Scientific Journal / Naučni časopis
ISSN 2337-0149
Montenegrin Journal of
Crnogorski časopis za
E c o l o g y
ekologiju
Vol. 1 - No. 1 - September 2014
Godina 1 - Broj 1 - Septembar 2014
Sačuvajmo najljepšu zemlju koju su nam preci ostavili / Let us protect the most beautiful country that our ancestors left
Kanjon NEVIDIO
Economic Laboratory for Transition Research Podgorica
Ekonomska laboratorija za istraživanje tranzicije Podgorica
Uz prvi broj
Prošli vijek je potvrdio da su putevi progresa obilježeni burnim i protivurječnim događajima, promjenama i procesima: društvenim, ekonomskim, naučnim, tehnološkim i dr. Savremene promjene uopšte, a u
ekonomskoj i ekološkoj stvarnosti posebno, sustižu jedna drugu. Mnoge pojave iz prošlosti još nijesu u
dovoljnoj mjeri objašnjeni, a nove promjene stalno uzrokuju mnoge lokalne i globalne ekološke probleme.
Zbog toga smo odlučili da pokrenemo časopis „Ekologija CG“, u kojem ćemo osvjetljavati neke od tih problema. Ideju je inicirao Veselin Drašković, polazeći od činjenice da je Radivoje Vuković čitav život posvetio
prirodi i da njegovo bogato znanje i iikustvo treba iskoristiti. Dogovoreno je da se njegova dugogodišnja
radoznalost, nemirni istraživački duh za nepoznatim, neizvjesnim i kreativnim na prigodan publicistički
način pretoče u ovaj crnogorski ekološki časopis. Vjerujemo da je znanje najsigurniji put izlaska iz krize.
Novi časopis je dobra prilika da se čitaocima približe ljepote i prirodno blago Crne Gore iz posebnih
ekoloških uglova, kroz prizmu savremenih ekoloških potreba i problema. Spoj dva urednika nije slučajan. On
predstavlja sinergističku kombinaciju naših praktičnih i naučno-metodoloških znanja iz ekologije i ekonomije. Poslije mnogih objavljenih naučnih monografija, knjiga, udžbenika, priručnika, naučnih članaka i filmova, spasilačkih i drugih ekspedicija, obuke vojske, policije i građana, međunarodnih i domaćih naučnih konferencija, predavanja i uređivanja međunarodnog časopisa “Montenegrin Journal of Economics”, koji se
referiše u 16 međunarodnih baza podataka, došla je na red i izrada časopisa “Ekologija CG”. Nastojaćemo da
se on redovno publikuje, dva puta godišnje. To će zavisti od podrške autora i crnogorskog društva. U tom
cilju smo za prvi broj obezbijedili radove referentnih naučnika iz Crne Gore, Slovenije i Bosne i Hercegovine, kao članove redakciju iz Rusije, SAD, Mađarske, Slovenije, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i
Crne Gore, od čega su njih pet Akademici. Planiramo da postepeno širimo redakciju i omasovimo broj autora
iz Crne Gore i inostranstva, uz obavezu da njihovi radovi dobiju dvije pozitivne inostrane recenzije.
Profilacija časopisa je široka, a odnosiće se na na opštu ekonomsku edukaciju i postepeno mijenjanje
svijesti naših ljudi o značaju ekologije, odnosno na sve teme koje su direktno ili indirektno povezane sa ekologijom Crne Gore i/ili doprinose njenom napretku. Zbog toga ćemo objavljivati članke iz raznih tematskih
oblasti, kao što su: ekologija i društvo, ekologija i ekonomija, socijalna ekologija, ekologija transporta, održivi razvoj, korporativna društvena odgovornost, ekonomija znanja i održivi razvoj, blago Crne Gore, ekološki problemi, stručni savjeti i dr. Nećemo skrivati, nego otkrivati zamagljene suštine problema, jer je naša
funkcionalna motivacija isključivo naučna, profesionalna i razvojna. Pokušaćemo da pružimo makar neke
valjane naučne, stručne i praktične odgovore na savremene ekološke izazove, protivurječnosti, pitanja i
dileme. Prostor na koricama ćemo iskoristiti za prikaz originalnih fotografija iz divlje i netaknute prirode
Crne Gore, kao i stručne šeme kanjona i drugih prirodnih fenomena. Naravno, kritički ćemo se odnositi prema svim pojavama zagađivanja prirodne sredine u Crnoj Gori i upozoravati na potrebu njihovog hitnog
otklanjanja.
Forsiraćemo kreativnu stvaralačku komunikaciju sa svim zainteresovanim i značajnim autorima, koji
obrađuju aktualne i zanimnjive ekološke teme na naučnom nivou, za čije će se visoke kriterijume zalagati
redakcija i recenzentska komisija. Takođećemo afirmisati mlade i kreativne autore u svim slučajeva kada
pokažu odgovarajući kvalitet i zadovolje naučne zahtjeve časopisa i recenzenata. Bićemo otvoreni i za razne
oblike saradnje sa redakcijama svih domaćih, regionalnih i stranih ekonomskih časopisa.
Cilj nam je da Vam prikažemo neotkrivene ljepote i zanimljivosti crnogorskih kanjona, pećina, ledničkih jezera, visoravni, planinskih masiva, klanaca, gudura, ponornica, vrulja, estavela kraških polja, endemnih i reliktnih vrsta flore i faune, ekstremno negativnih ekoloških pojava, značajnih ekoloških događaja itd.
Ako u tome makar djelimično uspijemo, naš san i vizija će se ispuniti. Pri tome je naš moto: sačuvajmo najljepšu zemlju koju su nam preci ostavili!
Nadamo se da će Vas ovaj časopis motivisati i inspirati da posjetite pojedine ekološke znamenitosti
Crne Gore, preporučite ih prijateljima i štitite ih od urušavanja.
Koristimo priliku da se zahvalimo odgovornima iz ugledne crnogorske izdavačke kuće “ELIT –
Ekonomska laboratorija za istraživanje tranzicije” Podgorica, koji su svesrdno podržali pokretanje, uređivanje i izdavanje časopisa “Ekologija CG”.
Urednici
Radivoje Vuković i Veselin Drašković
1
Crnogorski časopis za ekologiju
Montenegrin Journal of Ecology
Godina 1 / Volume 1
Broj 1/ Number 1
Septembar 2014 / September 2014
Print edition ISSN 2337-0149
COBISS.CG-ID 25682704
Izdavač / Publisher
ELIT – Ekonomska laoratorija za istraživanje tranzicije,
Dž. Vašingtona ulaz 4 / sprat 5 / stan 2, Podgorica, Crna Gora
ELIT - Economic Laboratory for Transition Research Podgorica,
Montenegro
2
3
Crnogorski časopis za ekologiju / Montenegrin Journal of Ecology
God. 1 / Vol. 1; Br. 1 / No. 1 (Jul 2014 / July 2014)
Urednici / Editors
Radivoje Vuković, profesor
ELIT – Ekonomska laboratorija za istraživanje tranzicije Podgorica, Crna Gora
dr Veselin Drašković, red. prof.
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor, Crna Gora
Međunarodna redakcija / International Editorial Board
Akademik dr Yuriy Osipov, red. prof.
Lomonosov's Moscow State University, Faculty of Economics, Russia
Institute of Economics, Urals Branch of Russian Academyof Sciences, Ekaterinburg,
Akademik dr Evgeniy Popov, red. prof.
Russia
The City College, Тhе Graduate School and University Center of the City University of
dr Yochanan Shachmurove, red. prof.
New York, USA
dr Oleg Roy, red. prof.
Omsk F. M. Dostoevsky State University, Russia
Akademik dr Bagrat Yerznkyan, red. prof. Central Economics and Mathematics Institute, Russian Academy of Science /
State University of Management Moscow, Russia
dr Oleksandr Dorokhov, vanr. prof.
Kharkiv National University of Economics, Faculty of Economic Informatics, Ukraine
Regionalna redakcija / Regional Editorial Board
Akademik dr Slavo Kukić, red. prof.
Akademik dr Ibrahim Jusufranić, red. prof.
Akademik dr Tihomir Luković red. prof.
dr Miomir Jakšić, red. prof.
dr Drago Pupavac, red. prof.
dr Guste Santini, red. prof.
dr Danilo Nikolić, vanr. prof.
dr Radislav Jovović, vanr. prof.
dr Slobodan Lakić, vanr. prof.
dr Milivoje Radović, vanr. prof.
dr Sanja Bauk, vanr. prof.
dr Dragan Drašković, docent
dr Ivan Kovač, docent
dr Mimo Drašković, docent
dr Borut Jereb, docent
dr Igor Todorović, docent
mr Vesko Božović, advokat
mr Milica Delibašić, asistent
mr Nikša Grgurević, asistent
mr Dragan Radović, asistent
Univerzitet u Mostaru, Bosna i Hercegovina
Internacionalni Univerzitet Travnik, Bosna i Hercegovina
Sveučilište Dubrovnik, Hrvatska
Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet, Srbija
Sveučilište u Rijeci, Hrvatska
Univerzitet u Zagrebu, Hrvatska
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor, Crna Gora
Univerzitet Mediteran, Fakultet za biznis studije, Crna Gora
Univerzitet Crne Gore, Ekonomski fakultet Podgorica, Crna Gora
Univerzitet Crne Gore, Ekonomski fakultet Podgorica, Crna Gora
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor, Crna Gora
Ustavni sud Crne Gore, Crna Gora
Univerzitet Zagreb, Ekonomski fakultet , Hrvatska
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor, Crna Gora
Univerzitet u Mariboru, Facultet za logistiko Celje, Slovenija
University of Banja Luka, Ekonomski fakultet, Bosna i Hercegovina
VMB Podgorica, Crna Gora
Internacionalni Univerzitet Travnik, Bosna i Hercegovina
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor, Crna Gora
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor, Crna Gora
Tehhnički urednik / Technical editor
Milojko Pušica, prof., dipl. ing. elektroteh. „Tangenta“ Nikšić, Crna Gora
Sekretar redakcije / Secretary of Editorial Boards
mr Nebojša Jovović
Univerzitet Crne Gore, Ekonomski fakultet Podgorica, Crna Gora
Fotografije / Photos
Nikola Vuković
„PK Ambi“ Nikšić, Crna Gora
4
Časopis izlazi dva puta godišnje / The journal is published two times a year
Tiraž: 300 primjeraka / Printing: 500 copy
Cijena primjerka: 10 € / Price for single copy: 10 €
Štampa / Printed by: 3M Makarije Podgorica
Korisnički servis / Journal customer service:
Mob. tel. 069 043 455 / 068 688 888
E-mail: [email protected] / [email protected]
Žiro račun / Account 510-21341-37, Crnogorska komercijalna banka, Podgorica
Rješenjem Ministarstva kulture i medija br. 05-1554/2 od 01.09. 2014.
časopis „Ekologija CG“ je upisan u evidenciju medija pod red. br. 745
CIP - Каталогизација у публикацији
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње
502/504(05)
CRNOGORSKI časopis za ekologiju = Montenegrin
Journal of Ecology / urednici Radivoje Vuković,
Veselin Drašković. - God. 1, br. 1 (2014)- . Podgorica (Dž. Vašingtona ) : ELIT - Ekonomska
laboratorija za istraživanje tranzicije, 2014Dva puta godišnje.
ISSN 2337-0149 = Crnogorski časopis za ekologiju
COBISS.CG-ID 25682704
5
SADRŽAJ / C o n t e n t s
EKOLOGIJA I EKONOMIJA / ECOLOGY AND ECONOMY
KONVERGENCIJA EKONOMSKE I EKOLOŠKE KRIZE
CONVERGENCE OF ECONOMIC AND ECOLOGICAL CRISIS
Veselin Drašković, Slobodan Lakić i Radivoje Vuković ...............................................................
7
PREGLEDNI ČLANAK / Review
KONFLIKT EKONOMIJE I EKOLOGIJE
CONFLICT OF ECONOMY AND ECOLOGY
Milica Delibašić .............................................................................................................................
17
PREGLEDNI ČLANAK / Review
ODRŽIVI RAZVOJ / SUSTAINABLE DEVELOPMENT
ŠANSE I MOGUĆNOSTI ODRŽIVOG RAZVOJA
CHANCES AND OPPORTUNITIES FOR SUSTAINABLE DEVELOPMENT
Ibrahim Jusufranić ..........................................................................................................................
27
PREGLEDNI ČLANAK / Review
ŽIVOTNE SREDINA / ENVIRONMENT
RESOURCES, ENVIRONMENT, AND ECONOMIC DEVELOPMENT
RESURSI, ŽIVOTNA SREDINA I EKONOMSKI RAZVOJ
Radislav Jovović, and Nebojša Jovović ........................................................................................
33
PREGLEDNI ČLANAK / Review
PARETO PRINCIPLE IN ASSESSING POSSIBILITIES FOR ECOLOGICAL
IMPROVEMENTS AT THE PORT OF BAR
PARETO PRINCIP U PROCJENI MOGUĆNOSTI EKOLOŠKIH POBOLJŠANJA U LUCI BAR
Sanja Bauk .....................................................................................................................................
39
PREGLEDNI ČLANAK / Review
МЕТОДЫ И МОДЕЛИ ОЦЕНКИ СОСТОЯНИЯ АТМОСФЕРНОГО ВОЗДУХА
METHODS AND MODELS OF ATMOSPHERIC AIR CONDITION'S ASSESSMENT
Oleksandr Dorokhov, Galina Kharitonenko, and Ludmila Dorokhova .............................................
47
PREGLEDNI ČLANAK / Review
ČOVJEKOV UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU
HUMANS – THEIR IMPACT ON THE ENVIRONMENT
Vlasta Zupanc Isoski i Mimo Drašković .................................................................................................
53
PREGLEDNI ČLANAK / Review
KORPORATIVNA DRUŠTVENA ODGOVORNOST /
CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI
S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
INSTITUTIONAL FRAMEWORKS OF CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY WITH EMPHASIS
ON SEAPORTS
Nikša Grgurević i Dragan Radović ..........................................................................................................
63
PREGLEDNI ČLANAK / Review
UPUTSTVA AUTORIMA / AUTHOR GUIDELINES ……….................................................
73
6
Montenegrin Journal ofKONVERGENCIJA
Ecology / CrnogorskiEKONOMSKE
časopis za ekologiju,
Vol. 1, No.
1 (September 2014), 7-15
I EKOLOŠKE
KRIZE
7
KONVERGENCIJA EKONOMSKE I EKOLOŠKE KRIZE
CONVERGENCE OF ECONOMIC AND ECOLOGICAL CRISIS
dr VESELIN DRAŠKOVIĆ, red. prof.
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor
E-mail: [email protected]
dr SLOBODAN LAKIĆ, vanr. prof.
Univerzitet Crne Gore, Ekonomski fakultet Podgorica
E-mail: [email protected]
mr RADIVOJE VUKOVIĆ, prof.
ELIT – ekonomska laboratorija za istraživanje tranzicije Podgorica
E-mail: [email protected]
JEL Classification: Q 01; Q 56; Q 57;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: February 11, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 21, 2014
Apstrakt
Razvoj ljudskog društva nije moguć bez njegovog uzajamnog dejstva sa prirodnim okruženjem, uticaja na prirodu i korišćenja njenih resursa. Pa ipak, antropogena dejstva (a posebno načno-tehnički progres) imaju veoma negativne posledice po prirodno okruženje. Zbog toga je budućnost čovječanstva u velikoj opasnosti. Ona je neizvjesna i
rizična. Ona bitno zavisi od privrede, ekologije i politike, a posebno od znanja, inovacija i institucija.
U ovom radu se selektivno objašnjava i kritikuje odnos privrede prema ekologiji, kao i društveni odnos prema
ekologiji i institucijama (društvenim, ekonomskim i drugim), koje bi trebalo da bude strogo regulisan. Takođe se analiziraju osnovni faktori koji ugrožavaju ekologiju. Polazi se od hipoteze da će odnos između ekonomije (shvaćene kao
privrede) i ekologije odrediti sudbinu čovječanstva. U zaključku se konstatuje da je za održivu budućnost, odnosno za
održivi razvoj potrebna probuđena svijest i razumno preduzetništvo, koji uz znanje, inovacije i efikasno ekonomsko i
društveno regulisanje (institucije) mogu prevazići krizu, sanirati tektonske poremećaje u društvenom, ekonomskom i
ekološkom sistemu i eliminisati kočione ekološke faktore.
Ključne riječi: ekologija, ekonomija, održivi razvoj, korporacijska društvena odgovornost, institucije.
Abstract
Development of human society is not possible without its interaction with environment, its impact on the nature
and the use of its resources. Nevertheless, anthropogenic influence (especially scientific and technical progress) have
very negative effects on environment. Therefore, the future of mankind is in great danger. This future is uncertain and
risky. It essentially depends on the economy, ecology and politics, especially the knowledge, innovation and institutions.
This paper selectively explains and criticizes the relationship of the economy towards environment, as well as
social attitude toward ecology and institutions (social, economic and other), which should be strictly regulated. It also
analyzes the basic factors that threaten the ecology. Its hypothesis is that the relationship between economy and environment determines the fate of mankind. In conclusion, it is noted that sustainable future, ie, sustainable development,
requires the awakened consciousness and reasonable entrepreneurship, which, in addition to knowledge, innovation
and effective economic and social regulation (institutions) can overcome the crisis, rehabilitate tectonic disturbances in
social, economic and ecological system and eliminate hindering environmental factors.
Keywords: Ecology, Economics, Sustainable Development, Corporate Social Responsibility, Institutions.
1. Uvod
„Konačni proizvod ekonomskog života je smeće“.
K. Baulding
Oko 3,5 milijardi godina postojanja bisfere izgrađivao se mehanizam podrške ekološkoj ravnoteži, tj.
očuvanju prirodnog okruženja. Od pojave homo sapiensa prije cca 40.000 godina došlo je do novog načina
prilagođavanja životnoj sredini, koji se može označiti kao početak njenih promjena. Paralelno se na Zemlji
pojavila ljudska kultura. Umjesto ranije direktne razmjene između žive i mrtve prirode, čovjek (odnosno nje-
8
Veselin Drašković, Slobodan Lakić i Radivoje Vuković
gov razum) se pojavio kao njihov posrednik. Tako je počeo sve veći preobražaj prirode od strane čoveka.
Ekosistemi su počeli da se transformišu u društveno-prirodne ekosisteme, koji su sadržali mrtvu prirodu,
živu prirodu i kulturu. Čovjek je počeo da podređuje prirodu svojim potrebama, ali to često nije radio racionalno. Ljudski rad nije uvijek bio stvaralački, nego, na žalost, i rušilački (slika 1).
Slika 1: Poređenje dinamike procjene šteta i broja žrtava prirodnih kataklizmi
u periodu 1970-1979 i 2000-2009.
Izvor: World Economic and Social Survey 2011, p. 103.
Sa razvojem privrede i društva (posebno povećanja broja stanovnika na Zemlji) kao došlo je do velikog konflikta između resursno-ekoloških mogućnosti prirode i privrednih potreba ljudi. Za razliku od principa samoregulacije, koji djeluje u prirodi, u društvu djeluje princip organizacije i upravljanja. Ignorisanje geosfere i biosere dovelo je poslednjih decenija do značajnog narušavanja ekloške ravnoteže. Ljudi moraju biti
svjesni činjenice da Zemlja putuje kosmosom bez mogućnosti remonta i odlaganja otpada na drugo mjesto.
Čovječansto mora samo da riješi te svoje probleme. Pokazalo se da su ekonomske mjere (osiguranje, porezi,
carine, krediti, dotacije i dr.) do danas bile nedovoljne za rješavanje rastućih ekoloških problema.
2. Teorijski pristup
„Energija dobijena razaranjem prirodnih elemenata
zločin je protiv prirode i izazvaće katastrofu“.
Nikola Tesla
U ovom radu se polazi od savremenih shvatanja ekološke ekonomije, koja se bitno razlikuje od konvencionalnih ekonomskih paradigmi, jer predstavlja multidisciplinarnu paradigmu, koja ima za cilj da integriše proučavanja i upravljanja ekosferom i privredom. Ekološka ekonomija je evoluirala prvenstveno zbog
neuspjeha neoklasičnog učenja, koje nije primjenjivo na zadovoljavajući način na mnoge društvene fenomene, a posebno ne na međuzavisnost društvenih, ekonomskih (suštinski: privrednih) i ekoloških sistema.
Pogrešna su mišljenja mnogih ekonomista i mnoge teorije ekonomskog rasta u kojima se polazi od premise
da je ljudska dobrobit direktna funkcija količine proizvedene robe i njene konzumacije.
Paradoksalno je što je privreda već odavno previdjela direktnu entropijsku vezu između ekonomskog
procesa (visoke eksploatacije prirodnih resursa) i ekologije (proizvodnju velike količine otpada i zagađivanje). Ta veza ima značajne negativne implikacije na održivost ekonomskih procesa, a prirodni kapital je jedini pružalac usluga za održavanje života. Značaj ekoloških ekonomista je u tome što potenciraju tri činjenice:
prvu, prirodni i ljudski kapital su komplementarni, drugu, pri održavanju prirodnog kapitala potrebno je održati privredni proces i treću, tržišta su ograničena i nemaju sposobnost za postizanje željenih i ekološki održivih ljudskih ciljeva. Ekologija je najpoznatije i najznačajnije područje djelovanja tržišnih zatajivanja.
Za razumijevanje složenog i protivurječnog odnosa između ekonomije i ekologije može dobro da
posluži elaboracija tzv. koevolucionarnog procesa, koji, pored ostalih autora, tretiraju Kallis and Norgaard
KONVERGENCIJA EKONOMSKE I EKOLOŠKE KRIZE
9
(2010, p. 692). Oni objašnjavaju kako razumijevanje koevolucionarnog procesa može pomoći daza objašnjavanje međusobno uzajamnog djelovanja raznih sistema i podsistema prirodne i društvene sfere, njihovih
međusobnih konekcija i promjena.
Princip koevolucije se koristi kada se želi prikazati nezavisan odnos i uzajamne povratne reakcije
dva ili više interakcijska segmenta. Polazeći od toga, navedeni autori predlažu nove pravce djelovanja za
društvene organizacije u cilju poboljšanja održivosti životne sredine, socijalne pravde i ljudskog dostojanstva. Koevolutivni pogled na svijet obezbjeđuje realnije razumijevanje dinamike univerzuma i omogućuje da
se prepoznaju i opišu mnogi kritični odnosi, koji vezuju zajedno različite sisteme i podsisteme, koje čine neki
globalni sistem. On se karakteriše sinergijskim pristupom (cjelina je veća od skupa djelova), a zasniva se i na
principu sistemske zasnovanosti, koja se ponekad naziva logotip prirode (glavni koncept modernizacije prirodnog poretka univerzuma). Logotip globalnog sistema i izrađivanje odnosa između tri glavne sfere uticaja
(ekonomske, društvene i ekološke sfere) predstavljeni su na slici 2.
Slika 2: Koevoluciona interpretacija logotipa
prirode i međuzavisnog odnosa ekonomije,
društva i ekologije
Izvor: Lawn 2001.
Slika 3: Koevolucioni razvojni proces u prirodi
Izvor: Kallis and Norgaard 2010, p. 692
One predstavljaju različite prirodne podsisteme, koji se nalaze na različitom stepenu složenosti, ali su
međusobno isprepleteni i zbog toga djeluju kao veće cjeline (ekonomija djeluje kao komponenta društvene
sfere, koja djeluje kao komponenta ekološke sfere). Tako na određeni način društvo djeluje kao interfejs
između ekonomije i ekologije (Berkes and Folke 1994, p. 198). Međutim, potrebno je napraviti određenu
digresiju i dati neka objašnjenja vezano za holističko tumačenje društva i uopšteno tumačenje ekonomije.
Pozitivno je i optimističko ubjeđenje navedenih autora da svi članovi društva (kao pojedinci i članovi raznih
nevladinih i drugih organizacija) djeluju u posmatranoj koevoluciji. Činjenica je da glavne odluke donose
političari, zbog čega se politika razmatra kao dominirajuća u odnosu na ekonomiju u prvim lekcijama iz ekonomske nauke. Većinu odluka donosi vlada i parlament. S druge strane, ekonomija postoji kao nauka i kao
privreda, pa bi u ovom slučaju bilo primjerenije da umjesto termina ekonomija stoji privreda.
Kallis and Norgaard (Ibid.) na logičan način razmatraju razvoj kao proces koevolucije između znanja, koristi, organizacije, tehnologije i životne sredine (slika 3). Svaki od navedenih podsistema je vezan
jedan za sve ostale, ali svaki od njih se takođe mijenja i utiče na promjene u drugim podsistemima preko
selekcije. Smišljene inovacije, slučajna otkrića i promjene događaju se u svim podsistemima. Oni utiču preko
prirodne selekcije, distribucije i kvaliteta komponenti na svaki od drugih podsistema. Da li će se te nove
komponente dokazati, zavisi od karakteristika svakog od podsistema u tom vremene. U svakom podsistemu
postoji selektivni pritisak od svakog drugod podsistema, pa oni koevoluiraju na način da svaki odražava drugog. Na taj način, oni zajednički funkcionišu, iako se suštinski sve mijenja. Svaki navedeni podsistem se
može pravilno razumjeti jedino u kontekstu svih ostalih. To znači da je besmisleno da se analizira priroda i
dinamika svakog podsistema odvojeno.
Na bazi uvodnog razmatranja, teorijskog pristupa i slika 2 i 3, može se konstatovati da koevolucioni
razvojni proces u prirodi karakterišu dva principa:
-
prvi, princip harmonije (evolucione ravnoteže) i
drugi, princip kontekstualnosti ili međusobne uzročno-posledične povezanosti (npr. znanje ne
odražava samo dominirajući pogled na svijet, nego i uticaj kulturnih uvjerenja, obrazaca ponašanja i vrijednosti)
10
Veselin Drašković, Slobodan Lakić i Radivoje Vuković
3. Resursni aspekti odnosa ekonomije i ekologije
„Iz zemlje sve dolazi i sve se u zemlju vraća“.
Ksenofan
Resursna teorija zaštite prirodnog okruženja se razmatra kroz prizmu korišćenja ekonomske teorije,
prvenstveno u smislu tržišne zaštite, čuvanja resursa i reciklaže otpada, kao i preuzimanja kontrole velikih
firmi nad vlastitim odgovornostima koje se odnose na zaštitu okruženja. Ona je koncentrisana na zaštitu prirodnih izvora, posebno onih neobnovljivih. Na taj način se implicira da je potrebno uvažavati interese budućih generacija. U tom smislu, Međunarodna organizacija za standardizaciju je pronašla način (serijom ISO
14000 normi) kako da pomogne firmama u rukovođenju ekološkim standardima, i to u tri pravca: trajnog
poboljšavanja, prevencije i usklađivanja sa vladinim politikama zakonskom regulativom.
Slika 4: Rast u potrošnji energije od prve industrijske revolucije
Izvor: World Economic and Social Survey 2011, p. 5.
Vezano za resurse, na Zemlji se u dužem periodu događa mnogo negativnih procesa. Jedan od njih je
eksponencijalni rast stanovništva. U 20. vijeku je brojnost stanovništva na Zemlji porasla oko 4 puta (tzv.
demografska eksplozija). Iako se prognozira stabilizacija navedenog trenda zbog smanjenja stope prirasta
stanovništva sa 1,7% u 1987. na 1,1% u 2007. godini, ipak se krajem 21. vijeka očekuje broj stanovnika na
Zemlji od oko 10-12 milijardi ljudi. Problem hrane se sve više usložnjava i zaoštrava. Iako je apsolutni broj
gladnih u svijetu na nedopustivo visokom nivou, njihovo ulešće u ukupnom stanovništvu se u periodu 19502002. smanjio sa 37% na 13% (podaci UN). Na raznim sajtovima se mogu naći podaci o ekološkim katastrofama, zagađivanju i nemilosrdnom uništavaju prirode. Problem mineralnih resursa (energenata, prvenstveno
nafte i gasa) je izuzetno veliki, jer se prema najoptimističnijim prognozama može računati da njihove rezerve
traju manje od 100 godina. Rezerve uglja se procjenjuju kao dovoljne za sledećih 300 godina, a izvori atomske energije nijesu problematični, jer su do sada iskorišćeni svega oko 7%.
O klimatskim resursima se govori i piše samo hipotetički, ali se zna da su veoma ugroženi. Godišnje
se iz Zemlje izvlači 100 mlrd tona različitih ruda, sagorijeva 1 mlrd tona konvencijalnih goriva, uz ispuštanje
u atmosferu 20 mlrd tona CO2 , 300 mln tona CO, 150 mln tona oksida azota, 150 mil. tona SO2 , 5 mil. tona
H2S4 i 400 mil. tona aerosoli (soli, čađi i prašine). U hidrosferu se izbacuje 600 mlrd. tona industrijskog i
životnog otpada, 10 mil. tona naftnih derivata, na rastvaranje otpadniih voda troši se približno 40% obima
rečnih tokova u zemlju se unosi 100 mil. tona mineralnih đubriva, proizvode se stotine hiljada tona hemijskih
jedinjenja, koja se ne sreću u prirodi, uključujuči i ona veoma postojana na rastvaranja. Izumiranje prijeti za
više od 1000 vrsta sisara i ptica. Pred opasnošću potpunog uništenja nalazi se više od 25 hiljada vrsta višeg
rastinja. Brzi razvoj ekonomije i ljudskih (ekonomskih i drugih) aktivnosti na račun prirode je rezultirao u
zastrašujućim posledicama, koje redovno objavljuje Svjetska komisija UN o životnoj sredini i razvoju: od
zagađenosti cijelog prostora (zemljišta, vazduha i voda), preko sječe šuma i širenja pustinja do iskorenjenjavanja mnogih vrste flore i faune, širenja novih infekcionih bolesti i rasta stihijnih prirodnih kataklizmi
(cunami, suše, poplave, razorni zemljotresi itd.).
11
KONVERGENCIJA EKONOMSKE I EKOLOŠKE KRIZE
4. Održivi razvoj kao zamagljena perspektiva
„Čovjek je ovladao prirodom
prije no što je naučio vladati samim sobom“.
Albert Schweitzer
Pojam održivog razvoja je nastao davne 1970. godine kao eko-razvoj. Međutim, Veiga (prema
Romeiro 2012, p. 65) je 2005. primijetio da on sadrži protivurječne principe: ekonomsku održivost (efikasnost), društvenu poželjnost (uključivost) i ekološku razumnost (uravnoteženost). U takvoj situaciji, sve teorijske elaboracije i predlozi gube smisao. Činjenice su nemilosrdne i jasno upozoravaju da je jedini mogući
put efikasne politike zaštite okruženja onaj koji stvara uslove da privredni subjekti internalizuju (plate) troškove razgradnje prirode koje uzrokuju. Država to treba institucionalno da podržava u dijelu tržišnih zatajivanja, bilo u procesu privatizacije, bilo preko drastičnih zakona o obaveznoj zaštiti prirode ili uključivanjem
poreza u cijene prirodnih resursa. Podrazumijeva se da razne privredne i prirodne oblasti zahtijevaju izradu
specifičnih politika, preventivnih i nadzornih mjera, kao i limita privrednog ponašanja.
U ekonomskoj teoriji je poznato hipotetičko optimalno rješenje, koje se kreće između dvije ravni.
Jedna je slobodno djelovanje tržišnih mehanizama: direktno, preko eliminacije javne prirode tih dobara i
usluga (definisanjem prava vlasništva nad njima – Coase-ovo pregovaranje, koje ima visoke transakcione
troškove) ili indirektno preko ekonomske procjene propadanja tih dobara i primjene poreza na te vrijednosti
od strane države (Pigou-ov porez). Druga pretpostavlja da je moguće izračunati vrijednosti od granične krive
degradacije okoline, što znači da će privredni subjekti uživati u "trade-off"-u između graničnih troškova kontrole zagađenja i graničnih troškova uticaja na okolinu (eksternalija) uzrokovanih njihovom proizvodnom
djelatnošću, zbog čega će biti prisiljeni da internalizuju troškove plaćanjem odgovarajućih poreza (slika 5).
Privredni subjekti će u svakom slučaju nastojati da minimalizuju ukupne troškove za kontrolu zagađenja i
plaćanje za poreze. U optimalnoj tački zagađenja ukupni troškovi su svedeni na minimum.
Slika 5: Optimalno zagađivanje
prirodnog okruženja
Izvor: prilagođeno prema Romeiro 2012, p. 68.
Slika 6: Hipotetička Kuznets-ova kriva okruženja
Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Kuznets_curve
Na tom fonu je i tzv. Kuznets-ova kriva okruženja (slika 6), koja hipotetički pretpostavlja evoluciju
sklonosti pojedinaca i privrede u pravcu veće brige za rirodnim okruženjem i eliminacijom zagađenosti. Pošto dohodak raste uporedo sa ekonomskim rastom, uništavanje okoline se povećava do prelomne tačke A,
kada počinje poboljšanje. Jer, pretpostavlja se da ljudi, privreda i društvo postaju osjetljiviji i spremni da plate za poboljšanje kvaliteta okruženja, što bi dovelo do uvođenja kompenzirajućih institucionalnih inovacija,
organizacionih i vladinih mjera za ispravljanje tržišnih nedostataka (zatajivanja) kao i zaštitnih tehničkih
inovacija u proizvodnim procesima, o kojima su pisali Grossman i Krueger (1995).
Može se postaviti pitanje: da li je prihvatljiva tzv. „nulta stopa“ ekonomskog rasta, koju neki autori
odavno predlažu, a koja pretpostavlja, pored ostalog, istovremeno prihvatanje ograničenja za zaštitu prirodne
okoline i određenu dozu altruizma (uvjerenje da je sadašnji nivo potrošnje materijalneih dobara više nego
dovoljan). Prednje podrazumijeva i širenje napora za podizanje svijesti na čitavoj planeti da će u suprotnom
ekonomski rast proizvesti više štete nego koristi. Drugim riječima, postavlja se pitanje: da li će se privreda i
društvo kretati prema onome što Daly and Farley (2004) u svojem diskutabilnom teorijskom grafičkom
modelu (slika 7), nazivaju neekonomski) rast, u kojem je povećanje zadovoljstva (korisnosti) koje donosi
privredni rast manji od porasta nezadovoljstva (uslovno: izgubljene ili oprtunitetne korisnosti, tj. tereta).
12
Veselin Drašković, Slobodan Lakić i Radivoje Vuković
Slika 7: Ekonomski i neekonomski rast
Izvor: prilagođeno prema Romeiro 2012, p. 86.
Suština rezonovanja Daly-a i Farley-a se sastoji u tvrdnji da kriva graničnog tereta raste, zato što
odražava negativne efekte na privredi rast i blagostanje, uključujući efekat uništavanja okoline i druge faktore rizika, kao i povećanje društvene entropije. S druge strane, prema njihovom mišljenju, kriva granična korisnosti (zadovoljstva) se smanjuje do tog stepena da početno zadovoljstvo osnovnih potreba generiše korisnost koja je veća od naknadne potrošnje manje potrebnih robe.
5. Mogućnosti korporativne društvene odgovornosti
„Bolje se mudro igrati nego ludo zboriti“
Crnogorska narodna izreka
Savremena etapa globalizacije kao determinante razvoja institucionalno pluralističkih tržišnih privreda uslovljava biznis da uvažava niz faktora, koji prevazilaze granice klasične ekonomske teorije. Efikasni
menadžment firme podrazumijeva izgradnju uzajamnih racionalnih odnosa i konstruktivnih komunikacija sa
svim učesnicima biznis procesa. Analiza djelatnosti savremenih firmi podrazumijeva uvažavanje njihovih
pozitivnih i negativnih uticaja na društvo i prorodno okruženje. U takvim uslovima, društvena odgovornost
korporacija (CSR - Corporate Social Responsibility) postaje sve značajniji istraživački fenomen, ali i institucija, koja služi kao pokazatelj civilizacijskog i održivog razvoja.
CSR podrazumijeva da za profit koji ostvaruju, preduzeća nisu odgovorna samo akcionarima nego i
pojedincima i grupama (tj. svim stejkholderima) na koje se profit na bilo koji način odražava. Nju čini obaveza biznismena da slijedi one propise, donosi one odluke i preduzima one korake koji su poželjni u odnosu
na ciljeve i vrednosti zastupljene u društvu. U literaturi se najčešće navodi definicija Svjetskog poslovnog
savjeta za održivi razvoj (2000), prema kojoj je CSR “neprestano obavezivanje poslovnog svijeta da se ponaša etički i doprinosi ekonomskom razvoju, u isto vrijeme poboljšavajući kvalitet života, kako radne snage i
njihovih porodica, tako i lokalne zajednice i društva uopšte”.
Sve postojeće definicije CSR podrazumijevaju: uključivanje u život zajednice, polaganje računa,
održivost, transparentnost, etičko ponašanje (bez korupcije), poštenje i sl. U tom smislu se kao njihove zajedničke osobine navode: a) univerzalni su i odnose se na sve vrste preduzeća, b) njihova realizacija se odvija
na dobrovoljnoj bazi, c) usmjereni su na saradnju sa stejkholderima, d) izražavaju obavezu da doprinesu kvalitetu života, e) ističu razvoj, a ne samo privredni rast i f) društveno odgovorne kompanije se drže pristupa
"trostrukog rezultata" (uticaj na društvo, ekonomiju i životnu sredinu). CSR podrazumijeva integraciju tri
osnovna koncepta: profitni koncept, koji polazi od toga da je glavna odgovornost menadžmenta i menadžera
biznis i maksimizacija profita, stakeholder concept, koji zagovara da menadžment mora voditi računati o
uticajima aktivnosti firme na njegove stejkholdere i uvažavati njihove interese u procesu odlučivanja i koncept društvena moć – društvena odgovornost, koji polazi od toga da preduzeće i biznis moraju imati određenu društvenu odgovornost zbog posjedovanja snage.
Vode se brojne polemike zbog činjenice da je CSR dobrovoljna (volonterska) aktivnost. Postoje kontroverze oko dva neriješena pitanja. Prvo se odnosi na adekvatnost i ulogu državnog regulisanja kod preduzetničke djelatnosti, a drugo je da li biznis treba da ima (ili bolje: da definiše) svoju društvenu odgovornost,
jer društvo još nije uključilo svoje očekivanja od njega u formalno-pravno obvezujućim zahtjevima. Neki
KONVERGENCIJA EKONOMSKE I EKOLOŠKE KRIZE
13
vide CSR kao alternativu za regulaciju, a neki promotori CSR žele prihvaćanje njegovog dobrovoljnog karaktera prevesti u prihvaćanje da su volonterske inicijative dovoljan i preferirani način (ili sredstvo) rješavanja
društvenih posledice preduzetničke djelatnosti (koja proizvodi brojne eksternalije, koje se tržišno ne valorizuju).
Praksa je pokazala da nije dovoljno da se korporacije pridržavaju zakonskih propisa. Društvo se sa
tim ne može zadovoljiti, jer zakonom nijesu predviđeni mnogi aspekti održivog razvoja, niti se on dosledno
primjenjuje u mnogim slučajevima. CSR po pravilu ide iznad zakona. Ona je ušla u praksu formi ISO standarda tako što je proširena na ljudska prava, životnu sredinu, zaštitu potrošača i suzbijenje prevara i koprupcije. U dijelu koji se odnosi na principe društvene korporativne odgovornosti, pored opšteg stava, navedeno
je i detaljno razrađeno sedam principa: odgovornost, transparentnost, etičko ponašanje, poštovanje interesa
stejkholdera, poštovanje vladavine prava, postovanje međunarodnih normi ponašanja i poštovanje ljudskih
prava. Naravno, navedeni principi nijesu zamjena za pravne obaveze koje proističu iz “vladavine prava” jedne države. Oni imaju ulogu “pomagača”, da bi odgovornost, pored zakonske imala i moralnu komponentu.
Aktivnosti na izgradnji i razvoju institucionalne podrške CRS ne smiju biti samo kao reakcija na velike
sukobe interesa, skandale i korupcionaške efere, do kojih je korporativno upravljanje dovelo u državama tržišne ekonomije. Kroz prizmu održivog razvoja se mora permanentno raditi na prevazilaženju raskoraka između zakonske regulative i njene primjene u svakodnevnoj praksi. Da bi se u (skoroj) budućnosti izgradio
nekonfliktan odnos na relaciji korporacije-profit-održivi razvoj, koji je prioritetno značajan za sudbinu čovječanstva, potrebne su ostvarljive institucionalne inicijative. Poštovanje institucionalnih okvira je imperativni
uslov za CSR, koja ne može i ne smije više da bude nužda ili rezultat nečije svijesti i shvatanja odgovornosti
i etike, nego mora biti predmet stroge institucionalne promjene (naređenja).
Specifičnosti pojedinih modela korporativnog upravljanja i odgovarajućih CSR dominantno su uslovljeni karakterom odnosa između dva okruženja – korporativnog (voluntarističkog, zasnovanog na tržišnim
zakonima) i institucionalnog (obavezujućeg, zasnovanog na propisima i standardima). Može se pretpostaviti
da će u budućnosti svi modeli CSR koji preferiraju održivi razvoj sve više napuštati zonu prvog i prihvatati
pravila drugog okruženja. Od vodećih kompanija u svijetu se očekuje da izgrade jednu novu paradigmu
odgovornog ponašanja. Ona će počivati na saznanjima da se radi o novoj prilici da se razviju nove ideje,
demonstriraju nove tehnologije, novi načini za opsluživanje tržišta i zadovoljenje potreba koje ranije nisu
postojale. Na taj način, čitav postupak postaje isplativ i za kompaniju i za društvenu zajednicu. U tom smislu,
mnoge kompaniju prihvataju i primjenjuju formulu tzv. „trostruke suštine“, koja podrazumijeva kombinovanu primjenu principa finansijskog, socijalnog i ekološkog učinka.
6. „Zelena“ privreda kao odgovor na ekološku krizu
U poslednjih nekoliko godina, tzv. „zelena“ privreda je veoma agresivno ukazivala na mogućnost da
se pretvori od savremenog teorijskog koncepta u stvarni smjer ekonomske politike u većini vodećih zemalja
u svijetu. U skladu sa najčešće citiranom definicijom koju je predložio Program Ujedinjenih nacija za okruženje (UNEP), pod „zelenom“ privredom se podrazumijeva ona privreda koja doprinosi rastu blagostanje i
društvene pravednosti, uz značajno smanjenje prirodnih (ekoloških) rizika i ekoloških deficita. Dakle, u
širem kontekstu „zelena“ privreda odgovara ciljevima održivog razvoja, tj., postizanju ravnoteže između privrednog rasta, resursa, zaštite okoline i potreba društva.
Tehnologija (slika 8) koje se najčešće nazivaju „zelenim“ su u dugom roku usmjerene na poboljšanje
efikasnosti energije i resursa, restrukturiranje energetske i saobraćajne infrastrukture na niskougljenične
osnove, odnosno kroz uvođenje obnovljivih izvora energije, smanjenje emisije gasova sa efektom staklene
bašte, uvođenje novih instrumenata za analizu i upravljanje energijom, otpadom i štetnim emisijama. Dakle,
“zelene“ tehnologije su usmjerene na transformaciju pojedinih elemenata privrede i njeno restrukturiranje, ali
i generalno, na sprovođenje društvenih promjena, koje su od vitalnog značaja za prevazilaženje ekološke krize. Slika 8 suštinski predstavlja optimističku prognozu institucionalne transformacije biznisa.
Najčešći pristup analizi „zelene“ privrede je proučavanje dinamike pojedinih „zelenih“ sektora privrede i tehnologije: poljoprivreda ribarstvo, upravljanje vodnim resursima, šumarstvo, obnovljivi izvori energije, proizvodnja, otpad, zgrade, transport, turizami finansije (UNEP 2012, p. 17).
Slika 8: Uloga „zelenih“ tehnologija u inovacionom sistemu
14
Veselin Drašković, Slobodan Lakić i Radivoje Vuković
Izvor: UN/DESA, prema: World Economic and Social Survey 2011, p. 136.
7. Zaključak
„Ne lipši magarče dok ozeleni trava“.
Narodna izreka
Veliko širenje privrednih aktivnosti početkom 20. vijeka nastavlja se i dominantno uzrokuje propadanje prirodnog okruženja. Troše se ogromne količine resursa iz prirodnog okruženja, a vraćaju mu se takođe ogromne količine otpadnih materijala. Zagađenja su već toliko velika da objektivno ugrožavaju budućnost čovječanstva.
Globalna ekonomija se nalazi u dugoročnoj i ekstremnoj krizi. To uzrokuje njenu spremnost na ekonomski rast bez presedana. Ali taj rast se ne smije ostvarivati po svaku cijenu. Ogromna sredstva su već uložena u tzv. prljave tehnologije, koje su dizajnirane sa malo obzira prema okruženju. Slično se prema njemu
odnose korporativni interesi i strategije, čiji je prvenstveni cilj profit. Vlade su popustljive prema korporativnim interesima, jer od njih naplaćuju poreze. Održivi razvoj nudi neka rješenja, ali se još ne nazire realno
usaglašavanje navedenih suprotstavljenih interesa ekonomije i ekologije, posebno kroz prizmu ekonomskog
rasta, koji je imperativ u savremenoj globalnoj krizi.
Ako se nešto hitno ne preduzme na globalnom planu, jasno je da ekonomski uticaji mogu u bliskoj
budućnosti narušiti sposobnost Zemlje za održavanje života. Kolektivno djelovanje (preko države i njene
institucionalne kontrole) je neophodno da bi se ispravila brojna i dominantna tržišna zatajivanja. Opravdanje za to je prvenstveno u elementarnoj činjenici da većina usluga iz okruženja predstavlja javna dobra
(vazduh, voda, resursi, sposobnost apsorpcije otpada itd) i zbog toga do sada nijesu imali cijenu.
Previše je institucionalnih faktora (svojina, kontrola, institucionalni investitori, zakoni, standardi,
instrumenti ekonomske politike itd.) uključeno u djelatnosti korporacija da bi se tako jedna značajna i propulzivna oblast kao što su institucionalni uslovi, koji čine institucionalnu sredinu, prepustila principu dobrovoljnosti. Pošto zaoštravanje ekoloških i ekonomskih problema sve više potencira pitanje održivog razvoja,
jasno je da se izlaz mora tražiti u primjeni institucija kao obavezujućih limitatora. Jedino efikasna institucionalna sredina je u mogućnosti da smanji negativne posledice oportunističkog ponašanja korporacija, zato
što je njen osnovni elemenat – norma, shvaćena kao pravilo ponašanja i/ili obligacija, iz koje proizilaze kazne za nepridržavanje. Norma počiva na principu obaveznosti i kao takva predstavlja potpunu suprotnost
principu dobrovoljnosti, koji karakteriše CSR. CSR se postepeno mijenja i unapređuje, ali se njena pozicija
nalazi na relaciji između retoričke iluzije, realne (dobrovoljne) mogućnosti i nametnute (institucionalne)
obaveze. Zbog toga se ona mora institucionalno definisati da bi se postigla ravnoteža između ekonomskih,
ekoloških i društvenih imperativa.
KONVERGENCIJA EKONOMSKE I EKOLOŠKE KRIZE
15
Čovječanstvo mora da bude razuman dužnik. Ono mora hitno početi da plaća odštetu za svoje nerazumno ponašanje, jer kredit više nije moguć. Postoji više načina da se to realizuje. Prednje potvrđuju riječi
generalnog direktora WWF J. Leape-a da se „globalna kriza više temelji na nedovoljnom vrednovanju okolnih dobara, koja su osnov celokupnog života i prosperiteta”.
Literatura
Berkes, F. and Folke, C. (1994), „Investing in cultural capital for sustainable use of natural capital“, in Investing in Natural Capital: The Ecol. Econ. Approach to Sustainability, Jansson, A., Hammer, M., Folke, C. and Costanza,
R., Eds., Island Press, Washington, D.C.
http://communityinnovation.berkeley.edu/reports/Chapple - Defining the Green Economy.pdf
Daly, H. and Farley, J. (2004), Ecologcal economics. Principle and Applications, Island Press, Washington.
Draškovic, V., Lojpur, A. (2013), “The Importance of the Institutional Framework in Regulating Corporate
Social Responsibility“, Proceedings of the 1st International OFEL Conference on Corporate Governance, 12th april,
Dubrovnik, 413-421
Grossman, G. M. and Krueger, A. B. (1995), „Economic growth and the environment“, The Quarterly Journal
of Economics, Vol.110, No. 2, 353-377.
Kallis, G. and Norgaard, R. B. (2010), „Coevolutionary ecological economics“, Ecological Economics, No.
69, 690-699.
Lawn, P. A. (2001),Toward Sustainable Development An Ecological Economics Approach, CRC Press, New
York.
Romeiro, A. R. (2012), „Sustainable development: an ecological economics perspective“, Estudos Avancados,
Vol. 26, No. 74, 65-92.
United Nations Environment Programme (2012), Green Economy Report: Towards a Green Economy:
Pathways to Sustainable Development and Poverty Eradication,
World Economic and Social Survey 2011, The Great Green Technological Transformation, UN, Department
of Economic and Social Affairs, New York.
http://en.wikipedia.org/wiki/Kuznets_curve
16
Veselin Drašković, Slobodan Lakić i Radivoje Vuković
Montenegrin Journal of EcologyKONFLIKT
/ CrnogorskiEKONOMIJE
časopis za ekologiju,
Vol. 1, No. 1 (September 2014), 17-26
I EKOLOGIJE
17
KONFLIKT EKONOMIJE I EKOLOGIJE
CONFLICT OF ECONOMY AND ECOLOGY
mr MILICA DELIBAŠIĆ, doktorant
Internacionalni Univerzitet Travnik
e-mail: [email protected]
JEL Classification: Q 01; Q 57; M 14;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: Mart 11, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 14, 2014
Apstrakt
Ekologija i ekonomija se sve više međusobno prepliću na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i globalnom
nivou. Njihov složeni odnos je formirao protivurječan skup uzroka i posledica. Stanje životne sredine se može okarakterisati kao velika ekološka kriza. Ona se manifestuje u uslovima do sada najveće, najteže i najduže globalne ekonomske
krize. Imperativ vremena je ne samo način izlaska iz ekonomske i ekološke krize, nego i zahtjev za zaustavljanje opasnih
ekoloških trendova, koji negativno mijenjaju tokove moderne civilizacije. U radu se objašnjava konflikt koji odavno
postoji između ekonomije i ekologije u kontekstu potrebe za mnogo boljom zaštitom životne sredine. On se u ekonomskoj literaturi tumači kao osnovna protivurječnost ekonomske stvarnosti, koja se postoji između neograničenih ljudskih
materijalnih potreba i ograničenih (rijetkih) materijalnih resursa. Polazi se od pretpostavke da bi dosadašnja formula
ekonomskog razvoja trebalo da se proširi sa još jednim članom – održivim razvojem.
Ključne riječi: privreda, ekologija, ekološki problemi, održivi razvoj, korporaciona društvena odgovornost.
Abstract
Ecology and economy are increasingly intertwined in the local, regional, national and global level. Their
complex relationship has formed repugnant set of causes and effects. State of the environment can be characterized as a
large ecological crisis. It manifests itself in terms so far the largest, heaviest and longest of the global economic crisis.
Imperative of time is not only a way out of the economic and ecological crisis, but the request to stop dangerous environmental trends that negatively alter trends of modern civilization. The paper explains the conflict that has long
existed between the economy and ecology in the context of the need for much better protection of the environment. In
the economic literature it is interpreted as a fundamental contradiction of economic reality, which exists between the
unlimited human material needs and limited (rare) material resources. The assumption is that the current formula for
economic development should be expanded with another member - sustainable development.
Key words: Economy, Ecology, Ecological Problems, Sustainable Development, Corporate Social Responsibility.
1. Uvod
„Priroda nije ono što smo dobili u nasledstvo od predaka,
nego ono što smo uzeli u zajam od potomaka“.
Drevni indijski aforizam
Kada se govori o sukobu ekonomskih interesa sa zahtjevima zaštite životne sredine, prvenstveno se
misli na neracionalan ljudski uticaj na prirodu. On dovodi do nekontrolisane potrošnje prirodnih resursa i
ogromnih zagađenja životne sredine. Navedena činjenica je dominantno uslovljena neracionalnim ekonomskim ponašanjem i profitnom pohlepom ekonomskih subjekata. Ona je odavno postala glavnim uzrokom
narušavanja prirodne ravnoteže između ljudi i prirode. Pored toga, ona stalno upozorava na pogrešan utisak o
nezavisnosti ekonomije od resursa biosfere i djelovanja ekoloških zakona.
Do skoro se ekologija nije razmatrala kao osnovni, pa čak ni kao bitan faktor privređivanja. Problematičan odnos između ekologije i ekonomije suštinski je postajao uvijek, ali je u poslednje vrijeme postao
zaoštreniji, složeniji, delikatniji i mnogo opasniji po budućnost čovječanstva. Ekonomski napredak se odavno ostvaruje na račun ekološkog regresije. Ekonomski razvoj je doveo do katastrofalnog narušavanja prirode.
18
Milica Drašković
S obzirom na razmatrani i evidentni (sve veći) konflikt između ekonomije i ekologije, može se
zaključiti da će budući ekonomski razvoj itekako zavisiti od ekološkoh faktora, odnosno od implementacije
održivog razvoja. Nesporno je da ekološki problemi nameću potrebu prioritetne ekološke zaštite, tj. iziskuju
velike troškove i dovode u pitanje granice ekonomskog razvoja u budućnosti, jer se većina prirodnog
bogatstva troši bez mogućnosti obnavljanja. Zbog navedenih ekoloških problema, stabilan (održiv) privredni
razvoj se razmatra kao razvoj koji zadovoljava sadašnje potrebe bez nanošenja štete budućim pokolenjima
(Tietenberg 1988, s. 559). Naravno, to je samo najopštije, ali ne i potpuno određenje, jer su se vodile
polemike oko toga da li stabilan razvoj pretpostavlja neprekidnost ili tzv. ”nulti rast” u cilju izbjegavanja
”globalne katastrofe” (D. Meadows), ili promjenjivi rast sa brzim adaptacijama i povremeni prelazak u
stabilnost.
Sjetimo se da je G. Myrdal (1973, p. 190) definisao privredni razvoj kao „nešto više od povećanja
industrijske proizvodnje ... tu se uključuje ... i nivo (kvalitet, tj. strukturne promjene - prim. autora), institucije, socijalni odnosi i politika”. Na bazi toga, V. Drašković (2007, s. 81) je zaključio da privredni razvoj podrazumijeva, pored ekonomskog rasta, duži vremenski period, strukturne i institucionalne promjene privrednog sistema. Navedenu strukturu je danas potrebno dopuniti sa održivim razvojem.
2. Ekonomski uzroci ekoloških problema
Cilj ekonomije je uvijek bio zadovoljenje materijalnih potreba čoveka i društva u cjelini. Vremenom
su ljudske i društvene potrebe sve više rasle, kao i tehnološke mogućnosti, koje su, ipak, sve više zavisile od
prirodnih resursa. Zbog toga su se prirodni resursi sve više iscrpljivali. Čovečanstvo do nedavno nije
obraćalo pažnju na problem zaštite životne sredine. Ljudi su težili konzumerizmu, a ne čuvanju prirode. Iz
toga je proizašla osnovna kontradikcija između ekonomije i ekologije: privreda je trebalo da raste, ali taj rast
je dovodio do negativnih uticaja i zastrašujućih posledica na životnu sredinu. Međutim, ako se primjeni obratan scenario, doći će do redukcije i ukidanja mnigih proizvodnih grana, a samim tim i nezaposlaenosti. U
situaciji demografskog buma, to će takođe stvoriti velike probleme za čovječanstvo.
Danas ljudi bezbrižno žive i ne misle o tome šta će se desiti u budućnosti ako ne vode računa o tome
šta se nalazi i šta se sve događa oko njih. U trci za profitom, razvojem i zaradom malo ko razmišlja šta je i
koja je osnova svega toga? Resursi, proizvodi, robe i energija su djelovi prirode. Ona strada od ljudskih
(prvenstveno ekonomskih) aktivnosti. Sve se zgađuje: zemljište, vode, šume, vazduh i dr. I sve to se odražava na ljude, na njihovo zdravlje. Svake godine se situacija pogoršava. Zato je krajnje vrijeme da se razmišlja
o budućnosti.
Smatra se da je ekonomija glavni uzrok zagađivanja prirodne sredine. Osnova antagonizma između
ekonomije i ekologije je u prirodi institucija tržišnog, ali i državnog regulisanja ekonomskih aktivnosti. Tržišno regulisanje je ravnodušno prema ljudskim problemima. S druge strane, ni državno regulisanje ne sprovodi sve potrebne mjere kojima bi se zaštitilo prirodno okruženje.
U svim državama, bez obzira na politički sistem, najveću cijenu ima ono što je kreirano od ljudske
ruke. Cijena bilo koje robe procjenjuje se po količini uloženih sredstava u njoj, kreacije (inovatorstva) i vremena. Tržišna cijena prirodnih resursa je vrlo mala u odnosu na gotove proizvode. Npr. cijena ruda je vrlo
niska, dok vazduh skoro da nema nikakvu vrijednost. Zbog toga bilo koje ulaganje u zaštitu životne sredine
nije ekonomski (tržišno) isplativo.
Jedina sila sposobna da se suprotstavi tržištu je država. Ona posjeduje mehanizme i mjere stabilizujuće povratne veze. Međutim, u pojedinim situacijama (zbog dominacije vladajućih nomenklatura), ona
takođe ispoljava svoju „žeđ“ za jačanjem. Ponekad se interesi tržišta i države podudaraju. Ali, ipak, država je
mnogo osjetljivija na živote i sudbine ljudi. Zbog toga su tržište i država često suprotstavljeni u odnosu na
probleme životne sredine. Naravno, država kao sila iznad društva je jača od tržišta, pa je u mogućnosti da,
kada to želi (ili mora) amortizuje devijantne tržišne namjere i pritiske (tzv. fijasko ili zatajivanje). Zbog toga
su danas sve nade vezane za očuvanje prirodnog okruženja usmjerene prema državi. Ali, u mnogim državama, poslednjih decenija je institucija državnog regulisanja značajno izgubila svoje pozicije pod naletima zlokobnog neoliberalizma, koji kontinuirano ispoljava zahtjeve za nekontrolisanim tržištem, doprinosi netržišnom bogaćenju povlašćenih grupa i pojedinaca i uzrokuje velika socijalna raslojavanja stanovništva, urušavanje privrede, nezaposlenost i pauperizaciju. Zagovornici neoliberalizma su uglavnom interesno orijentisani
političari, ekonomisti i njihovi lobisti, koji su postali nedodirljivi monopolisti. Kakve li ironije i paradoksa:
netržišno obogaćeni pojedinci zagovaraju apokaliptične tržišne principe! Upravo oni koji su na razne načine
„prihvatizovali“ državnu imovinu...
KONFLIKT EKONOMIJE I EKOLOGIJE
19
Dok se ekološka opasnost širi, ekonomisti iznose protivurječna mišljenja vezana za objašnjenje ekonomskih uzroka ekoloških problema. Polazeći od Kuznetz-ove definicije ekonomskog rasta kao „dugoročnog
povećanja proizvodnih sposobnosti države, koje je zasnovano na tehničkom progresu i sposobno je obezbijediti stanovništvo rastućom raznovrsnošću materijalnih dobara“, ekonomisti se pitaju: da li ekonomski rast (i
u kojoj mjeri) utiče na prirodno okruženje? U tom smislu, jedni navode argumente protiv ekonomskog rasta,
ističući da izaziva brojne ekološke probeme, zbog čega ga treba ograničavati. Na tom fonu je zasnovana tzv.
„teorija nultog rasta“, koja izučava uzajamnu zavisnost između rasta stanovništva, istrošenosti prirodnih
resursa i degradacije životne sredine. s druge strane, pristalice ekonomskog rasta smatraju da zagađenje nije
u značajnoj mjeri nusproizvod ekonomskog rasta, nego je rezultat nepravilnog formiranja cijena. Zbog toga
što se značajni dio prirodnih resursa razmatra kao opšte dobro, koje nema cijenu, pa se nemilosrdno eksploatiše. Oni kao rješenje nude uvođenje zakonskih ograničenja ili posebnih poreza, kojima bi se kompenzovale
greške sistema obrazovanja cijena i spriječilo neracinalno korišćenje prirodnih resursa, kao i korišćenje alternativnih resursa i izvora energije.
Ekološki razvoj u principu podriva glavni zadatak privrede: ostvarenje profita. Na taj način, faktički,
konflikt ekonomije i ekologije i dalje ostaje neriješen. Neki autori smatraju da civilizacijsko rješenje navedenog konflikta zahtijeva realizaciju ideje konsolidacije različitih principa - društvenih, pravnih, političkih,
ekonomskih, etičkih, institucionalnih, kulturnih, organizacionih i drugih. Ali, čini se da bi to bilo samo površno i palijativno rješenje razmatranog konflikta. U perspektivi je rješenje vjerovatno moguće samo ako se
radikalno promijene same osnove ljudskog postojanja, struktura i načini zadovoljavanja ljudskih potreba,
kombinuju naučni pristupi sa filozofskim, odnosno duhovnim razumijevanjem prirode problema. To bi trebalo da budu osnove i principi održivog razvoja. To je jedini način da se postigne konsenzus u vezi razmatranog problema.
3. Brojevi koji opominju
Odnos između čoveka i životne sredine u 21. vijeku postao je ključni faktor daljeg razvoja civilizacije. Kvantitativne i kvalitativne promjene u okruženju negativno utiču na život i zdravlje ljudi, ali i na stanje
materijalne baze biznisa. Štete od narušavanja i zagađivanja životne sredine su ekonomske i ekološke prirode. Utilitaristički i iracionalan odnos ljudi prema prirodi je identifikovao i krajnje zaoštrio protivrečnost
između ekonomskog i ekološkog razvoja. Forsiranje privrednog rasta dovelo je do globalnih problema životne sredine. Njihov sadašnji nivo je skoro nesaglediv. Rješenje navedenih problema se ne nazire.
Do čega je sve doveo brzi razvoj ekonomije i ljudskih (ekonomskih i drugih) aktivnosti? Zagađen je
cijeli prostor - okeani, mora, zemljište, vazduh i voda. Posječene su i od groma uništene šume, proširene su
pustinje, iskorenjene su mnoge vrste biljaka i životinja. Samo tokom poslednje četiri decenije u svijetu je
proizvedeno koliko za cijeli period postojanja civilizacije do 1950. Prema podacima Svjetske komisije UN o
životnoj sredini i razvoju, svake godine se pretvara u pustinju 6 miliona hektara obradivog zemljišta, a 20
milijardi gubi produktivnost. Sahara se godišnje širi prema Jugu 48 kilometara. Šumsko zemljište je 1950.
zauzimalo 15%, a danas svega 7% površine Zemlje. Godišnje se uništi više od 11 miliona hektara šume, a
zapali 20 km2 tropskih kišnih šuma (što npr. predstavlja pola teritorije Francuske). Planeta bi mogla da izgubi
svoj glavni izvor kiseonika u narednoj deceniji. Kao rezultat sagorijevanja različitih goriva u atmosferu se
godišnje izbaci oko 20 milijardi tona ugljendioksida (CO2), čiji je sadržaj u atmosferi za poslednjih 100
godina porastao za više od 10%. Poznato je da CO2 sprečava toplotno zračenje u svemir, stvarajući tzv. „efekat staklene bašte“, koji dovodi do zagrijavanja i negativnih klimatskih promjena.
Prema prognozama poznatih klimatskih naučnika, sredinom 21. vijeka će doći do zagrijavanja od 25OC. Emisija gasa u atmosferu je već uništila 9% ozonskog sloja, koji štiti Zemlju od ultraljubičastih zraka.
"Ozonske rupe" su približne veličine kao površina SAD. Svake godine u mora i okeane dospijeva oko 30
milijardi tona nafte, 50.000 tona pesticida i 5.000 tona žive. Atmosferu značajno zagađuju motorna vozila,
elektrane, fabrike crne i obojene metalurgije, proizvođači i prevoznici nafte i gasa, fabrike hemijske i drvne
industrije i dr. Velika količina štetnih materija u atmosferu dolazi od izduvnih gasova vozila, a njihov udio u
zagađenju vazduha je u stalnom porastu (npr. u Rusiji je više od 30%, a u SAD je više od 60 % od ukupne
emisije štetnih materija u atmosferu). Najzad, došlo je i do mnogih i opasnih genetskih mutacija flore i faune,
širenja novih infekcionih bolesti, pojave novih mutirajućih virusa, rasta stihijnih prirodnih kataklizmi (cunami, suše, poplave, razorni zemljotresi itd.).
Globalna biosferna kriza jača predstave i strah o neizbježnom antagonizmu između ekonomskih
aktivnosti i prirode. Neki autori su pokušali te predstave i opravdani strah da opišu grafički i objasne upozoravajuće promjene tokom vremena. Na horizontalnoj x-osi su postavili vrijeme, a na vertikalnoj y-osi dvije
20
Milica Drašković
vrijednosti: veličinu ekonomskog rasta q1 i kvalitet životne sredine q2 (pod pretpostavkom da smo u stanju da
ih mjerimo). To je prikazano na slici 1.
Slika 1
Slika 2
Izvor: prilagođeno prema raznim izvorima
Tumačenje krivih prikazanih na slici 1 je sljedeće. Zamislimo npr. da su ljudi počeli koristiti dobru
šumu da bi razvili svoju ekonomsku aktivnost. U početku je njihov ekonomski rast slab (q1), kao i uticaj njihovih aktivnosti na prirodno okruženje (q2). Ali, sa protokom vremena se broj ljudi povećao, pa je brzo rastao njihov ekonomski potencijal. Pokazatelj kvaliteta životne sredine dugo nije reagovao na ekonomski rast,
pa je kriva q2 bila skoro horizontalna. Međutim, u određenoj fazi navedenog procesa, širenjem ekonomskih
aktivnosti stanovništva, kvalitet šuma počinje da pada, najprije polako, a onda sve brže. Taj scenario se često
ponavlja i u svim drugim oblastima. Neantagonistički scenario paralelnog (simbioznog) razvoja ekonomije i
ekologije je simbolično prikazan na slici 2.
4. Teorijski pristup održivosti
Pojam održivosti nastao je u 1970. na području ekologije iz istraživanja C. Holling-a (1973, p. 14),
koji je definisao kao „mjeru očuvanja sistema i njihove sposobnosti da apsorbuju promjene i narušavanja i da
kao i ranije zadrži isti odnos između populacija ili varijable stanja“. Slično tome, ali nešto kraće i preciznije
Walker, B. and D. Salt (2006, p. 1) definišu održivost kao „sposobnost sistema da apsorbuje poremećaje i
dalje zadrži svoju osnovnu funkciju i strukturu“, a C. Folke et al. (2010) kao „sposobnost za promjenu kako
bi se zadržao isti identitet“. Carpenter et al. (2001) su održivost opisali preko tri ključne karakteristike: a)
iznos poremećaja koje sistem može da apsorbuje i da dalje ostane u istom stanju ili području privlačnosti, b)
stepen do kojeg je sistem sposoban za samoorganizovanje i c) sposobnost da se izgradi i povećava kapacitet
za učenje i prilagođavanje.
Čovječanstvo dominantno zavisi od usluga ekosistema za svoje bogatstvo i bezbijednost, pa su ljudski i ekosistemi veoma povezani (Walker and Salt 2006, p. 38). Zbog toga čovječanstvo ima potrebu za održivošću. Ona se obično povezuje za termin održivog razvoja, koji ima za cilj kreiranje i održavanje prosperitetnih društvenih, ekonomskih i ekoloških sistema (Folke et al. 2002, p. 1). Perspektiva održivosti mora da
pomjera politiku od onih koji teže da kontrolišu promjene prema aktivnom upravljanju kapacitetima društveno-ekoloških sistema u smislu pravilnog izbora, prilagođavanja i oblikovanja promjena (Berkes, Colding and
Folke 2003, Smit and Wandel 2006).
Tvrdi se (Walker, B. and Meyers 2004; Adger et al. 2005) da upravljanje održivošću povećava vjerovatnoću održavanja poželjnih puteva razvoja, a posebno u promjenljivim sredinama, u kojima je budućnost
nepredvidiva a iznenađenja su vjerovatna. Preporučuje se (Djalante, Holley and Thomalla 2011) adaptivno
upravljanje kao sinteza, koja spaja razne pristupe upravljanja resursima: policentrične i višeslojne efikasne
institucije, učešće i saradnju, samoorganizovanje i umrežavanje, učenje i inovacije (slika 3). U tom smislu,
Walker and Salt (2006, p. 40) su predložili devet vrednosti za stvaranje „otpornnog svijeta“: raznovrsnost,
ekološku varijabilnost, modularnost, priznavanje sporih promjena, uske povratne sprege, socijalni kapital,
inovacije, preklapanje upravljanja i usluge ekosistema.
KONFLIKT EKONOMIJE I EKOLOGIJE
21
Slika 3: Veze između ključnih karakteristika adaptivnog upravljanja
u funkciji izgradnje održivosti
Izvor: Djalante, Holley and Thomalla 2011.
Brojnost faktora uticaja, koja se može sagledati na slici 1, utiče na složenost i protivurječnost izgradnje koncepcije održivog razvoja. Konceptualni svijet razvojnih agregata, prema Jabareen-u (2008) sadrži
sedam različitih pojmova, koji utiču na stvaranje etičkog paradoksa između održivosti i razvoja. Naime, održivost sadrži neke pojmove i značenja koji determinišu njen teorijski temelj. Ona je izgrađena kao fluidna
mješavina njihovih međusobnih odnosa (slika 4), koji suštinski određuju granice održivog razvoja i objašnjavaju njegovu paradoksalnost (da održivost može potojati, nezavisno od okruženja i ideologije).
Slika 4: Konceptualni okvir održivog razvoja
Izvor: Jabareen 2008, p. 188.
Slika 4 dokazuje navedene protivrečnosti i ukazuje na međusobne veze između više pojmova, koji
kontinuirano i kontroverzno stvaraju etički paradoks. Tradicionalno povezana sa ekologijom, održivost generiše nekoliko domena očigledno kontradiktornih, kao što su ekonomski rast, društvenu inkluziju ili čak klimatske promjene i obnovljive izvore energije. Razvoj je sam po sebi povezan sa ekonomskim funkcijama i
interesima. Upravo iz spajanja dva razmatrana nivoa (ekonomskog razvoja i zaštite životne sredine) proizilazi etički paradoks, koji bi kao odraz ljudskog ponašanja u interakciji sa institucionalnim faktorima trebalo da
obezbijedi ravnotežu između njih.
5. Uslovna struktura i uzorni model održivog razvoja
Održivi razvoj se uopšteno definiše kao skladаn (harmoničan, ravnomjeran, uravnotežen, izbalansiran) razvoj, tj. proces promjena u kojem su iskorišćavanje prirodnih resursa, smjer investicionih ulaganja,
orijentacija naučno-tehnološkog razvoja, razvoj ličnosti i institucionalne promjene međusobno usklađeni,
tako da jačaju sadašnje i buduće resurse (mogućnosti) za zadovoljenje ljudskih potreba. On se u principu
odnosi na razvoj društva, privrede i prirodnog okruženja (ekologije), što je predstavljeno na slici 5.
22
Milica Drašković
Slika 5: Uslovna struktura održivog razvoja
Izvor: prilagođena kreacija autora
Slika 5 ukazuje na značaj institucionalnih promjena u dijelu ekonomskog razvoja, što je dokazano u
teoriji i praksi. Međutim, jasno je da navedeni osnovni zadaci koji prate društveni i ekološki razvoj takođe
pretpostavljaju kontinuiranu i snažnu institucionalnu podršku (zakonsku, korporativnu, informacionu, kulturnu i drugu). Procesi društvenih, ekonomskih i ekoloških promjena su tijesno povezani i isprepleteni. Oni
se zasnivaju na stalnom usklađivanju i unapređivanju odnosa i oblika privređivanja, svojinskih odnosa,
mehanizama regulacije, političkog, normativnog, demokratskog i ekološkog režima. Uslov za to su bile i
ostale realne, dosledne, korijenite i pluralistički usmjerene institucionalne promjene. Od njih se u dijelu ekonomskog razvoja očekuje da dovedu do ekonomske stabilizacije, ekonomskog rasta, strukturnih promjena,
identifikovanja i smanjenja rizika, povećanja inovativnosti, biznis etike i znanja, efikasnog korišćenja i alokacije resursa, pune zaposlenosti, preduzetničke inicijative i zdrave tržišne konkurencije, kao i diversifikovane proizvdnje, koja će zadovoljiti narastajuće porebe stanovništva.
U dijelu društvenog razvoja, od institucionalnih promjena se očekuje da stimulišu demokratiju, ekonomske slobode i poštovanje ljudskih prava, zaštitu pravnog poretka, ugovora i svojinskih prava, da obezbijede kvalitetan razvoj ličnosti i života ljudi, očuvanje i razvoj sociokulturnog kapitala i eliminisanje socijalne
patologije i određenih (najčešće prikrivenih, modifikovanih i maskiranih) oblika totalitarne svijesti itd. U
dijelu ekološkog razvoja institucionalni okvir treba da omogući zakonsko regulisano očuvanje prirodnog
okruženja u svim kritičnim segmentima, raznovrsnu i odgovarajuću ekološku zaštitu i razvoj svijesti o prednjem. Sve to skupa treba da obezbijedi pogodne institucionalne uslove za održivi razvoj.
Nosioci vlasti, koji donose društvene, ekonomske i ekološke politike relevantne za održivi razvoj
morali bi znati sledeću izjavu Nobelovca D. Northa (1981, p. 32): „Dominantan cilj kapitalističke države je
izgradnja takve institucionalne strukture, prvenstveno strukture prava svojine, pomoću koje se dostiže maksimizacija dohodaka (društveno blagostanje - prim. autora) i visok stepen sloboda“ (preko minimizacije troškova za specifikaciju i zaštitu prava svojine – prim. autora). Navedena izjava se idealno uklapa u sve ono što
se podrazumijeva pod pojmom održivi razvoj. Ona direktno implicira zavisnost održivog razvoja od „institucionalne strukture“, koja sama po sebi nagovještava pluralizam institucija. Poznato je da u društvu postoje
tzv. „sile efikasnosti“ (tehnički progres, inovacije, otkriće novih tržišta, pojava novih proizvoda itd.), koje
pozitivno djeluju na dinamiku društvenih, ekonomskih i svojinskih odnosa, i posledično na održivi razvoj.
Takođe postoje i tzv. „redistributivne sile“, koje djeluju u suprotnom smjeru preko reprodukovanja institucionalnih imitacija i improvizacija, koje generišu specifičan kočioni mehanizam (vidi šire u: V. Drašković,
2001). Navedeni kočioni mehanizam pogoduje je stvaranju svakojakih monopola, koji uzrokuju kvaziinstitucionalno nasilje i blokiraju održivi razvoj. Uzorno modeliranje održivog razvoja u svim varijantama
mora a polazi od ključne uloge institucija kao društveno-ekonomskih tehnologija i njihovog odnosa prema
politici i ekonomiji, slobodama i nasilju (kao oblicima i manifestacijama određenog poretka), reformama i
krizama. Na taj način se suštinski modelira institucionalno ponašanje (koje predstavlja oblik savremene oraničene ekonomske racionalnosti) kao okvir održivog razvoja (slika 7).
KONFLIKT EKONOMIJE I EKOLOGIJE
Slika 6: Institucije kao okvir
održivog razvoja
23
Slika 7: Uslovno modeliranje održivog razvoja
Izvor: Izvor: prilagođena kreacija autora
Izvor: M. Delibašić i N. Grgurević 2014.
Navedeno rezonovanje se zasniva na shvatanju D. Acemoglu-a, S. Johnson i J. Robinson o ulozi
institucija u društvu i privredi, prema kojem je za smanjenje, relativizaciju i kontrolu dominacije politike nad
ekonomijom potrebna dominacija institucija nad politikom i ekonomijom, a samim tim i nad održivim razvojem. Odnosno, kao navode M. Delibašić i N. Grgurević (2014), homo politucus se pojavljuje kao srednji
(afirmativni ili kočioni) član između homo institutusa i homo economicusa. Acemoglu i dr. (Ibid.) su dokazali da će prosperirati (u smislu održivog razvoj – prim. autora) samo društva s razvijenim s ekonomskim institucijama, koje olakšavaju akumulaciju faktora inovativnosti i efikasnu alokaciju resursa, i obratno. Mnoga
teorijska i empirijska istraživanja dokazala direktnu povezanost institucionalne razvijenosti i ekonomskog
razvoja (D. North i dr.), kao i nivoa znanja i ekonomskog razvoja. Zbog toga se može logički pretpostaviti i
zaključiti da se navedene uzročne relacije mogu spojiti u relaciju znanje-institucije-ekonomski razvoj, sa
obaveznom kategorijom ulaganja u znanje (slika 8).
Slika 8: Uloga institucija u održivom razvoju
Izvor: V. Draškovic i M. Drasković 2013, s. 41.
Pošto sociokulturni kapital kao složeni sistem društvenih vrijednosti i odgovarajućih konstrukcija
predstavlja nadređeni (meta) okvir i okruženje institucija kao pravila ponašanja, odnosno koordinatora, regulatora i limitatora ponašanja (slika 6), proizilazi da u praksi postoji relacija sociokulturni kapital - institucije
– održivi razvoj sa nesumnjivim međurelacijskim djelovanjem povratnih veza.
6. Prikazivanje održivog razvoja
Mnoge različite interpretacije održivog razvoja su zbunjujuće. Da bi pomogao snalaženje u njima, O'
Riordan (1989) je predlažio metodologiju prikazivanja, koja se zasniva na kombinovanju ekoloških i društveno-ekonomskih pitanja. On je u svojoj široko korišćenoj kategorizaciji pogleda na okolinu, od jako ekocentričnih do jako tehnocentričnih, istaknuo je da se oni često kombinuju sa društveno-ekonomskim aspektima, tako što ekocentrični teže prema društvenoj i ekonomskoj pravednosti i preraspodjeli, dok tehnocentrični imaju veću vjerojatnoću da podržei ekonomskii i politički status quo. Ali, to nije uvijek slučaj, kao što
Marcuse (1998, p. 104) ističe, jer „održivost i socijalna pravda ne moraju ići ruku pod ruku“.
24
Milica Drašković
Slika 9: Prikaz pogleda na održivi razvoj
Izvor: O' Riordan, prilagođeno prema Hopwood, B., Mellor, M. and O'Brien, G. 2005, p. 11
Da bi osigurao opšti pogled na trendove u raspravi po pitanjima održivog razvoja, O'Riordan je originalno proširio prikaz sa okruženjem i društveno-ekonomskim pogledima na dvije odvojene ose (slika 9).
Društveno-ekonomska osa pokriva nivo značaja koji se pridaje ljudskoj dobrobiti i jednakosti, a osa okruženja pokriva prioritet okruženja u odnosu na nisku zabrinutost za njega kroz tehnocentričnost i ekocentričnost.
Srednje zatamljeno područje prikaza (mape) označava niz stavova iz rasprava o održivom razvoja, koji kombinuju društveno-ekonomska i ekološka pitanja. Postoje pogledi izvan te oblasti, koje interesuju samo ekološka ili samo društveno-ekonomska pitanja, uz ignorisanje drugih pitanja.
7. Institucionalizacija Pareto optimuma kao suprotnost korporativnoj društvenoj odgovornosti
Globalizacija je ključna savremena determinanta razvoja institucionalno pluralističkih tržišnih privreda. Ona u određenoj mjeri uslovljava biznis da uvažava pojedine razvojne faktore, koji prevazilaze granice
klasične ekonomske teorije. Efikasni menadžment korporacija podrazumijeva izgradnju uzajamnih racionalnih odnosa i konstruktivnih komunikacija sa svim učesnicima biznis procesa. On podrazumijeva uvažavanje
pozitivnih i negativnih uticaja djelatnosti korporacija na društvo i prorodno okruženje. U takvim uslovima,
korporaciona društvena odgovornost (CSR - corporate social responsibility) je postala ne samo značajan
istraživački fenomen, nego i institucija, koja služi kao pokazatelj civilizacijskog i održivog razvoja. Draskovic abd Lojpur (2013, pp. 39-42) su utvrdili da se, bez obzira na svoj značaj, CSR još uvijek nalazi na relaciji
između retoričke iluzije, realne (dobrovoljne) mogućnosti i nametnute (institucionalne) obaveze, zbog čega
je porebno institucionalno definisati postizanje ravnoteže između ekonomskih, ekoloških i društvenih imperativa (interesa).
U brojnim svojim dokumentima, Evropska Unija je kao ključne principe za građenje perspektivnog
društva i održivog razvoja, pored zakona pravde i slobodne ekonomije, prepoznala dobro korporativno upravljanje kao sinonim legalnosti, sigurnosti i transparetnosti. To su neophodni uslovi za slobodan protok kapitala, dobara, ljudi i informacija. Međutim, ta legislativa je u svemu tome samo početna tačka, jer je neophodna i korporativna kultura. S aspekta održivog razvoja, bitan je odgovor pitanje: kakve su šanse da CSR u
praksi zaživi kao preovlađujući oblik poslovne strategije, s obzirom na dominaciju i korporacija kao „monstruoznih institucija bez moralne savjesti” (N. Chomsky)? Moć korporacija (i njihovih vlasnika) je izrasla iz
eksploatacije društvenih resursa, tj. iz narušavanja Pareto optimuma, jer je privatni interes forsiran na štetu
javnog interesa. Posmatrajući kroz tu prizmu i prevodeći navedeno pitanje na jezik ekonomije, ono se može
formulisati ovako: je li moguće uspostavljanje nekonfliktnog odnosa na relaciji korporacije-profit-održivi
razvoj?
KONFLIKT EKONOMIJE I EKOLOGIJE
25
Narušavanje Pareto optimuma je moguće samo u uslovima fijaska društvenih, ekonomskih i ekoloških institucija. Zbog toga je uspostavljanje u poštovanje institucionalnih okvira primarni uslov za CSR, koji
podrazumijeva da su za profit koji ostvaruju korporacije odgovorne ne samo akcionarima, nego i pojedincima, grupama i društvu (tj. svim stejkholderima) na koje se taj profit na bilo koji način odražava. Biti društveno odgovoran znači ići dalje od ispunjavanja zakonskih obaveza i ulagati još više u ljudski kapital, prirodno okruženje i odnose sa stejkholderima (Green Paper 2001). To znači da prihvatljiv pristup CSR podrazumijeva institucionalnu integraciju tri osnovna koncepta: profitnog, stakeholderskog i društveno održivog.
Smatramo da je to jedini način da se onemogući sticanje individualnog profita bez društvenene odgovornosti,
koje na indirektan način omogućuje neoliberalna ekonomska politika.
Institucionalizacija Pareto optimuma s aspekta održivog razvoja i društvene odgovornosti podrazumijeva maksimalnu afirmaciju sledećih sedam principa: odgovornosti, transparentnosti, etičkog ponašanja,
poštovanja interesa stejkholdera, poštovanja vladavine prava, postovanja međunarodnih normi ponašanja i
poštovanja ljudskih prava. Navedeni principi nijesu zamjena za pravne obaveze koje proističu iz uobičajene
“vladavine prava” jedne države. Oni imaju ulogu “pomagača”, da bi odgovornost, pored zakonske imala i
moralnu komponentu. Navedenim rezonovanjem se ulazi u institucionalnu zonu, koja generiše ponašanje
svih učesnika ekonomskih aktivnosti i njihovih odnosa, koje se realizuje u okvirima ograničenja, koja su
uslovljena institucionalnom strukturom društva. Institucionalizacija Pareto optimuma sužava polje individualnih i korporacionih izbora. Samo institucionalizovana sredina može smanjiti negativne posledice oportunističkog ponašanja korporacija, zato što je njen osnovni elemenat – norma, shvaćena kao pravilo ponašanja i/ili
obligacija, iz koje proizilaze stroge kazne za nepridržavanje. Norma počiva na principu obaveznosti i kao
takva predstavlja potpunu suprotnost principu dobrovoljnosti, koji karakteriše CSR.
8. Zaključak
Razmjere ekoloških problema našeg vremena indikativno ukazuju na veliku opasnost, kao i na potrebu hitne konsolidacije svih raspoloživih snaga u cilju odgovarajućeg odgovora na ekološke i ekonomske izazove. Jedan od naučnih pristupa za rješenja problema životne sredine je tzv. koncept održivog razvoja. On
predstavlja razumnu alternativu ekološki neobazrivom ekonomskom rastu. Održivi rast pretpostavlja ekologizaciju ekonomije, harmoniju u odnosima društvo-priroda, brigu o budućim pokoljenjima, forsiranje humanizma i sprečavanje nasilja.
Savremeni privredni razvoj podrazumijeva i održivi razvoj, pored ekonomskog rasta, dugog vremenskog perioda, strukturnih i institucionalnih promjena privrednog sistema. Institucionalne promjene bi trebalo da definišu granice između CSR i ekoloških želja društva, kao i između ekonomske koristi i želja (vlasnika,
akcionara i drugih stejkholdera) i opšte društvene koristi i zaštite prirodnog okruženja. Protivrečnosti između ekoloških i ekonomskih interesa su posledica institucionalno lošeg ekološkog-ekonomskog sistema. Da bi
se riješio ovaj problem, potrebna je izgradnja institucionalnog mehanizma, koji će pomoći da se usaglase
ekonomski interesi sa principima očuvanja životne sredine.
Jedan od znakova krize moderne ekonomije je njena neosetljivost prema pitanjima zaštite životne
sredine. Svi pokušaji da se promijene osnovi ekonomske teorije su samo površni. Tržištna ekonomija je imuna na degradaciju prirodnog okruženja i ravnodušna je prema održivosti prirodnih sistema. Ona ima svoje
interese – profit, efikasnost i konkurentnost. A ekološki interesi pretpostavljaju obezbijeđenost globalne bezbijednosti, očuvanje kvaliteta životne sredine i ekološke ravnoteže. Oba sistema (ekonomski i ekološki) su
samo naizgled (relativno) nezavisni i razvijaju se prema sopstvenim zakonima. Ali u procesu njihove interakcije postoje veoma specifični, pa čak i determinišući odnosi, koji odražavaju uticaj prirodnih elemenata i
zakona razvoja prirode na ljude, preduzeća i privredu, dok ih sa druge strane karakteriše interakcijski odnos
između ekonomskih i ekoloških subjekata u uslovima rastućeg proizvodno- privrednog pritiska na životnu
sredinu.
Nijesu realne nade u samostalnu ekološko-ekonomsku sistemsku izbalansiranost. To je bilo moguće
kada se ekonomska aktivnost zasnovala na korišćenju obnovljivih izvora i nije prelazila granicu njihove sposobnosti za regeneraciju. Sadašnji mehanizmi regulacije ekonomskih aktivnosti i njihovog uticaja na životnu
sredinu nijesu u stanju da obezbijede praktičnu primjenu elementarnih zahteva ravnoteže. Za to je potrebno
stvoriti posebne institucionalne mehanizme obavezujućeg i limitirajućeg karaktera.
Literatura
Acemoglu, D., Johnson, S. and Robinson, J. (2004), „Institutions as the Fundamental Cause of Long-Run
Growth“, NBER Working Paper, No. 10481, Cambridge, MA, http://www.nber.org/papers/w10481, 385-472.
26
Milica Drašković
Adger, W.N., Hughes, T.P., Folke, C., Carpenter, S. R. and Rockström, J. (2005), „Social-ecological resilience
to coastal disasters“, Science, No. 309, 1036–1039.
Berkes, F., Colding, J., and Folke, C. (Eds.) (2003), Navigating Social–Ecological Systems: Building Resilience for Complexity and Change, Cambridge University Press, Cambridge, UK.
Delibašić, M. i Grgurević, N. (2014), „Institucionalno ponašanje kao osnova racionalne ekonomske politike“,
Ekonomija/Economics, 445-464.
Drašković, V. (2001), „Kočioni mehanizam YU tranzicije“, Ekonomist, 34(2), 67-73.
Drašković, V. (2007), Ekonomija za menadžere, Fakultet za pomorstvo, Kotor.
Drašković, V. i Drašković, M. (2013), Institucije, poredak i tranzicija, ELIT i Rifin, Podgorica i Zagreb.
Draskovic, V. and Lojpur, A. (2013), „The Importance of the Institutional Framework in Regulating Corporate
Social Responsibility“, Montenegrin Journal of Economics 9(2), 39-46
Djalante, R., Holley, C. and Thomalla, F. (2011, „Adaptive Governance and Managing Resilience to Natural
Hazards“, Int. J. Disaster Risk Sci; Vol. 2, No. 4, 1–14.
Green Paper - Promoting a European framework for Corporate Social Responsibility (2001), Commission of
the European Communities, Brussels.
Folke, C., Carpenter, S., Elmqvist, T., Gunderson, L., Holling, C. S. and Walker, B. (2002), „Resilience and
Sustainable Development: Building Adaptive Capacity in a World of Transformations“, Ambio, Vol. 31, No. 5, 437440.
Folke, C., Carpenter, S. R, Walker, B. Scheffer, M., Chapin, T. and Rockström, J. (2010), „Resilience Thinking: Integrating Resilience, Adaptability and Transformability“, Ecology and Society, Vol. 15, No. 4,
http://www.ecologyandsociety.org/vol15/iss4/art20/
Holling, C.S. (1973), „Resilience and stability of ecological systems“, Annual Review of Ecology and
Systematics, No. 4, 1-23.
Jabareen, Y. (2008), “A new conceptual framework for sustainable development”, Environment, Development
and Sustainability, Vol. 10, Springer, 179-192.
Hopwood, B., Mellor, M. and O'Brien, G. (2005), „Sustainable Development: Mapping Different Approaches“,
Sustainable Development, No. 13, 38-52.
Myrdal, G. (1973), Against the Stream. Critical Essays on Economics, Vermont.
North, D. (1981), Structure and Change in Economic History, New York.
Tietenberg, T (1988), The Quest for sustainable development, environmental and natural resourse economics,
New York.
Walker, B. and Meyers, J. A. (2004), „Thresholds in ecological and social–ecological systems: a developing
database“, Ecology and Society, Vol. 9, No. 2.
Walker, B. and D. Salt (2006), Resilience thinking: sustaining ecosystems and people in a changing world,
Island Press, Washington.
Brown, L. R. (1978), The Twenty-Ninth Day, W. W. Norton & Company, New York.
Callan, J. S. and Thomsa, M.J. (1996), Environmental Economics and Management: Theory, Policy and Applications, Richard D. Irwin, London.
Djalante, R., Holley, C. and Thomalla, F. (2011, „Adaptive Governance and Managing Resilience to Natural
Hazards“, Int. J. Disaster Risk Sci; Vol. 2, No. 4, 1–14.
Lyons, G. (2004), „Transport and society“, Transport Reviews, 24 (4), 485-509.
Meadows, D. H., Meadows, D. L., Randers, J. i Behrens III, W. W. (1978), Granice Rasta, Stvarnost, Zagreb.
Smit, B. and Wandel, J. (2006), „Adaptation, adaptive capacity and vulnerability“, Global Environmental
Change, Vol. 16, No. 3, 282–292.
Montenegrin Journal of Ecology
/ Crnogorski
časopis zaODRŽIVOG
ekologiju, Vol.
1, No. 1 (September 2014), 27-32
ŠANSE
I MOGUĆNOSTI
RAZVOJA
27
ŠANSE I MOGUĆNOSTI ODRŽIVOG RAZVOJA
CHANCES AND OPPORTUNITIES FOR SUSTAINABLE DEVELOPMENT
Akademik dr IBRAHIM JUSUFRANIĆ, red. prof.
Internacionalni Univerzitet Travnik
e-mail: [email protected]/travnik.com
JEL Classification: Q 01; Q 56;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: February 27, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 23, 2014
Apstrakt
Zagađenje okoline i njegovi razorni efekti, koji su ostavili svoj trag na savremene generacije, stvorili su potrebu za politikom zaštita okolinea, ali ustovrememo i za stvaranje okvira pogodnog za održivi razvoj. Održivi razvoj je i
dalje ključna ideja oko koje su strukturirani okruženje i razvoj. Pored toga, održivi razvoj se danas navodi kao glavni
politički cilj za mnogo više institucija u razvoju nego u bilo kojem prethodnom periodu. Ali, poslednje decenije je takođe primijećena ubrzana degradacije životne sredine. U ovom radu ćemo razmotriti i elaborirati centralne eneke ključne
održivog razvoja i upravljanja njime, s obzirom na njihove međusobne veze. Istražuje se uticaj razvoja privrede na
okruženje. Proširenje nivoa ekološke degradacije, ogromnih nejednakosti u ekonomskim mogućnostima kako unutar
tako i između društava, kao i slom seta institucionalnih aranžmana za globalno upravljanje životnom sredinom predstavlaju, čini se, nepremostivu preprekuna putu prelaza prema održivom razvoju.
Ključne riječi: održivost, održivi razvoj, ekonomski razvoj, održivi transport.
Abstract
Environmental pollution and its devastating effects, which have made their mark on the contemporary generation, have generated the need for policies to protect the environment, but at the same time to create a framework conducive to sustainable development. Sustainable development continues to be the key idea around which environment
and development are structured. In addition, sustainable development is now stated as a principal policy goal of many
more institutions in development than at any previous time. But the last decade has also witnessed accelerated environmental degradation. In this paper we examine and elaborate on the central elements of sustainable development and
governance, considering their interrelation. The impact of economice development on the environment is researched.
Enhanced levels of ecological degradation, vast inequalities in economic opportunities both within and across societies,
and a fractured set of institutional arrangements for global environmental governance all represent seemingly insurmountable obstacles to a move towards sustainability.
Keywords: Resilience, Sustainable Development, Economic Development, Sustainable Tansport.
1. Uvod
Koncepcija održivog razvoja pokušava da testira koegzistenciju zaštite životne sredine i ekonomskog
razvoja. Održivi razvoj nije ni doktrina, ni teorija, još manje sinteza između ekonomije i ekologije. To je
samo pragmatičan pristup za sprovođenje ekonomskih mehanizama za upravljanje Planetom, tj. novi termin
za staru ideju: nema održive ekonomije bez prirodnih resursa i bez upravljanje njima koje je distancirano od
ekonomskih razloga.
Pitanja održivog razvoja uključuju u sebe sledeće: a) promjena veličine privrednog rasta sa pravednijom distribucijom resursa i povećanim kvalitetom proizvodnje, b) uslove za eliminisanje siromaštva u kontekstu zadovoljenja osnovnih potreba ljudi u pogledu zapošljavanje, hrane, energije, vod stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite, c) smanjenje nekontrolisanog rasta stanovništva, d) očuvanje i unapređenje prirodnih resursa, e) održavanje raznovrsnosti ekosistema, f) praćenje uticaja ekonomskog razvoja na životnu sredinu, g) tehnološka unapređenja i kontrolu rizika, h) decentralizaciju vlasti i i) povećanje učešća stanovništva
u donošenju odluka o ekološkim i ekonomskim problemima.
U ovom radu se objašnjavaju pitanja održivosti, konteksta, dimenzija i implementacije održivog razvoja, ostvarivanje održivog razvoja na lokalnom nivou i održivi transport.
28
Ibrahim Jusufranić
2. Pojam održivog razvoja i održivosti
O pojmu održivosti i konceptu održivog razvoja govori se još 1972. godine u Izvještaju istraživačke
grupe Massachusetts Institute of Technology za nacrt Rimskog kluba o dilemama čovječanstva (H.
Meadows, D. Meadows, J. Randers i W. Behrens 1978, s. 7.). Polazeći od najraširenije definicije Lestera
Browna (1978), može se konstatovatie da postoje tri važna elementa u koncepciji održivog razvoja. Najuticajnija definicija održivog razvoja je ona koja uključuje dva osnovna koncepta: a) koncept potreba, b) koncept ograničenja i ) koncept budućih generacija. Prvi koncept se odnosi na postizanje ili očuvanje prihvatljivog životnog standarda za sve ljude, dok drugi koncept zagovara korišćenje kapaciteta životne sredine u
saglasnosti sa dostignutim nivoom tehnološkog razvoja i društvene organizacije. Koncept potreba je osnova
za unutar generacijsku pravdu, dok se na konceptu ograničenja zasniva međugeneracijska pravda.
Koncept održivosti (slika 2) je dobija na značaju kao moguće rješenje globalnog konflikta u drugom
izvještaju Rimskog kluba, u kojem se navodi: „Sve širi jaz između čovjeka i prirode, njegova fizička izolacija i duševno odjeljivanje od prirode, samo su logična posledica tradicionalnog koncepta napretka: jer napredak u svjetskom razvoju je doveo do procesa nediferenciranog rasta, koji se zasniva na čovjekovom pogrešnom mišljenju da je sistem održavanja prirode neiscrpan… Očito je da mi ne možemo pročistiti zrak tako da
prekinemo rad cjelokupne industrije (jer bi to izazvalo drugu vrstu krize), ali je takođe činjenica da savremeni čovjek raspolaže mogućnostima i zna kako da ih primijeni“ (prema: Mesarovič i Pestel 1978).
Slika 2: Koncept održivosti
Slika 3: Kontekst održivog razvoja
Izvor: Drljača 2014.
Izvor:
https://www.google.hr/search?q=sustain+development...
Navedeno poimanje održivog razvoja je opšteg karaktera, te može poslužiti kao orijentacija u procesu definisanja nacionalne i globalne politike. Izveštaj Bruntlendove komisije ukazuje najmanje na njegov
četvorostruki značaj:
─ koncept održivog razvoja, sagledan kao zadovoljavanje sadašnjih potreba bez ugrožavanja sposobnosti budućih naraštaja da zadovolje svoje potrebe, ističe u prvi plan razvojnost ovog koncepta, tj. održivi razvoj je proces promjena u kome eksploatacija resursa, upravljanje investicijama,
tehnološki razvoj i institucionalne promjene moraju biti konzistentne sa budućim, a ne samo sa
sadašnjim potrebama,
─ važnost međunarodne saradnje, ali postoje i teškoće u njenom ostvarivanju, koje se najsažetije
može izraziti stavom: „Zemlja je jedna, ali svijet nije“,
─ potreba jačanja nacionalnih ekoloških agencija, institucija i organizacija i
─ potreba donošenje Programa UN o održivom razvoju i održavanje međunarodne konferencije o
životnoj sredini i razvoju.
Sa stanovišta ekološkog menadžmenta i ekološke ekonomije, održivi razvoj se može definisati kao
„upravljanje resursima Zemlje na način kojim se osigurava njihov dugoročni kvalitet i dovoljnost“. Riječju,
održivi razvoj teži usklađenosti mogućnosti i ograničenja ekosfere. Trošenje ograničenih resursa i zagađivanje životne sredine imaju svoju granicu. Sadašnje generacije moraju uskladiti ekonomski i ukupni razvoj sa
tim ograničenjima tako da obezbjede najmanje isti kvalitet životne sredine i za buduće generacije. Održivi
razvoj podrazumijeva i usklađivanje razvoja sa principima socijalne pravde na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou, kao i prelaz sa tržišne na ekološku ekonomiju. On je, prema tome, skladan odnos ekologije i
privrede kako bi se prirodno bogatstvo planete Zemlje sačuvalo i za buduće naraštaje.
ŠANSE I MOGUĆNOSTI ODRŽIVOG RAZVOJA
29
3. Dimenzije održivog razvoja
Održivi razvo ne predstavlja samo ekološko pitanje. Utvrđena su tri njegova bitna aspekta: ekonomska održivost, ekološka održivost i socijalna održivost. Prvi aspekt podrazumijeva ekonomski rast i razvoj,
drugi obuhvata integritet ekosistema i brigu o njihovom kapacitetu i bioraznolikosti, dok poslednji obuhvata
vrijednosti kao što su jednakost, osposobljenost, dostupnost i učešće pojedinaca u društvenom životu. Pored
ove tri komponente, rukovodeći principi održivog prostornog razvoja evropskog kontinenta uvode i četvrtu
dimenziju, tj.st kulturnu održivost. Ona sadrži normative eko razvoja, koji uvažavaju pluralitet „lokalnih,
odnosno ekonomskih, kulturnih i socijalnih specifičnosti“. Najzad, ponekad se kao posebna dimenzija prepoznaje i prostorna održivost kao izbalansiranost elemenata ruralno-urbanih konfiguracija i optimalna raspoređenost ljudskih naselja.
Ekonomska dimenzija održivog razvoja traži nove odgovore na izazove globalnognadmetanja u
ostvarivanju konkurentske prednosti kroz efikasnije korišćenje i povećanje produktivnosti raspoloživih
resursa, vodeći računa pri tome da se otklone ili minimiziraju negativni uticaji na životnu sredinu. To zahtjeva fundamentalne i dugoročne promjene koje bi u okviru koncepta održivog razvoja trebalo posmatrati kao
povoljne prilike i obuhvata: otvaranje novih radnih mijesta i zapošljavanje, plate kao egzistencijalni osnov,
nove investicije, inovativnost na svim nivoima i razvoj preduzetništva pod motom „živjeti od zemljinog
dohotka, a ne od njenog kapitala“.
Socijalna dimenzija održivog razvoja podrazumjeva da se za njega ne može reći da je održiv ako nije
pravedan ili ako ne zadovoljava potrebe većine stanovnika na Zemlji. Održivi društveni razvoj je integrisani
proces izgradnje ljudskih sposobnosti u smislu: borbe protiv siromaštva, stvaranja produktivnog zapošljavanja ljudi, promovisanja društvenog ujedinjenja, kao i efikasne i svima dostupne zdravstvene zaštite i obrazovanja, prevencije kriminala i negativnih društvenih pojava, demokratizacije svih pora društvenog života i
promjene potrošačkih navika i potreba.
Ekološka dimenzija podrazumijeva sticanje takvog znanja koje bi omogućilo da se prednosti zdrave
životne sredine cijene, održavaju i razvijaju. Održivi razvoj pretvara zaštitu životne sredine u ideje koje poslovni svijet razumije i koje može uspješno da realizuje. Promjena ide od „dezorganizovanog” odnosa prema
životnoj sredini ka cijelovitom poslovanju i održivom razvoju što ne bi trebalo da vodi nastajanju novih troškova već uštedama i iskorišćavanju novih prilika. Održivi razvoj uključuje brigu za očuvanje kvaliteta vazduha, vode i kvaliteta zemljišta, zaštitu divljih staništa i efikasnije korišćenje i ponovnu upotrebu prirodnih
resursa i energije.
Održivi razvoj se, u prvom redu, zasniva na konceptu čistije proizvodnje, koji obuhvata nove metode
koje treba da su čistije, da koriste mnogo manje energije i da ne proizvode štetne nus–proizvode. Cilj ovog
pristupa je da zadovolji ljudske potrebe bez ugrožavanja života ljudi ili cijelovitosti ekosistema od kojih
zavisi čovječanstvo. Čistija proizvodnja je, ujedno i preventivni pristup. Glavni cilj čistije proizvodnje je
prevencija ili smanjenje nastanka otpada, kao i efikasnija upotrebe energije i resursa. Da bi se ovo postiglo,
potrebno je usvojiti nove tehnologije i tehnike, zajedno sa novim vrijednostima i načinima zadovoljavanja
potreba čovječanstva. U suštini, pod čistijom proizvodnjom podrazumjeva se: smanjenje količine proizvedenog otpada ili potpuno odsustvo otpada u proizvodnji, efikasnija upotreba energije i resursa, proizvodnja
ekološki prihvatljivih proizvoda i pružanja usluga i postizanje manje količine proizvedenog otpada, nižih
cijena i većeg profita.
4. Implementacija održivog razvoja
Prije gotovo četvrt vijeka, Svjetska komisija za životnu sredinu i razvoj (World Commision on Environment and Development), poznata i kao Brundtlendova komisija (Brundtland Commission), objavila je
Izveštaj u kojem je ukazala na opasnosti po ljude i planetu Zemlju od politike ekonomskog rasta koja ne
uzima u obzir mogućnosti regeneracije planetarnih resursa. Ova komisija je definisala održivi razvoj kao
razvoj kojim se ispunjavaju potrebe sadašnjosti, bez uskraćivanja mogućnosti budućim generacijma da zadovolje svoje potrebe. Svjetski lideri su na Zemaljskom samitu u Rio de Žaneiru 1992. godine usvojili preporuke Brundtlendove komisije, a jedan od rezultata Samita bila je „Agenda 21“ – poseban dokumenat u kome
su, između ostalog, izložene preporuke za održivo upravljanje zemljišnim, vodnim i šumskim resursima u
21. vijeku. Ekološki aspekt je zahvaljujući ovakvom pristupu bio u sve većoj mjeri uključivan i u politiku
Evropske ekonomske zajednice (EEZ) u drugim oblastima. Tokom 1970-tih godina iskristalisala su se u
tadašnjoj EEZ i osnovna načela budućih aktivnosti u pomenutom domenu. Ta načela se uglavnom podudaraju sa načelima međunarodnog prava zaštite životne sredine, do čijeg je razvoja došlo na univerzalnom planu.
30
Ibrahim Jusufranić
Intenziviranje aktivnosti u oblasti zaštite životne sredine je praćeno odgovarajućom pravnom regulativom. Da bi smanjila štetno dejstvo emisije izduvnih gasova, EEZ je još prije gotovo četiri decenije propisala pravila u oblasti zaštite životne sredine, a koja se odnose na motorna vozila poznatu kao Direktiva Savjeta
70/220/EEZ. Kasnije je definisan Amsterdamski ugovor, temeljni dokument Evropske unije, koji se bavi
ostvarenjem održivog razvoja Evrope. Evropska unija je 2006. prihvatila novu Strategiju održivog razvoja za
proširenu Evropu, poslije temeljite revizije Göteborgške strategije održivog razvoja iz 2001. Nova Strategija
se bavi izazovima postupne promjene sadašnje neodrživosti u načinima proizvodnje i potrošnje, kao i potrebom za integriranim pristupom pri oblikovanju smjernica i politika. Ona naglašava potrebu za solidarnošću i
prepoznaje značaj jačanja partnerstva. Cilj Strategije je da prepozna i razvije akcije, koje će EU omogućiti
postizanje kontinuiranog poboljšanja kvaliteta života sadašnjih i budućih generacija, putem stvaranja održivih zajednica, koje su u stanju da upravljaju i djelotvorno koriste izvore i da podstiču ekološke i društvene
inovativne potencijale na polju privrede, osiguraju prosperitet, zaštitu okoline i društvenu koheziju. Neki od
prepoznatih prioritetnih izazova do 2010. su u područjima klimatskih promjena, čiste energije, održivo transporta i održive proizvodnje i potrošnje.
5. Ostvarivanje održivog razvoja na lokalnom nivou
Koncept održivog razvoja na lokalnom nivou ostvaruje se preko četiri akciona polja: stvaranja partnerstva, analize problema na osnovu potreba zajednice, akcionog planiranja i implementacije i monitoring.
On kao lokalni proces podrazumeva postizanje dogovora o ravnoteži između tri različita procesa, koji su prisutni u svakoj konkretnoj situaciji: a) ekonomskog razvoja, b) razvoja zajednice i d) ekološkog razvoja.
Značaj održavanja balansa između ova tri procesa može se pokazati na primjeru bilo kog većeg grada. Npr.,
ako lokalno snadbijevanje vodom nije zadovoljavajuće (ekonomska dimenzija razvoja), ako voda nije hemijski i bakteriološki ispravna i nema je dovoljno (ekološka dimenzija) i ako voda nije dostupna svim stanovnicima (socijalna dimenzija), onda će kvalitet života i privlačnost grada opadati. Neophodno je, očigledno,
uskladiti različite (često suprotstavljene) interese poslovnog sektora, zaštite životne sredine i razvoja zajednice, što se postiže stvaranjem partnerstva. Proces izgrađivanja partnerstva među zainteresovanim stranama
vodi neka institucija koja ima legitimitet da zastupa ukupne interese zajednice – obično je to jedinica lokalne
samouprave i njene institucije.
Analiza problema na osnovu potreba lokalne zajednice omogućuje zainteresovanim stranama da razviju proces detaljne, zajedničke analize ključnih problema koji se odnose na viziju njihove zajednice. Tokom
ove analize oni mogu da izaberu odgovarajuće izvore informacija koje su neophodne za formiranje akcionog
plana. Analiza problema je neophodan preduslov da bi se postigao željeni efekat partnerstva tokom procesa
planiranja. U analizi problema na osnovi potreba zajednice koriste se metode participativne i tehničke procjene. Metode participativne procjene koriste se da bi se lokalno stanovništvo i korisnici različitih usluga (npr.
vodosnabdijevanja) uključili u procjenu na samom početku, pomažući u definisanju problema i identifikaciji
usluga koje su im najpotrebnije. S druge strane, namjena metode tehničke procjene je da informiše učesnike
u procesu planiranja. U tom smislu, najčešće se koriste metoda uporedne procjene rizika i metoda procjene
uticaja na životnu sredinu.
Slika 4: Primjer strukturiranja i proces lokalne agende održivog razvoja
Izvor: https://www.google.hr/search?q=sustain+development...
ŠANSE I MOGUĆNOSTI ODRŽIVOG RAZVOJA
31
Glavna faza realizacije održivog razvoja na lokalnom nivou je donošenje plana (tzv. akciono planiranje). Strateškom akcionom planu prethode pripremne radnje: stvaranje partnerstva, razvoj vizije zajednice i
analiza problema. Strateški plan sadrži detaljan opis aktivnosti koje su u njemu predviđene. On se odnosi na
probleme i potrebe na sistemskom planu, koje obezbjeđuju dugoročnost procesa održivog razvoja. To znači
da se u aktivnostima na ovom planu naglasak stavlja na sistemske i dugoročne promjene. Pri tome, očekivani
rezultati predstavljaju ključno pitanje svakog akcionog plana. Naime, očekivani rezultati – mjerljivi i specifični zadaci – usmjeravaju resurse zajednice u ostvarivanju konkretnih zadataka i impliciraju obaveze zainteresovanih strana, ali, istovremeno, iz njih se izvode indikatori, kojima se mjeri uspješnost preduzetih akcija i
samog akcionog plana.
Poslije donošenja plana održivog razvoja na lokalnom nivou pristupa se njegovoj realizaciji kako bi
se postavljeni ciljevi ostvarili u predviđenim vremenskim rokovima. Implementacija plana održivog razvoja
lokalne zajednice donosi, po pravilu, promjene u mnogim oblastima. To dovodi do otpora u raznim sredinama. Otuda se ne bi trebalo plašiti stavova pojedinih institucija ili dijelova lokalne samouprave, koje pružaju
otpor, jer se gotovo svi gradovi suočavaju sa ovim izazovom tokom ostvarivanja plana održivog razvoja. Za
uspješnu implementaciju svakog plana, a posebno Akcionog plana održivog razvoja, potrebno je uspostaviti
procedure i standarde praćenja. Utvrđivanje usklađenosti postojećih procedura može se provjeriti spoljnim
ekspertima ali može biti izvršeno i unutar organizacije. No, ako je organizacija kao zainteresovana grupa
učestvovovala u participativnom procesu planiranja održivog razvoja, rastu šanse da se unutar organizacije
uradi procjena usklađenosti.
6. Održivi transport
Pored pozitivnih efekata koje evidentan rast obima saobraćaja ima na ekonomski prosperitet gradova
i regiona, sve izraženije negativne posledice dosadašnjih politika u oblasti saobraćaja umanjuju značaj istog
rasta i razvoja. Negativni efekti najizraženiji su u urbanim sredinama. Stalno povećanje broja stanovnika u
gradovima i stepena motorizacije rezultira sve većim zagušenjima saobraćaja na uličnoj mreži, kao posledica
sve većeg korišćenja automobila i nemogućnosti daljeg zadovoljenja potražnje izgradnjom novih kapaciteta
saobraćajne ponude grada. Negativni efekti povećanja obima saobraćaja i sve intenzivnijeg korišćenja motorizovanih transportnih sredstava u gradovima su: emisija štetnih gasova, potrošnja energije, komunalna buka,
saobraćajne nezgode, zauzimanje prostora i vremena u ionako ograničenim urbanim sredinama, smanjujući
mogućnosti za obavljanje drugih djelatnosti.
U skladu sa koncept održivog transporta, koji se razvio ranih 1990-tih godina kao dio strategije održivog razvoja, modifikovanjem definicije Bruntland komisije za održivost planete (United Nations 1987),
moguće je utvrditi definiciju održivog transporta kao sposobnost da se odgovori na današnje transportne potrebe, bez ugrožavanja mogućnosti istog za buduće generacije.
Opšti je zaključak da je transport ustvari žrtva sopstvenog uspjeha. Saobraćajna zagušenja su u stalnom porastu i rast je osnovn i uzrok postojećih problema zagađenja životne sredine (Lyons 2004). On navodi primjer Velike britanije (slika 5).
Slika 5: Normalizovano poređenje ključnih transportnih trendova u periodu 1963-2001.
Izvor: Lyons 2004, p. 7.
32
Ibrahim Jusufranić
Porast broja individualnih putničkih vozila uslovljava proširenje saobraćajne mreže, što dovodi do
smanjenja zelenih površina u gradskim sredinama, povećanje zagađenja vazduha i samim tim do degradacije
životne sredine. Usled toga, smanjene su saobraćajne površine za nemotorizovane tokove i mogućnosti građana za slobodnijim kretanjima. Povećanje nivoa zagađenja i manje mogućnosti za slobodnijim kretanjima
građana na saobraćajnoj mreži (pešačenje, korišćenje bicikala itd.) dovode do pada nivoa kvaliteta života u
urbanim sredinama.
Održivi razvoj, a samim tim i održivi razvoj saobraćaja zasniva se na principu intergeneracijske jednakosti. Ukoliko nema poštovanja ovog principa, tada štete u životnoj sredini učinjene u jednoj, prelaze na
sledeću generaciju (Đukanović 1996). Na osnovi toga, u okviru saobraćajnog sistema definiše se transportna
politika kao značajan segment održivog razvoja. U skladu sa tim, u Beloj knjizi (2010), predložene su mjere
sa ciljem da se saobraćajni sistem razvija „prijateljski“ u odnosu na životnu sredinu, kako bi se njeni resursi
sačuvali i bili održivi za buduće generacije.
7. Zaključak
Održivi razvoj usredsređuje se na zadovoljavanje potreba ljudi i prevazilaženje sukoba između
ekonomije i ekologije. Ostvarivanjem ovog modela u praksi moguće je stvoriti uslove da ekonomija i ekologija mogu ići ruku pod ruku. Da bi ovaj razvoj mogao teći bez protivriječnosti, neophodno je istovremeno uvažavati socijalna pitanja, počev od najnižeg (lokalnog) do najvišeg (globalnog) nivoa njihovog ispoljavanja.
Cilj održivog razvoja je održivo korišćenje resursa, koje se ostvaruje kroz dinamičan proces unapređivanja tehničko-tehnološke osnove rada, porasta društvenog bogatstva i kvaliteta života ljudi. Pri tom se ne
zanemaruje potreba zaštite životne sredine, kao i briga o potrebama za resursima narednih generacija.
Uprkos velikim očekivanjima od modela održivog razvoja, veliku prepreku na putu njegove realizacije predstavlja nedovoljno razvijena ekološka svijest pojedinaca koji čine generaciju. Riječju, postavlja se
pitanje kako motivisati sadašnje generacije da djeluju aktivno s pogledom uperenim u budućnost i na potrebe naraštaja. Čini se da je stepen odgovornosti koji se očekuje od sadašnjih stanovnika prema budućim
generacijama u raskoraku s protivuslugom (nadoknadom) na koju mogu da računaju sadašnje generacije.
Razvijanje nadgeneracijskog osjećaja zajedništva, kao i svijesti o sopstvenom položaju u nizu generacija,
moglo bi doprinijeti još izraženijem prisustvu i implementaciji ideje održivog razvoja.
Literatura
Andevski, M. (2006), „Etička utemeljenost održivog razvoja“, Teme,, 30(3), 411-426.
Berkes, F., Colding, J., and Folke, C. (Eds.) (2003), Navigating Social–Ecological Systems: Building Resilience for Complexity and Change, Cambridge University Press, Cambridge, UK.
Brundtlendova komisija (1987), „Naša zajednička budućnost (Our Common Future)“, Završni izveštaj Brundtlendove komisije, WCED.
Brown, L. R. (1978), The Twenty-Ninth Day, W. W. Norton & Company, New York.
Callan, J. S. and Thomsa, M. J. (1996), Environmental Economics and Management: Theory, Policy and
Applications, Richard D. Irwin, London.
Drljača, M. (2014), „Koncept održivog razvoja i sustav upravljanja“, Kvalitet i izvrsnost, Vol 1, Br. 1-2, 20-26.
Đukanović, M. (1996), Životna sredina i održivi razvoj, Elit, Beograd.
Lyons, G. (2004), „Transport and society“, Transport Reviews, 24 (4), 485-509.
Meadows, D. H., Meadows, D. L., Randers, J. i Behrens III, W. W. (1978), Granice Rasta, Stvarnost, Zagreb.
Mesarović, M. i E. Pestel (1978), Čovječanstvo na raskršću, Suvremena stvarnost, Zagreb.
Milutinović, S. (2012), Odnos održivosti i održivog razvoja, T Teme, 36(2), 597-613.
Pušić, Lj. (2012), „Da li je i deja o održivom razvoju održiva?“, Teme, 36(2), 425-442.
Soubbotina, T. P. (2004), Beyond Economic Growth An Introduction to Sustainable Development, World
Bank, Washington.
https://www.google.hr/search?q=sustain+development...
http://www.worldbank.org/depweb/english/beyond/beyondco/beg_all.pdf
Montenegrin Journal of Ecology / Crnogorski časopis za ekologiju, Vol. 1, No. 1 (September 2014), 33-37
RESOURCES, ENVIRONMENT, AND ECONOMIC DEVELOPMENT
RESURSI, ŽIVOTNA SREDINA I EKONOMSKI RAZVOJ
dr RADISLAV JOVOVIĆ, vanr. prof.
Mediterranean University Podgorica
e-mail: [email protected]
mr NEBOJŠA JOVOVIĆ
Universitx of Montenegro, Economic faculty Podgorica
e-mail: [email protected]
JEL Classification: O13; P 28; Q 56; Q 57;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: February 21, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 11, 2014
Abstract
There are tensions between the two perspectives of traditional economy, and ecological economics. Traditional economy growth-oriented, while ecological economics stresses limits to growth. The aim of this paper is to consider
the important issues related on theoretical and practical shift that is taking place: What is the relationship between
economic growth and the environment? Will economic growth encounter planetary limits? How can economic development become environmentally sustainable? Starting hypothesis is that apparent contradictions can be resolved through holistic approach to economics and ecology.
Key words: ecological economics, growth, environment, sustainability
Apstrakt
Danas se uočava razlika između dvije perspective: tradicionalne ekonomije i ekološke ekonomije u tretiranju
resursa, životne sredine i ekonomskog razvoja. Tradicionalna ekonomija je orijentisana na rast, dok je ekološka ekonomija posvećena limtima rasta. Cilj rada je da razmotri bitna pitanja koja se odnose na teorijska i praktična pomjeranja u prilazima ekonomiji i ekonomskom rastu: Kakav je odnos između ekonomskog rasta i životne sredine? Da li će
ekonomski rast biti sučen s resursnim ograničenjima? Kako može ekonomski razvoj postati održiv s aspekta životne
sredine? Polazi se od hipoteze da očigledne kontradikcije dvije pomenute perspektive mogu biti prevaziđene kroz holistički prilaz ekonomiji i ekologiji.
Ključne riječi: ekološka ekonomija, rast, životna sredina, održivost.
1. Introduction
Human population and economic activity have remained fairly stable during much of recorded
history. Prior to the Industrial Revolution of the nineteenth century, Europe’s population grew slowly and
standards of living changed little. The advent of the market economy and rapid technological progress altered this pattern dramatically. Populations in Europe entered a period of rapid growth that led British classical
economist Thomas Malthus to theorize that populations would outgrow food supplies, keeping the mass of
people perpetually at a subsistence standard of living. Malthus’s Essay on the Principle of Population as It
Affects the Future Improvement of Society, published in 1798, and initiated a long and continuing debate on
the impact of population growth. Living standards, and population in Europe rose rapidly throughout the two
centuries following Malthus’s Essay, and it has proved the simple Malthusian hypothesis wrong. But if we
consider a more sophisticated argument, that a growing human population and economic system will
eventually outrun its biophysical support systems, the debate turns out to have strong current relevance.
The controversy over population growth is intimately intertwined with resource and environmental
issues. In the twenty-first century these issues, rather than the simple race between population and food
supply, will strongly affect the course of economic development. It is unlikely that we will see major shortfalls in food supply on a global scale. But it is highly likely that the environmental stresses associated with
growing population and rising resource demands will require sweeping changes in the nature of economic
systems.
34
Radislav Jovović, Nebojša Jovović
2. Factors essential to economic growth
What determinants of increased productivity make this steady growth possible? One is accumulation
of capital. Investment allows growth of capital stock over time: as capital stock per worker increases, the
productivity of each worker increases. In addition technological innovation raises the productivity of both
capital and labor. Standard economic growth models place no limits on this process. Provided investment
continues at adequate rates, productivity and per capita consumption can continue rising far into the future.
The ecological economics perspective focuses on three additional factors as essential to economic growth.
One is energy supply. World economic growth in the nineteenth century depended heavily on coal as an
energy source, and some writers at the time expressed concern that coal supplies might run out. In the
twentieth century, oil displaced coal as the prime energy source for industry.
Currently oil, natural gas, and coal provide more than 85 percent of energy supplies for the United
States, Europe, Japan, and other industrial economies, and about the same proportion of industrial energy for
the world as a whole. To a great extent, economic growth both in agriculture and industry has been a process
of substituting fossil fuel energy for human labor. This substitution has important resource and envi ronmental implications, which in turn affect projections of future growth.
A second fundamental factor is supplies of land and natural resources, sometimes referred to as natural capital. Almost all economic activities require some land use. As these activities grow, pressures increase
to convert land from a natural state to agricultural, industrial, and residential uses. Some uses conflict: housing may compete with farming for rural land, and industry or road building may make land less suitable for
either residential or agricultural use. Land, of course, is fixed in supply. Except in limited cases such as the
diked areas of the Netherlands, human technology cannot create more land. Natural resources vary in abundance, but mineral resources and the regenerative capacity of forests and other living resources have physical
limits.
The third important factor is the absorptive capacity of the environment for the waste products of
industrial development. This issue is not so critical when the scale of economic activity is small relative to
the environment. But as national and global economic activity accelerates the flow of waste products increases and may threaten to overwhelm environmental systems. Flows of solid wastes, sewage and liquid wastes,
toxic and radioactive wastes, and atmospheric emissions all pose specific environmental problems that
require local, regional, and global solutions.
3. The limits to growth model
Debate is ongoing concerning resource and environmental factors that contribute to, and could
eventually limit, economic growth. In 1972 a Massachusetts Institute of Technology (MIT) research team
published The Limits to Growth, a study that used computer modeling to project drastic resource and environmental problems looming as a result of continued economic growth (see Figure 1). This report initieated
“pessimists.” view regarding economic growth.
The Limits to Growth model, presented by an MIT research team in 1972, addressed the issue of
physical limits to economic growth. The study employed a model called World 3, which attempted to capture
interrelationships between population, agricultural output, economic growth, resource use, and pollution. At
the time, public attention was just beginning to focus on environmental issues, and the MIT study’s message
had a powerful impact. The team concluded that we would reach the environmental limits to global growth
within a century, and that without drastic changes there was a strong likelihood of an “overshoot /collapse”
outcome: “a sudden and uncontrollable decline in both population and industrial capacity.”
The model relied heavily on exponential growth patterns and feedback effects. Exponential growth
occurs when population, economic production, resource use, or pollution increases by a certain percentage
each year. Feedback effects occur when two variables interact, for example, when capital accumulation increases economic output, which in turn leads to a more rapid accumulation of capital. Positive feedback
effects strengthen growth trends, whereas negative feedback effects moderate them. Negative feedback
effects, however, may be undesirable, for example, when limits on food supply cause population decline
through malnutrition and disease. Figure 1 shows a portion of the complex pattern of feedback effects in the
World 3 model. Exponential growth in population, industrial output, and food demand generate declines in
resources and increasing pollution, which force a catastrophic reversal of growth by the mid-twenty-first
century.
The report also emphasized that aggressive policies to moderate population growth, resource consumption, and pollution could avoid this disastrous result, leading instead to a smooth transition to global
RESOURCES, ENVIRONMENT, AND ECONOMIC DEVELOPMENT
35
economic and ecological stability. This conclusion received far less attention than the catastrophic predictions. The report was widely criticized for failing to recognize the flexibility and adaptability of the economic
system and for overstating the danger of resource exhaustion. In 1992, the authors of the 1972 report published another book reasserting their conclusions but with more emphasis on environmental problems such as
ozone layer destruction and global climate change. Once again they stated that catastrophe was not inevitable, but warned of an even more urgent need for major policy changes to achieve sustainability, with some
ecological systems already being forced beyond their limits. With such policy changes, the results look
significantly different. In a model run showing a “transition to sustainability,” policies are implemented to
stabilize population, limit growth of industrial output, conserve resources and agricultural land, and control
pollution. This leads to a stable, wealthier world population by the year 2050, with declining pollution levels.
Figure 1: Feedback Loops of Population, Capital, Resources, Agriculture, and Pollution
Source: Meadows et al. 1972, p. 97.
What is in the realty? The economic growth following World War II has been extraordinary in its
scope and character. In historical terms, world population and economic growth between 1800 and 1950 represented a significant increase over previous slow growth rates. Even so, the rates since 1950 have been truly
remarkable. Between 1950 and 2000, world population more than doubled; world agricultural production
tripled; and world GDP and energy use quadrupled. This, of course, has raised demands on resources and the
environment to unprecedented levels. The growth process, however, is far from completed. Global population, at more than six billion by 2000, continues to increase by 1.2 percent per year, a net addition of more
than 70 million people (more than the entire population of France) every year. Together with population
growth, the demand for improved living standards continues to drive overall production steadily upwards.
GDP growth continues at between 2 and 3 percent per year in both developing and developed countries, with
much higher rates in many developing nations such as China. At this rate, the World Bank projects that by
2030 world GDP will be 3.5 times 1990 levels - or approximately 15 times the 1950 level of GDP.6 Will we
have enough energy, resources, and environmental capacity to sustain this level of output? The ansewer is
not easy.
4. An ecological approach to economic growth and the environment
In reviewing this major question, environmental and resource challenges of the twenty-first century,
we should need to balance both perspective: growth, and sustainability. Indeed, these very terms may be misleading. While analysts differ greatly regarding appropriate responses, few dispute the importance of global
environment and resource issues. Authors think that both the market-oriented approaches stressing economic
system adaptability, and the ecological assessment of biophysical problems have important roles to play in
36
Radislav Jovović, Nebojša Jovović
devising policy responses. The issues suggests a common need for a different kind of economic analysis, one
that addresses a global economy in which resource and environmental considerations are much more prominent than in the past. Rather than approaching environmental questions as an afterthought once we have dealt
with the basic economic issues of production, employment, and output growth, our concept of economics
must consider the environment as fundamental to the productive process. Of course, economic production
has always depended on the environment, but the scale of economic activity makes a difference. So long as
human activity remained on a small scale relative to the ecosystem, we could make do with an economic
theory that analyzed production and consumption without regard to their environmental impacts. Now that
economic production produces such widespread environmental effects, it is essential to integrate our views
of economics and environment.
If we adopt a broader perspective, we must adapt the goals of economic activity themselves to ecological realities. Traditionally, the main goals of economic activity have been seen as increased production
and rising per capita consumption. But in the many ways presented above, these goals pose a threat to the
environmental sustainability of our economic system. Either the goals or the methods we choose to achieve
them must be modified as population and environmental pressures increase. The effort to balance economic
and environmental goals is addressed in the theory of sustainable development - conomic development that
provides for human needs without undermining global ecosystems and depleting essential resources. Some
have complained that sustainable development is just a buzzword devoid of specific content. Others have
quickly moved to appropriate the term “sustainable” to characterize only slightly modified forms of traditional economic growth. Nevertheless, the outlines of a new concept that would indeed redefine economic goals
have begun to emerge.
5. Sustainable development versus standard views of economic growth
On the production side, it is important to differentiate between renewable and non- renewable resources. Every economy must use some nonrenewable resources, but sustainable development implies conservation or recycling of these resources and greater reliance on renewables. On the consumption side, an
important distinction must be drawn between wants and needs. In contrast to the standard economic paradigm, in which “dollar votes” command the marketplace and determine which goods are to be produced, sustainable development implies putting a priority on supplying basic needs before luxury goods (Streeten et al.
(1981).
Also in contrast to standard economic growth theory, sustainability implies limits to macroeconomic
scale. Rather than projecting rates of growth indefinitely into the future, some maximum level is postulated
based on the carrying capacity of the area (and ultimately of the planet). This in turn implies a maximum
level of population above which carrying capacity - the level of population and consumption that can be sustained by the available natural resource base -will be exceeded and living standards must fall (See Daly,
1991 and 1996). Recall that the standard view of economic growth is defined in terms of per capita GDP,
meaning that total GDP must rise faster than population. Sustainable development requires different measures. Increased output of goods and services can certainly be part of the desired outcome, but equally important is the maintenance of the ecological base of the economy - fertile soils, natural ecosystems, forests, fisheries, and water systems.
There fore sustainable development combine economic and ecological perspectives It rewuires sustainable natural resource management. The economic theory of natural resource management sould show how
many management systems for resources such as forests and fisheries can lead to depletion or even
extinction of the resource. Proper incentives and institutions can promote sustainable management. Current
management systems for many of the world’s fisheries and forests, however, are far from sustainable. In the
area of industrial pollution management the standard economic approach is to analyze the costs and benefits
of various forms of pollution control to determine an economically optimal policy. This approach has its
merits, but it is insufficient for sustainability. The best pollution control policy can be overwhelmed by
growth in pollution-generating activities, especially those that produce cumulative pollutants.
Attention has therefore begun to focus on the new concept of industrial ecology as a more comprehensive approach to pollution control. Using the analogy of a natural ecosystem’s capacity to recycle its own
wastes, this approach needs to analyze industrial systems as a whole to identify ways in which to minimize
or avoid generating pollutants and maximize resource recycling. The application of industrial ecology
techniques has potential both for restructuring existing industrial systems and for economic development in
Latin America, Asia, and Africa.
RESOURCES, ENVIRONMENT, AND ECONOMIC DEVELOPMENT
37
In all these areas, sustainable development needs to offer a new theoretical paradigm diferent from
the standard economic approach. Considering a new paradigm of thought is justified because the global
reality has changed radically from an earlier period when economic policy could be formulated with little
regard to environmental impacts. Following this logic, we might roughly distinguish three periods of economic history. In the preindustrial period, human population and economic activity remained at fairly stable
levels, placing only limited demands on the planetary ecosystem. During the past two hundred years of rapid
industrial and population growth, economic growth has had increasingly heavy environmental impact. The
process has not been uniform; in some cases improved technology or changing industrial patterns have lessened pollution and resource demand. Still, the increasing pressures already discussed suggest that we are entering a third period during which population growth and economic activity must align with ecological carrying capacity.
6. Conclusion remarks
Economic growth over time reflects both population and per capita GDP growth. This growth
depends on increases in capital stock and technological progress, as well as increased supplies of energy,
natural resources, and the capacity of the environment to absorb wastes. A simple model of the relationship
between population, industrial output, resources, and pollution indicates that unlimited economic growth
will lead to exhaustion of resources, rising pollution, and eventual collapse of economic systems and
ecosystems. However, such a model depends on assumptions about technological progress and feedback patterns among the variables in the model. A more optimistic view considers increased efficiency, pollution control, and a transition to alternative, more sustainable technologies. During the second half of the twentieth
century, unprecedented rates of growth roughly doubled population, tripled world agricultural production,
and quadrupled world GDP and energy use. Continuing population and economic growth will exert even
greater demands on resources and the environment during the first half of the twenty-first century. Food
production, nonrene-wable resource recovery, energy supply, atmospheric pollution, toxic wastes, and
renewable resource management are all major issues requiring detailed analysis and policy solutions. In
addition, the nature of economic growth itself must adapt to environmental and resource constraints. The
concept of sustainable development attempts to combine economic and environmental goals. Sustainable
techniques for agricultural production, energy use, natural resource management, and industrial production
have significant potential, but have yet to be widely adopted. A sustainable global economy also implies
limits on population and material consumption. The question of the sustainability of economic activity has
already become a major issue, and will be even more important in coming decades.
Literature
Daly, H. E. (1996), Beyond Growth:The Economics of Sustainable Development. Boston: Beacon Press.
Daly, H. E. (1991), “Elements of Environmental Macroeconomics,” in Robert Costanza, ed., Ecological Economics: The Science and Management of Sustainability. New York: Columbia University Press.
Food and Agriculture Organization of the United Nations 2004, FAOSTAT database.
Harris, J., M., Timothy A. Wise, Kevin G., and Neva R. Goodwin, eds. (2001), A Survey of Sustainable Development. Washington, D.C.: Island Press,.
Malthus, T. R. (1798), Essay on the Principle of Population as It Affects the Future Improvement of Society.
Original publication.
Meadows, D. H. et al. (1972), The Limits to Growth, New York: Universe Books.
Meadows, D. H. et al. (1992) Beyond The Limits: Confronting Global Collapse, Envisioning a Sustainable
Future. White River Junction, Vt.: Chelsea Green.
Stewart, F. (1985), Basic Need in Developing Countries. Baltimore: Johns Hopkins University Press.
United Nations Development Programme (UNDP). Human Development Report 1990–2000. New York: Oxford University Press, 1990–2004.
United States Department of Energy. International Energy Outlook. Washington, D.C.:Energy Information
Administration, 2004.
World Bank. World Development Report (1992), Development and the Environment. New York, Oxford University Press.
World Bank. World Development Report (1998/1999), Knowledge for Development. New York: Oxford University Press.
38
Radislav Jovović, Nebojša Jovović
Montenegrin Journal of Ecology / Crnogorski časopis za ekologiju, Vol. 1, No. 1 (September 2014), 39-46
PARETO PRINCIPLE IN ASSESSING POSSIBILITIES
FOR ECOLOGICAL IMPROVEMENTS AT THE PORT OF BAR
PARETO PRINCIP U PROCJENI MOGUĆNOSTI
EKOLOŠKIH POBOLJŠANJA U LUCI BAR
dr SANJA BAUK, vanr. prof.
University of Montenegro, Faculty of Maritime Studies Kotor
e-mail: [email protected]
JEL Classification: Q 00
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: February 23, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 17, 2014
Abstract
In the paper Pareto principle has been used in the quantitative assessment of potential investments in equipment and employees (re)training in the domain of environmental management at the container terminal of the Port of
Bar. In the evaluation of investments in the port machinery, some preliminary plans for purchasing new equipment are
employed. In the analysis of the optimal costs of employees (re)training in EMS (Environmental Management System),
the real data on the structure and number of employees at the container terminal of the Port of Bar are used. It is
shown theoretically that with prudent investments in both machinery renewing and uprising personnel ecological
awareness and skills, might be achieved significant positive environmental effects.
Keywords: Pareto principle, environmental protection, container terminal, Port of Bar.
Apstrakt
U radu je Pareto princip korišćen u kvantitativnoj procjeni potencijalnih ulaganja u opremu i (do)obuku zaposlenih u domenu ekološkog menadžmenta na kontejnerskom terminalu Luke Bar. Kod procjene ulaganja u lučku mehanizaciju, korišćeni su preliminarni planovi za nabavnku nove opreme. U analizi optimalnih troškova (do)obuke zaposlenih, u oblasti sistema upravljanja životnom sredinom (EMS - Environmental Management System, eng.), korišćeni su
stvarni podaci o strukturi i broju zaposlenih na kontejnerskom terminalu Luke Bar. Pokazano je teorijski da se uz
razumna ulaganja u obnavljanje mehanizacije i u podizanje ekološke svijesti zaposlenih i njihovih vještina, mogu postići značajni pozitivni ekološki efekti.
Ključne riječi: Pareto princip, zaštita životne sredine, kontejnerski terminal, Luka Bar.
1. Introduction
The questions of safety at work and environmental protection are now-a-days actual in almost all
economic and industrial spheres, as well as in the ports. Working directly on a port is a very dangerous occupation. Unfortunately, there is no available statistical data on this topic in developing countries’ ports (due to
the authors best knowledge), neither for the Port of Bar.
However, two extensive surveys of port employment and accident rates have been carried out in UK
[1] in 2004 and 2009, in order to estimate the number of jobs that depend directly or indirectly on port activities and to provide estimates of accident rates. The estimated annual accident rate for all direct on-port
employees was 1.1%, or 1,100 per 100,000 employees in 2009/10 [2]. The key conclusion from the above
mentioned analysis was: An employee of a direct on port company is more than fifty times more likely to
have an accident (across all severities) in comparison to an employee based in office [3]. Unlike the question
of safety at work, some environmental protection analyses have been done in the Port of Bar, for the needs of
two recently developed and implemented ecological and environmental management system (EMS) projects
[4,5]. This paper presents the idea of improving working conditions and environmental safety throughout
certain investments in new port mechanization at the container terminal, as well as throughout the investments in employees’ trainings in EMS topics. In assessing these investments the empirical data and the
Pareto principle are used. The results should provide an approximate overview in terms how many resources
is necessary for improving significantly working and environmental conditions at the container terminal
within the considered Port of Bar. The information of this kind can serve as an incentive for managers to
invest into working efficiency and safety, as well as into the environmental conservation in the future.
40
Sanja Bauk
2. Container terminal at the Port of Bar
In this paper the analyses of working safety and environmental preservation have been done for the
container terminal at the Port of Bar. Therefore, within the next sub-section, it is given a short description of
this terminal. “Container Terminal and General Cargo” (CTGC) JSC-Bar, is a terminal operator in the Port
of Bar, and its main activities are handling and storing of containers and general cargos1. The strategic geographical position of Bar gives a possibility for an efficient and effective connection with all logistics systems in the Mediterranean. Thanks to a good connectivity with various transport networks, an opportunity for
establishing distribution centers for a range of product groups arose, in accordance to inter-modal and services connectivity trends.
This terminal covers the area of approximately 60 ha (field 300 x 200 m) with wholly integrated
infrastructure. Overall activity is carried out through three completely technology equipped segments: container terminal, terminal for general cargo, and timber terminal. Container terminal is equipped for (un)loading
and handling of containers, carried out in open storage and warehouses, depending on the goods and needed
methods of manipulation, including the complete container service (washing, cleaning, etc). General cargo
terminal is equipped for acceptance and dispatch of all types of general cargoes (palletized goods, food products, various metal products, coils, slabs, strips, pipes, bundles, and other standard types of cargoes) by
using specialized technologies. There are 71000 m2 of warehouses on the terminal, along with other facilities
in the port area.
Timber terminal has 24200 m2 of constructed shed area, dedicated for storing and drying of timber,
with ideal technological solutions in terms of handling, storing and functionality of the facilities, in accordance with microclimate impacts. “Container Terminal and General Cargo” JSC-Bar is completely under
Free Zone regime. It is connected with the global maritime corridor network through key transshipment centers in the Mediterranean by frequent container lines (with precise timetables) of leading world operators
such as Mediterranean Shipping Company, Maersk Group, CMA CGM Group, Hapag Lloyd, etc2. In spatial
terms, container and general cargo terminal includes the following: a) operational quay which length is 1445
m (composed of mole 1 and the mole 2, whose lengths are respectively: 660 m and 785 m), b) nine ships'
berths (mole 2 with 4 berths, and mole 2 with 5 berths), whose detail technical and spatial features are given
in Table 1, c) sea depth along the operational quay is from 10 m to 12 m, which can provide services to ships
of 50 000 DWT capacity at mole 1, and ships of 20000-25000 DWT capacity at mole 2 and d) system has 14
vertical transshipment mechanization structures which capacity is from 3 tons to 40 tons, etc.
Table 1: Basis spatial and infrastructural features of CTGC
No.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
Object
South quay of pier 1
South quay of pier 1
North quay of pier 1
North quay of pier 1
South quay of pier 2
South quay of pier 2
West quay of pier 2
North quay of pier 2
North quay of pier 2
Length (m)
170
160
160
170
160
155
190
140
140
Berth no.
11
12
13
14
21
22
23
24
25
Depth (m)
12.0
12.0
11.5
10.5
10.5
10.5
10.5
10.5
10.5
Source: Feasibility Study for the Port of Bar within TEN ECOPORT project [5]
The container terminal is located at mole 1 and occupies an area of 60000 m2. The operative quay is
330 m length, and the depth of the sea water along it, it is 11 m. The terminal area is divided into zones, and the
connections for fridge containers are provided, as well. At the terminal, there are: a plateau for temporary disposal of containers in the zone of the container crane (for 2650 TEU), a plateau for containers storage, with 13
modular areas (for 2320 TEU/area) and 6 areas for moving equipment and storage containers in stacks (for
6320 TEU/area). At the container terminal, handling containers can be realized through the direct manipulation
actions from railway wagons or other means of transportation. The container terminal consists of: operative
1
2
Available from: http://www.ctgc.me/#!about-us/c17b2 (access 22nd June, 2014)
Available from: http://serbiaopen4business.talkb2b.net/members/details/115/140 (access 31st May, 2014)
PARETO PRINCIPLE IN ASSESSING POSSIBILITIES
FOR ECOLOGICAL IMPROVEMENTS AT THE PORT OF BAR
41
quay (330 m) with one berth for container ships; railway tracks - two tracks of 890 m, and one track of 550
m in the direction of closed storage, and two tracks of 730 m and of 500 m along the operational quay; road
traffic artery of total area 9600 m2 and a length of 1800 m; container storage plateau of 35000 m2; plateau for
disposal of fridge containers; two closed storage facilities for containers loading and unloading operations
(14330 m2); facilities for maintenance and repairing of containers; manipulative areas; administrative and
operating system of the terminal, etc. The functions of CTGC are as follows: shipping services for transportation devices of sea, rail and road traffic means; direct and indirect (un)loading of containers; disposal, storage and protecting containers; containers taking on-off; containers maintenance; providing variety of logistics services in the transportation logistics chain, etc.
3. Risk analysis
The risks at the container and general cargo terminal in the Port of Bar are connected with
technology of logistics processes, which belongs to the group of so-called „clean technologies“. Therefore,
the greatest risks are associated with cargo handling, cargo damage, its spillage and/or breakage. Also injuries of workers on port are possible as a result of improper cargo manipulating or machinery improper maintenance and break down. However, the workers’ injuries with tragic consequences rarely occur. The accidents
like fire, explosion, discharge of fuel, or oil leaking from the port superstructures, etc., are also rare ones at
this terminal. Above adduced risks could be eliminated by purchasing and adapting new, cleaner and more
reliable handling (manipulating) equipment, including vertical (containers and general cargo cranes), horizontal (trucks and forklifts), and auxiliary mechanization. Warehousing capacities should be extended and
improved, i.e. they are to be more protected from weather conditions as wind, rain, exposure to sunlight,
extremely high or low temperatures, etc. Additionally, employees should be periodically (re)trained in EMS
in order to enrich level of their awareness and knowledge about the environmental issues and occupational
safety. These trainings should be organized in the Port of Bar, in similar ports in the region, or in the specialized training centers in the country or abroad.
Figure 1: Pareto principle in assessing risks at CTGC
Source: Ž. Ivanović’s (manager at CTGC) drawing adaptation
Unfortunately, in the Port of Bar there is no detailed evidence on the structure of risks (including
environmental ones), as well as on the type and number of incidents that occurred in the port in the previous
period. The way in which, by a reasonable certainty, can be assessed the risks intensity and the nature of
incidents that may be caused by these risks is Pareto principle (80/20). According to this principle, all mechanization structures (vertical, horizontal, and auxiliary) are operational in 80% of the time, while they are
not operational during the rest 20% of time. The approximation of nature and extent of risks is graphically
presented in Figure 1.
Based on the degree of availability of equipment, according to the pareto principle, it is taken that the
equipment were 80% of the time working in a normal regime, and that 20% were in failure. the time of cancellation has been shared like: 80% on the cases for scheduled repairs and maintenance, and 20% on the risk
of cargo handling.
42
Sanja Bauk
4. Possible safety improvements
When it comes to improving safety in the Port of Bar, i.e. at its CTGC segment, well-known and frequently used Pareto principle (80/20) is applied, as in the case of the risks assessment. More precisely, it is
used the assumption that by the 20% of investments in equipment and personnel (re)training should be achieved 80% of the improvements in terms of risk reduction, prevention of incidents and consequently environmental protection. The plan for purchasing new handling equipment for the CTGC needs is taken into consideration, and the assessment is made in terms how much will cost acquisition of 20% of the total planned
procurement (Figure 2).
Figure 2: Pareto principle ‒ investing in new equipment vs. positive EMS effects
Equipment
Purchased
equipment
20%
Not purchased equipment
Purchased equipment
Not purchased
equipment
80%
Source: Author’s drawing
Figure 3: Pareto principle ‒ investing in employees (re)training vs. positive EMS effects
Employees
(Re)trained
20%
Not (re)trained
(Re)trained
Not (re)trained
80%
Source: Author’s drawing
When the personnel is in matter, it is analyzed the number and the structure of employees, and calculated how much will (re)trainings costs for 20% of employees in key sectors for coping better with environmental issues in the future within the port, i.e. considered terminal (Figure 3). Also, it can be assumed that
personnel training will require traveling to another more developed ports and learning on “the face of the
place”. These increasing of investments in both handling and transportation mechanization structures, and
employees (re)training in the domain of environmental safety and improving working and health conditions,
should result in multiple increasing of the positive impacts on the environmental protection and the
ecosystem conservation. This should be achieved in 80/20 amount in accordance to here employed Pareto
principle. However, a certain time interval, along with the permanent monitoring and controlling will be
necessary to prove the validity of the proposed principle [6,7,8]. Within the next section are given some
quantitative indicators which are in accordance to the above presented methodology.
5. Numerical results
On new equipment purchasing
There is a plan for purchasing new equipment for the container handling needs in the Port of Bar. This
new machinery will be used in parallel with the existing, or currently exploited one. The information about
the plan for purchasing new equipment we have received from the managers of the terminal, and they are
given in Table 2.
PARETO PRINCIPLE IN ASSESSING POSSIBILITIES
FOR ECOLOGICAL IMPROVEMENTS AT THE PORT OF BAR
43
Table 2: Increasing environmental and working safety by purchasing new equipment
No.
1.
2.
3.
4.
5.
Costs
(Euro)
Container bridge crane (span 15 m) 7 800 000
Container mobile crane
2 800 000
Reach stacker
320 000
Forklift (counterbalanced one)
280 000
Forklift (empty containers stacker)
180 000
20% of total investment (Euro):
Type of machinery
20% of Costs (Euro)
1 560 000
560 000
64 000
56 000
36 000
2 276 000
Source: Author’s calculations
The Port Authorities has had some preliminary talks with container equipment suppliers, so as the
result of these negotiations, the approximate data on the cost of procurement of certain mechanization structures are available (Table 2). Otherwise, through the official web sites3,4 of major suppliers of container
equipment, it is not easy to obtain clear data on the costs of container handling structures. This newly purchased machinery should increase the container traffic in the port, create the conditions for hiring new workers, and
reduce negative impacts on the environment. The purchase of new container and general cargo handling
equipment will reduce the emission of toxic exhaust gases in the atmosphere (primarily CO2). Also, new
equipment will reduce the risks of brake downs and possible incidents that may occur as a result of machinery
failures [9]. Since CO2 is one of the major polluters of the atmosphere, it deserves in this context, as well, a
particular attention. At the annual level 50 port container cranes emit CO2 in the amount as a 5000 cars.
World container equipment manufacturers intensively work on developing technological solutions that will
minimize harmful environmental impact and increase the economic efficiency of port machinery. World container equipment manufacturers intensively work on developing technological solutions that will minimize
harmful environmental impact and increase the economic efficiency of port machinery. Rubber Tyred Gantry
(RTG) crane in the port e.g. due to high average consumption of diesel fuel of 20-30 liters per hour, with an
average working time of 14 hours, daily generated up to 1.2 tons of CO2. In addition to CO2 emissions, these
machines emit significant amounts of other harmful exhaust gases. The average crane with load capacity up
to 40 tons emits per day in the environment approximately 6.3 kg of NOx, 1.7 kg HC, 1.2 kg SO2 and 0.7 kg
of lampblack5, what can be used as a particular curiosity.
Thus, to summarize above discussion, by using the Pareto principle, and preliminary set hypothesis,
the investment of cca 2 millions in new container handling vertical and horizontal equipment, the positive
effects might be achieved to the extent of 80% when it comes to economic, occupational, and environmental
issues.
On employees’ (re)training in EMS
The people who should be involved in improving environmental conditions at CTGC EPO of the
Port of Bar will be managers and employees at non-direct and direct on port vacations. Their number is given
below in Table 3.
Table 3: Structure of employees and number of those who need EMS (re)training
Structure of employees
No.
20% of No.
Port authorities
Non-direct on port
Direct on port
Total:
71
75
302
448
14
15
60
89
Source: Author’s calculations
3
Available from: http://www.konecranes.com/equipment/container-handling-cranes (access 8th June 2014)
Available from: http://www.liebherr.com/MCP/en-GB/products_mcp.wfw/id-11607-0/measure-metric (access 8th June 2014)
5
Vujičić A., Zrnić N., Reducing the impact of port machinery on environment, Proc. of the 4th Symposium with International Participation – Transport and Logistics, 27th May, 2011.
4
44
Sanja Bauk
Thus, the Table 3 contains the calculus of 20% of total number of employees at different operational
and management levels, what is sufficient number for achieving considerable economic and environmental
positive effects due to Pareto principle. Namely, 20% of the employees are to be (re)trained in EMS in order
to give their contribution later on to raising EMS quality and to provide environmental conservation and
working safety.
The costs of (re)training of the employees in EMS are specified in Table 4. The calculus is made
under the assumption that the average cost of EMS training is 700 euros and that the employees need to travel to another port (or other destination, where the training will be organized), and that they also need certain
accommodation and per diem funds. The average traveling costs are taken as 600 euros per travel, while the
accommodation and per diem costs are taken approximately as 100 euros per day. The related calculus is
given in table below. In estimating these costs, the information available at the referred web locations are
used6,7.
Table 4: EMS (re)training costs for 20% of the employees
Structure of employees
Training
Traveling
Port authorities
Non-direct on port
Direct on port
Sub-total (Euro):
14x700=9800
15x700=10500
60x700=42000
62 300
14x600=8400
15x600=9000
60x600=36000
53 400
Total (Euro):
Accommodation
(5 days)
14x5x100=7000
15x5x100=7500
60x5x100=30000
44 500
160 200
Source: Author’s calculations
It is assumed that the employees will have training ones per year and due to the calculus present in
Table 4 it is evident that the total amount of funds necessary for (re)training in EMS is 160200 euro.
However, if one takes into consideration the fact that this investment will raise EMS quality of implementation for approximately 80% in comparison to present state, it is worth to be done. The previous stated is
truth, especially if we consider that the investments in education and skills of employees have positive
effects in the long run. Also, employees who attended the training will be later on in position to transfer their
new-acquired knowledge and skills to their colleagues who did not have such opportunity.
Employees (re)training due to the newest EMS standard
Currently, the world’s leading environmental management system standard is ISO 14001. It is now
under review, with an update version due to be available in early 2015. Benefits of implementing this standard include reducing environmental impact, reducing waste and energy use, and cutting the costs of running a business8. Employees in the port can acquire the appropriate practical knowledge and skills in the
domain of EMS by a number of accredited institutions. This should uprise their awareness and responsibilities in the field and uprize the ecological footpring in the port activities. Upon successful completion of an
EMS course, participants i.e. selected employees in the port should be at least able to:
6
Analyze the workplace to identify needs,
Design, plan, develop, support and evaluate the implementation of integrated approaches for environmental management,
Identify requirements for environmental information and data,
Make recommendations for the design of the environmental information and data processes,
Develop the environmental information, data, reporting and recording processes,
Record and analyze information and data to monitor environmental performance and evaluate
methods of prevention,
Monitor and evaluate the effectiveness of information and data collection, and analyze processes,
Define parameters of the environmental risk study,
Available from: http://www.uvcs.uvic.ca/Program/Certificate-Program-in-Environmental-Occupational-Health/HPEO/(access 10th
June, 2014)
7
Available from: http://www.cput.ac.za/academic/faculties/appliedsciences/prospectus/course?i=94&seo=TkQ6IEVOVkl
ST05NRU5UQUwgSEVBTFRI (access 10th June, 2014)
8
Available from: http://www.bsigroup.com/en-GB/iso-14001-environmental-management/ (access 25th August, 2014)
PARETO PRINCIPLE IN ASSESSING POSSIBILITIES
FOR ECOLOGICAL IMPROVEMENTS AT THE PORT OF BAR
-
45
Analyze and evaluate the environmental risk of a task or process, etc.
A typical basic EMS course deals will the following issues (basic EMS course overview)9:
Introduction to the marine and coastal environment: biodiversity, productivity and functionality,
Key issues facing the marine and coastal environment,
The ‘quality’ debate: absolute or relative environmental quality?,
Definitions and antecedence of environmental management,
The sustainable development agenda: diverse and contested meanings,
The relationship between environmental management, science and complexity,
Underpinning principles of maritime environmental management, etc.
In this context, it is of importance to note as well, that attending EMS courses in accordance to the
newest ISO 14001 (2004) standard is ideal for: a) employees involved in planning and/or coordinating the
implementation process for a system addressing environmental issues, b) personnel who have been assigned
the task of establishing an EMS within an organization, c) decision-makers in the implementation process,
and those wanting more information from organizations that are undertaking the implementation process of
ISO 14001:2004, etc.
Total investments
In order to recapitulate previously presented data and calculus, in this section, it is presented total
amount of funds needed for both personnel (re)training in EMS and purchasing new handling equipment at
the terminal (Table 5). It is obvious that for purchasing 20% of planned new equipment is necessary 2276000
euro, and for (re)training of 20% of employees in EMS is necessary 160200 euro, what is in total 2436200
euro. These investments are justified if we bear in mind that they will cause, due to the Pareto principle, 80%
improvements when it comes to economic and environmental factors related to successful and sustainable
functioning of the terminal, and its optimal positioning at the permanently growing container transport (global) market [10].
These cost indicators (Tables 3, 4 and 5) can be used as a basis for improving operational processes at the CTGC EPO and thereby raise positive economic effects and reduce the risk of negative
impacts to the environment. Adding a quantitative dimension in analyzing such problems, it is always
indicative and may support port managers in making right decisions in terms of preserving the
ecosystem and improving the safety in the port, health conditions of workers, and preventing
consequently occupational diseases in the long term.
Table 5: Total investments in improving EMS facilities
New equipment costs (Euro)
Employees (re)training costs (Euro)
Total (Euro):
2 276 000
160 200
2 436 200
Source: Author’s calculations
Undoubtedly, the actions towards modernizing the equipment and training staff in EMS are of
importance to the institution, in this case to the analyzed external port operator “Container Terminal and
General Cargo” JSC at the Port of Bar. Since we are being aware that it is difficult to determine exactly the
effects on the environment and health of employees, it is opted here for the use of Pareto principle. Generally
speaking, in accordance to this principle, 20% of investments will result in the increase of 80% in efficiency.
This works for both machinery park renewing and for employees (re)training in the domain of EMS. So,
investments in terms of buying new machinery in the amount of 20% of the planed one to be bought will
result in uprising operational efficiency and reliability in the approximate amount of 80%. Similarly, by
investing in 20% of number of employees (re)training in EMS, 80% better working conditions and effects
when occupational safety and environment conservation are in matter will occur. This looks quite as a lump
sum, but it is entirely consistent with the Pareto principle, or Pareto optimum, and can be applied in situations when it is difficult to handle with exact amounts of money.
9
Available from: http://www.lloydsmaritimeacademy.com/event/maritime-environmental-management/content (Access 25th August,
2014)
46
Sanja Bauk
6. Conclusions
In this paper applied research methodology is based on the well-known and structured Pareto principle, or Pareto optimum, which means that there are no obstacles in applying it to other external port operators in the Port of Bar, and to other similar ports in the region, as well. There is no doubt that the proposed investments in equipment and EMS knowledge and skills of employees will result in multiple positive
effects on business, environmental conservancy, and occupational safety in the port. In situations where it is
not easy to calculate the direct material benefits of some investments, employing the Pareto principle has
been proved as a suitable optimization method. Thus, the proposed solution for realizing this feasibility study
for “Container Terminal and General Cargo” JSC at the Port of Bar might be used like a general model for
realizing similar studies in other ports of the South Adriatic, the Aegean and/or the Black Sea regions in the
future.
The research work of such kind might encourage port authorities to take into consideration, more
intensively, investment opportunities in the ports’ equipment and personnel, which would have positive economic effects, as well as positive effects on the preservation of the environment in the national context and
beyond it, because the ports are usually of strategic importance for the overall economic growth and development of a country and the whole region. More generally, implementing proposed environmental management system measures, i.e. investing in equipment and employees EMS knowledge refreshment, should undoubtedly increase chances of cutting energy bills, reducing waste and winning customers confidence in the
way the port operates responsibly10.
References
[1] UK Statistic Authority, Maritime, Road Traffic, Bus, Taxi, Light Rail and Disabled Parking Barge Statistics, Produced by Department of Transport, Assessment Report 221, June 2012 (Internet source, access 21st May 2014).
[2] UK Statistic Authority, Port Employment and Accident Rates Survey: 2009/10 – Key Findings, Produced
by Department of Transport, Statistical Release, October 2010 (Internet source, access 21st May 2014).
[3] UK Statistic Authority, Port Employment and Accident Rates Survey: 2009/10, Transport Statistics Bulletin, Produced by Department of Transport, 2010 (Internet source, access 21st May 2014).
[4] Project documentation: ECOPORT 8, Environmental management of transborder corridor ports, code:
SEE/A/218/2.2/x, Port of Bar (Montenegro) Final Report, July, 2013.
[5] Project documentation: TEN ECOPORT, Transnational ENhacement of ECOPORT 8 Network, code:
SEE/D/01889/2.2/x, Port of Bar (Montenegro) Feasibility Study on Improving Environmental Management System at
Container Terminal (work in progress), May, 2014.
[6] A. Meier (2009), Safety-critical wireless sensor networks, Shaker Verlag, Doctoral thesis, Available from:
http://dx.doi.org/10.3929/ethz-a-005898615 (access 7th May 2014).
[7] J. M. Yun, J. H. Baek, B. K. Kang, and P. Park (2013), “Development of Workplace Environmental Monitoring Systems Using Ubiquitous Sensor Network”, World Academy of Science, Engineering and Technology, Vol. 6,
796-800.
[8] M. Sole, C. Musu, F. Boi and D. Giusto and V. Popescu (2013), “Control system for workplace safety in
cargo terminal”, Proc. of the 9th IEEE International Wireless Communications and Mobile Computing Conference, 1st5th July 2013, Sardinia, 1035-1039.
[9] A joint initiative from TT Club, ICHCA International and Port Equipment Manufacturers Association, Recommended Minimum Safety Specifications for Quay Container Cranes, 2011 (Internet source, access 20th May 2014).
[10] S. Bauk, S. Šekularac-Ivošević and N. Jolić (2013), “Seaport Positioning Supported by some Quantitative
and Qualitative Approaches”, Vol. 1.
10
Available from: http://www.bsigroup.com/Documents/iso-14001/training/Implementing-ISO-14001-Environmental-ManagementSystems-BSI-Training-Sales-Flyer-UK-EN.pdf (access 2nd June, 2014)
Montenegrin Journal of Ecology / Crnogorski časopis za ekologiju, Vol. 1, No. 1 (September 2014), 47-52
МЕТОДЫ И МОДЕЛИ ОЦЕНКИ СОСТОЯНИЯ АТМОСФЕРНОГО ВОЗДУХА
METHODS AND MODELS OF ATMOSPHERIC AIR CONDITION'S ASSESSMENT
dr OLEKSANDR DOROKHOV
Kharkiv National University of Economics, Faculty of Economics Informatics
E-mail: [email protected]
mr GALINA KHARITONENKO
Kharkiv National University of Economics, Faculty of Economics Informatics
E-mail: [email protected]
dr LUDMILA DOROKHOVA
Kharkiv National Pharmaceutical University
E-mail: [email protected]
JEL Classification: Q 53;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: February 11, 2014
Prihvaćeno / Accepted: July 22,
2014
Aбстракт
Обоснована актуальность проблемы защиты атмосферного воздуха, контроля его состояния и уровней загрязнения выбросами промышленных предприятий в промышленных регионах и населенных пунктах.
Определены основные загрязнители атмосферного воздуха, приведена их классификация и краткая характеристика. Рассмотрены некоторые основные методы математического моделирования процессов загрязнения
атмосферного воздуха промышленными выбросами и загрязнителями. Проанализированы возможности
применения, сильные и слабые стороны рассмотренных методов и моделей.
Определена целесообразность дальнейшего использования математических моделей на основе дифференциальных уравнений конвективного переноса и диффузии примесей в атмосфере. Они позволяют детально
имитировать загрязнения атмосферы городов и промышленных регионов. Также применимы сетевые модели
для расчетов загрязнений воздуха реагирующими примесями и их концентрации примесей в промышленных
районах и территориях со сложным рельефом местности.
Ключевые слова: загрязнение атмосферного воздуха, промышленные выбросы, моделирование в экологии.
Abstract
The urgency of the problem of air protection, monitoring of its condition and pollution emissions from industrial enterprises in the industrial regions,cities and and localities is proved. The main air pollutants, their classification
and brief description is given. Some basic methods of mathematical modeling of air pollution from industrial emissions
and pollutants are discusses. The scope of application, the strengths and weaknesses of the considered methods and
models are reviewed.
The appropriateness of continued use of mathematical models based on differential equations of convective
transportation and diffusion of pollutants in the atmosphere are determined.They allow to detail simulate of the air pollution in cities and industrial regions. Also are useful corresponding network models for the calculation of air pollutants reacting impurities and impurity concentration in industrial areas and areas with difficult terrain.
Keywords: air pollution, industrial emissions, modeling in ecology.
1. Вступление
Как известно, промышленные предприятия в крупных городах опасны для здоровья жителей,
проживающих рядом, потому что там наблюдаются высокие концентрации вредных веществ в атмосферном воздухе, превышающие предельно допустимые в несколько раз. Поэтому, охрана воздушной
среды города должна быть одним из приоритетных направлений экологической политики. Возникает
проблема соблюдения экологических требований при деятельности предприятий и требуются природоохранные мероприятия по предупреждению загрязнения атмосферы, система наблюдения и про-
48
Oleksandr Dorokhov, Galina Kharitonenko, and Ludmila Dorokhova
гнозирования загрязнения воздушного бассейна. Однако проведение экспериментов требует финансов и затруднено. Наиболее загрязняющими воздух веществами от техногенных источников, являются: оксид углерода СО, диоксид серы SО2, оксиды азота, углеводороды, пыль. Эти соединения токсич-ны, снижают прозрачность атмосферы, дают на 50% больше туманов, на 10% больше осадков, на
30% сокращают солнечную радиацию. Развитие методов прогноза загрязнения воздуха основывается
на результатах изучения закономерностей распространения примесей от их источников. Необходимы
соответствующие математические модели для оценки и регуляции качества окружающей среды,
рачетов максимальных и суммарных значений приземных концентрации вредных веществ для последующего принятия управленческих решений по контролю и улучшению экологической ситуации
(Рeймeрc, 1994).
2. Проблемы состояния атмосферного воздуха в Украине
При анализе процессов загрязнения атмосферы городов существует существенное различие
между загрязнениями, производимыми стационарными и мобильными источниками. Стационарные
источники выбрасывают в воздух главным образом сернистый газ, оксиды азота, а также некоторое
количество угарного газа, фенолов, серной кислоты и других загрязняющих веществ в зависимости
от специфики промышленного производства города и состава используемого в нем топлива. Другой
особенностью стационарных источников является то, что их выбросы в атмосферу, в отличие от мобильных источников, происходят, как правило, на большой высоте, что приводит к тому, что производимые ими загрязнения распространяются на большой территории, в зависимости от высоты труб.
На Украине в 2011 году (последний год, за который имеются данные) атмосферные выбросы
стационарных источников, в первую очередь, промышленности, составили 4374,6 тыс. т., повысившись по сравнению с предыдущим годом на 5,9%, а это 63,6% всех выбросов в стране. Стационарные
источники представляют собой промышленные предприятия, котельные, технологические установки
и др.
Атмосферный воздух в Украине загрязняют более 8700 промышленных предприятий. Вклад
промышленности в выбросы от стационарных источников составляет 90%. Основные выбросы стационарного происхождения - диоксид и соединения серы 30,7%, оксид углерода СО 24,4%, метан
СН4 20,1%, взвешенные твердые частицы 13 9% соединения азота 8,7% (Харитоненко, 2012).
Одним из основных направлений уменьшения выбросов и обеспечения высокого качества
атмосферного воздуха является установление, контроль соблюдения норм ПДВ, мероприятия по их
достижению. При этом разрабатываются и утверждаются: оснащение источников выбросов вредных
веществ пылегазоочистными установками; замена или реконструкция таких устаревших установок;
вывод из эксплуатации старых, экологически неблагополучных производств; внедрение малоотходных технологических процессов. Загрязнение воздуха выбросами вредных веществ у поверхности
зависит от количества веществ и их параметров. Также влияет характер молекулярной и турбулентной диффузии, интенсивность которых определяется ветром и вертикальным температурным градиентом. Промышленную зону следует размещать с учетом среднегодовой и сезонной розы ветров, а
также скорости ветра отдельных румбов. При выбросах из низких труб наибольшее загрязнение
наблюдается при незначительных скоростях ветра в пределах 0...1 м/с. Максимальная концентрация
загрязнения для высоких труб будет при 3...6 м/с. Степень уменьшения концентрации выбросов в
атмосферном воздухе находится в прямой зависимости от расстояния, на которое перемещается вредное вещество в направлении ветра. Распространение выбросов происходит в пределах сектора,
ограниченного углом раскрытия факела 10...20°.
По агрегатному состоянию загрязнители атмосферного воздуха можно разделить на твердые,
жидкие и газообразные. Во время пребывания в атмосфере их температура, свойства и состояние
могут существенно меняться, что проявляются в виде выпадения в осадок тяжелых фракций, распада
на компоненты, химических и фотохимических реакций. Вследствие этого в атмосфере могут образовываться компоненты, свойства и поведение которых не всегда соответствует исходным данным,
возможны повышение концентрации; возникновение соединений серы, фреонов, азота, хлора, фтора;
появление дополнительного тепла. Под влиянием солнечной радиации в атмосфере происходят реакции, с участием кислорода, азота, озона, оксида азота, водяного пара, диоксида углерода. Диоксид
азота от выхлопных газов под влиянием ультрафиолета превращается в оксид азота и атомарный кислород, вступающий в реакцию с кислородом воздуха, образуя озон. При соединении озона с оксидами азота возникает диоксид азота и кислород, что дает вторичные загрязнения - формальдегид,
альдегиды, нитраты. Формируется фотохимический смог, вызывающий головную боль, тошноту,
МЕТОДЫ И МОДЕЛИ ОЦЕНКИ СОСТОЯНИЯ АТМОСФЕРНОГО ВОЗДУХА
49
раздражения горла и глаз, хронические респираторные заболевания, астмы, эмфиземы, заметно
повышается смертность.
3. Методы моделирования состояния и загрязнения атмосферы
Развитие методов прогноза загрязнения воздуха основывается на результатах теоретического
и экспериментального изучения закономерностей распространения примесей от их источников
(Харитоненко, 2013). Существующие модели распространения загрязнения можно разделить на простые модели, основанные на алгебраических зависимостях; статистические модели; Гауссовские модели турбулентного рассеяния примесей; диффузные модели, основанные на уравнениях турбулентной диффузии в пограничном слое атмосферы (Straja, 2014).
Различают модели с системой координат Эйлера (измерительные приборы неподвижны относи-тельно поверхности земли) и Лагранжа (траекторные модели, где перенос примеси описывается с
помощью лагранжевой траектории движения примеси). Простые детерминированные модели основываются на эмпирических данных и формулируются в виде алгебраических соотношений. Они описывают изменение во времени и пространстве показателей загрязнения. Так, модели простых поверхностных источников соотносят концентрации загрязняющих веществ над территорией с интенсивностями источников, умноженными на обратную величину средней скорости ветра. Для простейшей модели степень загрязнения пропорциональна количеству выбросов и модели прогнозируют
степень будущего загрязнения воздуха в зависимости от выбросов.
Модели снижения до прежнего уровня связывают прогноз качества воздуха при росте выбросов и ретроспективные данные по степени его загрязнения. Понятие снижения до прежнего уровня
введено для анализа изменений качества воздуха, а не для количественной характеристики загрязнения воздушной среды. Оно используется при планировании допустимых выбросов загрязнения в
атмосферу как метод получения оценки степени необходимого сокращения выбросов для согласования со стандартами качества воздуха. При этом считается, что существует прямая пропорциональная зависимость между соотношением нынешних и будущих характеристик качества воздуха за
вычетом фоновых загрязнений. Модификация простой модели снижения до прежнего уровня может
быть использована при планировании контроля за образованием оксидов на основе данных контроля
за неметановыми углеводородами. Этим методом также может быть установлена верхняя предельная
кривая максимальных концентраций оксидов.
Простые балансовые модели контрольного объема для анализа загрязнения воздуха в городских зонах основаны на использовании контрольного объема с основанием на поверхности земли и
верхней границей на поверхности слоя инверсии (вершине слоя перемешивания). Боковые поверхности объема расположены так, чтобы охватить исследуемую городскую зону. Концентрация загрязнения определяет ее усредненное значение над местом и не зависит от пространственных координат
выбора позиции рецептора. Это приводит к тому, что результаты прогнозных оценок имеют ограниченное применение.
Модели локального выброса и распространения облака загрязнения относятся к простейшим
классам моделей качества воздуха. Однако они имеют широкое применение и относятся к наиболее
надежным способам анализа и прогноза качества воздуха при наличии реальных входных данных
профиля ветра и соответствующих коэффициентов диффузии.
Простые модели выброса для равномерного ветра и заданных стабильных термальных условиях имеют следующие свойства: концентрации от непрерывно действующего источника изменяются
в прямой пропорции от интенсивности выброса; концентрации обратно пропорционально зависят от
средней скорости ветра у источника; расстояние от источника к месту анализа, а также интенсивность атмосферной турбулентности определяют высоту и ширину струи перемещения загрязнения в
рассматриваемой зоне; концентрации могут уменьшаться за счет химических реакций, радиоактивного распада, вымывания осадками и выпадения примеси из облака загрязнения (гравитационные
эффекты). При использовании этих моделей нужно учитывать сложную геометрию местности, возможные штиль и низкие уровни инверсии.
Модели Гаусса часто используются для исследований мезомасштабного рассеяния (на
расстоянии до 10 км) при устойчивой температурной стратификации над однородной поверхностью.
При соблюдении вышеуказанных условий эти модели удовлетворительно описывают процесс рассеяния (за исключением расстояний в несколько километров от поднятого источника выброса). Однако
их возможности для описания распространения примесей в турбулентном пограничном слое и при
наличии рельефа ограничены. В частности, это проявляется при исследовании рассеяния примесей в
50
Oleksandr Dorokhov, Galina Kharitonenko, and Ludmila Dorokhova
карьерах. Результаты экспериментальных исследований по изучению перемешивания в атмосфере
над термически неоднородной поверхностью показали ограниченность применимости Гауссовских
моделей. Причина этого кроется в сложном характере орографических процессов, которые вызывают
возмущение.
Модели локального выброса и рассеяния клубов загрязнения в основном применяются для
оценки стратегии и контроля за загрязнением воздуха, при планировании землепользования, выборе
расположения энергетических объектов, разработке стратегий замены типа топлива, используемого
на этих объектах.
Применение многоисходных моделей позволяет изучать данные относительно географического распространения устойчивых загрязнений в городских зонах, объединить основные источники
загрязнения и получить важные указания по степени необходимого контроля за выбросами (Turner,
2009).
В статистических моделях распространения загрязнений используются стохастические уравнения для установления соотношений между качеством воздуха и данными метеорологии. Они
устанавливают соотношение между оценками концентраций и значениями параметров, которые
измерялись при аналогичных обстоятельствах. Статистические модели имеют невысокую стоимость
разработки и низкие потребности в вычислительных ресурсах, но не могут использоваться вне
начальных условий, определяются исходными данными, применявшиеся при разработке и оптимизации. Эти условия обычно включают в себя ограничения на вариации метеорологических условий и
вариацию пространственного размещения выбросов. Статистические модели нельзя применять также
при значительных изменениях в распределении источников выбросов. Данные статистических обработок не могут быть перенесены на другие объекты без переоценки эмпирических параметров или
коэффициентов. Статистические модели можно разделить на категории усреднения по времени и
базирующиеся на анализе числовых рядов. При этом изучаются два центральных вопроса о данных
по качеству воздуха: корреляция между степенью загрязнения и данными метеорологии, возможности предвидеть уровень концентрации загрязнения в воздухе в будущем для возможных метеорологических условий по известным статистическим данным и по концентраций загрязнения в прошлом и
настоящем. При решении этих задач используют корреляционный, регрессионный и спектральный
анализ, а также теорию стохастических уравнений.
Двумя важными статистическими методами анализа состояния загрязнения воздуха являются:
метод равновесия химических элементов и метод факторного анализа. Метод равновесия химических
элементов - это процедура, которая относит загрязнения к индивидуальным источникам или к классам источников. Метод факторного анализа использует построение ортогональных функций, чтобы
выявить главные причины изменения загрязнения воздуха и объяснить суммарную дисперсию
наблюдаемых концентраций с помощью минимального количества факторов.
Широко используются также диффузионные модели или модели контролируемых объемов.
Класс этих моделей включает в себя интегральные модели контрольного объема и модели подвижной
частицы, базирующиеся на записи интегральной формы уравнения переноса и диффузии примеси для
выделенного объема. Контрольным объемом может быть некоторый район над городской территорией, область исследования загрязнения воздуха в глубокой долине или подобные характерные пространственные области, последние могут разбиваться на ряд подобъемов. Считается, что воздух и
загрязняющие вещества в каждой выбранной области хорошо перемешаны, допускаются процессы
химических и других типов преобразований или реакций нейтрализации, а также выпадение примесей.
Если выбранные контрольные объемы неподвижно связаны с исследуемой территорией,
учитываются потоки воздуха и загрязняющих веществ через их границы и для построения математической модели используется система координат Эйлера. Система координат Лагранжа применяется
для контрольных объемов, которые перемещаются со средним ветром. Для моделей, использующих
несколько контрольных объемов, необходимо определять взаимовлияние движущихся масс воздуха и
характеристик его загрязнения на смежных границах. Это, с одной стороны, усложняет модель, а с
другой, - повышает ее адекватность наблюдаемым явлениям. Интегральные модели имеют широкое
применение в теории пограничных слоев в аэродинамике, при решении проблем испарения или конденсации, а также при исследованиях многих других физических явлений.
Методы частиц для описания распространения загрязнения основаны на использовании гипотетического столба воздуха, который движется вдоль заданной траектории над рассмотренным регионом. Когда столб перемещается, то загрязняющие вещества инжектируются в его основе от тех
МЕТОДЫ И МОДЕЛИ ОЦЕНКИ СОСТОЯНИЯ АТМОСФЕРНОГО ВОЗДУХА
51
источников, над которыми он проходит. В это же время в столбах могут происходить химические
реакции и другие преобразования. Другие основные предположения модели сводятся к следующему:
не происходит никакого горизонтального переноса загрязнения через боковые грани рассматриваемого столба; нет изменений по высоте для горизонтального ветра; предполагается, что вертикальная
конвекция мала и ею можно пренебречь; мощности источников и высота инверсии меняются во времени; вершина столба располагается на верхней границе инверсионного слоя.
Модели нескольких контрольных объемов предполагают, что приземный слой воздуха разделяется на двумерные или трехмерные ряды объемов с хорошо перемешанными примесями. При
этом может изменяться концентрация загрязнения и ее изменения в каждом объеме от одного к другому, а также во времени изменяться средний ветер. Загрязненный воздух поступает и оставляет
выбранные объекты, но на границах объемов отсутствует диффузионный обмен. Преимущества использования ряда контрольных объемов связаны со следующим: геометрия контрольных объемов
адаптирована к топографическим особенностям местности, легко учесть вариации высот инверсии во
времени; простота интерпретации и применения при описании системой обыкновенных дифференциальных уравнений. Недостатки модели обусловлены жесткостью дифференциальных уравнений,
если наблюдаются большие вариации в скоростях перемещения макрочастиц, и поэтому необходимо
использовать метод неявного интегрирования, требующего больших затрат компьютерного времени;
пренебрежением вертикальной диффузией.
Конечно-разностное сеточное моделирование распространения примесей, сетевые модели
базируются на решении уравнений переноса и диффузии загрязняющих веществ с использованием
различных конечно-разностных методов. Накоплен большой опыт и существуют различные способы
конечно-разностных решений уравнений динамики перемещений воздушных масс и динамики переноса с ними загрязняющих примесей. В сетевых моделях наиболее важна метеорологическая часть
комплексной проблемы прогноза качества воздуха. Разработаны совокупность разностных схем,
обеспечивающих сохранение массы воздуха, средней кинетической энергии ветра, средней интенсивности вихря. При этом широкое практическое применение нашел метод дробных шагов, различные
варианты метода расщепления, которые заключаются в замене многомерной проблемы совокупностью проблем низкой размерности, которые более эффективно решаются на ЭВМ. При изучении
процессов загрязнения атмосферы очень важны методы снижения диффузии, связанной с заменой
производных разделенными разностями, особенно при аппроксимации конвективных составляющих
односторонними разделенными разностями.
Сетевые модели развиваются в направлении получения достоверных и физически обоснованных данных по расчету структуры ветра над городскими зонами и местностями со сложным
рельефом. При этом наиболее важные физические проявления рельефа местности на характер
рассеяния примесей в атмосфере, которые возможно учесть на основе сетевых моделей: изменение
структуры перемещения воздушных масс над долиной; исследование нестабильности течений в приземном слое атмосферы, вызванное торможением на подветренной стороне возвышенности или натеки воздушных масс на высоту; перетекание холодного воздуха в долину и наличие восходящего
потока на освещенной солнцем холмистой местности; динамика термических структур в атмосфере;
сложные инверсионные структуры, их образование и разрушение; исследование вертикального сдвига профиля ветра; циркуляционные перемещения воздуха (бриз) над земной поверхностью вблизи
границы с водной поверхностью; вихри после препятствия. Сложные сетевые модели позволяют
учесть химические реакции в загрязненном воздухе, изменение аэрозольных частиц при конденсации
или испарении, сухое и влажное выпадение загрязняющих веществ.
4. Выводы
В результате можно сделать следующие выводы. Простейшие алгебраические модели слишком упрощены, а сравнение их с трехмерной моделью диффузии или методом контролируемых
объемов свидетельствует о наличии принципиальных недостатков. Однако для предварительного
анализа они могут быть полезны при оценке среднегодового загрязнения и могут указать на
необходимость более подробного моделирования загрязнения данной территории для выявления
проблем с качеством воздуха. Среди моделей локального выброса предпочтительными являются
Гауссовы. Но отсутствие метеорологических данных и характеристик диффузионного переноса ограничивает область применения моделей локальных выбросов для сложного рельефа местности, а также при стабильном приземном инверсионном слое.
52
Oleksandr Dorokhov, Galina Kharitonenko, and Ludmila Dorokhova
Относительно статистических моделей можно утверждать, что если цель исследования, для
которой была построена конкретная модель, отвечает требованиям пользователя, то она дает лучшие
результаты, чем имитационная модель. В других случаях статистическая модель практически не
применима.
Преимущества моделей подвижных частиц обусловлены малыми затратами компьютерного
времени по сравнению с трехмерными пространственными моделями и способностью учесть влияние
специфических источников, что присуще методам на основе траекторий. Недостатки их связаны с
отождествлением перемещения воздуха и загрязняющих веществ, что не всегда верно, и с большими
упрощениями турбулентных режимов движения воздуха в атмосфере и недостаточном учете вертикальной конвекции. При этом качество прогноза ухудшается, когда столб загрязнения значительно
удаляется от поверхностного источника выброса, что обусловлено неучетом диффузии в атмосфере.
Сетевые модели, лучшие из рассмотренных, для учета сложных физических процессов, требуют
больших затрат компьютерного времени и памяти ЭВМ. При этом на базе сетевых моделей возможны направления математического моделирования загрязнений: конвективного и диффузионного
распространения примесей; эффектов турбулентности; процессов химических превращений в загрязненном воздухе.
В итоге модели на базе дифференциальных уравнений конвективного переноса и диффузии
примесей в атмосфере наиболее адекватны и физически более реальны, чем другие. Они позволяют
детально имитировать загрязнения атмосферы промышленных регионов. Сетевые модели позволяют
учесть загрязнения воздуха реагирующими примесями и позволяют рассчитать концентрации
примесей в областях со сложным рельефом местности (городская застройка, рельефы с глубокими
долинами, возвышенностями). Именно такие модели мы предполагаем использовать в дальнейшем, в
частности, для моделирования загрязнения атмосферного воздуха и прогнозирования приземных концентраций загрязняющих веществ от выбросов стационарных источников на примере предприятия
ОАО Турбоатом (Харьков, Украина), нацеленного на выявление связи между загрязняющими веществом и экологическим состоянием атмосферы; определение санитарно-защитной зоны предприятия; разработки решений по внедрению природоохранных мероприятий на предприятии и выявлению
экономически рациональных методов очистки для данного объекта. Предполагается анализ загрязнения воздуха выбросами предприятия и локальных производственных источников загрязнения,
прогнозирование загрязнения для будущих периодов, а также расчет концентрации загрязняющих
веществ на различных расстояниях от источника выбросов, определение санитарно-защитных зон,
что будет отражено в последующих публикациях.
Литература
Рeймeрc Н. (1994), Экoлoгия: тeoрии, прaвилa, принципы, гипoтeзы, М.: Рoccия Мoлoдaя, 367 c.
Харитоненко Г. (2012), Дияльнисть Украйни щодо забезпечення еколого-економичной стийкости,
Региональни екологични проблеми, No. 5, 34-38.
Харитоненко Г. (2013), Розробка модуля автоматизаций анализу стану атмосферного повитря м. Харкив, Комп’ютерний еколого-економичний мониторинг, No 3., 19-21.
Straja S. (2014), The importance of the pollutant dispersion along the nominal wind direction, Atmospheric
Environment, Vol. 28, No. 2, 371-374
Turner D. (2009), Techniques and decision making in the assessment of offsite consequences of an accident in
a nuclear facility, Bulletin of international atomic energy agency, No 86, 185-200.
Montenegrin Journal of Ecology / Crnogorski časopis za ekologiju, Vol. 1, No. 1 (September 2014), 53-59
ČOVJEKOV UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU
HUMANS – THEIR IMPACT ON THE ENVIRONMENT
dr VLASTA ZUPANC ISOSKI, docent
Glotta Nova - Centar za novo znanje Ljubljana, Slovenija
E-mail: [email protected]
dr MIMO DRAŠKOVIĆ, docent
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor
E-mail: [email protected]
JEL Classification: Q 13; P 28; Q01;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: Mart 23, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 17, 2014
Apstrakt
Jedna od najaktualnijih preukopacija čovječanstva danas je odnos čovjeka prema životnoj sredini. Savremeno
društvo mora brže i bolje da shvati upozorenje naučnika i stručnjaka o stanju životne sredine, tj. činjenicu da slobodne,
izvorne i nezagađene životne sredine ima sve manje, a ugrožene i devastirane sve više. Druga se širi na račun prve brže
nego što se mnogima čini, brže nego što je nauka s kraja prošlog vijeka to mogla da utvrdi i prognozira. Narušavanje
ekološke ravnoteže nastaje kao posledica čovjekove radne djelatnosti, kojom on „prisvaja“ prirodu i stvara proizvode.
Pri tome ne dolazi samo do poremećaja ekološke ravnoteže i eko sistema, već i do ugrožavanja integriteta čovjeka i
njegovog opstanka. U 21. vijeku, društvo se suočava sa sve većim globalnim problemima. U skladu s tim, polazi se od
hipoteze da se formula efikasnog i održivog razvoja treba tražiti u razvijanju ekološkog načina mišljenja.
Ključne reči: životna sredina, čovjek, ekološko društvo, održivi razvoj.
Abstract
One of the most current interests of the whole mankind today is the attitude of man towards the surroundings
he lives in. Modern society needs to understand all warnings given by scientists and experts regarding the situation in
our environment faster and better. It is an undeniable fact that a free, original and untainted environment is disappearing and a threatened, and devastated environment is gaining ground. The latter is spreading and pushing the first one
out faster than we think, faster than the scientific community at the end of 20 th century could confirm and predict. This
ecological imbalance is the result of the human activity, of the human "appropriation" of nature to produce different
products. This not only causes the imbalance in ecology and ecosystem, it also threatens the integrity of man and his
existence. Humanity in the 21st century is facing bigger and bigger global problems. Accordingly, it starts from the
hypothesis that the formula of effective and sustainable development should be sought in the developing an ecological
way of thinking.
Key words: Environment, Man, Ecological Society, Sustainable Development.
1. Uvod
Čovječanstvo je danas konfrotirano sa mnoštvom egzistencijalnih kriza, među kojima ekološka zauzima posebno mjesto. Do sada čovjek nije bio u stanju da stvori jedan idealan sistem civilizacije i izbjegne
krizna stanja. Ekološka svijest predstavlja neophodnu osnovu održivog razvoja i zaštite životne sredine.
Zajedno sa znanjima i vještinama obezbjeđuje se osnova za pomjeranje u veće sisteme, šire ciljeve i sofisticiranije razumijevanje uzroka, veza i posledica koji vladaju u životnoj sredini. Njena zaštita i unapređenje je
značajan globalni problem savremenog društva. Njegovo rešavanje inicira, pored ostalog, pronalazak načina
za racionalno i kompleksno korišćenje prirodnih resursa, kao i načina za vođenje aktivne demografske politike i razvijanje i unapređenje međunarodne saradnje u oblasti naučnih istraživanja. Novi odnos prema životnoj sredini, kao i preobražaj duha savremene sfere rada postaje imperativ. Koncepcija održivog razvoja još
nije detaljno razrađena i do kraja konzistentno operacionalizovana. Pa ipak, ona principijelno nudi određene
pozitivne mogućnosti harmoničnog razvoja, uz uslov da se poštuju predviđeni normativi i preporuke.
Moderna civilizacija sa svojim ogromnim tehnološkim dostignućima, brzim stopama rasta, visokom
destruktivnošću i ogromnim obimom posledica od tehnoloških, ekoloških i društvenih katastrofa životne sre-
54
Vlasta Zupanc Isoski i Mimo Drašković
dine stavlja pred društvene nauke nove izazove i zadatke u pogledu harmonizacije društvenog razvoja, predviđanja i upravljanja. Shvatilo se da su bile nerealne optimističke nade u matematičko modeliranje ekonomske i ekološke stvarnosti, jer ono ne otkriva i ne dokazuje valjane zakone, niti stvara nove i upotrebljive naučne teorije. Sumnje u univerzalnost navedenog modeliranja, objektivnost i reproduktivnost su se pokazale
opravdanim, a mehanizmi za njegovo sprovođenje nijesu nikad bili jasni, a često nijesu ni bili ponuđeni.
2. Zagađenost i zaštita životne sredine
Zagađenost i zaštita životne sredine već više decenija predstavljaju veoma značajan problem čovječanstva, bez obzira na trenutni stepen razvoja društva i proizvodnih snaga u pojedinim djelovima naše planete. Postojeći problemi se nameću nauci i operativi naglašenom aktualnošću i akutnošću. Došlo se do zaključka da zdrave životne sredine nema previše, da su brojni elementi u njoj ugroženi, da je stepen samoregulacije
nekih objekata neznatan i da jednom poremećeni ekološki odnosi gotovo ničim i nikad ne mogu biti dovedeni u prvobitno stanje. Bez obzira na značajne regionalne razlike u stepenu ugroženosti životne sredine, posebno njene prirodne komponente, planovi, programi i akcije njene zaštite i unapređenja su globalni problem,
koji obuhvata: oštećenje biosfere i njenih ekosistema, ogroman broj stanovnika (preko 6 milijardi sa pesimističkom prognozom udvostručavanja do 2020. godine), iscrpljivanje i smanjenje količina mnogih izvora
mineralnih i energetskih sirovina, zagađenja i degradacija vazduha, vode, zemljišta, globalne promjene klime, uništene vrste biljnog i životinjskog svijeta i dalje ugrožavanje biodiverziteta, beskućništvo ¼ svetskog
stanovništva, oštećenja ljudskog zdravlja i ugrožavanje života, velike količine otpada u sva tri agregatna stanja i sl.
Opstanak ljudskih zajednica je u prošlosti veoma često bio ugrožen prirodnim katastrofama, epidemijama, ratovima, oskudicom hrane i drugim uticajima, koji su, međutim, uvijek bili prostorno ograničeni.
Za razliku od egzistencijalnih kriza prošlosti, krize današnjice ne potiču od prirodnih nepogoda, nego od globalnog nesklada u idejno-materijalnom smislu čitave industrijske civilizacije. Pristupi rješavanju ovog problema se razlikuju u nauci. Neki od pristupa se zasnivaju na prelasku privrednih sistema iz permanentnog rasta u stacionarno stanje, izgradnji ekološke svijesti kod ljudi, uvođenju socijalnih programa, primjeni tehničkih mjera (npr. filteri, električni automobili i sl.), samoregulacionoj sposobnosti prirode i inventivnoj snazi
čovjeka, koji će svaki problem blagovremeno naći i adekvatno riješiti. Za sada nema integralnih sistemskih
studija, koje objašnjavaju prave dimenzije ovih problema i realne mogućnosti njihovog rješenja. Ideje potrošačkog društva da proizvodi što jeftinije i što više, bez obzira na primijenjene tehnologije, tj. na štetne posledice na životnu sredinu. Ovakav pristup nameće razvoj ekološke svijesti u svijetlu koncepcije zaštite životne
sredine, čiji su ciljevi racionalno trošenje prirodnih dobara, nalazišta i uvođenje mjera zaštite. To u krajnjoj
liniji samo prividno poskuplje i ograničava proizvodnju, tj. dovodi do smanjenja profita.
3. Odnos čovjek - životna sredina
Naše vrijeme je prelomni momenat u razvoju čovječanstva. U novim uslovima postojanja, prethodne
teorije imaju ograničenu oblast primjene. Tako se pretpostavlja da su proizvodne snage osnovni i određujući
faktor istorijskog procesa, jer njihov nivo karakakteriše stepen čovekovog ovladavanja prirodnim silama. Od
vremena početka industrijske revolucije ekonomska sredina (materijalni uslovi života društva) se brzo mijenjala. Neprekidno su rasle proizvodne snage i usavršavali se predmeti ljudskih potreba. Pomoću tehničkih
dostignuća čovjek je obezbijedio sebi komforne uslove egzistencije. Rast njegovih mogućnosti činio se bezgraničnim. Međutim, praralelno sa rastom proizvodnje i odgovarajućih potreba, sve veći značaj su dobila i
naličja civilizacije.
Ako se ranije smatralo da čovjekovo okruženje postoji i kreće se po svojim zakonima, u značajnom
stepenu nezavisno od svojstava sredine, sada to više nije tako. Za poslednjih sto godina djelatnost čovjeka se
izdigla na planetarne razmjere: neprekidno raste antropogeno opterećenje na životnu sredinu, čovek je potčinio prirodu, natjeravši je da služi njegovim interesima. Ali, kao rezultat su se dogodile neplanirane kvalitativne promjene. Sve se našlo pod udarom: voda, vazduh, zemljište, flora, fauna, zdravlje ljudi, pa čak i samo
postojanje biosfere. U takvim uslovima više ne možemo razmatrati čovjeka i sredinu odvojeno, već samo u
jednom sinergijskom sistemu priroda-društvo.
U naše vrijeme čovjek se nalazi u informacionom polju, formiranom novim sredstvima komunikacije, naročito sredstvima javnog informisanja. To polje djeluje neposredno na mozak, skoro isto kao i njegov
materijalni položaj. Ono neposredno utiče na stanje proizvodnih snaga, koje se više ne može razmatrati
odvojeno od informacione sredine. Za poslednjih pola vijeka takođe se izmijenio i sam karakter proizvodnje.
Nauka je postala neposredna proizvodna snaga, nastali su i razvili se mikroelektronika, informatika, robotika,
ČOVJEKOV UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU
55
biotehnologije i dr., koje utiču ne samo na način života, nego i na biološke osnove čovjekove egzistencije.
Danas kada je razvoj civilizacije prišao kritičnoj granici, samo sfera razuma može ukazati na puteve izlaza iz
narastajućih globalnih teškoća.
Čovjek kao biološka jedinka, bilo gdje da se nalazi, podliježe uticaju životne i svoje sredine. Ovaj
odnos ima biološku ravnotežu i zavistan je od bioloških zakona, a njegova promjena narušava zdravlje čoveka. Promjene u životnoj sredini čovjeka su izvan njegovih mogućnosti kontrole. One narušavaju biološku
ravnotežu i oštećuju je (prirodne katastrofe i sl.). S druge strane, ako čovjek želi da usavršava, mijenja i
neracionalno koristi svoju biološku sredinu, na način da njom dominira, povećava se uticaj te izmijenjene
sredine na čojeka. Ljudi, u želji da svoj život učine udobnijim, često u sjenci izvanrednih uspeha u raznim
oblastima svoje djelatnosti (tehnologije, nauke, saobraćaja, proizvonja hrane i sl.) dovode u početku nezapaženo, a onda sve više, do procesa degradacije i zagađivanja životne sredine. Zato se već postavlja pitanje
opstanka ljudske vrste.
Kada je čovjek postao „bogatiji“, u poslednjih 150 godina, počeo je da misli da dominira prirodom.
Ali, danas je shvatio da su posledice tih uspjeha poražavajuće, a za budućnost su katastrofalne. Nazvao ih je
„ekološkom krizom“. Institut za kontrolu ljudske aktivnosti u svijetu sa sjedištem u Vašingtonu poručuje da
se „zdravlje“ naše planete Zemlje stalno pogoršava: smanjuje se hranljivi sloj zemlje, šume umiru, pustinje
se šire, povećavaju se otrovni gasovi u atmosferi (ugljen dioksid, sumpordioksid i dr.), gomilaju se otrovni
otpaci, u vodi se nalaze teški metali, kancerogene materije i smanjuju se mnoge biološke vrste (životinje i
biljke). Gotovo u svim državama, a i u svjetskim razmerama postoji širok front borbe za otklanjanje negativnih posledica zagađivanja, kao i protiv dalje degradacije čovekove sredine. Čovječanstvo treba da se u prvom
redu usmjeri na institucionalno sprečavanje aktivnosti koje ruše ekološku ravnotežu, a u isto vrijeme na institucionalno otklanjanja posledice zagađenja. Potrebno je obezbijediti svakom čovjeku zadravu životnu sredinu (čist vazduh, čistu vodu, nezagađenu hranu i sl.). Korisnici prirodnih dobara, dakle svi mi, kao i potencijalni zagađivači životne sredine (iz nauke, tehnologije, saobraćaja, proizvodnje hrane i dr.) treba da se upoznaju sa negativnim posledicama neracionalnog ponašanja prema prirodi i njenim zakonima, neracionalnim
korišćenjem prirodnih resursa. To je način da se formiraju ekološka svijest i ekološka etika.
Priroda ne dozvoljava da se remete osnovni biološki zakoni. Ali, i ljudsko društvo ima svoja pravila
ponašanja, svoje zakonske norme, koje se moraju poštovati. Bez toga uslova u industriji razvijenog sveta, u
borbi za veći dobit i u prljavoj tehnologiji, biološki zakoni su uvijek u opasnosti. Smatra se da postoje četiri
osnovna faktora koji remete biološke zakone. To su:
-
-
Upotreba prirodnih bogatsva u industrijske svrhe. Iz zemljine utrobe se godišnje izvlači se oko
120 milijardi tona različitih ruda, s tendencijom stalnog porasta. Prerada te impozantne količine
ruda i drugih materijala (uglja, nafte) praćeno je ogromnim količinama otpadnih materijala;
Nekontrolisani porast ljudske populacije. Sa stanovišta zagađenja životne sredine značajna je
migracija stanovništva u gradove i industrijske centre. Smatra se da gradovi zauzimaju oko
0,4% zemljine površine, a da u njime žive oko 42% stanovnika naše planete;
Povećana proizvodnja sintetičkih i hemijskih materija. Hemizacija poljoprivrede dovodi do preopterećenja eko sistema. Povećanje poljoprivredne proizvodnje i povećanje prinosa, koje nazivamo „zelena revolucija“ postignuto je, pored ostalog, upotrebom mineralnog đubriva i zaštitom, najčešće otrovnim hemikalijama. U poljoprivrednoj proizvodnji koriste se oko 100 miliona
tona raznih mineralnih đubriva i oko 3 miliona tona pesticida, ne računajući aditive i brojna sredstva u tehnologiji hrane (vitamine, hormone, antibiotike). Za poslednjih 30 do 40 godina rastureno je oko 1,5 miliona tona samo DDT i
Povećana je potrošnja kiseonika različitim industrijsko-proizvodnim aktivnostima čovjeka. Potrošnja kiseonika u industriji i saobraćaju u pojedinim industrijski razvijenim zemljama i regionima prevazilazi količinu proizvedenog kiseonika od strane kopnenih zelenih biljaka datog regiona. Navodi se da automobili učestvuju sa više od 50% u zagađenju naše atmosfere. Smatra se
da oko 320 miliona automobila, vjerovatno ih danas ima više u svijetu, potroše više kiseonika
nego cijela ljudska populacija. Istovremeno automobili izbace a atmosferu oko 250 miliona tona
ugljen monoksida i preko 60 miliona tona ugljovodonika. Jedan mlazni avion prilikom prelijetanja Atlantika potroši 70 do 150 tona atmosferskog kiseonika. Nedostatak kiseonika i deficit čiste
vode izgleda da su prvi činioci tako zabrinuli današnjeg čoveka da on veliki deo svoje tehnologie
usmjerava na zaštitu životnog prostora.
56
Vlasta Zupanc Isoski i Mimo Drašković
Slika 1: Promjene svjetskih pejzaža kao uzrok degradiranja ekosistema
Izvor: Foley et al. 2005, p. 571.
Promjene u korišćenju zemljišta (slika 1) su omogućile nekima da prisvajaju sve veći dio resursa
planete. Ali, to potencijalno podriva sposobnost eko sistema da održi proizvodnju hrane, slatkovodne i šumske resurse, reguliše klimu i kvalitet vazduha i ublaži širenje mnogih zaraznih bolesti. Zbog toga se sve više
suočavamo sa izazovom upravljanja kompromisima između neposrednih ljudskih potreba i održavanjem
kapaciteta biosfere, koji treba da obezbijedi robu i usluge na duži rok.
4. Kontroverzna i druga pitanja ekološke održivosti
Održivost (ekološka i razvojna) je veoma delikatno i složeno pitanje, jer se radi o procesu koji određuje evoluciju društva, njegove duhovne i materijalne kulture, nivo i kvalitet života u budućnosti. U tom
smisli, pojava ekološke ekonomije (ili: ekonomije okruženja) ne predstavlja alternativni pravac ekonomske
teoriju, nego samo širi perspektivu primjene pojedinih instrumenata ekonomske analize u cilju povećanja
održivosti privrednog razvoja. Riječ je o integrisanju ekoloških problema u predmet ekonomske nauke.
Pored toga, riječ je humanizaciji, socijalizaciji i ekološkoj orijentaciji ekonomije, koja naglašava negativnu
ulogu subjektivnosti, koja proporcionalno utiče na povećanje konflikata društva sa prirodom. Može se zaključiti da se logika razmišljanja o ekološkoj održivosti zasniva na poželjnom principu „od krize prema novim
mogućnostima“, posebno po pitanju očuvanja prirodnog kapitala.
Tabela 1: Razlike u koncepciji održivog razvoja, korporativne održivosti i CSR
Oblik
Održivi razvoj
(Sustainable Development)
Korporativna održivost
(Corporate Sustainability)
Korporativna društvena odgovornost (Corporate Social
Responsibility)
Specifičnost
zavisi od društvene interpretacije
zavisi od društvene interpretacije i održivosti ekonomskog,
društvenog i prirodnog kapitala
zavisi od konkretnih zahtjeva
stejkholdera
Vremenski
okviri
nekoliko pokoljenja
potrebe sadašnjih i budućih
stejkholdera
aktualne potrebe stejkholdera
Struktura
u početku je uključivao ekološku dimenziju, a kasnije se proširio na društvenu i ekonomsku
u početku je uključivala ekološku, društvenu i ekonomsku
dimenziju
Od početka uključuje u sebi
ekološku, društvenu i ekonomsku dimenziju
Kriterijum
Izvor: Steurer, Langer, Konrad and Martinuzzi (2005), p. 274.
ČOVJEKOV UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU
57
Princip održivosti je suštinski ograničen na amortizaciju prirodnog kapitala. Održavanje obnovljivog
i zaštićenog funkcionisanja ljudskog okruženja (eko, tehno i antropo sfere) svodi se na nivo koji je dovoljan
da zadovolji trenutne potrebe, a da ne ugrozi buduće potrebe čovječanstva. Međutim, u literaturi postoji dosta protivurječnih tumačenja održivosti. Ona su posebno izražena u njenoj univerzalnoj upotrebi kod kategorija održivog razvoja, korporativne održivosti i korporativne društvene odgovornosti. Zbog toga smo u tabeli 1
pokušali da evidentiramo najosnovnije i najopštije razlike u pomenutim koncepcijama s aspekta upotrebe
termina održivosti. Na pitanje „šta sve treba da bude održivo“, Komisija za nacionalne resurse SAD je identifikovala tri glavne kategorije: prirodu, sistem zaštite života i društva, kao i prateće kategorije kao što su
okruženje zajednice, kultura i sl. (tabela 2)
Tabela 2: Definicija održivog razvoja
Ono što treba biti održivo:
U toku kojeg perioda vremena 25 godina,
„Sada i u buduće“, Uvijek
Priroda:
zemlja, biodiverzitet i
ekosistemi
Sistem zaštite života i društva
servisiranje ekosistema
resursi i okruženje
Povezanost
samo, uglavnom
osim, i, ili
Zajednica
kultura, grupe i naselja
Ono što treba biti razvijeno:
Ljudi:
preživljavanje djece, očekivana
životna dob, edukacija, pravednost,
jednake mogućnosti
Privreda
bogatstvo, produltivni sektori
i potrošnja
Društvo
institucije, društveni kapital
države i regioni
Izvor: U.S. National Research Council, Polica Division, Board on Sustainble Development (1999), Our Common Journey:
A Transition TowardSustainability, National Academy Press, Washington D. C.
Slika 2.: Uključenost održivog razvoja u ekonomski razvoj
Izvor: https://www.google.hr/search?q=sustain+development...
Iz navedenih tabela i tumačenja je jasno da se pojam održivosti neselektivno i nekritički koristi u
raznim oblastima. On ima i svoje četiri osnovne dimenzije, koje sadže određene sopstvene vrijednosti: a)
političku (demokratsko odlučivanje, moć društvenih grupa i pojedinaca, zakoni i odluke), b) društvenu (svi
58
Vlasta Zupanc Isoski i Mimo Drašković
ljudi žive zajedno na planeti, potreban im je mir i jednakost), c) ekonomsku (ljudima je potreban posao i
ovac, ali i odgovarajući razvoj zbog budućih naraštaja) i d) biofizučku (koja podrazumijeva zaštitu prirode i
životno održive sisteme). Ali takođe je jasno da se pojam održivosti suštinski može univerzalizovati i povezati za termin održivog razvoja, koji je direktno povezan sa ekonomskim razvojem, što sugeriše i slika 2.
Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) definiše održivi razvoj kao razvoj u okvirima prihvatljivog kapaciteta eko sistema Zemlje. The Global Development Research Center smatra da se radi o održavanju ravnoteže između ljudske potrebe za poboljšanjem kvaliteta života i blagostanja, s jedne strane, i
očuvanja prirodnih izvora i eko sistema, od kojih zavise buduće generacije. Oni insistiraju na ostvarenju
humanog razvoja kao osnovnog cilja ekonomskog razvoja, koji u suštini podrazumijeva zdravstvene i edukacione usluge, mogućnost zaposlenja i zaštitu okruženja. Da bi se bolje shvatio uopšteni i protivurječni pojam
„održivi razvoj“, potrebno je sagledati dijalektičku povezanost između mnogih elemenata koji čine njegovu
matricu (slika 3).
Slika 3: Matrica održivog razvoja
Izvor: https://www.google.hr/search?q=sustain+development...
Održivi razvoj predstavlja generalno usmjerenje i težnju da se stvori bolji svijet, preko uravnoteženja
društvenih, ekonomskih i faktora zaštite životne sredine. Suština koncepta održivog razvoja zasniva se na
principu intergeneracijske pravde (jednakosti), koji se odnosi na nasleđivanje istog stanja životne sredine od
jedne na drugu generaciju. Nepoštovanjem ovog principa nanosi se šteta, koju jedna generacija prenosi na
buduće generacije. Ta šteta se obično izražava preko procentualne zastupljenosti konkretnih ekoloških problema, među kojima se izdvajaju promjene klime (51%), nedostatak vode (29%), zagađenje vode (28%), širenje pustinja (28%), izumiranje nekih vrsta (23%), zagađenje vazduha (20%), deponije smeća (20%), erozija
zemljišta (18%), smetnje ekosistemima (17%), hemikalije (16%), migracije prema radovima (16%), ozonske
rupe (15%) i upotreba energije (15%) – prema anketi UNDP iz 2000.
5. Zaključak
Ljudi koji koriste doprinose nauke i prakse imaju mogućnost da predviđaju promjene u životnoj sredini, kao i
posledice ekoloških problema. Nauka je u stanju da dođe do novih saznanja, preispita stare vrijednosti i mišljenja i
ukaže da nijedna ideja sama po sebi ne može riješiti sve probleme. Zato je za zdravog čovjeka, za zdravu životnu sredinu i ekologiju prvenstveno odgovorno društvo i privreda kao njegov podsistem.
Potrebno je, nesumnjivo, formirati i njegovati kod svih ljudi ekološki način mišljenja. On znači da živu prirodu, biosferu i njene ekosisteme treba posmatrati kao složene makrosisteme, u kojima vladaju strogi zakoni. To znači da
navedene podsisteme treba sinergitički shvatiti, jer je sve to ustvari jedna cjelina, koja se nikad i ničim ne smije narušavati.
U poslednje vrijeme se forsira tzv. „zelena ekonomija“ kao instrument održivog razvoja. On nje su velika i
optimistička (vrijeme će pokazati da li su i u kojoj mjeri relna) očekivanja da omogući racionalnije korišćenje i bolje
upravljanje prirodnim resursima na održiv način, koje pretpostavlja manje negativne uticaje na životnu sredinu.
ČOVJEKOV UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU
59
Izvori i literatura
Foley, J. A. et al.(2005), „Global Consequences of Land Use“, Science, Vol. 309, No. 509, 570-574.
Odum E.P., Barrett G.W. (2005), Fundamentals of Ecology - 5th edition, Thompson Brooks.
Pisano, U. (2012), „Resilience and Sustainable Development: Theory of resilience, systems thinking and adaptive governance“, Quarterly Report, No 26, European Sustainable Development Network,
Steurer, R., Langer, M.E., Konrad, A., Martinuzzi, A. (2005), „Corporations, Stakeholders and Sustainable
Development I: A Theoretical Exploration of Business-Society Relations“, Journal of Business Ethics, 61/3, 263–281.
Tome D. (2006), Ekologija, Tehniška založba Slovenije, Ljubljana, 344 str.
Tarman K. (1992), Osnove ekologije in ekologije živali, DZS, Ljubljana, 547 str.
http://www.projekt-clovek.com/literatura/knjige/kaksna-bo-nasa-prihodnost-smo-pripravljeni/
http://www.endemit.org.yu/grupe
http://www.mu.ac.in/myweb_test/M.A.Part%20-%20II%20%20Paper%20VII.pdf
http://www.inst-antonatrstenjaka.si/tisk/kakovostna-starost/clanek.html?ID=962
http://en.wikipedia.org/wiki/Ecosystem
www.ekoforum.org.yu
http://greatecology.com/process/
http://www.projekt-clovek.com/literatura/knjige/kaksna-bo-nasa-prihodnost-smo-pripravljeni
http://www.newagepublishers.com/samplechapter/000262.pdf
http://ekoloskiproblemi.blogspot.com/2008/05/ekoloski-problemi-kriza- covjecanstva.html
http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0354-32850955536J
http://stevendbennett.wordpress.com/essays/the-conceptual-history-of-garbage/
http://www.Ekologija/EkoloskaKrizaGlobalniProblem.htm
http://www.cylch.org/Reuse_Repair_Network, 20.3.2013
http://www.bistra.si/wp-content/uploads/2012/09/Celovito-ravnanje-z-odpadki-Okoljska-konferenca-2013.pdf
http://bolest-bucoos.blogspot.com/2011/01/osobitosti-klime-i-njen-utjecaj-na.html
http://apeironsrbija.edu.rs/icama2009/039_Suzana%20Pajic%20%20Uticaj%20klimatskih%20promjena%20na%20zivotnu%20sre.pdf
http://zelenikrog.org/zelenikrog/ekologija/celostna_ekologija_pot_v_zavestno_druzbo. Pdf
60
Vlasta Zupanc Isoski i Mimo Drašković
Montenegrin Journal of Ecology / Crnogorski časopis za ekologiju, Vol. 1, No. 1 (September 2014), 61-71
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI
S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
INSTITUTIONAL FRAMEWORKS OF CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY
WITH EMPHASIS ON SEAPORTS
mr NIKŠA GRGUREVIĆ, doktorant
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor
e-mail: [email protected]
mr DRAGAN RADOVIĆ, doktorant
Univerzitet Crne Gore, Fakultet za pomorstvo Kotor
e-mail: [email protected]
JEL Classification: G 34; O 17; P 21;
PREGLEDNI ČLANAK / Review
Primljeno / Received: Mart 07, 2014
Prihvaćeno / Accepted: June 09, 2014
Abstract
U radu se prikazuje konceptualna analiza institucionalnog okvira, koja predstavlja uslov održivog razvoja.
Predlaže se institucionalni pristup CSR. Polazi se od hipoteze da tri postojeća teorijska pristupa (egoistički, altruistički
i prosvijećeni) ne mogu riješiti pitanje efikasnosti CSR. Uključivanje obavezujućih institucionalnih kriterijuma bi značajno unaprijedilo regulisanje odnosa između biznisa i prirodnog okruženja. Vjeruje se da bi to bio najefikasniji instrumenat upravljanja CSR.
Održivi razvoj naprednih morskih luka u poslednje vrijeme se značajno zasniva na novim institucionalnim
trendovima, koji se odnose na korporatizaciju (posebno u dijelu društvene odgovornosti) i reformu strukture upravljanja (specijalizacija, teritorijalno integrisanje u složene logističke lance isporuka). Svi ti novi institucionalni trendovi i
institucionalno-organizaciono restrukturiranje se realizuju u cilju održivog razvoja i povećanja konkurentnosti i kompetentnosti naprednih morskih luka. Oni su uslijedili poslije brojnih teorijskih istraživanja, koja su dokazala značaj i
propulzivnost institucionalnih komponenti za ekonomski razvoj uopšte i održivi razvoj naprednih morskih luka. Kao
rezultat novonastalih okolnosti, donosioci odluka u morskim lukama, terminalima i logističkim operatorima moraju se
prilagođavati promenljivim okolnostima i koristiti pozitivna iskustva uzornih svjetskih modela u dijelu novih zahtjeva
tržišta, partnerskih odnosa, strategija, ugovora, svojinskih odnosa i projekata.
Ključne riječi: institucije, korporativna društvena odgovornost (CSR), korporacije, održivi razvoj, prirodno
okruženje, morske luke.
Abstract
This paper presents a conceptual analysis of the institutional framework, which is a condition for sustainable
development. The institutional approach to CSR is being proposed. It starts from the hypothesis that the three existing
theoretical approaches (egoistic, altruistic and enlightened self-interest) can not resolve the issue of CSR efficiency.
Inclusion of mandatory institutional criteria would significantly improve the regulation of the relationship between
business and natural environment. It is believed that this would be the most effective instrument of management of CSR.
Sustainable development of advanced seaports in recent times is significantly based on the new institutional
trends relating to incorporation (particularly in the area of corporate social responsibility) and the reform of the
governance structure (specialization, territorial integration in complex logistics supply chain). All of these new institutional trends and institutional-organizational restructuring implemented in order to support sustainable development
and increasing competitiveness and competence of advanced seaports. They are coming after a number of theoretical
studies, which have shown the importance of institutional and propulsion components for economic development in
general and sustainable development of advanced seaports. As a result of the new circumstances, the decision-makers
in seaports, terminals and logistics operators must adapt to changing circumstances and use positive experiences of
exemplary models in the world of the new requirements of the market, partnerships, strategies, contracts, property
rights, and projects.
Keywords: Institutions, Corporate Social Responsibility (CSR), Corporations, Sustainable Development, Natural Environment, Sea Ports.
62
Nikša Grgurević i Dragan Radović
1. Uvod
Termin сorporate citizenship se davno pojavio. On objašnjava neraskidivost opštih ekonomskih principa postojanja korporacija i njihovu društvenu odgovornost (CRS) pred njim i ukazuje na potrebu institucionalizacije CSR. Na to ukazuje očigledna nedovoljnost dobrovoljnih odgovora na zahtjeve za zaštitu prirodnog okruženja, kao i nedovoljnost zakonskog regulisanja rada korporacija (čak i kad bi se one toga pridržavale). Institucionalni pristup CSR bi trebao da bude razumna alternativa i dopuna za tri do danas poznata teorijska pristupa: a) korporativni egoizam, b) korporativni altruizam, prema kojem korporacije treba da učestvuju u poboljšanju uslova života (The Committee for Economic Development) i c) prosvijećeni interes, koji
smatra da dobar biznis mora biti odgovoran, jer utiče na dugoročni profit i gubitak, odnose u kompaniji,
poboljšava imidž korporacije i povjerenje društva, privlači nove klijente, bolje zadovoljava zahtjeve potrošača, povećava obim prodaje i tržišnu vrijednost akcija firme.
Ako je sve tako kako prikazuje teorija prosvijećenog interesa (enlightened self-interest), onda nije
jasno zašto izostaje šira institucionalna intervencija u oblasti CSR, odnosno primjena alternativnog institucionalnog pristupa, koji u radu zagovaramo i predlažemo? Tim prije što iz definicije CSR, koje je predložilo
vodeće američko udruženje Business for Social Responsibility proizilazi da se komercijalni uspjeh može
ostvariti samo uz poštovanje etičkih normi, ljudi, društva i prirodnog okruženja, što je na liniji sa Pareto
optimumom u ekonomiji.
U ovom radu se preko konceptualne analize pokušava dokazati da institucionalni faktori predstavljaju neizostavan uslov nove paradigme održivog razvoja i CSR. Analiziraju se mišljenja daće u budućnosti
zahtijevati sve veće uvažavanje i primjenu.
2. Pregled literature
Tokom protekle dvije decenije u svijetu dramatično raste zabrinutost za CSR (Carroll, 2008; Vogel,
2005). Angažovanje korporacija je sve više usmjereno prema prosocijalnom ponašanju, kao što je podrška
zdravstvenom sistemu, borba protiv korupcije, eliminisanje dječijeg rada itd. Tema CSR se pominje u literaturi pod različitim imenima: strategijska filantropija, društvena odgovornost, korporativno građanstvo. Bez
obzira na to koji je naziv u pitanju, za sada je dominantna paradigma društvene odgovornosti orijentisana na
ideju stvaranja "dijeljenja” vrijednosti (odgovornosti). Uloga biznisa prema navedenom modelu je da stvori
vrijednost za svoje akcionare, ali na takav način da se ujedno stvara i vrijednost za društvo, manifestujući se
na taj način kao win-win predlog (Rangan, Chase and Sohel, 2012, p. 1).
CSR је prepoznat kao efikasno sredstvo za korporacije da poboljšaju svoju reputaciju i izgrade
imidž brenda i lojalnost kupaca, kao i da pozitivno utiču na društvo. Mnogi autori su dokazali da angažovanje u CSR aktivnostima može da pomogne kompaniji na mnogo načina. Sve više kompanija i brandova se
udružuju s razlogom, koristeći to kao sredstvo za: a) razlikovanje od konkurencije, izgrađivanje emocionalne veze sa svojim kupcima, b) izazivanje zadovoljstva zaposlenih i njihove lojalnosti, c) stvaranju preduslova za prihvatanje eventualnog povećanja cijena od strane kupaca; d) generisanje povoljnog imidža i publiciteta, e) pomoć u pridobijanju skeptičnih javnih službenika i f) izgradnju korporativne reputaciju i lojalnost
marke.
Slika 1: Carroll'-ov okvir CSR
Izvor: prilagođeno prema Carroll 1979.
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE
ODGOVORNOSTI S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
63
CSR je obrađen u organizacionoj, menadžment i ekonomskoj literaturi kroz nekoliko različitih perspektiva (Carroll, 1979, 1999, 2000; Margolis & Walsh, 2003; van Marrewijk, 2003; Wood, 1991). Friedman
(1962) je davno ponudio rigidan stav da je jedina odgovornost biznisa stvaranje profita, u granicama zakona.
Suprotne stavovi su, međutim, da korporacije moraju imaju odgovornost i prema svim drugim društvenim
subjektima, osim akcionara. Sve, organizacije su neminovno suočene s pritiskom za rješavanje društvenih
pitanja (Lewis, 2003; Margolis & Walsh, 2003;. Matten et al, 2003). Kao rezultat toga, organizacije moraju
biti osjetljivije na značaj pozitivnog korporativnog doprinosa društvu. Zato danas mnogi sve više djeluju u
skladu s tim. Carroll (1979, 1999) je tvrdio da se CSR sastoji od četiri komponente: ekonomske (osnovna
odgovornost je stvarati profit dakle, biti održiv), pravne (dužnost poštovanja zakona), etičke (odgovornost za
djelovanje na način konzistentan s društvenim očekivanjima) i diskrecione (aktivnosti koje nadilaze društvena očekivanja). On (1999, p. 283) je opisao etički dio okvira CSR kao “vrste ponašanja i etičkih normi koje
društvo očekuje da će biznis slijediti. To se odnosi i na proširenje kroz ponašanje u praksi koje je izvan
onoga što je propisano zakonom”.
CSR uključuje široki raspon pitanja vezanih za uloge, pozicije i funkcije poslovanja u savremenom
društvu (Jonker, 2005). Van Marrewijk (.2003, p. 236) navodi da se CSR odnosi na „aktivnosti kompanije dobrovoljne po definiciji - pokazujući uključivanje društvene i ekološke svijesti u poslovanje te u interakcije s
zainteresovanim stranama“. Svrha postojanja CSR je da organizacije imaju odgovornosti izvan maksimalizacije profita (Carroll, 1979, 1999; Moir, 2001). Izazov s kojim se kompanije suočavaju u trenutnom okruženju je kako „koristiti svoje sposobnosti i kapacitete za doprinose u tradicionalnom poslovnom smislu, dok
prihvataju društvenu ulogu" (Jonker, 2005, p. 20). Usvajanjem ovakve dualne perspektive, mnoge vodeće
korporacije su se mijenjale od tradicionalne dobrotvorne perspektive, do strategijskog CSR, koji pokušava
integrisati korporativne donacije i komunalne djelatnosti s poslovanjem i interesima (Dean, 2003). Isto tako,
uzrok je u marketingu, pri čemu kompanije nastoje povezati promociju svojih proizvoda sa socijalnim uzrocima i odvajajući i dio prihoda na te uzroke, sve u cilju manifestacije čvršćih zajedničkih poslovnodruštvenih veza (Higgins, 2003).
Niz autora razmatra korporativno upravljanje preko ponašanja izvršnog (top) menadžmenta firme
prema principalima (naručiocima), u koje spadaju akcionari, povjerenici, dobavljači, kupci, zaposleni i druge
osobe koje ulaze u poslovne odnose s menadžmentom, koji djeluje u ime korporacije (Bech, Bolton, Röell,
2002, p. 14). U kontekstu ovog izlaganja veoma je specifično tumačenje E. Higazya (2013, 778), koji s
humanističkih i filozofskih pozicija posmatra potrebu institucionalizacije korporativnog upravljanja. On
podržava potrebu materijalnog (realnog) institucionalnog djelovanja i smatra da je ono presudno za efikasno
korporativno upravljanje. Ali, on ističe značaj humanističkog saznanja i ljudskog kapitala, koji mora učestvovati u sinergetskoj institucionalizaciji i stvaranju svijesti o njenoj neopgodnosti.
3. Institucionalni okvir CSR
Firma California Public Employees' Retirement System (CalPERS) je pionir u primjeni inovacionih
pristupa u biznisu. Ona ističe pet osnovnih korporativnih principa: odgovornost, transparentnost, pravičnost,
metode glasanja i kodeksi najbolje prakse. Dugoročna vizija podrazumijeva da kompanija ima jasnu predstavu o tome kako će se razvijati u budućnosti. Logično je da neizbježno širenje odgovornosti kompanije prati
širenje njihovog poslovnog uticaja. Pritisak državnih vlasti i društva na kompanije u pogledu njihove društvene odgovornosti je sve veći. Međutim, smatramo da formiranje nove paradigme društvene odgovornosti
korporacija nije moguće bez stvaranja čvrstih institucionalnih okvira. Za sada postoje neke bitne pretpostavke za njeno formiranje, kao što je сorporate citizenship (korporativno građanstvo), socijalne investicije i
socijalno partnerstvo. Čini se da je za konzistentnost nove paradigme društvene odgovornosti korporacija
navedenim elementima treba dodati jasan i obavezujući institucionalni okvir. Zašto?
U CSR su uključeni mnogi subjekti: akcionari (svojinski vlasnici, individualni i institucionalni),
najamni radnici (menadžeri i zaposleni), direktori (interni i eksterni) i korporativne jedinice (firme, banke).
Njihovi uzajamni odnosi su složeni i uslovljeni su institucijama – pravilima igre, kako formalnim, tako i
neformalnim. Zato je logično da je odgovarajuća institucionalna sredina i institucionalna konkurencija uslov
efikasnog korporativnog upravljanja i nove paradigme održivog razvoja. Uostalom, ako je dokazano
da su efikasne institucije uslov ekonomskog razvoja, logično je pretpostaviti isti uzročno-posledični
odnos i kad je u pitanju CSR. Postojanje unutrašnjih institucija korporativnog upravljanja, koje djeluju
prema ispunjavanju internih ciljeva, prvenstveno onih koji vode usklađivanju menadžerskih i akcionarskih
interesa, a sekundarno sprečavanju efekata koji eliminišu velike diverzije na vrijednosti od strane rasutih
akcionara ka insajderima, opravdava njihovu ulogu u stabilizaciji kompanije. Institucije korporativnog
upravljanja imaju još jednu ulogu. Igrači izvan korporacije mogu da utiču na nju: ako se pojave nepravedni
64
Nikša Grgurević i Dragan Radović
korporativni aranžmani, onda autsajderi mogu da intervenišu preko političkih institucija. Oni mogu zabraniti
neke aranžmane, podići troškove drugima i subvencionisati neke za koje ocjene da je potrebno. Oni to rade
svuda u svijetu i na taj način snažno utiču na institucije korporativnog upravljanja.
Tabela 1: Unutrašnje i spoljne institucije korporativnog upravljanja
Institucije
formalne
neformalne
Unutrašnja kontrola
- nadzorni odbor
- menadžment tim
- akcionari
- radnički savjet
- smjernice i odnosi
- sa vlastima
-
specifične norme
i vrijednosti firme
etika upravljanja
pravila ponašanja
Spoljna kontrola
- konkurentne vlasti
- zakoni o, npr. svojinskim pravima, stečaju i procedurama
nesolventnosti, kao i sprovođenje pravila
- pravila razmjene (razmjena akcija)
- računovodstveni standardi i principi revizije i otkrivanja
- reputacijski agenti (finansijski analizatori, računovođe)
- institucionalne organizacije: centralne banke, OECD, Svjetska
banka, EBRD
- samoregulacija unutar sektora
- reputacija (povjerenje)
- društvene norme i vrijednosti
Izvor: Postma, Hermes, prema: Draskovic, and Stjepcevic 2012, p. 30.
Subjekti unutar korporacije, ako ne mogu da dobiju ono što žele preko internih aranžmana, mogu se
žaliti autsajderima. Na taj način oni stvaraju eksterne političke saveze, koji tada vrše interni pritisak na firmu.
Oni mogu da iskoriste svoj položaj unutar firme, pozivajući institucije izvan firme da intervenišu. Institucije
korporativnog upravljanja nijesu samo organizacione i tehničke, nego su jednim dijelom ili u cjelini i političke. U institucionalnom pogledu, pоstојi mnogo različitih modela korporativnog upravljanja u svijetu. Oni se
razlikuju u zavisnosti od prirode kapitalizma u koji su ugrađeni. Liberalni model koji je uobičajen u angloameričkim zemljama ima tendenciju ka davanju prioriteta interesima akcionara. Koordinisani model, koji je
najčešće zastupljen u zemljama kontinentalne Evrope i Japanu, prepoznaje pored akcionara interese radnika,
menadžera, dobavljača, klijenata i društvene zajednice. Oba modela izražavaju komparativne prednosti, ali
na različite načine. Liberalni model korporativnog upravljanja podstiče radikalne inovacije, po cijenu konkurencije, dok koordinisani model olakšava inkrementalnu inovaciju i podstiče kvalitetnu konkurenciju (Aras,
Crowther, 2012).
Korporativno upravljanje je skup procesa, poreza, politika, zakona i institucija, koje utiču na način
na koji je korporacija usmjerena, vođena i kontrolisana. Drašković i Stjepcevic (Ibid.) ističu pored gore
navedenih kontrolnih odnosa, koji su uopšteno više formalne prirode, mogu postojati i neformalne institucije,
koje takođe igraju ulogu u korporativnom upravljanju. One mogu biti čvrste specifične norme i vrijednosti,
menadžment etosa i pravila ponašanja u poslovanju, kao i opšte norme i vrijednosti koje postoje u društvu u
cjelini, samoregulacija u određenoj industriji, ugled preduzeća u svojim odnosima s konkurentima, dobavljačima i kupcima. Specifikacije korporativnog upravljanja ukazuju na to da su institucije korporativnog upravljanja stavljene u svrhu dopune formalnih ugovora između različitih zainteresovanih strana.
Slika 2: Institucionalni, međunarodni i drugi faktor uticaja na korporativno upravljanje
Izvor: Draskovic, and Stjepcevic 2012, p. 34.
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE
ODGOVORNOSTI S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
65
Vlada ima značajnu ulogu u postavljanju smjernica i podsticanju kompanija da uđu u direktni kontakt s članovima društva (zainteresovanim stranama, tzv. shareholderima). Njena uloga podrazumijeva stvaranje ambijenta da svi zajednički rade na rešavanju problema u vezi s kompanijom, ili drugih važnih pitanja
u vezi sa zajednicom (normativni elemenat institucija). Vlade sve više donose regulatorni okvir kojim se
podstiče rad u oblasti društveno odgovornog poslovanja. To uključuje niz ekoloških propisa u mnogim
državama, kao i brojne izvještaje kojima se regulišu socijalna pitanja (Bondy, 2008, p.60).
Principi korporativnog upravljanja i kodovi ponašanja su razvijeni u različitim zemljama su objavljeni od strane berze, korporacija, institucionalnih investitora, odnosno asocijacija (zavoda) direktora i
menadžera uz podršku vlada i međunarodnih organizacija. Po pravilu, usklađenost sa preporukama ovog
upravljanja nije obavezujuća po zakonu, iako npr. kodovi koji su povezani na listing 12 zahtjeva berze nastoje da imaju prinudni efekat. Tako npr. kompanije koje se kotiraju na Londonskoj i Toronto berzi formalno
treba da prate preporuke njihovih nacionalnih kodova. Berze treba da otkriju da li su one pratile preporuke iz
tih dokumenata, i u slučaju da se otkrije da one to nijesu radile, treba da pruže odgovarajuća objašnjenja u
vezi takve divergentne prakse. Takvim objelodanjivanjem vrši se značajan pritisak na listirane kompanije da
poštuju ogovarajuće smjernice.
Tabela 2: Institucionalno okruženje korporativnog upravljanja
Institucionalno
okruženje: skup temeljnih
pravila (pravnih, ekonomskih, socijalnih, političkih
i dr.), koja određuju okvire
ljudskog ponašanja



Meta-konstitucionalna pravila: najopštija i teško promjenjiva neformalna pravila,
koja imaju duboke istorijske korijene u životu različitih naroda, tijesno su povezani sa stereotipovima ponašanja
Konstitucionalna pravila: definišu hijerarhijsku strukturu države, pravila donošenja odluka o formiranju državnih organa vlasti, kao i oblike i pravila državne
kontrole
Ekonomska pravila: pravila koja direktno određuju oblike organizacije privredne
djelatnosti, u okviru kojih ekonomski agenti formiraju institucionalne ugovore i
donose odluke o korišćenju resursa

Prava svojine: pravila koja propisuju individualni izbor načina korišćenja rijetkih
dobara.
Izvor: Drašković, M. i Lojpur, A. 2013, p. 87.
Nobelovac D. North (1990) uvodi termin institucionalne matrice da bi objasnio pravne, kulturne i
normativne komponente okruženja. Značaj institucionalne matrice leži u načinu na koji se oblikuju strategijske odluke i poboljšavaju poslovne aktivnosti. Babić (2010, p. 561) ističe da je tačno da, ako su formalni
institucionalni okviri nerazvijeni, neslužbena pravila postaju važnija. Formalne i neformalne institucije djeluju kao povezane posude, a to je razlog zašto, kad nedostaju formalne institucije, neslužbene institucije utemeljene na ličnim odnosima postaju važnije. On (Ibid., p. 564) primjećuje da rasprava o korporativnom
upravljanju uvijek otvara staro pitanje ljudskog postojanja - konfliktnost odnosa između individualne slobode i institucionalne moći. M. Drašković i Anja Lojpur (2013, p. 87) navode slične faktore iz spoljnog innstitucionalnog okruženja, koji djeluju u privatnom sektoru, u oblasti zakonodavstva, razni stejkholderi, zakonska akta, razni standardi, agenti koji utiču na reputaciju firme, finansijski sektor, razne vrste tržišta i kontrola
djelatnosti korporacija. U tabeli 3 je predstavljena uopštena struktura institucionalnog okruženja korporativnog upravljanja.
3.1 Značaj institucionalne podrške CRS
V. Drašković i A. Lojpur (2013, p. 19) navode da je Evropska Unija je u brojnim svojim dokumentima kao ključne principe za građenje perspektivnog društva prepoznala zakon pravde i slobodnu ekonomiju.
U tom smislu, oni decidno ističu da je dobro korporativno upravljanje izraženo u terminima legalnost, sigurnost i transparetnost, koji su neophodni uslovi za slobodan protok kapitala, dobara, ljudi i informacija. Smatraju da je legislativnost je u svemu tome samo početna tačka. Jer, neophodna je i korporativna kultura. U tom
smislu, razmatrajući pitanje da li je moć korporacija ilizuja ili realna mogućnost, oni ističu da su evidentni
su mnogi „patološki” poremećaji korporacija, koji se odnose na a) nezainteresiranost za osjećaje drugih, b)
nesposobnost održavanja stabilnih i trajnih društvenih odnosa, c) ravnodušnost po pitanju sigurnosti drugih i
d) nepoštenje (učestale laži i prevare potrošača, društva i sl.). Zatim oni navode sledeće (Ibid., p. 21): “Aktivnosti na izgradnji i razvoju institucionalne podrške pomenutog fenomena ne smiju se posmatrati samo kao
66
Nikša Grgurević i Dragan Radović
reakcija na velike sukobe interesa, skandale i korupcionaške afere koje je korporativno upravljanje iznjedrilo
u zemljama tržišne ekonomije. Naprotiv, kroz prizmu održivog razvoja se mora permanentno raditi na prevazilaženju raskoraka između zakonske regulative i njene primjene u svakodnevnoj praksi ... Praksa je pokazala da nije dovoljno da se korporacije pridržavaju zakonskih propisa. Društvo se time ne može zadovoljiti, jer
zakonom nijesu predviđeni mnogi aspekti održivog razvoja, niti se zakon dosledno primjenjuje u mnogim
slučajevima. CSR po pravilu ide iznad zakona”.
Navedeni autori (Ibid.) ukazuju da je u dijelu principa socijalne odgovornosti, pored opštih stavova,
detaljno razrađeno sedam principa: odgovornost, transparentnost, etičko ponašanje, poštovanje interesa stejkholdera, poštovanje vladavine prava, postovanje međunarodnih normi ponašanja i poštovanje ljudskih prava. Navedeni principi nijesu zamjena za pravne obaveze koje proističu iz “vladavine prava” jedne države,
nego imaju ulogu “pomagača”, da bi odgovornost, pored zakonske imala i moralnu komponentu. V. Drašković i A. Lojpur (Ibid., p. 22) konstatuju da se prednjom elaboracijom „ulazi u institucionalnu zonu, koja
generiše ponašanje svih učesnika ekonomskih aktivnosti i njihovih odnosa. Jer, oni se realizuju u okvirima
ograničenja, koja su uslovljena institucionalnom strukturom društva i koja sužavaju polje individualnih i
korporacionih izbora. Efikasna institucionalna sredina je u mogućnosti da smanji negativne posledice oportunističkog ponašanja korporacija, zato što je njen osnovni elemenat – norma, shvaćena kao pravilo ponašanja i/ili obligacija, iz koje proizilaze kazne za nepridržavanje. Norma počiva na principu obaveznosti i kao
takva predstavlja potpunu suprotnost principu dobrovoljnosti, koji karakteriše CSR“.
4. Američki i evropski model CSR
U američkom i evropskom modelu SRS postoje relativno različiti preduzetničke i institucionalni faktore uticaja. Američko forsiranje slobode ekonomskih subjekata, dobrovoljnosti dvostranih ugovora i principa samoregulacije je i danas aktuelno. Državno regulisanje se svodi na ključne oblasti neotuđivih ljudskih
prava. Izgrađeni su mnogobrojni mehanizmi učešća biznisa u socijalnoj podršci društva: korporativni fondovi, profesionalno obrazovanje i drugi značajni socijalni programi, poreske olakšice, nekomercijalni projekti,
velike fondacije. Upoređujući CSR u Evropi sa onom koji postoji u SAD, Matten (2004) je predložio ”eksplicitani” konceptualni okvir nasuprot ”implicitnom”. On definiše ”eksplicitni” okvir CSR kao onaj koji
viđamo u USA, gdje kompanije dobrovoljno rješavaju važne društvene i ekonomske probleme preko sopstvene CSR politike, u značajnom dijelu zbog manje stroge zakonske regulative u odnosu na onu koja se primjenjuje u Evropi.
Tabela 3: Modeli CSR u USA i Evropi
Aspekti CSR
ekonomska
odgovornost
pravna
odgovornost
etička
odgovornost
filantropija
(donatorstvo)
osnovni stejkholderi po stepenu
značaja
USA
nizak nivo zakonski fiksiranih pravila
ponašanja korporacije
tendencija dominantne podrške lokalnoj
zajednici
sponzorisanje umjetnosti, kulture i univerzitetskog obrazovanja
Evropa
zakonodavno definisani okviri pona-šanja, npr.
normirana 35- časovna radna nedjelja, regulisanje rada preko norme, pravila ekonomskih
aktivnosti i testira-nja zdravstvenog stanja
zaposlenih
duboko izrađeno zakonodavstvo o pravilima
vođenja biznisa
visoki porezi i visok nivo državne socijalne
zaštite
visoka poreska opterećenja, koja služe za državno finansiranje kulture, obrazovanja i dr.
akcionari, potrošači,
radnici i društvo
radnici, potrošači,
društvo i akcionari
usmjerenost na usaglašanost sa naprednim
principima korporativnog upravljanja,
koje se odnosi na nagrađivanje i zaštitu
potrošača
Izvor: Prilagođeno prema raznim referencama
Nasuprot tome u Evropi i V. Britaniji odgovornost za ova pitanja se realizuje kao dio obavezne
zakonske regulative koju kompanija preduzima, i ovakav vid CSR je ”implicitan” u načinu poslovanja.
Evropski model CSR regulisan je normama, standardima i zakonima države u oblasti etičke, ekološke, pravne i ekonomske odgovornosti firmi. Državno regulisanje u ovoj oblasti je primarno. Etička odgovornost je
najviše prisutna kod atomske energije, eksperimenata medicinskih preparata na životinjama i genetskog
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE
ODGOVORNOSTI S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
67
inženjeringa. Ekonomska odgovornost se fokusira na odnos firme prema akcionarima (kao i u USA), ali i
radnicima i lokalnom zajednicom. Pravna odgovornost je osnova za sve oblike odgovornosti, gdje država
istupa kao institucija koja definiše pravila ponašanja.
Tabela 4: Osnovni interesi stejkholdera
Naziv stejkholdera
akcionari
institucionalni
investitori
radnici
potrošači
dileri - distributeri
dobavljači
predstavnici državne vlasti
društvena i nevladina udruženja
mediji
Osnovni interesi
iznos dividende,
povećanje vrijednosti akcija,
rast vrijednosti kompanije i njen profit,
kolebanje cijena akcija
obim investicija s visokim nivoom rizika,
očekivanje visokog profita
izbalansiranost investicionog protfelja
garancija zaposlenosti,
nivo realne plate,
uslovi najma,
mogućnosti napredovanja u službi
željeni i kvalitetni proizvodi,
prihvatljive cijene proizvoda,
raznovrstan asortiman
kvalitetan servis
pravovremenost i sigurnost isporuke
kvalitet roba i usluga
stabilnost narudžbi,
plaćanje u roku i prema uslovima ugovora
obezbjeđenje zaposlenosti,
plaćanje poreza,
odgovaranje djelatnosti zahtjevima zakona i
podrška ili zajednička realizacija projekata,
doprinos socijalnoj insfrastrukturi
briga o prirodnom okruženju
podrška lokalnoj društvenoj djelatnosti,
implementacija CSR
dobijanje istinite i potpune informacije o radu korporacije,
pristup top menadžerima za dobijanje komentara
Izvor: prilagođeno prema raznim izvorima
Navedena komparativna analiza pokazuje i u razvojnim modelima i u matrici interesnih elemenata
prisustvo mnogih institucionalnih aspekata. Posmatrajući kroz prizmu brojnih institucionalnih propusta i
nedostataka kod tranzicijskih reformi, koje su u mnogim segmentima (naročito svojinskim) interesno oštetile
stejkholdere, jasno je da se može govoriti o tri nivoa institucionalnih promjena, koje moraju biti dosledno
sprovedene, ako se želi ostvariti održivi razvoj: prvo, opšte institucionalne promjene, drugo, ekonomske
institucionalne promjene i treće, stvaranje konzistentnog institucionalnog okvira za korporativno upravljanje
i CSR.
5. Problem CSR u državama tranzicije
Teško je definisati model odgovarajućeg i efikasnog upravljanja na svim nivoima na kojima figurira:
društva, regiona, privrednih grana, firmi i drugih subjekata, koji čine složenu ekonomsku stvarnost. Korporativno upravljanje i CSR su odavno predmet pažnje teoretičara i praktičara. Ono se izučava na primjeru
velikih korporacija. Taj zadatak je veoma otežan, jer su istraživači suočeni s informacionim barijerama,
režimom poslovne tajne, ali i ne dostupnim podacima o stvarnom broju zaposlenih, strukturi odnosa u korporaciji, društvenom inženjeringu menadžmenta i dr.
U modernom društvu i privredi dogodio se prelaz na fleksibilnu organizaciju procesa, adaptivne
mrežne organizacione strukture, široko korišćenje novih informacionih tehnologija i elektronskih komunikacija, kao i globalnih strategija poput outsourcinga i dr. Kvalitativno usložnjavanje objekta upravljanja uslovi-
68
Nikša Grgurević i Dragan Radović
lo je usavršavanje subjekta upravljanja i razvoj modela ravnopravne interakcije subjekat-subjekat, koja čini
suštinu modernog korporativnog upravljanja.
Korporativno upravljanje ima posebnu aktuelnost i značaj u tranzicijskim državama. U njima je primijetno aktivno, neselektivno i nekritičko „pozajmljivanje“ pojedinih elemenata iz različitih zapadnih modela upravljanja, organizacionih šema, uključujući i onih koji nijesu kompaktibilni sa konkretnim tranzicijskim
uslovima (prvenstveno institucionalnim, a onda i sa prirodom firmi, njihovom radnom etikom, društvenom
orijentisanošću, korporativnom kulturom, radnom motivacijom, svojinskom strukturom, stilom upravljanja,
radnom motivacijom, korporativnom komunikacijom, osnosu s klijentima i slično).
Ako institucionalni okvir nedostaje u zapadnoj koncepciji CSR, onda se može zamisliti kakva je
situacija u tom pogledu u tranzicijskim državama, u kojima su izraženi brojni problemi u pogledu institucionalnih promjena. Savremeno zapadno („tržišno“) društvo je dominantno pluralističkog (mješovitog) tipa u
institucionalnom smislu. U mnogim državama tranzicije se forsira institucionalni monizam neoliberalnog
tipa. Jasno je da se radi o dva potpuno različita institucionalna okvira, koji odlučujuće utiču na formiranje,
funkcionisanje i razvoj korporativnog upravljanja. Zanemarićemo analizu neoliberalne prakse, u smislu da li
je ona instititucionalno monistička, ili pseudo-monistička. Međutim, navedena elaboracija dobija na značaju
kad se posmatra kroz prizmu nesporne činjenice da je korporativno upravljanje na Zapadu formirana društveno-ekonomska institucija. Ona je sistemski integrisana u odgovarajući (institucionalno pluralistički) društveni poredak. U tom kontekstu je jasno zašto formiranje institucije korporativnog upravljanja nije doživjelo
svoju potpunu (bolje reći veću) realizaciju u mnogim tranzicijskim državama. To aktualizuje problem institucionalne konfliktnosti između vještački (da ne kažemo interesno) forsiranog tržišnog monizma i prirodnog,
objektivnog, u praksi dokazanog i jedino mogućeg institucionalnog pluralizma. Izostanak institucionalne
konkurencije u godinama (decenijama) tranzicijske reforme značio je izolaciju korporativnog upravljanja i
njegovih veza sa drugim područjima društvenog života.
Reforma svakog društva podrazumijeva intenzivne tokove inovacija u svim društvenim, političkim,
ekonomskim, pravnim, kulturnim sferama, svih nivoa upravljanja i svih aspekata života. Navedena konstatacija per se dokazuje da se radi o institucionalnom pluralizmu i da svaka institucionalna jednostranost (posebno ako ima predznak pseudo) rezultira sistemskim neefikasnostima, protivurječnostima i debalansima, koji u
krajnjem vode krizom stanju. Koliko god se posmatrale izolovano, makroekonomsko i mikroekonomsko
okruženje čine dio ukupnog institucionalnog miljea. Ako navedeni ambijenti po mnogo čemu ne odgovaraju
karakteru instituta korporativnog upravljanja, koji po definiciji zahtijeva sklad pluralističkih elemenata, onda
uvoz tuđih recepata nema šansu na uspjeh. Posebno je to nemoguće u uslovima monističke institucionalne
dominacije pseudo tržišnih, pseudo-svojinskih, pseudo-državnih i pseudo-kontrolnih struktura, koje, posmatrajući ih pojedinačno, često predstavljaju vulgarizaciju monističkih institucionalnih struktura. O njihovoj pluralističkoj kombinaciji ne može ni biti riječi, jer retorički neoliberalizam po definiciji isključuje takvu mogućnost. Radi se o anti-civilizacijskoj konstrukciji, koja protivurječi ne samo razvoju, nego i zdravom smislu.
Nećemo se upuštati u ocjene i analize navedenog anti-institucionalnog scenarija. Dovoljno je konstatovati da
ni institucionalni monizam nema šansu za uspjeh u savremenoj konstelaciji društvenih, ekonomskih, informacionih i drugih odnosa, a kamoli njegova vulgarizovana pseudo-institucionalna konstukcija. Ako ništa
drugo, evidentno je da već na prvi pogled na ona kida i deformiše prirodne odnose na relaciji mikroekonomija-makroekonomija, što eliminiše mogućnost pozitivnog i racionalnog djelovanja korporativnog upravljanja,
a samim tim i elementarne uslove za CSR i održivi razvoj.
Adaptacija bogatih zapadnih iskustava iz korporativnog upravljanja i CSR moguća je u tranzicijskim
uslovima samo selektivnim metodama, koje treba prilagoditi specifičnim sistemskim i institucionalnim uslovima. Ona je objektivno moguća samo u uslovima postojanja institucionalnog pluralizma, koji suštinski pruža efikasan okvir za razvoj korporativnog upravljanja i CSR u razvijenim državama. Bilo kakva redukcija
institucionalnog pluralizma i njegovo formalno svođenje na institucionalni monizam (a suštinski na retorički,
vulgarizovani i/ili pseudo oblik) ne obezbjeđuje čak ni elementarne uslove za razvoj korporativnog upravljanja i CSR. Mnogi teorijski i metodološki aspekti korporativnog upravljanja i CSR u većini tranzicijskih
država nijesu razrađeni u dovoljnoj mjeri. Posebno ne u dijelu oslanjanja korporativnog upravljanja na teoriju institucionalnih ekonomskih promjena. Pored pravne dimenzije, koja dominira u naučnim istraživanjima
fenomena korporativnog upravljanja i CSR, potrebna su i temeljna istraživanja koja pomenuti fenomen posmatraju s aspekta društveno-ekonomskih i svojinskih odnosa.
6. Morske luke i CSR
Strukturne promjene u međunarodnoj trgovini i evoluciji pomorskog saobraćaja direktno utiču na
rast i ekspanziju morskih luka, a samim tim i na mogućnosti primjene CSR u njima. Morske luke se moraju
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE
ODGOVORNOSTI S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
69
prilagođavati promjenama na svjetskom pomorskom tržištu rastom veličine svojih infrastrukturnih i suprastrukturnih kapaciteta, stalnim tehnološkim i informacionim usavršavanjem, saradnjom sa logističkim provajderima i integracijom svojih logističkih funkcija. Za efikasno upravljanje obalnim područjem potreban je
sistem kontrole, koji formuliše ciljeve upravljanja, prati razvoj (stalni monitoring) i preduzima odgovarajuće
kratkoročne i dugoročne radnje. U tom pogledu su značajna četiri ključna elementa: a) politički sistem, koji
određuje dugoročne ciljeve upravljanja obalnim područjem i kriterijume za primjenu raznih scenarija, b)
zakonodavni sistem, koji čine važeće međunarodne konvencije, državni zakoni i regionalne/lokalne odredbe
kojima bi se sprovela ova politika, c) finansijski sistem, koji osigurava potrebna novčana sredstva i d) izvršni
sistem, koji definiše raspon odgovornosti za sve aktivnosti vezane za upravljanje obalnim područjem.
Zbog različitih zakonodavnih okvira, kultura i političkog uređenja, svaka država ima razvijen različit
kontrolni sistem, koji se u izvjesnoj mjeri prilagođava međunarodnim konvencijama i preporukama koje
regulišu ovu oblast. Selektivna primjena uzornih modela naprednih svjetskih luka u domenu institucionalnih
komponenti, koje utiču na održivi razvoj je preporučljiva za tranzicijska luke, uz uvažavanje njihovih specifičnosti. Morske luke u državama tranzicije moraju tragati za investicijama i novim znanjima preko uključivanja u modele integracije u glavne transportne, logističke i šire uslužne lance isporuka u međunarodnim
okvirima, da bi prevazišle stagnaciju i zaostajanje za naprednim lukama u svijetu. Pri tome jedan od kriterijuma razvojne održivosti mora biti CSR.
Lučke operacije i aktivnosti mogu uticati na vazduh, vodu, tlo i na zemaljsko i morsko okruženje.
Razvijanje ekološke svijesti je u porastu u cijelom svijetu. Efikasno upravljanje životnom sredinom je bitno
kako za korisnike, tako i za nosioce lučkih operacija. Danas je u prvom planu regulisanja zaštite životne sredine odgovarajuća pravna legislativa i formulisanje institucionalnih okvira, kao i odgovarajućih direktiva,
koje u velikoj mjeri regulišu ponašanje luka. Kao prioritet se postavlja obnovljivost izvora energije. Osim
toga, luke moraju pokazati poštovanje i kontinuirano poboljšanje s materijalnim naučnim dokazima na bazi
kvantifikovanih mjera.
Veliki broj ESPO luka je uspostavio priznate standarde sistema upravljanja životnom sredinom
(EMS) za potrebe usklađenosti, troškova i smanjenje rizika od zagađenja i sl. To se može u velikoj mjeri pripisati dugogodišnjoj saradnji ESPO i EcoPorts-a, najznačajnijim ekološkim inicijativama u tom sektoru u
proteklih 15 godina. U tom kontekstu, sve veći broj Luka aktivno sprovodi odgovarajuće standarde, kao što
su Port Environmental Review System (PERS) i ISO 14001 (http://pprism.espo.be/, pp. 2-6). Environmental
Performance indikatori (EPS) su temeljne komponente jednog sistema, koji je podešen da utvrdi djelotvornost EMS u vlasti. EPS podrazumjeva uticaj organizacije na žive i nežive prirodne sisteme, uključujući ekosisteme, zemljište, vazduh i vodu. EPS može jasno pokazati kako je organizacija djelovala, pružajući čvrstu
osnovu za buduće ciljeve i poboljšanja. Sektor evropskih luka je pokazao pozitivne pomake u realizaciji ekoloških propisa, troškova i smanjenja rizika, poboljšanje zaštite životne sredine i održivog razvoja. Od 2003
godine do danas 80 morskih luka je primjenilo najmanje po jedanput Self – Diagnosis Method (SDM), koristeći ovu jednostavnu kontrolnu listu za razvoj i implementaciju EMS. Pored toga, 37 Lučkih vlasti ostvarile su certifikaciju pomoću Port Environmental Review System (PERS) – jedinim specifičnim lučkim standardom upravljanja zaštitom životne sredine (http://pprism.espo.be/, ss.1-7).
Donosioci odluka u lukama, terminalima i logističkim operatorima moraju se prilagođavati promenljivim okolnostima. U tim podešavanjima koja se odvijaju tokom vremena (slika 3) značajno mjesto zauzima
institucionalna sredina (zatamljena površina). Novonastale okolnosti utiču (često neočekivano) na institucionalno prilagođavanje. Uticaj političkih tradicija i relevantnih institucionalnih okvira na strategiju, organizaciju i upravljanje luka i terminalskih operatora je tek nedavno privukao pažnju istraživača (npr. Hall, Jacobs i
dr.). Oni pružaju dokaze i zaključuju da su strategijski izbori luka i terminalskih operatora ograničeni institucionalnim uslovima, koji dovode do diversifikacije ishoda i razvojne trajektorije. Naravno, postavlja se pitanje da li se mogu generalizovati navedeni zaključci, koji su doneseni na bazi pojedinih uzoraka? Ako su ti
zaključci tačni, oni mogu korisno poslužiti za institucionalno usmjeravanje CSR u morskim lukama.
Voljno ili nevoljno, prije ili kasnije, manje ili više, karakteristike institucionalnih okvira će se uključiti u strukturu ekonomskog upravljanja i ponašanja. Institucije predstavljaju sistematična ograničenja individualnih i kolektivnih izbora. Zbog toga je logično da promovisanje određene poslovne akcije i poželjnog
ishoda zavisi od institucionalne sredine i odgovarajućih aranžmana.
70
Nikša Grgurević i Dragan Radović
Slika 3: Put prema reformi institucionalnih uslova i upravljanja terminalskih operatora
Izvor: Ng and Pallis 2010, p. 2151.
7. Zaključak
Društvene i ekonomske reforme su uspješne samo onda kad u njima svjesno i odgovorno učestvuju
najzačajniji stejkholderi i kad se realizuju u institucionalnim uslovima, koji se maksimalno uvažavaju i primjenjuju. Međusobni skladni partnerski odnosi političkih, socijalnih, ekonomskih i institucionalnih subjekata i
uslova trebalo bi da obezbijede postupan, stabilan i održiv razvoj. On podrazumijeva povećan značaj nefinansijskih faktora razvoja, kao što su socijalna stabilnost, ekološka bezbijednost i društvena odgovornost. U
procesu realizacije društveno odgovorne ekološke politike veoma je značajna uloga CSR, jer ona treba da
obezbijedi efikasnu realizaciju socijalnih, ekonomskih i ekoloških ciljeva firme. U svijetu se čine napori da se
saveremeni korporativni sektor ne pojavljuje samo kao efikasan ekonomski subjekat, nego i efikasan instrumenat socijalne politike, koji uvažava društvena očekivanja. Suština je da se uvijek zna ekološka i socijalna
cijena ekonomske efikasnosti. Osnovni principi CSR moraju biti otvorenost, transparentnost, tačnost podataka, informisanost, dijalog, regularnost, doslednost, sistemska institucionalnost, usmjerenost, aktuelnost, efikasnost, sveobuhvatnost i izbjegavanje konflikata.
Bez obzira na značajna i raznovrsna istraživanja o korporativnoj i organizacionoj kulturi, evoluciji
korporacija i njihove organizacije, primat bi trebalo da dobije institucionalni pristup CSR. Institucionalni
faktori CSR (svojina, kontrola, institucionalni investitori, zakoni, standardi, instrumenti ekonomske politike
itd.) i uslovi djelatnosti korporacija se ne smiju prepustiti djelovanju principa dobrovoljnosti. Novi institucionalni trendovi za održivi razvoj naprednih morskih luka imaju prioritetan značaj, kako u dijelu korporatizacije tako i u dijelu reforme strukture upravljanja. To je način za povećanje njihove konkurentnosti i kompetentnosti, za prilagođavanje strukturnim promjenama u međunarodnoj trgovini i evoluciji pomorskog saobraćaja, za privlačenje investicija i novih znanja i uključivanje u integracione modele transportnih, logističkih i širih uslužnih lanaca isporuka u međunarodnim okvirima. Pored prilagođavanja političkog, zakonodavnog, finansijskog i izvršnog sistema, novi institucionalni trendovi podrazumijevaju i realne svojinske reforme, nove standarde u sistemu upravljanja zaštitom životne sredine i poslovno partnersko umrežavanje (integraciju).
INSTITUCIONALNI OKVIRI KORPORATIVNE DRUŠTVENE
ODGOVORNOSTI S OSVRTOM NA MORSKE LUKE
71
Literatura
Aras, G. and Crowther, D, (2012), “Global Perspectives on Corporate Governance and CSR“, www.ashgate.
com, pp.13-17
Babic, V. (2010), “Corporate Governance In Transition Economics”, Ekonomske teme, Vol. 34, No 2, pp. 555568.
Becht, M., Bolton, P. and Röell, A. (2002), „Corporate Governance and Control”, Working Paper N°. 02/2002,
ECGI, 1-122.
Bondy, K. (2008), “Institutions and agency in CSR strategy: an empirical investigation of development and
implementation“, 60-65, www.etheses.nottingham.ac.uk
Carroll, A. B. (1979), “A Three-dimensional Conceptual Model of Corporate Social Performance”, Academy of
Management Review, No 4, 497-505.
Carroll, A. B. (1999), “Corporate Social Responsibility: Evolution of a Definitional Construct”, Business and
Society, Vol. 38, No 3, 268-295.
Carroll, A. B. (2000), “Ethical Challenges for Business in the New Millennium: Corporate Social
Responsibility and models of management morality”, Business Ethics Quarterly, Vol. 10, No 1, 33-42.
Dean, D. H. (2003), “Associating the cooperation with a charitable event through sponsorship: Measuring the
effects on corporate-community relations”, Journal of Advertising, Vol. 31, No 4, 77-88.
Draskovic, M., Lojpur, Anja (2013), “Institutional Aspects of the Corporate Governance”, Proceedings of the
18th International Scientific Conference SM 2013, Strategic management and Decision Support Systems in Strategic
management, 84-91.
Draskovic, M., Stjepcevic, J. (2012), “Institutional Framework of Corporate Governance With Reference to the
Former Yugoslav Transition Economies”, Montenegrin Journal of Economics, Vol. 8, No 4, 27-41.
Drašković, V., Lojpir, A. (2013), “Corporate Social Responsibility: Illusion Vs. Real Possibility, Voluntarism
Vs. Obligingness”, Proceedings of the 18th International Scientific Conference SM 2013, Strategic management and
Decision Support Systems in Strategic management, 16-22.
Grgurević, N. i Radović, D. (2014), „Novi institucionalni trendovi u održivom razvoju naprednih morskih
luka“, u Modern Trends in Traffic, Logistics and Ecology for Sustainable Development, 23.-24. Maj, Travnik, 354-361.
Higazy, E. M. (2013), “The ACME Aproach: Corporate Governance as a Core Pillar for Establishing
Humanity Paradigm in Post-Industrialism Wisdom Era, Proceedings of the 1th International OFEL Conference on Corporate Governance, 12 April, Dubrovnik, 776-784.
Higgins, K. T. (2003), “Marketing with a conscience”, Marketing Management, Vol. 11, No 4, 12-16.
Friedman, M. (1962), Capitalism and Freedom, University of Chicago Press, Chicago.
Jonker, J. (2005), “CSR wonderland: Navigating between movement, community and organization”, Journal of
Corporate Citizenship, No 20, 19-22.
Lewis, S. (2003), “Reputation and corporate responsibility”, Journal of Communication Management, Vol. 7,
No 4, 356-365.
Margolis, J. D. and Walsh, J. P. (2003), “Misery loves companies: Rethinking social initiatives by business”,
Administrative Science Quarterly, Vol. 48, No 2, 268-289.
Mark, J. R. (2004), “The Institutions of Corporate Governance”, Harward John M. Olin center for Law, Economics, and Business, Vol. 8, 2-6.
Matten, D., Crane, A. and Chapple, W. (2003), “Behind the mask: Revealing the true face of corporate citizenship”, Journal of Business Ethics, Vol. 45, No 1, 109-127.
Matten, D. and Moon, J. (2004), “Implicit” and “explicit” CSR: A Conceptual Frameworkfor Understanding
CSR in Europe’, in A. Habisch, J. Jonker, M. Wegner and R. Schmidpeter eds.), CSR across Europe. Berlin: SpringerVerlag, 335–56.
Moir, L. (2001), “What do we mean by corporate social responsibility?”, Corporate Governance, Vol. 1, No 2,
16-22.
Ng, K.Y.A. and Pallis, A.A., (2010). "Port governance reforms in diversified institutional frameworks: Generic
solutions, implementation asymmetries", Environment and Planning A, Vol. 42, No. 9, 2147-2167.
Rangan, K., Chase, A. L. and Sohel.K, (2012), “Why Every Company Needs a CSR Strategy and How to Build
It”, Harward Business School, Vol. 12, 1-3.
Van Marrewijk, M. (2003), “Concepts and definitions of CSR and corporate sustainability: Between agency
and communion”, Journal of Business Ethics, Vol. 44, No 2-3, 235-247.
Wood, D. J. (1991), “Corporate social performance revisited”, Academy of Management Review, No. 16, 691718.
http://pprism.espo.be
72
Nikša Grgurević i Dragan Radović
73
UPUTSTVA AUTORIMA
Slanje časopisu
Prijave treba poslati e-mailom na: Radivoje Vuković, prof, i Profesor Veselin Drašković.
E-mail: [email protected] / [email protected]
Proces recenzije
Svaki rad pregledaju urednici i, ako je pogodan za ovu publikacije, onda se šalje na dvostruku anonimnu recenziju. Imena autora su anonimna na recenzente. Na bazi njihovih preporuka, urednici odlučuju o
prihvatanju, reviziji ili odbacivanju članka. Uredništvo zadržava pravo da metodološki prilagodi članak u
časopisu propozicijama i standardima na engleskom jeziku, kao i da ne uz mau obzir članke koji ne ispunjavaju uslove iz navedeih preporuka.
Autorska prava
Članci koji pošalju časopisu ne smiju biti ranije objavljeni u istom ili bitno sličnom obliku, ni u postupku razmatranja za objavljivanje u drugom časopisu. Potrebno je da se autori prije podnošenja članka prednjeg upozorenja obavezno pridržavaju, kao i svih dolje navedenih smjrenica iz ovaga uputstava. Autori su
odgovorni svoje članke da njihovo objavljivanje ne predstavlja povredu bilo kojih postojećih autorskih prava
i da će obeštetiti izdavača ako prekrše tu garanciju.
Autor je odgovoran za vjerodostojnosti podataka, činjenica, citata i drugih podataka. Redakcija može
objavljivati članke, iako ne mora dijeliti autorove poglede.
Zahtjevi teksta
Molimo da pripremite svoj rukopis prije podnošenja, koristeći sledeća uputstva:
Format
Sve datoteke treba dostaviti kao Word dokument, format A4, Garamond, veličina fonta 11 pt.
Dužina članka
Članci trebaju biti dužine između 3.000 i 10.000 riječi. Za duže članke, potrebno je dobiti odobrenje
od glavnog urednika. Slike, grafike i druge dodatke treba označiti i poslati ih kao posebne datoteke, ili u tekstu, ali ne smiju prelaziti margine formata časopisa.
Jezik članka
Preporučuje se slanje članaka na engleskom jeziku. Međutim, uz preporuku redakcije, moguće je
objavljivati članak i na nekom drugom svjetskom jeziku. Autori iz Crne Gore i susjednih država treba da
pošalju članak na engleskom i materinjem jeziku zbog dvojezičnog karaktera web stranice.
Naslovna strana članka – Naslovna strana članka dostavlja se za svaki pojedinačni članak. To uključuje:







Naslov članka – Naslov, ali ne više od šest do osam riječi.
Detalji o autoru – Detalji treba da budu na naslovnoj strani članka, uključujući: ime i prezime svakog autora, pripadnost svakog autora i e-mail adresa autora i koautora za korespondenciju.
Strukturisani apstrakt - Autori moraju priložiti strukturirani apstrakt: cvrhu, metodologiju, pristup,
kao i analazu. Maksimum je 250 riječi.
Ključne riječi - Odmah poslije apstrakta, treba priložiti najviše 6 ključnih riječi.
Klasifikacija članaka - Svi članci se razvrstavaju u sljedeće kategorije: originalni naučni rad, prethodno saopštenje, pregledni rad, stručni rad i prikaz knjige.
Klasifikacioni kodovi - Navedite najviše šest standardnih JEL kodova. Kod oznake su dostupne na
JEL: http://www.aeaweb.org/journal/jel_class_system.html
Struktura članka - Struktura članka treba da sadrži: naslov, apstrakt, ključne riječi, uvod, podnaslove, zaključak i literaturu. Članci takođe mogu biti strukturirani i na sljedeći način: uvod, polazne
hipoteze, rješenja, rasprava, zaključak i spisak literature. Podijelite svoj rad jasno definisanim brojevima za naslove (1, 2, 3, ...). Podnaslove treba obilježiti sa 1.1 (zatim 1.1.1, 1.1.2, ...), 1.2, itd.. (apstrakst se ne numeriše).
74

Fusnote - Treba ih koristiti što je moguće manje, i to samo za potrebna objašnjenja, uz kontinuirano
korištenje arapskih brojeva za njihovo označavanje.
Reference
Literaturu ne treba numerisati. Treba je rasporediti po abecednom redu autora i hronološki za članke
istog autora. Literatura treba navesti prema primjerima za knjige, časopise i druge izvore.
Reference za sve publikacije moraju biti u stilu Harvard i treba pažljivo provjeriti njihovu potpunost,
tačnost i dosljednost. Treba navodisti publikacije u tekstu: (Ilić, 2009) koristeći ime prvoimenovanog autora
ili (Ilić i Tot, 2009) navodeći oba imena autora, ili (Tot et al, 2009.), kada postoje tri ili više autora. Na kraju
rada u spisku literature abecednim redom treba obezbijediti:
Za knjige: Prezime, inicijali (godina), Naslov knjige, Izdavač, Mjesto izdavanja.
npr. Bagdikian, B. H. (1983), The Media Monopoly, Beacon Press, Boston.

Za poglavlja u knjigama: Prezime, inicijali (godina), "Naslov poglavlja", u prezime, inicijali, naslov
knjige (urednik,), izdavaču, mjesto izdavanja, stranice.
npr. Picard, R. G. (2005), “Money, Media, and the Public Interest”, in Overholster, G., Jamieson, K.
H. (Ed.), The Press, Oxford University Press, Oxford, pp. 337-350.

Za časopise: prezime, inicijali (godina), "Naslov članka", Naziv časopisa, godište, broj, stranice.
npr. Thacher, D. and Rein, M. (2004), „Managing Value Conflict in Public Policy”, Governance
Vol. 17 No 4, pp. 457-486.

Za Zbornike radova sa konferencija: Prezime, inicijali (godina izdavanja), "Naslov rada", u Prezime, Inicijali (urednik), Naslov konferencije koji može uključivati mjesto i datum (e) održavanja,
izdavač, mjesto izdanja, brojevi stranica.
npr. Draskovic, V., Grego, Z., Draskovic, M. (2011), "Media Concentration, Neoliberal Paradoxes
and Increase in Virtuality", in Media Concentration proceedings of the international conference in Podgorica, Montenegro 2011, Elit, Podgorica pp. 33-45.

Za radni članak: prezime, inicijali (godina), "Naslov članka", radni papir (broj ako je dostupan),
institucija ili organizacija, mjesto organizacije, datum.
npr. Drašković, V. (2007), "Specificities and problems of Montenegrin transition", working paper,
No 118, Leeds University Business School, TIGER, Warsaw, September.

Za novinske članke (autorizovane): Prezime, Inicijali (godina), "Naslov članka", novina, datum, stranica.
npr. Miller, M. C. (1997), "The Crushing Power of Big Publishing", The Nation, 17 March, p. 10.

Za novinske članke (neautorizovane): Naziv novine (godina), "Naslov članka", datum, stranica.
npr. Vijesti (2011), „The New Media“ 2 December, p. 5.

Za elektronske izvore koji su dostupni online, puni URL mora biti označen na kraju reference, kao i
datum kad je preuzet resurs.
npr. Compaine, B. M. (2005), „The Media Monopoly Myth: How New Competition is Expanding
our Sources of Information and Entertainment”, available at: http://www.NewMillennium Research.org//archive/ final_Compaine_Paper_050205. pdf (accessed 10 december 2011).

75
AUTHOR GUIDELINES
Submit to the journal
Submissions should be sent via email to: Radivoje Vukovic, prof., and Professor Veselin Draskovic
E-mail: [email protected] / [email protected]
Review process
Each paper is reviewed by the editor and, if it is judged suitable for this publication, it is then sent to two
referees for double blind peer review. The authors’ names are anonymous to the reviewers. Based on their
recommendations, the editor then decides whether the paper should be accepted as is, revised or rejected.
The Editorial Board retains the right to methodologically adjust the article to the journal propositions
and standards of the English language, as well as not to consider articles which do not meet the requirements
of these guidelines.
Copyright
Articles submitted to the journal should not have been published before in their current or substantially
similar form, or be under consideration for publication with another journal. Use above points in conjunction
with the points below about references, before submission. Authors submitting articles for publication
warrant that the work is not an infringement of any existing copyright and will indemnify the publisher against any breach of such warranty.
The author is responsible for ensuring the authenticity of data, facts, quotations and other information.
The Editorial Board may publish articles without necessarily sharing the author’s views.
Manuscript requirements
Please prepare your manuscript before submission, using the following guidelines:
Format
All files should be submitted as a Word document, A4 format, Times New Roman, font size 11 pt.
Article Length
Articles should be between 3000 and 10000 words in length. For long articles, compliance of editor-inchief is required. Pictures, graphics and other attachments should be marked and sent as separate files, or in
text, and must not exceed the journal format with margins.
Article Language
It is strongly recommended to send articles in the English language. However, upon the compliance of
the Editorial Board, it is possible to publish articles in some of the other world languages. Authors from
Montenegro and surrounding countries should submit articles both in English and mother tongue due to the
bilingual nature of the website.
Article Title Page - An Article Title Page should be submitted alongside each individual article. This
should include:
Article Title - A title of not more six eight words should be provided.
Author Details - Details should be supplied on the Article Title Page including: Full name of each
author, Affiliation of each author, E-mail address of the corresponding author

Structured Abstract - Authors must supply a structured abstract: Purpose, Metho-dology, Approach,
and Findings. Maximum is 250 words in total.

Keywords - Immediately after the abstract, provide a maximum of 6 keywords.

Article Classification - The articles are classified in the following categories: original scientific
paper, preliminary communication, review, professional paper, and book review.

Classification codes - Please provide up to 6 standard JEL codes. The available codes may be accessed at JEL: http://www.aeaweb.org/journal/jel_class_system.html

Article structure - The structure of article should comprise: the title, abstract, key words, introduction, subtitles, conclusion and bibliography. Articles can also be structured in the following way: introduction, starting hypotheses, solutions, discussion, conclusion and bibliography. Divide your article into clearly


76
defined and numbered sections (1, 2,3, ...). Subsections should be numbered 1.1 (then 1.1.1, 1.1.2 ...), 1.2,
etc. (the abstract is not included in section numbering).

Footnotes - Footnotes should be used as least as possible, and only for the necessary explanations,
with the continuous use of Arabic numbers.
References
Literature is not to be numerated. It is to be arranged in alphabetic order of authors and chronologically
for the articles of the same author. Literature is to be quoted according to the examples for books, magazines
and other sources. References to other publications must be in Harvard style and carefully checked for completeness, accuracy and consistency. You should cite publications in the text: (Ilic, 2009) using the first
named author's name or (Ilic and Tot, 2009) citing both names of two, or (Tot et al., 2009), when there are
three or more authors. At the end of the paper a reference list in alphabetical order should be supplied:
For books Surname, Initials (year), Title of Book, Publisher, Place of publication.
e.g. Bagdikian, B. H. (1983), The Media Monopoly, Beacon Press, Boston.

For book chapters Surname, Initials (year), "Chapter title", Editor's Surname, Initials, Title of Book,
Publisher, Place of publication, pages.
e.g. Picard, R. G. (2005), “Money, Media, and the Public Interest”, in Overholster, G., Jamieson, K. H.
(Ed.), The Press, Oxford University Press, Oxford, pp. 337-350.
For journals Surname, Initials (year), "Title of article", Journal Name, volume, number, pages.
e.g. Thacher, D. and Rein, M. (2004), „Managing Value Conflict in Public Policy”, Governance Vol. 17
No 4, pp. 457-486.


For published conference proceedings Surname, Initials (year of publication), "Title of paper", in
Surname, Initials (Ed.), Title of published proceeding which may include place and date(s) held, Publisher,
Place of publication, Page numbers.
e.g. Draskovic, V., Grego, Z., Draskovic, M. (2011), "Media Concentration, Neoliberal Paradoxes and
Increase in Virtuality", in Media Concentration proceedings of the international conference in Podgorica,
Montenegro 2011, Elit, Podgorica pp. 33-45.

For working papers Surname, Initials (year), "Title of article", working paper [number if available],
Institution or organization, Place of organization, date.
e.g. Drašković, V. (2007), "Specificities and problems of Montenegrin transition", working paper, Leeds
University Business School, TIGER, Warsaw, September.
For newspaper articles (authored) Surname, Initials (year), "Article title", Newspaper, date, pages.
e.g. Miller, M. C. (1997), "The Crushing Power of Big Publishing", The Nation, 17 March, p. 10.


For newspaper articles (non-authored) Newspaper (year), „Article title“, date, pages.
e.g. Vijesti (2011), „The New Media“ 2 December, p. 5.

For electronic sources If available online, the full URL should be supplied at the end of the reference, as well as a date that the resource was accessed.

e.g. Compaine, B. M. (2005), „The Media Monopoly Myth: How New Competition is Expanding
our Sources of Information and Entertainment”, available at: http://www.NewMillennium Research.org//archive/ final_Compaine_Paper_050205. pdf (accessed 10 december 2011).
Blago Crne Gore
KANJON NEVIDIO
Kanjon Nevidio se nalazi u Durmitorskom kraju, na ulazu južnih vrata istoimene planine. On je bio jedan od
poslednjih neosvojenih kanjona Evrope (osvojen 27. avgusta 1965. od strane 10 članova ekspedicije crnogorskog planinarskog društva „Javorak“ Nikšić). Predstavlja i danas mistično mjesto, po čemu je i dobio ime u narodu – „neviđ Bog“,
nešto što „niko nije vidio“. Bogatstvo prirode, flore i faune čini taj „neviđ Bog“, „čudo neviđeno“, „anđeli snova“,
„dijamantska dolina“ i sl. Stalni odroni na dionici pola kanjona u dužini od 200m, kao i povremeno pojavljivanje vazdušne inverzija čini ga nedostupnim i neizvjesnim. Ali, koliko god su se „osvajači“ trudili da ga upoznaju, snime, vide,
dožive, pišu i pričaju o njemu, osim lijepih uspomena, nijesu uspjeli ni približno da drugima dočaraju pravu istinu. To
nijesu uspjeli čak ni oni koji su ga više puta osvojili. Jer, to je magiči pejzaž, koji je svaki put manje ili više drugačiji,
zavisno od meteoroloških uslova, godišnjeg doba i sl.
Kanjoning je sklop prirodnih prepreka kao što su: sifoni, kade, pećine, sige, ponori, jame, klještine, veliki
valovi, horizontalne i vertikalne terase, sipari, kaskade, hodnici, plafoni i drugi nedefinisani oblici. Tom sklopu prepreka odgovara sklop rješenja na stijeni, vodi i pod vodom, uz upotrebu odgovarajuće specijalističke opreme (alpinističke,
ronilačke i speleološke). Okupani su hladnom, brzom, plahovito praškastom vodenom masom, koja se mijenja kao na
filmskom platnu i uz izuzetan prirodni mozaik pravi uvijek drugu sliku. Vodena masa je od plavih, zelenih, modrih i
bijelih boja. Ona se obrušava, sapliće, uvrće, udara, preliva, prolijeće, huči i ječi. Sve to skupa stvara neriješevu enigmu
kanjona Nevidio, koji je zbog toga izuzetno interesantan i obavijen velom tajni i legendi. Upravo taj veo tajni, legendi i
prepreka čini kanjoning Nevidio jedinstvenim na planeti.
Nevidio je za Crnogorce, posebno sjevernjake (gorštake) oduvijek predstavljao izazov i nerješivu enigmu. Jer,
izuzetno je teško izmjeriti snagu i vještinu u brzoj rijeci, savladati snježne padine i strme litice, čuvene klopke na najnepristupačnijem terenu. Inače, na prostoru Crne Gore ima veoma mnogo otkrivenih, ali i neotkrivenih i bezimenih kanjona, što čini posebnu draž za „Ekološku Crnu Goru“ i buduće istraživače njene prirode.
Jedan od ključnih problema u kanjonu je hipotermija (gubitak toplote). Zato je za sve ekspedicije kao preventiva potrebna korektna izolacija, odjeća, dobra ishrana, piće, kondicija i izbjegavanje prekomjernog zamora. Tehničke
mogućnosti spasavanja iz kanjona su dosta ograničene. To znači da se u kanjonu može prići i intervenisati samo iz jednog pravca, i to niz vodotok. Naša iskustva iz spasavanja i spasavanja iz kanjona svode se na dva oblika: samospašavanje (za lakši oblik incidenta) i spašavanje uz pomoć Gorske službe spasavanja - specijalistička ekipa iz stanice Nikšić
(za teži oblik incidenta).
U pogledu izlaganja hladnoći, u kanjonu postoji nekoliko načina da se ustupi ili primi toplota: a) isijavanjem - energija
koja dolazi od sunca (elektromagnetna), b) kodukcijom - direktnim kontaktom, c) konvekcijom - disperzijom toplote i
d) isparavanjem - gubitkom toplote, mišićnom aktivnošću. Dugogodišnje iskustvo sa stručnog i medicinskog aspekta ukazuje na
nekoliko stalnih pojavu u kanjonu:
─
─
─
drhtanje tijela (temperatura tijela ispod 35°C i lagano bledilo),
prestanak drhtanja, temperatura tijela ispod 32°C (disanje površno, gubitak svijesti) i
komu, tijelo hladno, ukočeno, ali se ova situacija može sanirati uzimanjem ugljenih hidrata, direktnim
zagrijavanjem - tijela na tijelo (kanjonski sendvič), inhalacijom toplog vazduha, grijanjem vode i direktnim zagrijavanjem krvi (intravenzono se da rastvor soli i glukoze) i inhalacijom kiseonika.
Tehnički opis kanjona Nevidio
Dužina kanjona: 3.400 m;Visina kanjona: 350 - 400 m ; Nadmorska visina: 1.050 m;
Širina kanjona: - najveća: 150 m a najmanja 0,5m; Prepreke u kanjonu: zaglavljeno kamenje, drveće, siparista;
Temperatura vode: 5oC - 10 °C ; Vlažnost: stalna 70 % - 100%; Prozirnost vode: 0 – 20m; Brzina vode: 20 m/s - 100 m/s;
Dubina vode: najveća: 25 m a najniža: 0,5m ; Najveća površina vode: 200m; Najmanja površina vode: 20m;
Geološki sastav stijena: kreda, dolomit, trijas; Vrsta virova: vrtlozi sa podvodnim kontra strujama;
Jačina - intezitet vodopada: III, VII; Visina vodopada: 10 - 30m;
Visina skakala stijena: 3-20m; Najduži baseni za plivanje: 100m;
Najveće ocjene za tehničko penjanje: IV, V, VI, UIAA;
Slobodno penjanje: VAl, A2e, zavisi isključivo od nivoa vodostaja, termin obilaska,
bioritma učesnika, kompaktnosti ekipe i izbora vodiča;
Geografske pozicije kanjona: sjever-istok-jugozapad; Koncentracija dnevne svjetlosti: 50%;
Vremenski najpogodniji termin za prolazak: V - IX mjeseca u godini.
Vode kanjona Nevidio, koje hrane rijeke Male Komarnice, Grabovice i dva Pošćenska jezera su ozbiljno ugrožene.
Sela Komarnica, Pošćenje, Duži, Grabovica sa otpadnim vodama (septika, farmi, ribnjaka, ugostiteljskih objekata
i učesnika ekspedicije su još bez rješenja za otpad,što ozbiljno ugrožava njegovu održivost.
mr Radivoje Vuković, prof.
Kanjoning karta - Nevidio (razmjera 1:100)
+
Izlaz
Šupljika
VA1
2500m
Legenda
2000m
Kapija
kamikaza
V=120m/s
Talas
Sipar
odron
Vrtlog
lijevi
Vrtlog
desni
Pećina
Klin
Osiguranje:
- dobro
- slabo
1500m V=20m/s
Obli kamen,
klizav
V= Brzina
Bazen:
- miran
1
1000m
S
J
vode
Vodopad
Sifon
Drvo
Tunel
Isijavanje
Kuloar
Kada
Zamka
Kamin
Nagib
70%
Zaglavljeno
drvo
Skakalo
S
+
Vertikalna
polica
500m
Horizontalna
polica
Bor
70%
400m Zeleni vir
To C
Temperatura
vode
Lestvica
Horizontalni
hodnik
Gvozdena
greda
Markacija
1
S
Slobodno
penjanje
VA1 Kvalitet vode
T=7,8 C
Ulaz
+
Autor: Radivije Vuković
Download

Crnogorski časopis za ekologiju Montenegrin Journal of Ecology