Broj 53
Mart/ April 2010
cijena jedna funta
E R V D Q V N R K H U F H J R Y D Ā N H
Sarajevo, 21 - 23 maj. 2010.
6DUDMHYRPDM
Parlament BiH, Sarajevo
YULMHPH
PMHVWR
3DUODPHQW %L+ 6DUDMHYR
3RNURYLWHOML
Pokrovitelji:
ĀODQ3UHGVMHGQLåWYD%L+æHOMNR.RPåLþ
0LQLVWDUVWYR]DOMXGVNDSUDYDLL]EMHJOLFH
%RVQHL+HUFHJRYLQH
dr. Haris Silajdžić
predsjedavajući
Predsjedništva BiH
Željko Komšić
član
Predsjedništva
BiH
dr. S. Halilović
ministar za
ljudska prava i
izbjeglice BiH
Teme Kongresa:
Izbori u Bosni i Hercegovini i popis stanovništva
Uluga i značaj bosanskohercegovačke dijaspore za
BiH
Iz Networka
2
Iz Networka
V KONGRES SVJETSKOG SAVEZA DIJASPORE BOSNE I HERCEGOVINE
Pettak
k 21. maj 2010
PROGRAM
10:00
Prijem kod pokrovitelja V kongresa:
Predsjedništvo BiH
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH
13:00
Sastanak GO SSDBiH
Sub
botta 22. majj 2010
8:00
8 000
Registracija Delegata
9:00
Otvaranje kongresa i obraćanje pokrovitelja i sponzora
Nesib Karišik i Belmir Zec, potpredsjednici SSDBiH
Dr Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH
Dr Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH
Izbor radnog predsjedništva
Izbor verifikacione komisije
Izbor zapisničara i ovjerivača zapisnika
10:00
Izvještaj Verifikacione komisije
Izvještaj o radu SSD BiH-potpredsjednik Nesib Karišik
Financijski izvještaj SSDBiH-blagajnik Sakib Podgorić
Izvještaj Nadzornog odbora- Zdenko Stanar
Diskusija i usvajanje izvještaja
Usvajanje izmjena Statuta SSDBiH
12:00
Ručak
13:30
Diskusija po temama:
Izbori U Bosni i Hercegovini i popis stanovništva
Uvodni referati:
Desanka Delić (SSDBiH)
Irena Hadžiabdić (predsjednica, Izborna komisija BiH)
Agencija za statistiku BiH
Uloga i značaj BiH dijaspore za BiH
Uvodni referati:
Zaim Pasić (SSDBiH)
Ruzmira Tihić-Kadrić (Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH)
16:00
17:00
18:00
20:00
Sead Terzimehić (Agencija za promociju stranih ulaganja u BiH)
Pauza
Izbori
Konferencija za štampu
Kongresna večera i kulturno-zabavni program
Nedjellja
a 23. maj 2010
11:00
Sjednica novoizabranog rukovodstva SSDBiH
3
Iz Networka
Velika Britanija – Bosna i Hercegovina – obrazovanje
U COVENTRIJU 5. JUNA 12. SKUP
BH DOPUNSKIH ŠKOLA
Naredni,
12.
skup
bosanskohercegovačkih dopunskih
škola u Velikoj Britaniji pod pokroviteljstvom Bosna UK Networka
bit će održan 5. juna u prostorijama
Sportskog centra “The Alan Higgs”
u Coventryju. Domaćin te tradicionalne školske manifestacije je BH
asocijacija iz Coventryja. Očekuje
se učešće bosanskohercegovačkih
dopunskih škola iz Giforda, Londona, Hertfordshirea, Coventryja, Birminghama, Derbyja i Manchestera.
Pripreme za veliku manifestaciju
dječjeg stvaralaštva uveliko su u
toku.
- Želja nam je da ovo bude do sada
jedna od najbolje organizovanih
manifestacija i zbog toga sam s rukovodstvom ove asocijacije i učiteljima
dopunske škole iz Coventryja i Birminghama održao radni sastanak na
kome smo dogovorili sve detalje o
programu održavanja manifestacije -
kazao je za “Haber” koordinator bh.
dopunskih škola u Velikoj Britaniji
Spaho Bajrić.
Prema njegovim riječima, svaka
škola će dobiti 15 minuta za predstavljanje aktivnosti. Također, formirani su komisija koja će ocjenjivati
Dogovor o Danu škola
literarne radove i crteže te sportski
tim koji će organizovati sportsko
takmičenje djece.
Na priredbi će učestvovati i folklorne sekcije “Brent” iz Londona
i “Mladost Bosne” iz Birminghama. Za kraj je predviđena dodjela
priznanja i medalja najuspješnijim
đacima.
Spaho Bajrić je, ovom prilikom, uputio
zahvalnost Bosanskohercegovačkoj
asocijaciji iz Coventryja, koja je prihvatila da bude domaćin ove manifestacije.
4
Predsjednica BH asocijacije iz Coventryja dr. Zdenka Besara izjavila je
da će ova kulturnosportska i, prije
svega, obrazovna manifestacija biti
održana “u prelijepim prostorima
Sportskog centra koji će zadovoljiti sve potrebe jednog ovakvog
druženja”.
- Moram naglasiti da su članovi
naše zajednice u Coventryju obećali
veliku podršku ovoj manifestaciji
i, sudeći po onome što pripremamo, niko iz Coventryja neće otići
nezadovoljan – kazala je Besara,
izražavajući zadovoljstvo što je ovoj
bh. asocijaciji već drugi put pripala
čast da može ugostiti učenike, nastavnike i roditelje.
Najavljeno je da će se učesnicima
na manifestaciji obratiti predstavnici
Ambasade Bosne i Hercegovine u
Londonu, koji će, pored toga, održati
sastanak s učiteljima koji rade u
školama.
Iz Networka
PROGRAM
12. SKUP BH DOPUNSKIH ŠKOLA
o
Okupljanje do 10:30;
o
11:00 sastanak ucitelja i saradnika;
o
11:30 Otvoranje dogadjaja uz Himnu Bi Hi pozdravni govori
o
11:45
NETWORKOV
INFORMACIONI CENTAR
Tel: 0121 772 3052,
Fax:0121 773 3861
ADRESA:
BOSNIA i HERZEGOVINA
UK NETWORK,
Kulturno Umjetnicki program
Bosnia House
Prezentacija radova.
o
13:30 Pauza i rucak
o
14:30 Priprema za sportske aktivnosti
36 Medley Road,
Greet
Birmingham
B11 2NE
Email:
[email protected]
Fudbal
Atletika
www.bhuknetwork.org
Navlacenje konopca
•
HABER
16:30 do 17:00 Dodjela priznanja
VIJESTI IZ AMBASADE BiH U LONDONU
Ambasada Bosne i Hercegovine u
Londonu poziva sve doktore nauka i
naučnoistraživačke radnike porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji žive
i rade u Velikoj Britaniji i Republici
Irskoj da se odazovu pozivu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice
Bosne i Hercegovine te dostave
svoje podatke kako bi uzeli učešće u
pripremi nove publikacije "Ko je ko
u bosanskohercegovačkoj dijaspori".
Cilj publikacije je da ukaže na ogroman potencijal koji Bosna i Hercegovina ima u iseljeništvu.
Inače, prva publikacija je naišla na
odličan prijem u bh. javnosti te u
akademskim i poslovnim krugovima. Radi se o jedinstvenom i vrijednom registru ljudskih resursa u bh.
iseljeništvu koji poboljšava imidž
naše države, u svakom pogledu.
Kompletan pojekt možete vidjeti na
stranici Ministarstva za ljudska prava
i izbjeglice Bosne i Hercegovine
www.mhrr.gov.ba
Također,
isto
radi na prikupljanju podataka
značajnih za položaj iseljenih
bosanskohercegovačkih
građana
u inostranstvu, kao što su: brojno
stanje, status, dopunsko obrazovanje,
učenje maternjeg jezika, informiranje
te organiziranost u zemlji povratka.
Na osnovu prikupljenih informacija bit će urađen pregled stanja
bosanskohercegovačke dijaspore po
državama.
Upitnik za ovo istraživanje možete
dobiti također na stranici Ministarstva, u Ambasadi BiH u Londonu te
u BH UK Networku.
Direkcija za finansije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine obavještava
sve građane s tog dijela Bosne i
Hercegovine da je u Distriktu rok
za verifikaciju stare devizne štednje
produžen do 15.10.2010. godine.
Prema tome, svi naši građani koji
žive u dijaspori tokom ljetnih odmora mogu ispuniti zahtjeve za povrat
svog predratnog novca.
ministarstvo
5
•
Izdavač: BiH UK Network,
Bosnia House
36 Medley Road, Greet
Birmingham B11 2NE
Tel: 0121 772 3052,
Fax:0121 773 3861
Email: [email protected]
www.bhuknetwork.org
•
Glavni urednik: Namik
Alimajstorović
[email protected]
•
Redakcija: Anes Cerić, Idriz
Kadunić, Zaim Pašić, Zlatko
Vukmirović, Almina Halilović
•
Stalna saradnja: Spaho Bajrić,
Meho Baraković (Švedska), Zijad
Bećirević (SAD), Dr Zdenka
Besara, Ferid Kevrić, Haris
Halilović (Njemačka), Faruk Tičić,
Meho i Semira Jakupović, Senadin Selimić, Mišo Marić, Vesna
Ružička, Vedad Spahović
•
Štamparija: Bosanska kuća, Birmingham
•
[email protected] Bosnia & Herzegovina
UK Network
Iz Networka
BOSNIA HOUSE, BIRMINGHAM
RESEARCH ON LINKS BETWEEN THE BOSNIAN DIASPORA AND BIH
A research student at University College
London is conducting a study into the
links that people from the former Yugoslavia, now living in the UK, maintain
with their countries of origin. Doctoral
student, Gayle Munro, visited the BH
UK Network in May to learn more about
the activities of the Bosnian diaspora
within the UK.
Gayle is a part-time PhD candidate at
University College London’s Geography Department. The study aims to incorporate a comparative element looking at factors such as gender, ethnicity,
country of origin, nationality and citizenship, motivation for leaving country
of origin, age, year that the individual
left the ‘home’ country, etc. and whether
any of these factors influence an individual’s links with their country of origin.
The research is still at the fieldwork
stage but it is hoped that the data collected will indicate whether:
•
Membership of a community
group impacts upon the intensity of
links maintained with country of origin.
Is there a significant difference reported
in amount and regularity of links with
country of origin between those respondents who are members of formal
diaspora groups and those who are not?
•
The length of time that an individual has lived in the UK has any influence on the intensity of links with country of origin. Do ties to the ‘homeland’
weaken the longer that an individual
lives in the UK?
•
The decision made to leave the
country of origin appears as a key factor or not in regarding the links that an
individual maintains with their ‘home’
country. Is there a significant difference
Gayle Munro
in reported ties between those respondents who have left voluntarily compared
with those who were forced to leave?
These are some of the factors that the
study aims to explore but there is still
some way to go! Gayle has developed
a survey online accessible in Bosnian at: http://www.surveymonkey.
com/s/7XCDF2V and the same survey
accessible in English at: http://www.
surveymonkey.com/s/9TT9TC9. This
survey is aimed at anyone now living in
the UK who was originally from a part
of the former Yugoslavia. She is also recruiting participants who are willing to
be interviewed about the links (or lack
of!) that they maintain with their home
countries.
Gayle holds a Master’s degree from
the School of Slavonic & East European Studies (London, 2002) in Politics, Security & Cooperation in Central
and Eastern Europe and has lived and
worked in Sarajevo.
Please do get in touch if you would be
willing to be interviewed about the links
that you maintain with your home country and / or please do access the survey
online to complete a response. If you
think it appropriate please also forward
the link on to family and friends whom
you think would be interested and willing to participate. Gayle can be contacted at [email protected]
PROJECT TEMPORARY RETURN OF QUALIFIED NATIONALS II (TRQN II)
Dear Sirs/Madams,
This is to inform you about the Temporary Return of Qualified Nationals
(TRQN) project carried out by the International Organization for Migration (IOM). TRQN engages professionals from the diaspora to actively
support capacity building in their
home country. Currently TRQN is
implemented in Afghanistan, Bosnia
& Herzegovina, Ethiopia, Georgia,
Sierra Leone and Sudan. The project
is part of the Netherlands government policy on migration and development. Since the start we have assisted over 60 Bosnian professionals
who temporarily returned to Bosnia
to transfer skills and knowledge to
local institutions and companies. The
project's focus in Bosnia is among
others on private sector development. The average duration of the
assignments is three months. Project
participants receive a financial support package from IOM. Although
until now we assisted mainly Bosnians from the Netherlands, TRQN
is also open to Bosnians from other
EU countries such as the UK.
6
Please find attached more information about TRQN. You can also
check our webpages at www.iomnederland.nl.
If you're interested, please contact
me.
Yours sincerely,
Ralph Welcker
E-mail: [email protected]
Iz Networka
Birmingham
POZIV POLITIČKIM STRANKAMA U BOSNI I HERCEGOVINI DA SE
AKTIVNO UKLJUČE U PROCES REGISTRACIJE GLASAČA U
VELIKOJ BRITANIJI
Jedan od gorućih problema
bosanskohercegovačke dijaspore
je slab odziv glasača u inozemstvu
koji putem pošte ili u diplomatskokonzularnim
predstavništvima
glasaju na izborima u Bosni i Hercegovini.
Novi izbori zakazani su za oktobar
2010., a uskoro Izborna komisija
Bosne i Hercegovine kreće s registracijom glasača u dijaspori. S
obzirom da domaći političari za
slabu registraciju glasača u inozemstvu najčešće krivicu prebacuju na bosanskohercegovačka
udruženja i njihova rukovodstva, Bosnia UK Network iz Velike Britanije odlučio je da za
predstojeću registraciju glasača u
pomoć pozove političare iz Bosne
i Hercegovine.
Želja nam je da zajednički organiziramo javne tribine na kojima
će predstavnici stranaka govoriti
o značaju predstojećih izbora,
predstaviti svoje programe i pozvati potencijalne glasače da se
registriraju i glasaju za njihove
stranke. Na taj način će političkim
strankama koje egzistiraju u Bosni i Hercegovini biti omogućeno
da aktivno učestvuju u procesu
registriranja glasača odnosno
da same preuzmu brigu o svojim glasačima jer će od njihovih
glasova zavisiti i njihovi izborni
rezultati.
U tom smislu, Bosnia UK Network svim političkim strankama u
Bosni i Hercegovini besplatno će
na raspolaganje ustupiti prostore
u BH Klubu Brent u Londonu,
Bosansku kuću u Birminghamu i
salu BH Kluba Derby te iskoristiti svoju bazu podataka da o tim
skupovima informira Bosance i
Hercegovce u Velikoj Britaniji.
Za dodatne informacije obratite se
na adresu Bosnia UK Networka
IO Bosnia UK Network
Meho Jakupović, predsjednik
Bosnia House:
LOCAL COOPERATION WITH SMALL HEATH COMMUNITY FORUM
My name is Joshua and I work at the
Small Heath Forum where is my office base. I have been allocated at the
Bosnia House to provide Bosnia UK
Network with I.T. support regards to
updating and making sure that the
PCs are running smoothly. Also I
help with linking audio equipment to
the computers for presentation use.
I have also supported Bosnia UK
Network with clients regards to
Home swop by helping them find
properties needed to suit their needs
Joshua William Lown
7
and updating the information to the
clients property to help sell the swop
in order to make the exchange more
prompted.
I enjoy working here as the office
layout is structured well and lots of
room to move around and all the
equipment is updated and future
proof.
My main strength is “I.T. information” as BH UK Network can rely on
me for most I.T. support within the
office regards to connections, software and interacting vision and audio
together.
Working here gives me time to improve myself in the skills needed
regards to being a community advisor as BH UK Network provides me
with all the office equipment provided to help me research the needed information to complete my NVQ level
3 in community advisor when I am
not busy with any support needed for
the Bosnia House.
Iz Networka
8
Iz Networka
REZULTATI ANKETE:
Da li cete se registrovati i posredstvom poste glasati na izborima 2010. godine?
Da, jer moj glas moze nesto promijeniti 93 (41.33%)
Ne, jer moj glas nemoze nista promijeniti 61 (27.11%)
Mozda, kad bi procedura registracije bila jednostavnija 71 (31.56%)
Total votes: 225
9
Iz Networka
10
Iz Networka
11
Iz Networka
„Bosanska kuća“ Birmingham – predstave
GLUMA I HUMANOST
Da kultura i humanost mogu
ići zajedno nedavno je pokazao
bosanskohercegovački glumac Mirsad Solaković, koji je u prostorijama „Bosanske kuće“ s kolegom
glumcem Gregom Hobsom izveo
dramu “The boy who said nothing”
(“Dječak koji nije ništa rekao").
Riječ je o predstavi autobiografskog
karaktera koja govori o Mirsadovom
viđenju ratnih događanja u Bosni i
Hercegovini.
- Drama govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. U njoj je opisan
život jednog dječaka, odnosno
mene i moje porodice, koji se kroz
svoje djetinjstvo susreće s ratom,
preživljavanjem i željom da sačuva
svoju familiju od neprijatelja. Na
ovaj način ponovno ovdašnjoj publici želimo skrenuti pažnju na karakter rata u našoj zemlji, pogotovo u
ovim trenucima kada bi mnogi željeli
okrenuti točak historije i agresiju na
Bosnu i Hercegovinu predstaviti u
nekom drugom svijetlu - kazao je za
„Haber“ Mirsad Solaković, glumac i
autor te član Gregomir teathra iz Birminghama.
Pored Solakovića
u predstavi glumi
njegov kolega Greg
Hobs, koji je podobro savladao bosanski jezik.
Više od sto gledatelja u „Bosanskoj kući“ dugotrajnim aplauzom je
pozdravilo aktere
ove
predstave.
Osim po odličnoj
glumi predstava će
ostati upamćena i
po svom humanitarnom karakteru.
Naime, sav prihod
od 400 KM izdvojen je u Fond za
humanitarne svrhe,
odnosno za liječenje
mlade Elme Hodžić
iz Bihaća.
Treba reći da se ova
predstava već dva mjeseca izvodi
po raznim alternativnim scenama u
Velikoj Britaniji, a naljeto će ovaj
mali glumački tim preseliti u Bosnu
12
Mirsad Solaković
i Hercegovinu gdje će se predstaviti
domaćoj publici.
Iz Networka
“Gregomir theatre” - Birmingham
MIRSAD SOLAKOVIĆ - (“Dječak koji nije ništa rekao")
Pozorišni komad “The boy
who said nothing” (“Dječak
koji nije ništa rekao") u izvedbi Gregomir theatrea
iz Birminghama ovih dana
zaokuplja pažnju ljubitelja
pozorišne umjetnosti u Velikoj Britaniji. Predstava je
autobiografska i govori o
ratu u Bosni i Hercegovini.
Glavnog glumca i autora ove
drame, Mirsada Solakovića,
pitamo za informaciju više.
- Dugi niz godina u meni je
sazrijevala ideja da napišem
ovo djelo. Ono je autobiografsko, to je moje viđenje
rata u Bosni, ono što sam
doživio u susretu s agresorskim vojnicima u Kozarcu i
prikaz moje unutarnje borbe
da kao mali dječak držim
“jezik za zubima”, ništa ne
odam i na taj način spasim svoju familiju od sigurne smrti. Na ovaj način
želio sam da britanska publika dobije
malo čistiju sliku o agresiji na Bosnu
i Hercegovinu i o tome kakav su teror
u to vrijeme sprovodile srpske snage.
Pišući ovo djelo, iskreno rečeno,
nisam ni sanjao da će pobuditi ovakvu pažnju. Naše malo alternativno
pozorište dobilo je već niz ponuda
iz cijele Britanije i, kako stvari stoje,
pozorišna publika u Londonu, Birminghamu, Coventryju, Derbyju i
Manchesteru će od jeseni pozorišni
komad “The boy who said nothing” (“Dječak koji nije ništa rekao”)
imati na repertoaru svojih matičnih
pozorišnih kuća – kazao je Solaković.
S obzirom da je radnja drame vezana za Bosnu i Hercegovinu, da li je
planirate igrati u domovini?
- Pa ovako, do ljeta imamo u planu
ovdje u Britaniji odigrati još pet predstava i sve će one imati humanitarni
karakter. Naime, čist prihod bit će
uplaćen u BiH u humanitarne svrhe.
Konkretno, već smo dogovorili da
pomognemo ratnim vojnim invalidima u Travniku, odnosno da damo
novac za gradnju rehabilitacionog
centra na Vlašiću. Ljeto će biti rezervirano za nastupe u domovini. Već
smo dogovorili da “Gregomir theatre” ovom predstavom nastupi na
Danima bh. dijaspore u Jajcu krajem
jula te na sličnim manifestacijama
od drugih imamo šta naučiti.
Mirsad Solaković je magistar glume. U ovdašnjim
pozorištima odigrao je niz
značajnih uloga i glumio s
poznatim licima. Za sve to vrijeme nije se previše udaljavao
od bosanskohercegovačke zajednice na Ostrvu.
Mirsad Solaković
u Ključu, Bihaću, Sanskom Mostu i
Travniku.
Možete li našim čitateljima malo više
reći o Gregomir theatreu?
- Uspjeh ove predstave je i
uspjeh BH UK Networka i
“Bosanske kuće” iz Birmignhama, koji su nam dali šansu
i mogućnost da tri mjeseca
besplatno obavljamo probe u
njihovim prostorijama. To je
samo logični nastavak naše
dugogodišnje suradnje. Premijerna predstava izvedena je
u “Bosanskoj kući” i prisustvovali su joj gradonačelnik
Birminghama te niz političara
i javnih ličnosti iz ovog grada. Na
taj način smo promovirali i Bosnu i
Hercegovinu, ali i naš rad u Velikoj
Britaniji.
- Ovo malo alternativno pozorište osnovao
sam s mojim kolegom
glumcem i scenaristom Gregom Hobbsom,
čovjekom koji ima više
od 25 godina iskustva u
ovom poslu. Želja nam
je da ovdašnjoj publici
ponudimo nešto novo,
ali i da izbjegnemo
zamke koje nosi ovaj
biznis. Osim komercijalnog dijela kompanija
će se razvijati i u edukativnom smislu. Naime,
planiramo raditi s djecom, odnosno napraviti
škole glume koje će producirati nove mlade talentirane glumce. U tom
cilju već smo sklopili
ugovore s trima osnovnim školama u West
Midlandsu. Pored toga
planiramo da naš teatar
uspostavi čvrstu vezu s
nekim od alternativnih
malih pozorišta u Bosni
i Hercegovini. Želimo
napraviti most između
britansko - bosanskog
teatra, jer sigurno jedni Detalj sa predstave “Dječak koji nije ništa rekao”
13
Haberi iz Asocijacija
PRVOMAJSKO DRUŽENJE NEKADA U BiH
I SADA U HYDE PARKU
Sjećam se vremena kada se čovjek oslanjao na čovjeka
Pripadam generaciji koja se 1. maja
- Međunarodnog praznika rada, rado
sjeća.
kada se čovjek oslanjao na čovjeka
i kada je alijenacija ili otuđenje bio
strani pojam.
S nestrpljenjem smo očekivali
odlazak u prirodu, zajednički izlet
s roditeljima, braćom, sestrama,
školskim drugovima, komšijama,
prijateljima...Proljeće u punom
jeku, mirišu behari i bude osjećanja,
I jutros, 1. maja, ustajem, pijem jutarnju kafu i pratim dnevnu prognozu, koja najavljuje povremene
pljuskove. Pomalo nesigurna u realizaciju našeg školskog plana koji podrazumijeva i prvomajsko druženje,
BOSANSKO
SIJELO
PRIDRUŽITE NAM SE
SVI SU DOBRODOŠLI
SIJELO POČINJE U 14:00 SATI
MUZIKA UŽIVO OD 15:30 SATI
Harmonikaš i muziČar Edib
Bajraktarević
Program u kojem ucestvuju:
Djeca iz BH Community UK
Folklorna Sekcija Savjetodavnog
Centra Brent
London Sevdah Hor
Naši bosanski pjesnici
Prodavat će se hrana, kafa i sokovi
povoljno
U SUBOTU 22. MAJA 2010.
OD 14:00 DO 18:00 SATI
ADRESA:
The Abbey Centre
34 Great Smith Street
Westminster, London
SW1P 3BU
priprema se logorska vatra, a dani
omladinskih radnih akcija donose
nove zadaće i nove izazove, gdje
ništa nije bilo teško i gdje je mladost
uvijek odnosila pobjedu. U školi
smo također učili o ovom prazniku,
borbi radničke klase za njena prava,
demonstracijama, eksploatacijama,
borbi za ljepše sutra... Uz sve to vezale su se prvomajske pjesme, posebno Internacionala, te pjesma koje se
rado sjećamo iz školskih dana “Opet
su jutros procvali, procvali makovi
crveni......”
Prvi maj nikada nije mogao proći
bez prvomajskog ražnja, pečene
janjetine ili roštilja. Uz ukusne prvomajske specijalitete išla je i pjesma, vesela, bezbrižna, spontana.
„Ah, meraka, u večeri rane, sastala
se družba akšamlija“ samo je jedna
od brojnih sevdalinki koje pjevaju
o idiličnom, jednostavnom životu
bosanskog čovjeka koji uživa u svojim teferičima, narodnim zborovima,
vašarima, narodnim veseljima, dok
slavi život, rad, slobodu, bivstvovanje, zajedništvo...
Polahko sve ovo u meni izaziva
nostalgiju, sjetu, melanholiju, jer u
Bosni i Hercegovini nismo, ali ostalo je nešto u nama što nas oduvijek
podsjeća na mjesta gdje smo odrastali. Podsjeća nas na naša tradicionalna
prvomajska okupljanja, na vrijeme
spremam stvari za piknik tj. za
neku improviziranu verziju teferiča,
gdje neće biti janjetine, ražnjiča niti
ćevapčića.
Nadam se da će se neko od djece
odazvati zakazanom izletu u Hyde
Park, jedan od najvećih londonskih parkova. Naravno, ni najljepša
britanska trava, ni impresivni ulazi
u park, ni božanstvene fontane, ni
stoljetno drveće ne mogu napraviti
istu atmosferu koju su nam nekada pravili Mrakovica, Stara Pilana,
dolina Vrbasa, Vrelo Bosne ili Ilidža.
Umjesto roštilja svako od nas sobom
nosi neizbježni ruksak sa sendvičima
i poslasticama, koje ćemo zajednički
podijeliti na travi.
Iako su vremenske prognoze
predviđale lokalne pljuskove, kiša je
nekako igrom slučaja zaobišla Hyde
Park te je osmero odraslih i 14-ero
djece ipak uživalo u druženju, dobroj nogometnoj igri s nastavnikom
Farukom Selmanom te atletskom
takmičenju nekoliko djevojčica.
Naša učenica Hena Pašić je rođena
1. maja te je baš ovog dana slavila
dvanaesti rođendan, pa smo s njom
mogli podijeliti rođendansku atmosferu i poželjeti joj još mnogo sretnih
rođendana.
Vjerovatno bi naše druženje u Hyde
14
Ulaz na vratima
Odrasli £5
Djeca ispod 16 besplatno
Informacije na [email protected]
ili telefon 07980 644 546
Organizuje Bosnia-Herzegovina
Community UK
Registered Charity No 1099850
www.bhcuk.com
Parku potrajalo do smrkavanja da
nas u tome nisu spriječili tamni oblaci koji su nagovještavali kišu. Rastali smo se uz fine utiske, koji su
nas, makar na trenutak, vratili u domovinu i podsjetili na tradicionalna
okupljanja u povodu Praznika rada,
koji je po mnogo čemu obilježio naša
odrastanja, naša djetinjstva, našu
mladost i zrelo doba.
Prošle godine bili smo u Greenwich
Parku, ove godine u Hyde Parku, a
sljedeće godine - ko zna. Vjerovanto
opet negdje u Londonu oživjet ćemo
našu Bosnu i Hercegovinu i dati joj
obećanje da se nikada nećemo otuđiti
jedni od drugih i uvijek isticati rad
kao jednu od najvećih moralnih vrijednosti čovjekovih.
S.Jakupović
Haberi iz Asocijacija
Najljepša ♥ Čestitka Majci ♥
SVIM ŽENAMA I MAJKAMA SVE NAJLJEPŠE U POVODU 8. MARTA I DANA MAJKI
želi folklorna grupa “Mladost Bosne” iz Birminghama!
Da li se može bilo koja radost uporediti s onom koju dijete može da
priredi majci. Ne postoji ništa što bi
takvo nešto zamijenilo.
Takvu radost svojim majkama priredili su najmlađi članovi folklorne
grupe “Mladost Bosne” iz Birminghama u povodu 8. marta i Dana majki.
Uz pomoć Fahire Hasedžić, njihovog koreografa, kupili su poklone
i organizirali program s recitacijama, narodnim pjesmama i folklornim izvedbama. Amina je recitirala
“Čestitku majci”, koju je za tu prigodu napisala Fahira, a Azemina,
Lejla i Selma su otpjevale “Moj
dilbere”, dok su svi zajednički odigrali koktel narodnih kola. Pjevalo
se i igralo, a mame su od sveg srca
aplaudirale svojoj djeci.
Čestitka majci
Najljepše cvijeće odabrat ću
Tebi majko poklonit ću
Iako sam ovako mala,
Srce svoje tebi bih dala.
Tvoju nježnost i ljepotu
Tvoju strogost i dobrotu
S osmjehom odobrit ću
I poljupcem nagradit ću.
“Mladost Bosne” iz Birminghama
im da shvate koliko su roditelji
važni, kako treba da imaju
neograničeno povjerenje u njih
i da su male pažnje, kao što je
ova, važan sastavni dio života
te da nikada ne zaborave na
njih.
Tu su bili i pokloni. Saksije s
crvenim cvjetovima hadžibega
i čestitke s najljepšim željama
ozarile su lica majki. Ali
najljepši od svega bili su slatki
i iskreni poljupci njihovih najmilijih.
Naravno i Fahira je dobila poklon od majki - u znak zahvalnosti za
nesebičan trud i zalaganje u radu s
Ti me voliš ponajviše,
Al’ ja tebe još i više.
Ti si meni put do sreće
Koji niko skrenut neće.
Osmi mart je skoro tu
Ja ti šaljem čestitku
Sretan praznik majko mila
Vječno, vječno sretna bila.
Fahirin cilj je da djeci približi
značenje ovih praznika, pomogne
15
Detalj sa priredbe
folklornom grupom.
Napisala: Fahira Hasedžić
Haberi iz Asocijacija
Aldijana Paratušić.
MLADA STUDENTICA GOVORI O LOGORIMA
Zovem se Aldijana Paratušić. Imam
22 godine i živim u Hertfordshire
Borehamwoodu. Studiram za zvanje
nastavnice.
smo intervju u kome smo pričali o
ratu i logorima, kao i tome kako nam
je bilo kada smo došli u Britaniju.
U januaru ove godine posjetili smo
Kozarac kod Prijedora, u Bosni. Sn-
tervju gdje je ispričao o logorima i
patnjama te o tome kako ga narod
prepoznaje po snimcima iz logora.
Išli smo u Prijedor, u centar nestalih.
Tu sam dobila podatke o broju nestalih ljudi i broju ubijenih 1992. godine. Podaci nisu zvanični, jer se još
traga za masovnim grobnicama.
Snimili smo majicu četverogodišnjeg
djeteta. Jedan gospodin nam je
ispričao da se dijete zvalo Amir
Redžić i da je u rukama svoje majke
ubijeno u podrumu zajedno s djedom i nanom. To je bila veoma tužna
priča.
Kamerman BBC-a nije mogao vjerovati onome što je čuo.
Simon Thompson, novinar BBC-a,
kazao je kako je iznenađen te da je
njegov utisak o Bosni da sve što je lijepo je prelijepo, a sve što je ružno je
grozno. Iznenađen je svim onim što
je video i čuo u Kozarcu i Prijedoru,
pogotovo zbivanjima u logorima.
Film kratko traje, ali se nadam da će
djecu u Velikoj Britaniji informirati o
svemu što se događalo u BiH u periodu 1992.-1995.
Ne smijemo zaboraviti šta smo prošli,
ali moramo se truditi da pomognemo
jedni drugima. Želim zahvaliti BH
Networku, Sakibu Podgoriću i BBC
Democracy in Action za priliku i
mogućnost da učestvujem u ovom
projektu.
Aldijana Paratušić
Aldijana Paratušić
Ove godine stupila sam u kontakt s
televizijskom kućom BBC radi snimanja dokumentarnog filma o patnji
naroda u Bosni i Hercegovini tokom
1992. godine. Film će biti prikazan u britanskim školama, kako bi
tamošnja djeca shvatlla da mi nismo
svojom voljom došli u tu državu.
Predstavnici BBC Democracy in Action dolazili su u moju kuću da snimaju mene i moju porodicu. Dali
imali smo logore Trnopolje, Omarska
i Keraterm, srušene kuće i šehidske
mezarluke gdje su naši očevi i majke
izgubili živote usljed srpske agresije
u Kozarcu.
Planirali smo posjetiti Sarajevo i Srebrenicu, ali nam vrijeme nije odgovaralo, zbog čega smo svi bili žalosni.
Dok smo bili u Kozarcu, upoznali
smo Fikreta Alića. Dao nam je in-
16
Haberi iz Asocijacija
LITERARNI RADOVI UČENIKA “PRVE BH DOPUNSKE ŠKOLE” U LONDONU
TEMA:
MOJ UZOR/ MOJA OMILJENA OSOBA
1.
Moj uzor je moja mama,
pošto je puno vrijedna i puno sati
radi.
Moja mama je završila fakultet i to
znači da je ona puno pametna.
Ja puno volim svoju mamu, jer ona
misli samo na mene i na mog brata,
a ne samo na sebe. I to znači da je
ona nesebična. Moja mama je puno
društvena i, kad ona radi, fino se
ponaša prema drugim ljudima. Ja
volim svoju mamu, pošto je ona najbolja mama na svijetu. Moja mama
radi u kancelariji i zato ona treba biti
društvena i školovana.
Moja mama je puno hrabra, zato
je ona najbolja mama na cijelom
svijetu.
(Elma Gredelj, 12 godina)
2.
Meni je moj uzor moj babo.
On je puno vrijedan i školovan.
Zna popravljati stvari. On je puno
društven i puno stvari naučim od
njega. On je dobar fudbaler i dobro zna matematiku, te puno stvari
naučim od njega.
(Mujo Muratovic, 8. razred)
3. Moj uzor je moj tata. On je puno
vrijedan, hrabar i pošten. Tata je
završio fakultet i učio me je kako da
s njim igram fudbal. Sad znam kako
se igra i mislim da sam dobar zbog
njega.
(Omar Selman, 8. razred)
4. Moj uzor je moj brat Nermin,
zato što je vrlo pametan, školovan i
vrijedan.
On je policajac i onda i treba da ima
ovakve karakteristike. Da bi bio
policajac, treba da završiš fakultet,
da radiš puno i budeš jak. Njegov
posao je opasan, ali i human.
(Haris Kekić, 8. razred)
5. Trebam biti pametan i onda mogu
dobiti posao kao moj babo. Babo je
bio u školi i, kad je završio, dobio je
dobar posao i napisao knjigu.
(Muhamed Jakupović, 7. razred)
6. Moja omiljena osoba je moja nane
Almasa Jakupović, babina mama.
Ona je moja omiljena osoba zato
što je poštena, nesebična i vrijedna.
Ona je odhranila desetoro djece i
preživjela rat.
(Belma Jakupović, 8. razred)
7. Moja omiljena osoba je Wayne
Rooney, zato što je dobar fudbaler,
ne puši, ne pije i dobar je primjer.
Rooney igra za Manchester i ja navijam za taj tim.
(Amar Jakupović, 7. razred)
MOJA BOSNA
Meni Bosna znači sloboda,
Toplo ljeto i hladna zima,
Ali bi bilo bolje
Kada bi imala kina.
Bosna je najljepša zemlja na
svijetu
I ako bi bila u testu,
Dobila bi peticu.
(Haris Kekić, 8. razred)
NIKAD NE ZABORAVI:
KNJIGA JE TVOJ NAJBOLJI PRIJATELJ
Sva ljepota i sva pamet ovoga
svijeta nalaze se u knjigama. Ako
želiš da doživiš neko čudo, uzmi
knjigu! Ako hoćeš da doznaš neku
tajnu, otvori knjigu! Ako imaš
potrebu da popričaš s nekim nepoznatim, da nakratko živiš u nekom drugom vremenu, u nekom
drugom svijetu - daleko od svakodnevice, otvori njene korice,
ona samo na tebe čeka.
Knjiga zna sve tajne. Ona će ti ih
rado kazati. I ne samo to: ona zna i
da čuva tajne. Tvoju i svoju tajnu.
Kada ostanete nasamo ti i knjiga,
znaj da
si tada
u
najboljem
društvu.
V a š
razgovor, vaše
r a z u mijevanje, vaša tajna veza ostaće
samo vaši. Knjiga ima dušu, ona
zna da se smije, da plače, da se
17
igra. Ona će ti se uvijek otvoriti,
kad god poželiš.
Knjiga ti neće ništa tražiti, a sve
će ti dati. Ona te nikad neće izdati,
jer ona je uvijek na tvojoj strani.
Ona želi samo jedno: da tebi, baš
tebi, bude lijepo.
Knjige ne vole da budu same. Ne
vole ni djeca. Zato se knjige najbolje osjećaju u dječijim rukama.
BiH dopunske škole
Birmingham – dopunske škole – internacionalna manifestacija
BH DOPUNSKA ŠKOLA IZ BIRMINGHAMA I OVE GODINE PREDSTAVLJALA
BOSNU I HERCEGOVINU, TROJE NJENIH UČENIKA DOBILO NAGRADE
redno njeguju
maternji jezik,
tradiciju i kulturu.
Dodijeljena
priznanja
su
posebno
obradovala
učitelja BH
dopunske
škole Emira
Bolića.
Bosanskohercegovačka dopunska
škola iz Birminghama sedmi put zaredom predstavljala je našu domovinu na internacionalnoj manifestaciji
koja okuplja dopunske škole koje djeluju u Birminghamu. Njeni učenici
Enes Čatibušić, Haris Gazibegović
i Amina Mekić
dobili su tri
Nagrađeni učenici
priznanja za kreativnost.
Inače, sve troje su rođeni ovdje, u
Engleskoj, i svojim radovima pokazali su da, zahvaljujući bh. dopunskoj školi i njenim učiteljima, izvan-
Naravno
da priznanja
gode, pogotovo što iza
njih stoji mukotrpan rad
mojih kolegica Azre Bašić
i Dževdane
Gološ,
moj
rad i rad koordinatorica
BH dopunske
škole Suade
Bogdanić
i
Samire Karić. Osim toga, za ove
nagrade zaslužni su svi naši učenici
i njihovi roditelji, koji se istinski
trude da škola napreduje u svakom
pogledu. Ovo je treći put zaredom
da ja vodim djecu na ovu prestižnu
manifestaciju na kojoj učestvuju 23
dopunske škole iz cijelog svijeta koje
djeluju u Birminghamu i mogu vam
reći da je ovogodišnja smotra bila
jedna od najbolje organizovanih do
sada – riječi su Emira Bolića.
Organizator manifestacije bio je
Grad Birmingham.
- BH asocijacija i njena dopunska
škola stari su partneri Grada Birminghama. Mi sarađujemo već 15
godina i ove nagrade su, sigurno,
došle u prave ruke. Vašu školu sam
par puta posjetio u “Bosanskoj kući”
i mogu sigurno ustvrditi da je to jedna od najbolje organizovanih dopunskih škola u Birmignhamu – kazao je
Gilliam Kane, dodajući da će Općina
Birmingham nastaviti materijalno
pomagati djelovanje škole.
Treba reći da je ta općina za sve prisutne na ovoj internacionalnoj manifestaciji priredila koktel.
Stand BH dopunske škole
18
BiH dopunske škole
COVENTRY
BOSANSKI DANI“ U OSNOVNOJ ŠKOLI U KENILWORTHU
Poštovani čitaoci, lijep pozdrav iz Coventryja!
Kao što obećah u posljednjem javljanju,
ovaj put ću vam pisati o „Bosanskom
danu“ u jednoj osnovnoj školi u Kenilworthu, u kome sam i ja učestvovao.
Pa da počnem po redu.
Sve je organizovala i uredila Ann Mosely, učiteljica u „Clinton Primary Schoolu“ u Kenilworthu, kojoj je uža specijalnost Global Cityzensheep. Ann Mosely
je bila u Bosni i Hercegovini, posjetila
mjesta stradanja Bošnjaka u Srebrenici
i Tuzli i ostvarila kontakt s tuzlanskom
Osnovnom školom “Brčanska Malta”.
Po povratku u Englesku organizovala je
link njene matične škole s „Brčanskom
Maltom“, a nakon toga stupila je i s
nama u kontakt. Prihvatila se poziva volontera u našoj dopunskoj školi kako bi
što bolje upoznala bosansku kulturu i nas
Bosance kao naciju. Mi smo se potrudili
da joj prenesemo što više relevantnih informacija i da joj se nađemo pri ruci.
Dakle, „Bosanski dan“ u Kenilwortu,
kada se u engleskoj školi začuju sevdalinka, illahije i kaside, kada se cijeli
dan posveti Bosni i svemu što je lijepo u
njoj, izazvao je jedinstven osjećaj. Mene
kao učitelja posebno je obradovalo to
što su djeca s velikim entuzijazmom
učila abecedu, da bi, na kraju dana,
dva dječaka vrlo uspješno pred cijelom
školom ponovila abecedu i određene
riječi. Bilo je tu dosta truda u izradi tapiserija, crteža džamija i ornamenata, a
starija djeca su učila o bosanskoj historiji i modernim relacijama u bosanskom
društvu, kao i o fair traidingu.
U ovom projektu ulogu je imao i bivsi
vjeroucitelj, koji je proveo dan s djecom
5. i 6. razreda, odgovarao na pitanja i
održao predavanje o modernoj historiji
Bosne, kao i vjerskim zajednicama u njoj.
Ovaj projekt je obilježila i Maggie Tennant, koja je nekoliko godina svog života
provela u Bosni i Hercegovini radeći
za humanitarnu organizaciju „Sana“ iz
Londona. Njena glavna zadaća je bila
povezivanje škola iz BiH sa školama
u Ujedinjenom Kraljevstvu, pa je tako
saradnja tih škola i materijalizovana. Cilj
ovih linkova su upoznavanje, druženje i
razmjena korisnih iskustava.
Kad kažemo saradnja, onda to nije samo
retorička fraza da se nešto vodi na papiru. Iz svojih razgovora s direktorom
škole i nastavnicima mogu garantovati
da postoji ogromno interesovanje da se
što više sazna i nauči o Bosni.
Radionica za učenike 3-6 godina
Frapirala me činjenica koliko malo se
ustvari zna o Bosni i dešavanjima koja
su obilježila devedesete godine. S druge
strane, prijatno me iznenadila činjenica
koliko su ljudi zainteresovani da nauče
o nama. A nema bolje prilike od škole da
se neko nečemu nauči!
strana pokazuje interesovanje da bude
edukovana, mi ne smijemo odustati. A
interesovanje očigledno postoji.
Ova trilateralna saradnja je definitivno
pozitivno dešavanje i zaslužuje podršku,
što naravno podrazumijeva odricanje i
Saradnja
između
„Brčanske
Malte“
i
„Clinton osnovne škole“
intenzivirana je, a „BH
dopunska škola“ iz Coventryja priključuje se
tom linku. Planovi su
veliki na uspostavljanju
još jačih veza između
mališana iz Tuzle i Kenilwortha. Naši mališani
iz dopunske škole mogu
biti taj link koji spaja
dva svijeta. Uloga spone
u društvu u kome živimo
može pozitivno djelovati na našu omladinu te
nedostatke koje sobom
nosi fraza “druga generacija izbjeglica” ili tome
slično, koja se eksploatiše
Senadin uči djecu abecedu
u modernim medijima,
pretvoriti u prednost. Biti
Bosanac izvan Bosne puno je teže nego mnogo truda.
biti Bosanac u Bosni, mi to dobro zna- Nadam se da ću uskoro biti u mogućnosti
mo, zbog čega treba da razumijemo kroz da pišem o konkretnim planovima i akcikakve dileme prolaze naša djeca.
jama. Do tada, lijep pozdrav iz Coventryja!
Zato, edukujmo sebe, kako bi edukovali
druge - moj je moto. Jer, dokle god druga Senadin Selimić, učitelj dopunske škole
19
Kultura
100. GODIŠNJICA ROĐENJA, Mehmed Meša Selimović 1910. Tuzla - 1982. Beograd
ZA I PROTIV MEŠE
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centar u BiH organizovali su naučni skup „Književno
djelo Meše Selimovića“ na kojem je nekoliko uglednih naučnika iz zemlje i inostranstva dalo doprinos novom viđenju
djela velikog bh. književnika; naša novinarka je izdvojila najzanimljivija politička čitanja Selimovića sa tog skupa,
a sa savremenicima i poznanicima MEŠE SELIMOVIĆA razgovarala je o kontroverznim okolnostima koje su pisca
podstakle da 1973. odseli u Beograd i zauvijek napusti Bosnu
Komunističkim funkcionerima ipak nije promaklo to da su Derviš i Tvrđava kostimirana, ali oštra kritika savremenog totalitarnog društva
Naučni
skupovi
kojima
se
obilježavaju obljetnice rođenja pisaca, u idealnom svijetu zanimaju
uglavnom uzak krug stručnjaka,
koji zatvoreni u književni metajezik vode rasprave ne baš zanimljive i slabo razumljive ostatku svijeta. Obilježavanje stote godišnjice
rođenja velikog bh. književnika
Meše Selimovića događaj je velikog
političkog naboja te se utoliko razlikuje od sličnih prigodničarskih
skupova. Mešin jubilej obilježili su
Tuzla, Sarajevo i Beograd, baš kao
što su i njegov život obilježila ova tri
grada. Ali način na koji su skupovi
organizovani, prepreke i tihe subverzije s kojima su se organizatori u
Bosni susretali, sve to govori o ambivalentom i kompliciranom odnosu
koji ova sredina ima prema svom piscu (BH pošta je misteriozno odustala
od objavljivanja markice sa Mešinim
likom, iako je njegova kćerka Maša
dala saglasnost i blagonaklono se
izrazila o sarajevskom obilježavanju
jubileja; bošnjačka kulturna zajednica Preporod se ne uključuje u skup
Akademije, Mešin lik povlačenjem
papirnih novčanica od 5 KM iz
upotrebe još jednom simbolički
nestaje iz bh. svakodnevice...).
DRUGOVI SE DANAS NE
SJEĆAJU SLUČAJA SELIMOVIĆ
Istina, i Selimovićev odnos prema
Bosni bio je jednako ambivalentan
o čemu je svojedobno i govorio u
brojnim intervjuima: piščeva želja da
pozne godine provede u Beogradu i
njegovo insistiranje na sopstvenom
muslimanskom porijeklu i srpskom
identitetu razlog su zbog kojeg danas
pretežno Bošnjaci sa podozrenjem
gledaju na svog velikog romansijera. Koji su korijeni sukoba Meše i
Bosne, te kako je zapravo ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka
izgledao taj raskol, pitali smo neke
od Selimovićevih savremenika i poznanika. Šokantno je da i danas šutnja
obavija taj slučaj. Bivši drugovi
funkcioneri brane se staračkom
slabošću, bolešljivošću, zaboravom,
a tek rijetki sagovornici spremni su
otvoreno govoriti o prošlosti.
Dobar uvod u Slučaj Meša je izlaganje koje je američki slavista Andrew Wachtel imao na naučnom skupu Književno djelo Meše Selimovića
održanom 26. aprila, na Mešin
rođendan, u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Wachtel
je govorio o očitim anahronostima
u romanu, o tome kako Selimović
u Bosnu osamnaestog vijeka ne
pretjerano dosljedno i ne pretjerano
sakriveno transponira socijalističku
Bosnu (u Tvrđavi se tako nađu
miješani brak tipičan za poslijeratnu
Bosnu, stavljanje sultanovih slika
u izlog koje više odgovara njegovanju kulta Titove ličnosti i slično).
„U jednom poglavlju, Šabo opisuje
čaršijski skup na kojem se razni ljudi
potiču da prokažu Ramiza prije nego
što bude uhapšen. I opet je, iz historijskog ugla gledano, takav skup čisti
anahronizam. To nema nikakve veze
sa Sarajevom 18. vijeka, već je odraz
vrste javnog prokazivanja koje je bilo
postalo specijalnost komunističkih
država (ali se može naći i u
demokratskim državama u vrijeme
kriza). Čak su i fraze koje se koriste
očigledno fraze iz komunističkog
vremena: Ilijaz-efendija je rekao
da mu je žao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je
ne zaslužuju. … Himzi-efendija,
naib, vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv
neprijatelja… I nije Ramiz jedan, s
njim je najlakše. Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno reći,
koji nam bacaju klipove pod noge i
ometaju nas u naporima da izvrišimo
svoj sveti zadatak, da učvrstimo vjeru i carstvo. I to sada, kad neprijatelji
na našim granicama motre pažljivo
šta se kod nas dešava i čekaju priliku da nas napadnu...“, kaže u svom
radu Wachtel. On posebno ukazuje
na to kako bh. književna kritika tog
vremena, tumačeći ovaj Selimovićev
historijski roman, uporno ostaje na
20
tumačenju univerzalnih općih pojava
(pojedinac i sistem, sukob protiv totalitarnog društva) a ne upušta se u
eksplicitno tumačenje autorove kritike komunističkog sistema i savremenih društvenih dešavanja druge
polovine dvadesetog vijeka u Jugoslaviji. Bilo bi nepravedno posmatrati Derviša i Tvrđavu samo kao parabole o opasnostima komunističke
dogme, ali je takvo čitanje važno za
dublje razumijevanje događaja koji
će u piščevom životu uslijediti nakon
objavljivanja romana 1966. godine.
KAD JE BIČ VLASTI POGODIO
MOGA BRATA I MENE JE RASJEKAO DO KRVI
Faktografska potka romana Derviš
i smrt je manje-više poznata: za
vrijeme Drugog svjetskog rata brat
Meše Selimovića Šefkija ubijen je
u Tuzli. Ubili su ga partizani 1944.
godine, zbog banalnog razloga, uzimanja kreveta, ormara, stolice i nekoliko sitnica iz magacina u kojem
se nalazio konfiskovani namještaj.
Šefkija je i sam bio u partizanima, a
pored njega i Meše još pet članova
porodice Selimović učestvovalo je
u NOB-u. Upravo zato je izabran,
stajalo je u presudi, „jer je okrivljeni
iz poznate partizanske porodice“.
„Tako se naša porodična privrženost
revoluciji i naša zanesenost“, napisao
je kasnije Meša, „okrenula protiv nas
i pretvorila nas u žrtve.“ Porodica
nikada nije saznala gdje je Šefkijin
grob a ovaj bezumno brutalni čin
provođenja partijske discipline, na
Selimoviće je ostavio neizbrisiv trag.
Sam Meša u Sjećanjima opisuje tu
epizodu kao životnu prekretnicu.
Posebnu težinu za pisca je imala
činjenica da je svega jedan dan nakon što je saznao za bratovu smrt,
Meša imao zakazano predavanje
koje je uprkos svemu održao. To
podlijeganje partijskoj dužnosti, tu
odanost dogmatskoj rutini, kasnije
sam sebi nije mogao oprostiti. Nagomilani gnjev prema ubicama, sopstvena grižnja savjesti i svijest o su-
Kultura
Meša Selimović
ludom sistemu koji potire individuu
u ime proklamovanog opšteg dobra,
u Meši će se sakupljati dvadesetak
godina prije nego što počne ozbiljno
raditi na romanu Derviš i smrt. Ljudska patnja i tragedija poslužiće kao
katalizator velikog književnog talenta Meše Selimovića i njegovo lično
stradanje će u bh. književnosti biti
ovjekovječeno kao jedan od najuspjelijih domaćih romana.
„Cijela Jugoslavija je te 1967. naprosto poludjela za Dervišom. Dobivao je
redom nagrade, NIN-ovu, Goranovu,
Njegoševu, svi su ga čitali, hvalili,
dizali u zvijezde. Mešin život se
preko noći promijenio, slava njegove
knjige je narasla toliko da ga je i nadkrilila, mislim da nikad više nije bio
isti“, prisjeća se jedna Selimovićeva
prijateljica.
U vrijeme kada njegov roman osvaja
kritiku i čitaoce, Selimović je kao pisac bio slabo poznat širim krugovima.
Poznata je anegdota kada je ugledni
francuski izdavač Gallimard, htijući
prevesti Derviša, upitao tadašnjeg
jugoslovenskog ambasadora u Parizu
Ivu Vejvodu detalje o Selimoviću, a
ambasador, iako inače dobro upućen
u pitanja kulture, samo je odgovorio:
„Ja ne znam ni ko je taj Selimović“.
Pomama za Dervišom međutim, nije
jenjavala. Roman o dervišu Ahmedu
Nurudinu koji nakon stradanja svog
brata počinje propitivati sve dogme
kojima se ranije povinovao, zainteresovao je veliki broj čitalaca.
Međutim, položaj Meše Selimovića
i njegov odnos prema komunističkoj
partiji od tog trenutka kao da se polako počinje mijenjati. Komunistički
21
funkcioneri nisu bili sasvim nesvjesni subverzivnosti Mešinog teksta. Jednu od rijetkih negativnih kritika Derviša napisao je u to vrijeme
književni kritičar Vuk Krnjević,
blizak vladajućoj komunističkoj nomenklaturi.
„Teško se može reći da je Meša bio
u nemilosti Partije. Predavao je na
fakultetu, imao najprije lijepu kuću
a zatim šestosoban stan u današnjoj
Alipašinoj ulici, dobivao je razne
sinekure i živio vrlo udobnim
životom. Ne mogu razumjeti tvrdnje
da ga je neko otjerao iz Bosne ili da
mu je nešto nedostajalo. Sarajevo mu
je prvo objavilo i Derviša i Tvrđavu.
On naprosto nije doktorirao na vrijeme, formalno nije mogao sačuvati
mjesto na fakultetu a kasnije je sve to
jako ispolitizirano“, prisjeća se jedan
bivši student Meše Selimovića i nastavlja: „Kad se na sve doda piščeva
sujeta, i uticaj njegove supruge koji
je bio itekako veliki, njegova odluka o odlasku u Beograd vidi se u
drugačijem svjetlu“.
Nakon Derviša u Sarajevu je
1970. objavljena i Tvrđava koja je
također pod velom osmanske Bosne
pričala priču o poslijeratnoj Jugoslaviji. Glavni junak Ahmet Šabo je
razočarani ratnik koji se bez iluzija
vraća u rodni kraj, pokušavajući da
pronađe svoje mjesto u izmijenjenom svijetu i da u ljubavi sa suprugom Tijanom nađe zaštitu od
grubog vanjskog svijeta (mnogi će u
ovom zapletu prepoznati Mešin poslijeratni dolazak iz Beograda u Sarajevo sa suprugom Darkom, vrijeme
koje je obilježila oskudica, nesigurni
poslovi i sukobi s Partijom zbog toga
što je Meša zbog nove ljubavi napustio prvu suprugu Desanku i kćer
Slobodanku koju kasnije nikad neće
spominjati i koju će izostaviti i u testamentu. Odnos s Darkom svi Mešini
prijatelji i poznanici ističu kao poseban, a i on sam o njoj i njihovoj pomalo mitologiziranoj ljubavi, govorio
je u raznim prigodama. „Kad odeš da
napraviš intervju sa Mešom, ne znaš
da li razgovaraš s njim ili s njom, bila
je vrlo dominantna, jako je uticala na
njega“, prisjetila se u razgovoru za
naš list jedna novinarka. „Darka je
bila“, kaže jedna njihova poznanica “Mešina svojevrsna dijabolična
muza. Bez njene upornosti vjerovatno ne bi postao veliki pisac. Ali je
za njegove brojne sukobe sa porodicom i okolinom bila u velikoj mjeri
zaslužna“.).
BJEŽAĆU OD UDARACA KOJE
MI NANOSE U BOSNI
U svom referatu poljski slavista Maciej Falski govori o nemogućnosti
Kultura
bijega Selimovićevih likova od
političkog: o tome kako se javno i
političko uvlači čak i u najintimnije
odnose i da ni Tijanin i Šabin bijeg u
malo ljubavno gnijezdo iznad pekare,
kao ni Nurudinov bijeg u zidove
tekije ne pružaju potpunu zaštitu.
Po mišljenju nekih
kritičara, ovaj roman
jednostavnije strukture također je i slabijeg dometa, ali među
širom čitateljskom
publikom Tvrđava
je do danas ostala
veoma omiljena. U
svakom slučaju, krajem šezdesetih je
već postajalo jasno
da
Selimovićeva
kritika sistema nije
eksces nego da polako postaje pravilo.
U intervjuima tih
godina on također
redovno najavljuje
prozu o savremenim
dešavanjima i akterima.
Nakon Tvrđave počinju se dešavati
stvari koje se mogu pripisati slučaju,
nesretnim okolnostima ili nečijim
zlim namjerama. Pisac, po svemu
sudeći nakon bratove smrti, temeljito deziluzioniziran, zaoštrava svoje
nepovjerenje prema Partiji. U svim
događajima vidi urotu protiv sebe.
Sa današnje distance od skoro
četrdeset godina, ti se događaji čine
beznačajnima, ali oni su ionako
vjerovatno bili samo povod, a ne
stvarni razlog Mešinog nepovjerenja
u drugove. U pismu upućenom Arifu
Tanoviću u Centralni komitet 1972.
godine, Selimović izražava svoje
razočarenje i gnjev. Naime, sudeći
prema tom i nizu drugih pisama,
on je pozvan na razgovor u CK uz
optužbe da je odbio da prima materijale CK SKBiH, što se smatralo
ozbiljnim prekršajem. O Mešinom
inkriminirajućem ponašanju, Komitet
je izvijestila kurirka Šahzija Husić
(!?) i njoj je smjesta povjerovano
na riječ. U Mešinom pismu, između
ostalog, stoji: „Kad sam došao kući
i pročitao BILJEŠKU o tužbi kurira
CK Husić Šahzije, sve se oko mene
okrenulo: nisam mogao vjerovati.
Na žalost, djelovalo je to na mene
porazno i doživio sam nervni šok,
pa smo morali zvati ljekara da mi da
injekciju. To je posljednji i najružniji
udarac koji mi je zadat u Bosni;
kažem: posljednji, jer ću bježati
od svega, a i braniću se od ovakvih
užasa. (...) Samo želim da Ti ukažem
na još neke stvari: Famoznu optužbu
Šahzije Husić, čije korijenje nikako
ne mogu da sagledam, sada povezujem i sa nekim drugim stvarima, naknadno, naravno. Poslije tog datuma
i poslije te optužbe, iznenadno sam
skinut sa repertoara sarajevske Televizije (iz Obrazovne emisije), bez
ikakvog objašnjenja. Zatim, u junu
sam tražio nacionalnu penziju od
Komisije SIV SRBiH, ali je predsjednik Komisije bio u Sovjetskom
Savezu. Kad je došao, u septembru,
rečeno je da će predmet odmah biti
riješen. Međutim, ni tada ni docnije
nije riješen, takav da odgovor, kakav
bio čekam već sedam mjeseci. Do
sada nisam znao razloge tim čudnim
pojavama, sada ih dovodim u vezu
sa Šahzijom Husić i košmar je još
strašniji. Sad mi je najvažnije da
izvučem živu glavu, ništa drugo me
ne interesuje.“
Srpski nacionalisti predvođeni Rajkom Nogom i Dobricom Ćosićem
nakon uspjeha Derviša pokazuju
veliki interes za Mešu, zbližavaju
se s njim. Bivši beogradski student,
intelektualac oduševljen srpskom
književnošću i kulturom, bivši borac još uvijek uvjeren u postojanost
jugoslovenske ideje, Meša sve više
gravitira Beogradu. To je rodni grad
njegove supruge, mjesto gdje ju je
upoznao, gdje je boravio krajem
Drugog svjetskog rata i gdje je skupa
s njom pregrmio razne nedaće.
„Srpskim nacionalistima sedamdesetih godina Meša je bio savršeno
žrtveno janje: neko koga Bosanci
progone samo zato što se u skladu
sa tadašnjim Ustavom izjašnjava kao
Srbin! A to njegovo srpstvo meni,
da budem iskrena, izgleda kao inat,
čin povrijeđene sujete. Ja ne pamtim
da sam upoznala nekoga u kome se
tako lijepo sublimirala muslimanska tradicija, Meša je bio najbolji
i najplemenitiji mogući izdanak
jedne takve sredine i porodice. Bila
22
sam bliska sa njegovom porodicom,
njegova majka Paša je bila predivna,
nježna, visoka žena, veoma pobožna
muslimanka, divna domaćica i kuharica, veoma blaga i topla osoba.
Meša je volio tu njenu hranu, taj
burek koji je ona pravila, daleko od
ovih današnjih, bio je
nešto posebno. To je bila
hrana kakva mu se nosila i u bolničku postelju
kad je već bio sasvim
slab“, prisjeća se za naš
list žena bliska Mešinoj
porodici.
Kada su se strasti oko
njegovog odlaska malo
stišale, Selimović je
1976. godine objavio Sjećanja, u kojima
svoj odlazak iz Bosne
objašnjava
svojim
zdravstvenim
stanjem i boljim uslovima
liječenja u Beogradu:
„(...)
Nosilac
sam
mnogih
odlikovanja
među kojima i Ordena
Republike sa zlatnim vijencem,
počasni sam doktor Univerziteta u
Sarajevu, imao sam lijep stan i lijepo
namještenje, i za sve sam zahvalan
Bosni i Hercegovini. Žao mi je što su
se naljutili kad sam prešao u Beograd,
zbog bolesti i boljih uslova liječenja.
Izvanredno se osjećam u Beogradu
(...). Često mislim i na divne obične
ljude u Bosni. I isti sam kakav sam
bio ranijih šezdeset godina ma gdje
da sam živio.“
Mehmed Meša Selimović umro je
1982. godine u Beogradu, gdje je i
sahranjen. Nekada davno Meša je
bio fasciniran gorkom posvetom
koju je Isak Samokovlija napisao
uz jednu svoju pripovijetku: Majci
Sari, srećan što je umrla prije rata i
nije doživjela strahote kojima smo
mi bili svjedoci. I Meša je imao
sreću da umre prije rata i ne doživi
stvari kojima smo mi bili svjedoci.
Njegova biografija, izjave, zapisi i
pisma svjedoče o ljudskom biću sa
svim njegovim dvojbama, uvjerenjima, zabludama i strastima. One ostavljaju prostor za politikantske polemike i skoro četiri decenije nakon
Mešine smrti. Ali bez obzira šta pisac
kao osoba mislio, kako se deklarisao
i u kakve lične i političke intrige da je
upadao, jedno je nedvojbeno: Mešine
knjige, a ponajprije romani Derviš i
smrt i Tvrđava neotuđivo su bosanska književnost inspirisana i natopljena Bosnom do zadnjeg retka. Ti su
romani neodreciva baština Bosanaca
i Hercegovaca, „ma gdje da žive“.
Bosanskohercegovačka dijaspora
Izmir-Česme
U SARAJEVU ĆE OD 21. DO 23. MAJA OVE GODINE, POD POKROVITELJSTVOM MINISTARSTVA ZA LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE BIH,
BITI ODRŽAN 5. KONGRES BOSANSKOHERCEGOVAČKE DIJASPORE.
Glavne teme kongresa bit će
izbori, popis stanovništva te
uloga i značaj bh. dijaspore za
Bosnu i Hercegovinu.
Pokrovitelj kongresa bit će
i član Predsjedništva BiH
Željko Komšić, a poziv
za pokroviteljstvo bit će
upućen predsjedavajućem i
članu Predsjedništva BiH,
Harisu Silajdžiću i Nebojši
Radmanoviću.
To je glavni zaključak sa sastanka Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore Bosne
i Hercegovine (GO SSDBiH) održanog od 25. do 30.
marta u hotelu Altin Yunus u
turskom turističkom centru
Izmir-Česme.
Domaćini sastanka bili su Federacija
udruženja kulture BiH u Turskoj i
počasni konzulat BiH u izmiru.
Na ovom svojevrsnom samitu
bosanskohercegovačkog iseljeništva
učestvovali su članovi GO SSDBiH: Ahmed Kemal Baysak i Hasna
Šehović - iz Turske; Anes Cerić, Zaim
Pašić, Faruk Tičić, Sakib Podgorić
i Namik Alimajstorović – iz Velike
Britanije; Nesib Karišik - iz Švedske,
Dženan Nović – iz Norveške; Belmir
Zec i Ifad Husić - iz Austrije; Admira
Fazlić i Naida Ribić – iz Nizozemske; Enisa Bukvić – iz Italije; Hamdija Malić i Isak Hodžić – iz Hrvatske;
ratni vojni invalidi (RVI) dijaspore –
iz Njemačke Hajrudin Isović i Fadil
Mešan – iz Belgije.
Radnom dijelu sastanka prisustvovali su, među ostalim, Nerkez
Arifhodžić, specijalni izaslanik člana
Predsjedništva BiH Željka Komšića,
Safet Halilović, državni ministar za
ljudska prava i izbjeglice, Ruzmira
Tihić – Kadrić, pomoćnica ministra
Halilovića, Ibrahim Nadarević, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, Dragoljub
Ljepoja, ambasador BiH u Turskoj,
Sabit Subašić, njegov zamjenik,
Nidžara Zlatar, zamjenica bh. konzula u Istambulu, Šuajb Šeta, vojni
ataše BiH u Turskoj, Maida Bećirović
iz Agencije za promociju stranih
ulaganja (FIPA), Ekrem Jurladžija
i Esad Crnica iz Ministarstva za
Učesnici sastanka u Izmiru
boračka pitanja Srednjobosanskog
kantona, Medaga Hodžić, počasni
konzul BiH u Italiji, Klaus Luger,
dogradonačelnik Linza (Austrija),
Cemal Senel, predsjednik Federacije
udruženja kulture BiH u Turskoj, i
Senay Bicer, predsjednica Udruženja
Bosna-Sandžak.
Ministar Safet Halilović preuzeo je
obavezu da u parlamentarnu proceduru uputi prijedlog ustava republike
Bosne i Hercegovine koji je izradio
SSDBiH. On je naglasio kako je to
pravi momenat te da će taj prijedlog sigurno pobuditi interesovanje
nadležnih institucija jer je jedini prijedlog ustava koji tretira i pitanja u
vezi s iseljeništvom.
Sportska komisija obavijestila je
članove Glavnog odbora SSDBiH
da su učešće već potvrdile selekcije
Bosanaca i Hercegovaca iz Amerike,
Glavni odbor SSDBiH na ovom
sastanaku je odlučio da Ahmeta
Kemala Baysaka proglasi prvim
ambasadorom Svjetskog saveza
dijaspore Bosne i Hercegovine.
Imenovanje će biti ozvaničeno na
narednom kongresu bh. dijaspore.
Gospodin Baysak, dokazani patriota, sa zadovoljstvom je prihvatio
tu novu dužnost i zahvalio za ukazano povjerenje.
Na radnom sastanku razgovaralo se i
o radu članova GO SSDBiH.
Zaključeno je da neki od njih ne
zaslužuju tu poziciju te da će najuže
rukovodstvo predložiti njihovim
savezima da ih više ne delegiraju, pa
je za očekivati kako će na narednom
kongresu Savez dobiti i novo rukovodstvo, ali i veći broj novih članova
u Glavnom odboru.
Bilo je riječi i o narednom, 7. svjetskom
prvenstvu bosanskohercegovačke dijaspore u malom nogometu/fudbalu,
koje će biti održano od 23. do 25.
aprila u Luksemburgu.
23
Ahmet Kemal Baysak
Bosanskohercegovačka dijaspora
BiH Željka Komšića, Nerkez
Arifhodžić je istaknuo da
Komšić cijeni nezavisnu ulogu
SSDBiH-a te da će, sve dok
bude tako, Savez imati njegovu
podršku.
Ministar Halilović je govorio o
revidiranoj strategiji povratka,
koji bi trebalo da se završi do
2014. godine, kao i svim problemima koji se odnose na tu oblast.
Detalj sa sastanka
Kanade, Švedske, Češke, Njemačke,
Velike Britanije, Luksemburga,
Belgije, Nizozemske, Švicarske,
Austrije, Francuske, Slovenije i Italije, a u toku su izborni turniri u Danskoj i Norveškoj.
Prisustvovanje
predstavnika
državnih organa i gostiju bilo je pri-
u bazu, odnosno u dijasporu, i svojim
programima animirati potencijalne
birače jer jedino oni imaju koristi od
njihovih glasova.
Pomalo je iznenadila rečenica Ibrahima Nadarevića, potpredsjednika
Stranke demokratske akcije (SDA)
i zastupnika u Zastupničkom domu
Halilović je na ovom sastanku
dobio podršku u tome da se ne
pristupi popisu stanovništva
2011. godine, jer po sadašnjim
kriterijima svi bh. državljani
koji u inozemstvu žive duže od
12 mjeseci ne bi bili popisani.
Time bi, uz ostale nedostatke
ovog popisa, projekt etničkog
čišćenja bio efektno završen,
a više od 1.300.000 (milion i
tristo hiljada) Bosanaca i Hercegovaca otišlo bi „u arhivu“, odnosno
bilo bi ispisano iz bh. državljanstva.
Predstavnica FIPA-e Majda Bećirević
govorila je o teškoj ekonomskoj situaciji u BiH, kao i činjenici da ima
investitora, naročito iz Slovenije,
koji se odlučuju na ulaganje u našu
zemlju.
Ekrem Jurladžija je predstavio projekt objekata za rehabilitaciju ratnih vojnih invalida koji se grade na
Vlašiću. On je pozvao sve prisutne da
pomognu u toj izgradnji. Kazao je da
je dosad urađen „grubi dio“ objekta,
a da novca nedostaje za unutrašnje
radove i opremu.
Članovi GO SSDBiH obećali su u
svojim sredinama organizovati humanitarne akcije.
Interesantan prijedlog imali su omladinci iz Izmira. Inicirali su razmjenu omladine iz tog grada i bh.
omladine u evropskim zemljama.
Projekt je odmah prihvaćen od predstavnika Italije i Austrije.
Zabava za svačiji ukus
lika da se razmijene mišljenja o svim
pitanjima značajnim za iseljeništvo.
Aktivnosti SSDBiH-a predstavio je
potpredsjednik Nesib Karišik, nakon
čega se diskutovalo i o predstojećim
izborima. Dominirala su dva gledišta:
predstavnici državnih organa, odnosno parlamentarnih stranaka iz kojih
oni dolaze, smatraju da je dijaspora
odgovorna za registraciju glasača,
dok su ostali mišljenja da stranke
koje participiraju u vlasti trebaju doći
Parlamenta FBiH, koji je predstavnicima dijaspore doslovno kazao: "Ucijenite nas, pa da onda nešto
uradimo za vas!"
Nadarević je to obrazložio riječima
kako očekuje da se veći broj glasača
iz dijaspore prijavi za naredne izbore
i da će to, tek tada, imati utjecaja na
rad državnih organa.
Govoreći uime člana Predsjedništva
24
U sklopu sastanka GO SSDBiH
održano je zabavno veče. Do „sitnih
sati“ zabavljalo se oko 700 zvanica i
gostiju iz cijelog svijeta.
Odličan ugođaj napravio je orkestar
Bosna-Sandžak iz Istambula.
Na kraju, može se zaključiti da je još
jedan sastanak bh. dijaspore protekao
u radu, druženju i zabavi, a pečat
svemu dali su domaćini, koji su se
potrudili da gosti provedu pet nezaboravnih dana u Izmiru i njegovoj
okolini.
Bosanskohercegovačka dijaspora
U organizaciji Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine od 23. do 25. aprila u Luksemburgu je
održano Sedmo svjetsko prvenstvo bosanskohercegovačke dijaspore u malom fudbalu/nogometu.
ODLIČNA EKIPA BELGIJE I DALJE NA TRONU
Srebro je pripalo našim Amerikancima, a 3. mjesto osvojio je mladi tim iz Austrije. Luksemburg je bio
odličan domaćin. Na prvenstvu su učešće uzele selekcije naših državljana iz Francuske, Amerike, Austrije, Belgije, Češke, Danske, Engleske, Nizozemske, Luksemburga, Njemačke, Norveške, Slovenije,
Švedske i Švicarske. Na takmičenju je odigrana i revijalna utakmica između veterana Svjetskog saveza
dijaspore Bosne i Hercegovine i domaćina iz Luksemburga.
Novi
stari
šampion
bosanskohercegovačke dijaspore je
selekcija naših Begijanaca, koja je u
finalu bila bolja od tima Amerike. Ali
pođimo redom. Naime, ni islandski
vulkan nije mogao spriječiti selekciju
Amerike da dođe na ovo takmičenje.
To potvrđuju riječi trenera američke
ekipe, Emira Mulalića, koji nam je
u prvom kontaktu kazao: “Ma kakav
vulkan, mi smo dva dana proveli na
aerodromu u Sent Luisu i nismo htjeli odustati. Kada su ljudi iz aviokompanije vidjeli da smo uporni, našli su
način da nas prebace do Brisela. Tu
smo da konačno skinemo reprezentaciju naših Belgijanaca s trona."
Pokazalo se da je trener Mulalić
zamalo bio u pravu. Naime, sasvim
zasluženo finalnu utakmicu na prvenstvu odigrale su baš ove dvije ekipe.
Tijesnim rezultatom 1:0 pobijedila
je za nijansu iskusnija ekipa Belgije,
koja je tako, peti put zaredom, postala šampion bosanskohercegovačke
dijaspore. Naravno, to je zato jer je u
svojim redovima ponovno imala legendu, Muradifa Durića – Tarzu, koji
sa svojih 48 godina igra kao mladić
i kome su naši fudbaleri iz Švedske
dodijelili priznanje za njegov doprinos u dosadašnjim takmičenjima.
Bronzana medalja pripala je mladom
timu Austrije, koji je u borbi za 3.
mjesto rezultatom 2:0 savladao selekciju Švedske.
Sve je počelo u petak svečanim
izvlačenjem grupa koje su sačinjavali
timovi (A grupa) Belgije, Norveške,
Amerike, Engleske i Češke, zatim (B
grupa) Danske, Njemačke, Švicarske,
Nizozemske i Francuske te (C grupa)
Luksemburga, Slovenije, Austrije i
Švedske. Nažalost, u zadnji čas, zbog
situacije s avioprijevozom, otkazali
su timovi Kanade i Italije. Nakon
grupnog takmičenja, u četvrtfinale
su se plasirale ekipe Amerike, Francuske, Danske, Austrije, Švedske,
Engleske, Belgije i Nizozemske, a do
kraja u igri su ostale četiri prvoplasi-
Zec, Hodžić, Mešan, Husić, Halilović, Omerović i Karišik
Sa svečanog otvaranja: Folklor “Evropa” iz Luksemburga
Početni udarac izveo Damir Karić
rane ekipe. U polufinalu Amerika je,
nakon izvođenja penala, savladala
Austriju, jer je u regularnom toku
meč završen rezultatom 1:1, dok je
Belgija opet veoma tijesnim rezul-
25
Sejad Suljić i Ferid Hodžić-odlični
domaćini
tatom 2:1 pobijedila Švedsku.
Više od 800 prisutnih gledalaca burnim aplauzom nagradilo je nepobjedi-
Bosanskohercegovačka dijaspora
vu ekipu Belgije, koja je znala tu radost podijeliti sa svojim navijačima.
Šampionski tim naših Belgijanaca
osim Tarze u svojim redovima
imao je najboljeg igrača na turniru,
23-godišnjeg Almira Durića, koji je
osim pobjedničkog pehara i medalje
u Belgiju odnio i avionsku kartu,
dar BH Airlinesa. Drugi put zaredom američki golman Ilfan Kudić je
“preko bare" odnio dres našeg reprezentativca Asmira Begovića u kojem je nastupao protiv reprezentacije
Gane. Dres je uručio Asmirov otac
Amir Begović, nekadašnji golman
Leotara, koji je s porodicom mahsuz došao na ovo prvenstvo. Najviše
golova postigao je Sony Karllson,
22-godišnji momak čija se majka
Jasmina Mulalić iz Prijedora prije
rata udala za Sonyjevog oca. Pehar
za najperspektivnijeg igrača otišao je
u ruke 16-godišnjeg Edvina Hodžića
iz Linca, juniora Laska i momka za
kojeg se već otima pola austrijske
lige. O njegovoj igri sigurno će se još
čuti na stranicama ovih novina, jer
Edvin je izuzetan talent.
Dresovima i loptom našeg Miralema
Pjanića nagrađeni su i Isa Bademaj,
golman Engleske, Musto Šehić, najstariji volonter iz Luksemburga, te
Damir Karić iz Engleske, najvjerniji
navijač, koji je prisustvovao na svim
dosadašnjim takmičenjima. Sve ove
poklone uručio je Miralemov otac
Fahrudin, čija je porodica dala svoj
doprinos u organizaciji takmičenja.
Naš reprezentativac je dresovima
Liona opremio reprezentaciju naših
građana iz Luksemburga, a i dječaci
koji su učestvovali u svečanom otvaranju prvenstva nosili su Lionove
dresove. Pored toga, sportska oprema - dar našeg Saše Papca, pripala
je Ibrahimu Omeroviću, domaćinu
iz Luksemburga, čovjeku koji nije
spavao cijeli vikend u želji da bude
pri ruci svima onima koji su imali
bilo kakvo pitanje. Pehar za fer play
primio je kapiten češke ekipe Mirsad
Zjakić, koji je istaknuo da njegova
ekipa ima puno iskustva, ali malo
kondicije i puno želje da se druži sa
zemljacima iz cijelog svijeta.
Nažalost, grupno takmičenje nisu
prošli potajni favoriti - Njemačka,
Slovenija i Norveška, dok su svoj
maksimum u grupnom takmičenju
dali domaćin Luksemburg, koji zbog
redovnog kola luksemburške lige
nije mogao računati na najbolji sastav, kao i timovi Švicarske i Češke.
Na večernjoj zabavi ekipne nagrade
i priznanja najboljima uručili su
članovi Glavnog odbora Svjetskog
Sportska komisija SSDBiH,- svečano izvlačenje parova
Na izvlačenju parova: Puna dvorana
Podrška sa tribina
saveza dijaspore BiH i gosti, naši sa starim prijateljima, zemljacima.
konzuli Haris Halilović iz bh. konzu- Najbolje navijače imali su Slovenija
lata u Štutgartu i Mirza Husić iz bh. i Austrija, koji su doputovali autoambasade u Briselu.
busom i tokom cijelog takmičenja
Osim sportskog takmičenja, u dvo- bučno bodrili svoje igrače u finalu.
rani i oko nje susretali su se stari pri- Austrija je navijala za Belgiju, a
jatelji i uspostavljala nova poznan- Slovenija za Ameriku. Uglavnom,
stva te je ovo takmičenje pokazalo da atmosfere nije nedostajalo.
je sve više onih koji dođu da se vide
26
Bosanskohercegovačka dijaspora
Donatori i volonteri
Bez njih ovo takmičenje teško da bi
se održalo. Još jednom veliko hvala
donatorima i volonterima koji su pomogli u održavanju prvenstva!
Hvala bosanskohercegovačkim reprezentativcima Miralemu Pjaniću,
Asmiru Begoviću i Saši Papcu.
Hvala aviokompaniji BIH Airlines, gospodinu Rasimu Mujkiću i
njegovoj firmi HAFECO S.A.R.L.,
koja je obezbijedila pehare i
medalje. Veliki doprinos u svemu
ovome dali su i Besim Bilić B.B.
LUX-MANU d.o.o., Zijad Hrkić
Na večernjem partiju, uz dobru pjesmu, svi su navijali za E-s-a-d-e, pa su
tako naše Amerikance prozvali Eso.
Kada su članovi Glavnog odbora
Svjetskog saveza dijaspore Bosne i
Hercegovine donijeli odluku da organizaciju 7. svjetskog prvenstva bh.
dijaspore u malom fudbalu/nogometu
dodijele Luksemburgu, nadali su se
da su prvenstvo dali u prave ruke. Po
završetku ove manifestacije, svi iz
glavnog odbora, ali i gosti koji su pratili ovo druženje, imali su samo riječi
hvale za organizaciju ovog druženja
državljana BiH u dijaspori, koju je,
ovaj put, imala krovna organizacija
- Integral, Stanko Marinković PREITURES-STANKO,
Samir
Mehanović NIGHT CUB, Safet
Ikanović, Nena i Senad Arnautović,
Ibrahim Omerović, Fejzo Dautbašić,
Ferid Hodžić, Safet Suljkanović,
Sejad Suljić, Musto Srehić, Smajo Vuković, Bego Mujkić, Nešad
Omerašević, Pavo Božić i Ivan
Franc iz Hrvatskog sportskog kluba
u Luksemburgu, BKC Sloga Wiltz,
KSD Bosna, MNK Krivaja, FK
Zavidovići 94, HKSK Obernaven i
Centre Ismique – Luksemburg.
udruženja građana BiH iz Luksemburga. Svima koji su bili tamo zasigurno će u sjećanju ostati imena
vrijednih domaćina, Ferida Hodžića,
Ibrahima Omerovića, Seada Suljića
i svih drugih koji su dali ogroman
doprinos u ugošćavanju Bosanaca i
Hercegovaca iz 14 zemalja.
Domaćin takmičenja, Zajednica bh.
klubova u Luksemburgu, učinio je
sve da ovo takmičenje prođe u najboljem redu. Zato mu, uime svih
učesnika i Glavnog odbora SSDBiHa, veliko hvala.
Na kraju, šta reći već da je opet pobijedila Bosna i Hercegovina, jer ova
smotra mladosti i druženja pokazala
je da, ma gdje se nalazili i kakvim
god integracijama ili asimilacijama
bili izoženi, ipak ostajemo ono što
jesmo - Bosanci i Hercegovci.
Rezultati:
Četvrtfinale:
Amerika : Francuska
Austrija : Danska
Švedska : Engleska
Belgija : Nizozemska
2:0
4:0
3:0
2:1
Polufinale:
Amerika : Austrija 1: 1 (nakon
penala 4:3)
Belgija : Švedska 2 :1
za 3. mjesto
Austrija : Švedska 2:0
Finale:
Belgija : Amerika 1:0
Finalisti: Naši belgijanci i amerikanci
Finale: Odlična utakmica, dostojna finala. Da je sudija Amerikancima svirao penal u četvrtoj minuti, ko zna kako bi se
završila. Ovako, na agresivnost Amerike Belgija je odgovorila odličnom taktikom i smirenom igrom od noge do noge.
Titula, peti put zasluženo, ide u prave ruke. Sastav Belgije: Erwin, Almir, Semir i Muradif Durić, Asmir Osmanović,
Eldin Hadžialagić, Asmir Tanjo, Naser Skerić, Meris Duraković i Enes Čeliković. Sastav Amerike: Ilfan Kudić,
Almir i Senad Hot, Senad Pehlić, Adnan Šabić, Vedad Alagić, Alen Jujić, Taib Dedić, Elfid Kovačević i Emir Mulalić.
27
Bosanskohercegovačka dijaspora
Za bronzu: Mladi tim Austrije je
pokazao da ima budućnost, da mu
zvijezde nisu potrebne i da ovaj sastav već na idućem prvenstvu može
učiniti više. Sve čestitke treneru Nerminu Hodžiću, koji je znao motivisati
svoju ekipu.
Austrija: Adel Kujundžić, Amir
Tijanović, Milorad Čulić, Samir
Bajrić, Edvin Hodžić, Emir Bašić,
Damir Hevešević, Edin Ališić, Edin
Hodžić, Haris Ališić, Amer Šećibović,
Mirza Hurem, Nermin Hodžić i Elvis
Šibić.
Švedska: Dalibor Verzak, Almir
Gigović, Adin Zahirović, Denijel
Porča, Haris Ramović, Denis Čatović,
Eldin Bešić, Sonny Karlsson i Almir
Kurtagić
Austrianci i šveđani
Kilograma i godina nije falilo
Utakmica veterana: Revijalnu utakmicu odigrali su veterani Svjetskog save-
Edvin Hodžić najperspektivniji igrač
Muradif Durić Tarzo (desno)
specijalno priznanje
za dijaspore Bosne i Hercegovine i domaćini iz Luksemburga. Pobijedili su
domaćini 2:1. Inače, kilograma i godina nije falilo, a selekciju SSDBiH-a
obukla je kompanija “Apartmani Pars” na Vlašiću, vlasništvo košarkaša turske reprezentacije Paščuka ili Asima Paščanovića i njegovog partnera, člana
Glavnog odbora SSDBiH-a, Hasana Šehovića iz Turske.
Tim SSDBiH: Amir Begović, Enes Čeliković, Nijaz Alijagić, Emir Mulalić,
Ilfad Husić, Anes Cerić, Fadil Mešan, Namik Alimajstorović, Hasan Šehović,
Belmir Zec, Enver Nuhanović, Hajrudin Isović, Emir Bolić, Muradif Durić
i Slaven Janjić. Luksemburg: Hakija Ramić, Mirzet Starčević, Nusret
Adilović, Smajo Vuković, Mersudin Zulić, Vehad Tubić i Nijaz Mustafić.
Ibrahim Omerovića
počastio Saša Papac
28
Pehar za Fer Paly Mirsad Zjakić Češka- desno
Bosanskohercegovačka dijaspora
Reprezentacija Bosanaca i Hercegovaca iz Engleske odlično je odradila
svoj posao na ovom prvenstvu. U grupnom takmičenju nezasluženo su
izgubili od Amerike, golom iz nepostojećeg penala, minimalnim rezultatom
2:1. Sa šampionom Belgijom u odličnoj utakmici odigrali su neriješeno, a
zasluženo pobijedili Norvešku i Češku, osvojili sedam poena i kao drugoplasirana ekipa prošli u četvrtfinale. Dalje nisu mogli, jer je, ipak, ekipa
Švedske ovaj put bila bolji tim.
Najbolji igrac Almir Duric (desno)
Engleska: Isa Bademaj, Zarif Mujanović, Arnes Pobrić, Emir Bolić, Anes
Cerić, Zerin Alimajstorović, Demir Kurtović, Denis Bogdanić, Šemso
Kalabić i Dino Mulavdić.
Francuska: Naši Francuzi iz Liona, zahvaljujući zvuku sirene kojim je poništen gol
Njemačke, u zadnjoj grupnoj utakmici prošli su u četvrtfinale. Dalje im nije dala
odlična ekipa Amerike, ali za njih je ovo veliki uspjeh i iskustvo više jer ipak prvi put
su na ovom takmičenju.
Sopnny Karllson najbolji strelac sa
dresom Pajnića
Edin Čelbić, Mehmedalija Ahmetović, Ćazim Suljić, Rifad Mujić, Mensur Mustafić,
Edib Hasić, Senad Omerović, Samir Esmić, Hariz Muharem, Emrah Okanović,
Sejdalija Hukić i Edin Osmanović.
Prilika za druženje:
Na ovom turniru susreli su se stari prijatelji
i komšije iz Sarajeva, Edib Fišeković i potpisnik ovih redova. Fišeković je za ovu priliku stigao iz Sehra u posjetu nekadašnjem
golmanu Želje Senadu Arnautoviću – Senti,
koji trenira golmane luksemburške reprezentacije. Naravno, najviše je bilo priče
o starim dobrim danima i velikom rivalstvu malih fudbalskih klubova “Vrbanjuša”
Alimajstorović, Fišeković i
Arnautović
i “Jug”, odnosno sarajevskih mahala
Bjelava i Vrbanjuša.
29
Ilfan Kudić najbolji golman i Amir
Begović
Humanitarne aktivnosti
BH KLUB BRENT LONDON – HUMANITARNA AKCIJA
DOM PENZIONERA GREEN
BOSANCI I HERCEGOVCI U LONDONU
PRIKUPILI 640 FUNTI POMOĆI ZA PORODICU
KILIĆ IZ SANSKOG MOSTA
Obavještavamo da se u skolopu firme
“Green projekt” d.o.o. otvara Dom
penzionera Green, te vas molimo za
saradnju tako što ćete informisati i
proslijediti ovu obavijest potencijalnim korisnicima, starim i iznemoglim državljanima Bosne i Hercegovine sa momentalnim boravkom u
Kraljevini Velikoj Britaniji koji bi
sa svojim sugrađanima i poznatom
jezičnom i kulturnom miljeu željeli
provesti period svog života.
Dom počinje sa radom za 10 do 15
dana, te vrši upis potencijalnih korisnika.
Sve detaljnije informacije se mogu
dobiti pozivom na gore navedene
brojeve telefona ili putem elektronske pošte: [email protected]
Bosanskohercegovački klub Brent
nedavno se odazvao na humanitarnu
akciju prikupljanja pomoći ugroženoj
porodici Kilić iz Sanskog Mosta.
Sve je počelo kada je na adresu ovog
udruženja stiglo pismo 16-godišnje
Medine Kilić iz Sanskog Mosta u
kome je ona ispričala o teškoj situaciji u kojoj se njena porodica nalazi.
Ukupno ih je petero članova, roditelji
ne rade, a struja im je isključena. Ova
djevojka moli ljude dobre volje da
im pomognu jer su ostali bez hrane
i ogrjeva.
Upravni odbor je razmotrio Medininu molbu i odlučio pokrenuti humanitarnu akciju. Naravno, naši ljudi
u Londonu su se, kao i uvijek, odazvali i za ovu porodicu prikupili 640
funti.
Bračni par Ahmet i Besima Zengin
donirali su 100 funti. Po 20 funti
dali su Zaim i Zumra Pašić, Hajrudin i Fatima Sistek, Nedim i Fata
Mujčinović, Sadžida Trožić, Er-
zuman i Ismeta Velić, Nermina
Lemeš, Sadik i Zineta Eminić, Bakir Cerić, Adil Hamidović, Mevlida
Džafić, Mehmed i Ismeta Trožić te
Fadil i Zineta Salešević. Porodica
Jusufović donirala je 15 funti, dok
su po deset funti izdvojili Zlatan i
Emina Kapetanović, Sejad i Rabija
Hodžić, Fejzo i Emira Jahaj, Senad
i Samira Jakupović, Huse i Enisa
Trožić, Dževad i Enisa Dizdarević,
Esad Cerić, Fudo i Azra Dizdarević,
Jasmina i Mesud Kahrimanović,
Vahida Fazlić, Dušan Bilbija,
Pero Dimitrijević, Meho i Semira
Jakupović, Enisa Nasić, Abdulah
i Đulka Hasanović, Šaban i Tefija
Bakalović, Nisad Jakupović, Željko i
Mujesira Mastnak, Sabit Jakupović,
Senija Burazerović, Rubija Felić,
Admir Svraka, Suad Hodžić, Rabija
Svraka, Darko Vujčić, Enisa Medić
i Nuhan Torlo. Po pet funti dali su
Suada Kahrimanović, Vedo Spahović
i Envera Rušidović.
30
Dom penzinera Green je osmišljen
kao mjesto gdje je obezbijeđena kompletna briga i zdravstvena njega lica
trećeg doba gdje će se uz visokokvalitetno organizovanje smješaja i profesinalizam našeg osoblja korisnici
osjećati sigurno i obezbijeđeno.
DIREKTOR
Adela Đipa, dipl.ing
GREEN PROJEKT D.O.O.
DOM PENZIONERA GREEN
TEL/FAX: 00387 33 511 581
TEL.:00387 33 511 587
Humanitarne aktivnosti
JENNIFER STONE-WIGG (MBE), PATRON OF BOSNIA AND HERZEGOVINA UK NETWORK
Association Swiss Help for Peace in Bosnia
Our work
Once again it is time to send you our
Winter newsletter, and inform you about
the actual situation in Bosnia and the
work that we have done during this semester.
We visited all the 160 families, who are
in our project and who are receiving financial assistance, and understood that
the situation here is becoming harder and
harder as the time passes.
The political and economical situation
does not improve, and there are some
speculations that the Federal budget is
almost bankrupt?!
If this is so, it would mean that there
would be no pensions for the old people
and no pensions for those receiving social assistance.
If that happens the reaction of the already
demoralized and desperate people could
be very negative and I dread to think of
the outcome. After our lorry arrived in
December we distributed clothes in the
villages of Blječeva and Glogova (near
to Bratunac and Srebrenica) where about
20 families have financial difficulties,
and are forgotten by their Municipality
and by the state.
A child in Orahovac (area of
Zvornik) asking for help.
We received many notebooks from the
organization „Costruiamo insieme“,
and pens from the „Prodir“ firm which
we are distributing to our children in the
project and to children in institutions and
schools.
One donor gave us material from her studio for children needing motor therapies
and we gave all this material to the section of the hospital in Tešanj called Dom
Zdravlja Tešanj, which does this work.
Once again the hospital of toys in Via
Bagutti, Lugano supplied us with toys
to give to children in our project and to
hand out at the various Christmas parties
we made, and two boxes to the local or-
phanage.
Three actual projects:
The rest of the material was clothing,
household articles and some sewing
machines. The Red Cross in Lugano •Sponsoring children at a distance
donated these machines to us and many
•Elderly people health care at domicile
other things that were very useful.
Before the end of the year we made
three Christmas parties in schools for •Greenhouses for the area of Gradačac
children living in isolated areas. One was in
the area of Konjic where
about 50 children attended the party; one
was in the village of
Zukici, near to Kalesija
for about 30 children
and the last was for a
few children in a school
in the mountains where
there were only 8 of
them attending it.
The list of children that
are waiting to enter the
project is now around Our main project is the care of children through our ‘Adopt a Child
60, and every day we are at a Distance” program.
receiving new requests,
are doing little, and there is not much
each case harder than the other.
interest in social assistance. Sometimes
we seem to be replacing them and doing
Greenhouses and Books
their job.
In cooperation with an organization of
international women in Sarajevo we Besides all this we have received 50
managed to provide 4 greenhouses for packets of food from the International
people living in economical difficulties Women’s association to help us feed
in the area of Gradacac. We gave one to many of the families living in difficulty,
a group of women in Gradačac, who are who are requesting help but whom we
experts in organic food production, and have not yet been able to help. We have
the remaining three were given to the also received food for the old people in
war veterans’ association in Gradačac, our project, receiving medical assistance
to be given to three of their families in through the organization Kruh Sv. Ante.
need. We plan it as an ongoing project, They have also given me another 30 to
and after two years, when they refund to be distributed with the local authorities
us 50% of the invested money, by adding in an area just outside Sarajevo.
another 50% we would be able to buy Ammar and I were also informed of an
four new ones. We received 2000 pounds old peoples home in Gorazde where the
from the Souter Foundation in Scotland old people have no food and the Womand will be able to buy the seeds and en’s International are preparing food
materials for the greenhouses in March. packets for us to distribute in the coming
These greenhouses will be very impor- days.
tant, especially for the war veterans suffering with post war stress, as they will The International School in Vogošća
be able to earn something to put with „QSI“ has organized a party for about
their very small pensions. It should also 100 children (including brothers and
be a therapeutic cure.
sisters) from our project who live in the
area of Sarajevo. It was a great success
We received a donation from a company as it is the third they have made for us.
called “ ALU-CO d.o.o.” Sarajevo, with This year it was a little different as the
which we are planning to buy school children organized it all themselves.
books for 25 children from the school There were games for all ages and for
in Konjevic Polje, living in the villages the invalids, presents, and a hot meal for
around, and who are bad social cases. both them and the parents accompanying
We understood that education is one of them. To end it all they received clothes
the main elements to be elaborated in for all members of the family. The party
this country, as from the statistics, 20% was shown on the local TV and we were
of the people in Bosnia and Herzegovina both interviewed.
are illiterate, and there is a high level
of ignorance. People do not know their We urgently need small donations to help
rights and many of them could have us with the continuous requests for medsome assistance if they only knew how icines, schoolbooks and food, as 70% of
to go about receiving it. Our work here is the population are now declared poor.
very significant, as the local institutions
31
Kako pomoći sebi
DROGA – ZLO KOJE HARA I UBIJA
Za spomenutu temu sam se opredijelio
u želji da ukažem na ovo veliko zlo
koje ubija sve veći broj uglavnom mladih ljudi i Bošnjacima prijeti kao prava
katastrofa.
Allah, subhanehu ve te'ala, u 70. ajetu
Sure El-Isra', govoreći o počastima
i prednostima koje je dao čovjeku, u
odnosu na druga stvorenja, kaže:
Mi smo sinove Ademove, doista odlikovali; dali smo im da kopnom i morem
putuju, opskrbili smo ih ukusnim jelima i
dali smo im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.
U povijesti čovječanstva se nije pojavilo
veće zlo od droge, zbog koje na desetine
hiljada ljudi, uglavnom mlađih, svakodnevno umire ili se liječe po mnogobrojnim centrima za odvikavanje u svijetu.
To je takozvani bijeli otrov, koji sebi za
robove uzima na milione ljudi, raznih
uzrasta i kategorija, a među njima je
najviše siromašnih i nezaposlenih, ali i
djece iz bogatih porodica, koje za kratko
vrijeme postaju puka sirotinja zbog
trošenja ogromnih količina novca za neophodne doze, koje iz dana u dan postaju
sve jače i skuplje.
Opće načelo islamskog prava je da je
muslimanu zabranjeno konzumirati
bilo koju tvar koja direktno ili indirektno ugrožava njegov život, psihičko ili
fizičko zdravlje. Budući da je medicinski i iskustveno nepobitno dokazano da
upotreba raznih vrsta droga šteti ljudskom razumu i organizmu, da uzrokuje
kod čovjeka bolesnu ovisnost, da dovodi do takvog psihičkog stanja koje je
pogodno za razvijanje različitih oblika
kriminalnog ponašanja, da uništiva materijalna dobra pojedinaca i organizacija,
može se ustvrditi da je upotreba droga
najstrožije zabranjena u islamskom pravu i to na osnovu idžamaa (konsenzusa)
uleme.
S obzirom da se droga pojavila krajem
6. i početkom 7. stoljeća, po hidžri,
četvorica imama osnivača pravnih škola
se nisu izjasnila o pitanju zloupotrebe
droga, jer se to zlo pojavilo nekoliko
stoljeća nakon njihove smrti.
Imam Ibn Tejmije kaže: "Sve što opija
razum je zabranjeno (haram), makar i ne
rezultiralo euforičnim raspoloženjem,
jer je svjesno zamagljivanje razuma,
bez šerijatski opravdanog razloga, zabranjeno (haram) prema konsenzusu
svih muslimana." Ibn Tejmije dalje tvrdi
da onaj ko smatra da je upotreba hašiša
dopuštena, izlazi iz vjere.
Razlog zabrane upotrebe narkotika je
njihovo štetno djelovanje, a ne to što su
zabranjeni sami po sebi, jer je upotreba
ovih sredstava u medicinske svrhe, radi
spravljanja lijekova, liječenja i medicinskog tretmana bolesnika, pa i ovisnika o
drogama, dozvoljena.
Raspravljajući o šerijatsko-pravnom
tretmanu upotrebe droga, islamski
pravnici kao argument zabrane navode
i predaju koju bilježi imam Ebu Davud:
‫)ﺩﻭﺍﺩ ‏‬
Prenosi Ummu Seleme, radijallahu
anha: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio sve što opija i
zamagljuje razum." (Ebu Davud)
Većina islamskih pravnika svrstavaju
droge u kategoriju hamra (vina) tj.
opijajućih supstanci, a hamr je, kao što
je poznato, zabranjen u više Kur'anskih
ajeta, među kojima je 90. ajet Sure ElMaide.
Imam Ibn Madždže bilježi sljedeću
predaju:
Prenosi Ibn Omer, radijallahu anhu, da
je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
rekao: "Sve što opija je hamr (vino, opojno sredstvo), a svaki hamr je haram".
(Ibn Madždže)
Iako postoje razlike između droge i
alkohola, zajedničko im je to da obje
materije djeluju štetno na ljudski razum, psihičko i fizičko zdravlje ljudi,
da dovode do stanja privremenih ili
trajnih umnih poremećaja, te se na njih
može primijeniti ista norma, budući da je
potvrđeno da je zakonski razlog (`illetul-hukm) zabrane konzumiranja alkohola
opijajuće svojstvo ove supstance.
U nekim državama, poput Saudijske
Arabije i Irana, primjenjuje se smrtna
kazna za rasturače droge. Ova se kazna
svrstava u kazne iz domena t'azira (diskrecionih kazni), a ne hududa (šerijatski
određene kazne). Osnov za ovu kaznu
pronalazi se u 33. ajetu Sure El-Maide:
Kazna za one koji se bore protiv Allaha
i Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem)
Njegova i koji nered na Zemlji čine, jeste
da budu ubijeni...
Dakle, nelegalno rasturanje droga, s obzirom na pogubne posljedice zloupotrebe
droge po pojedinca i društvo, označeno
je kao rat protiv Allaha, subahenhu ve
te'ala, i Njegova Poslanika, sallallahu
alejhi ve sellem, i kao širenje nereda
(fesada) na Zemlji, za šta slijedi smrtna
kazna. Nema nikakve sumnje da je ova
drastična kazna za narkodilere preventivno djelovala na znatno smanjenje ove
nelegalne aktivnosti, kao i znatno smanjenje broja narkomana i ovisnika o drogama u tim zemljama.
U našoj i drugim sekularnim državama
dileri droga izdržavaju simbolične
zatvorske kazne, ako ne dokažu
neuračunljivost, koja biva razlogom njihova puštanja na slobodu te nastavak
bavljenja istim poslovima.
U Bosni i Hercegovini trgovina drogom
uzima sve više zamaha i povremena
otkrivanja manjih ili većih količina droge
su samo kap u moru od količina koje se
konzumiraju u Bosni i Hercegovini ili se
prosljeđuju u druge zemlje.
Islam je propisao smrtnu kaznu (kisas)
za namjerno ubistvo jedne osobe, a kao
što stoji u 179. ajetu Sure El-Bekare, u
odmazdi je garancija da se neće dešavati
32
namjerna ubistva: U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se
ubijanja okanili. Ako se po islamskim
propisima smrću mora kazniti onaj ko
ubije jednu osobu, šta slijedi one koji
ubijaju čitava društva, uništavaju narode
i zatiru ih putem droge?!
Konzumiranje droge protivno je osnovnim intencijama Šerijata, a to su:
zaštita vjere, života, razuma, potomstva
i imovine. Droga ugrožava ili uništava
sve ove univerzalne vrijednosti, čija je
zaštita osnovni smisao svih šerijatskih
propisa. Otuda nije čudo što se savremeni islamski pravnici pozivaju upravo
na ovu činjenicu prilikom odmjeravanja
kazne trgovcima droge, odnosno trgovcima ljudskih duša i života. Trgovci i dileri
droge su, bez sumnje, jedni od najvećih
neprijatelja društva, jer na putu ostvarenja svojih dunjalučkih koristi sebi za
roblje uzimaju ljude koji postaju robovi
opojnih sredstava. Djeca koja uđu u svijet droge prodaju sve što im dolazi do
ruku, iz kuća njihovih roditelja, a potom
se odaju kriminalu najgore vrste u želji
da za sebe obezbijede neophodnu dozu
koja će im samo na trenutak život prikazati lijepim, a za kratko vrijeme sve ide
ispočetka.
Droga je, braćo i sestre, ušla u naše
škole, fakultete, mahale, kuće i institucije, a da ne govorimo kako je ušla u noćne
klubove, barove i slično. Sve su češći
smrtni slučajevi pojedinaca koji su, zbog
predoziranja, okončali svoj dunjalučki
život, u kanalu, napuštanom podrumu i
slično...
Država Bosna i Hercegovina i njene institucije na svojim plećima imaju ogromnu obavezu u pogledu sprječavanja zla
droge, kao i liječenja onih koji su ušli
u taj opaki svijet - koji se zove droga.
Na Islamskoj zajednici je također velika
odgovornost u pogledu podučavanja islamskim propisima i afirmaciji islamskih vrijednosti, a tamo gdje ima islama,
nema droge - i obrnuto. Prema tome, najbolja zaštita i prevencija od zla droge je
islamski odgoj i obrazovanje. Na drugoj
strani, općepoznati princip je: “Bolji je
trun prevencije, nego tovari lijekova za
neku bolest.»
Braćo i sestre! Čuvajmo sebe i svoje
porodice od zla droge, budimo iskreni
u svome vjerovanju i natječimo se u dobru!
Gospodaru, očisti nas od grijeha, učvrsti
nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim
za veličanje Tvoga imena, sačuvaj nas od
zla Tvojih i naših neprijatelja, budi nam
Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u
džennetu društvom: poslanika, iskrenih,
šehida i dobrih ljudi!
Nezim Halilović, muderris
Kako pomoći sebi
KOLIKO VREMENA TREBA ZA ODMOR
Odmaranje je prekidanje, usporavanje ili promjena aktivnosti radi obnavljanja funkcionalne sposobnosti
organizma. Pri tome su važna četiri
elementa: vremenski raspored odmora, trajanje, broj i kvalitet odmora.
ni po koju cijenu. Koristite ga racionalno, kako se ne bi pretvorio u svoju
suprotnost.
Oporavak je brži što je rad u fazi
umora ranije prekinut. To znači da
je potrebno organizirati odmor prije
nego što se pojave znakovi umora.
Ispitivanja su pokazala da je korisnije
organizirati više kraćih nego manji
broj dužih odmora. Treba znati da
odmor ne smije trajati prekratko, jer,
u tom slučaju, ne može doći do potpunog oporavka.
Tako naprimjer kod korištenja
godišnjeg odmora preporučuje se koristiti najmanje deset dana u jednom
dijelu. Prema nekim procjenama, to
je najkraće vrijeme za koje može doći
do potpunog ”oporavka” organizma i
kumuliranja snage za nastavak rada.
Zašto se znojimo i kako spriječiti
dehidraciju? Zbog visokih temperatura, više se znojimo i potrebno je
nadoknaditi izgubljenu tekućinu.
Toplo vrijeme donosi određene probleme, a najvažnije je među njima
pitanje što i koliko treba piti kada
je vruće? Ljudsko tijelo neprekidno otpušta toplotu i, kada njegova
temperatura pređe određeni prag,
uključuju se mehanizmi koji nas štite
od pregrijavanja i zato se počinjemo
znojiti. Tekućina koju luče znojne
žlijezde sastoji se uglavnom od vode,
izvjesne količine organskih jedinjenja i mineralnih soli. Prema tome, ako
čovjek dugo boravi na suncu, treba
piti što više tekućine da bi nadoknadio manjak u organizmu.
Ljetni i zimski odmor
Također se preporučuje svaka tri
mjeseca uzimati kraće odmore od
nekoliko dana ili nakon šest mjeseci
dužeg odmora od najmanje sedam
dana. Najispravnije i najkorisnije je
za osobe koje mogu koristiti godišnji
odmor u dva dijela, tj. duži ljetni i
kraći zimski odmor. Korištenje predugog godišnjeg odmora (više od
30 dana) pokazalo je kod većine
korisnika negativne efekte na radnu
sposobnost. Potreban je duži period
prilagođavanja prilikom povratka na
posao te je radni elan u početku slabiji.
Kako se odmarati
Kod osoba koje rade teže fizičke
poslove potrebno je pasivno odmaranje, što podrazumijeva relativno
mirovanje (sjedenje, ležanje, spavanje). Pasivan
odmor je koristan kod teških poslova,
jer se na taj način najbolje odmaraju
mišićne skupine, koje su za vrijeme
rada opterećene.
Kako odmara san? Odmaranje spavanjem je neophodno u trajanju od
najmanje šest do sedam sati dnevno.
Spavanjem se nadoknađuje potrošena
energija i osigurava normalna funkcija organizma.
Za intelekt: Aktivni odmor je pogodan kod lakših poslova, a naročito
poslije intelektualnog rada. Provodi
se razgibavanjem, šetnjama i sportskim aktivnostima (rekreacija i
medicinsko programirani aktivni
odmor).
Nemojte se odreći godišnjeg odmora
DOLAZE VRUĆINE
Pripremite se!
Simptomi dehidracije
U stanju povišene temperature znojenjem se može izgubiti i do tri litra vode na dan. Ako taj gubitak ne
nadoknadimo, vrlo je vjerovatno da
ćemo dehidrirati. Utvrđeno je da gubitak od samo desetine ukupne vode
prisutne u tijelu ima kao posljedicu
nemogućnost stajanja i hodanja.
Na samom početku dehidracije
najčešće nisu prisutni nikakvi simtomi, ali se mogu javiti suhoća u ustima i žeđ. U sljedećem stupnju javljaju se suhoća i povišena temperatura
kože, umor, vrtoglavica, grčenje u
nogama i rukama. Kako se dehidracija povećava, javljaju se crvenilo
lica, smanjena proizvodnja urina,
urin tamno žute boje, udubljenost
očiju, izostanak suza, mučnina i
povraćanje, ubrzani rad srca, ubrzano
plitko disanje i razdražljivost.
Spriječite dehidraciju
Voda je tijelu potrebna za održavanje
volumena krvi i ostalih tjelesnih
tekućina, kao i za održavanje normalnog krvnog tlaka. Da bi spriječili
dehidraciju, potrebno je unositi vodu
prije nego osjetimo žeđ. Dobro je
imati na umu da najmanje dva litra
vode na dan treba unositi u organizam i kad ne osjećate žeđ i da se
sportski napici često lakše piju od
čiste vode, jer su aromatizirani, ali
treba izbjegavati one s puno šećera,
jer umjesto da gase žeđ, oni je
izazivaju. Treba izbjegavati napitke
s kofeinom i alkohol, jer sadrže tvari
koje izazivaju dehidraciju. Gazirani
33
napici izazivaju osjećaj punoće, pa
mogu spriječiti adekvatnu konzumaciju vode. Potrebno je konzumirati
što više voća i povrća, a izbjegavati
tešku i masnu hranu.
Tokom ljetnih mjeseci, kada vladaju
nepodnošljive vrućine, preporučuje
se unositi času i pol vode svakih pola
sata. Ako se bavite sportskim aktivnostima, potrebno je unijeti čašu
i pol vode 20 do 30 minuta prije
vježbanja.
Šta piti?
Pretjerano ohlađeni napici neće
nadoknaditi manjak vlage. Oni se
duže zadržavaju u želucu, a mineralnim solima koje takvi napici sadrže
potrebno je mnogo vremena da
dospiju u ćelije. Osim toga, hladni
napici pospješuju pojačan rad znojnih žlijezda. Najbolje je piti tečnost
sobne temperature: topao zeleni čaj
bez šećera (gasi žeđ) te čaj od nane
i prirodne voćne sokove (od jabuke,
naranče ili grejpfruta). Sok od limuna razrijeđen s vodom u srazmjeru
1:10 obnavlja electrolytic ravnotežu
u organizmu i sprječava pretjerano
znojenje. Možete ga piti dva-tri litra
dnevno i on će, zahvaljujući vitaminu
C, ublažiti posljedice vrućine kao što
su umor, glavobolja i obamrlost.
Dr. Zdenka Besara
- pedijatar-
Pisana riječ
M U H A DŽ I R (Refugee)
Postoji jedno pravilo izbjegličkog (prognaničkog) opstanka: Samo onaj koji iz nevolje izgradi školu, koji nevolju pretvori
u nauk, i to onaj nauk koji će koristiti i drugim ljudima, ima se pravo nadati horizontu punog i korisnog izlaska pred lice
vlastitog naroda.
Migracije i emigracije su sastavni dio
života većine naroda. One su i ekonomske i političke, dobrovoljne i prisilne.
BiH je zemlja u kojoj su migracije i
emigracije bile česta pojava. Bile su i
ekonomske, i političke, i dobrovoljne i
prisilne. Najčešće su bile rezultat prisile,
izazvane vladavinom okupacionih vlasti
(pa i podsticane od njih) nedemokratskim totalitarnim društvenim sistemom
upravljanja ili čestim ratovima koji su
vođeni na njenoj teritoriji.Iz Bosne su se
iseljavali svi: i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci.
Međutim, historija iseljeništva ipak
potvrđuje da su se Bošnjaci najviše i
najčešće iseljavali.
Osim nekoliko radova koji su se pojavili u posljednjoj deceniji 20. stoljeća
historija iseljavanja iz Bosne, posebno
historija bošnjačkog iseljeništva, ranije
nije obrađivana. Nešto vrlo nepouzdanih
podataka o iseljavanju iz Bosne, posebno
Bošnjaka, ostavila je austrijska administracija za vrijeme njene uprave u BiH.
Ako je nešto i pisano o toj problematici u
BiH, onda je to bilo u okviru iseljeništva
u bivšoj Jugoslaviji, i to vrlo malo.Ovom
problematikom (emigracijom Bošnjaka)
ranije se jedino intenzivno bavio, koliko
je to bilo u njegovoj mogućnosti, časopis
"Bosanski pogledi", koji je izlazio u
Cirihu, a izdavala ga je bošnjačka emigracija.
Prvo prisilno iseljavanje Bošnjaka s
prostora na kojima su živjeli, pa bili i
većinsko stanovništvo, dogodilo se njihovim progonom iz Podunavlja i Hrvatske. Ti progoni dogodili su se poslije
Bečkog rata 1683.-1699., kada su Osmanlije izgubile ove prostore. Drugo
njihovo prisilno iseljavanje dogodilo se
1834. godine kada je iz Užica (Srbija)
protjerano sve bošnjačko stanovništvo,
iako su na tim prostorima oni bili
većinsko stanovništvo. Tada se nastavlja
progon i iz drugih predjela Srbije. Ono
što karakterizira ova prisilna iseljavanja
Bošnjaka jeste to da se oni tada iseljavaju na prostore BiH. Progonima Bošnjaka
s prostora Podunavlja, Hrvatske i Srbije
počinju genocid i kulturocid nad ovim
narodom, koji traju do danas. Genocid
i urbicid nad ovim narodom događat će
se u vremenskim razmacima od 30 do 40
godina. Svaki naredni bio je bezočniji i
krvaviji od prethodnih. Okupacijom BiH
od Austro-Ugarske dogodio se neformalni iseljenički pokret Bošnjaka prema
Turskoj. Okupacija BiH za Bošnjake, u
ekonomskom, političkom, vjerskom i
ukupnom kulturnom pogledu, predstavljala je civilizacijski šok. Prvo se u Tursku počinju iseljavati vilajetski činovnici
i ugledniji Bošnjaci, a za njima i ostali
slojevi stanovništva, najviše seoskog.
Svojim mjerama i okupacijske vlasti
podstiču iseljavanje Bošnjaka. Prema
nekim istraživačima, u ovom periodu
vladanja Austro-Ugarske iz BiH se iselilo više od 300.000 Bošnjaka. Drugi
tvrde da je taj broj oko 150.000. Prema
podacima zvaničnih vlasti tog vremena,
iselilo se svega oko 13.000 Bošnjaka.
Međutim, prema podacima Carigradskog povjereništva za smještaj izbjeglica, samo u perodu od 1900. do 1905.
iz BiH u Tursku uselile su se 72.000
Bošnjaka. Podaci kojima su manipulirale
zvanične vlasti Austro-Ugarske potpuno
su nepouzdani, jer one nisu vodile evidenciju iseljavanja Bošnjaka. Kakve je
razmjere imalo to iseljavanje potvrđuju
i riječi srpskog antropogeografa Jovana
Cvijića, koji je, posmatrajući na beogradskoj željezničkoj stanici vozove pune
Bošnjaka što odlaze za Tursku, zapisao:
Ako se taj „narodni huk“ ne zaustavi, ni
polovina Muslimana neće ostati u Bosni..." Ovo je Cvijić pisao 1910. godine.
Iseljavanje Bošnjaka u Tursku iz BiH
nastavlja se i uspostavljanjem prve Jugoslavije. Tada su se Bošnjaci iseljavali
bez prava povratka. Osim iseljavanja u
Tursku u ovom vremenu počinje i iseljavanje Bošnjaka na Zapad. Do iseljavanja na Zapad dolazi isključivo iz
ekonomskih razloga, ali i radi represivnih mjera koje vlast poduzima prema
Bošnjacima. Bošnjaci se najprije iseljavaju u SAD. Najviše ih se naseljava na
područje Chicaga, gdje će se formirati
najbrojnija bošnjačka zajednica u SAD.
Većinu ovih iseljenika čine Bošnjaci iz
istočne Hercegovine, gdje je teror vlasti
prema njima bio i najveći.
U Drugom svjetskom ratu nastavlja se
iseljavanje Bošnjaka s njihovih ognjišta.
Ta iseljavanja događaju se radi bježanja
od četničkog pokolja. Ogromna većina
tih progona odvija se unutar BiH. Progonima su najviše zahvaćena područja
istočne Bosne i istočne Hercegovine. Ono
što još karakterizira ovo nasilno pomjeranje bošnjačkog stanovništva najčešće
jeste napuštanje seoskog područja, ali i
manjih gradova, i naseljavanje u sreska
središta: Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, Mostar, Banju Luku, Bihać itd. Malo je bilo
34
onih porodica koje napuštaju područja
BiH. Istina, jedan manji broj se naseljava
u susjedna mjesta Hrvatske. Poslije tih
progona, u mnoga sela istočne Hercegovine više nikad se nisu vratili Bošnjaci.
Najviše ih je ostalo u Tuzli i njenoj okolini.
Odmah po završetku Drugog svjetskog
rata dogodit će se imigracija između
10.000 do 15.000 Bošnjaka prema zapadnoj Evropi. Ta imigracija imala je
politički, a ne ekonomski karakter, i rezultat je ishoda Drugog svjetskog rata.
Dakle, ove izbjeglice mogle bi se okarakterizirati kao "izbjeglice po vlastitom
izboru." Najveći broj činili su pripadnici
domobrana i drugih vojnih formacija, u
koje su bili mobilizirani ili su im dobrovoljno pristupili. Iseljavaju se u mnoge
zemlje Evrope, pa i na Bliski istok. Poslije izvjesnog vremena većina ih je uselila
u SAD. Mali broj se vratio u domovinu.
Ovi Bošnjaci i njihov broj nisu prikazani
ni u kakvim izvještajima pobjednika.
Kako su dolazili s područja tzv. NDH,
obično su ulazili pod oznaku „Hrvati“.
Uspostavljanjem druge, komunističke
Jugoslavije nije prestalo iseljavanje
Bošnjaka. Nastavljeno je iseljavanje u
Tursku, ali i u zemlje zapadne Evrope.
I komunistička vlast imala je ugovor s
Turskom o iseljavanju Bošnjaka u tu
zemlju, bez prava povratka. Prema tom
ugovoru, u Tursku je iselilo oko 70.000
Bošnjaka. Ova iseljavanja počinju
od druge polovine pedesetih godina.
Iseljenici su pretežno ruralnog porijekla.
U isto vrijeme nastavlja se iseljavanje
Bošnjaka i u zemlje zapadne Evrope,
najviše u Njemačku, pa i u SAD. Prema
nekim procjenama, u SAD-u je krajem
šezdesetih godina živjelo blizu 20.000
Bošnjaka. Te emigrante možemo svrstati
u kategoriju ekonomskih emigranata. U
zvaničnim dokumentima ondašnjih vlasti vođeni su kao "radnici na privremenom
radu u inozemstvu", iako se ogromna
većina nikad nije vratila u zemlju.
Najveća prisilna emigracija i migracija
stanovništva Bosne i Hercegovine, kakvu njena historija ranije nije zabilježila,
dogodila se u periodu 1992.-1995.
godina, za vrijeme agresije na BiH. U
tom vremenu dogodio se pravi egzodus
njenog stanovništva, posebno njenog
jednog naroda – Bošnjaka. U tom periodu prisilno je raseljeno oko dva miliona (2.000.000) stanovnika BiH. Od tog
broja utočište u „trećim zemljama“ našlo
Pisana riječ
je oko milion njenih stanovnika. I danas,
deset godina od potpisivanja Daytonskog
sporazuma, oko 800.000 njenih stanovnika nalazi se izvan Bosne i Hercegovine
i predstavlja njenu dijasporu. Rasuli su
se širom svijeta, od Austrije, Mađarske,
Češke, Italije, Turske, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije, Švicarske,
Španije, Velike Britanije, skandinavskih
zemalja, pa do SAD-a, Australije, Novog
Zelanda itd. U ovim i nekim drugim
zemljama svoj dom našla je skoro petina ukupnog stanovništva BiH. Dakle,
skoro 50 posto stanovništva BiH bilo
je prinuđeno da napusti svoje domove,
od čega je oko 25 posto napustilo svoju
zemlju. Među onima koji su napustili
BiH oko 25 posto je intelektualaca - doktora nauka, univerzitetskih profesora,
ljekara, inženjera, novinara, umjetnika
- itd. U tom iseljeničkom valu BiH je
izgubila skoro polovinu svojih intelektualaca. Napuštajući svoju domovinu,
privremeno ili trajno odlazeći u druge
zemlje, bez obzira da li je taj odlazak bio
dobrovoljan ili prisilan, da li se dogodio
iz ekonomskih, političkih ili nekih drugih razloga, ljudi su u zemlji svog novog
boravka tražili „dio svog zavičaja“. To su
donekle nalazili i nalaze, organizujući se
u svoja udruženja, klubove i saveze. Na
taj način nastoje očuvati kontakt s razvojem i stvarnošću u zemlji iz koje su
potekli. Tako nastoje očuvati identitet i
suprotstaviti se asimilaciji.
Do ovog posljednjeg egzodusa nekog
organiziranog rada u dijaspori nije bilo.
Mora se reći da je prijašnja dijaspora bila
formirana oko udruženja iz bivše Jugoslavije. Organizirani rad kroz različite
vidove klubova bio je prisutan kod Srba i
Hrvata, naročito u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Bošnjaci su se često
priklanjali nekima od njih koji su imali,
većinom, neku političku konotaciju. Takozvana srpska i hrvatska dijaspora bila
je objedinjena i njoj su pripadali svi oni
iz bivše Jugoslavije. Njihovi programi
odnosili su se na rušenje takvog sistema,
koji njima nije omogućavao povratak, a
i zbog njihove ideologije o stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske
države. Ne može se reći da kod
bošnjačkog naroda nije bilo pojedinaca
koji su radili na osvješćivanju Bošnjaka,
kao što je Adil Zulfikarpašić, koji je
otvorio Bošnjački institut u Švicarskoj.
Međutim, nije bilo nekog većeg organiziranijeg rada koji počinje ovim
posljednjim egzodusom. Početkom
1992. godine prvo se naši ljudi okupljaju
oko džemata i islamske zajednice, zatim
oko „Merhameta“ i sličnih humanitarnih
organizacija, a onda kreće organiziranje
klubova koji su osim humanitarnog karaktera počeli raditi na njegovanju i
očuvanju tradicije i kulture Bosne i Hercegovine, organiziranju bh. dopunskih
škola za djecu, programa rehabilitacije,
sportskih i informativnih aktivnosti itd.
U tom periodu cjelokupna bh. dijaspora
bila je okrenuta ka pomoći našoj zemlji.
U početku tone i tone robe poslate su u
BiH kao humanitarna pomoć, to znate
najbolje i vi ovdje u Turskoj. Milioni eura
prikupljeni su širom svijeta i, između ostalog, zahvaljujući tom novcu, odbranjena je BiH. Širom Evrope organizirani
su protestni mitinzi na kojima su traženi
skidanje embarga na naoružanje i zaustavljanje agresije i genocida. Na njima
je, u neposrednom kontaktu s građanima
svijeta, širena istina o tome šta se događa
u BiH. Zatim su klubovi počeli raditi na
organiziranju povratka naših ljudi u BiH.
Taj proces je počeo još za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Počela se voditi borba za priznavanje
bosanskog jezika, stipendiranje djece
koja su ostala bez roditelja u toku agresije, osnivanje radiostanica i novina na
našem jeziku, uspostavljanje suradnje
između zemalja u kojima živimo i Bosne
i Hercegovine, organizacija kulturnih,
sportskih i drugih manifestacija itd. Uglavnom rađeni su svi oni poslovi koje
radi svaka "novorođena" dijaspora.
Nakon toga, usitnjeni klubovi se počinju
okupljati i stvarati zajednice bh. klubova
i humanitarnih organizacija. Jedna od
prvih takvih zajednica stvorena je u Velikoj Britaniji 1996. godine i okupila je
24 kluba i humanitarne organizacije. Zatim se slične krovne organizacije osnivaju u Australiji, Sjedinjenim Državama i
Kanadi, skandinavskim zemljama, Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj, Sloveniji i Turskoj, a na putu su da se osnuju u
Austriji i Švicarskoj.
Negdje krajem 1998. godine iz daleke
Australije dolazi prijedlog od dr. Mustafe
Karavdića - za osnivanje krovne organizacije bosanskohercegovačke dijaspore.
Ta inicijativa je naišla na plodno tlo u
Velikoj Britaniji i naša zajednica klubova na Ostrvu prihvatila se teške zadaće
da počne pripreme za organiziranje tog
saveza. Svi oni koji su od početka bili
uključeni u realizaciju ove ideje znaju da
je organizacioni odbor iz Velike Britanije
na više od 700 adresa širom svijeta poslao pismo namjere za održavanje kongresa dijaspore BiH. Odgovori su ubrzo
uslijedili, kako od pojedinaca tako i od
velikog broja organizacija.
Pripremni sastanak u Londonu održan je
u junu 2001. godine. Za učešće u njegovom radu odazvali su se predstavnici
udruženja iz Australije, Austrije, Velike
Britanije, Danske, Nizozemske, Republike Irske, Švicarske, SAD-a i Švedske.
Na tom historijskom skupu organizacioni odbor iz Velike Britanije, koji
su sačinjavali Zdenka Besara, Kelima
Dautović, Branka Franić, Faruk Tičić,
Namik Alimajstorović, Zaim Pašić, Anes
Cerić, Nihad Filipović, Ferid Kevrić,
Idriz Kadunić, Muhamed Siranović,
35
Idriz Saltagić i Spaho Bajrić, proširen
je članovima iz: Australije - Mustafom
Karavdićem; Švedske - Hajrudinom
Avdićem; Danske - Mirzetom Dajićem;
Nizozemske - Besimom Ibiševićem
i Sjedinjenih Država – Šukrijom
Džidžovićem. Oni su, uz pomoć Hajrudina Omerovića i Zlatka Vukmirovića,
doprinijeli tome da dođe do održavanja
1. kongresa u Sarajevu, u maju 2002. godine.
Prvi kongres bosanskohercegovačke
dijaspore održan je u hotelu “Park” u
Sarajevu 25. i 26. maja 2002 godine. Na
njemu je osnovan Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH),
radi uvezivanja i koordiniranja rada
bosanskohercegovačkih udruženja koja
djeluju širom svijeta. Inače, na ovom
historijskom skupu bh. iseljeništva
učestvovalo je više od 200 delegata,
predstavnika različitih udruženja i asocijacija iz 23 zemlje u kojima djeluje bh.
dijaspora. U Glavni odbor SSDBiH ušli
su predstavnici 15 zemalja a za sjedište
Saveza određen je Birmingham. U toku
svog rada SSDBiH je pokrenu niz pitanja
značajnih za organiziranje bh. dijaspore.
Nabrojat ću neka:
- pitanje dvojnog državljanstva
- zahtjev za izradu i uvođenje jedinstvenog nastavnog plana i programa
dopunskog obrazovanja za djecu u
iseljeništvu
-jednostrana
nostrifikacija
diploma stečenih u inozemstvu za mlade
stručnjake koji se vraćaju u BiH
-konačna i potpuna provedba Aneksa VII
Daytonskog sporazuma
- povrat stanova (mogućnost za nove
rokove za podnošenje zahtjeva za povrat
stanova jer mnogi bh. građani u svijeti
nisu to učinili iz više objektivnih razloga)
-reguliranje pitanja izgubljenog radnog
staža te, s tim u vezi, i pitanja koja se
odnose na penzijsko-invalidsko osiguranje
- pokretanje satelitskog programa
- zakonske olakšice za vas koji boravite
u iseljeništvu a imate namjeru da investirate u domovini, na profitabilnoj osnovi
- formiranje državnog ministarstva za
dijasporu
- obnova rada matice iseljenika BiH
- humanitarne aktivnosi bh. državljana u
svijetu
- ponovno aktiviranje satelitskog signala
bh. televizije
- liberalizacija viznog režima.
Zahvaljujući "razumijevanju" naših
vlasti, nijedno od ovih pitanja do sada
nije u cijelosti riješeno, ali to je tema za
neku drugu priču.
Namik Alimajstorović
Bosanskohercegovački gradovi
KOZARAC I MOJA OMLADINSKA ULICA
(ZA ŽIVIM SE NE PLAČE)
“Prvi pisani tragovi o Kozarcu potječu iz 14. stoljeća. Doduše u to vrijeme Kozarac se javlja pod imenom Kozara. Pouzadano se zna da se u kozaračkom zaseoku Mahmuljini nalazila crkva Sv. Martina .Varoš Kozarac
se prvi put spominje 1360. godine kao središte Sanske župe…..” “Kozarac i Kozarčani”- Vehid Gunić
Kozarac je moja kuća,
Moja šuma i litica,
Kozarac je moja njiva i pšenica,
Plavo nebo, bijela ptica.
Kozarac je moja prva
I posljednja ljubavnica.
škripavim, drvenim stolicama i peći
na drva zaluta neka muzička grupa
ili pjevač, onda je to spektakl. Kino
je, na neki način, bilo naš prozor u
svijet. Ono nam je nudilo ono što
nismo mogli naći kod svojih kuća.
Od generacija crno-bijelih televizora
pa do “flat screena” prošle su mnoge
godine. U mnogima od njih bilo je
toliko čara koji se ne može ispričati
riječima.
Muhidin Šarić
Nisam baš slučajno ovaj tekst
započela citatima dvaju uglednika.
Jedan je Kozarčanin po rođenju, naš
dragi svima poznati Vehid Gunić,
novinar, voditelj, putopisac. Drugi je
Muhidin Šarić, koji nije Kozarčanin
po rođenju, ali svakako jeste po
opredjeljenju. On je prosvjetni radnik, pisac, pjesnik. U ovih nekoliko
redova koje sam navela možemo osjetiti ljepotu Kozarca, njegovu bogatu historiju, njegovu prošlost, ali i
sadašnjost i, ako Bog da, budućnost.
Ima još toliko mnogo spomena vrijednih Kozarčana, u svijetu poznatih,
kojima se ponosim, jer nas dijeli
zajednički zavičaj. Iako mi je otac
porijeklom iz Glamoča, još davne
1950 i neke preselio se s familijom
u Kozarac. Oženio se Kozarčankom
i stekao djecu. I ostao mu vjeran sve
do sada. Vjerujem da ima nešto sudbonosno u tome i da onaj ko jednom
dođe u Kozarac poželi da ga posjeti
opet. Ovom prilikom želim našim
čitaocima predstaviti Kozarac iz
svoga ugla.
Vjerovatno ste čuli za Kozarac, najmanji najveći grad u svijetu. Nalazi
se pored autoputa Prijedor – Banja
Luka. Kozarac je sve od Končara pa
do Srednjih Jakupovića, od Gornjih
Jakupovića, Kamičana pa sve do
Kevljana i Donjih Jakupovića, sve
od Trnopolja pa do Kozaračkog kamena, Poljane, Mrakovice. Kozarac
ima veliki broj naselja, jer se proteže
na velikoj geografskoj površini. Po
pričanju starijih, u prošlosti je bio
opština, ali je davno izgubio taj
status. Sada je mjesna zajednica s
vjerovatno najvećim brojem povratnika. Prije rata je bio gusto naseljen,
ponosan na svoju čaršiju opasanu
drvoredom divljih kestenova koji su
zanosno mirisali. Imao je svoj korzo,
na kojem su se izrodile mnoge ljubavi. Imao je svoga Behzu, pekara
koji je pekao najljepše kifle u svijetu.
Njegov vrući somun bio je najmirisnija poslastica moje generacije.
Kozarac je bio i ostao ponosan na
svoga Vehida Gunića, televizijskog
voditelja, novinara i pisca, Vehida merakliju, poznatog po serijalu
“Meraklije” i “Rodna Bosno, daleko odosmo”. I da ih ne bismo sada
sve nabrajali, Kozarac je imao i ima
svoje generale, pjesnike, slikare,
doktore, ali prije svega svakodnevne
male ljude koji su stvarali i stvaraju
velika djela.
Kozarčani su ponosni na svoj fudbalski klub “Bratstvo”, u čijem imenu
ima toliko simbolike, jer u njega su
dobrodošli svi ljudi dobre volje. Kozarac je jedan od najstarijih gradova
u BiH. On ima svoju historiju, svoju
staru kulu, koja nažalost već odavno
podsjeća na ljepoticu što nije mogla
da odoli izazovima vremena.
Prije rata Kozarac se ponosio svojim
kinom. Bilo je to mjesto u kome ste
mogli pogledati dobar ratni film - u
stilu Prleta i Tihija, Valtera, najnovije
borilačke vještine Brucea Leeja, dobar kaubojac, fućkati do mile volje
kad naiđu ljubavne scene i gledati ih
bez stida, jer u kući je to bilo sramota. U našem kinu filmske predstave
uvijek su imale dva poluvremena, a
publika je s nestrpljenjem zviždala
na kinooperatera, koji je, usput
rečeno, moj otac, žaleći se na loš
snimak. Ponekad bi se usred filma
prolomio buran aplauz, kao nagrada
tamo nekom glumcu od akcije koji
brani od nepravde i dovodi do sretnog završetka. Naravno, ova nova
generacija to ne bi mogla shvatiti i
bilo bi im vjerovatno smiješno. Generacija dvadeset prvog stoljeća ima
više tehnoloških naprava u jednom
domaćinstvu nego što smo mi imali
u jednom naselju.
Za generaciju iz šezdeset i neke
posjeta kinu bio je važan društveni
događaj. A tek kada u naše kino sa
36
Naš Kozarac je imao i svoje vatrogasno društvo, koje je 1992. godine, kada je počela agresija na BiH,
trebalo da slavi stogodišnjicu postojanja. Imao je i svoju fabriku obuće
popularno zvanu “Šusterska”, svoju
kartonažu i svoju pilanu u kojoj su
bili zaposleni mnogi Kozarčani.
Kozaračka epopeja iz Drugog svjetskog rata poznata je svakom čovjeku,
a Mrakovica svim ljubiteljima nacionalnih parkova i kulturnohistorijskih spomenika.
Svako jutro Kozarčane budi pogled
na Kozarački Kamen, to nevjerovatno čudo napravljeno prstima prirode,
koje se poput džinovskog trougla
veličanstveno izdiže iznad kuća i
motri nas iz prikrajka. U dolini je
rodna zemlja, na kojoj raste većina
biljaka . Ljudi ipak najviše znaju za
“kozaračku šljivu koja obara snogu”.
Moje rodno mjesto ima i svoju školu,
koja je nosi(la) ime ratnog heroja
Radeta Kondića. Nekada je brojala i
hiljadu učenika i imala najveći broj
đaka u BiH.
Kozarac ima i svoje džamije. Nekad
ih je bilo 13, ali su sve srušene tokom
agresije. I skoro sve obnovljene. Ima
i crkve koje su u ovom posljednjem
ratu ostale netaknute, što dovoljno
govori o toleranciji prema drugim
konfesijama.
Kozarac je uvijek imao i imat će
svoju dušu, dobre ljude ili, narodski
rečeno, ljudine, mnogima anonimne,
a nama drage i priznate.
I kako to obično biva u zemlji Bosni,
na brdovitom Balkanu, historija se
opet ponovi, nakon pedeset godina.
I Kozarac opet posta dio kozaračke
epopeje - 1992. godine. U nemilo
Bosanskohercegovački gradovi
vrijeme. Agresiju dočeka nekako
naivno, goloruko i preko noći postade sivi pepeo. Porušene kuće, ljudi
otjerani sa svojih dugogodišnjih
ognjišta, jednima se izgubi svaki
trag po logorima smrti i užasa,
mnogi svoje kosti ostaviše u drugim gradovima i selima, zakopani u
dalekim mezarjima. Oni koji imaše
sreću ostati živi rasuše se po svijetu.
U borbi za opstanak, za mir, za nadu
- da počnu neki novi život i zaborave
na ratne strahote. Mnogi pomisliše
da se više nikada neće moći vratiti
pod okrilje Kozaračkog Kamena
niti osjetiti miris rodne grude. Kozarac je preko noći uništen, zapaljen, opustošen. Po plodoj zem-
Pakao Potkozarja
Projaha smrt Krajinom mojom,
u liku bradatih čudovišta.
Proljeće oslika krvavom bojom,
iza nje živo ne osta ništa.
Utihnu cvrčak, ugasnu svitac,
planuše sela, sokaci skriti.
Tihu dolinu probudi hitac,
slobodu uzeše logori smrti.
Vječita želja ubogih kmeta,
da ruše i pale urbano što je.
Čardak i ezan stalno im smeta,
čega se oni zapravo boje?
Najtužnije proljeće u mome kraju,
protkano vriskom, suzom i tugom.
Uspomene bole, sjećanja traju,
ili si čovjek il` ono drugo.
Projaha smrt Krajinom mojom,
pogaziše đulistan žedni vampiri.
Pokosi pupoljke smrt kosom svojom,
poljem se miris ljiljana širi……
Meho Jakupović
lji kozaračkoj ostaše leševi ljudi i
životinja. Ono što ljudi godinama
mukotrpno gradiše sruši nemilosrdno nečija bolesna mašta - i ambicija.
Oni koji ostaše živi, rasuti po svijetu počeše novi život, nadajući se
da će zaboraviti. Ali kako zaboraviti
prošlost? Kako biti miran znajući da
te je neko nepravedno otjerao s tvoje
babovine. Ni raskošna svjetla evropskih metropola ni sjaj ni blagostanje
prekookeanskih zemalja nisu mogli
izbrisati nostalgiju.
U Kozarčaninu se probudiše prkos,
ponos, vjera u bolje sutra. Ono što
ljudska ruka jednom sruši druge
napraviše. Kozarčani se počeše
vraćati na svoje, neki zaposve, neki
privremeno. Iz praha i pepela izdiže
se Feniks. Rodi se jedan novi grad,
doduše drukčiji, s raznim evropskim stilovima. Rodiše se kuće kao
iz bajke. Ostade poneka ruševina i
izrešetana cesta da svjedoče o nemilom vremenu. Kozarac izgubi prijeratni oblik. Izgubi drvored mirisnog
kestena i lipe. Izgubi svoje kino i
vatrogasni dom. Valjda se nisu uklapali u urbanistički plan nekog novog
vremena. Dobi svoje bazene, nove
dučane, diskoteke i ko zna šta još.
U Krkićima još postoje ostaci fontane i spomenik narodnom heroju
Radetu Kondiću, koji je ostao netaknut. U Krkićima će se, konačno,
početi graditi memorijalni centar,
vječna kuća u znak sjećanja na nevino ubijene Kozarčane.
Šehidsko mezarje u Kamičanima
ostade svjedok jednog nemilog vremena. Stalno nas podsjeća na one
koji su pali braneći rodnu grudu, na
one koji život izgubiše u zloglasnim logorima, na one koji poginuše
na Korićanskim stijenama, na one
u masovnim grobnicama Kevljani
i Hrastova glavica, na one ubijene
u zloglasnim logorima Keraterm,
Omarska, |Manjača i Trnopolje. Mezarje u Kamičanima se širi, iz godine u godinu sve je više šehidskih
nišana. Na mnogima od njih oznake
N.N. Ne zna im se identitet. Mnoge
majke i sada, nakon osamnaest godina, tragaju za svojom djecom. Vjera
da su živa polahko se gasi. Ali vjera
da će ih jednog dana pronaći i dostojno ukopati još živi.
Zimus me put nanese u kuću zvanu
“Srcem do mira”. Popih kafu s Emsudom i ostalim ženama. Većina je
izgubila djecu. Sa sjetom gledah
kako mi se smiješe sa starih, nekako
u ratnom vihoru sačuvanih fotografija, na zidovima soba. Više ih nema
među živima. Ali oni žive u nama i
opominju da se ne smije zaboraviti
ono što se desilo.
Ne daju se Kozarčani, iako se njihov
grad svake godine mijenja: mnoštvo
novih zgrada, napravljenih po najnovijim urbanističkim projektima.
Nijedna, osim “Kuće mira” (bivša
škola), više nema predratni izgled.
Ali shvatam sve. Valjda se sve mora
povinovati novom vremenu. Sve se
mijenja, svako vrijeme nosi svoje
breme.
Kozarački korzo sada je pun samo
uljeto. Čaršijom se šetaju neki novi
klinci kojima roditelji pokušavaju
unijeti tu neizmjernu ljubav prema
rodnoj grudi. Mnoge ne poznajem.
Ponekad sretnem nekog školskog
druga iz svoje generacije. Mnogi,
nažalost, više nisu živi. Sve se mijenja. Ulice sada nose nova imena, za
37
koja prije nikada nisam čula. Nema
veze. Ljudi se i tako ne snalaze po
tim novim imenima, imaju oni svoje
nazive za Suhi brod, Riku, Deru,
Sušice, Hanijinu okuku, Dervišin
put, Bešiće, Kalatu, Ciminu stranu
itd.
Ipak, ima jedna ulica koja nikada nije
promijenila ime. Vjerovatno nikome
nije smetalo. Ne nosi ime nijednog
heroja čija nacionalna pripadnost
možda ne bi bila podobna. Ona je ulica moje mladosti, mjesto gdje sam
rođena, mjesto koje je imalo toliko
dobrih momaka i djevojaka s naivnim sanjarskim pogledima i nadom u
bolje sutra. Mnogi više nisu živi.
I, svake godine kada dođem u svoj
Kozarac, krenem ocu i majci u Omladinsku ulicu. Na staru cestu prema
Kozaruši, razmišljajući o tome kako
je paradoks da Omladinska ulica ima
tako malo omladine. Sada je ona ulica starijih, onih koje još drži ljubav
prema očevini i koji se ne mogu prilagoditi novoj sredini. I pustim suzu.
Za mladost prošlu, za one koji je nisu
doživjeli, za one koji neće doživjeti
starost, za one na šehidskim mezarjima širom BiH. I plačnog lica počnem
se opraštati s najmilijima, misleći
hoću li ih zateći žive do idućeg dolaska iz Engleske. A onda me moja
strina, tetka i komšije koji ostaše bez
djece vrate u stvarnost riječima: ”E,
moj sine, za živim se ne plače! Živ
dođe kad tad!”
Postiđeno obrišem suze i pomislim
da sam možda sebična. Kako li je
tek njima koji nikada neće vidjeti
svoju djecu. Meni je život ipak dao
neku drugu šansu. A onda u autu
okrenem se tim sjetnim licima iz
Omladinske ulice, koja se više nikada neće smijati kao nekad, i mašem
im dok god ih ne izgubim iz vida,
jecam tiho i, onako za sebe, brojim
dane do sljedećeg susreta. Do Zagreba sve nekako pređe u prividnu
ravnodušnost. Razmišljam u avionu
o svemu, o svome Kozarcu i Omladinskoj ulici. A onda “čeličinom
pticom” preko sedam gora i mora u
Englesku, koju već nekako osjećam
kao svoj drugi dom i borim se da ne
postanem samo broj u gradu koji ne
spava nikad.
U Kozarcu konačno počinje izgradnja spomen obilježja za sve nevine
Kozarčane koji izgubiše živote u
ratnom periodu 1992.-1995. Časna
obaveza nas živih je da podržimo izgradnju tog objekta, kako finansijski
tako i pisanom riječju.
Nadam se da je ovaj tekst mali doprinos mom rodnom mjestu, u kome
sam provela tolike sretne godine.
Semira Jakupović
Bosanskohercegovački gradovi
RAMO FENJERAŠ ILI RAMO LAMPICA
U Banjoj Luci u blizini ulice Muftije Džabića u pravcu naselja Mejdan nalazila se jedna omanja kuća,
ćerpičara pokrivena biber-crijepom,
a "dume" opšivena daskom zvanom
"šimla", i to kuća na jednu vodu.
Stanovao je tu Ramo Arnautović
zvani Ramo Fenjeraš ili Ramo
Lampica sa svojom mnogobrojnom
porodicom, dva sina, Sulejmanom i
Muhom, te jednom kćeri.
On, Ramo, prozvan je Fenjeraš ili
Lampica zbog toga što je prije Drugog svjetskog rata radio kod Gradske
opštine Banja Luka na poslovima
paljenja velikih lampi koje su bile
postavljene na drvene stubove s
posebnim napravama gdje su stajale
te lampe s cilindrima i zatvorene
posebnim vratašcima, a naprave su
bile sve u staklu. Iznad te naprave
– fenjera bio je diskretan mrežasti
otvor kako bi sagorjeli gas u lampi
mogao izbacivati plinove iz lampe.
Sve te naprave na direcima narod je
zvao fenjerima, te tako i Ramo dobi
prezime Ramo Fenjeraš ili Ramo
Lampica.
Narod je vrlo malo znao njegovo
pravo prezime, osim opštinskih vlasti
kod kojih je bio na službenom spisku,
a ono je glasilo Ramo Arnautović.
Od Sulejmana i Muhe ostali su brojni potomci, muškog i ženskog roda,
ali su se razišli po raznim gradovima
Bosne i Hercegovine.
Oni koji se sjećaju dobro kažu da
su te svjetiljke, fenjeri bili postavljeni u brojnim ulicama Mejdana, a
naročito ulicom Muftije Džabića, od
Potoka pa sve do u sami Podgaj do
Karabegovića kuće.
I druge ulice su imale takvu rasvjetu,
Kulmahala posebno, jedan dio Me-
jdana, dok su manji sokaci i sokačići
bili bez rasvjete, pa su izgledali
mračni, te su izgledali zastrašujuće
dok ih prolaziš.
Ramo bi sa svojim priborom, kanticom za petrolej - gaz, omanjim
merdevinama, okićen priborom za
čišćenje staklenih cilindara, kretao na
posao u rano predvečerje. Obilazio
bi ulice, išao od stuba do stuba, pen-
jao bi se, otvarao fenjer, stavljao u
lampu petrolej, očistio cilindar, prebrisao staklo na fenjeru, a zatim zapalio šibicom fitilj na lampi, zatvorio
fenjer i nastavio dalje s paljenjem
fenjera. Djeca bi išla za Ramom i u
tom poslu mu pomagala noseći merdevine, kantu s gazom i radovala se
paljenju fenjera. Ako bi se slučajno
Ramo razbolio, cijeli bi grad ostao
u mraku i svi bi znali da nešto nije
uredu. Jednom prilikom Ramo je
počeo da pali ulične fenjere, uzeo je
svoju kantu s petrolejom, merdevine
i krenuo. Popeo se do prvog fenjera i
nasuo petrolej, popeo se ponovo gore
da potpali fenjer. Dok je on palio fenjer, djeca su izlila petrolej u flašu, a
nasula u kanticu vode. Kada je Ramo
nasuo “petrolej” u sljedeći fenjer,
nikako nije mogao da ga potpali. Nije
mu bilo jasno šta nije uredu, mislio je
da mašinica za fitilj nije uredu. Ostavi ga pa ode dalje, nasu “petrolej”
u drugi fenjer, ali ista stvar, neće da
upali. Sjeo Ramo da razmisli i odluči
da očisti sve fenjere i mašinice za fitilj. Rano ujutro počeo je s čišćenjem
kako bi do navečer sve bilo spremno.
Međutim, i navečer, poslije puno
pokušaja da upali fenjer, Ramo je
odustao i nikako mu nije bilo jasno
šta se događa. Pošto su djeca budno
motrila šta se događa, više nisu mogla izdržati i počela su se grohotom
smijati i trčkarati oko Raminih stepenica vičući: “Otkad, Ramo, fenjeri
i na vodu gore?” Jadni Ramo siđe s
merdevina, pregleda petrolej i tek
onda shvati u čemu je problem. Bilo
mu je malo žao na djecu jer su to do
tada bili njegovi pomagači. Nasuo je
novi petrolej i potpalio fenjere. Taj
dan grad je svijetlio kao nikada do
tada jer je sve ijedan fenjer blistao
od čistoće. Svi su mu čestitali, a od
gradske uprave je i nagradu dobio
kao dobar i savjestan radnik. A on
sav sretan hvalio je djecu govoreći:
“Da ne bide vaše vragolije, ja bi’
čitav život palio fenjere, a niko ne bi
primijetio da ja već godinama palim i
gasim ove iste fenjere.”
Djeca su se na račun toga godinama,
zajedno s Ramom, veselo smijala i
dalje mu pomažući nositi merdevine
i njegove alatke, ali bi ih on često priupitao:” Je li, šejtani mali, da nema
danas vode u petroleju?” I svi bi se
grohotom nasmijali.
Prilog pripremila Fahira Hasedžić
Višić Jusuf, otac banjalučkih lovaca
- ULOVIO JUSUF SMRDLJIVOGA ZECA Jusuf Višić, veliki ljubitelj lova, veoma poznat među banjalučkim lovcima, živio je i stanovao prije i poslije
Drugog svjetskog rata u ulici Muftije
Džabića, kasnije je to bila ulica Nurije Pozderca. Po svojoj prirodi poznat
je bio kao dobroćudna ličnost u gradu
i čaršiji, pogotovo u komšiluku.
Imao je vrlo brojnu porodicu, mnogo
muške, a i ženske djece. Bio je zaposlen u tvornici duhana kao portir prije
Drugog svjetskog rata. Volio je on s
prijateljima ići u lov na divljać, pa su
o njemu, poslije gotovo svakog lova,
kružile razne lovačke priče o njgovim lovaćkim vještinama. Tako su jednom prilikom prijatelji napravili šalu
sa Jusufom, kažu da je to bilo ovako:
Ulovio Jusuf zeca na ćeku pa
pošto je zec bio živ on odlući da ga
ne ubije nego da ga ponese kući i
pokloni djeci. Strpa zeca u rusak, dobro ga sveže i sav sretan ponese ga na
leđima. Odmarali se lovci nekoliko
puta, jeli, pili kao što je to i obićaj, i
prežali priliku kako da dođu do zeca.
Jedan se dosjeti i povede svoga kera
u šumu. Kao iskusan lovac koji je
dobro poznavao šumu odvede kera
do jazbine smrdljivoga tvora, postavi
mu mrežu na ulaz, natjera kera da ga
istjera iz jazbine. Kad tvor iskoći u
mrežu on ga brzo umota i strpa u torbu. Vrati se nazad lovaćkoj družini
i stade prićati kako je njegov ker
potjerao vuka. Kad to ću Jusuf skoći
dohvati lovaćku pušku, pozva svoga
kera i otrća u šumu. Ali lovci su samo
38
to i ćekali, izvadiše iz rusaka zeca a
ubaciše tvora, zavezaše ga i ostaviše
na isto mjesto. Pošto ne nađe vuka
Jusuf se ubrzo vratio nazad. Krenuli su polako kući ali su se poćele
dešavati ćudne stvari. Nitko nije
htjeo ići pored Jusufa jer je toliko
smrdio da su ga svi zadirkivali; da
je pustio tihomira, da se nedaj bože
uneredio, da su mu popustili ventili,
da je ostario pa polako ispušta dušu
i sve tako do kuće. Ali Jusuf se nije
dao smesti već im je govorio da su
oni ljubomorni jer jedino on ide sa
ulovom kući. A jadni tvor od muke
malo, malo ispuhne svoj smrad da se
Jusuf sav usmrdio, pa na kraju i sam
reće:”Ovom mome zeki je sigurno
dokundisalo kad ovako prdi”. Kao po
Bosanskohercegovački gradovi
do tadašnjem obićaju družina iz lova
skrene kući na kahvu kod jednog od
njih, da se zalije ulov, ali ovaj puta to
je naravno morala biti Jusufova kuća.
Svi su se suzdržavali dane prasnu od
smjeha i ćekali da vide šta će dalje
biti. Ispeće žena kahvu, skupiše se
djeca da vide šta je babo ulovio, a Jusuf sav ponosan reće:”Gledajte djeco
ko je pravi lovac, jedino je babo
ulovio zeca i to živog vam donio
kući”. Djeca od radosti zavriskaše, a
Jusuf otvori rusak a iz njega iskoći
tvor pa onako preplašen stade letati
po sobi, pa kad vidje da nemože
nikud izaći, podiže svoj lijepi kitnjasti rep i poće ispuštati svoj užasni
smrad. Svi u ćudu poskakaš poćeše
sve otvorati, samo su se lovci za stomak od smijeha hvatali. Djeca se
rasplakaše jer nema zeca, a Jusufu
tek tada bi sve jasno, ali šta će to su
te lovaćke dogodovštine i priće. Sve
bi bilo na kraju dobro da kuća nije sedam dana smrdila na tvora. Naravno
djeca su dobila svoga zeca a tvor
noge pod rep pa bježi put šume dok
je još glava na ramenu.
Pred II svjetski rat vraćao se Jusuf
kući s posla, a bio je topli augustovski dan, prava ljetna žega. Žurio
je kući, sav znojan, prelazio je grad-
ski, betonski most, a zvani Bešlagin
most. Valjda zato što je on, Bešlagić
bio ing. (inženjer), to jest tvorac toga
mosta.
Kada je Jusuf nastupio na most, pogled je bacio na Vrbas. Vreva i žega
izmamila je mnoge na obale Vrbasa,
mahom kupače, a pogotovo djecu.
Žurio je kući i otvorivši velika avlijska
vrata, prvo što je upitao ženu, glasilo
je:” Ženo, gdje su djeca?”, a ona će:
“Otišli su na Vrbas da se kupaju kod
Hadži-Hivzine sedre”. Dalje je Jusuf
pitao: “A šta su ručali?”. “Ma ne boj
se Jusufaga, ručali su misirać pite”.
“Ah,( odgovori Jusuf), ja sam mislio da su jeli bureka, a burek je težak
pa mogu djeca potonuti, ali kada su
ručali pitu misiraćnicu (tikvenjaću),
nemam brige. Misiraća je lahka, te se
ne mogu utopiti, jer i onako, misiraća
pliva na vodi”. Žena ga u ćudu pogleda pa upita: “Šta masiraća ima veze
sa djecom i plivanjem?”. A Jusuf će:
”Ama kako nema, kad se pliva šta se
drugo stavi oko pojasa nego tikve i
nemožeš potonuti. Sreća naša da su
djeca danas rućala tikvenjaću pa je
već imaju u stomaku.” Žena samo
diže ruke te reće:”E vala Jusufe i ti
se nekad Allahu salamet”. Tako se
završio razgovor Jusufa sa ženom.
Eto ja se potrudih da o našem Jusufu napišem ponešto onoliko koliko sam saznala od drugih, i iz prića
koje i dans kruže o njemu, a on je
bio i ostao mnogima u sjećanju, ako
ikome, a ono banjalučkim lovcima
i preživjelim komšijama i njegovoj djeci i obilježio jedno prelijepo
banjalućko razdoblje.
Prilog pripremila – Fahira Hasedžić
timo prilku da sve posjetioce
Bosanske kuće posjetimo da
je u skladu sa Zakonom u njoj
strogo zabranjeno pušenje i
konzumiranje alkohola.
Takodje koristimo priliku da
svim zainteresiranim možemo
ponuditi usluge naše štamparije
i fotkopira po veoma pristupacnim cijenama.
Uz to u cilju poboljšanja kvaliteta naših novina za koje su
neophodna financiska sredstva,
pozivamo čitaoce da se pretplate na Haber.
Pored toga, koristimo priliku
da pozovemo biznismene da
se reklamiraju u našem listu i
na taj način pomognu izlaženje
našeg magazina.
POŠTOVANI
ČITAOCI LISTA HABERA I
POTENCIJALNI
KORISNICI USLUGA
BOSANSKE KUĆE
izuzetno nam je zadovoljstvo i
čast obavijestiti vas da je sa izgradnjom pokretnih pregrada
i prikladne kuhinje velika
sala Bosanske kuće spremna
za višenamjenske aktivnosti.
Ukoliko imate potrebu da vaše
dijete proslavi rođendan, te da
održite poslovni sastanak, seminar, otvorenu tribinu, školu,
sportsku aktivnost ili jednostavno da ugostite svoje prijatelje, menadžment Bosanske
kuće stoji vam na raspolaganju.
Pozovite nas da se dogovorimo
i predočimo vam cjenovnik
naših usluga. Naravno koris-
39
Moj stav
Piše: Faruk Tičić
DEKLERACIJA O SREBRENICI I SVE OKO NJE...
Kasno uvečer 31. marta 2010. godine
Skupština Srbije je usvojila Deklaraciju
o osudi zločina u Srebrenici.
Glasalo je ukupno 149 poslanika, a za
deklaraciju se izjasnilo 127, protiv je bio
21, a jedan poslanik nije glasao. Deklaracija je usvojena na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, ali
se u njoj ne spominje riječ genocid. Parlament Srbije tom deklaracijom izražava
saučešće i izvinjenje porodicama žrtava
jer nije učinjeno sve da se spriječi tragedija.
To je zvanično!
Ali tome je prethodila tromjesečna diskusija, koja se očitovala kroz poznate
istupe velikosrpskih nacionalista i umjerenih političkih srpskih snaga kojima je
usvajanje ove deklaracije bilo važnije u
procesu približavanja Srbije Evropi nego
stvarna osuda zločina. U toj diskusiji se
nigdje i ne spominje genocid, osim u diskusijama članova Lige socijaldemokrata
Vojvodine i Liberalnodemokratske partije, kao i Bošnjačke liste, koji su eksplicitno tražili da se u tekstu deklaracije
događaji u Srebrenici jasno okfalifikuju
i nazovu pravim i pravilnim imenom,
genocidom. Neosporno je da je deklaracija usvojena pod pritiskom izvana, ali
postavlja se pitanje šta Srbija dobija zauzvrat. Isto tako je neosporno da su snage
koje su ratovale i željele da ostvare taj
vjekovni san o stvaranju velikosrpskog
projekta ,,svi Srbi u jednoj državi” još
ne odustaju od tog plana. To je odavno
poznato, ali je zabrinjavajuće kako i dan
danas obični građani Srbije vjeruju da
Srbija nije bila u ratu. Pa zar ne znaju
da je ta tzv. JNA u svom procesu transformacije promijenila samo kapu, a sve
drugo je ostalo isto, i uniforme, i oružje,
i samo se prezvala u Vojsku Republike
Srpske. Trebalo bi da znaju da je sva
logistika za tu armiju stizala iz njihove
države. Kažu da nisu znali za Sarajevo,
Srebrenicu, pa vrijeme je da znaju da su
granate koje su padale po Sarajevu stizale
iz logističkih centara u njihovoj državi.
Vjerovatno znaju da su autobusi koji
su prevozili Srebreničane do njihovog
stratišta dolazili iz Srbije! Nažalost, opet
su bila potrebna tri mjeseca da se donese
deklaracija o osudi zločina, ali ne i genocida, kako je to potvrdio sud u Haagu!
Vjerovatno da i ova deklaracija ne bi bila
usvojena da na toj sjednici nije dogovoreno da se usput pravi i deklaracija o
osudi zločina nad Srbima!
Evo kako su ovu deklaraciju prokomentarisali pojedinci iz javnog i kulturnog
života Srbije:
poslanika zapravo nije promenila, da su
oni ostali na onom nivou na kome su bili
početkom '90-ih godina. Nekako se dobija utisak da ovih 20-ak godina mi tapkamo u mestu.“
Međutim, kada se spere gorki ukus
nedolične skupštinske rasprave, ostaje
činjenica da je Deklaraciju o Srebrenici
usvojio srpski parlament. Ono što je dobro, kaže Nataša Kandić, to je što ova
deklaracija postavlja okvir i za te utvare
prošlosti:
„Ova država je priznala taj genocid,
prihvatila svoju odgovornost za to. Pa
i pod uslovom da nije upotrebila taj
izraz već ga zakamuflirala, ovo je dovoljan korak. Ovo će biti prihvaćeno
kao izvršenje obaveze na osnovu presude Međunarodnog suda pravde“, kaže
Kandić i dodaje da je veoma važno
kakve će efekte ova odluka Skupštine
Srbije imati na Republiku Srpsku:
„Ona mora da ima u vidu da je Srbija
priznala genocid. To je lekcija i za Republiku Srpsku i to će, po meni, uticati
na promenu i javnog raspoloženja, stavova i mišljenja u RS.“
A na pitanje kakav će imati efekat na
javnost u Srbiji, Nataša Kandić kaže:
„Mislim da je ovo maksimum koji može
da iznese i javnost Srbije. Teško bi ona
podnela kada bi cela Skupština bila u
znaku jakog kritičkog preispitivanja. Bojim se da Srbija još nije spremna za to.“
Filip David međutim ne veruje u neke
suštinske pomake:
„Ja sam veliki pesimista da se tu nešto
može izmeniti. Verujem da će tek kroz
dve generacije, kada mladi ljudi budu
mogli objektivno kroz činjenice da
sagledaju šta se desilo, doći do promene
svesti. Ali bojim se da možda ni tada
toga neće biti.“
(Tekst preuzet sa www.slobodnaevropa.
org)
Usvajanje deklaracije u Skupštini Srbije
izazvalo je revolt u manjem entitetu BiH
- u Republici Srpskoj. Svi su jednodušni
u osudi tog usvajanja i ističu da takva
deklaracija nije za njih obavezujuća, a
što su oni to i potvrdili odbijanjem da
usvoje tekst rezolucije o zločinu u Srebrenici na sjednici Predstavničkog doma
Skupštine BiH održanoj 7 aprila 2010.
Međutim, u svojoj nebulozi premijer tog
entiteta, Milorad Dodik, naložio je predstavnicima njegove partije koji djeluju u
domovima skupštine BiH da predlože rezoluciju kojom se osuđuje zločin Turske
nad stanovništvom Jermenije i da se rezolucijom zabrani ženama da pokrivaju
lica u javnom životu BiH.
Književnik Filip David:
Pa koliko ima tih žena? Vjerovatno na
hiljade!
„I ono što je u svemu tome zastrašujuće
to je što se vidi da se svest najvećeg broja
Nešto slično je uradio i Ratko Mladić
kad je izvršio genocid u Srebrenici, gdje
40
je taj čin nazvao danom osvete nad Turcima. Nevjerovatna sličnost: Mladić se
sveti Turcima, a Dodik opet spominje
Turke, samo u drugom kontekstu, ali izgleda da je kod njih najveći problem taj
sindrom ,,turski”!
Na raznim konferencijama širom Evrope
predstavnici Republike Srpske kad govore o bezbjednosti u BiH uvijek prismaču
da je BiH dio interesnog djelovanja Elkaide i nekakve Zelene transverzale.
(Visoki
zvaničnik
Ministarstva
unutrašnjih poslova Republike Srpske
Vlado Jovanić u skandaloznoj prezentaciji koju je održao na skupu EUROJUST-a u Pragu prošle godine prikazao
je BiH kao državu iz koje dolazi prijetnja
i u kojoj se „ukorenila El-kaida“, saznaje
„Dnevni avaz“.)
Koliko se govori o toj Zelenoj transverzali dosad bi sva BiH pozelenila!
Dodik je veliki srpski nacionalist koji po
svaku cijenu želi da naudi državi BiH.
I svaka njegova izjava je smišljena i
provokativna. Mnoge njegove izjave su
fabrikovane tamo negdje preko Drine, a
najčešće u kuloarima tzv. oca nacije Srbije, Dobrice Ćosića. Ćosić za Dodika
kaže da je najizrasliji srpski političar.
Neupitno je da je Dodik vrlo cijenjen
tamo negdje preko Drine. Uvijek se
nalazi u društvu srpskih vodećih ličnosti,
posebno predsjednika Tadića. I dva dana
prije usvajanja ove deklaracije Dodik je
bio u Srbiji, u društvu Tadića. Vjerovatno da diskutuju o košarci, jer su obojica
ljubitelji tog sporta.
Politika Srbije je nedvosmislena. Srbija
želi da po svaku cijenu skine kolektivnu
ljagu sa srpskog naroda, što potvrđuje i
ova deklaracija, a, istovremeno, usvajanjem deklaracije sakuplja poene na
svom putu ka evropskoj integraciji. Na
drugoj strani, Srbija, savjetujući Dodika
i kompaniju, ako ne direktno, onda preko
krugova bliskih vladi, kao što su Dobrica
Ćosić i njegova elita, onemogućuje taj
put BiH, jer stalnim opstruisanjem koje
dolazi iz Republike Srpske ne može se
naprijed.
Na plenarnoj sjednici Predstavničkog
doma Parlamentarne skupštine BiH
održanoj 7. aprila 2010. odbačen je
Prijedlog amandmana na Ustav BiH, s
ciljem eliminisanja diskriminacijskih
ustavnih odredbi shodno odredbama Evropskog suda u Strasbourgu. Odbacuje
se osnovno ljudsko pravo da svako može
birati i biti biran na čitavoj teritoriji BiH.
Šta nije usvojeno?
Prosto rečeno, niko ne može biti visoko
pozicionirani rukovodilac ako ne pripada trima konstitutivnim narodima,
Bošnjacima, Hrvatima i Srbima.
Zaista svašta!
Moj stav
Na drugoj strani, kaže se da neko iz
Vijeća ministara BiH opstruira sklapanje bilateralnog sporazuma o dvojnom
državljanstvu između Australije i BiH.
(Izjava predsjedavajućeg Predstavničkog
doma Parlamentarne skupštine BiH, Milorada Živkovića).
Ponovo, svašta! Ne kaže se koje su to
opstruirajuće snage koje ne žele da izmijene zakon o državljanstvu i te famozne članove 4 i 17 kojima se kaže
da državljanin BiH gubi državljanstvo
BiH ako ima državljansto druge države,
osim u slučajevima kad postoji bileteralni sporazum o dvojnom državljanstvu
između BiH i određene države. Pa zar
nije jednostavnije promijeniti ova dva
člana nego potpisivati pojedinačne bileteralne sporazume?! A i mnoge države
u svojim pravnim praksama ne poznaju
i ne primjenjuju bilateralne sporazume u
ovakvim slučajevima.
Zar nije jednostavnije promijeniti ta dva
famozna člana i navesti da “državljani
BiH ni pod kakvim uslovima ne
gube državljanstvo, osim kako je to
predviđeno zakonom”. Kaže se da to nije
stvar zakona o državljanstvu, nego ustava. Pa zar je problem i to promijeniti ako
je u interesu zadržavanja državljana BiH
u svojoj evidenciji. Nažalost, izgleda da
to i jeste najveći problem.
Ustav je tabu tema. Ne smije se dirati u
tzv. daytonski ustav, jer je on vječan, bez
obzira što većina bh. građana to traži jer
smatra da se ustav pravi prema njihovim
potrebama. Ko to sve opstruira? Pa one
iste snage kojima je zajednička država
BiH nametnuta i u kojoj oni žive po sili
zakona, a to je Republika Srpska.
a što dosad nije viđeno?
Na drugoj strani, ne može se napraviti
jedinstven prijedlog zakona o popisu
stanovništva koji, planirano je, treba da
se obavi 2011. godine. Opet zbog tih istih opstruirajućih snaga koje žele da se
popis napravi prema etničkim principima i prema rezultatima rata. Popisuju se
rezidenti države, a to su građani koji žive
najmanje jednu godinu na prebivališnoj
adresi prije popisa. Po tome onda
1.300.000 ljudi koji žive u dijaspori neće
biti popisan, jer nema taj status rezidenta. Ko su ti građani? Pa to su oni isti
koje su te reakcionarne snage protjerale
s tih prebivališnih adresa. Prvo su ih protjerali, a sad žele da ih izbrišu iz popisa.
Kratko rečeno, etničko čišćenje ulazi u
završnu fazu brisanja bh. građanstva iz
državne evidencije!
Svašta!
Opstrukcija za opstrukcijom, a Opšti
državni izbori su planirani za oktobar.
Usvaja se novi izborni zakon, a mala
je vjerovatnoća da će doći do njegovih
izmjena kad je u pitanju glasanje u dijaspori. Dijaspora je odavno tražila svoju
izbornu jedinicu i da joj se omoguće elektronska registracija i elektronsko glasanje. Svi ti zahtjevi su u funkciji većeg
odziva glasača iz dijaspore.
Pa, sjetimo se samo obećanja koja su
nam davana na prethodnim izborima.
Šta je ostvareno od svih tih obećanja to je drugo pitanje. Mi i dalje nemamo
funkcionalnu državu, a da li ste vidjeli ili
čuli da je neko od tih koji su obećavali
podnio ostavku zbog neizvršenja tih
obećanja. Ne, to se nije desilo. Takvim
činom bi donekle povratili povjerenje
glasača u nekakva izborna poštenja, a,
ako hoćete, takvim gestom bi se i vjerovatno povećao broj izlaznika na sljedećim
izborima. Bez obzira na sve, ne treba se
zatvarati u torove i ne treba slijediti nacionalno jednoumlje, nego treba slijediti
program onih kojih će omogućiti stvaranje prije svega funkcionalne države i
gdje će običan građanin moći normalno
živjeti. Treba slijediti one koji će potpisati deklaraciju kojom se obavezuju da
će izvršiti obećanja u određeno vrijeme,
a, ako to ne izvrše, podnijet će ostavke
i snositi odgovarajuće političke konsekvence i sve drugo.
Velika Britanija je zakazala izbore i sve
je podređeno tome, čak se koristi i facebook u tom procesu, samo da se poveća
broj glasača. Nažalost, mi smo daleko od
facebooka i upotrebe olakšica pri glasanju. Izbori jesu važni, ali da li postoje
toliko snažne i napredne demokratske
snage koje bi izašle s novim programom,
ADIL HAJRIĆ
GATARA
“Jeste li čule da je iz Teočaka došla
gatara, zakupila mutvak kod Avde
Vukovića u Tombaku i gata u fildžan,
karte i školjku. Prvog dana po dolasku prorekla jednoj curi iz Guzdevica da će biti isprošena i dođoše toj
curi prosci” kaza Rukija na ženskom
sijelu kod Pilakovića u bijeljinskoj
Hamber mahali.
“A koliko naplaćuje ta žena za gatanje” upita Šehzija.
“Čujem da joj daju po svojoj procjeni, zavisi haman od toga što rekne
gatara”, odvrati Rukija.
Usred ženske priče o gatari ću se
kašalj na avliji domaćina Pilakovića,
što bi znak ženama da okončaju sijelo. Rukija i Šehzija se upariše kad
krenuše mahalom, pa zametnuše
razgovor. “Zašto ti Šehzija ne odeš
kod gatare, u tebi ima još snage i ljepote? Možda ti gatara dozove novu
sreću…”
Šehzija klimnu glavom, a kad stiže
pred svoju kapiju, zahvali Rukiji i
ode kući.
Sutradan se nađe u Avdinom mutvaku s gatarom koja prvo ispeče
kahvu, stavi malo anduza na žar u
mangali, soba zamirisa, a gatara onda
dade Šehziji neku usitnjenu travu da
je proguta prije kahve. Nakon što
popiše kahvu, Šehzija kaza gatari
zašto je došla. Gatara prvo pogleda
u školjku, nešto učeći, onda školjku
stavi na uho Šehziji, koja ču neke
zagonetne šumove, potom gatara po
sećiji razbaca karte s čudnim likovima te stade zagledati fildžan iz kojeg
je Šehzija pila kahvu, pa joj namah
reče da će uskoro u njenu kuću doći
muška glava i donijeti lijep glas. Na
to Šehziju spopade slatka drhtavica,
pa zavuče ruku u njedra, dade gatari
novac i ode mimoilazeći se na avliji s
nepoznatom ženom.
Nekoliko dana nakon toga eto i Rukije kod gatare i odmah s vrata stade
kazivati:
41
Politika je zanat, posao kao i svaki drugi,
i svaki uposlenik ima svoje obaveze i
odgovornosti, a ne samo privilegije!
Takvu dekleraciju bi podnijele napredne
snage, nevladine organizacije. Nažalost,
izabranici se moraju usloviti, na ovaj ili
na bilo koji drugi način. U suprotnom,
ako se to ne uradi, opet ćemo imati reprizu gdje ćemo gledati kako oni glasaju
o povećanju svojih plaća, dok njihovi
glasači jedva sastavljaju kraj s krajem!
“Bio neki Šahinaga kod Šahzije, što
sam ti je poslala neki dan.”
“Mašala, ja sam joj rekla da će muška
glava pohoditi njenu kuću”, kaza gatara.
“Ali, nije Šahinaga doš'o radi
Šehzije.”
“Nego?!”
“Zaprosio Šehzijinu šćer Kadriju, a
otac bi joj mogao biti.”
"Moja školjka, moje karte i moj
fildžan pokazali su mušku glavu u
Šehzijinoj kući, a ja nisam ni znala
da Šehzija ima šćer za udaju, nisi mi
to rekla, Rukija.”
“Bogme je Šehzija zatreperila kad je
ugledala Šahinagu”, govori Rukija.
“Slušaj, Rukija, evo tebi tvoj tal što
si mi poslala Šehziju, a bezbeli ti je
i Šahinaga nešto dao što si ga uputila da prosi Šehzijinu šćer, vidim ja
da ti radiš na dvije linije. Ne mogu
ja ugatati kome će lijep glas donijeti
Šahinaga, a ti moraš izvesti to da
Šehziju pošalješ meni, a Šahinagu
njenoj šćeri. Bolji si ti mućkaroš,
Rukija, nego što sam ja gatara."
Utom neko pokuca na gatarina vrata,
a Rukija se zavuče pod sećiju.
Iz Štampe
SARAJKA ALEKSANDRA DERIKONJA U UTRCI ZA TITULU MISS AMERIKE
Dvadesetogodišnja studentica ekonomije bit će od 9. jula sa ostalim misicama na pripremama u Las Vegasu
Sarajka
Aleksandra
Derikonja
proglašena je prije nekoliko dana
misicom američke savezne
države Mein, čime je dobila
priliku da se bori za titulu Miss
Sjedinjenih Američkih Država!
Dvadesetogodišnja
studentica
ekonomije bit će od 9. jula sa ostalim misicama na pripremama u
Las Vegasu, gdje će 16. jula biti
poznata i pobjednica.
jegnem uzimu - dodaje Derikonja.
Skromna sam
Aleksandrinom uspjehu najviše
se obradovala njena majka Nevenka Simanić, koja je, također,
rođena u Sarajevu, a koja je,
usljed ratnih okolnosti, otišla iz
rodnog grada, prvo u Crnu Goru,
a potom u Ameriku.
Sa konkurencijom koja je očekuje
na izboru u Las Vegasu nije upoznata niti je želi znati. Koliko je realno očekivati da djevojka koja nije
Amerikanka može napraviti neki
veći uspjeh, Aleksandra kaže:
Spremna karta
- Oduvijek mi je bila želja da
predstavljam svoju zemlju u svijetu. Za sada sam nekako gledala
da uskladim školu i manekenstvo, zbog toga nisam tražila velike prilike. Radim za dizajnericu
Žil Mekgovan (Jill McGowan) u
Portlandu, gdje, inače, živim od
svoje 14. godine - ističe Aleksandra.
U
Sarajevu
je
ova
20-godišnjakinja svakoga ljeta.
Ove godine zbog izbora neće
moći doći.
- Obično, čim se semestar završi, karta za Sarajevo već je kupljena i kod
tetke i djeda ostajem po tri mjeseca.
Žao mi je što ovog ljeta neću moći
doći, ali nastojat ću da odavde pob-
- U ovakvim situacijama moraš imati
veliko samopouzdanje, razmišljati
pozitivno i pripremati se za ono što
je pred tobom. Bez priprema nema
ništa tako da imam privatnog fitnestrenera, trenera za intervjue, jer će
moja završna ocjena uveliko zavisiti
od onoga što ću odgovori na pitanja
članova žirija. Moći će me pitati šta
hoće tako da moram biti spremna na
sve - govori mlada djevojka.
- Nepotrebno je da zagledam druge
djevojke, njihove haljine, frizure...
Bitno je da se fokusiram na sebe,
jer jedino na taj način možeš doći
do nekog uspjeha. Ljudi koji me
treniraju, koji su direktori za moju
državu Mein, nadaju se da ću ući
u top 15, mada uvijek razmišljam
skromno da šta ne bih urekla - kaže
Aleksandra.
Aleksandra Derikonja
Nakon studija, Aleksandra se
namjerava preseliti negdje gdje ima
veće izglede za modni uspjeh. Birat će između Njujorka i Majamija.
Učešće na izboru Miss SAD i samoj
Aleksandri zvuči nevjerovatno.
Predsjednica multikulturalne grupe
Dok je išla u srednju školu Aleksandra se bavila sportom. Sada za
to nema vremena, jer ima posao na
koledžu. Na fakultetu je predsjednica multikulturalne grupe tako da
joj dešavanja u vezi s tim oduzimaju
dosta vremena.
Autor: S. ALAGIĆ-ALETIĆ
ČAK 30.000 BRČAKA BEZ PRAVA GLASA?
Nakon nedavng usvajanja
Zakona o izboru i promjeni državljanstva u Distriktu
Brčko, ali i entitetskog državljanstva, lako se može dogoditi da čak 30.000 stanovnika
Brčkog ostane bez prava da
izađe na oktobarske izbore.
njenog zakona Brčacima omogući izbor
entitetskog
državljanstva. Samo je Ministarstvo za upravu i
lokalnu samoupravu
RS odgovorilo, a iz
FBiH i Vijeća ministara šute - kazao je
Dragan Pajić, gradonačelnik Brčkog.
Naime, njih toliko nije se
izjasnilo o entitetskom državljanstvu, a prema zakonu bez
državljanstva nema ni glasanja.
- U Distriktu je registrovano 81.000 birača od kojih
32.000 će glasati za organe vlasti u
Republici Srpskoj, a 19.000 za organe vlasti u Federaciji BiH. Preostaje
nam da riješimo ovaj problem - izjavio je Milenko Zečević, predsjednik
Lokalne izborne komisije Brčkog.
- Brčanska Lokalna izborna komisija
je u martu uputila pismo entitetskim
vladama i Vijću ministara kojim je
zatraženo da se na osnovu promije-
42
Od Centralne izborne komisije sada će
biti zatraženo da donese odluku o takozvanom anketiranju
oko 30.000 stanovnika Brčkog da se
zvanično izjasne koje državljanstvo
prihvataju kako bi se kompeltirali birački spiskovi.
Iz Štampe
KRAJIŠNIK STEKAO PRAVO ZA PRIJEVREMENO PUŠTANJE IZ ZATVORA
Prema engleskom zakonodavstvu stekao pravo da se obrati nadležnima u Hagu za prevremeno puštanje na slobodu
Ratni zločinac Momčilo Krajišnik, kojeg
je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora, stekao je pravo, prema engleskom
zakonodavstvu, da se obrati nadležnima
u Hagu za prevremeno puštanje na slobodu, saopćio je Krajišnikov tim za odbranu.
Krajišnik se od 3. aprila 2000. nalazi u
zatvoru, prvo u Hagu, a sada u Belmaršu,
u Engleskoj.
Uz zahtjev za prevremenu slobodu,
Krajišnik treba da predoči mišljenje
vlasti zemlje u koju će se vratiti, kako
će na javno mnjenje i političku situaciju
djelovati njegov povratak iz zatvora.
- Pošto Krajišnik želi da se vrati na Pale,
odlučio je da se u vezi sa tim pitanjem
obrati svim nivoima vlasti u BiH, ističe
se u saopćenju njegovog tima za odbranu.
Dodaje se da će se Krajišnik, pored predstavnika vlasti, obratiti i političkim partijama odnosno strankama čiji su predstavnici u vlasti kojoj se obraća, kao i
određenom broju ličnosti i udruženja.
U saopćenju se naglašava da bi Krajišnik
želio da dobije odgovore na pitanja da
li ta ličnost ili partija, stranka odnosno
organizacija u kojoj je član zna za neki
zločin koji je on počinio, osim onih za
koje je osuđen pravosnažnom presudom,
da li zna za neko pozitivno dejlo koje je
Krajišnik učinio tokom rata, te da li bi
njegov prevremeni izlazak pogoršao ili
Krajišnik: Od 3. aprila 2000. nalazi u zatvoru
poboljšao političku situaciju u općini,
odnosno RS i Bosni i Hercegovini ili ne
bi značajno uticao ni pozitivno ni negativno.
Da bi partije, stranke, ličnosti i druge
organizacije znale za koja krivična djela
je Krajišnik osuđen, svi zainteresovani
mogu naći njegovu presudu na internetu.
Iz presude se može utvrditi da je Krajišnik
proglašen krivim, kao član udruženog
zločinačkog poduhvata, za deportaciju
i progon civilnog stanovništva, koja su
učinila druga lica 1992. godine u devet općina, Trnovu, Sokocu, Bratuncu,
Zvorniku, Bijeljini, Banjaluci, Prnjavoru, Sanskom Mostu i Bosanskoj
Krupi, navodi se u saopćenju.
Autor: TANJUG
Zatvorenici pretukli haškog osuđenika Radoslava Krstića
TROJICA ZATVORENIKA KRSTIĆU NANIJELI POVREDE PO GLAVI I VRATU
Haški osuđenik, bivši general Radislav
Krstić, koji zatvorsku kaznu služi u Engleskoj, povrijeđen je danas u zatvoru
"Wakefield" u pokrajini Western Yorkshire.
Ministarstvo pravde Velike Britanije
potvrdilo je da su Krstića u 11,30 napala
trojica zatvorenika i da je smješten u bolnicu.
Srbijanska agencija TANJUG saznaje da
je Krstić van životne opasnosti.
Njega su napala trojica zatvorenika muslimana i nanijela mu povrede po glavi i
vratu.
Napadači, za koje se ne zna da li su
također iz neke od republika bivše Jugoslavije, upali su u Krstićevu ćeliju i
pretukli ga.
Zatvorski čuvari, kako tvrdi neimenovani izvor, nisu imali nikakve nagovještaje
da bi moglo doći do ovakvog incidenta.
Radislav Krstić bio je komandant Drinskog korpusa bivše Vojske RS, a po
uhapšen je u decembru 1998. godine.
Prvostepeno je bio osuđen za genocid u
Srebrenici na 46 godina zatvora, ali mu
je drugostepenom presudom preinačena
na "pomaganje u genocidu" i skraćena
na 35 godina robije.
Nakon ukazane ljekarske pomoći Krstić
vraćen u zatvor
43
Krstićev advokat Tomislav Višnjić najavio je danas da će tražiti da ga primi
predsjednik haškog tribunala Patrick
Robinson povodom premlaćivanja
njegovog klijenta.
Višnjić je također kazao da je od
Krstićevog advokata u Engleskoj Russela Hopkinsa dobio informaciju da je general, nakon ukazane ljekarske pomoći u
civilnoj bolnici, vraćen u zatvor.
Krstićev zet Mladen Đurković je TANJUG-u rekao da je porodica informaciju o napadu dobila oko 19 sati, kao i
da im je rečeno da je on, nakon ukazane
pomoći u civilnoj bolnici, vraćen u zatvor.
Autor: TANJUG
Sport
Wolverhampton
BEGOVIĆ I PAPAC PONOVO SPONZORI
Prisustvovanje potpisnika ovih redova
nedjeljenoj fudbalskoj
utakmici engleske
Premijer lige između
Wolverhamptona i
Stouck Cityja, koja je
završena bez golova,
bilo je prilika da nakon utakmice sretne i
porazgovara s našim
golmanom Asmirom
Begovićem, koji nam
je o ovom meču dao
svoje viđenje.
hampton je preuzimanje golmanskog dresa u kojem je Begović
nastupao na utakmici naše selekcije protiv Gane. Naime, taj dres
Begović je poklonio organizatorima
narednog, 7. svjetskog prvenstva
bosanskohercegovačke dijaspore,
koje će se, u organizaciji Svjetskog
saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, održati u Luksemburgu od
23. do 25. aprila. Svoj dres naš reprezentativni golman namijenio je najboljem golmanu na prvenstvu.
- Ovo je već druga godina da sponzoriram ovo elitno takmičenje
bosanskohercegovačke dijaspore.
Znam da je prošli dres otišao u
Ameriku, a ovaj će, opet sigurno,
pripasti najtalentovanijem golmanu
na takmičenju – kazao je Begović.
- Kao što ste vidjeli,
igrali smo neriješeno
i zasluženo osvojili
poen. Utakmica je bila
prava premijerligaška,
Asmir Begović i Namik Alimajstorović
tvrda, bez puno šansi
za gol. Nažalost, opet
nisam branio, jer moj konkurent To- gol mog novog tima.
mas Sorensen brani odlično i, dok je
tako, teško je očekivati da ću stati na Pravi razlog dolaska u Wolver-
Pored Begovića u sponzoriranje
ovog takmičenja uključili su se Miralem Pjanić, čija kompletna porodica učestvuje u organiziranju
takmičenja, te član Glazgow Rengersa Saša Papac, koji već četvrtu godinu zaredom poklanja svoju opremu
najboljem odbrambenom igraču
turnira.
Fudbal
SARAJLIJA NOVA ZVIJEZDA LIVERPULA I DANSKE!
Nikola Sarić rođen je godinu prije rata u Sarajevu i kada je počela
agresija na BiH, roditelji Predrag i
Dragica s njima napuštaju svoj rodi
grad I odlaze u izbjeglištvo. Završili
su u Danskoj, sastavljali nekako kraj
s krajem i ne sluteći da će njihov sin
postati jedan od najboljih evropskih
nogometaša.
Jurili ga menadžeri
Kada je imao četiri godine, Nikola je
u Danskoj počeo da trenira nogomet,
a sa 15 godina potpisao je ugovor sa
klubom Herflog iz istoimenog mjesta
gdje su Sarići našli utočište od rata
u Sarajevu. Dvije godine prije toga,
vidjeli su ga menadžeri Bercelone I
ponudili mu ugovor. Njegovi roditelji
su odbili i odlučili da sin jedinac ostane s njima. Dolazili su im na vrata
i predstavnici Bajerna, Totenhema,
Ajaksa, Juventusa...
Kada je Nikola imao 17,5 godina,
stigla je ponuda da pređe u slavni
Liverpul i roditelji su dali svoj pristanak. Potpisao je ugovor koji važi
do jula 2011. godine i preselio u Englesku. Međutim, ostao je vjeran Dan-
skoj u kojoj je počeo,
postao je reprezentativac te zemlje sa 16
godina I odigrao je do
sada 20 utakmica.
A onda ga stiže peh
- prije dvije godine
povrijedio se na jednoj utakmici u Danskoj i stradao mu je
meniskus.
Šta je rekao Benitez
- Poslije prve operacije u Danskoj,
drugu sam imao kao član Liverpula. Naime, odmah poslije potpisivanja ugovora, Englezi su me poslali na operaciju. Nakon toga, tri
puta mjesečno sam išao u Barcelonu
gdje su mi davali posebne injekcije.
Ujutro odem avionom u Barcelonu,
a navačer se vratim u Liverpul. Kada
je trebalo da primam dodatne injekcije za koljeno, ljekar Liverpula je
pitao trenera Rafaela Beniteza šta
da radi sa mnom. Šef mu je kratko
odgovorio: "Uradi za Sarića sve što
je potrebno, on treba Liverpulu". To
govori da računa na mene i ja ću to na
44
najbolji mogući način vratiti - izjavio
je Sarajlija za strane medije i dodao
da svake godine s roditeljima posjeti
Sarajevo i Boračko jezero gdje živi
rodbina njegovog oca.
Zanimljivo je da Sarića niko iz
Nogometnog saveza BiH nije zvao,
ali su ga nekoliko puta zvali iz Beograda da igra za reprezentaciju Srbije. On to odbio:
- Ja sam počeo u Danskoj, tu sam
napravio karijeru i otišao u Liverpul,
odgovara mi taj mentalitet i ostajem
reprezentativac Danske.
Sport
Sead Hajrović, igrač Arsenala
"KAKO ĆU IGRATI ZA BIH AKO ME NIKO NIJE POZVAO?"
"Nova nada 'topnika'“, "Prvi bh. igrač u Arsenalu", "Veliki talent stigao na Emirates"... samo su neki od
naslova koji su propratili dolazak Seada Hajrovića u London. Rođen je 4. juna 1993. godine u Švicarskoj, a
porijeklo njegovih roditelja je iz Sarajeva. Nogometnu karijeru počeo je graditi u zemlji satova i sira igrajući
za Grasshopper. Mnoga relevantna nogometna lica reći će kako se radi o igraču sjajnih defanzivnih sklonosti.
Odlično čita protivničke napade.
Razgovarao: Edin Isanović
Član je U-17 selekcije Švicarske.
Prošle godine je sa sunardonjakom
Harisom Seferovićem i ostalim
društovom dotako vrh na Svjetskom
prvenstvu. U finalnom dvoboju pobijedili su vršnjake iz Nigerije.
Izuzetna nadarenost nije promakla
skautima londonskog Arsenala, pa je
u ljeto 2009. preselio u glavni grad
Engleske. Velike zasluge za njegovo
transferiranje ima Mostarac Boro Primorac. Kada smo mu poslali poruku
sa zahtjevom za intervju, nismo dugo
čekali - "Javite samo kada želite, nije
nikakav problem“, raspoloženo je
odgovorio Sead.
Za Sarajevo-x.com Hajrović govori
o "topnicima“, odličnim odnosima
švicarskog saveza prema njemu,
mogućnostima da zaigra za BiH,
životu u Londonu...
Kakav je osjećaj biti prvi bh. igrač
koji nastupa za Arsenal?
Odličan. Da budem iskren za taj podatak saznao sam nakon dolaska u
Englesku. Pročitao sam u medijima.
Ako ništa ući ću u historiju. Čovjek
u životu treba znati cijeniti sreću. U
Arsenalu provodim divne trenutke.
Vi ste član mladog tima, jeste li imali priliku trenirati sa Fabregasom i
društvom?
Svakako. Upoznao sam sve igrače
iz prvog tima. No, ne opterećujem
se previše. Shvatio sam da je to sada
stvarnost, tako se i ponašam.
Kada očekujete debi za seniorski sastav?
Pitanje nije ze mene, nego za trenera.
Svaku trenerovu odluku poštujem.
Treniram, radim sve što se zahtijeva
od mene. Još uvijek sam mlad. Stalno
ću težiti ka poboljšanju i vjerujem da
ću jednog dana dobiti šansu. Motiva
nikada ne fali, mada je mnogo teže
nama u odbrani. Recimo, dovoljno
je napraviti jednu grešku i nigdje te
nema.
Koja je tajna uspjeha današnjeg Arsenala, viđena iz Vaše perspektive u
planetarnom nogometnom izlogu
prošle godine. U mnogim utakmicama ekipa je iskazala znanje i
moæ. Koliko Vam znači taj naslov?
Mnogo.To mi je najdraži trenutak
karijere. Kada vratim film i sjetim
se svih dvoboja mogu vam reći da
smo igrali sjajno. Imali smo dobru
organizaciju igre, kompaktnost,
protok lopte, agresivnost... Sve je
to na kraju nagrađeno.
Sead Hajrović
proteklim mjesecima koliko ste na
Emiratesu?
Stvaranje igrača iz vlastitog pogona.
To svi naglašavaju. Uvjerio sam se da
te priče nisu bile bez osnova. Ekipu
krasi odlična atmosfera u svlačionici.
Uživamo na svakom treningu,
uživamo na utakmici. Na taj način
lakše prebrodimo i neugodne dane.
Kakve su Vaše impresije utakmice
Lige prvaka između Barcelone i Arsenala u kojem je Vaš klub eliminisan?
Ja od malih nogu navijam za Barcelonu. Mislim da su zasluženo
prošli dalje. Arsenal je nažalost bio
nemoćan. Katalonci nameću nove
postulate modernog nogometa. Posjeduju kvalitet i moć. Predvodi ih nezaustavljivi Messi.
Mogu li izabranici Arsena Wengera
do naslova prvaka Engleske?
Teško. Iako je razlika svega tri boda,
mislim da je Chelsea najbliži naslovu. Igraju u najboljoj formi, a trijumf
na Old Traffordu donio je dodatno
samopouzdanje i sigurnost. Svakako
da bih bio najsretniji kada bi Arsenal
dotakao vrh. To bi me istinski veselilo.
Ima li nervoze u klubu zbog toga što
nema trofeja?
Nisam to primijetio.
Sa U-17 reprezentacijom Švicarske
uspjeli ste osvojiti prvo mjesto na
45
Mnoge čitaoce zanimat će ovo
pitanje. Da li u budućnosti
planirate igrati za BiH ili ostajete u
švicarskom dresu?
Trenutno razmišljam samo o
Švicarskoj. Evo i zbog čega. Naime,
ta reprezentacija mi je dala sve u
životu. Iz saveza me i sada često
zovu i pitaju kako sam i da li mi nešto
treba. S druge strane, iz NSBiH me
niko nije kontaktirao. Bilo je nekih
obećanja, ali to nije konkretizovano.
Iskreno, ne znam jesu li zainteresovani ili ne? Pa šta biste vi uradili?
Vjerovatno identièno kao i ja.
Da li bi razmotrili mogućnost da zaigrate za "zmajeve“ u slučaju da dobijete poziv?
Svakako. Ono što mogu reći jeste
da sam otvoren za razgovore. Pratio sam nastupe bh. reprezentacije u
proteklim kvalifikacijama. Mislim
da imaju ogroman potencijal koji će
vremenom izaći na površinu.
Za kraj je Hajrović dodao i ovo:
U Londonu stanujem kod jedne porodice. Ovdje su običaji takvi. Naime,
kada napunim 18 godina i postanem
punoljetan dobit ću stan. Premiership je naporno takmičenje. Morate
biti maksimalni profesionalci, živjeti
zdravo. Ne pijem gazirano piće, jer
se to odmah vidi na travnjaku. Meni
se čini da svi igrači Arsenala žive
zdravo, sportski
Sport
46
Sport
47
Download

haber 53.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network