Glasilo o
duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
Jul-avgust, 2014. godine
Broj 31
www.forumbosnjaka.com
Godina IX
ISSN 1800-7724
Sećanje na
Srebrenicu,
19. godina
nakon
genocida
Forum Bošnjaka Crne Gore
organizovao u Podgorici
obilježavanje evropskog Dana sjećanja
na žrtve genocida i podsjetio da je važno
što efikasnije utvrđivanje odgovornosti
svih koji su učestvovali u zločinima
str 11-12
Intervju: Izmir Talić, ambasador
Bosne i Hercegovine u Podgorici
Održani izbori
u 12 opština
Izborna
Nedostaju nam vožnja
bolji putevi
u lokalu
str 32-36
str 7-9
Spomen park na Pobrežju, 11. jula u Podgorici
FORUM
Revija
Revija
FORUM
Sadržaj
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
HRONIKA
Centralna proslava 13.jula u Doljama kod Gusinja
Dan državnosti i Dan ustanka........................................................................................................5-6
H. Tuzović
Održani izbori u 12 opština
Izborna vožnja u lokalu..............................................................................................................7-9
Piše: Milutin Tomašević
Potpisan ugovor o međudržavnoj granici između
Crne Gore i Bosne i Hercegovine............................................................................................... 10
Sećanje na Srebrenicu, 19. godina nakon genocida................................................ 11-12
Obavljena kolektivna dženaza identificiranim žrtvama iz masovne grobnice Tomašica
Forum Bošnjaka Crne Gore organizovao u Podgorici obilježavanje evropskog
Dana sjećanja na žrtve genocida i podsjetio da je važno što efikasnije utvrđivanje
odgovornosti svih koji su učestvovali u zločinima. Utemeljivač Foruma Rifat Rastoder
sa Mitropolitom CPC Mihailom predvodio je delegaciju iz Crne Gore u Potočarima.
Reis Kavazović: U Prijedoru je izdat ljudski rod i ta izdaja još traje.....13-17
Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
Potpisana Deklaracija o traganju za nestalim osobama....................................18
Zločine nećemo zaboraviti...........................................................................................................18
Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića
Ne smijemo zaboraviti nestale...................................................................................................19-20
Priredio E. Pašić
U Baru otvoreni Islamski centar i džamija
Važna istitucija za muslimane.............................................................................................21-23
E.Pašić
Tragedija u Rudniku Soma - Turska........................................................................................ 25
„Galatasaraj iz Zabrđa“...........................................................................................................26-27
Dijaspora u Sarajevu
Ekrem Lekić novi predsjednik Udruženja Sandžaklija u FBiH............................28
Alma Sutović
Savremena crnogorska skulptura u Danilovgradu:
Nagrada za vajara Adina Rastodera...................................................................................29
B. Kadić
Kud „Volođa” osvojio prvo mjesto.........................................................................................30
Sevdah Esada Merulića
Koncert za meraklije.......................................................................................................................31
H. Tuzović
Jul-avgust, 2014.
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička obrada:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava
u Crnoj Gori.
3
Hronika
Revija FORUM
DRUŠTVO
Hronika
Revija FORUM
Centralna proslava 13.jula u Doljama kod Gusinja
Intervju: Izmir Talić, ambasador Bosne i Hercegovine u Podgorici
Nedostaju nam bolji putevi..................................................................................................32-36
Razgovarao: Mirsad RASTODER
Dan državnosti
i Dan ustanka
Simpozijum o unapređenju ekonomskih odnosa Turske i Crne Gore........... 37
Nagrađen bankar Eldin Katana...............................................................................................38
Prevaziđeni problemi u bjelopoljskom naselju Nedakusi
Privikavanje na ezan.................................................................................................................39-40
Piše: Kemal Musić
Intervju: Safet Kurtagić, Direktor Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori
Fond nije izdvojen iz ambijenta u kojem živimoi radimo................................. 41-44
Piše: Biljana Radosavović
Kutak za dokone
Muhadžeri i musafiri................................................................................................................. 45-46
Piše: Ervin Spahić
Kultura, baština, obrazovanje
Drugi simpozijum o istraživanju balkanske historije u Podgorici
Nepristrasno o zajedničkoj istoriji..............................................................................47-48
Bez istorijskih izvora nema istorijske nauke........................................................48-49
H.Tuzović
U Sarajevu promovisan roman Ruždije Adžovića
Ogrlica iz Šanliurfe.................................................................................................................... 50-51
Piše: Emir Pašić
Stav: Eksterna matura i Gorski vijenac
Kataklizma altruizma..................................................................................................................... 52
Piše: Agim Ljaić
Aldini i Eldinu nagrade za eko-fotografije....................................................................54
Festival priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014“
Lile zapalile bihorsko ljeto................................................................................................. 55-57
Piše: Vukoman Kljajević
T
rinaestojulski ustanak bio
je jedinstven događaj – fenomen Drugog svjetskog
rata koji je Crnoj Gori obezbijedio
prestižno mjesto u antifašističkom
pokretu Evrope – rekao je potpredsjednik SUBNOR-a i antifašista
Crne Gore dr Ljubomir Sekulić
Kada je fašizam bio najjači i kada
je pred njim poklekla Evropa, svojim opštenarodnim ustankom Crna
Gora je zadivila svijet. (Žan Pol Sartr)
Centralna proslava l3. jula –
Dana državnosti i Dana ustanka,
Bihor inspiriše pisce....................................................................................................................58-59
Obilježeno stoljeće dva velika pisca
Književni horizonti Sijarića i Lalića.....................................................................................60-62
PRIČA
Slučajni susret.....................................................................................................................................63
Remzija Hajdarpašić
Prenosimo: Monitor
Goražde: Heroji bitke za ranjenike ............................................................................... 64-65
Vjerski pojmovnik
Sadaka.........................................................................................................................................................66
4
Jul-avgust, 2014.
Jul-avgust, 2014.
održana je u Gusinju, u malom slobodarskom mjestu Dolja, ispod visokih Prokletija.
U neđelju, 13. jula 1941, u ranu
zoru, Crna Gora je započela oružani
ustanak protiv talijanskog okupatora i docnije njegovih domaćih slugu
i izdajnika. Za desetak dana oslobođena je velika teritorija osim Nikšića, Podgorice, Bara i Cetinja. U rukama ustanika bili su Berane, Bijelo
Polje, Danilovgrad, Kolašin, Mojkovac i Andrijevica. Nakon 73 godine
u neđelju, 13. jula 2014, u središnjici
dana, u selu Dolja (Gusinje), đe su
2. avgusta 1944. ubijeni partizanski
prvaci: Bećo Bašić (1918.), Aljo Hot
(1921.), Vojo Novović (1912.) i Jusuf Redžepagić (1920.), održana je
centralna proslava Dana državnosti
Crne Gore. Došli su preživjeli borci
NOR-a i pristalice antifašizma Crne
Gore iz svih gradova naše države.
na prostoru oko spomenika đe je
održana proslava, biolo je mnogo
dragih poznanika zadivljujuće puno
mladih, sa zastavama Crne Gore i
simbolima SFRJ. Pjevale su se pjesme posvećene partizanskoj borbi,
Titu i nezavisnoj Crnoj Gori. Bila
5
Hronika
je to renesansa i spoj starih i mladih poštovalaca NOR-a i poslijeratne izgradnje nove države koju smo
zločinački razorili u krvi nedužnih
građana i naroda.
U obraćanju svečanom skupu
povodom Dana državnosti Predsjednik OO SUBNOR-a i antifašista Plava, Vukoman Komatina, podsjetio
je „Ovo slobodarsko mjesto, dalo je
ogroman doprinos oslobođenju naše
zajedničke domovine i Crne Gore...“.
U ime SUBNOR-a i antifašista
Crne Gore, prisutnima se obratio
prof. dr Ljubomir Sekulić: „...Ustanak 13. jula 1941. bio je jedinstven
fenomen Drugog svjetskog rata, koji
je Crnoj Gori obezbijedio prestižno
mjesto u antifašističkom pokretu
Evrope. On je po svojoj idejnosti,
hrabrosti i masovnosti potvrdio
crnogorsku slobodarsku tradiciju.
Nad glavom svakog desetog stanovnika Crne Gore visio je bajonet okupatorskog vojnika ili kama domaćeg
izdajnika. Obilježavajući i slaveći
ove istorijske događaje ispunjavamo
sveti dug sjećanja s osobitim poštovanjem prema žrtvama koje su pale
za slobodu koju uživamo. Osjećam
obavezu kazati da je plavsko-gusinjska sredina odnosom prema Crnoj
Gori; antifašizmu i patriotizmu, koje
je dala za njenu slobodu – učinila i
obavezala da ovu manifestaciju u
saradnji sa lokalnom samoupravom
organizujemo na ovom mjestu. Očekivali smo ovakav srdačan susret,
podršku i gostoprimstvo, kao i uvijek, kazao je Sekulić. Potvrđuje se,
da iako geografski na samoj granici,
vi ste, u stvari, u srcu Crne Gore. Posebno zadovoljstvo predstavlja susret sa brojnim ljudima iz dijaspore, kao zahvalnost što su i danas sa
nama, kao i 21. maja 2006. godine za
izglasavanje nezavisnosti suverenoj
Crnoj Gori...“ kazao je prof. dr Ljubomir Sekulić, potpredsjednik Saveza boraca i antifašista Crne Gore.
Predsjednik novo-uspostavljene
Opštine Gusinje, dr Elvis Omeragić istakao je: „Trinaestog jula 1941.
Crna Gora je započela ustanak i
borbu protiv fašizma. Možemo reći
6
Revija FORUM
Hronika
Revija FORUM
Održani izbori u 12 opština
Borci NOR-a položili cvijeće
Izborna vožnja u lokalu
Kako god se dugi
pregovori o postizbornim koalicijama završe, minuli lokalni izbori
ostaviće dubok trag na
političkoj mapi Crne
Gore, sigurno i projektovati buduća politička
dešavanja u državi
Piše: Milutin Tomašević
da smo i danas u toj borbi. I danas,
kada mnogi izazovi prijete, ne samo
malim narodima i državama kao što
je Crna Gora, već i svemu onome
što je tekovina antifašizma, moramo
biti na pravoj strani. Nova opština je
kao malo dijete, bez pomoći velikih
ne može, opstati. Zato vjerujemo u
pomoć države Crne Gore, naglasio
je Omeragić.
U znalački osmišljenom kulturno-zabavnom programu učestvovali
su: publicista Dragan Mitov Đuro-
vić, recitator Džoni Hodžić, sastav
iz Podgorice prof. Zoje Đurović, ansambal „Plavsko jezero“, grupa Štefana Ujkića iz Tuza, recitator Tijana
Radivojević, grupa „Izvor“ iz Plava,
te Slobodan Kovačević.
Vijence na spomenik borcima
NOP-a položili su Vojska Crne Gore,
SUBNOR i Gusinjska opština. Čestitke zaslužuju i organizatori za
nezaboravan dan sjećanja i lijepog
druženja.
H.Tuzović
Jul-avgust, 2014.
N
edavni izbori za Evropski
parlament u bilo kojoj državi Evropske unije nijesu
imali ni promil političkog naboja kakav je ispoljen u svakoj od crnogorskih opština gdje se birala lokalna
vlast. I prije nego što je predsjednik
Filip Vujanović raspisao lokalne izbore za 25. maj, bilo je jasno da će se
zapravo raditi o odmjeravanju snaga
na državnom nivou, između vlasti i
opozicije, unutar vladajuće koalicije
i na opozicionom bloku. U kampanji
Jul-avgust, 2014.
su bili angažovani svi, od premijera,
predsjednika Skupštine, opozicionih
lidera, preko ministara,poslanika,
gradonačelnika pa sve do perifernih
partijskih aktivista u selu Mrtvo Duboko. Naravno, sva partijska moć bila
je skoncentrisana na Glavni grad.
Mjesec pred izbore najjače stranke naručile su sondaže javnog mnjenja.Sve odreda pokazale su da Demokratska partija socijalista bilo sama
ili u koalciji sa Bošnjačkom strankom
i Liberalnom partijom teško može
osvojiti vlast u Podgorici. Pragmatičnom Milu Đukanoviću to je bio signal
za paljenje alarma i podizanje partijske infrastukture do stanja maksimalne mobilnosti. Paralelno žrtvovanje
Miomira Mugoše i Narodne stranke
bio je snažan signal Socijaldemokratskoj partiji da je DPS spreman i za postizbornu koaliciju. Ipak, na terenu je
sve rađeno da se vlast osvoji samostalno, kako bi se, potom, na državnom
nivou manjem koalicionom partneru
stavilo do znanja ko je gazda u kući, te
da dobro razmisli o „visokom stepenu
saglasja s opozicijom u Parlamentu“.
Što se terena tiče i „neposrednog”
razgovora sa potencijalnim glasačima, nijesu mogli naći boljeg operativ-
ca od Slavoljuba Miga Stijepovića,isto
se ne može reći za njegove medijske
nastupe.
Ranko Krivokapić je imao nekoliko argumenata za izbjegavanje predizborne koalicije sa Demokratskom
partijom socijalista. Prvi i najvažniji
je aktuelan opozicioni status SDP-a
u Skupštini Glavnog grada i konstantno neslaganje sa prvim čovjekom
Podgorice. U SDP-u nijesu propuštali
priliku da DPS-u spočitaju da se Mugošina vlast mjesecima održavala glasovima antisuverenističkih stranaka.
Svjestan da kad nisi sa DPS-om onda
si protiv njega, a znajući snagu njihove partijske mašinerije Krivokapić
se odlučuje da traži saveznika. Izbor
pada na Pozitivnu Crnu Goru, partiju
crnogorske, građanske, proevropske i
NATO profilacije, neopterećenu aferama i (tada se mislilo) stranku čiji je
rejting u usponu. Odluka je pala.Kampanja će se bazirati načasnom obrazu
i evropskom licu, kao i pozitivnim vibracijama koje treba da šalje obrazovan, umjeren, nenametljiv, kandidat u
liku Dragana Bogojevića.
Definitivan razlaz DPS-a i SDP-a
u Podgorici i još jednom broju opština opozicija je vidjela kao svoju ve-
7
Hronika
Revija FORUM
Hronika
Revija FORUM
Rezultati izbora
liku šansu. Demokratski front je na
čelo ponovo isturio srpsko - crnogorskog „ujedinitelja“ Miodraga Lekića.
Po cijenu daljeg gubitka partijskog
identiteta Nove Srpske Demokratije, Andrija Mandić je pri sastavljanju
izborne liste ponovo bio široke ruke
za stranke u nestajanju i nastajanju,
sve s ciljem da se front protiv,sad već
samo Đukanovića, osnaži i produži, i
to produži toliko da se u pogodnom
trenutku nakon izbora sastavi sa Socijaldemokratskom partijom i Pozitivnom Crnom Gorom. U tom trenutku,
Mandić nije mogao znati da će mu lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević mnogo odmoći neumjesnom
pričom o Beogradu na vodi u vrijeme
potopa u Srbiji.
Socijalistička narodna partija se
neuobičajeno za njenu poslovičnu
opreznost i oslanjanje na iskusne i
provjerene kadrove, opredijelila za
mladog i do izborne kampanje široj
javnosti ne mnogo poznatog Aleksu
Bečića. U političkoj ravni su pravili
oštar otklon od mogućnosti postizbornog saveza sa DPS-om, ali nijesu
pretjerano trčali u prisan susret ni
ostalim akterima izbora,tim prije što
su sa Demokratskim frontom odavno
u tihoj zavadi. Čini se da su jedino u
SNP-u pogodili temu, da povodom lokalnih izbora treba pričati o lokalnim
temama: vodovodu, vrtićima, putevima... Ali, kod nas pogoditi, ne znači
pobijediti.
Bošnjačka stranka je vrlo pragmatično u Podgorici ostala u čvrstom
zagrljaju sa Demokratskom partijom
socijalista, ali je zato u sredinama sa
većinskim bošnjačkim stanovništvom
8
žestoko udarala po istom DPS-u. Povoda im nije falilo, siromaštvo, nezaposlenost, raseljavanjesu svakodnevica sjevera.
Nakon dugog miješanja karte su
mjesec pred izbore konačno podijeljene i igra je mogla da počne. Uz izdašnu finansijsku podršku, Evropska
unija je za kontrolora (ne)očekivano
odredila Mrežu za afirmaciju nevladinog sektora. Sama kampanja sprovođena je po oprobanom receptu, od
vrata do vrata, s tim što se ovog puta
pokucalo na gotovo svaka. Na javnoj
sceni čule su se već poznate međusobne optužbe. Za napade na političke protivnike koristili su se pojedini
mediji čija se uređivačka politika kreirala u izbornim štabovima. U Demokratskom frontu su osmišljavali naslovne stranice najtiražnijih novina.
Demokratskoj partiji socijalista bio
je dovoljan „minut dva“ na jednoj, gle
čuda, beogradskoj televiziji.
Već od jutarnjih sati 25. maja bilo
je izvjesno da će to biti još jedni izbori
sa velikom izlaznošću, preko 70 odsto.
Mnogi su požurili da ponesu izbornu
štafetu. Tokom dana, u uslovima izborne tišine internet je postao sredstvo političke borbe i prikupljanja još
kojeg procenta podrške. Iz minuta u
minut na brojinim sajtovima objavljivani su prigovori o neregularnostima,
pritiscima, pa i svađama na biračkim
mjestima. Isti događaji komentarisani su dijametralno suprotno, zavisno
od tabora iz kojeg su vijesti stizale.
U toj, na momente napetoj atmosferi
dočekano je i prebrojavanje glasova.
Pristalice DPS-a su se po navici uputile u staru zgradu Vlade na proslavu
još jedne pobjede. U Demokratskom
frontu su,opet po navici, prvo počeli da objavljuju rezultate s izbornih
mjesta gdje je rezultat bio povoljan
za njih. Ostali su čekali da ishod bude
izvjestan.
A ishod je odgovarao svima i nikome. Demokratska partija socijalista sa
nikad većom podrškom građana, ipak
za malo, ne uspijeva da osvoji vlast u
Podgorici. Slična situacija je u svim
većim crnogorskim gradovima. Pred
razdraganim pristalicama Đukanović
ipak objavljuje veliku pobjedu DPS-a
ne ostavljajući bilo kakvu dilemu oko
formiranja koalicija u opštinama gdje
je to potrebno. Nije saopštio ime koalicionog partnera, ali je izvjesno mislio na Socijaldemokratsku partiju.
Socijaldemokratska partija i Pozitivna Crna Gora u Glavnom gradu bilježe rezultat mnogo gori od očekivanog, do granice neuspjeha, ipak ostaju
tas na vagi bez kojeg se teško može
formirati gradska uprava. U SDP-u su
puno više razloga za zadovoljstvo imali
kada su stigle vijesti iz drugih crnogorskih opština: Bara, Bijelog Polja, Plava,
Rožaja... Činjenica da nemaju svi u
SDP-u isto mišljenje o DPS-u sa jedne
strane, dok s druge ogromna većina
SDP-ovaca ne zaboravlja “minuli rad”
pojedinihopozicionihstranaka, Ranka
Krivokapića stavlja pred objektivnu
teškoću koga izabrati za partnera, a da
to ne ugrozi unutarpartijsko jedinstvo.
Dilema traje.
U Demokratskom frontu nijesu
htjeli da priznaju poraz zbog činjenice da nema pobjednika i zbog izvještaja sa terena o velikim neregularnostima i pritiscima na birače. Ipak je
Jul-avgust, 2014.
U 12 crnogorskih opština, 25. maj održani su izbori za odbornike u Skupštini glavnog grada i
skupštinama opština Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad,
Žabljak, Kolašin, Plav, Plužine, Pljevlja, Rožaje, Šavnik, Gusinje.
- Koalicija Za evropsku Podgoricu, prevođena
Demokratskom partijom socijalista (DPS) je na lokalnim izborima, održanim 25. maja u Podgorici osvojila
29 mandata, saopštio je predsjednik Opštinske izborne komisije OIK Srđan Raičević. Demokratski front
17, Socijalistička narodna partija (SNP) osam, koalicija
Evropsko lice Podgorice (ELPG) pet mandata, a Albanska koalicija nije prešla cenzus za ulazak u parlament.
- U Baru lista “DPS - Za evropski Bar - Milo Đukanović” dobila je 13 mandata. Demokratski front devet,
lista Socijaldemokratska partija “Čist izbor” osvojila je
osam mandata, Lista SNP - “Mladost. Mudrost. Hrabrost - Snežana Jonica” dobila je tri mandata. Pozitivna
Crna Gora - Domaćinski za Bar - Radomir Novaković
Cakan dobila je dva mandata, koalicija “Bošnjaci, Muslimani i Albanci - Bar u koji vjerujemo” dva mandata.
- U Rožajama glasalo 14.200 birača, Bošnjačka
stranka je osvojila 17 mandata, DPS 12 a SDP pet odborničkih mandata.
- U Plavu, DPS- je osvojio 11 mandata. Bošnjačka
stranka 8, a SDP 7 mandata. SNP je osvojio 2 mandata, a
isti broj imaće i Demokratski front. Od albanskih partija
jedino je Građanska inicijativa osvojila jedan odbornički mandat, dok DS, Forca i DUA nijesu prešle cenzus.
- Demokratska partija socijalista osvojila je 19 od 38
odborničkih mandata u Bijelom Polju,SNP sedam, Demokratski front četiri, SDP četiri, Bošnjačka stranka jedan.
- Na prvim izborima u novoj opštini Gusinje, koalicija “Za Gusinje - doktor Rusmin Laličić”, koju čine Partija za Gusinje (PzG), SNP i Liberalna partija, osvojila je
10 mandata, a koalicija DPS-a, Bošnjačke stranke (BS) i
primjetno bilo nezadovoljstvo brojem
osvojenih glasova. U danima koji slijede preostalo im je da čekaju ishod
pregovora DPS-a i SDP-a sa nadom
da će isti propasti. U međuvremenu,
Andrija Mandić partijsku bazu uvjerava kako je zarad razvlašćivanja Demokratske Partije Socijalista dobro,
ako to zatreba, i bezuslovno podržati
Socijaldemokratsku partiju.
U Socijalističkoj narodnoj partiji
se tokom izborne noći rezala slavljenička torta ne toliko zbog odbrane
bastiona SNP-a u Pivi, koliko zbog
Jul-avgust, 2014.
SDP-a “Složno za Gusinje”, čiji listu je predvodila Anela Čekić, 12 mandata. Albanska alijansa - Dževat Ljecaj
osvojila je pet mandata, Demokratski savez -Bujar Hasanđekaj tri mandata, a DUA - ogranak za Gusinje, koju
predvodi Fadilj Uljaj, nije osvojila nijedan mandat.
- Pljevlja, Demokratska partija socijalista i Bošnjačka stranka na pljevaljskim izborima osvojili su 17
mandata, SNP i Pokret za Pljevlja 11, Demokratski front
šest a SDP jedan.
- Demokratska partija socijalista izgubila je vlast
na izborima u Kolašinu. Grupa građana u Kolašinu je
osvojila 633 glasa, što je tri mandata, DPS 1.705 glasova
ili deset odborničkih mjesta. Demokratski front je osvojio 1.332 glasa, odnosno osam mandata, SNP 1.139 glasova, što je takođe osam mandata. Za Socijaldemokratsku
partiju glasala su 463 birača, što im je donijelo tri mjesta
u lokalnom parlamentu.
- Koalicija DPS-SDP “Za evropski Šavnik - Milo
Đukanović» i naredne četiri godine biće vlast u najmanjoj opštini u Crnoj Gori. Ta koalicija osvojila je 17 odborničkih mandata, što je za jedan mandat više u odnosu na prethodni saziv lokalne skupštine.
- U opštini Plužine i naredne četiri godine apsolutnu vlast će imati SNP koji je osvoio 17 odborničkih mandata. Demokratski front (DF) pet odborničkih mandata.
DPS šest , SDP, koji je na ovim izborima u Pivi išao samostalno, imaće jedan mandat, koliko su i do sada imali
u SO Plužine, a koalicija “Slobodna Piva” koju su činili
Komunisti i Grupa građana jedan mandat.
- Vlast na Žabljaku vršiće koalicija Demokratske
partije socijalista i Socijaldemokratske partije. Koalicija
DPS-SDP osvojila je 17 mandata.
Socijalistička narodna partija devet, Demokratski
front četiri, Pozitivna Crna Gora jedan mandat. Narodna stranka i Stranka srpskih radikala nijesu prešle cenzus osvojivši 66 glasova, odnosno 52 glasa.
zavidnog rezultata koji ni sami nijesu
očekivali, a koji ih je vratio u vremena
snažnog SNP-a.
Slavilo se i u Bošnjačkoj stranci.
Opštine na sjeveru postaju njihova
stabilna uporišta, u nekima od njih
biće i dio vlasti. Ako se dogovori koalicija u Podgorici,tim bolje. Od viška
vlasti glava ne boli.
Već 26. maja krenula je, dakle, postizborna kombinatorika. Ko će sa
kim, postaje glavna tema koja ne gubi na aktuelnosti. Kako god se pregovori, završe izvjesno je da će minuli
lokalni izbori ostaviti dubok trag na
političkoj mapi Crne Gore. Sigurno
i projektovati buduća politička dešavanja u državi. Možda i iniciraju
održavanje vanrednih parlamentarnih izbora, jer neupućeni posmatrač
glasanja u Skupštini Crne Gore danas
teško može zaključiti ko je vlast a ko
opozicija.T o stanje traje mjesecima, i
teško je održivo do redovnog termina
za izbore. Zbog svega, ključevi Glavnog grada imaju posebnu težinu jer
mogu otvoriti i izbornu državnu kutiju ili je bar na neko vrijeme zaključati.
9
Hronika
Revija FORUM
Potpisan ugovor o
međudržavnoj granici između
Crne Gore i Bosne i Hercegovine
Hronika
Revija FORUM
Sećanje na Srebrenicu,
19. godina nakon genocida
Dženaza u Potočarima, 11. jula 2014.
Predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović posjetio je 3.juna Bosnu i Hercegovinu, te se sastao sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Vjekoslavom Bevandom, članovima Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Nebojšom Radmanovićem i Željkom Komšićem, čelnicima domova Parlamentarne skupštine BiH Denisom Bećirovićem,
Stašom Košarcem i Božom Ljubićem, te ministrom vanjskih poslova BiH Zlatkom Lagumdžijom.
C
rna Gora i Bosna i Hercegovina (BiH) imaju dobre i prijateljske odnose, zajednička
je ocjena crnogorskog premijera Mila
Đukanovića i predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Vjekoslava Bevande.
U obraćanju novinarima nakon
susreta delegacija BiH i Crne Gore
Đukanović je izrazio spremnost Crne
Gore da pomogne BiH na putu evroatlantskih integracija.
“Svi treba da pomognemo da BiH
zauzme svoje mjesto u procesu evroatlantskih integracija”, rekao je Đukanović.
Predsjedavajući Bevanda poželio
je dobrodošlicu uvaženom gostu, kazavši da su komisije obije zemlje potpisale ugovor o međudržavnoj granici
i time postale prve zemlje regiona koje
su u potpunosti riješile pitanje granice.
Riječ je o granici dugoj 268 kilometara.
- Potrebno je da ugovor prođe ratifikaciju. Duboko sam uvjeren da će
sve po pitanju toga biti uredu, rekao
je Bevanda, te izrazio zahvalnost što je
jedna tako mala zemlja kao što je Crna
10
Gora odlučno ponudila svaku vrstu
pomoći ugroženom bosansko-hercegovačkom stanovništvu pogođenom
poplavama.
Govoreći o pomenutom ugovoru,
Đukanović je istakao kako je on od velikog značaja i za BiH i za Crnu Goru,
ali i za čitavu regiju.
- Ima i izvjesne simbolike da su baš
BiH i Crna Gora potpisale takav ugovor. Nadam se da će do sličnih rješenja
doći i u odnosima među drugim državama na prostoru bivše Jugoslavije,
rekao je predsjednik Vlade Crne Gore.
Bevanda i Đukanović su istakli da postoji prostor za dalje unapređenje ekonomske i drugih vidova saradnje Crne
Gore i BiH. Oni su izrazili zadovoljstvo
što su BiH i Crna Gora parafirale ugovor
o granici, što je prvi takav ugovor potpisan između zemalja bivše SFRJ. Bevanda se posebno zahvalio Crnoj Gori i
Đukanoviću za interesovanje i želju da
pruže pomoć BiH tokom i nakon katastrofalnih poplava, kao i na snažnom
lobiranju da se ublaže posljedice nedavne katastrofe. Đukanović i Bevanda
su istakli da je današnji sastanak delegacija BiH i Crne Gore bio prilika da
se razgovara o razvoju infrastrukture,
posebno o projektu jadransko-jonskog
autoputa i puta između Foče i Plužina,
te željezničke veze između Nikšića i
Čapljine, konzularnoj zaštiti, viznim
pitanjima, ekonomiji, bezbjednosti i
brojnim drugim pitanjima.
Na pitanje novinara da li sudsko
poravnanje Crne Gore prema deportovanim izbjeglicama iz Crne Gore u
BiH opterećuje odnos dviju zemalja,
crnogorski premijer je odgovorio kako
je Crna Gora prihvatila to sudsko poravnanje i da je u tom slučaju isplaćeno oko četiri miliona eura.
Tokom sastanka sa članovima
Predsjedništva BiH, Đukanović je ponovio kako je Crna Gora, u skladu sa
svojim mogućnostima, spremna nastaviti pomagati BiH kroz razne oblike
pomoći. Naglasio je da će Crna Gora,
zajedno sa BiH, Hrvatskom i Srbijom,
pokušati animirati snažniju pomoć
međunarodne zajednice u saniranju
posljedica poplava.
Jul-avgust, 2014.
Forum Bošnjaka Crne Gore organizovao u Podgorici obilježavanje evropskog Dana sjećanja
na žrtve genocida i podsjetio da
je važno što efikasnije utvrđivanje odgovornosti svih koji su
učestvovali u zločinima.
Smiraj za još 175 žrtava
P
rošlo je 19 godina od ulaska
Srpske vojske u Srebrenicu, enklavu pod zaštitom Ujedinjenih
nacija 1995. u kojoj je izvršen genocid
nad Bošnjacima.
U Memorijalnom centru Potočari
na 19. godišnjicu genocida u Srebrenici obavljena je dženaza za 175 žrtava.
Među sahranjenima su i 15 maloljetnika od 14 do 17 godina, dok je najstarija
žrtva imala 72 godine. S ovogodišnjih
175 žrtava, u Potočarima je sahranjeno ukupno 6.241 identifikovana žrtva
genocida u Srebrenici. Ukopani su i
posmrtni ostaci Senada Beganovića.
Imao je samo 14 godina kada su ga
ubili. Kako bi prikrili njegovo ubistvo,
zločinci su ostatke tijela premjestili u
četiri različite masovne grobnice. Se-
Jul-avgust, 2014.
nad je pronašao smiraj, kraj oca Rama.
Od 8.372 imena, uklesanih na spomenploču na mezarju u Potočarima, ostalo
je još oko hiljadu koji čekaju identifikaciju i konačan smiraj.
Ovog 11.jula u Potočare su stigle hiljade ljudi. Brojne delegacije iz političkog
života BiH, regiona,EU i predstavnici
diplomatskog kora, kao i mnogih udruženja, organizacija i vjerskih struktura.
Počast žrtvama odale su delegacije:
SAD-a, Saudijske Arabije, Francuske,
Iraka, Njemačke, Turske, Rumunije, Grčke, Španije, Makedonije, Švajcarske, i dr.
Dženazu za 175 Bošnjaka vodio
je reis ul-ulema Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini Husein efendija
Kavazović. On je pozvao na pokajanje i
prestanak negiranja genocida. „Zlo će
biti pobijeđeno onda kada se rascvjeta
ruža pokajnica. Do tada moramo o zlu
govoriti, na njega ukazivati i prstom
upirati u njegove protagoniste.“ rekao
je reis Kavazović. Načelnik opštine
Srebrenica Ćamil Duraković je podsjetio, „zlo se nikada ne zaboravlja. Mnogi
će teško i oprostiti. Ali radi sadašnjosti
i perspektive budućih naraštaja svako
zlo svima mora biti opomena i pouka
da budućnost možemo graditi samo u
miru i saradnji sa drugima.“
Predstavnici Crne
Gore u Potočarima
Utemeljivač Foruma Bošnjaka
CG, potpredsednik SDPa i poslanik
u Skupštini Crne Gore Rifat Rastoder sa mitropolitom Crnogorske
pravoslavne crkve Mihailom predvodio je delegaciju iz Crne Gore
koja je prisustvovala obilježavnju
Dana sjećanja na žrtve Srebrenice i
komemoraciji u Potočarima.
Otklon od zločina 90-tih i dalje je
na verbalnom nivou
Povodom Evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i Dana Sjećanja na civilne žrtve
ratova vođenih na prostorima bivše
Jugoslavije u periodu od 1991-2001.
godine, ustanovljenog Deklaracijom
Skupštine Crne Gore od 9. jula 2009.
godine, predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore položili su cvijeće u
Spomen parku „Pobrežje“ u Podgorici, 11.jula u 10h.
Tim povodom Forum Bošnjaka
Crne Gore izdao je saopštenje:
11
Hronika
Forum Bošnjaka Crne Gore izražava najdublje saosjećanje sa porodicama žrtava, dodatno sa onima
koji tragaju za posmrtnim ostacima najmilijih, prognanim i raseljenim, kojima još nijesu stvoreni
uslovi za povratak na svoja ognjišta.
Navršava se još jedna godina od genocida počinjenog nad preko 8000 Bošnjaka u Srebrenici. Blizu je i četvrt
vijeka od stradanja nekoliko stotina
hiljada ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, a i dalje traje prikrivanje i minimiziranje stravičnih zločina iz vremena beščašća i genocidne politike.
Mnogi organizatori i izvršioci zločina još nijesu valjano procesuirani, a
dio njih se nakon minimalnih zatvorskih kazni već nalazi na slobodi. Da se
zločini nikada više ne bi ponovili moramo sa njima prvo da se suočimo, priznamo grešku i pokajemo se. Otklon
od zločina 90-tih, po našem mišljenju
samo je na verbalnom nivou. Nastavljaju se pokušaji osporavanja genocida, sopstveni zločini pravdaju se tuđim
zločinima, čime se svjesno ili nesvjesno stvara ambijent za nove zločine. Za
uspostavljanje istinskog povjerenje u
regionu neophodno je pravdom zaštititi žrtve i njihove porodice te na tome
graditi trajan otklon od politike koja je
uzrokovala tragične događaje 90-tih.
Ratni zločini ne zastarijevaju ali je
važno što efikasnije utvrđivanje krivične odgovornosti svih koji su učestvovali u zločinima, onih koji su ih
osmislili i naredili, kao i onih koji ih
nijesu spriječili. Sve to uz obeštećenje
i zbrinjavanje porodica, te podizanje
spomen obilježja kao početak javnog
i institucionalnog suočavanje sa prošlošću kako bi generacije koje dolaze
mogle prepoznati ratne i zločinačke
ideologije i politike.
Pozivamo nadležne i sve građane
da se na ovaj dan prisjete ne samo stradanja nevinih žrtava iz Srebrenice već
i deportovanih izbjeglica iz Herceg
Novog, otetih putnika iz voza u Štrpcima, progona Bukovičana, napada na
civile u Kaluđerskom lazu, i svih drugi
zločina u kojim su stradali nevini. Vrijeme je da po uzoru na evropsku praksu osude nacizma , izađemo iz mraka
devedesetih.
12
Revija FORUM
Još je mnogo neotkrivenih grobnica, a oni koji znaju za njih – šute! Sjećanjem na Srebrenicu pamtimo stradalnike i u drugim mjestima.
Majke Srebrenice položile cvijeće na mjestu stradanja u Kravici
Preživjele žrtve genocida u Srebrenici i članovi porodica žrtava (13. jula)
ušle su u krug Zemljoradničke zadruge u
Kravici, mjesta gdje su vojne i policijske
snage Republike Srpske (RS) u julu 1995.
godine, prema svjedočenju preživjelih u
Haškom tribunalu, ubile više od 1.000
Bošnjaka, položile cvijeće i vijence.
Njihov dolazak su osiguravali pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Posjeta masovnom stratištu Bošnjaka u Kravici i
polaganje cvijeća u Zemljoradničkoj
zadruzi upriličeno je u okviru obilježavanja 19. godišnjice genocida u Srebrenici, dva dana nakon što je u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari održana komemoracija i obavljen
ukop 175 identifikovanih žrtava, nakon kojeg je broj dosad sahranjenih u
mezarju Potočari 6.241. Prema svjedočenjima preživjelih pred Haškim
tribunalom, između 1.000 i 1.500 bošnjačkih dječaka i muškaraca ubijeno
je u selu Kravica, 13. jula 1995. godine.
Oni su bili dio kolone, koja se pokušala probiti do slobodne teritorije kroz
šume u okolini Srebrenice do Tuzle
kako bi spasili svoje živote. Uhvatili su
ih pripadnici vojnih i policijskih snaga
RS , zatvrili u skladište Zem Zadruge
u Kravici. Tog 13. jula 1995. bacali su
ručne bombe i pucali u ljude koji su
bili zarobljeni skladištu.
Ranijih godina, porodicama žrtvava nije bio dozvoljen ulazak u krug
Zemljoradničke zadruge u Kravici, a
prošle godine su to srebreničke majke
po prvi put uspjele, pri čemu je došlo i
do incidenta.
Suđenje za genocid traje
Pred Tribinalom u Hagu i domaćim pravosuđem za zločin u Srebrenici
osuđene su do sada 33 osobe. Najviša
kazna za učešće u genocidu izrečena je
zamjeniku komandanta Drinskog kor-
pusa Radislavu Krstiću, koji je u Hagu
osuđen na 35 godina zatvora. Za genocid u Srebrenici 1995. optuženi su vođe
bosanskih Srba Radovan Karadžić i
Ratko Mladić. Karadžić je uhapšen 21.
jula 2008, nakon 13 godina skrivanja, a
Mladić u maju 2011, poslije 16 godina
potrage.
U vrijeme rata u BIH Srebrenica je
bila muslimanska enklava u istočnoj
BiH, koja je formalno bila pod zaštitom UN. Tu je bio stacioniran holandski bataljon. Napad na Srebrenicu
počeo je 6. jula 1995. i završio se pet
dana kasnije ulaskom VRS pod komandom generala Ratka Mladića.
Neposredno prije pada Srebrenice, u to vrijeme zaštićene zone UN-a,
Hasan Nuhanović je bio prevodilac u
holandskom bataljonu. Izgubio je porodicu, ali je dobio spor u tužbi protiv
Holandije.
“Međunarodna zajednica u formi
UNPROFOR-a je bila ovdje prisutna i pogrešno je kad se kaže da ništa
nije uradila. Nije tačno da ništa nije
uradila, nego je uradila sve pogrešno.
Zbog toga sam ja njih tužio. Ne možete vi nekoga tužiti zato što ništa nije
uradio. Ja sam tužio Holanđane konkretno u ovom slučaju jer su iz hale u
kojoj se nalazimo, znajući šta se dešava
ispred baze, istjerali 6.000 ljudi odavde u smrt. Srpske snage su ubile sve
muškarce i dječake koji su se nalazili
u ovoj hali. Nijednog nisu poštedjeli.
Ubili su mog oca, majku i brata”, tvrdi
Nuhanović.
Prema optužnicama Haškog tribunala, vojnici pod komandom generala
Mladića su od 6. do 19. jula organizovano i sistematski ubili oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Oko
30.000 žena i djece deportovano je za
dva dana.
Na dan obilježavanja godišnjice
srebreničkog masakra 11.jula 2014. u
centru Beograda pojavili su se plakati sa likom haškog optuženika Ratka
Mladića. Na plakatima je pisalo: “Đenerale, hvala ti za Srebrenicu”.
Liberalna partija i Nova demokratska stranka Srbije odale su poštu svim
žrtvama zločina u Srebrenici, izrazile
solidarnost sa porodicama stradalih, i
osudile postavljanje plakata.
Jul-avgust, 2014.
Hronika
Revija FORUM
Obavljena kolektivna dženaza identificiranim žrtvama iz
masovne grobnice Tomašica
Reis Kavazović:
U Prijedoru je izdat ljudski
rod i ta izdaja još traje
Kolektivna dženaza
prijedorskim žrtvama
Na području Prijedora bilo je
59 logora i drugih objekata za
zatočenje. Utvrđeno je kako je na
području Prijedora ubijeno blizu
3.500 osoba, mahom bošnjačke i
hrvatske nacionalnosti. Haški sud
osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine
počinjene na području Prijedora.
U BiH se još traga za više od 8.000
osoba ubijenih u ratu
Jul-avgust, 2014.
K
Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
ako vrijeme odmiče, sve su očitije srazmjere genocida i stravičnih zločina koji
su srpske snage počinile nad Bošnjacima
tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Samo
nekoliko dana nakon još jedne kolektivne dženaze srebreničkim žrtvama - a ovoga puta je vječni
smiraj našlo 175 identificiranih osoba - u Kozarcu
su ukopane 283 žrtve genocida u Prijedoru.
13
Iz našeg ugla
Revija FORUM
Grobnica Tomašića
Kolektivne dženaze, čiji se kraj
ne nazire, nešto ranije obavljene su
i u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku.
Kako je kazao reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović, koji je predvodio dženazu
ubijenim Prijedorčanima, „svjedočimo dubokom bezdanu u kojem je rođeno zlo zločina genocida, zlo začeto u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i
uzgajano na poljima mržnje».
Bezdušni svijet
- U Prijedoru je počinjen genocid. Ovdje, u Prijedoru, izdat je ljudski rod i ta izdaja još uvijek traje u
Hagu i Njujorku. Masovna grobnica
Tomašica je slika tog bezdušnog svijeta, njegovo ružno lice, izdajnički i
kukavički duh koji se boji da presudi genocidu koji je ovdje počinjen.
Možda nećemo upamtiti nakazna
lica svih zločinaca koji su počinili genocid nad našim narodom, ali
ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu
osudili za ono što su činili-poručio
je Kavazović na kolektivnoj dženazi
prijedorskim žrtvama u Kozarcu, u
još jednoj dolini šehida.
Na području Bosanske krajine
do sada je otkrivena 131 masovna
grobnica, od čega samo u Prijedoru i
okolici 61 grobnica. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata za zatočenje. Utvrđeno je kako
je na području Prijedora ubijeno blizu 3.500 osoba, mahom bošnjačke i
14
Mezarje u Prijedoru
hrvatske nacionalnosti.Haški sud
osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine
počinjene na području Prijedora. U
BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih u ratu.
Po riječima Lejle Čengić, portparola Instituta za nestale osobe (INO)
BiH, do sada su pronađene i identificirane 2.082 prijedorske žrtve, a još
uvijek se traga za oko 1.200 bošnjačkih i hrvatskih civila mučki ubijenih
u toku proteklog rata na području
Prijedora.
Krajem prošle godine, nadomak
Prijedora pronađena je najveća masovna grobnica za koju se pretpostavlja da je godinama krila posmrtne ostatke oko hiljadu žrtava. Do
tada je najveća otkrivena masovna
grobnica bila Crni Vrh u istočnoj Bosni, u kojoj je pronađeno 629 tijela.
Inače, u BiH se još traga za više od
8.000 osoba ubijenih tokom agresije.
U Tomašici su, uz posmrtne
ostatke žrtava, pronađeni i lični dokumenti tako da su u Institutu za
nestale osobe BiH mogli zaključiti
da je riječ o stanovnicima Prijedora i okolnih mjesta, tamo gdje su
u suštini ljudi i najviše i ubijani, u
mjestima: Rizvanovići, Čarakovo,
Sredice, Bišćani i sam centar grada, te logori Keraterm i Omarska.
Institut za nestale osobe je godinama znao za grobnicu u Tomašici,
ali ne i tačno mjesto - sve dok nije
prigovorio jedan bivši pripadnik
Vojske Republike Srpske koji je dao
informaciju o ovom lokalitetu. Dio
ove masovne grobnice bio je izmješten na lokalitet Jakarina Kosa, koji
je, takođe, na području Prijedora.
Otud su 2001. godine ekshumirani
posmrtni ostaci 373 žrtve. Tu su pronađena nekompletna tijela. Radilo se
o sekurdarnoj grobnici. Dio žrtava iz
Tomašice izmješten je na lokalitet
Jakarina Kosa s ciljem da se žrtve nikada ne pronađu i zločin nikada ne
dokaže.
Dakle, spisku prijedorskih mjesta užasa, kao što su logori Omarska,
Trnopolje, Keraterm, te Korićanske
stijene gdje je strijeljano oko 250
nedužnih Bošnjaka, krajem prošle
godine dopisana je i do sada najveća
pronađena masovna grobnica Tomašica, inače lokalitet nekadašnjeg
rudnika željezne rude. Dvije decenije nakon zločina, porodice stradalih
pitaju se zbog čega se toliko dugo
čekalo na otkrivanje Tomašice, kako
uopšte objasniti zavjet šutnje i kada
će odgovorne napokon stići zaslužena kazna.
Mnogi Prijedorčani, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Tomašici,
ubijeni su na kućnom pragu, a nekoliko stotina njih u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.
- Ta najkrvavija noć bila je 27. jula
kad je pobijena kompletna spavaona,
odnosno 208 ljudi. Svi su potovareni u taj kamion, poslagali su ih kao
vreće. Damir Došen, koji je osuđen
Jul-avgust, 2014.
Hronika
Revija FORUM
Efendija Mekić: Svako ko je bio
u Prijedoru i Kozarcu 1992. mogao je biti u ovim tabutima
Zato nema
zaborava ni
oprosta
Muftija bihaćki Hasan efendija Makić kazao je da je „svako ko je
1992. bio u Prijedoru i Kozarcu mogao je biti u ovim tabutima“. Posebno
ga je potresla dženaza Sulejmana ef. Dizdarevića, imama iz Čarakova sa
kojim se družio i kojeg je veoma poštovao.
- Efendija Dizdarević je strijeljan sa grupom svojih džematlija
ispred džamije u kojoj je služio 20. jula 1992. Mjesec prije toga nazvao
me telefonom da me kao glavnog imama obavijesti. Rekao mi je da mi
se javlja iz komandnog mjesta srpskih snaga u Čarakovu. Rekao je da
su svi stanovnici predali oružje krajem maja. Dva mjeseca kasnije srpske snage su ih opkolile, svih šest džemata i u toku jednog dana ubile
1.850 osoba. To su, između ostalog, ovi ljudi koji su pronađeni u Tomašici. Pobijen je nenaoružan i nevin narod - naglasio je efendija Makić. Emir Ramić u jednom od
svojih tekstova napisao je sljedeće: “Genocid u Prijedoru sa
svojim sastavnim dimenzijama
kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za
spoznaju srpsko-crnogorskog
zločina protiv čovječnosti i
zločina protiv humanitarnog i
ratnog prava za vrijeme agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima. Nažalost, dimenzije
prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu
pravde u Hagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom
nezamislivih metoda ubijanja,
mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni
i duhovni dokazi o postojanju
bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti
ideje Bosne i bosanskog duha
na kojima se zapravo temelji
ujedinjena Evropa i civilizovani svijet... Prijedorske žrtve
su ubijene zarad velikosrpskih
nacionalističkih ciljeva, jer tim
ciljevima smetaju Bošnjaci,
muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava
ni oprosta... Prijedorski Srbi,
budite ubijeđeni da prognani
Prijedorčani neće odustati od
borbe za istinu i pravdu, sve
dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne
postigne pravda za postradale,
ne donese mir za preživjele i
ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru“.
u Haškom tribunalu na pet godina
(zato što je priznao krivicu) nam je
rekao da će ta grupa biti odvedena i
ukopana u Tomašici. Znači u ono vrijeme se znalo, a što se krilo ne znam
- kaže bivši logoraš Fikret Alić, čija
je fotografija iza logorske žice, obišla
svijet.
Mirsad Duratović iz Udruženja
logoraša Prijedora kaže da ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati
strijeljanje, ubijanje, masakriranje
nevinih Prijedorčana, njihov transport.
- Recimo, moje selo Bišćani je
tridesetak kilometara udaljeno od
Tomašice. Znači toliko dugo je neko
vozio kamione sa stotinama ljudi na
jednom kamionu - s tih kamiona je
bukvalno krv lila čitavom trasom i odvezao ih je u neku jamu koju je
prethodno napravio, dubine 10 metara, i onda najvećim mogućim rudničkim mašinama gurao kao najveći
otpad.I na kraju, taj neko je o svemu
tome 21 godinu šutio. Ne znamo šta
je teže - sami način ubistva ili ta šutnja. Ubijeno je 2.200 ljudi. Niko nije
našao za shodno da za ovih 13 ili 14
godina, otkako smo se mi vratili u
Prijedor i kod tolikog broja živih
Jul-avgust, 2014.
svjedoka, da podigne barem jednu
optužnicu. Mi očekujemo da će Tomašica pokrenuti stvari sa mrtve
tačke. Tražimo od državnog tužilaštva da se konačno uhvati u koštac sa
ratnim zločincima u Prijedoru. Ako
to ne mogu, neka dođu drugi ljudi
koji to smiju raditi – kaže Duratović.
Istražioci su još 1996. godine došli do saznanja da se u Tomašici krije
masovna grobnica. Lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti u ratu, ali
i poratnim godinama, bunilo se tajno
tražeći premještanje grobnice zbog
nepodnošljivog smrada koji je dopirao do njihovih kuća. Međutim, niko
od njih nije želio otkriti tajnu koju
krije Tomašica. A onda, proradila je
savjest jednog od pripadnika Vojske
Republike Srpske koji je sudjelovao
u zakopavanju tijela, pa je tako otkrivena tačna lokacija grobnice.
Izvještaj CIA-e
Američka Centralna obavještajna
agencija (CIA) je u svom dokumentu
još u decembru 1995. godine, sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti, navela mjesta masovnih grobinca u BiH,
među kojima je i Tomašica, u koju
15
Hronika
su pripadnici srpske vojske, kako bi
prikrili tragove, na vrhu zakopali životinje.
„U protekle četiri godine počinjena su mnoga zvjerstva širom BiH.
Srpske snage počinile su najgora djela na početku konflikta 1992. godine,
kada su napale i okupirale ključne
centre na sjeveru, istoku i jugu Bosne. Samo su bosanski Srbi provodili
jasno organiziranu i kampanju etničkog čišćenja širokih razmjera. Oni
koji su se odupirali pripadnicima
JNA i srpske vojske ubijani su, slani
u koncentracione logore, a njihovi
domovi su spaljeni.Tijela ubijenih u
etničkom čišćenju bacana su u obližnje rijeke ili su ukopavana u masovne grobnice. Do jeseni 1992. godine,
mnogi nesrbi ubijeni u operacijama
etničkog čišćenja bili su kremirani.
Vođstvo bosanskih Srba počelo je
operaciju sakrivanja tragova i dokaza etničkog čišćenja i zvjerskih ubistava.Gradove Prijedor, Sanski Most
i Banju Luku u sjeverozapadnoj Bosni kontrolisali su bosanski Srbi, koji
su većinu nesrba protjerali ili ubili.
Oni koji su završili u zarobljeništvu
odvedeni su u koncentracione logore
u Keratermu, Omarskoj i Manjači.
Etničko čišćenje nesrba, uglavnom Bošnjaka, počelo je na sjeveroistoku Bosne, u gradovima kao što
su Brčko, Bijeljina, Bosanki Šamac i
Zvornik“, navodi se na početku CIAnog teksta od 22. decembra 1995. godine, koji je nosio oznaku “tajno”.
O zločinima u Prijedoru pisale su mnoge poznate ličnosti. Tako
prof. dr. Ferid Muhić, između ostalog, kaže da Prijedor nije istorijska
tema, ni tema istorije. „Naprotiv,
čitava ljudska posebno evropska,
i osobito balkanska budućnost
mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo
u Prijedoru.”, upozorava Muhić Poznati Američki novinar, koji je izvještavao iz Bosne i Hercegovine tokom agresije na ovu zemlju, u svojoj
knjizi «Svjedok genocida», između
16
Revija FORUM
Grobnica Tomašića
ostalog, piše: „Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području
prijedorske općine, najgrozorniji su
od svih mučilišta koje je svijet ikada
vidio. U njima su klali Bošnjake kao
zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali
do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu
iz utroba i na njihove oči komadali“. Novinarka „Associate Pressa“ Šeril
Vajtenauer piše kako je početkom
1992. godine Prijedor preko noći postao središte genocida.
„Meta ovog nehumanog postupka bilo je nesrpsko stanovništvo ove
opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast
od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po
organizaciji i brutalnosti nimalo nisu
razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji
se nisu uklapali u plan velike Sbije
koja je forsirana od strane tadašnjeg
fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena
od ekstremnih bosanskih Srba... Dobro naouražane snage ekstremnih
bosanskih Srba su 1992. g. opkolile
Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a
bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila
bilo je silom otjerano i zatvoreno u
logore ili ubijeno na licu mjesta“.
Ed Vilijami (Vulliamy), koji je 1992.
godine razotkrio namjere tadašnjih
vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina „Guardian“, uspio je
da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u
prijedorski logor smrti Omarska. O
tome Vulliamy kaže:
Lažni izgovori
- Potrošio sam dane i dane dok
nisam došao do potrebnih odobrenja
od Karadžića da odem u prijedorske
logore. Konačno kad mi je Karadžić
odobrio, susreo sam se sa Stakićem,
Kovačevićem, Arsićem i Drljačom,
koji mi nisu dali da ulazim sve pod
nekim lažnim izgovorima. Na kraju
nudili su mi logor u Manjači jer su
znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene
u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo
je to mjesto gdje sam ja morao da
uđem. Da bi me odvratili, pucali su
nam iznad glava i pored automobila
govoreći da ih mudžahedini upravo
napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti.
Konačno su mi dozvolili da prođem
kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su
Jul-avgust, 2014.
Hronika
Revija FORUM
hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao
gladni psi koji se vrte u krug. Jednog
logoraša sam nešto pitao i sjećam se
da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti
laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo
mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog
čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje
u blizini Londona. Omarska je bila
užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti
od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je
odredila da me sve to prati do dana
današnjeg. Prate me sjećanja, prate
me duhovi mrtvih a prate me i ljudi
koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera
da im je dato pravo ime genocid. Ta
stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana.
Predsjednik Haškog tribunala
Teodor Meron posjetio je masovnu
grobnicu Tomašica, izrazivši nadu
u kažnjavanje zločinaca. Meron je
kazao kako se nada da će rad Haškog tribunala i nacionalnih sudova
u regionu dovesti pred lice pravde
počinioce zločina i ponuditi makar
malo utjehe preživjelima i porodicama ubijenih.
- Teško je za mene da stojim na
ovom mjestu gdje se nalazite licem
u lice sa hororom koji jedan čovjek
može učiniti drugom čovjeku - izjavio je Meron, nakon što je obišao područje masovne grobnice u Tomašici
kod Prijedora.
Međutim, predsednik Udruženja
logoraša „Prijedor ‘92“ Mirsad Duratović, kaže da oni koji su odgovorni
za ubijene u Tomašici, ali i u drugim
stratištima Prijedorčana, ne samo da
nisu kažnjeni već su i nagrađani.
- Nijedan član Kriznog štaba Prijedor nije kažnjen. To su sada ‘ugledni ljudi’, nagrađeni su direktorskim
funkcijama u javnim preduzećima
i ustanovama, to su univerzitetski
profesori, zaposleni u gradskoj administraciji - kaže Duratović.
U prilog takvoj tvrdnji ide i činjenica da se o genocidu i stravičnim
Jul-avgust, 2014.
zločinima koje su počinile srpske
snage ne samo šuti u Republici Srpskoj, nego se ti zločini čak i negiraju,
u čemu prednjači predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čime
populistički kupuje glasove Srba u
manjen bh. entitetu.
Međutim, porodice ubijenih Prijedoračana i brojnih žrtava srpske
agresije širom Bosne i Hercegovine
ne ćute. Njihov krik bola i nepravde
je i dalje snažan i veoma jak bedem
protiv zaboravljanja onoga što im
se dogodilo. Glavni imam medžlisa
Islamske zajednice Kozarac Amir
ef. Mahić je na dženazi ubijenim
Prijedorčanima, pred 283 tabuta,
poručio „svima onima što su našu
braću i sestre, djecu poubijali, a ništa im nisu učinili, što su dvije decenije krili njihove kosti nakon što
su ih ubili da im to nikada neće biti
zaboravljeno»:
- Na svim mjestima ćemo govoriti
i istinu isticati i sve prenositi na buduće generacije. Pravdu ćemo tražiti
na svim sudovima, a u konačnu presudu Gospodara ne sumnjamo. Bit
ćemo vam vaša najveća noćna mora,
dok grijeh ne otplatite. 17
Hronika
Revija FORUM
Potpisana Deklaracija
o traganju za
nestalim osobama
M
OSTAR / BEOGRAD –
Predsjednici Crne Gore
Filip Vujanović, Srbije
Tomislav Nikolić, Hrvatske Ivo Josipović, i predsjedavajući Predsedništva Bosne i Hercegovine Bakir
Izetbegović potpisali su u Mostaru
Deklaraciju čiji je cilj da se podstakne
uspješniji proces traganja za osobama
nestalim tokom proteklog rata na području bivše Jugoslavije, i ranijih ratova tom području.
Dokument, koji je pripremila Međunarodna komisija za nestale osobe
(ICMP), koja je naslovljena kao “Deklaracija o ulozi država u rješavanju
pitanja osoba nestalih usljed ratnih
sukoba i kršenja ljudskih prava”, pot-
18
Predsjednici potpisuju Deklaraciju
pisan je sa namjerom da ga kasnije
potpiše što veći broj država u svijetu,
bez obzira na to da li su trenutno zahvaćene ovim problemom. Cilj Deklaracije je iisticanje primarne odgovornosti državnih vlasti u riješavanju pitanja nestalih, a njeni prvi potpisnici
su zemlje i njihove zemlje nasljednice
koje su bile strane u Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Deklaracija naglašava primarnu
odgovornost državnih tijela u radu
na pitanju nestalih i potrebu da se
obezbijedi da mehanizmi i metode
koje se koriste, poštuju ljudska prava
i principe vladavine zakona. Dokument obezbjeđuje da se podrže prava
članova porodica nestalih i da preži-
vjeli i civilno društvo imaju pristup
informacijama u vezi sa sudbinom
i pravilnom istragom, kao i istini i
pravdi. Deklaracija je opšteg karaktera, ali je i jedan od inicijalnih koraka ka osnivanju međunarodne organizacije koja će biti prva na mjestu
nesreća.
Prema podacima ICMP, u ratovima na području bivše Jugoslavije
nestalo je oko 40.000 osoba od čega
je najveći broj (oko 30.000) u BiH.
Ceremoniji potpisivanja prisustvovale su i porodice nestalih, uključujući
članove regionalne koordinacije asocijacija porodica iz bivše Jugoslavije,
kao i predstavnici OEBS.
D.B.
Jul-avgust, 2014.
Hronika
Revija FORUM
Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića
Ne smijemo
zaboraviti nestale
T
ražimo da ovo društvo pamti,
a institucije da rješavaju problem nestalih. Da progovore
ljudi koji znaju istinu, kako bismo saznali gdje se nalaze posmrtni ostaci našeg oca –poručile su sestre Nurković.
Memorijalnim mini-maratonom
„Tragom nestalih - sjećanje na Halita
Nurkovića”, 27. jula obilježena je još
jedna godišnjica od nestanka rožajskog
taksiste, kojem se na Kosovu, kod Peći
izgubio svaki trag 1999. godine. Halit
je tog dana prevezao mušteriju, u selo
Gornji Petrić i tu potonuo u mrak ćutanja.
Učesnike sjećanja, pohoda na Hajlu, pozdravio je predsjednik Opštine
Ejup Nurković koji je pozvao odgovorne na Kosovu i u Crnoj Gori da porade na rasvjetljavanju sudbina nestalih,
među kojima je i Halit.
- Na taj način bi okončali patnju
porodica nestalih i umirili njihovu dugogodišnju bol. U ime opštine Rožaje,
on se zahvalio učesnicima maratona.
- Nadam se da ćete svojim hodom do
Hajle dati podstrek odgovornima da
rade svoj posao i da pomognu u pronalaženju posmrtnih ostataka svih nestalih - poručio je Ejup Nurković.
Staza, kojom su se kretali učesnici
memorijalnog maratona, od gradskog
trga do planinarskog doma „Grope” na
Hajli , duga je oko 17 kilometara, ali su
svi učesnici stigli na cilj. Učestvovali su
planinari, trkači, izviđači i drugi sportisti i građani iz naše zemlje, BiH, Srbije i
Kosova uz preventivnu pažnju pripadnika policije i medicinske ekipe Doma
zdravlja Rožaje.
- Ni jedno društvo ne smije da zaboravi hiljade nestalih tokom ratova, koji
još nijesu pronađeni. Mora da traga za
Jul-avgust, 2014.
njima, kako bi oni i njihove porodice
konačno pronašli mir - poručili su učesnici memorijalnog pohoda na Hajlu.
O nestalima svi ćute
Maraton je još jedan u nizu javnih
pokušaja animiranja potrage za našim
ocem, kazala je Elsana Nurković.
- Glavni cilj je da se oživi sjećanje
na njegovu sudbinu. Na žalost, za deceniju i po, niko ko bi trebao da se bavi
rasvjetljavanjem sudbine nestalih ne
radi svoj posao. Sigurne smo da postoje svjedoci koji znaju šta se desilo
našem ocu, pa se nadamo da će se kod
njih probuditi svijest, te da će oni jednog dana progovoriti, dati nam makar
anonimni znak gdje su tatini posmrtni
ostaci. Želja nam je da pronađemo zemne ostatke našeg oca i da ga sahranimo dostojanstveno na mjestu koje je
za života obilježio, a to je pored naše
majke. Ne možemo naći mir sve dok
Sestre Nurković
sa potomcima
mu ne ispunimo tu želju - kazala je Elsana, ističući da ne osjećaju ni gorčinu
ni mržnju, već ljubav koja sve članove
njene porodice podupire u istrajnosti.
U ime porodice, Elsana i Indira Nurković, su pozvale sve one koji nešto
znaju o nestanku njihovog oca da pokažu ljubav i saosjećanje i obavijeste ih
o tome, makar i anonimno.
- Ovim putem želimo da pošaljemo
poruke ljudima u regionu koji imaju
informacije o nestalima da pomognu u
rasvjetljavanju njihovih sudbina. Molimo sve da nam pomognu da ugasimo
agoniju u kojoj živimo deceniju i po apelovale su sestre Nurković.
Elsana je podsjetila da su od državnih organa Crne Gore, prije četiri godine dobile obećanja, ali konkretna akcija je izostala. Ne postoji stvarna odlučnost da se nešto po tom pitanju uradi.
Nadamo se da ćemo ovakvim događajima podstaći institucije da rade svoj
posao, a prije svega ljude dobre volje
19
Kritičke paralele
koji znaju nešto o nestanku i stradanju
našeg oca da to podijele sa nama, poručile su sestre Nurković.
Memorijalni maraton je organizovala porodica Nurković u saradnji sa
planinarskim društvom „Hajla”
Halitove ćerke
Raspitao sam se kod mnogih, istinu vam govorim: Halit Nurković je bio
srećan čovjek. Jedan od onih ljudi koji
život doživljavaju kao dar, umiju mu
se radovati i radost dijeliti sa drugima.
Dom njegov je bio ta luka radosti: šest
ćerki, šest njegovih od zlata jabuka.
Halit je izgubio život 1999. godine,
zato što je vjerovao ljudiima. U njegovim Rožajama, tokom NATO bombardovanja spas su našli hiljade i i hiljade
prognanih kosovskih Albanaca. Halit je
sve činio da im olakša boravak u svom
gradu, a kad je rat stao on, taksista, vraćao je ljude natrag njihovim kućama.
Po svemu što se zna, ubili su ga albanski ekstremisti. Nikada niko nije
otkrio njegove ubice, niko njegovim
ćerkama nije pomogao da nađu njegove posmrtne ostatke. Petnaest godina
traje njihova golgota.
Revija FORUM
Sve nekako neizdrživo vuče na kliše, na znanu priču o ljudima: dobro se
dobrim ne vraća. U svijetu tupih i ravnodušnih za ljudsku bol, tako je malo
falilo da se i Halitova vjera u ljude i njegova smrt i tragedija njegove porodice,
pretvore u trijumf cinizma.
Bio sam prošlog vikenda na Hajli. S
radošću sam prihvatio poziv Halitovih
ćerki da prisustvujem susretu planinara i prijaetelja i mini maratonu ogranizovanom u znak sjećanja na njihovog
oca i sve slične žrtve širom bivše domovine. Kakav je to bio trijumf ljudskosti
nad ništavilom. Zajedno, mladost Crne
Gore, Srbije, BiH, Kosova, u planini, u
igri u nadmetanju u druženju. Kao velika, velika Halitova porodica, zapisao
je na svom facebook profilu Esad Kočan nakon povratka sa Hajle.
Na lađi prijateljstva
Ljubav prema Halitu u Rožaju
ne prestaje i to svake godine Rožajci
pokazuju odazivajući se na memorijalni mini maraton od Rožaja do
planinarskog doma Grope na planini
Hajli, maratonu koji organizuju njegove kćeri u nastojanju da nađu svog
oca i odgovornima daju do znanja da
Halita Rožajci vole i ne zaboravljaju.
Kakanjski gigant, entuzijasta, sportski
radnik, izviđač, magistar sporta i tjelesnog odgoja, Irfan Hasagić, prijatelj
svih pozitivnih ljudi, prijatelj Indire,
jedne od Halitovih kćeri, organizovao
je grupu Kakanjaca da posjete Rožaje,
odaju počast Halitu i pokažu saosjećanje njegovoj porodici.
Prijateljstvo je lađa koja vozi, plovi
i leti. Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini, oni premošćavaju geografske širine i geografske
dužine. Irfanovo prijateljsvo sa Indirom bilo je lađa kojom smo doplovili
do Rožaja, luku na 1000 m n/v a onda i
do vrha Hajle na 2403 m n/v, tamo smo
upoznali divne ljude i počeli da gradimo brodove prijateljsta sa rožajcima.
Hvala sestrama, Indiri, Adeli, Elsani, Saneli, Samiri i Azreni Nurković,
hvala Bećiru, Sadiku, Saniju i svim
Rožajcima na gostoprimstvu i divnom
druženju i, naravno, hvala Irfanu što
nam je sve ovo organizovao.
Zapisao je Emir Vispahić iz Kaknja.
Priredio E. Pašić
Zločine nećemo zaboraviti
U okviru inicijative Ženski sud - feministički pristup pravdi, a povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Crne Gore, 22. i 23. maja ove godine organizovana je
posjeta mjestima zločina počinjenih tokom devedesetih
u Crnoj Gori. Posjetu je prganizovao Centar za žensko
i mirovno obrazovanje „Anima“ iz Kotora, a pridruzile
su im se i druge NVO.. Aktivisti su obišli Morinj - logor
za hrvatske zarobljenike 1991/2, Herceg Novi - grad sa
najvećim brojem deportovanih Bošnjaka-muslimana
koji su ubijeni u BiH 1992, Bukovicu - mjesto etničkog
čišćenja Bošnjaka-muslimana 1992/3, Kaluđerski laz mjesto na kom su pripadnici Vojske Jugoslavije ubili
šest civila albanske nacionalnosti, a koje personifikuje
još šesnaest ubijenih albanskih civila sa Kosova u periodu od aprila do juna 1999. godine, Murinu - mjesto
koje je bilo meta NATO bombardovanja u kom je stradalo šest civila među kojima troje djece.
Predstavnici „Udruženja građana Bukovice“ su podsjetili da je u periodu 1992-95. u Bukovici ubijeno šest
20
osoba, oteto 11, od kojih je petoro razmijenjeno u Goraždu za srpske borce, dva lica su izvršila samoubistvo
usljed torture Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore,
pretučeno je oko 70 ljudi, zapaljeno je osam kuća i džamija u selu Planjsko, a eksplozivom je porušen kameni
minaret u selu Raščići. Protjerano je blizu stotinu porodica sa prostora Bukovice. Za ove zločine bilo je optuženo sedam pripadnika VJ i policije Crne Gore, ali zbog
nedostatka dokaza svi su oslobođeni.
Izvršna direktorica „Anime“ Ljupka Kovačević kazala je da: „Obilaskom mjesta zločina, izvršavamo naš
etički zadatak, činimo vidljivim zločine činjene u naše
ime i preuzimamo „breme odgovornosti“. Na taj način
se, kako je kazala, prozivaju institucije države da uspostave vladavinu prava za sve i da preduzmu mjere koje
obezbjeđuju tranzicionu pravdu, sigurnost i bezbjednost
svih stanovnika u Crnoj Gori, afirmiše se potreba suočavanja sa prošlošću kako bi se spriječile zloupotrebe ljudi
i zločini u budućnosti.
J. Durgut
Jul-avgust, 2014.
Hronika
Revija FORUM
U Baru otvoreni Islamski centar i džamija
Važna istitucija za muslimane
U
prisustvu najviših državnika
Crne Gore i Turske, predstavnika Islamske zajednice,
brojnih političara, vjernika i građana,
u Baru je 30. maja 2014. godine svečano otvoren Islamski kulturni centar
i džamija Selimija.U prisustvu predstavnika Islamske zajednice, najviših
državnika Crne Gore i Turske, brojnih
političara, vjernika i građana, u Baru
je svečano otvoren Islamski kulturni
centar i džamija Selimija.
Čast da otvori ovaj objekat, koji je
najveći ove vrste u Crnoj Gori, i među
najvećima na Balkanu pripala je zamjeniku premijera Republike Turske
Emrullahu Išleru.
Svečanom otvaranju prisustvovali su Reis Islamske zajednice u Crnoj
Gori Rifat ef. Fejzić, predsjednik Crne
Gore Filip Vujanović, predsjednik
Jul-avgust, 2014.
Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, potpredsjednik Suljo Mustafić, potpredsjednik Vlade Crne Gore
Rafet Husović, ambasador Turske
u Crnoj Gori Mehmet Nijazy Tanilir, ambasador Crne Gore u Turskoj
Ramo Bralić, zamjenik generalnog
direktora TIKA-e Alin Maskan, kao i
brojni poslanici turskog i crnogorskog
parlamenta.
Otvaranju su prisustvovali i Husein Smajić, zamjenik Reisu-l-uleme
BiH, glavni imam Sarajeva Ferid Dautović, glavni imam u Zagrebu hafiz
Aziz Alili, imami iz svih krajeva Crne
Gore, predstavnici katoličke i pravoslavne crkve, brojni predsjednici opština, kao i veliki broj vjernika i građana.
Da je riječ o jednom od najvećih
događaja u Crnoj Gori, svjedoči i di-
rektan prenos na državnoj teliviziji
Crne Gore, kao i prenos na satelitskom kanalu RTCG. Veliki broj novinara iz Crne Gore, Turske i Bosne i
Hercegovina pratio je svečano otvaranje Centra i džamije Selimije.
Reis Islamske zajednice u Crnoj
Gori Rifat ef. Fejzić zahvalio se svima koji su došli na svečano otvaranje
ovog objekta.
„Ovo je najznačajniji trenutak u
novijoj istoriji muslimana Crne Gore.
Bar je prepoznat kao grad multietičnosti, u kojem žive sve religije, zajedno i složno. Tako je bilo vijekovima.
IZCG će uvijek davati maksimalni
doprinos poštivanju različitosti u
Baru i u Crnoj Gori. Drago mi je da
su danas ovdje ljudi iz državnog vrha
Crne Gore i Turske. Rekao sam da je
Bar prepoznat kao grad multietično-
21
Hronika
sti. Jedan od razloga je i taj što je sultan Selim ostavio povelju, da niko ne
smije udarati na obraz, dostojanstvo,
kao i religijske objekte nemuslimana
Bara”, poručio je Fejzić.
Zamjenik premijera Turske,
Emrullah Išler prenio je pozdrave predsjednika Turske Abdullaha
Gula, i premijera Redžepa Tajipa
Erdogana. On je kazao da je otvaranje ovog objekta znak da postoje
dobri odnosi između dva naroda.
„Danas svjedočimo da su odnosi između Crne Gore i Turske utemeljeni na
jakim istorijskim korijenima. Zahvalni smo državi Crnoj Gori što je doprinijela miru i napretku zemlje, kao i na
podršci koju je davala tokom izgradnje ovog objekta. Turska je spremna
da pomaže prijateljskoj Crnoj Gori,
kao i da podržimo mir i stabilnost.
Etničke razlike nikada ne mogu da
budu razlog sukoba”, kazao je Išler.
On je napomenuo da je TIKA najzaslužnija za dobre odnose dvije zemlje.
“TIKA je most spajanja Crne Gore i
Turske. TIKA je od 2007. godine realizovala preko 150 projekata”, poručio
je Išler.
Prisutnima se obratio i potperdsjednik Vlade Crne Gore Rafet Husović i naglasio da odnosi Crne Gore i
Turske idu uzlaznom putanjom u ekonomskom, obrazovnom, kulturnom,
vjerskom i svakom drugom smislu.
.Na svečanosti je promovisana i 3. generacija učenika medrese
„Mehmed Fatih“ a direktor Rahman
ef. Kačar je tom prilikom poželio da
im Allaha dž.š., otvori puteve dobra.
Kamen temeljac za ovaj objekat
položen je 28. jula 2002. godine, kada
je počela izgradnja Islamskog centra i
centralne džamije sa višenamjenskim
sadržajima.
Radovi koji su trajali dvanaest godina, uz prekide nastale zbog prikupljanja sredstava i rješavanja planske
dokumentacije, tekli su u nekoliko
faza. U početku, prikupljan je novac od mještana, vjernika-donatora,
te privrednika i barskih iseljenika iz
SAD i Zapadne Evrope, kako bi se završio dio planiranih radova. Završetak
objekta džamije, prostora kulturnog
22
Revija FORUM
centra, njegovo uređenje i opremanje,
u periodu 2013-14. godine u potpunosti je finansiran sredstvima koje je
obezbijedila turska vladina razvojna
agencija TIKA, a radove je izvodila
firma Siyahkalem iz Ankare.
Objekat kulturnog centra i džamija pripadaju jedinstvenom kompleksu, kapaciteta do dvije hiljade
klanjača, čija izgradnja, kao i namjena
i funkcija, prevazilaze karakter molitvenog objekta. Džamija nosi ime
Selimija, u spomen na prvu izgrađenu
džamiju u Starom gradu, od koje danas postoje sačuvani samo temelji.
Islamski kulturni centar sastoji se
od dva krila. U desnom krilu nalaze
se učionice i informatički kabineti,
dječiji vrtić sa modernom opremom
i igralištem, biblioteka i čitaonica,
istraživački centar, musafirhana i
muhabethana, sanitarni čvorovi i kupatila, kancelarije za službenike i administraciju Odbora. U lijevom krilu
je smješten restoran sa orijentalnom
kuhinjom, sala za šerijatsko vjenčanje, sala za simultano prevođenje,
butik sa vjerskim rekvizitima, apartmani za goste, a poseban dio ovog
jedinstvenog kompleksa predstavlja
višenamjenska sportska i kongresna
hala.
Islamski centar na dubokim
korijenima
Bar je grad različitih kultura i
bogatog viševjerskog i višenacionalnog sklada, podsjetio je ĆAZIM
Hronika
Revija FORUM
Detalji sa svečanog otvaranja
ALKOVIĆ- PREDSJEDNIK ODBORA ISLAMSKE ZAJEDNICE BAR
Bismillahi-rahmanir-rahim!
Uvaženi Reise Islamske zajednice,
poštovani Predsjedniče države Vujanoviću, Predsjedniče Skupštine Krivokapić, Potpredsjedniče Vlade Crne
Gore Husoviću, Potpredsjedniče Vlade Turske g-dine Išler, Potpredsjedniče Skupštine Crne Gore Mustafiću,
ministri, poslanici, ekselencije, cijenjeni Nadbiskupe barski (monsinjor
Zef Gaši), Župnik barski (don Simo
Ljuljić), Paroh barski, Radoman Mihailović, predstavnici TIKE, predsjednici Opština, dame i gospodo,
dragi gosti, braćo i sestre!
Osobita mi je čast i zadovoljstvo
što vas mogu sve poselamiti i zaželjeti
dobrodošlicu u ime domaćina, Odbora Islamske zajednice Bar, za koji je
današnji dan poseban, možda i najznačajniji u njegovoj pisanoj istoriji.
Islamska zajednica u Baru, kao
organizovana institucija, postoji više
od 440 godina. Naši korijeni su ovdje jako duboki, na svakom koraku
imamo svjedočanstva materijalne i
duhovne kulture. Iako razoreni zemljotresima, oružjem i ljudskom nebrigom, ponovo su obnavljani i čuvani brižnom pažnjom barskih vakifa i
vjernika. I danas sve građevine plijene svojom ljepotom I svježinom.
Džamije, sahat-kula, brojne česme
i mostovi, vodovodi, kaldrme, mejtefi,
kao i vakufi, kao što je ova zemlja na
Jul-avgust, 2014.
kojoj se danas nalazimo, svjedoče o
materijalnim ulaganjima muslimana
u svoju zajednicu i prostor u kome
žive, o njegovom procvatu I napretku
u periodu od nekoliko vijekova. Brojni vjerski rukopisi, književna djela, te
dokumenta i defteri, kao I nadgrobni
nišani, stari stotinama godina, govore
o utemeljenosti i trajanju islama na
teritoriji Bara.
Bar je danas grad različitih kultura i bogatog viševjerskog I višenacionalnog sklada. U njemu živi oko
45 hiljada stanovnika, od čega je oko
trećine, pripadnika islamske vjere.
Zbog skučenosti postojećih džamija,
te nedostataka pratećih sadržaja,a
prevashodno zbog modernog pristupa zadovoljenju vjerskih, obrazovnih i kulturnih potreba, odlučili
smo se za ovako složen zahvat - izgradnju Islamskog kulturnog centra
i džamije.
Jul-avgust, 2014.
Objekat koji danas otvaramo je
veliki poduhvat koji je ujedinio sve
muslimanske vjernike i džemate u
Baru. Džamija Selimija se zvala prva
barska džamija, izgradjena 1572.godine u Starom gradu. Ova današnja
Selimija, sa Centrom, napravljena je
na zemlji koju je vakifa iz Starog Bara
Fatima Omerbašić, ostavila džematu
Tudjemila. Punih 12 godina, gradili
su ih svojim novcem svi džemati od
Gorane i Mrkojevića do Novog Bara,
gradili su ih naši iseljenici koji žive u
Njujorku, Čikagu i Zapadnoj Evropi.
Dovršila ih je TIKA, sredstvima turske Vlade, kojoj dugujemo posebnu
zahvalnost. Ujedno se zahvaljujemo i
našim komšijama drugih vjera koji su
pomogli izgradnju ovog centra.
Ovaj kompleks je zajednički projekat svih pripadnika islama u Baru,
i on pripada svima bez razlike gdje
žive i kada su došli u Bar. U kultur-
nom, obrazovnom i civilizacijskom
smislu, on je značajan za sve gradjane,
za čitavu Crnu Goru i za region. Ovo
će biti Centar okupljanja i sabiranja,
nauke i odgoja, duhovnog uzdizanja i
oplemenjivanja, otvoren za sve ljude
dobre volje, bez razlike na vjeru
Zahvaljujemo i Opštini Bar, odnosno odbornicima, za razumijevanje
koje su iskazali, time što su Islamski
centar, te katolički I pravoslavni hram,
oslobodjeni plaćanja komunalnih naknada. Ujedno, očekujemo da će Opština ubrzati proceduru za davanje lokacije za izgradnju vjerskog objekata
u Novom Baru i proširenje gradskog
groblja za pripadnike islama.
Na kraju, želim se zahvaliti glavnom imamu Mujdinu ef. Miljaimiju
koji je predano radio zajedno sa mojim prethodnicima na ovoj funkciji,
koji su započeli ovaj Centar i vodili
Odbor u najtežim fazama izgradnje.
Šemsudinu Bećoviću, jednom od idejnih tvoraca, u čije vrijeme je započeta
izgradnja, kao i Sulju Mustafiću, koji
je punih deset godina rukovodio Odborom islamske zajednice, samim tim
i gradnjom objekta i doprinio njegovoj afirmaciji i promociji, ovdje i van
granica Crne Gore. Zahvaljujem se i
članovima Odbora za izgradnju, inženjerima, zatim predsjedniku Bajazitu
Karadjuzoviću, izvršnom direktoru
Fahrudinu Zaganjoru, predsjedniku
donatora Jakupu Đeljoševiću, prdsjednicima donatorskih odbora u Čikagu I Njujorku - Hajdaru Šaboviću i
Ćazimu Džaferoviću. Ovo je plod zajedničkog rada, i njihovog kao i svih
onih koje smo okupili oko ovog projekta, svih članova Odbora za izgradnju, gradjana, donatora, projektanata,
izvodjača radova, inženjera, stručne
javnosti, iseljenika, te Islamske zajednice u cjelini, na čelu sa Reisom Fejzićem.
Još jednom vam se svima zahvaljujem, neka Bog Uzvišeni ukabuli
svačiji doprinos, koliki god bio, ostvaren u namjeri da se dovrši Islamski
centar i džamija Selimija u Baru, zaključio je Alković.
E.Pašić
23
Hronika
Revija FORUM
Mjesec empatije i solidarnosti
Ambasada Republike Turske
organizovala je ramazanski iftar, 1.
jula, u restoranu “Troja” u Tuzima
na kojem je počašćeno nekoliko stotina zvanica.
Pozdravljajući brojne ugledne
ličnosti, predstavnike Skupštine
CG, Vlade, poslanike, izaslanike
crnogorskog predsjednika i premijera, ambasadore, predstavnike
islamske, pravoslavne, katoličke
i jevrejske zajednice, Ambasador
Mehmet Miyazi Tanlir je istakao
značaj ramazanskog suočavanja sa
sobom.
- Zajedno, dočekujemo mjesec
Ramazana. Post koji kod svih vjera
predstavlja čišćenje i jedan put ka
Bogu, i u vjeri Ibrahimovoj, to jest
na putu Musaaovom, Isaaovom i
Muhamedovom, te za sve nas, zapravo ima veliki značaj.
Vrijeme je da se u ovom mjesecu
suočimo sa samim sobom, za godinu
koja je ostala iza nas. Ovo je mjesec
čišćenja. Mjesec u kojem se osjeća-
njem sopstvene gladi suosjećamo sa
siromašnima i onima koji su lišeni
nimeta. Neka je mubarek ovaj mjesec empatije i solidarnosti. Neka ovo
bude mjesec u kojem ćemo, okrećući se unutrašnjem svijetu, sjetiti se
milosti, bratstva, naše slabosti, naše
prolaznosti, međusobne zavisnosti
i naše zajedničke sudbine, kazao je
Tanlir.
Ramazanske iftare organizovale su i druge abasade, organizacije,
istaknute ličnosti.
Revija FORUM
Tragedija u Rudniku
Soma - Turska
U gradu Soma na zapadu Turske, u rudniku uglja, 13. maja došlo je do eksplozije, poginuo je 301 rudar, dok je 485 njih spaseno u najgoroj rudarskoj
nesreći u istoriji Turske. Nesreća je izazvala proteste širom Turske na kojima
su demonstranti optužili vlasnike rudnika za ignorisanje sigurnosnih mjera
zbog profita.
Povodom te nesreće u Turskoj, Ambasada u Crnoj Gori otvorila je u Podgorici knjigu žalosti od 14. do 15. maja 2014. godine. Saučešće porodicama nastradalih, turskom narodu i državi izrazili su svi diplomatski predstavnici akreditovani u Crnoj Gori, poslanici Skupštine Crne Gore, ministri Vlade, brojni
funkcioneri iz opština.
U njihovim zapisima izraženo je duboko saosjećanje i solidarnost sa turskim narodom, porodicama i državom Turskom u ovoj, jednoj od najtežih nesreća. Predsjedniku Abdulahu Gulu, premijeru Redžepu Erdoganu, predsjedniku Velike narodne skupštine Džemilu Čičeku izraze žaljenja uputili su Filip
Vujanović, Milo Đukanović i Ranko Krivokapić.
H. T.
Bratstvo ne poznaje granice
Konvoj istanbulske opštine Bajrampaša “Bratstvo ne poznaje granice” prvi put tokom ovogodišnjeg
mjeseca ramazana stigao je u Crnu
Goru, u Rožaje, gdje je priređen tradicionalni zajednički iftar za više od
2.000 građana.
Predsjednik Opštine Rožaje Ejup
Nurković kazao je da je iftarom, opština Bajrampaša- Rožaje podigla na
noge.
Za naš grad mnogo znači što su
večeras ovdje građani iz nekoliko
opština, koji zajednički iftare i druže se“, kazao je Nurković.
Reis Islamske zajednice u Crnoj
Gori Rifat Fejzić iskazao je zadovoljstvo.
„Ovo pokazuje da bratstvo ne poznaje granice. Ovo je jedan fini događaj vjersko-kulturnog karaktera.
Za nas muslimane izuzetno bitan,
jer podsjeća na zajedničku sofru“,
kazao je Fejzić.
24
Hronika
Vijesti iz hronike
Obilježen Dan
bijelih traka u
Prijedoru
U Prijedoru je organizovana protestna šetnja i polaganje cvijeća u
znak sjećanja na 3.100 ubijenih Prijedorčana 1992. godine. I ove godine je (31.05) na glavnom gradskom
trgu u Prijedoru napravljen krug
od 102 ruže sa imenima stradale
djece. Time se simbolično skreće
pažnja i na nepostojanje spomenika nevinim žrtvama sukoba.
Dan bijelih traka se obilježava kao
znak sjećanja na više od stotinu
ubijene djece u ovom gradu kao
i ratne zločine počinjene 1992.
godine. Ovaj datum se obilježava
kao sjećanje na dan kada su, 1992,
lokalne vlasti naredile nesrpskom
stanovništvu da obilježe kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a
da van kuće nose bijele trake oko
ruke, nakon čega počinje ubijanje
i odvođenje ljudi u logore.
Dan bijelih traka oblježava se u mnogim državama, ne samo u region,
nego i širom svijeta. NVO ANIMA je
na Trgu od oružja u Kotoru obilježila
taj Dan. Aktivistkinje Anime su „Protiv ravnodušnosti“ simbolično nosile
bijele trake i podijelile 200 informativnih letaka i tako podsjetile na zločin nad civilima Prijedora.
Traži se
muslimansko
groblje u Budvi
Prije Crne Gore, opština Bajrampaša je ovakve iftare organizovala u
BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu i Ma-
U Budvi i Boki Kotorskoj ne postoji muslimansko groblje, niti
džamija, iako u Budvi živi više
od dvije hiljade muslimana. Na
inicijativu Mešihata Islamske
zajednice Crne Gore, a u saradnji sa rukovodstvom opštine Budva, (14.06) formirana je
radna grupa koja će pokušati da
nađe adekvatno rješenje.
kedoniji, a potom Albaniju, Grčkoj i
Bugarskoj i na kraju u BajrampašiTurskoj.
Jul-avgust, 2014.
Jul-avgust, 2014.
25
Hronika
Revija FORUM
„Galatasaraj
iz Zabrđa“
Vijesti iz hronike
Inicirano osnivanje
Vijeća muslimana
Balkana
Muftije s područja Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Sandžaka, Crne Gore i Albanije potpisale su (07.06) u Sarajevu Izjavu o
načelnom prihvatanju prijedloga
o osnivanju Vijeća zajednica za
kordinaciju sa RABITOM.Izjavom je predviđeno da bi se Vijeće
sastajalo jednom godišnje ili češće
po potrebi, a razmatralo bi pitanja od zajedničkog interesa svih
muslimana Balkana. Muftije su se
sastale u Sarajevu sa reisom-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem i
generalnim sekretarom RABITE
dr. Abdulahom et-Turkijem.
Početak Ramazana
i prve teravije
Početak Ramazama (28.06) obilježen je prvim teravijama u
svim džamijama u Crnoj Gori. U
džamiji Osmanagića u Podgorici, prvu teraviju je predvodio je
Tevfik Yucesoy, koordinator između Islamske zajednice Turske
i Islamske zajednice Crne Gore.
Američka ambasada
organizovala
iftar u Baru
Američka ambasada (18.07) organizovala je u Islamskom kulturnom centru u Baru iftar za pripadnike islamske vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Bio je to deseti iftar koji
organizuje američka ambasada u
Crnoj Gori. Slični događaji organizovani su u Podgorici 2005, 2006,
2008, 2010, u Pljevljima 2007, Ulcinju 2009. i 2011, te u Bijelom Polju
2012, Tuzima prošle godine.
26
Hronika
Revija FORUM
Erčetin i Tanilir predaju spomen ploču
D
elegacija Republike Turske
i poznatog fudbalskog kluba iz te zemlje „Galatasaraj“ posjetila je Andrijevicu, 16. juna
2014. godine i u selu Zabrđe otkrila
spomen ploču dvojici osnivača tog
fudbalskog kluba s početka dvadesetog vijeka – Milu i Pavlu Bakiću.
Ploča je donešena iz Istanbula i
na njoj na turskom i crnogorskom
jeziku piše „U znak ličnog sećanja
na crnogorske učenike gimnazije
Galatasaraj, dvojicu prvih igrača i
osnivača prvog turskog fudbalskog
kluba Galatasaraj, Mila i Pavla Bakića, s neizmernim poštovanjem, Fudbalski klub Galatasaraj.“
Milo i Pavle Bakić, kaže istorija,
su se školovali u istanbulskom Liceju 1905. godine, i zajedno sa još
jedanaest drugova, osnovali su Fudbalski klub Galatasaraj i time postavili temelje ovom sportu u Turskoj.
Podatke o Bakićima otkrio je prof dr
Šerbo Rastoder.
- ”Crnogorac Milo, nogu dugih
kao roda, agresivan kao leopard,
niko mu se ne može približiti, udara
loptu tako snažno kao čekić stenu,
loptom se uvis igra, saigrači se pred
njim stide. Toliko je bio koristan i
vezan za Galatasaraj da se nakon odlaska u domovinu ponovo vratio...“
Ovo je, ističe Rastoder, o Milu zapisao poznati turski novinar, političar i diplomata, inače Milov drug iz
školske klupe, Rušen Ešref Unajdin,
koji kaže da se po završetku Liceja,
Milo nakratko vratio u domovinu i
ubrzo ponovo otišao u Galatasaraj
da igra fudbal i da upiše Vojnoinženjersku akademiju. Po završetku akademije, stiče zvanje oficira i
neko vreme služi osmanskoj vojsci,
u kojoj je imao čin konjičkog potporučnika. Igrao je na poziciji desnog
beka u periodu 1905. do 1910. i bio je
nezamenljivi prvotimac.
- Čudna životna sudbina se poigrala ovim mladićem, rođenim u
Zabrđu 1888. Naime, oktobra 1912.
Crna Gora Turskoj objavljuje rat.
Jul-avgust, 2014.
Vijesti iz hronike
Turska će pomoći
prevođenje
fermana u Perastu
Milo se, poput hiljade iseljenika,
vraća u Crnu Goru i stupa u njenu
vojsku. Tada je imao 24 godine i
raspoređen je u štab Treće divizije. Kasnije je bio oficir, ordonans u
štabu brigadira Janka Vukotića. Kao
poznavalac turskog, grčkog i francuskog jezika bio je član crnogorske
delegacije koja je pregovarala oko
predaje Skadra. Prema porodičnom
predanju, razbolio se od kolere i
umro u Kočanima 1913, dok je turska
štampa objavila da je poginuo u borbama oko Skadra (1913), od turskog
metka. Tako je, prema ovoj verziji,
ovaj daroviti fudbaler, u 25. godini
stradao od metka zemlje u kojoj će
ostati upamćen kao jedan od najvećih fudbalskih izdanaka - zapisao je
dr Rastoder, učesnik skupa u Zabrđu, o nesvakidašnjem kraju „Mila
leoparda“.
Na malo poznato i neobičnu
priču o braći Bakić i Galatasaraju,
podsjetila je i potpredsjednica ovog
kluba Čandan Erčetin, koja je kazala da su prije stotinu i devet godina
dvojica rođaka iz sela Zabrđe kod
Andrijevice u Galtasarjau bili poznati kao braća „i jedni od onih koji
su ovaj veliki klub postavili i ostavili
u amanet“.
„Ova dva mladića izuzetnih fizičkih sposobnosti, džentlmenskog
mentaliteta i naprednih ideja Galatasaraj nikada nije zaboravio. Ne
možemo znati da li su ovi mladići,
koji su ostavili svoje srce na terenu,
sanjali da li će Galatasaraj, klub koJul-avgust, 2014.
jeg su osnovali u učionici B 12, premašiti jedan vijek, da će postići veliki uspjeh i postati jedan od svjetskih
klubova, ali mi koji to posmatramo
sa dozom sportskih emocija sigurni
smo da su postavili čist i čvrst temelj“, kazala je Erčetin.
Ambasador Turske u Crnoj Gori
Mehmet Nijazi Tanilir rekao je da je
„priča koja je u pozadini onoga susreta, u isto vrijeme priča nače čovječnosti i zajedničke sudbine“. Početkom dvedesetog vijeka u gimnaziji Galatasaraj u Istanbulu braća
Milo i Pavle Bakić pojedinačno bili
su simboli izvanrednog prijateljstva
između dvije države i dva naroda.
„Tokom dugih vjekova dva naroda koja su zajedno živjela, nakon
što su se politički razišli, priča braće
Bakić je nastavila da živi kao priča o
tome da se ljudi nijesu razišli jedni
od drugih. Ovdje smo da bi odali počast braći Bakić, dvojici od trinaest
junaka, i u znak vječne slave zahvalimo što su nam posvetili Galatasaraj, svjetski poznat klub, evropskog
šampiona kojim se ponosi naša zemlja i naš narod“, kazao je ambasador Tanilir.
Goste iz Turske dočekali su i zahvalili im se dr Nikola Bakić, prof
dr Radovan Bakić, istoričar Šerbo
Rastoder, predsjednik opštine Andrijevica Srđan Mašović i direktor
osnovne škole koju su nekada pohađali Milo i Pavle, Dobrašin Lalević i
predstavnici Fudbalskog saveza CG .
H.T.
U Muzeju grada Perasta postoji
veliki broj fermana, berata i pisama na turskom jeziku, i oni će, uz
podršku Turske ambasade u Crnoj
Gori, biti prevedeni i prezentovani na izložbi krajem ove ili početkom naredne godine. Osim pisanih
dokumenata, biće dešifrovani i
natpisi na ostalim predmetima iz
muzejskog fonda (oružje, zastave
i medalje), koji su vezani za period vladavine Otomanske imperije
u okruženju. Dolaskom stručnjaka
iz Turske otvorena je mogućnost i
za druge projekte, koji su vezani za
eksponate iz Muzeja grada Perasta, a datiraju iz perioda vladavine
Otomanske imperije u okruženju,
saopsteno je (18.07)iz abasade.
Obilježena 27.
noć Ramazana
u Podgorici
U podgoričkoj Osmanagića džamiji obilježena je 27. noć, jedna od
noći koju muslimani širom svijeta obilježavaju kao noć Lejletul Kadr. Teraviji u toj džamiji (23.07.)
prisustvovali su predstavnici
Islamske zajednice, predvođeni
reisom Rifatom ef. Fejzićem. Nakon teravije, predavanja je održao
reis, Teufik Yucesoy, koordinator
Dijaneta u Crnoj Gori, i proučio
dovu za muslimane u Gazi.
Protest podrške
Palestini održan u
Rožajama
Bošnjačka kulturna zajednica u Rožajama (25.07.) organizovala je protestni skup za Palestinu kojim se iskazuje nezadovoljstvo zbog operacija
izraelskih snaga na teritoriji Gaze.
27
Hronika
Revija FORUM
Savremena crnogorska skulptura u Danilovgradu:
Dijaspora u Sarajevu
Ekrem Lekić novi predsjednik
Udruženja Sandžaklija u FBiH
Na redovnom zasijedanju, 25.
aprila u Sarajevu, Skupština Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka
u BH, izabrala je Ekrema Lekića za
novog predsjednika Udruženja koje
je osnovano 1991. Izbornoj Skupštini prisustvovalo je oko 400 članova a
pravo glasa imalo je 120 predstavnika
- delegiranih od podružnica i odbora.
Birajući između Lekića i Jusufa Pušine
ubjedljivom većinom glasova za novog
predsjednika izabran je Lekić. On preuzima odgovornu funkciju od dosadašnjieg predsjednika Udruženja, generala Ramiza Drekovića.
Lekić je u kandidacijskom programu najavio afirmaciju mladih i stručnih,
stipendiranje nadarenih, materijalno i
finansijski ugroženih studenata, reaktiviranje manifestacije “Sandžačke sportske igre”, uvezivanje sa sličnim udruženjima i nevladinim organizacijama.
Obećao je razvijanje poslovne saradnje
između privrednika u BiH, Sandžaku,
Turskoj i diljem svijeta, aktiviranje IP
fondova kvalitetnim programima, uvezivanje univerzitetskih profesora, naučnih, javnih i kulturnih radnika, sportista
i privrednika te popravljanje imidža ljudi porijeklom iz Sandžaka.
- Bosna i Hercegovina je naša domovina i mi smo to dokazali. Samo iz mog
malog sela Dolići poginuo je pedeset i
jedan momak, među kojima i moji najbliži. Nesreća nas je razbacala u razne
krajeve svijeta. Pa budimo mudri, iskoristimo to kao prednost. Ko nam stoji
na putu uvezivanja s našim ljudima u
Sandžaku, Turskoj, Makedoniji, Skandinaviji, Njemačkoj, Americi, Australiji
itd? Niko! To je stvar naše želje, kreativnosti, radinosti i odlučnosti. Naporno
moramo raditi na kulturnom, naučnom,
28
Hronika
Revija FORUM
Nagrada za vajara
Adina Rastodera
Nagrađena
skulptura
”Fejzo”
Članovi udruženja sandžaklija,
rodom iz Bihora
sportskom i naročito ekonomskom uvezivanju i jačanju. U tome je snaga i prosperitet - naglasio je Lekić.
Rad Udruženja građana porijeklom
iz Sandžaka je jako bitan jer u FBiH
imamo akademike, preko šezdeset
doktora nauka, pedeset magistara, hiljade visoko obrazovanih građana, koji
nijesu adekvatno zastupljeni u političkom, kulturnom i javnom životu BiH,
rečeno je tokom izborne Skupštine.
Najavljeno je organizovanje svjetskog kongresa građana porijeklom iz
Sandžaka u Sarajevu i izgradnja reprezentativnog kulturnog centra.
Sandžak u srcu
Udruženje građana porijeklom iz
Sandžaka osnovano je 29. marta 1991.
godine, kao nevladina organizacija s
trinaest zavičajnih podružnica, klubova i društava te četiri teritorijalne podružnice. Strateški ciljevi Udruženja
su: integriranja građana porijeklom iz
Sandžaka u bosansko-hercegogovačko
društvo te istovremeno njegovanje i razvijanje svih oblika produktivne sarad-
nje sa Sandžakom.
Kroz zavičajne i teritorijalne podružnice, Udruženje okuplja oko
200.00 članova. U proteklim decenijama formirani su klubovi udruženja koji
planskim radom usmjeravaju aktivnosti članstva.
- Klub naučnih radnika, koji vodi
10 profesora i doktora nauka, dao je
značajna doprinos znanosti, a klubovi
privrednika, kulturnih i javnih radnika,
mladih, žena, sportskih radnika i novinara, zapažen doprinos društvenom i
privrednom životu BH, s ponosom je
istaknuto na godišnjoj Skupštini.
Podružnice Udruženja redovno organizuju zavičajne susrete koji protežiraju saradnju i kulturno prožimanje.
Kroz kulturno-historijske, naučne i
umjetničke sadržaje te vrijednosti tradicije i običaja Sandžaka, Udruženje
afirmiše međusobnu saradnju, uvažavanje i kulturu dijaloga građana porijeklom iz Sandžaka sa svim narodima
u BiH i drugim državama u okruženju,
naglašeno je u izvještajnom pregledu
aktivnosti Udruženja.
Alma Sutović
Jul-avgust, 2014.
I
zložba „Savremena crnogorska
skulptura“, na kojoj su predstavljeni radovi 27 akademskih
vajara iz Crne Gore, otvorena je
27.jula, u Galeriji JU Umjetnička kolonija Danilovgrad.
Nagrada „Drago Đurović“ pripala je Adinu Rastoderu, a uručio mu
je predsjednik opštine Danilovgrad
Branislav Đuranović. Odluku o nagradi donio je stručni žiri, u sastavu
akademski vajar dr Vladimir Vladan
Martinović, istoričarka umjetnosti
Tijana Jovanović i potpredsjednik
opštine Danilovgrad Vidoje Pavićević. Rastoderu je priznanje pripalo za rad u poliesteru pod nazivom
„Fejzo“.
Jubilarnu, desetu, postavku „Savremena crnogorska skulptura“
proglasio je otvorenom akademik
Zuvdija Hodžić.
- Osnovati i održati jednu ovakvu
instituciju, jedinstvenu ne samo u
Crnoj Gori nego i šire, izraz je duhovne klime i bogatstva duha, znanja i svijesti jedne sredine koja je iznjedrila mnoge značajne stvaraoce.
Ova jubilarna, kao i ranije izložbe
koje su afirmisale tada mlade stvaJul-avgust, 2014.
raoce, a danas značajna imena crnogorske umjetnosti, samo je potvrda
uloženog truda i vremena da se na
jednom mjestu okupe vrsni stvaraoci – rekao je Hodžić. On je podsjetio
na velikog Rodena, koji je na pitanje
kako stvara odgovorio: „Uzmem kamen i odstranim sve što je suvišno“.
- To na osoben način čine i
umjetnici čije ćemo radove vidjeti
na ovoj izložbi. Svejedno od kakvog
su materijala njihova djela, kamen,
bronza, drvo, terakota, metal, da
li klešu, vajaju, modeliraju, grade
ili konstruišu – i oni se oslobađaju
svega suvišnog, stvarajući umjetnič-
ka djela kojima izražavaju estetske
stavove, poetiku i emocije. Čine to
iskreno, svejedno da li ih uslovno
svrstavamo u moderniste, postmoderniste, konceptualiste, figurativce, strukturaliste, apstrakcioniste –
dodao je Hodžić.
Brojne posjetioce, u ime domaćina i pokrovitelja ove kulturne manifestacije, pozdravila je direktorica
Umjetničke kolonije Vesna Jovović.
(Pobjeda) B. Kadić
Savremen i svjež pristup
„Idejnim rješenjem, primjenom bojenog poliestera kao još uvijek rijetkog, savremenog, ali i sve aktuelnijeg materijala u modernoj skulpturi,
umjetnički rad Adina Rastodera žiri je izdvojio jednoglasno. Skulptura specifične forme, svedenih oblika koja je usvojena kao prepoznatljiv autorov
rukopis, u potpunosti je zaokružena promišljenim kolorističkim efektima.
Djelo prikazuje autora specifičnog senzibiliteta, savremenih shvatanja, zagledanog u budućnost. Od svih prispjelih, ovaj rad izdvaja se time što predstavlja savremen i svjež pristup u tretiranju čovjeka i njegove orijentacije u
savremenom okruženju“, navodi se u obrazloženju žirija za nagradu.
29
Hronika
Revija FORUM
Kud „Volođa” osvojio prvo mjesto
Na međunarodnom festivalu folklora u turskim gradovima Ajvaliku i
Sarimsakliju KUD “Volođa” iz Pljevalja osvojio je tri vrijedne nagrade. U
ukupnom plasmanu osvojili su prvo
mjesto za koreografije iz folklora, drugu nagradu za nošnju a igračica Nataša
Zečević proglašena je za mis festivala.
Pored toga umjetničkom rukovodiocu
„Volođe“ Hajrudinu Cigu Tabakoviću
uručena je povelja grada Ajvalika kao
i pehar KUD-u za učešče na festivalu.
Nakon povratka umjetnički rukovodilac KUD-a Hajrudin-Cigo Tabaković je rekao da razloga za slavlje
zaista ima.
“Na najbolji način smo predstavili naše Kulturno umjetničko društvo, grad Pljevlja i državu Crnu Goru.
Ovom prilikom želim zahvaliti opštini Pljevlja i Rudniku uglja koji su
prepoznali naš potencijal, omogućili
nam odlazak. Festival je bio izuzetno kvalitetan, svaka zemlja Balkana
imala je svog predstavnika”, kazao je
Tabaković i naglasio da je sve bilo na
vrhunskom nivou od organizacije do
Sevdah Esada Merulića
Koncert za meraklije
U
smještaja.
Teško je opisati ushićenje kada su
zvaničnici Festivala saopštili da smo
pobjednici, pojasnila je Snežana Purić.
Predstavili smo se dvjema koreografijama, “Crnogorskim orom” i “Vranjanskom svitom”, publika je bila oduševljena. Dali smo sve od sebe, kao što
to uvijek i radimo, međutim vjerovali
smo u uspjeh našeg ansambla, svjesni
naših kvaliteta, iako je konkurencija
bila jaka. Čestitam svim članovima
našeg društva, umjetničkom direktoru
Hajrudinu Tabakoviću-Cigu, kao i našoj Nataši Zečević koja je poglašena za
najljepšu djevojku, istakla je Snežana.
Jakub Durgut
Manifestacija „poslanik najbolji uzor“
U organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Crnoj
Gori i Odbora Islamske zajednice Pljevlja, u sali Doma
vojske u Pljevljima u petak 4. aprila održana je manifestacija „Veče ilahija i kasida“.
U programu je učestvovao mješoviti hor medrese
„Mehmed Fatih“ iz Podgorice, pod upravom umjetničkog rukovodioca Sadmira Hadžijića. Program je vodio
profesor u Medresi Mirsad Ademović.
Medresanti su se predstavili izvođenjem ilahija i
kasida, odlomcima iz Mevluda i recitacijama, a pljevaljska publika koja je inače probirljiva kada su u pitanju slične manifestacije, čestim aplauzima davala je
podršku učesnicima hora.
O liku poslanika islama Muhameda a. s. Govorio je
reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić.
On je pozdravio predsjednika opštine Pljevlja dr Miloja Pupovića i njegove saradnike, kao i sve prisutne,
zahvalio se predstavnicima lokalne uprave za pudršku
u reliyaciji.
„Ovaj projekat smo započeli jednom značajnom
akcijom, kad smo prije nekoliko dana otvorili mesdžid
30
Hronika
Revija FORUM
u Herceg Novom. Otvaranjem mesdžida nakon 300
godina dobili smo mjesto gdje će muslimani u HN zadovoljavati svoje vjerske potrebe i gdje će se održavati
vjerska pouka“, istakao je Fejzić.
Nakon Pljevalja, program je realizovan u Beranama, a potom će i u drugim mjestima.
Manifestacija je sastavni dio projekta „Ilahijom i
kasidom po Crnoj Gori“ koji je podržao Fond za manjine.
J. Durgut
Jul-avgust, 2014.
svečanoj sali hotela „Ramada“ u Podgorici, 5.maja održan je promotivni koncert
Esada Merulića koji je nedavno snimio drugi CD. Pripada staropodgoričkoj porodici iz najstarijeg naselja
Drač. Muzički nadarenoj: otac Medo
bio je pozorišni čovjek, sakupljač
pjesama iz života Stare Podgorice,
pa je mnogo toga ostavio pokoljenjima. Stričevi Šukrija, Hamdija (žive
u Americi ) i Omer (žive u Americi)
bili su dobri pjevači. Omer, zvani
Pančo, bio je nenadmašni interpretator meksičke muzike i pjesama.
Zbog toga je i dobio nadimak „Pančo“. Malo ga je ko znao kao Omera.
Njihovim stopama, već nekoliko godina, krenuo je najmlađi član
Medove porodice - Esad. Mada se
relativno kasno pojavio na muzičkoj
sceni, on je svojim neobičnim glasom i novim pjesmama podgoričkog
sevdaha, zadobio simpatije svojih
mladih sugrađana. Njegove pjesme
prihvatila je i generacija srednje
dobi. I među kolegama muzičarima
i pjevačima postao je omiljen i rado
slušan.
Tako je bilo i te večeri, 5. maja
na 70-tu godišnjicu bombardovanja
Podgorice od strane savezničkih
četvoromotornih letećih tvrđava. U
raskošnom ambijentu, proveli smo
divnih 80 minuta slušajući pjesame,
koje su pisali Ajdin Rakić, Ruždija
Krupa i zvijezda večeri. Muziku su
aranžirali kompozitor Mirsad Serhatlić, Slobodan Bučevac i Esad Merulić.
Sve aranžmane za nove pjesme
i obrade izvornih pjesama radio je
Senad Drešević, u čijem studiju su i
snimane.
- Krupa je , pisao najveće hitove
za sve pjevače “ubijene“ nam domovine-SFRJ, kazao je Merulić ponosan što je i on dobio priliku da pjeva
Jul-avgust, 2014.
Esad Merulić, koncert u hotelu Ramada
njegove stihove. Dovoljno je pomenuti samo neke, - Svi mostovi na
Morači, Da li će se sresti moja noć
i tvoja zora, Svi pljevaljski tamburaši...itd. Pisao je i Safetu Isoviću „Ko
se jednom napije vode sa Baščaršije“. Ovaj maestro je napisao pjesmu
„Zlatija“ za Esada, koja je inspirisana istinititom pričom – nekadašnjim
događajem.
Dlanovi su bridjeli od aplauza
tokom svake pjesme, a naš prijatelj,
ambasador Republike Turske u Crnoj Gori, ekselencija Mehmet Nijazi
Tanilir mi reče, da poslije Ksenije
Cicvarić, najčešće sluša sevdalinke
u Esadovom izvođenju.
„Njegove CD i kasete odnijeću u
Tursku i pokloniti ih mojim prijateljima i rodbini“.
Pedstavnik Fonda za zaštitu i
ostvarivanje manjinskih prava Elmir Kurtagić, u obraćanju u ime te
institucije je kazao da su sa Merulićem uspostaviti dobru saradnju,
u interesu oživljavanja i njegovanja
sevdalinke, kao važnog segmenta
bošnjačkog kulturnog identiteta.
Merulić se zahvalio svima i naglasio;
- Posebno me raduje prisustvo i
priznanje kolega i zadovoljstvo publike, koja je tokom koncerta pjevala
sa mnom.
H. Tuzović
31
Društvo
Revija FORUM
Intervju: Izmir Talić, ambasador Bosne i Hercegovine u Podgorici
Nedostaju nam
bolji putevi
Razgovarao: Mirsad RASTODER
O
Ambasador
Talić
32
dnosi Crne Gore i Bosne i
Hercegovine su izuzetno dobri, dodatno osnaženi dijeljenjem zajedničkih evro-atlanskih
ciljeva, konstatovano je u razgovorima koje ste tokom oproštajnih posjeta imali sa čelnim državnicima, predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, predsjednikom
Skupštine Crne Gore
Rankom Krivokapićem
i Vlade Crne Gore Milom Đukanovićem.
Svi su Vam zahvalili
na doprinosu u razvoju tih odnosa.
Na početku svog
mandata (2011.)
najavili ste posebnu
pažnju
afirmaciji i daljem unapređenju ekonomske
saradnje. Jeste li
zadovoljni postignutim i na čemu
treba dalje raditi?
Crna Gora spada u
grupu zemlja s kojima
BiH ima visok suficit u trgovinskoj razmjeni. U brojkama situacija je slijedeća:
uvoz iz Crne Gore za 2013.
iznosio je 18,53 miliona eura
i ostvaren je pad uvoza iz Crne Gore u
2013. od 34,78% u odnosu na prethodnu godinu. Izvoz u Crnu Goru u 2013.
iznosio je 138,43 miliona eura i ostvaren
je rast izvoza u Crnu Goru u 2013. od
8,63% u odnosu na prethodnu godinu.
Svjestan sam naše trenutne situacije i zaista sam sa osobljem Ambasade
ulagao dodatne napore na jačoj ekonomskoj uvezanosti dvije države. BiH i
Crna Gora su zemlje koje se još uvijek
nalaze u fazi tranzicije, pa je samim tim
bolja ekonomska povezanost neminovna. Za svjetske razmjere naša tržišta
su suviše mala, naša privreda je slaba,
a jačim uvezivanjem bi učinili dobro
i jednoj i drugoj državi. Da barem što
prije vratimo našu ekonomsku saradnju
na nivo prije 1990. Godine, imali bismo
značajan napredak. Takođe potrebno je
da iskoritimo posebne veze koje države
imaju u odnosima sa drugim državama
i tako, zajednički, nastupiti na njihovim
tržištima.
Ubrzavanje ekonomskog rasta,
smanjenje siromaštva i ekonomske nejednakosti, povećanje produktivnosti i
zaposlenosti zajednički su ciljevi svih
zemalja regiona i kao takvi prepoznati
su i usvojeni u Strategiji razvoja Jugoistočne Evrope do 2020. kao i novom
pristupu Evropske unije. Zato ovi ciljevi
u budućoj bilateralnoj saradnji treba da
imaju najznačajniju ulogu. Projektom
Jul-avgust, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Jadransko-jonskog plinovoda, koji podržavaju naše zemlje, jasno se potvrđuje predanost jačanju energetske sigurnosti regiona, što je jedna od osnovnih
pretpostavki za privredni i društveni
prosperitet BiH i Crne Gore kao i regije.
I BiH i Crna Gora imaju istu želju –
da jednog dana budu dio Evropske
unije. Kako ocjenjujete napredak
Crne Gore? Šta bi iskustveno, u pozitivnom i negativnom smislu, mogla
BiH koristiti od crnogorskog iskustva i obrnuto?
Suštinski vanjsko politički ciljevi
BiH i Crne Gore se preklapaju, a to su
ulazak u EU i NATO, kao i regionalna
saradnja. Crna Gora je, svakako, lider
u EU integracijama i ja koristim priliku
da čestitam svima koji su učestvovali i
danas učestvuju u tom procesu. Nadam
se da će Crna Gora što prije ispuniti zadane kriterije i biti naredna članica EU
i NATO-a. Svaki napredak koji naši susjedi ostvaruju u procesu približavanju
EU ima svakako i regionalnu važnost,
a posebno za zemlje u susjedstvu. Do
sada je crnogorski pregovarački tim, na
čelu sa glavnim pregovaračam ambasadorom Pejovićem, imao veoma dobru
saradnju sa institucijama u BiH, posebno sa Ministarstvom vanjskih poslova i
Direkcijom za evropske integracije BiH.
Iskustva koja vaši pregovarački timovi
prolaze su svakako od velike važnosti i
koristi za naš proces približavanja EU.
Šta pokazuju izvještaji Evropske
komisije, koliko je BiH napredovala k
EU i gdje je najviše kočnica?
Pristupanje Evropskoj uniji strateški je prioritet Bosne i Hercegovine.
Osnovni pravci i aktivnosti vanjske politike podrazumijevaju dalje približavanje i institucionalizaciju odnosa s EU u
skladu sa Procesom stabilizacije i pridruživanja, zaključivanje Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju s EU, te njegova potpuna primjena.
U Rezoluciji Evropskog parlamenta
o izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine za 2013. godinu istaknuti su trenutni problemi sa kojima se BiH susreće.
Istaknuto je da politički čelnici u
zemlji i dalje ne pokazuju zajedničku
Jul-avgust, 2014.
Potpisivanje Ugovora o granici između dvije države ima veoma veliki
značaj u diplomatskim odnosima. Poseban značaj takav čin ima među
našim državama koje, prve među nezavisnim državama iz sastava bivše
Jugoslavije, rješavaju jedno veoma bitno i osjetljivo pitanje. Svakako da
je ovaj čin pokazatelj dobre volje da se međudržavni odnosi podignu
na viši nivo. Smatram da trenutno naše dvije države imaju najbolje
dobrosusjedske odnose i da zaista mogu biti primjer ostalim državama
regije. Nije zanemariva činjenica da se ovim činom šalje veoma dobra
poruka međunarodnim institucijama da su naše zemlje spremne da na
najbolji način rješavaju bitna pitanja, posebno u svjetlu naših nastojanja da
postanemo članice EU.
viziju, da treba podstaknuti političke
grupe na svim nivoima vlasti u državi da
pojačaju saradnju i dijalog kako bi prevladali postojeće nesuglasice s ciljem
postizanja napretka na putu reformi i
poboljšanja života građana BiH. Pozivaju civilno društvo da se više angažuje
u naporima za reformu zemlje. Dalje,
poziva sve političke stranke zastupljene u Parlamentarnoj skupštini BiH da
hitno usvoje izmjene izbornog zakona
potrebne za održavanje opštih izbora
2014. godine koji su planirani u oktobru. Poziva Komisiju da poveća napore
te omogući zaključenje sporazuma o
provedbi presude Sejdić-Finci, kojom
se svim konstitutivnim narodima i građanima jamče jednaka prava, naglašava
da je ustavna reforma ključna za transformaciju Bosne i Hercegovine u djelotvornu i potpuno funkcionalnu državu.
Evropski parlament je i pohvalio
uočene promjene na bolje kao što je nesmetano odvijanje i završetak faze prebrojavanja u prvom popisu stanovništva
i domaćinstava od 1991.godine, pohvaljuje Strukturni dijalog o pravdi koji je
pokazao konkretne rezultate, pozdravlja poboljšanje saradnje s civilnim društvom, pohvaljuje BiH za konstruktivnu
ulogu u regionalnoj saradnji i poziva je
da nastavi napore za rješavanje otvorenih graničnih i vlasničkih pitanja sa susjednim zemljama.
Dakle, da ne zamaramo čitatelje, pozitivnih pomaka ima. BiH je specifična
država sa komplikovanim sistemom odlučivanja i to je jedan od razloga koji nas
usporava na putu prema EU. Mi imamo
nametnuto uređenje koje nije obezbijedilo funkcionalnost. Kako rekoh, pozitivnih pomaka ima, ali se ne dešavaju
onom dinamikom kako bi to građani
željeli. Govoreći o stavu građana o EU
ohrabruje činjenica da, prema posljednjim istraživanjima, skoro 85% podržava ulazak BiH u EU. Stvaranje novih
radnih mjesta te mir i politička stabilnost su bitni ciljevi kojima teže građani
opredijeljeni za ulazak u EU. Većina
ispitanika vjeruje da su glavni nedostaci
ulaska u EU veći troškovi života i porezi, ali je ovaj odgovor značajno manji
u odnosu na istraživanje iz 2012. godine. Istraživanje je pokazalo i da gotovo
dvije trećine građana smatra da je borba
protiv korupcije najznačajnija reforma
koju treba provesti. Iskreno se nadam
da ćemo ubrzo provesti očekivane promjene i nastaviti proces pristupanja EU.
U godinama za nama bilo je prigovora da zvanična Podgorica previše
,,koketira” sa vladajućom strukturom u Banjaluci, čime je indirektno
pothranjivana sumnja o posebnom
značenju srpskog entiteta. Kako danas ocjenjujete odnos zvanične Podgorice prema jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini?
Trajni prioritet vanjske politike Bosne i Hercegovine je unapređenje saradnje sa susjednim državama na osnovama zajedničkog interesa i načelima
ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja
i poštivanja suvereniteta i teritorijalnog
integriteta. I niko ne može prigovoriti zvaničnoj politici BiH da se ponaša
drugačije. Za vrijeme mojega službovanja, svjedok sam da je zvanična politika
Crne Gore uvažavala BiH, što je vidljivo
iz svih dosadašnjih zvaničnih susreta
na najvišim nivoima. Koliko je meni poznato, Crna Gora nema uspostavljene
33
Društvo
Revija FORUM
Talić - Đukanovic
posebne niti specijalne veze sa bosanskohercegovačkim entitetom Republika
Srpska. Međutim, postoji nešto što sam
primijetio tokom boravka. Ponekad se,
posebno u medijima, desi da se administrativna podjela države stavi ispred
naziva Bosne i Hercegovine, pa čujete
kako su na nekom sastanku ili takmičenju prisustvovali predstavnici Bosne
i Hercegovine, a kasnije u nabrajanju i
Republike Srpske. Nekada se samo istakne da su predstavnici bili iz tog bosanskohercegovačkog entiteta, a da se ne
pomene država. Ponekad na nekim skupovima delegaciju iz Republike Srpske
organizatori smjeste pored delegacije iz
Republike Srbije. Vjerujem da te greške
nisu zlonamjerne, a profesionalci u svome poslu bi svakako trebali znati razliku. Želim istaknuti vlastito iskustvo da
je kod organizacije zvaničnih skupova
od zvaničnih institucija Crne Gore uvijek poštovana jedinstvena država BiH.
Dobri odnosi dvije države, ovjereni su potpisivanjem sporazum o
državnim granicama, čime su Crna
Gora i BiH prve dvije države bivše
Jugoslavije koje su to pitanje riješile.
Moželi taj čin međudržavnog uvažavanja biti i znak još dubljeg strateškog povezivanja u interesu napretka?
Potpisivanje Ugovora o granici između dvije države ima veoma veliki
značaj u diplomatskim odnosima. Poseban značaj takav čin ima među našim
državama koje, prve među nezavisnim
državama iz sastava bivše Jugoslavije,
rješavaju jedno veoma bitno i osjetljivo
pitanje. Svakako da je ovaj čin pokazatelj
34
Talić - Tanilir - Tuzović
dobre volje da se međudržavni odnosi
podignu na viši nivo. Smatram da trenutno naše dvije države imaju najbolje
dobrosusjedske odnose i da zaista mogu
biti primjer ostalim državama regije.
Nije zanemariva činjenica da se ovim činom šalje veoma dobra poruka međunarodnim institucijama da su naše zemlje
spremne da na najbolji način rješavaju
bitna pitanja, posebno u svjetlu naših
nastojanja da postanemo članice EU.
Putna infrastruktura je, u odnosu na period odmah poslije rta u
BiH znatno uređenija, ali daleko od
zadovoljavajućeg stanja. Ima li realnih šansi za skorašnju izgradnju modernih saobraćajnica?
Najveću šansu dvije države za saradnju imaju u energetskom i infrastrukturnom polju. Međutim, imamo
situaciju da put koji najkraće povezuje
centre dvije države jeste najkritičniji,
to je preko Šćepan polja. To je put koji
ni sa bezbjedonosnog aspekta ne zadovoljava kriterije međunarodnog puta.
Međutim to je projekat koji je veoma
skup i koliko je meni poznato, obije države čine sve što je u njihovoj moći da
se taj putni pravac dovede u normalno
stanje. Vjerujem da će zvanično potpi-
sivanje Ugovora o granici biti dobra osnova da se od međunarodne zajednice
zatraži pomoć u finansiranju ovog projekta. Drugi infrastrukturni projekat na
kome rade obije države jeste pruga Čapljina-Nikšić ali i ovaj projekat iziskuje
ogromna finansijska sredstva. Projekat
pruge je veoma bitan jer oslikava obostrani interes za bolju infrastrukturnu
povezanost a ne treba zanemariti i korištenje kapaciteta Luke Bar. Izgradnja
Jadransko-jonske autoceste bi sigurno
donijela veliki dobitak našim državama što su prilikom zvaničnog susreta
istakli predsjedavajući Vijeća ministara
Vjekoslav Bevanda i premijer Milo Đukanović.
Utisak je da za vas nije bilo granica u Crnoj Gori, rado su vas sretali u svim sredinama. Upoznali ste
ljude od Ulcinja i Herceg Novog do
Žabljaka Pljevalja, Rožaja… Da li
ste u brojnim susretima prepoznali iskrenu težnju da se suštinski liječe
“razlike” proizvedene tragičnim događajima devedesetih? (osuda grafita, zahvalnost ljudima koji su primili
izbjeglice iz Trebinja...)
Tamo gdje se osjećate kao kod kuće
ne postoje prepreke. Crna Gora je veo-
Zahvalan sam Forumu na organizaciji obilježavanja 11. jula – Dana sjećanja
na žrtve genocida u Srebrenici.
Naučiti iz vlastitih grešaka i spriječiti da se zlo više ne ponovi je u ovim
trenutima od izuzetne važnosti. Tragično, sramno, ali iznad svega je zabrinjavajuće da i danas postoje umovi koji torturu nad nedužnim ljudima smatraju velikim junačkim djelima. Svaka država takve pojave mora sprječavati,
a krivce kažnjavati zbog same sebe, svoga mira i blagostanja.
Jul-avgust, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Talić - Krivokapić
ma lijepa država i uživao sam prilikom
posjete svakom njenom dijelu. Susret
sa ljudima me stalno veselio i samo je
potvrdio moj stav koji sam često isticao da su naše razlike zanemarive i da
naše odnose trebamo graditi na jakom
temelju onoga što nam je zajedničko.
Veliki dio kulture i tradicije, zajednička
istorija ne mogu biti odbačeni i stavljeni ispred minornih razlika. Neke velike
zemlje na svojoj vlastitoj teritoriji imaju jače izražene razlike nego što ih imamo mi kao dvije nezavisne države.
U tragičnom raspadu Jugoslavije
najviše je nastradala moja država. Agresija na BiH je zemlju uništila, ne samo
ekonomski nego nas je, a to je najbolnija činjenica, osiromašila za stotine
hiljada ljudskih žrtava.
Mjesto genocida u 20. vijeku, na
Balkanu, bez svake sumnje je Srebrenica što su potvrdile relevantne institucije. Dovoljno je posjetiti Potočare pa
da osjetite svu bol i tragediju počinjenu prema nedužnima samo zato što su
imali drugačija imena i bili pripadnici
druge vjere. Na žalost, takvih mjesta u
BiH ima još nekoliko, još uvijek se radi
na ekshumacijama, a masovne dženaze
i ukopi nisu rijetkost.
Činjenica je da se u tom periodu
desila i deportacija bosanskohercegovačkih državljana iz Crne Gore 1992.
godine koja je i dalje neriješen slučaj u
pravosuđu Crne Gore. Činjenica je da
su ljudi deportovani, činjenica je da je
zbog te deportacije dosta ljudi izgubilo
živote. Takođe je činjenica da je Crna
Gora, kao tadašnja članica državne zajednice Srbije i Crne Gore učestvovala
Jul-avgust, 2014.
u agresiji na BiH. Ali je takođe i činjenica da je tadašnji i sadašnji premijer
Milo Đukanović priznao greške koje
su učinjene u to ime. Izvinio se za sve
ono što su uradili vojnici Crne Gore na
teritoriji BiH. Sa članovima porodica
žrtava država Crna Gora je dogovorila
i isplatila odštetu od preko 4 miliona
eura. Vjerujem da je sve to učinjeno u
iskrenoj namjeri. Iskreno se nadam da
će doći vrijeme da svi oni koji su nanijeli zlo bilo kome, zato odgovaraju i da će
biti kažnjeni. Naučiti iz vlastitih grešaka i spriječiti da se zlo više ne ponovi je
u ovim trenucima od izuzetne važnosti.
Svjedoci smo da su se u nekim gradovima Crne Gore javljali grafiti koji veličaju dokazane ratne zločine i veličaju
one koji se trenutno procesuiraju za te
zločine. Tragično, sramno ali iznad svega je zabrinjavajuće da i danas postoje
umovi koji torturu nad nedužnim ljudima smatraju velikim junačkim djelima.
Svaka država takve pojave mora sprječavati a krivce kažnjavati zbog same
sebe, svoga mira i blagostanja.
Grafiti su izazvali pažnju medija,
a institucije u Crnoj Gori reagovale u
kratkom roku što je pokazatelj da se
takva djela osuđuju i nisu dobro došla.
Govoreći iz iskustva obično su počinioci mladi ljudi koji možda nisu bili ni
rođeni u vrijeme genocida ili su bili veoma mali.
Na drugu stranu, građani Crne Gore
su pružili utočište velikom broju izbjeglica iz BiH početkom agresije. Kada
sam prije tri godine došao oko 3500
građana BiH je imalo izbjeglički status u Crnoj Gori. Pretpostavljam da je
Nedostaje nam
bolji put
Podgorica
- Sarajevo
Najveću šansu dvije države za
saradnju imaju u energetskom i
infrastrukturnom polju. Međutim, imamo situaciju da put koji
najkraće povezuje centre dvije države jeste najkritičniji, preko Šćepan polja. Vjerujem da će zvanično potpisivanje Ugovora o granici
biti dobra osnova da se od međunarodne zajednice zatraži pomoć
u finansiranju ovog projekta.
taj broj bio i veći a za jednu, po broju
stanovnika, malu zemlju to je značajan
broj. Upoznao sam veliki broj pojedinaca koji su vlastitim angažmanom prevazilazili svoje mogućnosti u nastojanju
da izbjeglicama pruže i materijalnu i
moralnu podršku, i ja im se i ovim putem iskreno zahvaljujem na tome.
Kako ocjenjujete poziciju Bošnjaka u Crnoj Gori? Šta bi morali
sami da popravljaju, a šta da traže
od države, kada su u pitanju prava,
njegovanje nacionalnog i kulturnog
identiteta? Kako im mogu pomoći i
sunarodnici iz BiH?
Drago mi je da su Bošnjaci u istorijskom trenutku odluke o budućnosti
35
Društvo
multietničke Crne Gore imali značajnu
ulogu i donijeli pravu odluku, svjesni da
boljitak države donosi i boljitak njenom
narodu. Lično smatram da nisu ni mogli donijeti drugačiju odluku jer je Crna
Gora već vijekovima njihova domovina.
Dobro bi bilo da vodeći intelektualci
među Bošnjacima imaju jasno artikulisan zajednički cilj u očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta kako i na koji
način ga ostvariti. Vjerujem da Država
cijeni vašu podršku i da je spremna to
i pokazati ali sami morate odrediti šta
je to u budućnosti veoma bitno za bošnjački narod i kako doći do toga. Koliko
se sjećam, na početku moga mandata,
bilo je priče o izgradnji institucije u kojoj bi se, između ostalog, bavili ovim bitnim pitanjem ali, kako mi se čini, nema
nekog značajnijeg napredka. Takođe
se sjećam i ideje o formiranju katedre
bosanskoga jezika i u tom pogledu vam
moja domovina može pomoći.
Mi imamo razvijene institucije
koje se bave očuvanjem nacionalnog
i kulturnog identiteta i svaka od njih
je spremna pružiti svu pomoć koja se
očekuje. Dozvolite mi da istaknem i veoma čvrste rodbinske i prijateljske veze
među našim sugrađanima koje svakako
mogu imati uticaja u daljem čvršćem
povezivanju.
Na vašu inicijativu ostvareni su
kontakti i gostovanja značajnih stvaraoca, kako se taj vid saradnje može
intenzivirati?
Na tom planu, lično, nisam zadovoljan postignutim. Smatram da
postoji potreba za još intenzivnijom
saradnjom i prezentacijom značajnih
ostvarenja u oba pravca, i bh stvaralaca
u Crnoj Gori i crnogorskih u BiH. Na
žalost, naša diplomatska predstavništva su limitirana sredstvima za takve
događaje i ta činjenica otežava plodonosniju saradnju. Možda bi jedno od
rješenja bilo jače uvezivanje institucija koje bi takve projekte finansirale iz
vlastitih sredstava.
Jedan ste od rijetkih posjetilaca
koji je imao čast da sa vitke minare
(42 m) Husein Pašine džamije razgleda panoramu Pljevalja. Čega ćete se
36
Revija FORUM
Dobar diplomata i čovjek
Povodom završetka mandata ambasadora BiH Izmira Talića u Podgorici,
ambasador Turske, Mehmed Niyazi Tmlir priredio je ispraćaj u društvu priatelja i diplomata.
- Uvaženi Izmir Talić je dobar diplomata, dobar prijatelj i čovjek, i kao
takav odlazi iz Crne Gore ostavljajući ogroman trag za sobom. Vjerujem da će na
drugim mjestima i u drugim misijama još dugo godina raditi za čast svoje zemlje
i čovječanstva, kazao je Tanlir.
još rado sjećati iz dana provedenih u
Crnoj Gori?
Bogato kulturno-istorijsko nasljeđe je vidljivo na skoro svakom koraku
u Crnoj Gori. Posebno je bogato graditeljsko naslijeđe koje treba nastojati
očuvati jer je ono čvrsti svjedok proteklog vremena. Prirodne ljepote poput
obale mora, planine, jezera i izletišta
zaista oduzimaju dah. Stalno ističem
kanjon Cijevne kojim sam fasciniran,
pa Žabljak, Alipašini izvori, Rijeka
Cnojevića. Ako se upustim u nabrajanje bojim se da nepravedno zanemarim nešto od bogatstva koje ima Crna
Gora. Sreća je da nismo previše udaljeni jedni od drugih pa se tih mjesta
neću samo rado sjećati nego ću biti u
prilici i da ih ponovo, sa velikom radošću, posjećujem.
Bili ste redovni sudionik događaja u organizaciji Foruma i čitalac
naše Revije, kako biste ocijenili nastojanje ove nevladine organizacije
i novine da objektivno artikuliše i
prezentira interese Bošnjaka u multietničkoj Crnoj Gori?
Veoma cijenim vaše aktivnosti na
afirmaciji interesa Bošnjaka i posebno bih pohvalio ove novine koje su u
svakom broju bile veoma interesantne
i sadržajne. Smatram da ste tematski
veoma raznoliki što svakako svim čitateljima, ne samo Bošnjacima, može
pomoći u lakšem razumijevanju pojma
multietičnosti.
Posebno vam moram biti zahvalan na organizaciji obilježavanja 11.
jula - Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Ispravite me ako
griješim ali vaše je udruženje idejni
tvorac spomen parka civilnim žrtva-
ma ratova, vođenih na prostoru bivše
SFRJ u periodu od 1991. do 2001. godine na Pobrežju. Objavili ste knjigu
Rifata Rastodera „Dan sjećanja“ koja
govori o srebreničkoj tragediji a on je
sa Forumom inicijator da ulica pored
parka nosi ime Srđana Aleksića. To su
vrijednosti na koje sigurno možete biti
ponosni. Molim vas da mi ne zamjerite
što ću ponovo biti pristrasan ali smatram da je neophodno da pored napora
svih vas u Forumu istaknem gospodina
Huseina Cenu Tuzovića. Čovjeka čije
je ogromno znanje i iskustvo i meni
bilo inspiracija da Crnu Goru doživim
ne kao diplomata u prolazu nego da se
za nju vežem i vidim njenu najbolju i
najljepšu stranu.
Radite odličan posao i nadam se da
ćete i u budućnosti ostavljati značajan
trag na afirmaciji bošnjaštva i crnogorske multikulturalnosti.
Da se kojim slučejem Ministarstvo vanjskih poslova BiH predomisli, kako bi ste iskoristili još jedan
mandat u Crnoj Gori?
Mandati naših diplomata su tri
godine i lično smatram da je to kratak
period za provedbu svih aktivnosti koje
planirate uraditi u jednoj zemlji. Bio bih
veoma sretan da se, kako rekoste, Ministarstvo predomisli ali već je odabran
novi ambasador čiji dolazak se očekuje
početkom jeseni. Poznajući vaš narod
vjerujem da će i njemu, kao i meni, biti
pružena sva pomoć da svoju diplomatsku dužnost obavi na najbolji mogući
način. Da ostanem još jedan mandat,
siguran sam da bih svaki trenutak posvetio još većem i čvršćem uvezivanju
dvije prijateljske zemlje kakve su Bosna
i Hercegovina i Crna Gora.
Jul-avgust, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Simpozijum o unapređenju
ekonomskih odnosa Turske
i Crne Gore
Učesnici simpozijuma
U
narednom periodu Crna
Gora može očekivati 100
miliona eura turskih investicija, saopštio je predsjednik Udruženja za međunarodni
razvoj i saradnju Turske Serdar
Čelebija. Na simpozijumu „Unapređenje ekonomskih odnosa između Turske i Crne Gore“, koji
je 19.maja održan u Podgorici, iz
Vlade Crne Gore turskim investitorima predložili su da ulažu u
energetiku, poljoprivredu, turizam i saobraćaj.
Hotel „Ramada“ u Podgorici je
19. maja 2014. primio u goste naučnike iz Turske i Crne Gore, eksperte
za razmatranje ekonomske saradnje
između dviju zemalja. Simpozijum
je počeo svečanim dijelom – pozdravima predsjednika “Fondacije
za ekonomska istraživanja“, prof.dr
Ahmeta Inđekara, zatim Vladimira Kavarića, ministra ekonomije u
Vladi Crne Gore, Rafeta Husovića,
potpredsjednika Vlade Crne Gore;
M.Serdara Čelebija, predsjednika
“Udruženja za međunarodnu saradJul-avgust, 2014.
nju i razvoj“; Ibrahima Šenela u ime
Ministarstva ekonomije Republike
Turske; M.Niyazi Tanilira, ambasadora Turske u Crnoj Gori.
U radnom dijelu prof.dr Metin
Trpak je predstavio profil ekonomije Turske, dok je o profilu ekonomije
Crne Gore govorio jedan od organizatora skupa prof.dr Milivoje Radović, dekan Ekonomskog fakulteta u
Podgorici. Radovićeve osnovne teze
bile su da je 2011. proglašen izlaz iz
krize i da su se tada osjećale ekonomske turbulencije. On je istako
da je 2013. donijet set kriznih mjera
fiskalnog prilagođavanja koje uključuju različite takse, povećanje PDVa, zamrzavanje penzija, veće stope
poreza na dohodak za zarade iznad
prosječnih. Radović se osvrnuo na
turizam kao najvažniji dio privrede
Crne Gore, na energetiku kao prioritetu za dalji razvoj države, na
izgradnju hidrocentrala, itd. On je
posebno istakao značaj saobraćaja,
a naročito puta Bar-Boljare. Naglasivši da je naša ekonomija podložna
oscilacijama, Radović se osvrnuo na
investicije od 2006. do 2009.
Plan nam je da investiramo u
vašu zemlju 100 miliona eura tako
što će od te investicije obije strane
imati korist - kazao je Čelebija.
Turski investitori su, kako je
kazao potpredsjednik Vlade Crne
Gore Rafet Husović, pogotovo dobrodošli na sjeveru.
- Energetski potencijal, poljoprivreda, turizam, saobraćaj, infrastruktura predstavljaju oblasti i mogućnosti koje bi se uz partnerski odnos dvije strane veoma brzo mogle
unaprijediti i valorizovati - saopštio
je Husović.
Ministar ekonomije Vladimir
Kavarić istakao je da se odnosi između Crne Gore i Turske razvijaju
dobrom dinamikom, što potvrđuje
prisustvo turskih investitora u gotovo svakom važnom sektoru crnogorske ekonomije.Vlada na dnevnoj
bazi ima razvijenu komunikaciju
sa turskim investitorima u vezi sa
potencijanim ulaganjima u oblasti
energetike - podsjetio je Kavarić.
Crna Gora i Turska prošle godine imale su robnu razmjenu od oko
43 miliona eura, dok je ostvarena
vrijednost investicija preko 22 miliona eura.
Ta statistika, kako su ocijenili
učesnici simpozijuma, može biti još
bolja, a obije države su spremne da
rade na njenom unapređenju.
Podstrek saradnji u svim oblastima Skupu se obratio prof.dr Zija
Burhanetkin Guvenć s izlaganjem
37
Društvo
o nadi siromašnih zemalja, oslobođanju zamke prosječnog prihoda, modelu za inovacije i stvaranju
svjetskih brendova, koje je privuklo
znatnu pažnju prisutnih naučnika.
Prof.dr Sudi Ipak se osvrnuo na
prošlost i sadašnjost ekonomskih
odnosa između Turske i Crne Gore.
Savjetnica za trgovinske odnose
Ambasade Turske, gospođa Sultan
Iskender se u svom izlaganju bavila
mogućnostima u investicionim sektorima industrije, trgovine i usluga
između naših zemalja, uklanjanje
barijera finansijskom podsticanju, o
porezu, carinama, zakonodavstvu i
drugim pitanjima. Generalni sekretar u Ministarstvu ekonomije govorio je o uticaju turskih razvojnih
pomoći na ekonomske odnose između Turske i Crne Gore, pri čemu se
osvrnuo na šume, naftu i gas.
Prof. dr Maja Baćović, prodekan
Ekonomskog fakulteta se osvrnula
na uticaj kulturnih aktivnosti na ekonomske odnose Crne Gore i Tuske.
Po njenom mišljenju, veoma je bitno
da Crna Gora održava prijateljske odnose prema svim zemljama i nastoji
da što više unaprijedi ekonomsku saradnju sa novostvorenim zemljama
na tlu bivše SFRJ, pri čemu je bitna
realizacija određenih projekata.
Đihan Ozdemir, direktor Fondacije „Junus Emre“ u Crnoj Gori se
pozabavio problemima i realizacijom investicionih projekata i založio
se za njihovu bržu realizaciju.
Zanimljiva su bila i izlaganja
Nedžipa Dorua, predsjednika Poslovnog savjeta Turske i Crne Gore
o barijerama prilikom objavljivanja
tendera za neke infrastrukturne
projekte i Đorđije Đurđića o djelovanju berzi i dobrom odnosu s instambulskom berzom, koja kod nas
ima 24% kapitala.
Na kraju je dr Amer Halilović u
ime predsjednika Crne Gore Filipa
Vujanovića zahvalio organizatorima
i učesnicima Simpozijuma na učešću i težnji da na ovakav način pomognu unapređivanju ekonomskih
odnosa Turske i Crne Gore.
Husein Tuzović
38
Revija FORUM
Nagrađen bankar
Eldin Katana
Društvo
Revija FORUM
Prevaziđeni problemi u bjelopoljskom naselju Nedakusi
Privikavanje na ezan
Nakon zborova i medijskog spinovanja
incidenta mještani
odlučili da dogovorno
riješe nesparazum
Nedaakusi
Piše: Kemal Musić
M
Katana sa saradnicama
Na manifestaciji „Dan rukovodilaca filijala 2014“, koju je odganizovala Hypo grupa, početkom ovoga
mjeseca u Sloveniji, direktor filijale
„Hypo Alpe Adria“ banke u Pljevaljima Eldin Katana, osvojio je nagradu „Hyp Oskar“ za prvo mjesto u
branši u regionu.
Na manifestaciji su učestvovali svi direktori filijala „Hypo Alpe
Adria“ banke koje posluju u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj
Gori.
Svečanost je održana u hotelu
„Terme Olimia“ u turističkom mjestu Podčetrtek i prema riječima direktora Katane protekla je uz druženje i sagledavanje rezultata poslovanja postignutih u prošloj godini.
Pljevaljska filijala „Hypo Alpe
Adria“ banke prošle godine po ocjeni “Eki Transfera”, agenta Western
Union-a, izabrana je za najbolju
poslovnicu te banke u 2013 godini.
Kriteriji koji su presudili za najbolju
ocjenu su bili: lokacija poslovnice,
broj isplaćenih transakcija, izgled
lokacije i obilježenost reklamnim
materijalom, ljubaznosti i profesionalizmom u obavljanju posla.
Katana je rekao da je za put do
uspjeha presudan isključivo profesionalan i korektan odnos prema
poslovnim partnerima i klijentima.
Naša poslovnica ima šest zaposlenih ali smo stekli povjerenje velikog broja poslovnih partnera , rekao
je Katana.
U okviru “Nedelje štednje” koja
se održava svake godine pod nazivom “Otvoreni dani za školarce”
organizovane su posjete filijali u
Pljevljima, gdje djeci dobiju informacije o štednji od malih nogu.
Mališani uz štednju dobijaju i vrijedne nagrade. Osnovnim školama u
Pljevljima donirali su 20 računara sa
kompletnom opremom.
Filijala Hypo banke u Pljevljima
otvorena je 2008 godine.
J. Durgut
Jul-avgust, 2014.
ujezin džamije u naselju
Nedakusi kod Bijelog Polja će ubuduće tiše pozivati ezanom na molitvu, obećali su
u Islamskoj zajednici. Milorad Španjević neće više dolaziti pijan pred
džamiju i pokušavati da automobilskom sirenom nadjača ezan, obećali
su nedakuški pravoslavci. I pružili
ruke jedni drugima. Pravoslavci i
muslimani. Kao pravi komšije. Ipak,
ovom pomirenju prethodio je sastanak kod predsjednika Opštine Bijelo
Polje Aleksandra Žurića.
- Dogovorili smo se da pružimo
jedan drugom ruku i da se članovi
Mjesne zajednice i Islamskog odbora sastanu kako bi se ustanovila
jačina ezana do poslije Bajrama, a
onda do zakonskih mjera koje će se
predložiti u Skupštini opštine, kazao je predsjednik Mjesne zajednice
Nedakusi Željko Raičević.
A to kad je, po jednoj verziji, prije nekoliko dana Milorad Španjević
pijan došao pred nedakušku džamiju u namjeri da ukine ezan nadjačavajući ga automobilskom sirenom
i prijeteći da će bombu baciti, a po
drugoj verziji da zamoli lijepo koJul-avgust, 2014.
mšije muslimane da smanje „buku“
sa džamije i više ne plaše žene i nejač zbog čega je pomislio da će biti
linčovan, uznemirilo je Bjelopoljce.
Pogotovo kada su se u „situaciju“
upleli i mediji. I to tako što su se,
kako reče Andrej Nikolaidis u tekstu
„Kome smeta ezan u bjelopoljskom
selu“ upadljivo solidarisali sa borcima protiv džamije. Počeli su da pljušte naslovi: „Umalo linčovan ispred
džamije“; „Halabuka u džamiji i oko
nje“; „Džamija u Nedakusima posvađala komšije“... A onda su nedakuški pravoslavci organizovali zbor
građana ispred osnovne škole na
koji, bezbeli, nijesu došli i muslimani. Na zboru je Mališa Tvrdišić rekao
da nikom ne smeta bogomolja, ali da
se ton razglasa mora smanjiti. Njegov komšija Vuksan Tvrdišić smatra
da je ezan smišljena provokacija i da
namjerno pojačavaju razglas preko
svake mjere, a Milorad Španjević,
koji se prvi pobunio, kaže da „otkada je otvorena džamija muslimani
se sve više drže na odstojanju, sve
se manje sretaju i pričaju sa nama“!?
A naslovi u novinama su se i dalje
redali: „Moliće efendiju da smanji
razglas“; „Ezan zavadio komšije“;
„Ezan posvađao Bjelopoljce“... I
tako dalje, i tako dalje.
- Sam ezan, kaže predsjednik
Islamske zajednice Enis efendija
Burdžović, “je dio vjerske dužnosti
i ne predstavlja namjeru da provociramo bilo koga. Ponosno ističemo
činjenicu da niko od pripadnika
Islamske zajednice u Bijelom Polju
nikada nije ometao vjerske obrede
i skupove, čak ni kada se crkvene
procesije održavaju na javnim mjestima. Time potvrđujemo da nam ne
smeta da živimo sa različitim i slušamo različito. Nakon ezana sve se odvija unutar džamije, bez korišćenja
razglasa, saopštio je Burdžović.
Bijelo Polje je prije nekoliko
godina od Evrope dobilo nagradu
za najtolerantniju opštinu u jugoistočnoj Evropi i ovo što se dešava
u Nedakusima mnogim Bjelopoljcima nije jasno. Mnogi su muslimani i pravoslavci koji smatraju da su
crkva svetog Petra i Pavla i džamija
39
Društvo
Revija FORUM
Džamija u Nedakusima
40
Intervju: Safet Kurtagić, Direktor Fonda za zaštitu i
ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori
Fond nije izdvojen iz
ambijenta u kojem
živimo i radimo
Burdžović
u Radulićima zajednički kulturno
istorijski spomenici, da su im zajednički Avdo Međedović, Risto Ratković, Ćamil Sijarić i Miodrag Bulatović, da su na Rifata Burdžovića Trša
i Pavla Žižića jednako ponosni i pravoslavni i muslimani i da svima, bez
razlike, “po moru teče Lim”. A ovi
pojedinačni slučajevi netrpeljivosti,
ne mogu da pokvare ambijent vjerski tolerantne sredine. Jer, Esnafu Međedoviću, inženjeru, Bajram
prvo čestitaju komšije pravoslavci.
Esnaf smatra da je upravo različitost
naše bogatstvo. I ne samo Esnaf, već
i Zdravko Janjušević, NVO aktivista,
smatra da je Bijelo Polje zasluženo
dobilo ngaradu za najtolerantniju
opštinu Jugoistočne Evrope.
- Ovo je jedna multietnička, multikonfesionalna sredina, što je njeno
bogatstvo i takva treba da ostane. Dešavanja u prošlosti koja su se odvijala
u našem bliskom okruženju nijesu
uspjela da poremete međuljudski
sklad i suživot građana. Ne treba suditi o tome po mišljenjima i istupima
Društvo
Revija FORUM
pojedinaca i grupa, niti njihovim ispadima pridavati veliku pažnju, jer
to nije mišljenje većine građana, kaže
Janjušević, a profesor Ajan Mucević
je razočaran onim što se desilo u Nedakusima. Ne razumije, kaže, zbog
čega se sve to izdešavalo.
- Možda zbog toga što u Nedakusima do sada nije postojala džamija
i, jednostavno, ljudi treba da se naviknu na nju. A ezan traje kratko i
vjerujem da se tu radi samo o nerazumijevanju i da se sve može riješiti
jednim razgovorom, kaže Mucević,
a šestogodišnji Hamza Hamzić će i
večeras otići u džamiju. Pripremio
je tespih i ilmihal i krenuo prema
osvijetljenom minaretu, sa koga mujezin poziva na molitvu. Nakon nekoliko minuta melodični glas mujezina se utiša, a onda Nedakusi utonu
u svakodnevicu.
Ako su vam porušili džamije,
ezan možete učiti sa naših crkava
Društvenim mrežama širi se poruka katoličkog sveštenika Manuela
Musallama, sada penzionisanog vođe male katoličke zajednice u Gazi,
koja je upućena Palestincima muslimanima.
- Ako su vam (Izraelci) porušili džamije, ezan možete učiti sa naših
crkava, poruka je koja je oduševila ljude širom svijeta.
Da nije sve ostalo samo na riječima, i da nije fra Manuel usamljen u
svojim pozivima na solidarnost, svjedoče i fotografije iz Gaze. Na njima
se vide muslimani koji klanjaju i uče Kur›an (mukabelu) u pravoslavnoj,
odnosno katoličkoj crkvi, a nekima su crkve poslužile i kao utočište nakon što su izbjegli iz svojih domova.
Jul-avgust, 2014.
Poslovanje Fonda danas je
mnogo bolje nego ranije. Prevladali smo početne slabosti,
nesnalaženja, upoznali se
sa radom sličnih institucija
u okruženju, dobre prakse
uvrstili u naš rad. Sredstva
gradjana troše se namjenski,
ali je ključno uspostavljanje
nadzora u realizaciji projekata. Za rad Fonda iz budžeta se
izdvaja 0,15 odsto uz umanjenje sredstava za državne
fondove i kapitalni budžet.
Biblioteka Fonda već ima
preko 400 knjiga.
Piše: Biljana Radosavović
Kako komentarišete nedavnu
Sjednicu skupštinskog Odbora
za ljudska prava i slobode na kojoj nije bilo potrebne većine da se
usvoji izvještaj o radu Fonda?
„Skupštinski
odbor
broji 11 članova. Prisustvovalo je šest.
To ukazuje na
neodgovoran odnos
Odbora
prema našem izvještaju. Nijesu cijenili kvalitet i sadržaj dokumenta,
već su u odlučivanju preovladali
politički stavovi i unaprijed zauzete
pozicije. Neki od opozicionih predstavnika glasali su protiv, ne zato što
su smatrali da je izvještaj loš, već
po uvjerenju da ga treba oboriti kao
dokument pozicije. I to me svakako
razočaralo“.
Da li su kritike nevladinih organizacija uticale na glasanje?
Predstavnici nevladinih organizacija koji su bili na Sjednici, imali
su brojne primjedbe na Izvještaj,
ali i rad Fonda?
„Mislim da je civilni sektor uzeo
previše prostora ocjenama o radu
Fonda, da im je data prilika da na
nedopustivo ružan način govore o
Fondu i izvještaju, da preporučuju
Odboru da ne prihvati taj dokument.
Potencirali su kako se prema Fondu
odnose medjunarodne institucije,
naši sudovi .Činjenica je da je jedna odluka o raspodjeli sredstava
iz 2012.god. oborena presududom Upravnog suda. Mi smo tu
Presudu prihvatili i ispoštovali
nalog Upravnog suda da umjesto poništene, donesemo novu
odluku,potkrijepljenu podrobnijim i jasnijim obrazloženjem.
Ali, to je jedini slučaj, od osnivanja Fonda 2008.god. da je bilo koji
sud utvrdio da se Upravni odbor
Fonda nije pridržavao svih
zakonskih normi,
da nije dovoljno
dobro
i ja-
Safet Kurtagić
Jul-avgust, 2014.
41
Društvo
Revija FORUM
Društvo
Revija FORUM
Biblioteka
U prostorijama Fonda za
ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava nalazi se preko 400
knjiga. U tom zdanju zastupljeni su brojni naslovi mnogih
autora, ali i časopisi koje su do
sada izdali predstavnici nacionalnih manjinskih zajednica u
Crnoj Gori.
sno obrazložio zbog čega pojedini
projekti jesu, posebno koji su razlozi uslovili da pojedini projekti nijesu
obuhvaćeni finansijskom podrškom
Fonda. Činjenica je i to da je svaka
raspodjela sredstava Fonda bila propraćena izlivima nezadovoljstva i
protestima nevladinog sektora i pojedinaca, i to onih čiji projekti nijesu
obuhvaćeni finansijskom podrškom
Fonda. Nezadovoljstvo su izražavali
i upućivanjam prigovora i primjedbi Upravnom odboru Fonda, upućivanjem zahtjeva Skupštini i Vladi
Crne Gore da odluke o raspodjeli
sredstava ponište, podnošenjem
tužbi sudskih i krivičnih prijava tužilačkim instancama. Iz svega navedenog, samo jedna odluka o raspodjeli sredstava Fonda osporena,
govori u prilog zaključku da je Fond
radio zakonito“.
Spočitava Vam se da u Fondu
ima konflikta interesa, da se novac dijeli po partijskoj liniji, rodjačkim vezama, da se favorizuju
pojedine nacionalne zajednice
„Najčešće primjedbe se odnose
na prisustvo u Upravnom odboru
Fonda predstavnika savjeta manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica i na pravo nacionalnih savjeta da apliciraju za sredstva Fonda. To “prisustvo konflikta
interesa”, prema tumačenju jednog
dijela nevladinog sektora, razriješili smo na taj način što smo se obratili nadležnoj državnoj instituciji
-Komisiji za sprječavanje konflikta
Finansiranje
„Za rad Fonda iz Budžeta Crne gore izdvaja se najmanje 0,15 odsto od
ukupnih budžetskih sredstava, umanjenih za budžet državnih fondova
i kapitalni budžet. Taj procenat je isti već godinama, i pored toga što su
čelni ljudi Vlade više puta obećali da će se izdvajanja za Fond povećati sa
0,15 na 0,25 procenata”, kaže Kurtagić.
42
interesa, čiji stav smatramo nesumnjivo mjerodavnim. Ispoštovali smo
preporuku Komisije da predstavnici
savjeta budu isključeni iz prava na
odlučivanje o projektima njihovih
savjeta, da nemaju pravo da učestvuju u raspravi o tim projektima, da za
njih lobiraju, promovišu ili obrazlažu. Na taj način prevazišli smo taj
problem.Što se tiče primjedbe da se
novac Fonda dijeli po osnovu partijske pripadnosti, smatram je neodmjerenom, nedobronamjernom
i u potpunosti netačnom.Na primjedbu da se novac dijeli po osnovu rodjačkih, prijateljskih ili nekih
sličnih veza, da su podrškom Fonda
obuhvaćeni i neki projekti članova
Upravnog odbora Fonda ili njihovih
bliskih srodnika, ne mogu, na žalost,
odgovoriti na način kako sam odgovorio na predhono pitanje. Ne mogu
reći da toga nije bilo i nema. Fond
nije izolovan iz ambijenta u kojem
živimo i nijesmo izdvojena oaza.
On je dio političke, kulturne i opšte
društvene realnosti Crne Gore i dijeli sudbinu drugih institucija koje
se bave zaštitom i unaprjedivanjem
Jul-avgust, 2014.
ljudskih, posebno manjinskih prava
isloboda. Propusta je bilo, ali ih je iz
godine u godinu, iz raspodjele u raspodjelu, sve manje, a činimo značajne napore da u budučnosti oni budu
svedeni na najmanju moguću mjeru.
Iako smo najmladja fondovska institucija u Crnoj Gori, smatram da smo
najdalje odmakli u unaprjedjivanju
postojećeg i kreiranju budućeg, boljeg ambijenta za život i rad. Siguran
sam da su korupcija, nepotizam i
slične pošasti zanemarljivo prisutne
u radu Fonda, da je Fond tim virusom najmanje zaražena institucija,
da svoju djelatnost obavlja na zakonit i transparentan način“.
Nedavno je okončan konkurs
za raspodjelu novca za 2014-tu.
Stiglo Vam je 297 prijava. Prihvaćena su 102 projekta. Ko je dobio
najviše novca?
„Koristim priliku da odgovorim
na dio predhodnog pitanja, koje
glasi da li se favorizuju pojedine nacionalne zajednice? Najviše novca
pripalo je srpskoj nacionalnoj zajednici, zatim bošnjačkoj, pa albanskoj
i muslimanskoj. I najmalobrojnijim
manjinskim nacionalnim zajednicama , hrvatskoj i romskoj, primjenom
principa afirmativne akcije, u nekoliko minulih godina pripala su značajna finansijska sredstva. Fond je
osnovan radi podrške aktivnostima i
Jul-avgust, 2014.
projektima koji imaju za cilj razvoj,
zaštitu i afirmaciju posebnosti manjinskih naroda i drugih manjinskih
nacionalnih zajednica i njihovih
pripadnika u oblasti nacionalnog,
etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta. Iz ovog proističe da
prednost dajemo projektima koji
štite nacionalne zajednice i njihove
pripadnike od uvijek prisutnih trendova asimilacije. To praktično znači
da Fond svojom finansijskom podrškom podstiče očuvanje posebnosti
manjinskih naroda i njihovih pripadnika, dakle onoga što je izdržalo probu vremena, onoga što je najbolje u njima, ali i onoga što je čitav
jedan vijek označavano kao njihova
niža vrijednost, kao nešto što je trebalo zatrijeti“.
Fondu je pripalo ove godine gotovo pola miliona, preciznije 497
hiljada eura. Prihvatili ste stotinu
projekata. Kada će novac u ruke
korisnika?
„U skladu sa odlukom Upravnog odbora, raspodjela novca je već
počela. Sredstva se otpuštaju onim
korisnicima koji su dostavili validne
izvještaje o trošenju novca iz podrške Fonda u predhodnom period.
Dakle, sredstva se otpuštaju onim
korisnicima koji su uspješno realizovali predhodno podržane projektei dostavili validnu finansijsku do-
kumentaciju da su novac namjenski
utrošili.Nećemo potpisati Ugovor o
finansiranju /sufinansiranju projekata iz sredstava Fonda sa potencijalnim korisnicima kojima su sredstva opredijeljena odlukama Upravnog odbora a Fondu nijesu dostavili
prihvatljive izvještaje o realizaciji
predhodno podržanih projekata. U
slučaju da neki od njih ne dostave
valjane izvještaje, sredstva koja su
im bila opredijeljena biće uvrštena u
fond sredstava za drugu raspodjelu
Fonda u 2014.god.“
Očekujete li primjedbe i žalbe i
na ovu raspodjelu?
“Ni jedna raspodjela Fonda nije
prošla bez žalbi, pritužbi i primjebi.
Ne očekujemo da će ovaj put biti izuzetak. Naša sredstva su oskudna, a
interesovanje veliko. Mi ne možemo
da zadovoljimo sve aplikante. Zato
smo opredjeljeni da podržavamo
samo one projekte koje smatramo
najkvalitetnijim. Rok za žalbe, primjedbe, pritužbe je 15 dana. Pristigle su već neke primjedbe. Pojedini
su tražili uvid u dokumentaciju,što
im je omogućeno. Neki su najavili
žalbe Upravnom sudu kao drugostepenom organu”.
Da li i kako kontrolišete realizaciju i potrošnju novca koji opredjeli Fond za projekte. Iz opozicije
traže da se utvrdi krivična odgovornost za one koji nenamjenski
troše novac?
„Fond ima dobru saradnju sa Državnom revizorskom institucijom,
43
Društvo
čiji su predstavnici boravili 2010. i
2011.kao i u prvoj polovine tekuće
godine. DRI zbog javnosti, insistira na tome da se sredstva poreskih
obveznika namjenski troše. I to je
sasvim u redu. Saglasni smo i da se
uspostavi bolji nadzor nad trošenjem tih sredstava. Problem je u nepopunjenosti Stručne službe Fonda
neophodnim kadrom,a u skladu sa
Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.
U Ministarstvu finansija nije bilo
dovoljno razumijevanja za davanje
saglasnosti za popunu sistematizovanih radnih mjesta. Posljedica toga
je nemogučnost rada stručne službe
Fonda da na kvalitetan način vrši
monitoring i evaluaciju realizacije
podržanih projekata. U predhodne dvije godine angažovali smo, po
osnovu ugovora na odredjeno vrijeme, nekoliko lica sa potrebnim
stručnim referensama, kako bi smo
mogli da odgovorimo tom veoma
kompleksnom i odgovornom zadatku. Od tada vršimo nadzor nad
realizacijom projekata i uputili smo
dopise svim korisnicima naših sredstava koji nijesu dostavili prihvatljive izvještaje da to učine u primjerenom roku. Ukoliko to ne učine bićemo prinudjeni da pokrenemo protiv
njih krivičnu odgovornost i zatražimo povraćaj novca sa pripadajućim
zakonskim zateznim kamatama“.
Kada je naredna raspodjela
sredstava Fonda?
„Računamo da će nam u narednoj raspodeli biti na raspolaganju
oko 200 hiljada eura. Konkurs bi
mogao biti raspisan u avgustu, a novac podijeljen u oktobru. Smatram
da je važno objasniti procedure
donošenja odluka Upravnog odbora Fonda koji formira Komisiju za
utvrdjivanje ispunjenosti formalnopravnih uslova podnesenih prijava
na konkurs. Projekti koji ispune te
uslove idu u dalju procedure tako što
se razdijele komisijama Upravnog
odbora iz četiri zakonom definisane oblasti na ocjenjivanje, odnosno
utvrdjivanje kvaliteta i značaja za
44
Revija FORUM
Kutak za dokone
Kvalitet
„Najznačajniji faktor u odabiru projekata za podršku Fonda je
kvalitet, ali ne možemo prenebregnuti činjenicu da je i brojnost manjinske nacionalne populacije jedan od faktora za opredjeljivanje
okvirnih iznosa sredstava manjinskim zajednicama. Fond ne smije i
neće biti mjesto nastajanja i podgrijavanja medjunacionalnih tenzija,
ističe prvi čovjek Fonda.
konkretnu nacionalnu zajednicu. Te
komisije Upravnom odboru dostavljaju izvještaje o svom radu, sa rang
listama projekata i prijedlozima
iznosa finansijskih sredstava. U slučaju potrebe, Upravni odbor može
u sastav pojedinih komisija uklučiti
i eksterne stručnjake, koji bi pomogli u ocjenjivanju projekata. Poslije
evaluacije, Upravni odbor razmatra
prijedloge komisija, za svaki projekat posebno, i donosi odluke glasanjem za svaki pojedinačni projekat.
Finansijskom podrškom Fonda obuhvaćeni su oni projekti za koje glasa
nadpolovična većina članova Upravnog odbora koji broji 15 članova. Iz
navedenog proističe zaključak da se
odluke ne donose na prečac, da nijesu djelo jednog ili dva člana Upravnog odbora, da ih donose najmanje
osam članova, da su to predstavnici
krovnih institucija manjinskih nacionalnih zajednica, predstavnici
Skupštine i predstavnik Ministarstva za ljudska i manjinska prava,
dakle, respekta dostojne ličnosti“.
Predstavnici Manjina imaju
primjedbe, ali ističu da je Fond
izuzetno važna institucija za očuvanje i afirmaciju identitetskih
osobenosti u Crnoj Gori? Šta je
ključno za dalje unaprjeđene rada
Fonda?
„Ministarstvo za ljudska i manjinska prava formiralo je Radnu
grupu za razmatranje unutrašnje
organizacije, modela funkcionisanja
i načina raspodjele sredstava Fonda.
Nadamo se da će rad te Radne grupe
ishodovati rješenjima koja će bitno
unaprijediti funkcionisane Fonda i
način raspodjele sredstava. U svoj-
Društvo
Revija FORUM
stvu člana te Radne grupe predložio
sam niz rješenja za koja smatram da
bi mogla doprinijeti unaprjrdjenju
rada Fonda. Smatram da bi manjinski nacionalni savjeti trebali da se
aktivnije uključe u raspodjelu sredstava, da njihovi stručni odbori svojim prijedlozima pomažu Upravnom
odboru Fonda u rangiranju projekata
iz njihove nacionalne zajednice, da
savjeti utvrdjuju značaj projekta za
nacionalnu zajednicu, ali da savjeti
ne apliciraju za sredstva Fonda ili da
apliciraju samo za jedan dio sredstava Fonda, namijenjen samo projektima nacionalnih savjeta, koji ne bi
bio veći od jedne trećine sredstava
namijenjenih raspodjeli projektima.
Drugi vid unaprjedjenja rada Fonda
bio bi snaženje stručne službe, kako
bi mogla da odgovori potrebama
kvalitetnog monitoringa i evaluacije realizacije podržanih projekata,
ali i razvoju edukativne i aplikativne
funkcije Fonda. Edukativna funkcija
sastojala bi se u tome da Fond konstituiše Stručnu službu da, između
ostalog obučava potencijalne aplikanata za izradu projekata, za konkurisanje projektima kod domaćih
i stranih fondacija. Aplikativna djelatnost bi podrazumijevala da Stručna služba Fonda ovlada potrebnim
znanjima za izradu projekata kojima
bi Fond aplicirao za sredstva iz medjunarodnih fondacija za osnivanje
i finansiranje manjinskih institucija,
koje bi značajno doprinijele prevazilaženju medijske blokade manjina,
njihovih potreba i njihovih posebnosti. Takve institucije mogle bi biti:
Manjinska RTV, Manjinski glasnik,
Manjinsko pozorište, Manjinska biblioteka i slicno“.
Jul-avgust, 2014.
Muhadžeri i musafiri
Komože sebi da dozvoli da
mu na mezaru piše: Umro od
straha... ili umjesto imena i
prezimena 50 eura, halalosum mu bilo... Demokratija je
donijela da su i sveštena lica
aktivni učesnici u izbornim
procesima.
Piše: Ervin Spahić
Š
ućur Alahu pa su česti izbori,
čijim sebetom se okupe akovski
muhadžeri po dunjaluku razasuti. Prilika je to da se za badihava zijarete babo i majka, ukoliko su još živi,
a ukoliko nijesu a ono bar njihovi mezari. Da se mezari zijarete od vajkada
se praktikovalo za vrijeme bajrama,
ali su se u eri globalizacije i neki običaji izgleda našli na udaru. Helem,bilo
kako bilo, ovi zijareti su galiba jedina
korist od izbora. Tehnološki razvoj,
je doprinijeo i da umjesto avaza mujezina, na molitvu, vjernike poziva
audio uređaj. Demokratija je donijela
da su i sveštena lica, iz svih konfesija,
postala aktivni učesnici u izbornim
procesima. Mnogi od njih su više odani partijskim vođama no Gospodaru
svih svjetova. Došao zeman da se božji
službenici više trude da ubijede vjernike, za koga da glasaju, nego kako da
se čuvaju od grijehova, budu smjerni
i Bogu, a ne partiji odani. Zamijenili
svete knjige, partijskim programima,
pa udarili propovjed i hutbe držati.
Uskoro se može očekivati da molitvu
predvodi imam, preko video uređaja, a
ispovijedanje će biti omogućeno na taj
način što će te moći dostaviti audio vizuelni zapis, putem mail-a i po odgleJul-avgust, 2014.
danom materijalu u istoj formi dobiti
odgovor. Rizik da taj materijal dospije
u javnost, realno postoji, jer je od vajkada u ovim profesijama bilo onih koji
su blisko sarađivali sa domaćim i stranim obaveštajnim službama.
No, da se javratim na ove naše muhadžere od devedesetih pa na ovamo.
Utuvili ovi naši muhadžeri, da oni
to rade za naš hair i za naš boljitak.
Dođu, izaberu nam vlast po njihovom
tabijatu i odu. Pri tom, nikako da zaborave da podignu putne troškove,od
onih koji su ih i pozvali da dođu. Podijele par savjeta kako ljepšeg mjesta za
život i rad nema od ovog našeg, bace
babu kakvu crkavicu ( jer je svjetska
ekonomska kriza) pa put pod noge.
Odlaze u tuđinu, ponosni na sebe,
budući da su dali veliki doprinos ekonomskom razvoju zavičaja. Ima i onih
koji na izbore dolaze, a za dženaze
najbližih ne haju. Nemaju vakta, no
salavate naručuju, kako bi drugi umjesto njih tom obredu prisustvovali.
Ne smiješ im se „kukala ti majka“ ni
požalit kako se teško živi, jer će te namah dočekati pričom o globalnim problemima, porastu nezaposlenosti, visokim kamatnim stopama i preskupim
komunalijama. Zato vam je bolje da tu
priču i ne otvarate, jer će vas to saznanje golemo rastužiti a niste u prilici da
svom evladu pomognete. Ali nemojte
jedno „kumim vas Bogom i dragim Alahom da zaboravite da im se zahvalite
što su odvojili dio svog dragocjenog
vakta, te došli i izabrali nam vlast po
njihovomćejfu. To nam oni peškeš čine
i kismet određuju. Zato i nanijetih da
im ovu hićaju u miraz dam.
U danima pred izbore mimo prekograničnih musafira, aktivni bivaju i
„domicilni“ musafiri. Banu vam „domicilni“ u avliju, nepozvani, bajagi
slučajno a u stvari su tu sa nijetom da
vas podsjete, da su vam nekad nešto
u životu učinili, ili pomogli, ili pak da
imaju nijet da to učine.
Pitaju za zdravlje onih vani i da li
imaju namjeru da dolaze za ove izbore. Brinu ima li kakav radnik ili student van varoši, da ga evidentiraju,
kako bi mu isplatili putne troškove, po
okončanom glasanju. Ako nemate pobrojane slučajeve, onda na scenu stupa velikodušnost musafira. Da se ne bi
mučili da pešačite do biračkog mjesta,
nude vam prevoz do i od. Upisaće vam
kao studente kakvu nenu i đeda, da bi
vam olakšali duševne bolove, pri preuzimanju novca. Nikad više studenata
i radnikasa mjestom stanovanja i rada
van varoši nema, no za vrijeme izbora!
Ja hesapim: ostane veoma mali broj
onih, koji žive i rade u mjestu glasanja.
Nekim muhadžerima jedina veza
sa zemljom porijekla su izbori. Mogao
sam nekako da razumijem njihovu
potrebu, da u odlučnom trenutku za
Karadag, kada se glasalo o državnopravnom statusu, daju podršku ovoj ili
onoj opciji, ali ne mogu da razumijem
kada su u pitanju lokalni izbori, kako
pohrle da nam izaberu vlast koja treba da rešava komunalne probleme nas
koji tu živimo.
Helem, ako ste se uželjeli rođacima, komšijama, prijateljima ili sugrađanima, koji su iz ekonomskih ili nekih drugih sebeta, ranih devedesetih
ili kasnije krenuli u muadžerluk, izbori su šuhret prilika da neke od njih
i sretnete. Kurišite kakvu stolicu blizu
biračkog mjesta, rezervišite vrijeme i
čekajte. Oni će sigurno doći. Ako ste
uporni možda budete imaliigbala, pa
da sretnete i rahmetli baba, koji jepreselio prije više godina, ali je još uvijek
u biračkom spisku, a hesapim da ponekad i glasa.
E, da bi da iščekam dan, da dođu
neki izbori koji neće biti „SUDBONOSNI“.
45
Društvo
Njegovo veličanstvo Birač, kako se
dan izbora približava dobija sve više na
značaju. Tapšu ga po ramenu oni koji
će sjutra od njega okretati glavu. Pokazuju «veću» brigu o Biračevoj familiji i
od njega samog. Brinu mu o zdravlju,
nezaposlenosti njegovoj ili članova
mu familije, imovnom stanju… Poručuju mu da se strpi još samo do izbora a onda će mu sve probleme riješiti.
Ako vide da Birač ne vjeruje više u tu
njihovu priču, koju mu pred svake izbore nude, onda okreću list. Sa tapšanja se prelazi na prijetnje i ucjene. Te
male partijske gnjide plaše birače da
će ostati bez socijale, bez penzije, bez
zaposlenja, bez... Kad vide da ni to nije
dovoljno ubjedljivo, potežu poslednji
argument kupovinu duše- čija je cijena
od 50 eura, pa na dalje.Što niža cijena,
više u džepu kupca... Nije mali broj
ovih kupaca, koji su se ofajdili od izbora i koji izbore naprosto priželjkuju. Ne
znajubirači da ako uspiju jednom da
ih zastraše ili kupe, da je njihov život
u tuđim rukama. A život je tako lijep,
a kratak. Zatoovu privilegiju treba slobodno i kao čovjek proživjeti. Dovoljno
je sjetiti se da te novčane transakcije
ostaju zabilježene u nekim tekama i
ćitabima i da će jednog dana izaći na
viđelo (slučaj izbora u Beranama). Komože sebi da dozvoli, da mu na mezaru piše: Umro od straha... ili umjesto
imena i prezimena 50 eura, halalosum
mu bilo... Jadan li je čovjek kome strah
ukalja obraz... A nije ni Meša Selimović
bez neke o strahu rekao:
«A meni se čini da je strah najveća
sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Jer, drugo je uplašiti
se kad ima razloga, u nesreći, ili ratu,
to mora svako, a drugo je plašiti se
uvijek, od svega. Snažni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hočinskim
močvarama: Boj se ovna, boj se govna,
a kad ću živjeti?»
I kada sva ova halabuka prođe,
kada se zatvore biračka mjesta a rezultati izbora se obejane, počinju da
vru partijske kuhinje. Ko će sa kim i
ko će đe, ko na koga (može da računa).
Aj izdrži majčin sine sad tom pritisku,
koji je žešći i veći no u „pretis loncu“.
A da nešto ne izmakne kontroli brinu
46
Revija FORUM
se upravo oni kuvari koji vas nijesu ni
glasali. Oni su tu da vam daju savjete:
šta treba da radite i šta se sa čim slaže.
Helenejse, oni su vam u svakoj čorbi
mirođija. Razni plaćeni analitičari i
kvazi intelektualci (e ovi su vam već
hošaf na kraju zijafeta), nude vam
svoje usluge i provodadžišu za one
koji su ih i angažovali. Ubjeđuju vas
da je bolji: Marko od Janka, Haso od
Husa a oni rođena braća ili ko rođena braća. Neki krvno a neki interesno
povezani. Ono što me stalno kopka je
činjenica kako to da bilo koja aktuelna
vlast najveću podršku ima u Kazneno
popravnim zavodima, i to upravo od
onih, koje je tamo ta ista vlast i strpala. A ja umislio da je Slobodan čovjek
slobodan - pa makar u hapsani sjedio!
“Sve ostalo su trice i kučine”!...
Jedan moj ahbab mi skoro reče:
„Dobro bi bilo da ovi što dolaze iz inostranstva, kako bi glasali na lokalnim
izborima, kad već dolaze da glasaju za
naše dobro, da na sledećim izborima
glasaju za Partiju penzionera“.
- Zašto ? - upitah začuđeno.
- E, zato što oni ne mogu, sve i da
hoće, dugo ostati na vlasti.
Dugo sam razmišljao kako da se
odužim akovskim muhadžerima a
izbornim musafirima te mi na pamet
pade misao, da im posvetim jednu
pjesmu bez naslova, koju sam drugim
povodom i nešto ranije zabilježio, a za
ovu priliku sam dodao četvrtu strofu.
Prve tri sam posvetio muhadžerima a ovu četvrtu izbornim musafirima.
Ova četvrta strofa je toliko univerzalana da će povezati Crnu Goru od Plava
i Gusinja do Herceg Novog i Cetinja.
Od Ulcinja do Pljevalja. Bez obzira na
vjeru, naciju ili političku pripadnost.
Kako je ova pjesma bezimena, pozivam kumove sa područja Karadaga da
ture naslov po ćejfu i meraku.
Tamo gdje lipa, najljepše miriše,
iznad nikoljačkog mosta, Lim srce piše,
djetinjstvo provedoh svoje,
volim te Bijelo Polje moje.
Moje misli u parku Ćamila i Rista,
poželim da zagrlimLim što se blista,
i bijelih rada polje,
volim te Akovo moje.
Gornja mahala Donjoj poruke šalje:
odlaze nam ljudi, sve dalje i dalje,
mladost se naša sada tuđom zove,
zbogom i halali Bijelo Polje moje!
Vratiću se uskoro,to mi srce zbori,
u Boga se nadam, brzo će izbori,
roditelje moje, da ja vidim stare,
prije toga bezbeli, pripremite pare.
***
Saplete se baba ispred biračkog
mjesta i pade. Priđejedan kandidat za
odbornika, koji se tu zadesio i pomogne joj da ustane.
- Sine , kako da ti se odužim?- pita
ga baka.
- Glasaj za mene bako,
- Eee, pa ja sam pala na dupe sinko,
a ne na glavu.»
***
Kada mi obaveze dozvoljavaju, pogledam ponekad i TV Pink. Mada preferiram sevdalinku pjesmu, ne mogu reći
da među novokomponovanim pjesmama nema onih koje mi se sviđaju. Ako
zanemarite one silikonske “ljepotice“
koje njišu napumpanim argumentima
igdje nije važan tekst i ono što čujete,
već vas tjeraju da obratite pažnju na “vizuelni sadržaj” emisije, onda vam, ako
to uspiju, neće oku promaći ni činjenica
da u skoro svim emisijama jedna te ista
publika sjedi i daje doprinos cjelokupnoj atmosferi: aplaudiranjem i igrom na mig režisera. Svakako da oni za to dobijaju novčani honorar, kao nadoknadu
za dangubu, i ako tome dodate unutrašnje zadovoljstvo koje pri tom osjećaju,
jer su dio jednog tako uspješnog i gledanog projekta, bez golema jada od toga
odustati neće. Ovi gosti u studiju imaju
dosta sličnosti sa izbornim musafirima,
jer i jedni i drugi dolaze kako bi odradili
zadatak po zamisli režisera.
“ Idemo! Ručice! Aplauz! Jače! Ponovi”!...
E, vala im ja ovu hićaju za peškeš
zakajitih. Nismo ni mi maksumi. I mi
za marifetluke znamo. Ako sam prekardašio, halalite!
Jul-avgust, 2014.
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
Drugi simpozijum o istraživanju balkanske historije u Podgorici
Nepristrasno o
zajedničkoj istoriji
U
Podgorici je od 30. aprila
do 3. maja održan Drugi
međunarodni simpozijum
o istraživanju balkanske istorije na
temu „Osmanska baština na Balkanu i poreski registri“. Simpozijum je
održan u organizaciji Ministarstva
za urbanizam i zaštitu životne sredine Republike Turske, univerziteta
„Balikesir“ i „Mehmet Akif Ersoj“,
Direkcije za katastre Republike Turske, „TIKE“ Instituta „Junus Emre“
i Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori i časopisa Almanah. Otvaranju skupa u hotelu „Ramada“ prisustvovalo je nekoliko stotina zvanica iz naučnog, političkog, kulturnog
i javnog života Crne Gore. Prvi Simpozijum organizovan je prošle godine u gradu Balikesir, a naredni će
biti u Rumuniji. Održavanjem skupa
data je velika počast Glavnom gradu
Crne Gore.
Simpozijum je otvorio i pozdravio učesnike i goste prof. dr Hasan
Babacan, predsjednik Organizacionog odbora. Tom prilikom osvrnuo
se na doprinos i ulogu simpozijuma
između dvije skupštine.
Ministar urbanizma i zaštite
životne sredine Republike Turske
Idris Guluđe je na otvaranju simpozija kazao da se još uvijek na
Balkanu nalaze brojni kulturnoistorijski spomenici koji govore o
osmanlijskom prisustvu na Balkanu,
da se čak i Anadolija osjeća zapostavljenom u smislu koliki su značaj Osmanlije pridavali balkanskim
prostorima.
Skupu se obratio i u ime Vlade
Crne Gore, pozdravio učesnike i goste Simpozijuma, gospodin BraniJul-avgust, 2014.
Učesnici simpozijuma
slav Gvozdenović, ministar životne
sredine i održivog razvoja.
Balkan je donedavno bio područje posljednje moderne reciklaže
prošlosti u koje je bio deponovan
stereotip o društvu nespremnom za
različitost i modernost. Otuda je svaka, pa i ova priča o balkanskoj istoriji
u suštini povod za promišljanje smisla tradicionalnosti i modernosti na
intelektualno superioran način koji
otkriva vrijednosti različitih civilizacija i kultura u istorijskoj vertikali
od nekoliko vjekova, kazao je u pozdravnom govoru na otvaranju simpozijuma prof. dr. Šerbo Rastoder.
U arhivima Turske nalazi se više od
60.000 dokumenata o Crnoj Gori,
a protokol o saradnji potpisan je
2006. između državnih arhiva dvije
zemlje o razmjeni dokumenata koji
će omogućiti istoričarima, studentima i drugim istraživačima uvid u
bogatu arhivsku građu, naglasio je
Rastoder.
Reis Islamske zajednice u Crnoj
Gori Rifat ef. Fejzić, istakao je da
današnji Balkan i Crna Gora u njemu, dužni su makar istražiti višestoljetno naslijeđe i kroz nepristrasan
jezik nauke, te kroz povijesne činjenice i dokumenta ispričati istinitu
priču o osmanlijskom periodu na
Balkanu.
Predsjednik
Međunarodnog
simpozijuma prof. se osvrnuo na
istraživanje balkanske istorije.
U radnom dijelu učestvovalo je
47
Kultura, baština, obrazovanje
peko 100 eminentnih naučnika sa
turskih univerziteta i iz novih država nekadašnje SFRJ. Održavanje
skupa data je velika počast Glavnom
gradu Crne Gore.
Bajram Agović se osvrnuo na
temu vakufa u Crnoj Gori (eksproprijacija i nacionalizacija); dok je
Mirsad Hadrović govorio o značaju vakufa u očuvanju vjerskog i
kulturnog identiteta. Prof. dr Rastović je izložio „Osmanski pravni mehanizam na Balkanu, kao i
jedan sudski proces u Podgorici
oko jednog ubistva!?“. Dr Dragana
Kujović je podsjetila na „Četiri kaligrafska ispisa orijentalne zbirke
Zavičajnog muzeja u Pljevljima,
dok je magistar Sait Šabotić je svoje izlaganje posvetio mostovima iz
osmanlijskog perioda u Crnoj Gori.
Prof. dr Ema Miljković je izložila
rad „Osmanski defteri kao i izvor
za istoriju demografije: mogućnosti istraživanja; tačnost i metodične
sumnje“. Dr Marijan Premović je
govorio o naseljima i stanovništvu
Srednjeg i Donjeg Polimlja. Zapaženo je bilo izlaganje prof. dr Šerba
Rastodera „Islamsko-orijentalne
baštine, istorija tradicije u drugoj
polovini XX i prvih decenija XXI
vijeka“. Mr Ivan Tepavčević je
svoje izlaganje posvetio crnogorsko-turskim odnosima pred veliku
istočnu krizu u listovima „Crnogorac“ i „Glas Crnogorca“. Dr Amina
Šiljak-Jasenković se bavila književnim simbolima kao kod kulturnog
identiteta. Dr Maksat Dž. Hadžibrahimović se osvrnuo na ulcinjske
pirate i gusare, a dr Anđelko Vlašić
i Janja Kovač na stanje u oblasti Sinja za vrijeme osmalijske vlasti. Na
kraju je svoja razmišljanja o osnovnoj temi iznijela prof.dr Kornelija
Jurin Starčević.
Ministar Guluđe sa saradnicima,
profesorima i ambasadorom Tanilirom posjetili su nekoliko gradova u
Crnoj Gori, među kojima su Cetinje
i Pljevlja.
H.Tuzović
48
Revija FORUM
Bez istorijskih
izvora nema
istorijske nauke
Akcenti iz izlaganja prof.
dr. Šerba Rastodera
ISTRAŽIVANJA OSMANSKE
ISTORIJSKE I KULTURNE
BAŠTINE NA BALKANU, S
POSEBNIM OSVRTOM NA
CRNU GORU U DRUGOJ
POLOVINI XX I POČETKOM
XXI VIJEKA
I
zučavanje osmanskog istorijskog
i kulturnog nasljeđa dugo je na
ovim prostorima podrazumijevalo potrebu poželjne produkcije
stereotipa koji su u vrijeme nacionalromantizma XIX vijeka služili za
jačanje samosvijesti i poželjne slike o
sebi. To znači da je prikazivanje onog
“drugog” podrazumijevalo obavezni
“negativni” atribut i demoniziranje
kako bi u konačnom bila izgrađivana
poželjna istorijska svijest. Komplek-
snost ovog pitanja, proističe iz činjenice da je priča o onom “drugom”
uvijek priča o onom sa kojim ste bili
u posrednom ili neposrednom kontaktu. U konkretnom slučaju, kada su
u pitanju Osmanlije, kao onaj “drugi”
onda se najčešće polje “susreta“ u
istoriografiji prepoznaje kao “bojište”
koje postaje ključna tačka naracije,
inspiracije i istrażivanja. Tako je u
rasponu od skoro šest vjekova neposrednog dodira Osmanlija i Crnogoraca dominatno istoriografsko nasljeđe
protežiralo “ratničku istoriju” i događajnost koja je vezana za nju, što je u
konačnom rezultiralo potrebom da se
u drugi plan potisnu svi drugi aspekti
od kulture do mentalne arheologije
koji su i po značaju i po sadržini često i bitniji i kompleksniji od bojeva i
bojišta. Takav pristup razumijevanja
istorije nužno je produkovao brojne
stereotipe i mitove koji su preživjeli
do današnjeg dana.Naravno, uz istoriografiju tome su, ne manje kumovale
i druge grane nauke, počev od književnosti (posebno epike) do drugih
oblika stvaralaštva. U svakom slučaju
je sve to rezultiralo uobličenom sviješću u kojoj je pojam “Turčin” i “Turci” bio sinonim za “neprijatelja” za
nešto “zlo”, “nestalno i nepouzdano”,
“prevrtljivo”, “oholo” i “nasilno”. Naravno, ovdje nije u pitanju vrijednosni
sud izveden iz konkretnog saznanja
i nepobitnog dokaza što je legitiman
naučni metod, već obrazac koji se koristio kao nešto apriorno, dokazano
i nesporno. I treba naglasiti da ovo
nije posebna crnogorska specifičnost,
već je to pojava u skoro svim balkanskim nacionalnim istoriografskim
tradicijama u kojima je onaj “drugi”
Jul-avgust, 2014.
Revija FORUM
po pravilu prikazivan u negativnom
kontekstu, posebno onda kada bi se
sa tim “drugim” susrijetali na bojnom
polju. Nije nimalo slučajno što se moderna kritička istoriografija na ovim
prostorima začinjala baš na pitanjima vezanim za dominaciju Osmanlija i dovođenje u pitanje mitova koji
su vezani za svijest o tome. Jedan od
mitova koji je, prvi put doveden u
pitanje tek krajem XIX vijeka, ali nikada do kraja naučno valorizovan je
mišljenje da Crna Gora nikada nije
bila pod vlašću Osmanlija, posebno
dio tzv. podlovćenske Crne Gore. Takva stanovišta u istoriografiji su bila
uobičajena sve do druge polovine XX
vijeka iz razloga što tek tada u crnogorskoj istoriografiji i istoriografiji o
Crnoj Gori počinje dominirati naučni metod i obrazac modernog istoriografskog diskursa. Tačnije, osnovu
istorijskog znanja čine istorijski izvori. Oni uslovljavaju kvalitet i sadržaj
istorijske ekspozicije. Jer, ono što je
bilo, je nepromjenljivo, mi možemo
znati šta je bilo, samo ako imamo svjedočanstvo o tome. Zato je važno konstatovati da li postoji ,ili da li je postojala naučna strategija koja bi otklonila
ovaj limit? Jer bez istorijskih izvora
nema istorijske nauke, odnosno priče
o prošlosti. Tačnije, ako nema izvora
nema ni istorije (praistorija). Takođe
je jasno da izvori sami po sebi nijesu
istorija, niti je samo postojanje izvora dovoljno za poznavanje i izučavanje prošlosti. S druge strane, istoričar vrši odbir činjenica sadržanih u
istorijskom izvoru. Istoričar nikada
ne bi izveo nijedan sud, ako bi čekao
da se prikupe svi istorijski izvori, ili
pak opišu sve činjenice sadržane u
njima. Suština naučnog mišljenja je
u odabiru istorijskih izvora. Kuda bi
stigao istoričar ako bi opisivao svaki
istorijski izvor u svakom danu ili razdoblju koje izučava? Za izučavanje
crnogorske istorije, posebnu važnost
imaju tzv “strani” izvori: vatikanski,
mletački, austro-ugarski ,ruski i
turski izvori. Od nabrojane grupacije tzv. ”stranih” izvora, moglo bi se
reći da su najmanje izučeni, poznati i
koriśćeni izvori turske provinijencije.
Jul-avgust, 2014.
Kultura, baština, obrazovanje
Obraćanje ministra Gvozdenovića
U svom radu “Strani izvori o istoriju
Crne Gore“, akademik Dimo Vujović
je s pravom uočio da je nemoguće
izučavati istoriju Crne Gore od XVXIX v. bez poznavanja turskih izvora.
Otuda i logično pitanje: Zašto su izvori “osmanske “ili turske provinijencije
najmanje zastupljeni u crnogorskoj
istoriografiji u odnosu na druge strane izvore? Odgovor na ovo kompleksno pitanje možemo potražiti u sljedećim činjenicama: 1. Carigradski arhiv je tek 1936 godine otvoren za naučni rad 2. ova vrsta izvora zahtijeva
poseban profil stručnjaka koje Crna
Gora uglavnom nije imala. Ipak to ne
znači da u ovoj oblasti nijesu napravljeni određeni pomaci u naporima
publikovanja istorijskih izvora i to,
prije svega zahvaljujući stručnjacima
iz regiona, poput: Branislava Đurđeva, Hazima Šabanovića, Lamije
Hadžiosmanović, Milana Vasića,
Ahmeta Aličića, Nedima Filipovića,
Dušanke Bojanić, Olge Zirojević i dr.
Uglavnom zahvaljujući njima objavljeni su defteri kao najvažniji a često
i jedini izvori za XV I XVI vijek. Ova
vrsta turskih izvora je od posebnog
značenja za društvenu istoriju. Kao
takvi pružaju obilje značajnih podataka bitnih za socijalnu, demografsku
pa i političku analizu.
Ako bi danas bili u mogućnosti
da prepoznamo problem sa kojim se
moramo suočiti, morali bi poći od
konstatacije “da je prvo nastala priča (naracija) a potom i potreba da se
priča učini provjerljivom (utemelji
u istorijskom izvoru). Iz naracije se
rodio mit koji je postao osnova istorijske svijesti. Zato je pojava kritične
i naučne istoriografije u balkanskoj
kulturnoj tradiciji epohalan kulturni
proces uporediv s prosvetiteljskom
tradicijom na Zapadu. Treba se samo
podsjetiti intelektualnog zemljotresa
koji je proizveo otac srpske kritičke
istoriografije Ilarion Ruvarac (18321905) koji je doveo u pitanje istorijsku
osnovanost kosovskog mita ili crnogorskog (da Crna Gora nikada nije
bila pod turskom vlašću). Tek je sredinom XX vijeka objavljivanjem studije B. Đurđeva pitanje crnogorskog
mita naučno apsolvirano. Time su
postavljeni naučni temelji istoriografskog nasljeđa, koje danas možemo
analizirati vrijednosno i sadržajno.
Period XV, XVI i XVII, donekle i
XVIII vijeka, uglavnom nema svoje istraživače. Razlog tome je svakako
u činjenici što je relavatna arhivska
građa uglavnom na turskom (turski
arhivi) i na italijanskom, latinskom
(venecijanski, zadarski, dubrovački,
vatikanski arhiv). Ali to ne znači da ne
postoji interes za ove periode istorije.
Sve do pojave “Almanaha” (1993)
na području Crne Gore nije bilo institucionalizovanog i organizovanog
izučavanja islamsko-orijentalne baštine. Udruženje “Almanah” okupilo je visoko etablirane intelektualce
različitih profesionalnih orijentacija,
koji su kao primarni cilj svoje djelatnosti potencirali potrebu “izučavanja,
valorizacije i prezentacije islamskoorijentalnog nasljeđa Crne Gore i kulture Bošnjaka. Priredio: H.Tuzović
49
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
U Sarajevu promovisan roman Ruždije Adžovića
Ogrlica iz Šanliurfe
Roman o velikoj prevari, stradanju nedužnih, i roman o ljubavi.
- S „Ogrlicom iz Šanliurfe“ Ruždija Adžović je obogatio književnost dvije države i obradovao
čitaoce i u Bosni i Hercegovini i u
Crnoj Gori.
Kao što je u ovim vremenima,
najmutnijim mogućim i po novinarstvo, uspio u nemogućem
- sačuvati čist obraz pišući za
novine, tako se i u književnosti
pojavljuje sa obrazli knjigom,
kazao je književnik Isnam Taljić.
Piše: Emir Pašić
C
rnogorsko-bosanski novinar
i publicista Ruždija Adžović, koji živi i radi u Sarajevu, nedavno je objavio svoj prvi roman „Ogrlica iz Šanliurfe“, u izdanju
„Amos grafa“. Uspješna promocija
romana održana je polovinom juna,
u Domu oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a, kako je najavljeno, promocija bi uskoro trebala biti
organizovana i u Podgorici.
Ruždija Adžović za „Forum“ kaže
da je roman „Ogrlica iz Šanliurfe“
plod njegovog dugogodišnjeg rada.
Ako me književna zajednica prihvati i ako smatra da sebe mogu zvati
piscem, biću veoma ponosan. To će
mi dati podstrek i vjetar u leđa da nastavim sa pisanjem i objavljivanjem
književnog štiva, jer imam još mnogo
toga ponuditi javnosti. Ja sam - tu i
tamo - do sada objavljivao svoje pripovijetke i priče. Međutim, dugo sam
se dvoumio oko objavljivanja romana.
Da krenem u te vode ubijedio me moj
prijatelj i književni učitelj Isnam Taljić, poznati pisac, koji mi je mnogo
pomogao i usmjerio me svojim savje-
50
Talić, Adžović, Kulenović, Zejnulahu i Osmić
tima. Inače, roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ je moja treća knjiga, ali je moj
prvi iskorak u književnost, nadam se
uspješan, kaže Adžović.
Moram spomenuti da mi je u
pripremi knjige za štampu pomogla
kćerka Aida. Ona je uradila ilustraciju
za naslovnu stranu romana i poštedjela me dilema i lutanja u izboru likovnog rješenja naslovne, što je uvijek
noćna mora za autore.
Adžović dodaje da roman govori o
stradanjima i patnjama nedužnih ljudi
u koncentracionom logoru za nesrbe.
Roman govori i o ljubavi. Stradanju, patnji, ali i ljubavi, koje nikada
nije falilo u prelijepoj zemlji Bosni
i Hercegovini. To je, nažalost, njen
iskonski usud - kaže Adžović.
Dodaje kako mu je u štampanju
knjige pomogao i Centar za očuvanje
i razvoj kulture manjina u Podgorici, gdje će uskoro promocija romana
“Ogrlica iz Šanliurfe”.
Recenzenti Adžovićevog romana
su književnik Isnam Taljić i prof. dr.
Novak Kilibarda.
Taljić je na promociji romana u
Sarajevu naglasio, da je roman Ruždije Adžovića knjiga majstorski i za-
nimljivo realizirana u svim segmentima, te da postaje jasno da je riječ o
pravom piscu i takvoj knjizi.
S „Ogrlicom iz Šanliurfe“ Ruždija Adžović je obogatio književnost u
dvije države i obradovao čitaoce i u
Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. On
je uporedo te dvije domovine i „dva
pasoša“. U Crnoj Gori je živio i stekao novinarsku afirmaciju. U Bosni i
Hercegovini je studirao novinarstvo
i sada živi i radi kao novinar. Kao što
je u ovim vremenima, najsmutnijim
mogućim i po novinarstvo, uspio u nemogućem - sačuvati čist obraz pišući
u novinama, tako se i u književnosti,
evo, pojavljuje sa obrazli knjigom. I
to s romanom. Roman je, kao što je
atletika kraljica sportova, suveren u
književnosti.
Obično je preteško prebacivanje
iz novinarstva u knjižvnost. Niz je
takvih primjera i kod nas i u svijetu.
Samo rijetkima uspije. Ruždiji Adžoviću je to uspjelo - kazao je Isnam
Taljić.
Prema njegovim riječima, osim
s ratom, u „Ogrlici iz Šanliurfe“ Adžović se uhvatio u koštac i s mnogim
aktuelnim temama koje su činile naše
Jul-avgust, 2014.
Revija FORUM
vrijeme prije ovog posljednjeg rata
protiv BiH i Bošnjaka, 1992.-1995. Pri
tom je prvi zašao i u delikantnu i intrigantnu tematiku koja do sad nije
obrađivana u našoj književnosti, a to
je ulaženje u svijet albanske porodice
koja živi u Bosni.
- Ovo je roman tzv. prstenaste
strukture - počinje i završava se u
koncentracionom logoru za nesrbe.
To je osnovna tema ovoga romana. I
taj dio je napisan uvjerljivo. Napisano
je tako da nije pošteđena istina o tome
šta je bivalo i bilo sa žrtvama i kako
su se ponijeli dželati, ali je napisano
spisateljski vješto. Takođe je veoma
važno da je, osim o velikoj prevari i
stradanju nedužnih, ovo i roman o
ljubavi. O tome je pisano „u sredini“
knjige, u većem dijelu romana, odnosno njegovog sadržaja.
Knjigu najtoplije preporučujem.
Nezaboravan čitalački doživljaj predstavljaće sretanje sa izvajanim literarnim likovima u majstorski realiziranoj fabuli, zaključio je Talić.
Predsjednik Zajednice Albanaca
u Bosni i Hercegovini Muharem Zejnulahu, inače dugogodišnji diplomata
i donedavno zamjenik ambasadora
BiH u Crnoj Gori, kazao je da je roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ Ruždije
Adžovića izvrsno djelo.
- Ruždija Adžović je s ovim djelom zauzeo visoko mjesto na književnoj ljestvici. Ja sam njegov roman pročitao u “jednom dahu”, što
mi se rijetko događa. Adžović je
hrabro, ali i vješto i znalački ušao u
jako rizičnu temu za one koji o njoj
malo znaju, a to je albanska besa.
Naravno, to je samo jedna od tema
o kojoj on govori u svom romanu.
Govoriti o besi, a ne znati mnogo o
tome je rizično. Adžović je to tako
osjećajno i snažno predočio u romanu “Ogrlica iz Šanliurfe”. On dolazi
sa tog podnevlja i iz mješovite sredine i dobro poznaje običaje i adete
Albanaca. Čestitam mu što je ušao u
tu sferu i priredio nam ovako sadržajan, snažan roman koji će upotpuniti
i obogatiti albansku književnost. Stoga, zdušno preporučujem ovaj roman
Ruždije Adžovića, jer u njemu ima
Jul-avgust, 2014.
Kultura, baština, obrazovanje
Biografija autora
Ruždija Adžović je rođen 1962. u Podgorici. U Sarajevu je završio Fakultet političkih nauka – Odsjek žurnalistika, a potom radio u Radiju Crne Gore
u Podgorici kao novinar i urednik.
Od marta 2000. živi u Sarajevu. Radio je u „Večernjim novinama“, kasnije „Jutarnjim novinama“, zatim „Nezavisnim novinama“, bio je zamjenik
glavnog urednika dnevnih novina „BH Dnevnik“ i „As“ te urednik i komentator u „Dnevnom avazu“. Godinama uređuje magazin „Banke u BiH“ i sarađuje sa brojnim časopisima i magazinima.
Sada radi kao portparol HO „Merhamet“ MDD u Sarajevu. Autor je obimne monografije „Merhamet – 100 godina“, objavljene povodom stote godišnjice osnivanja ove humanitarne organizacije, kao i knjige „Merhamet
– 100 godina dobročinstva“, objavljene u Turskoj na turskom jeziku.
Od rane mladost Adžović se uspješno bavi muzikom i slikarstvom.
mnogo toga što čitaoce neće ostaviti
ravnodušnim – kaže Zejnulahu.
Zaustavljene slike vremena
Predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”, Adil
Kulenović, osvrnuo se na vezu između novinarstva i književnosti.
- Čestitam Ruždiji Adžoviću na
odvažnosti da iz jednog esnafa, novinarskog, zaista uspješno progovori
u onom drugom, književnom. I pritom, izbjegne ključnu zamku koja
uvijek stoji na putu između politike
i novinarstva, s jedne, i književnosti,
sa druge strane. I političar i novinar
stvari gledaju u procesu. Ono što je
sada samo je slijed onog što je bilo
i onog što će biti. I jedan i drugi novim danom tu istu stvarnost oblikuju i mijese na drugačiji način. To im
daje pravo na grešku, na demanti i
ispravku. Književnik, nasuprot tome,
zaustavlja slike vremena, zaleđuje ih
u vremenu, nema pravo na ispravku.
Književnost je nešto poput suhog leda
koje u naglom dodiru sa okolinom, sa
čitaocem, eksplodira značenjem. Da,
i u milionima čestica, otvara mogućnost novog isčitavanja, tumačenja i
razumijevanja, i sasvim subjektivnog
percipiranja. A novinarstvo, kao i politika, bivajući u procesu, u relativitetu prolaznosti, naprosto imlodiraju.
Tu kontraverzu, taj svojevrsni sukob
jednog i sasvim drugog pristupa, Ruždija Adžović je evo, reklo bi se bez
osobitog napora prebrodio. Zaista vrijedi čitati Adžovićev roman prvjenac.
Zbog sjena kojima sa svakom novom
stranicom bivamo osjenčani - kazao je
Adil Kulenović.
Prema njegovim riječima, Ruždija Adžović je napravio djelo vrijedno
najvećeg uvažavanja.
Mi nemamo pravo na šutnju. Kroz
njegovo pero progovorili su logoraši,
logor je postao iznutra jasan. Ruždija se odvažio da učini da kroz njegovo djelo logoraši progovore čineći
tako da katarzičnost za njih postane
djelatna, čak i onda kada je svjesno
ne priželjkuju. Koliko senzibilno, to
će samo oni znati. To i jeste zadatak
književnosti u našem vremenu. Samo
je ona ta koja šutnju o neizrecivom
može učiniti glasnom. Književnost
nas brani od ubijanja memorije – zaključuje Adil Kulenović.
Na promociji u Sarajevu odlomke
iz romana Ruždije Adžovića “Ogrlica
iz Šanliurfe” govorio je poznati bosansko-hercegovački glumac Muharem Osmić, uz gitaru kantautora Šukija Planjanina.
Promociji su prisustvovali ambasador Crne Gore u BiH Dragan Đurović, članice udruženja majki Srebrenice, Saveza logoraša BiH, Amor Mašović iz Instituta za nestale BiH, kao i
predstavnici ostalih udruženje žrtava
agresije na BiH.
Kako je nagoviješteno, roman
“Ogrlica iz Šanliurfe” uskoro bi mogao
biti preveden na albanski i turski jezik.
51
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
„VOJVODA BATRIĆ
Stav: Eksterna matura i Gorski vijenac
Kataklizma altruizma
Piše: Agim Ljaić
P
ošto su se slegle emocije, i prošlo je kako je prošlo, još jedna eksterna matura je iza naših učenika.
Neka im je sa srećom. Ono što vjerovatno niko nije
zapazio usljed treme i nervoze koja je izazvana ovakom vrstom ispita, gdje se cjelokupno školovanje svodi na tri sata
aktivnoga rada jesu detalji koji su obilježili maturski ispit.
Desio se više nego očigledan organizaciono tehnički
propust, pa su se pojmovi (altruizam i šovinizam) koji su
dijametralno supotni našli u istome kontekstu.
Naime, od učenika se tražilo da napišu sastav (esej)
na temu: Plemenitost (ne) zaboravljena vrijednost, u
kojoj se sugeriše na univerzalne vrijednosti, ljubav čovjeka prema čovjeku, sastav bi očekivano trebalo da pršti
od teza koje se vezuju za humanizam, altruizam (čovjekoljublje), govori se o kosmopolitizmu i mnogim drugim
HUMANIM - izmima, na jedan posve usiljen i patetičan
način, a samo jedno pitanje prije eseja nalaze se citati iz
Gorskog vijenca:
Uživajte u ALTRUIZMU...
ĐAČE (čita)
„(...)
Pišemo ti što je kod nas bilo:
Kako čusmo što bi na Cetinju,
POKLASMO SE S NAŠIJEM TURCIMA.
Dan i noć je poklanje trajalo;
…
Malo ko nam u pomoći dođe;
i mi smo ti grdno izginuli,
polovina u boj pogibosmo;
nestalo je groblja oko crkve,
po šestinu u jedan kopamo!
Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo.
SAD TI NEMA U NAŠU NAHIJU
OBOLJEŽJA OD TURSKOGA UHA
do trupine ali razvaline.
Vladika Danilo plače, a iguman se Stefan smije.
VLADIKA DANILO
Ti, Igumane, ne razumje pismo,
52
Revija FORUM
a bi i ti na njem proplakao:
po šestinu u jedno kopaju!
IGUMAN STEFAN
Razumjeh ga, al’ plakat ne mogu;
da umijem plakat od radosti,
bih plakao slađe nego igda,
al’ kod mene kada poje duša,
SUZE MI SE SMRZNU OD RADOSTI.
Nije potrebno biti posebno virtuozan i čitalački iskusan da bi ste zapazili osnovnu ideju izdvojenih stihova,
koje đače vrlo pompezno saopštava, pa nam stihovi zvuče
kao himna slododi, a ne kao poziv na linč:
“Sad ti nema u našu nahiju
Obilježja od turskoga uha!“
Pa tako kvazi altruizam biva podstreknut i unaprijeđen ovim nadahnutim kazivanjem Đačeta, u istom će poglavlju, lik Momčeta izreći sljedeće stihove :
“Ko ne želi na Koran pljunuti,
Neka bježi glavom bez obzira.“
...
Šćaše doći serdar s glavarima
No nemaše kada ostaviti,
razuraju grada Obodnika
i sve turske kule i džamiju,
da naš pazar ne smrdi nekršću.“
Ili bi možda bolje bilo da su tematizovali i sljedeće citate (sami prosudite):
Jul-avgust, 2014.
„No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja
(...)
Ne složi se Bajram sa Božićem!
Je l ovako braćo Crnogorci?“
Kultura, baština, obrazovanje
U TV Kvizu „Spremni za Evropu”
Rožajci najbolji
SVI IZ GLASA:
Tako, već nikako!
Poslije ovako naglog prijelaza s
altruizma na neki drugi-izam, ostaje
gorak ukus u ustima za sve one koji
ne pripadaju korpusu crnogorskog
bratstva, a priznaćete u Crnoj Gori
nije mali broj tih i takvih.
Da je „altruizam“ zasijao u svom
najjačem sjaju na eksternoj maturi
uvjerili su se najbolje učenici koji su
bili u središtu radnje. Ko je zakazao
ostaje da se vidi, altruisti ili nacionalisti. Do tada ostaje nam da se tješimo
time što smo uspjeli da organizujemo
još jedan maturski ispit, i pokažemo
da i mi možemo i znamo njegovati tekovine savremene Jevrope.
Nadam se da će svi oni koji sebe
nisu doživjeli kao nepoželjne objekte
očišćene nahije, moći da nastave dalje, stisnu zube i sjete se bar na tren
stihova o dilber Fatimi i Stanbolu
gradu(grudvi od šećera gdje se vile
u šerbet kupaju), koje je izrekao
Njegoš u istome djelu.Do nekog narednog nadahnutog altruizma, čekaćemo strpljivo kartu za Evropu u
poketu s našim čovjekoljubljem, humanizmom, univerzalnim stavovima
a bogami i idejama.Zažmirite na jedno oko, osjetite kako se lagano krećemo u gomili nesklada, prema Evropi
kao maskirani cirkuzanti, kako reče
vojvoda Draško.
Kao divlje mačke šaroliko odjeveni, na štrulama napuderisanih nosova. Nadajmo se da neće više imati
potrebe za ovakvim univerzalijama
ljudskog postojana, i da ćemo stvarno saznati u čemu se ogleda moć savremenog čovjeka, odgonetnućemo
dijalektiku koju postavi nedovršeni
altuističko - humanistički esej na eksternom ispitu.
Jul-avgust, 2014.
U CrnojGori je početkom godine
realizovana kampanja informisanja gimnazijalaca o Evropskoj uniji
i njenim standardima. U okviru tog
projekta, tokom maja, realizovan je
kviz „Spremni za Evropu“ u produkciji Televizije Crne Gore u saradnji sa delegacijom Evropske unije,
Centrom za građansko obrazovanje
i Centrom za razvoj nevladinih organizacija. U kvizu su učestvovali
učenici završnih razreda srednjih
škola iz dvadeset i jedne opštine
Crne Gore. Maturanti Gimnazije
”30. Septembar” iz Rožaja, Kemal
Dedeić, Murat Đečević, Nervina Dedeić i Aldina Kalač osvojili su prvo
mjesto. Timom je rukovodila mentorica Adisa Malagić, profesorica
sociologije.
Odgovarajući na pitanja iz opšte
kulture, Istorije Evropske unije i te-
kovina evropske civilizacije mladi
Rožajci su s lakoćom osvajali poene
ali i simpatije publike širom Crne
Gore.
- Konkurencija je bila jaka, učestvovali su najbolji učenici u Crnoj
Gori, ali sam se potajno nadao da
možemo biti prvi, kazao je lider
pobjedničke ekipe Kemal Dedeić.
Osim što sam stekao novo znanje,
ovaj kviz je doprinio da steknem
neka nova iskustva, bio je jako uzbudljiv a posebno što sam proširio
prijateljske veze sa vršnjacima. Radujem se posjeti Briselu i svim znamenitostima evropske prestonice“
- rekao Dedeić.
Pobjednici kviza „Spremni za
Evropu” nagrađeni su putovanjem u
Brisel. Posjetiće u septembru institucije Evropske unije i Crnogorsku
ambasadu u Briselu.
M.B.Š.
53
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Aldini i Eldinu nagrade za
eko-fotografije
Eldin Šaljić iz OŠ „Bać“ i Aldina Murić iz rožajske Gimnazije
„30. septembar“ osvojili su druge nagrade u svojima kategorijama na međunarodnom takmičenju u oblasti zaštite životne sredine u Kopenhagenu, na kojem su učestvovali radovi iz 19 zemalja.
Eldin Šaljić nagrađen je za fotografiju „Priroda egzistira“ u
takmičarskom segmentu „Za manje smeća“, dok je Aldina Murić nagrada pripala za fotografiju „Što bi se ti mučio kada rijeka
ionako nosi sve“ u istom takmičarskom segmentu. Njima su pripale i novčane nagrade u vrijednosti od po 750 dolara, a njihovim
mentorima, profesoricama Adisi Malagić i Sabaheti Ramović iz
Gimanizije „30. septembar“ i Šadiji Demić iz OŠ „Bać“, po 500.
Eldin je konkurisao sa svojom fotografijom “Nature exists” i
u kategoriji od 11-14 godina bio u samom vrhu. Na dva međunarodna konkursa „Mladi eko-reporteri“ i „Za manje smeća“ učenici iz Crne Gore osvojili su jednu prvu i dvije druge nagrade.
Prvu nagradu u kategoriji eko-reporteri osvojila je Zorana Đukić
(Srednja likovna škola „Petar Lubarda“ Cetinje) za fotografiju
„Naizgled lijepo“. U takmičarskom segmentu „Za manje smeća“ Eldin Šaljić (Osnovna škola Bać kod Rožaja) dobio je drugu
nagradu za fotografiju „Priroda egzistira“, dok je Aldina Murić
(Gimnazija „30. septembar“ Rožaje) osvojila drugu nagradu za
fotografiju „Što bi se ti mučio kada rijeka ionako nosi sve?“.
- Prema broju osvojenih priznanja u konkurenciji 19 zemalja
naši eko-reporteri dijele treće mjesto sa Turskom i Slovačkom,
dok su ove godine najbolji bili njihovi vršnjaci iz Kanade i Malte.
Eldin Šaljić iz Crnče, učenik sedmog razreda OŠ “Bać” u
Baću kod Rožaja, sa mentorom Šadijom Demić, prof. biologije,
učestovao je predhodno na Nacionalnom konkursu “Mladi ekoreporteri” i “Manje smeća” na kojem je osvojio prvo mjesto.
U konkurenciji od oko 400 radova, 230 radova srednjoškolaca i oko 160 radova osnovaca Šaljić je nagrađen za eko fotografiju
“Priroda egzistira”.
-Nakon što naši namiliji odbace svoje igračke njihovi roditelji ih otklanjaju tamo gdje im je najlakše. Nesavjesni roditelji ni
ne slute da na ovaj način prave dvije velike greške. Prva je to što
zagađuju prirodu, a druga je nešto što je veoma opasno, bacaju
igračke blizu jezera ili rijeka i tako rizikuju život svoje i tuđe djece. Naime, djeca često krenu da dohvate igračke iz vode i na taj
način se utope, napisao je Šaljić u obrazloženju fotografije.
Na svečanosti povodom dana “Planete zemlje” u Podgorici
Eldin Šaljić je dobio diplomu od Udruženja za ekonomski konsalting u Crnoj Gori.
Povodom značajnih priznanja u OŠ “Bać” organizovana je
svečanost na kojoj je Eldinu uričena enciklopedija “Istražuj”.
Festival pozorišta za djecu
Facebook u Kotoru
U okviru revijalnog programa, na
XXII Kotorskom festivalu pozorišta za
djecu, gimnazijalci iz Rožaja prikazali su
predstavu “Facebook” u Artrijumu Kulturnog centra i osvojili aplauze festivalske
publike. Dramska sekcija u Gimnaziji 30.
septembar vrijedno radi već četrnaestu
sezonu, priredila je 20 predstava pa nije
čudo što su osvojili simpatije Kotorana.
- Predstava Facebook je groteskna
drama o sukobu generacija, a istovremeno scenska priča o sukobu tradicijonalnog i modernog gdje se primat daje
54
tradicionalnom kao sehari, kazala je za
Forum scenaristkinja i rediteljka, prof.
Mirsada Šabotić. Cilj nam je da kroz igru
skrenemo pažnju na važnost tradicije,
kulture, jezika i običaja bošnjačkog naroda. Radovao nas je poziv Marije Backović,
jedne od organizatora Festivala ali sam se
pomalo plašila kako će publika prihavtiti
komunikaciju, zbog jezičkih i drugih osobenosti. No na opšte zadovoljstvo gledaoci su prepoznali poruke i nagradili glumce aplauzima tokom i na kraju predstave.
Mnogi su poslije prilazili da čestitaju i
meni i učenicima a od festivala smo dobili poziv za sljedeće ljeto da nastupimo
sa predstavom ”Predizborna kampanja“.
Mogli smo je i sada odigrati ali je pripremamo za naredni Festival pozorišta
u Bijelom Polju i Juventasfest u Sarajevu
tokom juna 2015. - kazala je ponosna profesorica Šabotić izražavajući zahvalnost
Ejupu Nurkoviću, predsjedniku opštini
Rožaje i CEKUM-u što su pomogli izvođenje predstve u Kotoru.
E.P.
Jul-avgust, 2014.
Revija FORUM
Kultura, baština, obrazovanje
Festival priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014“
Lile zapalile
bihorsko ljeto
Piše: Vukoman Kljajević
F
estival priče „Zavičajne staze
- Bihor 2014“ otvoren je 12.
jula izložbom dječijih radova
„Moj zavičaj“, a te večeri promovisane su i knjige u izdanju Centra za
kulturu Bihor, - zavičajna poezija
Ćamila Sijarića „Šetnje po Šipovicama“ i zbirka priča s prošlogodišnjeg
Festivala „Bihorski bluz“. Književnici Braho Adrović i Kemal Musić su
ocijenili da ove zbirke imaju veliku
vrijednost za savremene čitaoce i
književnu istoriju. Stihove su govorili Semir Kočan, Azemina Cikotić,
Hana Rastoder i Šjoreta Beriša. KUD
“Tekstilac” iz Bijelog Polja priredio
je koncert narodnih igara i pjesama,
a finalni dio programa, po tradiciji
obasjale su „Bihorske lile“. Festival
je svečano otvorio Hamdo Kočan sekretar sekretarijata u glavnom gradu
Crne Gore.
Jul-avgust, 2014.
Dodjelom nagrada i plaketa u Petnjici je 9. avgusta završen
Festival priče „Zavičajne staze – Bihor 2014“. Na završnoj
svečanosti predstavljena je poezija, pripovjetke i roman „Nađi
me“ Damira Šabotića. Besjede su održali laureati nagrada za
priču inspirisanu Bihorom, a potom je publika uživala slušajući
sevdalinke u izvođenju Esada Merulića i Anesa Delića.
U okviru festivala održan je raznovrstan program uz učešće
domaćih i regionalnih stvaraoca. Festival priče „Zavičajne
staze“ održan je u okviru prvog „Bihorskog kulturnog ljeta“,
koje su organizovali NVO Centar za kulturu Bihor, Dom kulture
Petnjica, NVO Centar za seoski razvoj, NVO Art centar, FK „Petnjica“ uz logističku podršku Opštine Petnjica. U raznovrstnim
programima učestvovali su domaći i regionalni stvaraoci.
„Susret kod Ćamilove česme“
upriličen je u Šipovicama. U Petnjici predstavljeno “Putovanje kroz
stare foto albume“ mr Halila Markišića. Poznati biolog i profesor Markišić je nedavno objavio tri knjige o
kulturnoj baštini: ”Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog
kraja“, “Rožaje slikom i riječju kroz
stoljeće” i “Rožajski kraj - putovanje
kroz stare foto-albume“. O njegovom
istrazivačkom i pedagoškom radu
55
Kultura, baština, obrazovanje
govorili su: mr Sait Šabotić, mr Aldemar Ibrahimović i urednik programa
Festivala „Zavičajne staze“ Mirsad
Rastoder. Pod naslovom, - Književnost i dijaspora, promovisana
je zbirka priča Seada Ramdedovića, pisca koji od 1993. živi i radi u
Liksemburgu ali suptilno slika život
ljudi u zavičaju. O zanimljivoj knjizi
MEĐA, govorili su, književnik Faiz
Softić, profesorica Mersiha Redžić,
studenti Saudin Račić i Amina Cikotić.
Centar za kulturu Bihor je, u saradnji sa CDNK-om sa Cetinja, objavio i promovisao novi roman Safeta
Sijarića „Brod na Bistrici“ koji govori
o sudbini dva dječaka u anarhičnoj
sredini i svojevrsni je rječnik zaboravljenog govora istakao je dr Draško
Došljak.
Revija FORUM
Ibrahim Kadriu, Mirsada Šabotić, Safet Hadrović-Vrbički i petnjička mladost
O bogatoj „Poetskoj sehari“ Safeta Hadrovića Vrbičkog govorili su
pjesnik Ibrahim Kadriu i Smail Smaka, prevodilac iz Prištine, Mirsada
Šabotić, književnica iz Rožaja, i no-
vinarka Selma Rastoder, a stihove su
govorili recitatori iz Petnjice.
- S namjerom da proširi vidike
talentovanim školarcima i samoukim piscima, održana je edukativna
Otkrivanje zavičaja
Evocirajući uspomene iz djetinjstva Hamdo Kočan je podsjetio kako se nekada živjelo
u Bihoru.
- Daleko od širokih drumova i važnijih
istorijskih tokova u malim brvnarama i tek
ponekom „kućom na boj“, rano se ustajalo i
rano lijegalo, malo se imavalo, al’ se preturalo
nekako. Kakva će bit’ godina, kidiše li divina
na mal, koja je đevojka stasala za udaju, po
kojoj cijeni jagnjad idahu ove rede, jel’ prosula vodenica žito, čiji je konj uzeo košiju... naša su najdublja sjećanja.
U prosvjećivanju se nedopustivo kasnilo, konstatovao je Hamdo Kočan.
Pravdali su se „Škola nije za našu decu, jok, jok, i
koje hoće ne dadu mu naprijed“. Kad je prvi bihorski
doktor nauka otišao na škole, jedan od amidža nevoljno
je procijedio kroz zube „jazuk što ovakav radnik ostavi
imanje“. Dalje od Berana, bilo je ko preko bijela svijeta.
Krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, kada se
konačno život i ovdje počeo da ubrzava, Bihorci su se
raštrkali i rasuli po fabrikama i bauštelima Evrope. Za
kratko vrijeme, to je, pogotovo materijalno, više promijenilo ovaj kraj no decenije „samoupravnog blagostanja“. Tresući se od straha i nadolazećeg ratnog ludila 25
godina kasnije Bihor se dodatno ispraznio.
Duhovna usnulost nije ni lako ni brzo prolazila. Nesvjesni svega nijemo smo svjedočili razaranju i raspadanju naslijeđenih običaja i kulture. Neumorni Mirsad
56
i nekoliko entuzijasta „iz ništa i bez koristi“,
prije sedam godina osmislili su manifestaciju
Zavičajne staze, koja bi služila na čast i mnogo razvijenijim sredinama. Te naše, sad ipak,
narasle i probuđene duhovne snage, dobile su
priliku.
Kakvi smo na peru pokazali su konkursi
za neobjavljenu priču i kao lile kroz tmušu otkrile neke ljude i naslage njihovih zapretanih
muka i radovanja, i ne samo bihorskih.
Baš na ovaj dan, kad se podsjećalo na važnost istorijskog datuma, ubrzano su tukla naša dječačka srca,
jer smo strepjeli hoće li sporiš izdržati do kraja i hoće
li nas biti, makar i blizu, ko na lazanskom brdu. Odsjaj
tih lila prati nas kroz čitav život. Pomaže da sebi i našoj
djeci otkrijemo smisao našeg zavičaja i bar na desetak
dana oživimo izvor Popče, Brativir, Radmansku klisuru,
Dobrodolsko vrelo i Ciglen, Godijevo, Ćamilovu česmu
i druge bisere čijih ljepota nijesmo svjesni.
Da je kultura važna, i to presudno, u svijest ljudi na
ovim prostorima ne dopire lako. Znam da u Opštini koja
tek nastaje, ima sto prečih, ali, svaki strateški plan za
oporavak Bihora morao bi što prije da uvidi značaj ovakvih i sličnih susreta, to će svima biti na korist.
S nadom, da nikad više niko u Bihoru, ne bude imao
„Strah od behara“, želim da uživamo u razgovorima i
druženjima na Zavičajnim stazama ali i trešnjama i mirisima tek pokošenih bašča, poželio je zavičajcima i gostima Hamdo Kočan.
Jul-avgust, 2014.
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
debata pod naslovom „Književna
tradicija i savremeno pismo – odnos
fakata i fikcije“. Uvodna izlaganja su
imali književnici: dr Nadija Rebronja
iz Novog pazara, Bogić Rakočević iz
Podgorice i Faiz Softić iz Luksemburga a potom se rasprava proširila
zapažanjima, pitanjima i komentarima iz publike.
U kontekstu zbližavanja s udruženjima iz drugih država, održana je
promocija godišnjih aktivnosti Zavičajnog kluba Bihor iz Luksemburga,
Kulturnog centra Montenegro - Štutgart i udruženja građana porijeklom
iz Sandžaka u Sarajevu i Tuzli, kao i
Veče Bara u Petnjici. Val barskog suživota i razumijevanja, kroz muziku,
stihove i glumačke priče prezentirali
su: pjesnik Rajko Joličić, profesori
muzike Renata Perazić , Safet Drljan,
i doajen glumišta Dragiša Simović.
Poseban šarm Festivalu dalo je
Veče bihorske muzike koje je okupilo blizu 20 nekadašnjih i aktuelnih
majstora sviranja na harmonici, klarinetu, sviralji, goču i tapanu.
Na Ciglenu je održan tradicionalni planinarski teferič i takmičenja u
bacanju kamena i trka konja. Na brdu
Jele uživalo je blizu 2000 ljubitelja
Harmonika u Bihoru
prirode iz Bihora i susjednih opština.
Otvorena je izložba fotografija
Emila Šabotića, pod naslovom „Od
Radmaske klisure do Ciglena“ ljepote bihorskih predjela i senzibilitet
zanimljivih ljudi.
Posebno značajna je bila tribina
na temu ekološkog razvoja Opštine
Petnjica i sličnih područja u Crnoj
Gori na kojoj su govorili stručnjaci iz
Manir klasika
Na završnoj svečanosti festivala predstavljen je književni portret Damira Šabotića, pisca koji živi u Sarajevu. Njegov roman „Nađi me“ bio je u najužoj konkurenciji za nagradu „Meša Selimović“. Govoreći o Šabotiću,
književnik Safet Sijarić kazao je da je ovaj pisac, sa 35
godina, pokazao da ima spisateljsku moć da u maniru
klasika u literaturu unese priču našeg vremena.
Roman „Nađi me“ se bavi sudbinom djevojčice koja
je nakon hapšenja izbjeglica u Herceg Novom, ostala
usamljena. Roman, dakle, tretira dramu rata u Bosni i
Hercegovini iz ugla sudbine ljudi.
- Ja bih rekao da je to više priča o posljedicama
rata, o jednom podmuklom ratu koji se vodio u pozadini, tamo gdje oficijelno nije bilo sukoba, ali su ljudi
stradali. Pokušao sam da sagledam stvari iz pozicije
progonitelja, iza linije fronta, tamo gdje su ljudi iz Bosne pokušali da pronađu utočište, ali su umjesto toga
iščezli. Kako je moguće da čovjek nestane, da mu nema
traga, a da o tome niko ništa ne zna? Iz tih pitanja proJul-avgust, 2014.
Ministarstva poljoprivrede, Agencije
za zaštitu životne sredine, kao i biolozi i ekolozi sa područja Petnjice.
U programima festivala učestvovalo je preko 60 autora, stvaraoca i
analitičara. Preko 300 članova kulturnoumjetničkih društava, recitatora, solista, takmičara. A program u
cjelini pratilo je preko 4000 posjetilaca.
Damir Šabotić
izišao je ovaj roman, koji je u bilješkama bio skica za
kratku priču. Ali, kako je radnja odmicala, nametali
su se novi likovi koje sam nastojao učiniti dovoljno
uvjerljivim. Želio sam da kroz sudbinu tih likova progovorim o nečem što sam kao dječak slušao i gledao,
predočim izgubljenost mnogih koji su, neposredno ili
posredno, patili zbog svega što se dešavalo, kazao je
Šabotić.
57
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Svi smo djeca jedne zemlje
Festival priče „Zavičajne staze – Bihor 2014“
Podsjetivši da je u Petnjici boravila
sa TV ekipom i tada upoznala ljepote
ovoga kraja i dobre ljude Nada Bukilić
je kazala da se osjeća kao prijatelj među
prijateljima.
Bihor inspiriše pisce
Prvu nagradu na Festivalu priče „VII
Zavičajne staze – Bihor 2014, osvojio
je književnik Faiz Softić iz Luksemburga, za priču „Mutna voda“. Drugu
nagradu je osvojila je Nada Bukilić iz
Podgorice za priču „Na obalama u zemlji dobrih ljudi“, a treću Mirsada BibićŠabotić iz Rožaja za priču „Đula“. Specijalna nagrada za autetičnost pripala
je Zumberu Muratoviću za priču „Stublja“. Tako je odlučio žiri u sastavu Safet
Sijarić iz Sarajeva, Bogić Rakočević iz
Podgorice i Enes Halilović iz Novog
Pazara. Na konkurs su ove godine preispjele 42 priče inspirisane Bihorom iz
Crne Gore, regiona i evropskih gradova.
Prorok u svom selu
Dobitnik prve nagrade Festiva, za
priču „Mutna voda“ Faiz Softić je kazao
da u visini novčanog iznosa nagrade od
400 eura poklanja knjige koje će biti
uručene bibliotekama 10 škola na prostoru Bihora.
Softić
- Svaka nagrada, pa i pohvala, jer je
i ona za pisca nagrada, u zavičaju vrijedi bar tri puta više nego ma gdje na
strani. Znate da postoji drevno pravilo
„Ne postaje se prorok u svome selu“.
Na žalost, u svemu je tako, većina ljudi
ako žele u bilo čemu uspjeti – moraju otići iz zavičaja. Moraju otići tamo
gdje vam se ne znaju falinke, gdje svijet u kojem živite ne zna one pojedinosti iz života koje bi najradije zauvijek
zaboravili. Za mene, kada su krenule
određene pohvale kao pisca bilo je i
ovakvih komentara: Faiz pisac, a ja
58
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Bukilić
priče, iz nečije vedre ili mračne mašte.
Ali, moram reći, ako ova moja priča bar
nekog ubijedi da su ljudskost i ljubav
veće priče od svih drugih, onda će u
tome biti najvrjedniji dio nagrade, koju
sam, evo, osvojila!
Nek cvjeta Bihor, nek raste Petnjica
i nek rastu djeca - novi ljudi, koji će biti
bolji od svih nas i čije će priče biti i ljepše i srećnije od naših.- kazala je autorka
drugonagrađene priče Nada Bukilić.
Dobra priča zbližava ljude
Nagrađeni pisci sa organozatorima festivala
ga znam kad je ovce čuvo i gubio ih.
Morao sam ih gubit, jer bih ja izašao
iznad kuće i odmah osluhnuo otkud se
čuje graja i pravo tamo – volio sam, a i
dan danas volim londžu. Nije me stid.
Volim društvo, volim priču ljudsku.
Dakle, ako je sve to tako – meni ova
nagrada znači jako puno. Jednom su
me pitali u Sarajevu za neku lokalnu
televiziju: Kakvo je to moje selo Vrbe
u kojem sam rođen i proveo jedan dio
djetinjstva, a drugi dio sam proveo na
Sipanju. Odgovorio sam: Kad neko izgovori Vrbe to odmah asocira na rijeku, a rijeka na župu, a župa na ravnicu
u kojoj je lahak život – ali nije tako; u
tom mom selu Vrbe, postoje sljedeći
toponimi: Provalije, Gnila, Varnica,
Kolovrat, Krčevina, Deropanak, Blace,
Barica, Hrašće, Mećevišta, Tvrda njiva,
Grka – to su toponimi iz mog sela, pa vi
prosudite o kakvome se selu radi. A da
nije bilo tih toponima u kojima je nesretni čovjek vjekovima pokušavao da
organizuje život i da iz posne i plitke
hrastove zemlje iscijedi opori zalogaj
– možda i ne bi bilo pisca Faiza Softića.
Nažalost, mi danas živimo u periodu, uslovno rečeno, agonije jedne kulture, živimo, što bi rekao Karahasan, u
periodu gdje je vrisak jedini aktuelni
oblik govora. Znajući to, ja se do zemlje
klanjam organizatorima i protagonistima ovoga festivala i ljudima poput Mirsada Rastodera, koji zahvaljujući svom
neviđenom entuzijazmu čini sve kako
bi nas okupio, zbližio, upoznao, prizvao
u ove prostore i među ove ljude. Kako
bi u naše, počesto zamračene sobe, propustio zračak svjetlosti tvoren od stiha
i metafore. Od kako je čovjek postao
kao biće obdareno razumom, on čini
tri vrlo bitne, i za svoj opstanak, važne
stvari: Hrani se, vodi ljubav i pripovijeda. Hrani se da bi opstao kao jedinka, vodi ljubav da bi opstao kao vrsta i
pripovijeda da bi kazao, da bi sebe kao
subjekta postojanja determinisao u
vremenu i prostoru. Od svih formi komunikacije još jedino pripovijedanjem
se branimo od svođenja znanja na golu
informaciju. Hvala vam što ste tu. Hvala mom dobrom i čestitom ocu koji me
budio prije svanuća i sa sobom vodio
u varoš. Na tom putu ja sam slušao šta
ljudi pričaju i susretao se sa mnogim
izazovima iz kojih danas ispredam ono
što se zove nepatvorena književna inspiracija. Hvala ZK „Bihor“ iz Luksemburga koji, itekako, ima sluha i senzibiliteta za onu društvenu komponentu
koja se zove kultura i već godinama, uz
sve drugo što radi za zavičaj, podržava i
ovaj Festival priče.
Jul-avgust, 2014.
Samo zbog tog osjećanja sam se i odvažila napisati priču koja se veže za Bihor, za Petnjicu, za vas - u meni je snažno
osjećanje da smo svi mi djeca jedne zemlje i da ničija sudbina nije bez odjeka
u sudbini onog drugog, i ničija sreća nije
imuna na sreću komšije, druga, brata...
Dakle, priča koja mi je, evo, donijela petnjičku slavu, moje je najiskrenije iskazivanje bliskosti i ljubavi prema
vama. A vi znate da su za dobru priču
- sem dobrog pera i spisateljskog iskustva - potrebni inspiracija i čitaoci! Zato
se nadam da ćete vi, koji je budete čitali,
prepoznati i razumjeti sva moja osjećanja, saosjećanja, potrešenost, sve ono što
me je dirnulo i što se zauvijek usadilo u
moje ljudsko iskustvo - bilo kao nevolja
koju su doživjeli ljudi moje domovine,
bilo kao ljepota i radost koju međusobno
dijelimo. Jer, ja nemam drugog načina
da vam pokažem svoje poštovanje.
Neću vas podsjećati na Sijarića, niti
ima potrebe da vas ubjeđujem da su sve
velike stvari i svi važni događaji, nastajali upravo u nečijim zamislima, iz neke
Dobitnica treće nagrade za priču
„Đula” Mirsada Šabotić se zahvalila organizatorima Zavičajnih staza za šansu koju pružaju piscima i žiriju što je u
obrazloženju odluke suptilno nijansirao literarne vrijednosti u nagrađenim i
drugim pričama.
Šabotić
U eri tehnologije, a posebno interneta, kada knjiga polako gubi bitku pod
najezdom različitih sajtova, gdje se savremenom čovjeku pruža prilika da čita
i ono što je dobro i ono što ne zavređuje
čitalačku pažnju, Petnjica postaje mala
biblioteka koja smjelo prodire naprijed
snopom svjetlosti koja je ovjekovječena
zbirkama priča inspirisanih Bihorom. Na
ovaj način Petnjičani i Petnjica daju svoj
literarni prilog crnogorskoj književnosti
pružajući mogućnost piscima iz čitavog
Festival postao središte regionalnog susrijetanja
Urednik programa festivala Mirsad Rastoder istakao je da je svaka od najboljih priča sa konkursa, ali i još najmanje dvadesetak, zaslužila nagradu jer književno i tematski snažno svjedoče o vremenima i ljudima koji su imali neki dodir
sa Bihorom i Bihorcima u domovini i dijaspori.
- Radujemo se što je ovaj festival postao središte regionalnog susrijetanja i
skretanja pažnje da i u nerazvijenoj Petnjici, na sjeveru Crne Gore, u seoskom
ambijentu može da se dogodi kultura, po učesnicima i broju publike značajnija
od one u našim turističkim „metropolama“, a sve zahvaljujući entuzijazmu zavičajaca i skromnoj podršci Fonda za manjine. Rastoder se nada da će ovo znati da
cijene i druge resorne institucije, jer su „Zavičajne staze“ postale respektabilna
manifestacija za afirmaciju Bihora, međuopštinske i regionalne saradnje .
Jul-avgust, 2014.
svijeta da iskažu svoj stvaralački duh.
Napisala sam sijaset recenzija i prikaza, dva romana, stotinak pjesama,
petnaest pripovijedaka i priča, dramske
tekstove, ali mi je najteže da prikažem
svoja djela.
Usaglasila bih se sa maksimom čuvenog Monteskijea koji je rekao,, Pisci
nijesu dobre sudije svojih djela, zato
neću govoriti posredno o svojoj priči,
nego o vrijednostima priče i pisanja.
Ništa ne može zbližiti ljude kao dobra priča, a kada se ta priča pretoči u pisanu riječ i krene na svoje putešestvije
od čitaoca do čitaoca, tek onda ona dobija univerzalne dimenzije.
Namjerno sam rekla dobra priča, ali
dobra priča kao inspiracija jer je moja
Đula nastala nakon posjete djeci, u novom studentskom domu u Podgorici.
Kako to inače biva, kada stignu mame,
svi znaju da su torbe nabrekle prepune
od pita, mesa, kolača, sokova, voća. Onda
se napravi sjedeljka u sobi i svi se počaste.
Poneki zalagajčić te mlade ljude podsjeti
na svoju kuću i svoje ognjište.
U toj sobi su bile i dvije djevojke Vukosava i Pašema. Pašema je pokušavala
da prstima rascijepi jabuku na dva dijela i veći dio jabuke pružila je Vukosavi
kroz osmjeh izgovorivši prijekor „Evo,
jabuku dijelim sa tobom, a zamalo da
se posvađamo“. Onda sam čula životnu
priču o njima dvjema.
-Pašema ne navikla na krst, a Vukosava na njenu molitvu Alahu pet puta na
dan, u početku, zbog nerazumijevanja
zamalo su doprinijele da priča o Đuli
ne bude nikada napisana. No, kada je
čovjek čovjek, onda ni najjače klade mu
ne mogu napakostiti. Vremenom su ove
dvije djevojke, različitih vjera, tradicije
i mentaliteta, postale najbolji prijatelji.
Rajka i Dženeta su postale simbol
ljudskosti, simbol istine da različitosti
spajaju ljude.
Vjerujem da će i književnost u ovom
vremenu alijenacije kada smo se otuđili
jedni od drugih humano djelovati i da će
altruistički duh svojstven čovjeku razbiti sve barijere i sve podjele. Mi pisci ne
smijemo izdati čojstvenu Crnu Goru.
Ako smo mi stariji propustili šta u
životu i ako smo krivci za neka turobna
dešavanja, pokušajmo da uputimo buduće generacije na pravi put, a jedan od
tih puteva je, upravo, i pisanje bez prerasuda, zla i mržnje.
59
Kultura, baština, obrazovanje
Revija FORUM
Obilježeno stoljeće dva velika pisca
Književni horizonti
Sijarića i Lalića
Povodom obilježavanja stogodišnjice od
rođenja Ćamila Sijarića i Mihaila Lalića
u Šipovicama je 4. avgusta 2014. održan
tradicionalni “Susret kod Ćamilove česme”.
Mihailo Lalić i Ćamil Sijarić su rođeni na
jednom relativno malom prostoru na kojem
se na svoj način i prepliću njihove priče. Zato
su kreatori Festivala priče „Zavičajne staze“
ukazali posebnu pažnju ovim stvaraocima,
a besjede su održali Rajko Cerović i Enes
Halilović kod Dobre vode u Šipovicama
K
njiževnik iz Novog Pazara Enes Halilović, govoreći
o Ćamilu Sijariću, zapaža da Sijarić u svom djelu,
sačinjenog od pet romana, pet knjiga pripovjedaka,
knjiga poezije i jedne knjige putopisa, bježi od ideologije.
„On se izmiče od nje jer ne vjeruje ljudima koji najčešće zbog nekakvog ličnog interesa mijenjaju često sopstveno
mišljenje i priklanjaju se onom koje će im donijeti korist. Za
to Sijarić svoje djelo izmiče u prošlost“, kazao je Halilović.
„Sijarić je iz sopstvenog iskustva pravio vlastitu poetiku
koja ga je učinila jednim od najznačajnijih pisaca na prostoru četvoronacionalnog jezika. A taj jezik koji je povukao
iz Šipovica i Bihora je jako bogat i njega su mnogi naučili i
razumjeli kroz Ćamilova djela, iako nikada nijesu živjeli na
tom prostoru.“, istakao je publicista Rajko Cerović.
Lalić je u svoja četiri romana uspio da na najbolji način
sažme Crnogorce i da ih nađe između plemenske tradicije
koja je već bila prošla, bivala smiješna i novog doba.
Nakon susreta „Kod Ćamilove česme“ organizovano je
pjesničko druženje u Šipovicama. -U bašči Ćamilove kuće
održan je poetski čas o stvaralaštvu jednog od najznačajnih mladih bošnjačkih književnika Enesu Haliloviću, koji od tinejdžerskih dana plijeni pažnju stručne javnosti u Sandžaku i Regionu. Po tradiciji Festivala stihove
su nakon Enesa Halilovica govorili; Faiz Softić, Senka Rastoder, Enver Muratović, Bela Džogović i dr. U prisustvu
književnih, likovnih stvaraoca, mještana i poštovalaca kulturnih vrijednosti, i ovaj susret u Šipovicama će se pamtiti
i prepričavati.
60
Enes Halilović, besjeda kod Dobre vode
SVEČANOST PISANE I USMENE NARACIJE
Ćamil je bio moderni pisac koji je pažljivo osluškivao teorijsko - književnu misao svoga vremena, rasterećen mnogih
književnih predrasuda i klišea. Bio je, iznad svega, izvorni i
samosvojni autor koji je sam gradio vlastitu poetiku, iskušavao je u vlastitom djelu i slijedio je na ovaj ili onaj način u
svojoj književnoj praksi.
Lalić ne pripada piscima koji njeguju sentimentalni odnos prema vlastitom narodu, koji mu laskaju i probaju sakriti njegove nesojluke i animalne porive. On je do te mjere
bespoštedni sudija da se u Lalićevom djelu, kao igdje drugo,
sagledavamo do danas, stalno izazivani na novo ispitivanje
količine ljudskog u sebi.
Rajko Cerović
(Iz besjede 4. avgusta kod Dobre vode)
Jul-avgust, 2014.
Revija FORUM
Kad pomenemo Ćamila Sijarića, odmah asociramo
na jednu od najobilnije ostvarenih naracija na prostoru
našeg zajedničkog, odnosno četvoronacionalnog jezika.
Naravno, s pravom, jer je sarajevska „Svjetlost“, prije bosanskog razora i propasti Jugoslavije objavila izbor iz Sijarićevih djela u deset tomova.
Kad već pominjemo bosanski razor i kraj Jugoslavije
u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, vrijeme koje Ćamil srećom nije doživio, uvijek pokušavam da zamislim
kako bi, na taj hitro proizvedeni pakao, reagovao pisac
Ram Bulje, romana Bihorci, Carska vojska, Mojkovačka bitka, Raška zemlja Rascija, Konak i drugih. Da li bi
Ćamil na neosporni bratoubilački rat u Sarajevu i čitavoj
BiH reagovao zapanjeno, ili pokušavao da aktivira glas
razuma - što ni drugima nije uspijevalo - ili bi prosto zaćutao definitivno poražen u svemu što je mislio, djelovao
i zbog čega je konačno stvarao i živio? U svakom slučaju,
mislim da je imao ne malo sreće da ga pravo rasplamsavanje bosanskog pakla ne zatekne u životu.
Dakle, kad danas govorimo o životu i djelu Ćamila Sijarića podrazumijevamo ono mirno, u odnosu na nešto
kasnije doba, skoro arkadijsko vrijeme prije haosa nastalog na ovim prostorima devedesetih godina prošlog vijeka. Haosa koji na svoj način i određenim posljedicama
traje ne samo danas, nego će trajati ko zna koliko u budućnosti. Teško da bi, poslije svega što se ovdje dogodilo
Ćamil mogao zadržati onaj aristokratski mir i vedrinu
kojima je zračio u društvu i sredinama u kojima se kretao. Umio je tako sugestivno da pripovijeda, tako neočekivano da pređe iz banalnosti svakodnevnog primjera u
oblast čiste kreacije, tako naglo, što bi dramaturzi rekli da
zavrne, poslije čega bi njegovim slušaocima, uz Ćamilovu efektnu poentu, tek bilo jasno zašto je one briljantne
besjede naoko obično započinjao. Za Ćamila se komotno
može reći da je, pored estetskog uobličavanja vlastite literature, njegovao i estetiku govora, odnosno usmenog kazivanja u društvu prijatelja ili nepoznatih slušalaca, koje
je i kraćim govornim pasažima držao u svojoj vlasti. Gotovo da bismo mogli, uz uspomenu na Ćamila, izgovoriti
onaj čuveni naslov prve pjesničke zbirke pokojnog Branislava Petrovića - Moć govora. Zaista je, u Ćamilovom
slučaju, moć govora uvijek trijumfovala, kao još jedno
zadovoljstvo poslije na književnim večerima pročitane
pripovijetke ili fragmenta iz Ćamilovih romana. Prosto
je želio da svojim zahvalnim slušaocima, poslije pročitanog priloga, još nešto kaže, kao da se plašio da će ostati
nedorečen, kao da mu se čini da ne valja biti dužan svojoj zahvalnoj publici. Ćamil je samim svojim prisustvom
na svakom skupu i društvu predstavljao govornu raskoš,
samo je njegova stvaralački aktivna i uvijek kreativno
budna priroda na svakom koraku izlivala čitavo bogatstvo na prisutne, zavodila i razvodila dalekim stvarnim ili
izmaštanim predjelima. Gotovo da možemo reći kako je
svuda i na svakom koraku Ćamil bivao istinski pisac, kako
je iz njega ključala ona kultivisana naracija koja je, ili raJul-avgust, 2014.
Kultura, baština, obrazovanje
nije promišljana ili prosto nastajala na licu mjesta, kako
bi rekli pravnici. Stvaralac u njemu je bio do te mjere živ
i na svakom mjestu i koraku osvjedočen, bez razlike da li
je trenutno boravio za svojim pisaćim stolom, ili u društvu više ili manje bliskih osoba. Otuda je realno pretpostaviti, poput mišljenja Josipa Ostija ili drugih Ćamilovih
prijatelja, da je ovaj pisac često usmeno znao provjeravati
određenu temu, pažljivo na svoju priču osluškujući reakcije prisutnih, pa poslije toga objavljivao, naravno znatno obogaćenije verzije jednom ispričanih zametaka, ili,
kako bi ljudi od filma rekli sinopsisa buduće pripovijetke
ili određenog fragmenta u romanu. To je opet značilo da
je Ćamil danonoćno živio sa svojim književnim junacima
i događajima iz vlastite literature, da nije uporno sjedio
za stolom čekajući inspiraciju. Inspiracija je uvijek čekala njega u obliku manje ili više svarene fabule i osobene
karakteristične dramaturgije njegove proze.
Ili, drukčije bismo mogli reći da Ćamil gotovo da nije
dovoljno razlikovao konkretni život od vlastitog književnog svijeta, da je živio možda intenzivnije u svijetu svojih književnih junaka nego u stvarnosti. Teško da bismo
mogli i za jednog poznatog domaćeg ili svjetskog pisca
izreći ove riječi koje u prvom redu zvuče kao nesumnjiv
kompliment.
Ćamil je bio u prvom redu moderni pisac koji je
pažljivo osluškivao teorijsko književnu misao svoga
vremena, rasterećen mnogih književnih predrasuda i klišea, ali ni jednoj poznatoj proznoj strategiji
nije robovao; oslonjen najviše na vlastito stvaralačko iskustvo. Bio je, iznad svega, izvorni i samosvojni
autor koji je sam gradio vlastitu poetiku, iskušavao
je u vlastitom djelu i slijedio je na ovaj ili onaj način
u svojoj književnoj praksi. Vrlo rano je raskrstio sa
zabludama o prirodi takozvanog istorijskog romana, pa
su njegove knjige, navodno inspirisane istorijom i naslovljene kao romani sa istorijskom tematikom, bivale
najmanje istorija, ili naivna rekonstrukcija istorijskih
događaja, a znatno više povijest obilja ljudskih sudbina
i likova koji su kroz vlastiti udes, kao i njihov autor, pokušavali da dokuče tajne života na zemlji. Tako su njegovi zavičajni junaci iz Bihora elementarni u snazi, često
previše violentni u svojim postupcima, kao mala djeca,
željni odgonetke postojanja, bivali zahvalni slušaoci svakoga ko dolazi iz svijeta, ili ih definitivno može zanijeti
pričom koja ne računa toliko na istinitost koliko na samu
unutrašnju logiku priče, nesvjesni, opet, činjenice da
time izražavaju žarku želju za nekom vrstom umjetničkog izraza, koji bi im koliko toliko osvijetlio, da ne kažemo, osmislio uboge živote.
Ćamil je, da ne idemo dalje, nego u rodnom Bihoru, ispod likova haramija i naizgled nesputanih strogih
ljudskih fizionomija pronašao liriku, iskonsku težnju za
nekom višom istinom koja bi njegovim likovima pružila
kakvo takvo objašnjenje, to jest neku vrstu odgonetke u
vezi sa misterijom života i postojanja. Ispod često suro-
61
Kultura, baština, obrazovanje
vih postupaka krije se čovjekova ranjiva priroda, strah od
nepoznatog i sjutrašnjice, strah od nesigurnosti i tajnovitosti svega što nas okružuje. Nigdje čovjek od knjige, obrazovanja i otuda zasnovanog gospodstva, nije, kako nam
Ćamil kazuje, više cijenjen nego u priprostom bihorskom
vilajetu. Čak i onaj smiješni hodžica iz romana Bihorci,
dok vadi iz bisaga knjige ili ko zna kakve hartije, gleda se
sa divljenjem i strahopoštovanjem. Boraveći na najdaljoj
periferiji islamskog kulturnog kruga, jer za drugi nijesu
mogli ni znati, uz susjede koji nikako nijesu bili oduševljeni njihovim postojanjem, priprosti Ćamilovi Bihorci su
naivno vjerovali da tamo u dalekom Stambolu, koji im je
iz priča ličio na sami dženet, postoje objašnjenja za sve
što ih muči, da tamošnji učeni ljudi sve jasno vide, da negdje ipak ima i srećnijeg i bezbrižnijeg svijeta i sigurnosti
na pretek.
Dok je u svojoj antologijskoj noveli Hasan sin Huseinov implicite izlagao vlastitu poetiku, odnosno lični književni kredo, ili u pripovijeci Sablja metaforično govorio
o sudbini umjetnika i povratnom otrovu umjetnosti koja
na određeni način kažnjava svoje fanatične sljedbenike –
Ćamil je, naoko jednostavno, ali izuzetno sugestivno saopštavao mudrosti do kojih se dolazi u najsofisticiranijim
esejima filozofa, estetičara i antropologa svjetskog glasa.
„Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan?... Kad ste
me pitali a srećom niste njega - i nemojte da vam se to
omakne s jezika, ja ću vam odgovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno,
a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad
niste ni ovamo... ni onamo... nego u rukama Hasanovim
koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci“. Ima li
ljepšeg objašnjenja za čaroliju literature i čovjekovu zavisnost od umjetničke naracije, bila ona pisana ili usmena,
kao što je ovaj fragmenat iz Ćamilove pripovijetke Hasan
sin Huseinov?
Danas i svagda treba zahvaljivati Ćamilu Sijariću:
kako zbog toga što je jedan naš gotovo nepoznati kraj,
njegove ljude i njihov mentalitet uveo u svijet domaće
književne klasike, tako i zbog toga što nam je specifični
jezički kolorit svojeg Bihora učinio, ne samo poznatim,
nego nas tim svojim jezičkim obiljem značajno obogatio.
Hvala mu na kraju što je vlastitom književnom kreacijom
trajno zadužio crnogorsku i bosanskohercegovačku kulturu.
SINTEZA NACIONALNOG ISKUSTVA
Mihailo Lalić nije samo pisac, ni samo laureat najvećih književnih nagrada koje su na jugoslovenskom prostoru u njegovo vrijeme postajale, ni samo nadahnuti pjesnik jednog herojskog vremena u kome je uzeo značajnog
i fizičkog učešća, ni hroničar crnogorskog poluvjekovnog
hoda po mukama koje je tako moćno izrazio u četvoroknjižju pod gotovo zajedničkim naslovom „Ratna sreća“,
Lalić je prosto sinteza Crne Gore, njen najveći književni
62
Revija FORUM
izraz modernog doba, njen najsugestivniji tumač i, zašto
ne reći, sapatnik sa njenim slobodarskim martirima i žestoki protivnik njenih nepočinstava. Lalić je sve to, duboko svjestan svih dimenzija i granica prostiranja crnogorskog čovjeka, čiju je životnu i istorijsku sudbinu svojim
djelom moćno uzdigao do univerzalne drame.
Nalazeći u vlastitom djelu crnogorskog čovjeka na
prelazu između njegove herojske ere i banalnosti novijeg doba, između predstave o jednom narodu koju su s
pravom proizvodili i najveći evropski umovi devetnaestog vijeka, i izgubljenog svijeta po nestanku vlastite države i dinastije, a time i osnovnih uporišta za opravdavanje sopstvenog svjetonazora – Lalić je mogao da stvori
tolstojevsko bogatstvo likova i sudbina, zaokruženu
nacionalnu komediju u balzakovskom smislu. „Plemenski čovjek je zbunjen otkad vidi da mu pleme ne može
pomoći, da mu junaštvo više ne vrijedi i da ga dostojanstveno ponašanje čini smiješnim – kaže Pejo Grujović u
Ratnoj sreći, pa nastavlja: Zbunjen, on postaje kukavica
– zbog nagle promjene čak i veća kukavica od običnog
čovječuljka već obrađenog i prilično prilagođenog procesima koji slijede. Najzad, to što se kod nas zbog zakašnjenja tako naglo odigrava, pa se prosto očima vidi proces promjene običaja i naravi – drugi narodi su proživjeli kao znatno sporiji razvitak, čiji kontrasti nijesu bili
tako oštri, pa se ni njegove komične strane nijesu mogle
uočiti. Na taj način bi crnogorska komedija bila u stvari
opšte ljudska, samo vremenski i prostorno zbijenija, po
sredstvima i varijantama siromašnija i s manje raskošnim rezultatima“.
Nije onda zagonetno zbog čega se Lalić u svojim raskošnim romanima: Lelejska gora, Hajka, Zlo proljeće ili
Raskid, opsesivno nosio sudbinama mladih crnogorskih
intelektualaca koji su, krvoločno gonjeni po lelejskim i
drugim gorama, nosili san ne samo o slobodi nego i mogućem pravednijem svijetu; utopiji kojoj su povjerovali i
značajni evropski intelektualci sredinom prošlog vijeka.
Crnogorsko slobodarsko donkihotstvo u Drugom svjetskom ratu, ona borba bez uzmaka, često bez sagledavanja
ikakvog spasonosnog izlaza, ono individualno herojstvo
bez topline, solidarnosti ili zaštite borbenog kolektiva,
još jedan je znak uskrsavanja već prividno zaboravljenog
herojskog doba u ukupnom crnogorskom nacionalnom
iskustvu. Žestoke i nepomirljive crnogorske podjele,
koje vuku korijene iz početka dvadesetog vijeka, silina
građanskog rata koji nigdje nije tako moćno opisan kao u
Lalićevom djelu – još jedan su dokaz izuzetne složenosti
crnogorske prirode i ukupnog crnogorskog svjetonazora. Lalić ne pripada piscima koji njeguju sentimentalni odnos prema vlastitom narodu, koji mu laskaju i
probaju sakriti njegove nesojluke i animalne porive.
On je do te mjere bespoštedni sudija da se u Lalićevom djelu, kao igdje drugo, sagledavamo do danas,
stalno izazivani na novo ispitivanje količine ljudskog
u sebi.
Jul-avgust, 2014.
Priča
Revija FORUM
Remzija Hajdarpašić
Slučajni susret
Priča je objavljena u zbirci
“Bihorski bluz”
N
egdje u Luksemburgu, stojim
na autobuskoj stanici i uživam. Uživam jer pada snijeg.
Snijeg me uvijek iznova vrati u djetinjstvo i zavičaj. Namjerno puštam
da mi pada po glavi i ramenima, tako
mi je užitak veći. Dišem duboko, prija
mi hladan vazduh u plućima. Gledam
luksemburške pahulje a u mislima mi
bijele bihorske padine, od javora istesane skije i gomila promrzlih dječaka.
Pred očima se ređaju idilične slike
rodnog Bihora: tragovi vukova oko
tora, od zime rascijepljeni hrastovi i
još mnogo toga. Jedna slika mi steže
grudi. Majčine promrzle ruke na ledom okovanim Kućištima. Nebrojeno
puta sam gledao te svete ruke kako
modre od mraza peru moje ruho.
„Nije to bilo prljavo, moglo je sačekati
dok se vrijeme ne popravi“, želio sam
je zaštititi. „Ne, sine, ako ne možeš nositi novo barem neka bude čisto“, odgovarala bi majaka, a sada znam da joj
se duša do bola stezala. Tegoban život
moje majke razli neku sjetu po meni
pa počeh da žalim djecu odraslu u gradovima, čega ona da se sjećaju, o čemu
da pišu? Njima nikada nijesu vuci na
torove udarali, niko se s medvjedom
nije hrvao, niko aždahu nije vidio. A
aždaha što je Bahto Zverotić ubio bila
tolika da su je dva para volova uz Pornjače vukla, gledao sam ja to svojim
očima, gledali su to svi čobani što pred
kraj ljeta izgone stada u Ciglen. Morao je Bahto da je ubije. Pomahnitala
i u strašnom napadu bijesa zapalila
Drezgu, stoljetnju šumu kojoj ni najjače julsko sunce nije moglo obasjati
stopala. Niko u gradu ne traži zakopano zlato. Ni zlato ni zlatna sedla. Dvije hefte smo Mujo i ja kopali po šumi
oko Dobre vode u Ciglenu da nađemo zlatno sedlo, tu negdje zakopano.
Znamo mi da je ono tu. Bože zdravlja,
kad se dočepamo penzije opet ćemo
mi krampove u ruke pa u Ciglen. Ni
Jul-avgust, 2014.
vještice ni vile ne žive u gradovima,
ni utvare ni prikaze ni karakondžule.
Istina, ima i u gradovima lijepih stvari
no se one nekako brzo zaborave. Prođe zgodna žena pored mene, okrenem
se, moram, živ sam, ali dva koraka kasnije ja je zaboravim. Vidim ponegdje
lijepo zasađeno cvijeće, raširim zjenice a onda ugledam beton i asfalt pa
shvatim da ono cvijeće samo remeti
teško sivilo kojim su gradovi okovani.
Neću opisivati autobusko stajalište,
ima takvih na hiljade. Boje autobusa,
zar je to važno? Ne bih ove redove ni
pisao da moje zimsko lutanje zavičajem ne prekide pitanje čovjeka koji je
stajao pored mene.
„Jeste li vi Jugosloven?“
Kako se samo usudio da prekine
moje putovanje?! Ne odgovaram. Pokušavam, nošen snijegom koji i dalje
pada, letjeti rodnim krajem. Ne vrijedi,
neznanac je uporan.
„Tebe pitam“, povuče me za rukav.
„Jesam“, odgovorih ravnodušno.
Biti Jugosloven više nije privilegija, ali
je i to dio mog djetinjstva.
„I ja sam“, dosta ponosno odgovori
neznanac.
Pogledam ga malo bolje, vidim da
je čovjek iz naših krajeva. „Bihorac“,
pomislim.
„Odakle iz Jugoslavije?“ pitam riješen da se uvjerim da li smo zaista zemljaci.
„Iz Crne Gore.“
„Odakle iz Crne Gore?“
„Podgorica.“
Jasno mi je da u Podgorici nije rođen. Zamjerio mi se pa ću ga tjerati do
majčinih nogu.
„Rođeni ste u Podgorici?“ Znajući
da će autobus naići svaki čas, ređao sam
pitanja takvom brzinom kao kad majka
ispituje dijete koje je zijan napravilo.
„Ne, od Berana sam ja“, sada već
malo nervozno odgovori.
„Da nijesi iz Bihora?“ nastavih ne
obazirući se na njegovu nervozu.
„Jesam, što?“ s dozom ljutnje upita.
„Ništa posebno. Ja sam isto Biho-
Bilješka
o autoru
Remzija Hajdarpašić rođen je
1967. u Vrševu, Petnjica. Osnovnu i
srednju školu završio je u Rožajama, a diplomirao na Mašinskom
fakultetu u Prištini.
Jedan je od osnivača revije Bihor,
u kojoj je objavljena njegova prva
priča: Zakopano zlato. Autentičnim jezikom i fabulom oduševio je
mnoge čitaoce pa su Zlato preuzeli i objavili renomirani izdavači
iz Crne Gore i Srbije, te revija
namijenjena dijaspori u Americi.
Pomenuta priča ušla je i u Antologiju savremene bošnjačke pripovjetke
štampanu 2011. u Skoplju. Za priču
Harun dobio je Specijalnu nagradu
Zavičajnih staza za autentičnost
pripovijedanja 2012. godine. Priče
Izgubljeni um i Harun ušle su u
Antologiju savremene bošnjačke
pripovjetke za 2012. godinu. Pripovijetka Očeva kletva objavljena je u
nastavcima u reviji Bihor.
Priprema zbirku u kojoj će se,
pored poznatih, naći i nove priče
inspirisane Bihorom.
rac“, dodadoh da ga malo umirim. „Biti
Bihorac treba da nam je čast.“ Nabrojih
par znamenitih Bihoraca i održah mu
jedno kratko predavanje o čuvenom
bihorskom poštenju i potrebi da čovjek
bude uvijek ponosan na svoj zavičaj.
„Odakle si iz Bihora?“ namjerno
mu naglašavam Bihor.
„Petnjica.“
„Muratović, sigurno?“ Oduvijek
sam mislio da u Petnjici žive samo Muratovići.
„Šabotić“, nevoljno odgovori.
„Onda ti nijesi iz Petnjice, neko
selo? Ja sam iz Vrševa i kod nas ima par
kuća Šabotića.“
„Dobrodole.“
Naišao je autobus i moje ispitivanje
je prekinuto.
Ovdje su autobusi prokleto tačni.
Trebalo mi je samo još dva minuta da
ga od Jugoslavije preko Crne Gore,
Podgorice, Berana… utjeram u rodnu
kuću.
63
Prenosimo
Revija FORUM
Prenosimo: Monitor
Goražde: Heroji bitke
za ranjenike
(Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji
sprovode Nezavisno društvo
novinara Vojvodine i BH
novinari, a koji je finansiran
sredstvima Medijskog fonda
„Jačanje medijske slobode u
Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji.
Sadržaj priloga je isključivo
odgovornost realizatora
projekta i ni na koji način ne
odražava stavove i mišljenje
Evropske unije)
Piše: Aleksandar Reljić
(Novi Sad)
N
a spomen ploči okačenoj
na ulazu u Kantonalnu
bolnicu u Goraždu, ispisana su imena zdravstvenih radnika,
koji su u bosanskom ratu 1992-1995,
poginuli radeći svoj posao. Pored
dr Hasana Imamovića, dr Muhameda Pašića, Sabine Pašalić,
Mehmeda Živojevića, Alije Kurtića, Satka Ćosa i Nizama Halilovića, tu je i ime jedne Beograđanke
- doktorke Dušanke Vujasić, koja
je nekoliko godina pre rata došla da
radi kao stomatološkinja, u tadašnjem Domu zdravlja u Goraždu.
Iako je imala više prilika da izađe iz grada, koji je od 4. maja 1992.
64
Željela da preživi rat i kaže istinu: Dušanka Vujasić
bio pod opsadom snaga JNA i srpskih paravojnih formacija, doktorica Dušica nije želela da ga napusti,
koji je bio pod konstantnom artiljerijskom vatrom. Doktorka Dušanka
Vujasić poginula je 27. aprila 1993. u
granatiranju goraždanske bolnice,
zajedno sa kolegom, takođe stomatologom, dr Hasanom Imamovićem (…).
Kroz goraždansku bolnicu za
četiri godine rata prošlo je oko
4.500 ranjenih, a samo u prvoj godini, od početka napada na grad do
novembra meseca, bolnica je primila 1.700 ranjenika. U goraždanskom
Domu zdravlja na početku nisu bili
spremni za rat. Prvih dana opsade
doneta je odluka da se ranjenici
odvoze sanitetom u okolne bolničke centre, koji su bili na teritoriji
pod kontrolom srpskih snaga pa i u
samu Srbiju i Crnu Goru, do Užica,
Pljevalja i čak do Beograda.
To je trajalo prva dva meseca
rata, priseća se dr Emir Frašto,
specijalista opšte medicine, koji je
danas premijer Bosansko-podrinjskog kantona (…).
Na taj put odlazila je i pokojna
doktorica Dušica, kako su je Goraždani zvali, koja je 25. jula 1992, u jednom intervjuu, objasnila grupici novinara da je ostala u Goraždu “zbog
pacijenata i ljudi iz ovog grada”. U
video snimku intervjua se vidi kako
Jul-avgust, 2014.
Prenosimo
Revija FORUM
objašnjava da je imala prilike da izađe iz grada, da i dalje ima mogućnosti da to učini, ali da ne želi.
“Želela bih samo preživeti ovaj
rat, da se vratim u Beograd, u Srbiju, i da kažem tamo istinu ljudima.
Ne, ljudima! Želim reći istinu roditeljima, jer moji roditelji ne znaju istinu”, istakla je tada doktorica
Dušica.
Vozač saniteta, koji i danas radi
taj posao u Kantonalnoj bolnici,
Meho Ćano seća se kada su on i
doktorka Vujasić imali problema na
Limskom mostu, kod Ustiprače (…).
Kada su došli do Ustiprače, patrola ih je vratila u Sokolac. U Sokocu su Dušicu dva-tri sata ispitivali,
“šta ona traži kod Muslimana i zašto im pomaže”, a Meha nisu dirali. Pacijenta su primili u bolnicu u
Sokocu i Dušica i Meho su nastavili
put prema Goraždu.
Doktorica Dušica išla je u pratnji ranjenika i sa vozačem kola hitne pomoći Ibrahimom Paradžikom.
Ovaj penzioner se priseća da je
doktorica imala problema na punktu, kod Rudog, usput do Užica.
Tada su prevozili ranjenika
Ahmeda Adžovića, nastavnika
matematike i direktora tadašnje
osnovne škole “Nikola Tesla” u Goraždu, koji je ranjen drugog dana
opsade grada i prevezen u užičku bonicu. Adžović, koji je i danas
nastavnik u istoj školi, koja se sada
zove “Husein ef. Đozo”, kaže da
su ih vojne patrole zaustavljale na
“pet, šest punktova”(…).
U pratnjama saniteta išao je i
pokojni Predrag Dacić Pero, čiji su
roditelji Jagoš i Joka, poreklom sa
Žabljaka, bili učitelji u Goraždu.
Odrastao je u tom gradu i bio je oženjen Munirom, sa kojom je imao
ćerkicu Dijanu. Nije bio medicinski
radnik.
“To je bila velika hrabrost i veliki reskir i on je dolazio u bolnicu
i pitao šta treba da pomogne i išao
je sa našim vozačima. Teško je prelazio granicu, sa naše strane, a još
teže sa srpske strane. Bilo je ljudi
Jul-avgust, 2014.
koji su pokušali da to urade kao on,
i ostave auto, i ostave ranjenike, i
pobjegnu. Pero je o svakom vodio
računa i do bolnice ih dovozio. Dolazio je sa nekom energijom i to je
uticalo na sve nas da izdržimo”, priča dr Frašto.
Pero je jednom spasio vozača
Meha Ćana, kada su se vraćali iz
Pljevalja, gde su u bolnici ostavili
jednu ranjenu ženu. Nosio je beli
mantil na kojem je pisalo dr Emir
Frašto.
“Na izlazu iz Pljevalja, kroz onu
šumu, sretne nas Milun Kornjača.
Ništa nas nije dirao, sjećam se dobro da je bio ranjen. Uzeo nam je
auto, sjeo pored nas vojnik Perendija i mi smo došli do Mostinje. Moje
su auto uzeli i oćerali i prebacili
nas u milicajska kola i došli smo u
Čajniče. U Čajniču smo stajali pred
komandom i rekli su nam da čekamo Miluna da odluči šta će sa nama
biti”, ispričao je Ćano (…).
U to vreme užička bolnica je bila
prepuna ranjenika iz Srbije, koji su
pored ratišta iz Bosne, bili i sa hrvatskog ratišta, ističe Ahmed Adžović, kojem je teško da se priseća
kako je kao ranjenik prebačen iz
Goražda u Užice (…).
“Postojale su razne formacije, a
posebno su bile opasne paravojne
formacije i teško je bilo biti Bošnjak
ili Musliman u to vrijeme u Srbiji,
a posebno u Užicu, jer je to ipak
taj pogranični dio, gdje je dolazilo
puno ranjenika sa svih strana“, kazao je Adžović.
Ranjeni nastavnik je tada stigao
do Subotice, ali nije mogao da pređe granicu jer nije imao dokumenata. U međuvremenu, video je na
televiziji vest da je grupa od dve i
po hiljade kozlučkih prognanika,
vraćena iz voza sa graničnog prelaza u Subotici i da se nalazi na Palićkom jezeru.
“Tu su čekali da im se izdaju dokumenti po skraćenoj proceduri,
jer su Mađari pristali da ih puste
da uđu i nastave put u treće zemlje.
Vidio sam šansu da se umiješam
među njih i uspio sam da uzmem
pasoš i da izađem iz Srbije”, rekao
je Adžović.
Pre toga, pozvao je telefonom
stare prijatelje iz Sombora, Mlađu i
njegovu suprugu Gordanu Vlaisavljević, objasnio im situaciju, našli
su se i od Vlaisavljevića je pozajmio
novac za put.
“Oni su odmah došli do mene i
posudili mi 500 švajcarskih franaka. Odveli su me u jedan restoran
na ručak i eto, srećom, nakon pet
mjeseci i sedam dana, preko Mađarske i Hrvatske i na kraju preko
Grepka, uspio sam se vratiti u Goražde svojoj porodici”, ispričao je
Adžović.
Vlaisavljevići su godinama letovali sa Adžovićima u Baošićima
i družili se, i oni i njihovi sinovi.
Kada se u proleće 1992. Ahmo javio
Mlađi iz Subotice, to je za Vlaisavljeviće bilo veliko iznenađenje, jer
je u Goraždu rat (…).
Nakon rata, Vlaisavljevići su dobili telefonski poziv iz Beča, od jedne žene iz Goražda, koja se predstavila kao Adžovićeva komšinica i da
ima poruku od Ahma.
“Dao joj je novac i zamolio je da
nam ga pošalje i da nam tako vrati
pare. I sad da li je umesno, da li nije,
svi mi imamo takvih slučajeva da u
našem gradu, kada nekome nešto
učiniš, da posle okrene glavu i da se
i ne osvrne na to da li je dužan. Ovo
je stvarno bila pomoć na koju nismo
računali da se vrati. Eto, pošteni ljudi”, priča Mladenova supruga Gordana.
Ahmovo pismo zahvalnosti
Vlaisavljevići čuvaju i dan-danas i
Mladen kaže: “To ostaje istorija...
za našu decu. Veliko je zadovoljstvo
pomoći čoveku u nevolji” (…).
Dr Dušanka Vujasić poginula je
27. aprila 1993, u 37. godini života,
od granata ispaljenih iz VBR-a, koje
su doletele iz pravca Foče. Bila je u
šestom mesecu trudnoće. Nije odmah izdahnula, ali kolege nisu uspele da spase ni nju, ni bebu.
(Nastavlja se)
65
Vjerski pojmovnik
Revija FORUM
Festival priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014“
Vjerski pojmovnik
Sadaka
U tradiciji živi uvjerenje da sadaka
čuva čovjeka od nesreća i nevolja koje
ga susreću u životu. Ona je garancija
božije dobrote dobročinitelju. Ona je
štit od nevolja, socijalna ravnoteža,
društveno blagostanje.
Piše: Enis ef. Burdžović
S
adaka je jedna od najprisutnijih riječi u našoj govornoj kulturi. Njeno
jezičko izvorište – interesantno
– dolazi od istog osnova kao i iskrenost (sidk) i prijateljstvo (sadakah).
U terminologiji šerijata sadaka podrazumijeva materijalni vid pomoći,
jednostavno rečeno – pravo siromašnih
u imetku imućnih.
Postoje nekolike kategorije i vrste sadake.
U Kur’anu se navodi: „Uzmi iz imetaka njihovih sadaku“... Ovdje se misli na obavezni vid davanja pomoći, šerijatsku kategoriju zekata. Najšire
korištena kategorija sadake je dobrovoljna materijalna
pomoć, koja nije strogo naređena ni iznosom ni vremenom. Ovo značenje je u nas bilo a i danas je najprisutnije
pod pojmom sadake. Kada neko nekom draga srca učini
neku korist, pokloni nešto, naši stari su to znali pohvaliti
riječima „sadaka ti bila“.
Islamski učenjaci navode bitnu distinkciju između
obaveznog izdvajanja imetka (zekata) i dobrovoljne milostinje (sadake). Kažu da je pohvaljeno da se zekat da
javno, da bi to bilo podsticaj drugima da daju. Dobrovoljnu neobaveznu sadaku je pohvaljeno dati krijući, kako
Muhammed, s.a.v.s., opisuje: „...I čovjek koji udjeljuje pa
to sakrije, da mu lijeva ruka ne zna šta je udijelila desna“...
Zanimljivo je da je jako široka lepeza svega što se
može smatrati dobrovoljnom sadakom. Muhammed,
s.a.v.s., kaže: „Osmjeh tvom bratu je sadaka“. Drugom
66
Piše: Enis ef. Burdžović
prilikom je rekao: „Svako dobro djelo je sadaka“. „Dinar kojeg potrošiš na izdržavanje svoje porodice je sadaka“. Konačno, Muhammed, s.a.v.s., kaže: „“Na svaki
ljudski zglob u svakom danu u kome izađe sunce treba
dati sadaku. Izmiriti dvojicu je sadaka, pomoći čovjeku
da uzjaše svoju jahalicu ili pomoći mu da na nju digne
tovar sadaka je, a i lijepa riječ sadaka je. Svaki korak kojim korača ka namazu je sadaka, a i ukloniti s puta ono
što smeta sadaka je.” Sadaka nije samo vid društvene
odgovornosti i milosrđa. Ona je prisutna u svakom
vidu dobročinstva, i onaj ko nije u stanju dati ništa za sadaku, za njega je pominjanje Allaha
sadaka.
Ove izreke Muhammeda, s.a.v.s., su
snažan podsticaj vjernicima da u svakom vidu dobra i pomoći vide sadaku
i svoju priliku da dajući drugima obezbjeđuju sebi.
U tradiciji naših muslimana živi
uvjerenje da sadaka čuva čovjeka od nesreća i nevolja koje ga susreću u životu.
Ovo uvjerenje nije bez osnove. Muhammed,
s.a.v.s., kaže: “Liječite svoje bolesne sadakom.“
Uzoriti ashab Enes bin Malik je rekao: „Zaista
Allah zbog sadake i čuvanja rodbinskih veza, čovjeku
produžava život, štiti od teške smrti i od svega neželjenog i štetnog“. Koliko puta osoba izađe nepovrijeđena
iz neke nesreće, pa ljudi kažu: „Imao je neku sadaku“, ili
„sadaka ga je sačuvala“.
Pitanje sadake je jako aktuelno u toku mjeseca Ramazana. U završnici ovog blagoslovenog mjeseca postoji
definisana kategorija pomoći „sadekatul-fitr“, ili slobodno prevedeno sadaka u hrani. Ovo je još jedan vid saosjećanja i potrebe da se pomogne onima koji nemaju osnovnih sredstava za život.
Svaki čovjek će biti u hladu svoje sadake na Sudnjem danu, kako nas obavještava plemeniti poslanik
Muhammed, s.a.v.s. Ona je garancija božije dobrote dobročinitelju. Ona je štit od nevolja, socijalna ravnoteža,
društveno blagostanje. Usuđujem se reći da je sadaka
ponos muslimana, i oni je nisu dužni davati samo muslimanima.
Jul-avgust, 2014.
Učesnici tribine o ekološkom razvoju
Književna tradicija i savremeno pismo
Zavičajni klub Bihor iz Luksemburga
Foto monografija Halila Markišića
Bihorska muzika
Veče Bara u Petnjici
Za uspomenu pored slika Muslije Agovića
Promocija knjiga -Šetnje po Šipovicama i Bihorski bluz
Mladi eko-reporteri upozoravaju:
„Naizgled lijepo”
Foto: Zorana Đukić
Foto: Eldin Šaljić
Download

Nedostaju nam bolji putevi - forum bošnjaka/muslimana crne gore