IZBEGLIŠTVO
UNHCR
Nema osnove
za strah
KOMESARIJAT
U pitanju je
politička odluka
UDRUŽENJA
Preporuka
će uticati na
izbeglice
KUĆA LJUDSKIH
PRAVA, ZAGREB
Imovina pre
svega
Status
ili bez
njega
DODATAK NEDELJNIKA VREME BR. 1219, 15. 5. 2014.
Fotografija: Predrag Mitić
UNHCR I IZBEGLIČKI STRAHOVI
Novi zid za
održivi povratak
UNHCR sa svojim viđenjima, kao što objavljujemo u ovom
dodatku, ima svoje argumente i u pravu je – zaista bi bilo vreme
da se izbeglička problematika skine „s dnevnog reda“, ali bi bilo i
vreme da se Hrvatska i ostale zemlje potpisnice počnu pridržavati
Bečkog sporazuma i Aneksa G, koji su prećutno ukinuli
V
iše od 20 godina izbjegli Srbi iz
Hrvatske ne mogu riješiti svoje
probleme: status quo je sa sukcesijom općenito, ali države će trajati – mnogi izbjegli neće dočekati bar nekakvo, ako
ne baš sasvim pravedno, rješenje svojih
statusnih, stambenih ili bilo kojih drugih
problema ako se stvari nastave (ne) rješavati ovim tempom.
PREPORUKE
UNHCR je, kao da uslišava želje (svih)
hrvatskih vlasti, donio preporuke da se
počne s ukidanjem statusa izbjeglih Srba iz
Hrvatske. Kao i mnogo puta dosad, izbjegli
su se našli pred novim zidom koji ih dijeli
od (održivog) povratka, pravde i njihovih
prava i imovine: sasvim logičan osjećaj,
jer su očekivali da će njihovi, bar osnovni,
problemi biti riješeni prije ulaska Hrvatske
u Evropsku uniju prošle godine. Ali nisu,
i posve su u pravu oni koji se i danas pitaju kako je Hrvatska mogla uopće dovršiti
poglavlje o pravosuđu i vladavini prava u
pregovorima u pridruživanju, kao što nisu
u pravu oni koji se danas čude što se svi
problemi koje izbjegli imaju sa hrvatskom
državom rješavaju sporije nego što su se –
također sporo i sa otporima – rješavali prije nego što je Hrvatska dobila svoju zvjezdicu na zastavi EU.
Upravo odatle i izbjeglički strah da će
preporuke UNHCR-a dodatno zakočiti sve
nade koje još nisu napustili: u izbjeglištvu
mnogi teško žive, preživljavaju, a s druge
strane, u Hrvatskoj imaju imovinu ili neka
oteta prava koja bi im, taman se nikada ne
vratili „na svoje“, kad bi ih uspjeli vratiti, sasvim sigurno olakšala život u zemlji
u kojoj žive, u kojoj im barem time izbjeglički status ostavlja neku nadu – da će se
2
vratiti, da će dobiti svoju imovinu, ušteđevinu, pravdu...
A svega toga nedostaje. Dok se vlast i
dio javnosti u Hrvatskoj bave ćiriličnim
pločama u Vukovaru (nije riječ o dvojezičnim pločama!) i eventualnim referendumom o ćirilici – kao da o ljudskim pravima treba odlučivati referendumom – dotle
se u pozadini događaju nove nepravde. Ne
treba se na ovom mjestu podsjećati da su
na sceni i dalje diskriminacija, neprovođenje ustavnih odredbi o manjinskom udjelu
u javnoj vlasti (širom Hrvatske), nerijetko
jezik mržnje (koji nije svojstven samo hrvatskom društvu), već treba primijetiti da
se već uobičajenim birokratskim začkoljicama pred kojima stoji svatko tko pokuša vratiti nešto svoje pridružila i nova opstrukcija, sudska.
SUMRAK PRAVDE
Jasnije je primijećena tek kad se pokazala brojnijom: u mjestu Krnjak kod Karlovca, u kuće srpskih izbjeglica useljeni su
etnički Hrvati, odlukom države. Vlasnici
su kuće uspjeli sudski vratiti, ali su im sudovi „odrezali“ da moraju platiti dotadašnjim stanarima – ne država, koja je to svojom odlukom omogućila, već oni – silne
milijune kuna koje su ovi navodno uložili
u tuđe nekretnine.
Prije nekoliko dana, jednoj izbjegličkoj
srpskoj porodici je kuća trebala otići na
dražbu, zato što nemaju 1,3 milijuna kuna
da isplate ulaganja privremenim korisnicima, koji su nekoliko godina živjeli u njihovoj kući i bavili se ugostiteljstvom. Krah
sudstva i sumrak pravde, kaže Petar Kunić,
koji se u svoju kuću vratio 2003. godine.
„Ni kriv ni dužan moram napustiti svoje
iako je Vlada RH, kada je premijerka bila
IZBEGLIČKI PROTEST 2009:
Ključevi kuća iz kojih su izbegli
Foto: M.Đ./Reuters
Jadranka Kosor, donijela odluku da će Hrvate koji su ulagali u naše kuće obeštetiti
država, ali taj zaključak nitko nije sproveo i
ostao je samo mrtvo slovo na papiru“, kaže
Kunić. On dodaje – pokazujući fotografije
– da je „nevjerojatno da je sud odredio da
izvedeni radovi vrijede 1,3 milijuna kuna,
kad ni kuća u cjelini ne vrijedi toliko, te
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
smatra da je sve to etnički motivirano“.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i
saborski zastupnik Milorad Pupovac kaže
da je ukupno 15 srpskih obitelji u sličnoj
situaciji, te da Hrvati koji su besplatno godinama koristili kuće izbjeglih Srba sada
od njih potražuju ukupno pet milijuna kuna
za razne adaptacije.
„Sudovi sude po nacionalističkim kriterijima, pristrano, etnički, na način da su privremeni korisnici Hrvati debelo zaštićeni,
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
a Srbi vlasnici – bez ikakve zaštite“, kazao
je Pupovac, te je odmah izložen nacionalističkim napadima desničara, koji čak pozivaju i na njegovu krivičnu odgovornost.
Ako je sve to – uz sve već viđeno – moguće u današnjoj evropskoj Hrvatskoj, ne
treba se pitati zašto se izbjegli koji su još
u tom statusu plaše da nikad ništa svoje
neće vratiti.
UNHCR sa svojim viđenjima, kao što
objavljujemo u ovom dodatku, ima svoje
argumente i u jednom je zasigurno u pravu – zaista bi bilo vrijeme da se izbjeglička
problematika skine „s dnevnog reda“, ali
bi bilo i vrijeme da se Hrvatska, a i ostale
zemlje potpisnice, počnu pridržavati Bečkog sporazuma i Aneksa G, o kojem također ima riječi u dodatku, a kojega su –
tako kažu činjenice – svi prešutno ukinuli.
Glasno ukidanje izbjegličkog statusa hrvatskim Srbima stoga ima posebnu težinu.
TATJANA TAGIROV
3
UNHCR
Nema osnove za strah od
uskraćivanja pomoći
Ljudski dostojanstveno rešenje ne leži u neograničenom produžavanju izbegličkog statusa,
već u njegovom prevazilaženju. Odluka UNHCR-a će pomoći da se taj proces ubrza
piše: Melita H. Šunjić
P
reporuka Agencije za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) da se započne proces ukidanja izbegličkog
statusa za osobe raseljene iz Hrvatske tokom devedesetih godina uznemirila je izbeglice. Mnogi izjednačavaju kraj izbegličkog statusa sa prestankom pomoći. Strah
da će pomoć biti uskraćena nema osnove. Direktor Ureda UNHCR-a za Evropu,
Vinsent Košetel (Vincent Cochetel), nekoliko je puta naglasio da će UNHCR voditi računa o onima kojima je pomoć i dalje potrebna.
Od lica koja su izbegla iz Hrvatske između 1991. i 1995. godine, vratilo se 133.000,
a hiljade njih je primilo državljanstvo onih
zemalja u kojima su našli utočište. Od prestanka rata do danas, u Hrvatskoj je izgrađeno 149.000 domova za izbeglice i povratnike. Trenutno u regionu (Republika Srbija,
Bosna i Hercegovina i Crna Gora) živi još
49.000 registrovanih izbeglica iz Hrvatske,
od kojih su skoro svi etnički Srbi. UNHCR
smatra da njihova situacija treba da se reši
u naredne tri i po godine. Izbeglički status
je po svojoj prirodi privremen. U tom smislu, UNHCR nastoji da omogući ljudima da
izbeglički status ostave iza sebe i pronađu
trajna rešenja za svoju budućnost. Trajno
rešenje podrazumeva tri mogućnosti: povratak u matičnu zemlju, kad je to moguće;
integracija u zemlju prijema; i u izvesnim
slučajevima, preseljenje u treće zemlje.
Konvencija o statusu izbeglica iz 1951.
godine nalaže UNHCR-u da redovno proverava stanje u zemljama porekla. Ako se
ispostavi da su tamo nastale suštinske i trajne promene, i da okolnosti koje su dovele
do raseljavanja više ne postoje, smatra se
da izbeglicama više nije potrebna međunarodna zaštita. U tim slučajevima UNHCR
preporučuje ukidanje izbegličkog statusa
u zemljama prijema.
4
Takva odluka je donesena 2013. godine
za izbeglice iz Ruande, a 2014. godine za
izbeglice iz Hrvatske. Trenutno se vrši revizija po pitanju lica izbeglih iz BiH. Radi se
dakle o standardnom postupku UNHCR-a.
Treba imati u vidu da UNHCR ne dodeljuje izbeglički status pa ga shodno tome ne
može niti oduzeti. Status dodeljuju zemlje
prijema. Agencija za izbeglice samo savetuje zemljama prijema da onim izbeglicama koje se ne žele vratiti u zemlje porekla
omoguće prelaz iz izbegličkog statusa u
državljanstvo ili u neki drugi trajni status.
Za izbeglice iz Hrvatske taj proces treba
sada da započne i trebalo bi da se okonča
do kraja 2017.
Uspešna integracija bivših izbeglica je
dugoročan proces koji se nastavlja i nakon prestanka izbegličkog statusa. Izazovi na Zapadnom Balkanu se odnose na
ostvarenje prava etničkih manjina na zapošljavanje, stanovanje, te pristup pravnim uslugama i komunalnoj infrastrukturi. UNHCR pomaže onim državama koje
su primile izbeglice da pronađu trajna rešenja za sva lica koja još uvek imaju izbeglički status.
No, u prvom redu nije reč o državama
nego o ljudima, kao o osamnaestogodišnjoj
Sandri koju sam srela pre nekoliko meseci.
Ispričala mi je da su njeni roditelji izbegli
iz Hrvatske 1995. godine, još pre njenog
rođenja. Kaže da već godinama pokušava da nagovori oca i majku da uzmu državljanstvo Srbije. Sandra kaže da se oseća Srbijankom i Beograđankom i da više
ne želi da nosi žig izbeglištva i objašnjava
zašto ima drugačiji status od njenih prijateljica: “Kao izbeglica nisam ni tu ni tamo.”
Sandrino stanovište je tipično za drugu
generaciju izbeglih. Perspektiva njenih
roditelja je, međutim, složenija. Izbeglice
prve generacije ne povezuju s Hrvatskom
samo osećaji i uspomene, već i stanarska i
imovinska prava, pravo na odštetu, penziju itd. Da li UNHCR-ov predlog da se raseljenima iz Hrvatske iz ranih devedesetih
godina ukine izbeglički status podrazumeva da će Sandrini roditelji izgubiti sve što
im u Hrvatskoj pripada? Nipošto. Ukidanje izbegličkog statusa nema nikakav uticaj na prava i ovlaštenja izbeglica u zemlji porekla.
Izbeglički status obavezuje zemlju prijema, a ne zemlju porekla. Prava, uključujući status državljana, koja su stekli u Hrvatskoj vrede i dalje, bez obzira da li neka druga zemlja ta lica smatra izbeglicama ili ne.
Preporuka UNHCR-a o ukidanju izbegličkog statusa ne sme da se posmatra izolovano, pošto ona čini samo jedan elemenat u paketu mera koje se bave celokupnim
rešavanjem problema:
Sve zemlje regiona sarađuju u Regionalnom procesu za nalaženje trajnih rešenja
za problem raseljenosti. Taj konsultativni
proces je započet 2010. godine i uključuje
Srbiju, Hrvatsku, BiH i Crnu Goru, kao i
međunarodne organizacije i donatorske zemlje. U okviru tog procesa su održane desetine političkih i stručnih sastanaka kako
bi se identifikovali problemi i pronašla rešenja za njih. Postignuto je više dogovora,
ali proces se nastavlja i unapređuje.
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Foto: Vreme arhiv
▸ UNHCR je svestan da se mnoge izbeglice
u Hrvatskoj suočavaju s administrativnim
preprekama ili čak diskriminacijom, što
otežava povratak odnosno ostvarivanje
imovinskih i drugih prava. Međutim, Hrvatska
je pravna država u kojoj vladaju zakoni i
postoje institucije koje se zalažu za prava
izbeglih lica isto kao i UNHCR i nevladine
organizacije. Problema ima, ali oni se mogu
savladati bez instrumenata međunarodne
zaštite, u okviru nacionalnog zakonodavstva
Paket mera uključuje i tzv. Regionalni
program stambenog zbrinjavanja, koji ima
za cilj da osigura stambena rešenja za najranjivije izbeglice, povratnike i interno raseljena lica u regionu. U sklopu tog programa, međunarodni donatori su obećali oko
260 miliona evra (od toga 230 miliona obećala je Evropska unija) da bi se obezbedilo
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
stambeno zbrinjavanje i ostvarila propratna
prava za 27.000 porodica u regionu.
Preporuka za ukidanje izbegličkog statusa samo je jedna od mera, koja bi do kraja
2017. godine trebalo da ubrza rešenje izbegličkog pitanja. Sve države će biti dodatno podstaknute da privedu kraju započete procese rešavanja izbegličkih problema.
Ovaj rok bi trebalo da doprinese da izbeglice koje nisu donele konačnu odluku šta
žele za sebe i svoju decu, to učine što je
brže moguće: povratak u zemlju porekla ili
trajnu integraciju u zemlji prijema. Sa svoje strane, donatori će vršiti pritisak na zemlje u regionu da okončaju jedno od najmračnijih poglavlja svoje istorije i okrenu novi list.
UNHCR je svestan da se mnoge izbeglice u Hrvatskoj suočavaju s administrativnim preprekama ili čak diskriminacijom,
što otežava povratak odnosno ostvarivanje imovinskih i drugih prava. Međutim,
Hrvatska je pravna država u kojoj vladaju
zakoni i postoje institucije koje se zalažu
za prava izbeglih lica isto kao i UNHCR i
nevladine organizacije. Problema ima, ali
oni se mogu savladati bez instrumenata
međunarodne zaštite, u okviru nacionalnog zakonodavstva.
Ljudski dostojanstveno rešenje ne leži
u neograničenom produžavanju izbegličkog statusa, već u njegovom prevazilaženju. Odluka UNHCR-a će pomoći da se
taj proces ubrza.
Autorka je portparol UNHCR-a za Evropu
5
INTERVJU: DANIJELA POPOVIĆ ROKO, POMOĆNICA
KOMESARA ZA IZBEGLICE I MIGRACIJE REPUBLIKE SRBIJE
Odluka UNHCR-a
je politička
„Srbija integriše 10.000 izbeglica godišnje. Uz budžetska
sredstva, značajne donacije iz Regionalnog stambenog
programa, pojačaćemo tu stopu i moći ćemo za četiri, pet godina
da rešimo probleme izbeglica kroz podršku u integraciji“
N
akon objavljivanja preporuke
UNHCR-a o započinjanju prestanka izbegličkog statusa osobama izbeglim iz Hrvatske u ratovima tokom devedesetih, oglasio se i Komesarijat
za izbeglice i migracije Republike Srbije
koji je odbio ovu preporuku.
„Vreme“ je o ovoj temi razgovaralo sa
Danijelom Popović Roko, pomoćnicom
komesara, koja nam je rekla da smatra da
je odluka za objavljivanje ovakve preporuke UNHCR-a politička, a sa druge strane,
da može da bude loša po četrdeset hiljada
izbeglih iz Hrvatske koji još uvek imaju
status izbeglica u Srbiji, kao i po Srbiju na
kojoj je teret njihove integracije.
„Konvencija o izbeglicama navodi šest
načina prestanka izbegličkog statusa. Četiri su oni koje mi zovemo individualnim,
gde su ljudi sami došli do rešenja koje je
dovelo do prekida statusa, a to je, na primer, sticanje državljanstva u zemlji prihvata. Tako je najvećem broju izbeglica u Srbiji i prestao status. Ostali načini, pored
integracije u zemlju prihvata, jesu, dakle,
ponovno stavljanje pod zaštitu zemlje porekla, odnosno povratak u zemlju porekla“,
kaže Danijela Popović Roko.
VREME: Na osnovu čega je
UNHCR preporučio da se počne sa
ukidanjem statusa izbeglica?
DANIJELA POPOVIĆ ROKO: Na
osnovu člana koji je objektivnog karaktera, a koji kaže da ukoliko je u zemlji porekla došlo do fundamentalnih promena
zbog kojih izbeglica ne može da odbije da
se stavi pod zaštitu svoje zemlje porekla,
UNHCR je iskoristio mogućnost da izda
preporuku za ukidanje statusa. Drugim rečima, došlo je do takvih promena u Hrvatskoj koje više ne opravdavaju postojanje
6
izbeglica iz Hrvatske bilo gde u svetu.
Oni su to pokušali da preporuče i 2012.
i to u jeku pregovora u okviru Regionalnog procesa za rešavanje problema izbeglica. Mi smo ih molili da sačekaju da prođe donatorska konferencija za Regionalni
stambeni fond i njeni rezultati jer bi samim sprovođenjem ovog programa došlo
do prestanka statusa kroz povratak i integraciju po slobodnom izboru izbeglica, te
da poglavlje ne treba zatvarati preuranjeno i na veštački način.
Ovo jeste preporuka i u formalno-pravnom smislu i država ne trpi nikakvu sankciju ukoliko je ne prihvati, ali je poenta
u tome što se time – gasi svetlo. Time se
pažnja međunarodne javnosti sklanja sa
teme problema i potreba izbeglica iz Hrvatske, otežava se prikupljanje neophodnih
donacija, otežava se finansiranje postojećih budžetskih programa podrške povratnicima u zemlji porekla jer, po UNHCRu, osnov zbog čega su ta lica izbeglice više
ne postoji.
Takođe, posledice po Regionalni stambeni program i regionalni proces u celini mogu biti značajne. Od 2008. godine,
kada je ponovo zaživeo regionalni pristup
u rešavanju problema izbeglica, kroz saradnju zemlje porekla i zemlje prihvata, a
uz podršku međunarodne zajednice i donatorske kontribucije, četiri zemlje (BiH,
Crna Gora, Hrvatska i Srbija) radile su,
kroz bilateralne i regionalne radne grupe,
na rešavanju bitnih i svakodnevnih problema sa kojima se izbeglice suočavaju. Tako je nastao i Regionalni stambeni
program u vrednosti od 538 miliona evra.
Vrednost Regionalnog programa za Srbiju
je 330 miliona evra, a njime bi stambeno
trebalo da se zbrine 16.780 porodica. Na
donatorskoj konferenciji 2012. godine, u
Sarajevu, ceo region je za ovaj program
dobio 261 milion evra, što je polovina od
ukupne sume potrebnih sredstava. Najveći donatori us EU i SAD, koji su proces i
politički podržali.
U tom smislu, donošenje preporuke pre
rezultata Regionalnog procesa i Regionalnog stambenog programa i pre nego što su
nađena praktična rešenja za sve probleme,
sav teret prebacuje na Republiku Srbiju.
Srbija integriše 10.000 izbeglica godišnje. Uz budžetska sredstva, značajne donacije iz Regionalnog stambenog programa,
pojačaćemo tu stopu i moći ćemo za četiri, pet godina da rešimo probleme izbeglica kroz podršku u integraciji.
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Koje su praktične posledice
UNHCR-ove preporuke po status i
prava izbeglica?
Naš naredni argument protiv ove preporuke jeste i to da bi njena primena dovela
izbeglice u nepovoljan položaj i neizvesnost u pogledu statusa u zemlji prihvata.
Osim toga, primena preporuke predstavlja
ogroman, a nepotreban administrativni i finansijski teret na institucije Republike Srbije koje bi trebalo da je sprovedu.
S obzirom na to da je ta klauzula objektivnog karaktera i da UNHCR ne propisuje državama kako se sprovodi, Republika
Srbija bi, u slučaju da ovu preporuku prihvati, morala da donese odluku opšteg karaktera o ukidanju statusa. Pošto je reč o
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Foto: Ivan Šepić
Ukupan broj izbeglica i ratom ugroženih lica
Godina
popisa
Ukupno
Iz Hrvatske
Iz BiH
Iz ostalih
delova SFRJ
1996
617.728
330.123
266.279
21.326
2001
451.980
284.336
165.811
1833
2004/4
104.246
76.546
27.541
158
2009/10
86.099
64.557
21,461
81
2011
74.499
56.363
18.500
81
TRENUTNO
57.247
41.861
15.315
71
statusnim pitanjima, morala bi i da donosi pojedinačna rešenja kroz odgovarajući
postupak. Izbeglice bi u tom postupku mogle da se pozivaju na to da i dalje postoji opravdan strah da se vrate u Hrvatsku,
a nadležni organ bi cenio dokaze i odlučivao o izuzecima. Ukoliko utvrdimo da
je strah opravdan, izbeglica bi opet morala da dođe na tačku u kojoj je sada, a to je
da čeka na pomoć u integraciji i dobijanje
►
7
Foto: Reuters
Broj kolektivnih centara i lica u njima
Datum
01.01.2002.
01.01.2005.
01.01.2008.
01.01.2011.
01.01.2014.
01.02.2014.
Broj
kolektivnih
centara
388
143
80
54
25
23
Izbegla i
prognana
lica
17.415
5091
1702
898
378
341
Interno
raseljena
lica
9448
7408
5046
3358
1599
1398
UKUPNO
26.863
12.499
6748
4256
1977
1739
Interno raseljena lica
„U vezi sa interno raseljnim licima ne postoji formalni međunarodni standard.
Postoje Vodeći principi UN o internom raseljenju. Srbija poštuje Principe UN kojima se predviđa da se o pravima interno raseljnih lica stara država čiji su oni i državljani. Država može da pozove UNHCR da joj pomogne u određenim segmentima
podrške interno raseljenim licima. Recimo, u slučaju interno raseljenih lica sa Kosova, UNHCR je imao zadatak u skladu sa Rezolucijom Sveta Bezbednosti UN da
vrši superviziju povrtaka. Povratak na KiM je izuzetno mali i gotovo neodrživ te bi
svaki izveštaj UNHCR o preprekama povratku na KiM mogao da ukaže na kojim
problemima treba raditi.“, kaže Danijela Popović Roko.
Komesarijat prema interno raseljenim licima ima iste dužnosti kao i prema
izbeglicama?
Da. Međutim, u Srbiji ne postoji poseban zakon o statusu interno raseljenih licia jer
su oni, državljani Srbije. Podrška za interno raseljena lica se obezbedjuje kroz Zakon
o upravlju migracijama koji predviđa programe podrške za poboljšanje uslova života
interno raseqenih lica kao i kroz strateške mere i aktivnosti ostalakoje bi bile afirmativnog karaktera za ta lica, a kako bi se izjednačio njih položaj sa ostalim stanovništvom.
8
državljanstva, čime bi, konačno, njen izbeglički status bio ukinut. U suprotnom,
morala bi da reguliše svoj status stranca
u Srbiji.
Time se stvara jedan limbo za te ljude,
u pogledu statusa, identifikacionog dokumenta, što je sad izbeglička legitimacija,
prava koje ostvaruju itd. Sve to je pravljenje jednog bespotrebnog međukoraka
koji bi i izbeglice i Srbiju mnogo koštao.
Komesarijat bi se, umesto da radi stvari
iz svoje nadležnosti, a to je podrška integraciji i ispunjavanje obaveza u Regionalnom stambenom programu, bavio tom revizijom statusa.
Zbog svega toga, mislim da je ta odluka
UNHCR-a političkog karaktera, odnosno
uslovljena političkim prilikama, a ne kvalitetnom analizom koja se odnosi na potrebu za njeno donošenje kao i efektima koje
u praktičnom smislu proizvodi.
Šta to znači?
Postoji samo jedna država u regionu koja
je donošenje preporuke podržavala. Republika Srbija, kao i BiH u kojoj se nalazi najveći broj izbeglica iz Hrvatske, protivila
se donošenju odluke. U dosadašnjoj praksi UNHCR inicijativa za prestanak statusa
poticala je uvek od zemlje azila. U ovom
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Istorija Komesarijata
Komesarijat za izbeglice je oformljen Zakonom o izbeglicama 1992. Plan tadašnje vlade bio je da Komesarijat obezbeđuje prihvat i zbrinjavanje do povratka i da ne postoji duže
od godinu dana, međutim, potrebe za njegovo funkcionisanje
postoje i danas.
„Iste godine kada je formiran, počinje i utvrđivanje statusa
izbeglica za sva lica koja su izbegla. Najveća registracija, koja
je obavljena zajedno sa UNHCR-om, jeste ona iz 1996. kada je
popisano oko 538.000 izbeglica“, kaže Danijela Popović Roko.
Koliko je ljudi od tog broja došlo iz Hrvatske?
Iz Hrvatske smo tada imali 290.000 lica sa priznatim statusom izbeglica i oko 40.000 ratom ugroženih lica. Ratom ugrožena lica su lica koja nisu mogla da dobiju status izbeglica, a
imali su iste probleme kao regularne izbeglice. To su, recimo,
lica koja su izbegla iz Hrvatske a imala su državljanstvo Srbije – izbeglički status se ne može dodeliti nekom ko je državljanin zemlje u kojoj traži izbegličku zaštitu. Pored toga, vojna lica i članovi njihovih porodica nikada se nisu registrovali
kao izbeglice. Bili smo obavešteni da su takvo odluku dobili
iz Ministarstva odbrane.
Koliko ljudi dolazi u prvom talasu 1992. godine?
To je teško reći. Prvi pravi presek stanja je ovaj iz 1996, kada
su ustanovljeni kriterijumi popisa i koji je rađen sa UNHCR-om.
Koliki je procenat neregistrovanih?
Minimalan. Izbeglička legitimacija označava status i identifikacioni je dokument na osnovu koga se ostvaruju prava garantovana zakonom. Za razliku od legitimacije interno raseljenog lica, što je u stvari dokaz da je lice uvedeno u evidenciju
interno raseljenih lica, izbeglička legitimacija je bila i jedini
identifikacioni dokument tih ljudi kojim su mogli da ostvaruju sva prava garantovana zakonom.
Šta su bile nadležnosti Komesarijata u tom periodu?
Od osnivanja, Komesarijat se bavi svim poslovima koji su
u vezi sa prihvatom i zbrinjavanjem izbeglica. To su bile prilično urgentne mere jer se tada pojavio veliki broj ljudi za koje je
trebalo odmah obezbediti uslove za život. Tada je svaka opština
imala štab za prihvat izbeglica, tako da je to bilo dosta organizovano. Međutim, imali smo problem sa finansijama, iako se
slučaju, preporuka je donesena na inicijativu zemlje porekla.
Još nešto je tu interesantno, preporuka
je prvobitno trebalo da se odnosi i na izbeglice iz BiH jer je i sukob bio regionalni.
Međutim, u poslednjem trenutku je odlučeno da se delovi koji se odnose na izbeglice iz BiH izbace iz preporuke.
To je u krajnju ruku čudno, ali i apsurdno
jer najveći broj povrataka imamo u Bosni.
U pogledu ostvarivanja i realizacije stečenih prava izbeglica, u BiH je dostignut
najveći mogući standard. To što je veći
broj ljudi izbeglih iz Bosne ukinuo svoj
izbeglički status govori da su izbeglice iz
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
veliki deo budžeta Srbije automatski odvajao za potrebe ove populacije jer su potrebe uvek bile veće od raspoloživih sredstava.
Koliko je odvajano?
To je dosta komplikovano. Pokušali smo da popišemo sve
te cifre, ali je to bilo nemoguće zato što kod nas budžet nije bio
jedinstveno vođen. Komesarijat je imao svoj budžet koji se ticao prihvata i zbrinjavanja, ali za zdravstvo, školstvo i ostalo
– podaci su bili u budžetima nadležnih ministarstava. A ministarstva, kada su radila svoje budžete, nisu odvajala izbeglice
kao posebnu kategoriju, pa se zato izdvajanja za ovu kategoriju lica uopšte ne vide.
Kao posledica sukoba iz 90-ih, Srbija je prihvatila gotovo
10 odsto od populacije koja sada u njoj živi. Po tome bismo
sa sigurnošću mogli reći da je od 1992. godine Srbija iz svog
budžeta izdvajala i više od 10 odsto budžeta, na godišnjem nivou, jer je trebalo obezbediti prava i uključiti u sistem vrlo ranjivu populaciju.
A talas izbeglica sa Kosova?
To su interno raseljena lica. Tokom 1999. registrovano je
190.000 interno raseljenih lica i još dvadesetak hiljada koji su
bili prisiljeni da napuste svoje domove nakon tog prvog talasa.
Veliki broj dolazi i posle nemira 2004, a ima ih u malom broju i 2008, tako da nažalost taj proces još traje
Koliko ljudi danas ima izbeglički status u Srbiji?
Malo više od 57.200. Tu je i 10.000 lica koja su van Srbije.
Najveći broj lica sa izbegličkim statusom se zadržao u Srbiji.
Od njih je oko 1700 smešteno u 23 kolektivna centra u Srbiji.
Bosne imale veću šansu da reše svoj problem u onoj meri u kojoj je obezbeđen pristup pravima u zemlji porekla: da li kroz
vraćanje imovine, da li kroz neki drugi način raspolaganja tom svojom imovinom.
To im je omogućilo da ne budu na teretu
niti jednoj državi ili međunarodnoj pomoći već da zahvaljujući svojoj imovini reše
svoje probleme.
Pomenuli ste stopu integracije, da li
je uvek bila tolika?
Od 2008. se prati stopa od 10.000 lica
na godišnjem nivou. Za raniji period brojevi su različiti. Postoji podatak da je preko 200.000 lica izbeglih iz bivših republika
SFRJ dobilo državljanstvo u Srbiji. Verujemo da je broj veći.
E sad, ima jedna lepa priča. Srbija je
2008. godine iskoristila šansu kada je Antonio Gutereš, visoki komesar UN za izbeglice, odlučio da napravi dijalog o produženim izbegličkim situacijama u svetu.
Tada se među pet zemalja u svetu našla i
Srbija sa velikim brojem ljudi sa izbegličkim statusom koji traje od 1992. Na marginama tog dijaloga, komesar Gutereš je
predložio da se srpska i hrvatska visoka
delegacija sretnu i dogovore o načinima
saradnje kako bi se problem rešio.
Pre toga, imali smo sličnu inicijativu
►
9
BEČKI UGOVOR O SUKCESIJI
Mrtvo slovo na papiru
Pitanje privatne imovine i stečenih prava regulirano je Aneksom G Bečkog ugovora, u kojem
jasno stoji da će “prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slednici
na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti
priznata, zaštićena i vraćena od te države”. Aneks G propisuje i to da će bilo kakav navodni
prenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon tog datuma biti ništavan
B
ečki ugovor o sukcesiji sve države bivše Jugoslavije potpisale su 2001. godine, radi djelotvornijeg rješavanja
raspodjele prava i obaveza, među koje spadaju pokretna i nepokretna imovina, diplomatska i konzularna imovina, financijska aktiva i pasiva, arhiva, mirovine te ostala prava, interesi i obaveze, poput privatne imovine i stečenih prava; Hrvatski sabor je ugovor ratificirao prije točno deset godina, ali očito
je i dalje – sa izuzetkom (i to ne u potpunosti) raspodjele diplomatskih i konzularnih predstavništava bivše SFRJ – riječ tek o
mrtvom slovu na papiru.
Pitanje privatne imovine i stečenih prava regulirano je Aneksom G Bečkog ugovora, u kojem jasno stoji da će “prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena
od te države”. Aneks G propisuje i to da će bilo kakav navodni
prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon
tog datuma biti ništavan.
OTIMAČINA I NIŠTAVNOST: Ništavan u Hrvatskoj je,
međutim, Aneks G jer neriješeni su brojni problemi izbjeglih: od
povrata imovine, stanarskih prava, prava vojnih lica na penziju
za vrijeme provedeno u Hrvatskoj, prava na isplatu dospjelih a
neisplaćenih penzija građanima Hrvatske koji su rat proveli na
“drugoj” strani, pravo na deviznu štednju... Hrvatski sudovi su,
uključujući i Vrhovni sud, odmah po ratifikaciji Bečkog sporazuma usvojili stav da se pitanje sukcesije ne može rješavati bez
2005. u kojoj su učestvovali, pored Srbije
i Hrvatske, i Crna Gora i Bosna. Iz tog perioda imamo Sarajevsku deklaraciju, koju
je sa naše strane potpisao ministar Ljajić.
Tada su zemlje radile na regionalnoj strategiji za rešavanje problema izbeglica. Kada
se tokom tog procesa došlo do pitanja stanarskih prava u Hrvatskoj, nije postojala
politička volja da se pitanje reši. Od tada
pa sve do 2008. i Guterešove inicijative,
postojao je prekid u regionalnoj saradnji.
Te 2008. godine, na inicijativu civilnog
sektora i uz njihove analize, sastavljen je
spisak svih prepreka za povratak ljudi u
Hrvatsku. Taj spisak, poznat kao NoN Paper, Ministarstvo spoljnih poslova Srbije
je poslalo svuda u svet. Mislim da su posle
toga na taj problem svi počeli da gledaju
10
bilateralnih ugovora, iako to nigdje u potpisanom i ratificiranom
dokumentu ne piše.
Problemi s imovinom traju od 1991. godine, kako sa privatnom (stanarska prava su poseban problem) tako i sa imovinom
srpskih poduzeća i banaka. I jedna i druga su Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Hrvatske u vlasništvu institucija, republika, tvrtki i drugih pravnih osoba iz bivših
jugoslavenskih država praktično podržavljena, a 1995. godine,
nakon akcija “Bljesak” i “Oluja”, država je također u kuće i imanja izbjeglih Srba useljavala građane hrvatske nacionalnosti, u
velikom broju Hrvate iz Bosne i Hercegovine. I do danas jedan
broj izbjeglih Srba vodi sudske sporove, ili ih je okončala, ali ih
nije uspjela vratiti u svoj posjed.
Kad je o imovini srpskih poduzeća riječ, i ona su najprije proglašena hrvatskom imovinom, koja je većim dijelom rasprodana, pogotovo ona atraktivnija na Jadranu, ali i po gradovima, pa
se i tu vode brojni postupci. Pritom, Hrvatska je s jedne strane
tražila povrat Ininih benzinskih crpki u Srbiji (preuzetih privatizacijom Beopetrola), kao i imovinu nekadašnjeg vukovarskog
“Borova”, dok je s druge strane naveliko rasprodavala imovinu
Srbije i ostalih republika.
“Novosti”, tjednik srpske manjine koji izlazi u Zagrebu, pokušao je nedavno dobiti odgovore na pitanja o sukcesiji i nepoštivanju Aneksa G: tamošnje Ministarstvo pravosuđa odgovorilo im je da je “napravljena platforma kao podloga za imovinsko-pravna pitanja, da se podaci o evidenciji i statusu imovine
s pažnjom. Posebno EU, koja je sa Hrvatskom tada pregovarala o poglavlju 23 a
koje se tiče ljudskih prava.
Nakon toga, otpočeli su novi proces regionalne saradnje i rad ekspertskih radnih
grupa radi rešavanja konkretnih problema o kojima smo ranije govorili. Srbija je
najzainteresovanija da se problemi izbeglica što pre reše a to je i pokazala kroz inicijativu da se oživi Regionalni proces. U
tome su učestvovale nadležne institucije,
Kabinet potpredsednika Krkobabića, Ministarstvo spoljnih poslova, SEIO i naravno Komesarijat.
Zadatak jedne od bilateralnih radnih grupa između Srbije i Hrvatske bila je i razmena podataka o izbeglicama. CIlj je bio
dolaženje do najranjivijih, onih koji nisu
rešili svoje potrebe ni u jednoj od zemalja.
U njihovoj statistici piše da imaju evidentirane 133.000 povratnika. Kada smo
mi to uporedili sa našim podacima, uzevši u obzir samo dva kriterijuma, a to je da
povratnik ima potvrdu o povratku u Hrvatsku, ali i da je primio neku vrstu pomoći,
da mu je vraćena imovina ili da je učestovao u nekom programu obnove, došli smo
do broja od oko 45.000 održivih povrataka.
U tome se, dakle, slažu i Srbija i Hrvatska,
što je konstatovano u zajedničkom izveštaju uz prisustvo UNHCR-a. Razlika između
133.000 i 45.000 mogli bi da budu povratnici iz drugih zemalja, a mogli bi da budu
i ljudi koji su odlazili u Hrvatsku da bi,
na primer, rešili neko svoje pravo, ali ovaj
manji broj govori o održivosti povratka.
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Foto: Vreme arhiv
kontinuirano nadopunjuju i da je potrebno utvrditi jednoobraznu
metodu za izračun vrijednosti nekretnina i oblik obeštećenja za
imovinu koja se ne može vratiti”. Tvrde, navodi dalje novinarka Paulina Arbutina, da “Bečki ugovor omogućuje zaključivanje bilateralnih sporazuma, kakve je Hrvatska zaključila sa Slovenijom i Makedonijom, i da je pitanje sukcesije izrazito složen
problem koji ovisi podjednako o svim pregovaračkim stranama
i o ostalim utjecajima zadanog okruženja, te je stoga teško predvidjeti dinamiku njegova rješavanja. Prema njihovim informacijama, od 2010. održano je sedam sastanaka stručne radne grupe za primjenu Aneksa G, ali je često mijenjan sastav članova i
koordinatora te skupine.”
ČIJE SU MILIJARDE EVRA: Prema podacima Ministarstva pravde Srbije, ukupno je podneseno 65.000 zahtjeva fizičkih
osoba i oko 300 pravnih, koji potražuju imovinu od Hrvatske,
Nažalost, tekst UNHCR-ove preporuke nije citirao delove izveštaja koje je kao
rezultat razmene podataka sačinio sam
UNHCR a koji govori o rezultatima povratka, već prethodne najveće podatke koji
ne govore o pravom stanju stvari.
Čitajući preporuku stiče se utisak da se
poglavlje zatvara zbog promenjenih okolnosti u zemlji porekla tj. u Hrvatskoj, a ne
zbog činjenice da se većina izbeglica integrisala u Srbiji, kao i zbog činjenice da
su donatori ti koji su pomogli Regionalni
stambeni program.
Da li je postojala komunikacija između Komesarijata i UNHCR-a u
vezi sa tom preporukom?
Bili smo obavešteni preko našeg Ministarstva spoljnih poslova i prosleđeno nam
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
čija je vrijednost od tri do pet milijardi evra. U najvećem broju slučajeva, riječ je o građevinskim objektima, stanovima i poslovnim prostorima u velikim gradovima, kao i dječjim odmaralištima. Radmila Nikšić, koja se pitanjem sukcesije u Ministarstvu pravde bavila od 1996. godine do raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore, za “Novosti” je navela vrlo ilustrativne
podatke: da je, na primjer, samo Simpo iz Vranja imao objekte
na 4711 četvornih metara, čija je vrijednost bila oko 17 milijuna evra, a u Rovinju u Istri su Srbi do 1991. godine imali 970
kuća, vikendica i stanova.
Bez obzira na sve te činjenice, bez obzira na to što su izbjegličke organizacije Srba iz Hrvatske godinama zahtijevale da se
ta – za njih egzistencijalna pitanja – riješe prije no što Hrvatska
uđe u Evropsku uniju, to se nije dogodilo.
I kad će – ne zna se.
T.T.
je više verzija na koje smo davali komentare. Stav je bio da, s obzirom da postoji
Regionalni proces koji će dovesti do prestanka statusa, ova preporuka nije ni potrebna, odnosno da početak njene primene treba odložiti do završetka Regionalnog
stambenog programa. U tom smislu treba
odložiti njenu primenu do 2017. godine.
Osim tih principijelnih komentara, poslali
smo i komentare na tekst te preporuke jer
je bilo faktičkih grešaka.
Nismo dobili nikakve komentare na to
što smo poslali. Naravno da to nije pregovarački proces, ali smo očekivali odgovor na komentar koji smo poslali. Konačni
tekst preporuke koji je objavljen nije nam
bio upućen, a o preporuci nas je obavestila Al Džazira i kolege iz OSCE-a koje su
videle saopštenje hrvatskog Ministarstva
spoljnih poslova.
Na kraju, Srbija nije prihvatila preporuku, tako da neće biti nikakve promene
u našem radu. Radićemo kao što smo dosad radili.
Da li vam se javljaju izbeglička
udruženja?
Da. Imaju bojazan da ova preporuka
može da šteti rešavanju njihovih problema, naročito u vezi sa ostvarivanjem prava u Hrvatskoj. Udruženja iz Srbije, ali i
iz Hrvatske, uputila su pisma visokom komesaru UN za izbeglice, navodeći i činjenicu da UNHCR nije obavio konsultacije
sa civilnim sektorom pre donošenja ove
preporuke.
MIRKO RUDIĆ
11
IZBEGLIČKA UDRUŽENJA
Preporuka će uticati
na živote izbeglica
Foto: Reuters
Istog dana, 4. aprila, kada je UNHCR objavio preporuke da se počne sa procesom ukidanja
statusa izbeglica licima izbeglim iz Hrvatske, oglasila su se i izbeglička udruženja. U celosti
prenosimo pismo koje su visokom komesaru Ujedinjenih nacija za izbeglice Antoniju
Guterešu, ispred Asocijacije izbjegličkih udruženja i Koalicije udruženja izbjeglica u Republici
Srbiji, poslali predsednici Asocijacije i Koalicije Milojko Budimir i Miodrag Linta
P
oštovani gospodine Gutereš,
U posljednjih godinu dana Republika Hrvatska traži
da se Srbima, koji su tokom rata 1991. do 1995. godine
protjerani iz ove države, oduzme status izbjeglica. Obaviješteni smo da je Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice donio odluku da pokrene ovakvu inicijativu, nažalost, bez
ikakvog sluha i zahtjeva da čuje mišljenje, informacije i stavove od izbjeglih i prognanih iz Republike Hrvatske kojima nisu
omogućeni uslovi za održivi povratak. Izbjegli i prognani Srbi
iz Hrvatske koji djeluju preko izbjegličkih udruženja smatraju
da je to pogrešan pristup jer u Srbiji trenutno živi 41.000 lica
sa izbjegličkim statusom i preko 250.000 lica koja su s vremenom izgubila izbjeglički status i priliku za održiv povratak. Ova
važna odluka visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice
12
će prije svega uticati na njihove živote i mogućnost da konačno
ostvare trajna rješenja za dugogodišnje probleme.
Izbjegla lica srpske nacionalnosti koja žive u Republici Srbiji i trećim zemljama 19 godina poslije rata ne mogu da ostvare svoja osnovna ljudska prava u Republici Hrvatskoj: preko
40.000 izbjeglica nije povratilo svoje stanarsko pravo, tj. Hrvatska im ne vraća njihove stanove u kojima su živjeli do početka rata, čime je spriječila povratak stanovništva koje je nekada živjelo u gradovima; Hrvatska nije obnovila preko 10.000
srušenih srpskih kuća po hrvatskim gradovima gdje nije bilo
rata i preko 8000 kuća na područjima koja su bila zahvaćena
ratom; Hrvatska je oduzela preko 800.000 katastarskih čestica poljoprivrednog zemljišta izbjeglim Srbima i oni nemaju od
čega da žive kao povratnici; Hrvatska nije poništila ugovore o
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
razmjeni kuća koji su sklopljeni za vrijeme rata pod pritiscima i prijetnjama, dok je nakon rata mnogo kuća otkupila hrvatska državna Agencija za promet nekretnina; Hrvatska nije
sprovela Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kojim
se Srbima garantuje proporcionalna zastupljenost tj. zapošljavanje u organima državne uprave, policiji, pravosuđu i drugim
javnim institucijama; nadležne institucije u Hrvatskoj ne procesuiraju pojedince i grupe koji šire govor mržnje, vode kampanju protiv srpskog jezika i pisma, podstiču nasilje prema Srbima ili ih fizički napadaju; Hrvatska nije isplatila zaostale a
neisplaćene penzije, dinarsku i deviznu štednju i dr. Zbog svega navedenog izbjeglim Srbima nisu stvoreni uslovi za održiv
povratak u Hrvatsku.
To najbolje pokazuje studija „Manjinski povratak u Republiku
Hrvatsku – Studija otvorenog procesa“, koju je naručio UNHCR,
a čiji su autori prof. dr sc. Milan Mesić i dr sc. Dragan Bagić,
predavači na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na
promociji studije, februara 2012. godine u Zagrebu, bili su prisutni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i šef Delegacije Evropske unije u Republici Hrvatskoj, ambasador Paul
Vandoren. Autori su iznijeli zaključak studije da od registrovanih povratnika srpske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj živi
do 2004. godine oni nisu bili ni usmjereni na povratnike srpske
nacionalnosti, a uslovi nikada nisu bili izjednačeni sa ostalim
kategorijama korisnika u RH. Takvi programi podrške sa sporadično otvaranim rokovima za apliciranje bili su direktno povezani sa interesom koji je međunarodna zajednica pokazivala
za rješavanje ovih pitanja. Tako Hrvatska nije ispoštovala zaključke Sarajevske deklaracije iz 2005, jer je od procesa odustala već 2006. godine, odbijajući da riješi pitanje oduzetih stanarskih prava i dospjelih a neisplaćenih penzija.
Takođe, sada se dovodi u pitanje i posvećenost Republike Hrvatske stavovima iz Ministarske deklaracije iz 2011. godine kojima se obavezala da će sprovesti ciljeve Regionalnog procesa
i Regionalni stambeni program. Preporukom UNHCR-a o kolektivnom ukidanju izbjegličkog statusa bio bi doveden u pitanje Regionalni proces i ugrožen Regionalni stambeni program,
koji treba da pruži podršku povratku i integraciji, u sljedećih
pet godina, a čiji početak realizacije se očekuje tek ove godine.
Ovaj program je predstavljen i prihvaćen od donatora u svijetu
kao uspješan model trajnog rješenja posljedica ratnih zbivanja.
Umjesto da je Hrvatska kao članica Evropske unije prihvatila
standarde, ispunila obaveze i vratila svojim građanima srpske nacionalnosti osnovna ljudska i građanska prava, na šta se obaveza-
▸ Takođe, sada se dovodi u pitanje i posvećenost Republike Hrvatske
stavovima iz Ministarske deklaracije iz 2011. godine kojima se obavezala
da će sprovesti ciljeve Regionalnog procesa i Regionalni stambeni
program. Preporukom UNHCR-a o kolektivnom ukidanju izbjegličkog
statusa bio bi doveden u pitanje Regionalni proces i ugrožen Regionalni
stambeni program, koji treba da pruži podršku povratku i integraciji, u
sljedećih pet godina, a čiji početak realizacije se očekuje tek ove godine
svega oko 38 odsto, izvan Hrvatske oko 45 odsto, da ih je oko
17 odsto umrlo, a jedna trećina je starija od 65 godina.
U Izvještaju Stejt departmenta za 2013. godinu navodi se da
je u Hrvatskoj i dalje prisutni društvena diskriminacija i nasilje
prema manjinskim narodima, posebno prema Srbima i Romima. Takvo stanje „obeshrabruje povratak raseljenih lica i odgađa
oporavak od konflikta s početka 90-ih godina prošlog vijeka“.
U istom izvještaju istaknuti su i incidenti u vezi sa uklanjanjem
dvojezičnih tabli u Vukovaru.
Izbjeglička udruženja koja djeluju u Srbiji godinama ukazuju
na ove probleme jer Hrvatska ne poštuje preuzete obaveze iz međunarodnih i bilateralnih ugovora, a posebno iz Bečkog sporazuma o sukcesiji iz 2001. godine, kojima se štite sva prava izbjeglih lica. U pogledu obnove i programa stambenog zbrinjavanja,
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
la preko Poglavlja 23 „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“, ona
sada traži da se administrativnim putem ukine izbjeglički status i
tako stavi tačka na provedeno etničko čišćenje Srba iz Hrvatske.
Zbog svega ovog molimo UNHCR da nastavi sa svojim humanitarnim mandatom, da pomogne izbjeglicama da ostvare
trajna rješenja i da podrži zahtjev da se nama izbjeglim Srbima
koji žive u Republici Srbiji ne ukida izbjeglički status, jer će nam
se na taj način onemogućiti da se izborimo da se ostvare naša
prava, trajna rješenja i uslovi za održiv povratak. Ukoliko Visoki komesarijat UN prihvati ovu inicijativu Hrvatske, preuzeće
na sebe odgovornost za posljedice koje iz ovoga mogu proizaći
kako za same izbjeglice tako i za Regionalni proces čiji cilj je
otklanjanje posljedica rata, postizanje pomirenja i trajnog mira
u regionu.
¶
13
IZVEŠTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA KUĆE LJUDSKIH PRAVA ZAGREB
Smernice za slepu vlast
Izveštaj se bavio problematikom povratka, obnove i politike stambenog zbrinjavanja
u 2012. godini – ovih dana treba biti predstavljen i izveštaj za prošlu godinu, ali
sasvim je iluzorno očekivati da će u njemu bilo šta biti drugačije i bolje
S
tambeno zbrinjavanje povratnika,
pravo na obnovu i prava bivših nositelja stanarskog prava nisu uređena na jedinstven način već partikularnim
propisima, koji određenim odredbama diskriminiraju građane srpske nacionalnosti u
odnosu na ista ta prava Hrvata, izbjeglica
iz Bosne i Hercegovine. Kada govorimo o
poteškoćama koje često nastaju pri ostvarivanju prava na stambeno zbrinjavanje i
obnovu u Hrvatskoj, razlikujemo: stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog
prava; neovlaštena ulaganja u imovinu; obnovu kuća; otkup stanova unutar područja
od posebne državne skrbi (PPDS); otkup
stanova van PPDS-a.
Razvijena su dva modela: za bivše nositelje stanarskog prava na području od
PPDS-a i izvan njega koji počivaju na različitim pravnim osnovama. Stambeno
zbrinjavanje na PPDS-u uređeno je Zakonom o PPDS-u (NN 86/08, 57/11). Ovisno
o stambenoj situaciji podnositelji su mogli zahtijevati jedan od pet modela stambenog zbrinjavanja: najam kuće u državnom vlasništvu; najam oštećene kuće u državnom vlasništvu; najam stana u državnom vlasništvu; darovanje državnog zemljišta i građevinskog materijala; darovanje osnovnog građevinskog materijala za
obnovu vlastite oštećene kuće, ili za gradnju kuće na vlastitom zemljištu.
DISKRIMINACIJA
Jedan od značajnih primjera diskriminacije u 2012. godine je akcija Državnog
odvjetništva Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova koji su podizali tužbe protiv povratnika srpske nacionalnosti koji ne prebivaju duže od šest mjeseci u obnovljenim stambenim jedinicama,
dok u isto vrijeme osobe hrvatske nacionalnosti (građani sa statusom branitelja, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne
i Hercegovine te Hrvati koji su dobili na
korištenje stan u društvenom vlasništvu na
teritoriju vraćenom pod hrvatsku upravu
14
vojno-redarstvenim akcijama ili mirnom
reintegracijom temeljem posljednjih zakonskih izmjena) imaju pravo putem darovnih ugovora dobiti u trajno vlasništvo,
potpuno besplatno, kuće ili stanove u kojima žive, uz jedan uvjet, da iste ne mogu
prodati ili otuđiti u narednih deset godina. Također je dana i mogućnost povećanja stambenog prostora koji je do sada vrijedio kod stambenog zbrinjavanja i obnove, i to za stan povećanje od deset četvornih metara, a za obiteljsku kuću 20 metara po članu domaćinstva. Promjena zakonskog okvira kojim bi se zaustavilo ovakvo
diskriminatorno postupanje trebao bi biti
jedan od prioriteta Vlade RH. Osim toga,
otkup dodijeljenih stanova za povratnike
srpske nacionalnosti otežan je visokim cijenama otkupa (cijene bi trebale biti vraćene na razinu s početka devedesetih kada su
izbjeglice/povratnici bez imovine u raznoraznim okolnostima i ostali) te nejednakim
statusom stambenih jedinica unutar i izvan
područja od posebne državne skrbi. Oko
neovlaštenog ulaganja u imovinu, u 2012.
i dalje govorimo o 14 neriješenih slučajeva; riječ je o slučajevima vlasnika nekretnina (većinski srpske nacionalnosti) kojima
su iste bile privremeno oduzete Zakonom
o privremenom preuzimanju i upravljanju
određenom imovinom i date na privremeno korištenje prognanicima ili izbjeglicama većinski hrvatske nacionalnosti. Usprkos činjenici da je privremenim korisnicima bilo dozvoljeno poduzimati samo nužne popravke, mnogi od njih su poduzimali
izvanredne i nepotrebne infrastrukturne zahvate, a sudovi su im priznavali pravo na
povrat uloženih sredstava u tuđu imovinu.
STAMBENO ZBRINJAVANJE
Prema podacima UNHCR-a, 57.000
izbjeglih hrvatskih Srba još uvijek ima
izbjeglički status u susjednim zemljama.
Podneseno je 26.000 obiteljskih zahtjeva
za stambeno zbrinjavanje, od toga 16.000
bivših nositelja stanarskog prava, a od tog
broja 10.400 na području od PPDS-a. Riješena su 8130 zahtjeva na način da je primijenjen princip – „ključ u ruke“, odnosno
da pojedinci ili obitelji ulaze odmah u već
gotov i za život osposobljen stambeni prostor. Princip „ključ u ruke“ razlikuje se od
slučajeva kada pojedinci/obitelji potpisuju ugovor s gradom, općinom, županijom
(odnosno državom) prije nego su zgrade/
stanovi uopće gotovi niti se zna kada će biti
gotovi, ali država želi reći da je riješila te
ljude (stambeno zbrinula) te se samo čeka
gradnja/dovršetak stanova, što je opasno
jer često dolazi do odugovlačenja radova,
prestanka gradnje zbog problema s investitorima itd. Od tih 8130 slučajeva je 6700
na ratom pogođenim područjima, a 1448
u urbanim dijelovima Hrvatske: Osijek,
Zagreb, Rijeka, Pula, Karlovac, Sisak itd.
U sklopu završetka pregovora o članstvu
u Evropskoj uniji 2011. godine trebalo je
riješiti stambeno zbrinjavanje za 2070 obitelji. To je sa manjim zaostatkom uspješno učinjeno. Međutim, 2012. godine ima
samo oko 330 pozitivnih rješenja, od kojih
je negdje 180–190 realizirano principom
– „ključ u ruke“.
Dakle, nakon zaključenja pregovora s
Evropskom unijom u godinu dana riješeno
je deset puta manje slučajeva nego godinu
ranije, kada je Brisel inzistirao na dinamici.
Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Evropske unije, od
2006. do 2011. srpskim povratnicima dodijeljeno je ukupno 1409 stanova. Najviše ih
je dodijeljeno u Osijeku (352), u Karlovcu
(209), Zagrebu (165), Sisku (123), Zadru
(101), Rijeci (82), Splitu (74) i u Puli (44).
U Šibeniku je podijeljeno 30 ključeva za
stanove, u Slavonskom Brodu 29, Varaždinu 14, Bjelovaru 12, Koprivnici 3 i Dubrovniku 1, a zanimljivo je da u Gospiću
nijedan stan nije otišao u ruke povratnika,
kojima je svih ovih godina u novoj-staroj
sredini mnogo problema stajalo na putu,
prije svega statusnih, jer većina njih nije
ostvarila hrvatsko državljanstvo.
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Foto: Vreme arhiv
IZBACIVANJE UPRKOS
STATUSU
U Ministarstvo regionalnog razvoja
i fondova Evropske unije stigla su 1293
zahtjeva za otkup stanova izvan područja
posebne državne skrbi. Do trenutka pisanja ovog izvješća Ministarstvo je sklopilo
dva ugovora o kupoprodaji stana. Pružena im je opcija da prihvate program stambenog zbrinjavanja sa statusom zaštićenog
najmoprimca, a njima još uvijek nije omogućen otkup stana. Po strogim i rigoroznim
pravilima povratka, krov nad glavom mogu
dobiti samo rijetki, bivši nosioci stanarskog
prava koji nigdje na području Jugoslavije
ili trećih zemalja nemaju nekretnine. Čak
je i zapaljena kuća u zavičaju prepreka za
dobivanje stambenog zbrinjavanja. Za mogućnost otkupa dobivenog stana potrebno je da zaštićeni najmoprimac ima status stranca sa stalnim boravkom. Centar za
mirovne studije kontinuirano dobiva dojave od OCD-a ili samih povratnika da bez
ikakve dodatne kontrole, samo na osnovu
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
jedne terenske provjere, policija povratnicima ukida ostvareni status privremenog i
stalnog boravka, pa ljude praktički izbacuje
iz Hrvatske, čak ako im još traje dobiveni
status. (Naime, ukoliko u stanu nema nikoga kad policija dođe u provjeru, pokreće se postupak za oduzimanje stanarskog
prava. U nekoliko takvih slučajeva utvrdili
smo da su ljudi u to vrijeme bili u polju, u
vikend posjeti i slično.)
PROŠLOGODIŠNJE
PREPORUKE
Vlada RH treba u najkraćem mogućem
roku izdvojiti sredstva i riješiti svih 14 slučajeva neovlaštenih ulaganja u imovinu i
to na način da:
▸ preuzme obvezu isplate svih dugovanja vlasnika imovine koji su nastali na
temelju postojećih ili budućih sudskih
presuda u korist privremenih korisnika po pitanju naknade troškova ulaganja u imovinu koja im je data na privremeno korištenje temeljem Zakona o
privremenom preuzimanju i upravljanju
određenom imovinom;
▸ preuzme na sebe obvezu naknade svih
sudskih i ostalih troškova koje su vlasnici imovine imali/imaju u vezi vođenja postupaka za naknadu troškova/ulaganja privremenih korisnika, kao i sudskih troškova nastalih u vezi postupaka
za naknadu štete na objektima počinjene
od strane privremenih korisnika.
U Izvještaju je zatraženo i to da se Vlada Hrvatske obveže da će do sredine 2013.
godine – dakle, do trenutka pristupanja EU
– „zaključiti pojedinačne nagodbe sa svim
vlasnicima privremeno oduzete imovine
kojima je imovina devastirana i neuseljiva (a prema postojećim ili novim nalazima vještaka) o financijskoj kompenzaciji
nastale štete ili obnovi ovisno o željama
vlasnika, a uzimajući u obzir stanje imovine u kojoj je bila u trenutku oduzimanja
i vrijednost koju bi u tom stanju imala danas na tržištu nekretnina“.
Priredila: T. TAGIROV
15
Foto: Marko Đurica/Reuters
Projekat “Pogled uprt u evropsko pravo: Izbeglice i azilanti” finansira Evropska unija (preko Delegacije EU u Srbiji) kroz
program “Jačanje medijske slobode u Srbiji”. Objavljivanje ove publikacije omogućeno je uz finansijku pomoć Evropske unije.
Sadržaj publikacije isključivo je odgovornost nedeljnika “Vreme” i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.
Jačanje medijske slobode
IZBEGLIŠTVO
maj 2014
Copyright © NP Vreme, Beograd
Upotreba materijala iz ovog fajla u bilo koje svrhe osim za
ličnu arhivu dozvoljena je samo uz pisano odobrenje NP Vreme
PDF izdanje razvili: Saša Marković i Ivan Hrašovec
Obrada: Marjana Hrašovec
Download

Status ili bez njega