ATIF
KUJUNDŽIĆ
SMOLUĆA
***
selo koje je imalo
smolu
SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE
pa ga
sada
nema
***
***
*
1992. – 2013.
***
**
SMOLUĆA
*
***
VELIKOSRPSKI
FAŠISTIČKI ZLOČIN GENOCIDA
NAD
SRBIMA
***
ANATOMIJA
PRIMJERA SMOLUĆA
***
*
*
*
Slični ili isti primjeri: Donja, Gornja Lohinja i Lendići u općini Gračanica.
S razlikom, što su Srbi iz Lendića intenzivno, artiljerijski razarali Gračanicu.
No, ovo navođenje nikako ne iscrpljuje spisak velikosrpske fašističke invencije
i identičnih primjera. Sarajevo. Hadžići. Ilijaš. Vogošća...
***
*
*
*
ŠTA SE
USTVARI DOGOĐA
U
DEN HAAGU
***
Godinama se iščuđavamo suđenjima u Haagu. Strašna
ratna tragedija na ex-YU prostoru pretvorena je u još strašniju
farsu i krvavu lakrdiju sve do prvostupanjske presude
hercegbosanskim čelnicima, što je ustvari zorno i pokazalo, kako
to što se dogodilo u ex-YU – pouzdano, osim iznimno, ne razumiju
ni tužitelji, ni branitelji, ni Sudsko vijeće, ni svjedoci, nerijetko ni
akteri događaja i neposredno okrivljeni. A medijski nasrtaji kao
npr, na pjesnika Predraga Lucića zbog satirične pjesme Ići, mići,
Ahmići – sugeriraju užasnu i nehumanu političku i etničku
upletenost u zlo i fašističke razmjere koje ne umijemo razumjeti.
Niko da poveže činjenice i događaje u nivou suvereniteta i
identiteta bh države, a potom fašističkog velikodržavlja kao
osnovne motivacije i poticaja koji je protiv zajednčkog života,
zajedničke države SFRJ i bh multikulturalnog fenomena kao
pojave u državi s dominantno kulturnom sadržinom.
***
Pouzdano, bilo bi izlišno, neopravdano i nepravedno krivnju
za nerazumijevanje naših uistinu kompliciranih ne/prilika
pripisvati Međunarodnom krivičnom sudu Haag koji radi već /20/
dvadeset godina. Riječ je o tome kako, ni velika većina građana
uopće ne može shvatiti/razumjeti šta se uistinu događalo od
Slovenije i Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine do Kosova i
Metohije – u više od minulih dvadeset godina.
Sasvim je površna i nedovoljna konstatacja prema kojoj se
na tom prostoru tokom 20ak godina događao rat. Oni koji uistinu
razumiju cijelu priču, od svega prave sprdačinu i tako u omaglici
nebrojenih prljavština, gluposti, gadosti, svoga pokvarenjaštva i
politikanstva, kao iza dimne zavjese – kriju suštinu i stvarne
razloge događaja.
/Nije nikakvo čudo, ako cijelu priču nerijetko, ne razumiju ni Srbi
o kojima najčešće i jeste riječ. Srbin samo rado ide u vojnike. Tri
ga vuku, a četiri tuku – njihova je narodna pjesma. No, nesporno
jest, najangažiraniji su akteri u minulim ratnim događanjima, pa
tako i okrivljeni na Međunarodnom krivičnom sudu /i raznim
sudovima/.
Ako za pretragu na internetu upišete pojam fašizam – uvjerit
ćete se kako se najviše primjera i obasjanja odnose upravo na
srpski fašizam. To, neslučajno, jest. Da li to Srbi uopće znaju i
poimaju?!/
Kao npr., vajni pravnik i srpski radikal, četnički vojvoda,
Vojislav Šešelj. Kao, psihijatar Karadžić koji Rado ide van – pesnik
i humanist, koji glumeći bešćutnu formalnu uljudnost, svoje
znanje engleskoga jezika i humanističku opciju kulture
komuniciranja šarmira Sudsko vijeće – sve dok to što čini može
biti okretanje zločinačkih postupaka i činjenica u njegovu korist.
Dakako, jednako kao i njihovo odricanje/negiranje. Kao Dobrica
Ćosić Gedža, književnik, akademik, poznat i omiljen kao Otac
Nacije koji javno govori o tome kako su Srbi najveći lažovi!
Etc.
/Čovjek, ne može da se ne upita: otkuda toliki zločini, ljudska
destrukcija i patnja – pa i srpskoga naroda?! Zar za ideal srpskog
svekolikog ropstva, stradanja, pravoslavne vere, čistote i
nedužnosti?! Pa, zašto su im se onda, zaboga, voždovi tako nevini,
junački krili sve te godine i puštali, da uistinu nedužni ispaštaju?
Čak i njihovi sunarodnici i neposredno podređeni u hijerarhiji
koju su osobno uspostavili?!/
***
Dakako, produžavajući lakrdiju i uvijek iznova udarajući na
autoritet Međunarodnog krivičnog suda – kojem, čas odriču
nadležnost, koji – čas optužuju za političke pristrasnosti i zadnje
namjere, a s prijezirom se odnose prema, dušama i srcima žrtava,
ožalošćenih i ugledu tužitelja, sudija, branitelja, prema zdravoj
ljudskoj pameti i inteligenciji.
Zagriženi nacionalisti, šoveni, fašisti, pljačkaši, koljači,
silovatelji, mrzitelji i ubojice i dalje prešutkuju svoju pravu
subverzivnu, političku i vojničku ulogu u uglednoj i perspektivnoj
državnoj zajednici – sada ex-YU: planirano izvedenu velikosrpsku
fašističku agresiju, njezinu koncepciju, svoja nedjela i zločine,
svoju nehumanost i sebi podređene aktere, kao i svoje buduće
namjere na kojima bez zastoja – uveliko i krvnički rade i nadalje.
/Kad bi samo dio te destruktivne energije transformirali u
pozitivnu energiju zajedničkog življenja na koje smo osuđeni jer
dijelimo isti životni i geografski prostor oduvijek – sve bi u ovoj
zemlji cvjetalo na svakom koraku. Izbor svekolikih podjela i tako
fašizacije kao opcije koja gradi njihove namjere i postupke čini, pa
iz dana u dan – sve izgleda i gore nego li jeste.../
Međunarodni krivični sud u Den Haagu se batraga oko
najvišeg dometa poimanja događaja kao oko udruženog
zločinačkog poduhvata – što je uistinu, naspram suštine agresije
kao anahronog i povijesno dugoročnog velikosrpskog fašističkog
projekta i zločina Srpske akademije nauka i umetnosti, Oca Nacije
– akademika Dobrice Ćosića, kadrovski srbizirane Jugoslavenske
Armije, njezinog Generalštaba, Slobodana Miloševića i Srpske
Demokratske Stranke – na čelu sa psihijatrima Jovanom
Raškovićem i Radovanom Karadžićem, te Šešeljom i
Ravnogorskim četničkim pokretom – naivno, deplasirano i
besmisleno i da nema žrtava – bilo bi smiješno.
/Sasvim drugo je pitanje što su oni mislili da mogu napraviti
uistinu nemoguću stvar sa stanovišta uništavanja cijelih naroda,
međuljudskih i međunacionalnih odnosa, sa stanovišta
međunarodnog poretka i fašističkih postavki koje su u sukobu sa
svekolikim humanističkim iskustvom ljudskog življenja u
povijesti./
*
*
*
SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA
U
REPUBLICI HRVATSKOJ
I
REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI
***
/krajem osamdesetih/
***
Mada je i povijesno očigledno riječ o dugoj, vrlo staroj i tako
– anahronoj priči koju bi svi trebali znati naizust, zabuna i
nerazumijevanje su stvarniji, a nevjerica veća – utoliko prije.
Srbi su ternutno zadovoljni postignutim i svojom dobrom
perspektivom. U srpskom narodu održavaju i šire, jačaju tu
zabludu. Još da se vrate u Republiku Hrvatsku i projekat Velike
Srbije je gotov upravo na zamišljenoj granici. Koja i kakva
Federacija Bosne i Hercegovine?! Muslimani i Hrvati u njoj?!
Kakva Bosna i Hercegovina? To su za njih samo smiješni fakti
koje koriste prema svojoj zloj volji, a uvijek shodno svojim
zadnjim namjerama i postizanju ciljeva.
Sada samo održavaju i podržavaju zabunu i tobože
produžavaju cirkus o svome trošku, mada na taj način kao u
vedrom danu dokazuju – kako je sve upravo suprotno od onoga
što govore. Kako su započeli krvavi ratni koloplet, tako ga
verzirano održavaju mada je riječ o čistom anahronizmu. Pa,
činjenica da je neki dogđaj završen, apsolutno ne znači, kako se
isti nije ni dogodio, a oni se naprosto tako drže.
Nevjerica Suda i građana stvarna jest, kao i mogućnost da
sve to što Srbi čine i što su učinili uopće – nikad ne bude
shvaćeno i uistinu objašnjeno. A to znači produžavanje jada u
nedogled za sve. To što se Republika Hrvatska iščupala iz
postojećih prilika ulaskom u NATO i Europsku Uniju, kao da
onima koji se smatraju inteligentnima i najpametnijima, znači:
ništa.
***
Mada, neporecivo je znakovito organiziranje Srpske
Demokratske Stranke u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i
Hercegovini krajem osamdesetih XX stoljeća, sa dva psihijatra na
čelu: Jovan Rašković i Radovan Karadžić. To, krajnje neslučajno,
jest. To je sasvim kao dio velikosrpskog fašiatičkog plana izvedeno
u svim pojedinostima, kao i propagandna haranga protiv
Albanaca na Kosovu i Metohiji. /Pivska boca nabijena u bulju
nekom Srbinu, Đoletova opaka, prijeteća pjesma: Ne lomite mi
bagrenje, pod njim sam je ljubio..., ili Knjiga o Milutinu Danka
Popovića...
S obzirom na militantni, teroristički i rigidni karakter Srpske
Demokratske Stranke, zauzimanje repetitora, rušenje mostova,
proglašavanje srpskih autonomnih pokrajina, balvan i jogurt
revoluciju – bila je to ideološkopropagandna i praktična priprema,
te vojnopolitičko organizirianje upravo u granicama zamišljene
Velike Srbije sa granicom u Republici Hrvatskoj: Virovitica –
Karlovac – Karlobag... /!/
Glupost te floskule, beskraj je jada za srpski narod, kao i za
one koji sa Srbima nastoje živjeti kao sa normalnim ljudima ili
Srbima koji se smatraju normalnima.
*
*
*
MALA POVIJEST IDEJE
VELIKOSRPSTVA
***
/priča o strašnom anahronizmu/
***
Ako rečeno ne bude prepoznato i identificirano do kraja
suđenja Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću,
suština će ostati tajna i nepoznanica, a zločin će biti nagrađen
/pa, eventualno i na osnovu suludih procjena i želja i ponovljen,
ali, ovaj put sasvim je jasno na čiju štetu, jer se krug sužava. Ako
ćemo pravo, i do sada je to uvijek bilo na štetu generatora zločina
– čak i kad toga nisu bili svjesni.
Ustvari, kao anahronizam, zločin ima oštricu okrenutu
izvršiteljima, u ovom primjeru prema Srbima koji se njime bave
koristeći ga kao sredstvo osobnoga progresa /kojeg li bezumlja!/,
zbog čega plaćaju vrlo visoku cijenu. Najradikalniji pripadnici
srpskoga naroda rade na istoj ideji duže od /110/ stotinudeset
godina uz visoke žrtve /čak svjesni toga, što je uistinu
bezumno!/.
Zato, u pročelju svakog razmišljanja i progovora o ratovima
vođenim na prostorima ex-YU, pa i u razdoblju od 1990. godine
do osamostaljenja Kosova i Metohije, treba imati punu svijest o
karakteru i odgovornosti Srpske Demokratske Stranke i Srpskih
Radikala posljednjih desetljeća – koji rade na istom projektu. I
jedni i drugi inzistiraju na nečemu što je odavno propalo i, što bez
sumnje, niko ne želi, a da stvar bude tragičnija – što odavno više
ni njima nije potrebno, niti od bilo kakve koristi.
Riječ je o militantnopolitičkim i terorističkim strankama čiji
su programi i njihovo ostvarivanje identično zasnovani na
zločinačkim iskustvima i primitivnom nacionalizmu srpskoga
naroda, te ideji velikosrpstva kao političkoj matrici/ideji
svesrpskog ujedinjenja, kako je to još početkom XX stoljeća
formulirala tajna velikosrpska teroristička organizacija Crna ruka
– Ujedinjenje ili smrt, na čijem čelu je bio pukovnik Kraljevske
vojske – Dragutin Dimitrijević Apis.
Istu stvar, definirao je 1910. godine – srpski premijer Nikola
Pašić /Zaječar, 1845. – Beograd, 1926./. Istaknuti srpski
političar i dugogodišnji predsednik Vlade Kraljevine Jugoslavije i
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca... Dakle, prije Prvoga
svjetskoga rata. Prije stotinu godina kada su takve ideje na
tragovima kolonijalističkih ambicija izgledale realne.
Kolonijalizam se u međuvremenu transformirao i, najblaže
rečeno doživio, duži nego polustoljećni diskontinuitet i preobražaj
do multinacionalnih kompanija i finansijske kolonizacije.
*
*
*
VELIKA SRBIJA
I
BELA
JUGOSLAVIJA
***
/ideje bez perspektive/
***
Ugledni srpski političar Nikola Pašić, poznat i po tome što se
pokušao suprotstaviti djelovanju Crne ruke sa pukovnikom
Dragutinom Dimitrijevićem Apisom na čelu u ostvarivanju ideje
Velike Srbije, a za račun ostvarivanja tzv. bele Jugoslavije – prema
ideji kralja Aleksandra Karađorđevića – što je u biti, bio i
radikalniji velikosrpski zahvat – da se dobije srpska
hegemonistička tvorevina: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca...
/Što je generički promatrano, blisko i ideji Europske Unije./
Klicu zamisli o svesrpskom ujedinjenju i ujedinjenju srpskih
pokrajina odano su čuvali i pronosili pripadnici srpske
terorističke i militantne organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili
smrt, koji su izvršili i vojni puč 1903. godine, ubivši kralja Srbije
Aleksandra Obrenovića...
Sljedbenici iste ideje i organizatori komita i četnika su Srpski
Radikali, koji nisu prezali ni od kakvih sredstava za postizanje
svojih ciljeva.
U tome su ih, barem u verbalnom nivou, podržavali i Rusi
održavajući tako živim cilj vaspostavljanja Velike Srbije – što je
danas naglašeno politički i fašistički anahronizam. Ali kao žarište
koje se uvijek može raspiriti u ratne sukobe, interesantno je za
brojne druge koji na tuđoj nesreći grade osobni prosperitet.
Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt i zvanično je organizirana
1911. godine i postala legalan činitelj političke stvarnosti u Srbiji i
na prostorima koje danas označavamo kao ex-YU.
*
*
*
CRNA RUKA
I
MLADA BOSNA
***
/nesreća rađa nesreću/
***
Crna ruka, imala je veliki, čak odlučujući utjecaj u
organiziranju političkoterorističke organizacije Mlada Bosna u
Bosni i Hercegovini – koja je formirana radi ostvarivanja
velikosrpske zamisli o utjerivanju Bosne i Hercegovine u
Kraljevinu Srbiju.
Crna ruka je Mladu Bosnu iskoristila – instrumentalizirala
kao oruđe za jednokratnu upotrebu – za izvršenje Sarajevskog
atentata, tj. ubojstvo regenta Franza Ferdinanda i njegove trudne
supruge Sofije, 1914. Godine u Sarajevu.
Izvršitelj atentata, bio je član Mlade Bosne, Gavrilo Princip iz
Bosanskog Grahova. Inače, Crna ruka je poznata po svojim
brojnim i vrlo razvijenim planovima i urotničkim aktivnostima
radi stvaranja Velike Srbije i podrivanja ne samo Austrougarske
Carevine... Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, uhapšen 1916.
godine, suđen je u Solunu zbog atentata na prestolonaslednika
Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju posredstvom Mlade
Bosne u Sarajevu 1914. godine, a osuđen na smrt i strijeljan
1917. godine.
/Sarajevski atentat uzima se i danas kao povod za početak Prvoga
svjetskog rata, što je besmislica, čak i ako je bio otponac... ali i
kao povod za rasprave o tome da li je Mlada Bosna bila
terorističko-militantna ili revolucionarna organizacija, tj. da li je
Gavrilo Princip bio terorist ili žrtva produžene Crne ruke, tj. tuđa
strojnica o svome ramenu, da parafraziramo braću Hrvate, u
svome ruhu i o svome kruhu, a – za tuđ račun... /
*
*
*
SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA
U
POHODU
ZA
VELIKU SRBIJU
***
/zločinači i fašistički anahronizam na djelu/
***
Organiziranje
Srpske
Demokratske
Stranke
krajem
osamdesetih XX stoljeća u Republici Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini – pod istim imenom i s istim programom /na ex-YU
teritoriji koja de facto iscrtava - zapadne granice Velike Srbije
prema prvotnoj zamisli pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa i
Srpskih Radikala/, a na čelu sa psihijatrima Raškovićem i
Karadžićem – vremenski je brižljivo koordinirano i prostorno
sasvim podudarno sa teritorijalnim ambicijama Srpske akademije
nauka i umetnosti o Velikoj Srbiji, tj. sasvim usklađeno s tzv.
Memorandumom Sanu /1988./.
Tako je politički i vojni nivo organiziranja Srba u Velikoj Srbiji,
definitivno bio vaspostavljen i ostvaren u zamišljenim geografskim
granicama Velike Srbije, s nedvosmislenim namjerama da prostor
zauvijek ostane srpski. /Jeste, dr Fanjo Tuđman i Slobodan
Milošević su se dogovarali, ali su uvijek nastojali prevariti jedan
drugog i, u tome su bili isti!/ Jasnu ideju i dramaturgiju
razobličavala je loša kostimografija za veliku predstavu: šubare,
šajkače, kokarde, kame i redenici s municijom prekršteni na
grudima i pozdrav: Pomaže Bog junaci, pa i vojničke kape i
oficirske šapke nadgrađene na šajkači.
***
Dakako, nacionalizam i fašizam u jednom narodu, etničkoj
skupini ili društvenom sloju, mogu kao svoj odraz/odgovor –
producirati samo nacionalizam i fašizam u drugim narodima i
skupinama. Tokom agresijom nametnutoga rata u Republici
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Kosovu i Metohiji – Srbi su
svesrdno demonstrirali ogromne količine svoje, nagomilane
destruktivne i nehumane fašističke energije i iskustava, provodeći
plan prema poznatom Karadžićevom principu: što gore – to bolje.
Koristili su pri tome i fašistička postignuća Benita
Musolinija, Adolfa Hitlera, Ante Pavelića i Milana Nedića –
koncentracione logore i masovne progone i egzekucije, pljačku,
devastiranje imovine i silovanje žena..., a ponekad, kao na
odgovor za svoje postupke nailazili na slična rješenja, mada se u
količinama zla i zločina nikad niko nije mogao mjeriti sa Srbima.
Osim svega, njima niko nikad nije razbio multikulturu, napao
državu ili počinio genocid osim njih samih nad svojim narodom,
što je uistinu paradoks.
*
*
*
SMOLUĆA
IME
I
USUD
***
/SMOLUĆA I SDS/
***
Smola je ljepljivi sok koji se na zraku stvrdne. Pocuri iz
nasilno oštećene kore četinara, ali i drugog drveća. Bijel kao
mlijeko kod kaučukovaca/gumijevaca /npr: fikus, smokva.../.
Bijel ili bistar sok koji poteče iz zasječene kore četinara. Kasnije
potamni. Smola je i stvrdnuti sok tamjana, koji upaljen dugo dimi
i miriše, pa ga u crkvenim obredima koriste kao sredstvo za
kađenje.
Dugo izolirana od vazduha, zakopana u zemlju ili u dubokoj
vodi, smola – postaje vrlo tvrd i dragocjen ćilibar – za pravljenje
ukrasa i nakita.
Ali!
Zbog činjenice da se kao ljepljiva materija teško čisti sa kože
ruku i odjeće, u brojnim jezicima odomaćena je sintagma,
sinonim i izraz: imati/dobiti smolu – kao oznaka za lošu sreću, za
peh, tj. kao dokaz da se za čovjeka zalijepilo nešto neugodno čega
se i uz najbolju volju i stvarno nastojanje – teško oslobađa, a što
mu oštećuje kožu i odjeću...
Ustvari, tako se za brojne Srbe, htjeli – ne htjeli zalijepila
Srpska Demokratska Stranka sa svojim rigidnim fašističkim
planovima, ciljevima i metodama koje nisu dopuštale nikakvo
uvažavanje, umjerenost i toleranciju. Apsolutna nepopustljivost u
ostvarivanju velikosrpskih fašističkih ciljeva, glavnom je odlikom i
metodom djelovanja Srpske Demokratske Stranke.
***
Kako je selo Smoluća dobilo ime – ne znamo. Ali, kada je ime
takvog značenja tu, neizbježna je asocijacija na smolu kao
nezgodu koju možemo imati s ljepljivim sokom kojega se teško
osloboditi. U ovom primjeru, sve je naglašeno dominantnim
prisustvom Srpske Demokratske Stranke, kao zlog usuda sela i
naroda koji se u njemu zatekao.
Kada je Smoluća dobila Srpsku Demokratsku Stranku koje
se nije mogla /a ne bi se moglo reći ni da je pokušala!/ osloboditi,
kojoj se realno, nije ni mogla suprotstaviti /jer u startu, osim
mitomanske karadžićevske političke priče o Srbima kao dobrim
domaćinima i inače njegove slatkorječivosti svake vrste o
nebeskom narodu i svijetloj srpskoj perspektivi i snazi, nije ni
ukazivala na mogućnost opće katastrofe – ali je zahvaljujući
Srpskoj Demokratskoj Stranci – Smoluća – prestala postojati.
***
U tekstovima i knjigama o Smolući i njezinim ljudima, u
toku rata i potom – jedva ćemo naći da se i pominje Srpska
Demokratska Stranka – koja je Smolući bila uvjetom i zlim
usudom: biti ili ne biti, a u razgovorima tabu tema.
To, dakako sugerira dvije stvari: prva je da su Srbi isuviše
postali prisni i uistinu srasli sa svojom nacionalnm strankom –
što podrazumijeva nekritički odnos prema politici Stranke i nije
dobro, a druga: da je Stranka izgradila i razvila uistinu perfidne
metode uvlačenja naroda u njegovu vlastitu tragediju fašističke
provenijencije /danas se riječ fašizam, u najvećem broju primjera
na internetu, može najčešće naći uz pridjev: srpski i Srbe kao
naciju/.
Dakle, javno organizirana i registrirana u skladu s važećim
zakonodavstvom, ali primjereno svojim ciljevima i vrlo strogo,
rigidno i nepopustljivo organizirana u metodu rada i po potrebi
konspirativna u djelovanju, poput sveprisutnog apsolutnog
gospodara koji se u svemu ima slušati i slijediti, a da se o njemu
nikad i nigdje ne progovori, niti komentira. Sjajna pozicija koja do
današnjeg dana Srpsku Demokratsku Stranku lišava svake
odgovornosti.
Srpska Demokratska Stranka postala je sivom eminencijom
života i smrti, sadašnjosti i budućnosti, postojanja i nestanka,
prva stavka svega, condicio sine qua non. Niti o čemu nije moglo
biti progovora ili razgovora bez aferima Srpske Demokratske
Stranke.
*
*
*
SMOLUĆA
***
/smola i zlo zajedno/
***
Povijesno, u našim knjigama, ali i u turskim defterima i
austrougarskim katastarskim i gruntovnim knjigama, Smoluća je
relativno značajan i geografski velik prostor /nahija/: Donja,
Srednja i Gornja Smoluća.
Najcjelovitije informacije o prostoru nahije i sela Smoluća
možemo naći u knjizi akademika dr Adema Handžića: Tuzla i
njezina okolina u XVI stoljeću. /Svjetlost. Sarajevo, 1975. godine./
Inače, riječ je o lijepom, zatalasanom bosanskom krajoliku
ispod planine Ratiš, livade, šumarci, voćnjaci, potoci, južna
osunčana strana svijeta, puno svjetla i zelenila... blizina gradova
Lukavac, Tuzla, Gračanica, Srebrenik – srednjih i visokoškolskih
ustanova... visoka stopa uposlenosti, etc.
***
Bez sumnje, kada se u Smolući pojavila Srpska
Demokratska Stranka /pod vođstvom psihijatra Radovana
Karadžića/, Smoluća bi i da se drugačije zove, dobila smolu
Srpske Demokratske Stranke – sa kojom ne bi znala šta činiti, niti
kako se smole – Srpske Demokratske Stranke – osloboditi. Riječ je
o anahronom ideološkofašističkom baksuzu koji osim zla za sve
nije nosio ništa drugo.
To se, ustvari, dogodilo i mnogima drugim. I to ne samo u
Bosni i Hercegovini. Pojavljivanje Srpske Demokratske Stranke
imalo je katastrofalne posljedice jednako za Srbe i druge narode
ma gdje da su, makar bili i u emigraciji i makar samo reagirali
politički se organizirajući na istom principu: Jedan Narod, Jedna
Stranka, Jedan Vođa... /Jer, valjalo je to isfinansirati i izdržati
svu nezajažljivost stranačkih ambicija!/.
No, Smolućani su u velikom broju – kao svoju – Srpsku
Demokratsku Stranku, kao i drugi Srbi prigrlili i usvojili i činili
sve što se od njih traži – što im ne možemo zahateriti. To, što je
Srpska Demokratska Stranka osmislila i odlučila – imalo se
dogoditi, a osmislila je rat i samo rat, uvijek i svugdje svim
sredstvima, uz apsolutno pravo da je uvijek i u svemu upravu i
jedini, istinstki zastupnik srpskoga naroda.
/Dakako, takva vrsta ekskluziviteta u zastupanju svoga naroda –
isključuje sve druge opcije i predstavlja fašističku dominantu u
životu, radu i postupanju, a prije svega izdvajanje/segregaciju u
praksi i životu do aparthejda, do pretvaranja Srba u posebnu
rasu. Doduše, u Bosanskoj vili, početkom XX stoljeća možemo
naći i tekst pjesnika i diplomate iz Trebinja – Jovana Dučića, u
kojem s kritičkom intonacijom i sam Srbe naziva rasom.../
***
Svi stanovnici sela Smoluća su Srbi, osim življa u zaseoku
Agići, gdje oduvijek žive Muslimani, /a koji su prema nazivu
zaseoka i prezimenu Muslimana koji u njemu žive – Agići, nekada
mogli biti i posjednici tog prostranstva koje imenujemo Donja,
Srednja i Gornja Smoluća/.
Smoluću su povijesno evidentno, naselili Vlasi /što
Smolućani znaju i čemu ne treba davati pejorativan prizvuk/,
čemu su neki naši ljudi skloni. Mada, to nema nikakvoga značaja,
jer mahom smo svi i većinom odnekuda došli, pa i u nahiju
Smoluća.
Takođe, nije isključeno, da je neko od nastavnika u osnovnoj
školi bio Hrvat ili Musliman. Liječnik ili bolničar u lokalnoj
Ambulanti. Trgovac. Naprotiv. Smolućani su bili otvoreni i ugledni
ljudi i baš dobri domaćini, sasvim neskloni podvajanju ili, ne daj
Bože, nekoj bezveznoj netrpeljivosti na nacionalnoj i
konfesionalnoj osnovi, što vidimo i po tome kako u svojim
knjigama s uvažavanjem pišu o Muslimanima iz Agića.
*
*
*
SDS
i
POČETAK KRAJA
i
BESKRAJA
JADA
***
/besmisla i propasti/
***
Elem, došla je, ili je organizirana Srpska Demokratska
Stranka – napumpana velikosrpskom fašističkom idejom – i u
Smoluću u skladu sa Memorandumom Srpske Akademije Nauka i
Umetnosti o Velikoj Srbiji – krajem osamdesetih XX stoljeća i sve
se promijenilo iz temelja. Zauvijek i sasvim protivno volji svih
drugih naroda koji su živjeli u SFRJ, aki i samih Srba u Smolući.
Smatramo kako su bez iznimke, Smolućani uistinu voljeli
svoje veliko, lijepo, urbanizirano i prostrano selo s njegovim lijepo
uređenim središtem – Osnovna škola, Dom kulture, trgovine,
Poljoprivredna apoteka, Ambulanta, vodovodi, asfaltirani putovi,
električna energija i rasvjeta, telefoni, Jezero, Kasarna
Teritorijalne odbrane 27. juli Lukavac – na Brezicima i u svakom
pogledu – dobar muslimanski komšiluk u Agićima, Huskićima,
Kruševici, Šikuljama, Cibrićima, Dobošnici...
Grad Lukavac nadomak i zaposlenja nadohvat.
Smolućani su imali visoku stopu zaposlenost u lukavačkim
općinskim organima uprave i tvornicama, u tuzlanskim i
srebreničkim preduzećima. /Smoluća je imala oko 3.500
stanovnika, od čega oko /200/ visokoobrazovanih./ Ali, vremena
i uvjeti se mijenjaju. U skladu sa zahtjevima i željama Srpske
Demokratske Stranke, sve to što su Ssmolućani imali pretvoreno
je u ništavilo, pred Smolućane je istaknut vrlikosrpski fašistički
cilj.
***
Sada je u interesu ostvarivanja velikosrpske ideje o svim
Srbima u jednoj državi ili državi svih Srba – sve to trebalo ostaviti
ili poslati u vražju mater: kuće i kućišta, staze i bogaze, groblja,
poznati krajolik i zavičaj, škole i fakultete, zaposlenja i otići tamo
gdje se kaže da je i kako jeste velikosrpski interes.
Pouzdano, bilo je kod Smolućana puno nedoumica i dvojbi,
trebalo im je vremena da se sve to slegne u njihovim glavama i
dušama. Bilo je u njima latentnog, ali i otvorenog suprotstavljanja
iseljavanju. To Smolućani najbolje znaju.
Po svemu, Srpska Demokratska Stranka u većoj mjeri, bila
je i jeste, pritajeno i danas – malo više nasilna, vojna ili
vojnopolitička, ili političkoteroristička organizacija, nego li tek
demokratska politička partija kako se i danas rado predstavlja.
U najmanju ruku, poticana namjerama i ciljevima koje ističe
Memorandum Srpske Akademije Nauka i Umetnosti – nastala je i
djelovala u duhu političkoterorističke organizacije. Prisjetimo se
samo balvan-revolucije u međunarodno priznatoj Republici
Hrvatskoj. Jogurt-revolucije i Mihalja Kertesa u Srbiji. Samovolje,
proizvoljnosti i bahatosti u formiranju srpskih autonomnih oblasti
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Izdvajanja Srba kao nebeskog
naroda. Nosanja moštiju svetaca i kostiju careva i žrtava,
prekopavanja jama i grobalja. Sistematske, idološkofašističke
radikalizacije srpskoga stanovništva na sve načine.
Etc.
*
*
*
SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA
NA
FRONTI
STVARANJA VELIKE SRBIJE
***
/BESKOMPROMISNO I SVIM SREDSTVIMA
PREKO GENOCIDNOG ZLOČINA DO SVOGA CILJA/
***
Izvan svake je sumnje, kako je Srpska Demokratska Stranka
imala prevashodno i čisto vojničke namjere, ciljeve, nakane,
zadatke i metode za stvaranje Velike Srbije ili države svih Srba –
svim raspoloživim sredstvima, a prije svega bezobzirnom
upotrebom vlastitog naroda i kadrovski srbizirane Jugoslavenske
Armije kojoj se u vidu paravojnih formacija priključila najrazličitija
četnička pljačkaška i koljačka gamad, bagra i rulja ubojica.
/Fašizam, bez zazora upotrebljava čovjeka i sva raspoloživa, pa i
pravno nedopustiva zločinačka sredstva i metode za ostvarenje
svojih najbeznačajnijih i najprljavijih /ali isključivo srpskih!/
ciljeva i namjera, ne misleći o posljedicama, ljudskoj patnji i
gubljenju života – kao da je riječ o najbičnijem ogrijevnom
materijalu u vidu drvenih cjepanica./
***
Srpska Demokratska Stranka se ustvari dokazala kao
stvaran i vitalan nastavak – produžetak i kontinuitet radikalne –
fašističke velikosrpske politike u njezinom /110/ stotinudeset
godina dugom postojanju – od tajne terorističke organizacije Crna
ruka – Ujedinjenje ili smrt pukovnika Dragutina Dimitrijevića
Apisa, koja je 1903. godine izvršila puč i ubila kralja Aleksandra
Obrenovića, a potom preko jednog od najuglednijih političara u
srpskoj povijesti – Nikole Pašića, Srpskih radikala – općenito,
političkoterorističke organizacije Mlada Bosna, komita, ideje
kralja Aleksandra Karađorđevića o beloj Jugoslaviji, Ravnogorskog
četničkog pokreta, paravojnih formacija najrazličitijeg nazivlja –
nastavila svoj put...
*
*
*
USTVARI
TO JE I U TOME JEST SMOLA SELA
SMOLUĆA
***
/JEDNOGA OD NAJVEĆIH I NAJBOLJE UREĐENIH SELA
ZA ŽIVOT U SVAKOM POGLEDU
U i ZA
JUGOSLOVENSKE KRITERIJUME VRLO RAZVIJENOJ OPĆINI LUKAVAC/
***
Upravo zato i uzimamo primjer sela Smoluća kao
paradigmatičan za djelovanje Srpske Demokratske Stranke na
matrici velikosrpstva i genocida općenito tokom minulih ratova,
jednako u Drugome svjetkom ratu i ratovima krajem XX i
početkom XXI stoljeća na ex-YU prostorima, od Slovenije preko
Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do Kosova i Metohije.
Činimo to samo radi predstavljanja/identificiranja i
ogoljavanja SDSovske zločinačke suštine i stvarne krivnje za
agresivan, krvav, genocidan i prljav, anahron i besmislen rat
protiv svih koji nisu Srbi, mada su im bili stoljećima dobre
komšije.
Srpska Demokratska Stranka ratove je promišljeno
producirala i vodila. Jednako u Republici Sloveniji i na
prostorima Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske
kao međunarodno priznatih država, ali poslije i na prostoru
Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, sve dok NATO nije
preduzeo udare iz vazduha...
Pri tome, Srpsku Demokratsku Stranku, nikako, ne
smatramo krivom i genocidnom samo prema Hrvatima i
Muslimanima, već sasvim ravnopravno genocidno krivom i
odgovornom prema Srbima – kao sopstvenom narodu koji je čini i
popunjava i radi čijih interesa je, tobože, organizirana s duboko
potkrivenim i nikome potrebnim velikosrpskim fašističkim
ciljevima i namjerama.
***
Ustvari, nacionalno političko organiziranje u jednom narodu,
vrlo i po svemu je blisko političkom i drugom organiziranju u
drugim nacijama u narodu poznato kao reagiranje: bar a bar –
radi neke vrste fiktivne ravnopravnosti, ustvari, izjednačavanja,
pa makar to bilo i u zlu.
***
Krajnje je moje i osobno mišljenje, kako su im tada i ciljevi
nužno, međusobno vrlo bliski, te da su u svemu što se događalo u
pomenutim ratovima u najvažnijim pitanjima, nacionalne stranke
čak i paktirale iza leđa svojih naroda /i stranaka koje ne misle na
isti način/ zbog čega je nerijetko, ne samo izgledalo da žele i čine
isto – surađujući u zlu.
Bez toga i beskrupulozne zloporabe nacija i konfesija, ne bi
bilo moguće postizanje bliskih i nakaradnih zamisli nacionalnih
političkih
voždova,
kao
ni
razaranje
civilizacijskog
i
multikulturalnog monolita kakav je npr. multikulturalni
civilizacijski amalgam koji tvori milenijsku Bosnu i Hercegovinu.
To je bio iznimno težak posao kaoji kratkovidi fašizirani i
jednodijelni u prvi mah nisu ni razumijevali.
***
Manje – više, dobro je poznato kako su Srbijanci
najrazličitijim ideološkim i politikantskim zamešateljstvima,
bezočnim korištenjem medija i svoje ideološke i šovenske –
fašističke propagande – koristeći policijske odrede socijalističkih
republika i pokrajina ex-YU – duže od deceniju satirali albansku
sirotinju na Kosovu i Metohiji /prije otpočinjanja ratnih
dejstava/, jer su sve republike SFRJ naizmjenično slale na
Kosovo i Metohiju združene odrede Narodne milicije koji su imali
zadatak da spriječe albanski separatizam!!! Koje li bruke i
nebuloze!ž
Ta zbivanja dužni smo vidjeti i razumjeti kao savršeno
realiziran uvod u velikosrpsku fašističku agresiju. Jednako je
demonstracija sile Jugoslavenske Armije u Sloveniji već u prvom
koraku postigla dvije stvari: razbijanje SFRJ – u kojoj je jedna
Socijalistička Republika /Slovenija/ silom izopćena iz ex-YU
zajednice, a Jugoslavenska Armija – definitivno, tom prosrpskom
gestom – uništila je samu sebe kao jugoslavensku, tj. Armiju svih
republika koje čine SFRJ.
*
*
*
ULOGA SDS KAO
TABU TEMA
***
/O STVARNOJ ULOZI SDSe UGLAVNOM SE ŠUTI/
***
Činjenica je, kako ni dan-danas, niko od Srba ne poteže
pitanje uloge i odgovornosti Srpske Demokratske Stranke za rat u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da svi šuteći prihvataju stanje
koje je Srpska Demokratska Stranka svojim prisustvom,
programom, organiziranjem, propagandom i silom vaspostavila.
To neporecivo i stvarno dovodi u pitanje i odricanu činjenicu
o kolektivnoj odgovornosti srpskog naroda za počinjene zločine i
dokazuje naprijed rečeno. Dakako i činjenicu da se Hrvatska
Demokratska Zajednica i Stranka Demokratske akcije – po svaku
cijenu žele držati po strani kako bi umanjile osobni dio
odgovornosti za sudjelovanje u ratnim događajima, a u značajnoj
mjeri i zadovoljne već postignutim, mada je SDS sve generirala.
/Ustvari, na taj način i sebe i SDSu štite od odgovornosti!/
Kao da smo svi bez pameti i mislimo kako se nešto moglo
dogoditi bez njihovoga sudjelovanja barem u političkom nivou
dogovora! Najboljim dokazom o stvarnosti naprijed rečenoga je
to, što se ni danas /20/ dvadeset godina poslije rata ni o čemu ne
mogu dogovoriti u parlamentarnom i političkom životu jer su im
ratna sredstva uskraćena, pa ratuju politički sa istim namjerama,
ciljevima i programima – in continuo.
***
Pouzdano, možda im se nešto i ne dopadne u ovoj priči, ali
niko se ni od Srba kao ni od drugih /osim malog broja politički
neorganiziranih i slobodnomislećih ljudi, koje drže naivčinama i
budalama, a po želji i likvidiraju!/, nije usprotivio masovnom
preseljavanju Srba radi zaposjedanja tuđih teritorija i imovine –
koje su nerijetko pod utjecajem i pritiskom svoje i njihove
propagande i organizirano napuštane!
Ta okolnost je eklatantan dokaz o tome kako su Srpska
Demokratska Stranka i srpski narod do vrlo visokog nivoa
izjednačeni sa fašističkim vođstvom Stranke u njezinim
suštinskim namjerama, ali i da su nerijetko druge nacionalne
stranke u tome bile, ne samo suglasne već i da su prešutno ili
djelatno asistirale i na istome inzistirale u svojim narodima.
Bezočno su radili i provodili sasvim istu genocidnu politiku
prema sebi samima kao i prema drugima /što mora zvučati
apsurdno!/. Dakako, kada je sve krenulo, svako je svakoga
nastojao nadigrati i prevariti, a vojske i komandni kadar su i de
facto – postali politički instrumentalizirani za postizanje zacrtanih
ciljeva: prije svega za pljačku svake vrste, humano preseljavanje
stanovništva i genocid, te organiziranje političke oligarhijske klike
koja treba zajahati i dalje u svom primitivnom interesu mamuzati
svoj narod do pada u potpuno ništavilo.
***
Razlika je samo u tome što su Srbi koristeći unaprijed
dugoročno osmišljenu velikosrpsku politiku, organiziranjem i
voljom, efektivama sile i ratom stvorenu prednost, za sebe birali
teritorije i imovinu beskrupulozno se upuštajući u zločine,
pljačku i devastiranje kako bi osnažili svoju poziciju i kako bi
dokinuli mogućnost normalizacije pomjerenih i poremećenih
odnosa.
Prvorazrednim dokazom je i to, što su tu stvar uradili, a
potom ostali na tome kao na svojoj pobedi, tj. onome što su željeli
i priželjkivali postići, te se svim sredstvima suprotstavili svakoj
normalizaciji odnosa.
Dugo su i istrajno planirali, a potom protivno pravu i svim
nagovorima i otporima, vodeći kolo zla – krvavo proveli u djelo i
pretvorili u svoju pobedonosnu stvarnost. /Inače, zašto nema
Hrvata u Bosanskoj Krajini i Bosanskoj Posavini?! Otkuda Srbi
kao većina u Bijeljini gdje je živjelo 75% Muslimana kao gradski
živalj prije rata 1992. – 1995. godine i zašto uopće nema Srba u
Smolući, Vogošći, Ilijašu, Hadžićima... zašto ih je sve manje u
Sarajevu i drugim gradovima i, otkuda sada i Istočno Sarajevo na
Palama?/
*
*
*
ŠUPLJA ŠOVENSKA PRIČA
O
GRAĐANSKOM RATU
u
BOSNI i HERCEGOVINI
i
REPUBLICI HRVATSKOJ
***
/POKUŠAJ IZJEDNAČAVANJA ODGOVORNOSTI
ZA IZAZIVANJE RATA I POČINJENA ZLODJELA/
***
Vrhunaravnim je i ovovremeno izvrsnim dokazom i to, što se
Srbi danas - /20/ dvadeset godina poslije ratova upinju svim
silama, da svoju produkciju agresije i događaja čiji su akteri,
nastoje prevesti i prekvalificirati u građanski rat, donoseći čak i
Deklaraciju o karakteru rata na prostorima Bosne i Hercegovine i
ex-YU 1990. – 2000. godine, čime bi krvavu agresiju koju su
producirali duže od dvadeset godina – prekvalificirali u građanski
rat. Donose Deklaraciju kao da u tom ratu nije bilo nikoga osim
njih i kao da niko ništa ne zna. Tako, oni sebi uzimaju za pravo i
da čine što ih je volja i da to ocjenjuju kako im se sviđa!
Upravo ta njihova Deklaracija o karakteru vođenog rata –
bjelodano svodi odgovornost za rat na njih same kao agresore koji
su prednjačili u produciranju ratnih sukoba, zauzimanju i
svojatanju
teritorija,
repetitora,
odašiljača,
preseljavanja
stanovništva, genocidnih egzekucija, demontaži i premještanju
tvornica čak i u susjednu Srbiju – i tako realizaciji velikosrpske
fašističke zamisli o pljački i otimačini.
Idejni tvorac i realizator te priče je SDS, a rodonačelnici su
akademici Dobrica Ćosić, Milorad Ekmečić, Srpska Akademija
Nauka i Umetnosti, Slobodan Milošević, Srpski Radikali, Vojislav
Šešelj, etc.
***
Kako bi podupro i osnažio prethodnu inicijativu, Otac Nacije
– kako rado nazivaju akademika Dobricu Ćosića Gedžu, čak je
napisao i objavio knjigu: Bosanski rat.
Bez traga sumnje, knjigu je napisao samo zbog toga, kako bi
u opticaj i političke razgovore, dijaloge i mišljenja – ubacio upravo
sintagmu bosanski rat, jer bi ista od svega što su učinili ne samo
odvajala Srbiju, nego i cijelu priču svodila samo na Bosnu i
Hercegovinu, pa tako i rat činila građanskim. Gedža koji kao Otac
Nacije javno priznaje kako Srbi u politici beskrajno lažu, majstor
je i za zakulisne procedure koje su, a da to nije ni primjetio –
postale ofucani politički anahronizmi i maloumlje. Naime, odavno
je to kako je on pisao Daleko je sunce. A još je dalje vrijeme kada
je Politkom Rasinskog partizanskog odreda. Čak, samo rijetki
pamte kada je poslije rata došao na Terazije u rajtoznama, beloj
košulji, u nosatim srbijanskim opancima i sa šajkačom na glavi.
Gedža je samo stara četnička drtina koja još uvijek imponira
takođe već ofucanom Miloradu Dodiku u bh entitetu Republika
Srpska, poznatijem kao duduk, a obojica su maheri za najniži i
najmasovniji nivo populizma svake vrste.
***
Pozadina namjere sa Deklaracijom o karakteru minuloga rata
koju guraju borci sa Skupštinom Republike Srpske jeste, da u
krivnji i odgovornosti za minula ratna zbivanja izjednače sebe kao
stvarne agresore sa braniteljima koji, posebno kad je riječ o
Hrvatima i Muslimanima u odbrani identiteta i suvereniteta
Bosne i Hercegovine – nisu u pozadini imali nikakvu drugu
politiku, ako tako ne shvatimo multikulturalni i multicivilizacijski
code – kao njihov osobni, osnovni judski i najintimniji znak –
njihova suština.
Ovo utoliko prije što su građani Bosne i Hercegovine svoje
rekli krajem veljače, 1992. Godine, na Referendumu – sa 64,7%
glasova. No, stvar ni malo nije drugačija u Hrvatskoj koja je bila
izložena velikosrpskoj fašističkoj agresiji s jasno istaknutim
teritorijalnim ambicijama i javno označenom granicom
velikosrpske fašističke podjele: Virovitica – Karlovac – Karlobag...
što je Srpski Radikal Vojislav Šešelj nastavio da žvalavi i tokom
suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu.
***
Dakako, riječ je i o tome, da na taj način Srbi definitivno
odriču presudu Međunarodnog krivičnog suda pravde o izvršenom
genocidu.
/Ovo rječito pokazuje i kako Srpska Demokratska Stranka u
kontinuitetu čuva i održava prljavim i genocidnim ratom stečenu
prednost koristeći kao prethistorijski buzdovan ljude poput
Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, Vojislava Šešelja ili Milorada
Dodika, koji su spremni razlupati svaku misleću glavu i zdravu
misao o normalnom životu./
Naravno, odriču i pravo Hrvatima da Olujom i Bljeskom
oslobode teritoriju svoje međunarodno priznate države. /Kao,
akcije Hrvata su udruženi zločinački poduhvati, a njihova agresija
pred licem cijeloga svijeta je čista i elementarna nevinost,
nedužnost i puka samoodbrana! Valjda od sebe samih!/
*
*
*
USTVARI
SRBI NE PRESTAJU RATOVATI
***
/METODE IZGRAĐENE TOKOM STOTINUDESET GODINA
IDEJE VELIKOSRPSTVA – SRBI NE MOGU NAPUSTITI!/
***
Ustvari, riječ je o tome, da od trenutka kada su dobili uputu
u formi Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti i
krenuli u oružanu agresiju, geografski od Socijalističke Republike
Slovenije, već međunarodno priznate Republike Hrvatske i
međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine do
Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija, Srbi do
današnjeg dana nisu prestali da vode agresivni i krvavi
velikosrpski rat sa stanovišta međunarodnih konvencija /koje tu
stvar u sveopćoj kakofoniji u Međunarodnom krivičnom sudu Den
Haag i kao njihovo nedjelo najčešće ne umiju jasno vidjeti i
identificirati/, a kao uzgred, instrumentalizirajući i koristeći sva
dopuštena i nedopustiva sredstva – sebe prave žrtvama i svima
odriču pravo da se brane i vrate kućama iz kojih su prognani.
Zar su doista /retardirano/ mislili, kako će hrvatski generali
Gotovina i Markač pustiti Martića, Babića, kapetana Dragana,
Ratka Mladića, Gorana Hadžića, Vojislava Šešelja i Željka
Ražnatovića Arkana, da čine što hoće?! Pa to nije čak ni
inteligentno! To što im je mučki uspjelo u Bosni i Hercegovini –
samo je tupava zabluda /za koju misle da se ne vidi i da je to
konačna kao podjela, a ne puko i privremeno entitetsko
razgraničenje!/. Ko je ikada odricao srpski grunt u Bosni i
Hercegovini?!
Sada su Milorad Dodik i Mladen Bosić i žešći od Karadžića i
njegove garniture prije dvadeset godina, pouzdano prema
instrukcijama koje su dobili... I podrška im je bolje verzirana:
Ivanić, Čavić, Đokić... i lajalište: Pandurevićka, Majkićka, Kalabić,
Slavuj... a autoritarni član tročlanog Predsjedništva Bosne i
Hercegovine – Nebojša Radmanović – ne izlazi iz jada i blamaže
svojih velikosrpskih izjava i postupaka.
Etc.
***
Riječi izgovorene na sahrani kralja Petra Karađorđevića II,
26. 05. 2013. godine u Oplencu, a upućene srpskom narodu
/Milorad Dodik/ – neoboriv su dokaz protiv njih, njihovih laži i
bjelodanim su dokazom počinjenih zločina – pred licem svekolike
međunarodne zajednice, koja je, da stvar bude gora, i sudjelovala
u tom nečasnom poduhvatu – prihvatanjem i odobravanjem
Miloševićevih planova, te odlaganjanjem i izbjegavanjem vojne
intervencije protiv agresora sve do trenutka, kada su Srbi počeli
da mlate i pripadnike UNPROFORa, da ih drže vezane za vrata
hangara, za jarbole na kojima se vijore njihove zastave i skladišta
sa naoružanjem i hranom, za stubove javne rasvjete u Bosni i
Hercegovini...
Razlika je samo u tome što je Dodik seljačina i smlata pa ne
umije ni sastaviti inteligentnu rečenicu, kao ni sekretar njegove
stranke Srpskih Nezavisnih Socijaldemokrata – Rajko Vasić, koji
srpske studente naziva kopiladima. Ili lajavica Aleksandra
Pandurević, kojoj odjedanput, naprasno, nije bezbedno dolaziti i
raditi u Sarajevu!
Stvarno pitanje jeste: kako su se oni poslije svega što su
učinili Sarajevu i Bosni i Hercegovini, uopće usudili doći u
Sarajevo?! I zašto ova zemlje nije pohapsila svu tu gamad? Kako
su to mogli izvesti i zasjesti za visoke novce u objektima
Predsjedništva, Parlamenta Bosne i Hercegovine i gdje god su
htjeli? I godinama uzimati silne pare za sve i svašta, a raditi samo
protiv ove zemlje i normaliziranja života u njoj?
*
*
*
OSOBNO SHVATANJE
SITUACIJE
SA
SMOLUĆOM I RATOM, VELIKOSRPSKOM AGRESIJOM
I
NACIONALNIM STRANKAMA
U
BOSNI I HERCEGOVINI
***
Van svake sumnje i nedoumice, Smoluća, kao i brojna druga
pitanja u odnosima nacionalnih stranaka bila je predmetom
međusobnih prljavih i neprincipijelnih političkih i ratnih namjera
i pogodbi. O tome su iznijeti nebrojeni dokazi tokom suđenja u
zemaljama zahvaćenim ratom, ali i na Međunarodnom krivičnom
sudu Den Haag. I svi su ili bili ili su se gradili slijepi kod očiju i
ludi kod zdrave pameti.
***
U primjeru Smoluće, riječ je o etničkom čišćenju Srba s
teritorija općine Lukavac i uništavanju srpske imovine u selu
Smoluća, ali i č/etničkog čišćenja općenito. To što su Srbi radili
Srbima u ovom primjeru, kao da je sasvim bilo po mjeri i želji
Muslimana. Tako su se iz istih razloga na udaru našli i Srbi koji
su 1992. godine koncentrirani u Smolući, a početkom rata došli
su /pa i: najureni!/ iz Srpske Tinje, Gornjeg i Donjeg Potpeća,
Jasenice, Brezja, Dragunje, Lukavca...
Iz sasvim istih istog razloga, izgleda realnim koordinirano
djelovanje prvih dana rata /protivavionskim topovima!/ spaljen je
objekat Željezničke stanice u Tinji, te sela Gornji i Donji Potpeć, a
u selu Straža – zarobljeno je /26/ Srba iz Brezja /Čelić/ koji su
krenuli u Smoluću.
***
Smoluća je prvo č/etnički i hermetički zatvorena. Niti je
mogao ko ući, niti su nekome dali da izađe, eskivirali su
mogućnost pregovaranja, a potom je i u cijelosti nestala sa lica
zemlje tokom prva četiri mjeseca agresivnog rata koji su, već
međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini nametnuli Srbi 1992.
– 1995. godine.
Moglo im se. Bili su uistinu najnaoružanija nacionalna
populacija koja ima sasvim jasne namjere u okvirima disolucije
republika ex-YU – prethodno zajedničke države. Fašistički,
velikosrpski plan stvaranja Velike Srbije – mora da im je izgledao
kao dječja ratna igrarija.
/Ostaje dežurno pitanje – bez odgovora: u kojoj mjeri cijela stvar
škodi Srbima, Hrvatima, Muslimanima i, kome uistinu može
odgovarati i koristiti?!/
***
Po svemu sudeći, u Smolući koncentriran srpski živalj iz
pomenutih sela, prema rigidnom planu Srpske Demokratske
Stranke /uz izvjesnu potporu drugih nacionalnih stranaka/, osim
za popunu jedinica Vojske tzv. i samoproglašene Republike
Srpske – dodatno je trebao poslužiti za naseljavanje Janje,
Bijeljine, Brčkog, Zvornika, Bratunca, Vlasenice i drugih č/etnički
očišćenih mjesta iz kojih je prognano više od 50.000 Muslimana.
Uostalom: stvoreno je ratno stanje, a njihova politika je
samo i oduvijek sranje. Pogledajmo samo njihovu uzvišenu
parolu: NOŽ – ŽICA – SREBRENICA! Toliko ogoljenog zločinačkog
primitivizma na možete naći u cijeloj jednoj biblioteci knjiga o
ratovima ili u sudskim zapisnicima o počinjenim zločinima!
Za cijeli jedan narod – SRBE – to je postao pobjednički
poklik! Svakodnevna i općeprisutna uzrečica! Naročito na
sportskim manifestacijama, na kojima se pojavljuju i omladinske
ekipe s natpisom na dresovima: mladi četnici!
*
*
*
AMBICIJE I NAMJERE
SDS
***
/ZAPOVJESTI KOJE SE MORAJU IZVRŠITI/
***
Ambicije Srpske Demokratske Stranke bile su da zauzme što
veći dio površine/teritorija međunarodno priznate države Bosne i
Hercegovine, /za koju se izjasnilo 64,7% građana na
Referendumu krajem veljače 1992. godine/ – kako bi stvorila širi
raspon uvjeta da što teritorijima, što humanim preseljavanjem
stanovništva, tj. č/etničkim i genocidnim čišćenjem može – uz
pritisak prisvojenim vojnim efektivama Jugoslavenske Armije i
organizirane srpske vojne sile podržavane iz Srbije – što bolje
trgovati i po svojim željama ucjenjivati Muslimane i Hrvate, što je i
učinila.
/To je i glavna tačka u kojoj su izigrali svoje etničke i političke
partnere u nacionalnim strankama sa kojima su paktirali i
domunđavali se u mnogim pitanjima – tajnim dogovorima ili
prešutnim suglasnostima iza leđa vlastitih naroda./
Međutim, tako veliki teritorij /od oko 78% površine samo u
Bosni i Hercegovini!/ nikako nije mogla zadržati sa ljudstvom
kojim je raspolagala u Vojsci Republike Srpske – pa ni uz podršku
Rumunja, Grka, Rusa, vikend brigada iz Srbije – u kojima je svaki
pripadnik nosio u džepu potvrdu da ima pravo opljačkati i u
Srbiju ponijeti sve što mu se dopada ili može pregurati preko
rijeke Drina... etc.
Sve to, Srbi nisu mogli fizički pokriti – etnički naseliti i
poklopiti – srpskim življem. /Naprosto: Srba nema toliko./
*
*
*
VELIKOSRPSKA LAŽ KOJU
VOLE
PONAVLJATI
***
/KO JE SAMOZVAN, A KO TAKOZVAN U BiH?/
***
Interesantna je propagandna pojedinost kojom Srbi stalno i
uporno operiraju u svojim medijima, a prema kojoj se – mada je
jedina legalna oružana sila na teritoriji međunarodno priznate
države Bosne i Hercegovine /u vrijeme otpočinjanja velikosrpske
agresije/, prvo Teritorijalna odbrana, a potom i organizirana
Armija Bosne i Hercegovine – nazivaju takozvanim i samozvanim,
tj. nelegalnima!
Ustvari, Srbi samo na tome zasnivaju svoje pravo, da
kadrovski srbiziranu Jugoslavensku Armiju /koja je kao
jugoslavenska de iure i de facto prestala postojati čim je učinila
prve agresivne korake u Socijalističkoj Republici Sloveniji – kao
jednoj od republika SFRJ – lipnja, 1990. godine/ i svoju
ravnogorsku četničku paravojnu rulju, što su ustvari bile
specijalne jedinice te iste srbizirane jugoslavenske armije pod
komandom takođe kadrovski srbiziranog Generalštaba iz
Beograda, Slobodana Miloševića, Zorana Lilića, Borislava Jovića,
Momira Bulatovića, Kostića, Kadijevića, Radovana Karadžića i
Ratka Mladića u Bosni i Hercegovini, te drugih četničkih govana –
smatraju legalnima.
U njihovim im medijima, svi su samozvani i takozvani osim
njih, mada, takozvani i samozvani upravo mogu biti i jesu samo
oni.
*
*
*
SUĐENJE KAO LAKRDIJA
***
/MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD DEN HAAG
KAO
SRPSKI POLIGON ZA IZIGRAVANJE ISTINE/
***
SUĐENJE U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM SUDU ZA RATNE ZLOČINE I ZLOČINE
PROTIV ČOVJEČNOSTI U RUANDI I JUGOSLAVIJI
DEN HAAG
U
NEPOIMANJU SUŠTINE
JESTE
FARSA, KIRBAJ, LAKRDIJA
ili
TRAGIKOMEDIJA
*
*
*
MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD U HAAGU DOKAZUJE NAŠE
PRLJAVE ŠOVENSKE POGODBE
*
*
*
IMA LI IKO NA
SVIJETU
DA
MOŽE NE SHVATITI
KAKO SU ZA RAT U EX-YU KRIVI:
SRPSKA AKADEMIJA NAUKA I UMETNOSTI,
REPUBLIKA SRBIJA,
SLOBODAN MILOŠEVIĆ,
SRPSKA DEMOKRATSKA I SRPSKA RADIKALNA STRANKA
ČETNIK VOJISLAV ŠEŠELJ SA SRPSKIM RADIKALIMA
i
PSIHIJATRI
JOVAN RAŠKOVIĆ i RADOVAN KARADŽIĆ
?
*
*
*
Cijela stvar i pojava se može promatrati i kao čista
psihološka
manipulacija
ili
psihijatrijski
primjer/slučaj
upravljanja narodom/masom iz pozicije psiholoških znanja o
psihologiji gomile o kojima je još prije stotinu godina pisao Gustav
la Bon. Osim toga, i drugi narodi jednako nastoje održati tu vrstu
psihološke tenzije u svojim etničkim korpusima, što u biti
predstavlja snažan proces sve dublje fašizacije u javnom i
političkom životu, ali i inače, jer, u osnovi riječ je samo o
nacionalnim podjelama i pokušaju da se opstane na svom i sve
više o razbijanju milenijske multikulturalne civilizacije i
zajedničkog života u Bosni i Hercegovini.
Puno je, isuviše je od Srba i pomenutih psihijatara brižljivo
izrežiranih primjera i dokaza o tome, a činjenica da su Srpsku
Demokratsku Stranku i de facto vodila dva psihijatra – Jovan
Rašković u Republici Hrvatskoj i Radovan Karadžić u Bosni i
Hercegovini – na geografskom teritoriju koji su unatrag, već prije
/100/ stotinu godina smatrali Velikom Srbijom – svakako je
bjelodan i vrhunaravan, eklatantan i neprikosnoven dokaz o
tome.
Inače, na način kako to već jeste, ta stvar ne bi bila uopće
moguća niti izvodiva. Sve je organizirano i rađeno uz brižljivu
primjenu psihologije mase kombiniranu sa intenzivnom i
najbezobzirnijom i najprljavom medijskom i ideološkom
propagandom, lažima, brbljanjem i simuliranjem o ugroženosti
srpskog naroda, te primjenom najdrastičnije sile i nasilja prema
drugima – do neporecivog genocidnog zločina.
*
*
*
PRIMJER PRLJAVE POLITIČKE POGODBE
NACIONALNIH STRANAKA
JESTE
SMOLUĆA
***
/DOKAZI O TOME SAMI IZRANJAJU IZ DOGAĐAJA/
*
*
*
U velikosrpskom agresijom nametnutom ratu Bosni i
Hercegovini bio sam 3,5 godine svaki dan. Politički neorganiziran,
odan humanizmu i mirnom životu, uistinu neobaviješten i
nepristrasan, nisam baš razumijevao zbog čega ratujemo osim da
se to mora protiv agresora. U stvorenom propagandnom,
političkom i ratnom zamešateljstvu, malo šta i vrlo teško se jasno
razaznavalo, pa i kad njihovi i naši – rade iste stvari.
Nisam nosio oružje, a nosio sam bilježnicu, olovku, diktafon,
fotoaparat i kameru, o čemu sam objavio i knjigu reprint tekstova:
Borba i život za slobodu, 2002. godine /700 str./. Sada je, deset
godina kasnije, mnogo toga tada kazano – sasvim obesmišeljeno,
mada se brojne činjenice dobro drže.
Nisam nikakav vojni, niti politički stručnjak ili k/analitičar
kakvima se rado nazivaju i samoproglašavaju neki koji su pisali
apologetike svojim omiljenim političarima i strankama, bljezgarije
koje im padnu na jadnu pamet i pogoršavali stvari, a rat
osluškivali čak iz drugih zemalja ili s udaljenosti od stotinu i više
kilometara. Sjedili su u prknu svojih naredbodavaca i zaštitnika i
pisali njihove junačke ratne biografije i portrete, memoare i
veličanstvena ne/djela ili lajali preko lokalnih radija i televizija, ne
bi li stvar ispala još gora. Nisam imao ambiciju da i na kakav
način budem bitan akter tih očiglednih prljavština.
Dakle, za bilo kakva pitanja agresije, rata i oružane borbe i
sile, ili prljavih pogodbi na račun života i smrti stanovništva –
trebalo bi potražiti eksperte, mada sam u zoni odgovornosti
Drugoga korpusa Armije Bosne i Hercegovine bio na skoro
svakom mjestu na kojem se nešto krvavo događalo, priznajem –
nisam nikakav – osim pouzdan svjedok čak i ako nisam razumio
stvar.
/Dakako, nikako ne smatram ekspertima ni one, koji su kasnije i
svoja nedjela uvrštavali u svoje biobibliografije, mada su bili
zaduženi za puko vođenje evidencija i pisanje priopćenja za
medije i javnost – a takvih je znalaca ponajviše./
***
Priznajem: nestručan jesam, ali stvarno sam nazočio
događajima od samih početaka ratnih dejstava u recimo: u općini
Lukavac /pa i puno šire/ do današnjeg dana. Osim svega,
ponekad sam sklon razmišljanju, pa sam uvjeren, kako sam,
makar i dosta kasno shvatio o čemu je uistinu riječ, kao i čemu i
kome su služili pojedini ljudi, a s visokim činovima još iz bivše
Jugoslavenske Armije /naročito obavještajci/ koji su u
multinacionalnoj Armiji Bosne i Hercegovine forsirali pozdrav
islamske provenijencije, mada su u multinacionalnim jedinicama
postojali i svećenici koji to nisu činili.
Ustvari, bili su to najobičniji nacionalistički i politikantski
smutljivci. Koje, nažalost, ni danas niko ne poziva kao odgovorne
na sud.
Ideološka i zločinačka propaganda nikako nije dolazila samo
sa jedne strane. To – nikako. Znam, jer sam u jednakoj mjeri
trebao biti predmet podsmijeha od srpske, hrvatske i
muslimanske propagande, do prijetnje likvidacijom s visokog
mjesta, od medija i novinara/govnara koji su svoje šupčine čuvali
u dubokim podrumima. Ali, nije o tome riječ.
Tačno jest, kako je baš zbog toga, zbrka bila ogromna a i
danas je prisutna, a suđenja su tako razvučena, beskrajna i
neefikasna, presude nerealne, pa izgledaju i kao zluradi
podsmijeh i kao smijurija. Ustvari, ko i kako da nas shvati kad se
sami ne razumijemo?! Potrebno je samo nekoliko zluradih i sve je
definitivno otišlo u lijepu nam pm.
Cijela stvar je vrlo slična i organizacijski bliska
zamešateljstvima koja viđamo u reality shouwima velikoga brata
ili na tzv. farmama. Da, tu je i nivo na kojem možemo sagledati
zločinačko sudjelovanje tzv. međunarodne zajednice – kao
činitelja i nečinitelja – koja je trebala pridonositi stabiliziranju
mira i onemogućavanju zločina, a koja je neprincipijelno odladala
svoje odluke o zaustavljanju agresuje i naoružavanju Armije
Bosne i Hercegovine, a tako održavala status quo za agresora i
njegovu svekoliku inicijativu, potencijale i prednost maspam
nenaoružanih Muslimana.
Isti je nivo koji je neprekidno činio neefikasnom Organizaciju
Ujedinjenih Naroda u njezinim naporima, te velike sile – kojima su
umnoženo interesantna slična žarišta iz najrazličitijih razloga, pa
ih i promišljeno i organizirano podstiču, održavaju i raspiruju
kako bi po dobrim cijenama rasprodale višak zastarjelog
naoružanja, a progutale mlade, obrazovane i produktivne ljude.
/Ne smijemo nikad zaboraviti zlokobni dolazak francuskog
predsjednika Fransoa Miterana u Sarajevo, koji je samo trebao
uvjeriti svijet kako Muslimani lažu i kako se u Sarajevo normalno
može sletjeti, a da se u Gradu normalno živi!/
***
Znam, kako su ovakvi kao što sam, nepoželjni. Sjetim se
Sušićevog Tala /Miralem Zupčević/. Došao Tale sa Kulašem iz
rata u rodnu Čaršiju, pa se svi Kulašu raduju, selame ga i
merhabaju, a Talu nude i pare – samo da produži i ode što dalje.
Jer, ruši im ugled već svojim prisustvom svjedočeći kako je
usprkos svemu preživio a kako su oni bili ništarije. Zna šta se
dogodilo... a, čudo, neće namah ni da ga uhapse...
*
*
*
EGZODUS SRBA, PLJAČKA
I
RAZGRADNJA SMOLUĆE
***
/dokaz o paktiranju nacionalnih stranaka/
***
Naime, nakon što je Smoluća ispražnjena od Srba pod
oružanom prijetnjom srbizirane Jugoslavenske Armije i tzv. Vojske
Republike Srpske, te organiziranog ideološkog drila Srpske
Demokratske Stranke, umjesto da ostavljena imovina Smolućana
bude sačuvana i iskorištena za smještaj prognanih Muslimana
koji su u Lukavac dolazili odsvakuda, posebo iz Bosanskog
Podrinja – Smoluća je u zaleđu jedinica Teritorijalne odbrane
općine Lukavac ispod planine Ozren – potpuno, sistematski /čak
i organizirano!/ opljačkana i razgrađena.
Ako se pitamo zbog čega, odgovor je: da Smolućani ne požele
i da se nemaju gdje vratiti. Ili, ako baš budu inzistirali na
povratku u svoje selo, da to bude krajnje usporeno i uvjetovano
sporom i skupom izgradnjom novih stambenih jedinica.
U međuvremenu, muslimanski prognanici su u gradu
Lukavac posjedali napuštene srpske stanove i iz istih i vršili
pritisak na preostali srpski živalj da se što brže iseljava iz
muslimanskog okruženja /dakako, zbog svega što su njima Srbi
prethodno učinili! Ali, nesumnjivo i uz potporu svoje Jedina
stranke, Svoga Jedinog vođe i radi sebe kao Jedinog i Nebeskog
Naroda./.
***
O prethodnom su mogli odlučivati samo Srpska
Demokratska Stranka kod Srba, Stranka Demokratske Akcije kod
Muslimana i Hrvatska Demokratska zajednica u Hrvata, a isto
tako, moramo razumjeti kako zbog toga moraju biti odgovorne za
sve što se dogodilo.
/Ova treća, umalo uz asistenciju Darija Kordića, poznatog po
egzekuciji Muslimana i sela Ahmići kod Viteza – nije iselila
Bistarac naseljen Hrvatima. Kordića su vodali i titrali mu i u
Lukavcu i u Bistarcu nekoliko dana, ali pametni Bistarčani nisu
vidjeli opasnost od Muslimana./
I jedna i druga i treća stranka bile su u poziciji apsolutne
vlasti poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine i učinjenih
konačnih etničkih podjela. Nikako se ne bi moglo reći kako u
svemu ne postoji i odgovornost Socijaldemokratske partije BiH –
koja je, prethodno kao Savez komunista Jugoslavije i Savez
komunista Bosne i Hercegovine – konkretno, sve predala u ruke
najokorjelijih i najglupljih, politički najnezrelijih fašistoidnih
nacionalista i šovinista – bez ikakve pripreme i ikakvog
uvjetovanja – potpuno inferiorna i indiferentna – pustila ih je da
čine što hoće, čak i sa njima samima.
Doduše, šta je SK BiH/SDP BiH mogao drugo učiniti nakon
što su se iz njega povukli Hrvati, Muslimani i Srbi i uključili u
svoje nacionalne političke partije?! Jednako je diskutabilno
komandovanje snagama Teritorijalne odbrane – podijeljeno i
organizirano također po nacionalnim osnovama. Tako i vojnom
policijom, naoružanim grupama, etc.
Jer, sada su nacionalisti oko svega morali da se dogovore uz
strašan prijezir prema nacionalnom ključu – koji je svojevremeno
prakticirao SKJ. Morali su smisliti skoro pa nemoguć:
nacionalistički i šovinistički ključ! Jer, mada su uistinu bili sasvim
isti, ni u čemu se nisu slagali. Ili, tek na jedvite jade uz puno
priglupih i kukaveljskih diskusija.
Dakako, to sugerira i svekoliku nezrelost samoupravljanja i
samoupravljača koji su ufitiljili kako sve mogu i sve znaju, a
dakako, na sve imaju apsolutno pravo.
*
*
*
MEĐUNARDNI KRIVIČNI SUD U HAAGU
i
PRLJAVE POLITIČKE POGODBE
KOJE NE MOŽE RAZUMJETI
***
Međutim, ovo što gledamo, suđenja i presude na
Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu, kao suđenje
Radovanu Karadžiću, psihijatru, Prvom predsedniku Republike
srpske, predsedniku Srpske Demokratske Stranke, pesniku i
književniku, humanisti – nadilazi sve što možemo zamisliti kao
lakrdiju, farsu i grotesku – iza kojih se u biti krije najcrnja
tragedija bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga naroda, koju su
naumili ostvariti i ostaviti za budućnost kao gospodari rata i
mira, a kao sirotinju bez igdje ičega, bez kuće i kućišta, što su već
i učinili.
Proces se odvija pravnički i sudski vrlo verzirano, jer se
puno puta ponavlja, a Srpski Radikal Vojislav Šešelj doveo ga je
svojom drskošću/odsustvom obiteljskog i drugog odgoja/ do belog
usijanja.
Obojica /i Karadžić i Šešelj/ znaju kako će, na najcrnji i
najzloslutniji način protivnike velikosrpstva ispratiti u nestank –
kako je Karadžić osobno rekao za muslimanski narod i zaprijetio u
Skupštini Republike Bosne i Hercegovine još prije početka ratnih
dejstava – jer muslimanski narod neće moći da se odbrani na onoj
istoj magistrali pakla, na koju ga izvode njegove političke vođe...
Ako prihvatimo kako je samostalnost Republike Bosne i
Hercegovine izglasana na Referendumu većinom glasova njezinih
građana/bh naroda, ako je pravo na normalan ljudski život,
slobodu i mir magistrala pakla – Karadžić je bio dalekovid i
upravu, jer je pakao zločinački pripremao osobno i znao sve
njegove sadržajne i organizacijske pojedinosti unaprijed. Uzalud
se krije iza povijesnih iskustava! Jer, ta iskustva su također,
zločinačaka.
*
*
*
Fascinantno jest, ali kao u pravilu, niti jedan svjedok i
počinitelj zločina Šešeljevih i Karadžićevih četničkih i drugih
paraformacija, zna ništa o formacijama i rasporedu snaga srpske
vojske, o rasporedu vojnih efektiva, vojničkih linija i položaja
/artiljerije, samohodnih oruđa i snajperista/.
Svi oni, samo su sjedili na nekakvim punktovima, na
ulazima u svoja sela pili brlju i pušili travu, da zaštite svoju
imovinu i srpsku nejač od ulaska zelenih beretki, pripadnika
Patriotske lige i mudžahedina, da sačuvaju živu srpsku glavu...
Njihova laž je sustavna, konzistentna i dosljedna do svake
nesagledivosti. Čudo, jedno! Niko od njih ne zna šta je višecijevni
bacač raketa, minobacač, mina 60, 82 7 120mm, granata,
kalašnjikov, srpkinja, sijač smrti, praga, puška M-48 7,9mm, ZIS,
haubica, transporteri, tenkovi makar: T-34, koncentracioni logor,
a sve su to imali u izobilju... Niko od njih ne zna i neće priznati
kako ih je u sve pojedinosti rata do najmanjih detalja i zadataka
uvela Srpska Demokratska Stranka koja je nosila i provodila
najjači smrtonosni naboj prema svima koji nisu Srbi.
Dakle, svi su oni bili samo branitelji srpskih kućnih pragova
i srpske nejači. Naročito nebrojeni generali ex Jugoslavenske
Armije, da ne nabrajamo opet paravojne formacije... Svi su
izredom bili samo puki i na pravdi Boga stradalnici i napadnuti
branitelji srpskoga grunta.
*
*
*
LUKAVAC
POČETAK AGRESIJE
***
/utorak, 19. 05. 1992./
***
Kada su 19. svibnja 1992. godine u večernjim satima – oko
18,30 sati, artiljerijskim napadom sa planine Ozren, Srbi označili
početak oružane agresije na sve što nisu smatrali srpskim od
Doboja, Doboj Istoka, Gračanice, Lukavca, Tuzle Živinica, i
Banovića – nisu mogli znati npr.: da Lukavac ima: Samostalnu
četu Patriotskog fronta – SDP od /130/ stotinutrideset ljudi
naoružanih poluautomatskim puškama ili pištoljima i Jedinicu
Patriotske lige od /35/ tridesetpet ljudi sa nekoliko puška zbrdazdola, te Stanicu milicije – Javne bezbjednosti u civilnom obimu i
Lovačku organizaciju.
Bilo je doduše i u mahalama nešto bašibozuka koji su
organizirano čuvali imućnije privatnike koji su dijelili besplatne
savjete: Prodaj kravu – kupi pušku. Hodali okolo s kojekakvim
puškama ili pištoljima, a za burek i jogurt kao plaću. Sve zajedno
oko /200/ dvijestotine slabo naoružanih ljudi.
/Od početka ratnih dejstava, Smoluću su uz znatne gubitke i
pokušali napadati i pokušali /se od Smolućana/ braniti pomenuti
borbeni sastavi. U općem psihološkom bunilu koje je stvorila
propaganda, Srbi nisu mogli znati da idući sa Ozrena radi
evakuacije srpskog življa iz sela Smoluća – mogu mirne duše ući
u Tuzlu, a da ih niko ni pucnjem ne zaustavi, jer se sve
razbježalo. Hrvati u Lukavcu uopće nisu bili organizirani ni za
kakav rat./
Krajem svibnja, u Lukavac su, po svemu /i raširenoj priči/,
Mijo Božić i Vuk Cerić – dopeljali na dva kamiona dijelove 108.
Pješačke Hrvatskog Vijeća Obrane Rijeka, tobože, kako bi pokušali
vratiti/osloboditi Rudnik krećnjaka Vijenac i pokrenuti
proizvodnju u Tvornici sode Lukavac.
Jedinica je smještena u odmaralište Svatovac, a 01. lipnja,
1992. godine, pod komandom Nurifa Rizvanovića /Za kojega i
danas govore kako ga je u Srebrenici ubio Naser Orić. Inače, riječ
je o ozloglašenom kriminalcu koji je bio optužen i za ubojstvo
švedskog Premijera Ulofa Palmea, što mi je osobno uz šarmantan
osmijeh rekao u kameru!/. Nurif Rizvanović i dijelovi 108.
Pješačke HVO Rijeka čak su uspjeli otjerati Srbe sa Vijenca, ali
kako bojovnici nisu smjeli i izaći na Vijenac poslije boja, o tome
smo tek kasnije saznali iz srpske – četničke dokumentacije koju
smo našli na Vijencu u svibnju, 1995. godine.
/Pošto su bojovnici bili skloni piću i izazivanju nereda, čak su
uhapsili i premlatili nekoliko lukavačkih Srba, a jednu ženu i
sustavno silovali na Svatovcu, pod pritiskom općinskih vlasti koje
to nisu odobravale, poslije nekoliko dana morali su otići iz
Lukavca./
*
*
*
O
BOSANSKOHERCEGOVAČKIM
BRANITELJIMA I SVJEDOCIMA
U
DEN HAAGU
***
/DA LI JE RIJEČ O PODVALI
ILI
UISTINU NAIVČINAMA?/
***
U pravilu, svjedoci koje izvode branitelji Bosne i Hercegovine
tokom suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu Den Haag,
znaju ništa, imena i prezimena svojih komšija /ni Srba, ni
Hrvata!/, kao ni onih koji su ih mlatili, klali i silovali, odvodili u
koncetracione logore, progonili iz njihovih sela, gradova, palili im
kuće i stanove, tjerali ih na međusobne bludne radnje pred
drugim zarobljenicima i njihovim obiteljima. Ne znaju ni kako se
zovu drugi zaseoci u istom selu, a nekmoli druga sela u njihovom
okruženju.
Znaju samo kako su mjesecima prije otpočinjanja ratnih
dejstava, uvečer izlazili iz svojih kuća i odlazili u najbliže šume na
konak. Ujutro su gledali kako im Srbi odvode stoku, odvoze
namještaj i kućanske aparate, pale kuće. Sve su samo čuli
izdaleka, s druge planete, na tv prijemnicima s lošim antenama,
iz napola čuvene priče o događajima. Ništa su vidjeli. Niti jedan –
ne umije sastaviti i izgovoriti rečenicu o zlu koje mu se dogodilo, o
nesreći koja je u istoj mjeri velika za Srbe, Hrvate, Muslimane,
Bosance i Hercegovce.
Riječ je o tome, da su u velikoj mjeri bili pokretani u
progonstvo svojom i njihovom propagandom, pod pritiskom
dušmana i predvođeni svojim političarima. Doduše, usitinu i
njihove nemale vojne sile i stvarnoga straha od zle volje susjeda, o
kojoj puno znaju iz svoje povijesti.
***
Da bi prikrili i ostavili u pozadini prave razloge radi dalekog
velikosrpskog cilja, oni moraju ne znati, moraju ne moći se prisjetiti
i moraju lagati do u beskraj kako bi udovoljili svojoj političkoj
oligarhiji – kao sumanuti i začarani ponavljaju velikosrpske
mantre.
To neporecivo govori o njihovom stvarnom političkom
neznanju i sistematskom međusobnom podržavanju u zlu,
instruiranju od strane vlastite nacionalne stranke do urednog
potpisivana nesuvislih izjava ćiriličnim pismom.
/Jedan je Podrinjac na aerodromu Dubrave u uniformi Armije
BiH – na moju malenkost potezao pištolj, jer mi je njegova
komšinica davala u kameru izjavu o tome kako su joj pred očima
zaklali sina i da se četnik koji mu je zabio nož u vrat – zvao
komšija Dragan /a sin je potom dugo udarao trupinom o pod.../.
I ja sam bio u uniformi Armije BiH, ali nisam imao pištolj.
Nasreću, kad već takvi nasrću... Takvi, koji tragediju svoga
naroda uzimaju kao svoj politički kapital, svojataju i
upotrebljavaju!
Dakle, i zločinci, i žrtve, i tuga, i žalost su privatizirani i
stavljeni u funkciju oligarhijskih političkih interesa, /na čemu,
nažalost, inzistiraju i tzv. instituti za ratne zločine i zločine protiv
čovječnosti/.
***
Protiv Vojislava Šešelja svjedoče samo vanzemaljci koji su
dopremljeni iz Mostara ili iz neke druge galaksije zato svjedoče u
Šešeljevu korist, svakom svojom tvrdnjom i odgovorom na
Šešeljeva pitanja. Takvu hrpu ljudskih i insanskih guzica igovana
trebalo je sakupiti. To nije od Boga. To je čista kozmička
zločinačka instanca jada i budalaštinja koje organiziraju za
suđenje i Sudsko vijeće, to je bulumenta koja ima namjeru
glupostima i neznanjem čak i po cijenu da osude i Šešelja za
gluposti – odbraniti sebe i velikosrpsku fašističku ideju – sve o
trošku Bosne i Hercegovine!
Ali, Šešelj je iz Beograda branio u Sarajevu suđene
Muslimane 1984. godine. Četnički principijelno. /Treba li mu
zamjeriti ili vratiti dug?!/
No, bilo bi veoma zanimljivo saznati ko je i kako branio
Radovana Karadžića kad je zajedno sa Momčilom Krajišnikom
uhvaćen u krađi, u Šipadu ili drugdje!!! Kako su braća balije
priskočili upomoć da se oduže Srbadiji?!
Vojki Šešelju se odužuju tako što mu šalju mutave svjedoke.
Niti jedan ne bi znao ni u mutvak ući, a nekmoli svjedočiti u
Haagu o zlčinu koji je prema njemu učinjen.
*
*
*
GDJE SAM BIO
I
ŠTO SAM RADIO JADAN I ČEMERAN
1992. – 1995.
***
/ALI I PRIJE I POSLIJE NE RAZUMIJEVAJUČI DOGAĐAJE/
***
Poslije svega, osobno se pitam gdje sam to
svakodnevno tokom otadžbinsko-domovinskoga
zbog srpskih granata i trčeći krivudavo pred
podvezujući umjesto nepostojećih bolničara rane i
/što bi rekli braća Srbi i Hrvati/?!
bio 3,5 godine
rata zaliježući
snajperistima,
otrgnute udove
Naime, u toku cijeloga rata nisam vidio više od /5/
mudžahedina bosanskoga podrijetla iz sela Tabaci, niti jednu
zelenu beretku uopće, mada, velikosrpski mediji neprekidno o
njima nešto melju, trabunjaju, trućaju i nesuvislo brbljaju,
prežvakavaju svoj užas, optužuju Muslimane i Hrvate, a Mevlida
Jašarevića – jadna mu majka – šalju čak iz Sandžaka da napadne
Ambasadu SAD u Sarajevu.
Nije ni čudna tolika pamet kad se zna da im je upravo iz
Smoluće bio glavni policijski čovjek za Miloševićeve ubojite
namještaljke – Rade Marković – kojemu je data i šansa da
likvidira Vuka Draškovića i Petra Stambolića! Vuče, Vuče, bubo
lenja, šta će reći pokolenja!
U nas kažu: Hebao te Vlah! Ali i tvoj Čiča Draža!
Pri svemu, rado govore o terorizmu, mada su se Srbi u
terorizmu najbolje izvještili na prostoru ex-YU. Izvršavaju
velikosrpski zadatak i za sebe, i za Muslimane, i za Hrvate. Ne
znam, ali ne bih rekao, da ovdje kao Srbin spada i uskače i Alija
Izetbegović, ar.?
***
Srbi su izabrali najbijedniju i najprimitivniju metodu bez
zazora i imalo srama. Nema više Jugoslavenske Armije – da joj se
predbaci nadležnost i odgovornost, ali se neprijatelji mogu
izmišljati do u beskraj radi odbrane od osobnih zlodjela i zlih
namjera. Svi umrli i tokom agresije poginuli Srbi /u Republici
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Autonomnoj pokrajini Kosovo i
Metohija
–
danas
Državi/
sada
su
žrtve
strašnih
muslimanskih/mudžahedinskih zločina. Mada su unaprijed znali,
kako agresivno hodeći i napadajući, negdje mogu /pa, makar i
slučajno/ poginuti.
Ali, tako se izjednačavaju branitelji i agresori, a od oružane
agresije, a pravi se građanski rat i na sudovima dobijaju blaže
presude. A o tome i jeste riječ. A oteto, više nije prema onoj
narodnoj: prokleto, već prema novokomponiranom poetskom
sloganu i neologizmu: Ko je jamio, jamio!
Njihova manija progonjenja ili paranoja – za svako iole
suvislo razumijevanje njihovoga ponašanja – posljedično je
prirodna i stvarna poslije svega što su učinili. Ogrezli u zlo,
nastoje izgrcati do čistoga zraka – po svaku cijenu. Ne može se
tako i sa toliko zla u sebi i među narodom živjeti.
** *
Ustvari, kako bih do kraja bio makar i sasvim izlišno iskren,
tokom minulog rata vidio sam jednog amerikenjca koji se smucao
po Lukavcu s zelenom beretkom na glavi. Bio je to neki Bušov ili
Klintonov prdonja i džulov koji je želio da ga shvatimo kao ratnika
– zelenu beretku iz rata u Vijetnamu.
Jadna mu majka i njegovih 130 kilograma. Dakako, nije
imao pojma o našim ratovima! Objašnjavao sam kako je buša
najbolja vrsta bosanske autohtone krave i da je Klinton zauzet u
Ovalnoj dvorani opsjednut strašću Monike Levinski. Nije mi
vjerovao.
Poslije je to gledao na televiziji.
***
Tako i Srbi, koji su pod pritiskom Srpske Demokratske
Stranke i Jugoslavenske Armije isfurali iz Smoluće na Ozren,
sada u čežnji vehnu i gledaju gdje je Smoluća na geografskoj karti
ili njihov stan u Lukavcu, od kojih su svaki mogli neposredno
gađati iz svojih brojnih artiljerijskih oruđa, što su nerijetko činili
iz zabave i radi teferiča.
Ustvari, to što su zdušno priređivali drugima, sada imaju u
Srbiji, na Kosovu i Metohiji, Vojvodini i Republici Srpskoj – kao
srpskim zemljama. Naročito imaju Dodika, Bosića, Pandurevićku,
Tadića, Ćosića, Kalabića, Majkićku i brojne – osobno pobijene
svoje najbolje ljude.
*
*
*
Svi Srbi koji su otišli iz Lukavca – otišli su prije početka
ratnih dejstava pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke radi
ostvarenja plana o oživotvorenju Vojske Republike Srpske i Države
svih Srba – tj. Velike Srbije – kao retardirane ideje o svim Srbima u
jednoj državi. Ali i usitinu plemenite ideje o tome da ovaj bijedni
prostor spasu srpskoga prisustava.
Posljednji Srbi izlazili su u petak – 15. svibnja, 1992. U
petak i subotu – 16. svibnja, 1992. Godine. Što znači kako su
znali da bi 15. svibnja u Tuzli, moglo nešto pući i biti problema.
Poslije tih datuma, izlazili su samo na zvaničnim razmjenama
zarobljenih, mrtvih i živih koji žele prijeći na drugu stranu kada se
događalo da poneko od Srba ode, ili da se neko od Muslimana
vrati u vreći za mrtve.
***
Prvo, otišli su pravo u svoja sela iz kojih su svojevremeno u
Lukavac i došli, gdje su dobili zaposlenja i stanove. Obećano im je
od svemoćne SDSe – kako će se za nekoliko, a najviše za 15 dana,
svi ponovo vratiti u Lukavac na belim konjima i kao pobednici!
To im je izgledalo vrlo atraktivno, epski i mitološki blisko,
neodoljivo privlačno baš kao i Englezima, Francuzima i Nijemcima
– koje je Slobodan Milošević uveravao kako je likvidacija
Muslimana u Bosni i Hercegovini nešto što će Srbi obaviti za čas
posla i kojima je obećao da to ne može duže trajati.
*
*
*
Eh, sad.
Muslimani su odlučili da će tih /15/ dana trajati poprilično
duže, jer će zajedno sa Hrvatima koji nisu dali svoje – braniti
Bosnu i Hercegovinu – i tako će se sve produžiti na /3,5/ triipol
godine rata, koje su jednom broju Bošnjaka, Hrvata i Srba postale
razlogom odlaska na vječni odmor – u vječna lovišta – u rodnu
bosanskohercegovačku zemlju i grudu – zauvijek.
***
Vjerojatno, nastojeći pribaviti podršku Engleza, Francuza i
Nijemaca za svoju prljavu rabotu, Srbi su po svom dobrom i
diplomatskim vezama provjerenom običaju, kao i uvijek uveliko
lagali, a u biti, imali su agresivne namjere s ograničenim
dometom i ciljevima i, dakako, krajnje samo velikosrpske interese.
Naime, morali su znati da nisu u stanju istrebljivati cijele
narode, ali su odranije znali, kako mogu nekažnjeno činiti strašne
zločine koje su do savršene izvedbe izvježbali na muslimanskoj
sirotinji u istočnoj Bosni tokom Drugoga svjetskog rata – kada su
prema Izveštaju Pavla Đurišića Dragoljubu Draži Mihailoviću, samo
za jedan dan, ubijali i po /8.500/ osamipolhiljada ljudi, žena i
djece muslimanske vjere – u Čajniču, Goraždu, Foči, Višegradu i
okolici... i hvalili se time.
Taman, kao što je Beograd pod kvislinškom vladom Milana
Nedića /koji je kriv i za ubojstvo djece – đaka u Kragujevcu –
Krvavu bajku na Balkanu - Desanke Maksimović/ – bio prvi grad
u Europi, koji je tiskao i nosio bedž: BEOGRAD JE PRVI GRAD U
EUROPI OČIŠĆEN OD JEVREJA – jer je na Banjici i Starom
Sajmištu – pobijeno sve živo što su mogli uhvatiti. Dobri Bože! Bili
su brži od same fašističke misli Adolfa Hitlera.
*
*
*
RAT
JE
SMRTONOSNA
I
PRLJAVA RABOTA
***
/USUD RATA KRUŽI PROSTOROM ex-YU/
***
Međutim, bio fingiran ili stvaran, rat ima svoje žrtve i to ga
čini ozbiljnom, tragičnom i stvarnom, bolnom društvenom
pojavom. Bez sumnje, Srbi su željeli veći dio teritorije koju su
dobili, mada im, po svemu – nikako nije trebala.
Prilikom ratnih/oružanih dejstava, pronađeni su dokazi, a
postoje živi i viskostručni svjedoci – da su Srbi falsificirali
katastarske knjige upisujući u njih ono što im se prije svega sviđa
i što žele da bude njihovo, povezujući svoje teritorije, i povezujući
ih kao ono što vole zvati: velika srbija.
Osobno sam vidio takve dokumente i znam gdje se nalaze u
regionalnim historijskim arhivima i u posjedu uglednih naučnih
radnika. Svojim garantima, Francuzima, Englezima i Nijemcima,
nisu govorili o svojim ograničenim ciljevima, jer ne bi bili
podržani.
Nisu se oni bavili tako sitnim stvarima kao što je zatiranje
naroda od /3.500.000/ trimilionapetstotinahiljada Muslimana u
Bosni i Hercegovini, jer to su u najvećem dijelu Srbi
muhamedanske vere, mada ih ima više u Francuskoj. Ko zna šta
će im? Pa, uopće, šta će onda oni i tu na Balakanu i teritoriji koju
Srbi imentuju Velika Srbija?! Tako i jesu popušili ku'vac, svome
vlikom Svpskom Vadikalu Vojki Šešelju, četniku bez b'vade.
***
Niko ne voli cirkuzanere i lažljivce, folirante takve
provenijencije. Mada smrtonosna i nerijetko tragična, cijela stvar
je izgledala krajnje – tragikomična i to se može vidjeti na bezbroj
primjera. Ama, šta će uopće još i Muslimani tu?!
Jedna od tih kardinalnih stavki, koja cijelu priču čini i
besmislenom i realnom, jeste – da Srbi, evidentno, izumiru –
bukvalno – nestaju prije svega u Srbiji, u Negotinskoj krajini i
Vojvodini, npr. već pedesetak godina hara bela kuga. U pojedinim
dijelovima Srbije i duže, a danas i u Republici Srpskoj, Srbi imaju
u prosjeku oko 4.000 stanovnika manje svake kalendarske
godine. Za to i svaku vrstu nesigurne budućnosti odgovorna je
Srpska Demokratska Stranka...
Dakle, ta opsesivna potreba za osvajanjem teritorija,
predstavlja konkretan oblik prokletstva koje Srbima ubrzava kraj,
kako, u jednom interviewu reče i Latinka Perović.
*
*
*
PRIMJER
OPĆINE LUKAVAC
SELO
SMOLUĆA
***
/koji nikada neće stići do nekog suda/
***
Navest ćemo samo primjer ograničnog cilja srpskih snaga i
namjera, poduhvata u ostvarivanju velikosrpskog fašističkog
koncepta, koji je u prvi mah imao namjeru samo stvaranje Velike
Srbije, ali se transformirao do zločina prema svome i drugim
narodima.
Iako su imali snage i efektive bivše Jugoslavenske armije
kojima su mogli poklopiti Republiku Bosnu i Hercegovinu – imali
su ograničen zadatak u vidu konkretnog cilja koji ih je učinio
brljavima i krvoločnima, zločincima, jednako prema drugima i
svome narodu.
Međutim, uvijek su znali kako ne bi mogli zadržati cijeli
teritorij, jer, objektivno, nisu imali toliko ljudstva. I u ratu i u
miru, ČOVJEK je glavni činitelj svega. Gdje ČOVJEK – ne stane
svojom nogom to nije i ne može biti njegovo – čisto je osnovna
vojnička postavka i iskustvo.
Dakle, na teritoriji općine Lukavac postojalo je veliko srpsko
selo Smoluća sa oko /3.500/ trihiljadepetstotina stanovnika
/prije rata/.
Od planine Ozren, koja je naseljena uglavnom srpskim
življem, odvojeno je rijekom Spreča, željezničkom prugom i
magistralnom putnom saobraćajnicom Tuzla – Doboj, kao i
muslimanskim selima Dobošnica /Donja, Srednja, Polje i
Gornja/, Kruševica, Šikulje, Cibrići...
***
Smoluća je bila srpsko selo izuzetno vrijednih ljudi i dobrih
domaćina /što su voljeli reći i članovi Srpske Demokratske
Stranke/, jednako, kao i vrlo obrazovanih i uglednih, uvažavanih
zapolesnika u lukavačkim tvornicama i inače u životu.
Smoluća je imala više od /700/ sedamstotina telefonskih
priključaka, asfaltirane saobraćajnice, vodovode, Dom kulture,
Osnovnu školu, dakako...
Kažemo, bila – jer više ne postoji, prije svega zaslugom
Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, Srpske Demokratske
Stranke i Jugoslavenske Armije, koji su Smolućane izjurili iz sela
kao krdo stoke. Po njihovom odlasku, bila je to živa slika i
biblijski viđeno i kazano: egzodusa.
Danas, više se ne zna ni gdje su bile kuće Smolućana. Može
se samo pretpostaviti, kako su bile pored već propalih asfaltnih
saobraćajnica.
Selo je potpuno devastirano i razgrađeno, voćnjaci i šume
isječeni, a nakon što je ostavljeno u potpuno ispravnom i
urednom stanju, po odlasku njegovih stanovnika.
***
Početkom, propagandom stvorenih napetosti i prvih ratnih
dejstava /Bijeljina, Zvornik, Bosanski Brod, Vlasenica, Bratunac,
Višegrad.../, u Smolući se koncentriraju Srbi iz manjih sela
općine Srebrenik: Srpska Tinja, Gornji i Donji Potpeć, Tuzla:
Jasenica, Dragunja, Čelić: Brezje, tako da se već 15. svibnja,
1992. godine – kada se događa i kolona na Brčanskoj Malti u Tuzli
– u Smolući našlo oko /7.000/ sedam hiljada djece, žena i
muškaraca srpske nacionalnosti.
/Interesantno: upravo su nešto više od tog broja Srbi ubili u
Srebrenici, srpnja, 1995. Godine. Uglavnom, muškaraca u
produktivnom dobu.../
***
Istovremeno, selo se č/etnički zatvorilo. Niti su nekome
dopuštali da uđe, niti su izlazili. Prestali su dolaziti u Lukavac na
posao, na ulaze u selo postavili su kontrolne punktove, kukali su
preko radija zbog svoje očajne situacije.
Odbijali su pregovore sa Lukavčanima o normaliziranju
odnosa, etc. Imali su i neko, ali ne značajno naoružanje. Tražili
su način da uspostave vezu sa Ozrenom kao srpskom maticom,
etc.
Ustvari, razumno je uočiti, kako je u to ružno vrijeme, to i
bila najbolja opcija i veza sa Smolućom. Jer, velikosrpski zločini
širom Bosne i Hercegovine podigli su osjećanja Muslimana i
Hrvata do nivoa opake međunacionalne ostrašćenosti i želje za
osvetom do tačke ključanja.
Medijska velikosrpska propaganda, jer drugi narodi u BiH
nisu imali takvu, raspalila je nacionalnu netrpeljivost i borbenost
do krajnjih granica. Svako otvaranje sela Smoluća moglo je
značiti i priliku za osvetu i zlodjela većih razmjera, jer, okruženje
je bilo druge nacionalnosti. Narodi su definitivno bili podijeljeni i
zavađeni.
U Smolući je postajalo pakleno. Ljetne vrućine. Sve manje
hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Čarke sa pripadnicima
Teritorijalne odbrane Lukavac i pripadnicima Teritorijalne
odbrane Srebrenik proizvodile su gubitke na sve tri strane.
Pripadnici Srpske Demokratske Stranke u selu su zaveli
strahovladu, mlatili, kažanjavali, ubijali, ugonili u red. Smolućani
su u jednakoj mjeri bili izloženi svojoj i našoj propagandi. Govorilo
se svašta, širene su laži i prijeteće vijesti o Zelenim beretkama,
jedinicama Patriotske lige, Hrvatskih Oružanih Snaga, Zbora
Narodne Garde, te raznovrsnim paravojnim formacijama u
Lukavcu...
Činjenica jest, da ni stanovništvu u Lukavcu nije sve bilo
jasno. Na pregovore o miru sa Smolućanima krene grupa
pregovarača iz Lukavca sa popularnim, posebno uglednim i
općenito omiljenim Huseinom Salkićem Kojom ar na čelu, a neko
naredi da u toku pregovora – minobacači Teritorijalne odbrane sa
Ratiša – od Srebrenika – počnu granatiranje sela Smoluća... Tako
pokušaji pregovaranja postaju bezvezarija i koještarija,
besmislica, prilika koja ide naruku velikosrpskoj propagandi i
namjeri.
***
Istodobno, jedini, muslimanima naseljen zaselak u Smolući
– Agiće – nitko od Smolućana nije dirao niti provocirao... što je
više nego za odavanje istinskog ljudskog priznanja Smolućanima,
jer okruženje je davalo i drugačije povode, čak veoma loše.
Ustvari, nedvosmisleno, Smolućani nisu željeli sukobe – potpuno i
vojnički svjesni okruženja, ali i svoga krajnjega cilja – zadatka koji
im je postavljen i namijenjen.
***
Prisustvovao sam jednom pokušaju razmjene uhapšenih i
zarobljenih između općine Lukavac i Smoluće – prema načelu svi
za sve neovisno o broju. Tom prilikom, u Smoluću nisu htjeli
prijeći ljudi koji su na zahtjev Smolućana radi razmjene bili
pušteni iz tuzlanskog Zatvora. /Sve je snimljeno kamerom i
odloženo u Regionalni historijski arhiv Tuzla./
*
*
*
Tokom lipnja, srpnja i kolovoza, obavještajni podaci su
govorili kako se na Ozrenu koncentriraju srpske snage iz
Zvornika, Bijeljine, Doboja, Brčkog, Banja Luke, Krajine... /Što
su mogle biti i lažne informacije s namjerom da se proširi strah
kod Muslimana, jer je riječ o srpskim jedinicama koje bije loš glas
ubojica, a neslučajno su u svakom slučaju izložene
prisluškivanju. Uvijek svako o svakome sve zna.../. Lukavac su
počeli nadlijetati vojni avioni i raketirati pojedina naselja. Ima
ranjenih i ubijenih. U Dobošnici su bačene dvije velike bombe
poznate kao krmače – avionske bombe teške /500 do 750 kg
svaka/. Jedna je samo u jednoj kući ubila dvanaest članova
obitelji Salibašić.
/Poznato je da takve bombe mogu probiti i tri betonske ploče u
stambenim objektima. U nekoliko navrata bacani su bojni otrovi...
Padale su granate po Lukavcu... Srpski snajperisti su radili na
vatrenim linijama../
*
*
*
INTENZIVIRANJE
SRPSKIH DEJSTAVA SA OZRENA
U
PRAVCU
SMOLUĆE
***
Onda su, 25. kolovoza, 1992. godine, sa planine Ozren
otpočela intenzivirana artiljerijska dejstva iz pravca Sižje – Krtova
– Ozren pod kontrolom Srba, u smjeru i na prostor Dobošnica,
Kruševica, Cibrići, Smoluća – pod kontrolom Teritorijalne odbrane
Bosne i Hercegovine Lukavac.
Prema vojničkom terminu i principu spaljena zemlja – svim
raspoloživim vatrenim sredstvima srpske snage su otvorile koridor
od Ozrena do Smoluće u širini od cca 1,5 i dužini oko 5 km, a
onda poslali i pješadijske snage koje će štiti koridor od
presijecanja/zatvaranja.
Bili su to ljudi automatičari kojima je bilo izvrsno
organizirano doturanje municije. Na asfaltiranoj povšini
magistralnog pta Tuzla – Doboj kroz Dobošnicu, nije se moglo
stati na asfalt a da se ne negazi barem pet čahura od municije
automatskog naoružanja. Svjedočim pred Bogom i ljudima da su
meci automatskog naoružanja doslovno isjekli šumu na
Zasjekama /Dobošnica/ i da se moralo gaziti isječeno granje
skoro do pojasa, a taj prostor je branila šaka ljudi s
poluautomatskim puškama, koje dođu nešto kao parmaci spram
takve sile.
Na sve strane, nailazili smo na šprice sa ostacima droge koju
su koristili junaci... Bili smo svjesni o čemu je riječ prema
tragovima njihovoga divljanja... Na toj dionici puta, vukli su za
vozila vezane krave dok ne bi uginule...
***
Od 13,00 sati 30. do jutra 31. kolovoza, srpska Vojska ili
banda izjurila je sve Srbe koji su se zatekli u Smolući /kao krdo
stoke – čega mnogi od njih u prethodno psihološki i sistematski
stvaranoj atmosferi nisu bili svjesni!/, ne dopuštajući im ni da
ponesu osnovne osobne i najdraže obiteljske stvari, prekidajući
im započeti objed, uništavajući im lična vozila i imovinu.
Pri tome, Dobošnica je spaljena do temelja. Ubijeno je cca
/50/ pedeset, mahom starijih ljudi i žena, koje su alkoholizirani i
drogirani junaci zatekli u njihovim kućama, na avlijama i
doslovno: pragovima. O svemu postoje opsežni video zapisi i puno
očevidaca.
Najtragičnije je što zao usud Smolućana proizilazi iz volje
fašizirane Srpske Demokratske Stranke i srpske vojne sile koja
bezobzirno etnički čisti i vlastiti narod za račun ostvarenja
velikosrpske fašističke ideje o svim Srbima u jednoj državi.
***
Put kojim su prošle ubojice i trag koji su Smolućani ostavili
iza sebe, zastrašujući je i bio je slikom živog očaja i egzodusa.
Ljudi su ostavljali svoje domove, automobile bez goriva,
skupocjene kućanske aparate, alate, posuđe, neraspakiranu
posteljinu, garderobu, opremljene radionice i trgovine, domaće
životinje, žitarice, voće, foto-albume sa obiteljskim fotografijama –
i nestali su zauvijek...
A o Smolući se zna još u XVI stoljeću! /Dr Adem Handžić,
Tuzla i njena okolina/.
***
Dakle, kad su već otvorili koridor do Smoluće, Srbi nisu
zadržali i koridor i Smoluću koja je njihov grunt, kako vole reći.
Oni su imali ograničeni cilj: izvući Srbe kojima će naseliti dio
Bijeljine, Janju, Brčko, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Miliće,
Skelane... odakle su prognali oko 55.000 Bošnjaka.
Druge su naselili iz Sarajeva, Hadžića, etc.
*
*
*
SRBI RADE ONO ŠTO
NAJBOLJE ZNAJU:
LAŽU
***
Srbi sada, naročito njihovi prepametni advokati, rado pričaju
kako su prognani iz svoje Smoluće, Lukavca, Sarajeva, Hadžića
itd. – što je čista laž. Kako im se onemogućava povratak i povrat
imovine i opet – laž! /Da Srbi uvijek i rado lažu, javno im tvrdi
Otac Nacije – akademik Dobrica Ćosić Gedža./ Da kojim slučajem
sve nisu izveli sami Srbi, uopće ne bi, niti bi moglo biti tog
prljavoga i odvratnoga rata.
/Srbi nisu ni otkuda prognani! Progonom su se bavili sami dobro
usmjeravani od Srpske Demokratske Stranke i odlično su
fingirali! Ali, sada bi da povrate imovinu kao i Bošnjaci koji su se
vratili u Bijeljinu i Janju! Dakako, ne žele ni pomenuti Srpsku
Demokratsku Stranku kao političkoteorističku i vojnopolitičku
militantnu organizaciju koja je provodila na terenu u život –
velikosrpsku fašističku zamisao o svim Srbima u jednoj državi ili
državi svih Srba – Velikoj Srbiji. Pouzdano, inteligentnima je jasno
i razvidno, šta i kako rade i kako će sutra iz pozicije ljudi koji su
uselili u tuđe – muslimanske kuće i imanja – tražiti da im se vrate
njihova imanja i kuće u Federaciji Bosne i Hercegovine, što
postaje načelom njihovoga osnovnog pristupa stvaranju fašističke
kreature koju zovu Velika Srbija.../
***
Logično, u produžetku bismo mogli postaviti i brojna pitanja
o drugim narodima i nacionalnim strankama. Niko od njih nije
naročito otvoren kada govori o tim vremenima i svome učešću u
događajima, jer u tom prljavom poslu, svi imaju i nekakvoga
nejasnoga, nerijetko i nečasnoga udjela i što bi rekli Muslimani:
Nije im maslo baš za Ramazana! Mada su svašta podnijeli.
Naravno, Smoluća je samo eklatantan i neporeciv primjer
Karadžićevog i SDSovog genocida i nad Srbima – kao svome
narodu! Dakle, nad vlastitim narodom /što smo nedvosmisleno
objašnjavali još 1992. godine kao ideju da Radovana Karadžića
treba tužiti za genocid nad srpskim narodom. Nažalost, po svemu,
izgleda kako to mnogima nije ni izdaleka bilo jasno. Prije, da im je
izgledalo čudno. Genocid nad Muswlimanima, genocid nad
Hrvatima, genocid nad Srbima?! Jeste! Genocid je metoda za
postizanje ciljeva koje je utvrdila SDS. Da Srbi imaju ijednu
bistru glavu, tužili bi Karadžića za genocidni zločin koji je izvršio
nad Srbima Smoluće. /Ali i brojnih drugih mjesta i srpskog življa
u njima. Pa, oni sami, najbolje to znaju i nose u svojim životima!/
Iščupavši ih iz njihove zemlje i sa njihovih ognjišta počinio je
genocid u njegovome elementarnom vidu i danas, niko ga ne bi
oslovljavao sa predsedniče, već: ubojico!
Smoluća je bila primer srpskog genocida nad Srbima – par
exellance.
***
Iz istog razloga i radi istoga cilja, pod stalnim pritiskom
aktivista Srpske Demokratske Stranke – Srbi su izlazili iz
Sarajeva, Tuzle, Zenice i drugih gradova. Da su Srbi ostali tamo
gdje su bili, ne bi uopće ni bilo, niti bi moglo biti ikakvoga rata!
Njihov izlazak iz gradova u kojima su živjeli sa Muslimanima
i Hrvatima i odlazak u šume i vukojebine – bio je prvim uvjetom
stvaranja srpske vojske uz korištenje naoružanja koje im je
velikodušno u selima i šumama širom Bosne i Hercegovine –
istovarila Jugoslavenska Armija.
Sa kim bi Karadžić ratovao da nisu tako postupili?! Sa
seoskim babama i djedovima? Sa dječurlijom!? To bi uistinu, bilo
koješta!
***
Srbi najrađe pričaju besmislice nadajući se zaboravu onoga
što su sami učinili sebi i drugima, pa sada brinu o ostvarivanju
svojih ljudskih prava, a prešutkuju ulogu, namjere, i velikosrpske
ambicije i ciljeve Srpske Demokratske Stranke, Srpske Akademije
Nauka i Umetnosti, Slobodana Miloševića, svojevremeno Nikole
Pašića, Dragutina Dimitrijevića Apisa, Vojislava Šešelja i srpskih
Radikala, Ravnogorskog četničkog pokreta, đenerala Čiče, etc., etc.
Jeste, ideja i priča su stare, ali je i pamćenje o svemu tome
dosta dugo i s protjecanjem vremena – snaži. Srbi su stupili na
put osobnogaodlaska u ništavilo. Povijest pamti puno veće
narode, careve i carevine koji su na identičan način nestali. Prvo
su otišli i ueli tuđe, potom su željeli da im se vrati njihovo... Ama,
koje, to?!
*
*
*
SMOLUĆA I LUKAVAC
POSLIJE
***
Selo Smoluća, ostalo/napušteno je – bez ijednog oštećenja.
Kuće, ambari, koševi, štale, pokućstvo, šupe, stoka, radionice,
alati, šume, voćnjaci, usjevi... Škola, Dom kulture, Ambulanta,
trgovine... Šta se poslije dogodilo, druga je priča, ali nije nikako
ona koju pričaju Srbi.
Jeste, Smoluća je potpuno devastirana, poharana tako da se
i ne zna gdje su bile obiteljske kuće koje su Smolućani
naseljavali, a potom napustili!
Lokalna vlast je Muslimane – prognanike koji su prispjeli u
Lukavac naselila u napuštene srpske stanove. A zašto ne u
napuštene srpske kuće i domaćinstva u Smolući?!? Kao kasnije u
Sižje i Krtovu I i II? Zar zato da bi se Smoluća mogla sasvim i bez
odgovornosti /čak i organizirano!/ opljačkati i uništiti? Da Srbi
ne požele i ako požele da se nemaju gdje vratiti?
Po svemu, neka mi ne zahatere ako griješim, stranke
organizirane na etničkoj osnovi, po svojoj prirodi – paktirale su u
takvim prljavštinama nad ljudima, svojim i drugim narodima.
Tako su počinile fašizaciju svoga političkog angažiranja, a u
krajnjoj liniji i zločine.
***
Dobošnica je nanovo izgrađena. Srbi se u Smoluću ne
vraćaju. Zašto kada su se Bijeljinci vratili u Bijeljinu, Janjarci
vratili u Janju!? Da bi dokazali svoju otvorenost za provođenje
Dejtonskog sporazuma /posebno Aneksa 7./ i da bi rat produžili i
nastavili čuvajući koridor između Krajine i Srbije kroz Posavinu i
Semberiju, a dokazali muslimansku i hrvatsku zatvorenost
Federacije Bosne i Hercegovine za Srbe?! Koješta.
Pa, bolna je činjenica, ali između ostaloga, nema toliko Srba
za toliku srpsku zemlju koju u svojoj nezajažljivosti vide! Ostat će
Bijeljina prazna! Imaju veću smrtnost od priraštaja stanovništva.
/Ili je riječ o političkom dogovoru nacionalnih stranaka u
pozadini?!/ koji dosljedno ostvaruju preko grbače svojih naroda:
Hrvata, Muslimana i Srba, koji se još nisu vratili na svoja ognjišta
– a tako preko leđa Bosne i Hercegovine – što im je najdraže i
najvažnije u svemu!?
Jer, ispade, važnije je da Bosna i Hercegovina ne funkcionira
kao država, nego da Republika Srpska napreduje! Problem je
pouzdano i u tome, što Srbi u Bijeljini kao ni prije agresijom
nametnutog rata i nasilnog naseljavanja Srba – više ne bi mogli
biti u većini... Kao da to može imati nekoga značaja u uvjetima, u
kojima smo prihvatili demokratska načela.
Etc.
*
*
*
ULOGA
SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE
***
/FAŠISTIČKA ULOGA SDSe/
***
Dakle, cijeli rat je inicirala, organizirala i u svim
pojedinostima politički i vojnički vodila, usmjeravala i nadzirala
realizaciju velikosrpskih fašističkih zamisli i planova – Srpska
Demokratska Stranka – i tako ratu davala osnovni ton upravo
svojom rigidnom etničkom i militantnom nepopustljivošću,
fašističkim odvajanjem Srba od drugih naroda. Mada, i drugi
narodi imali su nacionalne stranke, niti jedna nije imala u ratu
tako naglašenu fašiziranu i fašističku ulogu.
Djelovanje Srpske Demokratske Stranke bilo je izrazito
nasilno u kulturi, jeziku, odnosu prema drugim etnijama i
konfesijama, u nesmiljenom sustavnom vojničkom razaranju
bosanskohercegovačkog multikulturalnog i civilizacijskog bića,
proizvodnji neprijatelja u drugim narodima...
Bezuvjetno, Srpska Demokratska Stranka je ta kojoj bi Srbi
trebali zahvaliti /i suditi!/ za sve svoje nevolje, a drugi narodi
zajedno sa Srbima, optužiti je na svim sudovima. Njezin
predsjednik – psihijatar Radovan Karadžić – sjedi u Haagu i niko
mu ništa ne spočitava. On zeza sudije, tužitelje, branitelje,
svjedoke. /Baš kao i prethodno Srpski radikal i četnički vojvoda
Vojislav Šešelj!/.
Kardadžić je postigao osnovni cilj: razvalio je kulturni
monolit zajedničkoga mirnoga života, zemlju, narode i njihovu
perspektivu, njihovu budućnost, a na svoj način zasnovao srpsku
državu u okviru fašističkog projekta Velike Srbije. Dakako, to
nikako nije samo njegova volšebna pamet. Postoji tu dobro
organizirana velikosrpska asistencija. Karadžžić je najobičniji
velikosrpski smutljivac koji zna engleski jezik.
***
Soldateska Srpske Demokratske Stranke napravila je
balvan-revoluciju u Hrvatskoj, razorila Vukovar, na katolički
Uskrs prolila krv na Plitvicama, sravnila selo Ravno u
Hercegovini, pokrenula seobu Srba sa sjevera Hrvatske u
Bosansku Krajinu, nasrnula na Konavle i Dubrovnik, poslala
orkan rakete na Zagreb /što tupavi Martić priznaje pred
kamerama!/, a u Bosni i Hercegovini počinila nebrojena zlodjela
od pljačke i preseljavanja fabrika na srpski teritorij i stvaranja
koncentracionih logora, do genocida u Srebrenici, Prijedoru...
No, došlo je do prejake fašizacije u entitetu Republika
Srpska – ponovo, neovisno o hipoteci u prvi plan izbija i prednjači,
dolazi na vlast Srpska Demokratska Stranka ovaj put oličena u
Mladenu Bosiću.
U prvi mah, s promjenom imena vođe, kao da su nestali
aferimi i hipoteka koju SDS vuče iz ratnih vremena /kada kao
teroristička, umalo nije bila zabranjena – zabrani se usprotivio
upravo Alija Izetbegović!/, a naspram koje se pokazuje još žešće
fašiziranom nego li što je bila sa psihijatarom Karadžićem na čelu.
Rigidna i nepomirljiva. Fašistički bešćutna...
*
*
*
MEĐUNARODNI SUD U HAGU
MJESTO ZA ZBIJANJE ŠEGE
***
Stvar je ipak u jednakoj mjeri nevjerojatna i nerazumljiva
osoblju Međunarodnog krivičnog suda, a preko suda i prosječnim
građanima. Stvar je u tome što Međunarodni krivični sud u Hagu,
ne može doći do stvarnog poimanja događaja i motiva u
omaglicama koje i danas širi velikosrpska propaganda.
Tužitelji su smušeni: ne znaju za šta tuže. Na strani
optuženih, branitelji ne znaju od čega brane optuženike, Sudsko
vijeće ne zna na osnovu čega i za što će presuditi. Haos je
kompletan – svi su krivi i svi nedužni.
Tuženici se pojavljuju kao cirkusanti koji zasmijavaju i
ismijavaju Sudsko vijeće, tužitelje, svjedoke i javnost.
Pomažu im sve te prevoditeljske plačipizde, koje blebeću,
trućaju i afektiraju. Kada Sudsko vijeće i dođe do neke presude,
presudu niko ne poštuje makar bila riječ i o genocidu /kao u
primjeru Srebrenice/.
Konačno, možemo očekivati da sam Sud krene u reviziju
svojih presuda, jer krive su samo žrtve /a ne upišani i usrani
đeneral Ratko Mladić i njegov nadređeni psihijatar Radovan
Karadžić, vojnopolitički subjekti iz velikosrpske pozadine/.
/Upravo prethodno se događa! Karadžiću je poništeno prethodno
oslobađanje od optužbe za genocid u sedam gradova osim
Srebrenice! Optužba je vraćena u ponovni postupak,/
***
Kazne se izdržavaju u zatvorima u kakvima bi svi Bosanci
poželjeli da žive do kraja života, a onda kažnjenicima isplate neke
milijunske odštete, a zatvorske kazne prepolove i otpuste ih
kućama – gdje ih sa slavljem i kao junake dočekuju. U
neshvatanju Međunarodnog krivičnog suda Den Haag, pojedinci
umiru ili od smijeha ili od jada i nevolje.
Sve je dovedeno do potpunog besmisla. Kako čovjek – tako i
njegovo pravo, te Pravda – kao ideal najviše kategorije za koji se
ljudi i žrtvuju. Što je najgore: niko ne zna šta je u cijeloj stvari
Istina.
Istina je bolna spoznaja pred kojom je najlakše zatvoriti oči.
Pogotovo, ako je riječ o ogoljenoj i optužujućoj Istini. U ovom
primjeru, povijesno i faktički, riječ je o zločinačkoj ideji i
stvarnosti za/koju živi cijeli jedan narod duže od stoljeća.
Riječ je o velikosrpskoj fašističkoj ideji.
***
O organiziranju i vršenju vlasti, organiziranju Armije Bosne i
Hercegovine, snabdijevanju, švercerima, cijenama, junaštvu,
energentima, ucjenama, privatnim zatvorima, punktovima na
frekventnim putovima – koji služe svakoj vrsti otimačine,
humanitarnim organizacijama, pečatima HVO na teritoriji s
Muslimanskom većinom, vezama i radio-vezama, mobilnim
telefonima, međunacionalnim odnosima, namjenskoj proizvodnji i
naoružavanju, jadu, bijedi i čojstvu, životu i smrti, etc., etc. –
nećemo sada, nećemo ovaj put.
*
*
*
INFORMIRANJE U LUKAVCU
i
NEKI
TEKSTOVI O SMOLUĆI
iz
RATA
1992. – 1995.
***
/SVIJETLA TAČKA U PRVOJ GODINI RATA/
***
Početak velikosrpske fašističke agresije, Lukavac je dočekao
bez informativnog glasila. Bez novina, radija i televizije. Listovi
Općinske konferencije socijalističkog saveza radnog naroda
Lukavac: 13. septembar i Naša riječ – ugašeni su.
Prvo glasilo u takvim uvjetima bilo je BOL 1. i BOL 2. –
Bilten Općine Lukavac – dva broja koja je samoinicijativno priredio
Samir Šestan, uglavnom preuzimajući tekstove poznatih autora
koji su ozbiljno razmatrali pitanja opće prijeteće ratne opasnosti
na prostoru ex-YU, a pisali za beogradsko Vreme, sarajevsko
Oslobođenje i sl.
***
Drugi broj je BOLa na naslovnici donosi topografsku kartu
grada Lukavac s iscrtanom linijom podjele gradskog teritorija na
nacionalnim osnovama, što je u Skupštini opštine Lukavac čak
otvoreno zagovarao jedan broj delegata Srpske Demokratske
Stranke Lukavac, a odobravala Hrvatska Demokratska Zajednica.
***
Početak ratnih dejstava u Lukavcu dočekan je sa dva
priopćenja – 19. svibnja, 1992. godine noću /poslije prvoga
artiljerijskog napada sa Ozrena/ i 20. svibnja, 1992. godine
ujutro, koja je po nalogu Predsjednika Skupštine opštine i Ratnog
Predsjedništva Lukavac – Seada Hasanhodžića – pisao član
upravo formiranog Ratnog Predsjedništva Skupštine opštine
Lukavac, u to vrijeme mr socioloških nauka Edhem Muftić.
Priopćenja umnožena na pisaćim mašinama i geštetneru
puštena su u opticaj među građane kao prve informacije o
početku oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu i na prostorima
općine Lukavac. Priopćenja su bila krajnje dobronamjerna i
upozoravajuća u uvjetima zaoštrenih tenzija, općeg međusobnog
nepodnošenja i međunacionalnog nerazumijevanja koje su
proizveli nezrelo i politički neuko višestranačje i njegove
nezajažljive ambicije.
***
U prostorijama općinskog Sekretarijata za privredu i
društvene djelatnosti Skupštine opštine Lukavac, 20. svibnja,
1992. godine, spontano se okupila nestranačka grupa ljudi
naklonjenih pisanoj riječi, fotografiranju i snimanju kamerom sa
željom da uz podršku Skupštine opštine Lukavac počnu pisati i
bilježiti ratne događaje.
Iskustva iz Socijalističke Republike Slovenije i Socijalističke
Republike Hrvatske, sugerirala su da će se ratni događaji odvijati
i produžiti na istoj matrici na kojoj su tamo počeli, jer je
nesumnjivo riječ o velikosrpskoj fašističkoj zamisli da disoluciju
SFRJ iskoristi za stvaranje Velike Srbije na granici: Virovitica –
Karlovac – Karlobag... u Hrvatskoj.
Bila je to grupa ljudi koja nije imala nikakve predrasude i
dvojbe o namjerama i ciljevima Srpske Demokratske Stranke u
Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini čija se zastava
već međunarodno priznate zemlje vijorila na East Riveru ispred
zgrade Organizacije Ujedinjenih Naroda – OUN. Osim svega, to su
bili ljudi koji nisu mogli ni pomisliti na bilo kakvu mogućnost
međusobnog razdvajanja etnija i konfesija.
U osnovi, bio je to PRESS CENTAR opštine Lukavac koji je
počeo sa dnevnim izdavanjem BOLa – Biltena Opštine Lukavac i
kojemu je, na prijedlog predsjednika Skupštine opštine i Ratnog
predsjedništva općine Lukavac – Seada Hasanhodžića – kao prvi
rukovodilac, imenovan mr Edhem Muftić.
U roku od samo nekoliko dana – formirana je i lokalna
televizija u čemu je posebno značajnu ulogu imao Nevres
Hrvanović, ing. elektrotehnike. Javljanje u programima radija
Tuzla i Sarajevo bilo je uredno u svim emisijama vijesti. Tako je,
ponajvećma stjecajem uvjeta i dobrih namjera grupe građana,
Lukavac dobio dobro organizirano i relativno kvalitetno i
nepristrasno, čak: objektivno informiranje.
***
Za prve informativne korake formiranog PRESS CENTRA
pokazalo se izuzetno važnim upravo imenovanje mr Edhema
Muftića kao rukovodioca. Muftić nije vršio nikakve pritiske u
smjeru određenog profila informiranja i informacija, niti je
protežirao stranačke interese, tendencije, sukobe, ciljeve i
kadrove. Jedini interes svih, bila je slobodna, mirna i nezavisna
Republika Bosna i Hercegovina.
Videći da ima vrijedne, savjesne, odgovorne i inteligentne
ljude u PRESS CENTRU, dopuštao je da rade kako najbolje mogu
i znaju, podržavajući i upravljajući se prema svojim potencijalnim
mogućnostima, patriotskoj savjesti i humanističkim, antiratnim i
patriotskim načelima, a to se pokazalo veoma djelatnim i čak
visoko podsticajnim i profesionalnim.
Smoluću i sve oko nje kao fenomen, gledali smo bez imalo
mržnje, ali s puno čuđenja zbog njihove upornosti i vjere u
izolaciju kao rješenje njihovoga i našega problema. Zbog
njihovoga naprasnog, a beskrajnog nepovjerenja prema ljudima
sa kojima su u miru i slozi živjeli stoljećima.
*
*
*
SMOLUĆA
NA
POČETKU
***
Pokušaji novinara i snimatelja da uspostave komunikaciju
sa Mjesnom zajednicom Smoluća – jednako, kao što su
svakodnevno nastojali i prema drugim mjesnim zajednicama u
Oopćini Lukavac, ostali su bezuspješni.
Smolućani su dvije grupe novinara i snimatelja nakratko i
zadržali u nekoj vrsti pritvora u Domu kulture Smoluća, ali izjave
o nastaloj situaciji nisu željeli i htjeli dati ni nakon dužeg
međusobnog domunjđavanja. Ustvari, stav Srpske Demokratske
Stranke o potrebi izoliranja Smoluće u općini Lukavac – već je
funkcionirao.
Poslije bezuspješnih pokušaja, Smolućani više nisu ni
dopuštali da se uđe u Smoluću. To je bio i kraj takvih nastojanja,
jer su ratna dejstva ozrenskih Srba po Lukavcu dokidala i volju i
svaku takvu mogućnost za komuniciranje uopće. Utoliko prije,
što je srpski Radio Ozren kontinuirano djelovao i širio najcrnju
šovinističku i fašističku propagandu, pri čemu je koristio
izmišljotine, uvrede i laži, podlosti najgore vrste – kako bi
Smoluću održao zatvorenom do za njih pogodnog trenutka:
evakuacije srpskog življa.
Smolućani su tu evakuaciju i priželjkivali, ili možda – toga
nisu mogli biti ni svjesni, što čisto sumnjamo – jer im je govoreno
kako će Srbi završiti rat u svoju korist kao u čas posla, a potom
doći u Lukavac na belim konjima kao pobednici... Osim toga, u
interesu Srpstva dužni sve izdržati i podnijeti...
***
Duže od tri mjeseca Smolućani su pripremani za izvlačenje
iz njihovoga sela. Obavještajni podaci su nedvosmisleno govorili o
koncentriranju snaga srpske vojske na Ozrenu već tokom srpnja,
1992., a kasnije smo mogli konstatirati da je kao dan D bio
određen: 30. kolovoza, 1992. godine.
Otvaranje koridora prema Smolući izvedeno je vojnički,
nasilno, kakva je bila i kako je izvršena i evakuacija – o čemu su
ostali brojni snimci i nedvosmisleni tragovi i dokazi u selu
Smoluća kao njihovom kazamatu kao i duž cijelog puta kojim su
se kretali prilikom izlaska na Ozren.
*
*
*
NEKI OD TEKSTOVA
OBJAVLJENIH TOKOM RATA
O
SMOLUĆI
***
SMOLUĆA
RAZMJENA ZAROBLJENIH I UHAPŠENIH
PREMA NAČELU
SVI ZA SVE
***
Na putu Šikulje – Smoluća, na /50/ pedeset metara ispred
prvih smolućkih kuća i srpskog mitraljeskog gnijezda – 27.
srpnja, 1992. godine – izvršena je jedna /od svega tri/ razmjena
zarobljenih i uhapšenih prema načelu: svi za sve.
Pregovarači su se sporazumjeli: Smoluća će isporučiti –
razmijeniti /4/ četiri zarobljena pripadnika Teritorijalne odbrane
Srebrenik, ali zahtijeva da joj po spisku bude izručeno /11/
jedanaest ljudi iz Tinje, Potpeća i Lukavca. Pregovarači u ime
općine Lukavac i općine Srebrenik: Husein Salkić Kojo i Avdić
Kemal – pristali su.
Tada se javlja zanimljivost: jedan broj zarobljenika i
uhapšenika, ne želi da bude razmijenjen. Naprosto, ne žele da idu
u Smoluću! Smolućanima je to saopćeno kao i njihova obaveza da
se želja uhapšenih i zarobljenih mora poštovati, te da ljudi,
nasilu, ne smiju biti razmijenjeni.
Smolućani su prihvatili pod uvjetom da svi sa spiska za
razmjenu budu dovedeni na mjesto razmjene, te da se tu izjasne.
Na licu mjesta. Što je prihvaćeno.
Tako je i učinjeno. Koloni od /11/ jedanaest uhapšenih
priključila se i jedna žena – Dragica Nikić, koju je rat zatekao u
tuzlanskoj bolnici. Željela je u Smoluću jer su joj tu muž i djeca.
Osim Dragice Nikić, u Smoluću su prešli i uhapšenici Stević
Radislav iz Lukavca i Vuković Nedo iz Potpeća. Preostalih devet
ljudi koje su Smolućani tražili, jasno i glasno su rekli da neće u
Smoluću i da ne žele biti razmijenjeni.
Smolućani su oslobodili četiri zarobljenika Teritorijalne
odbrane Srebrenik: Nadil Poljaković, Edin Malkić, Hazim Zukić i
Avdo Hodžić. Razmjena je neovisno o ishodu, realno gledano,
uspjela.
***
Svi uhapšenici koji su u okviru razmjene svi za sve odbili
odlazak u Smoluću, oslobođeni su daljeg izdržavanja zatvorske
kazne i pušteni da odu kuda žele...
/fragment/
***
ak, 1992. BOL
*
*
*
DOBOŠNICA – REQUIEM
DOBOŠNICA, NAUK I POTICAJ
***
Kao u apokaliptičnom otkrovenju po apostolu Ivanu o
svršetku svijeta, Dobošnicom je prošla SMRT, potom prokletstvo
PLJAČKE, a sve je dokončao plamen VATRE.
Donja i Srednja Dobošnica, bukvalno više ne postoje. To su
sada samo nazivi za mjesta u kojima su dugo živjeli ljudi, a koja
je srpska soldateska sravnila sa zemljom – kako sami vole reći.
Trebalo je samo /36/ tridesetšest sati prisustva SDSove
soldateske, pa da nestane sve što su ljudi desetljećima stvarali i
gradili. Sada je moguće samo pisati žalopojku za mrtvim ljudima i
uništenim materijalnim dobrima.
Poslije Dobošnice, ni mi više nismo isti. Nemojmo se
zavaravati. Ovo sa Dobošnicom je definitivno, ma kako se osjećali.
Ovo je ono što nas zauvijek mijenja. Zlo ne može biti osnovni
smisao postojanja ovoga svijeta.
Ubijanje starih, bolesnih na bolesničkoj postelji, teško
pokretnih na pragovima njihovih kuća, paljenje njihovih domova,
ubijanje domaćih životinja, rušenje grobalja i bogomolja... previše
je toga za bilo kakvo razumijevanje pojave.
Naša borba protiv Zla, a za našu Zemlju Bosnu i
Hercegovinu – neophodna je i pravedna, ako se već uopće
smatramo ljudima, a Bosnu i Hercegovinu vidimo kao svoju
DOMOVINU – na koju je bezobzirno nasrnuo VELIKOSRPSKI
FAŠISTIČKI AGRESOR organizirajući se vojnički i koristeći sva
sredstva koja su mu se našla na raspolaganju...
/fragment/
***
ak, DOMOVINA, 1993.
*
*
*
SKUPŠTINA OPŠTINE LUKAVAC
KO
JE OTŠAO IZ
ORGANA UPRAVE
***
/vikend duži od 120 dana/
***
Vrijedi biti iskren i pošten i shvatiti, kako to što su u
pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i na općinu
Lukavac učinili bosanski Srbi, nije bilo ni lahko ni jednostavno.
Naprotiv, to su smišljali i protiv sebe kao i veliku gadost protiv
svih. Podržavala ih je samo anahrona velikosrpska fašistička ideja
i krajnje radikalne i fašizirane osobe.
Bili su ravnopravni građani ove Zemlje i ovoga Grada u
svakom pogledu. Bili su zaposlenici u svim strukturama općine
Lukavac sasvim primjereno svojim stručnim kvalifikacijama, imali
su sve što i drugi. Ali, na kraju balade – radili su samo ono što
kaže Srpska Demokratska Stranka – bez alternative i uzmaka – a
radi postizanja velikosrpskog fašističkog cilja – neovisno o cijeni
koštanja koju su morali platiti.
Jer, rat je kao elementarna nepogoda. Glupi i zluradi su ih
svesrdno podržavali. I dan-danas se raduju. Pa, neka im bude.
Moraju priznati, uvijek su imali i veće parče svega nego što
bi im s obzirom na broj srpskog življa pripadalo. Doduše, niko ne
može reći kako im je nešto poklanjao, bili su vrijedni i zaslužni,
dobri ljudi i radnici.
Nije im bilo lahko sve to napustiti u trenutku kada je Srpska
Demokratska Stranka odlučila. Nije bilo lahko, ali bili su poslušni
i kao hipnotizirani – vojnici – kakve je Srpska Demokratska
Stranka željela.
Muslimani i Hrvati su manje – više, bili dobre komšije,
prijatelji, kumovi, bračni drugovi. Bila su to dobra vremena, plaće
i zaposlenja. Stanovi. Obiteljske kuće. Međusobne posjete i
zajednički godišnji odmori u društvenim objektima. Vikend kuće
u Smolući. Proslave rođendana i značajnih datuma. Socijalna i
zdravstvena zaštita. Obrazovanje.
Etc.
Sve to i puno drugoga, poništeno je zločinom velikosrpskog
predznaka koji su počinili u zemlji koja je bila i njihova domovina,
a koja je multikulturalnim iskustvom mogla poslužiti kao uzor
cijelome svijetu za snošljivost zajedničkog življenja i suživot, kao
savršen civilizacijski i multikulturalni model.
Kao dokaz o rečenom, navodimo samo ko je otišao iz Organa
uprave – Skupštine općine Lukavac. Srbi su, naime, u jednoj fazi
ostvarivanja svoje velikosrpske zamisli i projekta bili uvjereni,
kako će već samim njihovim izlaskom i povlačenjem iz Organa
uprave Skupštine općine Lukavac i organizirane vlasti u Bosni i
Hercegovini, općenito – sve što ostane – samo od sebe da se uruši
i sruši, naprosto – nestane.
Velikoj većini je rečeno da odu u svoja sela i da će za
nekoliko dana sev biti gotovo, a oni će se vratiti na belim konjima.
Naravno, u selima su ih čekali mobilizacijski pozivi za
uključivanje u jedinice Vojske Republike Srpske. Požurili su dati
svoj doprinos.
Jedan broj njih je, prije dana D – već uveliko perjao u Srbiju
i europske zemlje, jer, znali su ono što nikome nisu htjeli reći:
dolazi vrijeme velikosrpskog zločina radi stvaranja Velike Srbije
kao države svih Srba ili svih Srba u jednoj državi, zato treba
napustiti posao i otići, tome ne treba ni nazočiti ni svjedočiti!
I sami su otišli.
*
*
*
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT
ZA PRIVREDU I DRUŠTVENE DJELATNOSTI
***
01. Spasojević Milena, referent za statistiku
02. Todorović Milka, daktilograf
03. Žarić Čedo, referent za plan i analizu
04. Todorović Nada, matičar
05. Mitrović Miladin, pomoćnik sekretara
06. Ristić Milena, referent u pisarnici
07. Ograšević Hasan, dostavljač pošte
08. Mitrović Zoran, dostavljač pošte
09. Todorović Vojislav, dostavljać pošte
10. Vukomanović Gospa, referent u Budžetu
11. Majinović Vera, tržišni inspektor
12. Spasojević Stevan, prosvjetni inspektor
13. Hrnjak Marija, veterinarski inspektor
14. Đuranović Mladen, saobraćajni milicionar
15. Stanković Milivoje, referent za kulturu,
fizičku kulturu i inf.
16. Ilić Đorđo, šumar
17. Gojković Branislav, direktor trgovinske inspekcije
*
*
*
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT
ZA URBANIZAM, STAMBENO-KOMUNALNE I IMOVINSKO
PRAVNE POSLOVE
***
01. Piljić Mirjana, referent za pravne poslove
02. Vujović Milena, referent za urbanizam, šef odsjeka
03. Mićanović Džana, inspektor za gradnju
04. Babić Jovo, šef inspekcije za gradnju
05. Tošić Jadranka, pravnik za imovinsko-pravne poslove
06. Tošić Živko, direktor uprave prihoda
*
*
*
OPŠTINSKA UPRAVA ZA GEODETSKE
POSLOVE I KATASTAR NEKRETNINA
***
01. Kapetanović Dragica, šef odsjeka
02. Dujković Braco, geometar
03. Tošić Ozrenko, geometar
04. Mrkonjić Vlado, geometar
05. Kulišić Mirjana, daktilograf
06. Nikić Ruža, referent za premjer nekretnina
*
*
*
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT
ZA
NARODNU ODBRANU
***
01. Višnjić Bojan, načelnik Štaba CZ
02. Vračević Mladen, Štab CZ
03. Vukomanović Ljiljana, referent u Štabu CZ
04. Jokanović Dušan, referent u Štabu CZ
05. Duvnjak Danica, referent u Štabu CZ
06. Cvjetković Dušan, Centar za OJOiJ
07. Mašić Nina, daktilograf
*
*
*
TERITORIJALNA
VATROGASNA JEDINICA
***
01. Vukomanović Zoran, vatrogasac
02. Vujović Branko, vatrogasac
03. Radić Miladin, vatrogasac
04. Mitrović Radivoje, vatrogasac
05. Nikić Slobodan, vatrogasac
*
*
*
OPŠTINSKA UPRAVA DRUŠTVENIH PRIHODA
***
01. Vujošević Biljana, referent uprave prihoda
02. Todorović Jelena, inspektor uprave prihoda
03. Trifković Nada, inspektor upreve prihoda
04. Tripić Uroš, inspektor uprave prihoda
05. Cvjetinović Miloš, dostavljač pošte
06. Nikić Ružica, referent uprave prihoda
07. Majinović Miladin, šef odsjeka
08. Radić Milan, dostavljač pošte
09. Softić Dragana, referent uprave prihoda
*
*
*
OPŠTINSKO JAVNO PRAVOBRANILAŠTVO
***
01 Ristić Mira, daktilograf
*
*
*
ŠTAB
TERITORIJALNE ODBRANE
***
01. Kulišić Danilo, referent u Štabu TO
02. Tripnović Cvjetko, referent u Štabu TO
03. Mrkonjić Milenko, referent u Štabu TO
04. Mihajlović Obrad, čuvar u Nast. centru Smoluća
*
*
*
SLUŽBA ZAJEDNIČKIH POSLOVA
***
01. Mandalinić Milada, referent
02. Blagojević Nadija, sekretar predsjednika SO
03. Miličević Aida, referent
04. Cvjetković Gordana, referent
05. Despotović Gina, spremačica
06. Vračević Ranka, kafe-kuharica
07. Cvjetković Vida, referent
08. Vukomanović Ljepojka, šef račuovodsta
09. Trivić Vinka, sekretar predsjednika IO SO Lukavac
10. Simić Ranko, Sekretar SO Lukavac
11. Tripić Jovan, predsjednik IO SO Lukavac
*
*
*
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
STANICA JAVNE BEZBJEDNOSTI
LUKAVAC
***
Spomenut ćemo samo jednu osobu, zamjenika Komandira
Stanice javne bezbjednosti Lukavac:
1. Ratko Gajić,
koji je odlazeći na Ozren i dalje odvezao policijski automobil i
radiostanicu.
***
Dakle, pod političkim i propagandnim pritiskom Srpske
Demokratske Stranke, Općinske organe uprave samovoljno i bez
najave napustilo je ukupno /68/ šezdesetosam ljudi samo u
Skupštini općine Lukavac, ne računajući skupštinske poslanike i
zaposlenike u trgovinama, školama, Općinskom sudu,
Ministarstvu unutrašnjih poslova, gradskom saobraćaju, Domu
zdravlja, Komunalnom preduzeću Rad, tvornicama, etc.
Borba za državu svih Srba ili sve Srbe u jednoj državi koju
su i obznanili, podrazumijevala je i borbu protiv svih koji nisu
Srbi. Tako su objelodanili i razgolitili svoje fašističke namjere. Bila
je to nedvosmislena velikosrpska fašistička deklaracija o Srpstvu,
Velikoj Srbiji, ex-YU i njezinim narodima.
Ustvari, KORAK U MRAK.
...
/fragment/
***
ak, BOL, 1992.
*
*
*
UKLETO MJESTO
SMOLUĆA
***
/Anno Domini, 1992./
***
Ovo ljeto pretvoreno je u vreli pakao iščekivanja spasa.
Čekamo iz dana u dan, a spasa niotkuda. Smoluća je postala
ukleto mjesto.
Šta hoće Muslimani od nas?!
...
***
Tako, u svome dnevniku koji smo našli poslije izlaska
Smolućana iz Smoluće – piše djevojčica Mira Iljić. Sudeći prema
rukopisu, načinu razmišljanja, konstruiranju rečenice –
djevojčurak od 14-15 godina /svjesna iščekivanja spasa ili
privremenosti svoga boravka u Smolući koji u postojećim
uvjetima predugo traje/.
Njezin život u ratom okruženoj Smolući – postao je
nepodnošljivi pakao za koji su krivi Muslimani. Niko od njezinih
nije imao ni smjelosti ni volje da joj kaže istinu, da joj objasni,
kako su konstruktori i redatelji tog pakla u kojem se ne snalazi –
psihijatar Radovan Karadžić, Smolućke seoske glavešine i Srpska
Demokratska stranka sa Svetomirom Ilićem u pročelju – a ne
Muslimani koji nešto hoće.
To da se Mira Iljić osjećala očajnom, ne može biti upitno. Ali,
ko bi mogao znati šta danas misli Mira Iljić, /21/ dvadesetjednu
godinu nakon što se spasila pakla iz Smoluće?
To bi sada morala biti žena između 35 i 40 godina života
koja o svemu zrelo promišlja, samo joj otežava misao činjenica da
nikad nije imala istinite informacije... Stresan tekst njezinoga
dnevnika sugerira da je i dan-danas sretna jer se spasila iz
smolućkog pakla... Činjenično jest, da su redatelji tog pakla
postali njezinim spasiteljima.
***
Dnevnik Mire Iljić pronašli smo sa brojnim stvarima koje su
njezini ukućani željeli ponijeti odlazeći iz Smoluće. Vučno vozilo
se pokvarilo i prikolica natovarena stvarima ostala je na mjestu
sa kojega se, iznad Cibrića, već vidi Ozren kao obećana srpska
zemlja spasa.
Mirin dnevnik u vidu bločića s listovima papira bez linija,
ispisan je suhom grafitnom olovkom srednje tvrdoće.
Prikolica
Mirine obitelji bila je puna garerobe, posuđa, porcelana, escajga,
kristala, posteljine, slika svetaca, fotografija, kajiša užegle
slanine. Mira Iljić otišla je sa svojima u žurbi, napuštajući
Smoluću, osobne i obiteljske stvari, svoj dnevnik.
Dakako, nije mogla izbjeći da ponese i svoje nerazumijevanje
događaja iz ratnog okruženja rodnoga sela Smoluća.
Mira Iljić /kao pouzdano i brojni drugi/ patila je u Smolući,
anno Domini 1992. U svome dnevniku ostavila je mnogo tuge i
tužnih riječi. Bilježila je priče o čarkama na smolućkom ratištu, o
sahranama, pogibijama, lažna obećanja seoskih glavešina o spasu
koji će četnici donijeti sa planine Ozren /što se duže od tri
mjeseca nikako nije događalo/. Često je bila u nedoumici: da li
pucnjava koju čuje znači dolazeći spas ili prodor islamskih
fundamentalista u selo.
Prestrašena, Mira Iljić iščekivala je spas uzgred pominjući
jad i bijedu života nagomilanoga srpskog življa u Smolući, strah
od nasilja i smrti, i, eto, dočekala je... izgon, egzodus, surgun iz
vlastitog sela.
Zajedno sa Smolućanima i Srbima iz srpske Tinje, Gornjeg i
Donjeg Potpeća, Brezja, Jasenice i Dragunje – Mira Iljić je krenula
prema Ozrenu u stravičnoj noći punoj pucnjave, eksplozija i
svjetlećih metaka, između zapaljenih muslimanskih kuća i sijena
u Dobošnici čiji je plamen osvjetljavao njezin put, dok pijani
junaci podvriskuju i rafalaju.
Mira Iljić je zajedno sa drugim Smolućanima otišla u
paničnom trku dok su pijani i drogirani đikani nasumice pucali u
svim smjerovima. Otišli su kao u stampedu. Bezglavo u smjeru
Ozrena. Što dalje od samih sebe. Od svoje Smoluće. To mora da je
bio krajnje težak i stresan doživljaj.
***
Ovaj psihološki promišljen i duboko osmišljen zločin prema
svome narodu, Srpska Demokratska Stranka izvela je sasvim
ciljano radi posljedica koje će ljudi nositi i u devetom koljenu, jer,
bilo bi netačno tvrditi da Srbi iz Smoluće nisu mogli izaći i puno
ranije i bez ratnih dejstava... ako su to uopće željeli. Ali, Radovan
Karadžić i bratija, voljeli su se baviti performansom i raznim
vidovima psiholoških pritisaka.
Trebalo je u srpskim masama raspiriti, rasplamsati mržnju i
agresivno raspoloženje – prema Muslimanima i Hrvatima, ali i
ljubav i povjerenje prema Miloševiću, Raškoviću, Karadžiću,
Srpskoj Demokratskoj Stranci, Šešelju, Srpskim Radikalima,
srbiziranoj Jugoslavenskoj Armiji, četnicima i tzv. paravojnim
formacijama, tj. fašističkom modelu borbe za Veliku Srbiju, svim
Srbima u jednoj državi i državi svih Srba.
Kako je rat trajao još tri godine i tri mjeseca /a potom se
nastavio političkim sredstvima/ - treba priznati da su uspjeli i u
ljudima razvili multiplicirane procese odiozuma, mržnje i
nepodnošljivosti prema svima koji nisu Srbi – zauvijek. Uspjeli su
i uvjeriti ih – kako su već prije rata, a pogotovo na njegovome
početku i u toku – bili upravu.
...
/fragment/
***
ak, BOL, 1992.
***
Napomena:
Mira Iljić u svome Dnevniku nije saopćavala ništa osim svoje
lične tegobe. Neuporedivo su pedantniji u bilježenju događaja
njezini suseljani Svetomir Ilić i Jovan Ilić, čije smo dnevničke
zabilješke također našli. S tim, što je Svetomir Ilić bilježio strogo i
reducirano – SDSovski, a dobri čovjek Jovan Ilić – umirovljeni
konobar – prilježno i senzibilno iz dana u dan bilježio je sve što je
vidio da se događa.
***
Šta je sve zabilježio Jovan Ilić u svome dnevniku od 01.
januara 1992.godine – srijeda, do 29. augusta 1992. godine –
subota, objavili smo u biltenu BOL u nizu napisa pod zajedničkim
naslovom: DOSSIER SMOLUĆA.
*
*
*
DOSSIER SMOLUĆA
*
*
*
KO JE ZADUŽIO 1.496 CIJEVI
U
SMOLUĆI?
/prvi dio/
***
Iz dnevnika Svetomira Ilića, predsjednika Mjesnog odbora
Srpske Demokratske stranke Smoluća, koji se u rodno selo vratio
iz Srbije uoči samoga rata, poslan sa zadatkom koji je očito
izvanredno dobro obavio – saznajemo kako se Smoluća
pripremala za rat i kako su Smoluću pripremali za rat.
*
*
*
Danas, kada je Smoluća samo fantazmagorična slika iz
ružnog triipol mjeseca dugačkog sna, pitamo se jesmo li shvatili
problem?! Jesmo li i možemo li odgovoriti na pitanje: Šta je to
Smoluća kakva nam se dogodila? Kako odgovoriti na to pitanje?
Odlučili smo u novinarskom smislu formirati
DOSSIER SMOLUĆA
a to znači sistematski prikupljati i objavljivati građu koja će sama
po sebi dati i biti odgovor na naše pitanje: jesmo li shvatili i
razumjeli?
***
U ovom trenutku ističemo i vlastitu hipotezu, za koju,
vjerujemo da će joj prikupljena građa biti dokazni materijal par
exellence.
Hipoteza glasi:
SMOLUĆA JE SA STANOVIŠTA SADRŽAJA I NAČINA
ORGANIZIRANJA TOKA DOGAĐAJA I NJIHOVE ZAVRŠNICE,
PROTOTIP VELIKOSRPSKE FAŠISTIČKE ZAMISLI O VOĐENJU
RATA ZA VELIKU SRBIJU U GLOBALU
I
POJEDINOSTIMA.
***
Ovakvu hipotetičnu tvrdnju iznosimo jer u primjeru Smoluće
vidimo: koncentraciju srpskog življa, zatvaranje u sebe i
prekidanje svih vidova komuniciranja sa okruženjem, tj.
izdvajanje iz svega, upotrebu nagomilanog naoružanja ex
Jugoslavenske Armije protiv svih i svakoga, segregaciju i čuvanje
vlastite izolacije po svaku cijenu, komuniciranje samo sa istima i
sebi sličnima radi postizanja velikosrpskog cilja ili čiste nužde,
odbijanje bilo kakvog osim mogućnosti oružanog kontakta sa
nesrpskim okruženjem, iskorak u zločin uništenja sela Dobošnica
i osobni egzodus – genocid po vlastitom izboru, a radi stvaranja
iste situacije na planini Ozren /ili drugdje/ – samo u još većim
razmjerama – kako bi se primakli svojoj zamisli o svim Srbima u
jednoj državi ili državi svih Srba...
Sav taj užas koji čine svome narodu i kojem smo nazočili,
zdravom razumu nije pojmljiv! Učiniti sve to sa samim sobom i
produciranjem okruženja, a zarad tako morbidnog i zločinačkog,
fašističkog cilja!
***
U ovom broju BOLa, koristimo dijelove od dijela dnevničkih
zabilješki Svetomira Ilića, a koje smo po odlasku Smolućana –
našli u Smolući.
Osim što je Predsjednik Mjesnog Odbora Srpske
Demokratske stranke, ko je ustvari Svetomir Ilić? Smolućanin?
Da. Sin Boška i Milke, rođen 09. 04. 1963. godine. Ali
Smolućanin koji je kako smo saznali živio u Srbiji, a u Smoluću
se vratio uoči rata, po zadatku SDSe.
Po tome što je i kako radio, cijenimo, on je izvanredno dobro
obavio svoju misiju kako je to i odgovaralo velikosrpskim
fašističkim nakanama. Smoluća i Smolućani su i mislili i živjeli i
radili samo ono što misli Mjesni odbor Srpske Demokratske
Stranke Smoluća – tj. ono što misli Svetomir Ilić – osobno.
Početkom borbenih dejstava bio je i komandir voda
naoružanih Smolućana...
*
*
*
ŠTO ŽELI MJESNI ODBOR
SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE SMOLUĆA
ŽELE SVI SMOLUĆANI
***
U rokovniku Svetomira Ilića – predsjednika Mjesnog odbora
Srpske Demokratske Stranke Smoluća našli smo puno
zanimljivih podataka, iako isti sadržava tek povremene zabilješke
samo do 19. 06. 1992. godine, dakle, do onoga dana kada su iz
Smoluće otišla 24 vojna policajca u Tinju kako bi spriječili Srbe u
Srpskoj Tinji koji su željeli pristupiti Teritorijalnoj odbrani
Srebrenik...
***
Zabilješke Svetomira Ilića počinju nakon bilješki o
nasljeđivanju krvnih grupa, ŠUK-u i UREI, HOLESTEROLU,
TIMOLU i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Nakon jednog praznog
lista, počinje bez datuma Zabilješka o majorizaciji – nadglasavanju
Srba u opštini Lukavac za izbor podpredsjednika Skupštine općine
Lukavac, a zatim Prijedlog o organiziranju seoskih milicija u
formacijama od 30 ljudi...
Slijede podaci:
- Gornja Brijesnica – konstituisana,
- Panjik – nije konstituisana,
- Mjesne zajednice koje se ne konstituišu do Skupštine
Srpske Demokratske Stranke Lukavac – da se iste izuzmu iz
Skupštine,
- 15. maja 1992. godine Skupština Srpske Demokratske
Stranke Lukavac,
- Kod PIO SO u SO Lukavac, odnijeti sve podatke o
konstituisanju SDS Smoluća,
- Predat je spisak imena trojice ljudi za Skupštinu SDS
Lukavac,
- Četvrtak, 06,30 autobus za Beograd, zadužen Nedo Nikić,
unaprijed plaćeno s tim da se trošak nadoknadi od prisutnih
putnika,
- Popis srpskog stanovništva koje je za SDP i suverenu Bosnu,
- Objasniti narodu na naš način Deklaraciju,
- Odluka o pomoći u svakom vidu nastradalima u Kninskoj
Krajini.
*
*
*
Kao što se vidi iz prve zabilješke, Svetomir Ilić je u pravom
smislu riječi imao konkretne zadatke i organizirana mreža Srpske
Demokratske Stranke savršeno je znala šta želi postići. Svetomir
Ilić je ortodoksni sljedbenik i bespogovorni izvršitelj svake zamisli
psihijatra Radovana Karadžića, realizator svih njegovih ideja i
ništa nije prepuštao slučaju. Možda je što-šta i aljkavo zapisivao,
ali je vrlo pedantno izvršavao kao savjestan četnik.
/Kad sam ga stjecajem okolnosti upoznao, odlaskom u još
otvorenu moluću, pokušavajući sa snimateljem voditi razgovor sa
Smolućanima o normaliziranju odnosa oko 20. 05. 1992. Godine
– na svoju ruku i odgovornost – izgledao je napeto i usmjereno
kao da je hipnotiziran... Smolućani su nas kratko – 2 do 3 sata –
zadržali u Domu kulture zatvorene u prostoriji /da čekamo dok se
oni dogovore!/ i, na kraju – nisu pristajali da razgovaraju, mada
su dolazili da nas gledaju kao da smo budale – što je bilo vrlo
blizu istini... Ali su nas bez problema pustili da se vratimo u
Lukavac.
Ilić je bio bijesan zbog događaja sa kolonom na Brčanskoj
Malti u Tuzli, o čemu smo mi jedva nešto čuli i znali, što je
možda, bilo i dobro... jer je on govorio mnogo, znojio se u
vojničkoj košulji i pritom bjesnio./
***
Svetomir Ilić je slijepo i bespogovorno izvršavao svoje
zadatke, bespogovorno stvarajući Veliku Srbiju na licu mjesta. Na
lukavačkoj općini, u Smolući, u Sižju, Krtovi, Panjiku, u
Lukavcu..., unoseći u svakog čovjeka segregaciju i mržnju prema
drugima i drugačijima, upućujući na to da je rješenje za Srbe,
bespogovorno, u samim Srbima i njihovom nacionalnom i
konfesionalnom jedinstvu – udržavi svih Srba ili svim Srbima u
jednoj državi. Bila su to ocila na djelu: Samo Sloga Srbina
Spašava.
*
*
*
DNEVNI RED ZA SJEDNICU
MJESNOG ODBORA
SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE
SMOLUĆA
***
Kao što vidimo, Svetomir Ilić je još 20. maja 1991. godine,
evidentirao je sljedeći dnevni red:
-
1.
2.
3.
4.
Političkobezbjednosna situacija u MZ, SO, BiH, SFRJ,
Konstituisanje Mjesnog odbora SDS,
Konstituisanje Mjesne zajednice,
Razno – tekuća pitanja i bilješke.
***
Ad. 1. Mirna situacija – u slučaju pojave... Skupštine opštine –
nadglasavanja SDSa, BiH Deklaracija – postoji u Ustavu SR BiH
pučanstvo i stanovništvo – Jugoslavija – Federacija.
Ad. 2. Izdvojiti one koji ne prihvataju program SDSe i popuniti
Mjesni odbor SDSom.
Ad. 3. Koalicija SDP i Reformskih snaga protiv SDS, MZ 78%
za SDS, važnija mjesta za SDS – prostorije za SDS.
***
Dakle, može se raditi o bilo čemu, ali se o i za SDS mora
raditi u svakom pojedinačnom primjeru. Ne može se raditi o bilo
čemu što ne godi ili nije u interesu SDSe. Prvo SDS, pa MZ! Bit će
mirno ako ne nadglasavaju SDS! Obilježiti sve koji misle drugačije
i ne žele sve isto što i SDS. Svi koji nisu uz SDS – protiv su SDSe!
Sva važnija mjesta pripaduju SDSi. Ko nije SDS – niko je i ništa!
Srpska Demokratska Stranka sistematski je suzbijala i
onemogućavala svako njoj suprotstavljeno mišljenje i prije nego
što ga neko iznese. Zastrašivala. Smolućanima nije bilo lahko.
Morali su se ufurati u SDS šablone htjeli – ne htjeli.
*
*
*
ZADUŽENJA
***
U nastavku, nailazimo na zabilješku sa sljedećim podacima:
Tumare, 23. 10. 1991.:
- Konstituisana Opština na području Ozrena, po tri člana od
svakog Mjesnog odbora SDSe. Gračanica, Brano Gajić: 786-046,
a na sljedećoj strani:
- Predsjednici Mjesnih Odbora Srpske Demokratske Stranke:
1. Krtova 1, Slobodan Đukanović,
2. Krtova 2, Drago Josić,
3. Sižje, Brano Kulišić,
4. Stupari, Tatomir Vasić,
5. Panjik, Miladin Mitrović,
6. Puračić, Vlado Božić,
7. Tumare, Milan Cvijanović,
8. Brijesnica Gornja, Vojo Nedić,
9. Milino Selo, Boro Vukomanović,
10. Babice, Luka Konculić,
11. Smoluća, Svetomir Ilić,
12. Jaruške, Radenko Spasojević,
13. Orahovica, Drago Drobić,
14. Lukavac, Jovo Marković.
*
*
*
PROCJENA
POZICIJA SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE
***
Slijede zabilješke o poziciji Srpske Demokratske Stranke u
Smolući:
- Kasno osnivanje Srpske Demokratske Stranke u Smolući,
- Strah od prethodne vlasti,
- Procenat glasanja u Smolući,
- Ubrzano trošenje sredstava za izbore,
- Propaganda protiv SDSe,
- Program SDSe za MZ Smoluća,
- Decentralizacija vlasti,
- Poboljšanje uslova života na periferiji,
- Brisanje granice Donja i Gornja Smoluća,
- Odlučivanje većine uz zastupljenost iz cijelog mjesta,
- Osnivanje komisije za domove kulture i inventar,
- Osnivanje komisije za utvrđivanje stanja putova
- U slučaju nedostatka sredstava uvesti novi
samodoprinos...
***
Kao što se vidi, sve što je smislila Srpska Demokratska
Stranka imalo je da bude ili da ga uopće nema, bespogovorna i
apsolutna vlast SDSe nad svim i svačim do u najmanju
pojedinost. Ljudi i njihove misli, sredstva i stvari i ignoriranje svih
drugih i drugačijih, a da bi se svaka eventualija isključila, na
sljedećoj strani nalazimo tekst:
PETICIJA SKUPŠTINI OPŠTINE LUKAVAC
Obraćamo
se
Skupštini
opštine
Lukavac
povodom
novorazrezane stope poreza na dohodak od poljoprivredne
djelatnosti.
Na protestnom zboru mještana MZe Smoluća koji je održan na
zahtjev mještana i odlučio da se čekovi trećeg kvartala vrate u SO
Lukavac, koja ih je uputila.
Svi čekovi su dobrovoljno vraćeni a da ni jedan jedini
mještanin nije na bilo koji način prisiljen.
Subota, 11. 01. 1992. u 09,00
*
*
*
BILJEŠKE
***
Slijede bilješke:
Gornja Smoluća, poligon kod Osnovne škole, obuka I čete sa
obezbjeđenim klupama i drugim – nastavnim sredstvima.
Nedjelja, 12. 01. 1992. U 09,00
Isto tako.
Zabilješka: 239 936, potp. Tačić, majori Lalić i Bogunović.
*
*
*
SDS
APSOLUTIZAM
***
Sve je jasno i bez komentara. Politika SDSe je sve i svja u
životima Srbalja, a htjeli bi se kao takvi nametnuti i drugima. Sve
ima, treba i mora biti kako oni žele inače neće biti nikako, jer sve
što SDS želi – ljudi rade sami puni volje da im ispune želje i nisu
na bilo koji način prisiljeni.
Od samoga početka – politika SDSe je osiona, bahata,
rigidna i nepopustljiva /dugo pritajena, pod pritiskom učinjenih
zlodjela smirena, upravo sada, pod rukovodstvom Mladena Bosića
– ponovo postaje takva/.
Riječ je o apsolutnom neuvažavanju bilo koga, bilo čega,
ignoriranju svih osim svojih – SDS – interesa, ignoriranju
zajedničke države Bosne i Hercegovine, ignoriranju tradicija i
potencijalnih blagodeti zajedničkog života, pozitivnih rezultatata i
iskustava, rješavanju problema preko tuđih leđa, silom, ratom,
nesrećom, genocidom i, tako kako je krenulo – tako i ide...
Vjerojatno, jedino adekvatno rješenje za Srbe i SDS bila bi
neka posebna srpska planeta na kojoj nema nikoga osim Srbalja i
njihove Jedine Stranke, Jedinog vožda, jedine srpske države...
jedinog beskraja, inače, opet: RAT.
*
*
*
SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA SMOLUĆA
i
MJESNA ZAJEDNICA SMOLUĆA ODLUČUJU SE DIREKTNO
PODREDITI
JUGOSLAVENSKOJ ARMIJI
***
Jednoga četvrtka u 19,00 sati, u Domu kulture Smoluća,
zasjedaju: Todorović Vlado, Stević Vojo, Nikolić Lazica, Iljić
/Branko/ Pero, i, za pretpostaviti je Ilić Svetomir /u čijem
rokovniku sve prethodno piše/, tj. predsjednik Mjesnog odbora
Srpske Demokratske Stranke Smoluća – koji sve bilježi svojom
rukom.
Zasijedali su, vijećali i odlučili napisati pismo sljedećeg
sadržaja:
***
OPŠTINSKOM SEKRETARIJATU
ZA
NARODNU ODBRANU LUKAVAC
** *
PREDSJEDNIKU
IZVRŠNOG ODBORA SKUPŠTINE OPŠTINE
LUKAVAC
***
PREDSJEDNIKU
SKUPŠTINE OPŠTINE
LUKAVAC
***
Nedavno primljeno pismo – opomena pred tužbu – od strane
opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac je
zaprepastilo ne samo nadležne organe u Mjesnoj zajednici
Smoluća, nego i stanovnike u cjelini.
U Opomeni stoji da ne ostvarujemo naše zakonske obaveze po
pitanju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite i da o tome
ne obavještavamo nadležne organe. Između ostaloga se pominje i
podnošenje sudske prijave protiv pravnog i odgovornog lica.
Stoga želimo da nadležne organe Skupštine opštine Lukavac
upoznamo sa nekim detaljima od kojih Vam je većina poznata.
Skupština i Izvršni odbor Mjesne zajednice Smoluća su
nedavno konstituisani. Do tog vremena Skupština je bila bez svoga
predsjednika i većine članova. Slična situacija je bila i u Izvršnom
odboru MZe. To je jedan od razloga zbog kojih nismo bili u
mogućnosti da ispunjavamo svoje zakonske obaveze.
Poslije toga, u Skupštini opštine i samom Sekretarijatu za
narodnu odbranu pojavile su se neke nezakonske radnje.
Jedna od tih radnji je i neispunjavanje obaveza prema
Jugoslavenskoj Armiji /u produžetku je napisano a potom
prekriženo:
odnošenje
dokumentacije/
drugim
riječima
Jugoslavenskoj Armiji je zabranjen pristup dokumentaciji rezervnog
sastava.
Isto tako, neprimjereno je slanje poziva rezervnom sastavu po
naređenju Prve Armijske Oblasti u kojem piše: strogo povjerljivo –
popuna Kninskog korpusa. Pitamo vas od kada stoji strogo
povjerljivo i ono što je strogo povjerljivo. Poslije ovakvog raskola
između Jugoslavenske Armije i Teritorijalne odbrane na nama je da
odlučimo hoćemo li sarađivati sa opštinskim Sekretarijatom za
narodnu odbranu ili direktno sa njihovim pretpostavljenim u
Jugoslavenskoj Armiji.
Poslije svega ovoga bilo bi smiješno da javnost sazna za
podnošenje sudske prijave od strane Sekretarijata za narodnu
odbranu opštine Lukavac protiv Mjesne zajednice Smoluća.
Dostavljeno:
- Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Lukavac,
- Skupština opštine Lukavac,
- Predsjedniku SO Lukavac,
- Predsjedniku IO SO Lukavac,
- Arhivi MZ Smoluća.
*
*
*
Dakle, nakon što su se uvjetno opravdali za nerad i
neažurnost rada u Mjesnoj zajednici Smoluća /što je bilo
opravdanom primjedbom općinskog Sekretarijata za narodnu
odbranu Lukavac/ s arogancijom karakterističnom za istupanje
predstavnika Srpske Demokratske Stranke ukazuju na
nezakonite radnje što se odnosi na nedopuštanje opštinskog
Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac da dozvoli
Jugoslavenskoj Armiji da izuzme evidencije i mobilizacijska
dokumenta iz općine Lukavac, kao i odbijanje Muslimana i
Hrvata da se odazovu pozivima za popunu okupatorskog
Kninskog korpusa Jugoslavenske armije u Republici Hrvatskoj –
kojemu je u to vrijeme bio komandantom upravo: Ratko Mladić.
Iz toga, Smolućani izvode i svoje pravo da se umjesto
opštinskom Sekretarijatu za narodnu odbranu, kao direktno
pretpostavljenom – odazovu neposredno Jugoslavenskoj Armiji.
Dakako, poslije svega ovoga kako Smolućani kažu, bilo bi
smiješno da javnost sazna za podnošenje sudske prijave, ali i
očekivati razumijevanje za nastale prilike na prostorima ex-YU.
***
Ustvari, tako je od samog početka: rigidna politika Srpske
Demokratske Stranke ne pokazuje ni najmanji pomak prema
toleranciji u bilo kojoj varijanti upravo prema onoj narodnoj koja
govoreći o bahatom i osionom čovjektu kaže: takav je da mu
svaka sjekiru vuče! Posebno su tvdi prema svakom gestu koji ima
probosansku intonaciju.
To je valjda i posljednji trenutak u kojem se moralo i
definitivno shvatiti ko je, gdje je i šta je Smoluća, te ko su, čiji su i
pod kakvom su komandom Smolućani. Ali, ne! Lukavac se i dalje
sa Smolućanima natezao, objašnjavao, tumačio, pa i molio i nešto
očekivao...
Šta je Lukavac dočekao – poznato je. Smoluća, Dobošnica i
groblja danas govore sve. Pa i nadalje, o svemu razmišljamo s
nešto nostalgije o komšijama, bivšim Smolućanima koji su nam
odmagali kad nam je bilo najteže, koji su postupili kako su morali
ili mislili da je najbolje za Srpsku Demokratsku Stranku, Veliku
Srbiju i njih osobno – mada potom puno kukaju.
*
*
*
KO JE ZADUŽIO /1496/ CIJEVI
U
SMOLUĆI?
/drugi dio/
***
Kako zabilješke u dnevniku Svetomira Ilića odmiču dublje u
1992. godinu, sve veći značaj dobija stanje odbrambenih
priprema, pa tako i sporednih putova, mosta u Gornjoj Smolući,
upoznavanje Skupštine Mjesne zajednice Smoluća o odbrambenim
pripremama, kasarna na Brezicima, a tu je i zabilješka: Rajko
učitelj zna ko nosi pištolj u školu – Enesa iz Šikulja, učiteljica.
Potom slijedi zabilješka:
- Pozadinski vod, vozač APU, ostali – puške M-48, 7,9mm – pa
spisak:
1. Ilić Svetomir,
2. Cvjetković Boris,
3. Trifković Stojan,
4. Iljić Ljuban,
5. Nikić Milan,
6. Cvjetković Miloš,
7. Stević Mitar.
U nastavku nailazimo na zabilješke koje se odnose isključivo na
naoružanje i municiju.
1. PPŠ /aut/ 221
2. PMM-48 102
3. PMM-53 27
SVEGA 350 KOMADA i 30 AUTOMATA
1. Sveto – PPŠ doboš 140 metaka, potpis: Mitrović Stevo.
2. Pero – PPŠ – 140 metaka, potpis: Mitrović Stevo.
3. Nedo – PMM M-53 – 250 metaka, potpis: Mitrović Nedo.
4. Dido – PPŠ – 140 – metaka, potpis: M. Dido.
5. Sveto – PPŠ – 140 – metaka,
Potpis: Mitrović Sveto, vojnik.
/15. 03. i 16. 03. 1992./
Jasenica:
- I četa, 192 borca, telefon : 655-100, 655-054 – Zoran.
Tinja:
- M-53 /PM/
- M 48
- APŠ M-41
- PPŠ M-49
2 kom
10 kom
10 kom
3 kom
SVEGA: 25 cijevi
Municija:
Cal 7,9mm 1.200kom
Cal 7,62mm, 13 kutija po 70 metaka, 910 kom
Loševica:
- M53 /PM/
- M48
- APŠ M-41
- PPŠ M-49
2 kom
10 kom
10 kom
3 kom
SVEGA: 25 cijevi
Municija:
- cal 7,9mm
1.200kom
- cal 7,62mm 13 kutija po 70 metaka, 910 kom
Primio: Stanković Strahinja
Potpeć:
- M-53 /PM/
- M-48
2 kom
10 kom
- APŠ M-41
- PPŠ M-49
10 kom
3 kom
SVEGA: 25 cijevi
Municija:
- cal 7,9mm
1.200 kom
- cal 7,62mm 13 kut. Po 70 kom
Primio: Neđo Jovanović
Lukavčić:
- M-48
- M-41
- M-49/57
- M-53
5 kom
5 kom
7 kom
1 kom
SVEGA: 18 cijevi
Municija:
7,62 – 9 kutija – 630 kom
7,9mm, 20 kutija – 300 kom
Primio: Vuković Sreten
Brezici:
- Nikić Neđo, M-41
70 kom
- Milanović Goran, M-49 140 kom
- Cvijanović Stojan, M-48 70 kom
- Vuković Rado, M-49, 140 kom
- Perišić Rado, M-49,
70 kom
- Perišić Jovo, M-41
70 lom
- Ilić Nikola, M-48
30 kom
- Despotović Niko, M-48 30 kom
- Đokić Stevo, M-48
30 kom
- Ilić Đuro, M-49
70 kom
- Nikić Milan, m-49
140 kom
- Despotović Jovan, M-41 70 kom
- Milinković Mićo, M-48
30 kom
- Vuković Milan, M-41
70 kom
- Vuković Đorđo, M-41
70 kom
- Vković Ilija, M-53 150+150 kom
SVEGA: 1490+6 = 1496 cijevi
PRIMO: Vuković Ilija, sr.
SVE:
Prema rokovniku Svetomira Ilića predsjednika Mjesnog
odbora Srpske Demokratske stranke Smoluća.
*
*
*
OBAVJEŠTAJNI PODACI
***
Slijedi zabilješka:
ORUŽJE U BISTARCU 09. 04. 1992. Godine, kod
SAMOPOSLUGE oko 19,00 sati.
Iz Puračića STARI PUT pored Kopa.
Poljice u 10,00 sati, 09. 04. 1992.
Bistarac i prije jedan mjesec u Bistarcu.
/Očito, riječ je o obavještajnim podacima koji su dolazili
Svetomiru Iliću, preko za praćenje i dojavu od za to zaduženih
osoba/.
Posljednja zabilješka u rokovniku Svetomira Ilića glasi:
Četvrtak, 19. Juna 1992. godine, izjutra, oko 09,15 sati, u
Tinju je otišla jedinica vojne policije kao izvidnica.
Otišao sam za njima poslije jedan sat.
/Riječ je o sprječavanju ljudi /Srba/ iz Srpske Tinje da se
priključe snagama Teritorijalne odbrane Srebrenik, o čemu su bili
postigli dogovor na Zboru građana u Tinji./
/Fragment/
***
ak – BOL, 1992.
*
*
*
DOSSIER SMOLUĆA
*
*
*
TRISTOTINE HOSOVACA
U
BISTARCU
***
Dnevnik Jovana Ilića, šezdesetogodišnjeg umirovljenog
konobara, koji smo našli po odlasku Smolućana, evidentirao je
sva značajnija osobna zapažanja ovog umjerenog čovjeka, kojemu
je bilo vrlo komplicirano odvojiti propagandu i ideološke laži od
istine, pa u tome nerijetko, nije ni uspijevao.
Ali, sve je prilježno bilježio. Sve do 29. augusta 1992. godine,
jer je to jedina od /242/ stranice dnevnika koju nije i potpisao.
Očito, bio je u pisanju prekinut...
Jovan Ilić vodi svoj Dnevnik od 01. 03. 1992. godine. On
bilježi događaje u selu, zabivanja o kojima pouzdano zna i kojima
nazoči, ali i sustavno prenosi glasine, koje bez sumnje širi upravo
Srpska Demokratska Stranka, koja na taj način ljude držu strahu
i pod neporecivo svojim utjecajem, tj. pod svojom kontrolom,
sprečavajući i potencijalno moguće komuniciranje sa drugim
narodima, gradom u susjedstvu, stvarnošću i životom.
Tako Jovan Ilić /pokoj mu dobroj duši/ često piše besmislice
o kojima je načuo, npr.: kako je u Bistarcu stacionirano čak /300/
HOSovaca!
Ni kad je bila najpopunjenija, Satnija Prima u Bistarcu –
popunjena Bistarčanima, inače u sastavu 117. brdske brigade
Armije Republike Bosne i Hercegovine /1993./ – nije imala više
od 80ak naoružanih ljudi, a o nekim HOSovcima nikad nije moglo
biti ni riječi.
Propaganda u funkciji širenja straha među Smolućanima –
za račun Srpske Demokratske Stranke i ideje o velikoj srbiji –
imala je prvorazrednu i uistinu psihološki osmišljenu i veliku
mobilizacijsku ulogu. Sve dok imaju struju, Smolućani gledaju tv
Beograd, tv Novi Sad i Yutel. Prate aktivnosti fašiziranih srpskih
političara.
Jovan Ilić se svojom slijepom odanošću i povjerenjem prema
SDSi, pokazao se kao izvrstan medij u ostvarivanju SDSovih
namjera i velikosrpskih ciljeva.
Nigdje se ne bavi ničim što ne rade Srbi. Proglašavanjem
Srpskih autonomnih pokrajina i Srpske Republike Bosne i
Hercegovine! Jovan ilić nije zlurad. /Nevjerojatno sam mu sličan
u tom vremenu. Nikad ranije nisam bio ni u kakvom ratu./
Njemu je žao što se rat širi, ali mu je jasno kome treba držati
stranu, kao i da samo Srbi nikad ni zbog čega nisu krivi.
Prema njegovim informacijama u Smoluću su ubačene i
zelene beretke! Ljudi su naoružani i stražare, ali žive u strahu i
panici.
Muslimanska i hrvatska paravojska prave razne svinjarije na
štetu Srba i stalno treba biti oprezan i iščekivati njihov napad i
upad u selo, pokolj koji mogu napraviti.
Etc.
Veliki broj ratnih događaja proizvod su raznoraznih
nesporazuma, zle volje, neuređenog života, samovolje, odsustva
pravih informacija i sasvim su izlišni, ali ratnu agoniju
produžavaju i pogoršavaju u beskraj, do ništavila razjapljenih
čeljusti i crnoga ždrijela.
Inače, već je vidljivo da je to rat pozicionog karaktera. Svako
je iskopao rovove, zemunice i tranšee na svome, ispred sebe
postavio minska polja, nabavio nekakvo naoružanje. I cijeli dani,
znaju proći bez metka i granate. Ali i najobičnije čarke – razviju se
u tragičan sukob sa visokim gubicima.
...
/fragmenti iz BOLa/
ak, 1992.
*
*
*
DOBOŠNICA
GODINU DANA POSLIJE
***
/sa spiskom ubijenih/
***
Priča o Dobošnici i njezinom stradanju od 26. – 31. kolovoza
1992. godine, poznata je.
Zavirili smo na svako zgarište, u svaku preostalu kuću i
snimili svakog ubijenog čovjeka, posjetili svaki mezar i svaki grob,
za vječnost zabilježili tragove nečovještva počinjenog dok su
komšije iz Smoluće prolazile u smjeru države svih Srba ili svih
Srba u jednoj državi ili nastojeći napraviti Republiku Srpsku, tj.
pridonijeti stvaranju Velike Srbije.
Pa, čemu priča o toj rani, pitat ćete poštovani čitatelji, kad
nismo Srbi koji slave Kosovski boj? Reći ćemo odmah: Dobošnica
nije vojnički poraz, to je VELIKOSRPSKI ZLOČIN na istoj trasi kao
i na trasi NESTANAKA SMOLUĆE – a koji su predvođeni Srpskom
Demokratskom Strankom sami izveli, kao potom i genocid u
SREBRENICI i brojnim drugim gradovima. / O čemu se u Haagu
već skoro sve zna./
Događaju se vraćamo i uvijek ćemo to činiti zbog izginulih
branitelja, ubijenih civila i žrtava rata, šehida i pokojnika, ljudi
koji su svoja srca iznijeli na branik Domovine međunarodno
priznate Bosne i Hercegovine i stali nasuprot velikosrpskom
fašističkom naumu i bjesnilu. Nisu ustuknuli ni po cijenu
vlastitih života. Iako je agresor bio tako i očigledno, nadmoćan.
Nije naodmet ni prisjetiti se, kako smo sa Smolućanima bili
taktični i humani koliko su to prilike dozvoljavale /dakako i naša
propaganda!/.
Trebamo zauvijek zapamtiti, kako su se lešinarski na
Ozrenu koncentrirale srpske snage dugo prije napada na
Dobošnicu, potom najžešće što mogu napale svim sredstvima da
otvore koridor i izvrše evakuaciju Smolućana. Kako su
sistematično prihvatali i prikupljali efektive Jugoslavenske Armije
i četnički šljam, spreman da pljačka, ubija i siluje.
Moramo zauvijek zapamtiti masakrirane ljude na njihovim
kućnim pragovima i u dvorištima, staračkim i bolesničkim
posteljama, ubijene domaće životinje, oko /750/ spaljenih kuća i
preko /500/ gospodarskih objekata. Moramo zapamtiti 12očlanu
ubijenu porodicu Hasana Salibašića – samo jednom avionskom
bombom - krmačom.
***
Godinu dana poslije, s pijetetom, prisjećamo se šehida, palih
boraca i civilnih žrtava rata: Bego Osmić, Hajro Muharemović,
Huso Hamzić, Esad Murselović, Huso Karić, Dragan Nikić, Raif
Smajlović, Esad Tabaković, Esad Murselović – Osmanov, Ismet
Dautović, Ferid Sadiković, Edo Ibrakić, Asim Ribić, Fahrudin
Husić, Admir Fajić, Seudin Ćosić, Fahrudin Ćosić, Senad
Tanković, Nedžad Prelić, Zaim Husić, Jasmin Moranjačkić, Suad
Dautović, Fikret Babić, Amir Nuhić, Ekrem Vehabović, Sead
Nuhanović, Ismet Karić, Hazim Hamzić, Senad Garagić, Jasmin
Husejnović, Ismet Ahmetović, Vehid Omerović, Ferid Karić, Bajro
Salibašić, Kasim Mujkić, Nedžad Fajić, Sead Halilović, Goran
Macan, Admir Mujkić, Suad Trakić, Ozrenko Blagojević, Mevludin
Nezirović, Fahrudin Dugonjić, Džemsad Hodžić i civilne žrtve:
Hasan Salibašić, Rahima Salibašić, Hazemina Salibašić, Dževad
Ademović, ADVIJA Ademović, Bahrija Garagić, Amela Salibašić,
Damir Salibašić, Lejla Garagić, Dinela Garagić, Elvir Ademović,
hmed Husić, Mehmed Hamzić, Mehmed Ibrahimović, Galib
Lukavačkić, Zaim Begić, Šaha Begić, Mustafa Hodžić, Mehmed
Begić, Tahir Nurković, Nesib Delmanović, Mehmed Agić,
HazimHamzić, Redžo Mešanović, Muharem Spahić, Ćazim
Ćosićkić, Bego Kahrić, Mehmed Cibrić, Mehmed Huskanović,
Vehid Omerović, Ševalija Mašić, Redžo Karić, Nesib Halilović,
Mehmed Husić zvani Nazaga, Adem Hamzić, Aiša Omerović,
Hašim Sinanović.
Nestali su bez traga: Eniz Tabaković, Nedžad Džinić, Rizo
Sakić, Osman Begić, Sabit Husić.
DO POBJEDE, DO SLOBODE.
...
/fragment/
DOMOVINA, ak, 1992.
*
*
*
NEKE
NJIHOVE KNJIGE
*
*
*
Vasilije Blagojević, Jovo Iljić i Ilinka Marković – Todorović,
zajedno su napisali knjigu:
JOKANOVIĆI U SMOLUĆI
***
PP KONTAKT-M, Bijeljina.
Užice, 1999. godine.
***
Stresna je i duboko potresna već je prva asocijacija za iole
upućenog čitatelja ove knjige sadržana u samom njezinom
naslovu:
JOKANOVIĆI U SMOLUĆI
/Kojoj to, Smolući, pobogu?!/
Riječ je o gorostasnom obiteljskom stablu Srba iz Smoluće ili
u Smolući dok je postojala – a kojega više, kao ni sela nema.
Neizbježno pitanje, šta je sa genealoškim stablom Jokanovića
sada kada Smoluća kao naselje u kojem su se rađali, stasali,
sahranjivali i ne postoji? Dakle, nije riječ o Jokanovićima iz
Smoluće, već u Smolući!? Je li dovoljno postojati u knjizi i
grobovima dok se stablo i dalje grana u novim i još nespoznatim
prostorima? Jesu li svi Jokanovići već u napuštenim smolućkim
grobljima, što je i u biti nemoguće i što je čak i ovako u knjizi
groteskan i tragikomičan odraz naše paradoksalne stvarnosti koju
sami produciramo.
Šta to može značiti precima i potomcima Jokanovića širom
svijeta i šta je sa Smolućom u kojoj su im korijeni zauvijek? Žele
li se Jokanovići vratiti u svoje selo? Ili njihovo stablo može rasti
dalje bez zemlje iz koje je poniklo i hoće li se srušiti tako, bez tla i
korijena, bez oslonca?
Ili, može opstajati kao čista fikcija i samo u knjizi?!
Ustvari, kada i odakle su Jokanovići uopće došli u Smoluću,
kada iz Smoluće ovako odlaze u jednu improviziranu i plastičnom
spiralom uvezanu knjigu i duboko fašiziranu ideju i priču o
velikosrpstvu?
Postoji li neka druga knjiga koja govori odakle su Jokanovići
uistinu, ili su samo dio općeg kalambura na Balkanu na kojem se
nikad nije znalo ko koga hebe, a majkama uvečer: vezuju
klepetušu?
No, ljudi žele biti, pa makar i na ovaj način.
Pa makar i bez Smoluće koje više nema, mada iz Smoluće
jesu, kad su već u knjizi da i u Smolući budu.
MAKAR TO I BAREM TOLIKO MORAMO RAZUMJETI.
** *
*
*
*
RADOSLAV MAKSIMOVIĆ
***
SMOLUĆA
I
NJENI LJUDI
***
Zrenjanin, 2011. godine.
OFF-SET
Tuzla, 2011.
*
*
*
Uvod
/U Maksimovićevu Knjigu/
Pitanje opstanka ili nestajanja Smoluće nastalo je
devedesetih godina. To je godina raspada Jugoslavije i ratnog
ludila u Bosni, godina kada su Bosanci udarili na Bosance.
Smolućani su pod pritiskom višemjesečnog naoružanog
okruženja, a uz pomoć izvjesnih naoružanih formacija Vojske
Republike Srpske , napustili svoja ognjišta. Pošavši bespućem do
ozrenskih sela, put su nastavili do Semberije i bosanske Posavine.
Većina se smjestila privremeno, u već napuštena sela i domove
upravo odbjeglih muslimanskih porodica.
Prateći tu nesreću svih, zločine, kidanje iskonskih veza sa
ognjištima, stalno se nametalo pitanje povratka nazad. Na svoje.
U Bosnu ubrzo stižu mirotvorci, humanitarci, i ko sve još ne.
Mira nema, a tuga za rodnim ognjištem razdire dušu. Duševna
mora progoni naročito starije ljude. Stišavanje ratnoga meteža,
nada za povratak na svoje polako raste.
Zov zavičaja glasniji je od grmljavine sa neba, od pomame
oružja, od politike. Prag rodne kuće, slika rodnog krajolika, staze
djetinjstva, grobovi rodonačelnika i predaka... Zovu neprekidno.
Ostaje pitanje koliko je bila iskrena ponuda, upornost, istrajnost i
koliko presudna patnja riješenih za put povratka i opstanka na
svome.
Ekstremnim nacošima, vođama, očigledno je odgovaralo
zatečeno stanje podjela.
Radoslav /Stevana/ Maksimović
*
*
*
O
BOSANCIMA
RAZLIČITIH VJERA
/Credo Maksimovićeve Knjige/
***
Takvi smo mi – poput rijeka – jedni u druge uviremo i, hajde ti
to sada razdvoji: pomiješali se jedni sa drugima, obje se boje
izgubile, i što se više upinjemo naše razlike naglasiti, tim više
sličnosti dolazi do izražaja.
Još kada se zna istim jezikom da zborimo ... naša sudbina još
jasnijom biva.
Fra. Antun Knežević, historičar.
/1834. – 1889./
*
*
*
Tako piše pošteni čovjek i bosanski Srbin pravoslavac,
Radoslav Maksimović Smolućanin i počinje svoju knjigu koju je
naslovio Smoluća i njeni ljudi – a koju posvećuje majci Mileni
koristeći se riječima drugih, umnih i drugačijih prema vrlo
raširenom shvatanju, a osobno odobravajući i drugačije, jasno
videći i sebe drugačijeg.
Inteligentni autor Radoslav Maksimović ne pravi razlike
tamo gdje ih uistinu nema i gdje ih zli i plitkoumni, idologizirani i
fašizirani, skloni nasilju izmišljaju i uspostavljaju. Drži se iznad
površine opće učmalosti, zla i jada, mada, pod pritiskom životnih
prilika napravi previd i biva uhvaćen u zamku zla, opačine...
***
Osim svega, Radoslav ne namjerava odricati stvarnost
događaja i opće slike. Radoslav je samo dobar i bez sumnje čestit
čovjek i, zbog čega bi se bavio ideološkim impulsima i efektima
fašizma, koje, izvjesno i ne razumije? Zašto bi on razmišljao o
tome je li pozicija Smoluće bila stanje zatečenih podjela ili stanje
sitematski stvaranih nacionalnih i drugih podjela fašističke
provenijencije do segregacije i aparthejda i izlišnih antagonizama i
to u trenutku, kada je njegov život i život njegove obitelji, građana
u
mjesnoj
zajednici
Smoluća,
nedvosmisleno
ugrožen
mogućnošću oružanih dejstava upravo onih koji njegovu dobrotu
i stav, čak zlorabe, računajući na njegovo uvažavanje viših
političkih ciljeva?
Radoslav Maksimović je svoju knjigu o Smolući i njezinim
ljudima naslonio na visoku povijesnu vertikalu zajedničkog
življenja o kojem ima svijest, jer se o tom prostoru i ljudima puno
zna, kao o prostoru s razvijenim stočarstvom, dobrim i mirnim
suživotom i zemljoradnjom kroz duga vremena, razmjenom roba i
proizvoda, razvojem školstva, unaprijeđivanjem sela i seoskog
života.
Prema Maksimovićevoj knjizi i podacima od posljednjeg
popisa stanovništva u ex-YU 1991. godine, Smoluća je imala
ukupno 2.132 stanovnika, a Gornji Lukavac 185 /Statistički
bilten BiH, broj: 234./. Interesantno je uočiti da se od broja 2.317
u oba sela, 92 stanovnika izjašnjavalo kao Jugoslaveni. Dakle,
Jugoslavenstvo je uistinu bilo živo i kao svijest o nacionalnoj
pripadnosti i kao kategorija koja ima budućnost u zajedničkom
životu u sredinama za koje se moglo reći da su jednonacionalne.
Maksimović piše o svemu o čemu ima spoznaju: o Prvom
svjetskom ratu, o obrazovanju u nahiji Smoluća i kasnije, o
Pravoslavnoj osnovnoj školi u Puračiću koja je otvorena 1875.
godine. O prvoj Osnovnoj školi u Smolući, 1925. godine.
Etc.
Maksimovići su bili iznimno vrijedna i progresivna
zemljoradnička porodica koja je prva u kuću uvela električnu
energiju, vodovod i centralno grijanje. Cijela porodica Maksimović
bila je iznimno zdravo jezgro koje širi pozitivno ozračje i energiju u
cijelome selu. Ljudi su radili i nastojali da se ugledaju na
Maksimoviće.
Prvi su počeli i da se bave trgovinom i suvremenim
gazdovanjem. U svemu je posebne pozitivne zasluge imao
samosvjesni i energični, inteligentni i dosljedno napredni Mitar
Maksimović.
Tu je i spisak toponima, zaselaka, familija, označavanje
granica nahije Smoluća, uglednih ljudi, učitelja, učenika, čestitih
ljudi, junaka i vojnika. U Drugom svjetskom ratu poginulo je
/58/ Smolućana, a /13/ su žrtve fašističkog terora...
/Skoro, pa isto, kao u minulom!/
U pisanju svoje knjige, Radoslav Maksimović je dirljivo
iscrpan i istinoljubiv čovjek, kao da je ovu knjigu pisao prije
1990. godine. Koliko možemo odgovorno procjenjivati, ne bi se
moglo reći da je propustio ijednu stvar ili da je bilo što krivo
napisao. Rijetki su takvi autori.
Tu su čak i rado pjevane pjesme, pa i one duhovitoga i
podrugljivoga sadržaja. Posebno pjesnička nastojanja da se označi
svoj prostor i vrijeme. Smoluća je imala razvijen društveni život
čak i u okruženju, raširen i odomaćen naziv: mali pariz.
Tu su Smolućani u anegdotama, sjećanja na djetinjstvo, na
đačko doba, Smoluću zimi, zabilješke o drugovima iz škole, priče
o lilama i lilanju, sjećanje na stare ljude u svome djetinjstvu,
čitanje knjiga, prepričavanje, novine, kafana, trgovina, proslave,
školovanje, pošalice, zavičajna geografija, vrlo interesantan
rječnik starih skoro zaboravljenih riječi koji je priredio Cvijetin
Mihajlović, etc.
Tu je i bogat album fotografija i tekstova o nadgrobnim
spomenicima – pravoslavnim i muslimanskim, rodoslovi
smolućanskih familija Maksimovići, rodoslov familije Ilić, rodoslov
familije Cvjetinović – Kikić, rodoslov familije Vidaković, rodoslov
familije Mirosavljević, rodoslov familije Stević, cijela pripovijest o
Agićima
/muslimanskom zaseoku/ i njihovom rodoslovu,
porodično stablo obitelji Nikić iz Gornje Smoluće, rodoslov obitelji
Mitrović u Gornjoj Smolući, rodoslov i zaseok Stanković, rodoslov
familije Todorović, rodoslov familije Savić iz zaseoka Bojanovići,
rodoslov familije Mihajlović iz zaseoka Kremen – Cvikići, rodoslov
familije Krsmanović, Rodoslov familije Lakić, rodoslov familije
Perić, rodoslov Cvjetinovića – zaseok Maletići, rodoslov familije
Sekulići – Gornja Smoluća, rodoslov Savića, rodoslov familije
Milanović, rodoslov familije Trifković, rodoslov Cvjetkovića iz
Donje Smoluće, rodoslov Babunovića, rodoslov Vasiljevića,
rodoslov Jovića u Lazićima, rodoslov Jokanovića, rodoslov Nikića,
rodoslov Vasiljevića iz zaseoka Popovići, rodoslov familije Ristić,
Rodoslov familije Jovičić – Bučje – Lukići – Gornji Lukavac,
rodoslov familije Đokić, rodoslov familije Perišići, rodoslov familije
Spasojevići, rodoslov familije Cvijanović, rodoslovi familije Stević i
Đuranović, rodoslov familije Pavlović, rodoslov familije
Tanasković, rodoslov familije Ilić.
Tu je i spisak od /197/ Smolućana koji su stekli visoko
obrazovanje, spisak najznamenitijih obitelji u Smolući, spisak
uglednih ljudi, pa galerija autoru dostupnih fotografija
uključujući i one novijeg datuma i priča o smolućanskim
kafanama, a onda slijedi poglavlje o sasvim besmislenom ratu
kojega se manje-više i sami dobro sjećamo kao izlišnog, jer je
svima donio gubitke kako god da ga gledamo i procjenjujemo, a
lopovima donio priliku za pljačku i bogaćenje.
***
Pouzdano, Radoslavu Maksimoviću smo dužni odati
priznanje za ljudsko poštenje i spisateljsko pregnuće, za
informacije i riječi dobrote oslobođene tupoglavih i zlobnih
politika, ideoloških natruha i fašizacije kojoj smo svi bili izloženi u
minulom razdoblju. Sve što je imao, Maksimović je rekao pošteno
i
otvoreno,
čak
i
s
kritičkom
notom/mjerom
nacionalnog/nacionalističkog političkog organiziranja građana u
okviru svojih mogućnosti.
Kada bi kojim slučajem Smolućani imali snage da
komuniciraju /što danas uopće nije teško s obzirom na
mogućnosti interneta!/ mogli bi se organizirati i imali bi se gdje
vratiti na svoj grunt, a postoje i oni koji su dužni uraditi sve da
im imovinu vrate u pređašnje stanje i stvore uvjete za život!
Radoslav Maksimović zahvalan je i živi dokaz, da su
Smolućani ipak i usprkos svemu ostali pravi ljudi i komšije kao
što i jesu u dušama svojih sugrađana koji s tugom prolaze
nekada vrlo lijepim i urbaniziranim selom kojega više nema.
***
Recimo i to kako je Radoslav Maksimović sjajan i karakteran
čovjek koji vjeruje u dobrotu ljudskog bivanja, u svoju sjajnu
pamet, u dobar odgoj i dobro ljudsko srce, pa mu to niko ne može
poremetiti. Prošlo je vrijeme kada su Smolućani činili ono što nisu
mogli izbjeći!
Radoslav je Čovjek Stamen kao Kamen! Zbog takvih i jeste
Smoluća trajala stoljećima. Takvi nam trebaju i kao Smolućani i
kao ljudi i prijatelji, a kao Bosanci i Bosni i Hercegovini, jer smo
upravo zahvaljujući takvim ljudima ljudi postali i ljudski opstali u
ovoj zemlji Bosanske crkve i stećaka.
Fascinantno jest, da usprkos svemu sve to može čovjek
Radoslav Maksimović koji je prošao fašističku golgotu i iz jedne
najblaže rečeno, nemoguće ljudske pozicije. Bosni i Hercegovini
trebaju upravo takvi ljudi, jer je zahvaljujući takvima ova Zemlja i
opstala duže od milenijuma.
Radoslav Maksimović je svoju knjigu čvrsto osmislio, dao joj
stvarne gabarite, tačne podatke i dobro organizirao i sistematično
izložio tako, da se međusobno dobro drže cjeline i pojedinosti i
jasno podupiru kao i u životu.
*
*
*
ZAKLJUČNO
SMOLUĆA SU NJEZINI LJUDI MA GDJE DA JESU – JESU TAMO
GDJE JE I NJIHOVA SMOLUĆA MAKAR I U NJIHOVIM DUŠAMA,
A NAJBOLJE BI BILO DA TO OZNAČE SVOJIM POVRATKOM NA
SVOJE.
TO JE PITANJE, NA KOJE JEDINO I SAMO SMOLUĆANI, ZNAJU
DATI PRAVI ODGOVOR.
***
Geografski pojam Smoluća je Živ, ali ispražnjen od ljudi.
Čeka svoje ljude, Smolućane. Bosna i Hercegovina bez Smoluće i
njezinih ljudi, nije moguća, jednako kao što Smolućani nisu
mogući bez svoje Smoluće.
Ljudi su bića koja prave i ispravljaju povijesne pogreške.
Tako i u ovom primjeru prema kojem smo ljudski obavezni biti
humani, razumni i korektni.
Dužni smo reći:
POŠTOVANJE
I
POZDRAV
RADOSLAVU MAKSIMOVIĆ
*
*
*
ak
Srpnja, anno Domini, 2013.
***
*
*
*
LJUBOMIR TODOROVIĆ
***
SMOLUĆA
U
RATNOM OKRUŽENJU
/memoari/
***
Izdavač: Muzej Semberija, Bijeljina, 2011.
***
U uvodnom tekstu svojoj knjizi:
Smoluća u ratnom okruženju,
Ljubomir Todorović kaže:
Kao ratni komandant Štaba odbrane sela Smoluća, iz
vremena njene ratne epopeje, osjetio sam se dužnim da zabilježim
svoje pamćenje o događajima u pomenutom selu, za vrijeme
četveromjesečnog okruženja, ratne 1992. godine. Pored činjenica
koje sam izložio, koristio sam i jedan dio sačuvane ratne
dokumentacije i fotografije kao objektivne potvrde napisanog.
Vođen motivom da sve što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo, želio
sam da napišem istorijsko svjedočanstvo sadašnjim i budućim
generacijama.
U knjizi donosim hronološki pregled događaja, u namjeri da
se sazna kako smo organizovali život i rad, vršili pripreme za
odbranu, sa posebnom željom da istaknem hrabrost boraca i
naroda, ali i da bi buduće generacije znale šta se zbivalo u
Smolući, kao i da sadašnje podsjetim na golgote kroz koje smo
prolazili u okruženju – logoru smrti. Selo u koje su u toku ljeta
1992. godine izbjegli Tinjani i Potpećani, čuvano je sa željom da ne
doživi sudbinu mnogih srpskih sela. Narod i borci u Smolući bili su
jedno da bi sačuvali svoja vjekovna ognjišta, grobove svojih
najmilijih, nedužnu djecu, žene, stare i iznemogle.
Naslov Smoluća u ratnom okruženju nastao je iz želje da
jedno istorijsko zbivanje, čiji smo učesnici bili, ostane u pamćenju.
Smoluća nije pala. Kada smo ostali bez hrane, lijekova i municije,
morali smo napustiti svoja ognjišta, svoja dobra, ostaviti svoju
najveću svetinju – grobove svojih djedova, svojih predaka, ali smo
uspjeli sačuvati živote i sveta sjećanja. Pomogla su nam braća sa
Ozrena, Semberije i Majevice. Muslimansko-hrvatske snage nisu
dočekale dan da uđu u Smoluću i likvidiraju svoje komšije samo
zato što su Srbi, nisu ostvarili želju da Smoluća postane uistinu
Logor smrti. Bijesni što nisu dospjeli do cilja, uništili su sva naša
mukom stečena dobra, ali nisu mogli uništiti našu zemlju i sjećanje
na naše pretke, koji su ostali u njoj.
Zapisana imena poginulih i ranjenih boraca i civilnih žrtava
rata, te samoubistva i ubistva, kao i oni koji nisu izašli iz sela, ne
dozvoljavaju da u zaborav ode četveromjesečna tortura okruženja,
niti da se, zbog iseljenja stanovništva, izgubi entitet i istorijski
značaj sela Smoluća.
Želja mi je da ovo pisano svjedočanstvo uđe u anale naše
/srpske!/istorije i ostane vječno u pamćenju srpskoga naroda.
***
Valja primjetiti i priznati, kako Ljubomir Todorović /inače
profesor odbrane i zaštite i Šef sektora odbrane i zaštite u Složenoj
organizaciji udruženog rada Koksnohemijski kombinat Boris Kidrič
Lukavac – oko 5.000 zaposlenih/ vrlo sistematično izlaže svoju
priču koja bi trebala postati dijelom časne i zauvijek nezaboravne
historijske epopeje srpskoga naroda koji se četiri mjeseca odupirao
muslimanskohrvatskim snagama, čineći to skoro, pa sa
dnevničkom pedanterijom.
***
Sve poslove organiziranja odbrambenih priprema Smolućani
su obavili prema ranije utvrđenom Planu: Od geografskog,
povijesnog i demografskog prikaza Donje, Srednje i Gornje
Smoluće, do Odluke o formiranju Kriznog štaba i Štaba civilne
zaštite, Priprema za odbranu Smoluće, Odluke o proglašenju opšte
mobilizacije, Odluke o formiranju Odreda Teritorijalne odbrane
Ratiš Smoluća, Odluke o imenovanju Komande Odreda Teritorijalne
odbrane Ratiš Smoluća, Odluke o određivanju i uređivanju linija
odbrane, Odluke o izgradnji kućnih ratnih skloništa, Odluke o
zatvaranju Tunela, Provjere borbene gotovosti Odreda Teritorijalne
odbrane Ratiš Smoluća, Popravke puta Smoluća – Tinja preko
zaseoka Majinovići, Izgradnje pijace u Smolući, Prepravke mlinova
za mljevenje žitarica, Stanice Milicije, Obezbjeđenja zdravstvene
zaštite, etc.
Treba priznati, kako je Ljubomir Todorović tvrd čovjek kako
za takve volimo reći i kako je sve što je radio, činio kao znalac i
profesor odbrane i zaštite baš zato što smo svjesni kako je pno
ljudi kojima profesura ne bi pomogla. To što pomenuta tvrdoća
ostavlja dojam poprilične nehumanosti, moramo pripisati koliko
njegovoj profesionalnoj savjesti, toliko i ratnim prilikama u kojima
život nema milosti ni prema kome, kao ni neprijatelj prema
neprijatelju, ma koliko smo svjesni da je cjelokupan odnos
isforsiran i da je mogao biti savladan s malo dobre volj i
razumijevanja na obje strane,
Ali nije se ni radilo o tome. Riječ je bila o tome što je u
pozadini priče Smoluća u svakom slučaju imala plan evakuacije
iz tzv. muslimanskog okruženja s tačno isplaniranim namjerama i
ciljevima koje je utvrdila SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA
/koja će se u perspektivi pokazati kao zao usud Smoluće i
Smolućana .
***
Svaka pojedinost u knjizi Ljubomira Todorovića Smoluća u
ratnom okruženju sugerira, kako je riječ o dugo i sistematično
promišljanom svakom elementu i svim pojedinostima za slučaj
rata, ali i njegovoga produciranja i fingiranja. Sve potvrđuje i
obilje
fotografija
objekata, pojedinaca,
grupa,
jedinica,
inžinjerijskih objekata, načina ishrane i života, organiziranja i
rada Stanice milicije, pa čak i Ratnoga suda...
Međutim, prema Todoroviću, mada je Smoluća dala
inicijativu za pregovore sa tuzlanskim i lukavačkim vlastima /što
sugerira da se Smoluća bila i de facto već odvojila!/, stalno
podozrivi pregovarači Smoluce procjenjuju da ih ovi drugi nastoje
prevariti i nadigrati na razne načine, zbog čega Štab i komanda
odreda Ratiš Smoluća prelaze na rezervno komandno mjesto, što
znači da su sasvim prešli na ratne uvjete života i djelovanja.
Jer, pregovarači iz Tuzle i Lukavca čak su i otvoreno prijetili
snagama, već pomenute 108. pješačke hrvatske brigade, ali i
ukazuje na činjenicu da su stalno nastojali jedni druge iskoristiti
kao sredstvo pritiska – psihološki, ljudski, politički i vojnički.
***
Osim o organizaciji života u ratnim uvjetima Ljubomir
Todorović piše o napadu muslimansko-hrvatskih Teritorijalne
odbrane snaga Srebrenik na srpska sela Potpeć, Tinju i Smoluću;
Smoluća, 18. 06. 1992. godine – Napad muslimansko-hrvatskih
snaga Srebrenik na Potpeć i Tinju; Smoluća, 19. 06. 1992 godine –
te, napadi muslimansko-hrvatskih snaga općine Srebrenik na
Smoluću u više ponovljenih navrata; etc.
Imenovan je Ratni štab Smoluća, u čiji sastav ulaze: Ljubomir
Todorović, Vlado Todorović, Nenad Maksimović, Ljuban Ilić i
Slobodan Marković, a raniji članovi Kriznog štaba: Nedo Nikić, Pero
Cvjetinović, Rado Jokanović, Ljuban Todorović, Dimitrije Mitrović i
Dušan Jović – postaju članovi Štaba Civilne zaštite MZ Smoluća.
***
Slijedi zapis o Prihvatanju i smještaju izbjeglih Srba iz
Potpeća i Tinje. Dalje, Todorović piše o zonama odbrane, o Ratnoj
bolnici Smoluća, o ulozi dr-a Stanislava Jovanovića, o Štabu Ratne
bolnice Smoluća, tu su spiskovi ranjenih, poginulih i ubijenih
boraca, Smoluća, 20. 06. 1992. godine; Smoluća je ponovo
napadnuta od snaga Srebrenika i drugih regija opštine Tuzla;
Smoluća 21. 06. 1992. ganatirana je od snaga općine Srebrenik;
Smoluća, 23. 06. 1992. godine – ponovo napadnuta od snaga
općine Srebrenik.
U nekoliko navrata, u suradnji sa Domom zdravlja Lukavac,
Todorović evidentira kako su prebacili svoje ranjenike i bolesnike
na liječenje u Tuzlu. Formirali su radna odjeljenja različite
namjene za obavljanje nužnih, a najčešće inžinjerijskih poslova u
funkciji snabdijevanja stanovništva i njegove odbrane.
***
Smoluća, 25. 06. 1992. godine, Smoluća je dobila Ultimatum
iz Tuzle i Lukavca, kojim je traženo da Smoluća preda teško
naoružanje, da zadrži puške i da njihovo brojno stanje, da preda
na odgovornost one koji su okrvavili ruke, da organizujemo
zajedničku miliciju koja će obezbjeđivati selo, te da će uz isključene
telefone biti isključena i električna energija – ako ultimatum ne
bude prihvaćen.
Odgovor Ratnog štaba Smoluća na Ultimatum Tuzle i Lukavca
sadržavao je: prijedlog za organiziranje sastanka na kojem bi
sudjelovali i predstavnici općine Srebrenik; stav da Smolućani
oružje ne smiju predati; stav da komšije neće napadati, ali da se
braniti moraju; stav da su spremni čekati i političko rješenje; stav
da bi radi izbjegavanja ljudskih žrtava bili spremni izaći iz
Smoluće, ali da im se obezbijedi koridor uz nadzor snaga
Ujedinjenih naroda, te stav da isključivanjem električne energije
gube obje strane.
/Dakako, ovakvi stavovi – ultimatumi okruženju baš i ne služe na
čast ni jednima ni drugima – ali sugeriraju i stavove Smolućana o
ratnom raspoloženju i potkrivene namjere o iseljavanju – kao
apriorne./
***
Prema precizno vođenom dnevniku Ljubomira Todorovića,
napad muslimanskih i hrvatskih snaga Tuzle, Lukavca i
Srebrenika na Smoluću /između brojnih oružanih čarki/ dogodio
se 26. 06. 1992. godine.
Došao je kao odgovor i dokaz o neprihvatanju ultimatuma koji
su postavili Lukavac i Tuzla i u Smolući je bio očekivan.
Smolućani su odlučili da se brane. Granatirano je selo. Borci su
bili na linijama odbrane. Smoluća je dobila artiljerijsku podršku
sa Ozrena. Poginula su /3/ a ranjeno je /9/ Smolućana.
Situacija je bila mučnai teška, Smolući je isključena
električna struja, o obavještajno-bezbjednosnim poslovima brinuo
je pomoćnik komandanta – Svetomir Ilić /inače predsjednik
Mjesne organizacije Srpske Demokratske Stranke, op. a./.
U psihološkoj stisci poslije minulih događaja, dogodila su se
/3/ samoubojstva i jedno ubojstvo. Napad Teritorijalne odbrane
Bosne i Hercegovine Lukavac prema Brezicima bio je ponovljen
narednog dana oko 10,00 sati, poginula su dva borca porijeklom
iz Tinje. Tog dana su Smolućani uspostavili i radio-vezu sa
Sižjem. Formiran je Centar veze na Jezeru /u Smolući/. Vijesti o
stanju u Smolući krenule su u svijet. Uspostavljene su veze i
počelo je komuniciranje, što je imalo izuzetan značaj za Smoluću,
ma koliko uistinu cijela stvar bila fingirana i predstavljala
performans za širu javnost.
Napad na Smoluću ponovljen je i narednog dana, 28. 06.
1991. godine. Ranjeno je /tek: 5!/ Smolućana usprkos žestini
okršaja. Sporadična vatra nastavljena je i 29. 06. 1992. godine.
Jedna granata pala je ispred kuće Milenka Radića, a poginule su
Ružica /Jovana/ Radić, 1953. i Cvija /Riste/ Ristić, 1927. Čarke
su nastavljene i 30. 06. 1992., a 01. 07. 1992. dogodio se i
artiljerijsko pješadijski napad u kojem su poginula dva borca i
dvojica ranjena – sva četiri iz Potpeća.
U cilju što efikasnijeg funkcioniranja sistema rukovođenja i
komandiranja, Ratni štab Smoluća je 01. 07. 1992. godine donio
odluku o formiranju Ratnog suda u Smolući. Sud je brojao /5/
pet članova, a činili su ga:
Mara /Jovana/ Perić – predsjednica,
Vaso /Jovana/ Trifković – zamjenik predsjednice,
Jovo /Stojana/ Maksimović – član Suda,
Ljuban /Milana/ Iljić – član
Stojan /Save/ Nikić – član.
Sud je imao zadatak da procjenjuje težinu krivičnih djela
osumnjičenih te o tome odlučuje, a da o svome radu izvještava
Ratni štab Smoluća.
***
U nastavku, Ljubomir Todorović piše o problemima i
poteškoćama pribavljanja pogrebne opreme i sahranjivanja,
donosi fotografiju i skicu novoga groblja Zimine, kao i spisak
sahranjenih od 19. 06. 1992. godine, /31 osoba/.
Piše Todorović o prikupljanju hrane i organiziranju ishrane,
radi čega je formirana posebna grupa sa Ljubanom Iljićem na
čelu, a sa Zoranom Jovićem i Radom Vukovićem u svome
sastavu, kao i organizaciju i rad intedantskog odjeljenja i vojne
kuhinje.
Potom, opet dnevnički iz dana u dan tokom srpnja i
kolovoza, bilježeći borbe i čarke, imena poginulih i ranjenih, te
nekolicine koji su dezertirali. /Valja razumjeti i priznati, kako je
višemjesečna zatočenost u zatvorenoj Smolući morala imati
negativne posljedice po psihu većeg broja ljudi, obitelji i grupa./
Rukovodeći se činjenicama, brojkama, imenima i
prezimenima aktera događaja, Ljubomir Todorović bilježi ratna
zbivanja iz dana u dan, a tako i razmjenu poginulih 27. 07. 1992.
godine.
Još jedanput se pominje Svetomir /Boška/ Ilić, pomenuti
obavještajac kojega razrješavaju dotadašnje dužnosti radi
angažiranja kao Glavnog medicinara u Štabu ratne bolnice
Smoluća...
Tu je i bilješka o razmjeni zarobljenika 27. 07. 1992. Godine
kada je prema Todorovićevoj evidenciji /9/ devet zarobljenika sa
teritorije općine Lukavac odbilo prijeći u Smoluću...
Piše Todorović i o vrcanju meda, o uređivanju Nastavnog
centra 27. juli Smoluća, o detaljnom Programu obuke omladinaca,
tu su i Osnovi za pregovore sa Okružnim štabom Regije Tuzla, tu
je i priča o radio stanici u Agićima – muslimanskom zaseoku u
Smolući – spram čijih su se žitelja Smolućani uvijek držali
korektno i s uvažavanjem.
Zadatak radio stanice bio je uspostavljanje veze sa
Majevicom, tako su krenuli ozbiljniji pregovori sa Beogradom i
Srbima izvan okruženja za otvaranje koridora i izlazak Smolućana
na Ozren. Veza: potpukovnik Jugoslavenske Armije Dragan
Tomić.
***
U tekstu se pominje i Savo Ilić, inače pravnik i duži niz
godina Društveni pravobranilac samoupravljanja u Tuzli, koji je
nekom prilikom, krajem kolovoza 1992. godine, posredovao kao
kurir – deputat – komandanta Teritorijalne odbrane Bosne i
Hercegovine za regiju Tuzla /Željko Knez/ – nudeći Smolući
potpisivanje predaje, što je Todorović kategorički odbio. A na čije
se pitanje kao bliskom čovjeku, šta bi sam učinio, dugo znojio i
odgovorio: Ne znam.
***
Apel za Smoluću upućen je radio vezama iz Smoluće 24. 08.
1992. godine. Naglašena je teška situacija u kojoj se nalaze selo,
stanovništvo i branitelji, koji mole Srbe uopće, Srpsku Republiku
Bosnu i Hercegovinu za pomoć u svim vidovima, s naglašenom
željom da se spasu iz muslimanskoga okruženja nesumnjivo
ratnoga karaktera.
Todorović je vrlo precizno opisao i samu evakuaciju građana,
djece, starih i bolesnih, boraca na Panjik – tj. na Ozren, gdje je
31. 08. 1992. godine osvanulo oko 6.000 /?/ Smolućana.
Todorović ne ulazi u pojedinosti otvaranja koridora od Ozrena do
Smoluće, kao ni u pitanja uništavanje dobara u Dobošnici, što,
uostalom nisu ni učinili Smolućani i o čemu je smatrao kako i
nije dužan misliti.
***
U Smolući su ostali: Jovan /Miljo/ Vuković, Stojan /Milan /
Jović, Cvijetin /Stevo/ Savić, Mladen /Makso/ Trifković – kao
borci, te: Todor /Milan/ Maksimović, Mika /Jovo/ Cvjetinović i
Zorka /Jovica/ Cvjetinović – kao civili. Sve u svemu osim onih u
grobljima – njih /7/ sedam živih...
***
Poseban prilog u knjizi čini odjeljak: Fotografije i lični podaci
poginulih boraca u Smolući, a slijede spiskovi: Poginulih boraca iz
Smoluće, Potpeća i Tinje - /51/. Spisak poginulih civila - /8/.
Spisak poginulih boraca u Tuzlanskoj koloni – Brčanska malta,
15. 05. 1992. - /3/. Spisak ranjenih boraca - /136/. Spisak
ranjenih civila - /25/.
Slijedi Todorovićev tekst: Smoluća nije pala. Pjesma Ilinke
Marković: Preci su uvijek na svom. Recenzije: U sav svijet ne bi
stale napisane knjige – mr-a Mirka Babića, direktora Muzeja u
Bijeljini i Smoluća u ratnom okruženju – Ivane Todorović,
diplomirane komparativistice, te Bilješka o Autoru – Ljubomiru
Todoroviću.
***
Knjigu Ljubomira Todorovića moramo shvatiti kao iznimno
važan dokument o kojem može posvjedočiti na hiljade ljudi, a koji
se temelji na stvarnim zbivanjima i događajima ma ko i kako ih
generirao.
Moramo, jer ne možemo drugačije zbog neumoljive istine
koju donosi i ne možemo reći kako i sami nismo imali udjela u
svemu što se događalo tim ljudima, tu na dogled, tu na domak, tu
na dohvat.
Mada su njihov velikosrpski zadatak i odluka o iseljavanju
radi izvršenja tog zadatka bili njihova i svakako neizmjenjiva
stvar. Ali, imamo pravo misliti i kako je Ljubomir prešutio veliki i
stvaran utjecaj Srpske Demokratske Stranke na ljude, njihovo
mišljenje, postupke i događaje o kojima piše.
***
Međutim, uz svekoliku dnevničku i autorsku pedanteriju,
nesumnjivu faktičnost sa stanovišta iznošenja činjenica, prije
svega na hronološkoj vertikali vremena i događaja, mi koji znamo
šta se događalo, moramo primjetiti evidentnu nehumanu
ogoljenost faktografije koju Autor izlaže, jer je usvojio projekat
Velike Srbije, Srpske Republike Bosne i Hercegovine, svih Srba u
jednoj državi, kojima daje svaku vrstu prednosti i obola.
Ljubomir Todorović nigdje, niti jednom riječju ne pominje
mehanizme političkih i inih, psiholoških i drugih pritiska ni
prema svome narodu niti prema drugim narodima, mehanizme
koji su ubitačno i djelotvorno razarali kulturalni i multietnički
identitet i suverenitet bosanskohercegovačkog čovjeka i njegove
milenijski stare zemlje Bosne i Hercegovine, tj. njega samoga.
/Za sve mu je krivo muslimansko-hrvatsko ratno okruženje i
njegova zla namjera da nastavi živjeti kako je stoljećima živjelo./
To razaranje multietičnosti Ljubomir Todorović ne vidi, mada
je isto morao i sam prakticirati kako bi u Smolući održao rad, red
i disciplinu – u interesu ostvarivanja velikosrpske fašističke
zamisli.
Zato je ova knjiga neusporedivo više negoli memoarska
publicistika, pokušaj o povijesnoj faktografiji – što bi prema
indeksu i nominaciji u naslovu: Smoluća u ratnom okruženju
/memoari/ i morala biti. Shvatamo je kao subjektivan i
proizvoljan
repertorij
–
popis
rigidnih
postupaka
za
odvajanje/segregaciju Srba od drugih naroda u općinama
Lukavac, Srbrenik, Tuzla – dakle, kao samooptužujući dokaz par
exellence, mada se ne bi smjelo ni pomisliti kako pomenuta
mjesta i drugi narodi u vezi s tim imaju sasvim čist obraz i savjest
/bila su to ružna vremena/.
***
Uostalom, Smoluća je stupila u samoizolaciju do trenutka
kada će kao soldateska Srpske Demokratske Stranke svojim
svekolikim ljudskim kontekstom, sviješću i kapacitetom, stupiti
na velikosrpski fašistički put dehumanizacije, laži, beznađa i
bezizlaza, bez mogućnosti ljudskog povratka.
*
*
*
ŠTETA
Niko osim onih koji su cijelu stvar osmislili, režirali i gurali u
svim pojedinostima, ne bi mogao objasniti Smolućanima i inima
šta se ustvari događalo i dogodilo, pa su ostali bez kuće i kućišta,
zašto su im poginuli najbliži i najdraži – osim onih koji su
osmislili i izveli cijeli projekat, a to je Srpska Demokratska
Stranka koja to neće ni pod kakvim uvjetima priznati.
Zato će u svijesti Srba izgnanih iz Smoluće od strane SDSe
/kao i drugih mjesta/, zauvijek ostati krivi Hrvati i Muslimani jer
je SDS – Jedina Stranka i Karadžić Jedini i nepogrješivi Vođa na
ovome jadnom svijetu.
Srpska Demokratska Stranka je to imala u vidu kao jedan
od vidova svoje strategije i taktike i glavnih ciljeva koje želi postići
radeći na nacionalizam kao najjeftinije i nepotrošivo gorivo.
TO JE SADA TU.
NA
SONU.
IZVOLITE BRAĆO SRBI.
***
ak
***
2013.
*
*
*
BILJEŠKA
O
AUTORU
***
ATIF
KUJUNDŽIĆ
Rođen 1947. godine u Gračanici.
Tokom rata 1992. – 1995. radi kao novinar.
Objavio više knjiga poezije, proze,
esejistike, publicistike
i
značjan broj pjesničkih i proznih knjiga za djecu
i mlade. Nagrađivan. Prevođen.
Živi u Lukavcu.
***
*
*
*
SADRŽAJ
01. VELIKOSRPSKI FAŠISTIČKI ZLOČIN
ANATOMIJA PRIMJERA SMOLUĆA
02. ŠTA SE USTVARI DOGAĐA U HAAGU
03. SDS U RH i R BiH – POČETKOM 90ih
04. MALA POVIJEST IDEJE VELIKOSRPSTVA
05. VELIKA SRBIJA i BELA JUGOSLAVIJA
06. CRNA RUKA i MLADA BOSNA
07. SDS U POHODU ZA VELIKU SRBIJU
08. SMOLUĆA i USUD – SMOLUĆA i SDS
09. SMOLUĆA
10. SDS – SMOLUĆA, POČETAK KRAJA
11. SDS NA FRONTI STVARANJA VELIKE SRBIJE
12. USTVARI SDS, JEST SMOLA SELA SMOLUĆA
13. ULOGA SDS KAO TABU TEMA
14. ŠOVENSKA ŠUPLJA PRIČA O GRAĐANSKOM RATU U BiH
15. USTVARI, SRBI NE PRESTAJU RATOVATI
16. MOJE SHVATANJE NACIONALNIH STRANAKA I RATA u BiH
17. AMBICIJE I NAMJERE SDSe
178 VELIKOSRPSKA LAŽ KOJU SRBI VOLE PONAVLJATI
19. SUĐENJE KAO LAKRDIJA
20. MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD U HAAGU
21. EGZODUS SRBA, PLJAČKA I RAZGRADNJA SMOLUĆE
22. DOKAZUJE PRLJAVE POLITIČKE POGODBE O BiH
23. IMA LI IKO NA SVIJETU BIJELOM I CIJELOM
24. SMOLUĆA JE DOKAZ PRLJAVE POLITIČKE POGODBE
25. MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD TO SAMO POTVRĐUJE
26. LUKAVAC, POČETAK SRPSKE AGRESIJE
27. O BiH BRANITELJIMA i SVEJDOCIMA U HAGU
28. GDJE SAM BIO I ŠTO SAM RADIO JADAN I ČEMERAN
29. RAT JE SMRTONOSAN i PRLJAV
30. PRIMJER OPĆINE LUKAVAC SELO SMOLUĆA
31. INTENZIVIRANJE SRPSKIH DEJSTAVA U SMJERU
SMOLUĆE
32. SRBI RADE ONO ŠTO NAJBOLJE ZNAJU: LAŽU
33. SMOLUĆA I LUKAVAC POSLIJE IZLASKA SRBA IZ SMOLUĆE
34. ULOGA SDS
35. MEĐUNARODNI SUD MJESTO ZA ZBIJANJE ŠEGE
36. INFORMIRANJE U LUKAVCU, PRESS CENTAR
37. SMOLUĆA NA POČETKU
38. NEKI OD TEKSTOVA O SMOLUĆI, iz 1992.
39. SMOLUĆA, RAZMJENA
40. DOBOŠNICA – REQUIEM
41. KO JE OTIŠAO IZ ORGANA UPRAVE OPĆINE LUKAVAC
42. OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA PRIVREDU I DRUŠTVEBNE
DJELATNOSTI
43. OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA URBANIZAM, STAMBENO
KOMUNALNE I PRAVNE POSLOVE
44. OPŠTINSKA UPRAVA ZA GEODETSKE POSLOVE I KATASTAR
NEKRETNINA
45. OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA NARODNU ODBRANU
46. TERITORIJALNA VATROGASNA JEDINICA
47. OPŠTINSKA UPRAVA JAVNIH PRIHODA
48. OPŠTINSKO JAVNO PRAVOBRANILAŠTVO
49. ŠTAB TERITORIJALNE ODBRANE
50. SLUŽBA ZAJEDNIČKIH POSLOVA
51. MUP – STANICA JAVNE BEZBJEDNOSTI LUKAVAC
52. UKLETO MJESTO SMOLUĆA
53. NAPOMENA
54. DOSSIER SMOLUĆA
55. KO JE ZADUŽIO 1.496 CIJEVI U SMOLUĆI, /I dio/
56. SMOLUĆA KAO PROTOTIP VELIKOSRPSKE FAŠISTIČK
ZAMISLI
57. ŠTO ŽELI MJESNI ODBOR SDS SMOLUĆA, ŽELE SVI
SMOLUĆANI
58. DNEVNI RED SASTANKA MO SDS SMOLUĆA
59. ZADUŽENJA
60. PETICIJA SKUPŠTINI OPŠTINE LUKAVAC
61. OBAVJEŠTAJNE BILJEŠKE
62. SDS APSOLUTIZAM
63. SDS I SMOLUĆANI PODREĐUJU SE DIREKTNO JA
64. PISMO OPĆINI LUKAVAC, SEKRETARIJATU NARODNE
ODBRANE, IZVRŠNOM ODBORU i PREDSJEDNIKU SKUPŠTINE
OPŠTINE
65. KO JE ZADUŽIO 1.496 CIJEVI U SMOLUĆI, /II dio/
66. OBAVJEŠTAJNI PODACI
67. DOSSIER SMOLUĆA
68. TRI STOTINE HOSOVACA U BISTARCU
69. DOBOŠNICA GODINU DANA POSLIJE
70. NEKE NJIHOVE KNJIGE
71. JOKANOVIĆI U SMOLUĆI
72. RADOSLAV MAKSIMOVIĆ: SMOLUĆA I NJEZINI LJUDI
73. ZAKLJUČNO
74. LJUBOMIR TODOROVIĆ: SMOLUĆA U RATNOM
OKRUŽENJU /MEMOARI/
SADRŽAJ
***
Kolovoza, anno Domini, 2013.
ak
Download

SMOLUĆA