Projekat Pjesnički most realizovan je
zahvaljujući finansijskom pokroviteljstvu
Ambasade Sjedinjenjih Američkih Država
u Bosni i Hercegovini
PJESNIČKI
MOST
KNJIŽEVNI ZBORNIK
NASTAO U SARADNJI
GIMNAZIJE “FILIP VIŠNJIĆ” U BIJELJINI
SREDNJE MEDICINSKE ŠKOLE TUZLA
Štampa “ EUROGRAFIKA “ Bijeljina
Septembar , 2013.god.
Sadržaj
REDAKCIJA:
IZDAVAČ:
Vidaković Valentina, prof.
Mirsad Alić, prof.
Slobodan Lukić, prof.
JU Gimnazija „ Filip Višnjić’’ Bijeljina
Srednja medicinska škola Tuzla
“Dva prijatelja” Mopasan........................................................................................ 5
“Preobražaj” Franc Kafka....................................................................................... 10
“O sirotom B.B” Bertold Breht.............................................................................. 22
“Rubaije“ Hajam...................................................................................................... 24
“Stepski vuk” Herman Hese................................................................................. 27
“Anabel Li” Edgar Alan Po.................................................................................... 33
Glavni i odgovorni urednik: Valentina Vidaković, prof.
Odgovorni urednik : Mirsad Alić
Kompjuterska priprema:
Vidosava Jović, Aleksandra Radovanović, Katarina Simeunović, Luka
Radić, Igor Stevanović, Nikola Matijašević, Arnela Bektić, Mirela
Handžić, Semir Hadžić
Tehnicka obrada: Ljubiša Moćić
Štampa: „EUROGRAFIKA“ Bijeljina
Godina izdanja:
2013.god.
“Gavran” Edgar Alan Po........................................................................................ 35
“Glad“ K. Hamsun.................................................................................................. 39
“Ćelava pjevačica” Jonesko...................................................................................... 58
“Alef” Borhes............................................................................................................ 64
“Majstor i Margarita” Bulgakov............................................................................. 75
“Ključ” Gijom Apliner............................................................................................. 96
“Prva devinska elegija” Rajner Marija Rilke......................................................... 99
“Neizbježnost” Valerij Brjusov................................................................................ 103
“Za volanom Ševroleta” Fernando Pesoa.............................................................. 104
“Demon” Aleksandar Blok.................................................................................... 107
“Bilo gdje izvan ovog svijeta” Šarl Bodler............................................................. 109
“Opijajte se” Šarl Bodler.......................................................................................... 110
“Albatros” Šarl Bodler.............................................................................................. 111
“De profundis clamavi” Šarl Bodler...................................................................... 112
“Nora” Henrik Ibzen............................................................................................... 113
Tiraž:
500 primjeraka
“Sto godina samoće” Gabrijel Garsija Markes..................................................... 140
Pjesnički most
,,Dva prijatelja”
Gi de Mopasan
Pariz je bio opsjednut, izgladnio u samrtnom ropcu. Vrabaca je bilo sve manje o krovovima, a u odvodnim kanalima nestajalo je životinja. Svijet je jeo šta je stigao.
Šetajući se tužno jednog vedrog januarskog jutra spoljnim bulevarom, s rukama u
džepovima vojničkih čakšira i prazna stomaka, g. Moriso, sajdžija po zanatu a mirni
dokoličar kad mu se ukaže prilika, zastade kao ukopan pred jednim ratnim drugom u
kome poznade jednog prijatelja. To je bio g. Sovaž, poznanik s pecanja.
Svake nedjelje, prije rata, Moriso je zorom odlazio, s bambusovom trskom u ruci, s
limenom kutijom na leđima. Penjao se na aržantejski voz, silazio u Kolomb, išao zatim
pješke do ostrva Marant. Čim bi stigao na to mjesto svojih snova, počeo bi da peca;
pecao je do u noć.
Svake nedjelje, sretao je tu jednog oniskog, punačkog čovjeka, veseljaka po prirodi, g.
Sovaža, sitničara iz ulice Notr- Dam- Loret, isto tako strasnog pecača. Provodili su
često pola dana jedan pored drugog, s udicom u ruci a spuštenih nogu nad vodom, i
bili su se sprijateljili.
Dešavalo se da nekih dana ne prozbore ni riječi. Ponekad bi opet razgovarali, ali su se
divno slagali i bez ijedne riječi, jer su im bili slični ukusi a uživali su u istim stvarima.
S proljeća, jutrom, oko deset sati, kad je od podmlađelog sunca lebdjela nad mirnom
rijekom ona tanka para koja plovi vodom, a u leđa dvojice strasnih pecača bila ona
lijepa proljećna toplota, Moriso bi ponekad rekao svome susjedu:
- Ala je prijatno, zar ne? – A g. Sovaž bi odgovorio: -Nema ništa boljeg za mene.
- Samo toliko bi rekli, pa bi se razumjeli i cijenili jedan drugog.
S jeseni, predveče, kad je sunce na zahodu krvlju nebo oblivalo i bacalo na vodu
sjenke skerletnih oblaka, bojilo rumenilom cijelu rijeku, palilo vidik, crvenilom kao
vatrom obasjavalo dva prijatelja, i zlatilo nažuto drveće, koje je već od zime
podrhtavalo, g. Sovaž bi s osmijehom pogledao Morisoa i rekao: - To je prizor! – A
Moriso, ushićen, odgovorio bi ne skidajući očiju s plovka svoje udice: - Zar to nije
bolje od bulevara?
Čim su jedan drugog poznali, snažno su se rukovali; bili su uzbuđeni što su se našli
u toliko drukčijim prilikama od ranijih. G. Sovaž, s uzdahom, prošaputa: - Šta smo
doživjeli! – Moriso, vrlo utučen, prostenja: - A što je vrijeme! Danas je prvi lijepi dan
ove godine.
Nebo je, doista, bilo sve u plavetnilu i blistavo.
Hodali su jedan pored drugog, zamišljeni i tužni. Moriso dodade: - A pecanje? Što
su to lijepe uspomene, zar ne?
5 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
G. Sovaž zapita: Kad ćemo opet poći?
Uđoše u jednu kafanicu i popiše zajedno po jedan apsent, nastaviše zatim šetnju
pločnikom.
Moriso iznenada stade: - Još po jedan? – G. Sovaž pristade: - Kako hoćete. – I
uđoše u jednu drugu krčmu.
Mutilo im se u glavi kad su izašli, kao ljudima koji alkoholom napune prazan stomak. Vrijeme je bilo meko. Blagi vjetrić milovao ih je po licu.
G. Sovaž, koga je mlaki vazduh još više opio, zastade: - Kad bismo otišli?
- Kuda to?
-Pa, na pecanje.
- Ali, gdje?
- Gdje nego na naše ostrvo! Francuske predstraže su pokraj Kolomba. Ja poznajem
pukovnika Damulena; pustiće nas lako da prođemo.
Moriso uzdahnu od želje: - Gotovo. Pristajem. – I rastadoše se da donesu svoj pribor.
Sat docnije, išli su jedan pored drugog glavnim putem. Stigoše onda u vilu koju je
držao pukovnik. On se nasmiješi na njihovu molbu i pristade da im ispuni zahtjev.
Krenuše ponovo s propusnicama.
Pođoše predstraže, pa preko napuštenog Kolomba stigoše na kraj malih vinograda
koji se spuštaju prema Seni. Bilo je oko jedanaest sati.
Naspram njih, selo Aržantej kao da je bilo zamrlo. Visovi Ogremona i Sanoa nadnosili su se nad cio kraj. Velika ravnica koja se pruža do Nantera bila je pusta, potpuno
pusta, s ogoljelim trešnjama i sivom zemljom.
G. Sovaž, pokazujući prstom na uzvišenje, prošaputa: - Onamo gore su Prusi! – I
nemir je obuzimao dva prijatelja pred tom pustom zemljom.
,,Prusi!’’ Nikad ih nisu vidjeli, ali su osećali mjesecima da su tu, oko Pariza, da
haraju po Francuskoj, da pljačkaju, ubijaju, da more glađu, nevidljivi i svemoćni.
I neka vrsta sujevjernog straha miješala se s mržnjom koju su osjećali prema ovom
nepoznatom i pobjedničkom narodu.
Moriso promuca: - A kad bi iskrsli?
G. Sovaž, s onom pariskom podrugljivošću koja je izbijala uprkos svemu, odgovori:
-Ponudili bismo im pržene ribe.
Ali su se kolebali da se upute dalje; mir sa svih strana ulivao im je strah.
Najzad se G. Sovaž odluči: - No, krenimo! Ali oprezno. – I spustiše se u jedan vinogad sagnuvši se, puzeći, zaklanjajući se iza žbunja, s nemirom u očima, naćuljenih
ušiju.
Ostajalo im je da pređu još jedan komad gole zemlje dok stignu na rijeku. Zatrčaše
se, i čim prispješe na obalu, prilegoše u suvom šipražju.
Moriso prisloni uho na zemlju, i oslušnu da ne ide ko u blizini. Ništa se nije čulo.
Bili su sami, potpuno sami.
Uspokojiše se i počeše pecati.
Naspram njih, pusto ostrvo Morant sakrivalo ih je od druge obale. Mala
6 w Pjesnički most
gostioničarska kuća bila je zatvorena, i kao da je bila godinama napuštena.
G. Sovaž upeca prvu krkušu, Moriso odmah drugu, i svaki čas su trzali udice sa srebrnkastim životinjicama koje su visile i praćkale se, pravo čudo od lova.
Uvlačili su pažljivo ribe u gusto opletenu mrežu, zamočenu u vodu pred njima.
Neka slatka milina osvajala ih je, ona milina koja vas obuzme kad osjetite opet neko
uživanje koje volite i kojega ste već dugo vremena bili lišeni.
Toplota blagoslovenog sunca klizila im je niz leđa; ništa više nisu čuli; ni na šta nisu
mislili, sve su na svijetu zaboravili; pecali su.
Ali odjednom neki potmuli tutanj kao iz dubine zatrese zemljom. Top je opet počeo
da gruva.
Moriso okrenu glavu, i sagleda, iznad obale, u daljini, s lijeve strane, krupnu
siluetu Mon Valerijana, iznad čijeg vrha se lepršala bijela kićanka, magla od praha koji
je toga časa izbljuvao.
Odmah se drugi dim izvi s vrha tvrđava, a nekoliko trenutaka potom odjeknu nov
pucanj.
Zatim izbiše i drugi , i brdo je na mahove ispuštalo svoj smrtni dah, izdisalo
svoju mliječnu paru koja se polako izdizala u mirno nebo, stvarala oblak u vidini.
G. Sovaž dodade: - Gore no životinje.
A Moriso, koji je bio uhvatio jednu beovicu, izjavi: - Kad čovjek pomisli da će tako
biti dok je god vlada na upravi zemlje.
G. Sovaž ga prekide: - Republika ne bi objavila rat.
Moriso ga prekide: - S kraljevima imate rat spolja; s Republikom unutra.
I mirno počeše raspravljati, raspredati velike političke probleme zdravim
razumom pitomih i ograničenih ljudi, slažući se u tome da nikad neće biti slobode.
A Mon Valerijan je gruvao bez odmora, rušeći đuladima francuske kuće, lomeći
živote, satirući ljudska bića, prekidajući zauvijek mnoge snove, mnoge očekivane
radosti, mnoge nade u sreću, otvarajući u srcima žena, u srcima djevojaka, u srcima
majki, ovuda i u drugim krajevima, patnje kojima neće biti kraja.
- Takav je život- izjavi g. Sovaž.
- Bolje reći, takva je smrt- dočeka uz smijeh Moriso.
Ali se stresoše od užasa kad osjetiše da neko ide iza njih, pa, okrenuvši glavu,
primijetiše baš iza sebe, četiri čovjeka, četiri krupna, naoružana, bradata čovjeka,
obučena kao sluge u livrejama i s oniskim kačketima na glavi, kako ih puškama drže
na nišan.
Dvije im se udice otrgoše iz ruku i otploviše niz vodu. Za tren oka ih ščepaše,
svezaše, odnesoše, strpaše u čamac i prevezoše na ostrvo.
Iza kuće za koju su mislili da je pusta, opaziše dvadesetak njemačkih vojnika. Jedan
pravi rutavi div, koji je bio objahao stolicu i pušio jednu veliku porcelansku lulu,
zapita ih odličnim francuskim jezikom: - No, gospodo, je li bio dobar lov?
Tada jedan vojnik, spusti pred oficirove noge punu mrežu riba, koju nije
zaboravio da uzme. Prus se nasmeši: - E! E, vidi se da nije rđavo išlo. Ali u pitanju je
nešto drugu. Slušajte i ne uzbuđujte se. Za moj račun, vi ste dva špijuna koje su
7 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
poslali da me uhode. Ja sam vas uhvatio i ja ću vas strijeljati. Vi ste se prevarili da
lovite da biste bolje sakrili ono što ste naumili. Pali ste mi u ruke, utoliko gore za vas;
takav je rat. Ali pošto ste prošli predstraže, imate sigurno lozinku za povratak. Dajte
mi tu lozinku pa ću vas pomilovati.
Dva prijatelja, blijedi kao krpa, jedan pored drugog, s rukama koje su nemirno
podrhtavale, ćutali su.
Oficir nastavi: - Niko za to neće znati, otići ćete mirno. Tajna će s vama nestati. Ako
odbijete, smrt vam ne gine, i to odmah. Birajte.
Stajali su nepomično i nisu otvarali usta.
Prus, uvek miran, nastavi pružajući ruku prema vodi: - Pomislite da ćete kroz pet
minuta biti na dnu ove rijeke. Kroz pet minuta! Mora da imate rodbine?
S Mon Valerijana još uvek je gruvalo.
Dva pecača stajala su ćutke. Nijemac je izdavao zapovijesti na svom jeziku. Zatim
premjesti stolicu na drugo mjesto da ne bi bio suviše blizu zarobljenika; a dvanaest
ljudi se svrstaše, s puškama k nozi.
Oficir će tada: - Dajem vam jedan minut za razmišljanje, ni sekund više. Zatim
ustade naglo, približi se dvojici Francuza, uze Morisoa ispod ruke, povuče ga malo u
stranu, i reče mu tiho: - Brzo , lozinka? Drug vam neće ništa znati, praviću se da mi se
sažalilo.
Moriso ne odgovori ni riječi.
Prus tada povuče g. Sovaža i postavi mu isto pitanje.
G. Sovaž ne odgovori ni riječi.
Nađoše se opet jedan uz drugog.
Oficir poče izdavati zapovijesti. Vojnici uzeše puške na gotovs.
Tada se Morisov pogled zaustavi slučajno na punoj mreži krkuša, koja je ostala u
travi na nekoliko koraka od njega.
Na sunčanom zraku svjetlucala se gomila riba koje su još mrdale. I obuze ga
slabst. Iako se branio, oči mu se napuniše suzama.
Promuca: - Zbogom, gospodine Sovažu!
G. Sovaž odgovori: - Zbogom, gospodine Moriso!
Stegoše jedan drugom ruku, dok su neodoljivo cijelim tijelom drhtali.
Oficir uzviknu: - Pali!
Dvanaest pucnjeva sliše se u jedan jedini.
G. Sovaž pade pljoštimice. Moriso, više stasom, zanese se, zavrte i stropošta
poprečke preko svoga druga, licem k nebu, a mlaz krvi mu je izbijao iz koporana
probušenog na grudima.
Nijemac izdade nove zapovijesti.
Njegovi se ljudi rasturiše, vratiše s užetima i kamenjem, koje privezaše za noge
dvojice poginulih, zatim ih odnesoše na obalu.
S Mon Valerijana nije prestajalo da grmi, i sad ga je obavijao visoki gusti dim.
Dva vojnika uhvatiše Morisoa za glavu i noge; dva druga ščepaše na isti način
g. Sovaža. Tijela, zavitlana prvo snažno pa bačena daleko, opisaše luk, zatim potonuše
8 w Pjesnički most
uspravno u rijeku, jer je kamenje vuklo najprije noge.
Voda šiknu, uskipe, zatreperi, zatim se umiri, dok su sasvim mali talasi zapljuskivali
obalu.
Malo krvi je plovilo.
Oficir, uvijek miran, reče poluglasno: - Sad neka ribe počnu svoje.
Uputiše se zatim kući.
I iznenada opazi mrežu s krkušama u travi. Diže je, zaglednu je, nasmiješi se, povika:
- Vilhelme!
Dotrča jedan vojnik u bijeloj pregači. A Prus, bacivši mu lov dvojice streljanih, zapovjedi: - Isprži mi odmah ove ribice dok su još žive. Izvrsne će biti.
Zatim produži da puši lulu.
9 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Preobražaj”
(odlomak)
Franc Kafka
I
Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da
se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Ležao je na pancirskim tvrdim leđima i
vidio, kada bi malko podigao glavu, svoj nadsvođen, smeđi, zasvođenim ukrućenijama
razdijeljeni trbuh na čijoj se visini pokrivač, koji samo što već nije spuznuo na tle, još
jedva držao.Njegove mnoge prema obujmu njegova tijela jadno mršave nožice treperile
su mu bespomoćno pred očima.
’’Što se sa mnom dogodilo?’’pomisli. To nije bio san. Njegovo soba prava-pravcata,
samo nešto odveć mala ljudska soba ležaše mirno, između četiri dobro znana zida.
Nad stolom, na kojem bijaše rasprostrta raspakovana kolekcija uzoraka različitih
tkanina-Samsa bijaše trgovački putnik- visila je slika koju je nedavno bio izrezao iz
nekog ilustriranog časopisa i stavio u zgodan pozlaćen okvir. Predstavljala je damu
koja je sa šeširom i boom od krzna, sjedila uspravno i dizala prema gledaocu teški
krzneni muf, u kojemu je nestalo čitave njene podlaktice.
Gregorov pogled usmjeri se zatim u prozor, i tmurno vrijeme- čulo se kako kišne
kapi šobću po prozorskom limu-činilo ga je sasvim melankoličnim. „Kako bi bilo da
odspavam još malko i zaboravim sve ludorije“, pomisli, no to bijaše potpuno
neizvedivo, jer je bio navikao da spava na desnoj strani, ali u sadašnjem stanju nije
mogao staviti u taj položaj. Ma kako snažno da se bacao na desnu stranu, uvijek bi se
iznova odnji hao u pređašnji položaj poleđuške. Bit će da je to i sto puta pokušavao,
zatvarajući oči da ne gleda zakoprcane nožice, te je tek onda odustao kada je u boku
počeo ćutjeti neki lak, prigušen bol što ga dotada još nikada nije oćutio.
„O, bože“, pomisli, „kakvo li sam naporno zanimanje izabrao! Iz dana u dan na
putu. Poslovna uzrujavanja su mnogo veća nego u dućanu kod kuće, a osim toga mi
je nametnuta i muka putovanja, brige za priključak vlakova, neredovita, loša hrana i
druženje s ljudima, koje se uvijek mijenja, nikada dugo ne traje i ne postaje srdačnije.
Neka vrag sve to nosi!“ Osjetio je lak svrbež gore po trbuhu; polako se na leđima
gurao bliže uzglavlju da bi mogao bolje podići glavu; našao je mjesto gdje ga je
10 w Pjesnički most
svrbjelo i koje bijaše osuto sve samim bijelim tačkicama, za koje nije znao što su; i htio
je jednom nogom opipati to mjesto, ali je odmah uvuče, jer ga pri dodiru prostrujiše
ledeni srsi.
Ponovno puzne u svoj prijašnji položaj.“To rano ustajanje“, pomisli, „sasvim me
oglupavljuje. Čovjek se mora ispavati. Drugi putnici žive kao haremske žene. Kada se,
na primjer, prije podne vratim u gostionicu da prepišem dobivene naloge, onda ona
gospoda sjede tek za doručkom. To bih trebao da ja pokušam kod svoga šefa; smjesta
bi me otperdašio. No tko zna, uostalom, ne bi li to za mene bilo vrlo dobro. Kad se
ne bih svladavao zbog svojih roditelja, već bih odavna otkazao, stao pred šefa te mu sa
dna duše rekao svoje mišljenje. S tezge bi se taj srušio! Pa i jest čudno da onaj čovjek
sjeda na tezgu pa onda s visine razgovara s namještenikom koji, uostalom, zbog šefove
nagluhosti mora prići sasvim blizu. Pa, još nisu potonule sve nade; budem li jednom
imao sav onaj novac da otplatim dug roditelja – možda će to još trajati pet do šest
godina – bezuvjetno ću to učiniti. Onda ćemo izvesti veliki rez. No zasad moram,
istina, ustati, jer moj vlak polazi u pet.“
I on pogleda prijeko na budilicu što je tiktakala na ormaru. „Oče nebeski!“ pomisli.
Bilo je šest i trideset, a kazaljke su mirno išle naprijed, već će skoro četvrt do sedam.
Ta može li biti da budilica nije zvonila? S kreveta se vidjelo da je bila ispravno navijena
na četiri sata; zacijelo je i zvonila. No da, ali je li bilo moguće prespavati tu zvonjavu
od koje se sve pokućstvo trese? Pa mirno, zacijelo, nije spavao, ali zato utoliko čvršće.
A što da sada radi? Idući vlak polazi u sedam sati; da bi stigao na taj vlak, morao bi
silno požuriti, a kolekcija još nije bila spakovana, i on sam se baš nipošto nije osjećao
naročito svjež i pokretan. Pa čak kad bi i stigao na vlak, šefova se bučna grdnja nije
dala izbjeći, jer poslužitelj je čekao kod onog vlaka od pet sati te je već odavna
podnio izvještaj o njegovu zakašnjenju. Taj poslužitelj bijaše šefova podla kreatura, bez
kičme i razuma. A što kad bi javio da je bolestan? No to bi bilo izvanredno
neugodno i sumnjivo, jer Gregor za svoga petogodišnjeg službovanja nije ni jedan
jedini put bio bolestan. Nema sumnje da bi šef došao s liječnikom bolesničkog
osiguranja, predbacivao roditeljima zbog sinovljeve lijenosti, te sve prigovore presjekao
pozivajući se na liječnika za kojega, zna se, postoje samo potpuno zdravi ljudi koji izbjegavaju rad. Uostalom, ne bi li u tom slučaju bio, donekle i u pravu? Gregor se,
zaista, izuzevši pospanost koja nakon duga sna, zaista nije bila opravdana, osjećao sasvim dobro pa ga je čak mučila jaka glad.
Kada je o svemu tome u najvećoj hitnji promislio, a da se nije mogao odlučiti ustati – budilica je upravo izbijala četvrt do sedam – netko zakuca na vrata do uzglavlja
11 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
njegova kreveta. ,,Gregore’’, povika netko – bijaše to majka - ,,već je četvrt do sedam.
Nisi li namjeravao otputovati? ‘’ Taj blagi glas! Gregor se prestraši kad ču glas kojim
je odgovarao i koji je ,bez sumnje, bio njegov pređašnji, ali u koji se, kao da dopire
odnekud odozdo, miješalo neko bolno cijukanje što se nije dalo prigušiti, a koje je
samo u prvi mah riječima ostavljalo jasnoću, da bi ih u odzvanjanju toliko razorilo
te nisi znao jesi li dobro čuo. Gregor je htio opširno odgovoriti i sve objasniti, ali se u
ovim okolnostima ograničio na to da kaže: ,,Da, da, hvala majko, već ustajem’’. Zbog
drvenih vrata promjena u Gregorovu glasu se vani po svoj prilici nije mogla zamijetiti,
jer majka se umirila tim objašnjenjem, te se udaljila drljajući nogama pri hodu. No taj
mali razgovor je ostale članove obitelji upozorio da je Gregor protiv svakog očekivanja
još kod kuće, i već je na jedna pobočna vrata zakucao otac, slabo ali pesnicom.
,,Gregore, Gregore’’ viknu, ,,ta što je?’’
A nakon nekoliko trenutaka, još jednom stane opominjati dubljim glasom: ,, Gregore!
Gregore! ‘’ A iza drugih pobočnih vrata, pak, tiho jadikovaše sestra: ,, Gregore? Da
nisi bolestan? Je l’ ti što potrebno? ‘’ Gregor odgovori na obje strane : ,,Već sam gotov’’ , trudeći se da najpomnjivijim izgovaranjem riječi i i ubacivanjem drugih stanki između pojednih riječi svom glasu oduzme svaku upadljivost. I otac se zbilja
vrati svom doručku, no sestra uze šaputati : ,, Gregore, zaklinjem te , otvori’’ Ali
Gregor nije ni pomišljao da joj otvori, već je u mislima hvalio oprez što ga je stekao na
putovanjima, te je i kod kuće uvečer zaključavao sva vrata.
Ponajprije je želio mirno i nesmetano ustati, obući se i, prije svega, doručkovati, a tek
onda razmišljati o svemu ostalom, jer, kako je dobro znao, u krevetu neće doći do bilo
kakvog razumnog zaključka. Sjećao se kako je već više puta u postelji osjećao neki laki
bol, možda prouzrokovan nezgodnim ležanjem, za koji bi se kasnije, kada bi ustao,
ispostavilo da ga je samo zamišljao, pa je sada napeto očekivao da se njegove današnje
predodžbe malo- pomalo rasplinu. Da promjena glasa nije ništa drugo do predznak
jake prehlade, profesionalne bolesti trgovačkih putnika, u to nije nimalo sumnjao.
Odbaciti sa sebe pokrivač bijaše sasvim jednostavno; morao je samo da se malo
nadme, pa će sam od sebe pasti. Ali sve drugo postalo je teže, osobito zato što je bio
tako neobično širok. Da se pridigne, bile su mu potrebne ruke i šake; a mjesto togaje
imao samo onaj bezbroj nožica što su bez prestanka izvodile najrazličitije kretnje, i
kojima, osim toga , nije mogao vladati. Kada bi htio jednu da savije , ona bi se najprije
ispružila, a kada bi mu najposlije uspjelo da s tom nogom učini ono što je želio, za to
su se vrijeme druge nožice kao mahnite batrgale u bolnom uzbuđenju. ,,Samo da se
nepotrebno ne zadržavam u krevetu ‘’, reče Gregor sebi.
12 w Pjesnički most
Najprije je htio da se donjim dijelom tijela izvuče iz kreveta, ali taj donji dio koji,
uostalom, još nije vidio i o kojem nije mogao sebi stvoriti pravu predodžbu, pokazao se kao odveć teško pokretljiv; išlo je to lako sporo; i kada se napokon, gotovo pobjesnio, svom svojom snagom i bezobzirice bacao naprijed, uputio se u pogrešnom
pravcu , žestoko se udario o donju krevetnu dasku,a oštar bol što ga je osjetio, poučio
ga je kako je upravo u tom trenutku donji dio njegovog tijela možda najosjetljiviji.
Zato je pokušao da se najprije gornjim dijelom tijela iskobeljala iz postelje, te je
oprezno okrenuo glavu prema rubu kreveta. To mu je zbilja lako uspjelo, uprkos širini
i težini svog glomaznog trupa koji je polako krenuo za kretnjom glave. No kada je,
napokon, držao glavu u zraku, van kreveta, počeo se bojati da se i dalje tako vuče unaprijed, jer ako bi na taj način pao, moralo bi se dogoditi pravo čudo da mu glava
ne bude ozlijeđena. A upravo sada nije ni pod koju cijenu smio izgubiti svijest; radije
će ostati u krevetu.
Kada je, odahnuvši poslije ponovnog takvog napora, ležao kao što je i prije ležao te
vidio kako mu se batrgaju nožice, ako je moguće , još jače nego prije, i ne nalazeći
nikakve mogućnosti da u tu samovolju svog tijela unese mira i reda, opet reče u sebi
kako nipošto ne može ostati u postelji i da je najrazboritije da sve žrtvuje , pa makar
postojala i najmanja nada da se na taj način iskobelja iz kreveta. No istovremeno
nije zboravljao da se ovda-onda podsjeća kako je mirno, samo najmirnije razmišljanje
mnogo bolje od očajničkih odluka. U takvim častovima što je moguće oštrije gledao
na prozor,ali, na žalost, pogled na jutarnju maglu , koja je zastičala čak i drugu stranu
ulice, nije davao mnogo pouzdanja ni podstreka- ,,Već je sedam’’ , reče u sebi kada
je budilica ponovo otkucala vrijeme, ,, već je sedam a još uvijek traje ta gusta magla’’
Trenutak je ležao mirno, dišuću slabo, kao da možda od potpune tišine očekuje da se
vrati zbiljsko i samo po sebi razumljivo stanje.
No onda će sam sebi :,,Prije nego što budila otrkuca sedam i četvrt, morat ću bezuvjetno napustiti postelju’’. Uostalom, do toga će vremena netko doći iz poduzeća
da pita što je sa mnom, jer poduzeće se otvara prije sedam.’’I on se spremi da se
čitavim tijelom izvuče iz postelje , ljuljajući ga ravnomijerno cijelom njegovom
dužinom. Ako na taj način padne iz postelje, ostat će glava, koju je namjeravao u padu
brže-bolje podići, po svoj prilici neozlijeđena. Leđa su, čini se, bila tvrda; njima se, kad
padne sag, valjda neče ništa dogoditi. Najviše briga zadavao mu je onaj bučni trijesak
koji će svakako uslijediti i koji će se iza zatvorenih vrata izazvati ako ne užas, a ono
ipak zabrinutost. Ali to je trebalo riskirat.
13 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Kada je Gregor već do polovice stršio iz postelje – nova je metoda bila više igra nego
napor, trebalo je samo da se na mahove zanjiše – pade mu na pamet kako bi sve bilo
jednostavno kada bi mu netko priskočio u pomoć. Dvije snažne osobe-pomišljao je na
oca i na služavku – potpuno bi dostajale ; morale bi samo podvući ruku pod njegova
zaobljena leđa ,takoreći,izguliti ga iz kreveta ,te da se sagnu s teretom i da onda
pažljivo čekaju da se on sam prevrne na podu , gdje bi onda, sva je prilika, njegove
nožice dobile neki smisao . Međutim ,bez obzira na to što su sva vrata bila zaključana,
je li zaista trebalo koga zvati u pomoć? Uprkos svome jadu, pomislivši na to, nije
mogao da priguši smiješak.
Već je dotjerao dotle da je pri malo jačim zamasima jedva još održavao ravnotežu
i vrlo brzo se morao konačno odlučiti ,jer je za pet minuta bilo sedam i četvrt –kadli
se oglasi zvonce na kućnim vratima. ,,Evo nekoga iz poduzeća ‘’, pomisli te se gotovo
ukoči, dok su mu se nožice samo još hitrije vrckale. Jedan trenutak je sve ostalo mirno.
,,Ne otvaraju’’ , reče Gregor u sebi, zanesen nekom besmislenom nadom. No je onda
služavka, kao obično, čvrsta koraka pošla vratima i otvorila. Gregoru je bilo dovoljno
da čuje prvu riječ posjetiočeva pozdrava, i već je znao tko je – prokurista glavom.
Ta zašto je Gregoru bilo suđeno raditi u tvrci, gdje su pri najbeznačajnjem propustu
odmah gajili sumnju? Zar su svi namještenici, od prvog do posljednjeg, nitkovi, zar
među njima nema nijednoga vjernog, odanog čovjeka, koji je, premda za poduzeće
nije iskoristio svega nekolikol jutarnjih sati te od grižnje savjesti pobenavio i naprosto
nije bio kadar napustiti postelju? Zar uistinu ne bi bilo dovoljno poslati šegrta da se
raspita – ako je to raspitkivanje uopće bilo potrebn – zar je morao doći sam prokurist
te da se cijeloj obitelji, koja ničemu nije kriva, moralo pokazati da se istraga ovog sumnjivog slučaja mogla povjeriti samo prokuristovoj pameti ? I više zbog uzbuđenja,
koje ga je obuzelo u vezi s tm premišljanjem, nego zbog kakve prave odluke , Gregor
se iz petnih žila baci s postelje. Čuo se snažan udarac , ali to zapravo i nije bio trijesak.
Sag je malo ublažio pad, a osim toga su i leđa bila elastičnija nego što je Gregor mislio, i otuda se čuo onaj tupi nimalo neupadljivi zvuk . Samo što nije dovoljno
oprezno držao glavu te je i njome lupio o tle. Okreno ju je i trljao o sag od srdžbe i
bola.
,, Tu unutra je nešto palo’’, reče prokurista u pokrajnjoj sobi slijeva. Gregor je
pokušao zamisliti ne bi li se i prokuristi jednom moglo nešto slično desiti kao ovo
njemu danas ; tu je mogućnost ,zapravo,valjalo priznati. Ali, kao da se čuje njegov
grubi odgovor na to pitanje , prokurist je u susjednoj sobi popođe nekolko koraka te se
oču škripa njegovih lakovanih cipela. Iz sobe zdesna čuo se sestrin šapat da obavijesti
Gregora : ,, Gregore, došao je prokurist. ‘’ – ,, Znam’’ , uzvrati Gregor, ali se nije 14 w Pjesnički most
usudio povisiti glas da bi ga sestra mogla čuti .
,,Gregore’’ , reče sada otac iz susjedne sobe , ,, gospodin prokurista je došao i
raspituje se zašto nisi otputovao jutarnjim vlakom . Ne znamo šta da mu kažemo.
Uostalom, on želi lično o tom govoriti . Dakle, molim te , otvori vrata . Bit će tako
ljubezan da ne zamjeri što je u sobi takav nered . ‘’ ,, Dobro jutro , gospodine Samsa
‘’, ljubazno ubaci prokurist . ,,Nije mu dobro’’ reče maka prokuristu,dok je otac još
govorio pred vratima, ,, nije mu dobro,vjerujte mi, gospodine prokuristo. Pa zar bi
Gregor inače zakasnio na vlak! Pa dečku se samo posao mota u glavi. Ja se gotovo već
ljutim što nikada ne izlazi uvečer ; ta sada je bio osam dana u gradu, a svake je večeri
bio kod kuće. Sjedi s nama za stolom i mirno čita novine ili proučava vozni red. Za
njega je već to zabava kada se bavi drvorezbarstvom. Tako vam je na prmjer , za dvje-tri večeri izrezbar mali okvir ; začudit ćete se kako je lijep ; visi u sobi ; odmah
ćete ga vidjet kad Georg otvori .Ja sam uostalom , sretna što ste došli ,gospodne
prokuristo; mi sami ne bismo natjerali Gregora da otvori vrata ; on je toliko tvrdoglav
; i sigurno mu nije dobro , premda je jutros to poricao. ‘’ ,, Evo me odmah’’ , reče
Gregor
polako i smotreno , i ne mače se da mu ne bi promakla ni jedna jedina riječ
razgovara. ,, Drukčije , milostiva gospođo , ne mogu ni ja sebi to objasniti . ‘’ reče
prokurista , ,, nadajmo se da nije ništa ozbiln . Iako, s druge strane, mora reći da mi
poslovni ljudi – na žalost, ili na sreću ‚ kako god hoćete – iz poslovnih obzira moramo
naprosto prijeći preko lakših oboljenja . ‘’ ‚‚ Može li ‚ dakle‚ gosodin prokurista već ući
?’’ upita otac nestrpljivo te ponovo zakuca na vrata. ‚‚Ne može’’ ‚ otpovrgnu Gregor. U
susjednoj sobi‚lijevo‚zavlada neugodna tišina‚a u sobi zdesna sestra poče jecati.
Ta zašto sestra nije pošla k drugima ? Bit će da je tek sada ustala te se još nije počela
oblačiti. A zašto plače ? Zato što on ne ustaje i ne pušta prokuristu unutra , zato što se
on izlaže opasnosti, zato što mu prijeti opasnost da izgubi mjesto i zato što će onda šef
opet progoniti roditelje s onim starim potraživanjima : bit će da su to , zasad , izlišne
brige . Još se Gregor nalazio ovdje i nije ni u snu pomišljao na to da napusti obitelj.
Ovog trenutka ležao je, valjda, na sagu , i nitko tko bi znao za njegovo stanje ne bi
od njega ozbijno tražio da pusti prokuristu u sobu. No zbog te male neučtivosti, za
koju bi se, sigurno, kasnije mogao naći nekakav dobar izgovor , neće valjda Gregora
smjesta otpustiti. I Gregoru se činilo kako bi sada bilo pametnije da ga puste na miru
umjesto da ga uznemiruju plačem i nagovaranjem. Ali baš ta neizvjesnost je mučila
ostale i opravdavala njihovo vladanje.
,,Gospodin Samsa’’ , vikne sad prokurista povišenim glasom, ,,ta šta se to dešava ?
15 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Zabarakadili ste se u sobi, odgovarate sa ‘da’ ili ‘ne’ zadajete roditeljima teške i suvišne
brige i zanemarujete- ovo neka je samo uzgred spomenuto-svoje poslovne dužnosti, zapravo na nečuven način .Ja ovdje govorim u ime vaših roditelja i vašega šefa , i molim
vas najozbiljnije da mi smjesta i uvjerljivo sve objasnite .Čudim se,
uistinu se čudim. Mislio sam da vas poznajem kao mirna i razborita čovjeka, i sada
kao da iznenada ćelite paradirati s nekim neobičnim mušicama. Šef mi je ,doduše,
jutros natuknuo nešto o mogućem objašnjenju vašega propusta- tiče se cjelokupnog
vama nedavno povjerenog inkasa-ali ja sam, uistinu, gotovo jamčio svojom časnom
riječju da takvo objašnjenje ne može biti istina.Ali sada ovdje vidim vašu neojmljivu
tvrdoglavost i gubim svaku volju da se makar ovolicno za vas zalažem. Vaš položaj
nipošto nije najsigurniji.Isprva sam namjeravaoda vam sve to rečem u četiri oka, no
kada vi dopuštate da ja ovdje nekorisno gubim svoje vrijeme,onda ne znam zašto to ne
bi saznali i vaši poštovani roditelji.Dakle , vi ste u posljednje vrijeme postizavali veoma
nezadovoljavajuće uspjehe ;doduše, nije sezona za velike poslove,to priznajemo;ali
sezona u kojoj se ne prave nikakvi poslovi,gospodine Samsa, takva sezona uopće ne
postoji.’’ ,,Ali ,gospodine prokuristo’’, povika Gregor izvan sebe te u uzbuđenju zaboravi na sve drugo , ,, ta ja ću vam smjesta otključati. Mala slabost i vrtoglavica su me
spriječile ustati. Još i sada ležim u postelji . No sada se osjećam sasvim svjež. Upravo
izlazim iz postelje. Strpite se jos samo časak! Još ne ide sve tako kako sam mislio.Ali
već mi je dobro. Kako to čovjeka samo spopada! Još sinoć mi je bilo potuno dobro,pa
moji roditelji to znaju,ili bolje rekavši , već sinoć imao sam neki predosjećaj.Morali su
u to na meni primijetiti. Zašto samo nisam obavijestio o tome svoje poduzeće! Ali evo
, vazda misliš da ćeš preboljeti a da ne ostaneš kod kuće.Gospodine prokuristo!Štedite
moje roditelje!Za sva ta vaša predbacivanja nema nikakva povoda; pa nitko mi o
svemu tome nije rekao ni riječi. Možda niste pročitali posljednje narudžbe što sam
ih poslao. Uostalom, ja ću odmah otputovati vlakom u osam, ovih nekoliko sati me
okrijepilo,gospodine prokuristo; evo me odmah u poduzeću, i budite tako dobri da to
kažete i da me preporučite gospodnu šefu !’’
I dok je sve to žurno mucao te jedva znao što govori, Gregor se, valjda zbog spretnosti koju je već stekao u postelji, približio ormaru i pokušao se uspraviti. Htio
je, naime,otvoriti vrata, da se uistinu pokaže i da govori sa prokuristom; upravo je
žudio saznati što ce reći drugi, koji ga sad toliko dozivaju,kad ga ugledaju. Ako se
prestraše, tada Gregor više neće imati nikakve odgovornosti te će moći biti miran.
Ali ako sve to prime mirno,onda on nema nikakva razoga da se uzrujava te je mogao,
ako se požuri, doista biti u osam na kolodvoru.Prvo je nekoliko puta okliznuo s 16 w Pjesnički most
glatkog ormara,ali najposlije se svom snagom hitnuo naprijed i stajao uspravno; na
bolove oko trbuha nije više obraćao nikakve pažnje,koliko god su ga i ujedali.Sada se
svalio na stoicu u njegovoj blizini te se nožicama čvrsto hvatao njenih rubova. I tako
je dobio vlast nad samim sobom te umukao ,jer je začuo prokuristov glas. ,,Jeste li
samo jednu riječ razumjeli?’’ upita prokurista roditelje , ,,ta valjda ne pravi budale od
nas ?’’ ,, Zaboga’’, vikne majka , briznuvši već u plač , ,,možda je teško bolestan , a mi
ga mučimo. Greto !’’ poviče zatim. ,, Da , majko ?’’ javi se sestra s druge strane . Sporazumijevale su se kroz Gregorovu sobu. ,,Moraš smjesta do liječnika . Gregor je
bolestan . Brzo po liječnika . Jesi li čula kako je Gregor sada govorio ?’’ ,, To je bio
životinjski glas’’, reče prokurista upadljivo tiho prema majčinom vikanju. ,, Ana ! Ana
!’’uzviknu otac kroz predsoblje u kuhinju i pljesne rukama , ,,odmah po bravara !’’
I već su obje djevojke , zavijorenih sukanja , trčale kroz predsoblje – ta kako li se sestra
brže-bolje obukla ?- i naglo otvoriše kućna vrata . Nije se ni čulo kako vrata zalupiše
, bit će da su ih ostavile otvorena , kako to biva u stanovima gdje se zbila neka velika
nesreća.
No Gregor je postao mnogo mirniji. Njegove se riječi , doduše , više nisu mogle razumjeti , premda su se njemu pričinjale dosta jasne , jasnije nego li prije , možda
zato što se uho privikavalo. Ali ipak su sada već svi vjerovali da s njim nešto nije
bilo sasvim u redu te su bili spremni da mu pomognu. Njemu je godilo pouzdanje
i
sigurnost s kojima su poduzete sve pripreme . Opet se osjećao uvršten u krug
ljudi te je od obojice , od liječnika i bravara , premda ih , zapravo, nije tačno razlikovao, očekivao sjajne i zapanjujuće pothvate . Da bi u odlučnim trenucima što su
se približavali imao što čistiji glas , malko se iskašljavao ali nastojeći da to učini sasvim
prigušeno , jer možda je i taj šum zvučio drukčije od ljudskog kašlja , što se on sam
više nije usuđivao ustanoviti. U susjednoj je sobi međutim zavladala potpuna tišina
. Možda su roditelji s prokuristom sjedili za stolom i nešto šaputali , možda su se svi
prislanjali uz vrata i osluškivali .
Gregor se polako , zajedno sa stolicom , dovukao do vrata , ondje ju je pustio te se
bacio na vrata i, prislonivši se uz njih , držao se uspravno – stopala njegovih nožica
bila su malko ljepljiva – I časak se odmarao od napora . No onda se lati posla da ustima okrene ključ u bravi . Na žalost , kao da nije imao pravih zubi – a čime da
onda uhvati ključ ?- no zato su mu , dakako ,čeljusti bile vrlo snažne ; pomoću njih
zbilja je pokretao ključ te nije pazio na to da će se tako na neki način jamačno ozlijediti , jer iz usta mu je navirala neka tamna tekućina ,cijedila mu se po ključu i
kapala na tle . ,, Čujte samo’’ , reče prokurista u susjednoj sobi , ,,okreće ključ’’ . To
17 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
je za Gregora značilo veliko ohrabrenje ; no trebalo je da mu svi dovikaju : ,, Samo
junački , Gregore , prioni uz bravu !’’ I zamišljajući kako svi napeto prate njegove napore , skupivši svu preostalu snagu , on se kao mahnit baci na ključ . Kako se ključ
okretao, tako je on obigravao oko brave ; sada se još samo ustima držao uspravno
i već prema potrebi vješao se o ključ ili ga opet pritiskivao cijelom težinom svoga
tijela . Kad jezičac brave konačno škljocne zvonkim zvukom , Gregor potpuno živne.
Uzdahnuvši , reče u sebi : ,, Bravar mi, dakle , nije bio potreban’’ , te položi glavu na
kvaku da bi sasvim otvorio vrata .Kako je na taj način morao otvoriti vrata , bila su
zapravo već širom otvorena , kada se njega još nije vidjelo . Najprije se morao polako
okrenuti oko jednog krila , i to vrlo oprezno , ako je htio spriječiti da pred sam ulazak
u sobu nezgrapno ne bubne nauznak na pod . Još je bio zabavljen onom mučnom
kretnjom te nije imao vremena obratiti pažnju na bilo što drugo, kadli začuje kako
se prokuristi ote jedno glasno ,,Oh !’’ - zazvučilo je to kao šum vjetra – a sada ga
i vidje , gdje on koji bijaše najbliže vratima , šaku pritiskuje na otvorena usta te polagano uzmiče kao da ga tjera nevidljiva ,ravnomjerno djelujuća sila . Majka- ona
je usprkos nazočnosti prokuriste stajala tu , razbarušene , još od noći raščupane kose i
sklopljenih ruku , najprije je pogledala oca , zatim pođe dva koraka do Gregora i sroza
se na tle , usred sukanja što su se oko nje širile, s licem spuštenim na grudi i potpuno
nevidljivim . Otac je , s neprijateljskim izrazom lica , stiskao pesnicu kao da hoće
Gregora odgurnuti natrag u sobu , zatim se ogleda po sobi za dnevni boravak, zakloni
oči rukama i zaplače da su mu se snažne grudi počele tresti. Potom Gregor uopće ne
uđe u sobu , nego se izuntra naslanjao na rezom zatvoreno krilo vrata , tako da mu se
tijelo vidjelo do polovice , s glavom polegnutom u stranu . Za to vrijeme postalo mnogo svjetlije ; na drugoj strani ulice jasno se isticao isječak beskrajne,crnosive kuće –
bijaše to bolnica – s prozorima što su u pravilnim razmacima kruto probijali pročelje;
kiša je još padala, ali samo u krupnim,pojedinačno vidljivim i pojedinačno na zemlju
bačenim kapima. Mnogobrojno posuđe od doručka ležalo je po stolu,jer za oca bijaše
doručak najvažniji dnevni obrok što ga je, čitajući različite novine ,sate i sate otezao.
Tačno na suprotnom zidu visila je Gregovora fotografija za vrijeme služenja vojnog
roka, prikazujući ga kao potporučnika, gdje je,s rukom na balčaku sablje, smijući se
bezbrižno,zahtijevao poštovanje prema svom držanju i uniformi. Vrata što vode u
predsoblje bila su otvorena. A vidio se, jer su i vrata strana bila otvorena, prostor ispred
kuće i početak stepenica što su vodile dolje.
,,No’’ , javi se Gregor, i bio je potpuno svjestan kako je on jedini koji je sačuvao svoj
mir, ,,ja ću se odmah obući,spakovati kolekciju i otputovati. Hoćete li,hoćete li me
18 w Pjesnički most
pustiti da otputujem?No,dakle, gospodine prokuristo, kao što vidite,nisam tvrdoglav
i volim raditi; putovanje je naporno, ali ne bih mogao živjeti a da ne putujem. Kamo
ćete,gospodine prokuristo? U poduzeće? Da? Hoćete li sve po istini ispripovjediti?
Neki čovjek može trenutno biti nesposoban za rad, no upravo onda je pravi čas da se
uprava sjeti njegovih prijašnjih rezultata te da ima na pameti da će taj isti čovjek poslije sigurno to marljivije i sabranije raditi. Pa ja toliko dugujem gospodinu šefu, i
to je vama vrlo dobro poznato. S druge strane, pak, u brizi sam zbog svojih roditelja i
zbog sestre. U škripcu sam,no ja ću se već izvući. Ali nemojte da moj položaj učinite
težim nego što već jest. Budite na mojoj strani u poduzeću! Znam, nitko ne voli
trgovačke putnike. Svi misle da zarađuju grdne pare i da žive u slasti i lasti. Ljudi
naprosto nemaju naročitog povoda da bolje razmisle o ovoj predrasudi. Ali vama,
gospodine prokuristo, vama su ove prilike bolje poznate nego ostalim činovnicima
i,sasvim u povjerenju, i samome šefu, koji se u svojstvu poduzetnika može lako prevariti u svome sudu na štetu namještenika.Vi također vrlo dobro znate da trgovački
putnik, koji je gotovo cijele godine izvan poduzeća, tako lako padne žrtvom nekakvih
ogovaranja, slučajnosti i neosnovanih pritužaba, od kojih se nikako ne može braniti,
jer o njima obično ništa i ne saznaje, već tek kada se iscrpljen od puta vrati kući i
na vlastitoj koži osjeti posljedice čiji se uzroci više ne mogu sagledati. Gospodin prokuristo, nemojte otići a da mi prethodno ne reknete koju riječ koja će me uvjeriti
da mi bar u jednom malom dijlu dajete pravo!’’
Ali prokurista se već na prve Gregorove riječi okrenuo te je,napućenih usana samo
preko uzdrhtalog ramena gledao natrag na Gregora. A dok je Gregor govorio,ni jedan
trenutak nije mirovao, nego je uzmicao prema vratima, ne puštajući Gregora iz vida,
ali je uzmicao sve malo-pomalo,kao da postoji neka tajna zabrana da itko napusti
sobu. Već je bio u predsoblju,i po nagloj kretnji kako je posljednji put povukao nogu
iz sobe, mogli ste pomisliti da je spržio taban. ali u predsoblju je desnicu ispružio,
širokom kretnjom pokazujući na stepenište, kao da ga ondje očekuje neko upravo
nadzemaljsko izbavljenje.
Gregor je uviđao da nipošto ne smije dopustiti da prokurista ode u takvu
raspoloženju, ako ne želi da time do krajnje mjere ugrozi svoj položaj u poduzeću.
Roditelji sve to nisu baš tako dobro razumjevali; oni su za sve ove godine stekli
uvjerenje da je Gregor u tom poduzeću zbrinut do konca života,a osim toga su
bili toliko zaokupljeni svojim trenutnim brigama da su izgubili svaku sposobnost
predviđanja. Prokuristu je valjalo zadržati,umiriti,uvjeriti i konačno pridobiti; o tome
je ovisila budućnost Gregora i njegove obitelji! Kada bi samo sestra bila ovdje! Ona je
19 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
pametna; plakala je već onda kada je Gregor još mirno ležao na leđima.I sigurno bi
prokurista,taj prijatelj dama,dopustio da ga ona vodi;bila bi zatvorila vrata stana i u
predsoblju mu izbila iz glave sve njegove bojazni. Ali šta,kad sestre nije bilo,Gregor
je morao postupati po vlastitom nahođenju.I ne pomišljajući na to da još uopće ne
poznaje svoje trenutne sposobnosti kretanja,ne pomišljajući na to da,možda,pa čak je
to i vjerovatno,opet nisu razumjeli njegove riječi,on se udalji od vrata;progura se kroz
otvor ,htjede prići prokuristi koji se već objema rukama držao ograde stepeništa,da je
to bilo upravo smiješno;ali se odmah,kriknuvši jedva čujno,tražeći neki oslonac, sroza
na svoje mnogobrojne nožice. Tek što se to dogodilo, osjetio je prvi put toga jutra
neku tjelesnu nelagodnost; nožice su mu našle čvrsto tle pod sobom; u svemu su mu
se pokoravale, kako je na svoju radost primijetio; čak su se trudile da ga ponesu kamo
god hoće; i već je mislio da neposredno predstoji konačno poboljšanje svih njegovih
patnja. No u istom trenu, dok je ležao na podu, njišući se od suzdržajnog kretanja,
nedaleko od majke, njoj baš nasuprot, ona, koja se činila potpuno utonula u se, mahom skoči uvis, široko ispruženih ruku i raskrečenih prstiju, te viknu: “U pomoć,
zaboga, u pomoć!” držeći glavu u stranu kao da hoće bolje vidjeti Gregora, no onda, u
protivurječnosti s tom kretnjom, besmisleno pojuri natrag; zaboravila je da iza nje stoji
postavljen stol; stigavši do njega, sjede brzo na nj, kao u rasijanosti, i uopće kao da nije
primjećivala kako kraj nje, iz prevrnutog velikog vrča, kafa u punom mlazu curi na
sag.
“Mako, majko”, izusti Gregor tiho i diže pogled prema njoj. Prokuristu je načas sasvim
smetnuo s uma; međutim, vidjevši kako se izlijeva kava, nije mogao a da nekoliko puta
ne škljocne čeljustima uprazno. Na to majka ponovo krikne, pobjegne od stola i padne
u naručje ocu koji je dotrčao da joj pomogne. Ali Gregor sada nije imao vremena za
roditelje, prokurista se već nalazio na stepenicama; s bradom na ogradi, on se po posljednji put obazre. Gregor se zaleti da bi ga što sigurnije dostigao; prokurista bit
će da je našto slutio, jer je poskačio grabeći po nekoliko stepenica najedanut i nestane; ali još je dospio uzviknuti: “Uh!” što se orilo po cijelom stubištu. Na žalost se
činilo da je to prokuristovo bežanje i oca potpuno ošamutilo, jer mjesto da poleti za
prokuristom ili barem da ne sprečava Gregora koji se dao u potjeru, zgrabi desnicom
štap i novinama, što ga je ovaj zajedno sa ogrtačem i šeširom ostavio na stolici, a lijevom rukom dohvati neke velike novine sa stola i, lupajući nogama, poče mahati
štapom i novinama da Gregora tjera natrag u njegovu sobu. Nikakve Gregorove
molbe nisu pomogle, niti je tko razumio te molbe, ma kako ponizno vrtio glavom;
otac je samo još jače trupkao nogama. Majka je tamo prijeko, uprkos haldnom vre-
20 w Pjesnički most
menu, širom otvorila prozor i, naginjući se daleko izvan prozora i gurala lice u šake.
Između ulice i veže nastao je jak propuh, prozorske zavjese su poletjele uvis; novine
sun a stolu šuštale; pojedini listovi poletješe nad podom. Otac ga je neumoljivo gonio
i siktao kao divljak. No Gregor još nije imao nikakve vježbe u hodanju natraške i u
tome je bio vrlo spor. Da se Gregor smio samo okrenuti, odmah bi bio u svojoj sobi,
ali se bojao da otac ne uznestrpi zbog okretanja što je oduzimalo toliko vremena, a
svakog časa mu je od štapa u očevoj ruci prijetio smrtonosan udarac po leđima ili po
glavi. No najposlije, Gregoru nije ništa drugo preostalo, jer je s užasom primijetio
kako u hodanju natraške ne može čak ni pravac održati, i tako, neprestano bojažljivo
i krišom pogledajući na oca, počeo se kretati što je mogao brže, ali, zapravo, posve
polako. Možda je otac primijetio njegovu dobru volju, jer mu pri tome nije smetao,
već je dapače, ovda- onda vrškom štapa usmjeravao kružne kretnje. Samo da nije bilo
onog nepodnošljivog očevog siktanja! Gregor je zbog toga sasvim izgubio glavu. Već
se bio gotovo potpuno okrenuo, kada se, uvijek osluškujući ono siktanje, čak smeo te
se malko natrag okrenuo. Ali kada se, konačno, sretno našao pred otvorenim vratima,
pokazalo se da je njegovo tijelo i suviše široko, a da bi samo tako moglo proći. Otac,
dakako, u njegovu trenutnom raspoloženju, nije ni pomišljao na to da otvori i drugo
krilo, da bi Gregoru načinio dovoljno širok prolaz. Njegova je fiksna ideja bila samo
to da Gregor mora što brže u svoju sobu. Nikada ne bi Gregoru dopustio da preduzme sve one velike pripreme što mu bijahu potrebno da se uspravi i, možda, na taj
način prođe kroz vrata. Naprotiv, on je sada, kao da ne postoji nikakva prepreka, uz
zaglušnu buku tjerao Gregora naprijed; iza Gregora uopće se više nije razlijegao glas
jednog jedinog oca; sada više nije bilo šale, i Gregor –bilo što bilo- poče se gurati kroz
vrata. Digla se jedna strana njegovog tijela (ležao je sada ukoso u otvoru vrata), jedan
bok mu se razguli, na bijelim vratima ostadoše ružne mrlje, i ubrzo se zaglavi te se više
ne bi mogao sam ni maknuti, nožice mu, s jedne strane podrhtavajući, visile u zraku,
a na drugoj su bile bolno pritisnute o tle, kadli ga otac ostrag snažno udari, i on poleti, jako krvareći, duboko u svoju sobu. Otac je štapom zalupio vrata, a onda je,
konačno, zavladala potpuna tišina.
21 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,O sirotom B.B.”
Bertold Breht
6.
Pred zoru, u sivom jutru, pišaju jele,
A ptice, njihova gamad, dižu graju i cik.
I tada u gradu ja ispijam čašu.
I zbrinut zaspim čim odbacim čik.
1.
Ja, Bertold Brecht, došao sam iz crnih šuma.
U gradove donijela me je moja mati
Dok sam još u njenoj utrobi bio. I hladnoća šuma
Dokle god budem živ u meni će ostati.
7.
Stolovali smo, pokoljenje lakoumno,
Tako smo podigli visoka zdanja otoka Manhattan
U gradovima, koje – mišljasmo – nitko ne može da razori.
I tanke antene, koje zabaljaju Atlansko more.
2.
U asfaltnom gradu sam kod kuće. Snadbjeven
Svim otajstvima umirućih još od rođenja:
Duhanom. Rakijom. Novinama.
Lijen, uglavnom zadovoljan, i pun nepovjerenja.
8.
Od svih tih gradova preostat će jedino vjetar,
koji kroz njih vije.
Raduje se, žderonja, kućama i na dušak ih prazni.
Znamo da smo samo privremeni i prolazni.
A što će poslije nas doći vrijedno spomena nije.
3.
Uljudan sam i prijazan. Nosim tvrdi šešir
Zato što tako i svi drugi čine.
Kažem: te zvijeri imaju poseban neki zadah –
No dodajem : neka, i ja sam ko sve ostale živine.
4.
U mojim naslonjačima prije podne
Ponekad se dvije ili tri žene klate.
Gledam ih bezbrižno i govorim:
Eto takav sam – bolje da se u me ne uzdate.
9.
U potresima, koji će doći, nadam se, neću dati
Da mi od gorčine cigara utrne.
Ja, Bertold Breht, dolutao iz šume crne
U asfaltne gradove, dok me je još nosila mati.
5.
Pod večer pak skupljam muškarce oko sebe.
Oslovljujemo se međusobno sa ,,džentlmen,, tad.
Oni drže noge na mojim stolovima i tvrde
Da sve kreće na bolje. A ja ne pitam: kad?
22 w Pjesnički most
23 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Izbor iz ,,Rubaija”
*****
Omer Hajam
Sinoć na pijaci ugledah lončara
kako mokru glinu* surovo udara.
A glina mu šapće najnježnijim glasom:
„Lakše, brate,ja sam prah vremena stara“.
*****
Pod zelenom granom sa korom hljeba,
vinom i stihom – više mi ne treba –
sa tobom što sad u divljini pjevaš
– i divljina postaje dio neba.
*****
Kada je Bog stvarao smjesu moga tijela
znao je za moja djela i nedjela
kad na zemlji griješim sa Njegovim znanjem
zašto bi mi duša u paklu gorjela?
*****
Niko nije zavirio, otkad ovaj svijet posta,
Za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta.
Sedamdeset i dva ljeta ja danju i noću razmišljah.
Ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!
*****
Ne dozvoli da te patnje ovog svijeta slome,
K srcu uzmi - sitne, ne krupne galame:
Nek si živ i zdrav - u ovom svijetu prolaznome
Ni dukat ponijet’ nećeš - i da ga imaš, u kovčegu svome!
*****
Za danom koji je prošao - ne tuguj,
Sutrašnjicu - što tek stiže - ne oplakuj!
Za onim što je prošlo, ili nije došlo - ne kukaj:
Radostan budi - život u vjetar ne rasipaj
24 w Pjesnički most
***********
Bilo dvjesta, bilo trista, bilo tisuć ljeta
Da poživiš, najposlije otići ćeš sa svijeta.
Bio vladar il siromah, što od prošnje živi,Jednaka će vrijednost biti njihovih skeleta.”
***********
“Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet;
i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet,
i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet.”
***********
Pijem vino al’ pjanstvo ne odobravam,i nikom sem čaši čast ne odavam,
jer kad bi svaki grijeh k’o pjanstvo vidljiv bio, niko po svijetu trijezan ne bi hodio!!!
***********
Daj, prođi se, hodža, uzalud ne gudi,
Prepusti nas Bogu, neka nam on sudi!
Mi idemo pravo, a ti gledaš krivo,
Idi – vidaj oči, pa gledaj ko ljudi!
***********
Da svećenik na svijetu za sve primjer dava
Svaki dan bi bio Bajram ili kućna slava.
Svak’ bi mogo barem jednom ispuniti želju,
Da prijetnje nije, koju vjera naučava.
25 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Stepski vuk”
***********
Kad o mom bezboštvu i bezvjerju zbori hodža,
Vidiš, prizma iz njega govori.
Ja, priznajem, da sam ono što o meni veli,
Al’ on pozvan nije da me za to kori!
***********
Kad je udes odredio da uz vino spim,
Ne znam što se hodže opet bave s tim!
Da opija svaki haram, kao rujno vino,
Tko bi mogo iskazati sebe trijeznim?
***********
Pobožnjak tvoju dobrotu ne shvaća,
Bože, gdje stranac razumjeti te može?
Veliš: ”Ako griješiš, u pak’o ćeš doći!” –
To ti kaži hodžam’, što se za te glože!
***********
Zbirka poezije i bokal vina
Komad suha kruha nijema tišina,
A ja i ti sami oko nas pustinja
To je carstvo, a ne kruna od rubina
*
Uživanje manjkavo je, gdje god razum vlada,
Pijan čovjek nit očaja, nit se čemu nada
Izmeđ’ pijanstva i trijeznosti ima jedno stanje,
Eto, to je život, kojem robujem sada.
26 w Pjesnički most
Herman Hese
Samo
za
ludake
Prošao je dan kao što, eto, dani prolaze; nekako sam ga proveo, upravo tiho
ubio svojim primitivnim i plašljivim načinom životne umješnosti. Radio sam nekoliko
časova, preturao po starim knjigama, dva časa sam imao bolove, kao što ih imaju stariji
ljudi, uzeo prašak i radovao se što sam ih zavarao, ležao u vrućoj vodi i uvlačio u
sebe prijatnu toplotu, u tri maha sam primio poštu, pregledao sva izlišna pisma i
štampane stvari, izvodio svoje vježbe disanja, ali sam umne vježbe izostavio da ne bih
remetio udobnost; proveo sam jedan čas u šetnji i primijetio na nebu divne šare nježnih,
dragocjenih cirusa. Bilo je to veoma prijatno, isto kao i čitanje starih knjiga, kao i
ležanje u toploj vodi, ali sve ukupno nije to baš bio očaravajući, blistav dan sreće i
radosti, nego eto, jedan od onih dana kakvi bi za mene, već duže vremena, trebalo
da budu normalni i uobičajeni. Umjereno prijatni, nekako podnošljivi, osrednji,mlaki
dani jednog starijeg,nezadovoljnog gospodina, dani bez naročitih bolova, bez naročitih
briga, bez stvarne tuge, bez očajanja; dani u kojima se čak i pitanje: nije li već
vrijeme da se pođe za primjerom Adalberta Štiftera i da se prilikom brijanja izazove
nesrećan slučaj - postavlja bez uzbuđenja i bez osjećanja straha, već realno i spokojno.
Ko je doživio drukčije dane, one rđave, s napadima kostobolje ili opake glavobolje,
koje su se ugnijezdile iza očnih duplji i svaku djelatnost očiju i ušiju, kao nekom
mađijom, satanski preobratile iz radosti u mučenje, ili one dane duhovnog umiranja, pakosne dane unutrašnje praznine i očajanja, u koje nam se, usred razorene
zemlje, iscijeđene od akcionarskih društava, čovječanstvo i takozvana kultura, u
svom lažnom i prostački šupljem, vašarskom sjaju, na svakom koraku cereka kao
neko sredstvo za povraćanje, koncentrisano i do vrhunca nepodnošljivosti dovedeno
u svom sopstvenom, bolesnom Ja - ko je,dakle, doživio takve paklene dane, taj je
zadovoljan ovim normalnim, nepotpunim kao što je ovaj današnji; taj zahvalno sje-
27 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
di kraj tople peći i čitajući jutarnje novine sa zahvalnošću konstatuje da danas opet
nije izbio nikakav rat, da nije uspostavljena ni jedna nova diktatura, da u politici i
ekonomiji nije otkrivena nikakva krajnja podlost; taj blagodarno podešava strune
svoje zarđale lire za jedan prilično radostan, skoro zadovoljan san zahvalnosti, kojim
dosađuje svom tihom, blagom, sa malo broma ošamućenom, nesavršenom polubogu
zadovoljstva, i u mlakom i zgusnutom vazduhu ove zadovoljne dosade, ove blagodarnosti dostojne bezbolnosti,oboje, kako nepotpuni polubog koji žalosno klima, tako
i prosjedi polučovjek koji prigušeno pjeva psalm - liče jedan na drugog kao blizanci.
Lijepo je to biti zadovoljan, ne osjećati bol, lijepi su ovi snošljivi, pritvorni dani
u koje se ne usuđuju da kriknu ni bol ni naslada, u koje sve samo šapuće I sve se na
prstima šunja. Ali sa mnom, nažalost, nije tako, ja teško podnosim osjećanje zadovoljstva, ono mi ubrzo postaje mrsko i odvratno, tako da, sav očajan, moram da bježim
u druge temperature, pomogućstvu pomoću naslade, a po potrebi i pomoću bola. Ako
sam neko vrijeme proveo bez naslade i bola, udišući mlaku, bljutavu smešu takozvanih dobrih dana, tada u svojoj djetinjastoj duši osjećam razmetljiv i kukavan jad,
tako da liru zahvalnosti bacam sanjivom bogu zadovoljstva u sanjivo lice. I više volim
da u meni gori pravi satanski bol nego ova povoljna sobna temperatura. Tada u meni
gori divlja žudnja za snažnim osjećanjima, za doživljajima, gori srdžba prema ovom
ufitiljenom, plitkom, normiranom i sterilizovanom životu i bjesomučni prohtjev da
nešto razbijem u paramparčad, kao na primjer neku veliku trgovačku kuću, ili katedralu, ili samoga sebe; da počinim neku smjelu glupost, da nekim poštovanim idolima
zderem vlasulje, da neke buntovničke đake snabdijem priželjkivanom voznom kartom
za Hamburg, da zavedem neku djevojčicu ili da nekolicini predstavnika građanskog
poretka, u svijetu, zavrnem šiju. Jer od svega sam ipak najviše mrzio, najviše se
gnušao i proklinjao to stanje zadovoljstva, zdravlje, udobnost, taj njegovani optimizam građanina, to obilno i uspješno odgajivanje osrednjeg, normalnog, prosječnog.
Ovako raspoložen završio sam, dakle, u prvi sumrak, ovaj snošljivi, svakodnevni dan. Riješio sam bio da ga ne završim na način, za bolešljivog čovjeka,
normalan i povoljan, dopuštajući da me privuče krevet snabdjeven grijalicom, bocom sa toplom vodom kao mamcem, pa sam nezadovoljan i osjećajući laku odvratnost prema svojoj sitnoj dnevnoj djelatnosti mrzovoljno obuo cipele i navukao kaput, i po mraku i magli pošao u grad da bih u gostionici “Kod čeličnog šljema”
popio ono što ljudi koji piju, po nekoj staroj konvenciji, nazivaju ‘’čašicom vina’’.
28 w Pjesnički most
Silazio sam, dakle, niz stepenice sa svoje mansarde, tegobne stepenice tuđine, niz
te skroz građanske, izbrisane i čiste stepenice veoma čestite kuće za tri porodice, pod
čijim se krovom nalazi moje pustinjačko obitavalište. Ne znam kako je to mogućno,ali
ja, beskućni i usamljeni stepski vuk koji mrzi malograđanski svijet, stanujem uvijek u
pravim građanskim kućama, to je neka stara sentimentalnost kod mene. Ne stanujem
ni u palatama ni u proleterskim kućama, već upravo u ovakvim, veoma čestitim, veoma
dosadnim i besprijekorno održavanim gnijezdima malograđanštine, u kojima pomalo
miriše na terpentin i sapun i u kojima se čovjek trza ako jače zalupi ulazna vrata ili uđe
prljavih cipela. Nema sumnje da volim tu atmosferu još od djetinjstva i da me moja potajna
čežnja za nekom vrstom doma beznadežno uvijek vodi istim starim, glupim putevima.
A vjerovatno volim i suprotnost između onog života, mog usamljenog, nemilostivog i
gonjenog, do krajnosti neurednog života i prave porodične i građanske sredine. Volim da
na stepenicama udišem miris spokojstva, reda, čistoće, pristojnosti i pitomosti, u kome,
i pored moje mržnje prema građanštini, za mene ima nečeg dirljivog, ali volim da zatim
prekoračim prag svoje sobe, gdje sve to prestaje, gdje među gomilama knjiga leže opušci
cigareta i boce s vinom, gdje je sve neuredno tuđinsko i zapušteno, gdje su i knjige, i rukopisi, i misli osjenčeni i prožeti jadom usamljenih, problematikom ljudskog bitisanja,
čežnjom za davanjem nekog novog smisla čovječjem životu, koji je postao besmislen.
I tada sam prošao pored araukarije. Naime, na prvom spratu ove kuće stepenice
vode pored malog trijema jednog stana koji je bez sumnje još besprekorniji, čistiji i
iščetkaniji od ostalih; jer ovaj mali trijem upravo blista od neviđene urednosti, pravi je
mali hram reda. Na parketu, na koji se čovjek plaši da stane, stoje dvije kitnjaste klupice, a na svakoj od njih nalazi se po jedna velika saksija: u jednoj raste azalea, u drugoj
prilično stasita araukarija, zdravo i pravo, najsavršenije, minijaturno drvo, jer i posljednja iglica posljednje grane zrači svježom čistoćom. Katkada, kada znam da me niko ne
posmatra, sjednem na stepenik iznad araukarije, upotrebljavajući ovo mjesto kao hram,
malo se odmorim, skrstim ruke i predano gledam ispod sebe u taj mali vrt reda, čiji me
dirljiv izgled i usamljena komika nekako potresaju do dna duše. Iza ovog trijema, tako
reći u svetoj sjenci araukarije, naslućujem stan pun blistavog mahagonija i život prožet
pristojnošću i zdravljem, sa ranim ustajanjem, ispunjavanjem dužnosti, umjereno veselim porodičnim praznicima, nedjeljnom posjetom crkvi i ranim odlascima na počinak.
Praveći se živahan, kaskao sam preko vlažnih pločnika ulica. Suzno i kao velom
obavijene sjaktile su se svjetiljke kroz hladnovlažni mutljag, upijajući teške odbljeske
29 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
sa mokrog tla. Sjetio sam se svojih zaboravljenih mladićkih godina koliko sam volio
ovakve mračne, mutne večeri u poznu jesen ili zimu, kako sam, opijen, žudno uvlačio u
sebe raspoloženje usamljenosti i melanholije kada sam do ponoći, uvijen u svoj kaput,
trčao po kiši i vjetru kroz neprijateljsku prirodu punu opalog lišća, već i tada usamljen,
ali ispunjen dubokim uživanjem i pjesmama, koje sam kasnije zapisivao pri svjetlosti
svijeće u svom sobičku sjedeći na ivici kreveta! To je prošlo, taj pehar je ispijen i više
se nije punio. Da li je trebalo žaliti za tim? Nije. Ne treba žaliti ni začim što je prošlo.
Žaliti treba za Sada i Danas, za svim onim nebrojenim danima koje sam izgubio,
koji su mi protekli ne donijevši mi ni darove, ni uzbuđenja. Ali, bogu hvala, bilo je
izuzetaka, katkada, rijetko, bilo je časova koji su donosili uzbuđenja, donosili darove,
rušili zidove i vraćali mene, zalutalog, opet natrag u živo srce svijeta. Tužan, pa ipak
uzbuđen do dna svoga bića, pokušao sam da se sjetim posljednjeg svog doživljaja ove
vrste. Bilo je to na jednom koncertu, svirala se prekrasna stara muzika, i tada su mi se
opet, između dva takta jednog piana, odsviranog na drvenim duvačkim instrumentima, iznenada otvorila vrata u onaj svijet, preletio sam nebom i vidio boga na djelu,
osjetio sam blažene bolove i više se ničemu na svijetu nisam opirao, ničega se na svijetu nisam plašio, sve sam primao sa odobravanjem, svemu sam poklanjao svoje srce.
Sve ovo trajalo je kratko vrijeme, možda četvrt časa, ali mi se te noći vratilo u snu
i otada bi, tokom svih onih praznih dana, katkada zablistalo u tajnosti; u trenucima
sam ga jasno vidio, kao zlatan božanski trag koji se provlači kroz moj život, skoro je
uvijek bilo duboko zatrpano ispod đubreta i prašine, da bi zatim ponovo zablistalo
zlatnim iskrama, na izgled kao da se nikada više ne može izgubiti, pa ipak se ubrzo
gubilo u tami. Dogodilo se jednom noću da sam, ležeći budan, odjednom počeo da
govorim stihove, stihove isuviše lijepe, isuviše neobične, koje nisam smio ni pomisliti da
zapišem i kojih se ujutro više nisam sjećao, ali koji su se ipak krili u meni, kao teško
jezgro oraha u staroj krhkoj ljusci. Drugi put se to dogodilo pri čitanju djela nekog
pjesnika, pri razmišljanju o jednoj Dekartovoj ili Paskalovoj misli; ponekad kada sam
se nalazio kod svoje dragane, to osjećanje bi zasijalo i vodilo me svojim zlatnim tragom
dalje u nebesa. Oh, teško je naići na trag božji usred života kakav mi vodimo, usred
ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude. Kako da ne budem stepski
vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače!
Ne mogu da izdržim dugo ni u pozorištu ni u bioskopu, jedva sam u stanju da
30 w Pjesnički most
pročitam novine, rijetko kad modernu knjigu, i ne mogu da razumijem kakve to
naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim željeznicama i hotelima, prenatrpanim
kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i varijeteima elegantnih,
raskošnih gradova. Šta traže po svjetskim izložbama, po korzoima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima? Ja sve te
radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se hiljade trude i tiskaju, ne
mogu da razumijem i da učestvujem u njima. A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli
i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako
je svijet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu , onda sam ja kriv, onda sam
lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.
Trčao sam dalje vlažnom ulicom sa ovim svojim uobičajenim mislima, kroz jednu
od najmirnijih i najstarijih četvrti grada. Tu se preko puta, sa druge strane ulice, uzdizao u mraku stari sivi kameni zid, koji sam uvijek rado gledao. Stajao je tu tako star
i bezbrižan, između male crkve i neke stare bolnice; danju sam često odmarao oči na
njegovoj hrapavoj površini, jer je bilo malo tako tihih, blagih, nijemih površina u centru grada, gdje se inače na polovini svakog kvadratnog metra nalazi poneka trgovina
ili dreče imena advokata, berbera, ljekara, pronalazača i vještaka za liječenje žuljeva na
nogama. Sada sam opet vidio stari zid kako se uzdiže tiho i spokojno, pa ipak je bilo
neke promjene na njemu, vidio sam mali, lijepi portal sa šiljatim lukom usred zida i
zbunio sam se, jer odista više nisam znao da li se taj portal uvijek nalazio tu ili je nedavno napravljen. Bez sumnje je izgledao star, prastar; vjerovatno su ova mala, zatvorena
vrata, sa svojim tamnim krilima, još prije nekoliko vijekova svodila u neko dremljivo
manastirsko dvorište, a činila su to i danas, iako manastir nije postojao, i vjerovatno sam
ovu kapiju sto puta vidio, ne obrativši pažnju na nju; možda je bila svježe obojena, pa
mi je zato pala u oči. Ipak sam zastao i vrlo pažljivo pogledao preko, ne prelazeći ulicu,
koja je bila veoma raskvašena i blatnjava; ostao sam na pločniku i samo pogledom odlutao preko puta, gdje je sve već bilo obavijeno tamom i gdje je, kako mi se učinilo, oko
vrata bio opleten vijenac, ili nešto drugo što se šarenelo. I sada, kada sam bolje zagledao,
zapazio sam iznad portala svijetlu firmu na kojoj je, kako mi se činilo, stajao neki natpis.
Napregnuo sam vid i najzad sam, i pored blata i bara, prešao ulicu. Tada sam iznad
31 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
portala ugledao slabo osvijetljenu mrlju na starom, sivozelenom zidu, a preko te mrlje
prelazila su pokretna šarena slova koja su nestajala, ponovo se pojavljivala, pa odletjela.
Eto, pomislih, sada su i ovaj stari, dobroćudni zid zloupotrijebili za nekakvu svjetlosnu
reklamu! U međuvremenu razabrao sam nekoliko riječi koje su se letimično pojavljivale;
teško je bilo pročitati ih, morao sam ih odgonetati, jer su slova nailazila u nepravilnim
razmacima, i to veoma blijeda i iskrzana, a brzo su se i gasila. Čovjek koji je htio da
napravi posao pomoću njih nije bio umiješan, već je svakako bio neki stepski vuk,
nekakav ubogi grešnik. Zašto je taj čovjek pisao slova baš na ovom zidu, u najmračnijoj
uličici starog dijela grada, u ovo doba dana, po ovako kišovitom vremenu, kada nikoga nije bilo na ulici, i zašto su ona bila tako titrava, lelujava, tako ćudljiva i nečitka?
Ali stoj, sada sam uspio da jednu za drugom uhvatim nekoliko riječi koje su glasile:
MAGIČNO POZORIšTE
ULAZ NIJE ZA SVAKOGA
Pokušao sam da otvorim vrata, ali teška starinska brava nije popustila ni pod
kakvim pritiskom. Završila se igra slova, prekinula se odjednom, tužna i svjesna svoje
uzaludnosti. Vratio sam se nekoliko koraka unazad, zagazivši duboko u blato, ali slova
više nisu nailazila, igra se ugasila, a ja sam još dugo stajao u blatu i čekao uzalud.
Onda, kada sam već posustao i vratio se na pločnik, preletjela
su svjetlosna slova, kao kapljice, preko
asfalta koji se presijavao.
Pročitao sam:
SAMO ZA LUDAKE!
,,Anabel Li”
Edgar Alan Po
Prije mnogo , i mnogo ljeta
U kraljevstvu na obali
Življaše djeva znana sred svijeta
Pod imenom Anabela Li,
I življaše sred briga i radosnih sjeta
Da me voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
U kraljevstvu, što plaču valovi,
No ljubavlju većom od ljubavi svete
Ljubasmo se ja i Li,
Te nam na ljubavi nebeske čete
Zaviđahu, anđeli svi.
I tako prije ljeta i ljeta
U kraljevstvu, što plaču valovi,
Vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
Moju lijepu Anabelu Li,
I tako njoj brata žalost dopa,
Da je ponese daleko od mene,
Da je u kamenom grobu zakopa,
Što ječi od umorne pjene.
Anđeli nesrećni i u raju
Zaviđahu njoj i meni
I, zato (svi ljudi znaju
U kraljevstvu, što ga more mi)
U noći iz magle zaduhaju
Vjetri i ubiju moju Anabelu Li.
32 w Pjesnički most
33 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
No naša je ljubav jača od one
Njih, što bjehu stariji no mi,
Njih, što jesu umniji no mi,
Pa ni anđeli s vrh vasione,
Pa ni bjesovi, što pod morem rone,
Duše ne mogu rastaviti: dušu mi
Od duše lijepe Anabele Li.
Kad mjesec sine, nosi mi sanje
O lijepoj Anabeli Li ;
Kad zvijezde izađu, sinu mi oči danje
Prelijepe Anabele Li;
I tako noću za noći ja sjedim
I dragu, moju ljubav i moj život gledim,
Tamo u grobnici na valu,
U njenom grobu na zvučnome žalu.
,,Gavran”
Edgar Alan Po
Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah,duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bijah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
,,Posjetilac neki – šanuh – kucnuo što može tiše,
Samo to i ništa više.’’
Ah, sjećam se toga jasno, bješe zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsjev žara utvare po podu piše.
Dan čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.
I šum svilen, šumor tmurni, šum zavjesa tih purpurnih,
nesluđenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: ,,To zacijelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posjetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više.’’
Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
,,Gospodaru il gospo – kazah – ne ljutite vi se više,
bijah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne čuh...’’Tad mi ruke vrata širom otvoriše –
samo mrak i ništa više.
34 w Pjesnički most
35 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajući, sanjajući , snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
,,O Lenora’’ riječ jedinu, izgovorih tiho, tiše,
,,O Lenora’’ odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.
Vratih se u sobu a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
,,Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vjetar amo, ništa više!’’
I otvorih kapke tada, kad uletje iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
sletje, stade, ništa više.
Videć ticu ebonosnu, osmijeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
,,Mada ćube čerupane – rekoh – plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše –
kaži kakvim imenom te sile pakla okrstiše?’’
Reče Gavran: ,,Nikad više.’’
Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom riječi ove meni malo jasne biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne vidjeh takva stvora crnih krila što se sviše,
zvijer il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s tim imenom ,,Nikad više.’’
36 w Pjesnički most
No Gavranu s kipa bijela ta riječ bješe mudrost cijela,
riječ jedina s kojom mu se misao i duša sliše.
Nit riječju tom zbor mu presta, nit pomače on se s mjesta,
a u meni sumnje nesta : ,,Svi me znanci ostaviše,
odletjeće i on ko i Nade što me ostaviše.’’
Reče Gavran: ,,Nikad više.’’
Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
,,Stvarno’’ – kazah – to što zbori, riječ jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripjev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše
tužni pripjev: ,,Nikad više.’’
Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i glave na plišu sjajnom, mnih znamenje kakvo tajno
u govoru svom nehajno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: ,,Nikad više.’’
Sjedeć, slutnjom srce morih, i ni riječi ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostrijeliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gdje svjetiljke odsjaj sliše,
ali ona na tu svilu gdje svjetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!
A vazduh sve gušći biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđô kadi sobu tiho , tiše
,,Nesrećniče – viknuh tada – božja milost to je
rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše.’’
37 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Reče Gavran: ,,Nikad više.’’
,,Proroče il stvore vražji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
da l ću dušu namučenu priljubiti u Edenu,
uz djevojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?’’
Reče Gavran: ,,Nikad više.’’
,,Proroče il stvore vražji, đavole il tico, kaži,
il te šalje Nečastivi il oluje ili kiše,
odvažnoga a turobna, u pustinju mira grobna,
u dom ovaj straha kobna, kaži šta mi usud piše,
da l na vrhu Gileada melem bolu mom se piše?’’
Reče Gavran: ,,Nikad više.’’
,,Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh –
zloslutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj njedra kiše!
S tamom crno perje spoji, biljeg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sjedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše.’’
Reče Gavran: ,,Nikad više.’’
I Gavran, stvorenje žalno, sjedi stalno, sjedi stalno,
krila mu se oko blijedog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svjetiljka ga obasjava i sjen mu po podu piše:
duša mi se od te sjenke što se njišuć podom piše
spasti neće – nikad više!
38 w Pjesnički most
,,Glad”
(odlomak)
Knut Hamsun
Cijela nedjelja dana prošla je u sjaju i radosti.Izmigoljio sam se iz nevolje i toga puta
jeo sam svakog dana, trezvenost mi je rasla, i ja sam smišljao jedno djelo za drugim.
Radio sam na tri ili četiri članka, koji su oduzimali mom sirotom mozgu svaku iskru,
svaku misao koja bi u njemu ponikla, i činilo mi se da mi je posao ispadao za rukom
bolje no prije. Posljednji članak, koji me je stao toliko truda i na koji sam polagao
toliko nade, urednik mi je vratio, i ja sam ga smjesta uništio, razljućen, uvrijeđen, i
ne pročitavši ga. Ubuduće, postaraću se da se namjestim u druge koje novine, kako
bih sebi našao nešto prihoda. U najgorem slučaju, ako čak i to ne pomogne, otići ću i
najmiću se za mornara; ,,Monah’’ stoji u pristaništu, spreman da otplovi, i ja ću, možda,
dobiti posla na njemu za vrijeme puta u Arhangelsk, ili kuda on ide. Tako nisam imao
nedostataka u nadama.
Posljednja kriza nije prošla bez vidnih tragova; kosa je počela silno da mi opada,
glavobolja je isto tako bila nesnosna, i nervoza se nije smanjivala. Danju sam sjedio
i pisao, zavivši ruke u krpe, prosto zato što nisam podnosio njihov dodoir sa svojim
rođenim dahom. Kada je Jens Olaj oštro zalupljivao vratima u konjušnici ispred mene,
ili kad je u zadnjem dvorištu počinjao da laje pas, mene je do srži kostiju probijala neka
oštra hladnoća koja se širila na sve strane. Moje zdravlje osjetno je oronulo.
Dan za danom ja sam napregnuto radio, jedva sam imao vremena da pojedem što, i
ponovo bih se dao na pisanje. U to vrijeme, kako postelja tako i moja maleni rasklimatani
sto za pisanje bjehu pretrpani bilješkama i ispisani listovima, na kojima sam rado radio,
dodavao nove stvari koje su mi, u toku dana, mogle pasti na pamet, brisao, oživljavao
čas ovdje, čas ondje mrtva mjesta lijepom riječju, sa velikom mukom pokretao se od
rečenice do rečenice. Jedne večeri, jedan od mojih članaka bješe najzad gotov, i ja,
srećan i radostan, strpah ga u džep i pođoh ka ,,komadantu’’. Odavno već bješe vrijeme
da se opet počne da misli o novcu, jer bješe ostalo samo nešto sitneži.
,,Komandant’’ me zamoli da sjednem za časak, on će sad odmah... I nastavi da piše
dalje.
Ja razgledah malu kancelariju: biste, litografije, jedan ogromni koš koji bi, kako se
činilo , mogao da proguta čitavog čovjeka. Obuze me vrlo velika tuga pri pogledu na
39 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
tu čudovišnu čeljust, na to drakonsko ždrijelo, vječito otvoreno, vječito spremno da
proguta nove odbačene radove- nove razbijene nade.
- Koji je datum danas? – iznenadno progovara ,, komandant’’ za stolom.
- Dvadeset osmi. – I on nastavi pisanje. Najzad on zatvara dva-tri pisma, baca u koš
nekoliko hartija i ostavlja pero. Zatim se okrene u stolici i gleda u mene. Opazivši da ja
još jednako stojim kod vrata, on mi pola u zbilji pola u šali daje znak rukom i pokazuje
stolicu.
Okrećem se u stranu, da on ne bi vidio da nemam prsnika, raskopčavam kaput i vadim
rukopis iz džepa.
- Ovo je jedna mala karakteristika Koredžija- kažem ja- ali, nažalost, ona nije napisana
u takvom obliku da bi...
On uzima iz moje ruke hartije i počinje da ih prelistava. Okreće se pri tom licem k meni.
I evo kako mi se izbliza učinio taj čovjek, za čije sam ime čuo već u svojoj ranoj mladosti
i čiji je list bio od najvećeg uticaja na mene za dugo godina. On ima kovrdžastu kosu i
nešto nemirne crnomanjaste oči; imao je naviku da lagano brekće s vremena na vrijeme.
Kakav škotski pastor ne bi po izgledu mogao biti smjerniji nego ovaj opasan pisac, čija
je riječ, ma gdje pala, svagda ostavljala krvave brazde. Neko, svoje vrste osjećanje straha
i divljenja obuzima me pred licem toga čovjeka, u očima mojim spremne su da naiđu
suze, i ja, i nehotice, činim korak naprijed da bih mu pokazao kako ga duboko volim za
sve ono čemu me je on naučio, i hoću da ga zamolim da mi ne čini nažao; ja sam- prosto
jedan kukavni bijednik kome i bez toga teško pada...
On gleda u mene i lagano ostavlja rukopis, sjedi i dalje i razmišlja nešto. Da bih mu
olakšao odrečan odgovor, ja pružam ruku unaprijed i velim:
- Pa naravno, to ne ide?
I ja se smiješim, da bih mu pokazao kako mi to lako pada.
- Mi puštamo u list samo popularne stvari- odgovara on – vi znate naše čitaoce. Zar ne
biste mogli ovo da izradite prostije? Ili da uzmete ma šta drugo, razumljivije?
Njegova me predustretljivost zadivljuje. Poimam da je moj članak odbačen, pa ipak ne
bih mogao dobiti ljubaznijeg otkaza. Da ga ne bih zadržavao, odgovaram:
- O da, razumije se, mogu.
Polazim k vratima. Hm! On treba da oprosti što sam ga unemirio... Ja se klanjam i
hvatam za bravu.
- Ako treba- veli on- možete čak nešto unaprijed. Odradićete.
Ta i sam je vidio da mi nije mjesto među piscima, zbog toga me je njegova ponuda
malo ponizila, i ja odgovorih:
- Ne, zahvaljujem, zasad još sastavljam kraj s krajem. Uostalom, ja sam vam veoma
zahvalan. Zbogom!
- Zbogom! – odgovara ,,komandant’’ i smjesta se vraća svome stolu za pisanje.
U svakom slučaju, ja nisam zaslužio ovako prijateljsko ophođenje, i bio sam mu zahvalan
za to; treba da ga nagradim. Odlučio sam da mu ne idem prije no što budem imao
mogućnosti da u rukama imam kakav rad kojim ću ja sam biti potpuno zadovoljan,
kojim ću ja sam biti potpuno zadovoljan, koji će ,,komandanta’’ malo dovesti u zabunu
i natjerati ga da mi bez i najmanjega ramišljanja ponudi deset kruna.
Idućih večeri, kada se vrijeme približavalo osmome času, i kada su već palili gas, sa
mnom se nepromjenljivo dešava ovo.
Kad izlazim iz svoje kapije, da bih poslije dnevnih muka i briga pošao u šetnju po
ulicama, kod fenjera kraj samih vrata stoji neka dama u crnom, okreće se k meni licem
i, kada prolazim pored nje, prati me očima. Obraćam pažnju da je na njoj stalno jedno
te isto odijelo, jedan te isti gusti veo koji joj pokriva lice i pada na grudi, a u ruci malen
kišobran sa prstenom od slonove kosti na dršci.
Već je treće veče vidim tu, uvijek na tome istom mjestu ; čim prođem mimo nju, ona
se lagano okreće i ide ulicom na suprotnu stranu.
Moj nervozni mozak otvorio se, kao rog izobilja, i u meni poniče ružna pretpostavka
da se njena posjeta odnosi na mene. Na kraju krajeva, ja sam skoro bio gotov da sa
njom stupim u razgovor, da je zapitam traži li koga, je li joj potrebna moja pomoć,
da li bih je mogao otpratiti do kuće, iako sam, po nesreći bio rđavo odjeven- da je
zaštitim u mračnim ulicama. No imao sam neki nejasan strah da to može da povuče
za sobom rashode za čašu vina, za vožnju, a ja već nisam imao novaca; moji beznadno
prazni džepovi uticali su na me i suviše mučno, i čak nisam pokazivao muškosti da je
malo ispitivački pogledam kad sam prolazio kraj nje. Glad me je ponova počela mučiti,
nisam od juče ništa okusio; to, naravno, nije bogzna koliko vremena, često sam mogao
da trpim po nekoliko dana; ali počeo sam osjetno da slabim, nikako nisam mogao da
gladujem kao prije, jedan jedini dan me je dovodio skoro do obamrlosti, i morao sam
da pijem vode čim bi se pojavilo neprekidno povraćanje. Osim toga, ja sam se mrznuo
noću, legao sam ne svlačeći se, kako sam išao danju, i mrznuo se, obamirao od jeze i
umirao od hladnoće za vrijeme spavanja. Stari pokrivač nije zaštićivao od promaje, i
jutrom sam se budio zato što mi se nos pretvarao u parče leda od ledenoga vazduha koji
je prodirao spolja.
Idem ulicama i mislim šta da radim da se održim na nogama do završetka moga idućeg
članka. Kad bih imao svijeće, pokušao bih da radim svu noć; na to bi otišlo jedno dva
40 w Pjesnički most
41 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
časa, izgleda da sam zbilja u raspoloženju za rad; i sutra bih se opet mogao obratiti
,,komandantu’’.
Ne misleći dugo, ulazim u kafanu i čekam svoga mladoga poznanika iz banke, da
bih došao do deset para za svijeću, prođoh pored desetak stolova, za kojima su jeli i
pili razgovorni gosti, i dođoh do na sam kraj kafane, do Crvene sobe, ne našavši svoga
prijatelja. Ubijen i ljut, ja ponova iziđoh na ulicu i uputih se ka dvoru.
Do đavola, zar mojim nezgodama neće biti kraja! Krupnim, bijesnim koracima,
podigavši grubo okovratnik i stežući pesnice u džepovima od pantalona, išao sam i
cijeloga puta proklinjao svoju nesrećnu zvijezdu. Ni jednog jedinog, u stvari, bezbrižnog
trenutka za sedam, osam mjeseci, ni blizu dovoljno hrane do isteka jedne kratke nedjelje
, kada me nevolja opet obesnažava. Uz to, pored sve svoje sirotinje, ja sam bio pošten,
he-he, pošten od početka pa do kraja ! Bože istiniti, kako sam bio smiješan! I ja stadoh
pripovijedati sebi kako me je mučila savjest što sam jedanput nosio zelenašu pokrivač
Hansa Paulija. I ja sam se prezrivo kikotao svome osjetljivom poštenju, grozeći se pljuvao
po ulici i nisam nalazio dovoljno oštrih riječi da bih se podsmjehnuo svojoj gluposti.
Kad bi se to sad desilo! Kad bih sad našao na ulici šparkasu kakve učenice, jedini novac
kakve kukavne udovice, ja bih ga podigao i strpao u džep, ukrao ga s mirnom savješću i
slatko bih spavao, kao kamen, cijele iduće noći. Ja nisam bez uzroka patio tako neizrazno
dugo, moje strpljenje se istrošilo, bio sam gotov na sve.
Obiđoh dvor tri- četiri puta, zatim odlučih da idem kući, načinih u parku još jedan
krug i najzad pođoh natrag Ulicom Karla Johana.
Bilo je oko jedanaest. Na ulici bješe dosta mračno, i svuda unaokolo kretali su se ljudi,
čas u mirnim parovima, čas u burnim gomilama. Veliki čas je nastao, vrijeme ljubavi,
kada se vrši tajno sjedinjenje i počinju se vesele skaske. Šum od ženskih bundi, čas ovdje,
čas ondje, kratak čulan smijeh, uzburkane grudi, vrelo, grčevito disanje. U daljini, kod
,,Granda’’, nekakav glas zove: ,,Ema!’’ Sva ulica postala je blato iz koga se podizala vrela
para.
Ja i nehotice gledam da li imam dvije krune u džepu. Strast koja treperi u svakom
pokretu prolaznika, čak i nevesela svjetlost gasnih fenjera, tiha plodotvorna noć, sve
to počinje da me obuzima, sav taj vazduh, pun šapata, zagrljaja, drhtavih priznanja,
nedovršenih riječi, jedan savršeno neprimijećen prelaz na nešto novo, zatim jedan mek,
bezglasni final, jedna dugačka treperava nota, koja na kraju krajeva, treba da se završi
vrlo oštrim obrtom, vijugastim kao zrno iz puške, ili kao tutanj planine koja se ruši.
Kraj.
Ali riječi nije bilo. Pročitao sam cijelu stvar od početka, glasno sam pročitao svaku
42 w Pjesnički most
rečenicu i nikako nisam mogao da priberem misli za taj praskavi obrt. Dok sam ja radio
na tome, prišao je noćni stražar, zastao nasred ulice na malom rastojanju od mene i
rastjerao sve moje raspoloženje. Šta se njega tiče što sam ja u tom trenutku stojao i pisao
značajan obrt u članku za ,,komandanta’’? Gospode, kako mi bješe teško držati se na
površini, ma za šta se hvatao! Postojao sam tu skoro čitav čas, stražar je otišao svojim
putem, hladnoća je postala odveć oštra da bi čojvek mogao stojati na jednom mjestu.
Snužden i ubijen novim neuspjelim pokušajem, najzad opet otvorih kapiju i pođoh u
svoju sobu.
Tamo bješe hladno, i ja sam s mukom razlikovao prozor u gustoj pomrčini. Pipajući,
dođoh do postelje, skidoh obuću i trudih se da rukama zgrejem noge. Zatim, kao što
sam već odavno radio, legoh onako kako sam išao, ne svukavši se.
Sutradan, tek što se svanulo, sjedoh na postelji i ponova se prihvatih članka. Sjedio
sam u tom položaju do podne, kada sam postavio na noge deset, dvanaest vrsta. I ja još
jednako nisam došao do kraja.
Ustadoh, obuh se i, da bih se ugrijao, stadoh ići gore- dole po sobi. Okna prozorska
bjehu zamrznuta; pogledah na ulicu: padao je snijeg, napolju je stojao debeo sloj snijega
na kaldrmi i na česmi.
Motao sam se po svojoj sobi, mahinalno sam koračao naprijed i nazad, parao noktima
zidove, brižljivo se naslonio čelom na vrata, udarao kažiprstom po podu i pažljivo
prisluškivao, i radio to bez i najmanje potrebe, no mirno i u nekom razmišljanju, baš
kao da sam smišljao kakvo znamenito djelo. I u to vrijeme, besprekidno, da bih čuo
samoga sebe, ja sam glasno govorio: ,,Bože istiniti, ta ovo je bezumlje!’’ I počinjao sam
da činim to. Pošto prođe dosta vremena, možda dva časa, ja se podbočih, ugrizoh se
za usnicu i poskočih koliko sam mogao. Ne, sve ovo treba svršiti! Ja pronađoh kapu i
stadoh je žvakati i odlučno se riješih da pišem.
Dvije kratke rečenice s velikim mukom polaze mi za rukom, desetak kukavnih riječi
koje sam nasilno iznašao, samo da se pokrenem naprijed. Zatim zastadoh, glava bješe
prazna, više nisam imao snage. I pošto se odista nisam mogao kretati s mjesta, sjedio
sam i široko otvorenih očiju gledao na te posljednje riječi, na taj nedovršen list, buljio
oči na ta čudna, drhtava slova, koja su se kostriješila na hartiji, kao male čekinjaste
figure, i , na kraju krajeva, ništa nisam razumijevao i nisam mislio ni o čemu.
Vrijeme je prolazilo. Čuo sam pokret na ulici, tutnjavu kola i konja, iz konjušice je
dopirao do mene glas Jensa Olaja kada je on razgovarao s konjima. Bio sam potpuno
obesnažen, sjedio sam i mljaskao usnicama, ali ništa više nisam započinjao. Grudi mi
43 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
bjehu u žalosnom stanju.
Poče se smrkavati, iznemoglost je neprestano rasla, ustadoh i ponovo legoh u postelju.
Da bih zagrijao ruke, ja sam povlačio prste kroz kosu, sprijeda, unazad, u stranu i
ukoso; pri tome su se odvajali istrgnuti pramenovi, koji su se lijepili za prste i rasipali se
po jastuku. Nisam ništa mislio, kao da se sve to nije ticalo mene, ta imao sam još dosta
kose. Ponovo sam pokušavao da stresem sa sebe onaj čudan dremež koji se razlivao po
svim udovima, kao magla; podigoh se, udarih šakom po koljenima, usiljeno kašljah
ukoliko to dopuštahu moje grudi, i ponova padoh nauznako. Ništa nije pomagalo; ja
sam bespomoćno umirao otvorenih očiju, ustremivši ih pravo u tavanicu. Najzad strpah
kažiprst u usta i počeh da ga sišem. Nešto poče da se miče u mom mozgu, neka misao,
probijalo se to napolje, neka bezumna fantazija. Da li da ga zagrizem? I, ne razmišljajući
dugo, ja sklopih oči i stiskoh zube.
Skočih. Najzad se razbudih. Iz prsta je kapala krv i ja sam je lizao. Nije me boljelo, a i
rana je bila neznatna; ali ja odjednom dođoh k sebi; zavrtjeh glavom i priđoh prozoru,
gdje nađoh jednu krpicu te privezah ranu. Dok sam se zanimao time, u očima mi
se ukazaše suze, ja tiho oplakivah samoga sebe. Taj omršavjeli, ugrizeni prst tako je
bijedno izgledao. Bože istiniti, do čega sam dospio!
Sumrak postade gušći. Nema nikakve nemogućnosti da večeras napišem kraj, samo
ako budem imao svijeće. Glava mi ponova bješe vedra, misli nicahu i iščezavahu, kao i
uvijek, i ja nisam mnogo patio; čak ni glad nisam osjećao tako jako kao prije nekoliko
časova, i mogao sam se sasvim pritrpjeti do idućeg dana. Možda će mi dati svijeću na
veresiju, ako se budem obratio u dućan i budem objasnio svoj položaj. Tamo me dobro
znaju; u dobre dane, kada sam još imao mogućnosti, kupovao sam mnogo hljeba u tome
dućančetu. Nije bilo sumnje da ću dobiti jednu svijeću na časnu riječ. I prvi put za dugo
vrijeme, ja uzeh da čistim svoje odijelo i da odvajam kosu koja je pala na okovratnik,
ukoliko se to moglo uraditi u pomrčini; zatim, pipajući, pođoh niza stepenice.
Obrevši se na ulici, pomislih da bi trebalo da što prije zamolim za hljeb. Stadoh
se kolebati, zastadoh, i zamislih se. Ni u kom slučaju! – rekoh najzad samome sebi.
Nažalost, sad nisam bio u takvom stanju da bih mogao da podnesem hranu; inače,
ponoviće se ona ista istorija s vizijama i osjećanjima i fantastičnim buncanjem, moj
članak nikada neće biti dovršen, a bilo je neophodno otići ,,komandantu’’ dok me opet
nije zaboravi. Ni u kom slučaju! Zastadoh na svijeći. S tim uđoh u jedan dućan.
Kod tezge stoji neka žena i pazari; pored nje leži mnoštvo malih zavituljaka u raznoj
hartiji. Momak, koji me je znao i sjećao se šta ja obično kupujem, ostavlja ženu i bez
ikakvog razgovora zaviju u hartiju jedan hleb i meće pred mene.
44 w Pjesnički most
- Ne, meni treba jedna svijeća za večeras- kažem ja. I govorim to vrlo tiho i s poštovanjem,
da ga ne bih razljutio i da ne bih izgubio nadu za svijeću.
Moj odgovor bi za nj nešto neočekivano, ja sam prvi put tražio od njega ne hljeb, no
nešto drugo.
- Dobro, moraćete malo da pričekate- kaže on i ponova se vraća ženi.
Ona dobija kupljene stvari, plaća, daje pet kruna, dobija kusur i odlazi.
Sad ostadosmo sami ja i trgovački momak.
On reče:
- Dakle, vama svijeću. – I poče da otvara svežanj svijeća i izvlači jednu za mene.
- Sasvim tačno, vi ste platili- iznenada odgovori on.
On prosto- naprosto reče da sam platio; čuo sam svaku riječ. I stade da odbraja srebro
iz čekmedžeta, krunu po krunu, sjajne, debele novce- on mi daje kusur od pet krunaod ženinih pet kruna.
- Izvolite! – kaže on.
Ja stojim i gledam za trenutak, osjećam da je tu neka geška, ali ne ispitujem, savršeno
ni o čemu ne mislim, prosto padam u sanjalaštvo videći to bogatstvo što leži i zasjenjuje
mi oči. I ja nesvjesno kupim novac.
Stojim kraj tezge, zapanjen od izbezumljenja, poražen, uništen; koračam k vratima pa
opet zastajem. Bacam pogled na jedno određeno mjesto na zidu; tamo visi neko malo
zvonce na kožnom kaišu i pod njim svežanj konopca. I ja stojim i gledam te stvari.
Pošto ja oklijevam, momak misli da želim da stupim u razgovor, i, ostavljajući jedan
svežanj hartije za zavijanje, koju premješta na drugo mjesto na tezgi, veli:
- Kao da će skoro zima.
- Hm!... Da- odgovaram ja- kao da će skoro zima. Izgleda.
I malo docnije dodajem: - Ah, pa i vrijeme je. I zbilja izgleda. Uostalom, već je i vrijeme.
Slušao sam ovo brbljanje, no svaku svoju riječ primao sam tako kao da je dolazila od
nekog drugog lica.
- Da, mislite? – govori trgovac.
Ja strpah novce u džep, uhvatih za bravu i odoh; čuo sam da sam poželio laku noć i da
je trgovac odgovorio.
Nisam učinio ni dva koraka od dućana kada se brzo otvoriše vrata, i trgovac viknu.
Okretoh se bez iznenađenja, bez ijedne sjenke straha; samo skupih novce u jednu ruku
i bijah gotov da ih dam.
- Izvolite, zaboravili ste svijeću- veli trgovac.
- Ah, hvala! – mirno odgovaram ja. Hvala! Hvala!
45 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
I ponova pođoh ulicom držeći svijeću u ruci.
Moja prva svjesna misao ticala se novca. Priđoh jednom fenjeru i ponova ga prebrojih,
izmjerih ga rukom i osmjehnuh se. Dakle, ipak sam bogato obezbijeđen, divno,
čudnovato obezbijeđen za dugo, dugo vrijeme! I ponova strpah ruku s novcem u džep
i pođoh.
Zastadoh kod jedne kuhinje u Velikoj ulici hladnokrvno i mirno razmislih: smijem li
odmah da pojedem jedan mali doručak. Čuo sam zvek tanjira i noževa i lupu od sječe
goveđine; to je za me bilo veliko iskušenje, i ja uđoh.
- Biftek! – kažem.
- Jedan biftek! – viknu djevojka u šuber.
Sjedoh za jedan odvojen mali sto kraj samih vrata i očekivah. Bješe malo mračno gdje
sam ja sjedio, osjećao sam se u zaklonu i uzeh da mislim. S vremena na vrijeme djevojka
je pogledala na me malo radoznalim očima.
Moj prvi zbilja nepošten postupak bješe izvršen, moja prva krađa, u poređenju sa
kojom sve moje pređašnje šale bjehu sitnice; moj prvi mali, veliki pad... Vrlo dobro!
Ništa se tu nije moglo učiniti. Uostalom, sve je zavisilo od mene, kasnije, kad budem bio
u zgodnijoj prilici. To još nije značilo da treba da idem i dalje tim putem; osim toga, ja
nisam dužan da živim poštenije od ostalih ljudi, ja nikoga nisam navodio na zlo.
- Šta mislite, hoće li skoro biftek?
- Da, odmah. – Djevojka otvara šuber i gleda u kuhinju.
Ali ako djelo iziđe na vidjelo? Ako se kod kalfe porodi sumnja, ako stane da misli
o događaju s hljebom, o pet kruna, od kojih je žena dobila kusur? Nema ničega
nemogućnog da će se on odjednom sjetiti kada prvi put budem svratio k njemu. E, pa
šta ću, Gospode!... Ja krišom slegoh ramenima.
- Izvolite! – učtivo reče djevojka i metnu biftek na sto.
- Zar nije bolje da odete u drugu sobu? Ovdje je tako mračno.
- Ne, hvala, dopustite mi da ostanem ovdje- kažem ja.
Njena učtivost me odjednom dirnu, ja odmah plaćam biftek, dajem joj nasumice ono
što sam zahvatio iz džepa i stežem joj ruku. Ona se osmjehuje, i ja, šaleći se, vlažnih
očiju govorim: - Za ostatak kupite sebi ljetnjikovac... Ah, molim vas!
Počeh da jedem, postajah sve žudniji i žudniji i gutah velike komade, ne žvaćući ih.
Rastrzao sam govedinu, kao ljudožder.
Djevojka mi ponova priđe.
- Zar nećete ništa da popijete? – govori ona i malo se naginje k meni.
Ja je pogledah; ona je govorila vrlo tiho, skoro stidljivo; ona obori oči.
46 w Pjesnički most
- Mislim pola boce piva, ili šta hoćete... od mene... osim toga... ako hoćete...
- Ne, hvala! – odgovorih ja. – Ne sad. Svratiću drugi put.
Ona ode i sjede za tezgu; vidio sam samo njenu glavu.
Čudan stvor!...
Završivši jelo, ja se odmah uputih izlazu. Već sam osjetio gađenje. Djevojka ustade.
Ja sam se bojao da se pojavim na osvijetljenome mjestu, bojao sam se da odviše blizu
priđem mladoj djevojci, koja nije ni sumnjala o mojoj sirotinji, i zato joj brzo poželeh
laku noć, poklonih se i iziđoh.
Hrana je počela da dejstvuje, bješe mi vrlo teško od nje i ja ne mogah dugo zadržati.
Išao sam i izbacivao je u svakom mračnom uglu pored koga sam prolazio, trudio sam
se da ugušim gađenje koje je opet ispraznilo moj želudac, stezao pesnice i naprezao se,
lupao nogama o zemlju i sa bjesnilom gutao ono što je bilo spremno da se otme iz ustauzalud! Najzad utrčah u nečiju kapiju, i sagnuvši se, zaslijepljen suzama koje briznuše,
ponova povratih sve.
Bio sam ogorčen, išao sam ulicom i plakao, proklinjao čudovišne sile, ma ko one
bile, što me tako gorko gone, prizivao na njih prokletstvo pakla i vječne muke zbog
njihove podlosti. Iskreno rečeno, sudba se ne odlikuje nekom osobitom viteškom
velikodušnošću!... Priđoh nekom čovjeku koji je stojao i gledao u izlog jednog dućana, i
žurno upitah šta po njegovu mišljenju treba da se da čovjeku koji dugo trpi glad. Stvar
se ticala života – rekoh ja- on nije podneo biftek.
- Čuo sam da je dobro mlijeko, vrelo mlijeko – odgovara čovjek u krajnjem iznenađenju.
– Za koga vi pitate?
- Hvala! Hvala! – govorim ja. – Mogućno je da je dobro i vrelo mlijeko.
I ja odlazim.
Ulazim u prvu kafanu i tražim vreloga mlijeka. Doio sam mlijeko, pio sam ga onako
vrelo, žudno sam gutao svaku kaplju, platio i ponova izišao. Uputih se kući.
Dogodilo se nešto strahovito. Kod moje kapije, naslonjen na fenjer i osvijetljen njime,
stoji neko koga ja razaznajem još izdaleka – to je opet dama u crnini. Nisam se mogao
varati, ona je došla na to isto mjesto po četvrti put. Ona stoji savršeno nepomično.
Nalazim da je to toliko čudno da nehotice usporavam korak; u tom trenutku moje su
misli u potpunome poretku, ali sam još uzbuđen, nervi su mi razdraženi posljednjim
jelom. Kao i uvijek, prolazim kraj nje, dolazim skoro do kapije i spremam se da uđem.
Ali zastajem. Odjednom dolazi mi neko nadahnuće. Ne dajući sebi računa, vraćam se i
upućujem se pravo k dami, gledam je u lice i pozdravljam je:
- Dobro veče, gospođice!
47 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
- Dobro veče! – odgovara ona.
Možda ona nekoga traži? Ja sam je već ranije ranije zapazio; mogu li joj biti čim god
od koristi? Uostalom, lijepo molim da me izvini.
Da, ona ni sama nije znala...
Iza tih vrata niko nije stanovao osim tri- četiri konja i mene; ovdje je bila konjušica i
limarska radionica. Ona je, jamčano, pogriješila ako traži koga ovdje.
Tad ona okrete lice i reče:
- Ja nikoga ne tražim, prosto stojim tu.
Ona je, dakle, prosto stojala, stojala je nekoliko večeri uzastopce, prosto ćefa radi. To je
bilo malo čudnovato; mislio sam o tome i dama me je dovodila u sve veću nedoumicu.
Tad odlučih da budem odvažniji. Zveknuh svojim novcem u džepu i , ne misleći se
mnogo, ponudih joj da pođe sa mnom na čašu vina... uzimajući u obzir da je nastala
zima, he-he... Za to ne treba mnogo vremena... Ona, jamačno, neće?
Ah, ne, hvala, nemogućno je. Ne, ona nije mogla da pristane. Nego, ako bih ja bio
dobar da je malo pratim, onda... Bilo je dosta mračno, da se ide kući, i ona se ustručavala
da ide sama Ulicom Karla Johana ovako dockan.
- S velikim zadovoljstvom.
Kretosmo na put; ona je išla s desne strane. Neko, svoga roda tanano osjećanje obuze
me svega- osjećanje da se nalaziš kao potpora jednoj mladoj djevojci. Išao sam i cijeloga
puta gledao u nju. Miris njene kose, toplota kojom je disalo njeno telo, onaj ženski dah
koji je prati, sladosno disanje svaki put kad se licem obraćala meni- sve me je to privlačilo,
neobuzdano pronikavalo sva moja osjećanja. Za to vrijeme mogao sam da razlikujem
puno, malo blijedo lice pod velom i visoke grudi, koje su ispadale ispod gornje haljine.
Misao o toj skrivenoj divoti koja me je zadivljavala pod gornjom haljinom i velom,
bunila me je, činila me, bez ikakva određenog uzroka , idiotski srećnim; ja već više ne
mogah da izdržim, dodirnuh je rukom, dotakoh se njezinih pleća i tupo se osmjehnuh.
Čuo sam kako je udaralo moje srce.
- Kako ste čudni- rekoh ja.
- A zašto?
Pa, prvo i prvo, zbog toga što je imala naviku da nepomično stoji kod vrata od konjušice
uveče, bez i najmanje potrebe, samo zato što joj je to palo na pamet...
No, ona je mogla imati svojih razloga; osim toga, ona je voljela biti na nogama do kasno
u noć, njoj se to uvijek vrlo sviđalo. Zar sam se ja trudio da legnem do dvanaest?
Ja? Za mene nije ništa mrskije no leći prije dvanaest časova noću. He-he!
Pa, eto vidite! Ona je, dakle preduzimala tu večernju šetnju zato što nije imala šta da
izgubi; ona je stanovala na Trgu svetog Olafa...
- Ilajali! – uskliknuh ja.
- Šta je to?
- Kazao sam prosto... Ilajali... A vi samo nastavite!
Ona je stanovala na Trgu svetog Olafa, sasvim sama, sa svojom majkom, sa kojom se
nije moglo razgovarati zato što je gluva. Zar je čudno što se njoj prohtjelo da se prošeta.
- Nimalo! – odgovorih ja.
- Lijepo, pa šta onda?
Po njenom glasu mogao sam osjetiti da se ona osmjehivala.
Zar ona nema sestara?
Da, ima jednu sestru, stariju- otkud sam ja znao? No ona je otišla u Hamburg.
- Skoro?
Pa, prije pet nedelja. Otud je meni bilo poznato da je ona imala sestru?
- Meni je to sasvim nepoznato, prosto sam pitao.
Zaćutasmo. Nekakav čovjek prolazi pored nas sa parom obuće pod miškom, i dalje je
ulica pusta, dokle možemo da vidimo. Kod Tivolija, u daljini, svijetli dug niz raznobojnih
fenjerčića. Snijeg je prestao, nebo bješe vedro.
- Bože, zar vama nije hladno bez kaputa? – veli dama neočekivano i zagleda u mene.
Da li da joj pričam zašto nisam imao kaput? Da li odmah da joj predočim svoj položaj
i da je uplašim sad bolje no kasnije? Ali tako je slatko bilo ići uporedo s njom i držati je
u neznanju još jedan trenutak. Slagao sam i rekao.
- Ne, nimalo. – I da bih prešao ma našto bilo drugo, upitah: - Jeste li vidjeli zvjerinjak
u Tivoliju?
- Ne – odgovori ona. Ima li štogod osobito?
Ako joj padne na pamet da ode tamo? U onu svjetlost, u onu veliku gomilu ljudi! Za
nju bi bilo odveć stidno, ja bih je otjerao otuda svojim siromašnim odijelom, svojim
islabjelim licem, koje čak nije bilo umiveno čitava dva dana; ona bi, možebiti, čak vidjela
da nemam prsnika...
- Ah, ne- odgovorih ja zatim- tamo baš nema šta da se vidi. I dođe mi u glavu
mnoštvo srećnih stvari kojima sam se odmah koristio, dvije- tri žalosne riječi, ostatak
moga neistrošenoga mozga. – Šta ima da se vidi u takvom jedno sićušnom zvjerinjaku?
I, uopšte, ja nisam volio da gledam životinje u kavezima. Te životinje znaju da čovjek
stoji i gleda ih; one osjećaju stotine radoznalih očiju, i to dejstvuje na njih. Ne, ja više
volim životinje koje ne znaju da se na njih gleda, plašljive stvorove koji se vuku u svome
legalu, leže sa svojim sanjivim zelenim očima, ližu svoje šape i mislie. Šta?
48 w Pjesnički most
49 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Da, ja sam, naravno, bio u pravu.
Samo jedna životinja sa svim svojim osobitim užasom i svom svojom osobitom divljinom
vrijedi nešto. Nečujni koraci koji se kradu u noćnoj pomrčini, šuštanje i nesnosna šumska
česta, krikovi ptica što polijeću, vjetar, zadah od krvi, šetnja u prostoru , jednom riječju ,
duh životinjskog carstva u životinji. No ja sam se bojao da joj ovo ne bude dosadno,
i osjećanje moje duboke sirotinje obuze me ponovo i uguši me. Da sam malčice pristojnije
odjeven, mogao bih da joj ponudim prijatnu šetnju u Tivoli ! Nisam razumijevao ovu
ženu , koja je mogla da nađe nekog zadovoljstva u tome što ju je kroz cijelu Ulicu Karla
Johana pratio jedan polunag siromah. O čemu je mislila ? I zašto sam ja išao ovamo
i pretvarao se , i idiotski se osmjehivao bez ikakva povoda? Zar sam imao ma kakvog
razumnog osnova da se vučem ovako daleko za ovom nježnom ptičicom? Zar me to nije
stajalo truda ? Zar nisam osjećao samrtnu hladnoću u dubini svoga srca pri najmanjoj
snazi vjetra , koji nam je duvao u lice? I zar ludilo nije već tutnjalo po mome mozgu od
nedostatka hrane u toku tolikih mjeseci uzastopce ? Ta ona mi nije davala da idem kući i
da okvasim jezik kojim gutljajem mlijeka, kašikom mlijeka, koje bi se , možda , zadržalo
u meni. Zašto mi ona nije okrenula leđa i poslala me do đavola?...
Bio sam u očajanju ; moja beznadnost dovela me je do krajnosti i ja rekoh :
-Vi ,zbilja , gospođice, ne bi trebalo da idete sa mnom ; svojim odijelom ja vas sramotim.
To je odista tačno ; ja tako mislim.
Ona je zbunjena. Brzo zagleda u mene i ćuti. Onda kaže :
- No , Bože moj !- Više ništa ne govori.
- Šta hoćete time da kažete ? – pitam ja.
- Ah, ne govorite tako... Sad smo već blizu.
I ona pođe malo brže.
Okrećemo se u Univerzitetsku ulicu i već vidimo fenjere na Trgu svetog Olafa. Ona
ponovo uspori korak.
- Neću da budem neskroman , ali zar nećete da kažete svoje ime prije no što se rastanemo
? I zar nećete da za časak smaknete svoj veo da bih mogao pogledati u vas ? Ja bih bio
tako zahvalan.
Ćutanje. Ja idem i čekam.
- Vi ste me već vidjeli – odgovori ona.
- Ilajali ! – ponovo kažem ja.
- Vi ste me pratili čitavo pola dana, do same kuće. Jeste li bili pijani onda ?
Ponovo čuh kako se smije.
50 w Pjesnički most
- Da – rekoh – da , ja sam, po nesreći, tada bio pijan.
- Od vas je to bilo gadno !
I , sav smožden, ja bijah svjestan toga da je meni to bilo gadno. Dođosmo do česme,
zastajemo i gledamo gore na niz osvijetljenih prozora kuće broj dva.
- Nemogućno je da me pratite dalje – veli ona. – Hvala za večeras !
Oborio sam glavu , nisam smio da govoim. Skinuo sam šešir i stojao gologlav. Zar ona
hoće da mi pruži ruku ?
-Zašto me ne molite da s vama prošetam malo natrag ? – kaže ona šaleći se i gleda u
vrhove svoje obuće.
- - Bože moj ! – odgovaram ja – kad biste učinilo to !
- Dobro, ali samo kratko.
I vratismo se.
Bio sam potpuno zbunjen, savršeno nisam znao idem li ili stojim ; ova je žena potpuno
prevrnula sav tok mojih misli. Bio sam ushićen, čudnovato radostan ; činilo mi se da
umirem od sreće. Ona je jasno htjela da ide natrag, to nije bila moja izmišljotina , to je
bila njena vlastita želja. Ja idem i gledam u nju i postajem sve smjeliji i smjeliji , ona me
bodri, privlači me k sebi svakom riječju. Za jedan časak ja zaboravljam svoju sirotinju ,
svoje ništavilo , cijelo svoje bijedno biće , osjećam kako se krv toplim talasom razliva po
mome tijelu , kao u stare dane kad bijah pun snage , i ja se odlučih da dobijem kakve
podatke pomoću jednog maloga lukavstva.
- Uostalom, ja onda nisam pratio vas – rekoh – nego vašu sestru.
- Moju sestru ? – pita ona u čudu. Pa zastaje, gleda u mene , odista očekuje odgovor. Ona
je najozbiljnije pitala.
- Jest – odgovorih ja. – Hm ! Hoću da kažem , mlađu od dviju dama koje su išle preda
mnom.
-Mlađu ? Ha , ha ha ! – Ona se odjednom poče smijati glasno, srdačno, kao dijete. –
Kako ste prepredeni ! Vi ste to kazali da biste me natjerali da skinem veo. Zar ne ? Da ,
ja sam vrlo dobro razumjela. Ali vi to nećete dočekati... za kaznu.
Počesmo se smijati i šaliti , za sve vrijeme govorili smo bez prekida, ja nisam znao
šta govorim, bio sam tako radostan. Ona je pričala da me je , mnogo ranije, vidjela u
pozorištu. Bio sam sa trojicom drugova i ponašao sam se kao lud. Očevidno , bio sam,
po nesreći, pijan i tada.
Zašto je ona to mislila ?
Pa ja sam se mnogo smijao.
Tako? Da , ja sam se , u to vrijeme, mnogo smijao.
51 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
A sada više ne?
O , da , i sad. Tako je divno živjeti !
Dođosmo do Ulice Karla Johana. Ona reče:
- Nećemo dalje! – I vratismo se natrag, i ponova pođosmo Univerziteztskom ulicom.
Kada opet dođosmo do česme, ja malo usporih korak, znao sam da dalje ne mogu da
je pratim.
- Sad je vrijeme da idete natrag – reče ona i stade.
- Da, vrijeme je.
Ali malo zatim ona odluči da je mogu pratiti do ulaza. Gospode Bože, ta u tome nema
ničeg rđavog. Zar ne?
- Dabome da nema – rekoh ja.
Ali, kad smo stajali kod ulaza, moja sirotinja se ponova sruši na mene. Kako se tu
mogla sačuvati oštrina duha kad je čovjek bio tako gorko unesrećen? Stojao sam pred
mladom djevojkom, kaljav, pocijepan, unakažen glađu, neumiven, poluodjeven – bolje
je bilo propasti u zemlju. Naježih se, nehotice sjedoh i rekoh:
- Zar se više neću vidjeti s vama?
Nisam imao nikakve nade da ću dobiti dopuštenje da se ponovo vidim sa njom; želio
sam gotovo osoran odgovor koji bi me ohladio i ostavio me ravnodušnim.
- Hoćete – reče ona tiho, skoro nečujno.
- Kad?
- Ne znam.
Ćutanje.
- Zar nećete da skinete veo samo za jedan jedini trenutak – upitah je – da bih mogao
vidjeti s kim sam govorio.
Ćutanje.
- Možete me sačekati ovdje u utorak uveče – kaže ona.
- Hoćete li?
- Hoću, mila, samo ako mogu!
U osam časova.
- Dobro.
Ja prevukoh rukom po njenom ogrtaču, otresoh s njega snijeg, samo da bih našao
razloga da je se dotaknem; bijah srećan što osjećam njenu blizinu.
- Dakle, vi nećete o meni misliti što odveć rđavo? – reče ona i ponova se osmijehnu.
- Ne...
Odjednom, ona učini jedan odlučan pokret i zabaci veo na čelo; stojali smo i za
trenutak gledali jedno drugo.
- Ilajali! – rekoh ja.
Ona se izdiže, obavi rukama moj vrat i poljubi me u usne. Jedan jedini put, brzo,
vrtoglavo brzo, pravo u usne. Ja osjetih kako joj se dizahu grudi, ona je isprekidano
disala.
I ona se odmah ote iz mojih ruku, viknu: - ,, Laku noć’’ – zadihano, šapatom, okrete
se i otrča uza stepenice ne rekavši ni riječi....
Ulazna vrata se zatvoriše.
Sutradan, snijeg je padao još silnije, težak, pomiješan s kišom snijeg, krupnim
pahuljicama koje su padale na zemlju i pretvarale se u blato. Vrijeme je bilo oštro i
hladno.
Probudio sam se vrlo rano, sa strašnom zbrkom u glavi od jučerašnjeg duševnog
uzbuđenja, srca opijena divnim susretom. U svome ushićenju, neko vrijeme ležao sam
otvorenih očiju i zamišlajo Ilajali naporedo sa mnom; širio sam ruke, grlio samog sebe i
ljubio vazduh. Najzad ustadoh, popih novu čašu mlijeka i naskoro poslije toga pojedoh
jedan biftek, i više ne bijah gladan, samo su mi nervi ponova bili silno uzbuđeni.
Pođoh jednom trgovcu gotovog odijela. Palo mi je na um da bih, možda, po jevtinu
cijenu, mogao dobiti kakav iznošeni prsnik, samo da obučem što ispod kaputa, svejedno,
šta bilo. Popeh se uza stepenice do trgovine, nađoh jedan prsnik i stadoh ga zagledati.
Dok sam se tim zanimao, pored mene prođe jedan poznanik; on klimnu galvom i viknu
me, ja objesih prsnik i priđoh mu. On bješe tehnički činovnik i iđaše u kancelariju.
- Hajde da popijemo po čašu piva – reče on. – Ali samo brže; nemam kad... Koja je
ono dama sa kojom ste se šetali sinoć?
- Slušajte – rekoh ja, ljubomoran već na samu njegovu pomisao – može biti moja
dragana?
- Do vraga – reče on.
- Da, to se riješilo sinoć.
Potukoh ga jednim udarcem, on mi je bezuslovno povjerovao.
Slagao sam ga da bih se odvojio od njega; dobili smo pivo, popili i otišli.
- Do viđenja!... – reče on odjednom- ja sam vam dužan nekoliko kruna, i stid me je što
vam ih još nisam vratio. No,dobićete ih za najkraće vrijeme.
-Hvala – odgovorih ja. No znao sam da mi on nikada neće vratiti taj novac.
Po nesreći, pivo mi je odmah udarilo u glavu. Obuze me velika vrućina. Misao o
sinoćnom događaju potpuno je ovladala mnome, gotovo me sasvim zbunila. Ako ona u
utorak ne dođe! Ako je ona stala mjeriti sve to, odnositi se s podozrenjem!... Odnositi se
52 w Pjesnički most
53 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
s podozrenjem prema čemu?...
Moja misao odjednom potpuno oživje i poče se vrtjeti oko novca. Uplaših se,
uhvati me samrtni strah za sebe.Krađa mi iziđe pred oči sa svim svojim pojedinostima;
vidio sam dućanče, tezgu , svoju mršavu ruku kada sam uzimao novac,i pred oči mi
iziđe držanje policije, kada se ona pojavi da me uhvati. Lisice na rukama i na nogama.
Ne , samo na rukama, može biti samo na jednoj ruci; kancelarija,protokol dežurnog,
škripanje njegova pera,njegov pogled,njegov opasan pogled. E, gospodine Tangene?
Zasebna ćelija, vječiti mrak...
Hm ! Ja snažno stegoh pesnice da bih se ohrabrio, iđah sve brže i brže i stigoh na
Veliki trg. Tu sjedoh.
Dole s djetinjim šalama ! Ko bi mogao dokazati da sam krao ? Osim toga trgovac
neće smjeti da diže larmu, čak i ako se sjeti kako je stvar tekla : njemu je i suviše bilo
stalo da sačuva svoje mjesto. Nikakve larme, nikakvih scena ,smijem vas moliti !
Ali ti mi novci ipak djelimice otežavahu džep i ne davahu mi mira. Počeh ispitivati
u sebi i najočiglednije utvrdih da sam ranije, u one dane kad sam patio od čiste savjesti,
bio srećniji. A Ilajali ! Zar je svojim grešnim rukama nisam uvukao u svoje blato?
Gospode, Gospode bože moj ! Ilajali !
Učinih se sebi odvratnim čudovištem , neočekivano skočih i pođoh pravo
prodavačici kolača kod apoteke. Mogao sam još sprati sramotu , još nije bilo vremena
, pokazaću cijelome svijetu za šta sam sposoban! Uz put spremih novac, držah ga do
posljednje parice u ruci ; nagoh se nad tezgu ženinu,kao da sam htio što da pazarim, i,
ne misleći dugo,strpah joj novce u ruku.Ne rekoh ni riječi , odmah odoh.
Kako je čudno uživanje ponova postati pošten čovjek ! Moji prazni džepovi nisu
me više uznemirivali, bilo mi je prijatno što sam opet čist. Strogo razmislivši , sav taj
novac, u stvari, stajao me je mnogo tajne gorčine, ja sam se zbilja sjećao njega sa stalnom
drhtavicom; ja nisam okorjela duša, moja poštena priroda bila je pomućena niskim
postupkom, he-he! Hvala bogu, uzvisio sam se u svojim rođenim očima.
-Sljedujte mome primjeru! - rekoh ja i gledah na trg koji je kipio od svijeta.
-Sljedujte mome primjeru ! Ja sam usrećio jednu staru , sirotu prodavačicu kolača, zar
to nije djelo; ona je bila u bezizlaznom položaju. Večeras njena djeca neće leći gladna.
Opijen i nervozan , išao sam ulicom i vaskrsavao. Radost što mogu poći Ilajali kao čist i
pošten i gledati joj pravo u oči , u mome pijanstvu sasvim me je razdragala ; nisam više
osjećao ni najmanjega bola, glava mi bješe vedra i prazna ,činilo mi se da mi na
ramenima sija glava od čiste svjetlosti. Htio sam se šaliti , bacati čudnovate šale,
prevrnuti sav grad, napraviti larmu. Cijelim Grendsenom ponašao sam se kao lud; u
54 w Pjesnički most
ušima mi je lagano šumilo , i neka opojnost pravila je nered po mom mozgu. Oduševljen
bezumnom odvažnošću, odlučih se da saopštim jednom služitelju koliko mi je godina
, koji, uostalom , ne reče ni riječi , da uhvatim za ruku i pažljivo mu zagledam u lice
i ponovo ga pustim, bez ikakva objašnjenja.. Razlikovao sam nijanse u glasovima i
smijehu prolaznika, gledao za ptičicama koje su poskakivale preda mnom na ulici ,
počeo sam proučavati izraz kamenja po kaldrmi i nalazio sam u njemu različne znake
i čudnovate figure. I, evo, dođoh na trg kod Parlamenta
Odjednom zastajem i gledam u kočijaše. Oni šetaju unaokolo , konji stoje ,opustivši
glave od rđava vremena. Naprijed ! – rekoh ja i gurnuh sebe laktovima. Brzo priđoh
prvim kolima i sjedoh -Ulevoldsvejen trideset sedam – viknuh. I pođosmo.
Putem se kočijaš stade okretati, napinjati se i zagledati u kola u kojima sam ja
sjedio zaklonivši se. Da li se u njemu pobudilo podozrenje ? Nije bilo ni najmanje
sumnje da je moje rđavo odijelo obratilo na se njegovu pažnju
-Treba da obiđem jednog gospodina ! – viknuh mu ja da bih ga predupredio. I ja mu
ubjedljivo objašnjavam da mi je neophodno da obiđem toga gospodina
Zaustavljamo se kod kuće broj 37 , ja iskačem, trčim, uza stepenice čak do trećeg
sprata, hvatam za zvonce i vučem; zvonce unutra čini šest-sedam očajnih udara.
Izlazi sobarica i otvara ; ja obraćam pažnju da ona ima zlatne oboce u ušima i crnu
pucad na sivoj bluzi. Ona uplašeno gleda u mene.
Ja pitam za Kerlufa. Joakima Kerlufa, ako je mogućno tako se izraziti, koji trguje
vunom, jednom riječju , njega ne treba miješati s drugim.
Sobarica vrti glavom.
-Kerluf ovde ne stanuje- kaže ona.
Ona gleda u mene, sprema se da zatvori vrata. Ona bez ikakve teškoće savlađuje
to ime; činilo se da ona zbilja zna toga čovjeka koga ja tražim, treba joj, lijenštini, samo
napomenuti. Naljutih se , okretoh joj leđa i strčah niz stepenice.
-Nema ga ovdje!- viknuh kočijašu.
-Nema ga ovdje ?
-Ne. Tjerajte u Tomtegade, broj jedanaest.
Bio sam u vrlo velikom uzbuđenju i djelimično zarazih njim i kočijaša ; on je ,
očevidno, pomislio da se stvar tiče života , i odmah pođe. Silno je tjerao konje.
-Kako se zove taj gospodin ? – upita on i okrete se na boku.
-Kerulf, trgovac vunom, Kerulf.
I kočijašu se činilo da se to ime nije moglo pomiješati s drugim. Da ne nosi kaput
otvorene boje?
55 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
-Šta ? – viknuh ja. – Kaput otvorene boje ? Jeste li sišli s uma ? Vi mislite da ja tražim
čašu čaja?
– Taj kaput otvorene boje javio se u nevrijeme, pokvario mi cijeloga čovjeka kakvoga
sam ja zamišljao.
-Kako se ono zvaše ? Kerulf?
-Pa da – odgovorih ja. – Šta tu ima čudno? Ime nikome nije za prebacivanje.
-Da nema riđu kosu ?
Vrlo je mogućno da on ima riđu kosu , i kada je kočijaš spomenuo to , ja sam
odjednom tvrdo riješio da on ima pravo. Bio sam zahvalan ovome bijednom kočijašu i
rekoh mu da je odjednom pogodio toga čovjeka ; sve je bilo onako kako je on govorio ;
bilo bi vrlo čudno, rekoh – vidjeti takvoga čovjeka bez riđe kose.
-Očevidno , baš njega sam vozio dva puta – reče kočijaš. – Imao je još čvornovat štap.
Pri tome moj čovjek stade preda me , kao živ , i ja rekoh.
-He – he , još niko nije vidio toga gospodina bez čvornovatnoga štapa u ruci. Utoliko
možete biti mirni, potpuno mirni.
Da , stvar je jasna, to je bio glavom taj čovjek koga je on vozio. On ga je poznao...
I išli smo tako da su iz potkovica sipale iskre.
U tom uzbuđenom stanju ja ni za časak ne gubljah prisustvo duha. Prolazimo pored
jednog žandarma i ja obraćam pažnju da on nosi broj 69. Taj me broj poraćava sa
strašnom pravilnošću , odjednom se , kao trn, zabada u moj mozak , 69 , tačno 69 , neću
zaboraviti !
Ja se zavalih u kolima , sav plijen najbezumnijih fantazija , skupih se pod smolastim
vrhom, da niko ne vidi kako krećem usnama , i počeh idiotski razgovarati sam sa
sobom. Ludilo bijesni u mome mozgu , i ja mu dajem na volju , potpuno sam svjestan
da sam postao žrtva uticaja kojima nemam snage da se oduprem. Stadoh se smijati ,
tiho , i strasno, bez i najmanjega povoda, jednako još veseo i pijan od dviju ispivenih
čaša piva. Malo-pomalo moje uzbuđenje prolazi , ja se sve više i više umirujem , osjećam
hladnoću u ranjenom prstu i mećem ga u otvor od košulje , da ga malo zagrijem. I
stigosmo u Tomtegade. Kočijaš staje.
Ja izlazim iz kola , ne žureći se , ni o čemu ne misleći , iznemogao , teške glave. Ulazim
u kapiju , idem u dvorište , prolazim ga popreko , nailazim na neka vrata , otvaram ih i
upadam u pomrčinu , u neko predsoblje , sa dva prozora. Tu stoje dva sanduka , jedan
na drugom , u jednom uglu , i kraj uzdužnoga zida jedna stara , neobojena klupa sa
naslonom , pokrivena nekim ćilimom. Desno, u susjednoj sobi , čujem glasove i detinje
vrištanje , a nada mnom , na drugom spratu , zvuk od gvozdene poluge koja se kuja. Sve
56 w Pjesnički most
to ja opažam , čim uđem.
Vrlo mirno idem po sobi ka vratima na protivnoj strani , ne žureći se , ne misleći
o bekstvu, otvaram ih i izlazim na drugu ulicu. Gledam kuću kroz koju tek što sam
prošao i čitam na vratima : ,, Hrana i stan za putnike. ’’ Nemam želje da bježim , da
se sakrijem od kočijaša , koji me je čekao ; vrlo spokojno idem ulicom , bez straha , ne
osjećajući iza sebe ničeg rđavog. Kerulf , taj trgovac vunom, koji je tako dugo zanimao
moj mozak , čovjek u čije sam postojanje vjerovao i koga je trebalo da posjetim, iščezao
je iz mojih misli , ispario zajedno s ostalim ludim izmišljotinama koje su se , redom ,
pojavljivale i iščezavale ; on je treperio preda mnom samo kao neka nejasna slika , neko
sjećanje. Što sam dalje išao , sve sam više postajao trezniji , osjećao sam neku teškoću i
umor i jedva sam vukao noge. Snijeg je i dalje padao krupnim , vlažnim pahuljicama.
Najzad iziđoh u Grenlandsku ulicu , kod one iste crkve , gdje sjedoh na klupu da se
odmorim. Svi prolaznici s velikim zaprepašćenjem zagledahu se u mene. Ja ogrezoh u
razmišljanje.
57 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Ćelava pjevačica”
Ežen Jonesko
SCENA I
Engleski građanski stan, sa engleskim naslonjačama.
Engleko veče. G. Smit, Englez, u svojoj fotelji i svojim engleskim papučama, puši
svoju englesku lulu i čita engleske novine, kraj engleske vatre. Ima engleske naočare
i male prosjede engleske brkove. Pored njega, u drugoj engleskoj fotelji, gđa Smit,
Engleskinja, krpi engleske čarape. Duga pauza- englesko ćutanje. Engleski sat
otkucava sedamnaest engleskih otkucaja.
GĐA SMIT: Gle, devet časova. Večerali smo čorbu, ribu, krompir sa slaninom,
englesku salatu. Djeca su pila englesku vodu. Dobro smo večerali večeras. Zato što
stanujemo u okolini Londona i što se zovemo Smit.
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Krompir je vrlo ukusan sa slaninom, ulje u salati nije bilo užeglo. Ulje
bakalina na uglu mnogo je bolje od ulja bakalina preko puta, čak je bolje i od ulja
bakalina dole ispod brijega. Ali neću da kažem da je njihovo ulje loše.
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Međutim, ipak je ulje bakalina na uglu najbolje.
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Meri je ovoga puta dobro ispekla krompir. Prošli put ga nije dopekla. Ja
ga volim samo dobro pečen.
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Riba je bila svježa. Prste da oližeš. Dva puta sam se poslužil. Ne, tri
puta. A poslije moram da idem u klozet. I ti si se poslužio tri puta. Međutim, treći put
si uzeo manje nego prva dva puta, dok sam ja sipala mnogo više. Ja sam večeras jela
mnogo više nego ti. Otkud to? Obično ti više jedeš. Ne može se reći da nemaš apetita.
G. SMIT (pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Ipak, čorba je možda bila malo preslana. Bila je manje bljutava nego ti.
Ha- ha- ha. A bilo je u njoj suviše praziluka a malo luka.
Žao mi je što nisam rekla Meri da doda malo ljutog kopra. Idući put ću znati kako ću.
58 w Pjesnički most
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Naš mali dječko je htio da pije pivo, on će voljeti da povuče, pravi tvoj
sin. Jesi li vidio kako je za stolom gledao u bocu? Ali ja sam mu sipala u čašu vodu iz
bokala. Bio je žedan i popio ju je. Helena liči na mene: dobra je domaćica, štedljiva,
svira klavir. Ona nikada ne traži da pije englesko pivo. Kao ni naša mala djevojčica,
koja pije samo mlijeko i jede samo kašicu. Vidi se da joj je tek dvije godine. Ona se
zove Pegi. Kolač sa dunjama i pasuljem je bio izvanredan. Možda smo mogli uz kolače
da popijemo po čašicu australijskog burgonjca, ali nisam iznijela vino na sto da ne bih
djeci davala rđav primer halapljivosti. Treba ih naučiti da budu uzdržani i odmjereni u
životu.
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Mrs. Parker poznaje jednog rumunskog bakalina po imenu Popesko
Rosenfeld, koji je baš stigao iz Carigrada. To vam je veliki stručnjak za jogurt. Ima
diplomu škole proizvođača andrinopoljskog jogurta. Sutra ću otići da kod njega kupim
veliku šerpu rumunskog folklornog jogurta. Ne nalaze se često takve stvari ovdje, u
okolini Londona.
G. SMIT (nastavljajući čitanje pukne jezikom.)
GĐA SMIT: Jogurt je odličan za stomak, bubrege, apndicit i apotezu. To mi je rekao
doktor Mekenzi- King, koji liječi djecu naših suseda, Džonsonovih. To je dobar ljekar.
U njega čovjek može imati povjerenja. Ne propisuje nikada lijekove koje nije sam na
sebi oprobao. Prije nego što će uputiti Parkera na operaciju, prvo se i sam operisao od
žuči, mada uopšte nije bio bolestan.
G. SMIT: Pa kako se onda doktor izvukao, a Parker umro?
GĐA SMIT: Zato što je kod doktora operacija uspjela, a kod Parkera nije uspjela.
G. SMIT: Onda Mekenzi nije dobar ljekar. Trebalo je da kod obojice operacija uspije
ili je trebalo da obojica podlegnu.
GĐA SMIT: Zašto?
G. SMIT. Jedan savjestan ljekar treba da umre sa bolesnikom ako ne mogu zajedno
da ozdrave. Kapetan broda tone sa brodom u talase. A ne preživi ga.
GĐA SMIT: Ne može se porediti bolesnik sa brodom.
G. SMIT: A što da ne? I brod ima svoje bolesti; razlog više da potone kad i njegov
bolesnik, kao doktor i njegov brod.
GĐA SMIT: Gle, toga se nisam sjetila... Možda je to i tačno... i kakav zaključak
izvačiš odatle?
59 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
G. SMIT: Da su svi doktori šarlatani. I bolesnici isto tako. Jedino je mornarica poštena
u Engleskoj.
GĐA SMIT: Ali mornari nisu.
G. SMIT: Razumije se.
Ćutanje.
G. SMIT( I dalje drži novine.): Ima jedna stvar koji nikada neću razumjeti. Zašto u
ličnim vijestima, u novinama, uvijek daju godine umrlih, a nikada novorođenčadi? To
je besmislica.
GĐA SMIT. Nikad se nisam to pitala!
(Opet ćutanje. Sat otkucava sedam puta. Tišina. Sat otkucava tri puta.
Tišina. Sat ne otkucava nijedanput.)
G. SMIT( I dalje drži novine) : Gle, piše da je Bobi Votson umro.
GĐA SMIT: Bože moj, jadnik, a kad je umro?
G.SMIT: A što se sad čudiš? Znaš vrlo dobro. Umro je prije dvije godine. Sjećaš se da
smo bili na pogrebu prije godinu i po.
GĐA SMIT: Dabogme da se sjećam. Odmah sam se sjetila, ali ne vidim zašto si se
iznenadio kada si to vidio u novinama.
G. SMIT: To i nije bilo u novinama. Ima već tri godine otkako se govori o njegovoj
smrti. Sjetio sam se asocijacijom ideja.
GĐA SMIT: Šteta! Tako se dobro držao.
G. SMIT: Bio je najljepši leš Velike Britanije! Ne bi mu čovek dao njegove godine.
Jadni Bobi, prošlo je četiri godine od njegove smrti a još je bio topao. Pravi živi leš. I
kako je samo bio veseo.
GĐA SMIT: Jadna Bobi!
G. SMIT: Hoćeš da kažeš ,, jadni’’ Bobi.
GĐA SMIT: Ne, mislim na njegovu ženu, i ona se zvala kao i on, Bobi, Bobi Vatson.
Kako su imali isto ime, nije čovjek mogao da ih razlikuje kad ih vidi zajedno. Tek
poslije njegove smrti moglo se zaista znati ko je jedno, a ko drugo. Međutim, još danas
ima ljudi koji je miješaju sa pokojnikom i izjavljuju joj saučešće. Poznaješ li je?
G. SMIT. Vidio sam je samo jednom, slučajno, na pogrebu Bobija.
GĐA SMIT: Ja je nikada nisam vidjela. Je li lijepa?
G. SMIT. Ima pravilne crte, a ipak ne bi se moglo reći da je lijepa. Suviše je velika
i debela. Crte joj nisu pravilne, a ipak se ne bi moglo reći da je vrlo lijepa. Malo
preterano mala i mršava. Predaje pjevanje.
60 w Pjesnički most
(Sat otkucava pet puta. Dugo ćutanje.)
GĐA SMIT: A kad misle da se vjenčaju, njih dvoje?
G. SMIT: Idućeg proljeća, najkasnije.
GĐA SMIT: Moraćemo svakako da im odemo na svadbu.
G. SMIT: Moraćemo da im odnesemo svadbeni poklon. Pitam se samo šta?
GĐA SMIT: A što im ne bismo dali jedan od onih sedam srebrnih poslužavnika koje
smo mi dobili kao svadbene poklone i koji nam nikad ničemu nisu služili.
GĐA SMIT: Žalosno je što je ostala tako rano udovica.
G. SMIT: Srećom, nisu imali djece.
GĐA SMIT: Samo im je to još trebalo! Djeca! Jadna žena šta bi s njima!
G. SMIT: Još je mlada. Može lijepo da se preuda. Crnina joj tako lijepo stoji.
GĐA SMIT: Ali ko će se starati o djeci? Znaš dobro da imaju dječaka i djevojčicu.
Kako se zovu?
G. SMIT: Bobi i Bobi kao i njihovi roditelji. Stric Bobija Vatsona, stari Bobi Vatson,
bogat je i voli dječka. Mogao bi da uzme na sebe školovanje Bobija.
GĐA SMIT: To bi bilo prirodno. A tetka Bobi Vatson, stara Bobi Vatson mogla
bi da uzme na sebe školovanje Bobi Vatson, ćerke Bobi Vatson. Tako bi majka Bobi
Vatson, Bobi mogla da se preuda. Ima li koga u vidu?
G. SMIT: Da, jednog rođaka Bobija Vatsona.
GĐA SMIT: Koga? Bobija Vatsona?
G. SMIT: O kome Bobiju Vatsonu govoriš?
GĐA SMIT: O Bobiju Vatsonu, sinu starog Bobija Vatsona, drugog strica Bobija
Vatsona, ovog što je umro.
G. SMIT: Ne, nije to taj. To je Bobi Vatson, sin stare Bobi Vatson, tetke Bobija
Vatsona, ovoga što je umro.
GĐA SMIT. Hoćeš da kažeš Bobi Vatson trgovački putnik?
G. SMIT. Svi Bobi Vatsoni su trgovački putnici.
GĐA SMIT: Kakav težak posao. Ali ipak ponekad se tu naprave dobri poslovi.
G. SMIT: Da, kad nema konkurencije.
GĐA SMIT. A kad nema konkurencije?
G. SMIT: Utorkom, četvrtkom i utorkom.
GĐA SMIT: Ah, tri puta nedeljno? A šta radi Bobi Vatson za to vrijeme?
G. SMIT: Odmara se, spava.
GĐA SMIT: A zašto ne radi ta tri dana kad nema konkurencije?
61 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
G. SMIT: Ne mogu ja sve da znam. Ne mogu ja da odgovorim na sva tvoja glupa
pitanja!
GĐA SMIT( uvrijeđeno) : Ti to kažeš da bi me ponizio?
G. SMIT: ( sa širokim osmijehom) : Znaš dobro da nije tako.
GĐA SMIT: Svi su ljudi isti! Sjedite tu po cio dan, sa cigaretom u ustima, ili se
puderišete i šminkate usta pedeset puta na dan, ukoliko ne pijete bez prestanka!
G. SMIT: A šta bi ti rekla kad bi ljudi kao žene pušili stalno cijelog dana, puderisali
se, mazali usta rukom, pili viski?
GĐA SMIT: Uh, mene je baš briga! Ali ako ti to govoriš da bi mene nervirao, onda...
znaš dobro da ne volim takve šale.
(Ona baca čarape vrlo daleko i pokazuje zube.Ustaje.)
G. SMIT( I on ustaje i prilazi ženi, nežno.) : O, kokice moja pečena, što bljuješ vatru!
Znaš dobro da se šalim. (Uhvati je oko struka i poljubi.) Kakav smo mi smiješan stari
zaljubljeni par! Hajde, ugasićemo svjetlost i idemo da pajkimo!
(Gđa i g. Smit izlaze desno. Meri otvara vrata lijevo na koja ulaze g. i gđa Martin.)
SCENA III
MERI, SUPRUZI MARTIN
MERI: Zašto ste došli tako kasno! To nije učtivo. Treba doći na vrijeme. Jeste li
razumjeli? Sjedite ipak, i sad čekajte.
(Izlazi.)
SCENA II
ISTI, MERI
MERI( ulazi) : Ja sam kućna pomoćnica. Provela sam vrlo prijatno popodne. Bila
sam u bioskopu sa jednim muškarcem i gledala film o ženama. Poslije bioskopa išli
smo da pijemo rakiju i mlijeko, a onda smo čitali novine.
GĐA SMIT: Nadam se da ste vrlo prijatno proveli popodne, da ste išli u bioskop sa
jednim muškarcem i da ste pili rakiju i mleko.
G. SMIT: I novine.
MERI: Gospođa i gospodin Martin, vaši gosti, pred vratima su. Čekali su me. Nisu
smjeli sami da uđu. Trebalo je večaras da večeraju sa vama.
GĐA SMIT: Ah da. Čekali smo ih. A bili smo gladni. I kako ih nije bilo, htjeli smo
da večeramo bez njih. Ništa nismo jeli cijelog dana. Nije trebalo da izlazite.
MERI: Vi ste mi to dozvolili.
G. SMIT: Nismo to namerno učinili.
MERI( prsne u smijeh. Potom plače. Osmjehuje se.) : Kupila sam noćni lonac.
GĐA SMIT: Draga Meri, budite dobri pa otvorite vrata i uvedite gospodina i
gospođu.
62 w Pjesnički most
63 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Alef”
Horhe Luis Borhes
O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite
space.
Hamlet, II, 2.
But they will teach us that Eternity is
the Standing still of the Present, Time, a
Nunc-stans (as the Schools call it); which
neither they, nor any else understand, no
more than they would a Hic-stans for an
Infinite greatnesse of Place.
Leviathan, IV, 46.
Onog vrelog februarskog jutra kada je umrla Beatrisa Viterbo poslije silne agonije
koja se ni u jednom trenutku nije spustila u sentimentalizam i strah, primijetio sam
da su na metalnim oglasnim tablama Trga Ustava bile postavljene reklame izvjesnih
blagih cigareta; to mi je zadalo bol pošto sam shvatio da se vječni i prostrani svemir
već udaljavao od nje i da je ta promjena bila tek prva u beskonačnom nizu. Svemir će
se mijenjati, ali ja neću, pomislih u svojoj tužnoj taštini; nekada ju je moja uzaludna
odanost ljutila; pošto je umrla, mogao sam se posvetiti njenoj uspomeni, koja mi nije
pružala nadu, ali me je štedjela poniženja. Sjetih se da je njen rođendan bio tridesetog
aprila; posjetiti kuću u Ulici Garaj da pozdravim njenog oca i brata od tetke, Karlosa
Arhentina Danerija, bio bi čin kurtoazije, umjesan a možda i neizbježan. Ponovo
će me pustiti da čekam u mračnom malom salonu prepunom nameštaja, ponovo
ću proučavati stanje njenih mnogobrojnih slika. Beatrisa Viterbo iz profila u boji;
Beatrisa pod maskom na karnevalu 1921; Beatrisina prva pričest; Beatrisa na dan
vjenčanja s Robertom Alesandrijem; Beatrisa ubrzo poslije razvoda, na ručku u
Jahačkom klubu; Beatrisa u društvu Delije San Marka Porsela i Karlosa Arhentina
64 w Pjesnički most
u Kilmesu; Beatrisa sa pekinezerom kojeg joj je poklonio Viljegas Aedo; Beatrisa iz
anfasa i tri četvrti profila, osmjehujući se, s bradom oslonjenom na ruci . . . Nisam
više bio obavezan da opravdavam svoj dolazak skromnim milodarom knjiga; bilo mi
je potrebno mnogo vremena da bih najzad shvatio kako treba da siječem listove tih
knjiga da nekoliko mjeseci kasnije ne bih imao dokaz da su bile netaknute.
Beatrisa Viterbo je umrla 1929; od tada nije prošao nijedan trideseti april a da ja
nisam posketio njenu kuću. Obično sam odlazio u sedam i četvrt i ostajao dvadeset
pet minuta; svake godine sam dolazio malo kasnije, a ostajao malo duže; 1933.
zatekao me je tamo strašan pljusak, koji mi je išao naruku: morali su da me zadrže
na večeri. Nisam, naravno, tu dobru priliku propustio; 1934. stigao sam nešto poslije
osam sa ,,santafeovskim’’ kolačima i bez ustezanja ostao na večeri. Tako sam na tim
tužnim, jalovo erotičnim godišnjicama sticao povjerenje Karlosa Arhentina Danerija.
Beatrisa je bila visoka, krhka, blago povijena; u njenom hodu (ako se oksimoron može
tolerisati)
bilo je neke ljupke nespretnosti, nekog početnog zanosa; Karlos Arhentino je zajapuren,
korektnog ophođenja, prosijed, finih crta. Zauzima neki niži položaj u nekakvoj
zabačenoj biblioteci južnog predgrađa; jeste autoritativan, ali je i neefikasan; nedavno
je koristio sve noći i praznike da bi ostajao kod kuće. Čak poslije dva kolena, ,,s“ i
upadljiva italijanska gestikulacija primjećivali su se kod njega. Njegova umna aktivnost
je neprestana, strašna, prevrtljiva i, u suštini, bespredmetna. Obiluje beskorisnim
analogijama i jalovim dvoumicama. Njegove ruke su dugačke, tanke i lijepe (kao
Beatrisine). Nekoliko mjeseci bio je opsjednut Polom Forom, manje zbog njegovih
balada, a više zbog ideja o vječnoj slavi. >>On je princ među francuskim pjesnicima<<
, besmisleno je ponavljao. ,,Uzalud ga napadaš; ni tvoja najotrovnija strijela ne doseže
do njega, ne.’’
Tridesetog aprila 1941. dozvolio sam sebi slobodu da uz kolače donesem i jednu bocu
domaćeg konjaka. Karlos Arhentino ga je probao, izjavio da nije loš i, poslije nekoliko
čašica, otpočeo odbranu savremenog čovjeka.
- Zamišljam ga - otpoče s neshvatljivim malim uzbuđenjem - u njegovom radnom
kabinetu kao u nekoj gradskoj sahat-kuli, snabdjevenog telefonima, telegrafima,
gramofonima, elektronskim aparatima, filmskim kamerama, čarobnim lampama,
rječnicima, satovima, priručnicima, izvještajima...
Istakao je da tako opskrbljen čovjek nije imao nikakvu potrebu za putovanjem; naš
XX vijek. Izvrnuo je priču o Muhamedu i brijegu jer su bregovi hrlili ka savremenom
Muhamedu.
65 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Te ideje mi se učiniše tako neumjesne, a njihovo izlaganje tako pompezno i otegnuto,
da sam ih odmah povezao s književnošću; zapitah ga zašto sve to nije stavio na papir.
Kao što se moglo predvidjeti, odgovorio mi je da je upravo to i učinio: te i druge,
ne manje novatorske ideje nalazile su se u Početnom pjevanju, Uvodnom pjevanju
ili, jednostavnije, Pjevanju-Uvodu jedne poeme na kojoj je radio mnogo godina bez
réclame, bez zaglušujuće buke, oslanjajući se uvijek na dvije potpore koje predstavljaju
rad i samoća. Najprije je puštao na volju mašti, a zatim je vršio redakciju djela. Naslov
poeme glasio je Zemlja; bio je to opis čitave planete, u kojem nisu nedostajale slikovite
digresije i otmjena obraćanja.
Zamolio sam ga da mi pročita neki odlomak, makar samo kratak dio. Izvukao je
ladicu pisaćeg stola, izvadio debeli svežanj blok-papira s memorandumom Biblioteke
Svetog Krisostoma Lafinura i počeo da čita s očiglednim zadovoljstvom:
Kao Grk sam upoznao ljudski život cio,
Teškoće, dane promjenljive svjetlosti, gladi;
Činjenice ne mijenjam, na imena ne stavljam veo,
A voyage o kojem pjevam je . . . autor de ma chambre.
- Ova strofa je u svakom pogledu zanimljiva -ocijeni on. - Prvi stih žanje aplauze
univerzitetskog profesora, akademika, helenike, ako ne i učenih ljubičica koje
čine poveći dio javnog mnjenja; drugi stih prelazi s Homera na Hesioda( to je
čitav implicitni spomenik ocu poučne poezije, na fasadi jedne blistave građevine)
, ali ne bez usavršavanja jednog postupka iz Svetog pisma, nabrajanja, gomilanja,
nagomilavanja; sljedeći stih — prožet barokizmom, dekadentizmom, izbrušen
učenošću i fanatizmom za formom — sastoji se od dva hemistiha blizanca; posljednji
stih, upadljivo dvojezičan, obezbjeđuje mi bezrezervnu podršku svakog duha sklonog
vedrom doprinosu duhovitosti. A da ne govorimo o neobičnoj rimi i učenosti koja mi
dozvoljava da, bez ikakve pedanterije, sa četiri stiha ostvarim tri učene aluzije koje
pokrivaju trideset vijekova zgusnute književnosti: Prva se odnosi na Odiseju, druga na
Muke i dane, a treća na onu besmrtnu sitnicu koju je stvorila dokolica pera savojskog
. . . Potvrđujem opet svoje uvjerenje da savremena umjetnost zahteva balzam smijeha,
scherzo. Pouzdano, riječ ima Goldoni!
Pročitao mi je još mnoštvo strofa koje su, takođe, nailazile na njegovo odobravanje
izazivajući izdašne komentare. Nije u njima bilo ničeg znamenitog; Po mojoj ocjeni
nisu bile mnogo gore od one prve. U njegovom pisanju sarađivale su marljivost,
rezignacija i slučajnost; vrline koje im je Daneri pripisivao izmislio je kasnije, pošto
66 w Pjesnički most
ih je već bio napisao. Shvatih da se posao pjesnika ne sastoji u pisanju poezije, nego
u smišljanju razloga zbog kojih bi poezija bila dostojna divljenja; taj naknadni rad je,
naravno, mijenjao poeziju u njegovom viđenju, ali ne i u viđenju drugih. Danerijeva
usmena dikcija bila je ekstravagantna; ali njegova metrička nespretnost mu je
onemogućila, osim u nekoliko slučajeva, da prenese tu esktravaganciju u poemu. 1
Pjesmi dadoše pompu i slavu,
U ratničkom oklopu učenosti se svila.
Uzalud mašu ta dva smiješna krila . . .
Jer LJEPOTA osta u zaboravu!
Samo jednom u životu imao sam priliku da prelistam petnaest hiljada dvanaesteraca
Polialbiona, te topografske epopeje u kojoj je Majkl Drejton opisao faunu, floru,
hidrografiju, orografiju, vojnu i vjersku istoriju Engleske; uvjeren sam da je to obimno,
ali ograničeno djelo manje dosadno od širokog sličnog poduhvata Karlosa Arhentina.
Ovaj je zamislio da opeva cijelu kuglu zemaljsku; 1941. obradio je nekoliko hektara
države Kvinslend, više od jednog kilometra toka reke Ob, jednu pumpu severno
od Verakursa, glavne trgovačke kuće parohije Konsepsion, ljetnjikovac Marijane
Kambaseres De Alvaer u Ulici jedanaestog septembra, u Belgranu, jedno tursko
kupatilo nedaleko od uglednog akvarijuma u Brajtonu. Pročitao mi je neke marljivo
ispisane odlomke njegove poeme koji se odnose na australijsku zonu; ti zamorni i
bezoblični aleksandrinci bili su lišeni čak i relativne zanimljivosti uvodnog pjevanja.
Prepisujem jednu strofu:
Čujte. Desno od stuba uhodanog puta
(Spuštajući se, naravno, sa sjever-sjeverozapadnog dijela)
Dosađuje se kostur jedan — Boja? Nebeskobijela —
Spram kosturnice tora gde svaka ovca luta.
- Dvije smjelosti - uzviknu, likujući - koje je preoteo, čujem da gutaš riječi, uspjeh.
Priznajem, priznajem. Prva, epitet uhodan, koji jasno, ali En passant, ukazuje na
neizbježnu dosadu svojstvenu stočarskim i poljoprivrednim kulucima, na odbojnost
koju se ni Georgije ni naš proslavljeni Don Segundo nisu usudili da tako radikalno
opišu. A druga, energična prozaičnost faze dosađuje se kostur jedan, koju bi svaki
sladunjavko s užasom pokušao da izbaci, ali koju će kritičar muževnog ukusa cijeniti
više od svog života. Pored toga, cio stih odiše uzvišenim savršenstvom. Drugi
67 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
hemistih začinje, na vrlo uzbudljiv način, razgovor sa čitaocem; preduhitrujući
njegovu živu radoznalost, stavlja mu pitanje u usta i odgovara mu . . . odmah. A šta
veliš za ovaj pronalazak nebeskobela? Živopisni neologizam sugeriše nebo koje je
izuzetno značajan činilac australijskog pejzaža. Bez ove evokacije boje stiha bile bi
suviše turobne i čitalac bi pao u iskušenje da zatvori knjigu, duše duboko ranjene
neizlječivom i čemernom tugom.
Oko ponoći sam se pozdravio i otišao.
Pošto su prošle dvije nedelje, Daneri mi je telefonirao, prvi put u životu, koliko je meni
poznato. Predložio mi je da se nađemo u četiri sata >> i popijemo mlijeko u susjednom
,salon-baru’ koji npredni Sunino i Sungri — vlasnici moje kuće, sjećaš se — otvaraju
na uglu; to je poslastičarnica koju ćeš željeti da upoznaš <<. Prihvatio sam, ali više
s rezignacijom no s oduševljenjem. Nije bilo teško naći sto; dotični >> salon-bar
<<, neumoljivo savremen, bio je jedva nešto manje neukusan no što sam očekivao;
uzbuđeni posjetioci za susjednim stolovima spominjali su sume novca koje su Sunino
i Sungi bez dvoumljenja uložili. Karlos Arhentino pravio se da je zadivljen ljepotom
svetlosnih instalacija (koje je, bez sumnje, i ranije vidio), govoreći mi s izvesnom
strogošću:
- Moraš priznati, mada ne želiš, da se ovaj lokal može uporediti s najboljim
Floresovim lokalima.
Poslije mi je ponovo pročitao četiri-pet stranica poeme. Prepravio ih je prema
izopačenom načelu verbalnog razmatranja: Umesto modrikast, stajalo je modričast,
modrast, pa čak i modrikav. Reč mliječna nije bila dovoljno ružna: U silovitom
opisu jedne perionice vune opredijelio se za mlječkasta, mljekičasta, mljekolika . . .
Ozlojeđeno je grdio kritičare; kasnije se smirio uporedivši ih s onim ljudima koji ,,
nemaju plemenite metale, ni parne prese, ni mašine za valjanje, ni sulfurne kiseline za
pravljenje nakita, ali koji mogu ukazati drugima na mjesto gde se nakit može naći ’’ .
Neprestano je osuđivao prologomaniju ,, koju je još princ genija ismijao u duhovitom
uvodu Kihota ’’. Međutim, priznao je da bi naslovnoj strani njegovog novog djela
odgovarao jedan gromoglasan predgovor, prijateljska pohvala potpisana perom
jedne ptice grabljivice. Dodao je da ima namjeru, da objavi uvodno pjevanje svoje
poeme. Tada shvatih svrhu izuzetnog telefonskog poziva; ustvari, on je htio da me
moli da napišem predgovor za tu pedanterijsku mješavinu. Ali moja strepnja ispala je
bespredmetna; Karlos Arhentino primijeti, s kivnim divljenjem, da misli da ne griješi
ako nazove solidnim prestiž koji je u svim krugovima stekao Alvaro Melian Lafinur,
učeni čovjek, koji bi sa zadovoljstvom napisao predgovor ako bih se ja potrudio da
68 w Pjesnički most
ga za to zamolim. Da bih izbjegao najneoprostiviji neuspjeh, ja sam morao postati
glasnogovornik neospornih vrlina: formalnog savršenstva i naučne strogosti, ,, jer taj
prostrani vrt tropa, figura, elegancije, ne trpi nijedan detalj koji ne potvrđuje strogu
istinu’’ . Na kraju dodade da je Beatrisa uvijek uživala u Alvarovom društvu.
Pristao sam, iz dna duše sam pristao. Radi veće uvjerljivosti, naglasio sam da neću
razgovarati s njim u ponedjeljak, već u četvrtak: prilikom male večere kojom se obično
kruniše sastanak u Klubu književnika. ( Takve večere se ne održavaju, ali je činjenica
da se sastanci održavaju četvrtkom, što je Karlos Arhentino Daneri mogao da provjeri
u novinama, a to je mojim riječima davalo izvjesnu uvjerljivost.) Mudro i prepredeno
rekoh da ću, prije no što potegnem pitanje predgovora, izložiti neobičan nacrt djela.
Pozdravismo se; skrenuvši u Ulicu Bernardo de Irigojen, pokušah da objektivno
sagledam svoje mogućnosti:
a) Da razgovaram s Alvarom i da mu kažem da je onaj Beatrisin brat od tetke ( ovo
eufemističko objašnjenje dozvoljavalo mi je da spomenem njeno ime) smislio poemu
koja kao da je rastezala u beskonačnost mogućnosti kakofonije i haosa;
b) Da uopšte ne razgovaram s Alvarom.
Lucidno sam predvidio da ću se opredijeliti za ovo drugo.
Od ranog jutra u petak počeo je da me uznemirava telefon. Ogorčilo me je to što je
taj aparat, koji je ranije prenosio nepovratni Beatrisin glas, sveden na to da prima
uzaludne žalopojke onog prevarenog Karlosa Arhentina Danerija. Srećom nije se ništa
desilo - osim što me uhvatilo neizbežno osjećanje zlobe koje je izazvao taj čovjek što
mi je najprije utrpao izvšenje osjetljivog zadatka da bi me zatim zaboravio.
Telefon je prestao da me prepada ali krajem oktobra Karlos Arhentino mi se opet
javio. Bio je veoma uzrujan; trebalo mi je vremena da prepoznam njegov glas. S tugom
i bijesom promucao je da su oni Sunino i Sungri prevazišli svaku mjeru i da, pod
izgovorom proširenja svoje bezobzirne poslastičarnice namjeravaju da sruše njegovu
kuću.
-Kuću mojih roditelja, moju kuću, staru kuću koja je već pustila korijen u Ulici
Garaj! — ponovio je, zaboravljajući možda na svoju muku, a uživajući u melodiji
glasa.
Nije mi bilo teško da saučestvujem u njegovoj muci. Kad čovek već napuni četrdeset
godina, svaka promjena postaje odvratni simbol prolaska vremena; osim toga, riječ
je bila o kući koja me beskrajno, beskrajno podsjećala na Beatrisu. Želio sam da
objasnim ovu veoma osjetljivu tačku; ali moj sagovornik me nije slušao. Izjavio je
da će, u slučaju da se Sunino i Sungri ne predomisle, njegov advokat, doktor Suni,
69 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
zahtijevati ipso facto odštetu i da će ih natjerati da plate sto hiljada argentinskih
pesosa kao nadoknadu.
Ime advokata me je impresioniralo; njegova kancelarija na uglu ulica Kaseros i
Takuari uživala je poslovičan dobar glas. Upitao sam da li je ovaj već prihvatio da vodi
cio slučaj. Daneri odgovori da če tog istog popodneva razgovarati s njim. Nećkao se
malo, a zatim je onim ravnim, bezličnim glasom, kojem obično pribjegavamo kada
govorimo o veoma ličnim stvarima, rekao da mu je kuća bila neophodna da bi izvšio
svoju poemu zato što se u jednom uglu podruma nalazio Alef. Objasnio mi je da je
Alef jedna tačka u prostoru koja sadrži sve ostale.
- Nalazi se u podrumu ispod trpezarije - objasni mi dikcijom, rasterećenom nevoljom. Alef je moj, on pripada meni; ja sam ga još kao dijete otkrio prije nego što sam pošao
u školu. Stepenice koje vode u podrum su strme, te su mi tetka i tečo zabranjivali da
im se približavam, ali je neko bio rekao da se u podrumu nalazi čitav jedan svijet.
Taj je, kasnije sam saznao, imao na umu jedan sanduk, ali ja sam bio uvjeren da se
tamo zaista nalazi jedan svijet. Tajno sam pošao niz stepenice, pao i otkotrljao niz
zabranjene stepenice. Kad sam otvorio oči, ugledao sam Alefa.
- Alefa? — ponovih.
- Da, tačka koja obuhvata sav prostor zemaljske kugle sagledan iz svih uglova.
Nikome nisam saopštio svoje otkriće, ali sam se poslije vratio. Dijete nije moglo da
shvati da mu je to preimućstvo pruženo da bi zreo čovjek isklesao poemu! Sunino i
Sungri me neće iseliti, ne, ne i ne, hiljadu puta ne. Doktor Suni će, sa zakonikom u
ruci dokazati da je moj Alef neotuđiv.
Nastojao sam da uvedem razumnost u naš razgovor.
- Ali, nije li podrum veoma mračan?
- Svijet pobunjenika nije u stanju da primi istinu. Ako Alef obuhvata sve tačke
svijeta, u njemu su sva svjetla, sva svjetlost i svi izvori svjetlosti.
-Doći ću odmah da ga vidim.
Spustio sam slušalicu prije no što je on imao priliku da mi zabrani. Spoznaja jedne
jedine činjenice izaziva lančano uočavanje cijelog niza objektivnih odlika koje ranije
nisam naslućivao; bio sam zapanjen kako do ovog trenutka nisam shvatio da je Karlos
Arhentino bio lud.
Uostalom, cijela porodica Viterbo . . . Beatrisa (obično to stalno ponavljam) bila je
žena, djevojčica, gotovo neumoljive oštroumnosti, ali bilo je u njoj neke nemarnosti,
rasejanosti, nehaja, prave surovosti, koja je možda zahtijevala patološko objašnjenje.
Arhentinovo ludilo ispunilo me je pakosnom radošću; među nama je, intimno, uvijek
70 w Pjesnički most
postojala mržnja.
Kad sam stigao u Ulicu Garaj, služavka me je ljubazno zamolila da sačekam. Dijete
je, po običaju, bilo u podrumu razvijajući filmove. Pored vaze, bez ijednog cvijeta, na
beskorisnom klaviru, osmjehivala se (pre vanvremenska no anahronična) slika Beatrise
sumornih boja. Niko nas nije mogao vidjeti; u naletu nježnog očaja približio sam joj se
govoreći:
- Beatrisa, Beatrisa Elena, Beatrisa Elena Viterbo, draga Beatrisa, nepovratna
Beatrisa, to sam ja, Borhes.
Ubrzo je ušao Karlos. Govorio je suvim glasom; shvatio sam da mu se samo jedna
misao vrtjela u glavi, misao o gubitku Alefa.
- Čašicu pseudokonjaka - zapovjedio je - a zatim odmah u podrum. Znaš,
nepohodno je da legneš na bok. Neophodni su takođe mrak, mir, izvjesno vizuelno
prilagođavanje. Spustićeš se na pod od cigala i upraviti pogled na devetnaesti stepenik
dotičnih stepenica. Ja ću otići, a ti ćeš ostati sam u podrumu. Uplašićeš se od miševa,
to bar nije teško! Prije no što prođe nekoliko minuta, ugledaćeš Alefa. Mikrokozm
alhemičara i kabalista, naš konkretni poslovični prijatelj, mutum in parvo! Još dok
smo bili u trpezariji, dodade:
- Razumije se da u slučaju da ga ne vidiš, tvoja nesposobnost ne obara moje
svjedočanstvo . . . Siđi; ubrzo ćeš moći da razgovaraš sa svim Beatrisinim slikama.
Požurio sam da siđem, sit njegovih jalovih riječi. Podrum, koji je jedva bio malo
SIRI od stepenica, ličio je na bunar. Pogledom sam uzalud tražio sanduk o kojem mi
je Karlos Arhentino pričao. Neki sanduci puni boca i džakovi skrivali su jedan ugao
od mojih pogleda. Karlos uze jedan džak savijajući ga i postavljajući ga na određeno
mjesto.
- Jastuk je skroman - objasni - ali da je samo jedan santimetar viši, ne bi vidio ama
baš ništa, te bi ti bilo žao i stidio bi se. Prostri se po podu i broj do devetnaestog
stepenika.
Slijedio sam njegova besmislena uputstva; a zatim je otišao. Pažljivo je zatvorio
poklopac iznad stepeništa; činilo mi se da je u podrumu bio potpuni mrak, mada sam
kasnije uočio jednu pukotinu svjetlosti. Vrlo brzo sam shvatio opasnost u kojoj sam se
nalazio: dopustio sam da me jedan ludak sahrani pošto sam prethodno popio otrov.
Iza Karlosovih naduvanih riječi nazirao sam svoj intimni strah od toga da neću vidjeti
čudo; da bi sakrio ludilo od sebe i drugih, Karlos je morao da me ubije. Osjetio sam
neku neodređenu mučninu koju sam pokušao da pripišem ukočenosti, a ne dejstvu
narkotika. Zatvorih oči, zatim ih otvorih. U tom trenutku ugledah Alefa.
71 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Stigao sam, sada do neiskazanog središta moje priče; tu sam, kao književnik, počeo
da gubim svaku nadu. Svaki jezik jeste azbuka simbola čije korišćenje podrazumijeva
određenu prošlost, koju sagovornici dijele; kako mogu drugima da prenesem Alefa,
kojeg moje zastrašeno pamćenje jedva dotiče? Mistici su, u sličnom zanosu, obilato
koristili ambleme: da označi božanstvo, Persijanac govori o jednoj ptici koja na neki
način jeste svaka ptica; Alanus Insulis spominje jednu loptu čije se središte nalazi
svugdje a obim nigdje; Jezekilj priča o anđelu s četiri lica koji se istovremeno okreće
ka istoku i zapadu, ka sjeveru i jugu. (Ne prisjećam se ovih nezamislivih analogija
uzalud; one imaju veze s Alefom.) Možda mi bogovi neće onemogućiti da otkrijem
sličnu metaforu, ali ova pripovijest bila bi prožeta književnošću, prividom. Pored
toga, suštinski problem je nerješiv: a to je nabrajanje, makar djelimično, jednog
beskonačnog skupa. U tom divovskom trenutku, sagledao sam milione prijatnih ili
groznih događaja; ali ono što me je zaprepastilo bilo je to što su se svi odvajali u istoj
tački, ne zaklanjajući jedan drugog u svojoj neprozirnosti. Ono što su moje oči vidjele
bilo je istovremeno; ali ono što ću ispričati je sukcesivno, jer je jezik takav. Ali nešto ću
valjda, uspjeti da prenesem.
U dno stepenika, s desne strane, vidio sam jednu malu blistavu loptu, koja je
odavala zasljepljujući sjaj. U prvom trenutku učinilo mi se da se ona okreće; ali
kasnije sam vidio da je utisak kretanja bila iluzija izazvana vrtoglavim prizorima
u njoj. Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri santimentra, ali kosmički prostor bio je
tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, mesec ogledala) bila je beskonačno
mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih tačaka u kosmosu. Vidio sam prostrano
more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam
posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli lavirint
(u Londonu), vidio sam beskrajne neposredne oči okrenute jedne prema drugima u
meni kao u nekom ogledalu, vidio sam sva ogledala na zemlji a da ni u jednom ne
ugledam svoj lik, vidio sam u dvorištu Ulice Soler iste pločice koje sam prije trideset
godina vidio na ulazu jedne kuće u Frei Bentosu, vidio sam bukete cvijeća, snijeg,
duvan, metalne žice, vodenu paru, ispupčene pustinje polutara i svako zrno pijeska, u
Invernesu sam vidio jednu ženu koju neću zaboraviti, vidio sam divlju kosu, ponosno
tijelo, vidio sam rak u grudima, vidio sam krug suve zemlje kraj staze gdje je nekada
bilo drvo, vidio sam jedan lletnjikovac u Adrogeu, primjerak prve engleske verzije
Plinija Filemona Holanda, vidio sam istovremeno svako slovo svake stranice( kada
sam bio dijete, čudio sam se kako to da se slova zatvorene knjige nisu miješala i gubila
u toku noći) , vidio sam u isto vrijeme dan i noć, vidio sam zalazak sunca u Keretaru,
koje kao da je imalo boju bengalske ruže, vidio sam svoju praznu spavaću sobu, u
jednom kabinetu u Akmaru vidio sam zemaljsku kuglu između dva ogledala koja je
umnožavaju beskrajno, vidio sam konje uskovitlanih griva na obali Kaspijskog mora
u zoru, vidio sam delikatni sklop kostiju jedne ruke, vidio sam preživjele učesnike
jedne bitke, kako šalju razglednice, u jednom izlogu Mirzapura vidio sam španski špil
karata, vidio sam izdužene sjenke paprati u staklenoj bašti, vidio sam tigrove, klipove,
bizone, potrese i vojske, vidio sam sve mrave koji postoje na zemlji, persijske,astrolabe,
vidio sam u fioci jednog pisaćeg stola( ugledavši rukopis, stresao sam se) skaredna,
nevjerovatna, precizna pisma koje je Beatrisa pisala Karlosu Arhentinu, vidio sam
obožavani spomenik u Čakariti, vidio sam okrutnu relikviju onoga što je s uživanjem
bila Beatrisa Vieterbo, vidio sam cirkulaciju moje tamne krvi, vidio sam ljubav kako
povezuje i smrt kako mijenja, vidio sam zemlju Alefu, vidio sam svoje lice, osjećao
sam nesvjesticu i plakao jer su moje oči vidjele taj tajni i pretpostavljeni predmet,čije
ime ljudi uzurpiraju mada ga nijedan čovek vidio nije: Nepojmljivi svemir.
Osjetih beskrajno poštovanje, beskrajnu žalost.
- Mora da si zbunjen od tolikog razgledanja tamo gdje te niko nije pozvao- reče
jedan omrznuti i veseli glas. – Možeš lupati glavom do ludila, ali ni za jedan vijek mi
se nećeš odužiti za ovo otkriće. Kakva divna osmatračnica, Borhese!
Noge Karlosa Arhentina bile su na najvišem stepeniku. U iznenadnoj polusvjetlosti,
uspio sam da se dignem i promucam:
- Divna. Zaista, divna.
Ravnodušnost moga glasa me je iznenadila. Nestrpljivi Karlos Arhentino je insistirao:
- Jesi li vidio sve lijepo u bojama?
U tom trenutku smislio sam svoju osvetu. Dobroćudan, otvoreno sažaljiv, nervozan,
praveći se ludim, zahvalio sam Karlosu Arhentinu Daneriju na gostoprimstvu
njegovog podruma nagovarajući ga da iskoristi rušenje svoje kuće da bi se udaljio od
zlokobne metropole, koja nikome, vjerujte, nikome, ne oprašta. Blago, ali uporno, sam
odbijao da govorim o Alefu; pozdravljajući se, zagrlih ga, ponavljajući da selo i mir
djeluju kao dva velika ljekara.
Na ulici, na stepeništu Trga Ustava, u metrou, sva lica izgledala su mi poznata.
Uplašio sam se da nije ostala nijedna stvar koja bi me mogla iznenaditi, strahovao sam
da ću uvijek imati utisak da se vraćam nečemu što mi je već poznato. Srećom, poslije
nekoliko neprospavanih noći, povratio mi se zaborav.
Post skriptum prvog marta 1943. godine. Šest mjeseci poslije rušenja nekretnina
u Ulici Garaj, izdavačka kuća Prokusto, koja se nije dala uplašiti dužinom poeme,
72 w Pjesnički most
73 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
izbacila je na tržište izbor ,,argentinskih fragmenata’’. Vrijedi prepričati šta se, zapravo,
dogodilo; Karlos Arhentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu književnosti.1
Prvu nagradu je dobio doktor Aita; treću je dobio doktor Mario Bonfanti; na neki
volšeban način, moja knjiga Kockarske karte nije dobila ni jedan jedini glas. Još
jednom su pobijedili nerazumijevanje i zavist! Ima već dosta vremena kako ne
uspijevam da vidim Danerija; novine izvještavaju da će nas počastiti još jednim
tomom. Njegovo srećno pero ( kojem više nije smetao Alef) posvetilo se opijevanju
doktora Aseveda Dijasa.
Želim da dodam dvije primjedbe: jedna, o prirodi Alefa; druga, o njegovom imenu.
Kao što je poznato, ime odgovara nazivu prvog slova svetog jezika. Primijenio sam
ga na moju priču namerno. U Kabali, ovo slovo označava En Sof, beskrajno i čisto
božanstvo; neki su, takođe, tvrdili da ono ima oblik čovjeka koji pokazuje na nebo
i zemlju ukazujući na to da je donji svijet ogledalo i mala gornjeg; Mengenlehre ga
uzima za simbol mnogobrojnih beskraja u kojima cjelina nije veća nego bilo koji dio.
Mene je zanimalo sljedeće: je li Karlos Arhentino izmislio ovaj poziv ili ga je pročitao
u jednom od bezbrojnih tekstova, koje mu je Alef njegove kuće otkrio, gdje označava
tačku koju obuhvata sve ostale tačke? Vjerovali ili ne, ja mislim da postoji( ili da je
postojao) drugi Alef, ja mislim da je onaj iz Ulice Garaj lažni Alef.
Evo zbog čega. Oko 1867. Kapetan Arton nalazio se u Brazilu u svojstvu britanskog
konzula; jula 1942. Pedro Enrikes Urenja je otkrio u biblioteci Santosa jedan njegov
rukopis o ogledalu koje istočnjaci pripisuju Skenderu Zu al- Karnajnu ili Aleksandru
Dvorogom iz Makedonije. U ogledalu se održavao čitav svemir. Baton spominje još
neke slične naprave- sedmostruki pehar Kaja Josrua, ogledalo koje je Tarik Benzejad
našao u jednoj kuli( Hiljadu i jedna noć, 272) , ogledalo koje Lukijan Samosatski
mogao razgledati na mjesecu ( Istinita istorija, I, 26), stakleno koplje koje se u prvoj
knjizi Kapelinog Satirkona pripisuje Jupiteru, Merlinovo univerzalno ogledalo
,,okruglo i šuplje, slično staklenom svijetu’’ ( The Faerie Queene, III, 2, 19) – i dodaje
ove neobične riječi: ,,Ali prethodne naprave( osim mane što nisu uopšte postojale)
bile su obični optički instrumenti. Vjernici koji odlaze u džamiju Amr koja se nalazi
u jednom od kamenih stubova oko centralnog dvorišta... Niko ga, naravno, ne može
vidjeti, ali oni koji prislone uvo na površinu stuba priznaju da ubrzo začuju neku
vrtoglavu buku... Džamija potiče iz VII vijeka; stubovi su još iz vremena preislamskih
hramova, što potvrđuje Abenkaldunovu misao: ,,U državama koje osnuju nomadi,
neophodni su stranci za sve poslove u vezi s neimarstvom.’’
Postoji li taj Alef u srcu jednog kamena? Da li sam i njega vidio kada sam vidio sve
što postoji, a zatim zaboravio? Naša svijest podložna je dejstvu zaborava; pod dejstvom
74 w Pjesnički most
,,Majstor i Margarita”
(odlomak)
Mihail Bulgakov
NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA
Jednom u proljeće, u vrijeme neobično toplog sutona pojavila su se na
Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi dvojica građana. Prvi od njih, odjeven u sivo
ljetno odijelo, bio je malena rasta, uhranjen, ćelav, nosio je u ruci lagano savijen
elegantni šešir, a njegovo brižljivo obrijano lice resile su naočale neprirodne veličine,
u crnom rožnatom okviru. Drugi - plećati, riđokosi, razbarušeni mladić s kockastom
kapom, zabačenom na zatiljak - bio je u šarenoj košulji, zgužvanim bijelim hlačama i
crnim platnenim cipelama. Prvi nije bio nitko drugi do Mihail Aleksandrovič Berlioz,
urednik debelog umjetničkog časopisa i predsjednik upravnog odbora jednog od
najvećih moskovskih književnih udruženja sa skraćenim nazivom MASSOLIT, a
njegov mladi pratilac - pjesnik Ivan Nikolajevič Ponirjov, koji piše pod pseudonimom
Bezdomni. Došavši u sjenu tek zazelenjelih lipa, pisci su se najprije uputili k šareno
obojenom kiosku s natpisom »Pivo i mineralne vode«.
Da, valja istaći prvu čudnovatost te strašne svibanjske večeri. Ne samo kod
kioska, nego i u cijeloj aleji, paralelnoj s ulicom Mala Brona, nije bilo nikoga. U to
vrijeme, kad se čovjeku čini da nema snage ni da diše, kad se sunce, užarivši Moskvu,
u suhoj magli sagibalo nekamo iza Sadovog Koljca - nitko nije došao pod lipe, nitko
nije sjeo na klupu, pusta bijaše aleja.
- Dajte nam narzana - zamolio je Berlioz.
- Nema narzana - odgovorila je žena u kiosku i, tko će znati zbog čega, uvrijedila se.
- Piva ima? - promuklim glasom raspitivao se Bezdomni.
- Pivo će dopremiti tek predvečer - odgovorila je žena.
- A što imate? - upitao je Berlioz.
- Sok od marelica, ali topao - rekla je žena.
- Pa dajte, dajte, dajte!...
Sok od marelica žuto se pjenušac, i u zraku je zamirisalo po brijačnici. Ispivši,
književnici su odmah počeli štucati, platili su i sjeli na klupu licem prema ribnjaku,
leđima prema Bronoj ulici. Tada se zbila druga čudnovatost, ali se ona ticala samo
75 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Berlioza. Naglo je prestao štucati, njegovo srce je zalupalo i načas nekamo nestalo,
zatim se vratilo, ali s tupom iglom koja je u njemu zapela.
Osim toga, Berlioza je uhvatio bezrazložan, ali tako jaki strah, da je poželio
pobjeći s Patrijaršijskih ribnjaka, odmah, glavom bez obzira. Berlioz se turobno
osvrnuo, ne shvaćajući što ga je to uplašilo.
Problijedio je, obrisao rupčićem čelo, i pomislio: »Što je to sa mnom? To mi se
još nikada nije dogodilo. Srce mi ne radi kako treba ... Premoren sam. Vrijeme je da
sve pošaljem k vragu i odem u Kislovodsk ...«
I tada se pred njim zgusnuo užareni zrak i iz tog zraka nastao je prozirni građanin
prečudnovata izgleda. Na maloj glavi džokejska kapica, kockasti, kusati prozirni
kaputić .. . Građanin visok jedan hvat, ali uskih ramena, nevjerojatno mršav, a lice,
dopustite primjedbu, podrugljivo.
Berliozov život nije se odvijao tako da bi ga mogao pripraviti na neobične pojave.
Problijedivši još jače, on je izbuljio oči i, zbunjen, pomislio: »To je nemoguće!...«Ali
je to, jao, bilo moguće, i dugački, prozirni građanin, ne dodirujući zemlju, njihao se
pred njim nalijevo i nadesno. Tada je užas tako ubuzeo Berlioza da je zatvorio oči. A
kad ih je otvorio vidio je da se sve svršilo: sumaglica se rastopila, kockasti je nestao, i
istovremeno tupa je igla iskočila iz srca.
- Fuj, vraže! - uzviknuo je urednik. - Znaš, Ivane, sad samo što me od žege nije udarila
kap! Čak sam imao nešto kao halucinacije . . . - Pokušao se nasmiješiti ali je u
njegovim očima još uvijek titrala bojazan a ruke su drhtale. Ipak, postepeno se
smirio, hladio se mahanjem rupčića i izgovorio prilično bodro: »No, dakle ...« - pa
nastavio govor koji je bio prekinuo dok su pili sok od marelica.
Držao je govor, kako se kasnije ispostavilo, o Isusu Kristu. O tome je bila riječ
zato što je urednik za slijedeći broj časopisa naručio od pjesnika veliku antireligioznu
poemu. Tu je poemu Ivan Nikolajevič napisao, čak u vrlo kratkom roku, ali ona, na
žalost, nije zadovoljila urednika.
Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa, vrlo crnim bojama, pa
ipak je, prema urednikovu mišljenju, trebalo čitavu poemu pisati iznova. Eto, sada
je urednik držao pjesniku nešto kao predavanje o Isusu, s namjerom da istakne
osnovnu pjesnikovu grešku.
Teško je reći što je zavelo Ivana Nikolajeviča - da li umjetnička snaga njegova
talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o kojem je namjeravao pisati - tek Isus
je, kako ga je on prikazao, ispao, no, potpuno živ iako neprivlačan lik. Berlioz je
pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno
to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu - puke
76 w Pjesnički most
izmišljotine, najobičniji mit. Valja primijetiti da je urednik bio načitan čovjek I vrlo
je spretno u svome govoru upozoravao na drevne historičare, na primjer, znamenitog
Pilona Aleksandrijskog, na blistavo obrazovana Josipa Flavija, koji nikada ni i jednom
riječju nisu spomenuli postojanje Isusovo. Pokazujući solidnu erudiciju, Mihail
Aleksandrovič, među ostalim, saopćio je pjesniku i to da ono mjesto u petnaestoj
knjizi, u 44. poglavlju glasovitih Tacitovih »Anala«, gdje se govori o muci Isusovoj, nije
ništa drugo nego kasniji, krivotvoreni umetak. Pjesnik, kojemu je sve što je urednik
govorio bila novost, pažljivo je slušao Mihaila Aleksandroviča uprijevši u njega svoje
živahne, zelene oči, i samo je ponekad štucao, šapatom psujući sok od marelica.
- Ne postoji nijedna istočna religija - govorio je Berlioz - u kojoj ne bi, kao po pravilu,
bezgrešna djevica na svijet donijela Boga. Ne izmislivši ništa nova, i kršćani su upravo
tako stvorili svojeg Isusa koji zapravo među živima nikada nije postojao. Upravo to
valja istaći...
Visoki Berliozov tenor razlijegao se pustom alejom, I što se više Mihail
Aleksandrovič upuštao u šikaru - u koju se može upuštati, bez rizika da slomi vrat,
samo vrlo obrazovan čovjek - to je više pjesnik upoznavao zanimljive i poučne stvari o
egipatskom Ozirisu, milostivom bogu i sinu Neba i Zemlje, o feničkom bogu Famuzu,
o Marduku, i čak o manje poznatom strašnom bogu Vicli-Pucli kojeg su nekada
poštovali Asteki u Meksiku. I upravo u vrijeme dok je Mihail Aleksandrovič pričao
pjesniku kako su Asteki od tijesta pravili lik Vicli- Puc-lija, u aleji se pojavio prvi
čovjek.
Kasnije, kad je, otvoreno govoreći, bilo već prekasno, razne ustanove podnijele su
svoje izvještaje s opisom tog čovjeka. Usporedba tih izvještaja izaziva čuđenje. Tako
u prvom od njih stoji da je taj čovjek bio niska rasta, da je imao zlatne zube i da
je šepao na desnu nogu. U drugom - da je čovjek bio golema rasta, da su mu zubne
krunebile od platine, da je šepao na lijevu nogu. Treći izvještaj lakonski saopćava da
čovjek nije imao posebnih znakova.
Mora se priznati da nijedan od tih izvještaja ne vrijedi ni pišljiva boba. Prije
svega: ni na jednu nogu opisani nije šepao, I njegov rast nije bio ni nizak ni golem,
nego jednostavno visok.
Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine a s desne - od
zlata. Bio je u skupocjenom, sivom odijelu, u inozemnim cipelama u skladu s bojom
odijela. Sivu beretu naherio je na uho, pod miškom je nosio štap s crnom drškom
u obliku pudličine glave. Na izgled - nešto više od četrdeset godina. Usta nekako
nakrivljena. Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak zeleno. Obrve
crne, jedna viša od druge. Jednom riječju - stranac.
77 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Prolazeći kraj klupe na kojoj su se smjestili urednik i pjesnik, stranac ih je
pogledao, zaustavio se i nenadano sjeo na susjednu klupu, dva koraka od dvojice
prijatelja.
»Nijemac ...« - pomislio je Berlioz.
»Englez. . . - pomislio je Bezdomni - gle, i nije mu vruće u rukavicama!«
A stranac je pogledom prešao po visokim kućama koje su u kvadratu okružile
ribnjak, odmah se mogloprimijetiti da ovo mjesto vidi prvi put i da ga je ono
zainteresiralo.
Zaustavio je pogled na gornjim katovima gdje se u staklima osljepljujuće
odražavalo izlomljeno sunce, koje je za Mihaila Aleksandroviča odlazilo zauvijek,
zatim je spustio pogled nadolje gdje su stakla počela tamniti u predvečerje, nečemu
se prezirno podsmjehnuo, zažmirio je, položio ruke na dršku štapa, a podbradak na
ruke.
- Ti si, Ivane - govorio je Berlioz - vrlo dobro i sa tirički prikazao, na primjer, rođenje
Isusa, sina božjega, ali je sol u tome što se prije Isusa rodio čitav niz božjih sinova kao,
recimo frigijski Atis, ukratko, nijedan se od njih nije rodio i nikoga nije bilo, ubrojivši
među njih i Isusa, i potrebno je da ti umjesto rođenja ili, recimo, dolaska mudraca,
opišeš besmislenost glasina o tom rođenju ... A po tvom pričanju proizlazi da se on
stvarno rodio!... Tada je Bezdomni pokušao zaustaviti mučnu štucavicu, zadržao je
dah, od čega je štucnuo još mučnije I glasnije, i u taj čas je Berlioz prekinuo svoj
govor jer se stranac iznenada dignuo i uputio k piscima. Oni su ga začuđeno pogledali.
- Oprostite, molim - progovorio je došljak s inozemnim naglaskom ali bez izvrtanja
riječi - što sebi dopuštam,iako se ne poznajemo ... ali predmet vaše učene besjede
toliko je zanimljiv da. ..
Uljudno je skinuo beretu i prijateljima nije ništa drugo preostalo nego da se dignu
i naklone.
»Ne, bit će da je Francuz...« - pomislio je Berlioz.
»Poljak!..« - pomislio je Bezdomni.
Valja dodati da je stranac već od prvih riječi izazvao u pjesniku odvratan dojam,
a Berliozu se čak svidio, to jest nije da se baš svidio, ali, kako da se čovjek izrazi...
zainteresirao ga, tako nešto.
- Dopuštate li da sjednem? - ljubazno je zapitao stranac, i prijatelji su se nekako nehotice
razmaknuli, stranac je spretno sjeo između njih i odmah stupio u razgovor.
- Ako nisam krivo čuo, vi ste izvoljeli govoriti da Isusa nije bilo na svijetu? - upitao je
stranac, okrenuvši prema Berliozu svoje lijevo, zeleno oko.
- Ne, vi niste krivo čuli - uljudno je odgovorio Berlioz - upravo sam to govorio.
78 w Pjesnički most
- Ah, kako zanimljivo! - uskliknuo je stranac.
»A kog vraga on hoće?« - pomislio je Bezdomni i namrštiose.
- Slažete li se i vi sa svojim subesjednikom? – upitao je neznanac, okrenuvši se udesno k
Bezdomnom.
- Sto posto! - potvrdio je ovaj, rado se izražavajući izvještačenoi slikovito.
- Divno! - uskliknuo je nepozvani subesjednik i, ne kako se lopovski osvrnuvši i
prigušivši svoj duboki glas,rekao: - Oprostite mi moju nametljivost, ali ja sam razumio
da vi, bez obzira na sve ostalo, čak ne vjerujete ni u Boga? - Pogledao je tobože
uplašeno i dodao: - Kunem se, nikome neću reći!
- Da, mi ne vjerujemo u Boga - podsmjehnuvši se strančevom strahu, odgovorio je
Berlioz - ali o tome se može govoriti potpuno slobodno.
Stranac se naslonio na klupu i upitao, čak kreštavo od radoznalosti:
- Vi ste ateisti?!
- Da, mi smo ateisti - smiješeći se odgovorio je Berlioz, a Bezdomni je Ijutito pomislio:
»Baš se prilijepio, inozemni gusak!«
- Oh, kakva divota! - viknuo je čudni stranac i vrtio glavom, gledajući čas jednog čas
drugog književnika.
- U našoj zemlji ateizam nikoga ne čudi - diplomatski uljudno rekao je Berlioz. - Većina
našeg stanovništva je svjesna i davno je prestala vjerovati bajkama o Bogu.
Tada je stranac izveo takvu šalu: ustao je i stisnuo začuđenu uredniku ruku,
izgovarajući kod toga ove riječi:
- Dopustite da vam zahvalim od sveg srca!
- Zašto njemu zahvaljujete? - trepćući očima upitao je Bezdomni.
- Za vrlo važnu obavijest koja je meni kao putniku neobično zanimljiva - značajno
podigavši kažiprst, objasnio je inozemni čudak.
Važna obavijest očito se zaista snažno dojmila putnika jer je preplašeno pogledom
preletio kuće kao da se boji da na svakom prozoru ne ugleda po jednog ateista.
»Ne, on nije Englez« - pomislio je Berlioz, a Bezdomni je pomislio: »Gdje je on to
naučio tako govoriti ruski, baš me zanima!« - i opet se namrštio.
- Ali dopustite da vas upitam - nakon nemirnog razmišljanja progovorio je inozemni
gost - kako je s dokazima o postojanju Božjem, kojih, kako je poznato, ima točno pet?
- Jao! - sažaljivo je odgovorio Berlioz. - Nijedan od tih dokaza ne vrijedi ništa i
čovječanstvo ih je već odavnostavilo u arhiv. Priznajte da je na području razuma svaki
dokaz o postojanju Boga nemoguć.
- Bravo! - viknuo je stranac. - Bravo! Vi ste u potpunosti ponovili misao nemirnog starca
Immanuela o tom pitanju. Ali eto čuda: on je potpuno razorio svih pet dokaza, a
79 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
zatim je, kao da se ruga sam sebi, postavio vlastiti,šesti dokaz.
- Kantov dokaz - fino se nasmiješivši, suprotstavio se obrazovani urednik - također je
neuvjerljiv. I nije uzalud Schiller govorio da Kantova razmišljanja o tom pitanjumogu
zadovoljiti samo robove, a Strauss se jednostavno smijao tom dokazu.
Berlioz je govorio i istovremeno mislio: »Ipak, tko je on? I zašto on tako dobro
govori ruski?«
- Trebalo bi tog Kanta uhapsiti za takve dokaze i zatvoriti na tri godine u Solovke! potpuno neočekivano bubnuo je Ivan Nikolajevič.
- Ivane! - zbunjen, šapnuo je Berlioz.
Ali prijedlog da se Kanta pošalje u Solovke ne samo da nije prenerazio stranca
nego ga je čak oduševio.
- Upravo tako, upravo tako - povikao je i njegovo je lijevo, zeleno oko, upereno u
Berlioza, zablistalo. – Tamo je njemu mjesto! Ja sam mu tada kod doručka rekao:
»Vi ste, profesore, volja vaša, izmislili nešto nelogično! Moždaje to mudro, ali je jako
nerazumljivo. Vas će ismijati«.
Berlioz je izbuljio oči. »Kod doručka ... Kantu? Što on to plete?« - pomislio je.
- Ali - nastavio je stranac kojeg nije smela Berliozova zapanjenost i okrenuo se k pjesniku
- njega se ne možeposlati u Solovke zato što on već više od stotinu godina prebiva na
mjestima koja su znatno udaljenija nego Solovke, a izvući ga odanle ni na koji način
nije moguće, uvjeravam vas!
- Baš mi je žao! - odazvao se napržica-pjesnik.
- I meni je žao! - složio se neznanac, bliješteći okom,
i nastavio: - Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boganema, onda se pitam, tko
upravlja ljudskim životom i uopće čitavim rasporedom na svijetu?
- Sam čovjek upravlja - požurio se da ljutilo odgovori Bezdomni na ovo, treba priznati,
ne baš jednostavno pitanje.
- Oprostite - blago se odazvao stranac - da bi se upravljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak
imati točan plan zaneki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam,kako
može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen mogućnosti da sastavi bilo kakav plan
čak za smiješno kratki rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za
svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista - neznanac se okrenuo Berliozu - zamislite da vi na
primjer počnete upravljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako dakažem,
to vam se svidi i odjednom imate ... khe ...
khe ... rak na plućima... –
Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na plućima pričinila
zadovoljstvo - da, rak, - žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu riječ - i vaše je
80 w Pjesnički most
upravljanje završeno! Ničija sudbina osim vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam
počinju laga ti, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim šarlatanima, a
možda i vračarama. Kao prvo i drugo, takoi treće - potpuno je besmisleno, shvaćate
i sami. I sve to završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da nečim upravlja,
odjednom leži nepomično u drvenom lijesu, a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca
nema više nikakve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek je odlučio
da otputuje u Kislovodsk - stranac je namignuo Berliozu - čini se, sitnica, ali on to ne
može učiniti jer se iz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa
zar ćete reći da je on sam sobom takoupravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime
upravljaonetko sasvim drugi? - Sada se stranac nasmijao čudnim smijehom. Berlioz je
s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke
neugodne misli. »Nije on stranac! Nije stranac! - mislio je - on je čudan subjekt... ali,
dopustite, tko je on?«
- Vi želite zapušiti, kako vidim? - neočekivano se neznanac obratio Bezdomnom. Kakve cigarete volite?- A vi imate različite, zar ne? - mračno je upitao pjesnik kojemu
je ponestalo cigareta.
- Kakve najviše volite? - ponovio je neznanac.
- Pa, »Našu marku« -zlobno je odgovorio Bezdomni.
Neznanac je brzo izvadio iz džepa kutiju za cigarete iponudio je Bezdomnome.
- »Naša marka«.
Urednika i pjesnika nije toliko začudilo da se u kutijinašla upravo »Naša
marka« koliko sama kutija. Bila jegolema, od suhog zlata i kod otvaranja, na
njezinompoklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni trokut.
Književnici su pomislili različite stvari. Berlioz: »Ne,stranac je!«, a Bezdomni:
»Gle, vrag neka ga nosi! A?«
Pjesnik i vlasnik kutije zapušili su, a nepušač Berliozje odbio cigaretu.
»Moram mu odgovoriti - odlučio je Berlioz - da,tako, čovjek je smrtan, nitko to ne
osporava. Ali stvar jeu tome da ...«
Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac:
- Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje.Zlo je u tome da je on ponekad
nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će
raditi danas navečer.
»Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja ...« -pomislio je Berlioz i odvratio:
- Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata.
Razumije se samo posebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla...
- Cigla bez razloga - značajno ga je prekinuo neznanac - nikome i nikada ne pada na
81 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
glavu. U vašem slučaju,uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti
drugačijom smrću.
- Možda vi znate kakvom? - s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen
u neki stvarno apsurd ni razgovor - pa ćete mi reći?
- Odmah, - odazvao se neznanac. Pogledom je promjerio Berlioza kao da se sprema da
mu sašije odijelo,kroz zube promrmljao nešto kao: »Jedan, dva ... Merkuru drugoj
kući... mjesec je nestao ... šest - nesreća ...večer - sedam...« - pa je glasno i radosno
objavio: Vama će odrezati glavu!
Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oči na bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao,
kiselo se osmjehnuvši:
- A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti?
- Ne - odgovorio je subesjednik - Ruskinja, komsomolka.
- Hm . . . - progunđao je Berlioz kojeg je neznančeva šala razdražila - to je, oprostite,
vrlo malo vjerojatno.
- Molim da i vi meni oprostite - odgovorio je stranac- ali to je tako. Da, htio bih vas
upitati što ćete raditi danas navečer, ako nije tajna?
- Nije tajna. Sada ću otići kući u Sadovu ulicu, a za tim u deset sati navečer održat će se
u MASSOLIT-u sjednica kojoj ću ja predsjedavati.
- Ne, to nikako ne može biti - tvrdo se usprotiviostranac.
- A zašto?
- Zato - odgovorio je stranac i žmirkavo pogledao u nebo gdje su letjele crne ptice sluteći
večernji hlad – jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila
nego ga je i prolila. Zato se sjednica neće održati.
Nastupila je, što je valjda razumljivo, potpuna tišinapod lipama.
- Oprostite - poslije stanke progovorio je Berlioz, gledajući stranca koji je mljeo gluposti
- u kakvoj je vezi s tim suncokretovo ulje. . . i Anuška?
- Evo u kakvoj je vezi suncokretovo ulje – odjednom je progovorio Bezdomni očito
odlučivši da nezvanom subesjednikuobjavi rat. - Niste li vi, građanine, bili nedavno u
lječilištu za umobolne?
- Ivane! - tiho je uskliknuo Mihail Aleksandrovič.
Ali se stranac nije nimalo uvrijedio i preveselo se nasmijao.
- Bio sam, bio sam, i ne jedanput! - uzviknuo je smijući se, ali nije s pjesnika skidao
nenasmijano oko. - Gdjeja sve nisam bio! Samo mi je žao što nisam našao vremenada
upitam profesora što je to shizofrenija. Ali vi ćete to odnjega sami doznati, Ivane
Nikolajeviču!
82 w Pjesnički most
- Odakle znate kako se ja zovem?
- Smilujte se, Ivane Nikolajeviču, ali tko ne zna zavas? - Stranac je izvukao iz džepa
jučerašnji broj »Književnih novina« i Ivan Nikolajevič ugledao je na prvoj stranisvoju
sliku a ispod nje svoje vlastite pjesme. Ali dokaz slave i popularnosti koji ga je još jučer
tako radovao sada ganije nimalo veselio.- Ispričavam se - rekao je i njegovo se lice
smrklo -možete li pričekati časak? Htio bih svome drugu reći nekoliko riječi.
- O, samo izvolite! - uzviknuo je neznanac. - Tu, pod lipama, tako je lijepo, a ja se, osim
toga, nikamo ne žurim.
- Znaš što, Miša - šaptao je pjesnik, odvukavši Berliozau stranu - on nije nikakav
turist, nego špijun. To je ruski emigrant koji se prebacio k nama. Zatraži od njega
dokumente, inače će otići...
- Misliš? - uznemireno je šapnuo Berlioz i pomislio:
»A možda on ima pravo!«
- Vjeruj ti meni - zapištao mu je pjesnik u uho – on se prenavlja da je lud, da bi nešto
ispitao. Čuješ li kako govori ruski - dok je pjesnik govorio, kradom je gledao i pazio da
stranac ne bi utekao - idemo, zadržimo ga, inače će otići...
Pjesnik je povukao Berlioza za ruku prema klupi. Neznanac nije sjedio nego je
stajao kraj nje, držeći urukama nekakvu knjižicu u tamnosivom uvezu, nabijeni omot
iz dobrog papira i posjetnicu.
- Oprostite mi što sam se u žaru našeg spora zaboravio predstaviti. Evo moje posjetnice,
putnice i poziva da dođem u Moskvu radi konzultacije - ozbiljno je progovorio
stranac, pronicavo gledajući obojicuknjiževnika.
Ovi su se zbunili. »Vraže, čuo je sve ...« - pomislio je Berlioz i uljudnom gestom
pokazao da predočenje dokumenata nije potrebno. Dok ih je stranac pružao uredniku,
pjesniku je uspjelo razabrati na posjetnici riječ »profesor«, tiskanu latinicom, i prvo
slovo prezimena dvostruko »V«
- »W«.
- Drago mi je - istovremeno je zbunjeno mrmljao urednik, i stranac je stavio dokumente
u džep.
Odnosi su na taj način bili uspostavljeni i sva su trojica ponovo sjela na klupu.
- Vi ste pozvani k nama u svojstvu konzultanta, profesore? - upitao je Berlioz.
- Da, kao konzultant.
- Vi ste Nijemac? - raspitao se Bezdomni.
- Ja?.. - upitao je profesor i odjednom se zamislio.
- Da, molim, Nijemac. . . - rekao je.
83 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
- Govorite izvrsno ruski - primijetio je Bezdomni.
- O, ja sam uopće poliglot i znam mnogo jezika - odgovorio je profesor.
- A kakva je vaša struka? - raspitao se Berlioz.
- Ja sam specijalist za crnu magiju.
»Evo ti ga!...« - kucnulo je u glavi Mihaila Aleksandroviča.
- I. . . vas su k nama pozvali zbog te specijalnosti? upitao je i štucnuo.
- Da, zbog nje su me pozvali - potvrdio je profesor iobjasnio: - U državnoj biblioteci
pronađeni su izvorni rukopisi crnorisca Herberta Aurilakijskog, iz desetog stoljeća. Od
mene se traži da ih pročitam. Ja sam na svijetu jedini specijalist za to.
- A-a! Vi ste historičar? - s velikim olakšanjem i poštovanjem upitao je Berlioz.
- Ja sam historičar - potvrdio je učenjak i dodao bezveze: - Danas navečer dogodit će se
zanimljiva historija na Patrijaršijskim ribnjacima!
I opet su se do krajnosti začudili i urednik i pjesnik,a profesor je pozvao obojicu da mu
se približe, i kad suse oni k njemu primakli, prošaptao:
- Znajte da je Isus postojao.
- Vidite li, profesore - s usiljenim smiješkom odazvao se Berlioz - mi poštujemo vaše
veliko znanje, ali smou tom pitanju na drugom stajalištu.
- Nisu potrebna nikakva stajališta! - odgovorio je čudni profesor - on je jednostavno
postojao, i to je sve.
- Ali potreban je nekakav dokaz. . . - počeo je Berlioz.
- Nikakvi dokazi nisu potrebni - odgovorio je profesor i progovorio tiho, njegova je
stranog naglaska nestalo:
- Sve je jednostavno: u bijelom plaštu ...
Poglavlje 2.
PONCIJE PILAT
U bijelom plastu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro
četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana, u natkritu kolonadu između dva krila
dvorca He-roda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.Više od svega na
svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je
taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ružu
mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa
mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta
84 w Pjesnički most
Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je
dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari
u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi,
bogovi, zašto me kažnjavate?
»Da, nema sumnje! To je ona, opet ona, nepobjediva, užasna bolest hemikranija, od
koje boli polovica glave. Protiv nje nema lijeka, nema nikakva spasa. Pokušat ću da ne
mičem glavu.«
Na mozaičnom podu kod vodoskoka bio je već pripravljen naslonjač i prokurator
je u njega sjeo ne gledajući ni na koga i ispružio ruku u stranu. U tu ruku povjerenik
je s poštovanjem stavio komadpergamenta. Ne svladavši bolnu grimasu, prokurator
je postrance letimice pogledao napisano, vratio pergament povjereniku i s mukom
progovorio:
- Optuženik iz Galileje? Jeste li poslali predmet tetrarhu?
- Da, prokuratore - odgovorio je povjerenik.
- A što kaže on?
- Odbio je dati mišljenje o slučaju i uputio Sinedrionovu smrtnu osudu vama na potvrdu
- objasnio je povjerenik.
Prokuratorov obraz se trgnuo, on je tiho rekao:
- Predvedite optuženog.
I odmah su s vrtne terase pod stupove balkona dvojica legionara dovela i
predvela k prokuratorovom naslonjaču čovjeka od dvadeset i sedam godina. Čovjek
je bio odjeven u stari i poderani plavi hiton. Glavu mu je pokrivao bijeli povez s
remenom oko čela, a ruke su mu bile vezane iza leđa. Ispod lijevog oka čovjek je imao
veliku masnicu, u kutu usana - oderotinu sa zapečenom krvi. Dovedeni je čovjek s
nemirnom znatiželjom gledao prokuratora.
Taj je šutio, zatim je tiho upitao na aramejskom:
- Je si li ti nagovarao narod da razruši jeršalajimski hram?
Prokurator je sjedio kao skamenjen i dok je govorio micale su se samo njegove usne.
Prokurator je bio kao skamenjen jer se bojao pomaknuti glavu koju je parala paklena
bol. Čovjek svezanih ruku malo se približio i počeo govoriti:
- Dobri čovječe! Vjeruj mi. . .
Ali ga je prokurator, nepomičan kao i prije, nimalo povišenim glasom, odmah prekinuo:
- Zar ti mene nazivaš dobrim čovjekom? Ti se varaš. U Jeršalajimu svi šapuću o meni
da sam okrutno čudovište, i to je potpuno istinito - i dodao je isto tako monotono: centurion Štakoraš, ovamo.
Svima se učinilo da se na balkonu smračilo kad je prvi centurion, zapovjednik
85 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
specijalne centurije Mark, prozvan Štakoraš, stao pred prokuratora. Štakoraš je bio za
glavu viši od najvišeg vojnika u legiji i toliko širokih leđa da je potpuno zaklonio još
nisko sunce. Prokurator se obratio centurionu latinski:
- Zločinac me naziva »dobri čovječe«. Izvedite ga odavle na časak, objasnite mu kako
treba sa mnom razgovarati. Ali ga nemojte unakaziti.
Svi osim nepomičnog prokuratora pratili su pogledom Marka Štakoraša koji je
uhapšenom mahnuo rukom pokazujući mu da ga slijedi.
Zbog njegova rasta, Štakoraša su svi pratili pogledom bilo gdje se pojavio, a oni
koji su ga vidjeli prvi put još i zbog toga što je centurionovo lice bilo unakaženo:
jednom je germanska palica udarcem razbila njegov nos. Teške Markove čizme
odzvanjale su po mozaiku, uznik je bešumno pošao za njim, u kolonadi je nastala
potpuna tišina i čulo se kako guču golubovi na vrtnoj terasi kraj balkona, i još je samo
voda u vodoskoku pjevala nerazumljivu, ugodnu pjesmu. Prokurator je zaželio ustati,
staviti sljepoočice pod mlaz vode i tako zamrijeti. Ali je znao da mu to neće pomoći.
Vodeći uznika iz kolonade u vrt, Štakoraš je iz ruku legionara, koji je stajao kod
podnožja brončanog kipa, izvukao bič i slabo zamahnuvši udario uznika po leđima.
Centurionov pokret bio je nemaran i lagan, ali je vezani u trenu pao na zemlju
kao da su mu podsjekli noge, zagrcnuo se, boja je nestala s njegova lica i oči otupjele.
Mark je lijevom rukom, lagano kao praznu vreću, dohvatio palog, postavio ga na noge
i progovorio kroz nos, loše izgovarajući aramejske riječi:
- Rimskog prokuratora oslovljavaj - hegemon. Drugih riječi ne izgovaraj. Mirno stoj! Jesi
li me razumio ili da te udarim?
Uhapšenik je zateturao, ali se svladao, boja mu se vratila, udahnuo je i promuklo
odgovorio:
- Razumio sam te. Ne tuci me.
Za trenutak, on je opet stajao pred prokuratorom.
Začuo se sumorni, bolni glas:
- Ime?
- Moje? - brzo se odazvao uhapšenik, izražavajući svim svojim bićem spremnost da
odgovara jasno i da više ne izaziva gnjev.
Prokurator je tiho rekao:
- Svoje znam. Ne pretvaraj se da si gluplji nego što jesi. Tvoje.
- Ješua - brzo je odgovorio uhapšenik.
- Imaš li nadimak?
- Ha-Nocri.
- Odakle si rodom?
86 w Pjesnički most
- Iz grada Gamale - odgovorio je uhapšenik, glavom pokazujući da je tamo negdje
daleko, desno od njega, na sjeveru, grad Gamala.
- Tko si po krvi?
- Ne znam točno - živahno je odgovorio uhapšenik.
- Ne sjećam se svojih roditelja. Rekli su mi ljudi da je moj otac bio Sirijac ...
- Gdje živiš?
- Nemam stalnog boravišta - bojažljivo je odgovoriouhapšenik - putujem od grada do
grada.
- To se može kraće reći, jednom riječju - lutalica -rekao je prokurator i upitao: - Imaš li
rođake?
- Nemam nikoga. Sam sam na svijetu.
- Znaš li pisati?
- Da.
- Znaš li još koji jezik osim aramejskog?
- Znam. Grčki.
Natekli kapak se podigao, oko zastrto velom patnje uprlo se u uhapšenika. Drugo je
oko ostalo zatvoreno.
Pilat je progovorio grčki:
- Jesi li ti namjeravao razrušiti hram i pozivao na tonarod?
Tada je uhapšenik opet živnuo, njegove su oči prestale odavati strah, i on je progovorio
grčki:
- Ja, dobr. . . - užas je u taj čas preletio očima uhapšenikovim zbog toga što se gotovo
zarekao — ja, hegemone, nikada u životu nisam kanio razrušiti hram i nikoga nisam
nagovarao na taj besmisleni čin.
Na licu povjerenika koji se zgrbio nad niskim stolomi zapisivao izjave pojavilo se
čuđenje. Podigao je glavu, ali ju je odmah spustio nad pergament.
- Mnoštvo raznih ljudi slijeva se praznikom u ovaj grad. Ima među njima maga,
astrologa, proroka i ubojica- monotono je govorio prokurator - a dolaze i lažljivci.
Ti si, na primjer, lažljivac. Jasno je zapisano: nagovarao si ljude da sruše hram. Tako
svjedoče ljudi.
- Ti su dobri ljudi - progovorio je uhapšenik i brzo dodavši: - hegemone, - nastavio: -. . .
neuki i sve što sam govorio pobrkali su. Ja uopće strahujem da će ta pomut nja trajati
još dugo vremena. I sve zbog toga što on netočno zapisuje moje riječi.
Nastupila je tišina. Sada su već oba bolesna oka teško gledala uhapšenika.
- Ponavljam ti, ali posljednji put, prestani se pretvarati da si šenut, razbojnice - izrekao je
mekano i monotono Pilat - tvojih je riječi malo zapisano, ali sasvim dovoljno da budeš
87 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
obješen.
- Ne, ne hegemone - sav napregnut od želje da ga uvjeri, govorio je uhapšenik - ide,
ide jedan s kozjim pergamentom i bez prestanka zapisuje. Jednom sam pogledao taj
pergament i zapanjio se. Upravo ništa od toga što je tamo zapisano nisam govorio.
Molio sam ga: spali, molim te, svoj pergament! Ali on ga je istrgnuo iz mojih rukui
pobjegao.
- Tko? - s gađenjem je upitao Pilat i rukom dotakao sljepoočicu.
- Levi Matej - brzo je objasnio uhapšenik - on je bio skupljač poreza i prvi put sam ga
sreo na cesti u Betfageji, tamo gdje na uglu završava smokvinjak, i razgovarao s njim.
Iz početka se odnosio prema meni neprijazno i čak me je vrijeđao, to jest mislio je da
me vrijeđa, nazivajući me psom, - tada se uhapšenik nasmiješio: - Ja osobno nevidim
ništa zla u toj životinji da bih se na tu riječ uvrijedio ...
Povjerenik je prestao zapisivati i potajno baciozačuđeni pogled ali ne na
uhapšenika, već na
prokuratora.
- . . . Ipak, saslušavši me, on se smekšao - nastavio je Ješua - konačno je odbacio novac
na cestu i rekao da idesa mnom na put...
Pilat se iskezio jednim obrazom, pokazavši žute zube, i rekao okrenuvši se tijelom
prema povjereniku:
- O, grade Jeršalajime! Što sve neću u njemu čuti!Skupljač poreza, čujete li, bacio je
novac na cestu!
Ne znajući kako da na to odgovori, povjerenik je smatrao za potrebno da ponovi
Pilatov osmijeh.
- A on je rekao da mu je odsada novac mrzak - objasnio je Ješua čudne postupke Levija
Mateja, i dodao: - I od tog vremena postao je moj suputnik. Još uvijek iskežen,
prokurator je pogledao uhapšenika, zatim sunce koje se nezaustavljivo dizalo uvis
iznad kipova konja na hipodromu što se nazirao daleko dolje, desno, i odjednom je
s nekom mučninom pomislio kako bi najjednostavnije bilo da otjera s balkona tog
čudnog razbojnika, izgovorivši samo dvije riječi: »objesiti ga«.
Otjerati i stražu, otići iz kolonade u unutrašnjost dvorca, zapovjediti da se
zamrači soba, izvaliti se na ležaj, zatražiti hladne vode, tužnim glasom pozvati psa
Bangu i požaliti mu se na hemikraniju. Misao na otrov iznenada je primamljivo
prostrujala kroz bolesnu prokuratorovuglavu. Mutnim je očima gledao uhapšenika
i neko je vrijeme šutio mučno se prisjećajući zašto na jutarnjoj nemilosrdnoj
jeršalajimskoj pripeci stoji pred njim uhapšenik s licem iznakaženim od modrica, i
kakva mu još potpuno nepotrebna pitanja mora postaviti.
88 w Pjesnički most
- Levi Matej? - promuklim glasom upitao je bolesnik i zatvorio oči.
- Da, Levi Matej - dopirao je do njega visoki glas koji ga je mučio.
- A što si ti, ipak, govorio o hramu gomili na trgu?
Glas uhapšenika, činilo se, sjekao je Pilatovu sljepoočicu, bio je neizrecivo mučan,
i taj je glas govorio:
- Ja sam, hegemone, govorio da će se srušiti hram stare vjere i da će nastati novi hram
istine. Rekao sam tako da bude razumljivije.
- Zašto si ti, lutalico, bunio narod na trgu govoreći o istini o kojoj ne znaš ništa? Sto je
to istina?
I tada je prokurator pomislio: »O, bogovi moji! Pitam ga nešto za suđenje
nevažno ... Moj mozak mi više ne služi...
« I opet mu se ukazala čaša s tamnom tekućinom.
»Otrova, otrova mi dajte!«
I ponovo je začuo glas:
- Istina je, najprije, da tebe boli glava i boli te tako jako da malodušno razmišljaš o
smrti. Ti ne samo da nemaš snage govoriti sa mnom, tebi je čak teško gledati me. I
sada nehotice ja postajem tvoj krvnik, što me ogorčuje.Ti čak ne možeš misliti ni o
čemu, i samo maštaš o tome kako ti prilazi tvoj pas, očito jedino živo biće kojemu
si privržen. Ali će tvoje muke sada prestati, glavobolja proći. Povjerenik se zabuljio u
uhapšenika i nije napisao riječ do kraja.
Pilat je podigao patničke oči prema uhapšeniku I vidio da sunce stoji već dosta
visoko nad hipodromom, da se jedan tračak prikrao u kolonadu i puže k izgaženim
Ješuinim sandalama te da se Ješua uklanja suncu. Tada se prokurator podigao iz
naslonjača, rukama stisnuo glavu i na njegovu se žućkastom, izbrijanom licu pojavio
užas. Ali ga je voljom odmah svladao i ponovo se spustio u naslonjač. Uhapšenik je u
to vrijeme nastavio svoj govor, ali povjerenik više nije zapisivao nego je, ispruživši vrat
kao guska, nastojao da ne propusti nijedne riječi.
- Eto, s glavoboljom je svršeno - govorio je uhapšenik dobrohotno gledajući Pilata - i
ja se tome vrlo veselim. Savjetovao bih ti, hegemone, da napustiš na neko vrijeme
dvorac i prošećeš negdje u okolici, makar u vrtovima na Eleonskoj gori. Bit će oluje,
- uhapšenik se okrenuo i žmirnuo prema suncu - kasnije, navečer. Šetnja bi ti uvelike
koristila, a ja bih te sa zadovoljstvom pratio. Pale su mi na pamet kojekakve nove misli
koje bi se tebi, pretpostavljam, mogle učiniti zanimljivima i ja bih sperm no tebi sve
njih priopćio, to više što ostavljaš dojam vrlo umna čovjeka. Povjerenik je na smrt
problijedio i ispustio svitak na pod.
- Nevolja je u tome - nastavio je uznik kojega nitko nije zaustavljao - što si ti suviše
89 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
zatvoren i što si potpuno izgubio vjeru u ljude. Ne valja, priznaj, pokloniti svu svoju
odanost psu. Tvoj je život bijedan, hegemone - i tada je uhapšenik dopustio sebi
smiješak.
Povjerenik je sada mislio samo na to da li da vjeruje svojim ušima ili da ne
vjeruje. Morao je vjerovati. Tada je pokušao da zamisli u kakvu će se ćudljivom
obliku izliti gnjev razjarenog prokuratora zbog te nečuvene uhapšenikove drskosti.
Povjerenik to nije mogao zamisliti iako je dobro poznavao prokuratora. Tada se začuo
razdrti, promukli prokuratov glas koji je rekao latinski:
- Odvežite mu ruke.
Jedan od legionara iz pratnje kucnuo je kopljem, predao ga drugome, prišao
uhapšeniku i skinuo s njega konopce. Povjerenik je podigao svitak, odlučio da za sada
ništa ne zapisuje i da se ničemu ne čudi.
- Priznaj - tiho je grčki upitao Pilat - jesi li veliki liječnik?
- Ne, prokuratore, ja nisam liječnik - odgovorio je uhapšenik, tarući s užitkom
zgnječeni i natekli potamnjeli ručni zglob.
Pilat je oštro i mrko svrdlao očima uhapšenika; te oči više nisu bile mutne, u
njima su se pojavile svima poznate varnice.
- Nisam te još pitao - rekao je Pilat - znaš li možda i latinski jezik?
- Da, znam - odgovorio je uhapšenik.
Boja je nadrla u žućkaste obraze Pilatove i on je upitao latinski:
- Kako si znao da sam htio dozvati psa?
- To je vrlo jednostavno - odgovorio je uhapšenik latinski. - Prelazio si rukom po zraku uhapšenik je ponovio Pilatovu gestu - kao da hoćeš pogladiti psa, a usnama ...
- Da - rekao je Pilat.
Šutjeli su, a zatim je Pilat upitao grčki:
- Znači, ti si liječnik?
- Ne, ne - živo je odgovorio uhapšenik - vjeruj mi, nisam liječnik.
- No, dobro. Ako želiš to zadržati u tajnosti, zadrži. To se predmeta izravno ne tiče. Ti,
dakle, tvrdiš da nisi pozivao da se sruši. . . ili zapali ili nekim drugim načinom uništi
hram?
- Ja, hegemone, nikoga nisam pozivao na slične postupke, ponavljam. Zar nalikujem na
slaboumnika?
- O, ne, ti ne nalikuješ na slaboumnika - tiho je odgovorio prokurator i nasmiješio se
nekakvim strašnim osmijehom - onda se zakuni da nije tako bilo.
- Čime želiš da se zakunem? - vrlo je živahno upitao odriješeni.
- Pa makar svojim životom - odgovorio je prokurator - baš je pravo vrijeme da se njime
90 w Pjesnički most
kuneš, jer visi o niti, znaj to!
- Zar misliš da si ga ti objesio o nit, hegemone? - upitao je uhapšenik. - Ako je tako, vrlo
se varaš.
Pilat je zadrhtao i promrsio kroz zube:
- Ja mogu prerezati tu nit.
- I u tome se varaš - ozareno se smiješeći a rukom se štiteći od sunca, suprotstavio se
uhapšenik. - Priznaj daprerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.
- Tako, tako - nasmiješivši se rekao je Pilat - sada ne sumnjam u to da su praznički
besposličari hodali za tvojim petama u Jeršalajimu. Ne znam tko je objesio tvoj
jezik, ali je on dobro obješen. Uostalom, reci, je li istina da si se u Jeršalajimu pojavio
jašući na magarcu, kroz Šuška vrata, da te je pratila gomila bagre koja ti je dovikivala
pozdrave kao nekakvom proroku? - prokurator je tada pokazao na svitak pergamenta.
Uhapšenik je u nedoumici pogledao prokuratora.
- Ja čak ni nemam magarca, hegemone - rekao je. -Došao sam u Jeršalajim kroz Šuška
vrata, to je istina, ali pješice, u pratnji samo Levija Mateja, i nitko mi ništa nije
dovikivao, jer me tada još nitko u Jeršalajimu nije poznavao.
- Ne poznaješ li ti - nastavio je Pilat ne skidajući oči s uhapšenika - nekog Dismasa,
drugog Hestasa i trećeg Bar-Rabbana?
- Te dobre ljude ne poznajem - odgovorio je uhapšenik.
- Uistinu?
- Uistinu.
- A sada mi kaži zašto čitavo vrijeme upotrebljavaš riječi »dobri ljudi?« Zar ti sve ljude,
što li, tako nazivaš?
- Sve - odgovorio je uhapšenik - zlih ljudi nema na svijetu.
- To prvi put čujem - rekao je Pilat i podsmjehnuose. - Ali možda premalo poznajem
život! Ne morate dalje zapisivati - obratio se povjereniku, premda taj ionako nije ništa
zapisivao, i nastavio da govori uhapšeniku: - Jesi li nešto o tome pročitao u grčkim
knjigama?
- Ne, do toga sam došao svojim umom.
- I to propovijedaš?
- Da.
- A evo, na primjer, centurion Mark, njega su prozvali Štakoraš - zar je on dobar?
- Da - odgovorio je uhapšenik - on je, istina, nesretan čovjek. Od tog vremena kako su
ga dobri ljudi unakazili, on je postao okrutan i bezdušan. Bilo bi zanimljivo znati tko
ga je unakazio?
- Odmah ti mogu reći - odazvao se Pilat - jer sam bio svjedok. Dobri ljudi bacili su se na
91 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
njega kao psi na medvjeda. Germani su ga zgrabili za vrat, za ruke, za noge. Pješadijski
manipul upao je u obruč, i da se nije s krila zasjekla konjička turma, a njome sam
zapovijedao ja - ti, filozofe, ne bi mogao razgovarati sa Štakorašem. Bilo je to u bitki
kod Idistavisa, u Djevičanskoj dolini.
- Kad bih mogao s njim razgovarati - iznenada je sanjarski rekao uhapšenik - uvjeren
sam da bi se on sasvim promijenio.
- Pretpostavljam - odazvao se Pilat - da bi učinio malo radosti legatu legije kad bi se
sjetio da razgovaraš s nekim od njegovih časnika ili vojnika. Uostalom, to se neće ni
dogoditi, na opću sreću, i prvi tko će se za to pobrinuti, bit ću ja.
U to vrijeme, u kolonadu je strmoglavo uletjela lastavica, učinila krug pod
zlatnom kupolom, spustila se, gotovo je dirnula oštrim krilom lice mjedena kipa u
niši, I sakrila se za kapitelom stupa. Možda je tamo nakanila saviti gnijezdo. U toku
njenog leta, trenutno u bistroj i laganoj glavi prokuratora stvorena je odluka. Ona je
glasila: hegemon je razmotrio predmet lutajućeg filozofa Ješue, nazvanog Ha- Nocri, i
činjenice o počinjenom zločinu u njemu nije pronašao.
Posebice nije našao ni najmanje veze među Ješuinim postupcima i neredima
koji su se nedavno dogodili u Jeršalajimu. Lutajući filozof je duševni bolesnik, pa
prema tome prokurator ne potvrđuje smrtnu kaznu za Ha-Nocrija koju je tražio Mali
Sinedrion. Ali imajući na umu da bezumni, utopijski govori Ha-Nocrija mogu biti
povod nemirima u Jeršalajimu, prokurator proganja Ješuu iz Jerša-lajima i podvrgava
ga zatvoru u Cezareji Stratonovoj na Sredozemnom moru, to jest upravo tamo gdje
je prokuratorova rezidencija. Preostalo je da to izdiktira povjereniku. Lastavičina
krila zašumila su nad samom glavom hegemona, ptica je poletjela prema vodoskoku
i odletjela na slobodu. Prokurator je podigao pogled na uhapšenika i vidio da se kraj
njega zažario stup prašine.
- To je o njemu sve? - upitao je Pilat povjerenika.
- Ne, na žalost - odgovorio je povjerenik neočekivano i pružio Pilatu drugi komad
pergamenta.
- Što još ima? - upitao je Pilat i namrštio se.
Pročitavši pruženi pergament, on se još više promijenio u licu. Je li tamna krv
šiknula prema vratu I licu ili se dogodilo nešto drugo, ali njegova je koža izgubila
žutinu, pocrvenjela je, a oči kao da su nestale. Ipak je, vjerojatno, kriva bila krv
koja je šiknula u sljepoočice i u njima zakucala, jer prokuratoru se nešto dogodilo s
vidom. Tako mu se prividjelo da je uhapšenikova glava nekamo otplovila a na njezinu
mjestu pojavila se druga. Na toj ćelavoj glavi bio je rijetkozubasti zlatni vijenac;
92 w Pjesnički most
na čelu je bila okrugla rana koja je razdrla kožu i koja je bila namazana melemom;
upala, bezuba usta s donjom hirovitom usnom. Pilatu se učinilo da sunestali ružičasti
stupovi balkona i jeršalajimski krovovi u daljini, dolje iza vrta, i da je sve unaokolo
utonulo u gustom zelenilu kap-rijskih vrtova. I s njegovim sluhom dogodilo se nešto
čudno: kao da su u daljini zazvučale trube tiho i strašno i vrlo se jasno začuo nosni
glas koji je oholo zatezao riječi: »Zakon o uvredi veličanstva ...« Misli su se rojile
kratke, nepovezane i neobične.
»Gotov je!« Zatim: »Gotovi smo!« I jedna potpuno apsurdna među njima, o nekakvoj
neumitnoj besmrtnosti, - ali čijoj?! - kod čega je besmrtnost izazivala nepodnošljivu
tugu.
Pilat se napregnuo, otjerao priviđenje, vratio se pogledom na balkon i opet su se
pred njim pojavile uhapšenikove oči.
- Slušaj, Ha-Nocri - progovorio je prokurator gledajući Ješuu nekako čudno;
prokuratorovo je lice bilo strašno a oči nemirne - jesi li ikada govorio nešto o velikom
cezaru? Odgovori! Jesi li govorio? . . . Ili. . . nisi... govorio? - Pilat je otegnuo riječ »nisi«
nešto dulje negoli je potrebno na sudu, i uputio u svom pogledu Ješui nekakvu misao
koju kao da je htio sugerirati uhapšeniku.
- Govoriti istinu lako je i ugodno - primijetio je uhapšenik.
- Nije mi potrebno da znam - prigušenim, zlim glasom odazvao se Pilat - je li tebi
govoriti istinu ugodno ili neugodno. Ali ti ćeš je morati reći. Dok budeš govorio,
mjeri svaku riječ, ako nećeš ne samo neizbježnu nego I mučeničku smrt. Nitko ne zna
što se dogodilo s prokuratorom Judeje, ali on je sebi dopustio da digne ruku kao da
se zaklanja od sunca i da iza te ruke kao iza štita uputi uhapšeniku nekakav pogled,
pun upozorenja.
- Dakle - govorio je - odgovori, poznaješ li nekog Judu iz Kiriata i što si mu govorio,
ako si govorio, o cezaru?
- Tako je bilo - odmah je započeo pripovijedati uhapšenik - preksinoć upoznao sam
kraj hrama mladog čovjeka koji je rekao da se zove Juda, iz grada Kiriata. Pozvao me
je k sebi u kuću, u Donji grad, i ugostio me...
- Dobar čovjek? - upitao je Pilat i đavolski je plamen zablistao u njegovim očima.
- Vrlo dobar i željan znanja - potvrdio je uhapšenik
- pokazivao je najveće zanimanje za moje misli, primio me veoma srdačno ...
- Upalio svjetiljku ... - kroz zube, u tonu uhapšenikovu, progovorio je Pilat, a njegove su
oči blistale.
- Da - pomalo začuđen prokuratorovim poznavanjem stvari, nastavio je Ješua - zamolio
me da kažem svoje poglede na državnu vlast. Njega je to pitanje neobično zanimalo.
93 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
- I što si ti rekao? - upitao je Pilat. - Zar ćeš odgovoriti da si zaboravio što si rekao? - ali
je već u Pilatovu tonu bila rezignacija.
- Među ostalim govorio sam - pričao je uhapšenik -da je svaka vlast nasilje nad ljudima,
i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti careva, ni ikakve druge vlasti. Čovjek će
prijeći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti potrebna nikakva vlast.
- Dalje!
- Dalje nije bilo ništa - rekao je uhapšenik - tada su utrčali ljudi, počeli me vezati i
poveli me u zatvor.
Povjerenik je brzo pisao riječi na pergamentu nastojeći da ništa ne propusti.
- Na svijetu nije bilo, nema i nikada neće biti veće I ljepše vlasti za ljude nego što je
vlast imperatora Tiberija!
- Pilatov prepukli i bolni glas je bujao.
Prokurator je s mržnjom gledao na povjerenika i na stražu.
- I nije na tebi, bezumni zločince, da o njoj razmišljaš!
- Tada je Pilat viknuo: - Izvedite stražu s balkona! – I okrenuvši se povjereniku, dodao:
- Ostavite me nasamo sa zločincem, radi se o državnoj stvari!
Straža je podigla koplja i jednosmjerno udarajući potkovanim kaligama izišla s
balkona u vrt, a za stražom je izišao i povjerenik.
Neko je vrijeme šutnju na balkonu prekidala samo pjesma vode u fontani. Pilat
je gledao kako se iznad cijevi širio vodeni tanjur, kako se lomio njegov kraj, kako su
padali mlazovi.
Prvi je progovorio uhapšenik:
- Uviđam da se dogodila neka nevolja zbog toga što sam govorio s tim mladićem iz
Kiriata. Predosjećam, hegemone, da će njega zadesiti nesreća, i to mi je vrlo žao.
- Mislim - čudno se osmjehnuvši, odgovorio je prokurator- da postoji još netko na
svijetu koga bi ti morao žaliti više nego Judu iz Kiriata i koga će zadesiti nešto
mnogo gore nego Judu! Dakle, Mark Štakoraš, hladni I uvjereni krvnik, ljudi koji su
te zbog tvojih propovijedi tukli, kako vidim –
- prokurator je pokazao na unakaženo Ješuino lice - razbojnici Dismas i Hestas koji su
sa svojim istomišljenicima ubili četvoricu vojnika, i konačno prljavi izdajnik Juda jesu li svi oni dobri ljudi?
- Da - odgovorio je uhapšenik.
- I nastat će carstvo istine?
- Nastat će, hegemone - uvjereno je odgovorio Ješua.
- Ono neće nikada nastati! - odjednom je viknuo Pi lat takvim strašnim glasom da
je Ješua zateturao. Tako je Pilat prije mnogo godina vikao svojim konjanicima u
94 w Pjesnički most
Djevičanskoj dolini ove riječi: »Sijeci ih! Sijeci ih! Ljudina Štakoraš je pao!« Povisio
je glas razderan od komandi, vikao riječi tako da ih začuju oni u vrtu: - Zločince!
Zločince! Zločince!
A zatim je upitao, snizivši glas:
- Ješua Ha-Nocri, vjeruješ li u nekakve bogove?
- Jedan je Bog - odgovorio je Ješua - u njega vjerujem.
- Onda se njemu pomoli! Dobro se pomoli! Uostalom . . . - Pilatov se glas snizio - to
ti neće pomoći. Imaš li ženu? - nekako je tužno upitao Pilat, ne shvaćajući što se to s
njim zbiva.
- Ne, sam sam.
- Mrski grad - iznenada je promrmljao prokurator I trgnuo ramena kao da je ozebao, a
ruke je trljao kao da ih pere - zaista, bilo bi bolje da su te zaklali prije tvog susreta s
Judom iz Kiriata.
- A ti me oslobodi, hegemone - neočekivano je zamolio uhapšenik, njegov glas postao je
uznemiren – uviđam da me hoće ubiti. Grč je unakazio Pilatovo lice, on je okrenuo k
Ješui upaljene, crvenim žilicama prošarane bjeloočnice, i rekao:
- Ti pretpostavljaš, nesretnice, da će rimski prokurator osloboditi čovjeka koji je govorio
to što si ti govorio?
O, bogovi, bogovi! Ili zar misliš da sam spreman preuzeti tvoje mjesto? Ja ne dijelim
tvoje misli! I slušaj me: budeš li od ovog časa izgovorio samo jednu riječ, govorio bilo
skime, čuvaj me se! Ponavljam ti: čuvaj me se!
- Hegemone ...
95 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Ključ”
Gijom Apoliner
Da bih te poveo o ti koju volim
Pogledaj žižak sam užego
A zatvorene mi oči pune su biljura
Otvori oči jer me voliš
Otvori za mene tvoje zatvorene oči
Naspi ulja u taj treperavi žižak
Jer izgubio sam ključ od svojih očiju
Očiju mojih dragog kamenja
Potraži ključ i ponesi žižak
Uzimam žižak odlazim Zbogom
O ne bih htio da ti odeš
Jesen je puna posječenih ruku
Ne ne to nije mrtvo lišće
To su ruke onih koji odlaze
Zbogom odlazim i spavaj mirno
Dugo vremena tražim ga po putu
Prolazniče da li vide taj ključ
U stan se vrati ljepojko i slušaj
Na kraju puta mnoge su oči zatvorene
A vjetar vrbake goni na plač
Dugo sam tražio po gradovima
Gdje li je taj ključ za zatvorene oči
96 w Pjesnički most
Hiljade i hiljade ključeva vidjeh
Ostani sa mnom u našem gradu
Ključ nikad naći nećeš
Taj stručak vresa ubrala sam
Za dugo ga čuvaj na srcu
Za oči moje ključ je potreban
Na srce sam stavio stručak vresa
Sjeti se sjeti da te očekujem
Uputila sam se ka gradu tom
U kome sanja onaj što me očekuje
Sad idem k njemu A da li me čeka
Tu su već evo i gradske kapije
Gdje svoje nekadanje srce ostavih
Otvori dragi ako me očekuješ još
Jer to sam ja tvoja voljena
Ljubav je tvoja juče umrla
Duše vam recite mi da l me čeka još
Juče je avaj oči sklopio
Kuc Kuc Ztvorio je vrata
Ko i svoje oči pune biljura
Ko je taj mrtvac koga odnose
Pa sad si kucala na vrata njegova
Sama sam i nogu umornih
Bacila sam ključ u jezero
O oči ostanite zatvorene tako
Udova postah na dan Uskrsa
Ljubavnici odlaze na obale jezera
97 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Na koje ja neću nikad više doći
Ključ u vodi lagano rđa
Sutra ću pokušati da ga izvadim
Ali za oči koje smrt zatvara
Smrt Ljubav rđa ključ
Noć pada tiha po dubravama
Na obali su ostale sandale
I žižak noćni ugašen
Po haljini peteljke su popadale
A na suncu su opet zablistala
Dva prstena zlatna pored sandala
Dva berača ruža prođoše
Zar ne vidiš dva prstena zlatna
Ja vidim cvijeće svježe rascvjetano
Vidim tvoje oči vidim naše ruže
Dva prstena zlatna pred nogama tvojim
98 w Pjesnički most
,,Prva devinska elegija”
Rajner Marija Rilke
Ko bi, da kriknem , ko bi me čuo iz četa
anđeoskih? pa čak i da me nenadno
privine neki na srce: iščilio ja bih
od njegovog snažnijeg bića. Jer šta je ljepota
ako ne sam početak strašnoga ,koji smo taman
još kadri da podnesemo,pa mu se tolko
divim samo zato što s nehajnim prezirom neće
da nas razori. Svaki je anđeo strašan.
Tako se uzdržavam i gutam domamljiv krik
grcanja tamnog. Ah, koga možemo mi
zvati u pomoć? Ne anđele, ne ljude,
i dovitljive zvijeri primjećuju već
da nismo pouzdani niti kao kod kuće
u tumačenom svijetu. Ostaje nam možda
poneko drvo na obronku, da ga viđamo
svakoga dana; jučerašnja ostaje ulica
i razmažena vjernost neke navike,
kojoj se svide s nama , te uz nas ostade.
O, pa zatim i noć, noć kad nam lice razjeda
vjetar put svjetskog prostranstva, - kome ne ostaje
ona, željena, koja razočarava blago,
ona što trudno očekuje samotno srce.
Da li je ljubavnicama lakša? Ah , oni samo
prikrijavu jedno drugim od sebe svoju sudbinu.
To ti još nije znano? Baci iz ruku prazninu
ka prostorima koje dišemo; možda će ptice
proširen vazduh prisnijim letom da osjete.
Da, proljećima si bio potreban. Neke
zvijezde su vjerovale da ih osjećaš. Talas
99 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
neki se dizao tebi sred minulog, ili ti se
dok si kraj otvorenog prozora prolazio
podavala violina. Sve je to bio nalog.
Ali da l si ga ti savladavao? Nisi li uvijek
rasijan bio usljed očekivanja, kao
da ti voljenu sve nagovještava? (Gdje ćeš
priviti nju, kad velike neznane misli
čas ulaze u tebe, čas izlaze, i često
ostaju preko noći?) No ako čezneš toliko,
opjevaj ljubavnike; ni izdaleka još
besmrtno nije njihovo čuveno osjećanje.
Opjevaj one kojima bezmalo zavidiš, one
napuštene, u kojih toliko snažniju ljubav
otkri nego u onim utoljenima. Vazda
iznova počinji to veličanje nedosežno;
pomisli: junak sebe obnavlja, njemu je čak
i propast izgovor samo da postoji: posljednje
rođenje njegovo. Ali iscrpena priroda vraća
u sebe ljubavnike , kao da nema dvaput
snagu da ovo postigne. Da li si dovoljno mislio
o Gospari Stampi, te da neka djevojka,
što voljenog ne zadrža, osjeti pred bezmernim
primjerom ove ljubavi: postaću kao ona?
Zar ne bi trebalo da nam plodniji postanu najzad
ti najstariji bolovi? Nije li vrijeme da se
od voljenoga s ljubavlju oslobodimo i da ga
prevaziđemo trepteći: kao što strijela tetivu
prevazilazi, da bi, sve se u odskok pribravši,
postala više no što je. Jer ostanka nigdje nema.
Glasovi, glasovi. Slušaj, srce, ko što inače
jedino sveci slušahu: tako da ogromni zov
od tla ih diže; a oni, nemogućni,
i dalje klečahu, ne primjećujući
šta se sa njima zbiva: tako su slušali.
100 w Pjesnički most
Ne velim da možeš Božiji podnijeti glas,
nipošto. Ali slušaj ono što struji,
neprekidnu vijest koju tišina stvara.
To sad šumori od onih mladih mrtvaca k tebi.
Zar u crkvama rimskim i napuljskim, gdje god da uđe,
sudbina njina nije spokojno tebi zborila?
Ili te neki natpis uzvišen presretao
kao nedavno ploča u Santa Mariji Formozi.
Šta hoće od mene? Treba da uklonim tiho
nepravde privid, koji ponekad malo
sputava čisti pokret njihovih duhova.
Doista, čudno je više ne živjeti na zemlji,
običaje što su tek jedva izvučeni
ne upražnjavati više, ružama i drugim
predmetima što su prepuni obećanja
ne pridavati značaj budućnosti ljudske;
ono što se bilo u beskrajno plašljivim rukama
ne biti više, pa čak i sopstveno ime za sobom
kao slomljenu neku igračku ostaviti.
Čudno, ne željeti svoje želje i dalje. Čudno,
gledati kako slobodno u prostoru leprša
sve što se uzajamno odnosilo. Naporno je
mrtvaštvo, prepuno nadoknađivanja, da bi se
postupno osjetilo malo vječnosti. Ali
svi živi greše u tome što preveć razlikuju.
Anđeli (priča se) često ne znaju da li hode
među živima ili mrtvacima. Bujica večna
u oba područja sve uzraste zahvata sobom
neprestano, i sve zaglušuje u oba.
101 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Najzad im nismo više potrebni, rano uminulim,
oni se svega zemaljskog lako odvikavaju
ko djeca što blago od majčinih odbiju grudi.
Al’ mi, mi kojima su potrebne tajne
tako velike, mi, kojima često iz tuge
napredak blažen procvjeta - : da li bismo bez njih
mogli postojati mi? Zar je uzalud ono
predanje po kom, dok su oplakivali Linosa,
prva se muzika usudi da ukočenost prožme,
pa tek u zaplašenom prostoru, iz kog jedan
bezmalo božanski mladić iznenada zauvijek
iziđe, poče praznina da bruji treptajem onim
koji nas sada zahvata, nosi i tješi i pomaže.
,,Neizbježnost”
Valerij Brjusov
Je li to važno da l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga ko žedna.
Trenuci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.
I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hlado.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav, ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.
102 w Pjesnički most
103 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Za volanom Ševroleta”
Fernando Pesoa
Za volanom Ševroleta na putu za Sintru,
po mjesečini i u snu, na pustome putu,
sam vozim, vozim gotovo polako i malko mi se
pričinja, ili se malko silim da mi se pričinja
da putujem nekom drugom cestom, nekim drugim snom,
nekim drugim svijetom,
da putujem, a da nisam otišao iz Lisabona i da ne idem
u Sintru,
da putujem i da nikad neću prestati putovati.
Idem da provedem noć u Sintri jer ne mogu
da je provedem u Lisabonu,
ali kad dođem u Sintru, požalit ću što nisam ostao u
Lisabonu.
I uvijek taj čudni nemi, bez razloga i opravdanja,
uvijek, uvijek, uvijek
ova pretjerana tjeskoba duha, ani za što,
na putu u Sintru ili na putu sna, ili na putu života.
Predan nesvjesnom okretanju volana,
poskakuje poda mnom i sa mnom automobil što mi ga
posudiše,
smiješim se zbog znaka, misleći na nj, i zakrećem desno.
Na kolikim posuđenim stvarima ja putujem ovim svijetom!
Kolike posuđene stvari sa sobom nosim kao da su moje.
Jao meni! Čak su mi i mene sama posudili.
Maločas mi se činilo da će me ovaj automobil osloboditi,
a sad sam evo zarobljen u njemu
i ne mogu ga voziti ako nisam zarobljen u njemu,
ne mogu vladati njime ako se ne zatvorim u nj
i ako on ne zatvori mene.
Lijevo, pozadi, kućerina, skromna, i više nego skromna,
mora da je tamo život sretan, naprosto zato što to nije moj
život.
Ako me neko vidio s prozora kućerine, mislit će: Ova je
sretan!
Možda sam za dijete koje me promatra kroz stakla
prozora na gornjem katu
ostao (s posuđenim automobilom) kao san, kao stvarna vila.
Za devojku koja je, čuvši motor, pogledala kroz prozor
kuhinje u kojoj je zemljani pod,
možda sam ja nekakav princ, kakvih ima u srcima svih
šiparica i ona me možda gledala poprijeko, kroz stakla,
sve do zavoja za kojim sam nestao.
Da li ja to ostavljam snove za sobom ili ih automobil
ostavlja?
Ja, vozač posuđenog automobila ili posuđeni automobil
što ga ja vozim?
Na put u Sintru, pod mjesečinom , u tuzi, pred poljima i
noću,vozeći Ševrolet, bezutješno,
gubim se na budućoj cesti, nestajem u daljini koju dosežem
i u nekoj želji strašnoj, nagloj, silovitoj,nepojmljivom
ubrzavam...
Ali moje je srce ostalo na hrpama šljunka koje sam zaobišao
kad sam ih vidio ne videći ih.
Nalijevo kućerina, da, kućerina, pored puta.
Nadesno otvoreno polje s mjesecom u daljini.
104 w Pjesnički most
105 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Na vratima kućerine,
moje prazno srce,
moje nezadovoljno srce,
moje srce, čovječije od mene, točnije od života.
Na putu u Sintru, blizu ponoći, na mjesečini, za volanom,
na putu u Sintru, kakva iznemoglost vlastite imaginacije,
na putu u Sintru, svaki čas bliže Sintri,
na putu u Sintru, svaki čas dalje od sebe sama.
,,Demon”
Aleksandar Blok
Idi vjerno za mnom, idi,
I budi pokornim mi robom;
Na gorski greben, što se vidi,
Uzletjet sigurno ću s tobom.
Na ponorom ću tebe pronijet,
Dubine bezdna nek te mame.
Tvoj strah ti pomoć neće donijet,
Tek nadahnuć bit će za me.
Od kiše praha eterskoga
I vrtnje, snagom ću te spasti
Mišića svojih, krila svoga.
I dok te dižem nećeš pasti.
U gorama, u bljesku bijelom
Neokaljani lug je tamo,
Božanstvenim i divnim tijelom
Sažeći ću te kao plamom.
Znadeš li kakva niskost ružna
Jest sve što ljudi sebi lažu,
Ta žalost zemna, jadna tužna,
Što divlja strast joj ljudi kažu?
Kad u večer sve bude tiše,
Ti onda, začarana mnome,
Zaželjet ćeš poletjet više
106 w Pjesnički most
107 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Po pustom nebu vatrenome.
Da, kad se tamo uzdignem ja,
Uz mene dignut ćeš se i ti,
Gdje kao zvijezda bit će zemlja,
A zvijezda kao zemlja biti.
Onijemivši od udivljenja,
Ti svjetove ćeš vidjet nove –
Nevjerovatna priviđenja,
Što stvorih ih od igre ove.
Dršćuć od nemoći i straha,
Da tebe pustim tad ćeš htjeti –
Polako krilu dajuć maha,
Nasmijat ću se tebi: leti!
I pod božanskim mojim smiješkom,
Upropaštavajuć se usto,
Ti kamenu ćeš nalik teškom
U blistavo poletjet pusto.
108 w Pjesnički most
,,Bilo gdje izvan ovog svijeta”
Šarl Bodler
Ovaj je život bolnica gdje je svaki bolesnik opsjednut željom da promijen
postelju. Ovaj bi htio da pati naspram peći, onaj vjeruje da će ozdraviti kraj
prozora.
A meni se čini da ću se uvijek dobro osjećati samo tamo gdje nisam, i
to pitanje preseljenja jedno je od onih o kojima jednako raspravljam sa svojom
dušom.
”Reci mi, dušo, jadna premrzla dušo, kako bi bilo da živiš u Lisabonu?
Tamo mora da je toplo i ti bi se tamo razgalila kao gušter: grad leži kraj
vode; kažu da je sagrađen od mramora i da njegovi žitelji gaje takvu mržnju
prema rastinju da iskorjenjuju svako stablo. Eto predjela prema tvom ukusu;
predio sačinjen od svjetlosti i minerala, i od vode, da bi se u njoj sve to
odslikavalo!’’
Moja duša ne odgovara.
”Kad već toliko voliš da počivaš gledajući kretanje, hoćeš li da se nastaniš
u Holandiji, toj blagoslovenoj zemlji? Možda bi te zabavljao taj kraj čiju si sliku
tako često zadivljeno gledala u muzejima? Šta misliš o Roterdamu, ti koja voliš
šumu jarbola i lađe usidrene u podnožju kuća?’’
Moja duša ostaje nema.
”Batavija bi te možda više radovala? Tamo bismo našli duh Evrope združen
s tropskom ljepotom.’’
Ni reči.- Da nije moja duša mrtva?
”Zar si u tolikoj mjeri otupjela da se osjećaš dobro samo u svojoj nesreći?
Ako je tako, bježimo ka zemljama koje su slike same Smrti. – Znam šta
nam valja činiti, jadna dušo! Spremićemo svoje putne kovčege za Torneo. Ili
idimo još dalje, na kraj samog Baltika; još dalje od života, ako je to mogućno:
nastanimo se na polu. Tamo sunce dodiruje zemlju kosim zracima, a spora
smjenjivanja svjetlosti i pomrčine ukidaju raznolikost i uvećavaju jednoličnost,
koja je već pola ništavila. Tamo ćemo moći da se kupamo dugo u kupelji
pomrčina, a polarna svjetlost, kako bi nas malo razonodila slaće nam s
vremena na vrijeme snopove svojih ružičastih zraka, slične vatrometu Pakla! ‘’
Najzad, moja duša planu i mudro mi doviknu:
,,Bilo gdje! Bilo gdje! Samo negdje izvan ovoga svijeta! ‘‘
109 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Albatros”
,,Opijajte se”
Šarl Bodler
Treba uvijek opijen biti. Sve je u tome: to je jedino pitanje. Da ne biste
osjećali užasno breme Vremena koje vam tišti ramena i koje vas povija ka
zemlji, treba da se opijate bez predaha.
Ali čime? Vinom, poezijom ili vrlinom, po vašoj želji. Ali opijajte se.
A ako se probudite, na stepeništima neke palate, na zelenoj travi jarka, u
sumornoj osami vaše sobe, a pijanstvo je popustilo ili nestalo, pitajte vjetar,
talas, zvijezdu, pticu, sat, pitajte sve što se miče, sve što uzdiše, sve što kruži,
sve što pjeva, sve što govori, pitajte koliko je sati; a vjetar, talas, zvijezda, pptica,
sat, odgovoriće vam : ‘’ Vrijeme je da se opijete! Da ne biste bili robovi mučeni
Vremenom, opijajte se, opijajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili vrlinom,
po vašoj želji. ‘’
Šarl Bodler
Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne tihe pratilice
lađa što nad ljutim vrtlozima plove.
Na daske od krova spuste ih sputane
Kraljevi azura, nevješti, zbunjeni,
bijelim i ogromnim krilima skunjeni
mašu ko veslima na obadvije strane.
Maločas prekrasan, a sad smiješan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.
Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.
110 w Pjesnički most
111 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,De profundis clamavi”
,,Nora”
Henrik Ibzen
Šarl Bodler
Ja preklinjem tebe, jedinu što volim,
s dna bezdana ovog gdje mi srce čami.
Pusta je to zemlja sa vidikom golim
gdje užas i kletva plivaju u tami.
Šest mjeseci sunce u visini dremlje,
šest drugih mjeseci noć zemlju pokriva;
taj predio pust je ko polarne zemlje:
- nigdje vode, šume, nigdje stvora živa!
O, nema na svijetu užasa ni jednog
s okrutnošću većom od tog sunca lednog,
od noći što s vječnim haosom se mjeri;
ja zavidim sudbi nejbjednije zvijeri
koja u snu može da se smota,
tako sporo teče povijesmo života!
DRUGI ČIN
Ista soba. U uglu kod klavira božična jelka, opustjela,poskidanih ukrasa i dogorjelih
svijeća. Na sofi leže Norin šešir i kaput. Nora je sama u sobi, nemirna hoda tamo-amo;
konačno zastaje kod sofe i uzima kaput.
NORA:
(opet spušta kaput) Neko dolazi. (Ode do vrata, osluhne) Ne, - nije niko.
Naravno – danas na prvi dan Božića niko ne dolazi.
- Ali, možda – (Otvara vrat i gleda napolje) Ne, nema ništa ni u sandučetu za poštu.
Prazno je. (Hoda kroz sobu sobu) Ah, besmislica! On to nije mislio ozbiljno!
Tako nešto se ne može dogoditi. To je nemoguće. Pa ja imam troje male djece.
(Dadilja dolazi iz lijeve sobe sa velikom kartonskom kutijom u rukama.)
DADILJA:
NORA:
DADILJA:
Lijepo. Stavite je na sto.
(uradi) Ali kostim nije uređen.
NORA:
Ah, kad bih ga mogla istrgati u sto hiljada komadića!
DADILJA:
Ali ne! Možete ga vrlo lijepo popraviti.
Samo malo strpljenja!
NORA:
DADILJA:
112 w Pjesnički most
Najzad sam našla kutiju sa kostimom za bal sa maskama.
Da, idem po gospođu Linde da mi pomogne.
Opet izlazite? Po ovako ružnom vremenu?
Gospođo Noro, Vi ćete se prehladiti – razboljeti.
113 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
To još ne bi bilo ono najgore. – Šta rade djeca?
DADILJA:
DADILJA:
Jadni crvići, igraju se sa svojim božićnim darovima. Ali
NORA:
NORA:
Pitaju li često za mene?
DADILJA:
Pa, navikli su na to da im je majka uvijek oko njih.
NORA:
Da, ali, Anne-Maria – ubuduće više neću moći da budem tako mnogo s
njima kao do sada.
DADILJA:
Šta ćete, mala djeca se naviknu na sve.
NORA:
Misliš? Vjeruješ li da bi oni svoju mamu zaboravili, kad bih ja sasvim
otišla?
Bože sačuvaj – sasvim otišla!
DADILJA:
DADILJA:
NORA:
na
Jadna mala Nora nije ni imala druge majke osim mene.
I ako moja djeca ne budu više imala druge – ja znam dobro da ćeš im ti-.
Ah, besmislica, besmislica ! (Otvara kartonsku kutiju) Idi tamo njima. Sad
moram – vidjet ćeš, kako ću sutra biti lijepa.
Da, na čitavom balu neće niko biti tako lijep kao gospođa Nora (ode lijevo).
(počinje raspakivati kutiju, ali opet sve odbaci) Ah, kad bih samo smjela
izaći! Samo da niko ne dođe! Da se u međuvremenu u kući ništa ne
dogodi. A, besmislica. Pa ko da dođe? Ne treba da mislim na to. Sad da
očetkam muf. Pa lijepe rukavice. Lijepe rukavice. Samo mirno!
Jedan – dva – tri – četiri – pet – šest (Vrisne) Ah, evo ih dolaze – (Hoće
vrata, ali zastaje neodlučno.) (Gospođa Linde ulazi iz predsoblja gdje je
ostavila šešir i kaput.)
NORA:
Reci mi Anne-Marie, često sam o tome mislila, kako si ti imala srce da
svoje dijete prepustiš drugim ljudima?
NORA:
DADILJA:
GOSPOĐA LINDE:
Čula sam da si bila kod mene i da si me tražila.
NORA:
Da, baš sam tuda prolazila.Moraš mi nešto pomoći. Sjedimo na
sofu.Dakle čuj! Sutra je gore kod kozula Stenborga bal pod
maskama pa Torvald hoće da se ja preobučem u napolitansku
ribarsku djevojku i da plešem tarantelu, koju sam naučila na
Kapriju.
NORA:
Ali morala sam to, ako sam htjela da budem dadilja maloj Nori.
Da, ali da li si ti to htjela?
DADILJA:
Da, kad sam dobila tako dobro mjesto.
Sirota djevojka, koja se unesrećila mora se zbog toga još i radovati.
Jer, onaj pokvareni čovjek nije baš ništa učinio za mene.
NORA:
Ali tvoja kći te je sigurno zaboravila?
DADILJA: Ah, ne, nije.
Pisala mi je kad je bila na krizmi, i poslije kad se udala.
NORA:
(zagrli je) Moja stara Anne-Marie! Ti si mi bila tako dobra majka, kad sam
bila mala!
114 w Pjesnički most
Ah, ti si to, Kristine. Nema nikog drugog napolju? – Kako je dobro,što si
došla.
GOSPOĐA LINDA:
Vidi, vidi, pa ti ćeš , dakle, izvesti malu predstavu?
NORA:
Da, Torvald misli da bih trebala.Evo tu je kostim.
Torvald mi ga je poručio u Italiji ali sad je sve tako
Potrgano da ni sama ne znam -
GOSPOĐA LINDE:
To ćemo svakako urediti. Samo se rub na nekoliko mjesta
115 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
Isparao. Imaš iglu i konca? Tako – to je sve što nam treba.
NORA:
Svaki Božiji dan. Pa on je Torvaldov najbolji prijatelj iz
mladosti. I moj dobar prijatelj, takođe. Doktor, takoreći,
pripada porodici.
NORA:
O, kako je to lijepo od tebe
GOSPOĐA LINDE:
(šije) Dakle, sutra ćeš biti kostimirana?
Znaš šta, Noro, - onda ću doći samo na trenutak, da te vi-
GOSPOĐA LINDA:
Ali reci mi, je li taj čovjek iskren ?
Mislim, dijeli li rado ljudima komplimenta?
u punom sjaju. Ali ja sam sasvim zaboravila da ti zahvalim
Za sinoćnje ugodno veče.
NORA:
Baš naprotiv. Kako ti je to palo na pamet?
GOSPOĐA LINDE:
Kad si me juče predstavila njemu, tvrdio je da se moje ime
ovdje u kući često čuje. Ali kasnije sam primjetila da tvoj
muž, zapravo, pojma nema ko sam ja.
Kako je mogao onda gospodin doktor Rank ?
NORA:
Da, to je sasvim tačno, Kristine.
Vidiš, Torvald me tako neopisivo voli i zato hoće da me
dim
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
reci
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
(ustaje i hoda po sobi tamo- amo) Ah, meni sinoć nije bilo
ovdje tako ugudno kao inače. – Trebalo je da dođeš prije u
grad, Kristine. – Da, Tordvald stvarno zna kuću učiniti
ugodnom i prijatnom.
A i ti, mislim, ništa manje. Nisi uzalud kći svog oca, Ali,
Mi, je li doktor Rank uvijek tako neraspoložen kao juče?
Ne, - juče je to bilo naročito upadno.
Uostalom, on ima neku vrlo opasnu bolest. Njemu se,
jadniku, suši kičma.
Moraš, naime, znati, da je njegov otac bio odvratan čovjek,
jurio je žene i tako dalje; i od toga je, sigurno razumiješ,
njegov sin još od djetinjstva bolestan.
(ispusti šivanje u krilo) Ali, draga, dobra Noro, odakle ti
znaš takve stvari?
NORA:
(šeta tamo- amo) Eh, kad imaš troje djece, onda te ponekad
posjećuju žene – žene koje su u izvjesnom smislu napola
doktori, i one ti onda ispričaju ovo i ono.
GOSPOĐA LINDE:
(opet šije;kratka pauza) Dolazi li gospodin doktor Rank
svaki dan kod vas u kuću?
116 w Pjesnički most
ima,
GOSPOĐA LINDE:
va.
kako on kaže, sasvim i samo za sebe.
U prvo vrijeme je bio gotovo ljubomoran, ako bih ja u kući
Samo spomenula neke ljude koje volim.
Onda sam to, naravno, prestala. Ali s doktorom često
govorim o njima, jer on to rado sluša.
Slušaj, Noro, ti si u mnogim stvarima još dijete.
Ja sam koju godinu starija od tebe i imam nešto više iskustNešto ću ti reći: pokušaj da okončaš tu stvar sa doktorom.
NORA:
Da okončam – kakvu to stvar?
GOSPOĐA LINDE:
Pa, uopšte mislim.Juče si nešto pričala o nekom bogatom
obožavaocu koji bi ti mogao nabaviti novac –
NORA:
Da, o nekom koji, nažalost, ne postoji.
Šta dalje?
117 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
GOSPOĐA LINDE:
Da li je dokotor Rank bogat?
NORA:
Da, jeste.
GOSPOĐA LINDE:
I nema nikog o kome se treba brinuti?
NORA:
Nikog.Ali - ?
GOSPOĐA LINDE:
Ali on svakodnevno dolazi u vašu kuću?
NORA:
Pa čula si.
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
Kako može tak fini čovjek biti tako nametljiv?
Ja to apsulutno ne razumijem.
GOSPOĐA LINDE: Ne pretvaraj se Noro. Misliš li možda da ja nisam pogodila od
koga
Si ti posudila hiljadu i dvjesta talira ?
NORA
jatelj
Jesi li ti pri sebi? Kako možeš tako nešto pomisliti? To je prinaše kuće, koji nas svaki Božiji dan posjećuje. Kakva bi to bila
užasno neugodna situacija !
GOSPOĐA LINDE: Dakle, stvarno to nije on?
NORA:
Ne, zaista nije.Ni za trenutak nisam došla na tu misao.-Tada on nije ni imao novca za posuđivanje, tek kanije
ga je naslijedo
GOSPĐDA LINDE:Pa,mislim da je to bila sreca za tebe draga moja Noro.
NORA:
Ne da zamolim dokotra – to mi nikada u životu ne bi
palo na pamet.-U ostalom, čvrsto sam uvjrena , da kad
zamolila, ondaGOSPOĐA LINDE: Ti to, naravno,nećeš učiniti.
NORA:
Naravno da neću.Nemogu da vjerujem, nemogu da
118 w Pjesnički most
zamislim, da bi moglo biti potebno.Ali sam sasvim
sigurna : ako bih govorila sa dokotoromGOSPOĐA LINDE: Iza leđa svog muža?
NORA:
Ja se moram izvuci iz one druge stvari-i to se događa
iza njegovih leđa.Ja se moram izvuci iz toga.ž
GOSPOĐA LINDE:Da, da, to sam ti rekla još juče, ali –
NORA:
(hoda tamo-amo) Muškarac može takve stvari mnogo
bolje srediti nego ženaGOSPOĐA LINDE:Vlastiti muž, da.
NORA:
Besmislica! (Zastaje) Kad se isplati što se duguje, onda
se dobije obveznica nazad?
GOSPOĐA LINDE:Da, razumije se.
NORA:
-i onda je smiješ iscjepati u sto hiljada komadića i
spaliti je- taj obvratni, prljavi papir!
GOSPOĐA LINDE: (čvrsto je pogleda, ostavi šivanje i polako ustane)
Noro, ti nešto kriješ od mene.
NORA:
Zar se to vidi na meni?
GOSPOĐA LINDE: Od juče ujutro s tobom se nešto desilo, Noro šta je to?
NORA:
(prilazi joj) Kristine! (osluhne) Tiho! Evo Torvalda
kući. Tamo-uđi ti malo kod djece. Torvald ne voli
kad se šije. Neka ti Anne- Marie.
GOSPOĐA LINDE: (skuplja stvari) Da, ali ja neću otici odavde, dok nas
dvije ne porazgovaramo. ( Ona odlazi na lijevo; u istom
ulazi Helner iz predsoblja.)
NORA:
(ide mu u susret) Ah, kako sam te čekala, Torvalde
dragi.
HELMER:
Je li to bila krojačica-?
NORA:
Ne to je Kristine. Pomaže mi da uredim svoj kostim.
Vidjet češ, kao ću lijepo izgledati.
HELMER:
Zar nisam došao na sretnu zamisao?
NORA:
Na sjajnu zamisao! Ali je i od mene lijepo što ovo
činim tebi za ljubav.
HELMER:
(uhvati je za bradu) Lijepo, što nešto činiš za ljubav
svog muža? No,no ti mala divljakušo, znam već da nisi
tako mislila.Al neću da te smetam. Sigurno ćeš morati
da probaš.
119 w Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER;
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
Pjesnički most
A ti sigurno moraš radirti?
Da( Pokazuje joj papire) Pogledaj ovamo, bio sam u
banci. ( Hoće u svoju sobu)
Torvalde!
(zastade) Da?
Kad bi te tvoja vjeenica lijepo i nježno zamolila-?
Šta to?
Da li bi joj to učinio?
Prvo maoram znati o čemu se radi?
Vjernica bi ti skakutala i zabavljala te kad bi ti bio
Dobar i popustljiv.
Daj da čujem!
Ševa bi čas glsano, čas tiho cvrkutala po svim sobamaAh, šta, to moja ševa svakako radi.
Ja bih ti svirala i plesala pred tobom kao vila na
mjesečini, Torvalde.
Noro, valjda se ne radi opet o onome što si mi jutros
Spominjala ?
(brzo) Da, Torvalde, lijepo te molim.
I ti baš imaš hrabrosti da se još jedanput na to vratiš ?
Da, da, ti to moraš učiniti meni za ljubav.
Ti moraš Krogstadu ostaviti njegovo mjesto u banci.
Moja draga Noro, njegovo mjesto sam već odredio
gospođi Linde.
To je beskrajno lijepo od tebe. Ali ti samo treba da
umjesto Krogstada, otpustiš nekog drugog činovnika.
Pa to je nevjerovatna tvrdoglavost ! Samo zato što si ti
Lahkomisleno dala obećanje da ćeš progovoriti koju
dobru riječ za njega, ja bih trebao-?
Ne zbog toga, Torvalde. Zbog tebe samog. Pa taj čovjek
Piše za najprljavije novine, a ti sam si mi to rekao. On ti
može neizrecivo mnogo naškoditi. Ja se njega tako
strašno bojimAh – razumijem – plaše te stare uspomen.
Šta ti misliš?
Naravno sjetila si se svoga oca ?
120 w Pjesnički most
NORA:
Da, dabome. Sjeti se samo kako su o ocu zli ljudi pisali
po novinama i kako su ga grozno klevetali. Uvjeren sam
da bi to dovelo i dotle da bude uklonjen da vlada nije
poslala tebe da ispitaš stvar. I da ti nisi bio prema njemu
toliko dobronamjeran i uviđavan.
HELMER:
Mala moja Noro, između tvog oca i mene postoji znatna
razlika. Tvoj otac kao činovnik nije bio besprijekoran.
Ali ja jesam. I nadam se da ću ostati dokle god sam na
Ovom položaju.
NORA:
Ali nikad se ne zna šta mogu učiniti zli ljudi. A sada
bismo mogli da živimo tako lijepo, tako mirno i sretno,
oslobođeni briga, ti i ja i naša djeca, Torvalde. Zbog toga
te tako uporno molim HELMER:
I upravo zbog tvojih molbi, meni je nemoguće da ga zadržim. U
banci se već zna da hoću da dam otkaz Krogstadu. Ako se sada sazna da je novi direktor promijenio mišljenje zbog svoje žene.
NORA:
Pa šta onda?
HELMER:
Naravno, mala tvrdoglavica hoće da provede svoju volju, a ja bih ispao
smiješan pred čitavim personalom – naveo bih ljude da misle da sam ovisan o svim
mogućim stranim uticajima. Vjeruj mi, uskoro bih morao osjetiti posljedice! A osim
toga, ima još jedna okolnost koja Krogstada potpuno onemogućava u banci dokle god
sam ja direktor.
NORA:
A to je?
HELMER: Njegove moralne nedostatke bih mu za nevolju mogao i da previdim.
NORA: Da, zar ne, Torvalde?
HELMER: Čuo sam, također, da je vrlo sposoban u poslu. Ali on je moj poznanik
iz mladosti. To je jedno od onih preuranjenih poznanstava kojih se čovjek posle u
životu često stidi. Moram ti otvoreno priznati: mi govorimo ti jedan drugom. A ovaj
netaktični čovijek to nipošto ne krije u prisutnosti drugih. Naprotiv, on misli da mu to
daje pravo na neki familijaran ton prema meni; ti, ti Helmer. Uvjeravam te da mi je to
mučno u nejvećoj mjeri. To bi mi moj položaj u banci učinilo nesnosnim.
NORA: Torvalde, to sve ti ne misliš ozbiljno.
HELMER: Tako? A zašto ne?
NORA: Ne, jer to su samo sitničavi obziri.
HELMER: Šta kažeš? Sitničavi obzir? Smaraš li ti mene sitničavim?
NORA: Naprotiv, dragi Torvalde. I upravo zato.
121 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
HELMER: Svejedno. Ti moje razloge nazivaš sitničavim. Onda moram i ja biti sitničav!
Vidi, molim te! Ne, stvarno, ovom treba učiniti kraj. (odlazi do vrata predsoblja i viče)
Helena!
NORA: Šta to hoćeš?
HELMER: (traži među papirima) Da učinim kraj! (Služavka ulazi) Evo, uzmite pismo i
pođite odmah dolje. Dajte ga poslužitelju da ga preda. Ali brzo! Adresa je napisana. Evo
novac.
SLUŽAVKA: Dobro. (Odlazi s pismom. Helmer slaže papire.)
HELMER: Tako, mala moja prskosnice.
NORA: (bez daha) Torvalde, kakvo je bilo to pismo?
HELMER: Krogstadov otkaz.
NORA: Uzmi ga nazad, Torvalde! Još ima vremena. Ah, Torvalde, vrati ga, meni za
ljubav, sebi za ljubav, za ljubav naše djece! Čuješ li me, Torvalde, učini mi to. Ti i ne
znaš šta nam sve taj otkaz može donijeti.
HELMER: Prekasno.
NORA: Da, za prekasno.
HELMER: Draga Noro, ja ti opraštam taj strah, iako je on, zapravo, uvreda za mene.
Da, jeste! Zar nije uvreda to što ti misliš da ja trebam da se bojim osvete nekog propalog piskarala! Ali ja ti to ipak opraštam, jer mi time pružaš tako lijep dokaz svoje velike
ljubavi. (Zagrli je) Tako mora biti, moja ljubljena Noro. Pa neka se dogodi šta god hoće.
Vjeruj mi, ako do nečega dođe, imam je hrabrosti i snage. Ti ćeš vidjeti da sam ja muž
koji sve uzima na sebe.
NORA: (ukočena od straha) Šta time misliš?
HELMER: Sve, kažem.
NORA: (sabrano) To ne smiješ ni sad ni nikad.
HELMER: Dobro, onda ćemo svi dijeliti, Noro, kao muž i žena. Tako kako i treba da
bude. (Miluje je) Jesili li sada zadovoljna? Eto tako, a ne ovako uplašene oči golubice.
Sve je to samo prazno uobražavanje. Sad treba da još isprobaš tarantelu i da vježbaš na
tamburini. A ja ću sjesti u srednju kancelariju i dobro zatvoriti vrata da ništa ne čujem.
Možeš praviti buku, koliko hoćeš. (Okreće se vratima) A ako dođe Rank, reci mu gdje
će me naći. (Klimne joj glavom i ide s papirima u svoju sobu, zatvara za sobom vrata.)
NORA: (izbezumljena od straha, stoji kao ukopana i šapće) On bi bio u stanju da to
učini. Učiniće to čitavom svijetu upkos. Ne, to ne! Spasenje! Sve drugo prije, pa šta
bude, bude! (Pred rukom preko lica pokušava da se sabere, otvori vrata predsoblja. Napolju stoji doktor Rank i vješa krzneni kaput na vješalicu. Za vrijeme sljedećeg zbivanja
počinje da se smrkava.)
122 w Pjesnički most
NORA: Dobar dan, doktore. Prepoznala sam vaše zvonjenje. Ali nemojte ulaziti kod
Torvalda, jer mislim da je zauzet.
RANK: A Vi?
NORA: (ulazeći sobu zatvara vrata iza njega) Ah, pa Vi dobro znate, za Vas uvijek
imam vremena.
RANK: Hvala vam. Koristit ću se time, dok još mogu.
NORA: Šta hoćete time da kažete? Dok još možete?
RANK: No, da, zar vas to plaši?
NORA: To je tako čudno izražavanje. Zar će se nešto dogoditi?
RANK: Dogodiće se ono na šta sam već odavno pripremljen. Samo što nikako nisam
vjerovao nisam da će doći tako brzo.
NORA: (hvata ga za ruku) U šta ste to tako sigurni? Doktore, to mi morate reći.
RANK:
(sjeda pred peći) Sa mnom je pošlo nizbrdo, Tu se ništa
ne da izmijeniti.
NORA:
(odahne s olakšanjem) Vi govorite o sebi –
RANK:
Nego o kome ? Šta mi vrijedi da se zavarava? Ja sam
bjedniji od svih mojih pacijenata, gospođo Helmer. Ovih
dana sam napravio bilans svog unutrašnjeg stanja.
Bankrot! Za mjesec dana ću sigurno već ležati na groblju
i truhnuti.
NORA:
Fuj, kakve vi ružne stvari govorite!
RANK:
To jesu prokleto ružne stvari. Ali najgore je to što će joj
Prethoditi još mnogo drugih ružnih stvari. Preostalo mi
je još samo jedno jedino ispitivanje. Kad ono bude
gotovo, onda ću otprilike znati kada počinje raspadanje.
Htio bih Vam nešto reći. Helmer, sa svojom finom
prirodom, osjeća prema svemu što je ružno izrazitu
odvratnost. Zato neću da ga vidim u mojoj bolesničkoj
sobi.
NORA:
Ali, doktore –
RANK:
Neću da ga vidim. Ni pod kakvim uslovima. Zatvorit ću
mu vrata.Čim budem siguran u ono najgore, poslaću
Vam svoju vizit kartu i na njoj će biti crni krst. Onda
ćete znati da je gadno razaranje počelo.
NORA:
Ne, danas ste stvarno neukusni. A ja bih tako voljela
da Vas vidim u dobrom raspoloženju.
123 w Pjesnički most
Pjesnički most
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
Pjesnički most
Sa smrću u srcu ? – Morate ispaštati za grijehe drugoga!
Ima li u tome pravde? A ipak, nad svakom porodicom
lebdi neka vrsta takve neumoljive odmazde.
(začepi uši) Besmislica! Veselo, veselo !
Duše mi, čitava ta stvar, ustvari, jeste za smijanje. Moja
jadna nedužna kičma mora da ispašta za vesele
Poročničke dane moga oca.
(lijevo za stolom) On, je navodno, jako volio špargle
I guščju jetrenu paštetu. Je li tako ?
Da, i gljive.
I gljive. Ako se ne varam i školjke.
I školjke, naravno, i školjke.
I uz to porto i šampanjac. Žalosno je da ove sve ukusne
Stvari napadaju kosti.
I uz to još takve nesretne kosti koje od svega toga baš
Ništa nisu imale.
Naravno, to je najžalosnije od svega.
(pogleda je ispitujući) Hm ...
( odmah za tim) Zašto se smiješite ?
Vi ste se nasmiješili.
Ne, doktore, Vi ste se nasmiješili !
( ustaje ) Vi ste ipak veći šeret nego što sam ja mislio.
Danas sam raspoložena za šeretluke.
I meni se čini.
( stavi ruke na njegova ramena) Dragi, dragi doktore,
Vi ne smijete umrijeti i ostaviti mene i Torvalda!
O, tu žalost ćete lahko preboljeti. Brzo budu
zaboravljeni oni kojih nema.
( pogleda da uplašeno) Mislite ?
Stvaraju se nove veze i ondaKo stvara nove veze?
To ćete vas dvoje učiniti, kada mene ne bude. Čini mi
se da ste već na najboljem putu. Šta vam je trebala
sinoć ona gospođa Linde?
Aha, Vi kao da ste ljubomorni na jadnu Kristine?
Naravno da jesam. Ona će u ovoj kući biti moja
124 w Pjesnički most
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
nasljednica. Kad ne bude mene, možda će ta ženskaPst – ne govorite tako glasno. Ona je tu unutra.
I danas opet ? Eto vidite!
Samo da mi popravi kostim. Gospode bože, kako ste
Vi neukusni. ( Sjeda na sofu ) Budite dobri, doktore.
Sutra ćete vidjeti kako ja lijepo plešem. Onda možete
zamisliti da plešem samo za Vas – naravno, i za
Torvalda – to se razumije. ( vadi razne predmete iz
kutije) Doktore, dođite, sjedite ovamo- nešto ću
Vam pokazati.
( sjeda) Šta to ?
Pogledajte ovamo.
Svilene čarape.
U boji kože. Zar nisu divne? Ovdje je sad mračno, ali
sutra – ne, ne, ne, samo stopalo smijete vidjet. No,
Što se mene tiče, možete vidjeti i gornji dio.
Hm...
Zašto gledate tako kritički? Zar mislite da mi ne stoje?
O tome ja ne mogu imati tako jasnu predstavu.
( pogleda za trenutak ) Fuj, stidite se! ( udari ga lagano
čarapom po uhu) Tako, sad ste svi dobili svoje!
( sprema čarape )
Šta još smijem vidjeti od tvoje ljepote ?
Ne smijete više ništa, kad ste tako nepristojni. ( ona
Tiho pjevuši i prevrće po stvarima)
(poslije kraće pauze) kad ovako sjedim s vama u
Potpunoj intimnosti, onda ne shvatam- ne, ne mogu
ni zamisliti, šta bi bilo sa mnom da nikad nisam
stupio u vašu kuću.
(smiješi se) Mislim da se Vi kod nas osjećate sasvim
ugodno.
( tiho gleda preda se) I sve ću to sad napustiti,
besmislice ! Vi ostajete s nama!
( kao i ranije ) – A iza sebe neću moći ostaviti ni
Najbjedniji znak zahvalnosti. Jedva i površan osjećaj
da me nema- samo prazno mjesto koje može popuniti
125 w Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
Pjesnički most
prvi bolji.
A kad bih vas ja zamolila za ? Ne.
Za šta ?
Za jedan veliki dokaz prijateljstva –
Da, da !
Ne, ja mislim- za jednu ogromno veliku uslugu –
Dakle, hoćete li me bar jedanput učiniti sretnim ?
Ah, vi još ni ne znate o čemu se radi.
Pa dobro, recite mi.
Ne, ne mogu, doktore. To je tako nečuveno mnogo
savjet – i podrška i usluga –
Što više to bolje. Ne mogu, doduše, da zamislim, na
Šta to mislite. Ali recite mi. Zar nemate povjerenja u
Mene ?
Da, više nego i u koga drugoga. Vi ste moj
najvjerniji i najbolji prijatelj, to ja dobro znam. Zato
ću Vam i reći. Dakle, slušajte doktore: morate mi
pomoći da nešto spriječim. Vi znate kako me
Torvald jako i neopisivo duboko voli; on ne bi ni
Trenutka razmišljao da da svoj život za mene.
(saginje se prema njoj) Noro – mislite li da je on
Jedini koji bi - ?
( lagano ustukne) Koji bi - ?
- koji bi za Vas s radošću dao svoj život?
( tužno ) Ah, tako.
Zakleo sam se da ovo morate saznati prije moga
kraja. Bolju priliku neću nikada naći. – Da, Noro,
Sad eto znate. I sad znate i da se meni možete
Povjeriti kao nikom drugom
(ustaje, mirno i jednostavno) Pustite me da prođem.
(pravi joj mjesta, ali ostaje da sjedi) Noro –
( na vratima predsoblja) Helena, donesi lampu.
( ode do peći) Ah, dragi doktore, to je bilo zaista
Odvratno od Vas.
(Ustaje) To da sam Vas isto tako odano volio kao
I onaj drugi? Zar je to bilo odvratno ?
126 w Pjesnički most
NORA:
NORA:
Ne, ali ste mi to mogli reći. To nikako nije bilo
Potrebno.
Šta to sad znači? Zar ste Vi znali - ? ( služavka
Dolazi s lampom, stavlja je na sto I opet odlazi )
Noro, gospođo Helmer, pitam Vas da li ste Vi
Znali ?
Ah, šta ja znam, jesam li znala ili nisam ? To Vam
Zaista ne znam da kažem. – O, kako ste samo
Mogli biti tako, nezgrapni, doktore! A sve je bilo
Tako lijepo !
No, sad barem znate da sam Vam odan dušom i
Tijelom. Sad možete govoriti.
(pogleda ga) Zar sada?
RANK:
Molim Vas, mogu li saznati o čemu se radi?
NORA:
Sada više ništa ne možete saznati.
RANK:
Ali ipak ! Ne smijete me tako kazniti. Dajte mi
priliku i ja ću za vas učiniti sve što je u ljudskoj
moći!
NORA:
Sad više ne možete učiniti ništa za mene.
Uostalom,možda mi neće ni trebati nikakva pomoć.
Vidjećete, sve je to samo uobražavanje.Sasvim
Sigurno. Naravno! (Sjeda u stolicu za ljuljanje,
pogleda ga i nasmije se) Baš ste mi i Vi fini
gospodin,moj dragi doktore! Pa stidite li se bar
sada,kada gori svjetlo?
RANK:
NORA:
RANK:
RANK:
Ne,zapravo ne! Ali treba li možda da odem-zauvijek?
NORA:
Ne,to ne smijete! Dolazićete, naravno, isto kao i do
sada. Pa Vi znate Torvald ne može bez Vas.
RANK:
A Vi?
127 w Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
RANK:
NORA:
RANK:
Pjesnički most
Ah, ja nalazim da je ovdje uvijek tako strašno
zabavno, kad Vi dođete.
Eto,upravo to me je i zavelo na krivi put. Vi ste
za mene prava zakonetka. Često mi se činilo
da ste isto toliko rado bili sa mnom koliko i za
Helmerom.
Da, vidite, ima ljudi koje volimo iznad svega,
i ljudi s kojima se najradije družimo.
O, da, u tome ima istine.
NORA:
Dok sam još bila kod kuće, voljela sam, naravno,
oca iznad svega. Ali, uvijek mi se činilo
izvanredno zabavno kad bih se mogla iskrasti
dolje kod posluge, jer tamo me nikad nisu korili,
a pričali su uvijek sve neke zabavne stvari.
NORA:
Ah, da ! Taj ! Ali radi se od jednom drugom;
ja sam poručila, - Torvald ne smije da zna –
RANK:
Aha, to je, dakle, ta velika tajna!
NORA:
Da, svakako. Idite samo unutra kod njega, on je
u srednjoj sobi.I zadržite ga tako dugo dok -
RANK:
Budite bez brige, on mi neće pobjeći. (Odlazi u
Helmerovu sobu.)
NORA:
(služavki) I on stoji u kuhinji i čeka?
SLUŽAVKA:
NORA:
Da, došao je stražnjim stepenicama –
Ali jesi li mu rekla da nikog nema kod kuće?
SLUŽAVKA:
Jesam, ali nista nije koristilo.
NORA:
Nije htio da ode?
RANK.
Tako, ja sam, dakle, njih zamijenio!
SLUŽAVKA:
NORA:
(skoči i priđe mu) Dragi,dobri doktore, nisam ja to
tako mislila. Ali, vidite, sa Torvaldom je isto kao
sa ocem – (Služavka ulazi iz predsoblja.)
NORA:
Onda ga pusti ovamo, ali tiho. Ne smiješ
nikome pričati o ovome, Helena. To je
iznenađenje za mog muža.
SLUŽAVKA:
Da, da, razumijem – (Ode.)
SLUŽAVKA:
Milostiva gospođo! (Nešto šapće i pruža joj kartu.)
NORA:
(baca pogled na kartu) Ah! (Stavlja je u džep.)
RANK:
Nešto neugodno?
NORA:
Ne, ne, nije uopšte, samo – moj novi kostim -
RANK:
Kako? Pa evo vam ga ovdje.
128 w Pjesnički most
NORA:
Ne prije nego što obavi razgovor s milostivom
gospođom.
Najužasnije dolazi. Dolazi uprkos svemu.
Ne, ne, ne, to se ne smije dogoditi! (Ode
do Helmerovih vrata i povuče rezu.
Služavka otvara vrata od predsoblja, uvede
Krogstada i zatvori za njim vrata. On je
Obučen u bundu, krzenene čizme i šubaru.)
129 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
(ide prema njemu) Govorite tiho, moj muž je
kod kuće.
KROGSTAD:
No, što se mene tiče –
NORA:
Šta hoćete od mene ?
KROGSTAD:
Da mi date objašnjenje.
NORA:
Dakle, brzo. Šta je ?
KROGSTAD:
Vi sigurno znate da sam dobio otkaz?
NORA:
Ja to nisam mogla spriječiti. Borila sam se za
Vašu stvar svom snagom, ali ništa nije
pomoglo.
KROGSTAD:
Zar Vas Vaš muž tako malo voli ? On zna
čemu Vas sve mogu izložiti, a ipak se usuđuje -
NORA:
Kako možete i pomisliti da on to zna?
KROGSTAD:
Da, nravno, tako sam i mislio. I nije mi ličilo
na mog dobrog Torvalda Helmera da pokazuje
toliko muške hrabrosti –
NORA:
KROGSTAD:
NORA:
KROGSTAD:
NORA:
Gospodine Krogstad, ja zahtijevam da poštujete
moga muža!
O, naravno! Svo dužno poštovanje. Ali pošto
Vi čitavu stvar tako brižljivo skrivate,
poštovana gospođo, mogu da pretpostavim da
ste danas malo bolje upućeni u to nego juče.
Bolje nego što bi me Vi ikad mogli uputiti.
Naravno, jedan tako loš advokat kao ja.
Šta hoćete Vi od mene ?
130 w Pjesnički most
KROGSTAD:
NORA:
KROGSTAD:
NORA:
KROGSTAD:
Samo da vidim kako ste, gospođo Helmer. Ja
sam cijeli dan mislio na vas. Ovakav lihvar i
piskaralo, ovakav – no, kratko i jasno, i
ovakav ćovjek kao što sam ja, može imati srca.
Pa dokažite to. Pomislite na moju malu djecu.
A zar ste Vi i Vaš muž mislili na moju djecu?
Ali to je sad svejedno! Nemojte čitavu stvar
uzimati suviše ozbiljno - to sam samo htio da
Vam kažem. Ja sa svoje strane za sada neću
ništa iznijeti u javnost.
Nećete, zar ne ? Znala sam to?
Sve se to može lijepo i dobro srediti. Ne mora
svijet ništa saznati., neka sve ostane između
nas troje.
NORA:
KROGSTAD:
Moj muž ne smije nikad ništa saznati o tome.
Kako ćete to spriječiti? Možda možete isplatiti
ostatak?
NORA:
KROSTAD:
NORA:
Ne, trenutno ne mogu.
Ili imate način da nabavite novac sljedećih
Ne, barem ne na način kojim bi se htjela
poslužiti.
Ne bi vam ništa ni koristilo. I kad biste još toliko
Gotovog novca stavili preda me, ipak ne biste
Dobili svoju obveznicu nazad.
KROGSTAD:
NORA:
KROGSTAD:
Onda mi objasnite šta ćete s njom uraditi.
Samo hoću da je zadržim, da je imam u svojim
rukama. Niko koga se to ne tiče neće o njoj
saznati. Ako se, dakle, spremate na kakvu
očajničku odluku.
NORA:
KROGSTAD:
Da spremam se.
Ako namjeravate da napustite kuću i porodicu
131 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
KROGSTAD:
Namjeravam.
-ili možda još nešto gore-
NORA:
KROGSTAD:
Otkud vi znate?
-onda se ostavite takvih misli-
NORA:
KROGSTAD:
Odakle vi znate da se ja bavim takvim mislima?
Ljudi kao mi u početku su gotovo uvijek
opterećeni takvim mislima. I ja sam na to
pomišljao. Ali dragi moj bože, nisam imao
hrabrosti-
NORA:
KROGSTAD:
(bez glasa) Ni ja.
(s olakšanjem) Zar ne? Nemate hrabrosti za toni vi?
NORA:
KROGSTAD:
Nemam je. Nemam je.
To bi i bila velika glupost. Čim prođe prva bura
u kući – Evo, ovdje u tašni imam pisma za vašeg
muža-
NORA:
KROGSTAD:
NORA:
KROGSTAG:
NORA:
KROGSTAD:
U kojem ste sve napisali ?
Sve je rečeno obzirno koliko je bilo moguće.
(brzo)To ne smije doći u njegove ruke!
Pocijepajte ga, ja ću pokušati da nabavim novac.
Izvinite milostiva gospođo, ali mislim da sam
vam upravo rekaoAh, ne mislim novac koji vam dugujem. Recite
mi, koju svotu tražite od mog muža? Onda ću
vam nabaviti taj novac.
Ja ne tražim nikakav novac od vašeg muža.
132 w Pjesnički most
NORA:
KROGSTAD:
Šta onda tražite?
To ćete saznati. Ja hoću da stanem na noge,
milostiva gospođo, hoću da napredujem u karijeri
I u tome mi morao vaš muž pomoći. Već godinu
i po dana nisam učinio jedno nepošteno djelo. Za
to vrijeme sam sam se borio i sa vrlo teškim
prilika. Bio sam zadovoljan da se opet mogu
podići, korak po korak. Sad sam istjeran i sad se
više neću zadovoljiti time da budem primljen uz
milosti. Ja hoću opet u banku,ali hoću da imam
viši položaj:Vaš muž mi mora obezbijediti
mjesto-
NORA:
KROGSTAD:
To on nikad i nipošto neće učiniti.
On će to učiniti poznajem ja njega. Neće
se usuditi ni da pisne. I kad sam jednom tamo
zajedno s njim-onda ćete vidjeti! Za manje od
godinu dana postaću direktorova desna ruka.
Onda će Nils Krogstad voditi Akcionarsku
banku, a ne Tvorvald Helmer!
NORA:
KROGSTAD:
To nećete doživjeti!
Zar ćete možda ?
NORA:
KROGSTAD:
Sad imam hrabrosti za to.
Ah nećete me uplašiti. Takva fina razmazena
dama kao vi.
NORA:
KROGSTAD:
Vidjećete, vidjećete!
Pod led možda? U hladnu, kao smolu crnu
vodu? A onda vas u proljeće izbaci na obalu,
ružnu, unakaženu, opale kose-
NORA:
Nećete me uplašiti!
133 w Pjesnički most
Pjesnički most
KROGSTAD:
NORA:
KROGSTAD:
NORA:¸
KROGSTAD:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
Pjesnički most
GOSPOĐA LINDE:
Da,da vidim ga.
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
To pismo je od Krogstada.
Noro,-Krogstad ti je posudio novac !
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
Da, i sad će Torvlad sve saznati.
Ah,vjeruj mi,Noro, to je za vas oboje najbolje.
(stoji bez rijeci i gleda ga)
Eto,sad znate na cemu ste. Ne pravite nikakve
gluposti. Od Helmera očekujem odgovor na
Moje pismo. I ne zaboravite da me je Vaš muž
prisilio na ovaj put. To mu nikad neću oprostiti.
Zbogom, milostiva gospođo! (Odlazi kroz
predsoblje.)
NORA:
(žuri do vrata predsoblja,malo ih otvori,oslušne)
Odlazi. Nije ubacio pismo. Ah, ne, ne, to bi bilo
nemoguće. ( Otvara šire vrata )Šta je to ?
Zastao je. Ne silazi niz stepenice. Dvoumi se ?
Hoće li - ? ( Pismo pada u sanduče, potom se
Čuju Krogstadovi koraci, koji se gube niz
stepenice. S prigušenim vriskom Nora trči kroz
sobu do stola kraj sofe. Kratka pauza.)
Pismo je u sandučetu. (Šulja se plašljivo do
vrata predsoblja) Tamo je.-Torvlade,
Torvlade,-sad smo izgubljeni bez spasa.
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
Ti još ne znaš sve. Ja sam krivotvorila jedan
Potpis.
Pravedni BožeJedno ću ti reći,Kristine: ti mi moraš biti
Svjedok.
Kakav svjedok ? Šta treba da- ?
Ako izgubim razum-a to bi se lahko moglo
DogoditiNoro !
Ili ako mi se šta drugo desi – slično tome, pa da
Ne mogu biti ovdje prisutna,kadNoro,Noro,pa ti si potpuno van sebe !
Ni vi mene. To se ne radi tako gospođo Helmer
i inače, kakvog bi to imalo smisla? Pa ja ga
uprkos tome imam u svojim rukama.
Čak i tada? Kad mene više ?
Zar ste zaboravili da vaš dobar glas i poslije
vaše smrti zavisi od mene?
(dolazi sa kostimom iz sobe lijevo) Tako, nisam
znala šta još da prepravim. Hoćemo li isprobati
(promuklo i tiho) Kristine,dođi ovamo.
(baca kostim na sofu) Šta ti je ?
Izgledaš potpuno zbunjeno.
Dođi ovamo. Vidiš li ono pismo ? Tamo
pogledaj kroz otvor na sanducetu.
134 w Pjesnički most
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDA:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
Ako tada neko hoće sve da uzme na sebe
čitavu krivicu-razumiješ.
Da,da ali kako samo možeš misliti?
Onda ti moraš posvjedočiti, da to nije istina,
Kristine. Ja uopšte nisam van sebe, pri punoj
sam svijesti i kažem ti:niko drugi nije znao za
To, sve sam sama učinila. Ne zaboravi to.
Sigurno da neću. Ali ja sve to uopšte ne
razumijem.
Pa kako bi i mogla razumjeti ! Sad će se tek
Dogoditi čudo !
Čudo ?
Da,čudo. Ali to je tako strašno,Kristine, to se ne
smije dogoditi ni za šta na svijetu.
135 w Pjesnički most
Pjesnički most
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
HELMER
NORA:
HELMER:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
HELMER:
RANK:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
Pjesnički most
Ja ću odmah poći Krogstadu i govoriti s njim.
Ne idi njemu ! On će te uvrijediti !
Bilo je jedno vrijeme,kad bi on meni za ljubav
rado učinio sve,pa ma šta to bilo.
On ?
NORA:
Gdje on stanuje ?
Ma,šta ja znam-? Ipak- (Maši se za džep)
Evo njegove karte. Ali pismo,pismo-!
(u svojoj sobi,kuca na vrata) Noro !
(uzvikne od straha) Šta je !? Šta želiš od mene ?
HELMER:
NORA:
HELMER:
To ti obećavam. Večeras sam isključivo tebi na
Raspolaganju- ti mali,bespomoćni stvore !
Ali čekaj! Sam ću- (pođe prema predsoblju.)
Šta to hoćeš napolju ?
Hoću samo da vidim ima li pisama.
No,no- ne plaši se. Mi ne možemo ući. Stavila si
rezu na vrata. Sigurno probaš kostim ?
Da,da probam. Lijepo ću izgledati,Torvalde.
NORA:
HELMER:
Ne,ne Torvalde, nemoj !
Zašto ne?
NORA:
HELMER:
Torvalde,molim te,nema nijednog.
Pusti me da vidim. ( Hoće napolje)
NORA:
HELMER:
(za klavirom,hvata prve taktove tarantele.)
(zastane na vratima) Aha!
NORA:
Ako sutra treba da plešem,onda moram prije toga
Vježbati s tobom.
(ide prema njoj) Zar se zaista toliko bojiš,draga
Noro ?
Da, strašno se bojim. Hajde da sad vježbamo. Još
Ima vremena do večere. Sjedi za klavir i sviraj,
Dragi Torvalde,ispravljaj me,upućuj me kao i
Obično.
Rado,vrlo rado,ako ti to želiš. (sjeda za klavir)
(uzima iz kutije tamburinu i dugi šareni šal koji
Brzo nabire oko sebe. Zatim jednim skokom
Dolazi sasvim naprijed i uzvikne) Sviraj mi !
Sad ću plesati. (Helmer svira,a Nora pleše.
Rank stoji iza Helmera i gleda)
(svira) Polaganije-polaganije.
(pročitala je kartu) On stanuje odmah iza ugla.
Da- ali to ipak nešto koristi. Mi smo izgubljeni
bez spasa. Pa pismo je u sandučetu,
A ključ je u tvog muža ?
Da, uvijek.
Krogstad mora svoje pismo zatražiti nazad
nepročitano. Moram naći neki razlog(prilazi Helmerovim vratima i otvara ih)
Torvalde !
Pa Rank mi je najavio neku veliku maskeradu,
(na vratima) Ja sam tako razumio,ali možda sam
se prevario.
Tek sutra ćete moći da se divite mojoj ljepoti.
Ali to će ipak biti potrebno.
Da, to će i te kako biti potrebno,Torvalde. Ali bez
Tvoje pomoći ne mogu ništa napraviti-gotovo sve
sam zaboravila.
Ah,brzo ćemo mi to obnoviti.
136 w Pjesnički most
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
Da,Torvalde,ti mi moraš pomoći. Hoćeš li mi to
obećati? A ja se tako bojim! Pred tim velikim
društvom.-Večeras se moraš samo meni posvetiti.
Ništa od poslova-ama baš ništa. Ni jedan potez
pera ! Je li ? Zar ne,dragi Torvalde?
137 w Pjesnički most
Pjesnički most
NORA:
HELMER:
NORA:
RANK:
HELMER:
RANK:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
Pjesnički most
Ne smijem drugačije.
(prestane svirati) Ne,ne tako to apsolutno ne
Ide.
(smije se I maše tamburinom) Jesam li ti rekla?
Pusti da joj zasviram za ples.
(ustaje) Da,sviraj ti-onda mi je lakše pokazivati
(sjeda za klavir i svira. Nora pleše sa sve većim
Uzbuđenjem. Helmer je stao pored peći i za
Vrijeme plesa neprestano upućuje primjedbe.
Ona kao da ništa ne čuje,kosa joj se raspe i
Padne na ramena,ona se ne osvrće na to,već
Pleše dalje. Ulazi gospođa Line)
(stane kao skamenjena na vratima) Ah!
(plešući) Ovdje je veselo Kristine !
Ali draga,dobra Noro,pa ti plešeš kao da
Ti se radi o životu.
Pa i radi se.
Rank,prestani,pa to je čista ludost. Prestani,
Kažem ti ! (Rank prestaje da svira i Nora
Iznenada zastane. Helmer joj prilazi)
Nikad to ne bih povjerovao.
Pa ti si zaboravila sve što sam te učio.
Sad i ti vidiš.koliko je potrebno. Treba da
Vježbaš sa mnom do posljednjeg trenutka.
Obećavaš li mi to,Torvalde?
Budi bez brige.
Ni danas ni sutra ne smiješ ni na šta drugo
Misliti,samo na mene. Ne smiješ ni jedno
Pismo otvoriti,ni u poštansko sanduče
Pogledati138 w Pjesnički most
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
RANK:
HELMER:
NORA:
SLUŽAVKA:
NORA:
HELMER:
NORA:
HELMER:
NORA:
RANK:
HELMER:
NORA:
GOSPOĐA LINDE:
NORA:
Aha,ti se to još uvijek bojiš onog čovjekaO,da,da-i to je !
Noro,ja vidim na tebi njegovo pismo već leži
Unutra.
Ne znam. Možda. Ali tako nešto sad ne smiješ
Čitati. Ništa ružno ne smije stati među nas,dok
Ovo sve ne prođe.
(tiho Helmeru) Nemoj joj se suprotstavljati.
(grli je) Neka dijete provede svoju volju.
Ali sutra naveče,kad budeš otplesalaOnda si slobodan.
(na vratima) Milostiva gospođo,sto je
Postavljen.
Donesi šampanjac,Helena!
Ah,ah,dakle,neko veliko slavlje ?
Slavlje sa šampanjcem do zore. (viče napolje)
I kolači od badema,Helena,mnogo-samo za ovaj
Put.
(hvata je za ruke) Tako-samo tako,a ne ona divlja
Usplahirenost! Budi opet moja draga,mala ševa
Kao i uvijek.
Ah,da to i hoću. Ali idi sada unutra,i VI doktore.
Kristine, ti ćeš mi urediti fizuru.
(dok odlazi sa Helmerom) Tu se, izgleda,neštoNešto događa.
Ni govora.dragi prijatelju,to je samo taj djetinjasti
Strah,o kome sam ti pričao. (obojica odlaze desno)
Pa ?!
Otputovao-u pokrajinu.
Vidjela sam na tebi.
139 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
,,Sto godina samoće”
(odlomak)
Gabrijel Garsija Markes
Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aurelijano
Buendija sjetiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi
led. Makondo je onda bilo selo sa dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na
obali rijeke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih
i velikih kao neka preistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu
imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine u martu
jedna porodica odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i, uz treštanje
zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume. Prvo su donijeli magnet. Jedan krupan
Ciganin, kudrave brade i vrapčijih ruku, koji se predstavio kao Melkijades, priredio
je javnu mađioničarsku predstavu, nazivajući je osmim čudom mudrih alhemičara
iz Makedonije. Išao je od kuće do kuće, vukući sa sobom dvije metalne poluge, i svi
su zapanjeno gledali kako kazani, šerpe, kliješta i mangali padaju sa svojih mjesta,
kako građa očajnički škripi pri pokušaju da se iz nje izvuku ekseri i zavrtnji, kako
se ko zna kada izgubIjene stvari pojavljuju tamo gdje su bile najviše tražene i u
silnom rasulu vuku za Melkijadesovim magičnim gvožđima. »Predmeti imaju svoj
lični život«, izvikivao bi Ciganin grubim glasom, »stvar je u tome da im probudiš
dušu.« Hose Arkadio Buendija, čija je bujna mašta uvijek išla dalje od obdarenosti
prirode, dalje od čuda i mađije, mislio je da se pomoću ovog nekorisnog otkrića može
iskopati zlato iz zemlje. Melkijades, koji je bio pošten čovjek, upozorio ga je: »Ne
služi ono tome.« Ali Hose Arkadio Buendija tada nije vjerovao u poštenje Cigana,
pa je mazgu i par jarčeva trampio za dvije magnetirane poluge, Ursula Iguaran,
njegova žena, koja je, da bi uvećala okrnjenu očevinu, računala s tim životinjama, nije
uspjela da ga odvrati. »Uskoro će nam preteći zlata da popločimio kuću«, uzvratio je
njen muž. Mjesecima se upinjao da dokaže opravdanost svojih nadanja. Ispitivao je
predio stopu po stopu, uključivši i dno rijeke, vukao dvije gvozdene poluge i glasno
deklamovao Melkijadesove čarobne riječi. Jedino je uspio da iz zemlje izvuče nekakav
oklop iz petnaestog vijeka, čiji su svi dijelovi bili zavareni korom rđe, a unutrašnjost
je odjekivala tupo, kao velika tikva puna kamenja. Kada je Hose Arkadio Buendija
sa četvoricom iz svoje ekspedicije razglobio oklop, u njemu su našli kalcificirani
140 w Pjesnički most
kostur o čijem je vratu visila bakarna relikvija sa ženskom kovrdžom. U martu se
vratiše Cigani. Ovog puta su donijeli dogled i lupu veliku kao doboš, i izložiše ih
kao posljednje otkriće Jevreja iz Amsterdama. Na kraj sela posadili su Ciganku, a
dogled postavili na ulazu u šator. Za pet reala svako je mogao da zaviri u dogled
i — Ciganka je bila tu, nadohvat ruke. »Nauka je pobijedila daljine«, uzvikivao je
Melkijades. »Još malo pa će čovjek, ne mičući se od kuće, moći da gleda šta se dešava
u bilo kom kraju zemlje.« Jednog vrelog podneva uzeše džinovsku lupu i prirediše
do tada neviđenu predstavu: stavili su gomilu trave nasred ulice i zapalili je snopom
sunčevih zrakova. Hose Arkadio Buendija, koji se još ne bješe utješio zbog neuspjeha
sa magnetima, odluči da ovo novo otkriće upotrijebi kao ratno oružje. Melkijades
je ponovo pokušao da ga odvrati. Ali na kraju je, u zamjenu za lupu, ipak primio
one dvije magnetske poluge i još tri komada kolonijalnog novca. Ursula je plakala
od zaprepašćenja. Taj novac bio je dio zlatnika iz škrinje, koje je njen otac, uz silno
odricanje, sakupljao cijelog života, i koje je ona, u iščekivanju dobre prilike da ih
uloži, zakopala ispod kreveta. Hose Arkadio Buendija nije ni pokušavao da je utješi,
nego se sa samopregorom naučnika, rizikujući sopstveni život, sav predao svojim
taktičkim eksperimentima. Pokušavajući da prikaže djelovanje lupe na neprijatelja,
sam se izložio koncentraciji sunčevih zrakova i zadobio opekotine koje su se potom
pretvorile u gnojne rane. Trebalo je mnogo vremena da bi zacijelile. Ne obazirući se
na protivljenja svoje žene, zabrinute zbog opasnog otkrića, umalo da nije zapalio kuću.
Provodio je sate u svojoj sobi, proračunavajući strategijske mogućnosti svog novog
oružja, i najzad je uspio da sastavi priručnik didaktički neobično jasan i neodoljivo
ubjedIjiv. Sa mnogim dokazima o svom iskustvu i s velikim brojem crteža poslao ga
je vlastima po nekom glasonoši. Ovaj je prevalio mnoge planine, lutao kroz beskrajne
močvare, prebrodio plahovite rijeke — dok nije pronašao nekakav put koji je, opet,
vodio do jednog drugog puta za poštanske mazge — i progonjen zvjerinjem, očajan i
izložen bolestima, dospio do ruba smrti. Mada u ono vrijeme ni put prema glavnom
gradu nije bio nimalo prohodniji, Hose Arkadio Buendija je ipak obećao da će ga
brzo, čim mu to vlada bude naredila, prevaliti, da bi praktično prikazao svoje otkriće
pred vojnim vlastima i da bi ih lično obučio složenoj vještini borbe uz pomoć sunčevih
zrakova. Godinama je čekao odgovor. Na kraju, umoran od čekanja, požalio se
Melkijadesu zbog neuspjeha svoje inicijative i Ciganin mu je tada pružio ubjedljiv
dokaz poštenja: vratio mu zlatnike u zamjenu za lupu, i još mu ostavio nekoliko
portugalskih mapa i raznih plovidbenih naprava. Svojeručno je napisao sažet izvod
iz studije kaluđera Hermana I dao mu ga da bi se mogao služiti astrolabijumom,
141 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
busolom i sekstantom.Hose Arkadio Buendija provodio je duge kišne mjesece zatvoren
u sobičku koji je, da ga niko ne bi mogao ometati u njegovim eksperimentima,
sagradio na kraju kuće. Sasvim je zapostavio domaće obaveze, stajao noćima u
dvorištu, motrio put zvijezda i umalo nije dobio sunčanicu kada je htio da pronađe
tačan metod za određivanje podneva. Kada je postao stručnjak za rukovanje
instrumentima, stekao je predstavu o vasioni, što mu je omogućilo da plovi
nepoznatim morima, da posjećuje nenaseljene predjele i da uspostavlja vezu sa divnim
bićima, a da pri tom ne mora da iziđe iz svog sobička. U to vrijeme stekao je naviku
da govori sam sa sobom, šetajući po kući, ne zarezujući nikoga, dok su Ursula i deca
grbačili u vrtu, čuvajući banane, malange, juke, njame, aujame i plavi paradajz.
Iznenada, bez ikakve najave, njegovu grozničavu djelatnost zamijenila je neka vrsta
zanesenosti. Nekoliko dana bio je kao opčinjen i ponavljao šapatom za sebe bezbroj
uzbudljivih slutnji, ne vjerujući sopstvenom razumu. Najzad, jednog decembarskog
utorka za vrijeme ručka, oslobodio se jednim potezom svekolikog bremena svojih
muka. Sigurno će se djeca do kraja života sjećati veličanstvene svečanosti kada je
njihov otac, drhteći od groznice, iscrpen dugim nespavanjem i bolesnim maštanjem,
sjeo na čelo stola i saopštio im svoje otkriće:
— Zemlja je okrugla kao pomorandža. Ursula je izgubila strpljenje.
»Ako treba da poludiš, poludi sam«, viknula je. »Ali ne pokušavaj da djeci napuniš
glave svojim ciganskim mislima.«
Hose Arkadio Buendija, ravnodušan, nije dozvolio da ga uplaši očajanje njegove
žene, koja mu je u nastupu bijesa astrolabijum srušila na pod. Napravio je drugi,
sakupio u svojoj sobici mještane i pokazao im, uz teorije koje niko nije razumio,
mogućnost povratka na tačku polaska, ako se plovi uvijek prema istoku. Cijelo selo
bilo je već ubijeđeno da je Hose Arkadio Buendija pomjerio pameću, a onda je došao
Melkijades i postavio stvari na svoje mesto. Javno je uzdigao do nebesa pamet ovog
čovjeka, koji je čistim astronomskim domišljanjem izgradio teoriju već provjerenu
u praksi, iako do tada nepoznatu u Makondu, a kao dokaz svog divljenja dao mu je
poklon koji će imati jak uticaj na budućnost sela: jednu alhemijsku laboratoriju.
U to doba Melkijades je ostario neobično brzo. Na prvim putovanjima izgledao je
istih godina kao Hose Arkadio Buendija. Ali dok je ovaj sačuvao svoju neobičnu
snagu, tako da je čak mogao oboriti konja hvatajući ga za uši, izgledalo je da Ciganina
nagriza neka teška bolest. Bila je to, u stvari, posljedica mnogih i čudnih bolesti,
koje je dobijao na svojim nebrojenim putovanjima oko svijeta. Kako je on sam pričao
Hoseu Arkadiju Buendiji, dok mu je pomagao da montira laboratoriju, smrt ga
142 w Pjesnički most
je svuda pratila, išla u stopu za njim, ali se ustezala da mu zada posljednji udarac.
Izbjegao je mnoge epidemije i katastrofe koje su pogađale Ijudski rod. Preživio je
avitaminozu u Persiji, skorbut u Malajskom arhipelagu, lepru u Aleksandriji, beri-beri
u Japanu, kugu na Madagaskaru, zemljotres na Siciliji, brodolom u Magelanovom
moreuzu. To čudesno biće, koje je govorilo da posjeduje šifre za tumačenje
Nostradamusa, bio je tmuran čovjek, obavijen plaštom tuge, sa azijatskim pogledom
koji kao da je dosezao i do stvari s one strane života. Nosio je veliki crni šešir, nalik
na raširena krila gavrana, i somotski prsluk sa zelenom patinom vijekova. Ali, i pored
svoje velike mudrosti i tajanstvenosti koja ga je okruživala, imao je Ijudsku težinu,
neku sklonost za zemaljsko, zbog čega se zaplitao u najsitnije problem svakidašnjeg
života. Žalio se na staračke bolesti, patio je zbog sitnih novčanih neprilika i odavno
prestao da se smije jer mu je skorbut dokusurio zube. Zagušljivog podneva, kada je
Melkijades otkrio svoje tajne, Hose Arkadio Buendija je shvatio da počinje njihovo
veliko prijateljstvo. Deca su se iščuđavala njegovim fantastičnim pričama. Aurelijano,
koji tada nije imao više od pet godina, sjećao se cijelog života kako ga je vidio tog
popodneva da sjedi u sjaju metalnog odbljeska prozora, rasvjetljavajući svojim
dubokim glasom najtamnije kutove mašte, dok mu se na sljepoočnicama topila mast
od vrućine.Hose Arkadio, njegov stariji brat, preneće ovu čudnu sliku, kao nasljednu
uspomenu, cijelom svom potomstvu. Ursula je, naprotiv, zadržala loše sjećanje na
tu posjetu, pošto je ušla u sobu u trenutku kada je Melkijades, u rasijanosti, razbio
bočicu živinog hlorida. — To je miris đavola —rekla je ona.
— U krajnjoj liniji — ispravio je Melkijades. — Utvrđeno je da đavo ima sumporne
osobine, a ovo nije ništa drugo do malo solimana. Uvijek poučan, održao je pametno
predavanje o đavolskim osobinama živinog sulfata, ali Ursula na njega nije obraćala
pažnju, nego je djecu odvela na molitvu. Taj nagrizajući miris zauvijek će je podsjećati
na Melkijadesa. Ne računajući mnoštvo zdjela, ijlevaka, sudova, filtara i cjediljki, ova
priprosta laboratorija se sastojala od primitivnog atanora, kristalne epruvete dugog i
uskog grla, imitacije kamena mudrosti i destilatora koji su sami Cigani konstruisali,
prema savremenim uputstvima, od trokrakog kotla Jevrejke Marije. Osim ovih
stvari, Melkijades je ostavio uzorke sedam metala koji su označavali sedam planeta,
Mojsijevu i Zosimovu formulu za pravljenje zlata i niz zapisa i crteža o procesima
velikog magisterijuma koji su znalcima omogućavali da pokušaju proizvesti kamen
mudrosti.
Opsjednut jednostavnošću formule pomoću koje se zlato može udvostručiti, Hose
Arkadio Buendija se nedjeljama udvarao Ursuli da bi mu dozvolila da iskopa njen
143 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
kolonijalni novac i uveća ga onoliko puta na koliko je dijelova moguće podijeliti živu.
Ursula je, kao i obično, popustila pred nesalomljivom upornošću svog muža. Onda
je Hose Arkadio Buendija bacio trideset zlatnika u šerpu i rastopio ih sa komadićima
bakra, arsenovog trisulfida, sumpora i olova. Stavio je sve to da vri na jakoj vatri u
kazanu sa ricinusovim uljem, dok nije dobio gust i smrdljiv sirup, koji je više ličio
na proste karamele nego na veličanstveno zlato. U zlosrećnom i beznadnom procesu
destilacije, rastopljeno sa sedam planetarnih metala, preparirano u hermetičkom sudu
sa živom i vitriolom sa Kipra, ponovo kuvano u svinjskoj masti — u nedostatku ulja
od repice — dragocjeno Ursulino nasljedstvo pretvorilo se u ugljenisani grumen,
koji se nije mogao odvojiti od dna kazana.Kada su se Cigani vratili, Ursula je protiv
njih nahuškala cijelo selo. Ali radoznalost je nadjačala strah, jer su Cigani, tog puta
praveći zaglušnu buku različitim muzičkim instrumentima, obilazili selo, dok je
najavljivač oglašavao prikazivanjebasnoslovnih Nazijanzenovih otkrića. Tako su svi
otišli u šator i za jedan cent vidjeli Melkijadesa podmlađenog, oporavljenog, bez bora
i sa novom i blistavom vilicom. Svi koji su se sjećali njegovih skorbutom razorenih
čeljusti, opuštenih obraza i uvelih usana, zadrhtali su od straha pred tim nepobitnim
dokazom natprirodne moći Ciganina. Strah se pretvorio u paniku kada je Melkijades
izvadio zube, čitave, pobodene u vilicama, i za trenutak ih pokazao publici — jedan
trenutak, u kojem je opet bio onaj oronuli čovjek iz prethodnih godina — a onda ih
opet namjestio i ponovo se nasmijao siguran u svoju vraćenu mladost. Čak je i Hose
Arkadio Buendija smatrao da su Melkijadesova znanja dosegla nedopustive granice, ali
se silno veselio kada mu je Ciganin nasamo rastumačio mehanizam vještačke vilice.
Učinio mu se u isti mah jednostavan i čudovišan, pa je preko noći izgubio svako
zanimanje za alhemijska ispitivanja; zapao je u neraspoloženje, prestao da redovno
jede i provodio dane tumarajući po kući. »Na svijetu se događaju nevjerovatne stvari«,
rekao je Ursuli. »Tamo na drugoj strani rijeke, ima svih mogućih mađioničarskih
aparata, a mi i dalje živimo kao magarci.«
Oni koji su ga poznavali iz doba osnivanja Makonda, čudili su se koliko se
promijenio pod uticajem Melkijadesa. U početku je Hose Arkadio Buendija bio neka
vrsta mladog patrijarha, koji je davao uputstva za sjetvu i savjete za gajenje djece i
živine, i sarađivao sa svima, čak na fizičkim poslovima, za napredak zajednice. Pošto
mu je kuća od početka bila najbolja u selu, druge su napravljene prema njenoj slici
i prilici. Imala je jednu veliku osvijetljenu prostoriju, trpezariju u obliku terase sa
cvijećem veselih boja, dvije spavaće sobe, dvorište sa ogromnim kestenom, lijepo
obrađenu baštu i tor u kome su složno živjeli jarci, svinje i kokoši. Jedina zabranjena
144 w Pjesnički most
živina, ne samo u kući nego u cijelom naselju, bili su pijetlovi za borbu. Marljivost
Ursulina išla je ukorak sa muževljevom.
Vrijednu, sitnu, strogu, tu ženu nesalomljivih nerava, koju niko nikada nije čuo
da pjeva, kao da je svuda, od jutra do mraka, uvijek pratilo lako šuštanje sukanja
od holandskog platna. Zahvaljujući njoj, podovi od nabijene zemlje, zidovi od blata
i kreča, seoski drveni namještaj koji su sami napravili, uvijek su bili čisti, a stare
škrinje, u koje se spremalo rublje, odisale su blagim mirisom bosiljka.Hose Arkadio
Buendija, najpreduzimljiviji čovjek koji je ikada viđen u selu, tako je odredio položaj
kuća da se uz isti trud sa svake strane moglo prići rijeci i snabdjeti se vodom, a
ulice je tako vješto prosjekao da nijedna kuća u vrijeme vrućina nije bila izloženija
suncu od druge. Poslije nekoliko godina Makondo je, sa svoje tri stotine stanovnika,
postalo uredno i radno selo, uređenije nego ma koje do tada. Bilo je uistinu srećno
selo, u kome niko nije bio stariji od trideset godina i u kome još niko nije umro.
Još od samog osnivanja Hose Arkadio Buendija načinio je zamke i kaveze. Ubrzo
je napunio papagajima, kanarincima, asulehosima i štiglicima ne samo svoju nego i
sve druge kuće u selu. Koncert tolikog broja raznovrsnih ptica prosto je ošamućivao,
tako da je Ursula morala zapušiti uši pčelinjim voskom, da ne bi izgubila smisao za
stvarnost. Prvi put kada je došlo Melkijadesovo pleme da prodaje staklene klikere
protiv glavobolje, svi su se začudili kako su mogli pronaći to selo, izgubljeno u
gustišu močvare, a Cigani su priznali da su se upravljali prema pjesmama ptica.
Taj duh društvene preduzimljivosti nije dugo potrajao; potisnula ga je magnetska
groznica, astronomski proračuni, tumačenje snova i vatrena želja da se upoznaju sva
ovozemaljska čuda. Od preduzimljivog i čistog, Hose Arkadio Buendija pretvorio se
u čovjeka zapuštenog izgleda, neuredno odjevenog, divljačke brade, koju je Ursula
teškom mukom dotjerivala kuhinjskim nožem. Nije bilo čovjeka koji ga nije smatrao
žrtvom neke čudne čarolije. Ali, čak i oni koji su bili najuvjereniji u njegovu ludost,
napustili su rad i porodicu da bi pošli za njim, kada je bacio na rame svoj alat, tražeći
pomoć od svih da bi prokrčio stazu koja bi Makondo približila velikim dostignućima.
Hose Arkadio Buendija nije ponajbolje poznavao geografiju te oblasti. Znao je da su
prema istoku neprohodna brda, a da je sa druge strane brda postojao stari grad Rioača,
gde je u minula vremena — po pričanju prvog Aurelijana Buendije, njegovog djeda —
ser Fransis Drejk, iz sporta, topovima lovio kajmane i, da bi ih odnio kraljici Isabeli,
davao da se zakrpe i ispune slamom. U mladosti su Hose Arkadio Buendija i njegovi
Ijudi, sa ženama i djecom, stokom i svim mogućim domaćim stvarima prešli brda
tražeći izlaz na more, ali su na kraju dvadeset šestog mjeseca odustali od poduhvata
145 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
i, da se ne bi vraćali, osnovali Makondo. Elem baš taj put Hosea Arkadija Buendiju
nije zanimao jer bi ga mogao odvesti samo u prošlost. Na jugu su bile baruštine pod
vječnim biljnim pokrivačem i carstvo nepreglednih močvara kojima, po pričanju
Cigana, nije bilo kraja. Velika močvara se na zapadu pretvarala u nepreglednu vodenu
površinu u kojoj je živjela neka vrsta kitova osjetljive kože, sa glavom i trupom žene,
koji su moreplovce osvajali čarima svojih golemih dojki. Cigani su šest mjeseci plovili
ovim
putem pre nego što su stigli do pojasa čvrstog tla kojim su prolazile poštanske mazge.
Jedina mogućnost dodira sa civilizacijom, prema proračunima Hosea Arkadija
Buendije, bio je put prema sjeveru. Izdijelio je alat i oružje za lov istim Ijudima koji su
ga pratili pri osnivanju Makonda, strpao u torbu svoje naprave za orijentaciju i mape,
i krenuo u hrabru avanturu. Prvih dana nisu naišli ni na kakve naročite prepreke.
Sišli su kamenitom obalom rijeke do mjesta na kome su prije više godina našli oklop
ratnika, i tu su zašli u šumu puteljkom između divljih narandži. Krajem prve nedelje
ubili su i ispekli jednog jelena, ali su se složili da pojedu samo polovinu, a ostatak su
usolili za naredne dane.
Ovom predostrožnošću pokušali su da odgode dan kada će morati da se hrane
papagajima, čije je plavičasto meso imalo opor ukus mahovine. Zatim, više od deset
dana nisu ugledali sunce. Tlo je postajalo meko i vlažno, kao vulkanski pepeo, rastinje
se pretvorilo u bezbroj zamki, udaljeniji su bili kreštanje ptica i galama majmuna,
svijet je postao zauvijek tužan. Ljude iz ekspedicije pritisnule su daleke uspomene u
ovom raju vlage i tišine, kakav je prethodio prvom grijehu, gdje su čizme upadale u
izvore ulja koji
se puše, a mačete sjekle krvave krinove i zlatne daždevnjake. Cijele sedmice, gotovo
ćutke, hodili su kao mesečari kroz jedan svijet pun nevolja, jedva osvijetljeni slabim
svjetlucanjem svitaca, teško dišući od zagušljivog mirisa krvi. Nisu se mogli vratiti,
pošto se prokrčeni put za njima brzo zatvarao novim rastinjem, koje je bezmalo raslo
pred njihovim očima. »Nije važno«, govorio je Hose Arkadio Buendija. Najvažnije je
da ne izgubimo orijentaciju.« Oslanjajući se na busolu, vodio je dalje svoje Ijude prema
nevidljivom sjeveru, dok nisu uspjeli da iziđu iz začarane oblasti. Bila je tamna noć,
bez zvijezda, ali je pomrčina bila prožeta čistim i svježim vazduhom. Iscrpeni dugim
putovanjem, razapeli su mreže za Ijuljanje i čvrsto zaspali, prvi put u dvije sedmice.
Probudili su se kad je sunce već visoko odskočilo i ostali zapanjeni i zadivIjeni.
Pred njima, okružena papratima i palmama, bijela i prašnjava na blagoj jutarnjoj
svjetlosti, stajala je ogromna španska galija. Bila se malo nakrivila na desnu stranu, a
146 w Pjesnički most
sa neoštećenih jarbola visili su, među konopcima ukrašenim orhidejama, izblijedeli
dronjci jedara. Pramac, pokriven sjajnim oklopom okamenjenih školjki i nježnom
mahovinom,
bio je čvrsto prikovanuz kameno tlo. Cijela konstrukcija izgledala je kao da se nalazi u
svom ambijentu, u prostoru samoće i zaborava, pošteđenom zuba vremena i ptičjih
navika. Unutrašnjost, koju su istraživači ispitali sa pritajenom strašću, bila je samo
gusta šuma cvijeća. Pronalazak galije, kao znak da je more blizu, slomio je plahovitost
Hosea Arkadija Buendije. Smatrao je to šalom nenaklonjene mu sudbine, jer kad je
tražio more po cijenu tolikih žrtava i neopisivih patnji nije ga našao, a sada ga je ne
tražeći susreo kao neumitnu prepreku na svom putu. Poslije mnogo godina, kada je
to već postao redovan poštanski put, pukovnik Aurelijano Buendija je prolazio kroz
taj kraj, i jedino što je našao od broda bila su ugljenisana rebra usred polja bulki.
Tada se uvjerio da ta priča nije bila maštarija njegova oca i pitao se kako je galija
mogla da zađe tako duboko u kopno. Ali Hose Arkadio Buendija se nije uznemirio
kada je stigao do mora, prešavši dvanaest kilometara tokom četiri dana nakon
što je ugledao galiju. Njegovi snovi završiše se pred ovim morem pepeljaste boje,
pjenušavim i prljavim, koje nije bilo vrijedno opasnosti i žrtava njegove avanture.
— Do moga! — viknuo je. — Makondo je sa svih strana okružen vodom. Dugo
se zadržala ideja o poluostrvskom Makondu, inspirisana proizvoljnom mapom koju
je nacrtao Hose Arkadio Buendija po povratku svoje ekspedicije. Nacrtao ju je s
bijesom, zlonamerno preuveličavajući teškoće komunikacije, kao da je samog sebe
htio da kazni zbog apsolutnog nedostatka smisla da izabere mjesto. »Nikad nigdje
nećemo stići!« jadikovao je pred Ursulom. »Ovdje ćemo živi istrunuti, ne iskoristivši
dostignuća nauke.« Ovo ubjeđenje, koje je preživao nekoliko mjeseci u svojoj maloj
laboratoriji, navelo ga je da smisli plan za preseljenje Makonda na neko pogodnije
mjesto. Ali ovog puta Ursula je preduhitrila njegove grozničave namjere. Upornom
i nepoštednom marijivošću mrava, podigla je žene iz sela protiv nestalnosti njihovih
muškaraca, koji su već počeli da se pripremaju za seobu. Hose Arkadio Buendija nije
saznao ni koga časa, ni koje protivničke sile počeše da mu mrse planove, iznalazeći
teškoće i postavljajući prepreke, dok se sve nije pretvorilo u običnu iluziju. Ursula ga je
posmatrala sa nevinom pažnjom, čak je prema njemu osetila i malo sažaljenja kad ga je
jednog jutra zatekla u zadnjoj sobici kako kroza zube tumači svoje snove o selidbi, dok
je dijelove laboratorije pakovao u originalne sanduke. Pustila ga je da završi. Pustila ga
je da zakuje sanduke i stavi na njih svoje inicijale mastiljavim štapićem, ne grdeći ga,
ali svjesna da on već zna (pošto je čula kako o tome govori u svojim monolozima) da
147 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
muškarci iz sela neće da ga prate u njegovom poduhvatu. Tek kada je počeo da skida
vrata sa sobice, Ursula se usudila da ga upita zbog ćega to čini, a on je odgovorio sa
izvijesnom tugom: »Pošto niko neće s nama, ići ćemo sami.« Ursula se nije uzbudila.
— Nećemo ići — rekla je. — Ostajemo ovdje, jer se ovdje rodio naš sin. — Još
nemamo mrtvih — reče on. — Čovjek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva
pod zemljom.Ursula mu dobaci, blago ali odlučno:
- Ako je potrebno da ja umrem da bismo ostali tu, umrijeću. Hose Arkadio Buendija
nije vjerovao da je tako čvrsta volja njegove žene. Pokušao je da je osvoji čarolijama
svoje fantazije, obećanjima čudesnog svijeta, u kome samo treba kanuti nekoliko kapi
čarobne tečnosti na zemlju pa da biljke daju plodove po čovjekovoj želji, i u kome se
budzašto prodaju sve vrste aparata protiv bolova. Ali Ursula nije marila za njegova
ubjeđivanja. — Umjesto što se stalno zanosiš sumanutim izmišljotinama, moraš se
pobrinuti o djeci — rekla je.
-Pogledaj ih kakva su, prepuštena božjoj volji, kao magarci. Hose Arkadio Buendija
bukvalno je shvatio reči svoje žene. Pogledao je kroz prozor i u osunčanom vrtu
ugledao dva bosonoga djeteta; učini mu se kao da su tek tog trenutka počela da
postoje, začeta Ursulinom zaverom. Nešto se tada desilo u njemu; nešto tajno
i konačno, što ga je izvuklo iz vremena njegove sadašnjosti i skrenulo u oblast
neispitanih uspomena. Dok je Ursula čistila kuću, za koju je tek sad bila sigurna da je
neće napustiti do kraja života, on je stajao gledajući djecu ukočenim pogledom, dok su
mu se oči ovlažile, pa ih obrisao dlanom i duboko i pokorno uzdahnuo. — Dobro —
izusti. — Reci im neka dođu da mi pomognu da raspakujem stvari iz sanduka. Hose
Arkadio, najstariji od djece, bješe navršio četrnaest godina. Imao je četvrtastu glavu,
oštru kosu samovoljni očev karakter. lako je bio veoma visok, krupan i fizički snažan,
već tada je bilo očigledno da mu nedostaje mašta. Bio je začet i donesen na svijet
u toku mučnog prelaženja preko brda, prije osnivanja Makonda, i njegovi roditelji
zahvalili su bogu kada su ustanovili da nema nijedan životinjski organ. Aurelijano,
prvo Ijudsko biće koje se rodilo u Makondu, navršiće šest godina u martu. Bio je
ćutljiv i povučen. Plakao je još u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju. Dok su mu
sjekli pupak, okretao je glavu lijevo-desno; posmatrao je stvari u sobi i radoznalo, ali
bez čuđenja, piljio u lica prisutnih. A potom je, ravnodušan prema onima koji su mu
prilazili da ga osmotre, buljio u krov od palmina lišća, koji samo što se nije srušio pod
jakim naletom kiše. Ursula se više nije sjećala snage tog pogleda, sve dok jednog dana
trogodišnji Aurelijano nije ušao u kuhinju u trenutku kada je ona digla sa ognjišta
lonac vrele supe i stavila na sto. Dijete kolebljivo zastade na vratima i reče: »Pašće.«
148 w Pjesnički most
Lonac je bio stavljen nasred stola, ali tek što je dijete to najavilo, lonac je počeo da
se nezadrživo kreće prema ivici, kao da ga je vodila neka unutrašnja snaga, i najzad
tresnu na pod. Ursula, uzbuđena, ispričala je dogadaj mužu, ali ga je on objasnio
kao prirodni fenomen. Takav je uvijek bio, daleko od sopstvene djece, delimično
zbog toga što je djetinjstvo smatrao periodom nedovoljne pameti, djelimično što je
uvijek bio suviše obuzet svojim maštarijama. Ali od onog popodneva kada je pozvao
djecu da mu pomognu da raspakuje laboratorijske naprave, posvetio im je svoje
najbolje časove. U odvojenoj sobici, čiji su se zidovi postepeno zastirali nevjerovatnim
mapama i maštovitim grafikonima, naučio ih je da čitaju, pišu i računaju, i pričao
im o svjetskim čudima, ne samo o onima do kojih je sezalo njegovo znanje, nego je
napinjao svoju maštu preko svake granice. Tako su djeca naučila da na krajnjem jugu
Afrike ima Ijudi tako pametnih i mirnih čija je jedina zabava da sjede i misle, i da je
Egejsko more mogućno preći peške, skačući sa ostrva na ostrvo sve do luke Soluna.
Te halucinantne seanse tako su se urezale u dječje pamćenje da je mnogo godina
kasnije, trenutak prije nego što je oficir regularnih trupa izdao naređenje streljačkom
stroju da puca, pukovnik Aurelijano Buendija preživio ponovo ono mlako martovsko
popodne kada je njegov otac prekinuo čas fizike i, s podignutom rukom i nepomičnih
očiju, ostao opčinjen slušajući u daljini trube, bubnjeve i zurle Cigana koji su stizali u
selo, objavljujući posljednje i neverovatno otkriće mudraca iz Memfisa. Bili su to novi
Cigani, koji su govorili samo svojim jezikom. Mladi lijepi muškarci i žene maslinaste
kože i vještih ruku, čija je igra i muzika ispunila ulice bučnim veseljem, došli su sa
svojim šarenim papagajima koji su recitovali italijanske romanse, sa kokoškom koja je
nosila stotinu zlatnih jaja uz zvuke daira, sa dresiranim majmunom koji je pogađao
misli, i svestranom mašinom koja je služila istovremeno za prišivanje dugmadi i
snižavanje temperature, sa aparatom za zaboravljanje rđavih uspomena, oblogom
za gubljenje vremena i još hiljadu pronalazaka, tako genijalnih i neverovatnih da je
Hose Arkadio Buendija poželio da izmisli mašinu za pamćenje kako bi mogao sve
da ih popamti. Za tren oka su izmijenili selo. Stanovnici Makonda su se iznenada
osjetili izgubljeni na sopstvenim ulicama i ošamućeni varoškom gužvom. Držeći
svakom rukom po jedno dijete, da ih ne bi izgubio u metežu, saplićući se o cirkusane
sa pozlaćenim zubima i žonglere sa šest ruku, gotovo se gušeći od smrada govana i
mirisa sandalovine što su se isparavali iz gomile, Hose Arkadio Buendija išao je kao
lud, svuda tražeći Melkijadesa da bi mu otkrio bezmjerne tajne tog nestvarnog ružnog
sna. Prišao je nekolicini Cigana, koji nisu razumjeli njegov jezik. Na kraju je došao do
mesta gde je Melkijades obično postavljao svoj šator i našao ćutljivog Jermenina koji
149 w Pjesnički most
Pjesnički most
Pjesnički most
je, na španskom, preporučivao sirup pomoću kojeg se postaje nevidljiv. Ovaj je ispio
naiskap čašu ćilibarske mješavine baš kada je Hose Arkadio Bundija prokrčio put,
gurajući se kroz zablenutu gomilu koja je prisustvovala prizoru, i stigao da mu postavi
pitanje. Ciganin ga je zaprepašćeno pogledao prije nego što se pretvorio u baricu
smrdljivog i isparavajućeg katrana, na kojoj je ostao da lebdi odjek njegova odgovora:
»Melkijades je umro.« Ošamućen viješću, Hose Arkadio Buendija je ostao nepomičan,
pokušavajući da savlada tugu, sve dok se gomila, u traganju za drugim čudesima,
nije razišla, a barica mračnog Jermenina potpuno isparila. Kasnije, drugi Cigani su
mu potvrdili da je Melkijades podlegao groznici na sprudovima u Singapuru i da
je njegovo tijelo bačeno u najveću dubinu Javanskog mora. Djecu nije zanimala ova
vijest. Navaljivala su da ih otac odvede da vide neobično otkriće mudraca iz Memfisa,
najavIjeno na ulazu u jedan šator koji je, kako su pričali, pripadao kralju Solomonu.
Toliko su navaljivali da je Hose Arkadio Buendija platio trideset reala i odveo ih
u šator, gde je džin dlakavog trupa i ošišane glave, sa bakarnim prstenom u nosu i
teškim gvozdenim lancem na gležnju, čuvao nekakav gusarski sanduk. Kada ga je
džin otvorio, iz njega je zastrujao polarni dah. U sanduku se nalazio samo jedan
ogroman providan blok, čija je unutrašnjost bila izbrazdana mnogobrojnim iglama
koje su zrake sunčeva smiraja pretvarale u obojene zvijezde. Rastrojen, znajući da djeca
očekuju hitno objašnjenje, Hose Arkadio Buendija se usudio da prošapće:
- To je najveći dijamant na svijetu.
- Ne - ispravio ga je Ciganin. - To je led.
Hose Arkadio Buendija nije razumio i pruži ruku prema santi leda, ali mu je džin
odgurnu. »Pet reala pride ako hoćete da ga dodirnete«, reče. Hose Arkadio Buendija
plati, stavi ruku na glečer i zadrža je nekoliko minuta, dok mu se srce nadimalo od
straha i radosti pri dodiru sa tajanstvom. Ne znajući šta bi rekao, platio je još deset
reala da bi i njegovi sinovi doživjeli čudno iskustvo. Mališan Hose Arkadio nije htio
da ga dodirne. Aurelijano, naprotiv, koraknu naprijed, stavi ruku i odmah je povuče.
»Vri«, uzviknuo je uplašen. Ali otac se nije ni osvrnuo na njega. Opčinjen ovim
očiglednim čudom, zaboravio je u tom trenutku neuspjehe svojih ludačkih poduhvata
i Melkijadesovo tijelo, prepušteno proždrljivosti morskih račića. Platio je još pet reala i,
stavivši ruku na santu, kao da se zaklinje nad Svetim pismom, uzviknu:
-Ovo je najveći izum našeg vremena.
150 w Pjesnički most
151 w Pjesnički most
Download

Projekat Pjesnički most realizovan je zahvaljujući finansijskom