklejnom:
U aristokratskom, ušuškanom Ekseteru, Tomašević provodi ugodne dane. Iz njegovog bogatog i uzbudljivog života posebno se sjeća
6. februara 1958. godine, kada je kao mlad diplomata SFRJ preživio pad aviona u Minhenu, u kojem su bili fudbaleri i rukovodstvo
slavnog Mančester junajteda, a među poginulima je bilo i sedam
fudbalera. U opširnom intervjuu za uticajni britanski dnevnik
„Independent“ od 3. februara 2008., povodom pedeset godina od
ovog tragičnog dogadjaja, Tomašević između ostalog ističe izjavu
čuvenog fudbalskog plemića Bobija Čarltona, datu tokom njihovog zajedničkog oporavka u bolnici “Ja nikada više neću ući u avion, čak i ako me to bude koštalo fudbalske karijere.“
dam da će se dokazati da on
može biti i spasilac i ujedinitelj svoje zemlje, kao što je van
svake sumnje sada njen neosporni gospodar”,Vinston Čerčil o Titu, Parliamentary Debates (Hansard) House of
Commons, Official Report
18.1.1945; The Times, London, 19.I.1945.
Prvi susret Tita i Čerčila
12.avgusta 1944.u Napulju, a
nakon rata Titova čuvena posjeta Londonu 1953., potom
susret u Dubrovniku 19. jula
1960., učvršćuju njihovo lično, kao i prijateljstvo dvije zemlje, utemeljeno i zaslugom
Maklejna, uprkos razlikama
Bato Tomašević
213
izmedju komunizma i monarhije. Kruna istinskog prijateljstva i međusobnog uvažavanja
dvije zemlje je zvaničan susret
Njenog Veličanstva Kraljice
Elizabete II sa predsjednikom
SFRJ Josipom Brozom Titom,
u Bakingemskoj palati. U poratnim godinama, Maklejn u
Londonu prijateljuje s Crnogorcima, koji su na njega ostavili jak utisak u ratu.
O prijateljstvu sa Maklejnom
nadahnuto nam je govorio i
Bato Tomašević, koji nastavlja:
„... Februara 1953. godine pozvao me ambasador Vladimir
Velebit da mi kaže da na večeru kod njega u rezidenciju,
dolazi Ficroj Maklejn. Ambasador želi da pored njega, supruge Vere, budem na večeri,
i ja. 'Mlad si. Studiraš u Engleskoj i govoriš dobro engleski'.
Dolazi Ficroj Maklejn. 'Visok,
mršav, u tamnom odijelu', priča Tomašević.'Sad sam iz Parlamenta.Molim jednu lozu, crnogorsku ako imate. Napolju
je hladno.' kaže na našem jeziku. Onda prelazi na engleski.' Ambasador mi je rekao da
ste Stanin brat. Ona je mnogo
učinila da Britanci lijepo misle o partizanima. Moram da
vam ispričam jednu zgodu.
Staninog brata će to interesovati. Kad se još malo znalo o
partizanima poslali smo u Drvar vojnog fotografa Talbot-a,
da snimi mlade partizane koji
su bili na Omladinskom kongresu koji se baš tada održavao. On je donio mnogo fotografija, među kojima i Stanine,
koja je predsjedavala tim skupom. Kad su naši oficiri ugledali njenu fotografiju povikali
su:, Ako ovako izgledaju jugoslovenski partizani, onda se svi
odmah javljamo u dobrovoljce.' Trsave, sjajne kose, nasmijana, s bijelom kragnom preko
lijepog skrojenog suknenog
kaputa, u dugoj širokoj suknji,
komandovala je vojnicima.'
'Vi ste nepopravljivi, zapamtili ste detalje sa te slike' našalio
se ambasador Velebit. 'Kako
da ne! Ta fotografija je objavljena u svim novinama, obišla
je svijet i pokazala da partizani nisu nekakvi divljaci sa Balkana.' Tako je prošao moj prvi
susret s legendarnim Ficrojem
Maklejnom, koga je Čerčil,
kada mu je bilo 32 godine unaprijedio u brigadnog generala i
poslao kod Tita 1943. kao šefa
Britanske vojne misije.
... Godinama poslije toga sam
viđao Ficroja, pa smo vremenom postali i dobri prijatelji.
Kad god bi otišao na Brione da
vidi Tita vraćao se preko Beograda da odsjedne kod svog
ambasadora i obavezno bi,
tom prilikom, tražio da se vidi
sa mnom. Kad je Tito umro
Ficroj je napisao ilustrovanu
biografiju Tita. Objavljena je
u više zemalja svijeta i posebno u Jugoslaviji. Na svečanoj
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
214
promociji knjige u Beogradu
u prisustvu mnogih generala, njegovih poznanika iz rata,
govorio je i Ficroj.Poslije me je
pitao kako je govorio.'Veoma
dobro! Rekli ste prave stvari
koje ratnici žele da čuju.' 'Ne!
Ne, znam da nisam. Nije mi
dobro išlo. Očekivao sam da
ćete me prije početka poslužiti crnogorskom lozom. Popio
bih jednu ili dvije i sve bi išlo
glatko. Čerčil me je tome naučio. Govorio mi je: Prije javnog govora uvijek popij nešto
oštro. Ja to redovno činim i
nemam problema s govorima.'
U Crnoj Gori je bio domaćin Veljko Milatović. Ficroj je
okupljenoj grupi ratnika izjavio:' Ako bih opet ikada bio u
ratu želio bi da me pored mojih Škotlanđana okružuju i
brane Crnogorci. I kada bi mogao da se ponovo rodim, poslije Škotske volio bih da to bude
u Crnoj Gori”, pričao mi je Tomašević.
Inače, mirnoća unutrašnjosti Engleske Tomaševiću daje
stvaralački zamah, dok iz dinamičnog Londona obilazi
svijet i daruje nam dragocjene knjige i publikacije o drevnim civilizacijama Egipta, Indije, Kine, mističnog Tibeta,
egzotičnih Brazila i Meksika, daleke Australije i Japana,
Amerike, Rusije, kao i monografije o velikim umjetnicima
Petru Lubardi, Voju Staniću,
i gradovima Cetinju, Sarajevu, Ljubljani, Moskvi. Nakon
smrti Ficroj Maklejna, duboku brazdu prijateljstva, višedecenijski plodnu, u duhu crnogorske i britanske tradicije,
ali i lične kulture i odgoja, To-
mašević snažno i sa osjećajem uzajamnog poštovanja
oplemenjuje i osvježava, održavajuci prisno prijateljstvo
sa njegovim sinom Čarlsom
Maklejnom. Nedavno je Vlada Crne Gore donijela odluku da se otvori Počasni konzulat Crne Gore sa sjedištem
u Strachuru, za područje Škotske. Naravno, počasni konzul
je Maklejn koji hodi stazama
svog slavnog oca. Dakle, niti
prijateljstva se nastavljaju, njeguju i dobijaju zvaničnu notu.
Tomašević rafiniranim stilom, biranim i odmjerenim riječima slika portret Sir Čarls
Maklejna, počasnog konzula Crne Gore: “Čarli Maklejn,
njegov najstariji sin i nasljednik, kuće, zemlje i svih titula,
čini počast Crnoj Gori tim što
je želio da baš u Crnoj Gori a,
ne negdje drugo, bude počasni konzul. Dobro došao Sir
Čarli Maklejn u zemlju u koju
je otac želio da vječno preko
svog sina bude kod kuće”, naglašava Tomašević.
Na kraju, osim uzajamnog poštovanja, iskrenih prijateljstava, slobodarske i antifašističke
tradicije, možda ima i simbolike, što porodicu Maklejn vezuje za Crnu Goru, uvijek izloženu sječivu istorije, koja je
neustrašivo iznjedrila veličanstveni 13.jul 1941. godine, a
o kojoj je njihov zemljak Roj
Trevor u knjizi “Crna Gora zemlja ratnika” o nekim davnim,
slavnim vremenima 19. vijeka,
romantično i s posebnim ushićenjem zapisao; “Ni naš Kralj
Artur, niti njegovi vitezovi
Okruglog stola, ne bi mogli da
se pohvale uzvišenijim ciljevima, časnijim i čistijim životom
od onog kojim su živjeli veliki
stari junaci Crne Gore.”
(Autor je bio diplomata u Ambasadi
Crne Gore u Londonu (2008-2011),
sada je Direktor Direkcije za diplomatske privilegije i imunitete, legalizaciju,
vizno pasoške poslove i prelete u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih
integracija Crne Gore)
Sahrana F. Maklejna
Naslovnica Maklejnove monografije o Titu
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
CRNOGORSKA DIJASPORA U ARGENTINI
Piše i riše:
M
Marijan Mašo
ILJIĆ
Potomci pamte
pretke pečalbare
Prvi crnogorski iseljenici u Južnu Ameriku bili su
mornari iz Boke Kotorske. Oni su na brodovima, pod
raznim zastavama, stizali do obala Zelenog kontinenta. Vjerovatno, vještinu upravljanja i druga
znanja sticali su u pomorskoj školi u Perastu, kao
i na brodovima proslavljenih bokeljskih kapetana
U
Argentini živi
preko 30.000
potomaka crnogorskih iseljenika, dok
ih u okolnim latinsko-američkim zemljama ima oko
6.000. Argentina je savezna
republika, nalazi se u južnom
dijelu Južne Amerike, s obalom na Atlantskom okeanu,
na istoku i dugom granicom
duž Anda sa Čileom, na zapadu. Po površini državne
teritorije (2 780 272 km2)
osma je a po broju stanovnika (oko 37 miliona) tridesetprva među 194 države
svijeta. Prostor današnje Argentine prije španskih osvajača naseljavala su brojna indijanska plemena.
kontinentu. Skoro cijeli 20.
vijek obilježile su unutrašnje
političke krize i česti dolasci
vojnih hunti na vlast. Početkom 21. vijeka, poslije potonje duge ekonomske krize,
Argentina je opet doživje-
Do obala Argentine prvi je sa
svojim moreplovcima stigao
legendarni Amerigo Vespuči, 1502. godine. U istraživanje ušća La Plate (MorDulce) krenuo je Huan Diaz di
Salis 1516. godine, u osvajanje ovog područja 1536. Pedro de Mendoza sa 11 brodova i 1000 ljudi. On osniva
malo naselje NestraSenoraMariadel Buen Aire (budući Buenos Ajres), napušteno
1541. usljed duge indijanske
opsade, a obnovio ga je Huan
de Garaj 1580. sa 66 Španaca. Osnovano je još nekoliko gradova: Santjago delEstero, Kordoba (Córdoba) i
Santa Fe. Područje današnje
Argentine bilo je u narednim
stoljećima u sastavu više državnih formi.
U 18. vijeku zajedno sa prostorom Paragvaja, Urugvaja
i Bolivije činilo je potkraljevstvo Riga de la Platu. Ustanak protiv Španaca doveo je
1910. do proglašenja nezavisnosti Argentine. Poslije toga
veći dio 19. vijeka obilježili
su sukobi između federalista
i unitarista, a sam njegov kraj
oštri klasni sukobi (radnički štrajkovi i seljački ustanci). Posljedica trogodišnjeg
rata sa Brazilom bio je gubitak Urugvaja koji je proglasio
nezavisnost. Tridesetih godina Argentinu je uzdrmala velika ekonomska kriza. Poslije toga zemlja se finansijski
oporavljala i ubrzo postigla
najveći standard na Zelenom
gorac stupio nogom na Zeleni kontinent ni ko je bio ni
zašto se tamo zaputio u veliku avanturu, slučajno ili namjerno. Inače naši primorci
su još u davna vremena krstareći morima stizali svuda
U vrijeme Kolumbova otkrića Južne Amerike, Crna
Gora je pod vlašću Crnojevića doživjela kratkotrajno renesansno ozarenje, ali
je ono nakon nekoliko godina nestalo pod otomanskim
najezdom. Međutim, na Primorju, pod mletačkom vlašću, bilo je drugačije i mnogo snošljivije. Crna Gora je
imala izlazak na more, ali
ga je izgubila u doba vladike Save (Grbalj i Solila). Prvi
crnogorski iseljenici u Južnu Ameriku bili su mornari iz Boke Kotorske. Oni su
na brodovima, pod raznim
zastavama, stizali do obala
Zelenog kontinenta. Vjerovatno, vještinu upravljanja i
druga znanja sticali su u pomorskoj školi u Perastu, kao
i na brodovima proslavljenih
bokeljskih kapetana. Neki
od njih su učestvovali u oslobođenju Argentine. Inače,
argentinsko područje bilo je
slabo naseljeno. Građanski
sukobi su prestali tek 1853.
Lična karta Pavla Mićunovića, jednog od naših iseljenika u Južnu Ameriku
Ikonostas crkve Sv. Nikole u Caku - Argentina
la finansijski slom, ali u ovo
vrijeme ona se uveliko oporavila. Svoj udio u tome oporavku ima i crnogorska dijaspora u toj zemlji, koja i sada
kao i ranije daje ne mali doprinos njenom napretku i razvoju.
U istoriji crnogorske dijaspore iseljeništvo u
Južnoj Americi ima posebno
mjesto, naročito ono u Argentini, pošto je najbrojnije.
Ne zna se kada je prvi Crno-
i bili vrlo cijenjeni. Takođe,
trgovci su robu prevozili na
svojim ili tuđim brodovima
po cijelom Sredozemlju i dalje. Tako je, na primjer, izvjesni Vasilije Vasiljević, negdje
iz Boke, još 1537. krenuo iz
Sevilje, u Španiji, sa preporukama španske vlade, za Peru,
prevozeći robu vrijednu oko
hiljadu zlatnih dukata. Vjerovatno da je takvih primjera bilo i kasnije.
godine. Sve dok nije donesen novi ustav Argentina nije
bila stabilno područje za naseljavanje. On podstiče useljavanje, garantuje sigurnost
i uvodi statistiku, doseljenici
se evidentiraju.
Od 1857. do 1908. godine
u Argentinu se doselilo oko
4,2 miliona ljudi, među njima oko 300 Crnogoraca. U
skladu sa Ustavom, argentinski imigracioni zakon da-
ka BO
n
a
r
B
Piše:
C
GAVA
215
PISMA IZ PARIZA (4)
Crnogorski dom Durmitor u pokrajini Cako
vao je strancima „veliku slobodu i široke mogućnosti
– sva civilna građanska prava, bez obaveze da prihvate
argentinsko državljanstvo“.
Tek krajem 19. vijeka počelo je masovnije iseljavanje u
Južnu Ameriku, poglavito
iz Dalmacije i Crnogorskog
primorja. Crnogorci su se
u Južnu Ameriku, pa i u Argentinu, useljavali u nekoliko
migracionih talasa.
Po Gordanu Stojoviću, neumornom istraživaču crnogorske dijaspore u Argentini i drugim južnoameričkim
zemljama, u prvom talasu
iseljenici počinju da stižu iz
primorskih krajeva (Boka,
Grbalj, Krivošije, Paštrovići) još početkom 19. vijeka,
uz napomenu da su zabilježeni „neki slučajevi ranijih
doseljavanja“. Iseljenici su
uglavnom tada bili pomorci
i trgovci. Iseljavali su se pojedinci i manje grupe.
Druga faza doseljavanja Crnogoraca u Argentinu i Južnu Ameriku počinje osamdesetih godina 19. vijeka. U
to vrijeme Crnogorci „naseljavaju isključivo Buenos Ajres i njegove lučke gradove.
Oni bi se, kao naseljenici sa
jadranske obale, zajedno sa
bokeljeskim i dalmatinskim
mornarima, iskrcavali prvo
u Buenos Ajresu, jer su tamo
tražili zaposlenje „duž južnoameričkih rijeka i obala“. Jedan od njih bio je i Miloš Vukasović (1842-1908.), koji je
kao doseljenik u Argentini,
u Buenos Ajresu, osnovao
parobrodsko društvo. Ono
je vremenom postalo jedno
od najmoćnijih na latinskoameričkom kontinentu. Bio
je vrlo iskusan pomorac, dobar privrednik, čak i naučnik. Projektovao je nove brodove za svoju kompaniju „La
Platense“. Obavljao je i značajne diplomatske funkcije.
Dugo godina je bio počasni
generalni konzul Crne Gore
u Argentini, kao i generalni konzul ruske vlade u istoj
zemlji. Ruski car ga je za zasluge odlikovao ordenom
Svetog Stanislava, dok mu je
knjaz Nikola odao veliko priznanje: 1906. mu je ponudio da bude ministar spoljnih poslova, ali on tu ponudu
nije prihvatio.
Krajem 19. vijeka na Zeleni
kontinent stiže veći broj iseljenika sa južnoslovenskog
područja, pa i iz Crne Gore.
Na argentinskom popisu iz
1914. godine bilo je 1.575 Crnogoraca, 316 Srba i 38.123
doseljenika iz Austrougarske
(među kojima je bilo i Bokelja). Najstarije osnovano iseljeničko društvo u Argentini,
koje je okupljalo i Crnogorce, osnovano je 1880. u Buenos Ajresu, pod nazivom Slavjansko društvo uzajamne
pomoći. U to vrijeme u cijeloj Južnoj Americi bilo je oko
10% Crnogoraca.
Treći period započinje prvih
godina 20. vijeka, kada se Crnogorci masovnije doseljavaju u Argentinu brodovima,
uglavnom iz Đenove. Gordan Stojović konstatuje da
ih 1904. godine legalno ulazi 800, a ilegalno „makar još
dva puta toliko“. U to vrijeme
gotovo svi iseljenici koji su se
bili zaputili prema Sjedinjenim Američkim Državama,
a nijesu imali pasoše ili koji
ne bi prošli ljekarske kontrole na ostrvu naspram Njujorka, bili su prinuđeni da
se snalaze, tako da su na razne načine ulazili u Argentinu. Ona je tada u odnosu na
SAD imala znatno liberalnije imigracione zakone i znatno slabiju kontrolu ulaska u
zemlju. Posebnu fazu iseljavanja Crnogoraca čini vrijeme nakon Prvog svjetskog
rata. U najjačem emigracionom talasu u Argentinu se
odselilo oko 10.000 Crnogoraca. Tada su nastale i najveće crnogorske kolonije:
Dock Sud, Tandil, General
Maderiaga, VenadoTuerto,
La Montenegrina. Ova faza
se završava nakon stvaranja
Kraljevine SHS i nestanka
Crne Gore kao međunarodno priznate države 1918/19.
godine.
Ali, novi iseljenički talas je
uslijedio i nakon sloma Božićnog ustanka 1919. godine.
Tada u Argentinu stižu grupe crnogorskih političkih
emigranata, pristalica kralja
Nikole, protivnika „jugoslovenskog ujedinjenja“ u kome
Crna Gora kao stara država
nije mogla da dobije ravnopravan položaj već je prisajedinjena Srbiji, a njena teritorija je ušla u Zetsku oblast,
kasnije Zetsku banovinu. U
borbi protiv ustanika i protivnika unitarizma i centralizma režim je zaveo užasan
teror, nasilje i počinio brojne
zločine. I Krsto Popović, voj-
ni vođa Božićnog ustanka,
takođe je emigrirao u Argentinu, gdje je boravio nekoliko
godina, najviše u Dock Sudu,
obilazeći crnogorske kolonije, nastojeći da osnaži oslobodilački pokret.
U strahu da ih ne stigne
„crna ruka u bijeloj rukavici“
crnogorski emigranti se razilaze diljem Argentine ili se
povlače na sjever prema susjednim zemljama.
Dado i Kon
Bendit
Slušajući šta govorim, Dado je postajao sve radoznaliji i zamolio me da pozovem tog slavnog pobunjenika (koji je već sjedio sa društvom) za naš sto,
na šta mi je davala pravo ta neka naša zajednička
prošlost. Kon Bendit to prihvati i priključi nam se.
Polovinom dvadesetih godina u Argentinu stiže i talas ekonomskih emigranata,
pošto je ekonomski položaj
stanovništva u novonastaloj
državi bio više nego očajan.
Ovaj talas odlaska naših pečalbara u Argentinu nastavlja se i dalje, sve do Drugog
svjetskog rata.
Poseban iseljenički crnogorski talas poklapa se početkom i završetkom Drugog
svjetskog rata. Na samom
kraju rata u Argentinu stiže
veliki broj četnika, zelenaša
i drugih ideoloških protivnika novog jugoslovenskog
režima. Po nekim pretpostavkama, iz Crne Gore u Argentinu uselilo se tada oko
400 Crnogoraca, a u okolne latinsko-američke zemlje
oko 200.
Potomci naših prvih iseljenika ako nijesu sačuvali nacionalnu crnogorsku svijest,
jesu svijest o svome porijeklu. U potonje vrijeme bilo
je pritisaka na našu dijasporu da se prevede u drugi nacionalni korpus i odrekne
svoga identiteta. Pravoslavna tradicija je sačuvana, ali
je većina katoličke vjere. Potomci naših iseljenika danas
su Argentinci crnogorskog
porijekla.
U Argentini živi preko
30.000 potomaka crnogorskih iseljenika, dok ih u okolnim
latinsko-američkim
zemljama ima oko 6.000.
Velika i prostrana Argentina pružala je dobre uslove
našim doseljenicima. Ima ih
svuda u zemlji, u gradovima
i provincijama. Formirano je
pet većih crnogorskih kolonija, od kojih su četiri opstale. Crnogorska dijaspora u
ostalim latinsko-američkim
zemljama je, izvjesno, i nadalje inspirativna tema za istraživanje i naučnu obradu.
Drugovanje dugo decenijama - Dado i naša saradnica u Parizu
U
lica Sena (pored istoimene
rijeke) je centralni dio Latinskog kvarta u kome je skoncentrisan
najveći broj galerija u Parizu, pa nije čudo što se upravo u njoj nalazi poznata kafana sa značenjskim nazivom
-Paleta. Jedinstvena po izgledu, datira još od 1902. godine. Osamdesetih godina 20.
vijeka proglašena je za istorijski spomenik. U njoj su dvije prostorije: prva, manja sa
šankom, okićena je velikim
brojem pravih paleta poznatih slikara koji su posjećivali
tu kafanu, kao što su: Pikaso,
Brak, Sezan... (a danas Džim
Morison, Harison Ford i Julija Roberc) i druga, velika,
ukrašena po zidovima keramikom 1930-40. godina i velikim brojem originalnih slika.
U toj ulici, na čijem je kraju
Francuska akademija, a Likovne na dva koraka, te gdje
je svaka stopa istorija ili muzej, Dado je neko vrijeme
imao atelje, malu prostoriju u
parteru, s prozorom okrenutim prema trotoaru, u kome
je on samo crtao. Mislim da
je tu počeo da pravi i svoje
prve kolaže od crteža i grafika. Gledala sam ga kako ih
cijepa ili kroji makazama i
kombinuje na svoj način. U
njemu smo obavili i naš prvi
razgovor. Kad smo se sretali, Dado i ja, obično smo se
nalazili u Paleti, na nekoliko
kuća od Dadovog ateljea.
Jednog dana dok smo sjeđeli
u toj većoj i vrlo prijatnoj sali,
pojavio se Kon Bendit, čuveni francusko-njemački student koji je pokrenuo Majske
događaje 1968. godine. Kad
sam rekla Dadu da je to Kon
Bendit, on me upita:
- A poznaješ li ga?
- Ne lično, ali smo se sretali i u isto vrijeme držali govore u svečanom amfiteatru
na Sorboni (koju su studenti
bili okupirali) i u pozorištu
Odeon koje su studenti takođe bili zauzeli. On je potpaljivao studente na revoluciju,
a ja sam ubjeđivala raju, kako
kažu Bosanci;“ da je potrebno da zauzmu samo još banke i imaće socijalizam.” (U
koji sam još uvijek vjerovala.)
Slušajući šta govorim, Dado
je postajao sve radoznaliji i
zamolio me da pozovem tog
slavnog pobunjenika (koji
je već sjedio sa društvom)
za naš sto, na šta mi je davala pravo ta neka naša zajednička prošlost. Kon Bendit
to prihvati i priključi nam
se. Dado je bio vrlo raspoložen, radoznao i odmah je počeo sa pitanjima o studentskom pokretu koji je toliko
odjeknuo u Francuskoj, kao
i u svijetu. A i Kon Bendit se
upustio u razgovor sa žarom
kao svaki dobar govornik, uz
onaj njegov karakteristični
smiješak.
- Kako ti onako mlad (iako
je bilo prošlo skoro dvadeset
godina od Maja 68, još uvijek je trajalo to onda ustanovljeno obraćanje na ti u izvjesnom sloju društva), kako ti
sa 22 godine zamalo ne obori
veliku Francusku i još većeg
De Gola!?
- Ima događaja u istoriji koje
treba preduzeti u pravom
momentu, ako hoćemo da
uspiju. A, takođe, treba biti
ili krajnje nepromišljen, hrabar ili lud, da bi se usudili na
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
216
NAD LICEM STARE BUDVE
Antika pod
sjenkom
čamotinje
tako grandiozne i nemoguće poduhvate. Ali mladost je
spremna na sve i zahvaljujući
tom poletu često uspijeva nešto na šta se stariji ne bi odlučili ni u snu.
Piše:
- Mene zanima kako ste onako zapalili cio narod koji
vam se priključio, pa ste zemlju paralizovali, nastavio je
Dado.
- Sve je počelo od male stvari: tražili smo slobodan prilaz u dom studentkinja. A
odatle se sve zahuktalo, razbuktalo. Kažu da se hrabrima i okolnosti prilagođavaju
i idu na ruku, jer su se desile
mnoge stvari na koje nijesmo
računali u početku. Govori
na Sorboni i u Odeonu, koje
je pomenula Branka, privukli su veliki broj studenata,
omladine i radnika koji su
se priključili našem pokretu
i pomogli nam da organizujemo štrajkove koji su zaista paralizovali zemlju. Sjećate li se, Branka, kako smo
mogli bilo koga da stopiramo na ulici ko je vozio kola i
kako su se svi zaustavljali da
nas donekle prevezu? ( Metro i autobusi su bili paralizovani zbog štrajkova, a vozila
nijesu imala benzina i narod
je išao pješke. Samo su neophodne službe imale pravo na
gorivo.) Bilo je to doba bratstva kad smo se svi voljeli, pomagali, kada smo svi izlazili u
susret jedni drugima. Vladala je opšta solidarnost i ljudi
su se nekako približili. Nijesmo se više ni persirali.
- Ja sam donosila hljeb i mlijeko opkoljenim studentima
na Sorboni.
- Eto jednog primjera građanske solidarnosti. Francuzi su revolucionaran narod.
Spremni su i na žtrve. Ne plaše se.
- Što ste vi, u stvari, još htjeli u
toj zemlji izobilja, bio je uporan Dado.
- Bez obzira što je Francuska bila bogata, svaka generacije zahtijeva izvjesno
obnavljanje, modernizaciju. Zahtijevali smo apsolutnu autonomiju individue i
društva. Htjeli smo da uzdrmamo krutu birokratiju koja
nas je sputavala i da kritikujemo vlast i autoritete. Bili smo
protiv moralizma i konformizma toga doba. Otključali
smo mnoge katance. Taj pokret je doprinio slobodi ponašanja, kulturi, riječi, slobodi govora, seksualnosti, akciji
svake vrste... Stvorena je tako
praznična klima u kojoj smo
vjerovali da su ostvarive sve
mašte i iluzije. Bio je to društveni i kulturni pokret bez
presedana. On je pokrenuo
Francusku na put modernizacije...
- Kako ste to postigli?
- Sve te zahtjeve su iznijeli stu-
I Dado mu se divio - Kon Bendit maja 1968 tokom studentskih demonstracija
denti i intelektualna omladina koja se nije osjećala komotno u društvu koje kaže :
„Televizija je u službi vlade i
vlasti.“ Govorima koji su se
neprekodno držali i na Sorboni i u Odeonu, tim velikim
govornicama, i koji su privlačile ljude, objašnjavano je šta
se želi. I kao posljedica toga,
nama su se pridružili radnici
koji su štrajkovima blokirali
zemlju. Na kraju su postigli
ubjedljive privilegije. Naš pokret je imao veoma pozitivne
reperkusije u svim oblastima.
Tada smo dobili autonomiju
univerziteta na finansijskom
i pedagoškom planu. Pobuna studentske omladine je
bila avangardna i za druge zemlje sa kojima je bila povezana ideologijom i filozofijom.
Stvorene su brojne asocijacije na dobrovoljnoj bazi koje
su unaprijedile selo, higijenu
i konfor u njemu i život djece.
- Potpuno sa slažem sa to-
bom. Omladina je veliki pokretač. Samo se u mladosti
mogu preduzeti veliki podvizi. Divio sam se tebi i tim
mladim ljudima i njihovoj
zrelosti govora i podržavao
vas ... Mene je posebno uzbudila manifestacija 13. maja,
koja je izvela milion ljudi u
centar Pariza i pokazala kolika je snaga naroda kada se
udruži. Na Sorboni su se toga
dana vijorile dvije zastave :
crvena, komunistička i crna
– anarhistička. Mislim da je
to toliko važan istorijski događaj u Francuskoj i u svijetu da je tim događajem Francuska prešla u drugu epohu.
Veoma mi je drago što smo se
upoznali, i želim da ne posustaneš, zaključio je Dado.
L
Vlado Đ. DU
ETIĆ
Svakako, najznačajnije kulturno nasljeđe iz antičkog doba čine neprocjenjivo vrijedni arheološki nalazi iz helenističko-rimske nekropole,
koja je slučajno otkrivena 1937/1938. godine, prilikom kopanja temelja za hotel „Avala“. Najveći
dio pronađenih grobova i grobnih priloga, a posebno zlatnog i srebrnog nakita, tada je bezobzirno uništen, devastiran, opljačkan, razgrabljen,
prodan i preprodan!?
(P.S. Urednik Komune zmolio je da
ispričam nešto o Đuriću, a što nije ušlo
u moju knjigu „Razgovori sa Dadom“
(Narodni muzej Crne Gore, 2013.) I
tako je, nakon pomenute knjige i dopisana ova još jedna ilustracija kosmopolitskog interesovanja našeg velikog
slikara.)
SVEVREMEN SLIKAR FANTASTIKE
Posmatrajući Dadovo djelo i čitajući o njemu, došla sam
do zaključka da je ono nastalo iz srećne kombinacije Crne
Gore i Francuske. Crna Gora je poznata po obdarenim slikarima, a Francuska čuvena kao zemlja umjetnosti. Dado
je u toj povoljnoj sredini stvorio svoje djelo. Ono je za
mene realna fantastika. Možda je spoj ta dva izraza neobičan i neuobičajen, ali se on dâ opravdati ako se u njega udubimo: fantastika je tema njegovog djela. Fantastičan izgled
mu daju i boje koje podsjećaju na mjesečev vanzemaljski
svijet, kao i bića sa krupnim glavama, kako mi zamišljamo marsovce. Ono je takođe daleko ispred svog vremena,
Dado je za života prevazišao svoje vrijeme i zato je ono
nedokučivo i nerazumljivo savremanicima. Ušao je u budućnost... Ali ako se skoncentrišemo na čisto likovni dio,
njegove figure, zaključićemo da su one realne, zapanjujuće
realne i do te mjere uzete iz života, da nam se čini kao da se
budimo iz sna, čudeći se kako to ranije nijesmo primijetili.
Sam on kaže: „Nema ništa stvarnije od onog što ja slikam.“
Njegova toliko spominjana čudovišta, nijesu ništa drugo
nego istinski ljudi u raznim stanjima i stadijumima, sa
raznim maskama i grimasama. Njegova platna su platna
ljudskih lica i lobanja, ljudskih fizičkih mana i stradanja.
„Moje slike su moja životna filozofija, kaže Dado. Ja sam
slikar fantastike. Oni koji kažu da slikam morbidno, ništa
ne razumiju.“ Uprkos svemu, poruka njegovog djela će
(dugo) ostati nedokučiva i zagonetna kao što je slučaj sa
svim velikim slikarima. Zato će on vremenom biti predmet izučavanja, kao Njegoš. Postao je svevremen i bio jedinstveni slikar u svoje doba.
Nije Dado ni nadrealista. Nadrealizam je paralelna realnost nekoj ideji, nekom svijetu... Dadova realnost nije paralelna, ona nema paralelnog svijeta. Ona je jedno jedinstvo, jedan te isti svijet. Njegov. Jedan te isti svijet koji ima
poruku, ali nema paralelni koncept...
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
Tek rijetki eksponati pretekli su i sačuvani iz temelja hotela Avala
A
ntičko kulturno
blago stare Budve
je izuzetno vrijedno, bogato i
raznovrsno. Kao
i za svaki drugi antički grad na
istočnom Jadranu, ti drevni
civilizacijski odsjaji za budvanski kadmopolis predstavljaju
posebnu kulturnu vrijednost i
njegov prepoznatljivi istorijski
DNK. Svakako, najznačajnije kulturno nasljeđe iz antičkog doba čine neprocjenjivo
vrijedni arheološki nalazi iz
helenističko-rimske nekropole, koja je slučajno otkrivena
1937/1938. godine, prilikom
kopanja temelja za hotel „Avala“. Najveći dio pronađenih
grobova i grobnih priloga, a posebno zlatnog i srebrnog nakita,
tada je bezobzirno uništen, de-
vastiran, opljačkan, razgrabljen,
prodan i preprodan. Tako je
Budva ostala bez dragocjenog
blaga iz svoje drevne nekropole, otkrivene u neposrednoj blizini Starog grada. Štaviše, pravi
je paradoks da u današnjoj
zbirci budvanskog Arheološkog muzeja ne postoji nijedan
eksponat pronađen tokom tih
prvih iskopavanja. Nju zapravo sačinjavaju isključivo nalazi
otkriveni tokom arheoloških
istraživanja obavljenih poslije
Drugog svjetskog rata.
ovog značajnog arheološkog
nalazišta otpočela su tek 1952.
i sa dužim prekidima su trajala
do 1982. godine. U vrijeme tih
kasnijih iskopavanja prikupljena je bogata arheološka zbirka
predmeta koja je izložena u
Arheološkom muzeju u Starom gradu. Navedena zbirka
(koja broji blizu 4.000 nalaza,
odnosno oko 2.500 eksponata)
pruža dragocjene podatke o
životu i kulturnoj istoriji antičke Budve u periodu od jednog
milenijuma.
Prilikom izgradnje hotela „Avala“, samo manji dio bogatog
grobnog materijala je spasen,
i danas se nalazi u muzejima
Beograda, Zagreba, Splita i Cetinja, kao i u privatnim kolekcijama. Sistematska istraživanja
Sačuvano arheološko blago
visoke umjetničke vrijednosti
iz budvanske nekropole predstavlja neprocjenjivu riznicu
kulturne istorije ovog grada.
Nažalost, to veličanstveno antičko lice drevne Budve je do-
217
i rimskog perioda (rimske terme, elementi arhitrava i dr.),
na njima se ne bismo posebno
zadržavali, budući da oni ipak
nemaju kulturnu vrijednost i
značaj poput naprijed navedenog antičkog nasljeđa.
Fragment drevnih budvanskih mozaika
zentacije, veoma osiromašena
i uskraćena. Uprkos tome što
se radi o jedinstvenim mozaičkim tepisima, visoke kulturnoumjetničke vrijednosti, oni gotovo trideset godina, od kada su
otkriveni, čame i tuguju - zapušteni i izloženi propadanju, po
mračnim prostorijama u Starom gradu. Iako toliko dugo samuju u tihom spokoju zaborava, budvanski mozaici dozivaju
sunce, i opominju nadležne na
lokalnom i državnom nivou da
ih što prije restauriraju i, kao
svojevrsnu kulturnu atrakciju,
učine dostupnim za turističke i
druge posjete.
Staklene posude iz rimskog perioda (I - II vijek nove ere)
brim dijelom okrnjeno time što
su brojni vrijedni nalazi, otkriveni prilikom već pomenutog
kopanja temelja za gradnju
hotela „Avala“ otuđeni, odnijeti i nepovratno izgubljeni za
nauku. Da je ovaj besprizorni
kulturni vandalizam tada spriječen, Budva bi danas imala reprezentativnu zbirku za još jedan značajan arheološki muzej.
Međutim, nije samo na primjeru helenističko-rimske nekropole antičko lice stare Budve
nagriženo i zapušteno, nego se
i prilikom konzervacije, prezentacije i valorizacije drugih
značajnih kulturnih dobara iz
antičkog doba, ispoljava nedopustiva indolentnost, pasivnost
i opšta društvena nebriga. To
se naročito zapaža u slučaju
dva izuzetno vrijedna antička
kulturna objekta - ostataka mozaičkog poda (kraj I i početak
II vijeka) jedne rimske javne
građevine, nazvane „villa urbana“, otkrivene ispod istočnog
dijela starog hotela „Avala“, kao
i fragmenata podnog mozaika
ranohrišćanske trobrodne bazilike (kraj V i početak VI vijeka)
koja se nalazi južno od crkve
Sv. Ivana, u najstarijem dijelu
Budve. U jednoj od odaja tzv.
„villa urbana“ nađeni su „ostaci
tepiha - mozaika sa predstavama morskih čudovišta, životinja i riba koje likovno iskazuju
legendu o postanku Budve. Po
istorijskim, stilskim i tehničkim
osobinama ovaj mozaik se svrstava u najstarije i najznačajnije
u Jugoslaviji. Radi konzervatorskih radova je podignut i, nažalost, nije vraćen na svoje mesto“
(Dr Mirko Kovačević: „Budva
stari grad, o graditeljskoj baštini“, monografija „Budva“, 1996,
str. 33.).
Otkrivena ranohrišćanska bazilika, koja je detaljno istražena
tokom 1987. godine, imala je tri
broda, sa transeptom (poprečnim brodom) i polukružnom
apsidom na istoku. Podovi trobrodne bazilike bili su izrađeni
od mozaičkih tepiha čiji su
ostaci nađeni u apsidi i naosu
ove monumentalne sakralne
građevine, koja je postavljena
u pravcu zapad - istok. Na fragmentima podnog mozaika iz
budvanske bazilike zapažaju
se ornamentalna polja, cvijeće,
ptice, ideogrami, monogrami i
razni hrišćanski simboli. Treba
reći da je i ovaj mozaik, koji je
rađen od raznobojnog kamena
i pečene opeke, dislociran radi
interventne konzervacije, s tim
da ni on kasnije nije vraćen na
svoje prvobitno mjesto.
Ostaci zastupanih mozaika su
faktički zaboravljeni i skriveni
daleko od očiju javnosti, čime
je kulturna riznica Budve, zbog
izostanka njihove toliko nasušne restauracije i javne pre-
Aktuelna situacija ostalog antičkog spomeničkog nasljeđa
stare Budve je donekle povoljnija, ali se ipak ne može ocijeniti kao zadovoljavajuća. Poslije
zemljotresa iz 1979. godine,
prilikom kopanja za postavljanje gradske infrastrukture,
otkriveni su najstariji ostaci
drevne Budve, koji se odnose
na masivni zid (bedeme) i pilone, sa ulaznom kapijom (širine
oko 2,70 m) u nekadašnji utvrđeni grad.
Radi se, doista, o epohalnom
otkriću, koje - imajući u vidu
njegovu mikrolokaciju (nedaleko od postojećeg sakralnog
kompleksa) - ukazuje na kojem
lokalitetu je osnovana prvobitna Kadmova Budva, odnosno
koji je prostor kasnije zahvatao
antički budvanski grad. Treba reći da su bedemi i gradska
kapija zidani u prepoznatljivoj
kiklopskoj tehnici od masivnih
kamenih kvadera velikih dimenzija i grube obrade, koji su
ređani po horizontali. Dr Mirko Kovačević, autor urbanističkog projekta obnove stare Budve nakon razornog zemljotresa
iz 1979. godine, smatra da je
otkriveni ulazni portal u legendom obavijenu drevnu Budvu
najvjerovatnije zidan između V
i III vijeka stare ere.
Ovi prvi bedemi antičke Budve
su slučajno otkriveni neposredno uz glavnu ulicu koja vodi od
Veljih vrata prema istoku. Nalaze se u suterenu jednog poslovnog prostora, butika odjeće, u
obnovljenom Starom gradu, iz
koga se mogu osmotriti iz tzv.
„ptičje perspektive“. To nije svakako - adekvatan tretman
ovako značajnog graditeljskog
nasljeđa iz antičkog perioda razvoja Budve, tim prije što ostaci
pilona nijesu na odgovarajući
način prezentovani i označeni,
a niti su potencijalni posjetioci
upućeni na njih. Obzirom na to
da postojeći butik, ili bilo koji
drugi sličan sadržaj, nije komplementaran mogućim načinima prezentacije ilirsko-helenističke kapije Budve, kroz koju
se sa kopna ulazilo u najstarije
gradsko jezgro unutar prvobitnih bedema, bilo bi primjereno
da se u perspektivi funkcija butika izmjesti iz objekta u kome
se nalaze piloni. Razumije se,
umjesto dislociranog butika,
trebalo bi tom prostoru namijeniti odgovarajući kulturni sadržaj (malu galeriju i sl.).
Na lokaciji udaljenoj nekih
pedesetak metara sjeverno od
najstarijeg bedema sa ulaznim
portalom, poslije zemljotresa
su otkriveni ostaci veće reprezentativne javne građevine iz
rimskog perioda. Zbog limiti-
ranog prostora, ograničenosti
vremena i nedostatka potrebnih finansijskih sredstava, ovaj
izuzetni objekat nije detaljnije
istražen. Međutim, od te građevine su pronađeni jedan raskošno ukrašen kapitel, komad
arhitravne grede, dio stilobata i
djelovi stubova od kamena finije obrade.
Pomenuti djelovi dekorativne
kamene plastike, koji najvjerovatnije potiču od nekadašnje civilne, rimske bazilike,
locirani su na jednom malom,
simpatičnom trgu; pjaceti na
kraju Antičke ulice. Treba reći
da na ovom zanimljivom istorijskom lokalitetu ne postoji
natpis koji bi posjetiocima
pružio osnovne informacije
o izloženoj kamenoj plastici i
vremenu njenog nastanka. Iako
stari budvanski grad obiluje i
drugim objektima i graditeljskim detaljima iz helenističkog
Kao što je istaknuto, tako lijepo i zavodljivo antičko lice
stare Budve je, u velikoj mjeri,
skriveno, nagriženo i zapostavljeno. Ukoliko ga ne budemo
brižno njegovali, pazili, štitili i
kulturno-istorijski valorizovali,
doprinijećemo da ono nepovratno izgubi najveći dio svoje
raskošne ljepote, šarma i sjaja.
Zato danas na pitanje „za kim
zvona (sa budvanskih crkava)
zvone“, kao odgovorno društvo
moramo reći da ona zvone za
nasušnim, ozbiljnim i potpunim tretmanom zapuštenog
antičkog lica Starog grada.
Ipak, snažni eho budvanskih
zvona rezultirao je time što je
nedavno obrazovan Savjet za
obnovu kulturno-istorijskih
dobara na teritoriji opštine
Budva za period od 2014. do
2015. godine. Stoga, moguće je
da će Savjet biti generator jedne
nove kulturne politike u Budvi,
koja će doprinijeti kvalitetnijoj
prezentaciji i valorizaciji antičkog kulturnog blaga ovog
grada. Grada koji se, s pravom,
ponosi svojom burnom istorijom, a čiji korijeni sežu duboko
u prošlost - od skoro tri i po milenijuma.
Budvanska razglednica - antički fragmenti pod palmom
Zavidno naslijeđe bez adekvatnog obilježja
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
218
STOLJEĆE OD ROĐENJA LEGENDARNOG LJUBA
ČUPIĆA
Piše:
B
ez njega se ne može
zamisliti nijedna
istorijska čitanka.
Nijedna priča po
otporu i borbi protiv fašizma. Nijedna balada o
smrti radi života... Njegova fotografija na kojoj se smrti smije
u lice je obišla svijet. Pred njegovim osmijehom su zadrhtale
ruke dželata. Njegovom osmijehu se i danas dive generacije.
Jer, bez njega udžbenici istorije bi nam bili siromašni, mnogi
ne bi znali kako se prkosi smrti,
kako se odlazi u legendu... Riječ je o legendarnom Čedomiru – Ljubu Čupiću, narodnom
heroju, o čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmijehom
pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad napisano mnogo
tekstova, mnogo knjiga, reportaža, poema...
ATOVIĆ
Jovan STAM
Naš Če iz
zagaračke Grope
-... Biće to velika priča o
Savu Tomeljinom i njegovom porodu, kaže on. Priča o Gropi i Donjem Zagaraču, Argentini i Nikšiću.
Priča o danima pečalbarstva i borbe protiv okupatora. Riječju, biće to knjiga o bolu i ponosu u kojoj
će se zajedno naći i Ljubov osmijeh i dobri Drago Savov, odnosno njegov
život u Argentini, pa Ljubova sestra Marta, žena
poznatog revolucionara
Krsta Popivode, Ratko, diplomata u Rio de Žaneiru,
Darinka i logor na Banjici,
ali i priča o Vukanu Čupiću, profesoru sa beogradskog Medicinskog fakulteta, naučniku svjetskog
glasa i sudbini Ljubovog
brata Martina i ostalih potomaka časnog Sava Tomeljinog..
Upravo to nam je poslužilo
kao povod za ovu priču, o heroju pred čijim su osmijehom
četnički dželati obarali i oči i
puščane cijevi. O čovjeku koji
je svojim osmijehom dopisao
„Primjere čojstva i junaštva“
znamenitog Marka Miljanova.
likom, spomenici u Donjem
Zagaraču, grobnica u Nikšiću,
ulice koje nose njegovo ime u
Nikšiću i Podgorici...
Ipak, malo je danas onih koji o
njemu mogu pričati sa toliko
iskrenosti, pijeteteta i uvažavanja kao Nikola Radovanov
Ćupić, penzioner iz Podgorice.
Inače, svaka priča o Ljubu Čupiću počinje na isti način. Od
Argentine (rođen 1913.), preko Kosova i Nikšića do Grope
u Zagaraču, gdje najduže živi
priča o Ljubu i njegovoj braći i sestrama. Jer, pored Sava
Tomeljinog i nije mogao biti
drugačiji – u njima je vrela
krv predaka. Poslije gimnazijskih dana, studira pravo u Beogradu, gdje 1940. postaje član
KPJ. Kad su zapucale puške
ustaničke i slobodarske u julu
1941., bio je borac čete „Đuro
Đaković“. U aprilu 1942. u
borbi na Kablenoj glavici kod
Nikšića pao je u ruke četnici-
KNJIGA
O BOLU I
PONOSU
Nikola Ćupić već odavno planira, kaže, da objavi knjigu o svom slavnom
stricu i njegovoj porodici.
Crnogorski Če Gevara strijeljan je u maju 1942., ali nikad
nije ubijen zato što i dan-danas živi njegova „mikelanđelovska fotografija“ kao i sjećanja mještana Donjeg Zagarača
i boraca Danilovgrada, Nikšića... Odskora je Ljubo Čupić i
na prigodnoj poštanskoj marki koju je povodom Svjetskog
dana pošte i stogodišnjice rođenja izdala Pošta Crne Gore.
- Mom ocu Radovanu Ljubo
je bio brat od strica. Zapravo,
moj đed Mitar i Ljubov otac
Savo Tomeljin su bili braća.
Mitar je imao samo Radovana,
a Ljubov otac Savo desetoro
djece. Savo i supruga mu Stana (od Burića iz Zagrede kod
Danilovgrada) su izrodili sinove Draga, Ljuba, Veljka, Ratka,
Vukana, Martina i Momčila,
kao i kćerke Danicu, Darinku
i Martu. Malo se zna, nastavlja
naš sagovornik, da su oni rođeni u Argentini, odnosno da su
ovamo došli uoči Prvog svjetskog rata. Put ih je najprije odveo na Kosovo, a zatim u Nikšić.
Nikola Čupić
Porodica Sava Tomeljinog - Ljubo prvi s lijeva
Pred njegovim osmijehom su zadrhtale ruke dželata. Njegovom osmijehu se i danas dive generacije, a bez njega udžbenici istorije bi nam bili siromašni, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti, kako
se odlazi u legendu...
Sve u svemu, legendarni Ljubo Čupić i dalje živi, što reče
Slavko Šofranac, naš čovjek iz
Francuske, koji kad god dođe
u Crnu Goru, obavezno posjeti Ljubov grob. Mladalački
prkosni osmijeh i vezane ruke
su simboli vjekovne borbe crnogorskog naroda za slobodu, kaže još Šofranac. I u tom
osmijehu je, čini se, sva naša
istorija. I zavjetna crnogorska
poruka koju malo ko ima na
svijetu; „Glavu za čast, a čast ni
za glavu“.
Ljuba Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac njegovog odlaska u legendu bio je i
Tomo Kovačević, kasnije poznati crnogorski pilot, koji
nam je prije sedam godina
svjedočio;
Čupić maja 1942 klice KPJ pred četnickim streljačkim strojem i uz prisustvo brojnih talijanskih vojnika-alpinaca
ma. U zatvoru je bio divljački
mučen. Međutim, komunista i
komesar čete je imao junačko
držanje. Maja 1942. izveden je
na strelište ispod Trebjese. I tu
je bodrio drugove, klicao slo-
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
bodi i Komunističkoj partiji.
Za narodnog heroja proglašen
je u julu 1953.
Osmijeh legendarnog Ljuba
Čupića nije i nikad neće biti
zaboravljen. U njegovoj Gropi, u Donjem Zagaraču, i danas sve podsjeća na njega.
Kuća u kojoj je živjela njegova porodica, nadahnute priče
mještana, majice sa njegovim
- ... Dobro se sjećam toga dana
kad su Ljuba svezanog vodili
kroz grad. Prije toga sam prisustvovao suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma
kulture je bila dupke puna.
Kad je izrečena presuda smrt
strijeljanjem samo je šačica ljotićevaca zapljeskala. A na strijeljanje je otišao kao na svadbu. Uspravan i gord. Sjećam
se i kako je Ljubo nogom udario u pehar sveštenika koji mu
je prišao. Poslije toga je klicao
Partiji i Titu na našem i engleskom jeziku. Tako je Ljubo postao legenda „vezanih ruku i
otete slobode / sa osmijehom
pred smaknućem / kao pred
vjenčanjem“, kako piše poznati pjesnik Boban Velimirović.
N
ikšić se, kao
malo koji grad
u Crnoj Gori,
može pohvaliti svojom bogatom, dugom i burnom istorijskom prošlošću i baštinom
koja je stvarana u njegovom
istorijskom hodu. Život ljudi
se u prostranom Nikšićkom
kraškom polju nije prekidao
od neolita na ovamo. Zato ovdje gotovo svaki kamen ima
sopstvenu priču o svom postojanju, o svojoj sudbini. U
dolinama pitomih rijeka Zete,
Bistrice, Moštanice, Gračanice, spavaju uspomene na davno prohujala vremena na koja
nas podsjeti tek neki pjesnikov stih, pročitana stranica ili
priča u nekoj od čuvenih nikšićkih kafana. Upravo zato u
vremenu duge tranzicije i pokušaja da se ovom drevnom
naselju vrati stari sjaj, da se izbrišu u vremenu zadobijene
bore i ožiljci, potrebno je podsjetiti na neke od kulturnoistorijskih spomenika koji bi
mogli pomoći u tome.
Duga istorija grada pod
Trebjesom ostavila je mnogo
zanimljivih spomenika iz različitih istorijskih epoha i sve
njih trebalo bi uvrstiti u jedinstvenu turističku ponudu,
koja može oživjeti sjaj koji je
ovaj grad uživao sedamdesetih i osamdesetih godina 20.
vijeka. Na području koje administrativno pripada Opštini, nalazi se niz arheoloških
lokacija i kulturno-istorijskih
spomenika, kao što su: praistorijsko nalazište Crvena
stijena, zatim brojni tumulusi, antički most na Moštanici,
jedan od najstarijih u Crnoj
Gori,crkva Sv. Petra i Pavla,
tvrđava Bedem, Hadži-Ismailova džamija, Hadži-Ismailova ćuprija na Zeti (stari most
na Duklu), Vukov most, Carev most, Dvorac kralja Nikole, Saborna crkva ...
Kroz Nikšić su oduvijek prolazili i važni putevi. Svi su oni
imali svoje miljokaze i putokaze, koji su bili od kamena.
Takve su bile i nikšićke ulice
kaldrmisane podloge, koja je
pravljena od kamenih ploča.
Čitav svoj profano-urbani razvoj Nikšić je od kraja 17. vijeka do danas, temeljio na svom
povoljnom geografskom položaju i tranzitnoj funkciji,
koja mu je omogućavala da
zadrži svoju važnost i očuva
svoj identitet, ali i na kamenu koji je mnogo čemu davao svoj pečat. Zato bi se sasvim sigurno moglo reći da je
Nikšić kroz svoju dugu istoriju ostajao „tvrd kao kamen“.
Pored toga što je bio čovjekov
pratilac, kamen je u Nikšić-
NIKŠIĆKE ZANIMLJVOSTI
219
Od srca i sevapa
kamen
Stari Nikšićani su često znali da kažu: „Ako imaš
mnogo, daj od svog bogatstva; ako imaš malo, daj
od srca“. .. Kako je jedan običan kamen u Nikšiću
postao simbol sevapa i mjesto gdje je siromah čovjek, makar i za kratko, mogao pronaći utjehu i
probuditi nadu, danas je teško utvrditi, ali bilo
je tako
Piše :
kom polju bio njegovo izvorište, njegovo utočište, njegova
moć, njegova stvarnost i budućnost.
U vrijeme kada je Nikšić bio
sastavni dio Osmanskog carstva, uloga kamena takođe je
bila izražena. Pored brojnih
objekata koji su u gradu i okolini bili izgrađeni od kamena,
neko se dosjetio da uz pomoć
kamena učini sevap. Bogati
nikšićki trgovci, koji su putovali i trgovali na svim stranama svijeta, znali su da im valja i sevap steći i da će ih zbog
toga sreća pratiti na putu i u
poslu. A učiniti dobro djelo,
velika je stvar.
Stari Nikšićani su često znali da kažu: „Ako imaš mnogo, daj od svog bogatstva; ako
imaš malo, daj od srca“. Iskustvo ih je učilo da ko želi postići nešto veliko, taj se mora
znati i odricati. Kako je jedan
običan kamen u Nikšiću postao simbol sevapa i mjesto
gdje je siromah čovjek, makar i za kratko, mogao pronaći utjehu i probuditi nadu, danas je teško utvrditi, ali bilo
je tako. Ko zna kome, ali nekom velikom sevapliji pala je
na pamet ideja da se u haremu Hadži Ismailove džamije
u Nikšiću, baš ispred ulaznih
vrata, postavi jedan kameni
stub, nevelike visine, sa zaravnjenim završetkom, koji je li-
mr Sait Š. ŠA
ŠUDIKOVSKI KАMEN
po nаrodnosti Grk. Nаtpis
nаvodno vаljа ovаko pročitаti
„Sij jаki i sveti lik hrаmа Bogorodice“. Po ovom tumаčenju,
rаdi se o kontinuirаnom
nаtpisu sа mješаvinom posebno stilizovаnih grčkih i ćirilskih slovа složenih u neobične
kombinаcije.
Zagonetka
u runama
I bugаrskа nаukа se bаvilа šudikovskim kаmenom. I tamošnji nаučnici su sаglаsni dа su šudikovski znаci u nаjtešnjoj vezi
sа „protobugаrskim runаmа“.
To isto zаpаžаnje potvrđuju i
Đ. Rаdojičić i I. Pudić. I Mirko
Bаrjаktаrović nаvodi dа znаci
sа kаmenа potiču od Bugаrа,
dok se njegov pokušаj u nаuci
smаtrа kаo promаšаj, jer stаvljа
ovаj spomenik u stаrosrpski
kontekst u kojem nemа prаvih
аnаlogijа, ni pаleogrаfskih ni
аrheoloških. S druge strаne,
zаšto bi kаluđer skrivenim
znаcimа, koje Bаrjаktаrević
nаvodi, zаpisаo dа se rаdilo o
hrаmu Bogorodice, kаd je i prosti i nepismeni svijet znаo u koju
i čiju crkvu ide.
I dalje zagonetka - Sudikovski kamen
BOTIĆ
čio na rimski miljokaz. Tu, na
tom zaravnjenom dijelu oni
koji su osjećali potrebu, ostavljali su novac onima kojima je
bio potreban. Činili su to po
obavljenom namazu, dajući
mu time mnogo veću snagu i
mjesto pred Uzvišenim. Naročito su petkom, nakon džuma namaza, gradski uglednici
bivali široke ruke. Tada bi se
na neobičnom kamenu našlo
nešto više novca nego obično.
Možda ih je na to upućivala
stara mudrost koja je govorila da je „bogatstvo grijeh pred
Bogom, a siromaštvo grijeh
pred ljudima“.
Gradska sirotinja je znala za
ovaj kamen i to gdje može pronaći makar i „mrvice trenutne
sreće“. Ali poenta nije bila u
tome. Sevap se kažu, najbolje
stiče kada ne znaš kome daješ
milostinju, a na drugoj strani
onaj ko prima milostinju, ne
zna svog dobročinitelja. I još
nešto! Tim činom i na taj način sama sirotinja je učila da
stiče sevap. Sjećanja govore
da se nikada nije dogodilo da
je neko došao do sevaplijskog
kamena i uzeo sve ono što je u
određenom trenutku bilo na
njemu, bez obzira što je bilo
trenutaka kada su pojedinci,
bez griže savjesti, mogli uzeti svu količinu novca koja im
je trenutno nešto mogla značiti. Ipak, svi su znali da čovjek nikada nije sam ili bolje
Nakon molitve petkom na kamenu bi se našlo i nešto više novca
da kažemo naročito ne može
biti sam pred božijim očima
i pred božijom kućom. Ljudska mudrost je mislila o svemu i uredila stvari na najbolji način. Stavljanjem ljudi na
iskušenje, provjeravala se njihova odlučnost, njihov karakter i njihova pobožnost. Ljudi
su mogli biti materijalno siromašni, ali su njihove duše bile
ispunjene bogatstvom sevapa
i merhameta. Tim putem težilo se stvaranju dobrih ljudi, a
dobar čovjek, kako su govorili Stari Latini, ne umije činiti
nepravdu. Stvaranjem atmosfere ljubavi, umni Nikšićani su stvarali temelje za kuću
zajedničkog života bogatih i
siromašnih, jer su znali da su
pred Bogom svi jednaki.
Sevaplijski kamen u haremu Hadži-Ismailove džamije u Nikšiću i danas odolijeva
vremenu. Prkosi i opominje
one koji su zaboravili da iako
je nekome dato bogatstvo, da
im je dato i iskušenje. Baš zato
ovo je jedinstven spomenik
ljudske humanosti ne samo u
Nikšiću, već i mnogo šire. Jedinstven je, vjerujemo, i na tlu
Crne Gore. Stoga on zaslužuje da se o njemu zna, da bude
posjećen i ovjekovječen. Uostalom, stvari vrijede onoliko
koliko im značaja pridajemo,
a na Nikšić i njegovu baštinu
nikada ne treba zaboraviti.
Nikšićki sevap kamen
Većinom, oni koji i danas prolaze pored Polimskog muzejа
u Beranama zadržavaju se u
dvorišnom dijelu pred ovom
kamenom gromadom i nаtpisom
nа njenim stranаma, pitаjući se
i nadalje - što bi on mogao dа
znači?!...)
Piše :
EMOVIĆ
dr Marijan PR
U
ruševinаmа
mаnаstirа Šudikove kod Berana pronаđen
je 1924. godine kаmeni kvаdаr sа urezаnim
znаcimа. Ovi nаtpisi privukli
su pаžnju mnogih nаučnikа.
Kаmen je od krečnjаkа, kogа
ovdje dostа imа nа prostoru
Berаnske kotline, prаvilno je
oblikovаn kvаdаr, dimenzijа
95 x 90 x 55 cm. Nа cijelim se
strаnаmа, osim osnovne nа kojoj leži, nаlаze vidno uklesаni
znаci (slovа ili tekstovi). Kаmen
se sаdа nаlаzi u dvorištu zgrаde
Polimskog muzejа u Berаnаmа.
Otkrio ga je Dušаn Vuksаn
u mаnаstiru Šudikovа. Bio je
ugrаđen u zid sа desne strаne
kojа vodi iz priprаte u crkvu.
Vuksаn pominje dа se nа njemu nаlаze „čudni nаtpisi i šаre“
koje nije umio protumаčiti.
Pretpostаvljа dа je nekаd služio
i kаo trpezа.
Arhitektа Pero Popović, osvrćući se nа ovаj spomenik,
nаpisаo je dа se nа njemu nаlаze
„nerаzumljive šаre“. Đorđe
Sp. Rаdojičić, pišući posebno
o ovom kаmenu, ukаzаće nа
istovjetnost sа prаbugаrskim
(protobugаrskim) znаcimа
(runаmа) urezаnim nа
grаđevinаmа u Pliski, Preslаvu
i Mаdаri. Nа krаju će zаključiti
dа su to, zapravo, bile „šаre zа
gаtаnje“. Ivаn Pudić je 1959.
godine obišаo lokаlitet, izvršio mjerenjа, nаprаvio crteže, fotogrаfije i objаvio
dokumentovаn osvrt nа šudikovske znаke. Pudić nаvodi
dа se nа lokаlitetu nаlаzio
još jedаn kаmen, nа kom
nemа znаkovа. Vrstа crvenog
krečnjаkа ovа dvа kаmenа
istа je kаo i stijene u podnožju Tifrаnа, što nаm nesumnjivo govori dа je izrаđenа nа
ovom mjestu ili u neposrednoj blizini. Pudićev zаključаk
je „dа ovi znаci imаju nаjbližu
аnаlogiju sа protobugаrskim
runаmа“ i sklon je dа u njimа
vidi i vizаntijske zidаrske
znаke, kаkvi se po njemu srijeću nа širokom prostoru sve
do Njemаčke, posebno nа
kаtedrаli nа Mаjncu.
No, suprotаn stаv imao je
Dаnilo Bаrjаktаrević, koji
se brižljivije bаvio ovim
nаtpisom, pа je iznio tvrđenje koje je zаsnovаno
uglаvnom po znаcimа sа jedne bočne strаne ovog kvаdrа,
dа se tu u stvаri rаdilo o vrsti skrivаlice koje je urezаo
neki učeni kаluđer, vjerovаtno
Stoga bugаrski nаučnici
smаtrаju dа je Šudikovski spomenik mogаo nаstаti u dobа
njihove krаtke vlаdаvine Srbijom između 923. i 927. godine,
kаdа je i Gornje Polimlje bilo u
sаstаvu Bugаrske. Aleksаndаr
Lomа došаo je do zаključkа
dа se nаstаnаk nаtpisа „može
sа nаjvećom vjerovаtnoćom
stаviti u rаzdoblje od otprilike od dvа stoljećа koje počinje
doseljenjem Bugаrа nа Bаlkаn
681. а zаvršаvа se ne mnogo
nаkon njihovog pokrštenjа 863,
dok je među njimа moglo biti
ostаtаkа i recidivа pаgаnstvа“.
Ovi zаgonetni znаci sа šudikovskog kаmenа nisu još uvijek rаzriješeni. Sаm nаtpis nа
kаmenu predstаvljа svаkаko
veomа zаnimljiv i drаgocjen
spomenik prošlosti. Njegovo
mjesto pronаlаskа je nаd Limom, uz izvor koji se odvаjkаda
smаtrаo ljekovitim. Tu se
pružаju ruševine srednjovjekovne crkve (dаnаs obnovljene), u čije su temelje uzidаne
rimske spolije sа obližnje vile rustike u Budimlji. I Pudić nаvodi
dа postoji kontinuitet ovog kultnog mjestа kroz smjene nаrodа
i religijа dok A. Lomа smаtrа
dа bi tаj kontinuitet mogаo ići
dаlje i od rimskog dobа. To su
potvrdilа i terenskа istrаživаnjа
vršenа 2006. godine kаdа su
pronаđeni piktogrаmi urezаni
nа stijenаmа tаkozvаnog Izbinskog kršа, koji se nаlаzi nа
sаmom prilаzu mаnаstirа Šudikove, kаo i nа stijenаmа ispod „Zidаnice“ nа izlаzu iz
Tifrаnske klisure.
Većinom, oni koji i dаnаs
prolаze pored Polimskog
muzejа u Berаnаmа zаdržаvаju
se u dvorišnom dijelu pred
ovom kаmenom gromаdom i
nаtpisom nа njenim strаnаmа,
pitаjući se i nadalje - što bi on
mogаo dа znаči?!
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
220
LIMNOLOŠKI KONTEKST PLUŽINA
Bogomdan krajolik za
landšaftnu terapiju
D
dr Miroslav
Piše: prof.
P
odručje
Pive
zahvata krajnje
sjeverne i sjeverozapadne djelove
teritorije
Crne
Gore, a uz granicu sa BiH.
Prema istoku teren je oivičen masivima Durmitora i
Sinjajevine, a prema jugu, jugozapadu i zapadu masivima
Vojnika, Golije, Lebršnika,
Volujaka i Maglića. Ovom
dijelu terena pripada Opština
Plužine. Područje Pive pripada hidrografskom čvorištu iz
koga zrakasto ističu tokovi
koji pripadaju crnomorskom
i jadranskom slivu. Činjenica
da vode toga područaja otiču
iz neposredne blizine Jadranskog u veoma udaljeno Crno
more (vazdušna udaljenost
razvođa od Jadranskog mora
kreće se oko 50-tak km, a
od Crnog mora nešto više
od 1100 km), ne predstavlja
samo zanimljivu prirodnu
osobinu i djelimičnu anomaliju, već ukazuje na veoma složenu geološku građu
i geotektonske specifičnosti
Pivskog kraja. U ovoj cjelini,
inače, preovladava "pokriveni krš" koji ne djeluje tako
bezvodno kao "goli krš" starocrnogorske površi.
Kanjon rijeke Pive, je "V"
oblika, dubine i do 1.000 m.
Širina u nivou rijeke je oko
25 m, a u nivou krune brane
oko 240 m. Nagib strana,
duž temelja brane, kreće se
između 60-og i 80-og stepena. Dužina akumulacionog
jezera je oko 45 km. Osnovne
odlike sliva su: izdužen oblik
sa pravcem pružanja JI – SZ,
strme dolinske strane, veliki
pad rječnog dna, djelimična
obraslost površine šumom i
prisustvo krečnjačkog stijenskog masiva, dosta ispunjenog i zahvaćenog dubokom
karstifikacijom.
Prva organizovanija hidrogeološka istraživanja ovog
područja počela su 1964.
godine, kada se pristupilo
izgradnji podloga za potrebe formiranja akumulacije
HE ’’Piva’’. ’’Energoprojekt’’
iz Beograda je 1971. završio
glavni projekat, pa se počelo
sa izgradnjom akumulacije.
Zajezerivanjem rijeke Pive
1976. godine, nastalo je Pivsko jezero koje ima maskimalnu dužinu 45, a širinu 2
km. Pri maksimalnoj koti
akumulacije, od 675 m, površina mu iznosi 11,25 km2,
a maskimalna dubina 178,5
metara. Navedeni podaci
važe pri maksimalnoj ispunjenosti jezera, koje predstavlja dominantan pejzažni
elemenat sa veoma povoljnim položajem u odnosu na
Plužine, s jedne, i na glavne
turističko-saobraćajne pravce, s druge strane. Tome pridružimo i povoljan prostor-
ODEROVIĆ
knađena je stvaranjem novog
naselja u specifičnom ambijentu. Sa svih strana prostire
se planinski pejzaž sa slikovitom gradacijom, šarolikom
mješovitom šumom, obrađenim površinama i sa živopisnim u podgorini svijetlih i
sniježnih planinskih vrhova.
Sa sjeverne strane širi se u
pravcu istoka i sjeveroistoka
visoko atraktivno Pivsko jezero. Dobija se utisak da smo
iznenada napustili središte
dinarskog predjela.
Panorama Plužina
Zajezerivanjem rijeke Pive 1976. godine, nastalo
je Pivsko jezero koje ima maskimalnu dužinu 45,
a širinu 2 km. Njegovim nastankom potopljeno je
staro naselje Plužine, a novo, podignuto na Plužinskom Brdu je svojevrstan izložbeni prostor dostignuća i mogućnosti onovremene jugoslovenske
arhitekture… Izvjesno, uz sve eventualne poteškoće, Pivsko jezero je i nadalje velika razvojana i
turistička šansa ovoga kraja
ni odnos prema matičnim
područjima i prema manjim
aglomeracijama u okruženju
(Nikšić, Podgorica, Žabljak,
Foča, Gacko). Takva prostorna svojstva jezera mogu
ga učiniti stjecištem mnogobrojnih ljubitelja prirode, kao
i središtem turističkog aktiviranja ovog prostora. Treba
dalje napomenuti da je nastanak akumulacije na području opštine Plužine, djelovao
nepovoljno u demografskom
smislu, što se kasnije negativno odrazilo na kretanja u
privredi, a u krajnjoj liniji i
na razvoj turizma. Međutim,
pravi razvoj turizma ovdje
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
tek treba očekivati, budući
da se radi o akumulaciji koja
ima veliku zapreminu vode
na dosta značajnoj površini.
Stoga, prije početka aktiviranja, i u toku aktiviranja ovoga
jezera u turističke svrhe, treba riješiti čitav niz problema
iz tzv. poslovno-organizacionog kompleksa. Jedan od
takvih jeste i pitanje razvoja
saobraćaja na jezeru, koji je u
tijesnoj vezi sa njegovim turističkim usmjeravanjem.
U periodu od novembra do
aprila dolazi do kolebanja
visine vode zbog vremenskih
i energetskih promjena. Od
aprila do novembra navedene promjene dovode do optimalne popunjenosti jezerskog basena, što je vrlo važno
sa stanovišta turističkog aktiviranja. Jezero je primjer i degradiranosti prostora, naročito u intervalu od novembra
do aprila mjeseca. Ukoliko je
ispunjenost jezerskog basena
manja, odbojnost prema ovome hidrogafskom objektu je
veća. Strane jezera izložene
su intezivnoj eroziji i kao
takve ostavljaju neprijatan
utisak na posjetioca. Zato bi
trebalo pristupiti oživljavanju onih djelova obale koji
su izloženi postojećem ero-
Jedna od niza turističkih atrakcija - sastav Pive i Tare
zivnom procesu. Promjena
nivoa vode odražava se i na
njen kvalitet, jer dolazi do
zamućivanja. Voda dobija
žućkastu boju, posebno u
priobalnim pojasevima. Uz
to, jezero je glavni recipijent
otpadnih voda naselja Plužine i te vode koje se ispuštaju
na djelovima namjenjene su
za kupališni turizam.
Ukoliko se želi razvijati ovaj
vid turizma na jezeru, ovo
akutno pitanje treba što prije
riješiti izgradnjom kolektora i
njegovom boljom lokacijom.
Pivsko jezero, zajedno sa
okolinom, čini visoko-atraktivan pejzaž satkan od mnoštva boja, skladnih oblika i
prijatnih šumova. Boja ovog
jezera je zelenskasto plava
i prijatna za oko. Jezero karakteriše velika čistoća i providnost (od 4,0 do 5,5m ).
Ovdje istaknimo i povoljno
izražene hemijske osobine
vode (izuzetno mala količina
silicijum dioksida 1,48 mg/l,
kalcijuma od 45,60 do 49,00
mg/l i sulfata od 3,12 do 3,45
mg/l, bez tragova nitrata,
amonijaka, ugljendioksida
i mangana). Količina suvog
ostatka iznosi od 142,50 do
165,2 mg/l. Jezero raspolaže
bogastvom ihtiofaune iz porodice salomonida (riječna
pastrmka, kalifornijska pastrmka, lipljeni i mladice).
Nastankom Pivskog jezera
potopljeno je staro naselje
Plužine. Novo naselje, podignuto na Plužinskom Brdu,
oivičeno je sa dvije strane jezerom, a sa treće saobraćajnicom Nikšić - Plužine - Foča.
Nestanak starog naselja pratila je želja da se napravi još
bolji i funkcionalniji grad, ne
previše daleko od novostvorenog jezera. Rijeka je, dakle,
zamijenjena jezerom, a ljepota izgubljene lokacije nado-
Novo naselje, zauzima površinu od preko 55,90 ha, i
dimenzionirano je za dvije
hiljade stanovnika. Današnje
Plužine nalaze se kilometar
južnije od topografske pozicije ranijeg naselja. Na tom
odstojanju nalazi se i saobraćajnica koja otvara ovo naselje prema širem dijelu okruženja. Današnje Plužine su i
svojevrstan izložbeni prostor
dostignuća i mogućnosti
onovremene jugoslovenske
arhitekture. One su u urbanističkom smislu pokušaj
ukrštanja, mirenja, nalaženja
mjere, ravnoteže prirodnih
i urbanih elementa. Stambene jedinice konstruisane
su u obliku gradskog bloka,
a ulice i trg čine osnovnu
supstanicu grada i onaj fini
urbani fon, ambijent i osnovnu atmosferu grada. Kuće
slijede morfološke oblike tla,
nadgrađuju izohipse ustalasanog reljefa uvažavajući
insolaciju i pogled u funkciji
stvaranja jednog umjerenog
urbanog ambijenta ulica i
lika samosvojnog gradića
na brdu. Odabirom urbanih
formi, prije svega projektovanjem visokih krovova,
očuvani su elementi lokalne
arhitekture. Navedena arhitektonska svojstva dala su
Plužinama konture modernog planinskoga naselja.
Današnje Plužine imaju malo
kompleksnih urbanističkih
problema koji su opšta karakteristika i zajednički imenitelj svim našim gradovima.
Međutim postoje problemi
koji su posledica specifičnog i
jedinstvenog urbanog razvoja. Naselje Plužine građeno
je po zakonima savremenih,
mada nedosljedno sprovedenih urbanističkih koncepcija
sa višespratnim i impozantnim zgradama sazidanim od
betona i cigle, koje se po pravilu nalaze na malim rastojanjima i unose više nesklad
nego osvježavajuću harmoniju u fizionomiju ovoga naselja. Homogenost i ravnomjernost urbanističke slike
kao posledica planiranja u
dosadašnjoj izgradnji dolazi
do izražaja u centru grada
mada su i središne ulice istovremeno djelovi regionalnih
saobraćajnica. I ovdje, kao i
221
vima na kojima su odlagane
karlice, čabrovi i kačice, gdje
je nastajao i čuvao se osnovni
proizvod za život i opstanak
svakog seoskog domaćinstva.
Flora i fauna pivskog kraja motiv su značajnije turističke valorizacije
drugdje, u sličnim prilikama
nastao je manji broj kuća,
svaka na svojoj parceli, ne vodeći računa o ukupnoj slici,
pa ni o mogućnosti izvođenja komunalnih uređaja. To
samo po sebi podrazumjeva
određene probleme u donošenju i sprovođenju urbanističkih planova
Slab mikropoložaj Plužina,
zapravo njegova reljefna zatvorenost, zbog čega se dobija utisak kao da je u "rupi",
posebno naglašava amfiteatralna brdska zatvorenost
grada. Zbog položaja grada
okolna brda djeluju nedovoljno atraktivno. Nepovoljna
okolnost Plužina, i na njihovom sadašnjem mjestu, jeste
u tome što se grad nije razvio
na desnoj, sunčanijoj strani
jezera. Slab izbor topografskog smještaja degradirao
je opšte povoljne uslove na
stepen manje vrijednosti.
To je udaljenost grada od
privredno saobraćajnih centara u okruženju, ne najbolji
smještaj u "ruži vjetrova", slabija građevinska zemljišta,
slabije geološke i hidrološke
vrijednosti lokacije, kao i amfiteatralno pružanje brdskog
reljefa u samo urbano tkivo.
Utvrđivanje ovih uzajamnih
odnosa položaja postojećeg
stanja razvoja grada neobično je važno za dalje pravilno urbanističko i prostorno
kompletiranje grada.
Jezero i prirodne originalnosti u topografskoj slici grada
doveli su do toga da Plužine
imaju originalne i karakteristične komponente lokalne prirodne sredine koje su
mnogim gradovima omogućile da dobiju svoju karakterističnost, fizionomiju i izgled.
U Plužinama se oko 93 odsto
stanovništva snabdijeva vodom preko gradskog vodovoda, dok svega 16,8 odsto
seoskog stanovništva, koristi
vodu iz vodovoda (javnog ili
sopstvenog). Od stanovništva Opštine, koje se snabdijeva individualno, najveći dio
(oko 55 odsto) je prisiljen da
svoje potrebe za vodom podmiruje prikupljanjem vode u
bistijernama, 30 odsto uzima
vodu sa izvora, a ostatak, 15
odsto, podzemnu vodu iz bunara. Plužine se snabdijevaju
vodom iz izvora Sutulije.
Izgradnjom centralnog pristaništa u Plužinama na
mjestu Rosulje, kao i manjih
pristaništa u Mratinju, te
mrijesilišta na ušću Vrbnice
u Pivsko jezero i kod Pivskog
manastira, omogućila bi se
pristupačnost obalama jezera. Jezero se tada neće javljati
kao faktor dezintegracije, već
kao činilac integracije prostora. Ono, dakle, predstavlja nov elemenat geografske
sredine, u kojoj kanjonske
strane Pive, Komarnice i
Vrbnice predstavljaju jezersko priobalje. To priobalje
treba adekvatno sanirati, a
pojedine djelove opremiti
odgovarajućim sadržajima.
Recimo, pojas od đačkog i
lovačkog doma, kao i onaj
koji se razvija uz saobraćajnicu Plužine-Gacko, na dužini
od 1,5 km, valja, uz skromne
investicione zahvate učiniti
znatno sadržajnijim i kvalitetnijim. Tu bi, prije svega,
svoje mjesto morale da nađu
plaže, koje imaju veliki značaj za ovu motivsku jedinicu.
NJihova širina određivala bi
se na osnovu ±3 m prosječnog odstupanja vode jezera u
toku ljetnje sezone. Pri tome
treba istaći da se na ovakvoj
vrsti hidrografskih objekata plaže mogu organizovati
kako na splavovima, tako i
na platformama. Uz to, veliki kompleks voćnjaka koji
se nalazi u blizini Lovačkog
i Đačkog doma, treba preurediti u biogeografski kompleks, koji bi posjedovao
sadržaje interesantne za rekreativnu funkciju turizma.
Ta funkcija bi posebno došla
do izražaja kroz odgovarajuće sadržaje na vodi kao veslanje, jedrenje, kajakiranje,
sportski ribolov...
Na obalama jezera održava
se i kulturna manifestacija
"Pjesnička riječ na izvoru
Pive". Nju bi mogle pratiti još
neke sportsko rekreativne i
kulturne manifestacije, kao
na primjer "Trofej Pivskog
jezera","Piva festum" i sl. S
njima bi se, uostalom, valjano
obogatio kulturni sadržaj turističke ponude na ovom području. U Pivi, zahvaljujući
nastanku jezera i uvećavanju
motivskih sadržaja turističke
ponude i ispoljenim zahtjevima turističke tražnje, mogu
se afirmisati različiti vidovi
turizma. To su: ekskurzivni
turizam, zdravstveno-lječilišni, seoski turizam, lovni i
ribolivni turizam, planinarenje, ljetni turizam i najznačajniji zimsko-sportski turizam.
Crnogorka na grafici Đerđa Vastaga
ODA NAŠOJ PLANINKI
Heroina mrkih
planina
Piše:
T
Novak RU
OVIĆ
Po definiciji planinka je žena, koja je zadužena
za mužu, čuvanje mlijeka i spremanje mliječnih
proizvoda. Medjutim, njena uloga u višečlanom
seoskom domaćinstvu, (kakva su većinom nekada
bila) mnogo je veća i značajnija
N
a obroncima
planina, razbacani po brdima i dolinama
su naši planinski katuni. Njih čine velika
zelena prostranstva, livade i
pašnjaci, kao i kolibe vlasnika
katuna. Kolibe su odomaćen
izraz za smještajne objekte ko-
jim raspolaže domaćinstvo na
tim katunima. Bez obzira da
li ti objekti bili stalno ili privremeno naseljeni, jedan katun u svojoj biti morao je imati smještaj za ljude (kolibu ili
kuću), smještaj za stoku (štale i torovi) smještaj za ,,bijeli mrs“ (mljekar). Mljekar je
koliba namijenjena za smje-
štaj i čuvanje mlijeka i proizvoda od njega. To je objekat
koji posjeduje gotovo svako
seosko domaćinstvo u Crnoj
Gori ukoliko se bavi stočarstvom. Obično je to koliba
od nekih desetak kvadrata, izgradjena od kamena ili drveta, sa drvenim podom ili bez
njega, te sa policama na zido-
To je bilo i radno mjesto na
kom je svakodnevno i danonoćno provodila svoj radni vijek heroina seoske ekonomije
prošlih (u nekim krajevima i
današnjih) vremena. Ta heroina, prosto i jednom riječju, zvala se i zove - planinka.
Po definiciji planinka je žena,
koja je zadužena za mužu, čuvanje mlijeka i spremanje mliječnih proizvoda. Medjutim,
njena uloga u višečlanom seoskom domaćinstvu, (kakva
su većinom nekada bila) mnogo je veća i značajnija. Od sakupljačice mlijeka, preko proizvodne funkcije, ona je bila
i glavni ekonomista u domaćinstvu i stručnjak za raspolaganje i planiranje porodičnim
rezervama hrane. Sve te funkcije bile su u neraskidivoj vezi
i uslovljavale su jedna drugu.
Najviše zasluga da bi se neko
seosko domaćinstvo u ekonomskom smislu moglo smatrati uspješnim pripadalo je
snazi stuba na kom je počivalo, a koji je zahvaljujući svom
umijeću, umnim i radnim
sposobnostima činila upravo
ona – planinka. Po hijerarhiji u domaćinstvu, uglavnom
je to mjesto pripadalo supruzi
glave porodice. Ta funkcija je
često imala i nasljedni karakter, pa je planinka još za vrijeme svog „mandata“ obučavala
i pripremala svoju nasljednicu. Po pravilu uloga planinke
prenosila se na najstariju snahu koja je živjela u zajednici.
Za žene crnogorskih sela visokih moralnih normi i shvatanja, uloga planinke, pored
ogromne odgovornosti, smatrala se i priznanjem koje joj
je porodica dodijelila. U surovim uslovima života sav trud i
ogroman rad oko stoke trebalo je valorizovati kroz taj proizvod od mlijeka, koji je činio
osnovu ishrane svake seoske
porodice. Za prosperitert domaćinstva nije od presudnog
značaja bio ni broj grla stoke, ni livada i pašnjaka, a često ni radna snaga koju pose-
Sredina u kojoj ništa ne štrči i ne odvija se posebno od
ostalih elemenata prirode i
djelimično stilizovanih antropogenih objekata djeluje
osvježavajuće na čovjeka.
Rekreacija u takvoj sredini poznata je pod nazivom
landšaftna terapija. Pivsko
jezero je velika razvojana i
turistička šansa ovoga kraja.
Turizam nije razvijen u tolikoj mjeri, da bi stanovništvu
ovog kraja donosio prihod.
Navedene pojedinosti, i
mnoge druge, čine da se ovaj
kraj, uspinje ka vrhu, afirmisanih turističkih cjelina.
Katun na staroj fotografiji s početka prošlog vijeka
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
222
domaćin kuće, koji je znao da
ima kući planinku koja će dočekati i ugostiti „četu“ ljudi
koju će on nenajavljeno pozvati kući na ručak. A i tamo
gdje se živjelo u velikoj oskudici planinka je čuvala obraz
porodice. Mogli su članovi
porodice da budu i gladni, ali
mljekaru čuvala i skrivala nešto od svojih proizvoda kojim
će u datom trenutku obradovati nekog od ukućana. Tako
se recimo za đeda uvijek mogla naći neka šolja kisjelog
mlijeka, a za đecu šoljica tople
varenike i „maza“ mladog kajmaka. Zato su neki od tih pro-
FENOMENI
iz HADŽ
Piše: Ram
Ć
IBEGOVI
Merak za život
prekratak
U aktuelnim leksikonima i rječnicima stranih riječi i izraza, on se, u svom izvornom značenju, sa
turskog prevodi kao; uživanje, želja, strast, zanos, žudnja... I, želite li usrećiti sebe, prestanite
da tražite sreću. Umjesto nje birajte – merak!
Tradicija opstaje - planinke na jednom žabljačkom katunu
duje. Mnogo je važnije bilo to,
na koji se način raspolaže sa
onim što se trenutno ima.
A tu je u najvjećoj mjeri presudnu ulogu imala planinka,
jer ona je morala pronaći balans u svemu; od toga šta će
u kom trenutku spravljati, pa
do toga kako zadovoljiti dnevne potrebe: I uz to opet sačuvati dovoljno toga za dane koji
dolaze. U tom mljekaru, malom mini-pogonu neprestano
se razlijevalo mlijeko, sirilo i
skorupilo, rashladjivalo i skupljalo u grudve, iz jednog oblika prelazilo u drugi i na kraju
serviralo na trpezu. Ali, uvijek pod budnim okom jedne
osobe, u čije se poslove se nije
niko miješao. Posebno je težak posao bio održavanje higijene u estremno-surovim
uslovima kakvi su vladali u
pojedinim našim krajevima.
Mljekar je morao biti „apotekarski“ čist, bez obzira što je
to možda bio bezvodan kraj,
i što se voda na konjima dogonila sa udaljenih izvorišta.
Mlijeko, sireve i kajmak je trebalo sačuvati u vrelim ljetnjim
danima (naravno bez rashladnih uredjaja), ili zaštiti od zimskih mrazeva na ekstremno
niskim zimskim temperaturama. Mnogo je faktora koji
su prestavljali veliku opasnost
da se ogroman trud i rad jednog domaćinstva prospe u
jednom trenu, a cijeli jednogodišnji frut ode u nepovrat. I
još mnogo toga zavisilo je od
procjene same planinke. Svaka loša procjena ili kašnjenje
kod prelaska iz jedne faze u
drugu imala je za posljedicu
veliku štetu.
Zato je neprestana posvećenost ovom poslu bila jedina
tajna uspjeha te male mikroekonomije jednog domaćinstva. I planinke su imale svoje
male tajne u pravljenju pojedinih vrsta sireva koje su se skrivale čak i od članova svoje porodice.
Prosto tamo neka specijalna
vrsta sira ili kajmaka skrivala se u nekoj kačici u nekom
budžaku mljekara, čekajući nekog „stidnog“ gosta prema kome je porodica osjećala potrebu da ukaže posebnu
čast i poštovanje. Srećan je bio
je gost morao biti dočekan i
ugošćen. I onda kada niko od
članova zajednice nije ni slutio da još nešto od ranijih zaliha ostalo u njihovoj kući,
planinka bi iz neke svoje strogo čuvane tajne rezerve izvlačila grumen uzrelog kajmaka ili grudvu lisnatog sira da
ugosti dragog gosta. Tada bi,
samo njenom zaslugom, nestajalo teško breme stida koje
je nemaština natovarila na ledja ukućana.
Bez obzira da li je gost bio najbliži srodnik, prijatelj porodice, namjernik ili samo putnik
on je dočekivan sa punom trpezom, jer kakva bi to planinka bila koja bi dozvolila da joj
gost ode gladan iz kuće!? Često se dešavalo da su članovi
porodice morali da danima
jedu samo najnekvalitetniju
vrstu sira zvanu „prljo“, pošto
se za nekog djevera ili strica u
gradu „kupila“ kačica najkvalitetnijeg sira ili kajmaka. Prosto se i njima moralo „učinjeti dijela“, jer zaboga junakinja
ove priče nije mogla ni da zamisli da ljudsko biće pod kapom nebeskom može da živi
bez sira i mlijeka.
Posebno u ovoj priči treba
istaći ulogu planinke, kao supruge, majke, sestre, bake...
Baš zbog te svoje uloge, planinka je dodatno povećavala odgovornost prema porodici i davalo joj snage i motiva
da se uhvati u koštac sa svim
problemima i nedaćama koje
je život nametao. Planinka,
kao supruga, imala je obavezu
i da svom domaćinu „osvjetla
obraz“ u svakoj prilici, u zgodi i nezgodi, u slozi i neslozi, u
dobru i zlu...
Kao majka, pored radjanja i
podizanja djece, njena uloga
je gotovo bila presudna u njihovom izdržavanju i vaspitanju kao i stvaranju uslova za
život i opstanak u tim surovim
uslovima kakvi su uglavnom
vladali u crnogorskim selima.
Kao baka trudila se da svojom ljubavlju i pažnjom prema svom potomstvu nahrani
i učvrsti te mlade grane koje
su nicale iz stabla koje je ona
zasadila i odgajila. Za sve njih
zajedno, ali i za sve njih posebno, dobra planinka je u svom
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
izvoda istovremeno bili i hrana i melem i lijek.
Koliko je god planinka bila institucija, toliko je i mljekar bio
zdanje, sveto mjesto, riznica,
muzej, objekat od neprocjenjive važnosti za svaku porodicu
koja se bavila stočarstvom.
Iako je to vrlo često bila trošna oronula koliba planinke su
tamo obavezno uvodile svoje
goste i s ponosom im pokazivale djelo svojih ruku. Police
na kojima su naslagane pune
kace i mješine, razlivene karlice, grudve sira u ćedilima koje
su visile na klinovima i iz kojih
se cijedila surutka, odavale se
sliku jednog teškog i mukotrpnog rada koji je davao rezultate i omogućavao sigurnu egzistenciju.
Mnogi rituali i svetkovine takodje su bili vezani za zaštitu mljekara i proizvoda u njemu. Tako se za vrijeme nekih
vjerskih praznika pleli vijenci
od lijepog planinskoag cvijeća koji su se kačili iznad oltara
mljekara, dok bi unutrašnjost
takodje bila zakićena istim takvim vijencima koji su ukrašavali kace i karlice i imali ulogu zaštitnika od nečastivih
sila i demona. Svi ti ritualni
obredi i prizivanje božje pomoći samo su dokaz više, koliki je značaj imalo sve ovo za
život ljudi na selu.
D
ok je studirao,
moj sin Damir
svake godine
boravio je po
nekoliko mjeseci u Americi. Povremeno,
razmišljao sam o mogućnosti
da tamo, po završetku školovanja, nastavi da živi. Nakon
svog posljednjeg boravka, radoznao, upitao sam ga da li bi
mogao živjeti u Americi. Na
moje iznenađenje odgovorio
je: „Tata, život je suviše kratak, a ja nemam namjeru da
svoj merak, koji imam ovde,
trampim za malo teško stečenog bogatstva.“
Ovakav odgovor dao mi je
ideju da napišem esej o meraku, pogotovo što se ovom temom, koliko je meni poznato,
skoro niko na ovim prostorima nije detaljnije pozabavio,
iako je to dio našeg identiteta, karaktera i navika. Merak
je turski izraz arapskog porijekla. U aktuelnim leksikonima i rječnicima stranih riječi i izraza, on se, u svom
izvornom značenju, sa turskog prevodi kao; uživanje,
želja, strast, zanos, žudnja.
Ako se prevede sa arapskog
(maraqi), onda je to; finoća,
prefinjenost, suptilnost, delikatnost, mekost, blagost, ali i
hipohondrija, volja za nečim,
naslada, ugodno raspoloženje.
Pojam merak nije lako prevesti na neki od svjetskih jezika.
Ako se u tome i pokuša, izvjesno je da prevod ne može sasvim odgovarati njegovom
izvornom smislu, jer je to
kompleksan pojam, sa puno
nijansi koje u sebi nose čitav
niz emocija. Kao endemski
fenomen, merak ima posebno značenje i izuzetnu vrijednost. On se lako piše, dugo
pamti i ima svoju ljepotu u samom izgovoru. U Bosni, ali
i kod nas, u upotrebi je izraz
ćeif ili ćef, koji ima najbliže
značenje meraku. Čak bi se
moglo reći da, ponekad, imaju isto značenje, pod uslovom
da ćosanje nije vulgarizovano. Takođe, u Hrvatskoj je u
upotrebi izraz gušt, koji može
biti sinonim meraku.
Poetika tog fenomena, čudesnog karaktera, zasnovana je
na hedonističkom principu
života, zbog čega se dosta razlikuje od evropskog shvatanja uživanja. On pristaje i priliči senzibilitetu čovjeka koji
živi opušteno, lagodno, spontano, koji svoje obaveze rješava bez nervoze i ishitrenih reakcija... Merak ima posebnu
matricu, specifičnu priču, ali
i opšte i posebno značenje. U
opštem smislu, on je kod nas
odomaćen pojam, uobičajen u skoro svakodnevnoj komunikaciji za mnoge postupke koji čak i ne moraju imati
direktne veze sa tim fenomenom.
Iskustvo meraka je najčešće neiskazivo, jer ne postoji emocija u kojoj se kreativnost i originalnost ispoljava
u tolikoj mjeri kao u meraku.
U svojoj složenoj punoći, ma
kako ga opisivali i definisali, izmiče riječima. Jer merak
je mjera događaja i doživljaj
koji se zove život. Najčešće,
on čini trenutak veličanstvenim; diže adrenalin; glorifikuje život; prija svim čulima;
magli poglede; zaustavlja riječ u grlu; pomjera pamet. I to
je; ljepota poroka. Merak je, u
principu, duboka, intenzivna
radost, najpozitivnije uzbuđenje, najsuptilnija emocija;
ukras života, emocija i kulture. Upravo zato, svaki pokušaj smislenog definisanja
meraka, kao etnološkog, antropološkog, sociološkog pa i
psihološkog pojma, je nemoguće, taman toliko koliko je
teško pronaći njegovu logičnu vezu sa prostorom i ambijentom na kome egzistira.
U toj vječitoj borbi sa silama
prirode, vječitoj borbi sa opstanak planinke su uvijek odnosile pobjedu, potpuno zasluženu, čistu, kao kapi vode
sa izvorišta. Na njihovim pobjedama cijela porodica gradila je svoju budućnost, uzdizala se, i zauzimala značajno
mjesto u crnogorskom društvu. A oni koji su imali sreće
da budu izdanci tih porodica,
za svoje besprijekorno fizičko i metalno zdravlje najviše
mogu da zahvale činjenici da
su odgajani - na vaganima naših planinki.
Za današnje generacije i generacije koje dolaze lik planinke
treba da bude primjer na čijim moralnim vrijednostima
treba da počiva i crnogorsko
društvo.
Primjer za ponos i za nauk.
Ritual i merak - ispijanje kave na jednoj od starih gravira
Merak nije odloženo uživanje, nije ni prošlost ni budućnost, to je trenutna radost.
On nas uči kako treba živjeti život, odnosno, kako treba poštovati sebe pa onda
druge i sve što nas okružuje.
On je mjera našeg ukusa i izbora («hoće mi se, drago mi
je»); stil i način života; stanje duha; afirmacija života.
Počesto je izvan svih tradicija, običaja, protokola, principa, vjerovanja. On se ne
može ustupiti ni prepustiti
drugome. Pokoreni vremenom, koje nam ubrzava život
i tumba ritam svakodnevice, ne razmišljamo o tome da
čovjek može imati sve osim
vremena za sebe. Uostalom,
i Andrić kaže: «Čudno je to
kako je malo potrebno da budemo srećni, i još je čudnije
kako nam baš to malo nedostaje».
Svaki trenutak i svaka odluka čine naš život, poput ove;
“Pita Fata Halil mehandžiju:/
“Jel’ moj Meho noćas ovde
bio?”/“Jeste, bogme, Mehagince mlada,/ od akšama do
bijela dana./ Do ponoći što je
rahat bio,/ pred sabah je sahat polomio./ Polomi mi čaše
i sahane,/ a pred zoru ode niz
mahale./ Još je rek’o, ko za
njega pita,/ nek uzalud za njime ne skita./ On će doći kad
ga merak prođe».
Razlika između meraka i
svakog drugog zadovoljstva
je očigledna i neuporediva,
zbog čega je svako poređenje
neumjesno i neprilično izražavanje nepoštovanja prema
meraku. Merak traje duže,
dok je zadovoljstvo vremenski ograničeno.On, u svakom
pogledu, suvereno dominira
u odnosu na puko zadovoljstvo, jer za merak treba imati
i pozitivnu energiju i emocije.
Dok smo u meraku, sva naša
čula su u harmoniji, pružajući
nam zadovoljstvo, mir, opuštanje. On nas čini emotivno i duhovno plemenitijim.
To je antistres terapija i lijek
za dušu. Da bi neko znao njegovu suštinu i smisao, mora
dosta toga da prođe u životu.
Što bi se reklo:»Ko je probao
i doživio zna»; ili, «merak je
merak i nema drugog objašnjenja i značenja sem toga».
Ponekad, merak može biti
najintimnija molitva, kojoj
prinosimo svoje snove i pritajene želje.
Kao što roštilj, voće i povrće,
izleti i kafana ne mirišu više
kao nekad, tako ni merak više
nije ono što je bio. Novi uslovi, novi sadržaji i tempo vremena diktiraju nove želje i zadovoljstva. Grad je pun svega
a čovjek – prazan. Očigledno da sreća i tehnologija, bez
koje se, nažalost, ne može,
nisu komplementarni. U takvim uslovima, ljudi malo
vremena provode radeći ono
u čemu uživaju, jer evolucija
je spora rabota, našem mozgu treba dosta vremena da
se na sve to prilagodi, a život
je stalno tu, sa nama. A, merak nije iznenadna radost, pa
čak ni prvo uživanje u nečemu... Za merak nije potrebno
društvo (postoji izreka: «sebi
za merak»), muzika, piće, veselje, već samo malo autentične radosti u kojoj će duša
uživati. Merači se u malim,
sitnim stvarima i situacijama
(«Mnogi ljudi gube male ra-
dosti, nadajući se velikoj sreći», Perl Bak). Često se kaže,
ko nije rođen za merak, odnosno ko nema dušu za to, teško
će se naučiti, navići na takav
vid uživanja: „Nema meraka
dok se svoja pjesma ne doživi,
otpije i odboluje“!.
Svako od nas ima svoj intimno iskren merak, svoj trenutak radosti, svoje uživanje
(kod nas i mahale i avlije imaju svoj mentalitet, svoj karakter i svoje merake). Za rijetke
pojedince se može reći da je
njihov merak jednak njihovom životu u cjelosti :«Moja
draga, moja mila, na vratima
bila! / Od meraka i sevdaha,
dućan otvorila. / Po dućanu,
po dućanu, biser rasturila. /
Da ga kupe, da ga kupe, sandžački bećari.»
Da bi neko meračio, treba da
zna kako se igra i da bude slobodan. Ako kroz igru sami
sebi ne stvorimo smisao, ko
će nam ga stvoriti? Uostalom, svako ko se igra nalazi
smisao u tome i u njoj uživa.
To je taj naš balkanski merak
zbog koga smo poznati, zbog
koga nam Evropljani dolaze
na doček Nove godine i razne kulturne manifestacije,
ali i na ljetovanja i odmor. Antun Hangi u svom djelu Život
i običaji muslimana u BiH,
štampanom u Sarajevu 1906.,
kaže: „Merak je nešto posebno, što osim naših muslimana, valjda ni jedan narod na
svijetu ne poznaje. Merak je
kad se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za
čas ni da dišeš, ni da kahvu
piješ, ili grizeš cigar duvana.“
Evropljani, „stisnuti u svom
svijetu“, kad dođu sa predrasudama o nama i upoznaju
duh našeg prostora i ambijenta, način i slast života, iznenađeni, nađu se u čudu i onda
svi u glas kažu: „Nigdje nema
takve zabave, luđeg provoda i višeg meraka“. Ne kaže
badava i Jovan Dučić: „Život ima onaj smisao koji mu
mi damo“. I nije slučajno Balkan meka meraka! Zbog toga
je merak orijentalna nirvana
na balkanski način - čudno
stanje naše tihe euforije, pomiješan sa stanjem zen mirnoće, melanholije i prikrivene euforije: «Ko da igra?
Ko da peva? Ko da žedi?/ Ko
da pije? Ko l’ brigu da razbije?/ Umreja batko Đorđija,
/ Za edna časka rakija,/ Nije
umreja od bolest ludo,/ Tuk
je umreja od ludost./ On je
videja ubavi momi,/ On saka
da su negovi.../ Sve što videa,
batko Đorđija,/ Se saka da e
negovo».
Meraklije, imaju pozitivan
stav prema sebi, drugima i životu uopšte, s ljudska priroda je puna mana i vrlina, tajanstvena, složena, različita,
nedovršena i zato bi da uvek
posjeduje merak. Zato, valjda, i Hipokrit kaže: „Velika
je greška razdvajati tijelo od
duše“ i u tom kontekstu, merak je sjajna veza između njih,
ali i percepcije i emocije. Uostalom, ko otkrije dublje značenje meraka potpunije će
voljeti sebe i druge. I na kraju,
uvjeren da nam ništa više ne
prija od meraka, jedna lična
sugestija: želite li usrećiti sebe
- prestanite da tražite sreću.
Umjesto nje birajte – merak!
223
Uredbom Cara Teodozija I hrišćanstvo će postati državnom
religijom u Rimskom Carstvu.
I još nešto važno; tada su donesene još dvije velike odluke:
Prva; razdvajanje vojne i civilne
vlasti te druga; ukidanje Pretorijanske garde.
To su bile epohalne odluke,
kojih se ni danas, u 21. vijeku, mnogi autokrati ne odriču. Neki s ovih prostora i danas
imaju još žešće pretorijance,
iako se tako ne zovu.
SASVIM LIČNO
Teško Bogu s
nama!
Piše :
TUZOVIĆ
Husein Ceno
Glavni značaj Milanskog edikta bio je u tome
što je hrišćanstvu, ali i svim drugim religijama,
omogućen pravni položaj jednak položaju paganstva... Toga na našoj religijskoj pozornici danas i,
nažalost - nema!)
U
laičkoj javnosti
malo je poznato šta je u istoriji religija i uopšte
u razvoju društva u cjelini bio i značio Milanski edikt. Istoričari, ali i oni koji
se ovom naukom bave iz hobija, često zbunjujući čak i one
koji su više upućeni u istorijske
procese i promjene, ovim dokumentom i njegovim značajem
su se malo bavili. A ni vjerski
poglavari. Uprkos tome, Milanski edikt je djelo koje je odigralo veliku ulogu u razvoju svih
religija, posebno hrišćanstva,
a i islam 309 godina nakon nastanka, od 622. godine. Sve do
sredine 3. vijeka hrišćanska zajednica u Rimu govorila je grčki i imala česte kontakte sa crkvama grčkog Istoka.
Vijek ranije (drugi) starješinstvo rimske hrišćanske zajednice isticalo se darežljivošću
prema siromašnijim crkvama.
Godine 165. podigli su spomenike svojim apostolima – mučenicima: Petru na groblju, Vatikan, a Pavlu na putu za Ostiju.
Predanje kaže da su to bila mjesta na kojima su sahranjeni.
Svaki raskol predstavlja kidanje
veza ljubavi i odnosa, koji postoje među vjernicima i koji su
bitan dio crkve. Zato oni kažu:
»Kome crkva nije majka, tome
ni Bog ne može biti otac«.
Sredinom 3.vijeka politička kriza je drastično smanjila trgovinu, povećala inflaciju, izazvala građanske ratove i dovela do
najezde varvara. Rimsko Carstvo se nalazilo gotovo pred
propašću. Tada je car Valerijan
257. god. naredio napade na crkvu. Ubrzo je u ratu sa Persijom
zarobljen. To je dovelo do bitnih promjena. Uz pomoć voj-
ske vlast je 284. godine preuzeo
Deoklecijan, vojnik iz Ilirikuma (Dalmacija). On je izvršio
temeljnu reorganizaciju Carstva. Izdavanjem velikog broja
ukaza uspio je zavesti red i postovanje zakona. Vlast je podijelio na istočnu (zadržao je za
sebe) i zapadnu. Međutim, to je
dovelo do jačanja hrišćanstva.
Zbog toga je ono bilo izloženo
progonu.
oduzeto vlasništvo »ima vratiti hrišćanima, bez traženja
naknade ili ikakvog plaćanja i
bez pokušaja prijevare i obmane«. Glavni značaj ovog Edikta
bio je u tome što je hrišćanstvu,
ali i svim drugim religijama,
omogućen pravni položaj jednak položaju paganstva. Poslije toga paganstvo više nije bilo
službena religija Carstva i njegove vojske.
Justinijan je umro 306. godine. Naslijedio ga je sin Konstantin. Uprkos težnjama da
mu se ograniči vlast, Konstantin je 313. godine, uz podršku
istočnog paganskog cara Licinija, proklamovao opštu politiku tolerancije (trpeljivosti) svih
vjera, uključujući i hrišćansku.
To je bio Milanski edikt.i time
je službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, koje je u odnosu na religije
zauzelo nautralan položaj.
Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu hrišćani su već
bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su hrišćani zauzimali ključne položaje
u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu,
premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti »mir u Carstvu«, a
namjera mu je bila SINKRETISTIČKA: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različitog porijekla,
kako bi se ojačala država«.
Ovaj Edikt ima svoju značajnu
prethodnicu Edikta o toleranciji, što ga je 311. godine u Nikomediji proglasio car Galerije.
U njemu se daje oprost hrišćanima koji su »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se
nijesu pokoravali drevnim običajima«. U tom se dokumentu
dalje navodi:
»U ime toga oprosta, neka
nađe svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj
grad, kako bi Republika mogla
i dalje posvuda postojati jedinstveno, a oni da bi mirno živjeli
u svojim domovima«.
Međutim, Milanski edikt pošao je još dublje, određujući izričito da se sva mjesta na
kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i
Izvorni tekst samog Edikta
nije nađen, no u svojim ga djelima navode savremenici. Njega proglašavaju Laktacije i Euzebije Cezarejski. Laktacije
donosi na latinskom jeziku u
svome djelu de Mortibus persecutorum (poglavlje 34. i 48.),
kako Galenijev edikt, tako i
Milanski edikt. Euzebije donosi oba teksta u grčkom prevodu u svojoj Povijesti crkve. Kao
što je iz svega vidljivo, nije bila
riječ o davanju slobode samo
hrišćanstvu, kako se to često
tumači, niti je bila riječ o proglašenju hrišćanstva državnom
religijom. Naprotiv, namjena je
Edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu,
kako bi se postigao unutrašnji ,
politički mir. Tek 380. godine
Nakon 1700 godina Milanski
edikt je obilježen u Srbiji (Niš),
đe je organizator i domaćin bila
Srpska pravoslavna crkva. Više
nego samom događaju dato je
mnogo važnosti caru Konstantinu zbog toga što je, tako se misli, rođen u Nišu. Otuda joj i
pravo da ga svojata. U Nišu nije
bilo velike pompe. Međutim,
taj događaj je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori obilježila na većem nivou. Čak je i
Vlada Crne Gore formirala počasni odbor na čelu sa predsjednikom države. U njemu su bili
i nekoliko ministara i gradonačelnik Glavnog grada.
Obilježavanje je izvršeno osvještenjem Sabornog hrama u
Podgorici 8. oktobra 2013. godine. Tim povodom Srpska
pravoslavna crkva je proklamovala mir, bratimljenje i pomirenje. Upravo onako kako je i zapisano u Milanskom ediktu. A
da li je bilo tako? Slobodno, bet
ustezanja ili zle namjere, možemo reći da toga nije bilo!? Domaćin i organizator nije pozvao
sve, iako je proklamovao toleranciju. Jer, službeno nije pozvana Crnogorska pravoslavna
crkva, kojoj je bilo mjesto tamo
đe su bili predstavnici drugih
konfesija. Čak je jedan njen vodeći starješina izjavio »Predstavnici CPC mogu doći kao
građani, ali pristojno odjeveni!«
Zar je to bio poziv na mir, bratimljenje i pomirenje?! Naravno – nije! To je barem zaključak
autora ovog teksta, a i mnogih
sa kojima je o tome razgovarao. To potvrđuje i reagovanje
Crnogorske pravoslavne crkve
i nekih visokih političkih ličnosti.
U staroj Crnoj Gori odnos crkve prema pristalicama, vjernicima i drugima bio je demokratskiji, tolerantniji nego što
je danas. Evo i primjera koji to
apsolutno potvrđuje; Jovan Stefanov Balević je u osmoj godini života napustio svoje rodne
Bratonožiće. U toku svoga života postao je ličnost sa dva doktorata iz oblasti filozofije. Smatrao je da je »Bog upravljač i
zakonodavac života i ljudi na
zemlji...« (Mr Bogdan Sekulić
o novim saznanjima o Šćepanu
Malom). Isticao je da vjeru treba približiti čovjeku, da se slobodno njome bavi, da se moli i
propovijeda njenu suštinu, da
je približava sebi i drugima. I da
sve to radi tolerantno, a poštovanjem i uvažavanjem i drugih
religija. Jednom riječju (slobodno saopštavanje) s istorijskom
istinom za mir, trpeljivost i pomirenje. Toga na našoj religijskoj pozornici danas, nažalost
- nema!
Dakle i nadalje; »Teško Bogu s
nama!«
Onda na nekad prometnom plovnom pravcu Plavnica - Skadar
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
224
Piše :
mr Vladan L
M
editeran je
od pradavnih vremena
bio ishodište
kulture i civilizacije sa svim njihovim varijetetima. Kao njegov centralni dio Jadran, prema mišljenju
glasovitog francuskog istoričara i geografa Fernana Brodela,
predstavlja - „sudbinu cijelog
Sredozemlja“. Ovaj prostor je u
svojoj bogatoj povjesnici obilovao ekonomskim, političkim,
kulturnim i drugim vezama,
kao bitna kopča među narodima, gradovima i državama; ali
je s druge strane bio pogodan
istorijski scenario mnogobrojnim konfliktima, sukobima i
ratovima. O bogatstvu kulturne baštine ovog dijela Mediterana, koji se vremenom diferencirao u posebne istorijske
cjeline, svjedoči naročito graditeljsko nasljeđe, umjetnost
(sakralna i profana) duhovnost, običaji, tradicija i sl.
Kao zemlja čiju obalu zapljuskuje Jadransko more, Crna
Gora je od samih početaka
oblikovanja svoje istorije i državne organizacije, bila izložena kulturno-civilizacijskim
uticajima razvijenog Mediterana. Geostrateški položaj na
limesu razdvajanja zapadnog
i istočnog Rimskog carstva,
bio je pogodan za razvoj urbanih centara i saobraćajnica
koje su išle preko njene teritorije. Uz istočnu obalu Jadrana
cvjetala je kultura, pismenost,
privredna djelatnost, trgovina i pomorstvo. Prateći komunikacijske tokove ne bismo
smjeli zanemariti veliki značaj plovnog pravca od Venecije do Konstantinopolja, odnosno tadašnju najpropulzivniju
pomorsku rutu u Evropi. Taj
put je imao svoje postaje u gradovima na obali sa kojima su
bile povezane vertikale ka unutrašnjosti kontinenta. Jedna od
takvih bila je pravac Olcinium-Scodra, na čijoj sredokraći
nailazimo na ostatke srednjevjekovnog grada Svača.
Svač (lat. Suacium) je smješten na stijeni iznad obližnjeg
Šaskog jezera, udaljenog oko
25 km sjeveroistočno od Ulcinja. Ovaj srednjevjekovni urbanitet je najvjerovatnije utemeljen početkom 6. vijeka, u
jeku Justinijanove graditeljske
aktivnosti. Sprovedena arheološka istraživanja na ovom lokalitetu dovela su do otkrića
fragmenata, koji bi mogli pripadati ranom neolitu, eneolitu
i bronzanom dobu. Ispod starog svačkog utvrđenja sačuvani su ostaci ilirske gradine.
Ovaj lokalitet, takođe, baštini kulturni helenistički i rimski sloj, što dokazuju nalazi
ulomaka helenističke grnčarije, kao i onih karakterističnih
za rimsku epohu. Svač je bio
opasan bedemima sa kulama,
formacijski nepravilnog pravougaonog oblika. Sa sjeverne
gradske strane nalazio se glavni ulaz gdje su sačuvani ostaci podgrađa (lat. suburbium) i
jedne omanje crkve. Južni dio
ove fortifikacije naslanja se na
stijenu po kojoj se naziru trago-
Motiv iz Svača
USNULI GRADOVI
Svač na meti
svih osvajača
Ovaj srednjevjekovni urbanitet je najvjerovatnije
utemeljen početkom 6. vijeka, u jeku Justinijanove
graditeljske aktivnosti. Sprovedena arheološka
istraživanja na ovom lokalitetu dovela su do otkrića fragmenata, koji bi mogli pripadati ranom neolitu, eneolitu i bronzanom dobu
se brod kojim su navodno putovali na Splitski pokrajinski
sabor nasukao i potopio u uzburkanom moru. Svač se, kao
episkopski grad, pojavljuje i u
buli upitne autentičnosti pape
Aleksandra II (1067.). Godine (1121.) papa Kalikst potvrđuje vlast barskom nadbiskupu Iliji i na područje Svačke
dijeceze (dioecesis Suacinensis), što je svojevremeno potvrđeno njegovom prethodniku,
nadbiskupu Petru. Moguće da
Svački episkopat, koji se nalazio pod jurisdikcijom Bara i zaštitom ulcinjskog komesa, nije
igrao značajniju ulogu u crkvenoj misiji Barske nadbiskupije
do (1141.), kada episkopske liste na njegovom tronu bilježe
Bazilija. Njega je nakon devetogodišnje prelature naslijedio
Petar za koga, prema dosada
istraženoj građi, ne možemo
precizno kazati do koje je godine obavljao biskupsku službu u Svaču.
Svač je (1183.) razorio raški župan Nemanja. O tome nam pri-
Ostaci crkve u Svaču
vi bedema južne kule prema jezeru. Svač je kroz svoje viševjekovno postojanje bio izazovan
i interesantan za mnoge putnike, hodočasnike, trgovce, ali i
razne osvajače koji često nijesu imali milosti za njegove žitelje, niti za njihovu kulturu i civilizaciju, koja je iznjedrila veći
broj vrijednih sakralnih objekata, čiji ostaci svjedoče o nekadašnjem sjaju ovog usnulog
srednjevjekovnog grada.
Svač je doživio najveći uspon
u državi Vojislavljevića. Bez
sumnje se može tvrditi da je
unutar njegovih zidina postojao značajan manastirski kompleks, koji je vjerovatno služio
kao rezidencija dukljanskih
kraljeva ili njihovih porodica i
plemstva u jednom istorijskom
periodu. Blizina Skadra (sjedište stare Prevalitanske episkopije) mu je davala na značaju, a
sa Svačkog grada pružao se je-
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
dinstven pogled na plodnu ravnicu Skadarskog areala, koju
Dukljanin u svom čuvenom
„Ljetopisu“ pominje kao župu
Oblik. O mnogim gradovima
mediteranskog basena, a posebno nestalim, urušenim i napuštenim ispredale su se razne
legende. Jedna takva postoji i
za Svač: da je imao crkava koliko je u godini dana. Ovu legendu su prvo zabilježili Giustiniani (1533) i nadbiskup barski
Marin Bizzi (1610). Naravno,
legenda ne odgovara stvarnosti, ali svakako čuva zrno istine, jer je Svač za to vrijeme zaista imao priličan broj crkava
(ranija arheološka istraživanja
su ukazivala na osam, dok najnovija upućuju na čak petnaestak crkava). Najveće među njima su bile crkva Svetog Jovana,
koja je sudeći po oštećenoj ploči pored zapadnih vrata crkve
sagrađena (1300), kao i crkva
Svete Marije sa istaknutim ele-
U Svaču je kovan i novac
mentima gotike, koja je sagrađena nešto kasnije. Katedralna
crkva Svetog Jovana je sazidana
na temeljima starijeg sakralnog
zdanja, čija je polukružna apsida ugrađena u prizemlje ovog
objekta, od kojeg je očuvan
sprat u romaničkom stilu.
Svač je kovao i svoju monetu
sa natpisom ''Sovacii civitas'',
sa trospratnom tvrđavom na
bakarnoj podlozi i prikazom
gradskog patrona sv. Jovana
Krstitelja.
Svačka episkopija se (1030.)
pojavljuje u episkopskim listama kao važno crkveno sjedište. Njenog episkopa pominje
analista splitske crkve, arhiđakon Toma, u svojoj hronici "Historia Salonitana", opisujući nesreću koja se dogodila
u blizini Hvara u kojoj su, pored svačkog, stradali episkopi
Bara, Ulcinja i Kotora, kada im
povijeda njegov sin, prvi srpski
kralj, Stefan Prvovjenčani, u
spisu "Žitije Svetog Simeona",
posvećeno svom ocu, gdje kaže
da je Nemanja osim Drivasta,
Skadra, Ulcinja, i "slavnoga grada Bara" srušio i Svač: ("... gradove poobara i poruši i pretvori
slavu njihovu u obraz zapustenija...") Tek što se oporavio od
prvog razaranja, uslijedilo je
novo. Ovog puta Svač su opustošili Mongoli pod Kajdankanom (1242.), unukom slavnog vojskovođe Džingis-kana,
i pobili mnoštvo njegovih žitelja. Ipak se Svač u vrijeme kraljice Jelene Anžujske. krajem 13.
vijeka, ponovo obnovio.
Sljedeći u nizu svačkih biskupa
Dominik (Dominius), koga su
(1200.) detronizovali zbog optužbi za pljačku i ubistvo, pojavljuje se kao jedan od potpisnika poslanice nadbiskupa
Ivana i papskih legata rimskom
ALOVIĆ
prvosvešteniku. Umjesto njega
izabran je biskup poznat po prvom inicijalu svog imena „G“,
koji se kasnije ne pominje ni u
jednom poznatom dokumentu. Činjenica da se naredni biskup pojavljuje u izvorima tek
(1250.) indirektno nas upućuje na pretpostavku da je svački tron u dužem vremenskom
razdoblju bio upražnjen. U tom
periodu se saobraćajnom arterijom, koja je vodila kopnom
preko Svača za Drač, Lihnidu
(Ohrid), Solun i Carigrad odvijalo snabdijevanje krstaške
sile (doba Latinskog carstva,
njegovog propadanja i obnove
Vizantije).
Ergo, u 13 vijeku znamo samo
za dvojicu gore pomenutih biskupa sve do (1303.) i stupanja
franjevačkog misionara Grgura na svačku biskupsku stolicu.
Činjenica da se svački biskupi
iz tog perioda ne pojavljuju kao
potpisnici saborskih akata i poslanica nadbiskupa barskog,
budi sumnju da su možda stali
na stranu Dubrovnika i njegovih starih aspiracija na tradiciju i crkveno-pravni kontinuitet
drevne Dukljanske arhiepiskopije. Ubiranja taksi i poreza na
robu, koja je išla kopnenim putem preko Svača, nerijetko su
izazivala rivalitet i međusobna sporenja ulcinjske i barske
luke. Štiteći privilegije, stečene
povoljnim geostrateškim položajem, Svač je tražio saveznika
koji bi ga zaštitio od pritisaka i
dominacije Bara, što je nanovo podgrijavalo stari spor ovog
posljednjeg sa Dubrovnikom.
Godine (1307.) za dubrovačkog nadbiskupa biće predložen
svački biskup Benedikt. Svačka
biskupija će sve više biti tvrdo
uporište Rima, a posebno kada
na njenu stolicu stupi biskup
Zaharius. Za vrijeme njegove
dugogodišnje prelature (13181345.) Svač će postati graničnik odbrane latiniteta naspram
uticaja Dračke arhiepiskopije.
U nezadrživom prodoru Turci će (1449.) zauzeti Svač i njegovu okolinu. Ipak se grad,
sa svojom biskupijom, nakon
toga uspio obnoviti. Svačka
dijeceza će se ugasiti (1530.)
kada će njeno područje potpasti pod jurisdikciju skadarskog biskupa Tome. Sudbonosni udarac gradu Svaču zadala
je otomanska sila u drugom
naletu (1571.), a potom je pao
i ulcinjski kastel. Izvori bilježe da su ova dva urbana jezgra Osmanlije sravnile sa zemljom, porušivši njihove crkve
sa značajnim skriptorijima.
Neposredno nakon toga barska nadbiskupska stolica biće
upražnjena do (1579.), kada će
Mala braća nanovo uspostaviti arhiepiskopat, ali ovog puta
bez Svača i Ulcinja. U posljednjem će se život kasnije obnoviti za razliku od Svača, koji će
kao opustjeli usnuli grad čekati
istraživače da detaljno pretraže ovu skrivenu riznicu i na svijetlo dana iznesu njegovu nekadašnju slavu i značaj. Eppur,
patrimonium!
ZANATSTVO ROMA U CRNOJ GORI
P
rvi zapisi o Romima u Crnoj Gori
datiraju iz doba
Kralja Nikole. Pominju se kao kovači koji su neophodni za održavanje i proizvodnju orudja i
potrepština koje su bile neophodne ljudima u to vrijeme.
Za podsjećanje, Romi su u Indiji naučili obrađivati metale.
Industrijska metalurgija pojavljuje se oko 1200. do 1000.
godine prije naše ere (kad je
upotreba meteoritskog željeza zamijenjena upotrebom
željezne rude). Njena se kolijevka nalazi vjerojatno u planinama Armenije. Odatle se
tajna lijevanja širi preko Bliskog istoka i Sredozemlja u
srednju Evropu.
Među Romima zanatlijama,
kroz istoriju, sretamo i moramo razlikovati: kovača koji
radi sa čekićem i u kovačnici; kotlara, koji izrađuju predmete u željeznom limu ili u
bakru, spojene zakovicama
ili štancane; kalajdžiju, koji
prevlači predmete kalajom ili
bilo kojom drugom kovinom
koja ne oksidira (i kotlokrpu koji popravlja te predmete); zlatara, koji cizelira nakit;
modernog limara; oruđara,
koji izrađuje oruđe; ispirača
zlata, pa i krivotvoritelja novca... Te, na kraju, potkivača,
Prešutni
monopol za
čergare
Piše :
DOVIĆ
Senad SEJ
U Crnoj Gori, Romi kovači su zanat prenosili s koljena na koljeno. Plemena koja su se bavila određenim djelatnostima doživljavala su različite sudbine. U Podgorici, ispod Blažovog Mosta je postojalo
cijelo naselje koje se bavilo kovačkim zanatom, imali su svoje radionice i kuće koje su bile obnovljene
poslije drugog svjetskog rata
Sve rjeđi motiv - starina Sejdović uz čekić i nakovanj
pili kotlove, kalajisali od sela
do sela, živjeli životom čergara koji je označavao izolaciju,
poniženje i siromaštvo. Siromaštvo naročito izraženo u
poslijeratnom vremenu kada
je silom prilika naučio zanat.
- Glavni alat nam je bio natkovanj (doopo) koji se razlikuje
od kovačkog natokaovanja,
prilagodjen našem nomadskom životu, metalna šipka zašiljena na jednom kraju,
kuće. Ne bi nam nikad dali da
ponesemo kotlove, radilo se
na licu mjesta, priča sedamdesetjednogodišnji zanatlija
Islam Sejdović.
S tako malo oruđa Romi su
uspijevali (i još uspijevaju)
izraditi veliku količinu artikala, koji se upotrebljavaju u poljoprivredi i domaćinstvu: od igala za šivanje,
vreća pa sve do tava za pečenje mesa. U istočnoj i sred-
životom. Ima veoma malo
rumunskih sela, na primjer,
koja nemaju svog romskog
kovača. Neka čak imaju ulicu
Roma. Čini se da su evropski
kalajdžije i kotlokrpe došli iz
Turske, gdje je njihov boravak
bez sumnje bio dugotrajan.
Ali njihovo narječje, povrh
mnogih turskih riječi, sadrži
i velik broj armenskih izraza.
Ti Romi Kostorari poznati su
po strogom poštivanju zakona i običaja svog naroda. U
Romi ispred tradicionalne čerge na razglednici iz doba Austrougarske
koji je zauzeo važno mjesto
među romskim zanatskim
vještinama.
U Crnoj Gori, Romi kovači
su zanat prenosili s koljena na
koljeno. Plemena koja su se
bavila određenim djelatnostima doživljavala su različite
sudbine. U Podgorici, ispod
Blažovog Mosta je postojalo cijelo naselje koje se bavilo kovačkim zanatom, imali su svoje radionice i kuće
koje su bile obnovljene poslije drugog svjetsko rata. Upravo nam o tome priča Islam
Sejdović, jedan od najstarijih
kotlokrpa, kalajdžija i kazandžija u Crnoj Gori. Rodjen
je 1940. u blizini Manastira
Morača, gdje je njegov karavan ostao da prezimi. Ratni
vihor je odnio njegovog oca
tako da je od malih nogu počeo da se bavi onim šta su svi
njegovi radili vjekovima - kr-
225
na drugom zaobljen , zabijen
u zemlju i koji je odličan da
se izvedu sve radnje koje su
bile potrebne, da posluži kao
kolac da se zaveže konj kada
karavan stane, da iskopamo
kanal oko čerge kada počne kiša… Par čekića i ako je
ko imao probojac ili makaze.
Obične makaze za ovce koje
smo mi preradjivali za rezanje lima. Nijesmo imali ni đe
ni kako da kupimo neki bolji alat, a materijal… njega je
bilo. Otpad i ostaci od ratnih
auta ili ako se ko dočepao ratnih aviona. Bakra je malo bilo
i bio je veoma cijenjen, Da bi
se koristio, neophodno je bilo
da se zakalajiše, da se ljudi ne
bi otrovali od bakra. Nijesmo
imali materijal kao što su kovači imali u svojim radionicama, već ono što bi našli, kupili od seljana ili od gazde kod
koga smo radili. Novaca nije
bilo, radili bi za hranu, kod
njoj Evropi romski kovači putuju većim dijelom godine,
ali zimi zimuju na prilazima
u sela gdje smještaju svoje logore od čergi i kola, a katkad
unajmljuju kuće ili bilo kakav krov nad glavom. Prezimljavali su u kućama ili štalama tokom zime a za naknadu
za to domaćinstvo su radili i popravljali. Važnu ulogu
kod čergara igrale su svetkovine. Đjurđevdan je označavao polazak karavana na put.
Upašomilaj (sredina ljeta)
označavao je da za putovanja
imaju onoliko vremena koliko je prošlo od Đurđevdana i
da je vrijeme da se počnu pripremati za zimu. Treći praznik u Roma, Vasilica, obilježavan je sredinom zime.
Što se tiče poktivača i bravara, njih je taj zanat u većini slučajeva prisiljavao da napuste
lutanje i da žive sjedilačkim
zapadnoj Evropi, naročito u
Francuskoj, kovine obrađuju
takodje Romi, kako nam to
dokazuje engleski i francuski
folklor. Ali valjalo im je napu-
stiti kovački i potkivački posao i prebaciti se na kotlarstvo
i kalajisanje, jer su bar u Francuskoj, ako već nigdje drugdje, cehovi bili dovoljno organizirati i moćni da zabrane
tu stranu konkurenciju. U 18.
stoljeću, na primjer, kraljeve
naredbe određuju poreze na
kotlarstvo, na izrađivanje posuđa od mjedi i drugih kovina. Jedan edikt iz 1735. naređuje; „pod prijetnjom globe
od pedeset livri, kotlarima –
torbarima iz pokrajine Auvergne i svim drugim sumnjivim zanatlijama zabranjuje
da lonce, kotlove i drugo slično tome odnose kući na kalajisanje“; dozvoljava im se
samo da „ih kalajišu i krpaju
pred vratima i u kućama pojedinaca kojima spomenuti
predmeti pripadaju“. Ta je zabrana dvostruk učinak: s jedne strane je branila Romima
da se instaliraju kao zanatlijekotlari (ako bi oni za to imali volju), a s druge strane ona
im je pružala mogućnost da
službeno obavljaju svoj posao
a da ipak ne prekinu sa svojim nomadskim stanjem: Pokretno kotlarstvo i kalajisanje ubrzo su postali prešutni
monopol Roma a tako je bilo
sve donedavna, kad se pojavilo oruđe serijske proizvodnje.
U Crnoj Gori, Romi su kuće
počeli praviti šezdesetih godina prošlog vijeka. Čerge nijesu zaboravili ali su sve rjeđe.
Iščezavaju stari zanati i zanatlije. Rijetki preostali prilagodili su se duhu novog vremena.
- Ljudi su sve manje kupovali posuđe ručne izrade tako
da je posao morao da se proširi. Prvi kazan za rakiju sam
napravio sa mojih 14 godina
Do sada ni sam ne znam koliko sam ih napravio. A tražili su ih ne samo iz Crne Gore.
Pravio sam male kazane u
koje su ljudi koristili da peču
rakiju u stranim zemljama đe
to nije bilo dozvoljeno ili kao
suvenire. Tako su moji kazani završili i u Libiji, Švedskoj i
drugim zemljama. Ali ono na
šta sam ponosan je da sam uspio da se dokažem kao majstor u svom zanatu a žao mi je
što će sa mojom generacijom
koja prolazi ovaj zanat pasti u
zaborav, napominje još Sejdović.
Ono šta je vjekovima čuvano polako će pasti u zaborav.
Ipak, duh nomadskog života koji je egzistirao i bio simbol slobode, ljudi koji su uspijevali da se izdignu iznad svih
problema u životu, ma kako
težak bio, ljudi koji su na konjima bez sedla i čerge pune
djece imali uvijek puno srce
slobode i radosti da prežive
još jedan dan, preživeće. Sa
njima, preživjeće i osobenosti..One najvrjednije. Duh zanatstva, recimo...
Kotlokrpe i zakrpe na jednoj od starih fotografija
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
226
T
ivat uokviren u
vremenu - od 50tih ka novom vijeku - naziv je izložbe fotografija i
projekcije dokumentarnih filmova koju je u Gradskoj kući
priredio Foto, kino i video klub
„Mladost“ iz Donje Lastve, pobudilo je veliko interesovanje,
jake emocije i sijećanja, brojne
publike koja se prisjetila osoba, događaja, grada Tivta iz nekih starih vremena. Dokumentarne fotografije na kojima su
prikazani značajni događaji za
Tivat u jednom vremenskom
periodu dio su arhive Foto kluba “1. maj” koji je djelovao od
pedesetih do šezdesetih godina, proteklog vijeka, poznatog
tivatskog fotografa Nikolajeva i iz arhive Foto kluba “Mladost”, osnovanog 1961. koji djeluje i danas.
Uz izložbu, prikazani su i dokumentarni filmovi o izgradnji
aerodroma Tivat (1969-1971),
Školskog centra, Doma zdravlja, sanaciji zgrada Opštine Tivat, Doma „Gracija Petković"
i brojnih drugih objekata nakon zemljotresa 1979. godine.
Posebnu pažnju privukao film
Parada dostignuća koja je priređena na Dan mladosti za 85.
rođendan Josipa Broza Tita,
1977. godine, a koji svjedoči o
izuzetno bogatom kulturnom,
sportskom i društvenom životu Tivta te tivatskoj privredi
zasnovanoj na Arsenalu, koji je
generirao razvoj grada.
Tivat kao grad počeo se razvijati tek krajem 19. stoljeća, kad
je osnovana vojno -pomorska
luka Arsenal. Do izgradnje Arsenala zemljišni posjedi u Tivtu su uglavnom bili u rukama
feudalne vlastele Prčnja, Dobrote Perasta, i Kotora. Razvoj
Tivta započeo je onog trenutka
kada je prilikom manevara austrougarske mornarice 1886.
na Jadranu, u Boku doplovljava flota pod komandom admirala Maksimilijana fon Šterneka. Tom prilikom admiral se
uvjerio u pogodnost i strategijsku važnost Tivta za izgradnju
pomorskog arsenala. Kad je komanda mornarice u Beču proučila referat admirala Šterneka, pristupila je kupovini dijela
potrebnog zemljišta. Tako su
1888. počeli pripremni radovi
na nivelisanju zemljišta za budući arsenal vojno pomorsku
bazu u Tivtu.
Teodo na jednoj od najstarijih fotografija
TIVAT UOKVIREN U VREMENU
Piše:
ARUŠIĆ
Miroslav M
Arsenal za
krišku kruha
Tivat kao grad počeo se razvijati tek krajem 19.
stoljeća, kad je osnovana vojno-pomorska luka
Arsenal. Do izgradnje Arsenala zemljišni posjedi
u Tivtu su uglavnom bili u rukama feudalne vlastele Prčnja, Dobrote, Perasta i Kotora. Razvoj
Tivta započeo je onog trenutka kada je prilikom
manevara austrougarske mornarice 1886. na Jadranu, u Boku doplovljava flota pod komandom
admirala Maksimilijana fon Šterneka.
Na poziv predsjednika opštine
Tivat, Marka Filipova Krstovića, sazvano je Opštinsko vijeće, koje je 24. marta 1889. donijelo odluku da se mornarici
za izgradnju arsenala besplatno
dodijeli zemljište na obali. Na
bojnom brodu ''Kaiser Franz
Josef I'' potpisan je ugovor o
ustupanju zemljišta Komandi
austrougarske ratne mornarice. Tada je u zapisniku zabilježeno ”Budući narod treba dobiti komad kruha”. Arsenal je
odmah zaposlio 60 radnika, a
prvi inženjeri su bili Česi, koji
su 1889. napravili provizorno
pristanište i izgradili prvi navoz
– dok. Od kraja 1889. kada je
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
Zelena kuća
prvi brod izvađen na navoz i od
kada Arsenal postaje i remontna baza, grade se posebne radionice i pogoni, podiže se i drugi
navoz, da bi se 1900. cijeli prostor ogradio visokim zidom.
Kako se razvija Arsenal tako
počinje i razvoj Tivta, dolaze
meštri iz Pule, brodograditelji...
Po slomu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Francuzi su preuzeli komandu nad Arsenalom.
U prisustvu svih zaposlenika i
velikog broja stanovnika Tivta,
uz oglašavanje topova i sviranje
vojne i civilne muzike 4. marta 1921. Arsenal i 12 torpiljera
predstavnicima Jugoslovenske
ratne mornarice predao je francuski kapetan bojnog broda
Blank. Već 1921. počinje modernizovanje Arsenala. Modernizaciju su mogli izvesti samo
radnici sa novim stručnim znanjima. Stoga je 1921. otvorena
Mornaričko-zanatlijska škola
koja je prerasla u Vojno-zanatsku školu s nastavnim programom prilagođenim potrebama
Arsenala. Godine 1929. u Arsenalu je, pored većeg broja stručnih oficira mornarice, radilo 15
inženjera raznih struka i 10 tehničkih poslovođa. Samostalna
izgradnja manjih drvenih brodova i motornih čamaca počela je 1930 godine.
Početkom 1941. u Pomorskom
arsenalu radilo je 1562 radnika, tehničara, inženjera, vojna
činovnika, podoficira i oficira.
Nakon drugog svjetskog rata
Arsenal se razvija kao Mornaričko tehnički remontni zavod
u kojem se remontuju brodovi JNA, a kasnije sedamdesetih godina ruski i libijski vojni
brodovi i podmornice. Arsenal postaje visoko profitabilna
budžetska ustanova koja gradi
Tivat, stanove, ustanove, infrastrukturu, sve do 90-tih godina
prošlog stoljeća kada počinje
krvavi raspad Jugoslavije i neizvjesna sudbina Arsenala.
Tivat ja jednoj od starih razglednica s početka prošlog vijeka
U početku je aerodrom izgledao ovako
Arsenal 2006. godine kupuje kanadski milijarder Piter
Munk, pod povoljnim uslovima i na njegovoj infrastrukturi
gradi marinu i stanove postavljajući nove standarde. Realizuje projekt nautičkog naselja s
rezidencijalnim kompleksima
i budućim hotelima. Marina
sa prvih 85 vezova otvorena je
2009., a kasnije i rezidencijalne
zgrade, sa stanovima za prodaju, - Teuta, Zeta, Tara, Milena i
Ozana. Danas se na mjestu Arsenala, od kojeg nije ostalo ništa osim infrastrukture i Muzeja pomorske baštine, nalazi
marina sa 245 vezova, otvorena tokom cijele godine. Ovih
dana počela je rekonstrukcija
gradske rive Pine, tako da Tivat
i Porto Montenegro postaju jedinstvena cjelina.
Danas je Tivat moderan grad
orijentisan na razvoj turizma
kao prioritetne djelatnosti. Tivat koristi prostor kao svoju
komparativnu prednost u odnosu na svoje susjede. Sve je
preorijentisano na razvoj turizma i gradnju ekskluziovnih
stanova za prodaju na tržište
kroz projekte Porto Montenegro, Luštica Bay, Qatari Diar i
Boka Golf. U strateškom planu
opštine Tivat do 2016. godine
akcenat je stavljen na izgradnju
hotelskih kapaciteta visokih
kategorija
„... Predstoje nam dalje investicije posebno sa stanovišta daljeg razvoja turizma, razvoja
na savremenim standardima u
pravcu zaokruživanja sada nesumnjivo, prepoznatljive ekskluzivne turističke destinacije. U periodu od 2003. do 2013.
godine u razvoj grada investirano je 70 miliona eura. Može se
reći da nam je i ova godina donijela nešto novo i da se grad
mijenja i da postaje simbol i
promjena i vremena.", kazao je
gradonačelnik Tivta Miodrag
Kankaraš na svečanoj sjednici SO Tivta, a povodom Dana
grada 21. novembra, konstatovajući da tivatskim ulicama „već korača budućnost".
Prema posljednjem popisu satnovnika iz 2011.godine, Tivat
ima 14.111 stanovnika. I, zamalo da zaboravim činjenicu,
konstataciju našeg sugrađanina, kolege novinara da u „grad
ekonomskog preporoda", konstantno od zatvaranja Arsenala
i početka razvoja „ekskluzivne
turističke destinacije" do danas,
bilježi ubjedljivo najveću stopu
nezaposlenosti među svim primorskim opštinama!? I tako
kako se doseljavalo u mali Tivat
sa industrijalizacijom, stizale su
različite kulture, kulture življenja, običaji, navike tako i danas
stižu investitori koji ostvaruju profit, te nas uče jedrit, igrati golf, ragbi, slaviti noć vještica,
zdravoj hrani, kako treba živjet,
ponašat se, jer „oni znaju kako“,
a mi uokvireni u vremenu prošlosti i emocija postajemo jeftina
radna snaga.
I na kraju da se vratimo na početka priče kada je bojnom brodu ''Kaiser Franz Josef I'' potpisan je ugovor o ustupanju
zemljišta Komandi austrougarske ratne mornarice, a u zapisniku zabilježeno ”Budući narod treba dobiti komad kruha”,
ali sada, izvjesno, u liku konobara, sobarica, stražara...
S
amo deset godina nakon prvog leta avionom u Sjedinjenim
američkim državama,
Cetinjani i šira okolina, imali su priliku da vide posljednu riječ svjetskog tehničkog dostignuća u svom gradu.
Dogodilo se to vedrog 22. avgusta 1913. po starom, odnosno 5. septembra po novom
kalendaru. Pošto je prethodno
sletio na Njegušima, nastavio je
let u popodnevnim časovima
prema Cetinju. Tog dana oko
šest i po časova Letilicom tipa
„Blerio XI“ kojom je upravljao mladi slovenac italijanskog
podanstva Ivan Vidmer (Giani Widmer), nadletio je grad,
a nakon toga sletio na Obilića
poljanu. Prikaze letenja obavio
je i sjutra dan. Od tada prošlo je
tačno 100 godina, a kao uspomena na taj datum ostalo je nekoliko sačuvanih fotografija.
Treba istaći da je prvi let iznad
Cetinja izveo 8. avgusta 1895.
Italijan Đakomo Mariti u vezanom balonu, događaj je ostao
upisan ali bez nekog značajnijeg publiciteta. Uzimajući datum kao zvanični početak pa
sve do današnjih dana vazduhoplovstvo je postalo stalni pratilac mnogih društvenih
BOKELJI
NAŠI PRVI
LETAČI
Zanimljivo je da je
još 15.decembra daleke 1789.godine Karlo Mazarović, rodom
iz Perasta iz Boke Kotorske prvi letač na
južnoslovenskim prostorima koji se u svom
aerostatu (balonu )
vinuo u nebo nad Zagrebom. Naime, Mazarović je krajem 18.
vijeka posjedovao
vlastiti balon, nabavljen najvjerovatnije u
Francuskoj, a sa kojim je letio po mnogim metropolama
habsburškog carstva;
u Češkoj, Bavarskoj i
Austriji.
Mazarović je tog 15.
decembra 1789.godine tridesetominutnim letom zadivio Zagrepčane pred kojima
se se u balonu drugi
put u nebo vinuo već
u januaru 1790. Sve to
je izveo samo šest godina nakon prvog leta
balonom u istoriji čovječanstva, a koji su u
Francuskoj izvela braća Mongolfije.
Takođe, interesantno je istaći da je najuspješniji austro-ugarski mornarički pilot
- as Prvog svjetskog
rata - baron Gotfrid
fon Benfild, rođen
6.februara 1890.godine u Herceg Novom.
On je pilot koji je
ostao zapamćen pod
nadimkom Tršćanski orao i koji je postigao 25 što priznatih,
što zvanično neverifikovanih vazdušnih
pobjeda nad protivnicima tokom Prvog
svjetskog rata.
zbivanja u Crnoj Gori. Ovim
događajima prethodilo je osnivanje hidroplanske baze 1912.
u Kumboru u Boki, kao i izgradnja prvog letilišta u jesen
1915. u Igalu-Solilima, odakle
su vršeni borbeni letovi na području Južnog Jadrana i Crne
Gore.
Tokom prvog svjetskog rata
jedan broj Crnogoraca upućen je u vazduhoplovnim učilištima gdje su završili pilotske
škole i uzeli učešće u Prvom
svjetskom ratu na Zapadnom
i Solunskom frontu. Pravi početak razvoja vazduhoplovstva datira iz međuratnog perioda. Kratak period krajem
1920. i početkom 1921. u Podgorici je formirana 21. Eskadrila koja je učestvovala u gušenju Albanske pobune, nakon
čega je dislocirana na aerodromu kod Mostara, te kasnije
nije bilo vojnih vazduhoplovnih jedinica sve do početka
Aprilskog rata 1941. godine.
Civilno vazduhoplovstvo počelo je sa osnivanjem Oblasnih i Mjesnih odbora aero
kluba „Naša Krila“ u više mjesta Zetske banovine, pod čijim
pokroviteljstvom je organizovano nekoliko aeromitinga u:
Podgorici i Baru (1934.), Beranama i Pljevljima (1935. i
1938.) kao i izvođenjem aerodana u Budvi (1938.) i Nikšiću ( 1939.).
Početak vazdušnog saobraćaja datira iz mjeseca juna 1928.,
kada je na Ribničkim vrelima
kod Podgorice sletio prvi putnički vazduhoplov „Potez 29“
oznaka X-SEFG, Društva za
vazdušni saobraćaj „Aeroput“
iz Beograda. Prva putnička linija otvorena je 5. maja 1930. na
liniji Beograd-Sarajevo-Podgorica. Naredne godine učinjen
je pokušaj otvaranja kružne linije Beograd-Podgorica-SplitSušak-Zagreb, ali bez uspjeha.
Juna mjeseca 1938. otvorena
je prva međunarodna vazdušna linija iz Podgorice prema Albaniji. Osim podgoričkog, 5.
avgusta 1940. otvoren je drugi po redu na ovim prostorima,
Aerodrom u Baru, kao produžetak vazdušne linije BeogradPodgorica-Bar. Linija je trajala
svega mjesec dana. Saobraćaj
je obavljan najmodernijim vazduhoplovima toga vremena:
Potez-29, Farman, Spartan,
Kordon Geland i Lokid Elektra.
100 GODINA OD PRVOG LETA AVIONA U CRNOJ
GORI
227
Nenadmašni
asovi neba
Piše:
Zoran M. ZEČ
EVIĆ
Đetići s guslama uz dvokrilac
Dogodilo se to vedrog 22. avgusta 1913. po starom,
odnosno 5. septembra po novom kalendaru. Pošto
je prethodno sletio na Njegušima, nastavio je let
u popodnevnim časovima prema Cetinju. Tog dana
oko šest i po časova Letilicom tipa „Blerio XI“ kojom je upravljao mladi slovenac italijanskog podanstva Ivan Vidmer (Giani Widmer), nadletio je
grad, a nakon toga sletio na Obilića poljanu.
Drugi svjetski rat prekinuo je
svaku civilnu aktivnost, a postojeći aerodromi u Nikšiću i
Podgorici, povremeno su korišćeni u ratne svrhe. Sa jačanjem
partizanskog pokreta i njegovim priznavanjem od strane
Zapadnih saveznika, počinje
Kralj Nikola I u Engleskoj 1916 .
AD Bar 1940.
izgradnja letilišta za primanje
savezničke pomoći i evakuacije ranjenika sa ovih prostora.
Prvo takvo letilište sagrađeno
je na prostoru planine Durmitor. Nakon kapitulacije i uspostavljanja demokratske vlasti
u Italiji, počinje jača vazduho-
plovna aktivnost. Prvo slijetanje savezničkih aviona izvršeno je 16. oktobra 1943. na
letilište u Beranama, a prva
vazdušna evakuacija ranjenika sa prostora bivše Jugoslavije
obavljena je 23. oktobra 1943.
sa letilišta kod Pljevalja. Ka-
De Waal 256 ukotvljen u Boki 1933
Jedriličari na aerodromu šezdesetih prošlog vijeka
snije je korišćeno letilište kod
Njegobuđe i Donje Brezne
gdje su saveznički piloti samo
tokom jednog dana sa improvizovanog letilišta sa 36 transportera u pratnji 50 lovaca
evakuisali 1007. osoba. U akciji su učestvovale savezničke
vazduhoplovne trupe angloameričkog 34 Vinga BAF i sovjetske grupe Sokolov.
Poslije oslobođenja uporedo
se razvijalo vojno i civilno vazduhoplovstvo. Aerodromi u
Nikšiću i Podgorici korišćeni
su za vojne potrebe. Prva poratna vazdušna linija u DF Jugoslaviji otvorena je 8. aprila
1946. ina relaciji Beograd-Podgorica. Nešto kasnije otvaraju
se i ostali aerodromi: Žabljak
(1955.), Tivat (1957.), Ivangrad (1961.). Jedan među prvim aerodromima sa betonskom pistom u zemlji bio je
aerodrom Golubovci kod Podgorice, otvoren juna 1961. Novosagrađeni moderni aerodrom u Tivtu otvoren je 25.
septembra 1971. a prvi međunarodni letovi otpočeli 1974.
godine. Aerodrom Golubovci rekonstruisan je i svečano
otvoren 13. jula 1977. dok je
nova pristanišna zgrada puštena u rad maja 2005. godine.
Među značajnim događajima
nesumnjivo pripada formiranje Vazduhoplovnog Saveza
Crne Gore sa vazduhoplovnim školama u Titogradu, Nikšiću, Ivangradu, kao i Aero
klubova na Cetinju, Tivtu i
Pljevljima. Savez sa svojim organizacijama pored popularizacije vazduhoplovstva stvorio
je znatan vazduhoplovni kadar
za potrebe vojske, civilnog saobraćaja i vazduhoplovne privrede. Treba naglasiti i otvaranje Saveznog vazduhoplovnog
centra u Tivtu 1956. godine,
koji je osim obuke padobranaca i pilota, bio organizator brojnih padobranskih takmičenja
na republičkom, saveznom i
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
228
65 GODINA RESURSNOG CENTRA ZA DJECU I
MLADE “ PODGORICA”
Piše:
međunarodnom nivou. Danas
na ovim prostorima egzistira
više sportskih vazduhoplovnih
organizacija u. Podgorici, Nikšiću, Tivtu, Ulcinju, Beranama,
Bijelom Polju, Žabljaku,...
Razvoj privrede nametnuo
je potrebu korišćenja poslovne avijacije. Prvi takav vazduhoplov nabavila je firma „Zetatrans“ iz Titograda (1970).
Za potrebe MUP-a Crne
Gore nabavljeni su helikopteri i formirana helikopterska jedinica (maj 1972). Prva
vazduhoplovna kompanija
„Montenegro airlines“ osno-
vana je 24. oktobra 1994. i danas raspolaže sa 5. aviona tipa
Foker-100 i 3. aviona tipa Embraer 195. sa kojim pokriva destinacije u više zemalja evrope.
Za potrebe vanrednih situacija
pri MUP-u formirana je eskadrila aviona za gašenje požara.
Zadnjih godina formirano je
nekoliko privatnih avio kompanija među kojima prestižno mjesto zauzima „Di Air“ iz
Podgorice, koja osim medicinskih letova vrši obuku vazduhoplovnih kadra, a kao alternativa sportskom letenju nastaju
brojni paraglajding i modelarski klubovi.
PRVI IKAR SA
IBRA
Ovo je priča o mladom rožajcu Selimu Ganiću, nastavniku
vazduhoplovnog jedriličarstva, prvom
i jedinom letaču iz Rožaja; prvom upravniku Vazduhoplovne škole Aero
kluba u Ivangradu, nosiocu srebrne“C“ Diplome s
značkom. Rođen je 2. avgusta 1927. u uglednoj porodici Rustema Ganića i
majke Aiše, rođene Kurtagić. Osnovno obrazovanje
stekao je u rodnom mjestu prije rata, a gimnaziju
u Ivangradu. Spriječen siromaštvom nije mogao nastaviti školovnje, te je ostao
vezan za zavičaj. Sa dolaskom partizanskih jedinica
dobrovoljno stupa u njihove redove, ali zbog maloljetstva vraćen je na teren i
ubrzo primljen u članstvo
SKOJ-a. Poslije oslobođenja zasniva radni odnos u
DK „Gornji Ibar“, odakle
1947. odlazi na odsluženje
vojnog roka. Povratkom
iz armije u činu rezervnog
vodnika, nastavio je rad u
Kombinatu gdje se istakao
društveno-političkim i kulturnim radom, pa je premješten za sekretara Mjesnog Narodnog Odbora u
Rožajama.
U vrijeme obnove i izgradnje zemlje, učestvuje u sastavu 11 Vojvođanske brigade na izgradnji pruge
Banja Luka – Doboj (1951)
i tokom boravka na radnoj
akciji informisan je o mogućnosti obuke za pilota.
Tako je već početkom januara 1952. primljen za pitomca Vazduhoplovno-jedriličarskog centra u Vršcu,
gdje je sa uspjehom završio
Peti tečaj nastavnika vazduhoplovnog jedriličarstva, i time stekao zvanje
nastavnika jedriličarstva.
Letio je na više tipova jedrilica, Rodi, Vaji, Jastrebu... Odmah nakon završene obuke postao je član
Aero kluba u Ivangradu, a
potom rešenjem Vazduhoplovnog saveza Crne Gore
postavljen za nastavnika
vazduhoplovnog jedriličarstva u Ivangradu, kada
se potpuno posvjećuje vazduhoplovstvu. Zajedno sa
grupom entuzijasta, na čelu
sa doktorom Nikom Labovićem, radi na prikupljanju
novčanih sredstava za podizanje hangara, otkup livada za letilište, okupljanju
Pobjeđuju tamu
i tišinu
Godina 1948. ostaće zapamćena između ostalog
kao početak obrazovanja djece sa oštećenjem vida
u Crnoj Gori. Perast, Risan a zatim Titograd sa čestim mijenjanjem naziva Ustanove, nemaština, uporan rad entuzijasta obilježili su decenije Resursnog centar za djecu i mlade “ Podgorica”
P
mladih vazduhoplovaca.
Već oktobra 1954. počinje
obuku sa prvom grupom
učenika-jedriličara, među
kojima i jedina djevojka
Olga Šoškić. Nesebičnim
požrtvovanim zalaganjem
doprinio je da ivangradski
Aero klub postane jedan
od najmasovnijih i najboljih vazduhoplovnih organizacija na prostoru bivše
Jugoslavije. Aerodrom mu
je postao drugi dom gdje je
provodio dan i noć. Osim
letenja, bio je vrstan sportista, fiskulturnik, planinar, član brojnih društvenih, kulturnih i sportskih
organizacija, a za svoj rad
više puta pohvaljivan i nagrađivan.
Tokom jednog od svojih
bezbroj letova obuke učenika izvršenih na ivangradskom aerodromu, tog vedrog jutra 22. avgusta 1956.
poletio je na svoj poslednji
let zajedno sa šesnaestogodišnjim učenikom Brankom Anđićem. Po dostizanju visine postignute auto
vitlom, nakon otkačivanja užeta jedrilica je pod
strmim uglom pošla prema zemlji, i pala u obližnje
kukuruzište Nebo je uzelo svoje prve žrtve, mladog učenika-plota Branka
i nastavnika letenja Selima,
koji je izdahnuo na putu
prema bolnici. Imao je svega 29 godina, kako zapisaše hroničari, „veoma malo
u vremenu, ali su bile pune
i prepune života, htjenja i
nebeske modrine“. Državna komisija za utvrđivanje
uzroka udesa, dala je svoj
zvanični izvještaj. Nije bio
ženjen. Ispraćen je iz Ivangrada uz masovno učešće
građanstva, a pokopan na
Kučanskom groblju u Rožajama.
očetak obrazovanja
i rehabilitacije djece
sa sa oštećenjem vida
vezuje se za Perast,
malo bokeško mjesto na Cnogorskom primorju.
Daleke 1948. godine resorno
ministarstvo donosi odluku o
osnivanju Doma slijepih u Perastu i određuje početak njegovog rada za prvi januar iste godine. Drugi svjetski rat donio
je neslućena razaranja i velike
gubitke u ljudskim resursima.
Veliki broj ljudi a medju njima
ne mali broj djece ostali su trajni invalidi. Kako pišu hroničari vremena, na svakom koraku
mogli su se vidjeti ljudi i djeca unakaženi i unesrećeni, fizički hendikepirani, bez ostaka
vida ili sa trajnim oštećenjem.
Narodna vlast nije sjedjela skrštenih ruku i u vremenu nezapamćene materijalne nestašice
osniva institucije za obrazovanje i rehabilitaciju osoba sa teškoćama u razvoju. Za djecu sa
oštećenjem vida odabira Perast,
prije svega zbog povoljne klime.
Za upravnika je izabran Milisav Došljak, nastavnik, tiflopedagog. Rad tiflologa započeo je
u Zemunu, u Zavodu za slijepu
djecu u predratnom periodu a
poslije rata radio je u osnovnoj
školi u Beranama. Svoje iskustvo u radu sa slijepom djecom
prenosi ne samo na djecu već i
na zaposlene. Treba istaći da se
zaposleni i sama Ustanova suočavala sa izuzetnim teškoćama.
Nedostatak nastavnih sredstava, koje su dobili uz razumijevanje pomenute škole iz Zemuna.
Drugi ne manji problem je bio
kako upisati djecu sa oštećenjma vida u školu. Neznanje i predrasude da djeca sa ošećenjima
vida mogu da pohađaju školu,
da nauče da čitaju i pišu bila je
za mnoge porodice nestvarna
priča. Ionako naše društvo je
bilo krajnje tradicionalno, porodice zatvorene, što je stvaralo velike probleme narodnoj
vlasti. Glasine su išle daleko od
protivnika vlasti, da djecu uzimaju i odvode tamo negdje na
primorje i nikad ih neće vratiti
u porodice.
No, u aprilu 1948. godine u
Domu za slijepe bilo je 13 štićenika od kojih i petoro djece. Otvaraju se korparska, četkarska i rogožarska radionica
što predstavlja i početak profesionalnog osposobljavanja slijepih. Kasnije ovakve radionice se preseljavaju u Ivangrad.
U oktobru mjesecu 1948.. Ministarstvo zdravlja i socijalnog
zdravlja donosi čudnu odluku,
donosi rješenje o formiranju
nove ustanove pod nazivom: “
Dom slijepih i gluvonijemih Perast “ . Odmah se uviđa greška,
da je pedagoški neopravdano
postojanje ovakve ustanove u
kojoj su smještena djeca sa potpuno različitim vrstama smetnji. Iduće godine razdvaju se
ova dva segmenta obrazovanja.
Kao stručnjak sa izuzetnim organizatorskim i stručnim sposobnostima, Milisav Došljak
prelazi za upravnika vaspitnopopravnog doma u Lastvi kod
Tivta. Kako bi stvorili što povoljnije uslove za obrazovanje
djece sa oštećenjem vida ” Dom
slijepih ” iz Perasta seli se u Risan u zgradu zadužbine Ljubatovića. Nastavu u Risnu pored
postojećeg kadra izvode i nastavnici iz redovne škole. Ustanova dobija novi naziv: „ Zavod
za slijepu djecu i omladinu Risan ”. To je nova etapa u obrazovanju djece sa oštećenjem vida.
Formiraju se nova odjeljenja
osnovne osmogodišnje škole,
dolaze novi tiflopedagozi. Nedostatak struke nadoknađivan
je neviđenim enuzijazmom zaposlenih.
U Risan dolazi i nastavnik muzičke kulture Ivan Odobašić,
koji je razvio muzičke sklonosti slijepe djece. Već 1953. godine učenici zajedno sa djecom
Zavoda za gluvu djecu iz Kotora, organizuju turneju po Crnoj
Bez obzira na hendikep mnogi od njih postali su ugledni stručnjaci
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
Zoran BOŠKOV
Gori izvode program koji je publiku ostavljao bez daha. Slijepa
djeca zajedno sa svojim nastavnicima su najviše doprinijeli na
razbijanju predrasuda u društvu. Iz prve generacije slijepih
učenika koji su uvedeni u svijet muzike najviše domete postigao je Radenko Bojović koji
je završio Muzičku akademiju,
radnim angažovanjem u Zavodu za invalidnu djecu prenosio
znanja slijepoj djeci.
Početkom 1966. godine Zavod
se seli u Titograd sa novim nazivom „ Zavod za školovanje i
profesionalnu rehabilitaciju invalidnih lica” Titograd. Česta
promjena naziva Ustanove govori o kompleksnosti obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju. Pored djece sa oštećenjem
vida u školu se upisuju i djeca sa motoričkim smetnjama,
te kombinovanim smetnjama,
što je novi moment u razvoju.
Društvena zajednica značajno
poboljšava uslove stanovanja u
Internatu. Opremaju se kabineti za rad sa ovom kategorijom
djece. Zaposleni razmjenjuju iskustva i stručno se usavršavaju u zemlji i inostranstvu.
Zavod postaje prepoznat kao
renomirana ustanova za obrazovanje i rehabilitaciju pomenute kategorije djece. Stvaraju se uslovi za upis djece u više
smjerova srednje škole. Osniva se muzički orkestar. Ponovo Ustanova mijenja naziv u „
Zavod za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne
djece i omladine ”. Sadašnji naziv je Resursni centar za djecu i
mlade „ Podgorica ”. Rad Ustanove vezuje se za obrazovanje
i rehabilitaciju djece sa oštećenjem vida, djece sa motoričkim i kombinovanim smetnjama. Promjena imena tokom 65
godina postojanja govori kroz
kakve je turbulencije prolazio
kolektiv, a i specijalno obrazovanje u Crnoj Gori.
IĆ
prosvjetnih radnika naoružane
ljubavlju, strpljenjem i strukom
kako bi djeci sa smetnjama u razvoju dali podsticaj da uče, vraćali su im samopouzdanje. Ipraćali ih na nimalo lak put života i
uspjeha. Koliki je značaj Resursnog centra govore i podaci da
je među brojnim generacijama
preko četrdeset bivših učenika
završilo fakultete i ostavili duboki trag u razvoju Crne Gore.
Bivši učenik Vojo Minić doktorirao je književnost. Miličko
Miketić bio je poznati pjesnik.
Bivši učenik Nenad Krešanović dvostruki amputirac postao je svetski prvak u plivanju.
Fadil Mučić je dugi niz godina bio na čelu Saveza slijepih
Crne Gore. Goran Macanović
je sada na čelu ove organizacije
koja značajno doprinosi u afirmaciji slijepih u društvenom životu Crne Gore. Bivši učenici
a sada profesori rade u Resursnom centru “ Podgorica” ; Saša
Vuković, profesor muzičke kulture i Zagorka Pavićević, profesor pravne grupne predmeta sa
položenim pravosudnim ispitom. Bio bi duži spisak uspješnih i afirmisanih intelektualaca
koji su svoj put započeli u Resursnom centru “ Podgorica”.
Sa radom pristizala su i najveća društvena priznanja od kojih
treba spomenuti Oredn zasluga za narado sa srebrnim zracima, ukazom presjednika SFRJ
Josipa Broza Tita 1978. godine,
Republičku nagradu " Oktoih "
2000. godine za postignute rezultate za izuzetne vrijednosti u
oblasti vaspitanja i obrazovanja,
Povelju ,, Profesor V. Matić " u
znak priznanja za postignute rezultate u vaspitanju i obrazovanju djece i omladine ometene u
razvoju, i unapređenje defektološke teorije i prakse 2000. godine i nagradu ,, 19. decembar "
za 2009. godinu za izuzetne rezultate u obrazovanju i vaspitanju djece kao i saradnju sa Glavnim gradom.
U decembru mjesecu ove godine kolektiv Resursnog centra “
Podgorica”, slavi 65 godina postojanja. Kako veliki broj djece
sa smetnjama u razvoju pohađa
redovne škole, stručnjaci Centra pružaju stručne savjete nastavnicima i roditeljima djece.
Ne mali broj djece koristi tretmane kod logopeda, fizioterapeura i defektologa. Savremeno
opremljena Ustanova pruža obrazovanje, vaspitanje, rehabiltaciju, savjetodavni rad, ranu intervenciju…
Tako su spoj profesionalizma,
humanosti i ljubavi prema djeci
sa smetnjama u razvoju su najveći dometi rada u ovo ustanovi.
Smjenjivale su se generacije
Resursni centar za djecu i mlade Podgorica
KOLAŠINSKI SPOMENAR
Pišu:
ONJAC
Filip RAK
229
Kultura uz visok
napon
Sredinom prošlog vijeka pod istim krovom se proizvodila struja, ali i održavale pjevačke i glumačke probe KUD-a „Mijat Mašković“
P
ažen DR
iše: Dr
IĆ
AŠKOV
Zgrada Zavičajnog muzeja u Bijelom Polju
ZAPIS IZ BJELOPOLJSKOG ZAVIČAJNOG MUZEJA
O
tom objektu se
baš premalo zna
u Kolašinu. Nestao je iz nekih
čestih priča i
podsjećanja. Nema ga u toj liniji evociranja koja uvijek prati smjenu svake generacije. A
puno se generacija smijenilo od
trenutka kada je počela da radi
do trenutka kada je zastala njena proizvodnja. Po jednoj od
verzija, progutala je vatra. Ona
je prizvodila struju, a vatra je
bila jača od „usmjerenog kretanja elektrona kroz provodnike“.... Ime je jednostavno, odomaćeno i naviknuto.U svom
vremenu, tamo tridesetih godina prošlog vijeka, objekat se
zvao – Centrala. Zvanično ime
je bilo hidro-električna centra-
PILANA
Uporedo sa Centralom,
takodje 1927 godine je
izgradjena i Pilana. Proizvodila je grede i daske,
a otpad je služio kao gorivo za rad Centrale. Kada
bi ponestalo otpada, gradjani su drva donosili od
svojih kuća kako njen rad
ne bi bio doveden u pitanje. Jedan od otkupljivača rezane gradje je bio i
Ivo Volak, kao predstavnik sarajevskog „Šipada“.
Bio je Jevrej i strijeljan je
od strane Njemaca...
FENJERI
Dok nije počela sa radom
Centrala, centar Kolašina je bio osvijetljem fenjerima, koje je održavao
Ivo Lović. Mijenjao je fitilje i dosipao ulje. Tačno se znalo kada se pale
i kada se gase fenjeri. Taj
dio centra grada gdje su u
funkciji bili fenjeri, sa početkom rada Centrale zamijenile su sijalice..
Panto Marinković uz mašinu Saugas
la. Te 1927 godine kada je izgradjena i puštena u rad, Kolašin je bio grad fenjera. Ali ovo
nije samo priča o struji i svjetlosti već i o prostoru koji je bio i
adresa kulture, entuzijaztma,
okupljanja duhu vičnih.
Argumente važnosti ovog
objekta potvrdjuje i lokacija
Centrale. Nalazila se preko puta
kasnijih starih i novih hotela „Bjelasice“, a sadašnje „Bjanke“. Tamo gdje je nekada bio bazen otvoreni, a gdje su sada tek
njegovi ostaci. Srce park-šume
preko puta hotela „Bjanke“... Po
jednoj verziji tu je nekada bilo
staro rimsko groblje. Na tom
prostoru, koji je nekih stotinjak
metrara udaljen od centra grada, 1927 godine je izgardjena
hidro-električna centrala. Prvi
izvor energije u Kolašinu. Prva
struja u „maloj varoši“. Struju je
najprije dobila kuća Dušana P.
Vlahovića, podbana Zetske banovine. Sjaj sijalice je obilježilo i
slavlje, a presječena je i vrpca. U
centralnom dijelu grada, fenjeri su otišli u zaborav. Centrala je
koštala je 36 miliona tadašnjih
dinara, a sredstva su obezbijedjena od ratne odštete.
„Fabrika svjetlosti i energije“
bila je jedan od centralnih dogadjaja izmedju dva svjetska
rata u Kolašinu. Vezala je za sobom dosta likova i aktera o kojima se relativno malo zna u
sadašnjem Kolašinu. Tako je
zapamćeno ime Gavra Nikolića
koji je koji je „održavao i upravljao opštinskom centralom i
gradskim vodovodom“.
Najpoznatiji majstor na centrali bio je Panto Marinković. Naučio je mašinski zanat od Nikole Bremca. Brzo je učio tajne
tehničke tajne Centrale tako
da je i nakon Drugog svjetskog
rata radio u njoj. Rat koji je Kolašin 23 puta „prebacivao“ iz
ruku oslobodioca u ruke okupatora, ostavio je traga i na Centrali. Oštećena je tokom okupatorskih napada da bi poslije
rata bila obnovljena i nastavila da radi u manjem prostoru.
Zapamćena su i imena ložača u
Centrali: Risto M.Lović, Mišo
Radunović, Uso Toković, Miljan Šćepanović, Milo Marković, Zorić Braunović, Milić Ilinčić, Vasilije Ivezić....
I sada ide onaj posebni detalj
priče o kolašinskoj Centrali. Ona nije samo proizvodila struju već i duh. U jednom
njenom dijelu, koji nakon Drugog svjetskog rata, nije bio „pokriven“ mašinama, otvorila su
se vrata kulturnom i društvenom životu.Održavali su se razni skupovi, sastanci, druženja,
igranke. Ipak najvažnije je bilo
što je Centrala bila mjesto gdje
je svoj mirnodopski život nastavio Kulturno umjetničko društvao „Mijat Mašković“. Nastalo u vihoru rata, ovo društvo u
danima osvojenog mira i poratnog entuzijazma, nije imalo
prostora da na pravi način djeluje i realizuje programske aktivnosti. Onda se se došlo na
ideju dok se u jednom dijelu se
proizvodila struja, u drugom su
se odvijale probe pjevačke i glumačke sekcije KUD-a „Mijat
Mašković“.
U požaru 1950. Centrala je izgorjela. Nestao je tako i prvi
energetski objekat u istoriji
Kolašina. Ali i prostor u kojem
„proizvodila“ kultura, dogovarale i odigravale društvene akcije i aktivnosti. Dešavao se život i projektovali ideali na koje
je imalo pravo svako poratno
vrijeme. Pogotovo Kolašina,
ratne prijestonice sa toliko ratnih ožiljaka, ali i snage koja ih
je tokom godina činila nevidljivim....
Čuvarkuća
limske doline
Kulturnu baštinu Bijelog Polja i Limske doline, te
predmete koji svjedoče o postojanju civilizacije
na tim prostorima još od praistorije, čuva i njeguje Zavičajni muzej. Ova ustanova je nedavno dobila i svoju internet prezentaciju koja će, izvjesno,
unaprijediti njen rad i uskladiti ga sa savremenim
tokovima u muzeologiji
K
ulturnu baštinu Bijelog Polja i limske doline, te predmete koji svjedoče o postojanju civilizacije na
tim prostorima još od praistorije, čuva i njeguje Zavičajni muzej.
Ova ustanova je nedavno dobila i svoju internet prezentaciju koja će, izvjesno, unaprijediti
njen rad i uskladiti ga sa savremenim tokovima u muzeologiji, smatra direktor Muzeja Željko Raičević. Posjetioci zainteresovani za prošlost Bijelog Polja i limskog kraja mogu uživati
u arheološkoj, etnografskoj, istorijskoj, numizmatičkoj i umjetničkoj zbirci Muzeja, koje sadrže oko 4.500 predmeta.
va oklopa i oružja iz srednjeg vijeka, jatagana i
sablji iz perioda turske vladavine, do pušaka i
mitraljeza armija iz Drugog svjetskog rata.
Zanimljivo je da se u toj postavci nalazi i rijetka njemačka puška MP-41 (“Šmajser” sa kundakom izrađenim od drveta i bez pištoljskog
rukohvata), koja je napravljena u seriji od samo
27.000 primjeraka. Poređenja radi, klasični
model “Šmajsera” je proizveden u preko million komada.
Numizmatička zbirka je posebno dragocjena,
jer je Bijelo Polje bilo trgovačko mjesto. Novac
Arheološka zbirka svjedoči da najstariji tragovi
života u području Bijelog Polja potiču još iz neolita (oko 4000.p. n. e. do 2300.p.n.e.) i bronzanog doba (2.000 – 1.000 godine p.n.e.). Zbirka
etnoloških predmeta je posebno zanimljiva jer
bogastvo bjelopoljskog kraja proizilazi iz bogate kulturne tradicije multinacionalnog stanovništva.. To područje poznato je po njegovanju
narodne kulture i umjetnosti, te etnološka zbirka predstavlja duhovnu i materijalnu kulturu
lokalnog stanovništva. U to postavci su izloženi broji predmeti koje su vješte zanatlije s kraja
19. i početka prošlog vijeka pravile za Bjelopoljce i trgovačke karavane.
Istorijska zbirka se nadovezuje na arheološku i sadrži zavidan broj predmeta, oko 1.200.
Uglavnom radi se o militarijama, poput dijelo-
Buhurdanluk
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
230
OMAŽ, IZLOŽBA, KNJIŽEVNO VEČE
U okviru ove trodnevne manifestacije i u živopisnoj avliji starinske ali i autentično rekonstruisane kuće Enesa Pelidije, organizovano je i književno veče posvećeno “Rječniku moje majke”,
književnika Seada Trhulja na kojem su o njegovom stvaralaštvu
i originalnom radu u kojem su obrađene i reafirmisane mnoge
zaboravljene ili nasilno uklonjene riječi autorove majke, govorili prof. dr. Muhamed Dželilović, Almir Zalihić, dr Enes Pelidija
i sarajevski glumac Izudin Bajrović. Takođe, dio manifestacije
bila je i foto-dokumentarna izložba u sportskom centru Ada i u
saradnji sa javnom ustanovom Umjetnička galerija „Vitomir Srbljanović“, pod nazivom “Kad mahale fenjere zapale”. Postavku
su činile fotografije starih Pljevalja. Tim povodom, na otvaranju, Saida Vlahovljak je istakla da; “…Fotografije pričaju o gradu čiji su temelji stari preko dvjesto hiljada godina, jer Municipium, Breznik, Taslidža, Pljevlja nastala su gdje se živjelo, još u
predrimskom period, ali se o urbanom razvitku grada može govoriti tek od šesdesetih godina 16. vijeka ”. Posjetioci su tako na
jednom mjestu, možda i po prvi put bili u prilici da vide ono što
već odavno pripada istoriji, stare fotografije grada i motive koj
su, izvjesno, utkani i u mnoge pljevaljske pjesme.
koji se čuva u Zavičajnom muzeju svjedoči o trgovcima iz
rimskog, srednjevjekovnog,
turskog i savremenog perioda
Umjetnička zbirka se sastoji od djela lokalnih stvaralaca,
kopija poznatih djela izrađenih na osnovu originala, portreta poznatih Bjelopoljaca i
Bogoslužbenih knjiga starih
dva vjeka. Zbog svog spomeničkog svojstva, Umjetnička
zbirka Zavičajnog muzeja iz
Bijelog Polja, uvedena je 1964.
godine u Registar pokretnih
spomenika kulture SR Crne
Gore i time staviljena pod zaštitu Zakona. Međutim, zbirke predmenta nijesu jedino
što Zavičajni muzej nudi posjetiocima.
- Pored stalne postavke muzeja i tradicionalnih manifestacija, kao što su 'Bjelopoljsko
likovno proljeće', 'Slikarsko
stvaralaštvo učenika osnovnih škola' i 'Noć muzeja', Zavičajni muzej organizuje i povremene izložbe, promocije
knjiga, predavanja, rezentacije, koncerte i slično, objašnjava direktor Zavičajnog muzeja Željko Raičević.
Još dodaje da je u planu proširenje izložbenog prostora izgradnjom ljetnje pozornice u
dvorištu Muzeja, čime će se
stvoriti mogućnost za izlaganje novih zbirki.
- Zavičajni muzej je organizator više samostalnih projekata koji se realizuju sredstvima
Ministarstva kulture i Vladine Komisije za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću,
kao što su “Narodni vez Bijelog Polja”, “Vodič kroz Zavičajni muzej” i “Moj grad-moj
muzej”, objašnjava Raičević.
Takođe, ovaj kolektiv, je i učesnik značajnih državnih projekata, kao što su; Evidencija
nematerijalne kulturne baštine na teritoriji Crne Gore i Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore, koje organizuje
Ministarstvo kulture.
Inače, Zavičajni muzej je
osnovan 31. januara 1957., sa
ciljem da prikaže razvoj kulture, istorije i umjetnosti Bijelog
Polja. Zgrada u kojoj se danas
nalazi svojevrsno je kulturno dobro, građena u periodu
1897 – 1905. za potrebe Ruždije, turske svjetovne, četvorogodišnje državne škole, čiji
rad je trajao sve do oslobođenja Bijelog Polja od turske vlasti 1912. Poslije tog perioda,
Ukazom kralja Aleksandra
1926. u zgradi današnjeg Muzeja osnovana je Niža realna
gimnazija, a početkom Drugog svjetskog rata u njoj je bio
smješten garnizon italijanske
vojske i samim tim pretvorena
u jednu vrstu kasarne, da bi u
poslijeratnom periodu, sve do
osnivanja Zavičajnog muzeja,
služila za potrebe Škole učenika u privredi i Dječijeg vrtića.
Stara Pljevlja na jednoj od izloženih fotografija
NAD BISERJEM HAMDIJINE SEHARE
Sevdah samit u
šeher Taslidži
Prije jednog vijeka u Pljevljima osim sevdalinke,
tambure i harmonike bila su zastupljena violina,
violoncello, slušao se Šopen i Bah… Taj grad iznjedrio je mnogo stvaralaca u raznim područjima
i trebalo bi sve učiniti da se Pljevljima vrati ono
mjesto i kulturno-obrazovni sjaj koje je uvijek
imalo
D
Piše:
a Pljevljaci ne
žele da zaborave Hamdiju Šahinpašića,
čovjeka čije pjesme koje je sakupio čuvaju od
zaborava jezik, govor, usmeno predanje, usmenu književnost, običaje, obrede, svečanosti, istoriju jednog podneblja
i naroda koji ga naseljava, dokazala je organizacija manifestacije koja je prošle godine započeta u njegovom rodnom
gradu i održana pod nazivom
"Dani Hamdije Šahinpašića".
Riječi Hamdije Šahinpašića;
”Ja sam u Sarajevu trideset godina, ali sam uvijek žudio za
svojim Pljevljima, kada mi zemlje na oči naspu, onda ću
Pljevlja zaboraviti” bile su razlog više da Nevladino udruženje Bošnjačko-muslimanski
kulturni krug Pljevlja jesenas
unaprijedi manifestaciju, kako
bi afirmisalo muzičko nasljeđe Crne Gore, pospješilo podizanje svijesti o značaju očuvanja tradicionalne narodne
pjesme i kao posebnog vida
naše autentične nematerijalne
kulturne baštine.
Ta manifestacija svojom koncepcijom i značajem nametnula je potrebu da postane tradicionalna i pokušava izboriti
status javnog interesa pa je ove
godine bila u znaku obilježavanja desetogodišnjice smr-
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
SOVIĆ
Amer RAMU
ti znamenitog stvaraoca i pod
nazivom “Biserje iz sehare
Hamdije Šahinpašića”. Po zamisli organizatora sadržavala je programske cjeline koje
obrađuju jedno od etnološkomuzikološko najinteresantnijih područja na balkanskim
prostorima, a u programima
književnog i likovno-dokumentarnog karaktera bila je
naznačena atmosfera i ambi-
jent u kojima je nastajala i razvijala se čuvena sandžačka
narodna pjesma sa svojim specifičnim dijalektizmima. Po
svemu onome što se znalo ali
i ponovo čulo na ovom skupu, Šahinpašić je bio zapravo
svojevrstan pjevački fenomen,
jer je znao i pjevao, kako mnogi kažu na hiljade pjesama, ne
samo, kako reče jedan od učesnika naučnog skupa, na na-
Učesnici okruglog stola u Pljevljima
Veče u staroj avliji
Manifestacija je okončana multimedijalnim programom koji
je osmislio i vodio poznati poslenik kulture iz Pljevalja, Ismet
Šljuka. Posjetioci su imali prilike da vide inserte iz Šahinpašićevog života, a u muzičkom dijelu programa, koji je osmislio profesor Fadil Hadžalić učestvovali su; Mirko Rondović, Omer
Talović, Sabahudin Delić, Esad Memić, Nedžib Delić i tamburaški orkestar „Taslidža“. Savjet manifestacije kojeg su činili
Saida Vlahovljak, Fadlija Šabanić, dr. Enes Pelidija, dr. Branko
Banović, Senad Gačević, Milorad-Mićo Miranović, Sabahudin
Delić, Fadil Hadžalić i Ismet Šljuka uradio je po opštem mišljenju izuzetan posao koji po svom kvalitetu i posebno po značaju
prevazilazi granice i Pljevalja i Crne Gore.
šem četvoroimenom jeziku,
nego i na turskom pa i albanskom jeziku.
U najavi manifestacije organizatori su i zapisali: "Nije slučajno zbirka pjesama koje je
sakupio Hamdija Šahinpašić
u svom nazivu imala ˝...pjesme iz Sandžaka˝. Nije razlog
samo u tome što su notno zabilježene po pjevanju Šahinpašića, već je glavni razlog da
su u Pljevljima doživjele pravi zamah u interpretiranju na
način svojstven ovdašnjem jezičkom i muzičkom stvaranju. Mnoge su izvorno potekle iz Pljevalja, što se jasno vidi
iz njihovog tretmana i sadržaja. Ostaje da se objasni otkuda
sve to u Pljevljima, nekadašnjoj šeher kasabi Taslidži, sjedištu Hercegovačkog sandžakata 257 godina”.
Naučni skup etnomuzikologa
održan tim povodom i scensko predstavljanje ove tradicionalne pjesme, smatraju organizatori, trebalo bi da sačuvaju
od zaborava nemjerljivo bogatstvo nematerijalnog kulturnog dobra jednog od manjinskih naroda Crne Gore, a
i Hamdiju Šahinpašića, “enciklopediju” narodnog melosa,
koji je sačuvao i prikupio brojne pjesme koje predstavljaju
jedno od etnološko-muzikoloških najinteresantnijih područja na balkanskim prostorima. Upravo i u programima
književnog i likovno-dokumentarnog karaktera ove manifestacije bila je naznačena
atmosfera i ambijent u kojima
je nastajala i razvijala se čuvena sandžačka narodna pjesma
sa svojim specifičnim dijalektizmima.
Tako se jednoglasno složiše
učesnici Okruglog stola posvećenog Šahinpašićevom
djelu, da ova manifestacija pokušava da afirmiše muzičko
nasljeđe Crne Gore, podsjeti
da treba očuvati tradicionalnu narodnu pjesmu kao poseban vid autentične nematerijalne kulturne baštine kao
pokušaj da se u vremenu poremećenog reda veličina stane u
zaštitu onoga što čini karakteristiku jednog podneblja, da se
sačuva veza sa korjenima i da
se istovremeno otrgnu od zaborava znani i neznani stvaraoci, njihove igre i pjesme i muzički instrumenti.
- Pjesme koje je sakupio
Hamdija Šahinpašić predsta-
Otvaranje izložbe fotografija starih Pljevalja
Sa manifestacije u Pljevljima
vlaju vrijedno djelo koje ulazi
u “umjetničku baštinu svjetske muzičke kulture, riječi su
Radmile Petrović. Akademik
Miodrag Vasiljević u izdanju
Akademije nauka SSSR, još
1967.godine priredio je knjigu “Jugoslovenske narodne
pjesme iz Sandžaka”, u kojoj se
nalazi tristo sakupljenih pjesama po kazivanju narodnog
pjevača Hamdije Šahipašića.
Sa Šahinpašićem su obavljali razgovore i snimanja brojni
etnomuzikolozi, istoričari i teoretičari, ali on nikom nije poklonio svoje povjerenje. Neposredno pred raspad SFRJ,
Crnogorska akademija nauka
i umjetnosti i Akademija nauka BIH bile su dogovorile zajednički projekat objavljivanja
djela sakupljenog ovog blaga I,
bez sumnje, najznačajnijeg sakupljača i interpretatora sevdalinki kod nas. Nažalost, događaji iz devedesetih omeli su
i ovaj projekat. No, moguće da
se on ponovo aktuelizuje, obzirom na sve tješnje kulturne i
ostale veze danas dvije države;
Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koje i nadalje gaje multikulturalnost.
Ni projekat koji je započeo
prof. Mehmed Barajktarović,
Pljevljak koji živi i radi u Sarajevu, prema njegovom kazivanju, a koji je podrazumijevao
snimanje Hamdijinih pjesama u studiju Damjana Babića,
nije nažalost okončan, takođe zbog ratnih zbivanja, mada
je jedan dio pjesama ipak snimljen. Po njegovim riječima
Šahinpašić je bio cijelim svojim bićem sehara, konstatujući da ne može da prežali što je
u ratu uništeno i oko 400 pjesama koje je snimio Hamdija. I profesor dr Enes Pelidija
je istakao da se o stvaralaštvu
Hamdije Šahinpašića nedovoljno govori, a da su” prije jednog vijeka u Pljevljima osim
sevdalinke, tambure i harmonike bila zastupljena violina,
violončelo, slušao se Šopen i
Bah… da je taj grad iznjedrio
mnogo stvaralaca u raznim
područjima i da bi trebalo sve
učiniti da se Pljevljima vrati
ono mjesto i kulturno- obrazovni sjaj koje je uvijek imalo.
- Neka ova manifestacija postane tradicionalna i neka ona
predstavlja uvod za vraćanje
mnogim vrijednostima koje
su Pljevlja posjedovala i sada
imaju, rekao je još dr Pelidija.
Dok je profesor dr Munib Maglajlija takođe kazao; “Hamdibeg je poslednji vjerodostojni
baštinik usmenog pjesništva
čiji glas kao božji dar se protezao u raskoši njegovog reportoara . metričkoj raznovrsnosti”. I muzički znalac takođe,
Slobodan Jerkov, istakao je
da se o ljepoti muslimanskih
narodnih pjesama sa crnogorskog prostora, o njihovoj
estetskoj, etičkoj i muzičkoj
vrijednosti govorilo i pisalo relativno mnogo, ali nikada dovoljno, kao i da je Šahinpašić
svojevrsni pjevački fenomen.
Po riječima dr Dimitrija Golovića, Hamdija je imao tu notu
daje vrlo lako pamtio pjesmu
čim je čuje i da je bez problema mogao u originalu da je interpretira, a o Šahinpašiću su
još govorili i profesor Senad
Gačević. dr. Branko Banović,
Milorad-Mićo Miranović, Fadil Hadžalić, Sabahudin Delić
i drugi.
231
SJEĆANJE NA ČUVENOG PLJEVLJAKA
Hamdibeg
rizničar i
tragičar
Piše:
FILMSKA BAŠTINA
NOV
Milorad Mićo MIRA
IĆ
U ljeto 1951. godine Hamdija odlazi u Beograd
gdje je u stanu profesora Miodraga Vasiljevića za
tri dana otpjevao 300 pjesama „u magnetofon" - od
svake pjesme po jednu strofu. To muzičko blago
objavljeno je tek 1967. godine u Moskvi.
Nezadovoljan nekim elementima
knjige prof. Vasiljevića, Hamdija Šahinpašić pokušava osamdesetih godina da sa Ankicom
Petrović i prof. dr. Munibom Maglajlićem, inače najboljim poznavaocem njegove muzičke zaostavštine i svojim velikim prijateljem,
ispravi uočene nedostatke. Ovoga
puta, tokom „15-20“ sijela ponovo
pjeva svojih 300 pjesama. Ti zapisi su trebali biti objavljeni. Očekivao je da to bude tokom 1989. godine. No i pored obećane pomoći
akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hervegovine i akademije nauka i umjetnosti Crne Gore do
toga nije došlo.
P
očetkom prošlog vijeka, 29.03.1914. godine
u Pljevljima je rodjen
Hamdija Šahinpašić
kao najmlađi od petoro
djece Asim-bega i Šerife. Do svoje sedme godine gotovo potpuno
slijep, sa zavojima na očima nije
se odvajao od majke. Ta izuzetna
žena bila je, kako je Hamdija govorio, „fenomen kad je u pitanju
pjesma“ znala ih je mnogo i rado
ih je pjevala. Bila mu je uzor i učitelj, od nje i njenih kona naučio je
najveći broj pjesama. Još kao dijete isticao se, ne samo što je pamtio s lakoćom sve što je čuo, već i
po izvanrednom pjevačkom daru.
Iako su i njegova četiri brata naslijedila od roditelja dar i ljubav prema pjesmi, Hamdija je i u tome
bio najbolji.
Nakon osnovne škole odlazi iz
Pljevalja u Skoplje gdje 1937. godine završava Veliku medresu,
a zatim upisuje i Pravni fakultet.
Drugi svjetski rat prekida njegove studije a ratni vihor ga nosi preko Ulcinja, Sarajeva, Bosanske
Gradiške do Sanskog Mosta gdje
je službovao kao vjeroučitelj do
1945. godine. Nakon oslobođenja
dolazi u Pljevlja i zapošljava se kao
učitelj pjevanja u osnovnoj školi.
Aktivno se uključuje u rad novoformiranog KUD-a „Volođa“ u
kojem vodi tamburaški orkestar i
obavlja poslove sekretara. Tokom
1948. i 1949. godine, prilikom
rada na knjizi „Narodne melodije iz Sandžaka“ poznati etnomuzikolog, prof. Miodrag A. Vasiljević dolazi u Pljevlja, upoznaje se
Hamdija Sahinpašić
sa Hamdijom i od njega zapisuje osam pjesama koje objavljuje u
istoimenoj knjizi (Beograd, 1953.
godine).
Nakon saznanja da Hamdija zna
„300 pjesama“ dogovaraju se da ih
zapiše čim se za to ukaže prilika.
U ljeto 1951. godine Hamdija odlazi u Beograd na ljekarsku kontrolu gdje se susrijeće sa profesorom Vasiljevićem i u njegovom
stanu ispisuju se možda najljepše stranice muzičke istorije ovih
prostora. Za tri dana Hamdija je
otpjevao 300 pjesama „u magnetofon-od svake pjesme po jednu
strofu“. To muzičko blago objavljeno je tek 1967. godine u Moskvi pod nazivom „Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka
po pjevanju Hamdije Šahinpašića
iz Pljevalja“. S jeseni 1952. godine
iako nevin biva uhapšen i prebačen u zatvor na Cetinju gdje pune
3 godine robija bez ikakve presude. Nakon toga vraća se u Pljevlja ali za bivšeg zatvorenika nema
posla. Početkom 1957. godine formira se hor radio Titograd i objavljuje konkurs za prijem članova.
Na nagovor prijatelja. Hamdija se
prijavljuje i biva primljen, najprije
kao član hora a kasnije kao vokalni solista za narodnu muziku.
U Titogradu ostaje do rasformiranja hora 1958. godine kada ponovo ostaje bez posla. S tamburom u
ruci odlazi u Novu Varoš, a početkom 1959. godine u Sarajevo i zapošljava se kao sekretar u gimnaziji „Braća Ribar“, u kojoj radi do
odlaska u penziju 1975. godine.
Tragični događaji koji su uslijedili bili su pogubni za sve. Život
je krenuo nekim drugim tokom.
Hamdija je možda poslednji veliki narodni pjevač, jedan od onih
koji su stvarali ono što nazivamo
muzičkom riznicom. Njegov značaj i ulogu u očuvanju muzičkog
nasleđa, ne samo Crne Gore, tek
treba temeljno i naučno proučiti.
Nekoliko događaja posebno su
uticali i na neki način opredijelili
životnu sudbinu Hamdije Šahinpašića. Prvi je bio susret sa profesorom Vasiljevićem. Kao rezultat
toga ostala je zbirka od 300 pjesama neprocjenjive vrijednosti,
zbirka za koju možemo slobodno reći da je jedinstvena na evropskim prostorima. Ja nisam našao
u literaturi nijedan sličan primjer.
Drugi događaj je susret 1957. godine u Podgorici sa Ksenijom Cicvarić. To iskreno prijateljstvo
i uzajamno poštovanje imali su
za rezultat Ksenijino pjevanje
Hamdijine pjesme, a kao sublimat
najljepših pjesama i najboljeg glasa najdragocjeniju riznicu muzičkog narodnog blaga. Treći događaj je Hamdijin susret u Sarajevu
sa prof. dr. Munibom Maglajlićem koji je zasigurno najbolji poznavalac sevdalinke a zasigurno
najveći poznavalac njegovog muzičkog opusa. Radovi dr. Maglajlića su temelj od koga svi koji se
budu bavili proučavanjem života
i djela Hamdije Šahinpašića moraju poći.
Hamdija Šahinpašić bio je posebno vezan za svoja Pljevlja. Nosio ih
je u srcu i uvijek im se rado vraćao,
časno i ponosno koračao kroz život kao neponovljiv primjer kako
se živi za pjesmu i zbog pjesme.
Hamdibeg, kako su ga iz poštovanja zvali, preminuo je u Sarajevu
28.03.2003. godine.
Vijek do
Voskresenja
Po mnogo čemu jedinstven, film
čiju je rekonstruisanu verziju
Crnogorska kinoteka upravo
restaurisala u svom prvom poduhvatu te vrste, gotovo da je
slijedio sudbinu zemlje kojoj je
posvećen... Tako će se film „Voskresenja ne biva bez smrti“,
premijerno prikazan u Rimu 14.
aprila davne 1922., skoro vijek
od nastanka, ponovo naći pred
našom publikom.
Piše:
TIN
Andro MAR
P
oslije dugih nastojanja da se na institucionalan način
počne i u kontinuitetu voditi briga o
našoj kinematografskoj baštini, 2000. godine je osnovana Crnogorska kinoteka,
koja je do danas prikupila,
pregledala i dokumentaciono obradila veliki broj filmova koji predstavljaju naše
ne samo kulturno već i istorijsko nasljeđe. Kinoteka nastoji da pronađe filmske materijale koji su od posebnog
interesa za naše društvo, da
ih sačuva u izvornom obliku
u kojem su nastali i da ih potom učini dostupnim javnosti. Razumije se, najveći dio
tih materijala već sada iziskuje temeljnu digitalnu restauraciju.
Da i filmovi imaju svoje sudbine, pokazao nam je primjer
o kojem će ovdje biti riječi.
Po mnogo čemu jedinstven,
film čiju je rekonstruisanu
verziju Crnogorska kinoteka
restaurisala u svom prvom
poduhvatu te vrste, gotovo
da je slijedio sudbinu zemlje
kojoj je posvećen. Okončanjem Prvog svjetskog rata
desio se nezapamćen paradoks u političkoj istoriji
Evrope; Crna Gora, zemlja
koja je bila na strani pobjedničke alijanse, izgubila je
svoju državnost, a put do nje-
OVIĆ
ne obnove će, kao što znamo,
biti dug i mukotrpan. Može
se reći da je, u neku ruku, započeo i jednim filmom.
Naime, Vladimir Đ. Popović (Nikšić, 1884 – Nica,
1928), pravnik, predratni sudija Oblasnog suda na Cetinju, advokat i gradonačelnik crnogorske prijestonice,
a nakon rata ministar pravde
u pretposljednjoj emigrantskoj vladi Crne Gore, svojim političkim i publicističkim radovima pokušavao je
da evropskoj javnosti ukaže na istorijsko pravo države
Crne Gore na postojanje i na
žrtve koje je podnijela tokom
Prvog svjetskog rata. Ukazivao je na kontinuitet gerilskog otpora crnogorskog naroda i nakon odlaska kralja
i vlade u emigraciju januara
1916, pod vođstvom te iste
vlade, što su protivnici crnogorske samostalnosti nakon
rata osporavali i kapitulaciju navodili kao glavni argument protiv povratka crnogorske dinastije u zemlju.
Stoga, Popović se opredijelio da političku borbu nastavi novim umjetničkim medijem, filmom, što se smatra
jednim od prvih takvih primjera u istoriji sedme umjetnosti uopšte. Napisao je
scenario za film “Voskresenja ne biva bez smrti” (Non
è resurrezione senza morte)
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
232
M
i organizovao njegovu realizaciju. Namjera mu je bila
da film bude predstavljen na
Đenovskoj konferenciji početkom 1922, u nadi da će
tako uticati na evropsku diplomatiju kako bi se izmijenila odluka o poništenju
državnosti Crne Gore i njenom bezuslovnom pripajanju Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca. Film nijesu uspjeli da završe do Đenovske
konferencije, pa je premijerno prikazan 14. aprila 1922.
godine u rimskom bioskopu
Il Grande cinema Volturno.
Osim u Italiji, prikazivaće se
još u Španiji, Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Egiptu. U
Kraljevini Jugoslaviji, razumljivo, nikada nije prikazan.
Sredstva za snimanje Vladimir Popović je obezbijedio
uz pomoć crnogorske emigracije u Italiji i italijanske
kraljice Jelene Savojske, kćerke crnogorskog kralja Nikole
I. Realizaciju filma od početka je podržavao i znameniti
italijanski pjesnik i političar
Gabriele d’ Anuncio, koji je
sarađivao sa Popovićem na
konačnoj verziji scenarija.
Upravo D’Anuncio je povezao Popovića sa jednom od
tada najpopularnijih italijanskih glumica Elenom Sangro, koja je bila i vlasnica producentske kuće Sangro film,
u čijoj produkciji je i nastalo
“Voskresenje “. D’Anuncio
je pomogao da se oko ovoga
projekta okupe značajna italijanska filmska imena toga
vremena: reditelj je bio Eduardo Benčivenga, a koreditelj
i konsultant bio je sam Popović. Glavne uloge, osim Elene Sangro, igrali su: Karlo
Gvalandri, Kamilo de Rosi,
Enriko Skatici i Lado Fortunati. U ulogama glavnih junaka u dječijoj dobi pojavili
su se sin i kćerka Vladimira
Popovića, Ratimir i Lidija, kao i sin tadašnjeg predsjednika crnogorske vlade u
emigraciji Pera Šoća, Momo.
Oni se mogu smatrati i prvim crnogorskim filmskim
glumcima. Kao statisti u masovnim scenama učestvovali su crnogorski emigranti.
Film je bio je dužine 2.050
metara, a sastojao se od prologa, tri dijela i epiloga.
Konjanik na vrancu u crnogorskoj nošnji - jedna od sačuvanih scena
Glumica Elena Sangro kao Milena
ojkov a č k a
filmska jesen (MFJ)
tradicionalna manifestacija posvećana filmu često
nazivana i „Mala Pula“ je
najznaĉajnija manifestacija u
ovom gradu i najstariji je filmski festival u Crnoj Gori, a uz
Pulski i Niški, takođe, najstariji je filmski festival bivših jugoslovenskih prostora. Opet
po tradiciji, ponajbolja filmska ostvarenja sa prestižnog
Pulskog festivala iz Hrvatske,
prikazivani su prvo u Mojkovcu. Mojkovčanin SpasojePajo Grdinić, koji inače živi u
Beogradu, jedan je od utemeljivača manifestacije. Baveći
se kulturom u beogradskim i
jugoslovenskim okvirima, došao je na ideju i da dio tadašnje filmske čarolije prenese u
rodni Mojkovac. MFJ je tako
počela 18. septembra 1976.,
čak simbolično, filmom „Idealist“ Igora Pretnera.
Na ovoj prvoj smotri prikazano je šest filmova, a u gradu su
te godine gostovale tri filmske
ekipe. Kako je manifestacija
bila uspješna, održana je i naredne godine, a potom prerasla u redovnu manifestaciju
najboljih filmskih ostvarenja
tokom godine. MFJ je, uglavnom trajala sedam dana, a
svaki dan po jedan film sa tričetiri projekcije punio je salu
ranije starog, a kasnije i novog
zdanja Centra za kulturu.
Susret braće Jakše i Pavla koga igra Kamilo de Rosi
Od integralne verzije pronađeno je svega 138 metara
filmske trake i 47 fotografija, na osnovu kojih je, uz sačuvan originalni scenario,
profesor Dejan Kosanović,
istoričar filma, uradio rekonstrukciju u trajanju od tride-
set minuta. Njemu pripadaju posebne zasluge za to što
danas možemo steći utisak
o tome kakva je bila zamisao
Vladimira Đ. Popovića.
Nakon što je predstavljen gostima i partnerima Crnogor-
ske kinoteke iz Francuske i
iz zemalja regiona, na seminaru u okviru Balkans’ Memory projekta, film će biti
prikazan u svim crnogorskim gradovima u kojima za
to postoje uslovi. Pripremljeno je i DVD izdanje, izvan-
rednog dizajna i sa pratećim
tekstom o filmu.
Tako će se „Voskresenje“,
skoro vijek od nastanka, ponovo naći pred našom publikom!
Antička drama dva brata
(Jakše i Pavla), koji će se, razdvojeni u djetinjstvu, naći na
suprotstavljenim stranama
u ratu, tragična ljubav mlade Milene, i priča o đeneralu Vešoviću (koji je istorijska ličnost i jedan od vođa
komitskog pokreta u Crnoj
Gori), završavaju se svojevrsnom apoteozom slobodne
Crne Gore.
Festival je od svojih početaka
okupljao afirmisane stvaraoce nekadašnje jugoslovenske
kinematografije, pa su uz filmove ovdje stizali ponajbolji
i najpoznatiji režiseri, glumci,
scenaristi, filmski kritičari i
ostala čeljad iz svijeta filma.
Isitni za volju, već 1992. MFJ
doživljava određenu stagnaciju pa i krizu. Često je imala
Jedna od scena iz filma "Voskresenja ne biva bez smrti"
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
U vrijeme osnivanja MFJ
imala je status smotre, a živjela je i festivalske dane, te
bila domaćin najboljim filmskim stvaraocima, glumcima
i producentima. Njima je dodjeljivana i plaketa „Krstasti
perper“ čiji je autor Oto Logo.
Uobičajeno, pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo
kulture Crne Gore i Opština Mojkovac, a organizator
ovdašnji Centar za kulturu.
Inače, te 1976., za termin manifestacije određena je druga
polovina septembra, na prelasku ljeta u jesen. I već danas je
najznačajniji datum u kulturi
Mojkovca osnivanje MFJ,
ujedno kao dokaz i dobar
primjer da umjetnost može
da zaživi i opstane i u manjim
sredinama. Mojkovačka filmska jesen bila je i ostala svojevrstan “brende” - znak prepoznavanja Mojkovca. Tokom
festivala se održavaju i okrugli
stolovi o filmskom stvaralaštvu. Tako MFJ upotpunjava
kulturni okvir mojkovačke
svakodnevnice i filmskom
umjetnošću već punih 38 godina.
233
Laureati 38. Mojkovačke filmske jeseni
MOJKOVAČKA “MALA PULA”
Grad čudesnih
filmofila
Piše:
Ć
AROJEVI
Slavojka M
Pozivnica za svečano otvaranje gradskog pozorišta iz 1928.
Mojkovčanin Spasoje-Pajo Grdinić, koji inače živi
u Beogradu, baveći se kulturom u jugoslovenskim okvirima, došao je na ideju i da dio tadašnje
filmske čarolije prenese u rodni Mojkovac. MFJ je
tako počela 18. septembra 1976., čak simbolično,
filmom - „Idealist“
Piše:
formu smotre filmova, bez
takmičarskog karaktera i bez
nagrada, da bi, ipak, od 1993.
do 2001. postepeno prerasla u
veoma cijenjeni filmski festival. Pored filmskih predstava,
u dane održavanja MFJ, odvijaju se i na desetine drugih
kulturnih sadržaja. Na festivalu MFJ dodjeljivano je tradicionalno pet nagrada koje
su nosile imena najpoznatijih
crnogorskih filmskih stvaralaca. Nagrada’’Velimir-Veljo
Stojanović’’za najbolji film,
nagrada ’’Milo Đukanović’’za
najhumaniji pristup filmskom žanru, nagrada ’’Veljko
Mandić’’za najbolju mušku ulogu, nagrada ’’Neda
Spasojević’’za najbolju žensku
ulogu, kao i nagrada ’’Borislav
–Boro Tamindžić’’za najbolju
filmsku muziku.
Ipak, zbog poteškoća u obezbjeđivanju finansijskih sredstava 2002. godine nije bilo
mogućnosti za organizovanje
festivala, već je to opet bila
smotra filmova, a koja ne iziskuje troškove oko nagrada i
nadoknade članovima stručnog žirija, kao i još nekih neizbježnih troškova vezanih za
svaki festival.
No, podržani od strane jednog broja zaljubljenika kulturne manifestacije i podršku
opštinskih zvaničnika, ipak je
realizovana ideja da MFJ opet
nastavi da živi festivalskim životom od 2008. godine.
I obnovom nezavisnosti države Crne Gore, izvjesno, s tvorena je sasvim dugačija klima,
Vesko BALTIĆ
pa je uz mapu novih država na
prostoru bivše SFRJ, festival
MFJ prerastao i u kategoriju
međunarodne manifestacije
2008. Učinjena je još jedna
koncepcijska razlika u odnosu na ranije festivale, pa je od
pomenute godine u Mojkovcu zaživio i ’’Festival glumca
istog govornog područja’’.
Nagrade su novčane i dodjeljuju se za najbolju žensku i
mušku ulogu, kao i za najbolju epizodnu žensku i mušku
ulogu. Uz novčani iznos nagrađenima pripada i statua
festivala.
U najkraćem, MFJ je manifestacija koja je od osnivanja
plijenila pažnju i intelektualnu znatiželju cjelokupne
kulturne javnosti, te i dalje
nastavlja da doprinosi afirmaciji filmske kulture i aktuelnih
kinematografskih ostvaranja.
Od svog utemljena postala
je prepoznatljivo mjesto srijetanja i razmjene ideja, kso
kritičnog vrednovanja domaćeg filma, njegovih rezultata i
umjetničkih dometa.
I 38. po redu Mojkovačku
filmsku jesen, organizovana
je u rekonstruisanom objektu Centra za kulturu. Pored
festivalskih programa, promovišu se prirodni i ostali
potencijali Opštine. Uz tradicionalno gostoprimstvo
domaćina, prijatan boravak
za svakog glumca i filmskog
radnika, što su takođe bili i
ostali osnovni moto Festivala. Filmovi se od ovog 38. festivala prikazuju u digitalnoj
rezoluciji, a na repertoaru su
se ovaj put našli hrvatsko-bosanski film "Obrana i zaštita"
Boba Jeličića, "Noć skuplja
dva vijeka" dokumentarni
film Branka Baletića, te srpski
filmovi "Falsifikator" Gorana
Markovića i "Krugovi" Srdana Golubovića. O nagradama
za najbolje glavne i epizodne,
muške i ženske uloge odlučivao je tročlani žiri. Nagrada
za najbolju mušku ulogu na
Festivalu ravnopravno je dodjeljena Bogdanu Dikliću za
ulogu u filmu „Obrana i zaštita“ i Tihomiru Staniću za
ulogu u filmu „Falsifikator“.
Nagrada za najbolju žensku
ulogu dodjeljena je Hristini
Popović- Mijin za ulogu u
filmu „Krugovi“, a za najbolju mušku epizodnu ulogu
Momčilu Pićuriću za ulogu u
filmu „Falsifikator“. Nagrada
za najbolju žensku epizodnu
ulogu dodjeljena je Olgi Petrović za ulogu izbjeglice u
filmu „Kad svane dan“.
Savjet 38. festivala Mojkovačke filmske jeseni dodjijelio je i
specijalno priznanje reditelju
Branku Baletiću, za izuzetan
doprinos crnogorskoj kinematografiji, koji je čitav svoj
ljudski, pedagoški i kreativni
potencijal nesebično uložio
u unapredjenje crnogorskog
filma.
„Mojkovačka filmska jesen“
je oduševila i opet ispoštovala
zaljubljenike u film, te čudesne filmofile, pa se tako i sedmu umjetnost vratila na prva
vrata - u mali grad velikog srca
i sjajne filmske tradicije.
130 GODINA NIKŠIĆKE POZORIŠNE TRADICIJE (I)
Neprolazna magija
teatra
„Nikšićko pozorište“ je pored Zetskog doma, najstarija institucija te vrste u Crnoj Gori. Izuzimajući njegove „bolne padove“ zbog gašenja i ratnih razaranja,
ono je ne samo u kulturološkom, već i istorijskom smislu, spona izmeđe tri vijeka. Njegove „daske“ iznjedrile su plejadu dramskih umjetnika, koji su slavu stekli
van garnica Crne Gore.
A
ko hoćete da upoznate neki grad,
onda prvo upoznajte njegovo
Pozorište… Tu
drevnu izreku istočne civilizacije, vjekovima njeguju teatarski poslenici na svim merdijanima svijeta, ali i poklonici
njihovih djela, bez kojih dramska umjetnost u suštini i ne postoji. Život jeste teatar, a teatar
jeste život i ta sinergija je determinanta koja ukazuje da čovjek kao društveno biće, niti je
mogao, niti može bez igre, koja
se zove pozorište. Ono odvajkada posjeduje četiri elementa:
prostor, glumca, radnju (akciju) i gledaoca, kopije elemenata svijeta: vode, zemlje, vazduha i vatre. Pozorište i život jesu:
i ljubav i patnja, i radost i bol, i
doživljaj i mašta, i antagonizam i poistovjećenost, ali i neraskidiva nit i svedočanstvo
o neprolaznosti i značaju čovjekovog kulturnog bitisanja
u prostoru i vremenu, njegov
identitet. Kroz istoriju teatra
može se čitati i istorija jedne
sredine, ali i društva u cjelini.
A istorija urbanog Nikšića i državnog identiteta Crne Gore,
skoro da se poklapa sa počecima pozorišnog života u gradu pod Trebjesom i Bedemom.
Znali su to dobro svi oni, koji
su, u tom, nimalo naklonjenom
vremenu, Crnoj Gori trasirali
put ka razvijenom dijelu svijeta,
težeći da, nakon krvavih ratnih
poprišta, u miru grade prepoznatljivi kulturni imidž, kojima bi se mogle ponositi i daleko razvijene i prostorno veće
sredine od naših. Zamajac kulturnog preporoda Crne Gore,
nakon priznanja njene suverenosti na Berlinskom kongresu
(1878.), rame uz rame sa Cetinjem, bio je Nikšić. Od turskog
vojnog utvrđenja, za deceniju i
po, Nikšić je postao moderna
varoš, sa svim atributima ondašnjeg vremena. Uporedo sa
privredom i zanatstvom, osni-
vane su kulturno – prosvjetne
ustanove i društva, među kojima se naročito isticalo Društvo
nikšićke čitaonice, odakle je i
krenula ideja o osnivanju pozorišta, koje će decenijama, izuzimajući njegove „bolne padove“
zbog ratnih stradanja i administrativnog gašenja, ispisati bogatu teatarsku povijest.
Sve je počelo sredinom januara, davne 1884.godine, kada je
u Nikšić, sa Cetinja stigla vijest
o osnivanju tamošnjeg Dobrovoljnog pozorišnog društva.
Uprava Društva nikšićke čitaonice, sredinom januara 1884.
godine, odlučila je da osnuje
pozorišno društvo. „Glas Crnogorca“ piše: „Pošto po Novoj
godini puče glas da je Cetinjska čitaonica obrazovala pozorišno društvo, koje je na opšte
zadovoljstvo predstavljalo 'Balkansku caricu', u Nikšiću se pokrenuše razgovori i dogovori
gdje se od mlađe vrste sastanu
dva i tri, govore o toj predstavi,
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
234
BARSKA POSLASTICA
Sultan
sudžuk za
ministre
Grad koji je iznjedrio plejadu vrsnih glumaca - scena iz predstave nišićkog pozorišta
pitajući se bi li smjeli uložiti u
tako poduzeće. Mlađi bismo...
a stari su zatezali, kako bi uložili u ono o čemu ni deseti nije
ni izdaleka poznat...“ Za prvu
predstavu odabrana je drama
„Slobodarka“, Manojla Đorđevića Prizrenca. Hroničari zabilježiše da su uloge u nikšićkom
pozorišnom „prvjencu“ vješto
podijeljene. Pozornicu su izgradili diletanti, a jeromonah
manastira u Župi, Josif Katurić
je „za vrlo malu cijenu opiturao
koltrime i kulise“. Prvi pozorišni oglasi pojavili su se 14. februara, a dva dana kasnije pred
prepunom salom Bekica Šobajić, govorio je o značaju otvaranja pozorišne scene, „prve iza
prve na Cetinju“. „Glas Crnogorca“ objavio je vijest o tom
događaju: „...Nikšićani sustopice za Cetinjanima. Ne dadu
im baš da se sami kite lovorikama! Tako i treba (...) Srećno da
Bog da“!
Imena glumaca nijesu poznata, ali je zabilježeno da su „ jedno po jedno činili takav utisak
da se publika nije mogla zadržati od jasnih usklika: bravo,
živjeli... Pozorišna sala je bila
mala, a sjutradan svak je s udivljenjem pričao kako je sjajna
predstava ispala. Predstava je
ponovo izvedena... Odziv publika je bio i tada odličan, tako
da su jedan drugome sjedjeli
u krilu i sama predstava tekla
je bolje“. Vijest o prvoj izvedenoj predstavi u Nikšiću brzo
je stigla do Cetinjskog dvora.
Čestitke su uputili Simo Matavulj, Pavle Rovinjski, Jovo
Mašanović, Jovan Lipovac, Mi-
trofan Ban. Knjaz Nikola, pola
godine kasnije, prilikom posjete Nikšiću, tražio je da se „Slobodarka“ ponovo igra. Međutim, predstava nije igrana, jer
su neki diletanti bili odsutni.
Početkom 1885.godine pripremljena je drama „Krst i kruna“,
Jovana Subotića, koja je privukla posebnu pažnju Nikšićana. Od glumaca u toj predstavi poznata su imena: Niko M.
Martinović, Simat Pikić, Lazar Milutinović i Božo Katurić.
Ubrzo je izvedeno i djelo „Smrt
Stevana Dečanskoga“, Jovana Sterije Popovića. Prilikom
izvođenje te drame, Bekica Šobajić, u ulozi vojvode Vilovića
„u teatarskom zanosu umalo
sabljom nije posjekao diletantkinju Milicu Mijušković“. Te
dvije predstave izvedene su ponovo, četiri mjeseca kasnije,
prilikom dolaska Knjaza Nikole u Nikšiću. Iz tog perioda zabilježeno je:„...po knjaževom
ponašanju, viđeti je bilo da je
zadovoljan prikazanim predstavama kao i radom nikšićkog
Pozorišnog društva“.
Nedugo nakon toga, tačnije 19.decembra 1886. godine,
na Nikoljdan, izdvaja se premijerno izvođenje „Balkanske carice“, Nikole I, koju je odgledalo oko 300 ljudi. Predstava je
prikazana u kući braće Makrida. Nakon „Balkanske carice“,
izvedena je još jedna predstava
- „Miloš Obilić“, Jovana Sterije
Popovića, nakon čega je 1890.
godine, Društvo prestalo sa radom zbog nedostatka prostora za probe i izvođenje predstava. Pozorišna imovina, kostimi
i rekviziti, kao i druga oprema
predata je Nikšićkoj čitaonici, sve do 1891., kada je Društvo ponovo počelo sa radom
i to Gogoljevim „Revizorom“.
Predstava je izvedena u školskoj dvorani, a sav prihod od
predstave upućen je Gradskoj
čitaonici. „Revizor“ je ponovo
igran i to „areni trebješke glavice“. U martu 1896. godine publika je odgledala „Tri bekrije“,
„komad pomalen, ali prilično
dopadljiv“. Cjelokupan prihod
od 60 fiorina ustupljen je Nikšićkoj čitaonici. U decembru
iste godine igrane su komedije:
„Čestitam“ i „Ciganin“ u korist
nastradalima od poplave u Crmnici i okolini Ulcinja. Početkom 1897.godine pripremljena
je drama „Dejan“, N. Nedeljkovića, a „Glas Crnogorca“ posebno ističe glumačko umjeće
Perse Katinski, „koja je ulogu
Ružice majstorski izigrala“.
Redakcija časopisa „Nevesinje“ i Društvo nikšićke čitaonice 28. septembra 1898.godine
osniva prvo nikšićko pjevačko društvo „Zahumlje“, u kojem počinje da radi i pozorišna
sekcija. Tom odlukom Pozorišno društvo, koje je samostalno
radilo sve do te godine, tiho se
ugasilo i nastavilo je sa radom
u okviru pjevačkog društva.
U Sali Pekićeve kafane ( kuća
Vojvode Lazara Sočice), sekcija „Zahumlja“ izvela je dramu u tri čina „Arvanit“, Nikole
I Petrovića. Prihod od predstave iznosio je 70 fiorina, a cijene ulaznica kretale su se od 20
do 60 novčića. Zanimljivo je
da je sekcija „Zahumlja“ u ja-
Palakat za predstavu Moć tame
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
nuaru 1899.godine izvela tri
predstave, a nedjeljnik „Nevesinje“ piše da su „glumci pokazali osobito vještinu svoju“... U
oktobru 1899.godine u Nikšić
je došao glumac i reditelj Jovan
Marković, za koga „Onogošt“
piše da je „komičar i to rođen...
vrlo sposoban i jako osvaja publiku“. Za vrijeme višemjesečnog boravka, Marković, je u
Nikšiću sa članovima „Zahumlja“ izveo desetak komada,
istina, prema pisanju „Onogošta“, ne baš posjećenih, zbog
kako je navedeno, „visokih cijena ulaznica“.
Hroničari su zabilježili da je
Marković, ubrzo morao da napusti Nikšić, jer je ostao bez
sredstava za život, obrativši se javnim apelom: „...Ovdje
sam sa mojom familijom, oko
osam mjeseci na patnji, lišen
najpotrebnijih sredstava za život. ...Pritecite nam s Vašom
novčanom moći kako bi mogli
odavde otputovati ...“ U avgustu 1900. godine bilježi se i zapaženo gostovanje pozorišne
družine Dragutina Krsmanovića, koja je izvela šest predstava. Upečatljiv pozorišni događaj u decembru te godine bila
je premijera „Opsade Nikšića“,
drame u pet činova, autora Bekice Šobajića, a radnja je vezana za oslobađanje Nikšića od
Otomanske imperije 1877.godine. Premijeri je prisustvovao
Stojan Kovačević, istaknuti junak u borbama za Nikšić, čiji je
lik igran na sceni. Sekcija „Zahumlja“ nastavlja sa radom i
izvode se nove predstave. U
Nikšiću se, na inicijativu Sima
Šobajića, Nikole Lekovića i
Milana Malenice, 1906. godine osniva još jedna pozorišna
družina, u sklopu Zanatlijsko
– radničkog udruženja. Pouzdano se zna da su u to vrijeme
redovno izvođene predstave
i da se posebna pažnja poklanjala izboru dramskih djela, a
i broj gledalaca je znatno porastao. Knjaževo crnogorsko narodno pozorište gostovalo je u
Nikšiću 1910.godine, a polovinom avgusta 1912., glumci Zanatsko-radničke sekcije izveli su predstavu „Slobodarka“.
Odlomkom iz „Gorskog vijenca“ naredne godine obilježena je i stogodišnjica od rođenja
Petra II Petrovića Njegoša.
Čuveni poslastičari Karađuzovići su u Baru još od 1571.
godine, odnosno od dolaska
Turaka u ove krajeve... I sad
drže dvije poslastičarnice:
staru, u starobarskom podgrađu već punih 75 godina i
od 1989. još jednu, na barskoj
pijaci
Piše:
VIĆ
Željko MILO
N
ajstarija barska
poslastičarska familija, Karađuzovići, bave se
ovim poslom još
od 1934. godine. Za svo to vrijeme držali su se tradicionalne
recepture, od koje ne odstupaju
i danas. Njihovi istočnjački kolači na cijeni su u ovom dijelu
primorja, i prava su kulinarska
spona sa davno minulom otomanskom epohom.
- Moj rahmetli otac Redžep i
stric Alil su počeli da se bave
poslastičarstvom, nakon što su
bankrotirali kao trgovci, kad im
je na putu od Bara ka Beču zbog
lošeg vremena propalo 120 tona
smokava. Posao su nastavila djeca, a poslije i unuci, počinje svoju priču Bajazit-Bato Karađuzović, poslastičar od 1954. godine,
zbog čijih baklava, kadaifa, urmašica, gurabija, alve, kupci u
radnju dolaze iz čitavog Primorja, ali i iz Podgorice, sa Cetinja...
I prvi sladoled na ovim prostorima pravili su upravo Karađuzovići, i to sa rumijskim snijegom,
između dva svjetska rata.
- Marljukići, Markičići i Androvići su preko zime snijeg ubacivali u pećine, da ga zaštite, pa ga
otkopavali ljeti. Dizali bi se oko
ponoći, umotavali snijeg u lišće,
i u pet ujutro bili u Baru. Imali smo ručne mašine, donešene
iz Turske, a mlijeko je bilo ovčije, gusto, nema tog ukusa danas.
To je bila atrakcija, čekalo je po
pedeset ljudi red za sladoled, kojeg je bilo samo do podna, jer bi
se tada snijeg otopio“, prisjeća se
takođe Bajazit.
Bajazit nudi sultan sudžuk
ČOLPINO ĆOŠE
235
Ćilibar
čuvar
ljubavi
Piše:
Ćilibar smatraju za čuvara
ljubavi i vjernosti. Donosi
sreću i posjeduje kvalitet liječenja. Neki čak vjeruju da ćilibar čini žene savršenim
Zavidna tradicija - poslastičarnica Karađuzovića u staroj čaršiji
Potom objašnjava kako je tehnologija olakšala posao, što se najbolje vidi na primjeru pravljenja
kadaifa. Danas od majstora kupuju gotovo tijesto, a nekad se
satima peklo u ogromnoj simiji
(duboka tepsija – prim. aut.), za
svaki red po pola minuta, i tako
dok se ne napuni veliki pleh.
Posebnu pažnju svih posjetioca
ovogodišnje (i svake prošle) Maslinijade privlačio je izlog radnje
Karađuzovića, a pogled na njega
vodio je na slatko putovanje vremeplovom u davne šezdesete i
sedamdesete: čibuci i tzv. „crvene jabuke“ u šećeru, lizalice prije
nastanka pravih lizalica.
- Jednostavno je to, skuva se šećer, oboji se crvenom bojom, i
umoči jabuka. Ima ih dvije vrste, ona sa ’ferik’ jabukom i ona
sa domaćom kiselom“, otkriva i
svoj recept sagovornik.
Najdelikatniji za izradu, i jedinstveni na ovim prostorima su
tzv. „Redžepovi bomboni“, nazvani po Bajazitovom ocu, koji
je prvi pravio te delicije za starobarsku djecu. Upravo su oni jedan od simbola onog nestajućeg
Starog Bara, a niko ih u državi
decenijama već ne pravi.
- Šećer se izlupa, obojimo ga prirodnom bojom i aromom, i kuvanu vrelu smjesu provučemo
kroz valjkove. Temperatura na
kojoj se radi je oko 350 do 380
stepeni, i stalno sam dobijao plikove kad sam ih pravio. Masa se
onda baci na pet cenata debeo
mermer, da se stvrdne“, objašnjava tajnu pravljenja „prvog
barskog i prvog ekološkog bombona, Karađuzović. I, smijući se,
veli da ga danas najviše kupuju
stari ljudi za slave, jer ih podsjeća
na djetinjstvo, a i; „... Topi se odmah u ustima, pa ga mogu jesti i
oni koji nemaju zube“.
U priču uskače i Batov bratanić
Agron, takođe poslastičar, anegdotom iz Turske od prije nekoliko godina, pa nastavlja;
- Pošto smo mi porijeklom Turci, išli smo u postojbinu, u Istambul, Bursu, Manicu... U Jedrenu smo u radnji vidjeli identične
’Redžepove bombone’, te ušli
unutra, razgovarali s majstorom,
čak su i mašine bile iste, od prije Drugog svjetskog rata“, govori Agron.
Inače, Karađuzovići su u Baru
još od 1571. godine, odnosno od
dolaska Turaka u ove krajeve. U
kući pričaju staroturskim jezikom, a priču o ostanku u Baru
i nakon što su Crnogorci vratili
stare teritorije i ogromna većina
Turaka izbjegla, znaju svi u familiji Karađuzović.
- Spremao se stric Alil za odlazak, 1878. godine, kada mu se,
kao pisaru svom, obratio knjaz
Nikola lično. Rekao mu je da je
prokleta Crna Gora, ako u nju ne
mogu živjeti, pored Crnogoraca,
i Arbanasi i Latini i Turci. Nakon tih riječi, osim nas, ostalo je
još nekoliko familija: Omerbašići, Mustafagići, Đulamerovići...,
pojašnjava i ovu porodičnu epizodu Bato Karađuzović.
Sjeća se i kako je skupa sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova, Jusufom Kalamperovićem, dočekao turskog ministra
odbrane u Starom Baru, i odveo ga u svoju slastičaru. Kad je
ministar probao kolač - najveći
biser Bajazitovog rada; sultansudžuk, ostao je zapanjen, rekavši da je „obišao svijet, a taj turski
kolač nije vidio“.
- Objasnio sam mu da se taj kolač pravio za sultane, a otkad su
oni nestali - ni kolač se ne radi.
Mi smo zadržali stari recept: šećer, med, bjelanac, orah i čokolada koja lijepi sve, samo ga treba
napraviti. Ko umije“, mudro će
stari poslastičar.
Danas Karađuzovići drže dvije slastičare: svoju staru u starobarskom podgrađu, u čaršiji,
punih 75 godina, i još jednu na
barskoj pijaci, od 1989. godine.
Navrate im stari Barani, naročito oni koji su navikli da jedu turske poslastice, popiju i kafu, popričaju malo. Puno dolaze i Rusi,
i trguju uglavnom puslice i rolat
sa smokvama, za njih je ovo više
nego atraktivno. Za ostale goste,
slastičare Karađuzovića su još
jedan slučajno otkriveni biser,
zaboravljen i prećutan u ponudi
naših turističkih poslenika.
Čuveni Redžepovi bomboni okruženi puslicama
D
anima pokušavam dokučiti šta je to što
čini zajednički imenitelj tupila i bezvoljnosti, žena koje
poznajem. Pitam se šta im odvlači energiju i ko je krivac za
nedostatak unutrašnje svjetlosti, jedinog pokazatelja sreće i zadovoljstva. Muk. Tjeskoba koja ih slama, umorne
oči od kojih mi se plače, slika je vrlih mi prijateljica koje
se rvu sa dnevnim i nedjeljnim obavezama u iščekivanju smiraja. Da poludiš! Kao
da tonu u smrt. Prepoznala
si se? Odlično. Znaš, postoji odgovor na postavljena pitanja. Nakon ove introspekcijske vježbe, počešaćeš se po
umrtvljenim neuronima svoje davno napuštene ženstvenosti i sijati k'o neonka. Samo
prati uputstva. Kao prvo ugasi
TV i pobacaj sve novine (liše
dnevnih i političkih magazina). Prestani već jednom da
se filuješ zaludnim trač rubrikama i namačeš informacijama kozmetičko –farmaceutske industrije od kojih samo
upadaš u veći bedak. Stani
jadna ne bila, na svoje noge
kakve god da su! Napravi odmak i smrvi svoj gnjili život
da bi udahnula novi.
Da li ti je poznato da svaka
žena posjeduje urođenu ženstvenost? I da nije važno koliki joj je broj crevalja; da li ima
1.80 ili je mala k'o pingvin. Ni
bedra ni prsa nisu parametar
ženke, o kojoj muškarci spjevaše onoliki opus zaludnosti. Njena samozatajna duša,
koju mnoge skrivaju pod velom grubosti, jači su afrodizijak njima samima, od hiljadu
i jednog ludila iz odsanjanih
senzualno – seksualnih noći.
Govorim ti o potisnutoj moći,
koja svaka od nas posjeduje.
To su munje kojima se osvjetljava put iznutra... koji te pretvara u žensku za sebe.
Gledala sam izvjesnu damu
za koju cijenim da pripada
kultu lijepih žena. Pokušala
sam objasniti takvu vrstu ljepote i upala u zamku. Nije posjedovala prepričljiv sjaj i stari
dobri stereotip svrstravanja u
plave, crne i braonkaste. Nije
bila iz foldera poznate već
stručak neke nepoznate ljepote. U momentu mi se stužilo na sve postojeće parametre ljepote. Posebno na one
vještački proklamovane graničnike što utuliše iskonsku
ženstvenost i koji dovedoše
hodajuće duhove na pidestal
onoga što smo već odavno zaboravili. I tek tada dođoh pa-
Ćilibar - fosilna smola
PA
Marija ČOL
meti. Dama nije ličila na standardizovanu i stomatološki
pravilno osmjehnutu evropsku ljepoticu. Čak nije podsjećala na ovu našu lijepu, s
visokim jagodicma tzv. balkansku divljakušu. Ličila je
na sve nerazumno, a lijepo,
na ono postanje ili predskazanje, o kojem sanjamo i dok
smo budni.
Nauk za muške: Kad ugledaš
ženu koja se mazi pokretom,
a gradi gard grubijanke, upali senzor za bježanje. U nju
ćeš se zaljubiti ko posljednji
mazgov, voljećeš je do neba i
nazad i na kraju ostaviti zbog
ljepšeg i mlađeg ženskog primjerka. Tada ćeš dobiti po
ćuški, ojadiće ti imovinu,
tebe prognati, a ženu prokleti.
Znači bježi.
Nauk za ženske: Osjetiš li vibru ljepote za koju si sigurna da je novost tvog senzornog aparata, umiri se i digni
ručnu. Kad ti se umire sokovi, zatvori oči i osluškuj šta ti
se na tijelu probudilo. Nakon
toga počni traganje za ćilibarskom ogrlicom. Kad se resetuješ, shvatićeš koji gard ide u
grubost a koji služi za umiljavanje – maženje.
Ćilibar pruža odlučnost, jača
memoriju, intelekt i pomaže
kod emocionalnog smirenja
i usresređenosti. Ćilibar zrači toplom i svijetlom energijom. Pomaže abdomenu, bešici, krvi, očima, bubrezima,
želudcu, revitalizaciji tkiva,
grlu, jetri. Ćilibar izvlači bolest iz pogođenih područja i
neutrališe negativnu energiju i na taj način omogućava tijelu da se samo oporavi. Ćilibar smatraju za čuvara ljubavi
i vjernosti. Donosi sreću i posjeduje kvalitet liječenja. Neki
čak vjeruju da ćilibar čini
žene savršenim. Ćilibar je topao na dodir i ispušta opuštajući miris kada se nosi u ruci.
On je jedina fosilna smola sa
3 do odsto sucinitske kiseline, koja ima višenamjenske
terapeutske osobine. Ne rekoh ti da si od tog silnog nakita na sebi pogrešno namagnetisana. Znaš za onaj crkveni
ritual „osveštavanja nakita''?
Primjer pripada, školskoj tehnici skidanja magnetizma sa
tijela i duše. I stalno se ljutim,
što se stvari ne nazivaju pravim imenima nego se pati od
neke uzvišenosti i budalaštine. Pronosaj stari dobri ćilibar i biće dobro. Valjda stari
nijesu bili magarci.
POMAŽE; za ženstvenost,
priprodni antibiotik, sredstvo za zarastanje rana, štitnu
žljezdu,slezenu, grlo, nervni
sistem i bubrege…
• Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore • decembar 2013 • BROJ 09
236
Z
nameniti Henrik
Angell
(18611922) je u svoje
vrijeme bio opštepoznata ličnost u
Norveškoj. Rođen je u Lusteru - zapadna Norveška, te postao istaknuti oficir, predavač
i pisac, pristalica ljevice, istoričar, kartograf, poznavalac
nekoliko jezika, skijaš i misionar skijaškog sporta. Tokom
1880-ih postao je i najslavniji
sportista Norveške. Bio je savremenik Fridtjofa Nansena,
slavnog istraživača i kasnije
dobitnika Nobelove nagrade
za mir. No, za razliku od Nansena Angell je sve svoje snage
usmjerio u organizaciju skijaškog sporta i širenju ljubavi prema ovom sportu i van granica
svoje zemlje. Bio je prvi čovjek
koji je na skijama prešao Hardangervidu. Takodje prvi i
poslednji koji je na velosipedu
u jeku zime presao put od Kristijanije (Oslo) preko Švedske,
Danske i Njemačke, preko
Alpa, sve do Italije, Francuske
i nazad.
120 GODINA OD BORAVKA KAPETANA ANGELA U NAŠOJ
ZEMLJI
Legenda na
šticama
Piše:
i la P
: Radm
IĆ
EROV
Njegov dolazak u Cetinje 1893., pobudio je opštu
pažnju. Kada se sjurio niz padine Lovćena prema
Cetinju, neki čobanin, koji je izdaleka ugledao
crnu priliku kako niz kosine juri, kasnije je otišao
do urednika Glasa Crnogorca i ispričao mu kako
je vidio crnog djavola ili mu neki rod, kako se spušta na šticama niz planinu, a za njim se mećava kao
para vijala!?
Prvi je na skijama prešao i
Crnu Goru (1893.). Cilj ovoga
putovanja takodje je bio širenje ljubavi prema skijaškom
sportu, kao i upoznavanje
naroda koji je u borbi za nacionalno oslobodjenje norveškom narodu mogao poslužiti
kao uzor. Ovo putovanje je
poslužilo kao inspiracija za
nekoliko knjiga, medju kojima
su; “ Kroz Crnu Goru na skijama“(1895) i „Sinovi crnih planina“ (1896). Svojim knjigama
i predavanjima o Crnoj Gori
je nesumnjivo stvorio osnov
za bliske veze izmedju Crne
Gore i Norveške .
Angell je dva puta boravio
u Crnoj Gori; 1893 i 1914.
Svojom knjigom “ Kroz Crnu
Goru na skijama“(1895 )koja
ce se uskoro pojaviti i u engleskom izdanju u prevodu
poznatog norveškog publiciste i prevodioca Jan Ivara
Haugena – Angell je dao opis
svoje prve posjete Crnoj Gori.
Kako će napisati kasnije, bila
je to - ljubav na prvi pogled!
Opčinila ga je priroda koja ga
je po pristajanju u Kotorsku
luku dočekala: “Nad fjordom
su se tamnile krečnjačke strmeni, izdižući se hiljadu metara u vis. Prvi utisak je bio
pun ganuća i obećanja, kao da
se radilo o fatamorgani : Pred
nama su se nizala brda , smedja
, siva, oštra, izbrazdana snijegom pokrivenih vrhova koji su
se caklili i svijetlili prema tamnom plavetnilu neba - tamo
je bila Crna Gora“.
Prvi Angelovi članci o Crnoj
Gori objavljeni su u Norveškom sportskom listu, još prije
njegovog povratka. To su bili
izvještaji pisani na Cetinju
o dolasku skijaškog sporta
u Crnu Goru. Ali Angelu je
na srcu posebno ležala jedna
druga tema, i smatrao je svojom dužnošću da je učini poznatom. Radilo se o krvavoj
istoriji Crnogoraca i njihovim
herojskim borbama protiv
Spomenik Henriku Angelu
dini domaći i strani ministri
kako vježbaju hod na skijama.
Zahvaljujući tome što je princ
Nikola na svoju inicijativu
naručio skije, a njegova porodica i dvor bili prvi koji su ih
oprobali, skije su brzo postale
moda. Tako je Angelovim dolaskom 1893 osnovana i prva
škola skijanja u Crnoj Gori. U
znak zahvalnosti što je u Crnu
Goru donio vještinu skijanja,
knjaz Nikola proizveo je Angela u viteza sa ordenom Danila I, najvišim odlikovanjem
koje je jedan stranac mogao
dobiti.
Nakon Cetinja, Angel je krenuo da upoznaje druge djelove
Crne Gore, sa ovom plemenitom vještinom. Put ga je vodio
prema Podgorici, pa dolinom
Zete ka sjeveru i Nikšiću. Fasciniran tim putovanjem, zapisaćry; “Preda mnom su ležali
planinski predjeli sasvim nalik na norveške. Krovovi kuća
jedva da su provirivali iz snijega. Koze i ovce su skakutale
po nametima, i grickale koru
i lišće sa grana drveća, sve je
ličilo na norveški katun. I u
kucama sve izgleda kao u norveškom katunu od stare sorte,
kakvih još ima na norveškom
zapadu.“
U Nikšiću je snijeg bio dostigao 2,5 metra, i skijanje je brzo
dobilo svoje pristalice. Gradski ljekar dr.Ognjenović bio je
toliko zadivljen, da mu je An-
gel poklonio svoje skije.
Angelova predavanja, članci,
a kasnije i knjige o Crnoj Gori
su se pročuli. Knjiga “Kroz
Crnu Goru na skijama“, kad je
izašla postala je bestseler, dok
je knjiga “Sinovi crnih planina
prodata“ u 20 000 primjeraka.
Drugu knjigu je namijenio
norveškoj omladini, da im
posluži kao primjer kako se
treba boriti za slobodu i ona je
doživjela veliki uspjeh medju
mladima. Knjigu “Odvažan
narod“, takodje o Crnogorcima, napisao je 1902 .godine,
a 1914., posle druge posjete
Crnoj Gori napisao je novo
djelo “Mali narod u borbi za
opstanak“.
Ove godine navrsava se 120
godina od Angelovog prvog
dolaska na Balkan. Tim povodom ambasada kraljevine
Norveske u Beogradu 27.
marta 2013 priredila je svečani prijem koji je bio posvećen
Angelovom boravku u Crnoj
Gori, promovisana je njegova
knjiga “Sinovi Crnih planina“.
U pozdravnoj riječi ambasador Norveške, gospodin Nils
Ragnar Kamsvog istakao je da
zahvaljujući kapetanu Angelu
i danas jačaju veze Crne Gore
i Norveške i da je zadatak svih
da se nastavi tradicija razvoja
zimskih sportova koje je on
ovdje započeo u poslednjoj
deceniji 19 vijeka.
Direktorica skijaskog muzeja Holmekolen pokazuje poklon kralja Nikole Henriku Angelu
nadmoćnih neprijatelja. Crna
Gora je trebalo da stoji kao
svijetleći primjer onoga što
jedna mala zemlja moze postići voljom i spremnošću na odbranu. Angel je širio znanje o
Crnoj Gori iz mjesta u mjesto.
U predavanjima je naglašavao
sličnost Crnogoraca i Norvežana. Kud god je stigao, osjećao se kao kod kuće, pričao je.
„... Morao sam i želio da sretnem taj narod i te ljude kojima
je dobro domovine važnije
od ličnog dobra, narod koji
uprkos svojoj malobrojnosti,
nikada nije ustupio pred nadmocnim neprijateljima... Sve
što je čovjek slušao i čitao o
ponositom držanju ovog ratničkog naroda, o njihovoj slikovitoj nošnji i markantnom
liku, sve je to čovjek ovdje
• BROJ 09 • decembar 2013 • Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore
našao.“
Angelov dolazak u Cetinje
1893. godine pobudio je opštu pažnju. Skije su izazvale
najživlji utisak. Kada se sjurio
niz padine Lovćena prema
Cetinju , neki čobanin, koji je
izdaleka ugledao crnu priliku
kako niz kosine juri, kasnije je
otišao do urednika Glasa Crnogorca i ispričao mu kako je
vidio crnog djavola ili mu neki
rod, kako se spušta na šticama
niz planinu, a za njim se mećava kao para vijala!?
Pod nazivom Rijedak gost novine su pisale ; “Ima nekoliko
dana da se bavi u našoj sredini
g. Henrik Angell, vojnički kapetan iz Norveške. Došao je
iz Kotora na lizama kojima se
u Norveškoj ide, ili bolje reći
leti po snijegu .To su metar i
po dugi drveni poplati kojima
se moze po najvecem snijegu i
uz brdo oditi. G. Angel je imao
je čast da jučer bude primljen
u privatnoj audijenciji kod
Njegovog visočanstva, a sinoć
je bio pozvan u svijetli dvor na
objed.“
Angelovo skijaško umjeće
impresioniralo je knjaza Nikolu, pa je motivisan time
crnogorski gospodar naručio
nekoliko pari skija iz Beča, za
svoje oficire i naložio je Norvežaninu da osnuje prvu skijašku školu. Angel je mogao sa
zadovoljstvom da gleda kako
je skijaški sport našao i svoje
prve kraljevske pristalice medju kojima su bili vladar, jedan
od prinčeva, dvije princeze,
princ Karadjordjević i poje-
Engesko izdanje Angelove knjige Sinovi crnih planina
Download

Komun - eSpona