Ivan Antunović
Pokrie li tko tuđim jezikom svoju
narodnost, onda sin zataja svog
otca i osrami svoju mater..
(citat 16. str.93.)
SRIĆAN BOŽIĆ
I MLADO LITO
RIČ UREDNIKA
Vira i ljubav
Evo nas na kraju još jedne kaledarske godine. Kada se osvrnemoono što
ostaje iza nas je još jedna godina koja će ostaviti veoma zančajnog traga za
naredni period. Slide nam pridstojeći božićni i novogodišnji praznici koje
triba da provedemo sa svojim najmilijima i pokušamo na trenutak zaboraviti
sve ono što nas je tištilo i zbog čega smo se loše osićali. Zakoračimo u Novu
godinu sa više vire i ljubavi, praštajmo jer samo tako ćemo imati više snage
za nove izazove.
Srićan Božić i Mlado lito
U OVOM BROJU:
RIČ BUNJEVAČKE MATICE
interno glasilo za nauku,
kulturu i stvaralaštvo
Godina: V
Broj: 49-50
Oktobar - Novembar 2010.
Tiraž: 600
VISTI IZ MATICE
SIĆANJA
MARKO PEIĆ (1913-2010.)
Izdavač:
Bunjevačka matica
Glavni i odgovorni urednik:
Tamara Babić
Lektor:
Ana Popov
Priprema za štampu:
Grgo Križanović
Redakcija:
Mijo Mandić
Ivan Bašić Palković
Ivan Sedlak
Ana Popov
Joso Poljaković
Ružica Parčetić
Kata Kuntić
Adresa
Subotica, Korzo 8
Telefon: 024/557-213
E-mail:
[email protected]
[email protected] telekom.rs
web: www. bunjevacka_matica.org
str. 3
str. 4-5
RIČNICI AMBROZIJE ŠARČEVIĆA
OKOLNOSTI I ZNAČAJ
str. 9
XII FESTIVAL BUNJEVAČKOG
NARODNOG STVARALAŠTVA
str. 10-12
ULOGA I ZNAČAJ BUNJEVACA NA
VELIKOJ NARODNOJ SKUPŠTINI
str. 15-16
PAVLE BLESIĆ
SLIKAR VRIMENA
str. 18
Štampa:
“Čikoš štampa”, Subotica
2
Oktobar - Novembar 2010.
VISTI IZ MATICE
Dana 6. 10. 2010. godine
Dana 4. 11. 2010. godine
U 97. godini života, u Subotici, je umro Marko Peić, nosilac
zvanja „Počasni građanin Subotice“ i prvi i počasni pridsidnik
„Bunjevačke matice“.
Komemorativni skup je održan 7. 10. 2010. godine u Velikoj
većnici Gradske kuće u Subotici. U prisustvu dice - ćerke Mire
Peić Armenulić i sina Ivana Peića, rodbine i brojnih poštovaoca
lika i dila Marka Peića. Na skupu su govorili: Slavko Parać, pridsidnik Skupštine grada Subotice, Blaško Gabrić, pridsidnik
Bunjevačkog nacionalnog savita, mr Branko Francišković, pridsidnik Bunjevačke stranke Vojvodine i Ivan Sedlak, pridsidnik
„Bunjevačke matice“.
U prostorijama UG „Bunjevačko kolo“ u Somboru, u organizaciji „Bunjevačke matice“, održana je promocija knjige iz istorije Bunjevaca autora Mije Mandića, „Buni, Bunievci,
Bunjevci“ i Tamare Babić „Muzička baština Bunjevaca“. Promocija je održana uz bogat kulturni program prid brojnom i zadovoljnom publikom.
Dana 8. 10. 2010. godine
Saranjen je Marko Peić, u porodičnoj grobnici na Kerskom
groblju. Na njegovom poslednjem ispraćaju počast za sve što je
uradio na polju kulture, obrazovanja i organizovanja svog
ljubljenog bunjevačkog roda, dali su mu pridstavnici grada i
bunjevački institucija iz Subotice i Sombora, pridstavnici
Bunjevačkog nacionalnog savita, „Bunjevke“, „Bunjevačkog
kola“ iz Sombora i „Bunjevačke matice“. Svom velikanu su odali
zasluženi poštu i držanjem počasne straže. Na grobu se u ime
„Bunjevačke matice“ od svog prvog i počasnog pridsidnika
oprostio pridsidnik „Bunjevačke matice“ Ivan Sedlak.
Dana 5. 11. 2010. godine
Povodom 70 godina od smrti sveštenika i pisnika Alekse
Kokića koji je u svom kratkom životu ostavio impozantnu
pisničku zaostavštinu, održana je Svečena akademija u crkvi „Isusova uskrsnuća“. Na poziv „Pučke kasine“ akademiji su, isprid
„Bunjevačke matice“ prisustvovali sau Ivan Sedlak i Kata Kuntić.
Dana 12. 11. 2010. godine
U pozorišnoj sali „Jadran“ održan je svečani program „Braća
uvek i uvik zajedno“ upriličen povodom obilužavanja 13. novembra 1918. godine kad je srpska vojska ušla u Suboticu i
donela slobodu. Organizatori proslave su bili Udruženje ratnih
dobrovoljaca ratova od 1912. do 1918. godine, njevi potomaka i
poštivalaca, Srpski kulturni centar „Sveti Sava“, „Bunjevački kulturni centar“ iz Subotice i Grad Subotica. Isprid Matice programu
je prisustvovo pridsidnik Ivan Sedlak sa saradnicima.
Dana 15.10. 2010. godine
Dana 13. 11. 2010. godine
Podpridsidnik „Bunjevačke matice“ Marko Marjanušić je u
prostorijama Gradske biblioteke u Subotici prisustvovo programu
obilužavanja 120 godina od osnivanja Gradske biblioteke.
Dana 22.10. 2010. godine
„Bunjevačka matica“ je na gradskom trgu u Subotici pridstavila svoju izdavačku dilatnost. Maticu je pridstavila Tamara
Babić, podpridsidnica. Pridstavljanje je izvršeno u okviru projekta „Fokus“ fondacije pod nazivom „Kulrurama“.
Na ovaj način je prikazana građanima bogata i raznovrsna
kulturna ponuda Subotice.
Delegacija „Bunjevačke matice“ koju su činili pridsidnik
Ivan Sedlak, podpridsidnici Tamara Babić i Ivan Skenderović,
odala je poštu i položila vinac na spomenik junacima palim u
oslobodilačkim ratovima od 1912. do 1918. godine.
Dana 13. 11. 2010. godine
Potpridsidnik „Bunjevačke matice“, Marko Marjanušić je sa
folklorom KUD „Bosa Milićević“ pri Međuopštinskoj organizaciji gluvih i nagluvih grada Subotice, sa bunjevačkom koreografijom na republičkoj smotri folklora održanoj u Šapcu
osvojio drugo misto.
Dana 21.-24. 10. 2010. godine
Dana 16. 11. 2010. godine
U prostorijama „Bunjevačke matice“ je otvoren „XII festival
bunjevačkog narodnog stvaralaštva“ u organizaciji KUD „Bunjevka“.
Prvog dana je održana promocija knjige „Bunjevački bili
šling“ autora Kate Kuntić. O knjigi je govorio Alojzije Stantić,
poznati subotički poznavalac bunjevačkih običaja i tradicije.
U okvirudrugog dana, u prostorijama Matice, održana je tribina „Marko Peić i njegova borba za bunjevački jezik“. Referat je
podnela mr Suzana kujundžić Ostojić.
Trećeg dana je u prostorijama Matice, u okviru istorijske tribine, pridsidnik Ivan Sedlak podneo referat na temu „Uloga i
značaj Bunjevaca na Velikoj narodnoj skupštini održanoj 25. novembra 1918. Godine“.
Festival je zatvoren pozorišnom pridstavom „13 grišnih
slova“ u izvođenju dramske sekcije KUD „Bunjevka" na pozorišnoj sceni „Jadran“ Narodnog pozorišta u Subotici.
Oktobar - Novembar 2010.
U Zavodu za kulturu Vojvodine, u okviru programa
Međunarodnog dana tolerancije, pridstavljeno je književno stvaralaštvo Jelisavete Buljovčić Vučetić, člana književnog odbora
„Bunjevačke matice“, a povodom 70. godišnjice rođenja. O stvaralaštvu pisnikinje govorila je i mr Suzana Kujundžić Ostojić,
glavni i odgovorni urednik „Bunjevačkih novina“.
Dana 18. 11. 2010. godine
U prostorija Srpskog kulturnog centra „Sveti Sava“ održano
je književno veče posvećeno književniku Adamu Puslojiću
povodom knjige duhovne poezije „Dužnik“. Isprid Matice prisustvovali su podpridsidnik Marko Marjanušić i pridsidnik književnog odbora Stipan Šarčević.
Čitaocima želim srićan Božić i Mlado lito!
I. S.
3
SIĆANJA
MARKO PEIĆ
(14. 7. 1913. - 6. 10. 2010.)
Marko Peić je po svim kriterijumima imo bogat i dug život. Bio je privrednik,
književnik,
društveno
politički radnik i rodoljub. Radno i
stvaralački bio je prisutan u svojoj Subotici priko sedamdeset godina i
pored svog ljubljenog bunjevačkog
roda dao je doprinos i gradu, što je pripoznato ove godine, neposridno prije
smrti i dodiljeno mu je na pridlog njegove Bunjevačke matice, najveće
gradsko priznanje - počasni građanim
Subotice.
Na žalost slavlje je bilo kratko, jel
smo se već 6. oktobra 2010. godine
morali oprostit od našeg čika Marka,
kako smo ga iz milošće zvali, i otpratiti ga nuz najviše počasti, u njegovu
vičnu kuću, porodičnu grobnicu na
Kersko groblje.
U ovom sićanju želio bi podsitit
čerez čega se s pravom mož kazat da
je Marko Peić dobio misto u galeriji
bunjevački velikana.
Marko Peić je svojim duhom, vizionarstvom i stvaralaštvom dao neprocinjiv doprinos bunjevačkom
Ivan Sedlak, pridsidnik “Bunjevačke matice” na komemoraciji
Marku Peiću u Gradskoj kući
nacionalnom pitanju, u zadnjoj deceniji prošlog i prvoj ovog vika.
Komemorativna sednica povodom smrti Marka Peića
4
Bio je svistan da smo puno izgubili
u vrime socijalizma, kad smo jednim
administrativnim aktom bili izbrisani
ko narod, al je bio uviren da će doć
bolja vrimena. Ona su došla, uvođenjom višepartijskog sistema u Srbiji,
kad smo prilikom popisa stanovništva
1991. godine se mogli ponovo nacionalno opridilit ko Bunjevci. Rezultati
popisa pokazali su neuništivost bunjevački nacionalni osićanja. Pokazalo se
da je naš narod izdržao i te pokušaje
asimilacije, koja nas je pratila i u svim
ranijim državama u kojima smo živili.
Tad su nam bila otvorena vrata da
se i mi organizujemo na nacionalnom
planu. Poso nije bio nimalo lak, jel
smo ostali brez ičeg. Taj period puno
podsića na drugu polovinu XIX vika,
kad su naši priporoditelji i prosvititelji
na čelu s biskupom Ivanom Antunovićom i Bozom Šarčevićom počeli svoj
pokret i institucionalno se organizovat
u oblasti politike, kulture i obrazovanja. Ovog puta jednu od ključni uloga
Oktobar - Novembar 2010.
je odigro Marko Peić, naš najbolji poznavalac bunjevačkog jezika, kulture,
običaja i tradicije.
Bilo mu je jasno da se što hitnije
moraje stvorit društvene i kulturne institucije, jel se samo na taki način mož
očuvat nacionalni identitet. U prvim
godinama, poslidnje decenije XX vika
osnovana je „Bunjevačko-šokačka
stranka“, koja je ubrzo postala i parlamentarna, i „Bunjevački kulturni centar“, da bi s najbližim saradnicima
1995. godine reosnovao „Bunjevačku
maticu“. Viziju rada i dilovanja Matice, ko krovne kulturne i društvene institucije Bunjevaca, dao je kroz
Platformu, koju je sam napiso. Na
osnivačkoj skupštini izabran je za
prvog pridsidnika. Osto je na čelu u
najtežim početnim godinama al kad je
organizaciono i kadrovski ojačo Maticu pripuštio je operativni dio rukovođenja mlađima, da bi se mogo više
posvitit stvaralačkom radu na polju jezika, obrazovanja i književnosti. Na temeljima koje je postavio Matica se
razvila danas u respektabilnu društvenu i kulturnu instituciju Bunjevaca. Istako se u aktivnostima oko
regulisanja statusa Bunjevaca u državnoj zajednici. U tom pravcu pridstavljo
nas je, na razgovorima s podpridsidnikom Vlade Republike Srbije dr Ratkom Markovićom, kad je dobijena
podrška stavu da su Bunjevci zbog
Počasna straža u kapeli na Kerskom groblju u kojoj su bili
pridstavnici bunjevački institucija
istorijski zasluga u pripajanju Vojvodine Kraljevini Srbiji, konstitutivni
narod.
I ako je bio ubiđen da je to najpravednije rišenje, bio je racionalan i
pragmatičan pa je prihvatio i podržo
odluke nakon 2000. godine, da se i
kroz status nacionalne manjine formalno pravno riši bunjevačko pitanje.
Ispraćaj Marka Peića do vične kuće na Kerskom groblju u
Subotici nuz tamburaše i puno poštivalaca njegovog dila
Oktobar - Novembar 2010.
Veliki je doprinos dao na očuvanju
bunjevačkog jezika i nakon višegodišnjeg istraživačkog rada zajedno s
Grgom Bačlijom 1990. godine napiso
je „Rečnik bačkih Bunjevaca“, koji
ima priko 17.500 riči. Rad na dopuni
je nastavio sve do svoje smrti. Prikupio je još nikoliko iljada riči koje su u
pripremi da se objave. Svrsto je naš
narod i med one ritke koje imaje svoj
„Imenoslov“. Pored ova dva kapitalna
dila ostavio je još puno knjiga koje se
bave tradicijom običajima i prošlošću
našeg naroda. Svoju bogatu biblioteku,
arhivu i biluške, koje su mu pomogle
u njegovom književnom i naučno
istraživačkom radu, ostavio je svojoj
Matici, čiji je bio i počasni pridsidnik.
Njegovim odlaskom ostaće velika
praznina, jel kad nam je bilo teško il
kad smo bili u dilemi imali smo se
kome obratit. Uvik nas je saslušo, znao
je bit i kritički raspoložen, kaki je često
bio i prema sebi, al smo se uvik s divana vraćali osokoljeni i spremni za
nove napore. Bio je jedinstven i po
tom što mu je um do poslidnjeg dana
bio jači od bolesti i od godina istrošenog tila. Fala mu još jedared za sve
ono što je ostavio na poslovima očuvanja identiteta Bunjevaca i na idejama koje će nas i dalje vodit sotim
putom.
Ivan Sedlak
5
BOZA ŠARČEVIĆ (1820-1899) KAO AUTOR I IZDAVAČ VELIKOG BROJA
KNJIGA I AUTORSKI TEKSTOVA KOJI SU BILI VEZANI ZA BUNJEVAČKI JEZIK
Istorijska veza Lajoša Močarija
i Ambrozija Boze Šarčevića
Kako je bilo doba u kojem su Močari i Šarčević živili i šta je uticalo na istorijsku vezu između
nji dvojice?
Poznata je činjenica da su Mađari,
naročito od 1848. godine naovamo,
nastojali svim mogućim sridstvima i
načinima da svoju poliglotsku državu
nacionalizuju. Pošto su imali dosta liberalan Zakon o tzv. narodnostima
(narodnosnim manjinama), ipak se
njegovi propisi nisu tačno primenjivali, šta više, povride isti nisu uzimane u ozbiljan obzir, niti su
primereno kažnjavane.
Zakon nije mogo dovoljno da zaštiti mađarizatorskom navalom ugrožene nacionalne manjine.
Državne, opštinske i društevne
ustanove jednako su pogodovale ovoj
struji i težnji Mađara, samo što se
uspih, u ovom pogledu, teže mogo
postić kod narodnosti sa jako razvijenom narodnom svišću i jasno izraženom nacionalnom individualnošću
spojenom sa istorijskom tradicijom i
kao takom spoljašnjom, virskom, kulturnom, političkom i ovima sličnom
organizacijom.
Bunjevci su u tom pogledu bili najslabiji. Nedostatak gore navedeni psihički i socijalni uslova za uspišan
otpor bijaše kod njih najprimetniji.
Mađari nisu imali mnogo muke s
Bunjevcima da bi ji pomađarili. Sa zadovoljstvom su konstatovali svoje lake
uspihe. U opisu Bačko-Bodroške županije, di se govori o Bunjevcima u
ono vrime, pisac ovako završava: Bunjevački se nacionalni elemenat, naročito inteligencija, snažno mađarizira.
Ovaj proces je, svakako, od koristi za
Mađare.
Otrgnuti od svog prvobitnog zavičaja i rodnog plemena, Bunjevci, u
moru većinskog naroda, sačinjavaju
jednu malu, zabačenu oazu. Vira ji je
dilila i tuđila od njiovi srodnika, pravoslavni Slavena, Srba. Ta ista vira i
crkvena organizacija još ji je više priljubila Mađarima. Ovo je potpuno ra6
zumljivo, jel u doba doseljenja Bunjevaca u ove krajeve, vira, odnosno religija, bijaše ideja vodilja javnog života.
Ne mož se poreć činjenica da rimokatolička crkva, kao taka, nije vršila
uticaj na nacionalnu svist, jezik i narodne običaje Bunjevaca. Kler je propovido mađarski patriotizam, stvarajuć i
u crkvi atmosferu koja je med Bunjevce unosila duh mađarskog nacionalizma.
Prosvitna politika je išla i suviše na
ruku Mađarima da se Bunjevci odrode.
Oni nisu imali svoji samostalni škula
sa maternjim nastavnim jezikom. Pohađali su jal državne, jal rimokatoličke škule na mađarskom nastavnom
jeziku. Tako se bunjevački podmladak
već u najranije doba priviko tuđinštini.
Nedostatak samosvojne kulturne
sredine, književnosti i društveni ustanova sa izrazitim bunjevačkim obiležjem, doprineće nestanku intelektualaca
iz redova bunjevački. Intelektualac,
koji je poriklom čistokrvni Bunjevac,
čim bi stupio u društvo kao samostalan
član i građanin, oma bi zaboravio na
svoju narodnost. Pojedini časni izuzeci
u ovom pogledu su bili u manjem
broju. Bunjevac i seljak, paor, postadoše indentični pojmovi.Bunjevac –
gospodin bijaše bila vrana. Seljaci jednog bunjevačko – šokačkog mista, naviknuti da se sa gospodinom isključivo
mož govoriti mađarski, s čuđenjem su
kazivali “Gle, pravi gospodin – a divani našim jezikom!“
U takom dobu di se zakon o tzv. narodnostima nije doslidno sprovodio,
živio je Lajoš Močari, koji se borio za
jedno od najvažniji pitanja sveopšte i
elementarne ljudske slobode – za garanciju i ostvarivanje uslova narodnosne ravnopravnosti.
Kaka je bila u stvarnosti ova borba,
u okviru koje se javio ovaj veoma tolerantni pisac nepokolebive hrabrosti,
Lajoš Močari
publicista i političar? Ona u datim društvenim okolnostima daleko prevazilazi idejno-politički nivo svog
vrimena. Boreći se za sveopšta prava,
u prvi plan Močari je stavio ravnopravnost, čiji osnovni princip još i
danas živi i diluje – a to je ideja večite
vridnosti o bratstvu naroda.
U svitskim razmenama taki politički vitez bio je Močari, a taki prorok
svoje malobrojne narodnosti, uprkos
klasne i virske ograničenosti bio je i
Ambrozije Šarčević, il kako su ga Bunjevci nazivali Boza Šarčević.
Za vrime Močarija, pogotovo u
struji tadašnjeg nacionalizma, u evropskoj i svitskoj politici jedva se
našlo nikoliko političara koji su stigli,
ko on, do praktične odbrane i sprovođenja ti prava.
Močari je želio međusobno sporazumivanje, saradnju i trajni sveopštevridnosni narodosni mir, nasuprot
stava ondašnji (za vrime dualizma)
vlada, tipa Kolomana Tise, koje su
ugnjetavale narode i narodnosti. SuOktobar - Novembar 2010.
prostavio se i lažnim slobodarskim
principima, nacionalno-šovinističkog
pravca, koji su tada, u datim neravnopravnim društveno-političkim odnosima, brutalnim nasiljom, ubacivajući
žandarmeriju, miliciju i vojsku, kratkotrajno ostvarivali svoju volju.
Zbog ovakog stava Močarija je odbila ona Nezavisna stranka koju je on
osnovo 1874. godine.
Osim neznatnog izuzetka, suprotstavio mu se cio javni život i publicistika, te javno mnjenje, koje je bilo na
strani politike vladajuće klase. Mnogostruki tadašnji nacionalizam je i
njega prognao na unutrašnju emigraciju, ko i vođu Bunjevaca, najmalobrojnije narodnosti tadašnje Ugarske,
Šarčevića.
Spoznaja da su obadvojica na ivici
zakonitosti i da jim je buntovnička solidarnost prociđena kroz zajednički
bol, vezuje kasnije ova dva velikana
narodnosne politike u nerazdvojni,
čvrsti savez, kad su se susrili u restoranu subotičke željezničke stanice, i
kad je Močari samo proputovo kroz
rodni grad Boze Šarčevića.
O ovom jedinom sastanku u prvoj
polovini oktobra 1886. godine, piše
jedan kroničar sledeće:
„Tko je gledao na dva zabrinuta
starca naborana lica kao razgovaraju u
restoranu kolodvora? Jedan je došao iz
Novog Sada sa slobodnom poslaničkom kartom, ime mu je Lajoš Močari.
A drugi koji ga čeka, Ambrozije Šarčević, kome su poslije osamdeset godina na glavnoj ulici Subotice podigli
poprsje.“
U „Nevenu“ sredinom oktobra
1886. godine, u pritpostavljenom vrimenu sastanka Močari – Šarčević, pojavila su se samo dva odlomka
Otvorenog lista.
Pošto se o mađarskom izdanju sve
do dan-danas nismo osvidočili, teško
bi moglo pritpostavit da se Močari, do
vrimena spomenutog sastanka, upozno
sa sadržinom ovog izdanja. Naravno,
sve ovo ne smanjuje – naprotiv, još
više povećava, značaj Šarčevićevog
Otvorenog lista, najvridnijeg dokumenta o njegovoj vezi sa Močarijem.
MEMORANDUM
AMBROZIJA
ŠARČEVIĆA UPUĆEN
Oktobar - Novembar 2010.
LAJOŠU MOČARIJU
1886. GODINE O
BUNJEVAČKOM
PITANJU U
MAĐARSKOJ
„Iz vaše brošure, koja je od velike
važnosti i u kojoj pisaste o kulturnim
zadrugama u Ugarskoj, kao iz vrlo štovanog odgovora vašeg upravljenog na
mene 19. marta o. g. uslid moga pozdrava odnosno čestitke, uvirio sam se,
da se za moj rad interesujete, stoga
uzimam si čast u najdubljem poštovanju na sve odgovoriti....
I bunjevačko ime dalo je povoda
raznom nagađanju. Neki bunjevačko
ime od „Bune“ jedne bosanske rieke,
neki pak od riči „bune“ (ustanak) dovode.
Od moje strane držim za ispravnu
„buna“ ali ne onako kao što gdi koji
drže, da dolazi otuda što su se Bunjevci digli protiv vire, nego što su se
digli protiv turske sile....
Kad bi bunjevačko ime proisticalo
od rieke „Bune“ to bi i tamošnje stanovnike tako nazivali, kad bi pak to
ime od pobune protiv vire izlazilo to
bi Rimokatolike u Bosni i Hercegovini
Bunjevcima zvali, ali po mome znanju
osim Subotice i gornje Bačke bunjevačkog imena nema.
Što se tiče naziva „dalmata“ primećujem da bunjevačkoj aristokraciji ili
nije bilo po volji, ili nije znala poriklo
bunjevačkog naroda, popovi pak da
postave što veću razliku između pravoslavnih Srba i Bunjevaca volili su
poriklo Bunjevaca dovoditi iz Dalmacije. U tome imenu su vidili veću slavu
pa i danas glede.
Inače osim vire, u jeziku i porodičnom životu, običajima, razlike nema,
samo što Bunjevci u govoru u gdi
kojim ričima služe se sa„i“ gdi Srbi
„e“ upotribljuju, Šokci pak krajnje slogove riči otežu.
Što se književnog jezika tiče, hrvatska književnost se malo razlikovala,
ali sada su Hrvati primili srpski jezik
za književni, i od to doba Bunjevci i
Šokci razumiju hrvatski kao svoj sopstveni jezik.
Bunjevci i Šokci služe se latinskim,
a Srbi ćirilovskim slovima.
Broj Bunjevaca i Šokaca uzima se
na 200.000. Ovaj broj na Bačku, Baranju, Peštansku županiju duž Dunava i
na pojedina sela Stolno-biogradske županije pripada.
Samih Bunjevaca ima na 80.000.
Od ovih na Suboticu dolazi 37.000,
ostali su podiljeni na varoši Sombor i
Baju i njihovu okolinu, i tako u Subotici sa Srbima zajedno ima ih 40.000...
Bunjevci, Šokci i Srbi zemljodilci
su, provode patrijarhalan život imajući u dobru svom jednog zajedničkog
starešinu. Rano se žene, tako da jedan
porodični strešina od 50–60 godina,
ima već sinove sa porodicom i oženjenu i udatu unučad. Unutarnje i vanjske poslove obavljaju sami, sa starima
u kući malo, van kuće pak priko starešine dolaze u dodir.
Mađar kad oženi sina, iziđe mu iz
kuće: tako dakle mađarsku kuću karakteriše slobodan nezavistan način života. Domaćin po svojoj volji menja
način života a i nošnju.
Naprotiv, u bunjevačkoj kući već
po svome ustrojstvu vlada podčinjenost, poslušnost, uzdržljivost pojedinih članova porodice jedno prema
drugom u riči i ponašanju, držanju pripadanju i običajima. Po tome druga je
mađarska, a druga je bunjevačka kuća.
Bunjevački narod je dobroćudan,
pošten, prost, iskren i pobožan. Bunjevci bez da su glupi, zaostali su u
znanju iza Srba. Ovaj narod nema duhovnog života, nema ni jednog javnog
glasila, koje bi bilo uređeno u smislu
njegovih političkih želja, političke
želje su mu istovitne sa mađarskim.
Ali ne znam ni kalendara, koji bi bio u
duhu bunjevačkom napisan, Bunjevci
osim molitvenika za druge knjige ne
znaju. U ovim burnim danima po gdi
počinju čitati hrvatske novine i to zbog
nezgodnih okolnosti, što sam naprid
spomenio. Ovaj narod nema duhovnih
vođa. Naobraženi ljudi i sridnja klasa,
koja iz naroda izađe, pristanu biti Bunjevci, a popovi van crkve s njima u
duhovnu vezu ne dolaze, k tome, još
postavljaju se za svećenike takovi, koji
bunjevački slabo govore, i taj dobri
narod misli, da je sve to tako dobro.
Jednom riči: narod je duhovno zanemaren.
Je li tako dobro? Neću se upuštati
u prepirku, ali sam uviren da će se ova
nemarnost prema tome puku vrimenom osvetiti.
Žalosna slika, ali istini odgovara.“
dipl. arh. Mijo Mandić
7
OSVRT NA KNJIGU dr MATIJE EVETOVIĆA „KULTURNA POVIJEST
BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH HRVATA“ – III
Bunjevački kao crkveni jezik
Fra Emerik Pavić, koji se rodio u
Budimu 1716. godine, po Matiji Evetoviću bio je najplodniji pisac u 18.
viku. Piso je mnoga dila na latinskom
i što je bitno, na slovinskom ili ti ilirskom jeziku. Napiso je knjigu propovidi za nedilje i svitkovine, ko
duhovnu pomoć svojim virnicama. Sve ove propovidi držo
je u franjevačkoj crkvi sv.
Katarine na Tabanu, u Budimu, di je u ono vrime bilo
mnogo Bunjevaca, il kako to
navodi Evetović, bunjevački
Hrvata.
Međutim, sam Emerik
Pavić sve to čini za narod koji
on naziva Slavinima, odnosno Ilirima. Pa Evetović navodi:
„Djelo je priredio po rimskom misalu i naredbi „Tridentinskog
sabora“
na
slovinskom ili ti illyicskom
jeziku. Ono ima tri djela...“
Ovo djelo izdato je ponovo kao četvrto izdanje
1808. godine u Budimu , a
„prishtampano je u Slovinski
iliti Ilirički jezik. Za štampu
su ga priredili franjevci Kapistranske provincije. Djelo je
štampano novijim pravopisom.“
Ove su njegove knjige
upotrebljavali kod službe
Bojže po svim crkvama di su
živili Bunjevci i Šokci.
Tu se jasno vidi da su na
Tabanu, u Budimu, živili Iliri,
odnosno Bunjevci, jel je taj narod bio
katoličke vire, ikavskim jezikom govorio, a i služba Božija je pripovidana
ilirskom jezikom, a to je ikavski jezik.
Ovo je važno istać, jer postoje tumačenja da su tamo živili Raci, odnosno katolički Srbi.
Dalje Evetović navodi:
„U predgovoru „Prologus operis“
kaže Pavić da je ovo djelo napisano na
osnovu vjerodostojnih izvora držeći se
načela: ne, qui eam scribunt quid falsi
8
dicere audesnt, ne quid veri, non audiant!
Zato u ovom djelu (Desriptio soluta
et rythmica Regum, Banorum, caeterorum – que Slavonirum seu Illyriorum), nije ništa iznio što je lažno, niti
pak prešutio istinu.
dr Matija Evetović
Prvi dio (pars prima): Provincija
Bosna Srebrna prostirala se od Budima
pored Dunava, preko Slavonije, Dalmacije, Bosne, Raške, Srbije i Bugarske u dužini, a u širini od Jadranskog
mora do tatarske granice. Franjevce u
Mađarskoj doveo je Bela IV 1235. godine i podigao im je mnoge samostane.
Tako se već 1260. godine spominju
samostani u Baču, Iloku, Dardi, Monoštoru i Budimu. U buli Eugenija IV,
godine 1444. spominje se samostan u
Segedinu.
Jezik ilirski je star i bogat. Iznosi
prve početke ilirskog i slavenskog
imena i njihovo značenje. Nabraja sve
narode koji govore slavenskim jezikom. Slaveni su starosjedioci u Panoniji...
... Na koncu prvoga djela
spominje sve važnije događaje, počevši od 325. godine
kada su Slaveni naselili Panoniju, pa sve do 1758. godine.“( završen citat)
Emerik Pavić je izdavao
Kalendar ilirski od 1754. do
1758. godine u Budimu za
naš narod u ovim krajevima.
Iz samih izdanja budimskih franjevaca se vidi da su
oni svoj narod nazivali slovinskim i ilirskim, a to je
narod katoličke vire sa
ikvskim jezikom, sa prezimenima i običajima istim onim
koji ima narod koji se naziva
Bunjevcima.
Matija Evetović franjevce
Bosne Srebrne i sam naziva
„Bunjevcima“, pa navodi:
„Ignacije Josip Martinović: Rodio se u Budimu 20.
srpnja 1755. godina od bunjevačkih roditelja.“
Uglavnom, on piše kulturnu povist Bunjevaca i Šokaca, koji su se nazivali od
strane franjevaca „Ilirima,
Dalmatima i Slovincima“, s
time što on etimon ili etnonim
Ilir, Dalmat i Slovinac, izjednačava sa etnonimom Hrvat.
Po samom naslovu knjige, Hrvati
postaju bunjevački i šokački, ko da
pripadaju Bunjevcima i Šokcima.
Ovo dilo je zaista obimno, sadražajno i odnosi se na narod koji duboko
u prošlosti živi na podunavskim prostorima.Vidi se da je dilo napisano na
osnovu arhivske građe, štampani i pisani izvora, ko i izvorni dila naši stariji
pisaca.
kraj
Mijo Mandić
Oktobar - Novembar 2010.
Ričnici Ambrozija Šarčevića - okolnosti i značaj
Na veb adresi www:uprava.vojvodina.gov.rs.APV-cinjenice/knjizevnost,
navedeni su među hrvatskim književnicima, Ambrozije Šarčević i Mijo Mandić, poznati po izrazito tvrdoj
bunjevačkoj struji. Ambrozije Šarčević,
jedan je od najangažovanijih bunjevački
intelektualaca – rodoljuba, aktivni u priporodnim godinama 19. vika. Bilo je to
vrime, naročito teško za Bunjevce u Madžarskoj. Druge manjine, Srbi, Nimci,
imali su svoju matičnu državu, koja ji je
pomagala materijalno, diplomatskim putovima, kroz kulturnu saradnju sa organizacijama manjina i na obrazovanju na
sopstvenom jeziku u Austro-Ugarskoj.
Možda i najvažnije za ono vrime, imali
su sopstveno, nacionalno svištenstvo,
crkve i službu bogougodnu, na srpskom,
odnosno nimačkom jeziku. Za Bunjevce
se, posmatrajući ji u cilini, uvik postavljalo ko imperativ, na šta je vlast naročito
motrila, lojalnost, te se čak tražila i rodoljubivost prema novim domovinama
u kojima su oni od sridnjeg vika, ko vrhunski vojnici, službovali, a to su bile
stara, kadgodašnja pridselidbena domovina Bosna, zatim Dalmacija , Slavonija,
južni dio Slovenije, ličko-krbavski i primorski dio Hrvatske, te Mađarska od
Budima do Pečuja, Subotice i Sombora.
Mora se naglasiti da su među Bunjevcima, revolucionarna gibanja 1848. dočekana sa izrazitim odbijanjem. Bilo je
to vrime stvaranja novi nacionalni država, kake je tražio narasli interes kapitala. Ogromna imanja, koja su Bunjevci
dobili od Austrije, kada su 1687. stigli ko
graničari u region južne Bačke (u ondašnjem smislu –južne), ekonomskom krizom, ko i nadiranjem spoljnog kapitala,
uz obaranje vridnosti nekretnina, dovedeni su na rub egzistencije, zadržavajući
funkcionalnost najviše zafaljujući ekonomisanju, svojstvenom za velike porodične zadruge, koje su se zadržale dugo
i kod Srba. Među bunjevačkim intelektualcima, najaktivniji protivnici mađarske revolucije 1848. bili su pored
Ambrozija Šarčevića, Ivan Antunović i
Josip Rudić, od koji su poslidnja dvojica
mađarski plemići. Iako na krilima demokratski ideja, ova je revolucija imala karakter nacionalne budnice Mađarske,
koja se polako, al sigurno, oslobađa tutorstva austrijske carevine. Bunjevačka
Oktobar - Novembar 2010.
društva zabranjivana su u Subotici, koja
je imala ¾ upravo bunjevačkog življa,
koje je onda još imalo u vlasništvu gotovo svu kvalitetnu zemlju na ogromnim
pripadajućim pustarama, spadajući u
najveće i najbogatije gradove Mađarske.
Kaločki biskup Gavro Patačić, izdo je
čak uputstvo o sankcionisanju Bunjevaca, koji na javnom mistu prodivane
svojom lipom ikavicom. Batinani su na
licu mista starci i starice, a najveća nevolja bila je kako dici zabranit bunjevački. Teško. Teško, prija svega, jel dica
nisu znala madžarski, pa njim je priostajalo jel ćutiti, jel u varoš, crkvu, škulu,
ne ići. Kako je naum vlasti bio da se
iskoristi katoličko hrišćansko uvirenje
Bunjevaca, koje su oni izuzev manjeg
broja čeljadi, doneli iz Bosne, to se insistiralo da se u crkvu i škulu mora dolazit.
Za male Bunjevce to je bilo ko da su postali prvačići u inostranstvu, jel živeći u
uglavnom etnički čistim selima, oni nisu
ko gradska dica, mogli ni čut madžarski.
Za tu nevolju čeko ji je stranac, koji nije
govorio jezik poznat dici, pa onda naša
dica misle na svom, a divane, što zapamte, na stranom jeziku. Da to nije tada
za nji bilo tragično i traumatično, moglo
bi se kazat da su naša dica učila od prvi
slova na dva jezika, maternjem i madžarskom, koji ima glasova, odnosno slova,
koji u slavenskim jezicima nema, a nema
niki slova, koji kod nas ima. Znajući
kakav je stresni momenat polazak u
škulu, jasno je kako su Bunjevčići stripili
svako jutro. Bila je to pedagogija sile,
odivena u novu kvazidemokratsku
formu. Beside u crkvama znale su se završit pravim okršajima, ko što je bilo u
Bajmaku, Kaćmaru, Svetom Ivanu. Isti
problem svirepi, pobisnili popova tuđina, imali su i Šokci, koje su bunjevački
intelektualci, a i narod, uvik gledali ko
najbližu braću.
Godine 1899, dakle godine kad je
Bozo Šarčević umro, iz revolta, ne želeći dalje trpit maltretiranja svog svićenika, oko 1200 Šokaca, prišlo je u
pravoslavlje.
Bozino društveno i javno dilovanje
ogledalo se u radu, ko novinara, publiciste, privoditelja, uridnika godišnjaka, polemičara, leksikografa. U opšte, u to
vrime i među drugim narodima na Balkanu, malo je bilo fakultetski obrazovani
ljudi, te je zato Bozino poznavanje latinskog, nimačkog, francuskog i madžarskog, ko neslavinski jezika, omogućilo
nesmetano praćenje strani časopisa, na
koje je bio pritplaćen, nadahnjujući se
novim demokratskim i humanističkim
idejama razvijene Evrope. Bozo Šarčević nije bio iz siromašne zemljoradničke
familije, ko što se na više mista mož
nać.Taj je deafirmativan pristup, vrlo karakterističan, kad govore o svojima, na
žalost, baš za Bunjevce. Siromašna seljačka dica išla su služit, makar kako pametni bili, a ne u gimnaziju i na fakultete
po Evropi, eventualno za popu, jel za
oficira. Kogod napiše, a onda mi nekritički ponavljamo, i ono što bi drugi da je
istina, a nije, obavezno prikrili za svoje
prvake, ko rodoljubivi čin.
Posli svršene gimnazije 1836. godine, iduće dvi godine studira mudroslovlje, to jest filosofiju. 1839. završava
prvi tečaj prava u Velikom Varadinu, a
drugi u Pečuju 1840. Iduće 1841. polaže
zakletvu ko pravnik i postaje advokat.
Iste godine postaje brzopisac u Koložvaru /Klužu/ vodeći saborske erdeljske
zapisnike sa Karlom Hajnikom, prvim
madžarskim brzopiscom. Nakon dvi godine, 1843. odlazi za brzopisca u Požun
/Bratislava/ di je stolovao jedno vrime
madžarski parlament, i ostaje dvi godine,
vodeći zvaničan zapisnik, na bazi podataka višejezičnih diskusija. Godine 1845.
prilikom županijskih izbora, “ujca
Bozu” kako su ga naši zvali, imenuju časnim županijskim pododvitnikom, prvim
koji nije iz plemićke familije, a burne
1848. godine, on je županijski kotarski
pridstojnik. Godine 1850. Šarčević je
aljmaški kotarski sudija. Bilo je to vrime
kad je kasniji biskup Antunović još bio
samo župnik u Aljmašu. Tada su bili tek
znanci, al još uvik zvanično, njeva ritka
komunikacija išla je na zvaničnom državnom, madžarskom jeziku. Sasvim je
jasno da ko kotarski sudija, nije mogo bit
nikakvim učenikom, tada kanonika
Ivana Antunovića, što se vrlo naivno javlja u pojedinim tekstovima, već oni razvijaju, istina u dosta kasnijem periodu,
odnose ozbiljni, obrazovani i ostvareni
ljudi, patriota.
(nastaviće se)
Zvonko Stantić
9
XII FESTIVAL BUNJEVAČKOG NARODNOG STVARALAŠTVA ODRŽAN JE OD
21. DO 24. OKTOBRA 2010. GODINE U ORGANIZACIJI KUD ,,BUNJEVKA“
U znaku opraštanja
Pridsidnik KUD-a ,,Bunjevka“ Kata Kuntić zatvorila je XII Festival ričima: „Godina se završava
sa dvanajst miseci, a KUD Bunjevka je odlučila da sa ovim dvanajstim festivalom ovaj projekat
ZATVORI.“
Program ovogodišnjeg festivala
planiran je da bude u „čast“ doprinosa
Marka Peića na očuvanju bunjevačkog
narodnog stvaralaštva. Nažalost, svečano otvaranje u pripunoj velikoj sali
Bunjevačke matice pritvorilo se u
„pomen“. Prisutni, umisto govora
Marka Peića za svečano otvaranje festivala, minutom ćutanja, još jedared,
odali su mu poslidnju počast.
Tog prvog festivalskog dana upriličena je promocija knjige „BUNJEVAČKI BILI ŠLING“ autora Kate Kuntić.
O knjigi je divanijo g-din Alojzije
Stantić, jedan od najveći poznavalaca
bunjevačkog jezika, kulture i običaja.
U knjigi je rič o ručnom radu naši
stari, najviše salašarki, a donekle i
žena iz naselja, koje su ovim ručnim
radom kitile rubeninu i druge stvari sašivene od postava. Tušta komada rubenine okitito je pučkim ručnim radom i
oni zrače takom lipotom da je to dika
svi Bunjevaca, al i velika briga jer se
o tom ručnom radu moraje starat da se
ne zatomi.
Ko se zdušno zauzima da od zatomljenja sačuva što više talovani
dični starina: adete, starovinsku naro-
10
Svečano otvaranje XII festivala bunjevačkog narodnog
stvaralaštva: Alojzije Stantić, Kata Kuntić i Zolika Baka
dnu nošnju, ritku izglednu rukotvorinu, umotvorinu, stvari hasnirane u
svakidašnjem životu, opisiva ulomke
iz života koje je zatomio napridak civilizacije, taj zna cinit prave vridnosti
i zdušno pozdravlja bilo čiji uradak
kojim je štogod sačuvo od zaborava.
Jedva imamo štogod znalački napi-
sano o bunjevačkoj narodnoj nošnji.
Posli mirovanja od nikoliko godina,
stvaranju povisnog mozaika o bunjevačkoj narodnoj nošnji i ručnom radu
žena doprinela je i Kata Kuntić svojom
knjigom,, Bunjevački bili šling”. Kod
opisa šlinga, Kata Kuntić se najviše
oslonila na njezinu obiteljsku zbirku.
Nuz stručni opis svakog ručnog rada,
pokazanog lipim slikama, ova knjiga
nikog ne mož ostavit ravnodušnim. Al,
vridnost knjige nije samo ovaj subjektivni stav. Naprotiv, vridnost knjige
,,Bunjevački bili šling” je što će ona u
velikoj miri osvitliti obilnu građu mozaika kulturno-narodnog blaga Bunjevaca. Iz tog razloga, ona nije samo
kamenčić, već pregršt kamenčića bunjevačkog, još uvik nedovoljno istraženog, bogatstva.
Krupan bi bio zalogaj odjedared i
na jednom mistu opisat bunjevačku
narodnu nošnju, čak i ako bi se tim bavilo više čeljadi. Kata Kuntić je već
više puta pokazala kako je spremna
svoje veliko znanje prinet i drugima u
pisanoj formi. Tribalo bi proučit više
Oktobar - Novembar 2010.
privatni zbirki narodne nošnje, na priliku zbirke Bele Pokornića, Grge Piukovića, kulturno-umitnički društava i
dr., i med njima razljučit šta je od nošnje izvorno bunjevačko, kojem vrimenu pripada, kad se i u kojim
krajovima nosilo. Na priliku, ruva su
se drukčije krojila Bunjevkama u subatičkom ataru, od oni u somborskom,
jel u Baji i selima oko nje i sl.
Zato se zadovoljimo i ovom knjigom koja je pregršt kamenčića u započetom mozaiku opisa narodne nošnje i
rukotvorevina kojom je okićena nošnja
Bunjevaca. Duboko se nadamo da će
mladi iz bunjevačke grane počet slidit
Katu Kuntić i tako sačuvat svoje kulturno bogatstvo, koje nije malo. To se
brez pomoći ne mož uradit i zato su
zavisni od pridnjaka i oćel se koji od
nji zauzet za ovu nakanu, jel za bilo
koji učinak tribaje dva čiona: znanje i
moć tj. novac. Čeljadi sa znanjem ima,
al njim triba pomoć - novcima.
Sve šta se zatomilo i šta će se zatomit ne triba krivit puk, već pridnjake
koji ne hajedu za vapaj pomoći marne
čeljadi.
Na kraju se prisutnima obratila
autor knjige, koja je izdivanila kako je
knjiga nastala. Promociju su ulipšali i
najmlađi članovi KUD-a ,, Bunjevka“
- hor ,,Tandrčak“, pod upravom Irene
Kovačev.
Drugog festivalskog dana održana
je književna tribina: ,,MARKO PEIĆ
I NJEGOVA BORBA ZA BUNJEVAČKI JEZIK“ za koju je vrlo značajno
Drugi festivalski dan posvićen Marku Peiću: Kata Kuntić i
mr Suzana Kujundžić Ostojić
izlaganje pripravila mr Suzana Kujundžić Ostojić. Pored velike i važne biografije, prisutni su mogli čut o značaju
Peićevog stvaralaštva na očuvanju bunjevačkog jezika, ko i njegovu pripovitku iz 1933. godine „Bolesna nana“
koju je sa puno emocija pročitala Stela
Bukvić, nikoliko „Bećaraca“ iz istoimene knjige pročitala je Alisa Prčić i
jednu od rodoljubivi pisama „Bunjevačkom rodu“ pročitala je Gabrijela
Diklić.Pridavanje je pratila projekcija
slika iz života Marka Peića. Tribini u
Bunjevačkoj matici prisustvovali su
Ivan Peić i Mirjana Peić Armenulić,
čika Markova dica.
Trećeg festivalskog dana održana
je istorijska tribina pod nazivom
,,UČEŠĆE I ULOGA BUNJEVACA
NA VELIKOJ NARODNOJ SKUPŠTINI ODRŽANOJ U NOVOM
SADU 25.XI 1918.GODINE”, za koju
je vrlo značajno izlaganje pripravio
Ivan Sedlak. Prisutnoj publiki u velikoj sali Bunjevačke matice održano je
vrlo značajno činjenično pridavanje o
svim značajnim dešavanjima Bunjevaca vezanim za ovaj datum, koji se
smatra važnim za bunjevačku istoriju.
U izlaganju mogli su se čut nove,
važne činjenice koje se ne nalaze u dostupnoj literaturi. Nakon izlaganja,
putem projekcije, pridstavljene su
slike bunjevački velikana, vezani za
Veliku narodnu skupštinu.
Četvrtog festivalskog dana održana je
premijera pozorišne pridstave ,,13 GRIŠNI SLOVA" koju je izvela Dramska
grupa KUD-a "Bunjevka", po tekstu
Marka Peića. Pridstava je održana u pripunoj sali subotičkog Narodnog pozorišta –
scena Jadran, koja je kod publike izazivala
ne samo diskretno i od plemenite vrste
smijanje, već i ono gromoglasno, kako se
u današnje vrime, a koje i pridstava na komičan način pridstavlja, malo ko smije.
Treći festivalski dan posvićen ulogi Bunjevaca u
događajima 1918. godine: Ivan Sedlak i Kata Kuntić
Oktobar - Novembar 2010.
Ova satirična komedija koja je nastala iz koautorskog teksta Marka
Peića i Kate Kuntić prikazala je društvene nedostatke i nebrigu o mladima,
a posebno vridnim i školovanim stručnjacima. Da ljudska sebičnost i pohlepost za bogatstvom uz političku
podršku, do te mire izobličuje društvo,
da to postaje mentalna i moralna društvena - izobličena pojava, koja je oči11
gledna u svim društvenim slojevima.
Glavna ulogu, vrlo ozbiljnu i veliku čak
i za profesionalnog glumca, fantastično je
odigro Zolika Baka. Uloga moralnog mlađeg muškarca, pomalo naivnog, pravednog
i čestitog, svojom vedrinom zabavljala je
publiku, zajedno sa ulogama koje su izveli
Slavica Babičkovič, Slavica Zvekanov,
Stela Bukvić, Nela Ivić, Laura Makarev,
Marinko Jegić i Mirko Babičkoviće, lagano je oslobađala i rasterećivala publiku
do jedne vrlo prijatne i spontane atmosfere.
Vrlo važne uloge brez koji se ne mož,
dobro su odigrali šaptač Jasna Buljovčić i
kreator scenografije Ivan Kuntić, al iza
scene.
Tekst, kojeg je napiso Marko Peić
još 1975.. godine za TV seriju – komediju u sedam slika, di se radnja odigrava u jednoj od evropski metropola,
likovi imaju engleske manire i imena,
napisan je na ekavici. Na predlog
Marka Peića, Kata Kuntić 2008 godine
dopunjuje tekst, prilagođava ga izvođenju na pozorišnoj sceni i privodi na
ikavicu. Piše novi projekat, i KUD
,,Bunjevka” se pojavljuje na svim konkursima. Nažalost, Bunjevački nacinalni ine podržava projekat ni na jednom
konkursu u 2009.g.
Tek u 2010.g. nakon nespretnog raspoređivanja novaca prema festivalu
od strane Privremenog organa Bunjevačkog savita, u nameri ispravljanja
greške, dobijaju se velika obećanja.
Virujući ljudima, KUD ,,Bunjevka”
kreće u realizaciju projekta. Radi se režija, scenarijo, dile se uloge i kreće se
s probama već u julu misecu. Među-
13 grišni slova: Nela Ivić i
Laura Makarev
12
tim, od obećanja nema ništa, pa ni
nakon intervencije, a posebno kod novoizabranog Bunjevačkog nacionalnog savita. Cilokupan festival sa
pridstavom se ignoriso.
Festivala više nema iz razloga što
je projekat festivala, već poslidnji 4-5
godina ignorisan u svakom pogledu od
članova saveta, a posebno kod davanje
podrške za sufinansiranja na konkursima iz republike, pokrajine i grada.
Na samom otvaranju festivala voditelj je pročito tekst s kojim se mož i
završit pripovitka o festivalu: ,,NIJE
DA SE PRAVDAMO, AL DA VAS
PODSITIMO, PROJEKAT FESTIVALA SVAKE GODINE SE SMANJIVA, TAKO DA JE U POSLIDNJE
VRIME, PRIPOLOVLJEN U ODNOSU NA PRVE FESTIVALE.
13 grišni slova: Slavica
Zvekanov i Zolika Baka
PROŠLE GODINE U ARHIVI JE
ZABILUŽENO,
“REALIZACIJA
FESTIVALA DOVEDENA JE U PITANJE, SRIDSTVA ZA SUFINANSIRANJE PRISTIGLA ZADNJI
DAN”. MEĐUTIM , OVE GODINE,
FESTIVALSKI
PROJEKAT JE
PROŠO JOŠ GORE, NA NAŠU VELIKU ŽALOST , DEGRADIRAN U
SVAKOM POGLEDU.
MORAMO PRIZNAT DA NAS
ŽALOSTI ŠTO JE IZOSTALA JE
PODRŠKA, PRVENSTVENO NACIONALNOG SAVETA BUNJEVAČKE NACIONALNE MANJINE,
KOJI JE NADLEŽAN DA DAJE MIŠLJENJE O PROJEKTIMA NA
KONKURSIMA ZA SUFINANSIRANJE, A MOŽMO VAM KAST BILO
13 grišni slova: Zolika Baka i
Slavica Babičković
JE I DRUGI KOJI SU OBEĆAVALI.
PO OCENI JAVNOSTI, PA I
PRVOG SAVETA, FESTIVAL JE
BIO NAJVEĆA I PRIJORITETNA
MANIFESTACIJA BUNJEVACA.
OČITO SE SLIKA SKROZ PROMINILA.
PRIKO KONKURSA, PRISTIGLA SU VRLO MALA SRIDSTVA,
OD MINISTARSTVA KULTURE
REPUBLIKE SRBIJE, KOJIMA SE
POSEBNO ZAFALJIVAMO. DOK
OBEĆANA SRIDSTVA OD POKRAJINSKOG SEKRETARIJATA
ZA UPRAVU, PROPISE I NACIONALNE MANJINE, DO DANA DANAŠNJEG JOŠ NISU DOBIJENA.
NA DRUGIM KONKURSIMA FESTIVALSKI PROJEKAT, NAŽALOST, TUĐOM KRIVICOM NIJE
DOBIO PODRŠKU.
KORISTIMO PRILIKU DA SE
ZAFALIMO BUNJEVAČKOJ MATICI I SUBOTIČKOM NARODNOM
POZORIŠTU
NA
USTUPANJU PROSTORA ZA PROGRAME, KO I ŠTAMPARIJI
,,ČIKOŠ” I ,,SKENDERPROMETU”
IZ TAVANKUTA NA POMOĆI.
I NA KRAJU, POSEBNO ZAFALJUJEMO DRAGOM BOGU ŠTO
JE DAO UPRAVI KUD ,,BUNJEVKA” STRPLJENJA, SNAGE I
UPORNOSTI, KO I MILOSTI NA
SVESRDNOJ POMOĆI BUNJEVAČKE MATICE, PA MI VEČERAS
FESTIVAL OTVARAMO, ODNOSNO ZATVORIMO.
Kata Kuntić
Oktobar - Novembar 2010.
REFERAT S XII FESTIVALA BUNJEVAČKOG NARODNOG STVARALAŠTVA
Marko Peić i njegova borba za
bunjevački jezik
Te davne 1913. godine 4. jula familija Peić
Tukuljac iz Ljutova postala je bogatija za još jednog
člana. Otac Gabor i mater Veronika dobili su treće
dite po redu - Marka.
Virujem da nisu ni slutili da će upravo njev
sin bit jedan od najpoznatiji Bunjevaca. To ditinjstvo koje je provo na salašu ostavilo je trajni
pečat na Marka Peića Tukuljca i usmirilo ga za
cili život. U dugačkom životnom viku, koji je
trajo 97 godina, bunjevština je bila njegova
stalna priokupacija, štogod iz čega je poniko i
čemu se uvik vraćo.
Neće bit lako u ovi nikoliko strana izdivanit
sve važno što je bać Marko uradio za Bunjevce,
nećemo se bavit ni njegovom bankarskom karijerom, koja je bila izuzetno plodonosna i koja,
cigurno, zasluživa jedan stručni osvrt.
O bosonogim danima bać Marko je rado divanio, iako je to ditinjstvo bilo protkano ratovima i
nemaštinom. No, i pored tog, korene koje je ode
steko, od jezika, običaja, pogleda na život, formirali
su ga u ličnost, i od tog se za svo vrime svojeg
dugačkog životnog vika, nije minjo. Razmišljanje i
pisanje na bunjevačkom, u raznim fazama, trajalo je
kod Marka Peića čitavog života. Minjo se i sazrivo
godinama upornog rada, al i pod uticajom njegovi
saradnika tokom života. Piso je na ikavici, onako
srcom, al piso je i na srpskom, kako je znao kast:
„Nek vide da mi Bunjevci i to znamo.“
Odranjen nuz bunjevačke pripovitke, koje su
se pripovidale dici u dugačke ladne zimske večeri,
a kasnije čitajuć sve što mu je od knjiga došlo pod
ruku, a posebno ruske klasike, stvoren je jedan
književni profil njegove ličnosti. Vrlo rano se
počo bavit pisanjom, a svoje prve radove objavljivo je još u škulskim časpisima.
Njegov književni raspon je izuzetno širok
i razvijen, piso je: pripovitke, pisme, novele,
satirične pripovitke, dramske tekstove, od koji
ćete u nedilju vidit „Trinajst grišni slova“
,oprobo se i u pisanju epa, epigrama. Bavio se
skupljanjom narodne književnosti, skupio je
građu i napravio bunjevački ričnik, imenoslov...
Osnovnu škulu je završio u Ljutovu, a
Građansku škulu i Državnu trgovačku akademiju
u Subotici. Posli Drugog svitskog rata steko je
diplomu bankarsko - finansijske struke, i priko
25 godina bio je direktor Investicione banke, Narodne banke - filijale u Subotici.
Sami književni počeci Marka Peića nisu istraženi, al bi to bilo svakako zanimljivo a i
potribno uradit. Tokom škulovanja u Subotici,
Marko Peić pripado je obrazovanom i napridnom
krugu mladi bunjevački intelektualaca (Balint Vujkov, Stipan Šimoković, Joso Šokčić, Blaško Hajduk Vojnić, Mladen Bošnjak i mogi drugi). Iz tog
druženja i poznanstva nasto je i Omladinski
časopis za književnost i kulturu „Bunjevačko
kolo“, koji je počo izlazit 1933. godine i izlazi sve
do sridine 1936. godine, uglavnom jedared
misečno. U početku je njegov urednik bio Balint
Oktobar - Novembar 2010.
Vujkov, izdavač Marko Peić Tukuljac, da bi
uređivanje lista priuzo bać Marko 1936. godine.
Po broju časopisa koji su objavljeni, broj
danas sačuvani primeraka je od prilike jedna
čevrtina. U subotičkoj Gradskoj biblioteki
nema ni jednog primerka. Četrnajst brojova iz
različiti godina sačuvano je u Matici srpskoj u
Novom Sadu. No, iz ti sačuvani primeraka
jasno se vidi koji je pravac zastupan u njem.
Naminjen je, prija svega, mladim Bunjevcima,
al i svima ostalima koji su bili ljubitelji pisane
bunjevačke riči. U jednom od prvi brojova
Balint Vujkov, urednik, kaže kako je u časopisu
„Bunjevačko kolo“ sve na ikavici, a sve što nije
na ikavici samo je štamparska pogriška. List je
dragocina riznica bunjevački narodni pripovidaka, bajki... koje su skupljali i Balint Vujkov,
i Marko Peić Tukuljac (kako se u ono vrime
bać Marko potpisivo). Objavljivane su i kratke
priče razni autora, dosta poezije, za koju se u
globalu mož kazat da je prosičnog umitničkog
kvaliteta. Zanimljivo je čitat visti iz kulture, pozorišne kritike, osvrte na novoizašle knjige,
koje su danas klasici u bunjevačkoj književnosti.
Književi talenat Marka Peića svidoče i
strane ovog avangardnog časpisa, a med njima
pridnjači kratka pripovitka „Bolesna nana“ iz
1933. godine.
Nema sumnje da se u ovim dubokim, psihološkim redovima pripovitke krije i biografski
momenat. U njima se s malo riči oslikava
duboka vezanost za majku i patrijarhalni odnos
u bunjevačkoj familiji.
Jezik kojim ode piše mladi Marko Peić
Tukuljac je bunjevački, onaj koji ga je okruživo
u sridini u kojoj je rasto. Odlikuju ga osnovne
osobine ikavice, al ne skraćiva riči gutanjom
vokala, pa piše: kao, rekao, nasparam ko, reko;
koristi puni infinitiv: izdržati, ljubiti; nasparm
bunjevačkog izdržat, ljubit...
I ovaj bunjevački list pratili su isti problemi, ko i
one ranije, mali broj pritplatnika, slaba prodavanost, nemanje sridstava za rad, redakcija se selila u više navrata,
priživljavalo se i radilo dokleg se moglo.
„Bunjevačko kolo“ i
jugoslovenska ideja
Ono što upada u oči je da je list „Bunjevačko
kolo“ počo izlazit na čistom bunjevačkom jeziku.
Vrimenom ova se intencija minjala, malo po malo,
da bi u vrime kad ga uređiva Marko Peić Tukuljac,
tekstovi bili na srpskom jeziku. Kolika jezička transformacija u tako kratkom vrimenskom periodu? I
postavlja se pitanje, zašto? Onima koji su bili na promociji knjige dr Saše Markovića „ Politički život
Bunjevaca Vojvodine u Kraljevini SHS - Jugoslaviji
1918 - 1941. godine“, sitiće se da je u periodu
trideseti godina prošlog vika bio izrazito naglašen
jugoslovenski pokret kod našeg naroda. Bunjevci su
u ideji jugoslovenstva tražili svoju zaštitu i spas,
žrtvovali su zarad ideje i sopstveni jezik, kako bi se
na taj način približili ostalim narodina kraljevine. Što
smo bili bliži drugima, bili smo dalji sami sebi.
Vrime je pokazalo da je ova ideja jugoslovenstva
bila promašaj i da se Bunjevci, ma koliko to bolno i
zastrašujuće zvučilo, moraje oslanjat samo na sebe.
Ti trideseti godina Marko Peić je sarađivo
s Marom Đorđević Malagusrki, koja je tražila
od njeg da pripravi jedno četrdesetak mladi
Bunjevaca u narodnoj nošnji, koji su išli igrat
kod kralja na balu. Bać Marko je već u tim
mladim godinama bio sastavni dio kulturnog
varoškog života, di ga ode vidimo na proslavi
20 godina od oslobođenja Subotice.
Bećarci za ponos i prkos
Sakupljanjom narodni umotvorina Marko Peić
se bavio i dalje, i u vrime Drugog svitskog rata,
1943. godine izdo je knjigu „ Hiljadu bećaraca“.
Sriću i zadovoljstvo što će izdat ovu knjigu,
mutila mu je činjenica da je velečasni Blaško
Rajić u zatočeništvu, prvo u Subotici, a kasnije
u Budimu, di ga je bać Marko positio.
Pripovido mi je kako Rajić ni tamo nije
mirovo, već je tajno istraživo crkvenu biblioteku o prošlosti Bunjevaca. Pripovido mi je
i kako su mučili Blaška Rajića u Subotici, tirali
ga da u svojim već šezdesetim godinama,
satima drži u uzdignutim rukama pušku, kad
već oće bit „crveni“, a kad bi ga ruke izdale,
uzimali bi pušku i kundakom ga tukli po glavi.
U tim teškim trenucima Rajić bi divanio: „Tvrd
je kundak, al je tvrda i Blaškova glava“.
Taj tvrdi karakter, vira u jačinu sopstvenog izdržanja, odlika je našeg naroda, koji je uvik, kad
su drugi mislili da mu više nema spasa, ustajo iz
pepela, poput tice feniks. Bećarci su se pivali iz
prkosa i ponosa, dok se radilo, al i kad se volilo.
Bećarci, ko vrsta kratki narodni pisama,
nisu najpodesniji za jezičku analizu, jel su se
riči u pismi minjale,a slogovi dodavali kako bi
se rimovali.
Zanimljiv je bio i njegov odnos prema
katoličkoj crkvi.Vidili smo da je velečasnog
Blaška Rajića zdravo poštivo, završio je njegovo započeto dilo, ep „Javorova smrt“ i u
njeg uložio zdravo puno rada, al opet, njegov
odnos prema crkvi nije bio blagonaklon i često
ga je nastojo prikazat u manjoj miri neg što su
Bunjevci vezanji za ovu instituciju.
Kultura, bankarstvo i bunjevački jezik
Godine koje su uslidile posli Drugog svitskog rata, Marka Peića vode u novoformiran
list „Slobodnu Vojvodinnu“ di piše najviše iz
oblasti kulture, posli čega odlazi na poslove
vezane za bankarstvo, pa i tad se ne odriče kulture, već 15 godina rukovodi Pozorišnim sav13
itom, di piše prikaze i kritike.
Bunjevačkog jezika se ni onda nije odreko,
piše satirične osvrte na dešavanja u društvu pod
pseudonimom Kerčanin. Pokreće održavanje i
obilužavanje Dužijance 1968. godine, koja je u
to vrime bila kulturno - turistična manifestacija,
čak i internacionalnog karaktera. Godinu dana
kasnije osniva „Bunjevačko kolo“.
Povratak sakupljačkom radu
Odlaskom u penziju 1973. godine, potpuno se
posvećiva književnom radu, koji je u najvećem dilu
bio vezan za bunjevački jezik.
Već godinu dana po odlasku u penziju,
Marko Peić se vraća svojem sakupljačkom
radu, u kojem je imo već iskustva. Kreće u skupljanje građe za novi bunjevački ričnik. Zajedno s Grgom Bačlijom, njegovim virnim
saputnikom i saradnikom, puni 15 godina iđe
po bunjevačkim salašima i selima u okolini
Subotice, Sombora, po varošima i po
Madžarskoj, i prikuplja bunjevačke riči. Brez
ičije podrške, bilo materijalne, jel organizacione, nji dvojica godinama obalazili su Bunjevce i skupljali ono što je polagano počelo
zamirat - bunjevački jezik.
Kako se pravio bunjevački ričnik
Bać Marko mi je divanio kako je teklo skupljanje riči. Na priliku, očlo bi se u čiju god
bunjevačku kuću, divanilo o svemu i svačemu,
satima, pri čem bi bać Marko posebnu pažnju
obraćo na riči. Pa ako mu koja promakne, jel nije
jasna, onda bi divan okrećo tako da mu se ta rič
opet pojavi. Nije išo metodom direktni pitanja, jel
kako kaže, to nikad nije urodilo plodom, pošto bi
se ljudi tako obično zbunjivali. Divanio je kako
se bunjevački uveliko počo kvarit i sotim što su
dica i mladi iz familije išli u škule di se nije smilo
divanit bunjevački, pa su se i stari kod kuće počeli
trudit da ne brukaje mladež. A da se najpravilnije
divani bunjevački u Keru i u Baji. Taj proces
odvikavanja, da ga tako nazovemo, od
bunjevačkog jezika, teko je dugo, počo je za
vrime Ausotro - Ugarske, a svoj nastavak dobio
je posli Drugog svitskog rata.
Ričnik je obogaćen i ričima iz razni stari
dokumenata koje čuvaje biblioteke i arhivi
Subotice i Sombora,i tako je skupljeno oko
19.000 iljada riči.
Za dalje oblikovanje ričnika, prisudan je bio
savit Josipa Buljovčića, lingviste. On ga je uputio
da građu koju skuplja triba i akcentovat, a kasnije
i uobličit, pa bi čerez tog tribalo otić kod prof. dr
Dragoljuba Petrovića, poznatog dijalektologa,
koje je u to vrime radio na Filozofskom fakultetu
u Novom Sadu. Građa skupljena u 30 škatulja za
cipele, zapisana na papirima, morala se prikucat,
što su radile dvi daktilografkinje. Unosili su se akcenti, vršile izmine i dopune riči. Kod svi riči
nalaze se i primeri kako se ta rič hasnirala i šta
znači na srpskom jeziku.
Prvo je ričnik tribo bit na ćirilici, pa se od tog
u poslidnjem trenutku odustalo, a riči su opet slagane po abecednom redu, što je iziskivalo strašno
puno posla. Na kraju, pojavio se „Rečnik bačkih
Bunjevaca“ 1990. godine. U izdanje nije ušlo
2.000 glagloski imenica, tako da je konačan broj
riči 17.500. Knjiga je svečeno pridstavljena u
Matici srpskoj, Subotici, a autori su za
14
dugogodišnji rad konačno 1992. godine dobili i
nagradu „Ferenc Bodrogvari“. Rad koji je uložio
u svoj narod bać Marko nikad nije žalio,
nesebično se davo.
Plodne devedesete godine prošlog vika
Sakupljački rad Marka Peića dobio je svoju
krunu - satkanu od bunjevački riči u ovaj
ričnik. Iz tog skupljanja iznidrilo se još nikoliko
knjiga: „Bunjevački imenoslov“ 1994. godine
u kojoj je misto našlo 4.700 prizimena i prdačni
imena, i „Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca“ 1997. (2.500 izreka ), smijačne, satirične
pripovitke „Luka Kerčanin“ izlaze 1996. godine. Zanimljiv je jezički osvrt na ovu knjigu
koja je pisana dugi niz godina, savršenim
bunjevačkim narodnim jezikom. Bogatstvo asnirani riči, glagolski oblici, imenski nastavci,
struktura ričenice - sve onako kako je naučio i
Ladislava Kovačića, koji se, takođe, bavio
pisanjom na bunjevačkom jeziku.
Ispravke u ričniku
Po izlasku ričnika bać Marku se javljalo
puno svita s raznim sugestijama, dodatnim
ričima, al od svi nji najdragociniji komentar
šalje Josip Bajić, subotički glumac. Ko dobar
poznavalac akcenta i bunjevački riči, on će
imat prisudan značaj za dalji razvoj
bunjevačkog jezika kod Marka Peića. On
ukaziva na to da pored svi kvaliteta u ričniku
nedostaju bunjevački nastavci kod glagola -je
i -du, infinitiv pisan s i (raditi, pisati, siditi), što
nije karakteristika bunjevačkog jezika. Zato
bać Marko i Josip Bajić ponovo pročešljavaje
ričnik, unoseć u njeg na iljade promina . Iz
njeve analize, i bavljenja ovaj put samom
suštinom lingvističkog sadržaja ričnika, nasto
je niz tekstova koji su objavljivani u
„Bunjevačkim novinama“ od 26.novembra
1998. do 26. avgusta 1999., pod nazivom
„Kako pisat bunjevački?“, koji potpisivaje pod
pseudonimom Dida Razgala. Ode konačno do
detalja razmatraje funkcionisanje bunjevačkog
jezika i njegove razlike u odnosu na srpski.
Josip Bajić u recenziji knjige „Narodne
umotvorine bačkih Bunjevaca“ ovako divani o
bunjevačkom jeziku. Iako bi se očekivalo od
ovako opširni razmatranja da se iz nji izrodi
bunjevačka gramatika, do tog nije došlo, mada
je započeto, jel je Josip Bajić umro.
Uporedo s razmišljanjima o bunjevačkom
jeziku, bać Marko radi i dalje na polju kulture,
reosniva Bunjevačku maticu 1995. godine, objavljiva i druge knjige„Poetska slagalica“,
1997. godine na srpskom jeziku, a 1998. „Javorova smrt“ - ep od 21. pivanja, prema motivima „Slave“ Blaška Rajića, „Mladom
naraštaju“ dičije pismice na srpskom jeziku i
„Za svako vreme epigramske teme“, takođe na
srpskom jeziku 2001. godine, uređiva knjigu ,,
Istorija Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca“, jel ga je pitanje porikla Bunjevaca uvik
kopkalo i cio život težio je ka izvoru koji će
jasno i svima kazat da su Bunjevci samostalan
narod. Tokom 2003. godine objavljiva dopunjeno izdanje prve knjige „Hiljadu bećaraca“.
Sotim zatvara krug, onako kako je počo, veselo
i šaljivo, a opet duboko i rodoljubno, jel to je
poslidnja knjiga koju je izdo.
U vrime kad je izašo Bunjevački ričnik, ja
sam krenila na fakultet, isti onaj na kojem je
rađen i ričnik. Bać Marka sam upoznala 1998.
godine, tad već ko magistrant. Nisam pripadala
onom krugu ljudi koji su često sidili kod bać
Marka, nije mi ni ko mladoj osobi „otvaro
vrata“ u bunjevačke institucije, al sam
spremajuć ove redove o njem i njegovom radu
znala dosta, čini mi se ono što je najvažnije za
bunjevačku kulturu da mi je kazo. U jednoj od
moji posita dao mi je knjigu „Mladom naraštaju“, napisanu na srpskom jeziku, u kojoj je
rukom ispiso ispravke na ikavicu jel mu je želja
bila da se i njegove pisme nađu u našem
dičijem listu „Tandrčak“za koji je imo riči pofale, koje se od njeg nisu baš često dobilaje, jel
je po prirodni bio zdravo kritičan. Naravno da
je ko osoba koja je cio svoj život posvetila
bunjevačkom jeziku, znao važnost uvođenja
bunjevačkog u škule.
Što sam završio, završio sam
U već poznim godinama, kad nije mogo ić, i
bio vezan za kuću, često me je pito kad ću svratit
da mu divanim kako napriduje ričnik, kako to
kompjuter mož zapantit akcente, kako iđe rad na
gramatiki... a ja, ko i svako mlado čeljade, žurim
na sto strana, pa nismo imali baš puno susrita.
Poslidnje što je bać Marko uradio za svoj
narod bilo je njegovo proglašenje za počasnog
građanina Subotice, na pridlog Bunjevačke
matice - konačno jedan Bunjevac bio je najvažnija ličnost varoši. To je priznanje za životni
rad i rad na ričniku. Sideć u zadnjem redu
Varoške vićnice, a di bi drugdi dobili da side
pridstavnici sedme sile, s ponosom sam gledala
kratki dokumentarni film o ovom čoviku - sad
već, bunjevačkoj legendi.
Onda smo se zaputili kod bać Marka u
starački dom, di smo mu doneli veliku plaketu
- zaplako je, nadam se, od sriće. Divanio mi je
kako više ne vidi na jedno oko, što je talovo od
noćnog rada na ričniku, i san mu se čerez tog
razvijo. Na moje pitanje šta još nije uradio a tio
bi, kazo mi je: „Svistan sam ja da više ništa ne
možem radit. Što sam završio, završio sam. Žao
mi je što nisam uspio ujedinit Bunjevce.“
Dogovorili smo se da dođem slideće
nedilje, al nisam stigla otić. Sve mi se činilo da
će naš bać Marko makar još malo uživat u slavi
koju je, istini za volju, dobio zdravo kasno. Vist
o njegovoj smrti me je zatekla, u glavi mi je
samo prostrujilo da me je čeko i da nisam
došla. Uslidila je sarana, dostojanstvena, s tamburicama čiji zvuci su se mišali s tupim
zvukom padanja zemlje po kovčegu.
U Bunjevačkoj matici, po našem starom
običaju, došli smo posli sarane „oprat ruke“, divanili o pokojniku, a onda svako svojoj kući.
Poso je opet čeko, uzela sam pripravljat novi
broj „Tandrčka“, u kojeg uvik metnem i po
koju izreku iz bać Markove knjige, da ji dica
na vrime ubardaje. Pogled mi je zasto još
jedared na posveti koju mi je napiso: „Ne
živimo u savršenom svitu, al ti ipak radi
savršeno.“ Rekla bi, posli svega, da je Marko
Peić Tukuljac radio savršeno i najviše što je
mogo. Šteta što je u tom radu i trudu bio često
sam, jel da nije, rezultati tog rada za naš narod
bili bi još veći.
mr Suzana Kujundžić - Ostojić
Oktobar - Novembar 2010.
ULOGA I ZNAČAJ BUNJEVACA NA VELIKOJ NARODNOJ SKUPŠTINI U
NOVOM SADU ODRŽANOJ DANA 25. NOVEMBRA 1918. GODINE
Svojim snagama do slobode
Za nas Bunjevce i danas, 25. novembar 1918. godine, kada je održana Velika narodna
skupština u Novom Sadu pridstavlja jedan od najznačajnih datuma iz naše istorije i
obilužavamo ga ko jedan od praznika bunjevačke nacionalne manjine u Srbiji
Ovim referatom želim da se podsitimo na učešće i ulogu našeg naroda u
događajima u vrimenu kad su ovi prostori oslobođeni i formirana prva
južnoslovenska država. Ujedno cilj mi je
da pokušam pridstaviti očekivanja našeg
naroda u novoj državi, šta je od njih realizovano i kako je to uticalo na razvoj
„bunjevačkog pitanja“ od stvaranja prve
južnoslovenske države pa do danas.
Nemam ambicije da sa ovim referatom
mogu merodavno odgovoriti na sva
složena pitanja koja se pojavljuju, ali
ovakim drugačijim pristupom i
stavovima možda možem podstaći dalja
istraživanja jel pokrenit raspravu
povodom izneti stavova iz ovog
značajnog perioda naše istorije, koji
triba poznavat,da bi se razumili i niki
današnji procesi. U tom kontestu vrlo je
bitno pravilno sagledati i ulogu popa
Blaška Rajića, kako na državotvornom
tako i nacionalnom planu.
Odluke donete na velikoj narodnoj
skupštini u Novom Sadu, kad se Vojvo-
Dr Stipan Matijević
Oktobar - Novembar 2010.
dina otcipila od Austro-ugarske i pripojila Kraljevini Srbiji za Bunjevce su
značile slobodu.
Ona nije poklonjena već je na ovim
prostorima ostvarena u zajedničkoj borbi
sa Srbima, drugim južnoslovenskim narodima i uz pomoć pobedničke vojske
kraljevine Srbije. Trajala je dugo i nije
bila laka.
Počela je u drugoj polovini devetnaestog vika buđenjem nacionalne svisti
pod vođstvom naši priporoditelja
biskupa Ivana Antunovića i njegovi
saradnika i sledbenika: Ambrozije
Šarčevića, Mije Mandića, Age i Laze
Mamužića, popa Paje Kujundžića,
Kalora Milodanovića, dr Stipana
Matijevića i drugi.
Početak je bio vrlo težak jel je
najveći dio naših obrazovani ljudi bio
odnarođen i pomađaren, pa samim tim i
nezainteresovan
za
ostvarivanje
bunjevački nacionalni interesa.
Na početku se borba odvijala kroz
ostvarenje manjinskog prava iz Zakonskog člana XXXVIII donetog 1868. godine, koji se odnosio na upotribu
maternjeg jezika u škuli, upravi i na
sudu da bi prirasla u kasnijoj fazi u
južnoslovenski pokret.
Od tog vrimena tušta je urađeno:
stvorene su bunjevačke institucije, osnovana politička stranka, pokrenute su
novine, štampani kalendari i knjige na
našem jeziku.
Značajno je istaći da je na inicijativu
Ambrozija Šarčevića u Subotici, 15. decembra 1878. godine osnovana i prva
bunjevačka institucija „Pučka Kasina“
kojoj ugarske vlasti nisu dozvolile da se
registruju pod nacionalnim nazivom.
Koliko je osnivanje Kasine bilo važno
za Bunjevce jasno se vidi i iz pisma koje
je naš veliki rodoljub i priporoditelj
biskup Ivan Antunović i dobar poznavalac stanja u našem narodu, uputio
Đeni Duliću prvom pridsidniku, di
između ostalog kaže: „ Ne znam da li mi
se valja radovati ili plakati, jer od ove
Kasine zavisi, po mom dubokom
Albe Malagurski
osvidočenju, razvitak ne samo
subatičkih već i svih ostalih ugarskih
Bunjevaca“, ako se uspe redovno opraviti i zaživiti onda će: „Bunjevac procvetati u crkvi, u škuli, u varoškoj i seoskoj
kući pa će svatko, koji šta htio bude u
crkvi, u škuli, a i u varoškoj, te u sudskoj
kući začeti, umah uviditi da mora sa
bunjevačkim pukom računati“.
Kasina je opravdala očekivanja i bila
je misto gdi su se okupljali naši
bunjevački rodoljubi i pokretali sve
najznačajnije aktivnosti u buđenju nacionalne svisti i zastupali narodne interese.
Nicala su i druga udruženja, na inicijativu ili u okviru „Pučke kasine“ ili pomognute od viđeni članova, koja su
obavljala dilatnost na ekonomskom, kulturnom i društvenom planu, sve u cilju
da pomognu svom narodu ko što su
„Kolo mladeži“, „Katolički krug“,
„Kolo mladih Nevenaša“, „Zemljodilska
štedionica», Pokopno društvo „Svetog
Ivana“, Bunjevačko školska zadruga itd.
Svega tog ne bi bilo, brez velike materijalne i moralne podrške biskupa Ivana
Antunovića, koji je svojim produktivnim
radom na duhovnom, obrazovnom i
15
vaspitnom polju doprino razvijanju nacionalne svisti i doprino stasavanju nove
generacije bunjevački intelektualaca,
koji se nisu stidili svog porikla i privatili
su borbu za narodnosna prava.
Tada u Austro–ugarskoj i porid savrimeni zakonski rešenja i činjenice da su
u Ugarskoj više od polovine stanovnika
bile manjine, nije bilo razumivanja za nji
i mađarizacija slovenskog i drugog manjinskog stanovništva je bila intenzivna.
U Subotici, koja je većinski bila
bunjevačka, zvaničan jezik u upravi i
sudstvu je bio samo mađarski. Takvo
stanje je bilo i prid Prvi svitski rat da bi
u prvim godinama rata bila pojačana
represija prema borcima za narodnosna
prava i naše institucije su bile
raspuštene. Svi ti postupci ugarske vlasti
su definitivno uverili veliku većinu naših
prvaka da za nas nema ostvarivanja nacionalni ideala u takoj državi i da se to
mož ostvariti jedino u južnoslovenskoj
državi ravnopravni naroda sa svojom
jednokrvnom braćom.
Razvoj situacije na ratištu, gdi je
Austro–ugarska sa svojim saveznicima
trpila poraze, a vojska kraljevine Srbije,
oporavljena na Krfu, krenila u nezadrživ
napad probojom Solunskog fronta,
dovela je do rasula u monarhiji i to je
išlo u prilog težnjama za stvaranje
južnoslovenske države. Ostaci Austrougarske vojske su se u haosu vraćali kući
i bili su van kontrole. Početkom oktobra
se još nije slutilo da će to biti tragičan
završetak po Austro-ugarsku monarhiju.
Međutim, dalji događaji koji su se
brzo smenjivali doveli su do izbijanja
revolucije u Mađarskoj. U takom
okruženju prvaci Bunjevaca i Srba koji
su se nalazili u Subotici, održali su
20.oktobra 1918. godine konferenciju s
ciljom da se dogovore o tom šta bi tribalo priduzeti i činiti da u Suboticu dođe
srpska vojska i da se Subotica i ovi krajevi oslobode svojih dosadašnjih gospodara. Skup je bio održan u stanu
bunjevačkog prvaka Albe Malagurskog
u Štrosmajerovoj ulici. Ode su bili
prisutni svi koje su mogli na brzinu da
se skupe. Sa bunjevačke strane bili su
prisutni Albe i Joso Malagurski, dr Stipan Matijević, advokat dr Joso Prćić, dr
Josip Vojnić-Hajduk advokat, Ivan
Vojnić Tunić profesor gimnazije i dr. Na
ovoj konferenciji su utvrđeni i ciljovi
subotičkih Slovena: da se Subotica po
Wilsonovim načelima o pravu na
samoopridilenju naroda, odcipi od
Mađarske. Ovako raspoloženje je bilo
sve izraženije i u ostalim dilovima Aus-
16
tro-ugarske di je živeo južnoslovenski
narod pa je na ovoj konferenciji rešeno
da se pop Blaška Rajića zamoli u ime
Subotice pođe u Zagreb i u Hrvatskom
saboru i Narodnom vijeću, di je tribala
Hrvatska i Slavonija izreći svoje odcipljenje od Austro-ugarske monarhije, zastupa interese Subotice i cilog ovog
kraja.
Na kraju sastanka, koji je bio tajan
zbog bezbednosti učesnika, jel je
mađarska reakcija bila još dovoljno
moćna da se obračuna sa učesnicima,
dogovoreno je da se o ovom obavisti
narod, da se stupi u kontakt sa poznatim
omladincima Bunjevcima i Srbima, sve
u cilju da se stvori idealno jedinstvo
Bunjevaca i Srba u cilju oslobođenja i
ujedinjenja.
Pored ove inicijative paralelno je
postojala i druga inicijativa, po kojoj su
aktivnosti bile mnogo organizovanije, a
to je da Vojvodina (u to se vrime pod tim
pojmom se podrazumivala Bačka, Banat
i Baranja) samostalno proglasi odcepljenje od Ugarske i prisajedini Kraljevini Srbiji. Ovu ideju zastupala je
Stranka vojvođanskih radikala na čelu sa
Jašom Tomićem, koja je tada bila najjača
na prostorima tadašnje Vojvodine. U
Subotici, u stanu Jovana Manojlovića,
sastalo se tridesetak pristalica Jaše
Tomića iz Subotice, Sombora i Kikinde,
di je donet zaključak da se po Vojvodini
što hitnije počnu organizovat narodni
odbori. Ove aktivnosti se događaju u
vrime velikog rasula koje je vladalo u
monarhiji izazvano porazom u ratu kad
je došlo do državnog prevrata u Budimpešti da bi nova vlada na čelu sa grofom
Karolji Mihaljom, sastavljena od nikoliko progresivnih partija 30. oktobra
1918. godine, proglasila odcipljenje
Mađarske od Austrije.
Da bi obezbedili kontrolu stanja
počeli su formirat mađarska nacionalna
vića po ciloj teritoriji. Tako viće su
formirali i u Subotici.
Nova vlada je proklamovala da želi
neodložno sklapanje separatnog mira sa
Antantom, da želi nezavisnu Mađarsku,
u postojećim granicama, nudeći priznavanje svi prava nemađarskim nacionalnostima. Posebno su obasipali
Jugoslovene sa tim pridlozima i
obećanjima. Subatica je bila posebno interesantna jer je bila treći grad po
veličini u Ugarskoj, di je prema
nezvaničnim podacima Bunjevaca bilo
oko 70.000 hiljada i oko deset hiljada
Srba od ukupno oko 113.000 hiljada
stanovnika koliko je imala Subatica sa
Blaško Rajić
okolinom. Zvanični Ugarski popisi su
bili drugačiji jer su bili u funkciji asimilacije pogotovo katoličkog slovinskog
stanovništva i svi oni koji su i malo govorili mađarski pisani su kao Mađari.
Naravno, tako rešenje nacionalnog
pitanja nije odgovaralo i zahtivalo je od
naši naroda energičnu akciju. U Somboru je već 5. novembra 1918. godine
formirano Narodno viće Srba i Bunjevaca. Na čelu Narodnog vića, kasnije
Narodnog odbora, bio je Joca Lalošević,
a jedan od dva potpridsidnika bio je i
Bunjevac Antun Bošnjak.
Da bi 5. novembra 1918. godine i u
Subotici,
u
stanu
Vladislava
Manojlovića, bio održan presudni satanak bunjevačko-srpski prvaka. Sa
bunjevčke strane bili su prisutni pop
Blaško Rajić, dr Stipan Matijević, dr
Joso Prćić, Andrija Mazić, Lazar Orčić,
pop Ilija Kujunđžić, Ivan Vojnić Tunić,
Gavra Čović, dr Joso Vojnić Hajduk i
Albe Malagurski. Odlučeno je da se što
prije osnuje Bunjevačko-srpski narodni
odbor, da se osnuje i vojno policijska zaštitna Narodna garda i da se za pridsidnika Odbora izabere Šime Milodanović,
te da se osnivački zbor održi 11. novembra 1918. godine u staklenoj Sali hotela
„Hungarija“, danas „Lifka“, pod opravdanjem prid vlašću,da se obilužava 40.
godišnjica „Pučke kasine“.
Odbor bi imao zadatak da se brine o
redu i sigurnosti, da obezbedi uslove za
izjašnjavanje o pravu na samoopridilenje
Bunjevaca i Srba i da pozove srpsku vojsku da dođe u Subaticu i da budu
spremni da priuzmu vlast u gradu.
(nastaviće se)
Ivan Sedlak
Oktobar - Novembar 2010.
SIĆANJA
Kad sam bila enga
Bila sam mala te 1956. godine, al
dobro se sićam jednog, meni zdravo
važno povirenog posla. Udavala se
moja teta Aranka, koju sam zdravo volila. Kazali su mi da ću bit njezina
enga, a to je za mene bio vrhunac sriće.
Pripreme su bile nezaboravne.
Aljina od rozlinkavog tafta šuštila je
pod prstima ko vitar kad duva kroz
grane bagrema na salašu. Model, da ne
divanim, iz crtanog američkog modnog žurnala, a taškica od istog materijala. Cipele do članaka - bile, a u taški
maramica i kreda. Ako uprljam cipele,
da se oma zamažu kredom. Rukavice
necovane, pa uštirkane. Bile zoknice,
tako lipe, da ne znam di je mama, u to
vrime, našla take. E... a frizura, to je
već bilo štogod. Uvek su me šišali „na
muško“ valda da mi ojačaju kosu. Sad
je tribalo učvrstit mašnu na tu majušnu kosu. Da nije bilo zbog teta
Aranke, ne znam kako bi se to do kraja
završilo. Svezali su mi zdravo veliku
mašnu od istog materijala ko i aljina,
a onda u nju uboli čat. Sve su mi to
tako čvrsto zaboli da sam mislila kako
mi klin zakucavaje u glavu. Al ženska
ćud je čudo - oduvik sam volila modu
Tako opravita i zdravo važna, sila
sam sa mamom i baćom u štajervogn i iz
Džina krenili smo u svatove na Bezdanski put. Razdaljina velika, nikako da stignemo. Sidim ukočeno, pazim na aljinu,
posebno na cipele, a čat bode i pritiska.
Al ništa zato, ja jedva čekam da vidim
teta Aranku i zamišljam kako će bit lipa
snaša, kad je meni bila zdravo lipa i kad
nije snaša. Toliko je bila lipa i tolko sam
je volila, da sam mojoj najlipšoj bebi
dala ime Aranka.
U tom ugledam šatru, čujem i muziku, al ja samo mislim na snašu. I kad
sam, na kraju dospila do nje, postala
sam njezin najvirniji čuvar. Bila mi je
tako lipa, nestvarna. Ni užna, ni muzika,
a ni pisme - ništa to mene nije interesovalo. Samo sam mislila na moje misto u
fijakeru, priko puta snaše. Nas dvi same,
a naprid kočijaš. Pa jel moglo bit štogod
lipše, za mene, od tog? Fijakeri se ređaje,
đuvegija i njegovi naprid - da dočekaju
snašu, a naš fijaker oma iza nji.
Oktobar - Novembar 2010.
Kad smo se
približili Somboru, počela me
vatat trema. Kako
ću ja kroz cilu
crkvu sa šlajerom
u rukama, a da ne
zabatrgam, doć do
oltara. Al i to je
prošlo ko u snu,
brez greške. A
onda
slikanje,
opet ja stalno nuz
snašu, pa natrag u
fijaker, opet nas
dvi same, al sad
naš fijaker iđe naprid, a đuvegijin
iza nas. Na salašu
nas dočekuje muzika, đuvegijini se
vesele i pivaje, a
ja već odviše ubrigana jel znam da
će je uskoro
odvest. Ručak, veselje, kad pridveče najdared,
đuvegijina mama
stala se veselit, pa
piva:
„Iđem kući
pripravit postova
da dovedem
snaju do astala,
iđem kući da
upalim lampu
da dočekam ja snaju Aranku.“
Bilo je tu još niki zgodni pisama, a
onda je usto đuvegijin kum i počo zafaljivat snašinim roditeljima što su je
lipo odranili , pa još divani kako je
„do danas bila njeva, a sad odlazi u
drugu kuću, koja će od sad biti njezina“ i štogod ko da „nije ona više
naša, već je njeva.“
Svi dreče, a ja zagrlila teta Aranku
oko vrata i zacenila se od plača. Jedva
su me ubedili da se to samo tako kaže
i da će ona uvik ostat moja teta. Nju su
pridveče odveli, a mi smo ostali, al
meni više ništa nije bilo isto. Posli ponoći se išlo u pođane da vide mladu, al
mene nisu vodili jel sam bila mala.
Ujtru se sićam da su, za doručak, đuvegija i njegovi došli s mladom. Kazlo
su - došo zet „rad gaća“ kod babe. A
to znači da je mladina mama pripravila
trubu damasta kojom je umotala i zeta,
i fijaker. Još su se veselili cilo prija
podne, a onda su očli.
Za mene se bajka završila kad je
snaša već prvi put pošla iz kuće. Sve
ovo drugo sam posmatrala razočarana
- ta šta se oni raduju, kad ona odlazi.
A za ono su imali pravo - moja teta
Aranka je uvik ostala moja i ovo sićanje je posvećeno njoj.
Jolanka Ivanić
17
PRID IZLOŽBU SOMBORSKOG SLIKARA PAVLA BLESIĆA
U „BUNJEVAČKOJ MATICI“ U SUBOTICI
Slikar vrimena
Pavle Blesić je rođeni Somborac
ugarskog plemićkom porikla. Zabiluženo je,
da je Plemićki list i grbovnicu Ugarske dobila familija Blesić još 23. februara 1756. godine. Raspadom Austo-ugarske carevine,
kada Bajski trokut, pa sa njim i Kaćmar, di
su živili Blesići pripo Mađarskoj, Pavlovi
roditelji napuštaju rodno misto i sele se u
Sombor. Pavle je rođen ko drugo dite Marije
rođ. Zelić (1902-1986) i Marka (1898-1950)
Blesića. Na državnoj trgovačkoj akademiji u
Somboru diplomirao je 1945. Godine, a godinu kasnije stiče diplomu na učiteljskoj škuli
-Preparandiji u Somboru. Njegovo prvo,u to
vrime, plansko namištenje bilo je misto
učitelja u selu Stanišić kod Sombora. Ženi se
koleginicom Mirjanom sa kojom, 1947. godine dobija sina Miloša. Ko najbolji student
u Novom Sadu na likovnom odseku
diplomiro je 1955. godine. U Sombor se
vraća 1958. godine i započinje radit ko nastavnik likovnog vaspitanja. Svoje škulovanje
privodi kraju na filozofskom fakultetu u
Beogradu di je apsolviro 1971. godine.
Pavle Blesić se tokom svog cilog
stvaralačkog vika uvik rado odaziva
Nagrade i priznanja
1972.
Sombor, otkupna nagrada na 4. trijenalu savremenog jugoslovenskog crteža
1978.
Beograd, nagrada iz fonda “Moša Pijade” za unapređenje likovnog stvaralaštva
ULUS, ULUV, I ULUK
1980.
Sombor, Oktobarska nagrada grada Sombora
1981.
Beograd,Orden rada sa srebrnim vencem
1982.
Sombor, nagrada na 31. prolećnoj izložbi likovnih umetnika Vojvodine
1983.
Tuzla, otkupna nagrada na 5. izložbi jugoslovenskog portreta
1984.
Izadaje mu se prva monografija (Miloš Arsić,Pavle Blesić “Slikarstvo 19641984”).
1984.
Sombor, premija “Likovne jeseni”na 8. trijenalu savremenog jugoslovenskog
crteža
1986.
Sombor,nagrada “Likovne jeseni” na Prvoj prolećnoj izložbi
1987.
Sombor, otkupna nagrada na 9. trjenalu savremenog jugoslovenskog crteža
1992.
Izdaje mu se druga monografija (dr Pavle Vasić,Bela Duranci,Zoran Markuš,
Sava Stepanov i Miloš Arsić)
1995.
Beograd, druga nagrada na 2. bijenalu akvarela Jugoslavije-BAJ`95.
1997.
Toronto (Kanada),otkupna nagradana 12.međunarodnoj izložbi minijatura
1998.
Novi Sad,otkupna nagrada na prvom bijenalu pejsaža
1998.
Izdaje mu se treća monografija (dr Pavle Vasić,Zoran Markuš,Miloš Arsić,Bela
Duranci, Sreto Bošnjak i Đorđe Kadijević).
2002.
Kladovo, nagrada publike na izložbi kolonije
2004.
Muzej Vojvodine izdaje knjigu – izbor tekstova o slikarstvu Pavla Blesića “Put
jednog slikara” (priredio Sava Stepanov)
18
pozivima humanitarni organizacija i svojim dilima doprinosi
njevom dobrotvornom radu. Učesnik je velikog broja
kolonija u zemlji i inostranstvu. Do sad je
imo priko 50 samostalnih i priko 400
kolektivni izložbi.
Kritičari se slažu kad za Blesića kažu
da je jedini naš slikar koji slika vrime. A
slika ga tako da ga čini vidljivim.
Vidljivost vrimena omogućena je
čudesnom energijom Blesićeve imaginacije koja je istovremeno i „forma pojava“ (Svet. Marić) koje njegovo
unutrašnje čulo vida otkriva kao
uzbudljive vizuelne činjenice inspiracije.
Etape kroz koje je Blesić učvršćivo
svoju stvaralačku viru u dugačkom vrimenskom periodu od pedeseti godina
prošlog vika pa do danas – Zapisi, pečati i
medaljoni, iz porodičnog albuma, Program antike, Zaboravljeni zidovi, bedemi
i kapije Sombora, kao i Tempus fugit,
svedočanstva su Blesićeve aktuelnosti i istovrimene veze i paralelnog toka sa pojedinim oblicima moderne i postmoderne
ideologije.
„Njegova umetnost je živi organizam
koji se pripušta različitim interpretacijama,
minjajući u stvari one koji u njoj traže
promine“, riči su Srete Bošnjaka, likovnog
kritičara.
Topao, tih i srdačan slikar jednom je
rekao.“Jedini zakon koji važi za sve kategorije ljudskog života je prolaznost. Taj
trenutak prolaznosti u svom likovnom
opusu pokušavam zabilužit“.
Ružica Parčetić
Oktobar - Novembar 2010.
Pisnici Bunjevačkematice
DECEMBARSKA BILA
JUTRA
Decembarska bila jutra,
jutra lipa, ko iz bajke,
na krilu mi vitra nose
blage riči moje majke.
Gabrijela Diklić
SVECI U DECEMBRU
Neka vira tvoje srce
uvik vodi, uvik rani,
nek ti duša zatreperi
kadgod dođu blagi dani.
Tu, u Bačkoj, još ima slaša,
Lipi cura i rumeni snaša,
Drže oni običaje naše,
Nek ne zbriše to vrime sadašnje.
Radost tebi nek donese
Badnje veče, Božić bili,
a Betlehem ovaj svitli
nek ti sija život cili.
Iđu sveci, iđu Materice
i darova pune kotarice,
Biće tamo jabuka i ora,
Kod Bunjevaca tako biti mora.
Uvik kad ti teško bude
u viri ćeš pronać spas.
Isusa u srcu čuvaj,
- i sad čujem njezin glas.
Ana Popov
BOŽIĆ U JEDNOM DANU
Čini mi se cilu vičnost
da voz mili i klopara,
a Božić je na izmaku,
snig navijo i još pada.
Iza mene ostala je
podstanarska soba mala
u nju Božić nije svraćo
nema traga od blagdana.
Vidim salaš, roditelje,
vruću sobu, slamu, granu
i s božićne sviće vosak
kako kapa po astalu.
Znam da će me prvo pitat
jel ti zima, jesi l gladna,
a pitaće i kako sam
provodila Božić sama.
Kazivat njim bolje neću
da ji ne bi rastužila
al se bojim istinu će
opaziti u očima.
Šal privijam oko glave
sav načičkan iglicama,
prti nema a daleko
od stanice do salaša.
Kad nazovem "Faljen Isus"
čestitam po običaju,
svi Božići mog ditinjstva
prid očima zasijaju.
Sve je isto ko i kadgod
i anđeli od artije,
Oktobar - Novembar 2010.
al ko da je soba veća
i peć ko da većma grije.
Moram natrag, voz klopara
znam čeka me soba mala,
peć u kojoj nema žara
okna ledom zakovana.
I Oce su naša svitkovina,
To se slavi od davni davnina,
Doće dica čestitati Oce,
Biće vina, prazniće se boce.
Na Badnji dan kad se riba peče,
Ta valda je to najlipče veče,
I gra čorba s maslom zapržena,
U čaši s žitom svića zapaljena.
Kad večera na Badnji dan prođe,
Na kartanje onda i red dođe,
Vesele se i šale zbog dice,
Tako iđe sve do ponoćnice.
Nigdi nema taki običaja,
I čekanje malog položaja,
Ta Božić je lipa svitkovina,
Na dar dala naša didovina.
Oko grane sigraju se dica,
Na okupu je cila porodica.
Slave Božić i stari i mali,
Svi smo srićni, taki i ostali.
Tomislav Kopunović
BOŽIĆ
Među mlogima bila je i ona
al za nju ne beše krova,
u kući ni u gostioni,
već u pećini štalica mala
slamu toplu i jasele joj dala.
Dok još biše Rič,
znao je za pećinu On
jer sve stvorio je
sa rekama i morima,
sa ljudima i cvitovima,
da Sina svoga u svit dade
za grišnike mlade i stare,
da bude kralj nad kraljevima
i spas svim grišnicima.
Svitlo obasja nebeski svod
i osvitli pastirima i mudracima hod
da se pokore kralju nad kraljevima
Svetlu nad svetlima..
Ne može Irod imati kralja svog,
posla uništenje izvora života,
mač zla da posiče mušku dicu,
uništi svitlo svita i njegovu klicu.
Al Svemoguće i vičnost
ni oganj, ni mač ne siče
jer grišnici prid njim kleče
oproštaj za svoje grije traže
i život vični.
Fala ti Oče na dilu Tvojem
na videlu i spasenju našem.
Budi milostiv, blagosiljaj
puteve kojima hodimo,
što pre u zagljaj Tvoj
da dođemo.
Stipan Šarčević
BOŽIĆ MOG DITINJSTVA
Dok su vijali snigovi
sonca su klizila
putovima priko njiva.
Žmirkavi lampaši
u pitomoj ravnici
obilužili su salaše.
U vrućoj sobi
ugrijanoj ogriznama
skupila se familija,
slavili smo Božić.
U ćoši je stala
okićena grana,
često od korovske metle
ukrašena krep papirom.
Mamila je uzdae,
na njoj su bili
salonski šećeri,
izbrojani i ostavljeni
za sledeći Božić.
Jaganjci u žitu
čuvali su božićnjak.
Volili smo slamu
prostrtu po podmazanoj sobi,
radosno valjali se po njoj.
U tijoj noći
čula su se zvona
sa bajmočke crkve.
Znali smo ponoć je.
Sad će opet Božić
al ne ko onaj
iz mog ditinjstva,
druga su vrimena,
drugi su običaji.
Marija Horvat
19
Bunjevački prosvetitelj biskup Ivan Antunović – u pridgovoru „Slavjana“ kaže: „Dolazim evo i tom
namjerom k’milom rodu momu, da mu nazočnom knjigom koliko mogu koristim, želeći, da ga ona o
našim svetkovina i blagdanih crkvenih pouči“ - “odlučih „Slavjana“ izdati, te ga rodu u slici knjige
tom toplom željom uručiti, e da bi mu ovaj što više koristio, te njemu i meni, spasenje duše pribavio“.
Božić
Ah, gdje l’ da je ono veselje, koje mi
je svim srdcem zavladalo o badnjem
danu, i koje niti istim blagom jednoga
carstva zamienio nebih!
Koli nebrojeno puta zapitasmo
mamu, kada l’ da će već jednom badnji
dan svanuti, te koliko puta ćemo do
njega leći i ustati? - Čudna li je narav
dobre i ljubežljive matere! ono je živo
vrielo ljubavi, koje uztrpljivost nije
moći izcrpiti. Naša prosta djetčija pitanja, niesu ju nigda ljutila ni uznemiravala, dapače ona je razgovor sve dalje
nastavljala, i sad med, sad suhe šljive i
orahe spominjala, te nam radost badnjega dana već unaprijed uživati dala.
Čudno je srce bunjevačkoga a u općte
slavenskog djetčaka, kojeno je po nabožnih roditeljih, s’Bogom skopčano!
Koligod se puta ponovi božićni blagdan, toliko puta se u njemu obnovi ono
veselje badnjeg dana. Nikad nam duljeg
dana nebijaše, nego što je badnji dan.
Neprestance smo izgledali, kada li će
zajići sunce, da nam roditelji slamu u
sobu unieti mogu. Na čast caru sve carevo blago, kad dočekasmo što nam je
srcu drago! Da mi je sada onu radost, u
kojoj mi je srce plivalo, prigodom unošanja slame u sobu i valjanja po njoj,
oćutiti, nebih ju dao za sve one radosti,
koje se u muževnoj dobi u svačem drugom traže, pa se ipak u prvom smislu
podpuno nenalaze.
Nije nas triebalo uspavkivati niti
nam se za postelju brinuti, najslađi bo
nam je bio san, kojeg smo na slamici
odspavali. Istina, mi nemogosmo za
onda jošter prvo shvatiti onu iz ustijuh
naših roditelja čuvenu pripovietku, da
se je Isus u štali rodio i na slamici ležao,
ali je slika o porođenju Isusovu zato
ipak u našem srdcu i pameti takav neizbrisi biljeg ostavila, koji nam dan danas
živo pred očima stoji, te kojeg će samo
hladan grob izbrisati moći.
Slaveni, a napase Bunjevci znadu,
da se u porođenom Isusu mora sve što
je na zemlji, njekim načinom preporoditi, pa zaoto od svačega što imadu, na
božić u sobu unesu. Pod stol metnu
siena i slame, a na stol u jednu čašu ili
drugu koju sličnu posudu, žito (pšenicu), ječam, zob i kukuruz, zajedno pomiešano, u koju usade od tri tanušne
20
vostenice opletenu svijećicu. Na stol
dođe još zamedena rakija, med,orasi, jabuke, kuhane suhe šljive, triešnje i kruške, njekoliko češanja bielog luka, a
vrhu svega, postavljen je božićnjak (badnjača), kao kruna današnje večere.
Postivši cieo dan, oslade najprije
medom usta u znak, neka je sva gorčina
ovog svieta, koju bolesti, tuge i nevolje
porađaju, zaboravljena, te da se je Isus
rodio, po kojem će se sve osladiti, za
svakog nebo otvoriti, u kojem neće više
niko gladovati, zimu ili žestinu trpiti,
niti mu skladnost života, nikakva gorkost pomutiti. Prije svega užeže se trostruka svijećica, a otac obitelji, ili majka
napie zdravicu svoj obitelji za slavu
Boga koji nam dade Isusa, - te ga moli,
da sve što je u obitelji blagoslovi, milosću ljubavi, sloge mira i jedinstva obdari. Zatiem se dade svakomu iz te čaše
napiti; a kada ova sve obredavši, natrag
u ruke domaćina ili domaćice dođe, polije ovaj ostatkom vina gore spomenutu
svjećicu da se ugasi (utrne). Sad svi
ukočenim okom gledaju i paze, na koju
će se stranu od ugašene svieće dim
okrenuti, - drže bo u nevinoj šali, na
koga se ovaj dim okrenuo bude, toga će
one godine nemila i hladna smrt pokositi. - Kada sam ponješto odrastao bio,
oda mi je majka kazala, da trostruka
svieća znači, po Isusu na svietu objavljeno presveto Trojstvo. Ova je zadjevena u čisto žito pšenicu, iz koje se
sveta hoštija, najmre presveti oltarski
sakramenat sgotovlja, a vinom, koje se
u posvetilištu svete mise, u krv Isusovu
pretvara – svijećica utrne. Ostala hrana
pridomiešana je ovamo zato, da se ova
kao čovjeku i živini nebhodno potriebna, Bogom blagoslavi. Bjeli luk, koji
poput istočnoga dušu i tjelo otrovašeg
grieha, cielo tielo čovječije zakadi, znamenuje grijeh, od kojega nas je Isus odkupio. – U oči badnjega dana peku se
noćju kolači, od koji svako udo obitelji
a i služinčad po jedan dobiju, da, i istim
udatim kćerkam, običavaju se ovakovi
pošiljati.
Sladka uspomeno, koja mi prid oči
dovađaš ono veče, kada sam najvećom
dopadnosću pazljivo gledao, kako je
majka božićnjak pripravljala, a sestrice
ga – slikajuć od tjesta volare, konjušare,
svinjare i sve domaće životinje – kitile,
te na božićnjak koji je sve do mladog
božića bunjevački stol resio postavljale.
Željno smo izgledali položaja, koji
je kod sve rodbine ovom svetčanošću,
veliku – da nerečem glavnu – ulogu
imao. Sve što je dobro i ukusno, to su
sve u njega kljukali, što je u rieči umiljato, s’otiem su ga razgovarali riečju
on je bio prieko svetkovine gospodar u
kući, po ljupkom riječju te ukusnim jielom i pićem se izdovoljavao. Istina, da
pobožnost na polnoćnici nije ni onda
od velike hvale bila, poklie je na nju i
takavih dolazilo, koji bi zaista bolje na
drugo kakovo mjesto pristali bili, nego
u hram gospodnji; međutiem valja ipak
priznati, da je polnoćna služba božja po
slovenski napose pako za bunjevački
narod, toli znamenite važnosti, da se on
kod ove niti onda neumije smutiti, ako
je orguljaš od prevelikog uzhićenja ponjekad i ketuša na orgulja posvirao.
Božić se kod našeg naroda toli osobitim
načinom svetkuje, da se upravo nikvi
rad neobavlja, pa baš niti ista soba nemate ni košara (staja) nečisti, jedino
kuha i živina nahrani.
Od rana jutra do poldne se čeljad izmjeđuje u crkvi; jerbo Bunjevac nebi
rado ovaj dan proveo, a da tri sv. mise
nesluša, kao što ih trokratno svećnik
ovršuje, - i on bo hoće s’ popom da proslavi presveto Trojstvo, te se klanja
Bogu otcu, koji je svog jedinorođenog
sina žrtvovao , Isusu, koji je sa svog božanstvenog prijestolja s’nebesa na zemlju snišao, čovjekom postao i nas smrću
križa odkupio, i Duhu svetomu, koji nas
je po svetom krštenju, novim, Isusovom
krvlju opranim duhom nadahnio proslavljuje – velim – i klanja se i to u pol
noći, da se označe one tmine, u koji se
čovjek prije Mojsija potiepao, - u zoru,
da se svitanje, koje je u starom zakonu
po ljudstvo prispjelo, označi, - napokon
u bielom danu, dok se pokaže i označi
ona svjetlost, koja je po svetom Evangjelju dušu i srdce čovjeka obasjala.
Ovaj se dan nikuda neide, nego se u
krugu obiteljskom svetkuje.
“SLAVJAN – na svetih dnevnih ili
blagdanih crkvenih“ biskupa Ivana Antunovića, Kalača 1875, str. 15-18.
uredila: Kata Kuntć
Oktobar - Novembar 2010.
PROMOCIJA MATIČINIH IZDANJA U SOMBORU
Dvi knjige za jedno veče
Početkom novembra miseca Bunjevačka kuća u Somboru bila je domaćin
promociji knjiga u izdanju Bunjevačke
matice. Pridstavljene su knjige Mije
Mandića "Buni, Bunievci, Bunjevci" i
Tamare Babić "Muzička baština Bunjevaca".
U ime domaćina ričima dobrodošlice i pozdrava obratila se potpridsidnica Bunjevačkog kola, gospođa
Aleksandra Medurić Kalčan, a u ime
gostiju iz Subotice, sve prisutne pozdravio je prisidnik Bunjevačke matice,
gospodin Ivan Sedlak.
Nakon uvodni riči Stipana Šarčevića, svoju knjigu je pridstavio Mijo
Mandić. Izlaganje o istoriji i poriklu
bunjevačkom, Mandić je
potkripio prigodnim mapama i slikama koje su ko
video prezentacija obogatile
promociju.
Dičiji hor "Tandrčak" razgalio je publiku svojim lipim
glasovima. Program promocije ulipšala je i pisnikinja
Gabrijela Diklić sa svojim
nadahnutim stihovima.
"Muzička baština Bunjevaca" pridstavljena je od Nela Ivić, Tamara Babić, Mijo Mandić
i Aleksadndra Kalčan Medurić
strane same autorke obogaćena i ulipšana video prezentacijom i nje i sa oduševljenjem i aplauzima
lipom pismom. Somborska publika pozdravila je mladu autorku knjige.
Ružica Parčetić
naročito poštiva i voli Tamarino piva-
BUNJEVCI NA MAĐUNARODNOM DANU TOLERANCIJE U NOVOM SADU
Sićanja Lize Bikovačke
Jelisaveta Vučetić, jel Liza Bikovačka, kako je sama sebi nadila umitničko ime, rođena je u Subotici 1940.
godine na Bikovu selu pored Subotice.
Od 1948. godine živi i radi u Subotici, a od 1960. godine sa suprugom
odlazi u Trstenik, di je dočekala i penziju. Početkom 2000. godine priseljava
se u Novi Sad, di živi i stvara. Poeziju
piše od 1974. godine, a u javnosti se
pojavljiva tek 1991. godine u Književnom klubu „Moravski tokovi“. Ode
objavljiva svoje radove u zajedničkim
zbirkama, časopisima i novinama.
Prvu zbirku poezije „Život je tajna“
objavljiva u Trsteniku u izdanju „Moravski tokova“. Druga zbirka poezije
„Orfeji mira“ objavljena je u Novom
Sadu 2004. godine, nuz pomoć pokrajinskog Zavoda za kulturu Vojvodine.
Početkom dvedeseti godina prošlog
vika pojavljiva se u javnosti na prvim
bunjevačkim manifestacijama na svom
matenjem jeziku - bunjevačkoj ikavici.
Od 1993. godine član je Književne zajednice u Beogradu, a od 1996. godine
član Književnog kluba „Orfej“. Član
je nikoliko klubova u Novom Sadu i
Književnog odbora Bunjevačke matice
u Subotici od 1995. godine. Njezina
Oktobar - Novembar 2010.
poezija objavljena je i u antologiji moderne bunjevačke književnosti: „Lipota naši riči“, koja je izašla 2009.
godine u Subotici.
Zbirka pisama „Draga sićanja“ nastajala je godinama, isto toliko joj je tribalo
da nađe i svojeg izdavača - konačno
knjigu će izdat „Bunjevačka matica“. S
čime je ova institucija još jedared potvrdila da je misto na kojem se skupljaje svi
oni koji nisu zaboravili svoj maternji
jezik i koji na njem stvaraje.
Književna dila pa i umitnost uopšte
najčešće su plod setni osićanja koja se
kasnije pritoče u riči koje čine, pisme,
pripovitke, romane, slike, muziku već prema onom za čega je kome Bog
dao dar. Jel umitnost, bilo kojeg izražaja, jeste božiji dar.
Živeć dugo daleko od svojeg rodnog kraja Jelisaveta Vučetić imala je
već onaj prvi razlog za stvaranje - setu
i tugu za rodnim krajom, familijom i
dragim ljudima. Za običajima, ravnicom, nepriglednim poljima zlatnog
žita, tugu za svojim jezikom i narodom. Iz ti osićanja potekla je i ova
zbirka „Draga sićanja“, koja je podiljena u četri dila: „Zov korena“, „Salašarski đerdam“, „Draga sićanja“, „U
tami duše“.
I kroz cilu zbirku pisnikinja Jelisaveta Vučetić traži tu magičnu rič da naslika sve ono što je ostavila iza sebe i
sve ono što nju čini osobom, onakom
kaku je većina nas zna.
Opivala je pisnikinja i Bunjevačko
kolo, Dužijancu, ris, bunjevačke svatove, prela, večeri na salašima, bosoj
dici koja trče priko ledine, prvoj ljubavi i beskrajnoj tugi za rano izgubljenim bratom.
„Draga sićanja“
Veče se spuštilo u dolji
Očekuju nas u radosti moji
Sigurno je nana upalila lampaš
U daljini nazire se salaš.
Približavam se lagano salašu
Srce lupa ko prsti harmonikašu
Jedva čekam da nanu zagrlim
I ponovo sve moje da vidim.
Želja moja za njima je jaka
Sićanje mi budi noć svaka
Svaka tuga brez roda je teška
I radost je sa svojima veća.“
Suzana Kujundžić Ostojić
21
MISLI IVANA ANTUNOVIĆA
Odabro: Ivan Sedlak
UČITELJ NARODNE PROŠLOSTI
Moje je samo nešto reći o Bunjevcih i Šokcih, koji u Srbinu i Hrvatu smatraju brata, ali takova, s kojim u diobu ne pristaju.
Naši stari bijahu prvi branitelji Baranje, Bačke i Banata (Ib. str. 118)
Naši su pradjedi ovudan već stanovali, kada su Magjari ovamo nadošli, te su bile, kako
nam listine u Arhivi Bečkih sahranjene pokazivaju; već u doba prvih kraljevah mnoge obitelji
sbog njihovih gradjanskih i vojnih kriposti oplemenjene, pa su sudbinom naše mile domovine
ravnale ( Ib. str. 43)
Ridko je bilo od zla na bolje, već mal’ne uvjek od zla na gorje. ( Ib. str. 117)
Na svakom onom polju , koje su poslie nesretnog mohačkog poraza snova zasjeli Slaveni, gdi je god bilo Srbah,
tamo je u većem ili manjem broju bilo takodjer Bunjevacah i Šokacah. (Ib. str. 132 – 133)
Riči iz „Rečnika bačkih Bunjevaca“
idit , idim nesvr. „dovoditi u stanje razdraženosti, ljutiti,
srditi, gneviti. “Maca furtom traži da joj baćo kupe novo
ruvo, a znaš da nemamo novaca i samo ga idi.
nje, dotleg ćemo i gazde bit.
imetak -tka m „celokupnost onoga što ko ima, imovina“ – Očo mu je imetak na doboš!
iđište s. „opredeljenje“ ( fig.) – Svaki ima svoje iđište!
igrač – ača m 1. „plešač“ – Lako je igrat kad se do tebe
dobar igrač uvati. 2. Svilena traka o pojasu devojke za koju
se hvataju plešači, devojke stavljaju ruke u plesu na rame
igrača.
igračiča ž. „ona koja pleše, koja ume plesati“. – Rozika
je igračica da joj nema para nadaleko.
igračov – a – o „koji pripada igraču“ – I ja lakše igram,
kad čujem igračove zvečke na čizmama.
ilo s „jelo“ – Ne volim podgrijano ilo. Izr. Svako ilo
kune tilo, što ne legne da se slegne.
imanje s „poljoprivredno dobro, posed, imovina, uopšte, vlasništvo“ - Da znate , dico, dok nam je u čoporu ima-
intačit (se) – im (se) nesvr. „uporno govoriti ili raditi
jedno te isto, zapitkivati“ – Neću se ja s tobom intačit.
ireš m v. hireš - Nisam ireš, samo se ireški nosim.
iskalat iskalam svr. „kalanjem, cepanjem iseći (pripremiti za kompotiranje)“ – Iskalali smo više od deset kila zerdelija, biće i dunca i pekmeza.
iskečavat – ečavam nesvr. prema iskečit. – Neću više
da iskečavam onog crnog mačka, žavo mi ga je, uvik se
vrati natrag.
iskečit – čim svr. „izbaciti udarajući nogom“ – Iskeči tu
mačku napolje da se već ne dere toliko. – Zašto ste me najpre iskečili iz kuće, a sad me zovete da vam pomognem?
iskoracat – am svr. „izmeriti neku površinu ( najčešće
zemlju) koracima“ – Ima najviše dvi motike, ja sam iskoraco, a to je ko da sam izmirio.
iskazat iskazam svr. „izigrati, prevariti (koga)“ – Praviš se pametan, a puštio si onom Anti da te tako iskaza za
volove.
ispovid – i ž „ispovest“. – To je bila njegova ispovid.
„Obred verskog priznanja i opraštanja greha“ – Popo je
obavio ispovid bolesnika.
Odabro: Mandić Mijo
22
Oktobar - Novembar 2010.
NAJNOVIJA IZDANJA
“BUNJEVAČKE MATICE”
1.000 dinara
500 dinara
500 dinara
400 dinara
200 dinara
250 dinara
250 dinara
200 dinara
150 dinara
200 dinara
600 dinara
OSTALA IZDANJA
“Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Istinu tražim” - Ivan Bašić palković Didan - 150 dinara
“Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara
“Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara
“Napušteni salaši”- Stipan Šarčević - 200 dinara
Oktobar - Novembar 2010.
400 dinara
PAŽNJA!
Povodom Božićni i Novogodišnji praznika
“Bunjevačka matica” kupcima daje popust od
25%. Popust važi u decembru 2010. i januaru
2011. godine.
23
OČISTIMO SRBIJU 2010.
S 1 NOVA GODINA, BD Marija Bogorodica
N 2 2. NEDILJA IZA BOŽIĆA,Grgur
P 3 Ime Isusovo, Anastazija, Genoveva
U 4 Anđela Folinjska, Borislava
S 5 Miljenko, Radoslav, Emilijana
Č 6 BOGOJAVLJANJE - SVETA TRI KRALJA
P 7 Rajmund Pen, Zoran, Rajko
S 8 Severin, Teofil, Bogoljub
N 9 KRŠTENJE ISUSOVO, Julijan
P 10 Agaton, Dobroslav, Grgur X
U 11 Neven, Zdravko, Teo
S 12 Tatjana, Ernest, Bernard, Benedikt
Č 13 Hilarije, Veronika, Radovan
P 14 Žarko, Feliks, Srećko, Veco
S 15 Pavao pust, Anastazija, Stošija
N 16 2. NEDILJA KROZ GOD; Marcel
P 17 Antun opat, Vojmil, Lavoslav
U 18 Margareta, Izabela, Priska
S 19 Ivan Oglivio, Mario, Ljiljana, Marta
Č 20 Fabijan, Sebastijan
P 21 Agneza, Janja, Eduard, Ines
S 22 Vinko, Irena R; Anastazije
N 23 3. NEDILJA KROZ GOD; Milka, Vera
P 24 Franjo Saleški, Bogoslav
U 25 OBRAĆANJE SV.PAVLA ap.
S 26 Timotej i Tit, Bogoljub, Tješimir
Č 27 Angela Merici, Pribislav, Živko
P 28 Toma Akvinski, Tomislav
S 29 Zdeslav, Valerije, Tvrtko
N 30 4. NEDILJA KROZ GOD; Martina
P 31 Ivan Bosko, Julije, Marcela R.
JANUAR
Sičanj
APRIL
Travanj
U 1 Hadrijan, Feliks, Albin, Jadranka
S 2 Lucije, Čedomil, Janja P; Zoran
Č 3 Marin,Kamilo,Zvezdan, Anzelmo
P 4 Kazimir, Natko, Romeo, Miroslav
S 5 Euzebije, Vedran, Lucije I. papa
N 6 9. NEDILJA KROZ GOD. Janja
P 7 Perpetua i Felicita
U 8 Ivan od Boga, Ivša, Boško
S 9 ČISTA SRIDA - PEPELNICA
Č 10 Emil, Makarije, Krunoslav
P 11 Firmin, Tvrtko, Sofronij
S 12 Bernard, Maksimilijan, Budislav
N 13 1. KORIZMENA –ČISTA
P 14 Matilda, Milijana, Borka, Jakov
U 15 Vjekoslav, Veljko, Lujza
S 16 Smiljan, Veseljko, Hrvoje
Č 17 Patrik, Domagoj, Gertruda
P 18 Ćiril Jeruzalemski, Eduard, Aleksandar
S 19 Sv. JOSIP, ZARUČNIK BDM, Josipa
N 20 2. KORIZMENA – PAČISTA
P 21 Nikola F. Serapion, Vesna
U 22 Jaroslav, Marijan G., Lea
S 23 Oton, Rebeka, Dražen
Č 24 Aleksandar, Latin, Simon, Katarina
P 25 BLAGOVIST – NAVIŠTENJE GOSP.
S 26 Sabina, Emanuel, Goran
N 27 3. KORIZMENA – BEZIMENA
P 28 Sanja, Nada, Renata
U 29 Bertold, Jona, Eustazije
S 30 Kvirin, Viktor, Vlatko, Petar Reg.
Č 31 Benjamin, Ljubomir, Ljubo
MART
Ožujak
JUNI
Lipanj
N 1 2. MLAD USKRS - bila nedilja, Josip radnik
P 2 Atanazije, Eugen, Boris
U 3 FILIP I JAKOV ap, Mladen
S 4 Florijan, Julijan, Cvjetko, Cvijeta
Č 5 Irena, Silvana, Maksim, Andelko
P 6 Dominik Savio, Dinko, Nedeljko
S 7 Sv. Dujo, Gizela, Boris, Ivan
N 8 3. USKRSNA nedilja, Marija Posridnica
P 9 Katarina, Beata, Mirna
U 10 Bl. Ivan Merz, Gospa Trsatska
S 11 Franjo Hieronimo, Mamerto
Č 12 Sv. LEOPOLD MANDIĆ, Bogdan
P 13 BDM Gospa Fatimska, Ema
S 14 Sv. MATIJA ap., Matko, Matiša
N 15 4. USKRSNA nedilja, Jakov
P 16 Ivan Nepomuk, Nenad, Andrija
U 17 Paskal, Paško, Bruno, Antonija M.,
S 18 Ivan I. papa, Feliks, Srećko
Č 19 Celestin, Rajko, Teofil
P 20 Bernardin Sijenski, Zvezdan
S 21 Ladislav, Andrija Bobola, Dubravka
N 22 5. USKRSNA nedilja, Helena
P 23 Deziderije, Željko, Željka, Vilim
U 24 BDM Pomoćnica, Vinko, Suzana
S 25 Beda C., Grgur VII, Magdalena P.
Č 26 Filip Neri, Dizma, Zdenko
P 27 Augustin Canterburyjski, Bruno
S 28 Marija Majka Crkve, Velimir
N 29 6. USKRSNA nedilja,Maksim
P 30 Srećko, Ivana Arška, Ferdinand
U 31 POHOD BDM, Petronila, Krunoslava
MAJ
Svibanj
AVGUST
Kolovoz
P 1 SRCE ISUSOVO – Šimun, Estera
S 2 Srce Marijino - Krešo, Višnja
N 3 14. NEDILJA KROZ GOD. Sv. TOMA apostol
P 4 Elizabeta Portugalska, Jelica
U 5 ĆIRIL I METOD, Antun M. Zaharija
S 6 Marija Goretti, Bogomila, Meri
Č 7 Klaudije, Vilibald, Vilko
P 8 Akvila i Priscila, Jelisaveta
S 9 Bl. Marija Petković, Kraljica mira
N 10 15. NEDILJA KROZ GOD. Amalija, Ljubica
P 11 Benedikt op., Benko, Dobroslav
U 12 Mohor, Ivan Goalbrajt, Tanja
S 13 Majka Božja Bistrička, Đeno
Č 14 Miroslav, Franjo S. Bonaventura
P 15 Presveti Otkupitelj, Bonaventura
S 16 Skapularska gospa, Karmela
N 17 16. NEDILJA KROZ GOD. Branimir
P 18 Dalibor, Arnold, Miroslav
U 19 Zoran, Zlatko, Zora, Zlata, Vinko
S 20 Sv. Ilija Prorok, Margareta
Č 21 Lovro Brind., Danica, Danijel
P 22 Marija Magdalena, Manda,
S 23 Brigita, Valerijan, Apolinar
N 24 17. NEDILJA KROZ GOD. Kristina
P 25 Sv. JAKOV ap,stariji, Kristofor
U 26 Sv. Ana i Joakim i ANA, roditelji b.d. Marije
S 27 Klement Ohridski, Rudolf
Č 28 Nazarije, Inocent, Nevinko
P 29 Marta, Blaženka, Mirta, Veco
S 30 Petar Krizolog, Anđa, Judita
N 31 18. NEDILJA KROZ GOD. Zdenka
JULI
Srpanj
S 1 Terezija od Diteta Isusa, Julija
N 2 27. NEDILJA KROZ GOD. Anđela
P 3 Gerard, Maksimilijan
U 4 Sv. Franjo Asiški, Franka, Zlatica
S 5 Bartul, Flavijan, Miodrag, Velimir
Č 6 Bruno, Fides, Verica, Vera
P 7 Ružarije (Krunica BDM), Rozarija
S 8 Šimun, Brigita udovica, Demetrije
N 9 28. NEDILJA KROZ GOD. Denis
P 10 Franjo Borgija, Danijel, Danko
U 11 Bl. Ivan XXIII Papa, Emilijan
S 12 Serafin, Makso, Roman
Č 13 Eduard, Hugo, Koloman m.
P 14 Kalist papa, Ljeposlav, Divna
S 15 Terezija Avilska, Rezika, Valter
N 16 29. NEDILJA KROZ GOD. Hedviga
P 17 Ignacije Antiohijski, Vatroslav
U 18 Sv. LUKA ev., Lukša, Julijan
S 19 Pavao od Križa, Ivan Breb.
Č 20 Miroslava, Irena, Živko
P 21 Uršula, Zvjezdan, Hilari
S 22 Marija Saloma, Dražen, Kordula d.m.
N 23 30. NEDILJA KROZ GOD. Teodor
P 24 Antun M. Claret, Jaroslav
U 25 Katarina Kotromanic, Marga
S 26 Demetrije Srijemski, Zvonimir
Č 27 Sabina, Cvitko, Gordana
P 28 SV. ŠIMUN I JUDA TADEJ ap.
S 29 Mihovil Rua, Darko, Narcis
N 30 31. NEDILJA KROZ GOD.
P 31 Kraljevstvo Krista, Volfang
OKTOBAR
Listopad
Č 1 Egidije, Branimir, Tamara, Brane
P 2 Kalista, Divna, Severina
S 3 Grgur Veliki, Grga, Gordana
N 4 23. NEDILJA KROZ GOD. Ruža V
P 5 Bl. Majka Terezija, Lovro
U 6 Zaharija, Boris, Davor, Jela
S 7 Marko Kr; Stipan, Blaženka
Č 8 MALA GOSPOJINA, rođ. BDM
P 9 Petar Klaver, Strahimir
S 10 Nikola Tolentinski, Ines
N 11 24. NEDILJA KROZ GODINU
P 12 Ime Marijino, Gvido, Dubravko
U 13 Ivan Zlatousti, Zlatko, Ljubo
S 14 Uzvišenje Sv. Križa, Višeslav
Č 15 Gospa Žalosna, Valerijan
P 16 Kornelije i Ciprijan
S 17 Rane Sv. Franje, Robert Belarmin
N 18 25. NEDILJA KROZ GODINU, Irena
P 19 Suzana, Teodor, Željko
U 20 Andrija Kim, Svetlana
S 21 Sv. Matej ap. i ev., Matko, Mate
Č 22 Toma Vilan, Žarko - KVATRE
P 23 Lino, Tekla, Sofija, Konstancije
S 24 Gospa od Otkupljenja, Mirko
N 25 26. NEDILJA KROZ GOD. - KVATRE
P 26 Kuzma i Damjan muč; Justina
P 27 Vinko Paulski, Gaj, Berislav
S 28 Vjenceslav, Lovro, Amalija
Č 29 Sv. Mihovil, Gabriel i Rafael ark.
P 30 Sv. Jeronim, Euzebij, Honorij
SEPTEMBAR
Rujan
Č 1 Natalija, Božena, Paulina, Jakov
P 2 Bibijana, Živka, Pavka
S 3 Franjo Ksaverski, Klaudije
N 4 2. NEDILJA ADVENTA –DOŠAŠĆA
P 5 Sabinam, Kristina, Slavka
U 6 Sv. NIKOLA Biskup, Nikša
S 7 Ambrozije, Agaton, Dobroslav
Č 8 BEZGREŠNO ZAČEĆE Blažene Divice Marije
P 9 Valerija, Zdravka, Judita
S 10 Gospa Trsatska - Loretska, Julija
N 11 3. NEDILJA ADVENTA- DOŠAŠĆA MATERICE
P 12 Ivana Fr. Ch; Franjice
U 13 Sv. LUCA, Lucija, Jasna, Otilija
S 14 Ivan od Križa, Krševan, Oton
Č 15 Kristina, Darija, Marija Krucifiksa
P 16 Adela, Sebastijan, Etela, Zorka
S 17 Lazar, Florijan, Izak, Jolanda
N 18 4. NED. ADVENTA – DOŠAŠĆA OCI
P 19 Urban, Tea, Vladimir, Naco
U 20 Amon, Eugen, Makarije, Teofil
S 21 Tonia ap.Petar Kanizije, Snežana
Č 22 Honorat, Zenon, Časlav
P 23 Ivan Kentijski, Viktorija, Vita
S 24 BADNJI DAN, Adam i Eva, praroditelji
N 25 BOŽIĆ - ROĐENJE ISUSOVO
P 26 SVETI STIPAN prvomučenik
U 27 SVETI IVAN appstol i evanđelista
S 28 MLADENCI - NEVINA DIČICA
Č 29 Toma biskup, Davor, David
P 30 SVETA OBITELJ, Feliks,Trpimir
S 31 Silvestar I papa, ZAFALNICA
DECEMBAR
Prosinac
U 1 SVI SVETI, Svetislav, Tame, Sveto
S 2 DAN MRTVI - DUŠNI DAN, Duško
Č 3 Martin Porres, Hubert, Silvija
P 4 Karlo Boromejski, Dragutin, Živko
S 5 Emerik, Mirko, Zakarija
N 6 32. NEDILJA KROZ GOD. Vedran
P 7 Engelbert, Anđelko biskup
U 8 Gracija Kotorski, Bogdan, Bogomir
S 9 Posveta lateranske bazilike, Božidar m.
Č 10 Leon Veliki, Noa, Lavoslav, Adrija
P 11 Sv. Martin biskup, Davorin
S 12 Jozafat, Emilijan, Milan, Milenko
N 13 33. NEDILJA KROZ GOD. Stanko
P 14 Sv. Nikola Travelić, Ivan Trogirski
U 15 Albert Veliki, Berto, Leopold
S 16 Margareta, Getruda, Edmundo
Č 17 Elizabeta Ugarska, Grgur, Igor
P 18 Posveta Baz. Sv. Petra i Pavla
S 19 Krispin, Severin, Elizabeta
N 20 KRIST KRALJ; Srećko, Edmund
P 21 Prikazanje Blažene Divice Marije,
U 22 Cecilija m, Cilika, Slavujka
S 23 Klement, Milivoj, Blagoje, Geza
Č 24 Krševan, Ivan od Križa
P 25 Sv. Katarina Aleksandrijska div. m,
S 26 Konrad, Leonardo, Dubravko
N 27 1. NEDILJA ADVENTA – DOŠAŠĆA
P 28 Jakov Markijski, Katarina Lab.
U 29 Saturnin, Vlasta, Svetlana
S 30 Sv. Andrija apostol., Hrvoslav
NOVEMBAR
Studeni
Č 3 Blaž, Vlaho, Tripun, Oskar
P 4 Andrija Korzini, Jovana, Veronika
S 5 Agata, Jagoda, Silvan, Goran
N 6 5. NEDILJA KROZ GOD; Pavao
P 7 Rikard, Držislav, Teodor, Rastimir
U 8 Jeronim E., Jerko, Mladen, Pavao
S 9 Apolonija, Zora, Borislava
Č 10 Hugo, Skolastika
P 11 Gospa Lurdska, Mirjana, Dan bolesni
S 12 Damjan, Zvonimir, Eulalija, Livija
N 13 6. NEDILJA KROZ GOD; Božidarka
P 14 Sv. Valentin, Valentina, Zdravko
U 15 Klaudije, Vitomir, Agapa,Georgije
S 16 Miljenko, Julijana, Đula, Jeremija
Č 17 Sedam utemelj. Reda slugu BDM
P 18 Šimun, Bernardica, Gizela
S 19 Ratko, Blago, Konrad, Benifacije
N 20 7. NEDILJA KROZ GOD; Leon, Lav
P 21 Petar Damiani, Eleonora, Damir
U 22 Katedra sv. Petra, Tvrtko
S 23 Polikarp, Grozdan, Romana
Č 24 Montan, Goran,
P 25 Darko, Sebastijan, Hrvoje
S 26 Aleksandar, Sandra, Branimir
N 27 8. NEDILJA KROZ GOD; Tugomir
.
FEBRUAR
Veljača
P 1 Vera, Nada, Verige Svetog Petra
U 2 Gospa od Anđela
S 3 Stipan prvomučenik, Augustin K
Č 4 Ivan Vinej, Ivica, Dominik
P 5 Snižna Gospa, Snežana, Nives
S 6 PRIOBRAŽENJE KRISTOVO
N 7 19. NEDILJA KROZ GOD. Donat
P 8 Kirjak, Dominik, Nedeljko, Neda
U 9 Roman, Tvrtko, Firmin
S 10 Lovro đakon, Zvezdan, Laura
Č 11 Klara, Jasna, Suzana, Ljiljana
P 12 Anicet, Hilarija, Veselka
S 13 Poncije i Hipolit, Ivan B.
N 14 20. NEDILJA KROZ GOD.
P 15 VELIKA GOSPOJINA
U 16 Sv. Roko, Stjepan kralj, Kruno
S 17 Hijacint, Liberat, Miron
Č 18 Jelena Križarica, Jelka, Jelica
P 19 Ivan Eudes, Ljudevit, Timotej
S 20 Stipan kralj, Bernard, Branko
N 21 21. NEDILJA KROZ GOD. Pio X. papa
P 22 BDM Kraljica, Vladislava, Mavro
U 23 Ruža Limska, Zdenko, Filip
S 24 Sv. Bartul apostol, Bariša, Zlata
Č 25 Ljudevit kralj, Josip Kalas, Lajčo
P 26 Branimir, Anastazije, Zeferin
S 27 Josip Kalazan, Monika, Časlav
N 28 22. NEDILJA KROZ GOD. Gustav
P 29 Glavosik sv. Ivana Krstitelja
U 30 Feliks, Radoslava, Roza
S 31 Rajmund, Rajko, Paulin, Željko
KATOLIČKI
KALENDAR
2011
U 1 Ignacije, Brigita, Miroslav, Sever
S 1 Justin, Mladen
Č 2 SPASOVO - UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO
P 3 Dragutin, Karlo Lwanga i drugovi
S 4 Kvirin Sisacki, Predrag, Optat
N 5 7. USKRSNA nedilja,Bonifacije
P 6 Norbert, Neda, Klaudije, Berto
U 7 Robert, Radoslav, Filip
S 8 Željko, Medard, Vilim, Žarko
Č 9 Efrem, Ranko, Robert
P 10 Margareta, Biserka, Ivan Dominici
S 11 Barnaba ap; Borko, Borna
N 12 DOVE – DUHOVI - pedesetnica
P 13 DRUGI DAN DOVA – BDM Majka Crkve
U 14 Rufin, Zlatko, Elizej
S 15 Vid, Amos, Herizij
Č 16 Aurelijan i Justijan, Zlatko
P 17 Nevenka, Laura, Bratoljub
S 18 Marko i Marcelijan, Ljubomir
N 19 PRISVETO TROJSTVO
P 20 Naum Ohridski, Silverij, Goran
U 21 Alojzije Gonzaga, Slavko, Baltazar
S 22 Ivan Fisher, Toma Mor.
Č 23 BRŠANČEVO - TILOVO
P 24 ROĐENJE IVANA KRSTITELJA, Krsto
S 25 Vilim, Prosper, Doroteja, Henrik
N 26 13. NEDILJA KROZ GOD. Ivan i Pavao
P 27 Ćiril Aleksandrijski, Ladislav
U 28 Irenej, Mirko, Smiljan, Vicencija
S 29 Sv. PETAR I PAVAO apostoli
Č 30 Spomen sv, Petra, Mato
S 2 MARINDAN – SVIĆNICA, Marina
P 1 Hugo Teodora, Božica
S 2 Franjo Paulski, Dragoljub
N 3 4. KORIZMENA – SRIDOPOSNA
P 4 Izidor, Strahimir, Žiga
U 5 Vinko Ferer, Branislav, Mira
S 6 Katarina, Vilim, Rajko, Marcelin
Č 7 Ivan de la Salle,Gizela
P 8 Ljubomir, Dionizije, Alemka
S 9 7 Sremski mučenica, Marija Kleofina
N 10 5. KORIZMENA - GLUVA
P 11 Stanislav, Stana, Radmila
U 12 Julije, Viktor, Sofija, Damjan
S 13 Martin I. papa; Ida, Margarita
Č 14 Zdravko, Maksim, Tiburcije
P 15 Juraj, Anastazija, Rastislav
S 16 Josip Benedikt Labre,Bernardica
N 17 CVITNA NEDILJA -CVITNICA
P 18 Apolonije, Stana, Stanislava
U 19 Marta, Konrad, Ema, Radislav
S 20 Bogoljub, Marcijan, Jakov
Č 21 VELIKI ČETVRTAK, Goran
P 22 VELIKI PETAK (stroga post i nemrs)
S 23 VELIKA SUBOTA, SV. JURAJ
N 24 USKRS - Vazam; Nedilja Uskrsnuća Gospodnjeg
P 25 USKRSNI PONEDILJAK, Sv. Marko ev.
U 26 Majka dobrog savita
S 27 Bl.Ozana Kotorska, Šimun
Č 28 Petar Chanel, Euzebije, Polion
P 29 Katarina Sijenska, Robert, Hugo
S 30 Pio V. papa; Benedikt
P 28 Roman,Teofil, Bogoljub
Download

SRIĆAN BOŽIĆ I MLADO LITO