2
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
SADRŽAJ
4 ČEKIĆ DEMOKRACIJA U HRVATSKOJ... Igor Palija
5 DESNICA NE PRIZNAJE HRVATSKU RATNU
POBJEDU... Helena Puljiz (T-portal)
6 SPEKTAR ... Igor Palija
8 DVIJE KONCEPCIJE NACIONALNE POLITIKE PREMA
SRBIMA ... Davor Gjenero
10 INVENTURA TORTURE... Ninoslav Kopač
Različite “političke ponude” Predsjednika i Premijera... str. 8
12 PROIZVODNJA LUDILA U HRVATA... Drago Pilsel
15 REPORTAŽA: UDBINA ... Milan Jakšić
18 ŽENSKI NERED... Đurđa Knežević
20 STRANA POJAČANJA U EKONOMIJI ... Hrvoje Prnjak
22 PETA KOLUMNA .... Srđan Dvornik
24 ŽENE U MEDIJIMA ... Antonija Petričušić
U Udbini nezaposlenost samo 4,5 % ... str. 15
27 DUŽNIČKO ROPSTVO U ŠVICARCIMA
... Dražen Lalić
30 CIVILI U MINSKOM POLJU... Igor Palija
32 BRAK U RALJAMA KRIZE ... Dragana Zečević
34 URBANA LOBOTOMIJA... Dunja Novosel
36 NJEMAČKA I NJEZINI HRVATI... Radoje Arsenić
37 IZVAN GRANICA: SIRIJA ... Goran Mrdaković
Građani kao topovsko meso kapitalizma... str. 27
40 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: VLADIMIR MATIJEVIĆ
... Renato Đurđević
42 DUHOVNI ZOV: HRAM SV. SAVE U KRIŽEVCIMA
... Nikola Cetina
44 PRIČA ... Jovan Hovan
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 7 ... Milan Jakšić
48 TREĆE POLUVRIJEME ... Hrvoje Prnjak
50 INFO REGION... N. Cetina / I. Palija
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
Hram Sv. Save u Križevcima... str. 42
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka
Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran
Mrdaković, Marko Roknić, Radoje
Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević
List izlazi mjesečno i
financiran je sredstvima
Savjeta za nacionalne
manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
3
rakija čakija demokratija
ČEKIĆ DEMOKRACIJA:
Tko tebe ćirilicom, ti njega čekićem
P
ozovu te na gospodski ručak, lijepo ukrase stol, serviraju skupi
porculanski servis, a onda pljunu
u zdjelu s juhom. Ne samo da
su ti zgadili juhu već i čitav ručak. Samo
razmišljaš kako ćeš otići od stola, a da
ne uvrijediš domaćina. On ti ljubazno, uz
ispriku, nudi glavno jelo, čak i desert, ali
ona juha u kojoj se brčka domaćinova
pljuvačka diže ti želudac i skuplja grlo.
Jeo bi ti, barem probao, ali ne ide. Odjednom si izgubio svu želju za hranom, čini
ti se i za životom. Osjećaš se kao zadnje govno i pitaš: „Koji kurac mi je ovo
trebalo“. Tako se osjećaju Srbi u Hrvatskoj posljednjih dana uz svu eskalaciju
netolerancije, mržnje i agresije formalno
uperene protiv ćirilice, a sadržajno protiv
njih samih. Počinju se propitivati, da li im
uopće treba dvojezičnost i šta će im manjinska prava, koja su im zakonski lijepo
servirana, ali implementacijski zapljuvana. Kao da je netko ozbiljno računao na
ovakav epilog zbunjenog stanja svijesti
kod Srba. Za očekivati je da će uskoro
sami moliti Milanovića da ih poštedi vlastitih prava. Šta će ti manjinska škola, kad
ti nepismeni gaze dostojanstvo. Šta će ti
dvojezičnost kada trpiš stalna poniženja.
Šta će ti ćirilica kada te čeka čekić...
Srbi kao ambrozija
Srbi se ponovo pokazuju kao najveći
alergen hrvatskog nacionalizma i
središnja točka njegove homogenizacije.
Ne postoji niti jedan zakonski manjinski
standard koji se provodi bez problema
gotovo na svim razinama, opstruiran od
mnogih društvenih i političkih aktera. I to
skoro 20 godina nakon završetka rata,
koji u glavama mnogih još nije završio.
Ako se nešto i uspije progurati kroz usko
sito nacionalne budnosti, onda se to radi
maltene u tajnosti, jer mi se tradicionalno
sramimo tolerancije, a glorificiramo nacionalizam. Suživot i pomirenje su za one
slabe, a čekić i mržnja za jake. Ne vole
ljudi da ih se proziva kao prijatelje Srba,
srbofile koji mute bistru vodu „suživota
na hrvatski način“ koji kao svoj osnovni
postulat podrazumijeva da Srbi trebaju
šutjeti, pognuti glavu i biti sretni što su
još uopće ovdje. Imaju dozvolu borav-
Piše: IGOR PALIJA
ka i to im je dovoljno. Za sve drugo još
nije vrijeme. Ljudski tretman tek trebaju
zaslužiti svakodnevnim isprikama i iskupljenjima, tako što će pljuvati po sebi, po
svojoj prošlosti i sadašnjosti, odricati se
svojih prava, papagajski ponavljati kako
su bili agresori, četnici, koljači, ubojice,
palikuće... Da nisu vrijedni hrvatske zemlje. Trebaju sami shvatiti da su gosti koji su
tu isključivo dobrotvornošću onih koju su
krvarili za Hrvatsku. Dobili su privremenu
dozvolu boravka, a mogli bi i nju izgubiti
ako budu tražili kruha preko pogače. Ne
napada ih se po ulici, ne lete im kuće u
zrak. Pa što bi više htjeli? Nije dovoljno
što su Srbi shvatili legitimitet Oluje i
pravo Hrvatske da oslobodi svoj teritorij.
Što su shvatili da su bili izmanipulirani i
zloupotrebljeni od Beograda. Što pokazuju visok stupanj političke suzdržanosti
i društvene samozatajnosti. Što ih ima tri
puta manje nego prije rata s prosječnom
starošću od 60 godina života. Što kao
najveća nacionalna manjina u Hrvatskoj
čine tek zanemarivih četiri posto ukupnog stanovništva s tendencijom stalnog
smanjenja. Što su biološki, intelektualno, egzistencijalno totalno devastirani,
uništeni kao ozbiljan nacionalni korpus
s visokim stupnjem asimilacije, getoizacije i socijalne isključenosti. Ne, kazna
i poniženje još uvijek nisu dovoljni niti
ekvivalentni hrvatskoj patnji. Od njih se
traži da budu sretni i radosno mašu repom što su gotovo kolektivno morali otići
iz Hrvatske, što su im kuće zapaljene i
opljačkane, a oni godinama živjeli u
izbjegličkim barakama čekajući na povratak kući koji im je prvo zabranjivan, pa
onda opstruiran. Sada, kadu su se tek
malobrojni vratili, na sve načine ime se
otežava socijalna integracija, krše manjinska prava te gazi ljudsko dostojanstvo.
Ne mogu dobiti posao, jer za njih posla
nema. Na ulazu u državne i javne institucije stoji natpis: Oprostite, popunjeni
smo! Njihove žrtve se ne priznaju, njihovi
mrtvi se ne oplakuju, a sveprisutni izostanak pijeteta prema žrtvama rata Srba
u Hrvatskoj toliko je degutantan i odvratan da o tome ne treba trošiti niti riječi.
Manjinska prava u Hrvatskoj postoje, ali
ne i za Srbe. Jer Srbi ne zaslužuju prava.
4
Njihovo jedino pravo je da odu ako im se
ne sviđa status gosta koji „uživaju“ u Hrvatskoj.
Gosti u vlastitoj kući
Što to Srbi trebaju napraviti da se promijeni kolektivna svijest i odnos društva prema njima? Ništa, osim da budu pošteni
građani koji plaćaju poreze, izvršavaju
svoje građanske obaveze i poštuju zakone Republike Hrvatske. Sve drugo je
na Hrvatskoj državi koja sama uređuje
odnose u svojoj kući. Ona određuje pravila igre te načine zaštite građanskih, ljudskih i manjinskih prava svojih građana.
Ako je Hrvatskoj u interesu da gradi
društvo netolerancije, konflikta, srbofobije i nepoštivanja ljudskih prava, onda
tu Srbi ne mogu napraviti ništa. Ali tada
treba otvoreno reći da zidamo društvo
mržnje, kako bi Srbi, malo po malo, napustili Hrvatsku. Nije im niti drugdje puno
bolje, ali barem neće biti gosti u vlastitoj
kući kako je to nedavno natuknula Ruža
Tomašić i na toj izjavi dobila izbore.
Čekić demokracija
Budući je radikalni nacionalizam potpuno
iracionalna kategorija, bilo kakva racionalna poruka ili djelo neće naići na plodno
tlo kod vukovarskih čekičara koji Srbe ne
vole zato što su jednostavno Srbi, a sva
pusta objašnjenja oko štetnosti ćirilice
po suživot, pijeteta vukovarskim žrtvama
ili zaštiti digniteta Domovinskog rata su
tek dobar povod ali loše opravdanje za
mržnju koju Oscar Wilde s intelektualnog stajališta karakterizira kao vječitu
negaciju, a s gledišta osjećanja kao oblik atrofije koji ubija sve osim sebe same.
Živeći u zemlji neznanja, lažnih mitova i
iskrivljenih vrijednosti, svako malo, ritualno i ostrašćeno, ubijamo mržnjom ono
dobro i progresivno pravdajući to nacionalnim interesima ili domoljubljem. Čekić
demokracija u Vukovaru, kao i njezini
recidivi u Dubrovniku, Splitu ili Krnjaku,
pokazuju da, iako se geografski i formalno-pravno nalazimo u Evropi, mentalno smo hiljadama milja udaljeni od nje.
Za nacionalne higijeničare, za one koji
žive od podjela i mržnje – što dalje, to i
bolje...■
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
komentar
DESNICA NE
PRIZNAJE
HRVATSKU
RATNU
POBJEDU
Piše: Helena Puljiz (T-portal)
B
uka i buna koja se širi Hrvatskom iz Vukovara zbog
dvojezičnih natpisa na zgradama državne uprave, a u
koju se hrle uključiti svi koji
misle da znače nešto na desnici, podiže
međunacionalne tenzije, prijeti potpunom polarizacijom društva i destabilizacijom zemlje.
Zapanjujuće je kako se borba protiv jezika i pisma manjinskog naroda
pokušava podvaliti kao borba za osiguranje pijeteta vukovarskim žrtvama i
kako se pri tome uspijeva mobilizirati sve
koji se smatraju Velikim Hrvatima. A riječ
je, većinom, o sitnim dušama koje ni dan
danas uopće nisu svjesne da je Hrvatska
u ratu sa Srbima - pobijedila i da su Srbi,
doduše najveća, ali samo jedna od nacionalnih manjina koja ima pravo u ovoj
zemlji uživati sva svoja prava i isticati
svoj nacionalni identitet.
Pripadnici
većinskog
naroda,
ponajprije radi sebe, moraju osigurati
pripadnicima svih nacionalnih manjina da uživaju, u potpunosti, sva prava
uobičajena za demokratske države
– pravo na slobodu, jednakost, jezik,
pismo, kulturu, političku zastupljenost...
Tako i većinski Hrvati u državi Hrvatskoj moraju osigurati svojim manjinskim sugrađanima Srbima sva prava
uobičajena za demokratske države,
ako je Hrvatska demokratska država.
Takvom bi se trebala smatrati sve dok u
njezinom Ustavu piše da jest.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Argumentacija prema kojoj, zbog
onog što se događalo u Domovinskom
ratu (1991-1995), zbog sramotne uloge
koju je dio građana srpske nacionalnosti
odigrao tijekom okupacije hrvatskog
teritorija, posebno Vukovara, Hrvatska
2013. ne smije dozvoliti postavljanje
dvojezičnih ploča u tom gradu, jadna je
i, premda može izazvati snažne emocije, posve neutemeljena, uskogrudna
i kratkovidna. Rekla bih, iz perspektive
brutalne realpolitike, čak i posve neinformirana i glupa.
Hrvatska je, naime, nacionalističkom retorikom rečeno, srpsko pitanje riješila još 1995. pobjedom u Oluji,
koja je rezultirala, nažalost, i masovnim
egzodusom Srba iz Hrvatske. Upravo na
temeljima te ratne pobjede provedena
je i mirna reintegracija Istočne Slavonije
i Podunavlja. I to je bila velika hrvatska ratna pobjeda, koja je bez razaranja
života i domova donijela teritorijalnu
cjelovitost i temelj za izgradnju moderne
države. Bila je to pobjeda u ratu, ostvarena mirnodopskim sredstvima.
Međutim, oni kojima je danas neprihvatljiva ćirilica u Vukovaru, mirnu
reintegraciju i činjenicu da Hrvati trebaju
živjeti sa Srbima smatraju velikim hrvatskim porazom i tu se krije glavni uzrok
najnovijeg događanja naroda na obalama Dunava.
Toliko su glasni da čak i one koji
inače mirnu reintegraciju ne smatraju
porazom i inače znaju da je Hrvatska
5
pobijedila u ratu, uspijevaju emotivno izmanipulirati toliko da to posve zaborave
pa su u stanju pojuriti prema Vukovaru,
uništavati imovinu vlastite države i tući
se s policijom samo zato što su postavljeni natpisi na srpskom jeziku, ispisani
ćirilicom.
Provođenje Ustavnog zakona o
nacionalnim manjinama i Ustava samog,
poraz je, kažu, u miru. Istina je dijametralno suprotna: bit će to poraz u miru
ako se sa zgrada državne uprave u Vukovaru i službeno skinu ploče na srpskom
jeziku i pismu.
Ćirilica je srpsko, ali i hrvatsko
povijesno pismo, a Srbi su narod s kojim
smo oduvijek dijelili i s kojim ćemo uvijek dijeliti životni prostor. Srpski je jezik
i ćirilica je pismo i svih onih Srba koji su
zajedno s Hrvatima branili Vukovar.
Ljudski mogu razumjeti bol i nezadovoljstvo s kojom se suočava gospodin
Marijan Živković, koji je čekićem skidao
dvojezični natpis, a koji je u obrani Vukovara izgubio dva sina, od kojih se jedan
i dalje smatra nestalim. Ali njegovi sinovi
poginuli su za slobodu demokratske Hrvatske i to je ono na što bi prijatelji i suborci trebali podsjetiti i sebe i gospodina
Živkovića.
Živkovići su ginuli i za to da svi
građanke i građani Hrvatske pa tako i
Srbi ili pripadnici bilo koje nacionalne i
svih drugih manjina, mogu uživati sva
svoja prava. Njihova žrtva ugrađena je u
hrvatsku pobjedu – i u ratu i u miru.■
SPEKTAR
STAMBENO ZBRINJAVANJE:
SDF: Hrvatska ne poštuje međunarodne
obaveze, a prema Srbima bivšim
nositeljima stanarskog prava odnosi se
diskriminatorno
P
ovodom isteka roka za
podnošenje
zahtjeva
za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja
stanarskog prava izvan
područja od posebne državne skrbi
Srpski demokratski forum je uputio
izjavu javnosti u kojoj upozorava
Vladu Republike Hrvatske da bi,
želi li doista potaknuti povratak izbjeglih pripadnika srpske nacionalne
zajednice, morala na drukčiji način
definirati policy plan poticanja povratka. Izjavu prenosimo u cijelosti:
Upozoravamo da je Aneksom G Sporazuma o sukcesiji stanarsko pravo definirano kao imovinsko pravo, te da bi ono moralo biti
vraćeno svim predratnim nosiocima
stanarskog prava. Politika hrvatske
vlade razlikuje prava vezana uz
stanarsko pravo izbjeglih hrvatskih
građana srpske narodnosti prema
tome jesu li oni živjeli na Područjima
od posebne državne skrbi (PPDS) ili
izvan tih područja, iako je jasno da
su i na tim područjima i izvan njih
pripadnici srpske nacionalne zajednice pod pritiskom napuštali stanove
u kojima su imali stanarsko pravo.
Upozoravamo
da
bi
pravila koja vrijede za područja
PPDS, naime da se vremenski ne
ograničava pravo na podnošenje
zahtjeva o stambenom zbrinjavanju,
morala vrijediti i zadruge dijelove
Hrvatske. Upozoravamo, nadalje,
da bi Republika Hrvatska morala
realno obeštetiti bivše nosioce stanarskih prava za njihovo izgubljeno
imovinsko pravo. Idealan način
bilo bi da im se dodijeli stanarsko
pravo u drugim stanovima i da im
se omogući otkup tih stanova pod
istim uvjetima pod kojima su ih otkupljivali drugi nosioci stanarskih
prava. Budući da brojne jedinice
lokalne samouprave ionako u svom
vlasništvu imaju relevantan stambeni fond koji je često neiskorišten,
za ostvarivanje ovog prava često ne
bi trebalo nikakvih dodatnih sredstava.
Neprihvatljivo je da država
de facto ne priznaje nikakvo
potraživanje izbjeglim bivšim nosiocima stanarskih prava, jer ih
stambeno zbrinjava u okviru projekta kakav se inače primjenjuje
za socijalne skupine koje uživaju
posebnu zaštitu države. Insistira se,
naime, da ti bivši nosioci stanarskog
prava ne smiju biti niti zaštićeni najmoprimci u nekom stanu, niti u
Hrvatskoj, niti drugdje u regiji, i da
nigdje ne smiju imati useljivu nekretninu u vlasništvu. Kriteriji stjecanja
vlasništva nad stanovima za zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog
prava neusporedivi su s kriterijima
pod kojima su ostali nosioci stanarskog prava svoje vlasničko pravo
pretvorili u vlasništvo. Potencijalni
povratnici, hrvatski državljani srpske nacionalnosti, diskriminirani su
i u odnosu na prava koja su davana
useljenicima – pripadnicima hrvatske nacionalne zajednice iz Bosne
i Hercegovine i drugih dijelova Hrvatske.
SDF zaključuje da se uz
pomoć ovakvih pravila stambenog
zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava zapravo nastoji poslati
im poruku da se ne vraćaju. Naime,
novcem koji bi oni sami morali pridonijeti za stambeno zbrinjavanje, u
Republici Srbiji ili nekim drugim regijama na području bivše Jugoslavije
moguće je prema tržišnim uvjetima
kupiti nekretninu jednake ili veće
kvalitete od one u kojoj bi bivši nosioci stanarskih prava bili zbrinuti u
Hrvatskoj.■
6
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
DVOJEZIČNOST:
Udbina osma općina u kojoj Srbi
ostvaruju dvojezičnost – i to tek
djelomično
L
ička općina Udbina, u kojoj
većinu čine građani srpske nacionalnosti, uvela je
dvojezične ploče na zgradi
općine i općinskog kulturno-informativnog centra. U Udbini su na
vlasti Samostalna demokratska srpska
stranka i HDZ, koji je također podržao
postavljanje dvojezičnih ploča, potpuno
suprotno antićiriličnoj kampanji koju
vodi na državnoj razini i u Vukovaru. Na
dvije službene zgrade u ličkoj općini Udbina postavljene su ploče na hrvatskom
i na srpskom jeziku i na latinici i ćirilici.
U Udbini je preko 50 posto Srba, dakle
debelo više od 33 posto koliko Ustavni
zakon nalaže da ih treba biti kako bi se
uvelo dvojezičnost. Dvojezične ploče
postavljene su na prijedlog Vijeća srpske nacionalne manjine, a za njih glasalo jednoglasno cijelo Općinsko vijeće.
Na području Udbine, zalaganjem Srba i
Hrvata, stvorena ja armosfera tolerancije, tako da osim političke stabilnosti
Udbina prednjači i u gospodarskim aktivnostima, a rezultat su značajna ulaganja u proizvodne kapaciteta i brojka
od samo 4 posto nezaposlenih.
Prema Ustavnom zakonu o
pravima manjina i Zakonu o službenoj
uporabi jezika i pisma nacionalnih
manjina – ako neka manjina prema rezultatima popisa stanovništva ostvari
sudjelovanje u ukupnom stanovništvu
neke općine, grada ili županije sa 33
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
posto ili više, tada ostvaruje pravo na
službenu uporabu vlastitog jezika i
pisma. Sukladno posljednjem popisu
stanovništva iz 2011. Srbi imaju pravo
na službenu upotrebu manjinskog jezika u 23 jedinice lokalne samouprave gradovi Vukovar i Vrbovsko, te općine
Plaški, Krnjak, Vojnić, Vrginmost, Donji
Lapac, Vrhovine, Udbina, Šodolovci,
Jagodnjak, Erdut, Dvor, Donji Kukuruzari, Biskupija, Civljane, Kistanje, Ervenik, Markušica, Trpinja, Negoslavci,
Borovo i Gračac, a to pravo je ugrađeno
u statute općina i gradova samo u 11
slučajeva, a primjenjuje se tek u njih 8
i to samo djelomično na razini natpisa
na zgradama općina ili državnih tijela,
ali ne na pločama s imenima naselja,
ulica i trgova.
Od ukupno 120 jedinica lokalne samouprave koje imaju pravo na
dvojezičnost prema Ustavnom zakonu
o pravima nacionalnih manjina jer
imaju udjel nacionalne manjine iznad
33 posto ili stečena prava, svega njih
61 trenutno ostvaruje dvojezičnost tj.
službenu upotrebu manjinskog jezika.
Zadovoljavajuća je situacija samo kod
talijanske nacionalne manjine u Istri gdje
je talijanski jezik u službenoj upotrebi u
45 jedinica lokalne samouprave od 47
mogućih. Mađarska nacionalne manjina
temeljem stečenih prava ima pravo na
službenu upotrebu svog jezika i pisma
u 36 općina i gradova, te još u dvije
7
jedinice lokalne samouprave temeljem
udjela u broju stanovnika, što znači ukupno 38 jedinica. To pravo se primjenjuje
tek u općini Kneževi vinogradi u Baranji.
Češka nacionalne manjina na osnovu
stečenih prava ima pravo upotrebe
svog jezika i pisma u 9 jedinica lokalne
samouprave, a to pravo se koristi samo
u dvije jedinice lokalne samouprave na
području Daruvara i okolice. Slovaci
imaju pravo na dvojezičnost temelju
stečenih prava u 5 jedinica lokalne
samouprave, te u još jednoj na osnovi
broja stanovnika. Ovdje je ovo pravo
svedeno samo na dvojezične natpise
naziva naselja. Rusini imaju pravo na
četiri jedinice, a Ukrajinici na dvije, ali
se dvojezičnost uopće ne primjenjuje.
Treba napomenuti da prema Ustavnom
zakonu o pravima nacionalnih manjina dvojezičnost uključuje sve akte
predstavničkih i izvršnih tijela lokalne
samouprave, postupke pred tijelima
državne uprave prvog stupnja i pred
ustrojstvenim jedinicama središnjih tijela, ispisivanje teksta žigova i pečata
manjinskim jezikom, ispisivanje natpisnih ploča predstavničkih, izvršnih i upravnih tijela općina, gradova ili županija,
ispisivanje akata, ispisivanje prometnih
znakova, naziva mjesta, ulica, trgova
i geografskih lokaliteta, te osiguranje izdavanja javnih isprava (osobne
iskaznice), kao i korištenje određenih
obrazaca na manjinskom jeziku.■
manjine & većine
Dvije koncepcije nacionalne politike prema Srbima
JOSIPOVIĆEVA PRINCIPIJELNA
PRAVEDNOST ILI MILANOVIĆEV
NEKONFLIKTNI TUĐMANIZAM
Samo mjesec dana nakon hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, na
obilježavanju obljetnice „Oluje“, jasno su se iskazale tri različite škole mišljenja,
vezane uz položaj nacionalnih manjina, koje prevladavaju unutar hrvatskoga političkog tijela: jednu je predstavio predsjednik Republike, drugu premijer, a treću oni koji su u publici zviždali Predsjedniku
N
Piše:
DAVOR
GJENERO
ajlakše je objasniti
poziciju zviždača:
oni
premijera
Milanovića nisu niti
slušali, a zviždali
su mu zato što odriču legitimitet
njemu i njegovoj Vladi. Međutim,
predsjedniku Josipoviću zviždali
su samo na jednom, čini se,
ključnom mjestu u govoru.
Pomirljivom predsjedniku Republike, koji nastoji stvarati politički
konsenzus u što je moguće širem
političkom prostoru, teško je odricati politički legitimitet općenito,
ali važne odrednice njegova govora, koje su ujedno i temelji na
kojima nastoji stvoriti taj široki
demokratski konsenzus, nastojanje da se uspostavi pomirenje
nacionalne većine i manjina te
osigura ravnopravnost i zaštita
manjinskih skupina, jednostavno
su bili nepodnošljive bukačima.
Agresivnost marginalne skupine
tim je veća što je ta skupina u
političkom tijelu u većoj mjeri
izolirana. Njihova ideologija, ideologija nacionalne isključivosti i
formiranja nacionalno homogene
države još je prije desetak godina
bila doživljavana kao legitimna,
a prije petnaestak godina činila
je „glavnu struju“ nacionalnoga
političkog života u Hrvatskoj.
Prema
manjinama
u
Hrvatskoj danas se nitko tko
obnaša neku javnu funkciju ne
bi usudio javno izreći ono što bi
ova skupina rado čula, a što je
od svojih idola slušala prije petnaest ili dvadeset godina. Nitko
odgovoran danas ne bi javno
rekao da Srbi imaju pravo na
onoliko hrvatske zemlje koliko
je mogu odnijeti na opancima;
da su za sobom na područjima,
gdje su prije rata bili većina, ostavili samo prljave gaće; da smo
ih nekad neuspješno istjerivali, a
da su sada, eto, sami otišli. Ideju
o tome da samo Hrvatska bez
manjina, odnosno, prije svega,
bez Srba, može biti održiva i
funkcionalna, danas neće zastupati niti jedna parlamentarna
stranka, niti jedna stranka koja
nastoji biti dijelom „ustavnoga
luka“ i koja želi da je se smatra demokratskom. Ljudima,
koji su u Kninu zviždali umjerenom i pomirljivom predsjedniku
Josipoviću, sigurno se ne sviđa to
što su oni, koji su još donedavno
dominirali u javnosti, danas marginalci. Međutim, i oni su svjesni
da rečenice, što bi ih oni tako
rado slušali od političkih vođa,
više neće biti javno izgovorene, a
radikalnost njihova nezadovoljstva razmjerna je njihovoj političkoj
marginaliziranosti.
Predsjednik
Josipović
svoju je poziciju razjasnio već
8
time što mu je silno važno da u
Kninu budu i predstavnici srpske nacionalne zajednice. Jasno
mu je da niti srpska zajednica
u Hrvatskoj, niti Republika Srbija, na operaciju „Oluja“, koja
se u Kninu obilježava svakog
5. kolovoza, ne gledaju jednako
kao većina unutar hrvatskoga
političkog korpusa. Međutim,
njemu je važno da pripadnici
srpske zajednice prihvate da
„Oluja“ nije bila samo „etničko
čišćenje“, kakvim je vidi većina
pripadnika te zajednice, nego i
legitimna operacija protiv vlasti
uspostavljene na tom području,
koja nije imala demokratskog
legitimiteta, koja je tlačila sve
svoje građane (i „nesrbe“, ali i
srpsko stanovništvo). S druge
strane, prisutnost predstavnika
srpske zajednice u Kninu Predsjedniku omogućuje da javno
kaže kako „Oluja“ nije bila
samo oslobodilačka operacija,
nego je bila i operacija u kojoj
je stradalo srpsko stanovništvo
i koja je dramatično promijenila
demografsku i etničku sliku na
područjima na kojima se odvijala. „Kad govorim da treba pobijediti u miru, znači da treba
pružiti ruku i onima koji su bili na
drugoj strani, treba prepoznati
da su Hrvatsku voljeli i vole i
pripadnici nacionalnih manjina
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
te treba prepoznati da je Hrvatska zemlja
koja je otvorena svim svojim građanima i
takva mora i ostati, a ona će takva i ostati, jer je demokratska i europska“ – vrlo
je optimističan Predsjednik. Upravo su
te optimistične riječi izazvale nezadovoljstvo nacionalističkih radikala. Predsjednik Josipović jasno oblikuje jednu
viziju Hrvatske, koja je pomirljiva i nastoji
obuhvatiti sve građane, koja nastoji potisnuti sukobe, a isticati ono što je svima
zajedničko. Josipoviću je upravo europski okvir važan za definiranje pomirenja
u zemlji. Jer upravo je EU i dizajnirana
radi toga da bi osigurala mir među
državama i narodima, da bi oživotvorila
pomirenje nakon Drugoga svjetskog rata.
U svom temelju, Josipovićeva je slika
Hrvatske liberalno-demokratska, ali dovoljno otvorena da bi je morali prihvatiti
i ostali demokratski politički akteri, da bi
morala biti prihvatljiva i proeuropskim
demokršćanima, odnosno konzervativcima, ali i socijalistima.
Sasvim je drukčiju poruku u Kninu
odašiljao premijer Zoran Milanović. Njegove poruke nacionalistički radikali nisu
saslušali, i samo su mu zato zviždali. Neugodne tonove njegova govora, prečuli su
međutim, lijevi i liberalni analitičari, čak
i oni koji su lani pokušali diskvalificirati
predsjednika Josipovića kao demokrata,
samo zato što je odgovarao u polemici s
jednim od utjecajnih policy-makera unutar srpske nacionalne zajednice. Oni koji
su Josipoviću zamjerili to što je glasnogovornika jedne od struja unutar srpskoga
političkog tijela u Hrvatskoj prihvatio kao
„ravnopravnog“, pa u toj polemici nastupao otvoreno i do neke mjere oštro, ali
ne odstupajući od principa i ne spuštajući
se na osobnu razinu, tada su tvrdili da
kritikom jednoga političkog aktera iz te
zajednice, Predsjednik dovodi u pitanje
ravnopravnost srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj općenito.
S druge strane, ove su godine
bez primjedbi odslušali govor premijera Milanovića, koji je moguće svesti
na nekoliko pojednostavnjenih tvrdnji:
„Hrvatska je bolja od drugih europskih
država, zato što je svoju slobodu izborila“, „Rat je bio čist i pravedan i nije ga
bilo moguće izbjeći, a Hrvatska danas
pokazuje da je bolja od svih drugih zemalja u regiji, zato što se izbjegli u nju
ipak vraćaju“. Svatko tko išta zna o procesima, koji su se odvijali u Hrvatskoj,
svjestan je odgovornosti autoritarnoga
Tuđmanova režima za to kako se organizirala nacionalna politička arena i za to
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
RAZLIČITE „POLITIČKE PONUDE“ PREDSJEDNIKA I PREMIJERA
Koja će koncepcija društvenog razvoja i odnosa prema srpskoj manjini u Hrvatskoj prevladati? Hoće li Predsjednik uspjeti steći većinu za koncept europskoga razvoja, pomirenja, potiskivanja sukoba i poticanja povratka, za klimu
prihvaćanja svih građana u kojoj će biti jasno da i pripadnici srpske zajednice
imaju pravo da im se prizna kako i oni vole svoj zavičaj i pravo da odlučuju o
njegovu razvoju, ili će prevladati koncept „nekonfliktnog tuđmanizma“ koji
zastupa Premijer, stvarajući sliku kako je Tuđmanova politika možda bila
malo nespretna i rogobatna, ali nije imala alternative, pa danas treba samo
njegovati i štititi ono što je stvoreno u Tuđmanovo vrijeme?!.
kako su rješavani međunacionalni sporovi u Hrvatskoj. Unatoč nedvojbenoj krivici
Miloševićeva režima za rat, svu krivicu
nije moguće svaliti samo na tu stranu,
kao što nije moguće zanijekati činjenicu
da su hrvatske oslobodilačke operacije
kao posljedicu imale i etničko čišćenje, a
da je nakon tih akcija slijedila sustavna
politika koja je nastojala onemogućiti,
odnosno kasnije otežati povratak izbjegloga srpskog stanovništva. Premijer,
očito, ne zna ono što je Predsjedniku
posve jasno: bez povratka izbjeglih pripadnika srpske zajednice nemoguće je
revitalizirati prostore koji su ekonomski i
demografski devastirani u ratu, a Premijera ne zanima previše hoće li se Hrvatska razvijati sukladno temeljnim europskim principima: načelu ravnomjernog
i održivog razvoja. Bez povratka Srba i
bez politike poticanja razvoja područja
na kojima su oni prije rata činili većinu
ili znatan dio stanovništva, ne može se
govoriti o provođenju načela održiva i
ravnomjernog razvoja.
U Kninu se sada pokazalo da
su nacionalistički bukači manjina, ali
da još nije sigurno koja će koncepcija
društvenog razvoja u Hrvatskoj prevladati. Hoće li Predsjednik uspjeti steći većinu
za koncept europskoga razvoja, pomiren9
ja i poticanja povratka, za klimu u kojoj će
svima biti jasno da i pripadnici srpske zajednice imaju pravo da im se prizna kako i
oni vole svoj zavičaj i pravo da odlučuju o
njegovu razvoju, ili će prevladati koncept
„nekonfliktnog tuđmanizma“, stvaranja
slike kako je Tuđmanova politika možda
bila malo nespretna i rogobatna, ali da
nije imala alternative, pa danas treba
samo njegovati i štititi ono što je stvoreno
u Tuđmanovo vrijeme.
Iako su čak i za kninskom govornicom ove dvije koncepcije sasvim jasno
izražene, dio političkih lidera srpske zajednice kao da se pravi da ne čuje razliku
između tonova ovih dviju poruka. S pozicije interesa srpske zajednice, ali i ostalih
manjina u Hrvatskoj, posve je jasno koja
koncepcija zavređuje podršku, a koja je
dugoročno vrlo opasna, jer vodi ili u petrifikaciju stanja, ili u pogoršavanje položaja
srpske nacionalne zajednice (dugoročno
je to jedno te isto: put prema nestanku,
izumiranju zajednice). Međutim, izostao
je čak i elementarni razgovor o razlikama
„političkih ponuda“, a mediji su se koncentrirali na poruke onih koji su ionako
marginalni, na poruke bukača, koji više
ne znaju izraziti svoje stavove političkim
jezikom koji bi mogao doprijeti do javnosti.■
inventura torture
I
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
ako nam je ljeto bilo toplo, ali ne predugo,
usijanje je podigla i „seljačka buna“, koja sa
seljacima nije imala nikakve veze iako su se
njezini sudionici busali u prsa i govorili da
su seljaci. Gledali smo izložbu traktora od
kojih bi samo jedan dio mogao preorati sva polja
žitorodne Oklahome koja je u doba krize prehranjivala pola gladnog svijeta, a kamoli ne ono malo,
sada, jadne Slavonije koja zahvaljujući agrarnoj
politici sve više liči na šikaru u kojoj se gazde svojom mehanizacijom šepure, love sitnu i krupnu
divljač, pomalo obrađuju zemlju skupljaju državne
poticaje od kojih kupuju mehanizaciju na kojoj im
mogu pozavidjeti i najveći američki farmeri koji
krvavo rade da bi otplatili silne kredite i proizveli
dovoljno hrane da nahrane pola kugle zemaljske.
Ovi naši, koji se hvale da imaju i do pet traktora s
klima uređajima i satelitskom navigacijom, da se
ne izgube u šikarama u koje su pretvorili oranice,
kombajne i razna agrotehnička čuda nisu u stanju
nahraniti niti kiflicu zvanu Hrvatska u kojoj živi ukupno manje stanovnika od nekih predgrađa New
Yorka. Od pretilosti zadrigli gazde koji su u dan -
10
dva, pošto raspolažu pretjeranom mehanizacijom,
spremili ljetinu od dosade istjerali traktore na ceste, prepriječili ih, ponijeli od kuće slanine, šunke,
kulina, luka i masne pogače, pa se u hladovini
goste, neki igraju karte i od države ucjenjuju pare,
a sirotinja kojoj zazubice rastu na ono što oni jednu
i što ta sirotinja nikada neće jesti, gleda i čudi se
što ovi hoće i zar im nije dosta!? Imaju oni i svoje
lidere. Jedan od njih zove se Pokrovac i bolje bi
bilo da se pokrije da ga što manje svijeta vidi., jer
čovjek se dotjerao: pustio brk ala Hitler, jedino mu
ustima ostala samo dva zuba pa pljucka u mikrofon kada novinarima daje izjave i prijeti da će
državu tužiti međunarodnom sudu u Strazburgu.
Dotle će se valjda i obrijati i od dijela državnih poticaja napraviti nekakvo umjetno zubalo, jer ako se
takav, kako sada izgleda, pojavi na sudu, država
će sigurno izgubiti spor, jer bi suci mogli misliti da
hrvatski narod gladuje, pošto nema čime žvakati
hranu. Dobar dio naroda, stvarno gladuje, ali Pokrovac i njegovi pajdaši sigurno ne! Naravno da tu
„seljačku bunu“ potpiruje ZNA se tko...
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
PIONIRI U ŠEZDESETOJ
TERORIST HEROJ
P
red kraj augusta u organizaciji Društva Josip Broz Tito,
SABAHA i grada Zagreba na Bundeku je održan susret antifašista jugoistočne Evrope, čitaj Jugoslavije, pod
edigom Dani balkanske ljubavi. Manifestacija zamišljena kao
dani pomirenja onih koji se nikada nisu niti svađali. Dobro
zamišljena manifestacija pretvorila se u farsu, jer na žalost vrlo
malo je bilo mladih koji bi trebali sudjelovati i inicirati takove
manifestacije, a ono okupili se pioniri poznih godina od kojih
su najmlađu bili stari preko 60 godina. Osim toga manifestaciju
su pretvorili u maskenbal, starci s pionirskim kapama i maramama, te neki likovi maskirani u falšne maršalske uniforme,
misleći valjda da su sami Josip Broz ili ne daj Bože Franjo
Tuđman, koji se isto tako želio maskirati u Tita. Poklonik sam
takvih manifestacija i redoviti sam sudionik Dana mladosti u
Kumrovcu, ali smetaju me ti lakrdijaši koji od te manifestacije
naprave sprdnju i onima koji su protiv svega što je nekada bilo i
valjalo, daje materijal za pljuvanje i omalovažavanje Tita NOBe i izjednačavanje antifašizma s komunizmom i totalitarizmom.
Najradikalniji osim predsjednika ZNA se bio je njihov zastupnik u Gradskoj skupštini koji je napao gradonačelnika Zagreba
Bandića što je bio pokrovitelj te manifestacije i da je na reveru
imao bedž s likom „zločinca“ Tita. Bandić se nemušto branio,
ali kada su ga pritjerali u zid izrekao je najveću istinu. ZNA se
stranka želi se vratiti korijenima koje im je usadio FT, a FT je
obožavao Tita i njegovu bistu je držao u Uredu Predsjednika
Republike, te nije dozvoljavao nikome niti da pomisli da se preimenuje Trg maršala Tita u Kazališni trg. ZNA se stranka i njihov
predsjednik čije prezime počinje s glagolom koji označava radnju traže upravo to i ne samo to nego i najmračnije stvari koje
bi mogle dovesti samo do nečega čega nikada nije bilo u našim
životima, a to je totalitarizam.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
D
ok završavam ovaj tekst svi mediji bruje o samoubojstvu
Zvonka Bušića. Kao mladi student imao sam priliku u
živo vidjeti tu personu kako zajedno sa svojom životnom
pratiteljicom baca letke sa zagrebačkog nebodera. Sjedio sam
u kavani koja se krajem šezdesetih godina nalazila na vrhu Trga
Republike i vidio dvoje hipika kako se naginju preko ograde prema Ilici i bacaju neke papire. Da se to danas dogodilo stotine
policajaca sa svim mogućim naoružanjem bi pohapsilo sve koji
su se u tom trenutku našli u blizini, međutim u ono doba „totalitarizma“ to se nije dogodilo. Tek drugi dan doznao sam što su
ti „hipici“ bacali udaljeni nekoliko metara od mene. Tog Bušića
oni koji ne misle dobro ovoj državi smatraju herojem, međutim on je bio obični terorista zajedno sa svojom družicom. Oteli
su avion TWA i htjeli iz njega bacati protujugoslavenske letke
nad Parizom, a paklenim strojem ubili su Njujorškog policajca
koji ga je pokušao deaktivirati. Ako je Bušić bio heroj i borac
za slobodu, onda je i Bin Laden i njegovi talibani koji su srušili
nebodere Trade World Centra u New Yorku isto tako heroji koji
se bore za „svijetlo“ Islama. Zvonko Bušić i njegov rođak Bruno
u emigraciji su trenirali terorističke grupe koje su trebale terorizirati po Jugoslaviju. O tome nitko danas neće otvoreno govoriti,
međutim teroristi su teroristi i ne mogu jedni biti heroji, a drugi
zločinci. Najveća sramota u svemu je to da je „neumrli“ nam FT
od Georga Busha starijeg koji je u to vrijeme bio predsjednik
SAD tražio da pomiluje Bušića koji je bio osuđen na doživotni
zatvor, sto je Bush s čuđenjem odbio, a FT je Bušićevu životnu
družicu, također teroristkinju, zaposlio u svom predsjedničkom
kabinetu. Nek’ se i to ZNA.■
11
proizvodnja ludila u Hrvata
Braćo Srbi, budite dobri Hrvati:
Imate da budete kuš!
Palo mi je na pamet da je, teoretski, moglo biti moguće da Zvonko Bušić,
sluteći kraj, ili ne, zatraži od biskupa da ga ispovjedi. I to me je rastužilo, spoznaja da msgr. Vlado Košić to ne bi znao učiniti. Jer on ne razumije ni bit
kršćanstva ni svoje biskupsko poslanje. A uz to se pokazuje i kao slab teolog. Grijesi u ‘’nacionalnoj stvarnosti’’ su činjenice pa bi, ponavljam, samo
pretpostavljam, biskup trebao biti sposoban podsjetiti pokajnika da je zaista
došlo vrijeme da okaljamo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo s tim
nacionalističkim ludilom. Jer, usuđujem se to kazati kolegi Košiću, samo iz te
perspektive kršćanska poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena. A
nacionalizam to nije!
M
Piše:
DRAGO
PILSEL
islio sam da
me veći šok od
članka Milana
Ivkošića
u
ponedjeljak 2.
rujna u Večernjem listu ‘’Otmica
vlastitog života za svoju domovinu
Hrvatsku’’ povodom samoubojstva Zvonka Bušića neće zadesiti,
ali sam se prevario. Rastužila
me i obeshrabrila još jedna konstatacija o sposobnostima hrvatskih biskupa da koketiraju s
fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže
na stupanj božanstva.
Piše sisački biskup i predsjednik Komisije za pravdu i mir
hrvatskog episkopata, msgr. dr.
Vlado Košić, kako mu je rečeno
da ‘’Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara vapi za njegovim riječima’’. A pastir, utučen
zbog tužnih vijesti, naime, o smrti Zvonka Bušića i o postavljanju
ćiriličnih natpisa u Vukovaru, ne
shvaćajući da teološko mjesto
nije domovina i da kršćanstvo
ne smije biti potisnuto u svijet
mita i osjećaja, nego mora biti
poštivano u svojoj esenciji kako bi
njegov naviještaj rasvijetlio istinu
o čovjeku grešniku, ne umije
drugo doli dati svesrdnu podršku
ovima koji s čekićima kreću na
table i na policiju te konstatirati
da je ‘’zgrožen brutalnošću vlasti
koja pokazuje toliki raskorak od
osjećaja svoga naroda’’.
Doktor teologije Vlado
Košić je odlučan pa bi po ovom vukovarskom događaju, kaže nam,
sad mogao slobodno reći da vlast
nije samo ‘’odnarođena’’, kako ju
je nazvao kad je ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom ‘’tragedije u Bleiburgu’’
Koliko god ratne rane
bile bolne, traume
svježe, a revolt prema
ćiriličnim pločama
jak, to nije i ne može
biti opravdavanje
za scene viđene u
Vukovaru. To vam
poručuje osoba koja
je u ratu izgubila brata
koji se vodi kao nestali
hrvatski branitelj
12
nego, što više, da je vlast ‘’očito
protunarodna!’’ Vlast, po biskupu Košiću, ‘’ide direktno protiv
našeg, hrvatskog naroda, gazi
ga i ne poštuje nikakve primjedbe
niti opravdane zahtjeve’’. Tiču se
oni, dolijeva pastir, možebitnoj
okolnosti jer ‘’ako postoji i mala
opravdana sumnja da podaci o
trećini građana grada Vukovara
kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo
ići s tim’’. Udara biskup u ratne
bubnjeve, puše u jurišne trube,
i pita se: ‘’Zar Vukovar ništa ne
znači ovim našim vlastodršcima?
Zar su oni na pozicijama srpskih
osvajača?’’ Naime, misli Košić,
da je to nečuveno u svijetu, da
toga nigdje nema pa opravdava
ono što katekizam Katoličke
Crkve ne opravdava ni slučajno,
a biskup ne bi nikako trebao činiti
– samoubojstvo: ‘’Nije čudo da
Zvonko Bušić nije mogao više
živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja
postaje – kako rekoh prije godinu
dana u Gvozdu – Protuhrvatska!’’
Palo mi je na pamet da je,
teoretski, moglo biti moguće da
Zvonko Bušić, sluteći kraj, ili ne,
zatraži od biskupa da ga ispovjedi. I to me je rastužilo, spoznaja
da msgr. Vlado Košić to ne bi znao
učiniti. Jer on ne razumije ni bit
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
kršćanstva ni svoje biskupsko poslanje. A
uz to se pokazuje i kao slab teolog. Grijesi u ‘’nacionalnoj stvarnosti’’ su činjenice
pa bi, ponavljam, samo pretpostavljam,
biskup trebao biti sposoban podsjetiti
pokajnika da je zaista došlo vrijeme da
okaljamo grijehe naše i naših otaca, te
da prestanemo s tim nacionalističkim
ludilom. Jer, usuđujem se to kazati kolegi
Košiću, samo iz te perspektive kršćanska
poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena. A nacionalizam to nije.
A zašto biskupa Košića ne
doživljavam kao teološkog autoriteta?
Jer smisla nema ona teologija koja ne
ispunjava zadaću kritičkog razmišljanja
da bi se došlo do osloboditeljske uloge
čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući
ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Ispravno shvaćena teologija, svaka, ima
stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od
svakog oblika religioznog otuđenja, što
ga najčešće pothranjuju same crkvene ili
vjerske ustanove.
BISKUPOVE ZABLUDE
Teološki govor, naročito govor
biskupa, mora odgovarati na sedam stvari
koje se tiču kršćanske poruke: a) moramo
se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet
žrtava i boriti se protiv tendencije, jako
prisutne u našim crkvama i vjerskim zajednicama, da napustimo povijest, da od
nje pobjegnemo, manje ili više suptilno;
b) moramo održavati nadu u budućnost
bez obzira na križni put kakav nam se
čini da naša povijest jest; c) trebamo
djelovati pravedno a ne samo govoriti
o mogućnostima pravde u Kraljevstvu
Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače
pravde i razbijati robovlasničke strukture,
strukture grijeha; e) moramo se prepustiti
Duhu Svetomu koji djeluje u svakoj religiji; f) moramo izgrađivati krotkost našega
duha, siromaštvo i bratstvo svega
stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu
bez obzira na sve moguće prepreke.
Konačno, ‘’Locus theologicus’’, teološko
mjesto suvremene hrvatske teologije,
ako se želi biti u znaku vremena, mora
biti borba za istinom. Teologija nacionalnog anti-mita kakva se ovdje zagovara,
jest u funkciji istine u kojoj Crkva mora
transcendirati naciju.
Mislim da sam o biskupovim
zabludama rekao dovoljno ali bi bilo
potrebno dodati još nešto: iskoristio
bih priliku da ukažem koliko su mnogi
Hrvati zapravo nepismeni jer zaboravljaju ili ne znaju da je ćirilica i hrvatsko
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Za biskupa Košića, a sudeći i prema izjavama kardinala Bozanića i za
Katoličku crkvu, legitimno izabrana vlast na demokratskim izborima je protuhrvatska i protunarodna, a razbijanje dvojezičnih tabli u Vukovaru legalan
način otpora koji se može i treba razumjeti i opravdati
pismo. Najstariji dokument pisan hrvatskom ćirilicom je Povaljska listina s otoka
Brača (kao što ime govori, nađena je u
mjestu Povljima) koja je nastala 1. prosinca 1250. Hrvatskoj ćirilici nije moguće
poricati pripadnost hrvatskom kulturnom
krugu, jer nema valjana argumenta kojim
bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih
djela kao što su, pored spomenutog,
Humačka ploča, Dubrovački molitvenik i
ogromna franjevačka književnost: bosanska, hercegovačka i dalmatinska sve do
19. stoljeća. Jeste, slažem se, traume
su kod nekih jako velike. Traži se veliki
broj nestalih iz toga kraja, a mnogi Hrvati
vjeruju da neki Srbi znaju gdje su masovne grobnice, ali da to ne žele kazati. Pa
ipak, koliko god te rane bile bolne, ratne
traume svježe, a revolt prema ćiriličnim
pločama jak, to nije i ne može biti opravdavanje za scene viđene u Vukovaru. To
vam poručuje osoba koja je u ratu izgubila brata koji se vodi kao nestali hrvatski
branitelj.
Na ovaj kritički osvrt sam se
odlučio jer hrvatski građani žive i odrasta13
ju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje
hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se
zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj
će se imena zločinaca ponavljati kako bi
društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u koju će se s poštovanjem
građani odnositi prema svima onima koji
su dali svoje živote i zdravlje za slobodu
zemlje.
Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja
krivnju i zaborav pretvara u sredstva
političke trgovine. Traži se ne samo
proces pomirenja, već i izgradnja strukture povjerenja. Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do
toga da ustvrdimo osobnu odgovornost
koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je
možemo prenijeti na druge. Razumijem
i poštujem bol. Znam, ponavljam, što je
imati u obitelji nestalog člana. Ali se vodim riječima na Ovčari ubijenog novinara
Hrvatskog radija Siniše Glavaševića:
‘’Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako
nam život omogući da naša ljubav ovlada
proizvodnja ludila u Hrvata
nama, kao što je njihova ljubav nosila njih,
jednom, na kraju puta, možda možemo
očekivati da i mi umremo sretni’’.
Molim za još malo strpljenja. Ne
želim zaključiti komentar bez da se osvrnem na rečeni Ivkošićev ispad (u jednom od najsramotnijih i najstrašnijih tekstova koji je taj čovjek napisao). Ako vam
je slučajno palo na pamet da napišete
grafit ‘’Zvonko Bušić – Heroj’’, i ako ste
među onima koji veličaju život i ‘’djelo’’ Zvonka Bušića ponavljajući ne baš
pametne tvrdnje da je ‘’robijao za Hrvatsku’’, kažem: ‘’Zločinac’’.
Bio je terorist i ubojica i kao takvog
će ga se trebati pamtiti. Motivi koji su ga
pokrenuli i one nacionalističke ekskurzije
koje je imao po povratku u Hrvatsku su,
meni, potpuno irelevantne. Nije mi drago
što je digao ruku na sebe. Nije mi svejedno što za njim ostaju tužni ljudi. Ali to
što je on odabrao kao put je za svaku osudu. On traži da mu oprostimo zato što si
je isprašio metak u glavu? Ja mu nemam
što oprostiti jer on mene nije zadužio. On
je osramotio moj narod ako je već o nekom narodu riječ.
Da je Zvonka Bušića ubio njegov
idealizam? Pa neka, ako je to bio idealizam, jer tko se mača laća od mača
i umire. Da je Bušić bio čovjek s povijesnom misijom? (Milan Ivkošić). Hvala
Bogu što je ta misija okončana. Jer on se
samoubojstvom nije odlučio za vraćanje
‘’duga Hrvatskoj’’, nama. Zvonko Bušić
je živio jednu tešku zabludu, koja je ista
kod svih terorista, pa i kod samoubojica
Al Kaide ili talibanskih snaga, recimo.
Bušić je živio moral fašista koji tvrde da
se moralnima možemo smatrati utoliko
koliko svoje potrebe poistovjećujemo s
‘’potrebama’’ nacije’’. On je uzdizao naciju i državu na stupanj božanstva.
On je bio, treba to tako kazati, loš
Hrvat. To je fanatizam koji ja, kao teolog i
kao kršćanin, moram osuditi (osuđuje se
ponašanje, ne osoba) i smatrati apsolutno neprimjerenim za pohvalu od novinara
koji bi trebao mladima ukazivati na dobre
primjere. Neka Zvonko Bušić nađe mir u
Bogu, a neka Hrvatska bude bolja bez
njegova fanatizma.
PROIZVODNJA LUDILA
Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i
mora biti korištena za ukidanje ropstva.
Bog se predstavlja kao temelj i gospodar
svemira, odnosno kao transcendentni
temelj ljudskog postojanja u svijetu i,
konačno, kao Bog nade. Želim pokazati samo jedno, a to je da je u nauku
Katoličke crkve nepoznata statolatrija,
odnosno pobožanstvenjenje države
ili bilo koje političke vlasti. To sigurno
znamo bez doktorata u dogmatici i bez
da si umišljamo kako smo reinkarnacija
Veselka Tenžere.
Možda su ljudi kod nas
zaista uvjereni da je
Zvonko Bušić idealan
patriot, izravan nasljednik
Zrinskog i Frankopana, da
je Miroslav Krleža sroljo
pored moralne grdosije
zvane Milan Ivkošić
ili da je papa Franjo
karikatura od kršćana ako
ga uspoređujemo s našim
najvećim prorokom i
duhovnim vođom, sisačkim
biskupom Košićem
Onkraj bilo kakve rezignacije i
pobožnog bježanja, tako čestog kod
kršćana naše regije, ali i vjernika drugih
denominacija i vjera, trezven u duhu
hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi
ugrožen ljudski život, mislim da nam ovi
događaji poručuju da nećemo trebati
ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi,
ni rafinirane takmičare, nego priproste,
iskrene, prave građane, ali spremne na
kajanje i na pomirenje. Hoćete li vi biti
takvi? Hoće li naša nutarnja otpornost
biti dovoljno jaka protiv onoga što nam
je nametnuto i naša iskrenost prema
samima sebi dovoljno bespoštedna da
bismo opet našli put do jednostavnosti
i čestitosti? To je, po meni, naše glavno
pitanje, naša dilema.
Jer drugačije ja ne vidim
da možemo doskočiti širokoj akciji
provođenja ludila u Hrvatskoj i u Hrvata
gdje se, na stvar do kraja banaliziramo
i pojednostavimo, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac od
14
optužbi za izuzetno lošu igru Hrvatske
pred Srbijom na stadionu Crvene zvjezde
u Beogradu (pa i strahoviti divljački foul
Joe Šimunića nad brani ovako: ‘’Sve ovo
što se događa proteklih dana početak je
akcije združenih snaga koje ja zovem
‘kreatori kaosa’, s kojom će pisci tih redaka i budućih kolumni hraniti hrvatski puk,
poticati mržnju i ‘afirmativno’ djelovati sa
željom da nam se “pomogne” u ostvarenju cilja, plasmanu na SP. Znam gospodo
pisci koliko vam je teško kad vidite krunicu u mojoj ruci, koliko vam smeta što
sam pripremao momčad u Međugorju,
što sam nakon utakmice u Beogradu
pozdravio Vukovar, Hercegovinu i sve
Hrvate diljem svijeta. Nije to lako slušati,
znam. Nije ni meni lako, svejedno ću se
za sve vas pomoliti večeras...”. Uostalom, Štimca rezultat ‘’manje zanima’’, a
one koji će ga ocjenjivati kao trenera po
rezultatima iz nedavnih utakmica ‘’nabija
na jednu stvar’’.
Jeste, banalizirao sam. Ali situacija u nas uopće nije banalna, u smislu
da je neozbiljna, iako banalnost, konstatirala je Hannah Arendt, može biti ubitačno
opasna stvar. Srbi su lud narod, konstatirao je, pamtite to, dr. Jovan Rašković. Ali
Hrvati neprestano prave ludosti. Ne svi,
naravno. Mislim na one koji razbijaju table na ćirilici (i latinici) jer više ne prolazi,
ne baš tako lagano, javno reći ono što im
je na vrhu jezika: da je ne ćirilici u Vukovaru poruka Srbima da budu kuš dok
ne smisle način iskazivanja poštovanja
prema hrvatskoj državi kojim će vratiti
povjerenje Hrvata. Tako to pojašnjava
kolega Branimir Pofuk: ‘’netrpeljivost
prema ćirilici mnogima dobrodošla krinka za mržnju prema narodu koji se tim
pismom služi i čija ga djeca uče. Nemojmo se praviti ludi. Znate li što znači
poruka ‘’Braćo Srbi, budite dobri Hrvati:
začepite!?’’ To je stav koji ukida ljudskost,
to je stav koji ljude ponovno svodi samo
na nacionalnost i oduzima im sva druga
svojstva, to je stav zbog kojeg ratovi na
našem tlu nikada ne završavaju’’. Jesu li
Hrvati (pa i Srbi) iživjeli sve svoje mržnje
do kraja? Možda oni i ne žele biti normalan narod. Možda su zaista uvjereni
da je Zvonko Bušić idealan patriot, izravan nasljednik Zrinskog i Frankopana,
da je Miroslav Krleža sroljo pored moralne grdosije zvane Milan Ivkošić ili da
je papa Franjo karikatura od kršćana
ako ga uspoređujemo s našim najvećim
prorokom i duhovnim vođom, sisačkim
biskupom Košićem.■
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
zona zabranjenih letova
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Udbina ima 1874 stanovnika: Srba je u toj općini 958 (51,12 posto),
Hrvata 844 (45,04 posto) a 21 (3,84 posto) pripadnici su ostalih nacionalnosti. Na vlasti je koalicija SDSS i HDZ.
Načelnik općine je Ivan Pešut (HDZ), a zamjenici načelnika su Milan Uzelac (SDSS) i Zlatko Brkić (HDZ) iz reda
pripadnika hrvatskog naroda. Predsjednik Općinskog vijeća je Slobodan Bjelobaba (SDSS)
Za dreku i mržnju vremena
imaju samo dokoni ljudi
O Udbini, gdje je u proteklih nekoliko godina izgrađeno pet fabrika
i gdje je stopa nezaposlenosti samo 4,5 posto - i dalje će se loše
pričati samo oko Udbine gdje takvih fabrika nema
K
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
ad sam u prvim
poslijeratnim godinama putovao u
južnu Liku prvi moj
utisak prolaskom
pored naglo u vis strčeće Udbine
bio je: Bože moj hoće li se ikada
vratiti život na ovu vjetrometinu
- na ratom opustošeno brdo; u
vrijeme Jugoslavije malo mjesto
uobičajene socijalističke stambene arhitekture sa stanarima
obližnjeg seoskog porijekla i socijalne legitimacije novih pripadnika radničke klase. Ispod tog brda
nekada davno radilo je, poslije
slovenskog Velenja, najviše
ljudi u odnosu na broj lokalnog
stanovništva. A danas, gle čuda,
opet je slično kao i što je bilo
prije. Stopa nezaposlenosti na
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Udbini je svega četiri i pol posto.
Zaposleno je u pet fabrika
i državnim službama 400 ljudi a
bez posla je samo pedeset troje
koji bi isto tako radili da imaju
završenu barem srednju školu.
Stanovnika je, istina, za razliku
od predratnih 4950 svega 1874
pa je onda prijatnim udbinskim
razvojnim ciframa na neki način
kumovao i odnos brojnijeg starijeg stanovništva nego što je nekada bio slučaj i mlađeg radno
sposobnog. Ali tu je pet fabrika.
Tko to još ima na oduvijek uglavnom siromašnim područjima.
Mnogo je nedavno bilo galame – oko Udbine. Spominjala
se ćirilica. A onda „Jandrino jato“,
pjevači izvornih tamošnjih pjesama koji su navodno pjevali u vri15
jeme Krajine pa su neki došli do
zaključka da bi im sada trebalo
zavezati usta. Mada su oni samo
naslijedili ime tog ojkajućeg narodnog kvarteta sa poznatim hitom: „Malo Slađa, malo Zorka“.
U vrijeme rata su obzirom na
broj godina koje su tada imali tek
biološki mutirali pa im pjevanje
tada u čast Krajini baš i ne bi išlo.
Tompson može počinjati svoje
koncerte ustaškim fašističkim pozdravom a momci iz „Jandrinog
jata“ ne smiju se tako ni zvati jer
su se njihovi prethodnici, generacija prije njih, tako zvali. Jedan
od ličkih portala ponudio je ovih
dana svojim čitaocima pjesmu
kršnog Ličanina Zdenka Josipa
Nikšića: „Vječni sokol“. Ajde, rekoh sebi, poslušat ću je, mada su
►►►
zona zabranjenih letova
mi mnogi znali reći „kakve su vam brate
te ličke pjesme, zavijate kao vuci, jebeš
to…“, a ja ih eto volim jer su moje. Hercegovačka ganga mnogima samo para uši,
ali Hercegovci je vole jer je njihova i treba
ih zbog toga razumjeti.
Kliknem ja tako na Zdenka a on
raspali: „Zamislio stari sokol da će umrijeti pa poželi Liku svoju još jednom preletjeti…!“ Melodija brate turbo folk tvrd kao
beton. Kao da je taj čovjek jučer došao iz
neke kafane sa periferije Čačka. I famozna Mica Trofrtaljka bi mu mogla pozavidjeti bez obzira na svoju čuvenu pjesmu:
„Jeremiji kunac do kolena…“ I nikome to
ne smeta. Tako oko Udbine udariše po
Ivanu Pešutu, načelniku tog mjesta, članu HDZ-a i njegovom pretpostavljenom u
Lici Darku Milinoviću. Optužiše ih za veleizdaju što su tih dana na Udbini uvedeni dvojezični natpisi. Zatražili od Pešuta,
inače branitelja, da maltene uhapsi “Jandrino jato“, a Milinovićev nadimak Dado
upotrebiše kako bi srpskom narodnom
kvartetu promijenili ime u „Dadino jato“.
Zapretiše im preko nekih ličkih portala da
će im glavu skinuti ako ne spriječe dolazak „Jandrinog jata“ u Mutilić kod Udbine
na proslavu praznika Preobraženja Gospodnjeg.
„Jebite se. Mi smo prosperitetna
općina“, moglo bi se najkraće slobodno
interpretirati Pešutov odgovor napadačima na njegov moralni i domoljubni integritet. Snašao se i Dado: „A Ustavni
zakon o nacionalnim manjinama..?“, odgovorio je onima koji su tih dana posebno
problematizirali i tri koalicije HDZ nakon
lokalnih izbora sa SDSS-om: u Korenici,
na Udbini i u Obrovcu. Kao da je SDSS
nekakva šugava stranka pa bi se Hrvati
valjda od nje mogli zaraziti ako joj pruže ruku. I nitko da se zakači za Pešutovu
rečenicu o Udbini kao prosperitetnoj općini. Mada su ljude od makar malo mašte
mogle podsjetiti, recimo, na sada već, na
žalost, pokojnog Matu Parlova, čuvenog
boksača, kad je na pitanje jednog novinara: „Kako to Mate, pa ti si rodom iz Imotskog a nisi nacionalista?“, odgovorio: „Ali
ja sam svjetski prvak“.
Na Udbini su postavljene dvojezične ploče a da tamo nitko nije ni trepnuo.
Rekao je i Milinović: „E, Vukovar je nešto
drugo. To mora biti grad od posebnog pijeteta.“ Ili bi i Udbina to bila da je u nekom posebnom interesu njegove stranke,
prije svega u globalnom smislu, pošto se
posebni pijetet može i naknadno zidati
do neslućenih visina. Kolikim se samo
RAZVOJ
„Naš problem više nisu investicije. Imali smo ih u
posljednje vrijeme više nego itko na područjima
od posebne državne skrbi. Problem nam je radna
snaga. Ali i taj osjećaj nas je privremeno obuzimao jer ostala mjesta naše županije nisu daleko
od nas pa ćemo i otuda ubuduće dovoditi ljude da
ovdje dođu raditi. Od bilo kuda kako bi se dalje
nesmetano razvijali. Jer u jednom trenutku smo
se upitali - zašto Udbina ne bi bila glavna okosnica razvoja južne Like u koju možemo uz naše
mjesto ubrojiti još Korenicu, Gračac, Lovinac i
Lapac? Ne radi se tu o prepotenciji već razvojnim okolnostima koje su nas povukle
naprijed i vodit će nas do razine kada ćemo i proizvodnju morati širiti negdje drugdje. Otvorili smo i novu poslovnu zonu ali kada ona bude popunjena morat ćemo
ipak povesti malo više računa o balansu između poslovnih i urbanističkih zahvata
na jednoj i prirodne ravnoteže na drugoj strani. Mnogi nas pitaju u čemu je tajna
obnove industrije na našem području? Na koji to način privlačimo investitore? Rekao bih da nam oni sami dolaze. Treba za tako nešto samo stvoriti uvjete. Ako smo
odvajkada ovdje imali drvnu industriju onda je logično da smo tako trebali nastaviti.
Samo smo trebali modernizirati već davno prije izgrađenu infrastrukturu. Sve ostalo
je samo prirodna ili tradicionalna nadogradnja na te osnovne uvjete za pokretanje
bilo kakve proizvodnje. Tu je onda i svijest u potencijalnih investitora da se ovdje
odavno znade raditi sa drvetom. Ali i blizina važnih saobraćajnica koje nas povezuju
sa svijetom. Čak ovdje imamo i aerodrom koji bi isto tako jednog dana mogla koristiti ovdašnja proizvodnja“, optimističan je kad govori o budućnosti Udbine njezin
načelnik Ivan Pešut, inženjer drvno-prerađivačke industrije.
INDUSTRIJA
„Na Udbini se nalaze dva pogona poluproizvoda od drveta – elemenata za vrata i prozore,
te drški za četke. Zatim je ovdje proizvodnja
peleta i energije od bio-mase, te prerada duhana.
Proizvodi drvne industrije izvoze se čak u Japan,
Kinu i Australiju. Cilj nam je da tu proizvodnju
zaokružimo izgradnjom pogona za izradu vrata
i prozora. Nadamo se da ćemo dobiti i takvog
investitora. Ovdje ima odlične uvjete za takvu
proizvodnju samim tim što će mu osnovni elementi za njegove proizvode biti doslovno pri
ruci. Proizvodnja peleta se, obzirom na interes za te proizvode, može širiti u nedogled. Kamioni u redovima čekaju njihov utovar. Ali velika je stvar, dakako, i što se
energija koja se koristi za proizvodnju peleta ovdje upotrebljava i za proizvodnju
struje, te grijanje zgrada na Udbini. Koristit ćemo je u doglednoj budućnosti, nadam
se, i za grijanje staklenika. Kad je riječ o preradi duhana udbinski pogon, zapravo,
proizvodi rezani duhan. Pokriva 30 posto hrvatskog tržišta. Od 30 zaposlenih u tom
pogonu sve su žene, što smatramo posebno važnim. U planu, imamo i izgradnju
vjetro-parka od 120 megavata koji će biti najveći u Hrvatskoj. Naša nova industrijska zona ima 98 hektara, moderne prometnice, pročistač za otpadne vode i svu
ostalu infrastrukturu. Izgradili smo je evropskim novcem namijenjenim upravo za
poduzetništvo“, ističe Zlatko Brkić, inženjer strojarstva i zamjenik načelnika.
16
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
nadljudskim naporima gospićki
nadbiskup Mile Bogović izložio
da bi isti takav pijetet ugradio
upravo na udbinski prostor,
kako bi mu vratio davno izgubljena hrvatska obilježja. Koristeći pri tom i bitku na Krbavskom polju, eto i ovogodišnje
hodočašće je bilo posvećeno
tim herojima u borbi protiv Turaka, pa je tu egzodus Hrvata
sa Udbine za vrijeme Drugog
svjetskog rata nakon velike bitke koju su po udbinskim strminama vodili partizani i ustaše
kada je bilo na obje strane jako
mnogo poginulih… Izgrađena
je tamo i velebna crkva kao
kraj ljevka u koji se slijeva spomenuto hodočašće.
Pešutova teza o “prosperitetnoj općini“, kao nešto
što bi trebalo interesirati bilo čiju politiku
na tom prostoru (ali i šire) izgleda ne prolazi jer ne ispunjava kriterije kratkotrajne
političke upotrebe. Što znači priča o pet
tvornica i stopi nezaposlenosti od samo
4,5 posto kad će zbog toga izbore dobiti (i dobio je na Udbini) samo Pešut, a
za one glavne, parlamentarne potrebno
je izgleda daleko više galame i strasti.
Barem sada tako izgleda. A kako će biti
do izbora vidjet ćemo – jer na jednom od
POLJOPRIVREDA
„Isto kao što u razvoju industrije koristimo njezinu dugu predratnu tradiciju, pogotovo kad je
riječ o drvnoj industriji, njezinoj infrastrukturi
koju stalno dograđujemo i okolnim prostranim
šumama - koristeći ovdašnji po mnogo čemu jedinstveni prirodni ambijent, prije svega plodno
Krbavsko polje, razvijamo i poljoprivredu. U
najvećoj mjeri stočarstvo. Nisu to cifre kao što
su nekada bile, ali iz dana u dan rastu: imamo
ovog momenta 1700 krava i 11.000 ovaca. Velike
farme na našem prostoru imaju i uzgajivači stoke
iz raznih krajeva Hrvatske. Jedan od njih ima 400
tzv. mesnih krava (sustav krava-tele). Ima ih još nekoliko sa po 100 krava. Čovjeku
čije je stado zbog zapuštenosti ovog proljeća gotovo pocrkalo, o čemu su sa zgražanjem javljali hrvatski mediji, farmu je uzela Imex banka iz Splita koja je stabilizirala
situaciju i sada raspolaže sa 150 krava. Jedan ovčar ima 1000 ovaca, pasmine travnička pramenka koje godišnje daju 40.000 litara mlijeka. Prodaje ga Vindiji. Mali
proizvođači imaju u prosjeku četiri do šest krava i 30 ovaca. Ovisno, prije svega o
njihovim radnim mogućnostima, jer često je tu riječ o starijim ljudima. Ali i njima se
taj posao isplati. Jer za tele se danas može dobiti 30 kuna po kilogramu žive vage, za
janje 100 eura, sir težine 1,5 kg vrijedi 70 kuna, kilogram meda 50 kuna, litra rakije
šljivovice također 50 kuna a kruškovače 70 kuna. Naša općina poljoprivrednicima
pomaže na razne načine. Otvorili smo i kvalitetno opremili stočni sajam. Dajemo
ljudima državnu zemlju u zakup. Ovog trenutka između 800 i 900 hektara je u zakupu“, navodi rezultate udbinske poljoprivrede Milan Uzelac, inženjer agronomije i
zamjenik načelnika općine Udbina. IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
17
ličkih portala je izneseno mišljenje, očigledno korak dalje od Srba kao glavne
mete takvih napada, kako su te tvornice
namijenjene uglavnom „Bosancima“. Sa
međunacionalne, u ovom slučaju, prešlo
se na teren unutarhrvatske mržnje. Jer
mislilo se pri tom na Hrvate izbjegle na
Udbinu iz susjedne države, iako se prilikom zapošljavanja u udbinskoj industrijskoj zoni vodilo računa i o Srbima. Neki
su zbog svoje stručnosti čak dovedeni iz
Srbije gdje su im još uvijek njihove izbjegle porodice. A opet na drugom od ličkih
portala sve glasniji je među čitaocima
zahtjev: „Prestanite se već jednom služiti
rječnikom iz ratnih vremena jer mir je već
18 godina“.
O Udbini, kao što već rekoh, loše
se priča oko Udbine, a to je ipak mnogo
bolje nego da je suprotno od toga. Jer oni
koji su na Udbini nemaju razloge za ljutnju
pošto su bez posla jedino ako se u životu nisu potrudili nešto naučiti raditi. Zato
će i moji domaćini reći kako će biti prijekornih mjerkanja sa strane i povremeno
glasnih psovki na njihov račun dok god
iz drugih ličkih gradova i mjesta ne bude
sve više onih koji će posao naći upravo u
tom mjestu. Kako će onda napadati ćirilicu na istim tablama sa latinicom na Udbini, ili trubiti o „Jandrinu jatu“ ili „Dadinu
jatu“, ako im isti ti koje psuju omoguće da
kruh zarađuju. Bili oni „izdajnici hrvatskog
naroda“ ili „uvijek mrski Srbi“. Ili, kako će
ih stalno psovati ako im rođak ili susjed
tamo idu svaki dan na posao - bude li i
sve više onih oko Udbine koji će shvatiti
da tamo vlada mir jer za dreku i mržnju
vremena imaju samo dokoni ljudi.■
ženski nered
Istraživanje “Mladi u vremenu krize”, u suradnji Instituta za društvena
istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert, objavljeno ove godine,
iznjedrilo je portret građana Hrvatske u mladosti, te nas, na žalost, nije
iznenadilo rezultatima koji govore u prilog da nam je omladina konfuzna,
netolerantna, ksenofobna...
I
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
straživanja i njihove statistike obično ponude dovoljno elemenata iz kojih se
može sklopiti slika onoga
što se istraživalo. Naravno da nam je poznato da takav
“idealni” sklop ne postoji, da je
to samo model i da u stvarnosti
sve to varira, sve nam to napokon
treba da bismo vidjeli srednje vrijednosti i bolje razumjeli društvo
u kojem živimo, kojeg smo i sami
i stvarni i, kad zatreba, statistički
dio. Što međutim kad se spletom
okolnosti pojavi osoba koja bi i
sama mogla poslužiti kao stvarni, a ne samo statistički model
dobiven
istraživanjem?
Uza
sve, što onda kada je taj model,
statistički i stvaran, blago rečeno,
zabrinjavajući?
U posljednje vrijeme u
medijima često se spominje jednu mladu dvadesetogodišnju djevojku i njezine političke nastupe.
Mnogi su se novinari/ke poduhvatili analizirati njezine postupke,
no više se to uvrglo u moralističko
negodovanje
ili
superiorno
sprdanje. Uz, naravno, neke pohvale i divljenja liku i djelu mlade
osobe u dijelu medija, političkih
stavova sukladnih “liku i djelu”.
Neusporedivo manju pažnju
dobilo je međutim istraživanje
“Mladi u vremenu krize”, u
suradnji Instituta za društvena
istraživanja u Zagrebu i Zaklade
Friedrich Ebert, autorskog tima
Vlasta Ilišin, Dejana Bouillet, Anja
Gvozdanović i Dunja Potočnik,
objavljeno ove godine (2013.).
Upravo je to istraživanje iznjedrilo portret građanke/a Hrvatske
u mladosti. Istina, jedva da nas je
istraživanje iznenadilo rezultatima, to jest, stvari su već i notorne,
ali čvrsti podaci otklanjaju vapaj
subjektivnosti: “nadam se da nije
tako”. I tako nam istraživanje o
mladima u samostalnoj Hrvatskoj
kazuje sljedeće.
Omladina nam je prije svega konfuzna i u tome uglavnom
nazadna. Tako će naš/a omladinac/ka visoko vrednovati toleran18
ciju, ali će na rang listi prihvaćanja
različitih socijalnih skupina pokazati izrazitu netrpeljivost prema
Srbima, Makedoncima i Albancima. Ispod njih su samo homoseksualci, a na samom dnu su
Romi. Reklo bi se na prvi pogled
da se radi o nekonzekventnosti;
međutim, imajući u vidu da na
drugom mjestu, na zadanoj skali
(od 1 do 8) prihvaćanja određenih
etničkih skupina, samo Hrvati
premašuju prosječnu vrijednost
(4). Svi ostali su niže od toga,
drugim riječima, samo Hrvati ulaze u područje prihvaćanja. Ili,
kraće rečeno, hrvatska omladina
je tolerantna prema Hrvatima.
Ostale radije ne bi u državi, osobito ne u neposrednoj blizini.
O tome govori izjašnjavanje o
prihvaćanju različitih socijalnih skupina kao potencijalnih
susjeda. Građani iz europskih i
udaljenijih zemalja još se dobro
drže, negdje pri sredini ljestvice,
no oni iz najbližih, balkanskih zemalja su prilično nepoželjni, dok
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
su homoseksualci i Albanci gotovo posve
nepoželjni.
Da nam omladinac/ka treba spolni
odgoj kao ozebao sunca, postaje jasno
kad se i ovdje pokaže prilična konfuzija
sa, kako rekosmo, desnim otklonom. Po
pitanju prava na abortus, 38,9% ih misli
da treba biti zakonski dopušten. Međutim,
oni koji misle da bi trebao biti posve
zabranjen (12,4%), uz one koji misle
da bi mogao biti dopušten u medicinski
osobito opravdanim slučajevima (28,7%,
što kao stav nije daleko od onih koji bi
posve zabranili), zajedno čine 41,1%. Istovremeno, naš pobožni omladinac nema
Omladina nam je prije svega
konfuzna i u tome uglavnom
nazadna. Tako će naši mladi
visoko vrednovati toleranciju,
ali će na rang listi prihvaćanja
različitih socijalnih skupina
pokazati izrazitu netrpeljivost
prema Srbima, Makedoncima i
Albancima. Ispod njih su samo
homoseksualci, a na samom dnu
su Romi
problema s tim da (više od polovine) ne
zagovara uzdržavanje od seksualnih
odnosa. Drugim riječima, htio bi istovremeno biti i pošten i … ono drugo. Pri
tome se ne zamara s kontracepcijom, pa
ju tako upotrebljava tek trećina. Nadalje,
o nužnosti spolnog odgoja govori i to da
18% naših “tolerantnih” omladinaca/ki,
homoseksualnost smatra potpuno neprihvatljivom, dok svega 11% smatra obrnuto. Oni u sredini bliži su onim prvima.
TV kao izvor vrijednosti
Konfuzija naše mladeži osobito se
pokazuje kada je u pitanju odnos pojedinca i političkih vrijednosti, institucija i
sudjelovanja u tome – ukratko – politička
kultura. U tom se polju posve gube, pa se
tako polovica ispitanika ne uspijeva smjestiti u političkom rasponu lijevo – centar
– desno. Od onih koji su u tome uspjeli,
9% se smatra lijevima, 10% desnicom
a 31% sebe vidi u političkim centru. Pri
tome se ovdje jasno vidi da je odnos lijevo-desno istovremeno odnos urbanog i
ruralnog. Slab interes za politiku praćen
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
je još i jakim zatvaranjem u nacionalne
granice. Tako je najviše njih zainteresirano za hrvatsku politiku (35,1%), Europa
je jedva ikome zanimljiva (s 27,4% zainteresiranih), dok su prvi susjedi, Balkan
jednako kao i svjetska politika od nikakva
interesa, za niti 20% ispitanika. Ovdje ne
treba baciti drvlje i kamenje na obiteljski
odgoj; naime, za 74,7% ispitanika glavni
izvor političkih informacija i vrijednosti
jest TV.
Svakako, iz tranzicijskog perioda
naša je omladina shvatila sve što su ionako postale društvene vrijednosti. Ako
traži posao, njih 32,6% smatra da su za to
presudne veze i poznanstva, a tek 20,9%
misli da je presudna razina obrazovanja.
Za volontiranje postoji tek rudimentarna
spremnost, usprkos slabom sudjelovanju
u politici, pri čemu bi – kad bi postojao
ikakav smisao za javno dobro – za taj
nedostatak volontiranje bila svojevrsna
kompenzacija. Na prvo mjesto stavljaju
dobar izgled a tek potom karijeru, iza koje
odmah slijede brendirana odjeća i zdrav
život! I da ne prepričavamo istraživanje
(s preporukom da ga se čita integralno),
kažimo još i to da svaki sedmi mladi
čovjek živi u kućanstvu bez ijedne knjige,
a manje od jedne petine živi u kućanstvu
s više od stotinu knjiga. Ako ćemo na
metre, stotinu knjiga je nekih dva, tri metra. Ne treba puno mašte da se vizualizira neki zid, neke sobe od dvadesetak
kvadrata i tih jadnih dva metra knjiga uz
njega. Sigurno se ne radi, o mjestu poticajnom za čitanje.
Gdje je u svemu tome naš, gore
spomenuti, živi model?
Odnos prema EU: Živi model
spaljuje na javnom mjestu zastavu Europske unije i izgovara sljedeće: “Ta fantomska krpa simbolizira toliko zla koje je
EU donijela Hrvatskoj.“
Odnos prema homoseksualcima (i
lingvistička poduka): “poremećena ceremonija nastranosti”, “Uvijek koristim riječ
‘peder’ jer je to izvorna hrvatska riječ.”
Hrvati i Grci – dva oka u glavi! Odnos
prema drugim narodima: ulaskom u EU
“Brzo bi postali nacionalna manjina u
vlastitoj državi. Pogledajte samo stanje
u Španjolskoj, Francuskoj i drugim ‘multikulti’ zemljama. Hrvatska je u Europi, ali
ne mora ići u EU koja je talionica za male
narode... Ulazak u EU je nepovratan proces koji vodi u sigurnu propast nas i naše
potomke za koje nam je dužnost sačuvati
domovinu u našim rukama!“
Odnos prema politici, bliskoj
prošlosti i nadnaravne mogućnosti
sjećanja: “Iako sam rođena prije 20 go19
dina, dobro se sjećam rata i sladoledara
u bijelim košuljama sa znakom Europske
unije koji su prije 17 godina pili kavu s
Jugo-četnicima dok su naše majke ostajale bez muževa, a djeca bez očeva.“
O modernim vrijednostima omladine: za sebe kaže da je “prije svega
katolkinja, a tek potom Hrvatica, koja
voli sve što vole mladi, a najviše gusle i
gangu”.
O odnosu prema državnoj upravi
ili o političkoj kulturi: “Kaznu neću platiti!”
(dosuđenu zbog remećenja javnog reda
i mira; kidanje zastave EU, zabijanje
čavlima rodoljubne pjesme na vrata Hrvatskog sabora).
Zadržimo se na tome, dovoljno je
za opći portret dok se u stvarnosti radi o
dvadesetogodišnjoj studentici teologije
na splitskom Katoličko-bogoslovnom
fakultetu. Ona tu pojedinačno, imenom i
prezimenom nije bitna, jer takvih ili sličnih,
statistički gledano, imamo veoma mnogo. Da je jedina ili jedna od malobrojnih,
bila bi komična, a ovako reprezentativna
zabrinjavajuća je pojava. No prije nego
se hitnemo na retardiranu omladinu, podsjetimo se okolnosti u kojima je stasala.
Hrvatska omladina je tolerantna
prema Hrvatima. Ostale radije
ne bi u državi, osobito ne u
neposrednoj blizini...
Jedna nacija – jedna domovina
Od ukupnog stanovništva, mlađi
od 30 godina čine trećinu. Oni niti
ne poznaju ništa drugo nego postsocijalističku prelaznu fazu započetu
1990. U međuvremenu, prošli su kroz
jedan rat, vukli se kroz notorno deficitarnu demokraciju uz enormnu devastaciju gospodarskih resursa. Tako su
dovedeni do toga da je stopa nezaposlenosti mladih jedna od najviših u Europi,
to jest, 46%, ili još slikovitije, na trećem
su mjestu po nezaposlenosti, odmah nakon Grčke i Španjolske. Trećina mladih
živi u, kako to pristojno navode autorice
istraživanja, “obiteljima sa svakodnevnim
teškoćama u financiranju većine potreba svojih članova”. Manje uglađenim
jezikom – kubure s prijetećim ili već
faktičkim siromaštvom. Vrijednosti prema
kojima je izgled važniji od karijere, a do
posla se dolazi vezama i poznanstvima,
da se zakone i ne mora poštivati, da je
►►►
ganga uhu draža od rock’n’rolla
(klasiku bolje ni ne spominjati), da
je jedan dom, jedna (ne bilo koja,
već heteroseksualna) obitelj, jedna
nacija, jedna domovina, uz pomoć
svete majke crkve (ne bilo koje,
nego one katoličke) nisu ponijeli
samo iz obitelji. Dapače, dominantni
utjecaj, na krilima snažne retradicionalizacije, dolazi iz hrvatskog
društva i onih koji su njime upravljali.
U čemu katolička crkva čini jednu od
osovina. Zavapiti da omladinu treba
vratiti u škole promašuje problem;
škole, to jest stravično zapušten
školski sistem, dobrim su ih dijelom svemu tome i učile. I djevojkamodel u ovom tekstu išla je u školu
ali nije naučila da “Za dom spremni”
nije nikakav stari hrvatski pozdrav,
kako ona papagajski ponavlja, već
ustaški pozdrav. Međutim, ako su u
(nekim) udžbenicima povijesti, koje
je odobrilo Ministarstvo prosvjete, a
recenzirali ih vrli stručnjaci, ustaše
prikazane kao borci za slobodu
Hrvatske, onda je valjda i njihov
pozdrav domoljubno-oslobađajući.
Sva ta državna izdajstva, predaje
(ne prodaje) teritorija, klanja i progoni svih nehrvata i Hrvata koji se
nisu osjećali za dom spremni na
ustaški način, cijeli taj mračni repertoar kojim su te ustaše zagadile hrvatsku povijest, o tome ti udžbenici
ne govore. Ili katolička crkva koja
juriša na homoseksualce, ali joj
ne padne na pamet da se odrekne
njihova novca koji ovi plaćaju kao
porezni obveznici, a crkva ga uzima
bez ikakvog prigovora o njegovu
porijeklu. U suradnji s državom,
dakako! Onda još i Katedrala duha,
hrvatska televizija, koja je, vidimo,
glavni podučavatelj omladine, osobito o političkim pitanjima. Ako ovako
nastavi, uskoro naša mladež neće
biti u stanju nabrojiti pet europskih
država, kontinenti bi se mogli posve
izgubiti iz fonda znanja, jer kako je
krenulo, uskoro će početi vjerovati
da je zemlja ravna ploča. U suradnji
s crkvom, dakako!
Ma što tko mislio, Tito je bio
vizionar. Rekavši, otprilike, da se
zemlja koja ima ovakvu omladinu
ne mora bojati za svoju budućnost.
Ni Hrvatska se ne mora bojati, s
ovakvom omladinom je po svoj prilici
neće ni imati, osim ukoliko se ne poduzmu zaista radikalni zaokreti, a za
to treba imati.... pameti.■
granični slučajevi
ALIBI RJEŠENJA ILI PRIZNAVANJE
VLASTITE NESPOSOBNOSTI
Strana pojačanja u
ekonomiji
Blake
Schilb,
Charles
Jenkins,
DeMarcus Nelson,
Jaka Blažič, Leo
Westermann, Boris
Dallo... Tako vam
je to u sportu: kad
zatrebaš
pomoć,
posegneš
za
Piše: stranim pojačanjem.
HRVOJE Pa što košta... PoPRNJAK brojani košarkaši u
srpskim klubovima,
istina, ne ubrajaju
se u najtraženije i najskuplje na europskom kontinentu, ali trebali bi biti kakav
takav adut u grozničavoj potrazi za njegovom svetošću rezultatom. U ekonomiji
je donekle slično: i ona ima natjecateljsku
komponentu, a često se traže i instant
rješenja, dakle, pojačanja. Zato se protiv
problema neoliberalne tranzicije stranke
iz Srbije i Hrvatske sve se više bore i
angažiranjem savjetnika neoliberalne
provenijencije impresivnih biografija.
Stoga ne čudi da je uoči posljednje
rekonstrukcije Vlade Srbije, pri čemu je
zamijenjeno čak 11 ministara, objavljeno
kako je Siniša Mali, savjetnik za ekonomiju
vicepremijera Aleksandra Vučića, početkom kolovoza razgovarao u Parizu s nekadašnjim prvim čovjekom Međunarodnog
monetarnog fonda i bivšim ministrom financija Francuske Dominiqueom StraussKahnom, o njegovom eventualnom savjetničkom ili čak ministarskom angažmanu u
Srbiji, na području restrukturiranja javnih
financija i javnog duga. Premijer Ivica Dačić tim je povodom izjavio da ne vidi zašto
Strauss-Kahn ne bi bio dobar za Srbiju,
ako je bio dobar za MMF.
Spominjali su se u tom kontekstu
i navodni pregovori Vučića u Londonu sa
Stephenom Byersom, laburistom, članom kabineta bivšeg britanskog premijera
Tonyja Blaira, u kome je bio ministar za
trgovinu i industriju te ministar prometa,
lokalne uprave i regija. Vučić je navodno
20
u Britaniji pregovarao i oko savjetničkog
angažmana Petera Lilleya, konzervativca
iz ere Margaret Thatcher, ali i Johna Majora. Lilley je bio na dužnostima ministra za
trgovinu i industriju te za socijalno osiguranje, a sada je poslanik u Parlamentu Velike
Britanije i potpredsjednik Tethys Petroleuma, naftne kompanije koja najviše posluje u središnjoj Aziji. Potom se pisalo i o
Vučićevim kontaktima sa Alfredom Gusenbauerom, bivšim austrijskim kancelarom,
s kojim je na koncu i sklopljen konkretan
dogovor o suradnji... “Moramo promijeniti ponašanje i rezultati će doći”, kazao je
Vučić za B92 i dodao kako bi i sam “prije
osam godina” kritizirao nečiju namjeru da
dovede stranca.
“Razmišljam i o drugim strancima,
razmišljam i razgovaram, ali imena neću
reći, jer će jedan biti ‘mali, sed i debeo’,
drugi ‘visok, štrkljav i bez zuba’... Mi takvih kadrova nemamo, sve naše stranke
zajedno ih - nemaju. Takva situacija nije
od danas, već odavno, ovdje se diplome
uzimaju da bi se netko zaposlio u državnoj službi”, rekao je Vučić. Naposljetku, od
“stranih pojačanja”, u rekonstruiranu Vladu ušao je tek - Lazar Krstić, koji je dobio
resor financija. Riječ je o 30-godišnjaku
srpskog podrijetla, rodom iz Niša, koji se
školovao na američkom Yale sveučilištu,
gdje je diplomirao matematiku i ekonomiju, a radno iskustvo stekao je u SAD-u i
Europi, u prestižnoj konzultantskoj kući
McKinsey & Company. Donedavno je živio i radio u New Yorku, a sada se, eto,
uhvatio nezahvalnog zadatka sređivanja
kaotičnih državnih financija, zbog čega su
ga neki mediji nazvali “srpskim Linićem”.
Navodno je mladi financijski ekspert prije
nekoliko godina slao mail srpskoj Vladi u
kome je zamolio da dobrovoljno pomogne, ali odgovora nije bilo. Svojedobno je
izjavio: “Zanima me kako se mijenja struktura društva na prijelazu iz socijalizma u
kapitalizam i tržišnu privredu, pošto i sam
dolazim iz takve zemlje”. Sada će imati nepregledne mogućnosti da se svakodnevno
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
uvjerava u to.
HDZ-ovi MEĐUNARODNI SAVJETNICI
Pojačanja iz inozemstva su definitivno u modi! Očito ne samo u sportu.
Tako je nedavno u hrvatskim medijima
objavljeno da je prva stranka opozicije,
HDZ, sve dogovorio oko savjetničkog
angažmana dvojice konzervativaca međunarodnog ugleda. HDZ se odlučio za
pojačanja iz Velike Britanije i Čilea. Savjetnici predsjednika stranke Tomislava
Karamarka postaju Robin Harris, doktor
povijesti i bivši savjetnik britanskih konzervativaca, autor brojnih govora bivše
premijerke Margaret Thatcher, i Jose
Pinera, čileanski doktor ekonomije živopisne biografije, što uključuje i tri godine
(od 1978. do 1981.) na mjestu ministra
u kabinetu diktatora Augusta Pinocheta;
prvo u resoru rada i socijalne skrbi, a
onda i rudarstva. Tu epizodu Pinera je na
neki način “neutralizirao” kasnijim zapaženim znanstvenim radom i zalaganjem
za demokratizaciju Čilea. U tome mu je
pomogao i otvoreni sukob s Pinochetom,
kojemu se suprotstavio kada je ovaj htio
protjerati sindikalnog čelnika Manuela
Bustosa. Ubrzo nakon toga, Pinera je
odstupio s mjesta ministra rudarstva, a
Bustos je na koncu ipak - protjeran iz Čilea...
Pinerov model mirovinske reforme, uz manje ili veće modifikacije, dosad je primijenjen u više od 30 zemalja
diljem svijeta. Ističe kako je za studiranja
na američkom Harvardu postao “blizak
idejama čikaške ekonomske škole Miltona Friedmana, pobornika neoliberalizma”. Kako bilo, riječ je o “igraču” s
reputacijom, čija se reforma temelji na
“manje države”, što se zapravo uklapa
u dosad objavljene smjernice HDZ-ove
nove ekonomske platforme. Samo, tko
može biti siguran da Karamarko zapravo nije “kupio” Mikulenasa, Andersona
Costu, Guelu, Paču, Papadopoulosa,
Slepičku, Patinha, Cassija... ili kako su
se već zvali svi ti Dinamovi i Hajdukovi
promašaji optimistično predstavljani kao
pojačanja, a danas ih pamte tek rijetki fanatici?! Naravno, nema garancije. Niti se
kopiranje inozemnih recepata može smatrati stopostotno uspješnom metodom.
Ipak, zar ste zaboravili da je za
kreiranje porezne politike HDZ-a od 1993.
do 1998. godine, i te kako zaslužan bio i
njemački stručnjak, prof. Manfred Rose...
U Srbiji se starija i generacija srednjih
godina sigurno prisjeća “pojačanja” iz
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
SRPSKI LINIĆ
Novi ministar financija Srbije je mladi financijski ekspert Lazar Krstić,
30-godišnjak srpskog podrijetla, rodom iz Niša, koji se školovao na američkom Yale sveučilištu, gdje je diplomirao matematiku i ekonomiju, a radno
iskustvo stekao je u SAD-u i Europi, u prestižnoj konzultantskoj kući McKinsey & Company. Donedavno je živio i radio u New Yorku, a sada se uhvatio
nezahvalnog zadatka sređivanja kaotičnih državnih financija, zbog čega su ga
neki mediji nazvali “srpskim Linićem”...
SAD-a, biznismena Milana Panića, koji je
postao premijer SR Jugoslavije 1992., u
vrijeme kad je predsjednik SRJ bio Dobrica Ćosić. Panić se u prosincu 1992. kandidirao protiv Slobodana Miloševića na
predsjedničkim izborima i izgubio, unatoč
osvojenih 1,5 milijuna glasova.
STRUČNJACI POLITIČKE
MANIPULACIJE
Strana pojačanja dosad su
dovođena prvenstveno za kratkoročne
savjetničke poslove i, još više, za potrebe
političkog make-upa, odnosno “ulickavanja” imidža pred izbore, iako je odavno
jasno da problem ovdašnjih velikih stranaka nije forma, nego sadržaj programa.
Instant savjete dosad su dijelili, među
ostalima, i marketinški stručnjaci iz Irske, SAD-a, Njemačke. Tako je HDZove kampanje sredinom dvijetisućitih
vizualno osmišljavao i strateški definirao
trojac irskih marketinških stručnjaka, na
čelu s P.J. Marom, bivšim kontroverznim
spindoktorom Fianna Fáila. Ondašnji
SDP Ivice Račana za pomoć se bio
obratio uglednom američkom političkom
konzultantu Davidu Williamsu. Cijene tih
usluga su u pravilu ostale tajne. No, valja
imati na umu da etablirani stručnjaci za
političku komunikaciju (da ne kažemo
i manipulaciju) koji su u različitim
aranžmanima dolazili na ove prostore,
21
kao recimo Alastair Campbell, najpoznatiji po “pakiranju” poruka bivšeg britanskog premijera Blaira, po predavanju
uzimaju između 50 i 100 tisuća eura. Pa
sad pokušajte izračunati koliko bi stajao
njegov angažman u čitavoj kampanji...
Međutim, svakom tko s obje noge
stoji na Zemlji, jasno je da u ekonomiji,
pogotovo kad je riječ o tranzicijskim uvjetima, nema čarobnog štapića niti svemoćnih formula za izlazak iz višegodišnje
krize. Možda i zato u Hrvatskoj vladajući
SDP zasad ne najavljuje nikakva strana
pojačanja. Pa čak niti rekonstrukciju začinjenu nekim domaćim pojačanjem sa
diplomama svjetske reputacije... A možda su samo na vrijeme pročitali razmišljanje uvijek trezvenog analitičara Vladimira Gligorova, s Bečkog instituta za
međunarodne ekonomske studije, koji
drži da rekonstrukcija Vlade lako može
značiti i - tek nove probleme. “Neposredni rezultat rekonstrukcije Vlade u Srbiji
će najvjerojatnije biti tek smanjenje efikasnosti, jer se ministri moraju upoznati
s novim poslovima, bilo da preuzimaju
nove obaveze ili su sasvim novi na poslu.
Za eventualno povećanje učinkovitosti
kasnije neće ostati previše vremena jer
će u međuvremenu svi biti zaokupljeni
novim izborima”, “prorekao” je Gligorov.
I znate što: nekako se sve što kaže čini
kao gotovo sigurna oklada.■
peta kolumna
Nadzirana ‘demokracija’
Vlastima Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, sudeći barem po represivnim reakcijama, nimalo ne odgovara da najšira svjetska javnost zna kako
njihove “sigurnosne” službe gotovo bez ograničenja zadiru u sve komunikacije koje bi po temeljnim pravima trebale biti privatne. Ali nakon nekoliko
mjeseci mogle bi zaključiti da to i nije velika smetnja. Dapače. Kada nešto
postane senzacija, zajamčen mu je put do masovne publike. No baš kao
senzacija, to će pažnju te publike zaokupljati kratko, samo do nove senzacije
T
Piše:
SRĐAN
DVORNIK
ako su, zahvaljujući
podacima koje je
provalio
Edward
Snowden, svijet isprva šokirala otkrića da
se “nacionalna sigurnost” pretvorila u špijuniranje cijelih društava.
Prvo se saznalo da su poduzeća
koja pružaju telefonske usluge
omogućila Nacionalnoj agenciji
za sigurnost SAD direktan pristup podacima o tome tko je, kada,
gdje, s kim, koliko dugo telefonski razgovarao. Zatim se saznalo
i da je toj agenciji i njenom britanskom pandanu moguće nadzirati
praktički sav promet internetom –
od bezazlenih podataka o onome
što ljudi sami kažu na društvenim
mrežama, preko podataka o sa-
jtovima koje posjećuju na webu
i o datotekama koje pohranjuju u internetskim ‘oblacima’,
do sadržaja privatnih poruka
elektroničke pošte. Pritom su im
privatne tvrtke koje pružaju razne
internetske usluge uglavnom
bez otpora omogućavale takav
pristup. A ako su se i pokušavale
oduprijeti, tu je tajni sud za odobravanje špijuniranja građana,
koji uglavnom radi ruku pod ruku
sa špijunskom agencijom, a postoji i propis koji zabranjuje da se
javnost obavijesti čak i o vođenju
takvog postupka.
Kako su ljudi reagirali na
ta saznanja najbolje ilustrira podatak da je prodaja Orwellove
mračne utopije 1984. ubrzo po-
22
rasla za vrtoglavih 6000 posto.
Premda Orwell prije 65 godina
nije još zamišljao da će svijet biti
premrežen digitalnim komunikacijama, koje pružaju neslućene
mogućnosti nadzora, kontrole i
penetracije, njegova anticipacija sveprisutnog motrenja udarila
je u pravu žicu. Premda se i za
tehničke mogućnosti i za njihovo korištenje u takvom motrenju
znalo i ranije, rupa koju je otvorio
Snowden zbrisala je iluzije ili samozavaravanje da zaštita privatnosti ipak nije baš sasvim izgubila tlo pod nogama. Štap je nad
vladajućim poretkom prelomio
Hans Magnus Enzensberger, zaključivši da su ta prava efektivno
dokinuta, a s njima i demokracija,
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
pa sada živimo u nečemu poslije...
ORVELOVSKI NADZOR
Provale su se u međuvremenu
nastavile, upotpunjujući tu sliku novim informacijama o raspadanju tanke linije što
dijeli državu i društvo, tako da privatne
kompanije servisiraju unutrašnju špijunažu i kad nisu u ugovornom odnosu s
državom, a državne agenture upadaju u
redakcije i prijetnjama iznuđuju uništavanje kompjuterskih diskova s provaljenim
povjerljivim podacima. Ni ‘opravdanje’ da
Za demokraciju međutim
nije bitno ima li vlada/
država u privatnim
komunikacijama što naći,
nego to da ona u njima
nema što tražiti
NSA ne špijunira ‘svoje’ građane nije se
dugo održalo. Pokazalo se i da politička
savezništva malo znače kada se jedni
nađu u prilici da zavire u povjerljive informacije i komunikacije drugih, kao što su
to SAD učinile u odnosu na svoje ‘saveznike’ (i moguće skore partnere u slobodnoj trgovini) iz Evropske Unije. Materijala
za rasprave i analize bilo je u obilju, a
sporna pitanja su dobila prostor i u agendama najviših političkih funkcionara.
Pa ipak, nije se srušio svijet i nije
došlo do masovnih pobuna. Premda
znajući da se u golemim skupovima podataka što ih NSA i drugi njuše, kopiraju,
pohranjuju i analiziraju nalaze i njihove
poruke i razgovori, aktivnosti na internetu
i tko zna što sve još, ljudi i dalje žive svojim svakodnevnim životima, a neke značajnije akcije u zaštitu prava privatnosti
nisu na vidiku. Samo se nekoliko medija, iznad svih The Guardian, i dalje dosljedno drži toga da državne ‘sigurnosne’
agenture treba držati na oku isto onako
kako one drže nas. Orvelovski nadzor je
postao dio svakodnevice s kojim se nekako živi, senzacija je prošla i počele su
racionalizacije.
Racionalizacije, dakako, nisu
glupa opravdanja na prvu loptu, kao što
su stereotipno pozivanje na “nacionalnu
sigurnost” ili tvrdnja nekog funkcionara
SAD da ljudi koji ne čine ništa nezakonito nemaju razloga bojati se nadzora, na
što se internetom brzo proširio primjeren
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
odgovor: “u redu; neka onda države ukinu tajnost svih svojih dokumenata”. Racionalizacije među tzv. običnim ljudima
uglavnom se vrte oko stava da nitko od
njih zapravo nije toliko značajan da bi
ikoga zanimalo da zabode nos u njihovu
intimu i osobna pisma. Tako ljudi žive sa
svojom nemoći. U iznenađujućem suglasju između stanovnika ‘starih demokracija’ i autoritarne tradicije ‘ovih prostora’, u
kojoj se rodila i poslovica “sagnutu glavu
sablja ne siječe”.
Na nešto višoj razini (u komentarima kakvi se i kod nas pojavljuju, recimo nedavno u napisima Teofila Pančića
i Darka Polšeka), racionalizacija se očituje u generalizaciji po kojoj u privatnim
komunikacijama običnih ljudi općenito
nema ničega što bi zanimalo obavještajne agencije, a neki nadzor digitalnih
komunikacija ipak ima smisla u funkciji
nacionalne sigurnosti. Ukratko, umjesto rasprave o pravu govori se pretežno
o tome da opasni sistem nije napravio
štetu, a donosi bar neke koristi. Uz napomenu kako bi bilo dobro da taj nadzor
ipak bude pod nekakvom demokratskom
kontrolom. Tvrdnja o kraju demokracije
po tome bi pak bila pretjerana i neutemeljena.
LEGITIMIRANA KONTROLA
Za demokraciju međutim nije bitno ima li vlada/država u privatnim komunikacijama što naći, nego to da ona u
njima nema što tražiti. Zaštita privatnosti
nije zaštita nekakvih silno važnih sadržaja, nego autonomije pojedinca, koja se između ostaloga zasniva i na tome da ona/
on raspolaže nekom domenom u koju nitko drugi (ni osoba ni institucija, pa ni država i njene sigurnosne agenture) nema
pristupa ako ga sam čovjek ne dopusti. A
kako je čovjek uistinu društveno biće, u
privatnu domenu spadaju i komunikacije
s drugima. Pa čak i ako čovjek u toj svojoj
privatnoj sferi – bilo u svojem prostoru,
u svojim razgovorima ili u svojoj glavi –
smišlja kojekakve zle stvari i kuje opasne
urote, legitimno je jedino da ga se uhvati
kada pređe na djelo ili se lati organiziranja zločina s drugima. Preventivno zavirivanje u njegovu intimnu sferu pak, upravo stoga što se može događati samo prije
nego što je čovjek djelom potvrdio da je
zaista zločinac ili terorist, značilo bi legitimiranje zadiranja u bilo čiju intimnu sferu.
Ovako u načelu, to može djelovati
kao puka ‘akademska’ rasprava (a našem narodu sve akademsko i apstraktno
23
ionako sliči na isprazno mudrovanje iliti
‘filozofiranje’). Ali u društvu dubokih nejednakosti i potencijalnih sukoba pristajanje na nadzor privatnih komunikacija
znači da vlasti mogu kontrolirati političke
protivnike, koji nisu nikakvi teroristi i koji
se demokratskim putem zalažu za dublje
promjene. Ako se tvrdnja o kraju demokracije i čini problematičnom, njena istinitost ne ovisi o tome koliko akutne štete
počini sistem potencijalno totalne kontrole, nego o tome da li će biti ikoga da održi
pluralizam (onkraj formalnog ‘pluralizma’
sve sličnijih partija) i da upotrebi demokratsko pravo za kontrolu države i cijelog
obavještajno-korporativno-vojnog kompleksa.
U ranije spomenutoj usporedbi
s Orwellovom konstrukcijom idealnog
totalitarizma današnjoj državi nadzora
nedostaje jedna od bitnih komponenti:
strah. Stanovnici razvijenih kapitalističkih
zemalja liberalne demokracije i potrošačkih društava s priličnim zadovoljstvom
prihvaćaju poredak u kojem žive. Ipak, i
strah se već dobrano ugnijezdio u njihove
živote. Manifestno, to je dakako strah od
‘terorizma’, induciran s nekoliko stvarnih
terorističkih napada prije više od deset
godina, a od tada održavan političkom
i medijskom manipulacijom. Za stvarni
strah u međuvremenu razloga imaju ljudi koji se, zbog nekoliko ‘ključnih’ riječi
u privatnoj komunikaciji, kombiniranoj s
‘nezgodnim’ porijeklom i prebivalištem,
mogu preko noći naći u nekakvom Guantanamu, bez izgleda da u dogledno vrijeme povrate slobodu. Latentno, to je strah
uslijed višedecenijske erozije ljudske sigurnosti u tim društvima, koja u globalnim
razmjerima gube dominaciju, što iznutra
dovodi do erozije socijalne države. Ljudsku sigurnost agresivno zamjenjuje “nacionalna sigurnost” (a da nitko ne polaže
računa ni o njenom stvarnom značenju
niti o navodnim prijetnjama od kojih službe “sigurnosti” navodno štite društvo).
U ideologiji nacionalne sigurnosti
društvo se uzima kao homogeno, a neodređeni neprijatelj dolazi izvana, ali se
podmuklo uvlači u samo društveno tkivo i
može udariti bilo kada i bilo gdje. U zbiljskim odnosima društvo je razjedinjeno
sve dubljim razlikama, a u potencijalnom
konfliktu zaštitnici “nacionalne sigurnosti”
su zaštitnici postojećeg poretka, na strani
onih koji u tom poretku prolaze (i to znatno) bolje. Oni drugi stoga imaju i te kakva
razloga bojati se nadzora koji prodire posvuda. Kao, uostalom, i mitski teroristi.■
ispitivanje demokracije
ŽENE U MEDIJIMA
Nevidljivost koja opstaje
U medijskom praćenju tema od javnog interesa, a posebice onih koji se tiču
politike, žene su podzastupljene i gotovo nevidljive. Iako ih je u svijetu politike
i biznisa manje jer čelne pozicije koje utjelovljuju uglavnom muškarci, „ženska
šutnja“ u medijima ima dublje uzroke od nerazmjerne zastupljenosti u profesijama moći i ugleda. Na taj način mediji potkopavaju ravnopravnost spolova i doprinose opstanku stereotipa i seksističkog tretmana žena u pojedinim vrstama programa i rubrikama. Političarke i političari su, s druge strane,
započeli s donošenjem zakona i politika koje bi promicati ravnopravnost
žena i muškaraca u medijima, ali koji se, bar za sada, ne čine dovoljnima za
ispravljanje nejednakosti i medijske nevidljivosti žena
Medijsko potkopavanje
ravnopravnosti spolova
Piše:
ANTONIJA
PETRIČUŠIĆ
Ravnopravno sudjelovanje žena
i muškaraca u svim područjima
javnog života potrebno je ne
samo zato da radi pravednog
odražavanja društvene strukture
već i u cilju jačanja demokracije
i ostvarivanja ljudskih prava pripadnika i pripadnica oba spola.
Unatoč provedbi ustavnog načela jednakosti spolova kroz mnogobrojne zakone, strategije i politike, koji zasigurno predstavljaju
okvir za zaštitu prava žena, predodžba o ženama u medijima još
nije doživjela istovjetan iskorak iz
tradicionalne marginaliziranosti
„slabijeg spola“. Žene su u me-
dijima manje vidljive, posebno u
političkim temama ili temama od
javnog interesa premda bi mediji,
prema Zakonu o ravnopravnosti
spolova, trebali promicati razvoj
svijesti o ravnopravnosti žena i
muškaraca kroz sve programske
koncepte. Kodeks časti hrvatskih
novinara (i novinarki) obvezuje ih
da informaciju o npr. spolu, seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju navode samo ako je ona
izrazito relevantna u kontekstu u
kojem se iznosi te ističe da je nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik
izravnog ili neizravnog poticanja
ili podržavanja diskriminacije.
Budući da imaju doseg širokom
24
broju građanki i građana mediji
utječu na njihove stavove i mišljenja. Znanstveno je dokazano da
dugotrajno izlaganje ljudi sličnim
porukama i obrascima rezultira
prihvaćanjem istih kao istinitih,
jer se oni ponavljanjem, čak i kad
kada konzumenti poruka racionalno znaju da su iskrivljeni, podsvijesti čine istinitima. Sjetite se
reklama, koje su uvijek intenzivno ponavljaju, u kojima se redovito pojavljuju savršeni ljudi koji ne
postoje u svijetu u kojem živimo,
a svejedno nas navedu da želimo
posjedovati ili kupiti proizvod koji
prodaju jer upravo tako „izgleda sreća kad se uveća“. Tužno
i prepojednostavljeno zvuči, ali
sličnim ishodima rezultira prikaz
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
žene u reklamnim porukama koje se pojavljuju u medijima. U reklamnoj industriji
dominira stereotipno predstavljanje žene
u ulozi domaćice koja s osmjehom na licu
služi muža i djecu. Na taj način, reklamna
industrija pomaže stereotipnom prikazu
Ravnopravnost spolova znači
da su žene i muškarci jednako
prisutni u svim područjima
javnog i privatnog života, da
imaju jednak status, jednake
mogućnosti za ostvarivanje svih
prava, kao i jednaku korist od
ostvarenih rezultata... Članak
5. Zakona o ravnopravnosti
spolova
žena kao manje ambicioznih i sposobnih,
a nerijetko i promiče seksizam u medijima. Glede potonjega, bez prigovora
samo navikli da se žena ili dio njezina tijela tretira kao hiperseksualizirani objekt
koji reklamira proizvod. Srodan ovom
dominantnom obrascu je diktat mladosti
i mršavosti koji tlači isključivo voditeljice
i novinarke. Muškim se televizijskim likovima trbuščić, prosijeda frizura i podbradak toleriraju, dok se o istima kolegica
s negodovanjem i zgražanjem naširoko
raspravlja. Upravo ovakvi rodni stereotipi
koje mediji perpetuiraju ne samo da ne
doprinose promjeni tradicionalnoj podjela
na ženske i muške uloge, nego su jedan
od najtvrdokornijih uzroka rodne nejednakosti.
No, moć medija i utjecaj koji imaju na stavove ljudi o sebi i drugima ne završava
u reklamnim rubrikama i prostoru. Utjecaj
je vjerojatno još važniji, budući je suptilno
sugeriran, u načinu prezentiranja vijesti,
sadržaja i tema koje se obrađuju u medijskom prostoru, u terminima koje pojedine teme i formati u kojima se pojavljuju
žene, u izboru spola voditelja/ice u TV i
radijskim programima, kao i u izboru slika
koje nadopunjuju tekstove u tiskanim i internet medijima. Istraživanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova
iz 2012. godine o zastupljenosti i načinu
prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama devet internet portala obrađeno
je ukupno 12.241 članka s fotografijom.
I dok je u analiziranom razdoblju (travanj
- srpanj 2012.) polovica svih fotografija
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
sadržavala muškarce, 38% žene, a 12%
istovremeno i muškarce i žene, već sam
pogled na omjer slika žena u fotografijama koje prate udarne vijest na naslovnici
plastično ocrtava njihovu podzastupljenost. Naime, od ukupno 360 fotografija
koje su objavljene uz udarne vijesti, žene
su se pojavile na 73 (20%), a muškarci
na 287 (80%). Nadalje, i kada je objavljena njihova fotografija u udarnim vijestima, tek se 23% od svih fotografija na
kojima se žene nalaze pojavilo u gornjem
dijelu naslovnica gdje se smještaju udarne vijesti. Ranije istraživanje Ureda pravobraniteljice naslovnica i intervjua iz 53
izdanja dva najbolje prodavana politička
tjednika tijekom prvih šest mjeseci 2008.
godine otkriva da su muškarci na naslovnicama bili šest puta više zastupljeni:
64% svih naslovnica prikazivalo je samo
muškarce, a 15% muškarce i žene zajedno, dok je samo 11% prikazivalo isključivo žene. Od svih analiziranih intervjua
tim istraživanjem, u 83% njih intervjuirani
su muškarci, a u tek 17% žene, gdje su
pri tome muški poduzetnici bili šest puta
više intervjuirani nego žene poduzetnice,
a političari su bili pet puta više intervjuirani od političarki. Žene su podzastupljene i
u političkim emisijama: analiza 14 emisija
političke TV-emisije Otvoreno emitiranih
u travnju i svibnju 2010. otkriva da je od
83 gosta emisije, bilo samo 13 žena, a
čak 70 muškaraca. Osim toga, nije bilo
emisije u kojoj nije bilo muških gostiju,
dok žene nisu bile prisutne u 5 od svih
analiziranih emisija. Zanimljivo je što
istraživanje otkriva da u emisijama koje
je vodio muškarac u studiju nikada nije
bilo više od jedne žene.
Zašto je važno mijenjati
predodžbu o ženama u
medijima?
Iako Zakon o ravnopravnosti spolova
zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv,
omalovažavajući ili ponižavajući način,
s obzirom na spol i spolnu orijentaciju,
a Zakon o medijima zabranjuje oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način, s
obzirom na spol ili spolno opredjeljenje,
stereotipna (ponekad i seksistička) predodžba o ženama u medijima, a posebice u njihovom reklamnom prostoru,
opstajat će sve dok mediji budu insistirali
na dominantnom izvještavanju o izgledu
ili privatnom i obiteljskom životu žena o
kojima informiraju. Nezamislivo je da bi
njemački kancelar trebao odgovarati na
pitanje kako i što kuha, a upravo je o
25
toj vještini njemačke kancelarke Angele
Merkelsvijet nedavno obišla vijest. Nedostatak privatnog života kao razlog ambicioznosti nikad ne bi bio predmetom intervjua s bivšim premijerom, no upravo je
to novinar uglednog dnevnika sugerirao
Jadranki Kosor.
Medijski opis muškaraca kao reformatora
i vođa posljedica je društvenog i kulturnog nasljeđa, ali i nezrelosti demokratskog iskustva i nedostatne zaštite prava
žena. U takvim okolnostima, i onda kada
ženske udruge, aktivisti ili političarke žele
svratiti pozornost na društveni problem u
kojem su žene glavni akteri priče, mediji
ih marginaliziraju ili čak ignoriraju. Sanja
Sarnavka, u svojoj knjizi „Put do vlastitog
pogleda: Kako čitati, slušati, razumjeti
medijske tekstove i medijsku kulturu“ tvrdi da „žene, kad treba progovoriti jasno i
razgovijetno u javnom prostoru uglavnom
zanijeme, a žanrovi u kojima se očituje
njihova rječitost redovito su nižega reda“.
Sarnavka drži da se „ženski glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se
uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća“. Slični su i zaključci studije „Analiza stanja prava djece
i žena u Hrvatskoj“ koju je 2011. objavio
ured Unicefa u Hrvatskoj koja sugerira da
mediji većinom potkopavaju ravnopravnost spolova na sljedeća tri načina: žene
su manje vidljive u medijima, posebno u
političkim temama ili temama od javnog
interesa (dok su nadmoćno zastupljene u
reklamama ili zabavnom programu), prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i
seksualiziran način i podzastupljene su u
medijima kao zaposlene osobe, posebno
na položajima moći.
Toliko je istine u izreci engleskog jezika:
you can’t be what you can’t see (ne možeš
biti ono što ne vidiš)! Koja će djevojčica i
djevojka vjerovati da može postati glavna
tajnica UN-a, dekanica, članica HAZU-a,
vlasnica firme, partnerica u odvjetničkom
uredu, predsjednica kućnog savjeta, ako
potporu za to stremljenje ne vidi kroz medijski prikaz žena? Upravo ovu poruku
promovira američki dokumentarac „Miss
Representation“, koji, unatoč sugeriranju
stereotipa kroz igru riječi u naslovu, progovara o podzastupljenosti žena u američkoj politici. Taj dokumentarac slikovito
dokazuje kako rodni stereotipi utječu na
odluke muškaraca i žena u obrazovanju,
profesionalnom i privatnom životu. Pojava svakako nije novijeg datuma. Još prije
tridesetak godina pokojna sociologinja
Lidija Sklevicki provela je istraživanje o
ispitivanje demokracije
pojavljivanju slika muškaraca, žena, djece i životinja u udžbenicima povijesti koje
je dokazalo opseg marginalizaicje žena
u pisanoj povijesti: u udžbenicima ih se
naime spominje čak rjeđe nego konje histrijskih likova. Zato ga savršeno opisuje
naslov „Konji, žene, ratovi“. Na žalost,
slika žene u medijima nije se bitno promijenila iako je suvremeno društvo prošlo
kroz brojne i silovite društvene i tehnološke promjene. Priznavajući takvu praksu, u
Preporuci Parlamentarne skupštine 1555
(2002) Prikaz žena u medijima poziva
se vlade država članica Vijeća Europe
da usvoje i implementiraju politiku koja je
usmjerena protiv seksizma i stereotipnog
prikazivanja i predstavljanja žena u medijima, kao i na osnivanje tijela za praćenje
medija i nadzor nad audiovizualnim sektorom koja bi pomagala sankcioniranje
seksizma i stereotipnog prikazivanja žena
u medijima.
Stakleni strop u medijskoj profesiji
U Amsterdamu je o organizaciji Vijeća
Europe u srpnju 2013. održana konferencija na temu „Mediji i slika žena“ koja je,
između ostalog naglasila problem podzastupljenosti žena na izvršnim pozicijama
u medijima. Zaključci konferencije preporučuju da bi povećana prisutnost žena na
pozicijama odlučivanja i moći u medijima
vjerojatno dovela do više rodno osviještenog medijskog sadržaja i programiranja.
Fenomen staklenog stropa, isključenosti
žena na rukovodećim položajima, karakteristika je naime novinarske profesije.
Upravo se njemu pripisuje opstanak i
dominacija stereotipnog prikaza žena u
medijima. Istraživanja su naime pokazala da mali broj žena u upravljačkim tijelima medijskih poduzeća onemogućuju
da žene značajnije utječu na politiku koju
mediji provode. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2009. potvrđuju da su
žene podzastupljene u medijskoj industriji. Tada je udio žena zaposlenih na radijima bio je 44,6%, dok je na televiziji udio
žena bio 39,3%. Potvrđuje to i istraživanje
Ureda pravobraniteljice o zastupljenosti i
načinu prikazivanja žena i muškaraca
na naslovnicama internet portala prema
kojem žene čine 43% , a muškarci 52%
zaposlenika internet portala. Isto istraživanje o ukazuje da žena uopće nema
među predsjednicima uprava medija, producentima za nove medije, snimateljima,
dizajnerima i programerima. S druge strane, žene čine većinu kao urednice rubrika, u marketingu, a dominiraju i na radnim
mjestima tajnice, lektorice i savjetnice. Pri
tome se ne treba zavaravati rastom broja
novinarki u posljednjih deset godina, jer
tzv. feminizaicja profesije ukazuje na njezin niži društveni status i slabija primanja.
Fenomen isključenosti žena iz upravljač-
Seksizam je negacija jednakog
poštivanja dostojanstva ljudi
temeljem njihovog muškog ili
ženskog spola
kih pozicija prepoznat je kao ključan razlog stereotipne medijske slike žena još
u godini pedesetogodišnjice osnivanja
Ujedinjenih nacija, 1995. godine. Tada
je u organizaciji Ujedinjenih naroda u
Pekingu održana Četvrta svjetska konferencija o ženama s ciljem globalnog
unaprjeđenja rodne jednakosti. U Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, strateškom dokumentu konferencije, stoji da
se „globalne mreže komunikacije koriste
za širenje stereotipne i nedostojne slike
žena u uske komercijalne i potrošačke
svrhe“. Deklaracija sugerira da sve „dok
žene ne budu ravnopravno sudjelovale i
u tehničkoj oblasti i u oblasti odlučivanja
u komunikacijama i masovnim medijima,
uključujući i umjetnost, će i dalje biti pogrešno predstavljane i svijest o realnosti
života žena i dalje neće biti prisutna“. UNova Komisija za status žena još je 1996.
godine preporučila da treba „podržavati i
poticati ravnopravno sudjelovanje žena u
upravljanju, programiranje, obrazovanja,
obuci i istraživanju, s ciljem postizanja
rodne ravnopravnosti u svim područjima i
na svim razinama medijske profesije, kao
i u regulatornim i nadzornim tijelima“.
Ravnopravnost žena i muškaraca jedna
je od temeljnih vrijednosti Europske unije pa se i na razini Unije donose mnogobrojne zakonske odredbe i strategije za
promicanje rodne jednakosti. Na primjer,
Strategija ravnopravnosti između žena i
muškaraca, program djelovanja Europske komisije u području rodne jednakosti
za razdoblje od 2010. do 2015., pretpostavlja integriranje rodne osviještenosti u
svakoj fazi političkih procesa i u svim politikama Unije. Vijeće EU, institucija EU-a u
kojoj su zastupljene vlade država članica,
21. lipnja ove godine donijelo je Zaključak na temu „Promicanje uloge žena kao
donositeljica odluka u medijima“ u kojima
podsjeća na niz dosadašnjih političkih i
zakonskih mjera koje trebaju doprinjeti
26
ostvarenju jednakosti spolova putem medija. Direktiva o audiovizualnim medijskim
uslugama od 10. ožujka 2010. zahtijeva
od država članica da osiguraju da „audiovizualne medijske usluga koje mediji
pružaju ne sadrže poticanje mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti“
te da audiovizualno komercijalna komunikacija ne narušava ljudsko dostojanstvo
ili promiče diskriminaciju temeljem spola
ili spolne orijentacije.
Kako od marginalnih
žene učiniti ravnopravnim
sudionicama medijske scene?
Iako je načelo ravnopravnosti spolova
uključeno u mnogobrojne međunarodne i
domaće zakonodavne i strateške propise
koji normiraju novinarstvo i medije, oni još
uvijek ne pomažu iskoraku iz patrijarhalnog svijet moćnih muškaraca, a pokornih
i marginaliziranih žena. No, način na kojem su žene prikazane u medijima nisu
samo ogledalo dominantnih društvenih
vrijednosti nego i odraz opstanka nejednakosti i neostvarivanja ljudskih prava
žena. Zaključci Unicefove studije „Analiza
stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ sugeriraju da za povećanje vidljivosti žena
u medijima i istrebljivanje stereotipnog
ili seksističkog prikaza žena u medijima
nužno uspostaviti tijelo za nadzor medija
kao što je predviđeno u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, osigurati učinkovitu provedbu zakona,
novčano potpomognuti programe koji su
usmjereni na podizanje svijesti o pravima
žena i osigurati obuku za medijske profesionalce.
Ravnomjernija predstavljenost ženskih
doprinosa društvenom životu trebala bi
imati pozitivan utjecaj na javne politike,
ali i na privatne stavove i ponašanja građana. Iako još uvijek medijski nedovoljno
priznata, ženska moć neosporno postoji
jer su sposobne, odvažne i samostalne
žene svakim danom sve zastupljenije
na odgovornim izvršnim pozicijama. Odgovornost za veću vidljivost u medijima
moraju preuzeti upravo one, ne libeći se
javno prezentirati svoje radne rezultate i
spoznaje, ali i težeći zauzimanju čelnih
medijskih pozicija. No, da bi i tome uspjele treba istovremeno zabraniti i oštro
sankcionirati seksizam i stereotipni prikaz
žena u medijima. A potonje je potreban
promjena dominantnih vrijednosti, a to
pak nadilazi reformu medijske industrije,
mandat jedne vlade ili pak vremenski opseg nacionalne strategije za promicanje
ravnopravnosti spolova. ■
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
tekovine demokracije
DUŽNIČKO ROPSTVO U ŠVICARCIMA
GRAĐANI KAO „TOPOVSKO
MESO“ KAPITALIZMA
Korisnici kredita u švicarskim francima, naročito oni koje su
u međuvremenu pogodila nezaposlenost i slične egzistencijalne teškoće, najveće su žrtve ne samo ekonomske krize nego
i kapitalizma na hrvatski način kao pogubne smjese političkog
(klijentelističkog) i neoliberalnog kapitalizma
S
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
ve je manje povjerenja u povjerenje. U
posljednjih gotovo pola
desetljeća kod nas su
stanjene, pa i pokidane,
mnoge niti pouzdanja između ljudi i institucija. „Prostim okom“ je
vidljivo da uz neke druge institucije (primjerice političke stranke)
nepovjerenje posebno dolazi do
izražaja u odnosu građana prema
bankama. Tu pojavu potvrđuju
rezultati kredibilnih istraživanja.
Tako je krajem prošle godine u
anketi GfK Hrvatska, provedenoj na reprezentativnom uzorku
građana naše zemlje, 42 posto
ispitanika dalo odgovor kako ne
vjeruje bankama, dok ih se samo
nešto više od četvrtine (26 posto)
izjasnilo kako u banke imaju povjerenja. Dok je od 2000. do 2007.
godine povjerenje građana u financijske institucije i organizacije
kontinuirano raslo, izbijanjem
ekonomske krize to povjerenje
opada da bi posljednjih dvije godine došlo na nisku razinu. Tako
nepovoljno stanje povezano je s
više činitelja, među kojima svakako treba izdvojiti problem kredita
u švicarskim francima, podignutih
najvećim dijelom 2007. i 2006.
godine.
Ogromna šteta koju je
počinio taj financijski skandal –
nedvojbeno se radi o nepriličnom
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
zbivanju koje izaziva javnu sablazan – najočitije se odnosi na
narušene odnose između osam
banaka i oko 100.000 korisnika
„švicarskih“ kredita. Oni su slijedom teškoća i nemogućnosti otplate uglavnom dovedeni na rub
„Švicarski“ krediti
sačinjavaju čak 40
posto od ukupnoga
broja stambenih
kredita u Hrvatskoj,
što je još jedan u nizu
pokazatelja ozbiljnosti
toga problema
ili gurnuti čak preko ruba puke
egzistencije, što se poglavito tiče
onih oko 75.000 koji se nastoje
nositi sa stambenim kreditima
te vrste (računajući članove tih
uglavnom mladih obitelji, to je
čak oko 280.000 ljudi). Treba
istaknuti i to da „švicarski“ krediti
sada sačinjavaju čak 40 posto od
ukupnoga broja stambenih kredi27
ta u Hrvatskoj, što je još jedan u
nizu pokazatelja ozbiljnosti toga
problema.
Šteta vezana za kredite u
švicarskim francima je međutim i
šire, simboličke naravi: slijedom
toga skandala je kod nas (slično
je i u mnogim drugim zemljama
istočne i srednje Europe) u znatnom dijelu populacije ozbiljno
narušen ugled banaka kao relativno trajnih i formalnim pravilima
određenih oblika ekonomskoga
života koji bi trebali biti usmjereni ne samo na svoju dobit,
nego i realiziranju ciljeva bitnih
za zajednicu. Okolnost da su se
Zagrebačka, Privredna i ostale
banke cinično žalile na za njih
nepovoljnu presudu Trgovačkoga
suda u Zagrebu, koju je sada
već legendarni sudac Radovan
Dobronić donio 4. srpnja ove
godine slijedom tužbe udruge
Potrošač, svakako ne pridonosi
smanjenju takve štete.
Teške su ekonomske i
društvene posljedice gubljenja
povjerenja mnogih građana u
banke, pa vjerojatno i banaka u
neke građane (ovdje mi padaju na pamet aktivisti i članovi
udruge Franak) koje su izazvane
mučnom pričom o kreditima podignutima u švicarskim francima.
Naša javnost je dobro upoznata s traumama pojedinaca i
peta kolumna
obitelji kojima je rata otplate u kunama,
obračunata po tečaju „podivljaloga“
švicarskoga franka, od 2009. znatno
porasla, da bi posebno gadne 2011. (na
sreću, sljedeće se godine nešto smanjila i takva uglavnom ostala) iznosila
gotovo dvostruko više nego u vrijeme
podizanja kredita. Rezultati istraživanja
kojega je udruga Franak u veljači 2012.
godine realizirala metodom strukturiranoga intervjua među 1.374 korisnika
„švicarskih“ kredita pokazuju da je
na besparicu, nemogućnost plaćanja
računa, dodatno zaduživanje i slične
traume uz veliko povećanje rate utjecalo povišenje kamatne stope (koju su
banke mijenjale po svom nahođenju),
ali i nepovoljna životna zbivanja kao što
su gubitak posla, propast firmi, rastava
braka, gubljenje zdravlja i slična. Takva
su zbivanja na ovaj ili onaj način povezana s teškom ekonomskom krizom
koja kod nas traje već dulje od četiri
godine. IZIGRANO POVJERENJE GRAĐANA
Korisnici kredita u švicarskim
francima, naročito oni koje su u
međuvremenu pogodila nezaposlenost i slične egzistencijalne teškoće,
najveće su žrtve ne samo ekonomske
krize nego i kapitalizma na hrvatski
način kao pogubne smjese političkoga
(klijentelističkoga) i neoliberalnoga kapitalizma o kojoj sam već pisao na ovim
stranicama. Ponajprije treba priznati
kako i mi (jer i moja obitelj trpi od takvoga
kredita) ne možemo izbjeći svoju odgovornost za postajanje takvim žrtvama.
Nekritički smo se prepustili porivu da
realiziramo svoje materijalne žudnje i
time postali naročito ranjivo „topovsko
meso“ kapitalizma. Francuski filozof
Yves Charles Zarka u tekstu „Kapitalizam, neobična privlačnost“ objavljenom
i na našem jeziku (Europski glasnik,
br. 15, 2010.) upozorava kako je kapitalizam zasnovan na „dinamici žudnje“
kojoj je osnovni mehanizam „aktiviranje,
stimuliranje, pojačavanje individualne
žudnje“ s „materijalnim satisfakcijama“
kao homogeniziranim objektom. Žudnje
većine dužnika u švicarskim francima
odnose se, svakako treba uzeti u obzir,
na osnovnu ljudsku potrebu kao što je
stjecanje „svoga krova nad glavom“.
Međutim, jesu li namjere za realiziranje
te razumljive potrebe kod mnogih bile
razumne i realistične, posebno u duljem
vremenskom razdoblju s obzirom na
mogućnost da se materijalne prilike
pojedinaca, obitelji i društva promi28
jene nagore (što se ubrzo, u ovom ili
onom obliku, i dogodilo). Dodatno je i
svakako ne manje važno pitanje: zašto
smo bili (odluku vezano za kredit srednje veličine u nedostatku vremena samostalno je donijela moja supruga, ali
to me ne oslobađa odgovornosti) tako
nekritični, u stvari naivni i neupućeni, pri
donošenju odluke vezane za uzimanje
takvoga kredita?
U odgovoru na posljednje pitanje sastoji se suština problema vezanoga
za kredite u švicarskim francima. A ta
je suština u manipulaciji povjerenjem
između klijenata i banaka, za koju su
odgovorne te financijske institucije. Sudac Dobronić je baš taj aspekt kirurški
precizno naglasio u obrazloženju svoje
presude: „Banke su krive jer su parametre izračuna kamatnih stopa utvrdile na
štetu građana, a nisu to učinile ranije.
Građani nisu bili informirani od strane
banaka i time su banke povrijedile njihov kolektivni interes“. Slične su ocjene
uglavnom dali i drugi poznavatelji toga
problema. Tako je ugledni odvjetnik
Branko Šerić presudu suca Dobronića
nazvao „povijesnom“, s obzirom da se
„prvi put netko usudio narušiti autonomnost banaka, njihov diktat. Jer smo mi,
svi građani, prisiljeni prihvatiti bankarIDENTITET/ BR. 182 / 2013.
ske uvjete po njihovim kriterijima bez
obzira odgovara li to nama ili ne“. A
sociologinja Petra Rodik, agilna članica
Upravnog odbora udruge Franak,
također nakon te presude je upozorila
na sustav nagrađivanja zaposlenika banaka koji je tako „kreiran da nagrađuje
osobne bankare po učinku, te je njima u
interesu da vam prodaju što više ‘proizvoda’. Jedan od takvih proizvoda bili su
i krediti u CHF-ima, koji su imali niže kamate i zato ih je bilo lakše ‘prodati’ (...)
iz perspektive klijenata, osobni bankari
su ih savjetovali, jer je intencija osobnom bankaru bila dobivanje informacija
i savjeta“.
Navedene ocjene potvrđuju
rezultati istraživanja udruge Franak.
Prema njima dužnici su se odlučili uzeti
kredite u švicarskoj valuti zbog tada
povoljnoga tečaja, svoje često slabe
kreditne sposobnosti (koju su određivale
banke, te zbog čega su mogli podignuti
kredit isključivo u CHF) i relativno niske
kamatne stope, ali i uslijed svoje financijske nepismenosti koja je uvjetovala
njihovu nekritičnost na povoljne ponude
banke reklamirane u medijima ili pak
osobnih bankara. Ta financijska nepismenost posebno zabrinjava s obzirom
da su korisnici kredita u švicarskim francima, prema rezultatima istraživanja, u
prosjeku mlađi (47,7 posto ih je u vrijeme istraživanja bilo u tridesetim godinama života) i obrazovaniji od populacije u cjelini, te očito uglavnom pripadaju
srednjem socijalnom sloju.
IGRA U KOJOJ SVI GUBE
Nalazi toga istraživanja pokazuju da čak 38,5 posto intervjuiranih pri
donošenju odluke o podizanju kredita
nije moglo odabrati valutu. Za taj proces pregovaranja, zapravo nagovaranja
i uvjetovanja, posebno su ilustrativne izjave dvije sudionice istraživanja. Prva je
rekla sljedeće: „Preljubazno osoblje nas
je sa strašću uputilo da MORAMO uzeti kredit u švicarskim francima! Samo
i isključivo u francima, jer je to pravi i
jedini put, najbolji. Samo franci i franci
jer upravo oni su najpovoljniji za klijente. Poslije ovako eksplicitnih uvjeravanja osobnog bankara pristala sam da
mi se ipak napravi kredit u francima o
kojima nisam znala baš ništa“. A druga
je ovako to opisala: „Ja sam se u prvi
mah odlučila za eure, ali me je ‘moja’
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
bankarica intenzivno nagovarala na
kredit u švicarcima. Tada nisam znala
toliko o tome, kao što znam sada, kada
svakodnevno pratim tečaj i gledam grafove EUR/CHF. Imala sam povjerenje u
banke i banku uopće i to mi se osvetilo“.
Povjerenje koje se jednoj strani
osvećuje nije istinsko povjerenje. Kredit
je u srednjoj i sjevernoj Italiji u XV. i
XVI. stoljeću, tj. za vrijeme renesanse,
i nastao kao oblik izražavanja obostranoga povjerenja između pripadnika
osnaženoga građanskoga sloja; kako
ustanovljava američki politolog Robert Putnam u svojoj glasovitoj studiji
„Kako demokraciju učiniti odgovornom“
(kod nas je objavljena 2003.) istaknuti
pripadnici toga sloja su višak financijskih sredstava, za razliku od feudalnih
moćnika na jugu Italije, manje ulagali
u velike dvorce i crkve, a više u proiz-
U spor vezan za švicarske
kredite aktivno su se
uključila dodatna dva
aktera koja su dugo stajala
po strani – sudska i izvršna
vlast, a ove jeseni će u
problem ući i zakonodavna
vlast donošenjem Zakona
o potrošačkom kreditiranju
vodnju novih dobara što je naposljetku
ojačalo socijalni kapital te osnažilo
ekonomski i drugi razvoj srednje i sjeverne Italije. U tom smislu je vrlo važno
izvorno značenje pojma kredit, koje
proizlazi iz glagola credere – vjerovati,
pouzdati se u nekoga, te same riječi
credito koja uz ostalo znači povjerenje.
A ono treba biti sadržano ne samo u
uvjerenju i pripadajućem postupanju
da će dužnik pravodobno vratiti dug s
razumnim kamatama, nego i u tome
da vjerovnik neće pogrešno informirati
dužnika, odnosno izložiti ga manipulaciji i prevari. A takvo dezinformiranje,
29
manipuliranje i varanje događalo se
naročito prošloga desetljeća u različitim
zemljama (uz ostale i u SAD, što je
jedan od ključnih razloga izbijanja
krize hipotekarnih kredita koja je 2008.
dovela do teške financijske i ekonomske krize koja je nekoliko godina tresla
tu i mnoge druge zemlje) i na različite
načine. Kod nas najočitije baš vezano
za kredite u švicarskoj valuti.
Teška priča o kreditima u francima kod nas je u posljednjih nekoliko
mjeseci potencijalno olakšana ne samo
presudom suca Dobronića (još ću dugo
vremena proći dok eventualno postane
pravomoćna) nego i Vladinim prijedlogom Zakona o potrošačkom kreditiranju
koji tek treba usvojiti Sabor. Kada taj Zakon stupi na snagu (očekuje se da će to
biti 1. siječnja 2014.) kamate na kredite
u švicarskim francima će se znatno
smanjiti, s obzirom da odredbe Zakona
uz ostalo određuju da se kamate vrate
na početnu razinu ako je tečaj narastao
20 posto i više od trenutka podizanja
kredita. Tako su se u spor vezan za
švicarske kredite aktivno uključila dodatna dva aktera koja su dugo stajala
po strani – sudska i izvršna vlast, a ove
jeseni će u to ući i ona zakonodavna.
Valjano, dakle racionalno i
pravedno, angažiranje sudaca, članova
Vlade i zastupnika u barem ublažavanju
(mnoge raznovrsne štete se više ne
mogu nadoknaditi) za to vezanih problema daju nadu da će se zaustaviti
širenje nepovjerenja između banaka
koje su listom u stranom vlasništvu
i naših građana, pa malo-pomalo i
osnažiti neko povjerenje. Od ponovne
uspostave i jačanja toga povjerenja
zapravo bi dugoročno svi imali koristi,
jer ono što se zbivalo u posljednjih četiri
godina i nije drugo do zero-sum game igra u kojoj gube svi, kako egzistencijalno i životno ugroženi dužnici, tako i oni
koji su ih faktički doveli u jadni položaj
kmetova ili čak robova. U tom smislu
trebaju različiti akteri, a osobito bankari,
ozbiljno razmisliti o upozorenju koje je
prije godinu i po iznio Miomir Štrbac,
ekonomski komentator Slobodne Dalmacije: „Ako svu korist od kapitalizma
bude imala samo uska bogataška
vrhuška, a svi ostali sve siromašniji i
teži život, on bi se zapravo vratio u neku
vrstu kvazifeudalnog društva podijeljenog na plemstvo i puk“.■
pod povećalom
CIVILI U MINSKOM POLJU
Hrvatska je ulaskom u EU unijela i 683 kvadratnih kilometara minski sumnjivog područja. Prema Otavskoj konvenciji, taj bi problem trebao biti riješen
do 2019. godine. Vremena je malo, a problema više nego ikad...
U
z
nedostatak
novca
za razminiranje, koji u
80% dolazi iz državnog
proračuna, jedan od velikih problema je i organizirani kriminal u toj djelatnosti. To izjavljuju vlasnici malih privatnih tvrtki
za razminiranje nezadovoljni načinom
na koji Hrvatski centar za razminiranje
(HCR) dodjeljuje višemilijunske poslove
povlaštenim tvrtkama. U nekoliko navrata oštećeni vlasnici privatnih tvrtki za
razminiranje dostavljali su dokazne materijale o organiziranom kriminalu, a zadnji je dostavljen USKOK-u 2011. godine
na 209 stranica. O zaprimanju dokumentacije u Uskoku postoji zapisnik, ali do
sada nije ništa poduzeto.
Vlasnici malih tvrtki upozoravaju
na monopol u razminiranju koji drži tvrtka u državnom vlasništvu tj. tvrtka koju
je osnovao HRC „Mungos razminiranje
d.o.o.“ koja dobiva najbolje plaćene poslove i to po direktnoj pogodbi. Za njih su
problemi počeli u februaru 2013. godine
kada na mjesto ravnatelja HRC-a dolazi Dražen Jakopec, kojeg je imenovala
Vlada smijenivši dotadašnjeg ravnatelja
Miljenka Vahtarića. Dražen Jakopec je
Piše: IGOR PALIJA
član SDP-a i smatra se prijatelj svog političkog mentora Ranka Ostojića, ministra
unutarnjih poslova, temeljem čega gradi
svoj autoritet u HRC-u. Jakopec je do
imenovanja ravnateljem HRC-a bio direktor tvrtke za razminiranje „DIZ-EKO“
koja uz još neke tvrtke dobiva najbolje
poslove na natječaju što ravnatelja dovodi u sukob interesa. Inače, iza Jakopeca se vuče skandal kada je navodno
kao pomoćnik ministra obrane, zajedno
s direktorom „Đure Đakovića“ Nikolom
Veočićem prodao Makedoniji 5100 starih
raketa pri tome oštetivši državni proračun za 14 milijuna kuna.
Vlasnici malih tvrtki za razminiranje
optužuju Jakopeca da oblikuje natječaje i
natječajnu dokumentaciju na taj način da
male tvrtke ispod 20 zaposlenih ne mogu
proći na natječajima, a da podobne tvrtke
dobiju najbolje i najunosnije poslove. Pri
tome se dodjeljuju poslovi povlaštenim
tvrtkama pa višim cijenama čime se oštećuje državni proračun. Navode da Jakopecova bivša tvrtka DIZ-EKO unazad tri
godine, gotovo svakodnevno, krivotvori
djelovodnike (dokument s kojim se dokazuje da je neka površina pregledana i
razminirana) šaljući u minska polja manji
30
POPIS TVRTKI ZA
RAZMINIRAVANJE
Hrvatski centar za razminiranje
(HCR) je državna ustanova koja
se bavi nizom djelatnosti. Njihov
zadatak seže od prvog detektiranja
minski sumnjivog područja, preko
raspisivanja natječaja i odabira
tvrtki koje će obaviti razminiranje
do konačnog izdavanja certifikata
koji jamči da je teren očišćen od
mina. Ono što izaziva sumnje u
ispravnost rada HRC-a je činjenica
da se radi o ustanovi koja obavlja
sve gore navedeno, a sama sebe pri
tome nadzire, što je plodno tlo za
korupciju i organizirani kriminal, pri
čemu se troše milijunska sredstva
poreznih obveznika
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
broj ljudi od potrebnog. Takvim postupanjem tvrtka dobiva veću novčanu dobit na
štetu sigurnosti, kako samih pirotehničara koji moraju dnevno pregledati i do 900
kvadratnih metara, tako i do sigurnosti
građana koji se kreću razminiranim područjem.
Ono što je Identitet posebno privuklo u ovu priču su tvrdnje, ali i dokazi, da
je državna tvrtka „Mungos razminiranje“
na jednom od svojih projekata uvela civile da razminiravaju umjesto njihovih
pirotehničara, gdje su direktno ugrozili živote civila, koji već duže vrijeme mole za
pomoć, jer za posao koji su odradili nisu
plaćeni. Dovedeni su u životnu opasnost,
iskorišteni pa prevareni. Presedan se dogodio u maju 2012. godine, kada je tvrtka
Mungos razminiranje na prevaru angažirala civile da umjesto njih obavljaju radnje
čišćenja, krčenja i trimeranja, koje spadaju u sastavni dio procesa razminiranja te
ih tako direktno uvela u minsko polje, a
tom radnjom izravno dovela u opasnost
njihove živote. Tvrtka MUNGOS je u tom
vremenu radila na projektu razminiranja
u selu Mašićka Šagovina, naseljenog
pripadnicima srpske zajednice. Jedan od
djelatnika tvrtke MUNGOS, izvjesni Mijo,
zvani Miner, ponudio je civilima dodatnu
zaradu za posao krčenja, rušenja stabala
i trimeranje na području sela Mašićka Šagovina-Žuberak, uz određenu novčanu
naknadu. I tako su tri civila (podaci poznati redakciji) radila desetak i više dana
na dogovorenim poslovima, trošeći svoje
gorivo, ulje za motorne pile i trimere, te
gorivo za dolazak na „posao“, hranu itd…
morali su raditi normu od 100-150m2 (to
je dnevna norma koju moraju odraditi pirotehničar-deminer u ručnoj metodi
razminiranja) i tako svaki dan, narednih
desetak dana. Kako se u Hrvatski centar za razminiranje, u bazu podataka
svakodnevno dostavlja dokumentacija
odrađene površine, na dokumentu zvan
„djelovodnik“, površina koju su odrađivali
civili, prikazivana je kao da su je odrađivali za to plaćeni pirotehničari državne
tvrtke MUNGOS.
Mijo, zvani Miner, dao je upute civilima po kojima će se radovi odvijati i u
slučaju kontrole neka se prave kao da
ništa ne razumiju, te ako ih netko pita što
tu rade, neka samo kažu: „nič nevem“.
HCR na svakom projektu razminiranja
ima svoje kontrolore, ali su se radovi civila, po svemu sudeći, odvijali kada na
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
trasama nije bilo nadzora. Nakon obavljenih radova civili su očekivali plaću za
odrađeni posao, ali bili su ponovo prevareni, kao i onda kada im nije rečeno da
će raditi direktno u minsko sumnjivom
području. Danima i mjesecima su zvali
Miju Minera na mobitel da im se plate poslovi razminiranja, ali bez uspjeha. „Civili-pirotehničari“ su se obraćali mnogima,
pitali za savjet i molili za rješavanje njihovog problema, ali su svugdje nailazili
na zatvorena vrata. Nitko od medija nije
htio objaviti njihovu priču kao da se radi
o plišanim lutkama, a ne o živim ljudima
koje su djelatnici državne tvrtke za razminiranje poslali u minsko polje da svojim
tijelima očiste područje od mina. Iskoristili su težak materijalan položaj ovih ljudi,
zloupotrebili svoj položaj, počinili kazne-
31
no djelo namjernog ugrožavanja tuđeg života i naravno, kako to dolikuje „takvima“
nisu platili niti nadnicu za strah.
Ako su ovakve stvari moguće u državnoj tvrtci za razminiranje onda oni navodi s početka teksta više ne zvuče tako
nevjerojatno. Očito je da se stvorio biznis
oko razminiranja gdje se vrte velike pare,
a kod nas je već poslovično dokazano
„gdje je para, tu je i kriminala“. Naši „civili-pirotehničari“ će teško doći do svojih,
teškom mukom stečenih para, jer istina
malih ljudi u ovoj zemlji više nikoga ne
zanima. Važni su viši interesi, stranačka
nadmudrivanja i bogaćenja ljudi temeljem političkih veza. „Civili-pirotehničari“
su tek kolateralna žrtva ovih društvenih
poremećaja, vlastitog lošeg ekonomskog
položaja i lakovjernosti. ■
priča s istoka
BRAK U RALJAMA KRIZE
Ekonomska kriza čije posledice trpimo unazad nekoliko godina razara i porodicu,
koja je stub svakog društva. Mladi odlaze u potrazi za poslom i boljim životom,
sve teže zasnivaju brak ili se razvode, opterećeni svakodnevnim, egzistencijalnim
problemima. Najviše je razvoda u Slavoniji. Među županijama prednjači Osječkobaranjska županija, sa stopom razvoda od čak 37 odsto, a među većim gradovima Vukovar koji je lani preuzeo primat od Pule i tako stekao još jednu neslavnu
„titulu“, grada s najviše razvoda u državi. U Vukovaru je prošle godine sklopljen 131
brak, a razvodom je završilo njih 68 ili 51,2%, što znači da se raspao svaki drugi brak
Z
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
a Ljiljanu Vojnović,
diplomiranu
psihologinju iz vukovarskog Centra za
socijalnu skrb nedavno objavljeni statistički podaci
ne predstavljaju iznenađenje.
„Na raspad braka utiče mnogo
faktora, između ostalih, to su
nezaposlenost, loša materijalna
situacija te nisko opšte zadovoljstvo životom u nekoj sredini.
Vukovar se i danas može nazvati
posleratnim područjem, na kojem
su svi ovi negativni faktori akumulirani te svaki za sebe, i zajedno,
imaju efekat u povećanju rizika
za osećaj zadovoljstva, uopšteno
životom pa i brakom“ priča naša
sagovornica. Mišljenja je da se s
nagomilanim problemima mogu
uspešno da nose samo izuzetno jaki, zreli i stabilni pojedinci,
koji nisu doživeli veće stresove i
traume, uz dobru podršku i pomoć
prijatelja. Javna je tajna da ima i
tzv. fiktivnih razvoda i situacija da
se ljudi razvode, kako bi lakše ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje, socijalnu pomoć i druga
prava. Ljiljana Vojnović ističe da
takvih slučajeva ima, ali da se
ipak radi o retkim izuzecima.
OTREŽNJENJE
Kada je reč o razlozima razvoda, s obzirom na veći broj faktora koji pogoduju razvodu i složenu
problematiku, odgovor na pitanje
zašto se ljudi razvode nije nimalo
jednostavan. „Najviše je onih koji
uđu u brak iz zaljubljenosti tj. prerano, bez dovoljno upoznavanja,
ali i onih kojima je brak praktično
rešenje, koji razmišljaju u pravcu
„dobro nam je zajedno, finansijski
bi nam bilo lakše da živimo zajedno“. Ili odluka bude određena
i ubrzana trudnoćom u fazi zaljubljenosti, pa se ljudi pred sobom
naknadno opravdavaju i zavaravaju da „svejedno bismo se pre
ili kasnije venčali ….“ kaže ova
psihologinja i zaključuje da se kod
onih koji „nisu uspeli“ često radi
o lakomislenom, nedovoljnom
promišljanju pri odlučivanju na
brak i prepuštanju nekom toku.
Oni koji se razvode često ne
znaju ni obrazložiti zašto su ušli
u brak, iako je to veliki korak u
životu. To po rečima naše sagovornice pokazuje da donošenju
odluke o ulasku u brak nisu posvetili dovoljno pažnje. Odluku,
ako se to može nazvati odlukom,
temelje na sviđanju i privlačnosti
koja je vrlo površna. „Ne shvataju
da je važno da se slažu u nekim
bitnim životnim pitanjima, misle
da će se to rešiti samo od sebe ili
da je normalno da se u brak uđe
bez zadovoljstva, da se moraju s tim pomiriti i biti bez većih
očekivanja. Ne znaju da to ne
može tako funkcionisati, da se to
ne može tako dugo izdržati“ priča
ova psihologinja. Takođe, zapaža
i da često ne vode računa o tome
da biranjem bračnog partnera
biraju svojoj deci oca ili majku i
da bi trebali proceniti kakav bi
partner mogao biti roditelj, pa tu
nastanu razočarenja.
UZROCI NESLAGANJA
Kao
razloge
razvoda,
pojašanjava naša sagovornica,
32
ljudi uglavnom navode različita
neslaganja i često nisu dovoljno
osvestili šta su pravi uzroci u
pozadini ovog i zbog čega ne
mogu postići slaganje. „Nekad
su to zaista loše kombinacije
temperamenata i tada se radi o
osobama koje zajedno ne mogu
dobro funkcionisati i biti srećne,
ali bi s nekim drugim mogle lako
i bez većih problema. U takvim
slučajevima odluka na razvod je
dobra i zdrava i upravo je hrabro
i razumno doneti je, a partnerima
možemo na tome i čestitati!“ kaže
Vojnovićeva i dodaje da je ostati
u lošem braku štetno, i po mentalno zdravlje pojedinca, a i dece.
Prema njenim rečima, često se
zapravo radi o nezreloj ličnosti,
nedovoljnoj toleranciji osobina i
navika koje nam se ne sviđaju kod
partnera i premalo kreativnosti da
se osmisle modaliteti zajedničkog
žvota. Isto tako, o nedovoljno
svesti o potrebi da se razgovara i nedovoljno takta i veština
u pokušajima da se razreši konflikt. „Ono što se u najvećem
broju slučajeva, pored ovih loših
temelja, pokazuje kao faktor koji
od rešivog bračnog konflikta dovede do razvoda je nedovoljna
ili neadekvatna komunikacija. U
velikom broju slučajeva ljudi kod
nas ne znaju da je za opstanak
braka nužno razgovarati, deliti
misli i osećanja, iskomunicirati
svoje potrebe i želje, razmeniti
mišljenja …Ulagati u brak znači
svakodnevno razgovarati i znati
kada je potrebno ne izreći sve
što pomislimo, suzdržati se,
to je veština i snaga“ podvlači
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
naša sagovornica. Napominje i da su u
značajnom broju slučajeva jedan ili oba
partnera egocentrični i hladni ljudi, koji ne
mare za potrebe i želje partnera. Oni zato
teško funkcionišu u zajednici s bilo kim,
imaju problem u uspostavljanju odnosa
bliskosti, nesposobni su da vole i ne shvataju pojam „zajedničkog života“. Kamen
spoticanja na početku bračnog života
mogu biti i roditelji partnera. „Mešanje
roditelja zna biti problem mladim parovima, kao prvi test braka na kojem mnogi
padnu. Ne znaju da je potrebno da svako
svojim roditeljima postavi granice. Naravno, nekada je to jako teško, zavisno o
tome koliko su roditelji tolerantni i razumni, spremni da prihvate granice para, ali i u
odnosu koji svako ima sa svojim roditeljima i veštini postavljanja granica. Takođe,
rođenje deteta je test za stabilnost braka
i zrelost ličnosti jer pored radosti donosi
i frustracije“, ističe Ljiljana Vojnović. Čest
je i nesklad u uverenjima o ulogama partnera u braku, a postoje i pojedinci koji
imaju predrasude, pogrešna uverenja,
iracionalne strahove i nesigurnost te druga odstupanja na planu ličnosti ili patologiju, zbog kojih stvaraju konflikte u braku.
Nisu retka ni seksualna nezadovoljstva u
braku, potreba za uzbuđenjem i novim te
preljub koji je često glavni razlog i okidač
za razvod.
LAKŠE DO RAZVODA
Ova psihologinja podseća da se danas mladim ljudima mnogo lakše razvesti,
nego prijašnjim generacijama. „Nema toliko stigme, sramote. Tome doprinosi prikaz razvoda u medijima, kao nečeg normalnog i čestitog, ali i po mom mišljenju,
savremeni način života u jednom
potrošačkom društvu i težnja današnjeg
čoveka da život ispuni zadovoljstvima“
kaže naša sagovornica i podseća da se
nekad podrazumevalo da brak predstavlja
i žrtvu, odricanje i trpljenje. Danas to više
nije slušaj. Ljudi su, mišljenja je, skloniji ići
za ličnom srećom, manje su spremni na
uzajamno prilagođavanje pa i ono nužno.
„Živimo u vremenu tranzicije što znači
da smo stare vrednosti odbacili, a nove
još nemamo pa tako ne postoje ni nove
norme kako treba funkcionisati dobar
brak, vlada konfuzija uloga i ne zna se šta
je čija obaveza“, smatra ova psihologinja.
Za dobar brak su, napominje, ključne tri
reči; ljubav (bliskost,briga, privlačnost),
poštovanje i poverenje! Ona ističe da
razvod nije kraj nego kriza porodičnog
života, koja manje ili više uzdrma sve
članove porodice. „Razvod znači prekid
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Donošenju odluke o ulasku u brak ljudi nisu posvetili dovoljno pažnje. Odluku
zasnivaju na sviđanju i privlačnosti koja je vrlo površna – ističe kao jedan od
razloga za eskalaciju razvoda Ljiljana Vojnović, diplomirana psihologinja iz
vukovarskog Centra za socijalnu skrb
partnerskog, ali ne i roditeljskog odnosa
među supružnicima. Ako tako shvate situaciju, jer zaista tako stoje stvari, svima
je lakše. Mnogi tvrde da shvataju, ali
svojim ponašanjem i postupcima pokazuju suprotno“, kaže psihologinja Ljiljana
Vojnović iz vukovarskog Centra za socijalnu skrb i dodaje da je necivilizovanih
razvoda, odnosno konfliktnih i visokokonfliktnih sve više!
DOBAR RAZVOD & LOŠ BRAK
Po mišljenju Srđana Milakovića,
zamenika vukovarskog gradonačelnika
iz redova srpske zajednice, glavni razlog
ovako visokoj stopi razvoda na istoku Hrvatske su egzistencijalni problemi. „To je
moje mišljenje. S druge strane, mi smo
područje u kojem životna klima ne pogoduje kvalitetnijem društvenom životu.
Previše smo opterećni svakodnevnim
životnim problemima, međunacionalnim
i svim drugim sukobima, lošim odnosima koji se vežu za grad Vukovar. Mislim da se to prenosi na sve međuljudske
odnose, pa i odnose muškarca i žene i da
ne pogoduje ni održanju braka na ovom
području“ kaže Milaković koji je mišljenja
da ne treba zanemariti ni posledice rata.
„Sudeći i po sebi, i po mnogim mojim kolegama, mislim da ove ratne generacije
puno teže zaključuju brak. Ljudi beže za
nekakvom sigurnošću, prolongiraju brak,
duže žive s roditeljima … Neki čak i u
takvim odnosima zaključuju brak pa tu
dolazi do problema jer se ne mogu izdvojiti u vlastito, životno okruženje. Naprosto,
mislim da živimo u vreme koje je izrazito
stresno na ovom našem području i da to
sve ima odraza i na dužinu i na opstanak i
na trajanje braka“ smatra ovaj diplomirani
33
pravnik. Po rečima vukovarsko-sremskog
župana Bože Galića ekonomska kriza se
odražava na sve segmente društva jer
kad nema novca i radnih mesta onda je
više i nervoze pa trpi bračni i porodični
život. „Smatram da i crkva, bilo pravoslavna, katolička ili neka druga, a i roditelji
u porodici, treba da odgajaju da naše
društvo počiva na porodičnom životu i da
u teškim situacijama treba tražiti rešenja“,
ističe Galić. On smatra da je visoka stopa
razvoda u gradu na Dunavu odraz samog
načina života i socijalne situacije. „Mladi
nam odlaze, žene se i razvode, nemaju
posla, pogotovo ako imaju decu nema
sigurnosti s finansijske strane i to su veliki
problemi i na tome moramo puno raditi,
i u socijalnom smislu i u socijalizaciji, a
pre svega u razvoju i osiguranju radnih
mesta“ smatra župan Galić. I diplomirani
pravnik Danko Nikolić podseća da je puno
razloga zbog kojih se toliki brakovi razvode „Tu ima puno socijalnih momenata.
Ova ekonomska kriza je svakako tome
doprinela. Zbog nerešenog stambenog
pitanja ili nezaposlenosti ljudi su često
upućeni na roditelje što vrlo loše deluje
na mlade bračne parove. Mislim da je institucija braka pomalo prevaziđena u nekom smislu i da puno brakova opstaje iz
vrlo različitih razloga. Nema one suštinske
zajednice života i ljubavi, tako da mislim
da je dobra vanbračna zajednica, koja je
pravno izjednačena s brakom, mnogo efikasnija i bolja nego loš brak i čak mislim
da je, ako se radi o deci, puno bolji dobar
razvod nego loš brak. Ako se ljudi razumno dogovore, raziđu i razvedu, nego da
fiktivno održavaju jedan takav brak, gde
su prisutne svađe, sukobi i mnoge druge
neprijatnosti“, zaključuje Nikolić. ■
urbana lobotomija
OŽIVLJENA USPOMENA NA
NEPRIJATELJA
Krenula je druga runda. Neke se pobjede dobivaju na juriš, ali ovoga puta
to nije slučaj. Ćirilica se naime pokazala kao zajeban protivnik. Podmuklo je
čekala da se prašina slegne, pa da napadne. Ušuljala se u grad krajem ljeta,
računajući da su hrvatski sinovi odobrovoljeni i opušteni minulim ljetom, pa
neće revno reagirati na njen drski dolazak bez pozivnice u njihov grad. Time
su se nastavili proljetos započeti nemiri, uzvratna utakmica domoljubi - ćirilica
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
U ponedjeljak 2. rujna osvanule
su na pročeljima vukovarskih
državnih ustanova dvojezične
table, na latinici i ćirilici, pismima kojima se koriste pripadnici
konstitutivnih naroda što žive
u gradu, dakle Hrvata i Srba,
jednom riječju, Vukovaraca. Ali
oni, ni jedni ni drugi, ne vole
kad ih se svodi na isti nazivnik,
pa uvijek jasno podstiču tu razliku. Idu u različite škole, piju
kavu u različitim kafićima, šišaju
se u različitim frizerskim radnjama, i mene osobno čudi kako
se nisu nekako prešutno dogovorili da hodaju različitim stranama ceste, da se ne susretnu.
Primjerice, Hrvati desnom, a
Srbi lijevom stranom. Ili, Hrvati trotoarom, a Srbi po travi.
I to utorkom i četvrtkom, samo
iza šest sati poslijepodne. Čudi
me, kažem, da već nije potekla
slična inicijativa od „domaćih“
Vukovaraca, kako se Hrvati vole
nazivati, jer su ovi drugi bit će
onda gosti, k tome neželjeni.
Pa im domaći, kad ovi već nisu
čitali Bonton, koji bi nalagao
davni odlazak, nastoje utuviti u
glavu pravila lijepog ponašanja
u gostima. Međutim, kad već
posvema nastoje biti različiti od
tih „gostiju“, možda bi trebali
i uz manje larme prihvatiti i to
njihovo pismo na tablama, koje
premda upućuje na osporavanu
ravnopravnost, istovremeno i
ukazuje na jasnu razliku. Pritom
lijepo „hrvatski“ natpis na latinici
stoji iznad onog „gostujućeg“
na ćirilici, što jasno ukazuje na
neki hijerarhijski poredak, trotoar
gore, trava dolje. S jednom vodoravnom crtom između. Da su
se stvari recimo iz ovog ugla
postavile i prikazale razjarenim
34
i ogorčenim braniteljima i njihovim podržavateljima, i da im
je možda prilikom pregovora
netko iz Vlade vragolasto namignuo, tumačeći im pobjedu latinice na tablama, možda bi oni
manje borbeno prihvatili ćirilicu,
bez čekića, i možda bi se i dalje
zavjerenički pogledavali, smijući
se gostima kako misle da su
konačno prihvaćeni. Stvari samo
treba promatrati iz povoljnijeg
ugla. Na ovakve je pregovore
možda mislio ministar branitelja
Fred Matić govoreći da je prije
postavljanja spornih tabli trebalo razgovarati, razgovarati i
razgovarati, ne bi li se pronašlo
kakvo srednje rješenje. S kojim
nitko neće biti previše zadovoljan, ali onda samim time ni
nezadovoljan. U izjavama što ih
je dao nakon što su prosvjednici
„domaći“ u Vukovaru čekićima
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
poskidali izdajničke đavolje table sa zgrada Državne i porezne uprave, sa zgrade
policije i još koju, ministar Fred nekoliko
je puta istakao kako mu je kao pravom
(s naglaskom na pravom) Vukovarcu i
branitelju teško, ali da se pravo (pritom
misli na legitimno izglasanu odluku i hrvatski Ustav), i pravda (pritom ne znamo
točno šta misli jer je prilično neodređen,
ali da se naslutiti iz bolnog mu izraza lica
da bi to bio hrvatski, latinični Vukovar bez
mnogo trave) nužno ne poklapaju.
Treba shvatiti ministra Freda koji
se našao u nezahvalnoj poziciji između
dvije vatre, koji čuva svoju saborsku fotelju, a ne bi se rad’ zamjeriti „domaćima“
pa im šalje tajne poruke usrdno se nadajući da će njegovi suborci znati čitati
između redova. Neki drugi ministri su se
našli na meti isprovociranih „domaćih“
ne rekavši pritom ni jednu riječ koja bi
potaknula njihovu srdžbu. Jednostavno
nose ime koje im ne odgovara i koje oni
u svojim paranoičnim, mrziteljskim glavama vide ispisano na ćiriličnom pismu. Pa
su ga zato oni ispisali na transparentnom
mjestu nasred Dubrovnika, uz ogavne
popratne poruke, u „akciji“ nazvanoj Podrška Vukovaru, gdje prosvjedi i dalje traju. Nemalo sam se rastužila vidjevši da su
odvratne parole, prijetnje, polupismene
uvrede i ustaški simboli osvanuli upravo
u tom kulturnom, blagom, gospodskom
gradu, jer time ispada da je podlegao
masovnoj epidemiji širenja mržnje. Ukaljati jedan takav grad, grad prebogate
povijesti, (koja ne datira od 91., kada povijesti obično počinju), koji je opstao kroz
stoljeća u svojoj veličanstvenosti, grad
koji je i danas od neprocjenjive kulturne
i turističke važnosti i koji pronosi ime Hrvatske svuda po svijetu, išarati gradske
zidine pod zaštitom Unesca, oskvrnuti
prostor pravoslavne crkve uvredljivim i
prijetećim natpisima koje u normalnog
svijeta bude nelagodu i snažno gađenje,
nije samo ugrožavanje prava nacionalnih
manjina već i pravi kulturocid. Duboko u
sebi se nadam da je ovo zlodjelo počinila šačica vandala pridošla odnekud,
možda neki ogorčeni Vukovarci na godišnjem odmoru, u nemogućnosti da se
sa svojim čekićima priključe prosvjedima
u matičnom gradu, da nisu Dubrovčani ti
koji su „domaćima“ stali rame uz rame,
da se neće početi dizati hrvatski gradovi
jedan za drugim u „Akciji podrške.“ Treba
se toga bojati i shvatiti ozbiljnost situacije, jer je udružena akcija sasvim realan
ishod prosvjeda.
U vremenima kad ih nema što više
držati na okupu, kad se ne nazire kraj poIDENTITET/ BR. 182 / 2013.
rasta broja nezaposlenih, kad im se nacionalni identitet blago razvodnjava u europskom loncu, hrvatskom je narodu više
nego ikad potrebno prizvati vjekovnog
neprijatelja, da ga ujedini! Ponovo neka
se na tapetu stave Srbi (mada oni nikad
nisu demode dezen!), neka se evociraju
nesuglasice još iz perioda SHS naovamo, nek’ se oživi uspomena na neprijatelja, pa da nam ponovno počne kolati krv
u žilama i osjetimo ono uzbuđenje pred
borbu! Kako se hrvatsko-srpski sukobi
stalno održavaju svježima i restauriraju u
memoarima pojedinaca i glavama mase,
možemo zaključiti da su Srbi hrvatskom
narodu nužni za preživljavanje: u periodu
kad nema karizmatičnog vođe, kao devedestih, kao sredstvo revitalizacije usnulih
i učmalih Hrvata poslužit će upravo ono
Kuku nama svima, kad bi Srbi
ustvari otišli. Možda bi se onda
netko morao maskirati u njih, da
budemo stalno budni i gnjevni,
da nas ne uljuljka pomisao da je
konačno sve mirno...
protiv čega su se tih istih godina borili!
Iako su se vremena i struje djelomično
promijenili, vrlo je važno da je vjekovni
neprijatelj još uvijek tu, makar u manjem
broju, makar imao devedeset tri godine,
makar nominalno, na tablama. Vrlo je
važno, naime, u doba bez karizmatičnog
vođe i jasnih smjernica, imati kome poželjeti smrt i opsovati majku! Kuku nama
svima, kad bi Srbi ustvari otišli. Možda bi
se onda netko morao maskirati u njih, da
budemo stalno budni i gnjevni, da nas ne
uljuljka pomisao da je konačno sve mirno, jer najgora su, zna se, zatišja pred
buru.
Plaši me vidjeti slike povorki i prosvjeda iz Vukovara, jer su svi odjeveni u
crno, bila to slučajnost što budi asocijacije ili jasno izražen stav, u svakom slučaju izaziva jezu. A imaju i čekiće. A još
kad im i Tompson dođe pa kad se ujedine
sinovi pobjede! Tome se pak istoimena
pjesma vrti na televiziji, gdje su ljudi na
vlasti, ili Partija, kako se nazivaju u spotu, prikazani kao skup polumrtvih utvara
lica napola rasutih u prah, kreature iz horor filma, koje se smiju, potpisuju kobne
sporazume i šire poruke antihrvatstva s
govorničke bine. Čast slobodi govora, no
postoji i uvreda časti. Kako je moguće da
35
tom hajkaču na vječne ratove i baštiniku
mržnje pod krinkom domoljublja i crkve,
nije zabranjeno to emitiranje nakaznosti i
propaganda ideje da se ožive slavna vremena kad su svi nosili maskirne uniforme
i poslije rata, i u dućan po kruh, i po djecu
u vrtić, i sa suprugom na ručak za godišnjicu braka, doba koje ni u najmračnijim
snovima nije sanjalo ćirilicu na tablama?
Kako je moguće da se na koncertu tog
nacionalnog barda sasvim legitimno prodaju ustaške kape, majice i zastave?
Kako je moguće da hrvatskom premijeru, kakav god on bio, zvižde i huču u
Kninu, na proslavi nacionalnog praznika,
kad izađe održati govor? I kako je zaboga moguće, da stanoviti Tomislav Josić u Vukovaru, Predsjednik stožera za
obranu hrvatskog Vukovara (Hrvatskog
Vukovara!) javno poručuje tom istom premijeru i njegovoj Vladi, a valjda okuražen
bardom Tompsonom, da je Knin bio mila
majka i ako se usude doći na Dan sjećanja u Vukovar, dočekat će ih, citiram, nešto puno, puno gore. Prema tome, neka
se dobro pripreme i sretan im dolazak u
Vukovar. Kraj citata.
Ne treba biti mudar pa da se zaključi da je ovo otvorena prijetnja atentatom, čega se svojedobno, na početku
mandata ove Vlade ni Šeks nije libio, tvrdivši da će se Milanoviću napiti krvi. Zašto svi ti huškači, mrzitelji, poticatelji, ne
odgovaraju za svoje izjave? Zašto im se
ne odredi novčana globa, praznici u Remetincu, društveno korisni rad, grupna
terapija? Zašto takve stvari, u krajnjoj liniji ne nailaze na strogu osudu javnosti?
Nego se više pažnje posvećuje tablama?
Ministar Fred bi, nakon njihova postavljanja, kad već nije prije, trebao obaviti
razgovor s „domaćima“, koje je ćirilica
podmuklo napala krajem ljeta. Obzirom
da ti isti Srbi, od kojih se toliko žele razlikovati smatraju i latinicu svojim pismom
(da ne spominjem da se njome služe narodi širom svijeta!), najbolje bi bilo da Hrvati smisle sasvim novo pismo, hrvaščicu
primjerice, moderniju varijantu glagoljice,
pravog pisma hrvatskih spomenika i tako
zajebu sve! Ona bi se mogla naknadno
uvesti u nastavni plan već sa tekućim
polugodištem, a diljem zemlje bi se organizirali tečajevi i radionice za odrasle,
s rokom za implementaciju i potpunu
prilagodbu već do kraja godine. Tako bi
se u potpunosti riješilo pitanje jedinstvenosti, no ne bi potjeralo ćirilicu s tabli. To
može samo čekić. Jer kako kažu momci
iz Hladnog Piva: „Specijalitet moga kraja
je sve ono što razdvaja. Imamo mržnje,
inata za još barem dva-tri rata.“■
nove knjige
Njemačka i njezini Hrvati
Ugledni njemački novinar i odlični poznavalac jugoslavenskih
prostora Ulrich Schiller napisao je knjigu „Njemačka i „njezini“
Hrvati – od ustaškog fašizma do Tuđmanovog nacionalizma“ u
kojoj analizira i kritizira utjecaj i postupke Njemačke na zbivanja
u Jugoslaviji i osamostaljenje Republike Hrvatske
Piše: RADOJE ARSENIĆ
P
rije nekoliko mjeseci u Zagrebu je objavljen hrvatski
prijevod knjige (izdavač „Razlog“, urednica Mira Šuvar)
uglednog njemačkog novinara
i poznavaoca jugoslavenskih prostora
i prilikaUlricha Schillera pod naslovom
„Njemačka i ‘njezini’ Hrvati – od ustaškog
fašizma do Tuđmanovog nacionalizma“,
ali se tek nedavno pojavila i u domaćim
knjižarama - dok je, valjda, „probila“ prvobitni animozitet još uvijek utjecajnih krugova kojima nije milo iznošenje činjenica
i istine o onoj „endehazijskoj“ liniji nacionalne historije.
Već po njenom prvom pojavljivanju, u Njemačkoj prije tri godine
kada je i nastala, knjiga je izazvala burne
reakcije upravo tog dijela hrvatske emigracije, dok njen prijevod u Hrvatskoj
uz nešto izuzetaka (npr. odličan prikaz
Slobodana Šnajdera) uglavnom za sada
prolazi u tišini i kao neprimijećen. Nije
to ni neobično kada se zna da autor, uz
to još Nijemac, objektivno i nemilosrdno
raščlanjuje i ukazuje na najbolnije tačke
iz novije hrvatske povijesti oko kojih se
pletu legende i magla da bi se opravdale
ili barem relativizirale i tako udaljile od
prave istine.
U pravu je zato Lino Veljak, koji
već na početku Pogovora ove knjige ukazuje kako se njeno objavljivanje „nekima
za sigurno neće svidjeti“, te da se „može
očekivati da će ta knjiga biti ocijenjena
kao novo blaćenje Hrvata, Hrvatske i svega hrvatskoga“.
„Takve će ocjene zasigurno dijeliti malobrojni (ali u javnosti vrlo prisutni
i agresivno glasni) ljubitelji Pavelićeve
tvorevine, oni koji su ustrajno radili i još
uvijek rade na reviziji rezultata Drugoga
svjetskog rata, potiho žaleći što je propao
Treći Reich a s njime i njegov satelit NDH
(ali međunarodne okolnosti, na njihovu
žalost, nisu takve da bi se usudili javno
iskazivati i tu hitlerofiličnu dimenziju svoje
tuge i nostaltije)“ – napominje Veljak.
Sam autor već na početku otklanja
moguća nerazumijevanja i ističe: „Nitko ne
smije prezati od toga da se lati komadića
krajnje komplicirane balkanske povijesti –
i kako je ta povijest Hrvatsku i Njemačku
na fatalan način vezala jednu uz drugu.
To nije učinjeno u dovoljnoj mjeri. Nije se
shvatilo da su ratovi pri raspadu Jugoslavije 1991-1995. bili nastavak Drugoga
svjetskog rata u Hrvatskoj, među ostalim
i zbog toga što u Titovoj Jugoslaviji ništa
nije prorađeno. Nije se uzimalo u obzir –
a ovdje trebaju osobito savezni kancelar
Kohl i ministar vanjskih poslova osjetiti
da se o njima govori – kako su duboki bili
tragovi koje je u sjećanje utisnuo genocid
hrvatskih ustaša nad Srbima u Hrvatskoj.
Iz toga su izrasle greške koje su sudbonosne za savladavanje jugoslavenske
krize i ratova oko raspada koji su slijedili.“
Schiller
takođe
naspominje:
„Nacistička je Njemačka Hrvatsku bacila
u ustaški teror, to je neosporno. Ali da su
bitne ideje i načela te vlasti preživjeli i da
su ušli u današnju Hrvatsku, za to treba
učiniti odgovornima i druge snage, naime,
Katoličku crkvu i Franju Tuđmana, prvog
predsjednika neovisne Hrvatske.“
Autor posebno zamjera KC-u što
je njen čelnik (nadbiskup Bozanić) posjetio nekadašnji logor Jasenovac prvi put
tek poslije 64 godine od pada ustaške
vlasti, dok je istovremeno „spomen mjestu Bleiburg radovito ukazivao čast kako bi
oplakivao žrtve osvete Titovih partizana“.
Kritički piše i o ponašanju nadbiskupa Stepinca tokom okupacije i
„NDH“, pa tako navodi kako je „izričito
pozdravio novu državu“ i tada „govorio o
znaku ‘djelovanja Božje ruke’, o glasu krvi,
o događaju u rangu početka kršćanskog
računanja vremena kojem se katolički kler
ne smije odupirati“.
„U doba ustaške vladavine nadasve su brojne izjave crkvenih dostojanstvenika u prilog jedinstva crkve i države,
o tome se mnogo može pročitati u hrvatskome katoličkom tisku tog doba“ – na36
pominje on i navodi više primjera.
Ulrich Schiller dobar je poznavalac naših prilika i povijesti, uostalom, u
Sarajevu je 50-tih godina studirao slavistiku, a od 1960. do 1966. bio dopisnik
njemačkog ARD-a iz Beograda (zatim iz
Moskve, Vašingtona itd.). Zato su njegove
ocjene utemeljene i imaju ozbiljnu težinu u
analiziranju i raščlanjivanju naše nedavne
prošlosti i utjecaju njegove zemlje na ta
zbivanja. Počelo je s Hitlerovim davanjem zelenog svjetla ustaškom poglavniku
Paveliću da „očisti“ Srbe u Hrvatskoj, a
završilo s Tuđmanovom rušilačkom politikom kojoj je na ruku išla upravo podrška
tadašnjeg njemačkog državnog vrha.
Dva tjedna prije njemačkog napada na SSSR, navodi Schiller, Hitler
je u Berlinu rekao Paveliću (zapisano u
službenom zapisniku): „Uostalom, da bi
hrvatska država postala sasvim solidna,
mora se pedeset godina voditi nacionalno
netolerantna politika, jer od prevelike tolerancije može u takvim stvarima na žalost
nastati samo šteta.“
Pavelić je očito bio dobar Hitlerov
učenik, pa je zdušno primijenio njegov
savjet (uz svoj „autorski“ dodatak), ali
nešto od toga vidjeli smo i u Tuđmanovoj
praksi rješavanja „srpskog pitanja“.
Uostalom, podsjeća Schiller, Tuđman je
javno rekao (na mitingu u centru Zagreba
1992.) kako „rata ne bi bilo da ga nismo
željeli, te postavlja pitanje koje „treba
usmjeriti obema stranama, i Srbima i Hrvatima“ – ne bi li osamostaljenje Hrvatske
išlo i bez rata?
„Ova knjiga nije povijest jugoslavenskih ratova, ni njemačkog priznavanja Hrvatske. Mnogo je više to pokušaj
da se čitateljev pogled otvori za sklopove
koji opovrgavaju jednostrano dodjeljivanje
krivnje za balkansku tragediju 20. stoljeća
Srbiji. O prikazivanju bezazlenijima ili o
relativiziranju srpskih ratnih zločina pod
Miloševićem, Karadžićem i Mladićem ne
može biti govora“ – ukazuje također Ulrich Schiller. ■
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
izvan granica
NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA
INTERVENIRANJA
Koliko je američka vanjska politika postala vezana uz oružanu akciju pokazuje činjenica da je u posljednjih 25 godina Amerika vojno
intervenirala 9 puta, ne računajući pri tom ˝tihi˝ angažman specijalnih snaga i bespilotnih letjelica
V
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
ojni
napad
koji
su
Sjedinjene
Američke
Države
po prvobitnim najavama već trebale
poduzeti protiv režima sirijskog
predsjednika Bašara al Asada je
u trenutku pisanja ovog teksta
stavljen na čekanje. Predsjednik
Obama pokušava u posljednji
trenutak namaknuti koliko-toliko
političkog legitimiteta za napad
čija je opravdanost upitna u svakom aspektu razmatranja takve
intervencije, osim u goloj činjenici
da je on za američki ratni stroj
lako izvediv. Okupljene vojne
snage su za sada relativno skromne. Istočnim Sredozemljem
plovi pet američkih razarača i
vjerojatno par podmornica. Zajedno raspolažu sa tristotinjak
krstarećih projektila namijenjenih
gađanju fiksnih ciljeva, poput
aerodroma, zapovjednih centara,
skladišta i mostova. Od zrakoplovnih snaga mogli bi se uključiti
B-2 strateški bombarderi koji
djeluju iz baza u SAD-u i zbog visokog stupnja stealth tehnologije
ne ovise o prethodnom neutraliziranju protivničke protuzračne
obrane. Nema naznaka grupiranja i logističkih priprema za zračnu
kampanju nalik onoj nad SR Jugoslavijom 1999. To pokazuje da
je namjeravani napad za sada
ograničenog opsega i usmjeren
na ispunjavanje američke prijetnje o kažnjavanju upotrebe kemijskog naoružanja. Ograničenosti
napada i navedenom razlogu usprkos, reakcija svjetske javnosti
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
je gotovo jednoglasno i prilično
gromoglasno negativna. Što je
za Amerikance još nepovoljnije,
nivo političkog i diplomatskog
protivljenja je bez presedana.
Put legitimiziranja napada kroz
UN odlučno priječe Kina i Rusija.
Arapska liga, koja je podržala intervenciju u Libiji, sada je protiv.
Čak se i većina NATO zemalja
ogradila od sudjelovanja i stvarne
podrške. Najteži diplomatski
udarac neočekivano je zadala
SAD je supersila čiji je
pogled na svijet zapravo
imperijalan, a navika
upotrebe vojne sile
odavno jača od sklonosti
prema strpljivom
građenju diplomatske
akcije
Velika Britanija kada je odlukom
parlamenta odbila učestvovati u
napadu, prekinuvši time više od
dvadeset godina tradicije vjernog praćenja Amerikanaca u njihovim vojnim pohodima. Ankete
pokazuju da je protiv napada i
američka javnost, čak i u slučaju
kada bi se upotreba kemijskog
naoružanja nepobitno dokazala.
Silina i univerzalnost negativne
reakcije nemaju toliko veze sa
Sirijom koliko sa Amerikom i
njenom vanjskom politikom. Svijet
37
je do grla sit činjenice da američki
lideri svoje oružane snage šalju
u napad vrlo često, da su im
pri tom diplomacija i stvaranje
zajedničke političke platforme
sa ostalim relevantnim faktorima
više dobrodošao promidžbeni bonus nego preduvjet za akciju, i da
te vojne intervencije često nisu do
kraja promišljene kad su u pitanju
njihove dugoročne posljedice.
Frustracija američkim unilateralizmom sa vojnim predznakom
prestala je biti domena samo
tradicionalnih američkih suparnika poput Rusije i Kine. Ona se
u značajnoj mjeri osjeća i među
zemljama koje su saveznici SADa i koje su im do prije desetak godina davale gotovo bezrezervnu
podršku. Da nije bilo fijaska u
Iraku ili već dvanaestogodišnjeg
razvlačenja rata u Afganistanu
Amerikanci bi ovaj put vjerojatno
imali nivo međunarodne podrške
usporediv sa onim iz 1999. u
kampanji protiv SRJ. Ovako, ostali su izolirani.
Obaminoj administraciji ne ide u
prilog ni to što kemijski napad kojeg navode kao razlog intervencije još uvijek ostavlja niz otvorenih pitanja. Da je 21. kolovoza
u Damasku zbilja upotrijebljen
nervni bojni otrov sarin je doduše već prilično sigurno utvrđeno,
kao i dio lokacija na kojima se
to dogodilo. Sve ostalo, od broja
žrtava do pouzdane identifikacije
počinitelja nije još ni u fazi čvrste
teorije, a kamoli dokazane činjenice. Iz dosad sakupljenih dijelova informacija vjerojatno je da se
izvan granica
radilo o istovremenom napadu na više
lokacija izvršenom raketno-artiljerijskim
udarom. Kako pobunjenici u Damasku
nemaju posebno obučene snage ni tehnička sredstva potrebna za takav udar,
i kako je on bio usmjeren na područja
pod njihovom kontrolom, vjerojatno je
i to da ga je izvršila Asadova strana.
Motivacija bi se, opet vjerojatno, mogla
naći u činjenici da su režimske snage
krajem sedmog mjeseca pretrpjele iznenađujući gubitak više važnih područja u
Damasku, te da ih je poraz kombiniran
sa nedostatkom ljudstva na tom bojištu
potaknuo da u protunapadu riskiraju.
PRETPOSTAVKE UMJESTO ARGUMENATA
U posljednje dvije godine nekažnjeno
im je prošla prvo masovna upotreba
teškog oružja, potom avijacije a ovog
proljeća možda i male količine bojnih
otrova. Nakon takvog niza, američka
prijetnja mogla se činiti kao blef slabog
i neodlučnog predsjednika. No sve su
to pretpostavke. Vojno djelovanje protiv
jedne od strana u žestokom i kaotičnom
građanskom ratu trebalo bi se osnivati
na mnogo čvršćim argumentima, kao
i na puno većem stupnju međunarodne suradnje. Amerikanci svjetskoj jav-
nosti za sada nisu ponudili ni jedno ni
drugo. Moguća, vjerojatna, pa čak ni
gotovo sigurna upotreba kemijskog
naoružanja nije opravdanje za brzopoteznu intervenciju. Takav napad nosi i
ozbiljnu opasnost za stanovništvo koje
se navodno njime želi zaštititi. Čišćenje
teritorija na temelju vjerske i etničke
pripadnosti u Siriji je već uzelo maha,
ali još uvijek nije sveobuhvatno kao što
je na primjer bilo u Bosni od 1992. do
1995. Asadova dominantno alavitska
grupacija je na svojoj strani fronte sustavno očistila neka područja od strateškog značaja, ali većinu populacije
˝krive˝ vjerske pripadnosti za sada nije
dirala. Čak i ograničeni američki napad
mogao bi uvjeriti režim da je ušao u
odlučujuću fazu borbe za opstanak, da
sunitska populacija na njihovom teritoriju predstavlja neprihvatljiv rizik i da se u
trenutku kada američke rakete i bombe
već padaju suzdržavanjem i onako više
nema što postići. Dobar primjer takvog
scenarija predstavlja Kosovo 1999.
kada su srpske snage krenule u masovni progon Albanaca tek nakon početka
intervencije NATO-a. Na kraju, planirani napad je upitan čak i iz perspektive
američkih interesa. U idealnom razvoju
sirijske situacije za SAD Asadov režim
38
bi bio poražen, iranski utjecaj koji se na
njega veže protjeran, a vlast uspostavljena od strane onog djela pobunjenika
koji nisu sunitski vjerski ekstremisti i
koji ne bi bili prijetnja susjednom američkim saveznicima, ponajviše Izraelu i
Turskoj. No Asad je status nestabilnog
diktatora cijele zemlje de facto zamijenio sa položajem neprikosnovenog lidera vojno jake i teritorijalno kompaktne
alavitske grupacije. Na pobunjeničkoj
strani vjerski fundamentalisti jačaju iz
dana u dan, i u dosadašnjim su političkim pa i oružanim sukobima sa manje
ekstremnim skupinama uglavnom izlazili kao pobjednici. U takvim uvjetima
čak ni masivna intervencija sa velikim
brojem trupa na terenu ne bi Amerikancima mogla garantirati povoljan ishod,
kao što je to jasno pokazano u Iraku.
Planirani ograničeni napad sa sigurne
udaljenosti može za Asada biti ozbiljna
smetnja, ali neće ugroziti temelje njegovog režima. Ono što će se vjerojatno
dogoditi je da će Iran pojačati podršku
svom savezniku u obliku novca, oružja
i instruktora. Napad na američke interese u regiji preko grupacija na koje Teheran ima utjecaj također nije isključen.
Ograničeni udar može Asadu pružiti i
propagandnu pobjedu, u smislu tvrdnje
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
da se sukobio sa američkom supersilom i preživio, a Washington staviti pred
izbor da ili prizna nedjelotvornost svog
poteza ili se još više angažira u sukobu čiji mu krajnji ishod vjerojatno neće
ići u prilog. Uza sve te negativne strane
intervencije, nameće se pitanje zbog
čega se američka vlada u nju upušta.
Jednostavan odgovor je prestiž, točnije prestiž predsjednika koji je sam sebe
doveo u nezahvalan politički položaj i
prestiž političkog establishmenta supersile čiji je pogled na svijet zapravo
imperijalan, a navika upotrebe vojne
sile odavno jača od sklonosti prema
strpljivom građenju diplomatske akcije.
Obama od početka nije imao pretjerane
sklonosti za jak angažman u Siriji, jer
ju je vidio kao problem jednako kompleksan kao Irak iz kojeg se povukao ili
Afganistan koji ga još opterećuje. Politički je podržao pobunjenike, dopustio
njihovo naoružavanje i direktnu ulogu u
toj priči prepustio Turskoj, Kataru i Saudijskoj Arabiji. Pod unutarnjim pritiskom
vlastitih jastrebova i humanitarnih intervencionista da ˝napravi nešto˝ po pitanju Sirije i u želji da nađe potez kojim
će ostaviti dojam jakog i odlučnog predsjednika povukao je 2012. crvenu liniju
na upotrebi kemijskog oružja smatrajući
da ona nikada neće biti pređena. Sada
kada je vjerojatno da je bojni otrov ipak
upotrijebljen prethodna retorika dolazi
na naplatu. Političke i medijske snage
koje su od početka zagovarale agresivniji nastup u Siriji sada ga drže za riječ.
Sa obzirom na američku političku kulturu, bila bi potrebna dobra doza moralne
i političke hrabrosti kako bi se priznala pogrešna procjena situacije, odbila
mogućnost vojnog napada i izložilo se
kritici za slabost, nepouzdanost i nedostatak kredibiliteta.
AGRESIVNA
MOĆI
PRIMJENA
VOJNE
Neki od Obaminih velikih, ili barem
iskreno dobronamjernih prethodnika u
Bijeloj kući bi to i učinili. No dobitnik Nobelove nagrade za mir odlučio je politički oportunizam pretpostaviti ispravnoj
odluci. U svemu tome najviše zabrinjava činjenica da je u američkom političkom i medijskom prostoru pokretanje
vojne operacije oportunistički, lakši izbor. U posljednjih desetak dana mala
vojska političara, analitičara i komentatora grmi o tome kao Amerika mora
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
udariti jer ne smije ispasti slaba. Čitav
kredibilitet najmoćnije države na svijetu vezuje se uz pitanje hoće li ili neće
ispaliti salvu projektila na drugorazrednog bliskoistočnog diktatora. Tu nije u
pitanju samo retorika i propaganda.
Ideja da je položaj, ugled i prosperitet
SAD-a u najvećoj mjeri oslonjen na njihove oružane snage i spremnost da ih
se upotrijebi duboko je impregnirana u
Svijet je do grla sit činjenice
da američki lideri svoje
oružane snage šalju u napad
vrlo često, da su im pri
tom diplomacija i stvaranje
zajedničke političke platforme
sa ostalim relevantnim
faktorima više dobrodošao
promidžbeni bonus nego
preduvjet za akciju, i da te
vojne intervencije često nisu
do kraja promišljene kad su
u pitanju njihove dugoročne
posljedice
svijest političke klase te zemlje. Koliko
je njihova vanjska politika postala vezana uz oružanu akciju pokazuje to da je
u posljednjih 25 godina Amerika vojno
intervenirala 9 puta, ne računajući pri
tom ˝tihi˝ angažman specijalnih snaga i
bespilotnih letjelica. Motivacija za te intervencije je bila raznolika, od onih utemeljenih na čvrstoj strateško-ekonomskoj računici do onih poduzetih iz čisto
političkih, pa i ideoloških razloga. Agresivna primjena vojne moći od strane dominantnih sila sigurno nije nova stvar u
ljudskoj povijesti, no američka varijanta
imperijalne politike zadnjih desetljeća
pokazuje tri zabrinjavajuće odlike. Prvo,
čestu nevoljkost da se suzdrži od djelovanja čak i kada to nalaže racionalna
procjena vlastite koristi. Status jedine
svjetske supersile stvorio je pretjeranu
vjeru u mogućnost SAD da oblikuje razvoj događaja po svom nahođenju bez
obzira na situaciju na terenu. Kad se to
39
kombinira sa jakim interesima ili ideološkim strujanjima koja utiču na američku vanjsku politiku sa unutrašnjeg
plana, rezultat je veliki broj takozvanih
humanitarnih intervencija u slučajevima
u kojima vitalnih interesa SAD-a jednostavno nije bilo. Drugo, sve manje davanja prostora i vremena za diplomatsko
rješenje konfliktnih situacija, ili barem
za međunarodni blagoslov vojnog rješenja. Od iračke intervencije 1991. kojoj je
Bush stariji osigurao status akcije UN-a
i široku međunarodnu koaliciju spalo
se na pripremu praktično unilateralnog
napada na Siriju 2013. Koliki je primat
vojne akcije nad diplomacijom kad je u
pitanju stav američkog establishmenta
o efikasnom provođenju vanjske politike pokazuje to što je Obama došao na
vlast upravo sa programom pojačane
međunarodne suradnje i suzdržavanja
od upotrebe vojne sile, pogotovo na
Bliskom Istoku, da bi pod pritiskom postepeno kliznuo u ulogu ne pretjerano
različitu od one njegovog prethodnika
Busha mlađeg. Treći faktor, koji podcrtava i omogućuje prethodna dva, je snaga i tehnološka superiornost američkog
vojnog stroja. Političari koji mu zapovijedaju mogu sa gotovo sigurnošću računati da će uspješno obaviti svaki realno
izabrani, strogo vojni zadatak( Irak ili
Afganstan daleko nadilaze usku vojnu
problematiku). Kada vam je na raspolaganju tako moćan alat, postoji stalno
iskušenje da ga upotrijebite. Činjenica
da se i uspješna vojna akcija dugoročno
može pokazati strateškom greškom i rezultirati pogoršanjem situacije na terenu
nije toliko zabrinjavajuća političkoj eliti
koja živi u ritmu kratkoročnih medijskih
i izbornih ciklusa. Na kraju, tehnologija
koja Amerikancima stoji na raspolaganju drastično smanjuje direktnu cijenu
odlaska u rat izraženu u vlastitim ljudskim gubitcima. U slučajevima udara
sa odstojanja kakav se priprema u Siriji
ona je uglavnom nepostojeća. Sa sve
većom robotizacijom američkih borbenih sredstava koja je u toku smanjuje
se jedan od najznačajnijih faktora ograničavanja njihovog vojnog angažmana,
broj mrtvačkih sanduka koji će nakon
akcije biti vraćeni kući. Sve to znači da
se SAD još neko vrijeme neće odreći
navike brzog i čestog ulaska u vojne intervencije. Bez obzira što o tome rekli
simpatični predsjednički kandidati prije
nego što dođu na vlast.■
PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - VLADIMIR MATIJEVIĆ
Od siromaha do privrednog vojvode
„Srpska banka u Zagrebu“ seljacima je davala jeftine kredite, prikupljala
seljačke uštede preko zadruga i obrazovala mlade ljude za poduzetništvo
što je olakšalo preobrazbu bivše Vojne krajine u društvo s tržišnom privredom
V
ladimir Matijević je rođen u
siromašnoj oficirskoj porodici
u kordunskom selu Gornji
Budački 1854. kao treće od
devetero djece. Sva njegova braća i sestra su umrla u mladosti i srednjoj dobi
pa je jedino on doživio starost. Nakon
završetka realne gimnazije upoznaje
nekog Čeha, graničarskog auditora. On
primjećuje kako se Vladimir lako ophodi
s ljudima i tečno govori, pa mu savjetuje
da izabere posao trgovca. Vladimir to
prihvaća, bio je izvrstan u matematici i još
bolji u njemačkom jeziku i odlazi na daljnje školovanje u bečku Visoku trgovačku
školu. Kada je završio školovanje
zapošljava se kod zagrebačkog trgovca
Gustava Sochera. Ondje radi kao zastupnik i trgovački putnik. Kao trgovački putnik obilazio je mnoge predjele Monarhije.
Nakon sklapanja posla s trgovcima, znao
je Matijević njima, kao usput, spomenuti
i svog tobožnjeg „malog rođaka“, dječaka
sa sela kojem bi dobro došao posao
šegrta. Ako je trgovac prihvatio ponudu,
Matijević bi tada od seoskih učitelja i
svećenika tražio da mu pošalju odabranog dječaka kako bi izučio zanat ili
trgovinu. Na taj je način „namjestio“ oko
250 djece.
Prije nego što će se otisnuti u samostalan biznis, Matijević je radio kod
trgovca Konšaka koji mu nudi i poslovno
partnerstvo. Tada je Matijević imao 27 godina, a osim njih dvojice u toj je trgovačkoj
radnji radio još samo jedan čovjek. Za to
vrijeme poslovanje je strelovito povećano
pa firma zapošljava još tridesetak ljudi, a
Matijević zarađuje povelik novac. Ubrzo
potom, pošto je stekao znatan imetak i
ime uspješnog privrednika, prestaje s putovanjima, ženi se i posvećuje svojoj firmi
u Zagrebu. Oženio se Paulinom Lađević,
kćerkom karlovačkog trgovca. Prema
sjećanju suvremenika, imao je Matijević
neobično dobro pamćenje, znao je
odrediti prioritete u poslu i odabrati pouzdane suradnike. Po prirodi je bio marljiv
Piše: RENATO ĐURĐEVIĆ
i nije podnosio neradnike i zabušante.
Volio je pjesmu, veselo društvo, osobito
mladih ljudi.
Osnutak „Srpske banke u Zagrebu“ povezano je s reintegracijom Vojne
krajine u Bansku Hrvatsku 1881. U tom
je vremenu naglo prekinut dotadašnji
način života Krajišnika, ukinute su kućne
zadruge koje su bile osnovne gospodarske i socijalne jedinice krajiškog društva,
pa seljaci osiromašuju, oskudijevaju u
novcu, zemlji, stoci i oruđu. Osobito se
teško oporavljalo seljaštvo u najzaostalijem području bivše Vojne krajine, u Ličkokrbavskoj županiji. Ondje su Srbi činili 51
posto stanovništva. Također, malobrojni krajiški trgovci se nisu mogli nositi s
konkurencijom iz Banske Hrvatske koja
počiva na manufakturnoj i tvorničkoj
proizvodnji, gradskoj trgovini, veletrgovini
i bankarskom poslovanju. Sve to financira austrijski, njemački i mađarski kapital. U gradovima Banske Hrvatske mogla
se kupiti roba isključivo stranog porijekla,
od čarapa do aparata za kavu i čaj. Iako
su Srbi bili veliki rodoljubi i vječni kritizeri
svega stranoga, kupovali su stranu robu
jer domaće nije bilo.
S druge strane, u Srijemskoj županiji
gdje je Srba u Hrvatskoj najviše živjelo,
ekonomija je bolje stajala. Ondje je srpska građanska i crkvena elita izgrađivala
financijsku osnovicu svog političkog utjecaja u Banskoj Hrvatskoj. U Srijemu su
se nalazila bogata narodno-crkvena dobra, zaklade i fondovi koji su samo po
formalnom nazivu bili „narodni“. Njime
su upravljali institucije crkveno-školske
autonomije na čelu s patrijarhom. O kojoj se svoti novaca tu radilo najbolje govori usporedba iznosa srpskih autonomnih fondova s autonomnim budžetom
Banske Hrvatske (bez Vojne krajine) za
1880. Naime, obje te autonomije raspolagale su s nešto više od tri i pol milijuna
forinti. Ipak, nakon priključenja Vojne
krajine Banskoj Hrvatskoj, prihodi srpskih
autonomnih fondova u usporedbi s pri40
hodima hrvatskog autonomnog budžeta
drastično padaju.
Bogati narodno-crkveni fondovi u
Srijemu potaknuli su stvaranje tankog
sloja srpskog poduzetničkog građanstva
i prvih srpskih štedionica u Hrvatskoj.
Srpski trgovci i poduzetnici u Srijemu
su bili pošteđeni Khuenovog političkog
i ekonomskog pritiska zahvaljujući lojalnosti banskoj vlasti zastupnika Hrvatskog
sabora okupljenih u Srpskom klubu čiji su
članovi mahom vukli porijeklo iz Srijema.
Iz tog su razloga krajem 19. st. novčani
zavodi srpskog kapitala bili brojniji od
zavoda koje je osnovao kapital hrvatskog građanstva. No srijemske srpske
štedionice zadovoljavale su kreditne
potrebe samo trgovaca, obrtnika i bogatijih seljaka dok je neukim i osiromašenim
seljacima trebala financijska pomoć da
prežive u novim tržišnim uvjetima, a ne
da nastave ili čak prošire svoje poslovanje. Međutim, i bogatijim srpskim poduzetnicima u Srijemu život ubrzo zagorčava
pravoslavni kler koji se udružuje s
mađarskom vladom da bi eliminirali laike, ponajprije poduzetničko građanstvo
iz upravljanja narodno-crkvenim fondovima. Tako su oni u trenutku nestašice
kapitala i proširenja tržišta nakon reintegracije Banske Hrvatske, uskratili srpskom poduzetništvu važne izvore financiranja.
To su neki od razloga koji su doveli
do osnivanja „Srpske banke u Zagrebu“
koja je zajedno sa ostalim organizacijama
koje je inicirao Matijević, „Savezom srpskih zemljoradničkih zadruga“ i „Privrednikom“, ostvarila materijalni preporod
Srba u Hrvatskoj. Poticatelj stvaranja
općesrpske banke u Hrvatskoj bio je
ministar unutrašnjih poslova i privrede
Kraljevine Srbije Kosta Taušanović koji
je u to vrijeme zbog neke afere emigrirao
u Zagreb. On je razvio misao o srpskoj
banci koju je već zastupao Vladimir
Matijević. Njih su dvojica u nepuna tri
mjeseca pripremili svu organizaciju oko
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
osnivanja banke koja je otvorena 1895.
Iako trgovac, Matijeviću je bio upućen u
bankarske poslove jer je početkom 1890ih radio u upravi „Hrvatske eskomptne
banke“.
Iznos upisane glavnice „Srpske
banke“ iznosio je četiri i pol milijuna forinti
ili devet milijuna kruna. No kad je banka
počela raditi nije bio uplaćen sav iznos
upisanih dionica pa je stvarni inicijalni kapital banke iznosio nešto više od milijun
i pol forinti. Njezini su glavni osnivači uz
trgovca Matijevića bili poznati zagrebački
odvjetnici Bogdan Medaković i Svetislav
Šumanović te umirovljeni podban Jovan
barun Živković Fruškogorski. Osnivači
banke i najveći dioničari koji čine njezinu upravu bili su srpski poduzetnici i
političari različitih političkih usmjerenja iz
gotovo svih područja Monarhije te Srbije.
Ipak, osnivanje nije prošlo bez problema i to od strane koja je predvidjela
da će ovaj zagrebački projekt oduzeti im
primat u Monarhiji. Riječ je dakako o Srbima iz južne Ugarske koji su ispravno
naslutili uspjeh „Srpske banke“. Naime,
kad se već početkom 20. st. usporedi osnovni kapital srpskih novčanih ustanova
iz Bačke i Banata sa onima u Banskoj
Hrvatskoj, postaje jasno zašto Srbi iz
južne Ugarske više ne mogu po ekonomskoj, pa onda i političkoj snazi konkurirati srpskom građanstvu iz Hrvatske.
Srbi u Banskoj Hrvatskoj su imali 10 i
pol milijuna kruna osnovnog kapitala dok
su oni iz Ugarske jedva premašili polovicu te svote. Koncem 1904. u srpskim
novčanim zavodima u Austro-Ugarskoj
bilo je ukupno 94 milijuna kruna. Srbi u
Banskoj Hrvatskoj imali su 56,32 posto
od tog iznosa, a ubjedljivo najveći udio
odnosio se na novac iz „Srpske banke u
Zagrebu“. Srbi iz Bačke i Banata držali su
38,37 posto „srpskog novca“ u Monarhiji
dok su ostatak od 5,31 posto kontrolirali
Srbi iz Dalmacije.
Takav je stav ugarskih Srba ozlojedio Matijevića pa on piše jednom prijatelju kako im je „iz Novog Sada užasno
smetalo“ jer da „mi hoćemo nekakav centar da prenesemo u Zagreb“. Isto tako
Matijević se žalio kako iz Novog Sada
nisu poslali ni jednog šegrta da izuči
zanat u organizaciji njegovog „Privrednika“. Srpska je banka dokinula privredni
i politički monopol i srijemskih Srba iz
vladine Narodne stranke koji se sad više
povezuju s kapitalom srpske opozicije u
„Srpskoj banci“ nego s kapitalom vladinih
zavoda.
U isto vrijeme dok vodi srpske
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Osim „Srpske banke u Zagrebu“, Vladimir Matijević je bio inicijator osnivanja „Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga“ i „Privrednika“
ekonomske organizacije, Matijević ne zapostavlja svoj glavni biznis pa uspješno
upravlja poduzećem „Nasljednik Gustava
Sochera“ i obavlja posao cenzora u „Austro-ugarskoj banci“.
Srpska je banka srpskim seljacima davala jeftine kredite, prikupljala
seljačke uštede preko zadruga i obrazovala mlade ljude za poduzetništvo što
je olakšalo ekonomsku i društvenu preobrazbu bivše Vojne krajine u društvo s
tržišnom privredom. U samo pet godina
znatno je povećan broj srpskih financijskih poduzetnika u središnjoj i jugozapadnoj Hrvatskoj. Godine 1900., umjesto
nekadašnjih 80 posto, udio srpskih financijskih poduzetnika iz Srijemske županije
iznosi tek 50 posto. Međutim, bilo bi
pogrešno zaključiti da je ekonomska
mreža Srpske samostalne stranke i njenog uglednog člana Vladimira Matijevića
uspjela zadovoljiti sve Srbe u Hrvatskoj.
Upravo u razdoblju jačanja srpskog
poduzetništva u Hrvatskoj dolazi do masovnog iseljavanja Srba. Tako je u prvom
desetljeću 20. st. preko 40 hiljada Srba
emigriralo u prekomorske zemlje, što je
činilo gotovo sedam posto ukupnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj.
Vladimir Matijević je zaslužan što
je njegovo Srpsko privredno društvo
„Privrednik“ iz siromaštva otrgnulo 37
hiljada dječaka i djevojčica sa sela jer im
41
je omogućeno obrazovanje za trgovački,
obrtnički ili ugostiteljski poziv. Privrednikovi pitomci su bili i Rade Končar, narodni
heroj, Radoje Dakić, predsjednik Sindikata Jugoslavije te Nikolaj Mrđa, mitropolit
dabrobosanski.
Istoimene Matijevićeve novine ustrajno su educirale srpsko seljaštvo u
modernizaciji poljoprivredne proizvodnje. Matijević je financijski podržavao
i stranačko glasilo svoje stranke,
zagrebački „Srbobran“ koji je zbog netolerantnog pisanja zabranjen 1902. Već
sljedeće godine Matijević se sukobljava
s novim liberalnijim vodstvom Srpske samostalne stranke kojeg predvodi Svetozar Pribićević. Razlog je bio nespojivost
politike „novog kursa“ s Matijevićevim
srpskim ekskluzivizmom u gospodarstvu
i politici što nije ostavljalo nimalo prostora
za suradnju s hrvatskim građanstvom.
On je tada isključen iz vodstva Srpske
samostalne stranke, no vodstvo stranke
zadržalo je najuži kontakt sa „Srpskom
bankom“.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata,
vlasti hapse brojne Matijevićeve suradnike pod optužbom veleizdaje. Sam
Matijević uspjeva pobjeći i emigrira u
Švicarsku. „Privrednik“ je 1923. preseljen
u Beograd u kojem Matijević šest godina
kasnije umire. „Srpska banka“ je radila do
preuzimanja od strane vlasti NDH.■
duhovni zov
K
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
riževci se u pisanim dokumentima
prvi puta spominju
u jednoj ispravi
kralja Bele III.
iz 1193. godine. Najistaknutije
središte ove križevačke utvrde
bio je kastrum. Sjeverno od nje
ban Stjepan organizira naselje
doseljenika (današnji Gornji
grad) kojemu 24. aprila 1252.
godine dodjeljuje povlasticu slobodnog kraljevskog grada. Godinu dana kasnije ovu povlasticu
potvrdio je i sam kralj Bela IV.
Križevci su dobili ime
po križanju putova na kojima je
nastao. Ime Cris pod kojim se
spominje današnji grad predstavlja latinizirani oblik hrvatske
riječi križ (latinski crux).
Križevci su do 18. vijeka
bili podijeljeni na dva dijela: Donji
križevački grad (Inferior civitas
Crisiensis) i Gornji križevački
grad (Superior civitas Crisiensis)
koje je 1752. godine ujedinila
carica Marija Terezija u jedan
grad koji od tada nosi ime u
množini: Križevci.
Doseljavanje Srba na
križevačko područje datira iz 16.
i 17. vijeka kada su veće i manje
grupe Srba prevođene iz turske
Slavonije na austrijsku krajinu
koja se ponajviše od njih formirala na liniji Koprivnica-KriževciIvanić. Istočno od te linije i dalje
je bila ničija zemlja (desertum
secundum), koja se postepeno
smanjivala doseljavanjem novih,
opet mahom srpskih doseljenika
iz turske Slavonije, u koju su
stalno priticale nove doseljeničke
grupe iz Bosne i Srbije.
U to doba u Križevcima
je bilo sjedište regimente ili
kapetanije, koja je bila u sas-
tavu Varaždinskog generalata.
Križevačka kapetanija kao i one
u Koprivnici i Ivaniću bila je sastavljena od 200 vojnika, pretežno
Srba. Oni 5. septembra 1538. godine dobivaju od cara Ferdinanda povlastice kojima su 20 godina oslobođeni od poreza, daje
im se da bez ometanja obrađuju
napuštenu zemlju, njihovim vojnim jedinicama komandirati će
njihove vojvode i kapetani, a ratni
plijen mogu zadržati. Iz pisanih
dokumenata vidljivo je da su u
Križevcima 1606. godine bile njihove vojvode Nikola Predojević
i Radovan Ožegović, a 1626.
godine Mihailo Pareopatović i
Petar Pejašinović. Godine 1634.
u Beču kao poslanik Krajine
boravi križevački kapetan Jovan Vojković kojeg za vojne zasluge car Ferdinand III. odlikuje
“Svečanom poveljom”.
U crkvenom pogledu to
područje najprije je pripadalo
Eparhiji marčanskoj čiji su arhijereji vodili tešku borbu protiv
agresivnog rimokatoličkog prozelitizma i njihovog programa
unije. Pored manastira Marče,
drugo duhovno središte pravoslavnih Srba bio je i ostao manastir Lepavina. Pod velikim
pritiscima rimokatoličke crkve
Srbi su izgubili manastir Marču,
ali su sačuvali svoju pravoslavnu vjeru i nacionalni ponos.
Kao duhovni nastavak Eparhije
marčanske 1734. godine ustrojena je Eparhija lepavinsko-severinska sa sjedištem u manastiru
Lepavina, a kasnije u Severinu.
Ovo vladičanstvo sjedinjeno
je 1754. godine sa Eparhijom
kostajničko-zrinopoljskom koja
je 1771. godine sjedinjena s
Pakračkim vladičanstvom. Ovo
42
jedinstvo ostalo je do 1931. godine kada je osnovana Eparhija
zagrebačka, u rangu mitropolije,
sa sjedištem u Zagrebu.
U 18. vijeku vjerski život
na ovom području se intenzivira gradnjom pravoslavnih hramova na što ukazuje i zapis iz
1715. godine po kojem je Vasilije
Grubač bio “protopop nad popovi
u Križevačkoj i Koprivničkoj krajini”, a 1746. godine u Križevcima
je rođen Stefan Vitanović, jeromonah i prepisivač u manastiru
Lepavina i paroh u Koprivnici.
Iako su početkom 19. vijeka Srbi u Križevcima bili malobrojni odlučili su 1893. godine
sagraditi pravoslavni hram. Uz
pomoć pravoslavnih vjernika
okolnih mjesta velebni hram Svetoga Save dovršen je i osvećen
1902. godine. Sagrađen je na
bivšem ugaonom bastionu, gdje
je oblikovan manji trg, s dviju
strana omeđen kućama. Gradnja
je povjerena poduzetniku Vilimu
Higersbergu koji je kao projektant nastojao slijediti jednostavni
tip krajiških klasicističkih crkava
propisanih u Austro-Ugarskoj
monarhiji potkraj 18. vijeka.
Izdužen jednobrodni prostor,
s nešto užim poligonalnim oltarom pokriven je tzv. češkim
svodom. Pjevnica s drvenom izrezbarenom ogradom podignuta
je iznad trolučno rastvorenog
predvorja. Pročelje sa zabatim zvonikom, završenim s dvostruko stiješnjenom lukovicom
i lanternom, kao i bočne strane i
oltar raščlanjeni su plitkim pilastrima. Unutrašnjost je dekorirana
konvencionalnim geometrijskim
ornamentom te četirima zidnim
freskama koja prikazuju poprsja
svetitelja i apostola. Novi ikonIDENTITET/ BR. 182 / 2013.
ostas izradio je 1938. godine Miljenko
Đurić u stilizaciji bizantskih ikona. Datum posvećenja crkve i postavljanje novog ikonostasa uklesani su na dvjema
pločama postavljenim na bočnim zidovima uz ikonostas. Prvi paroh bio je
ugledni sveštenik Svetozar Grubač, koji
je bio i urednik u to vrijeme značajnog
pastoralnog časopisa “Pastir Dobri” koji
je izlazio u Pakracu. Do drugog svjetskog
rata paroh je bio sveštenik Božidar Vitas.
Početkom
Drugog
svjetskog
rata i uspostavom ustaške tvorevine
NDH donose se propisi kojima se ozakonjuje teror nad Srbima među kojima
i Zakonska odredba o prijelazu s jedne
vjeroispovijesti na drugu. Taj je propis
Srbima omogućavao da “dobrovoljno”
mogu prelaziti s pravoslavlja na katolicizam. U nadi da će na taj način spasiti
svoje poslove, a kasnije i živote to su
činili i Srbi u Križevcima. Međutim ni to
im nije pomoglo jer su ustaše već 26.
aprila proveli hapšenje 120 pravoslavnih
Srba na području grada i sreza Križevci.
Dopremljeni su u križevački zatvor, a njih
40 otpremljeno je 11. maja u zloglasni
ustaški logor Danica kod Koprivnice. U
tom i logoru Jadovno pobijeni su mnogi
zatočeni, a među njima i ugledni Srbi iz
Križevaca: Stevo Ban, Tadija Barešić,
Pero Bubanović, Đuro Jankulica i drugi.
Ustaški zločini su rezultirali drastičnim
smanjenjem broja Srba u križevačkom
kraju.
Po popisu stanovnika iz 1892.
godine u Križevcima je bilo 26 pravoslavaca, 1857. godine 24, 1869. godine
54, 1880. godine 105 pravoslavaca. Iako
malobrojni bili su dobro organizirani pa
1889. godine osnivaju Srpsku narodnu
čitaonicu: “Pošto naša braća Hrvati u
svojoj ovdašnjoj čitaonici na sva naša
mnogogodišnja zahtijevanja nikako ne
htjedoše držati ma samo jedne srpske novine”. Za predsjednika čitaonice
izabran je Stojan Car. U Križevcima je
zalaganjem krajiškog pukovnika Mojsija
Baltića 1860. godine osnovano poznato
Gospodarsko učilište na kojem su 1897.
godine bila upisana 24 pravoslavna
učenika.
Godine 1921. u Križevcima je
popisano 120 pravoslavnih, a 1929. godine 104 duše u 52 doma. Stradanjima
u Drugom svjetskom ratu broj pravoslavnih duša 1953. godine smanjen je
na 69, a preostalih pravoslavnih Srba u
Križevcima sada ima 60-ak u 26 domova.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Nakon Drugog svjetskog rata
zbog nedostatka sveštenika križevačka
parohija nema stalnog sveštenika već
parohiju opslužuju poznati i ugledni
sveštenici Zvonko Pilinger, Jovan Nikolić
i Radovan Majstorović te nastojatelj manastira Lepavina arhimandrit Gavrilo
(Vučković). Povećanjem broja sveštenika
u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj mitropolit Jovan za paroha u Vojakovcu i
Križevcima postavlja mladog sveštenika
jereja Đorđa Filipovića koji sredstvima
Eparhijskog upravnog odbora u Zagrebu
i Ministarstva kulture RH obnavlja nakrivljeni zvonik hrama Sv. Save koji se prekri43
va limom, a krov biber crijepom. Ugrađen
je i gromobran i postavljeni bakreni oluci.
Gradske vlasti Križevaca financirale su
drenažu oštećenih temelja, a u sanaciju
zapadnog pročelja hrama uključuje se i
Koprivničko-križevačka županija. Nakon
predviđene restauracije ikonostasa koji
je ugrožen od crvotočine i unutrašnjeg
uređenja ova pravoslavna svetinja sa
statusom zaštićenog kulturnog dobra
zasjati će punim sjajem na ponos, ne
samo Srpske pravoslavne crkve već i
grada Križevaca koji tako postaje bogatiji za jedan obnovljeni hrišćanski hram u
centru grada.■
rubom ulice
SVI SVOBODINKINI CVJETOVI
Prvi čovjek koji je usporedio ženu s ružom bio je pjesnik. Drugi je bio
budala.
Nekada se u Zagrebu cvijeće mnogo više poklanjalo nego danas.
Umjetni cvjetovi su omalovažavanje cvijeća, ali i omalovažavanje
dame kojoj ga darujete.
V
Piše:
JOVAN
HOVAN
eć dugo vremena ni u jednom
zagrebačkom tramvaju nisam sreo
čovjeka s buketom cvijeća u rukama.
Ne znam je li u pitanju pomanjkanje
ukusa, materijalni momenat, gubitak
onog što smo nazivali „zagrebačko ophođenje“, tek
cvijeće i s cvijećem je sve teža situacija. Jedna stara
dama nedavno mi je rekla volim još cvijeće ali ga
više ne kupujem i ne berem. U cvjećarnama kupujemo cvjetove koji cvatu i mirišu samo prije kupovine. A nekad, nikad kao nekad.
Ako ste ostarjeli a niste čuli za Svobodinku,
onda ste uzalud ostarjeli. Svi mi u svojoj prošlosti
imamo jednu plavu odaju na tavanu, svoj gromobran protiv vremena. Svobodinka je bila najpoznatija cvjećarska radnja u Zagrebu, u Ilici između Trga
bana Jelačića i Frankopanske ulice. Na najsjajnijim primjerima cvjetova kao da su bila pričvršćena
srebrna zvonca koja su stalno zvečala da nitko ne
prođe pored njih a da ih ne opazi.
44
Ako ste bili zaljubljeni (javno ili tajno) morali
ste kod Svobodinke kupovati cvijeće i poklanjati ga
ljubljenoj. Ne znam osobno tko je bila ta žena ni
kako je izgledala, ali znam da je bila pojam i simbol
grada.
Svobodinkini aranžmani točno su se znali.
Bombonijera koja je prošla kroz njezine ruke činila
se nekako slađa, knjiga ljepša a i obična kemijska
olovka izgledala je nekako dostojanstveno, dok
slova se nisu spoticala o liniju na kojoj je trebalo da
stoje. Ako je izgledala kao da je izišla iz banke, bila
je stvarnost za ljude iz njezine blizine. Kada i kako
se ugasila, kako je iščezla ili uvela ta cvjećarka, nije
mi poznato. Tek jednog dana kada sam zbog nekog
rođendana došao aranžirati poklon nisam je našao.
Ni u susjednim trgovinama nitko nije znao ništa reći
o toj tajanstvenoj ženi, cvijetu među cvijećem. Kasnije su nikle mnoge nove cvjećarne, mnogi su se na
cvijeću obogatili, neki i propali, ali je Svobodinka za
Zagreb ostala cvjetna mjera.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Svobodinkini savjeti
Ako niste znali kako neki dar treba aranžirati, otišli bi
Svobodinki. U Zagrebu se nekad mnogo više darivalo cvijeće
nego danas, iz čega izvlačim zaključak da je Zagreb definitivno
zreo za jednu generalku na svojim raštelanim kriterijima. No ta
žena je u cvijeću krila i svog demona. Savjetovala je kako se
treba čuvati da nas cvijeće ne zaslijepi jarkim šarenilom i ne
omami teškim dahom.
Nedavno me je zapanjio stariji kolega kada je rekao
kako je nekoj simpatiji poklonio četiri klinčeka.
Ti – rekao sam mu – sigurno nikad nisi bio kod Svobodinke?
Nikad ni čuo! – odgovorio je.
E, da je bio, naučio bi da je parni broj – broj mrtvih.
Cvijeće se živima nosi samo u neparnim buketima. Neparni broj
cvjetova je na početku, parni na kraju života. To sam odavno
naučio od Svobodinke, čime se zauvijek ubilježila u moju dušu.
Nije sramota roditi se glupan, ali je sramota ostarjeti i umrijeti
kao glupan. Ljubičice pune nedoumica, zumbuli u kojima je toliko opoja da se lako može zaspati kao na operacijskom stolu,
dan i noć, to luckasto cvijeće, da je čak teško i izmisliti zašto ta
ludorija raste.
Svi smo pomalo lutali u svojim životima. Bilo mi je 17
godina kada sam poklonio prvi buket a da ništa nisam znao
o parnim i neparnim brojevima cvjetova. Zahtijevao sam od
prodavačice da buket bude što veći, ali nisam brinuo o broju.
Tek kasnije sam shvatio kako i boje cvjetova nešto kazuju. Po
Svobodinkinom govoru cvijeća, crveno je znak ljubavi. Buket
crvenih ruža može se dati samo svojoj ženi ili zaručnici – nikada udatoj ženi. Cvijeće svijetlih pastelnih boja, osobito bijelo
cvijeće, znak je čistote, pa i čistote osjećanja i može se svakom poslati i predati. Plavo označava vjernost – ono se daje
samo u određenim prilikama i vrlo uskom krugu ljudi. U Svobodinkinoj otvorenoj knjizi cvijeća ljubičasto je boja žalosti, šalje
se najčešće na pogrebe, ali se može darivati i kao vrsta neutralnog cvijeća. Osim ljubičica, koje se ne smiju poklanjati udatim
ženama. Najzad, žuto je boja ljubomore. Njega ne bi trebalo
poklanjati, osim ako nećete reći da ste – ljubomorni.
Dokučio sam svemir
Više puta mi se učinilo kako sam dokučio svemir. Obradovao sam se kako se sve složilo i poklopilo kao ona narančasta
mrlja na starim fotoaparatima. Ali onda bi se onda pomjerila
neka brojka desno ili lijevo i sve bi se opet zamutilo i zatamnilo,
ostavljajući sve manje nade da ću ikada uspjeti izoštriti.
Ne držim do prodavača za koje je cvijeće samo roba
ili sredstvo bogaćenja. Kod „Svobodinke“ kao da su sve
prodavačice gajile poseban odnos prema cvijeću. Nikad nisam
saznao odakle ga je nabavljala, ali je uvijek kod nje bilo ruža,
klinčeka, orhideja, tulipana. Potonji su kasnije počeli pristizati
iz Nizozemske, ali kao da nisu bili mirišljavi niti su budili lijepa
osjećanja kao domaći.
Umjetni cvjetovi u Svobodinkinoj radnji nisu prolazili. Smatrala je da je to uvreda, omalovažavanje cvijeća, ali
i omalovažavanje dame kojoj ga poklanjate. U njezinoj radnji
osjećali ste se kao u cvjetnom hramu. Kod nje sam čuo priču,
ako čovjek hoće biti sretan jedan dan, neka se napije; ako hoće
biti sretan godinu dana, neka se oženi; ako hoće biti sretan cijeli
život, treba gajiti cvijeće.
Svobodinkina radnja je bila i neka vrst ispovjedaonice.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
45
Pa sam se tako prisjetio čovjeka koji je tražio lijep buket, „toliko
lijep da moja supruga kada ga ugleda proguta i jedan sumnjivi
alibi“.
Prema Svobodinkinom učenju, cvijeće je najčešći poklon, šaljete ga domaćici kako bi joj zahvalili što vas je pozvala
na ručak, tajnici koja vam je učinila neku uslugu (najčešće slagala da niste u uredu, znate već: samo da pogledam....).
Dalje se šalje rođakinji koja slavi rođendan, poznanici
koja se udaje, možete ga poslati i na pogreb prijatelju, jedino
ga žena ne treba poklanjati muškarcu. Ni muškarac muškarcu.
Ako se darovi predaju zapakirani, cvijeće se (ali samo
cvijeće) predaje raspakirano. Umotava se u papir tako da se
omot može lako skinuti i predaje se domaćici. Još smo nešto
naučili od Svobodinke: žena može pokloniti i cvijeće u tegli, dok
muškarac može predati samo rezano cvijeće. U ovoj radnji nakupovao sam se lijepih buketa, ali nikad nisam čuo da računa
broj cvjetova puta toliko i toliko, pa plus zelenje, pa.... Brojalo
se, računalo i naplaćivalo diskretno.... Jedno vrijeme u Zagrebu
je bilo mnogo prodavača cvijeća. Ne samo na Dolcu, nego su
zalazili i po kafićima, Gradskoj kavani, Gradskom podrumu....
Morali ste se praviti da ih ne primjećujete. Poklonite li im samo
mrvicu pažnje, ne bi se smirili dok vam ne uvale čitavu košaru.
I onda ste gotovi. Jer tuga uvijek pamti lica galantnih mušterija i
nikad vas više neće zaobići.
Stari Grci i Rimljani posebno su cijenili ružu, nazivajući
je kao i danas, kraljicom cvijeća. Prema starim grčkim legendama, ruža je nikla na morskoj obali kada je došla božica ljepote.
Ružin cvijet je bio cijenjen i kod Rimljana. Njihovi su ljetnikovci
bili okićeni ružama, a u zimskim mjesecima ruže su dopremane
iz Egipta. Rimljani su posebno cijenili ružino ulje kojim su mazali
kosu i njegovali tijelo. Za vrijeme svečanih obreda na carskom
dvoru podovi su bili posuti ružinim laticama. Od ruža su pravljeni i vijenci koje su slavljenicima stavljali oko vrata, na glavu
ili oko ruke. Čak je i jedan dan bio posvećen ružama. To je bio
jedanaesti dan mjeseca svibnja. Tada su na groblje nosili vijence od ruža a uljem su mazali spomenike.
Kažu da je prvi čovjek koji je usporedio ženu s ružom
pjesnik. Drugi je bio budala. Jedna istočnjačka priča govori o
tome da je ruža bila bijela kad je Bog stvori cvijeće, ali da je
porumenjela od stida kada je Adam pogledao ružu prije nego
se rasklopila.
Prisjetio sam se i Svobodinkine priče o uzgajivaču ruža
koji je imao neobičnu strast – svakoj je ruži dao ime neke svoje
bivše ljubavi. Tako su jedna pored druge i jedna protiv druge
rasle Anđelka, Petra, Gorana, Alenka.... Supruzi Juliji lijep je vrt
sve više smetao, postala je alergična na miris ruža, na imena
ruža. Tako je došlo i do razvoda.
Nedavno sam, pričala mi je Svobodinka, bila kod tog vrtlara. Zapela mi je za oko raskošna ruža, i bojom i mirisom. Još
sam se više začudila kad mi je rekao njezino ime – Julija! Pomogla mi je da shvatim kako smo usred života okruženi tajnama
i kako malo znamo o ljudima koji žive pokraj nas.
Svobodinka je odavno otišla sa svojim cvijećem. Bilo je
namijenjeno samo ljudima koji nisu opsjednuti zlom. Svobodinka je bila nešto posebno. Lijepe novce ostavio sam kod nje, i
ne žalim. Današnji trgovci cvijećem su drugačiji – oni su baš
trgovci. Za njih je cvijeće roba, kao deterdžent, sapun ili džezva
za kavu. Jedan znanac mi kaže da je otvorio cvjećarnu: „Zarada
jest mala, ali mi barem posao cvate“.
Uzimam nekoliko ruža koja mi djevojka sa svojim najslađim osmjehom vezuje u mali buket.■
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati
od čovjeka čije je isklesano lice optočeno
dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu
nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o
kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige,
između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote
svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović
je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara
takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući
raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Državna tajna
„Ovaj Milane, ti misliš da ovo nije dobro.“ – govorio je Nikola
Pašić često svom sekretaru, koga je provere radi, pitao za
mišljenje o nekom svom nesigurnom političkom stavu.
„Ja… nisam, vidite, to je jasno… ništa tako rekao…“ – mucao
je i šaptao Milan Gavrilović.
„Ovaj, čim ti počneš da mucaš, tražeći reči da, ovaj, ništa ne
kažeš. Ja znam koliko je sati po tom pitanju.“ – „otkrio ga je“
Nikola Pašić i pitao: „Samo ne znam zašto šapćeš?“
„Pa, gospodine predsedniče, da ne čuje opozicija.“ – odvaži
se Gavrilović.
„Šta da, ovaj, ne čuje opozicija? Ono moje, ili tvoje?“
„Vi odlučite.“
Predsednikova uteha
„Gospodine Pašiću, dobio sam izveštaj da je turski sud u
Carigradu osudio na 101 godinu robije našeg zaslužnog borca u Makedoniji popa Nikolu Jovićevića!“ – referisao je šef
srpske propagande Sveta Simić.
„Sto jednu godinu?“ – čudio se Pašić: „To je, ovaj, mnogo!“
„Mnogo, gospodine predsedniče!“ – ponovio je sa uzdahom
Sveta: „Bio je dobar borac, a bio mi je i prijatelj…“
„Ovaj, gledaćemo da on to sve ne izdrži…“ – utešio je Svetu
Pašiš i dodao:“To poruči i u Makedoniju!“
Briga za ljude
Bio general Sava Gujić srpski diplomatski poslanik u
Carigradu, pa došao u Beograd, u misiju pripreme posete
kralja Petra Carigradu i došao kod Pašića.
„Ovaj, Savo imaju li Turci dosta pušaka?“ – pita Pašić.
„Imaju.“ – odgovara general Grujić.
„A, ovaj, municiju… Nemaju?“
„Naprotiv, imaju i municije dosta.“
„E, ovaj, znaš, treba da se čuvaš zbog atentata.“
Naši novi popovi
Odmah po osvojenju Skoplja ušao u varoš i Pašić. Ulicama
veliki vrvež svetine. Pašić se desio u jednoj ogromnoj gomili
naroda. U blizini njegovoj stoje desetak hodža i Pašić hoće da
razgovara sa njima. U tom času prilazi jedan njegov sekretar
i nešto mu šapće na uho.
„ Ovaj... dobro, sad ću ja doći, samo da se pitam sa ovim našim
novim sugrađanskim popovima!“ - reče Pašić pokazujući na
hodže.
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
47
A što tramvaj da ne skrene
Posle povrede koju je Pašić dobio prilikom sudara njegovog
automobila sa tramvajem, došao Laza Marković da obiđe
Pašića i upita ga:
„ Ako Boga, gospodine predsedniče, kako se to dogodilo?...
pa zar šofer nije mogao okrenuti auto na drugu stranu!?..“.
„ Ovaj... jes’ znaš... šofer je išao malo pobrzo, pa nije mogao...
nego znaš, onaj... tramvajdžija je trebao da okrene na drugu
stranu!...“ - odgovori Pašić.
I da uvatiš vladu
Na jedan dan ranije nego što je siromah Tripković prvi put, ni
kriv ni dužan, obrazovao vladu, pozove ga Pašić na intiman i
vrlo važni razgovor.
„ Ovaj... znaš, Marko, jeste... molim te, ja sam bio u Dvoru
i ovaj... znaš, ti ćeš da uvatiš vladu i tebe će da se javu svi
ministri u kabinet. Ti ćeš da vladaš kao predsednik na prelazni kabinet, vamo ovaj... Marko, molim te da o tome ništa
nikome ne govoriš...“ - reče mu Pašić.
Izlaz na koji se ne izlazi
Bila 1905. godine ministarska kriza i Kralj bio poverio sastav
kabineta Pašiću. Posle dugog konferisanja sa političkim
prvacima, došao Pašić da Kralju referiše o situaciji.
„ Kakva je situacija, gospodine Pašiću?“ - upita ga Kralj
Petar.
„ Ovaj... onaj... Veličanstvo... situacija je poteška i vlada ne
može da bidne... ovaj... nego moramo ići u izbore na narod“
- odgovori Pašić.
-„Ama zar opet izbori, ako Boga!? Zar nema drugog izlaza?“
- reče kralj Petar koji nije voleo česte izbore.
- Ovaj... Veličanstvo, jeste.. znaš... ima izlaz, ali neće da
izađemo - odgovori Pašić.
Pašićeva kosovska beseda
Stigao Nikola Pašić na Kosovo polje, posle balkanskih ratova, u pratnji generala i vojvode Putnika. Pred Muratovim
turbetom sačekala ga je postrojena počasna četa. Sad su i
vojnici i generali očekivali da nešto Pašić kaže. Pašić je smatrao da vojnicima i o istoriji treba govoriti vojnički:
„Junaci, ovaj, evo nas na našem lepom Kosovu polju, gde je
poginuo slavni vojvoda Lazar Knežević, pukovnik Obilić, major Milan Topličanin, kapetan Ivo Kosovljanin i mnogi Srbini
vojnici iz Kruševca i Prokuplja.“
Srpski generali i Pašić
Ceo srpski generalštab pred Balkanski rat bio je u audijenciji
kod predsednika srpske vlade Nikole Pašića i razgovarali su
o nabavci topova. Govorili su o naoružanju evropskih država,
pominjali su razne fabrike topova, kalibre i domete. Na kraju
su se generali između sebe podelili u procenama koji su topovi najbolji i koje treba kupiti.
Kad je video koliko su generali podeljeni, Pašić je dao solomonski predlog:
„Ovaj, najbolje bi bilo da malo pucamo za probu.“
treće poluvrijeme
PROIZVODI LI SVE VEĆA KOMERCIJALIZACIJA
SPORTA ‘FUNKCIONALNE IDIOTE’
ŠUTI I IGRAJ DOK TE JA
PLAĆAM: POBUNA ROBOVA
MOGUĆA JE I U KAPITALIZMU
T
u nešto nije u redu! Naime,
nestašica
društveno
osviještenih, da ne kažemo i
angažiranih sportaša, ukratko, onih koji se usude misliti svojom glavom, toliko je raširena u
današnjem profesionaliziranom sportu,
da se sportaši koji iskazuju bilo kakve
znakove osobitosti percipiraju gotovo
kao svjetsko čudo. A znate kako je s
čudima - često se traže i tamo gdje ih
nema. I, po definiciji, kratko traju.
Pa se već i tragovi korišenja
mozga znaju ocijeniti kao herojski čin,
ako već ne i kao svojevrsna “pobuna robova” današnjice.
Nedavni intervju nogometaša
Ivana Ergića nekim ovdašnjim medijima,
koji je svjedočio i o svojoj traumatičnoj
izbjegličkoj mladosti, ali i izrekao niz suvislih rečenica o današnjem potrošačkom, kapitalističkom sustavu, na društvenim mrežama.
Nedavno Svjetsko prvenstvo u
atletici, održano u Moskvi, promoviralo
je u aktivistice dvije ruske atletičarke
koje su se potom - ogradile od bilo kakvog angažmana. Da nije od straha? Ili
su se djevojke uplašile gnjevnih reakcija na ulici? Možda još više i negativnih
reakcija ruskih vlasti? Kako bilo, ruske
atletičarke Ksenija Rišova i Tatjana Firova, članice štafete 4 x 100 metara, za
koje su mediji tvrdili kako su se poljubile
na pobjedničkom postolju u znak podrške u Rusiji zabranjenom gay pokretu,
oštro su demantirale takve napise i izjavile kako je nepravedno to što je njihova
sportska pobjeda stavljena u drugi plan
Piše: HRVOJE PRNJAK
zbog - politike. “Poljubile smo se u usta
slučajno, razmjenjujući čestitke za medalju, sve drugo je prenapuhano”, poručile su. I uistinu, ako pogledate snimku
dostupnu na internetu, čini se da je zaista riječ o poljupcu “izvađenom iz konteksta”. Ali, priča je lansirana...
U isto vrijeme, Putinovi antigay
zakoni motivirali su atletičarku Jelenu
Isinbajevu da - javno podrži upravo antigay zakone. Kako ne bi bilo zabune, je li,
na čijoj je ona strani. I da ju ne bi slučajno netko zamijenio s onim atletičarkama
koje su za trajanja SP-a lakirale nokte u
duginim bojama, sram ih bilo...
Dakako, izuzmemo li predvidivi
angažman sportaša za teme i ciljeve
koji nisu u bilo kakvoj suprotnosti s društveno dominantnim tendencijama i vrijednostima (tu mislim na ono kad čitave
ekipe nose transparente protiv rasizma,
kao što su nekad, u SFRJ, igrači prije
utakmica znali ponijeti transparente poput “Drug Tito, istinski velikan 20. vijeka”), zaista je teško naići na primjer bilo
kakvog aktivizma sportaša. Ako u aktivizam ne ubrojimo skupljanje tetovaža
po tijelu... Ne ubrajaju se tu humanitarni
angažmani, kao niti pokoji sportaš na
istaknutoj dužnosti, recimo ministarskoj,
kao što je to u Srbiji odnedavno Vanja
Udovičić, proslavljeni vaterpolist. Sportaši kao da su i sami postali voajeri vlastitih sudbina i podređivanja sporta interesima kapitala, bez puno elemenata
izvorne igre i prirode homo ludensa. To
je u neku ruku nasljeđe televizacije sporta u prošlom stoljeću, pa Fritz Lamm tvrdi: “U usporedbi s 19. stoljećem, kad je
48
čovjek osjećao da on stvara povijest, da
sam može i hoće mijenjati svijet i srušiti Boga, danas je čovjek postao gledatelj svoje povijesti, npr. na televizijskim
ekranu, na nogometnim utakmicama,
u boksu”... Ako smo usvojili da sport
ipak nije “nastavak rata” (ili možda ipak
jest?!), a sportaši nisu vojnici, u čemu je
problem?!
Kao što je to svojedobno primijetio i sociolog Srđan Vrcan, “nogomet
učvršćuje određenu hijerarhiju vrijednosti” u društvu, od mačizma, cijenjenosti
osjećaja pripadnosti kolektivu, nacionalnih podijeljenosti ili čak netrpeljivosti pa
nadalje. Zato i imamo situacije da jedna
“napeta” nogometna utakmica zna brutalno pokazati da neki društveni procesi
- recimo kad je riječ o odnosima između
dva naroda - zapravo i nisu baš daleko
odmakli, kao što se možda u međuvremenu moglo pomisliti na osnovu nekih
drugih pokazatelja, recimo kad je riječ o
ekonomskoj ili kulturnoj suradnji.
Ako ćemo pravo, nogometu u osnovi baš i nije namijenjeno da ruši dubinske društvene prepreke, jer su neka njegova obilježja transkulturalna, i jednako
su vidljiva u različitim kulturama gdje se
igra nogometna igra, ili možda bolje reći,
gdje se odvija nogometni biznis.
I zato, valja vidjeti što to i o čemu
govori taj Ergić, čime je izazvao veliki
interes na društvenim mrežama. Ovaj
bivši reprezentativac Srbije i igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, podrijetlom iz šibenskog zaleđa, ovako danas
gleda na svoj “nogometni život”: “Kada
se osvrnete i pogledate sve te medalje,
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
trofeje i titule, za koje vam sugeriraju da
je to, kako bi mladi u žargonu rekli ‘vrh’
i ostvarenje nekakvog sna, ako ste brutalno iskreni prema sebi, vidite koliko je
sve to isprazno. Govore vam da ste ušli
u povijest zbog ove ili one titule, stalno
se koriste neke hiperbole i glorifikacije, a
ustvari su to najobičnije koještarije, zato
što u ljudskom smislu nisi stvorio nikakvu dodatnu vrijednost, nisi oplemenio ni
sebe ni druge. Za mene je porazna činjenica da sat vremena socijalne radnice, liječnika ili učitelja u konkretnom ljudskom
smislu više vrijedi nego moja čitava karijera. To je toliko jednostavno i očigledno,
ali društvo i njegovi vrijednosni orijentiri
zasnovani su na podvali i laži. Nogomet
jednostavno nema tu ljudsku dimenziju
da bih mogao reći da sam se bavio nečim
smislenim i vrijednim”.
Za “Novi list” je kazao i kako ne
pristaje da, zbog odlaska u Srbiju, “odjedanput Krleža, klape, sevdalinka ili Radenska nisu više moji, jer bi me to drastično osiromašilo”. Dodao je i ovo: “Druga je
stvar što je to danas teritorij zaražen nacionalizmom i netrpeljivošću, i to ostaje
nešto što me rastužuje. Na kraju se opet
potvrdilo ono dvornikovićevo, da smo mi
narodi prostora, a ne narodi vremena koji
su svjesni povijesti i svog mjesta unutar
nje, iako je ta povijest uvijek nemilosrdna
prema malim narodima. Ja jesam Srbin,
ali u kulturalnom smislu uvijek ću biti Jugosloven, kao što danas netko drugi pored pripadnosti svojoj naciji takođe može
biti europejac ili nešto treće. Ti identiteti
su proturječni samo za one zaslijepljene
mržnjom jer što više identiteta čovjek posjeduje, to je bogatiji duhom”.
Ergić osuđuje hiperkomercijalizaciju nogometa, povezivanje sporta s politikom, religijskim folklorom, “nacionalnim
idolima”, niskim nacionalističkim strastima, zbog čega je, kaže, bio preneražen
kad je svojedobno, na utakmici protiv
Bosne čuo gotovo čitav stadion da viče
“Nož, žica, Srebrenica”... Pretvaranje
stadiona u poligone za nastavak ratnih
sukoba osuđuje: “To me je uvijek deprimiralo, bez obzira jesu li to činili protivnici
ili ‘moji’. Sreća što nisam imao prilike odigrati puno utakmica na ovim našim prostorima, iako sam nekoliko puta svjedočio takvim ispadima. To je također jedna
od stvari zbog kojih sam se distancirao
od čitavog tog svijeta, koji je postao poligon za fašizaciju mladih ljudi”.
Ne krije ni svoja politička uvjerenja: “Sartre je bio u pravu kad je rekao
da će marksizam ostati filozofija našeg
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
vremena sve dok opstaju kapitalistički,
eksploatatorski odnosi unutar društva.
Odgovorno tvrdim da onaj koji nije čitao
Marxa, bez obzira na sve njegove mane i
nedosljednosti, ne može shvatiti društvo i
svijet u kojem živimo. A svijet koji je Marx
zamislio, i tu prije svega mislim na svijet u
kojem čovjek neće biti ‘otuđeno, prezreno, ugnjeteno biće’, je naravno moguć”...
Ističe i da nipošto ne priželjkuje socijalizam kakvog smo se nauživali u bivšoj
Jugoslaviji, ili recimo SSSR-u.
I njega su vrijeđali, posebno neugodno kad je s Baselom gostovao u Širokom Brijegu: “Nisam u tim trenucima
osjećao zaista ništa posebno, jer tako
nešto je postalo normalno u nas. Međutim, kad su neki novinari poslije utakmice
s nestrpljenjem čekali da to prokomentiram, rekao sam da su to ‘isto moji ljudi...’,
i to prije svega da ne bih nikome tamo
dao povoda da ponovo razglabaju o plemenima i barbarima koji imaju kronično
neprijateljski i šovinistički odnos jedni
prema drugima. Vidio sam kasnije da je
Novak Đoković nešto slično prokomentirao kad ga je spiker greškom na jednom
turniru proglasio Hrvatom, rekavši da to
ionako manje-više dođe na isto. Iako i on
često koketira s populističkim patriotizmom i folklornim pravoslavljem, moram
priznati da me je time kupio”, kazao je
Ergić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.
No, Ergić ne čini proljeće. Očito je
usamljen u pobuni protiv navada suvremenog sporta koji, kako tvrdi, od mladih
ljudi “pravi funkcionalne idiote”.
Ipak, ima i iznimki: spomenuti srpski tenisač Đoković je to demonstrirao
49
protiveći se bombardiranju Sirije. “U ratu
nitko ne pobjeđuje”, poručio je, pozivajući
na mirni rasplet situacije.
Prof. Branko Ivanković, trener nogometaša zagrebačkog Dinama u više
navrata, “iskočio” je iz percepcije sportskih radnika svojim podržavanjem prava
manjina i uvođenja dvojezičnih ploča u
Vukovaru...
No, koji put, unatoč najplemenitijoj
ideji, sportaši moraju ustuknuti pred naraslim tenzijama: tako je zbog napetosti u
Vukovaru oko dvojezičnih tabli, otkazana
humanitarna utakmica nogometnih legendi, uglavnom iz devedesetih godina,
Srbije i Hrvatske. Iako je trebalo biti nebitno tko će pobijediti, a sav je prihod trebao
ići u korist djece s posebnim potrebama,
ovako... pobjedu je upisalo - politiziranje.
A sport se opet uklopio, imamo li na umu
sve tenzije uoči posljednje utakmice reprezentacija Srbije i Hrvatske, u priču o
“prikrivenoj militarizaciji društva”, o kojoj
govori prof. dr. Ivan Anastasovski, sociolog i kineziolog. Isti autor navodi i kako
“sport postaje samo još jedan u nizu alata za sve veću ekonomsku moć i profiterstvo pojedinaca i grupa, a sve manje
za društvenu sferu za koju je sport i formiran, kako bi širem krugu ljudi pružio
zabavu, razonodu, druženje”. Usto, dr.
Anastasovski dodaje: “Politika sport često vidi kao svog taoca i svoju privilegiju,
a ne kao društveno važnu privilegiju ili
privilegiju svih socijalnih slojeva društva”.
A to znači da joj najmanje trebaju nekakvi
disonantni glasovi, ili još manje, nekakvi
slobodnomisleći sportaši. Reklo bi se,
šuti i igraj dok te ja plaćam! ■
SRBIJA
Sveštenici u vojsci Republike Srbije
-Gospodine svešteniče, dozvolite da se
obratim ! - oslovljavaju odnedavno u stavu mirno svoje sveštenike vojnici u Srbiji.
Trebalo je proći više od sedam decenija
da u jedinicama Vojske Srbije ponovno
zaživi vjerska služba. Za sada su u aktivnoj vojnoj službi osam pravoslavnih
sveštenika, jedan katolički svećenik kapelan i muslimanski imam čime se počinje
ostvarivati ustavno pravo pripadnika Vojske Srbije na slobodu vjeroispovijesti
i mogućnost vojnika i starješina da u
svojim kasarnama idu na liturgije, mise
i namaze. Vojni sveštenici nakon što
uspješno prođu fizičku, psihološku,
zdravstvenu i sigurnosnu provjeru primaju se kao aktivni oficiri u profesionalnu
vojnu službu na neodređeno vrijeme. Pri
stupanju u vojsku nakon jednomjesečne
obuke za oficire vjerske službe dobivaju
čin kapetana, a moći će napredovati do
čina pukovnika. Nositi će odjeću vjeroispovijesti kojoj pripadaju samo za vrijeme obavljanja bogoslužne djelatnosti,
dok će u ostalim prilikama nositi uniformu
Vojske Srbije na kojoj će biti istaknuto
obilježje njihove vjeroispovijesti. Neće
nositi i upotrebljavati oružje, niti će moći
komandirati u svojim vojnim jedinicama.
Biti će savjetnici komandantima jedinica i
direktno počinjeni njima, dok će u kanonskom pogledu odgovarati svojoj crkvi.
Prema potpisanim sporazumima Vojske
Srbije i vjerskih zajednica cilj vjerske
službe biti će jačanje vojske, a ne misionarenje. U Vojsci Srbije, kao i u svijetu, dijeliti će sudbinu svojih jedinica, što znači
da će učestvovati u multinacionalnim
operacijama u svijetu, vojnim vježbama,
logorovanjima na poligonima i drugim
vojnim aktivnostima. Vojni sveštenici u
srpskoj vojsci imaju dugu tradiciju. Do
1918. godine u vojsci Kraljevine Srbije
u sastavu štabova divizijskih komandi i
štabovima aktivnih pukova bio je vojni
prota. u Kraljevini Jugoslaviji pri Ministarstvu vojnom postojalo je tijelo koje je rukovodilo vojnim sveštenicima, a u njemu
su bili vojni sveštenik prve klase za pravoslavnu, rimokatoličku i muslimansku
vjeroispovijest. / N. Cetina.■
BOSNA I HERCEGOVINA
Obnova kuće Gavrila Principa
Restauracija rodne kuće Gavrila Principa
u selu Obljaj, uništene u operaciji Hrvatske vojske „Oluja“, u augustu 1995. godine, koja je do izbijanja ratnih sukoba u
BiH, devedesetih godina prošlog stoljeća,
služila kao spomen muzej pokreta „Mlade
Bosne“ i njenog najpoznatijeg aktiviste
Gavrila Principa – sarajevskog atentatora na austrougarskog prestolonasljednika nadvojvodu Franca Ferdinanda i
njegovu suprugu Sofiju – planirana je za
početak oktobra ove godine. Svečano otvaranje trebalo bi uslijediti u ljeto 2014.,
na stogodišnjicu atentata. Grad Novi Sad
preuzeo je troškove obnove u iznosu od
25 hiljada konvertibilnih maraka, dok od
Federacije BiH neće stići ništa jer u njoj
Gavrila Principa tretiraju kao teroristu.
Principova rodna kuća je do izbijanja
ratnih sukoba u devedesetim imala status muzeja i bila je cilj brojnih ekskurzija
iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. U
njoj se, pored ostalog, čuvao autentični
plan atentata na prestolonasljednika
Franca Ferdinanda. Prema tumačenju
povjesničara, atentat Gavrila Principa
na austrougarskog prijestolonasljednika
predstavljao je neposredni povod i uvod
u Prvi svjetski rat. / I. Palija■
50
IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
Download

civili u minskom polju