Lamed
List za radoznale
Izabrao i priredio Ivan L Nini}
________________________________________________________________________
Godina 7
Broj 9
Septembar 2014
svrstana u suspektnu, kao i građa preko koje su
istoriografija i publicistika, takođe iz raznih razloga,
uglavnom prešle kao da ona i ne postoji. To, pored
ostalog, važi za neobjavljene dnevnike i zabeleške
ličnosti koje su bile u prilici da saznaju za mnoge
tajne, koje za svog života nisu smele ili nisu mogle da
obelodane.
Vasa Kazimirović
CRNA RUKA
Vreme od prevrata 1903. godine pa do Solunskog
procesa 1917. koje je obeleženo mnogim krupnim
događajima, pored ostalog i žestokim unutrašnjopolitičkim sukobima, glavni je predmet kazivanja ove
knjige. Ono i ljudi koji su u njemu delovali —
pripadnici kraljevskog doma, državnici, političari,
crkveni velikodostojnici, oficiri, novinari i drugi.
Osim arhivske građe, i relevantne domaće i strane
literature (i one koja je našoj široj javnosti malo
poznata), kao važan izvor informacija autoru su
poslužili i zapisnici sa zasedanja Narodne skupštine,
koji predstavljaju pravu riznicu podataka o prilikama
u Srbiji — i za vreme vladavine Obrenovića i za
vreme vladavine Karađorđevića.
Važan izvor obaveštenja autoru je bila i štampa,
ona iza koje su stajale političke partije, Crna ruka ili
pak dvor, ali i ona koja se nazivala nezavisnom, a u
stvari bila u službi protivnika novog stanja u Srbiji
nastalog posle prevrata od 29. maja 1903. godine, pa i
u službi inostranstva. Mnogi značajan podatak pisac je
našao i u takozvanoj tržišnoj štampi, „marjaš-štampi“,
koja je zadavala velike glavobolje svim strukturama
ondašnjeg društva u Kraljevini Srbiji.
Beograd, 10. maj 1997.
Vasa Kazimirović
Izdavač: PROMETEJ, Novi Sad, 2013.
P.S. Pisac smatra za prijatnu obavezu da zahvali
svima onima koji su mu pomogli pri istraživanju
arhivske gpađe i odbiru literature — Nenadu Uriću,
saradniku Istorijskog instituta Srpske akademije
nauka, Zoranu Živkoviću, saradniku Arhiva SANU
supružnicima Marković, Nikoli i Danici, iz Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ u Beogradu, Miši Raliću, načelniku Narodne biblioteke u
Beogradu, Ljubi Brankoviću, saradniku Narodne
biblioteke u Beogradu, Oliveri Stefanović i Rašku
Đonoviću iz Rukopisnog odeljenja Narodne biblioteke u Beogradu, Veri Filipović iz Arhiva Srbije.
Težište u knjizi stavljeno je na kazivanje o tajnom
oficirskom udruženju „Ujedinjenje ili smrt“, nazvanom Crna ruka, osnovanom od neposrednih
izvršilaca ubistva Kralja Aleksandra i kraljice Drage
Obrenović, i koje je od jednih okarakterisano kao
patriotska a od drugih kao prevratničko-teroristička
organizacija. Posebna pažnja, pri tom, posvećena je
nastojanjima prvaka ovog udruženja da postanu
odlučujući faktor u zemlji da, pored drugog, zbace s
prestola kralja Petra Karađorđevića i njegovu
dinastiju.
Osnovu knjige čini arhivska građa iz stranih i
domaćih arhiva. Iz domaćih arhiva korišćena je i ona
građa, koja je, iz raznih razloga, pa i političkih,
1
odjeknuće veselo širom celoga Srpstva, odjeknuće po
celome svetu i svaki, kad ga čuje ako iole ima duše, i
srca, moraće se obradovati, jer je za navek uništena
jedna paklena porodica, koja je bila poruga za ceo
srpski narod, za ceo svet. Ubila ga je srpska ruka,
posvetila se da Bog da... Sin srpskog Nerona, blesasti
kralj Aleksandar, pao je od ruke srpskih oficira...“
Članak se završavao poklicima i izrazima zahvalnosti oficirima i vojsci: „U dobri čas, braćo, vi ste
se odužili srpskom rodu, vi ste se pokazali kao čuvari
morala, pravde i slobode, pokazali ste se kao dobri
potomci onih divova srpskih, što su 1804. godine iz
temelja zaljuljali celu tursku carevinu i ulili nov život
srpskoj duši... Vi ste se dostojno odužili svom rodu,
celo Srpstvo biće vam do veka zahvalno. Živeli na
ponos Srpstva!“
Ovaj broj „Malog žurnala“ bio je vanredan. I on je
dospeo samo do relativno malog broja čitalaca. Jer, po
odluci vođstva zavere, upravo ustoličeni ministar
unutrašnjih poslova u tek formiranoj vladi, koja je
samu sebe nazvala revolucionarnom, radikal Stojan
Protić, je taj broj - uzaptio.
U drugom, redovnom, izdanju od istog dana, 29.
maja 1903. godine, „Mali žurnal“ je zbog zabrane
svog vanrednog broja okvalifikovao akt ministra
policije kao — „krajnju neučtivost“, a njega lično
nazvao — „neprijateljem slobode'.
U svom redovnom izdanju, u uvodnom stupcu,
„Mali žurnal“ je iznitio odu „srpskim vitezovima“,
izražavajući im zahvalnost za delo koje su izvršili, a u
stupcu do njega — demantovao je samog sebe, svoje
tvrđenje u vanrednom izdanju zapravo, da su oficiri
lišili života kraljevski par. „Neistinita je pronesena
vest da su Aleksandar i Draga tobož ubijeni i da su im
oficiri oduzeli život“, stajalo je u toj dodatnoj
informaciji „Malog žurnala“ pod naslovom —
„Samoubice“. „Nepobitna istina je pak, da su se oni
sami ubili pucajući sami na se, samo da ne bi živi pali
u ruke oficirima, koji su ih uhvatili tek pri samrti kad
su bili“.
Samodemanti „Malog žurnala“, da su kralj Aleksandar i kraljica Draga poginuli u međusobnom
sukobu, odgovarao je u stvari onome što je vođstvo
zavere prvobitno saopštilo. Kako u svojim memoarima iznosi vojvoda Živojin Mišić, njemu je, kao
komandantu Drinske divizijske oblasti, jedan od vođa
zavere, general Jovan-Joca Atanacković, ministar
vojni u novoformiranoj „revolucionarnoj“ vladi,
otvorenom depešom saopštio da „zbog lične svađe i
sukoba od prošle noći kralj i kraljica nisu više među
živima“. U ovoj depeši, general Atanacković je od
Mišića tražio (kao i od drugih komandanata divizijskih oblasti) da se „postara“ sa okružnim načelnicima i ostalim mesnim vlastima da se na teritoriji
njegove oblasti „održi potpun mir i poredak“.
Nekih šest sati posle ovog telegrama, general
Atanacković je pozvao Mišića telefonom iz Beograda,
Prevrat u očima
savremenika i štampe
Među onima koji su o prevratu izrekli svoje
mišljenje takoreći odmah, nalazio se i ugledni naučnik
Jovan Cvijić. Već 3. juna 1903. godine (po starom
kalendaru) on je uputio jedno opširno pismo
Vatroslavu Jagiću, u kojem je rekao, da je uklanjanje
poslednjeg Obrenovića sa srpskog prestola izvršeno
na - „balkanski način“, ali da je sam prevrat bio —
„neizbežna nužnost“. Jer, „siromah mladi kralj je sam
tako radio da do najgoreg svršetka dođe. I niko ga na
tom putu nije mogao zaustaviti. Šta više, i to je
interesantno za psihologiju ovih revolucija, bio je se u
poslednje vreme tako izolovao da nije mogao osetiti i
saznati ono što su svi osećali a vrlo mnogi grosso
modo znali. Kad mu je to i nagoveštavano (a sad
znamo da mu je dostavljano do znanja, da se nešto u
vojsci sprema) on baš tima koji su mu nagoveštavali
nije verovao ili je uzimao stvar olako. S njime u
poslednje vreme nije bilo mogućno ništa drugo raditi
no takve stvari koje njega vuku u sigurnu propast...“
Kako je Cvijić naglasio da vojska „to sad nije
izvršila, izvršila bi masa sa mnogo više žrtava i
nebrojeno drugih nesreća. Oficiri su to izveli sa
besprekornom hrabrošću, preciznošću i kombinacionim darom, a osim toga su tako čvrsto odmah red
održali, da su sprečili svaki, i najmanji izgred mase.
Kad se sve to uzme u obzir, onda se i sa opšteg
humanog gledišta ne mogu onako osuđivati, kao što
to... u Evropi čine“.
Cvijić je dao izraza svojoj nadi, da će se Srbija
posle svega „pravilnije i zdravije razvijati“. Bojao se,
međutim, da bi u tome moglo doći do teškoća, s
obzirom da će vodeće ličnosti (leitende Persönlichkeiten) ostati uglavnom iste, a „orijentalsko-balkanski
moral njihov ne da se odjedanput promeniti. Potreban
je težak postepen i pažljiv rad na moralizaciji ove
takozvane velike inteligencije, naročito. Novi kralj,
koji je, svi kažu, tako pitom i iskusan, to će jamačno
uvideti“.
Na drugi način nego Jovan Cvijić, prevrat u
Beogradu protumačio je jedan viđeni Slovenac toga
doba, Anton Aškerc. Za njega je to bio „sud boginje
Nemeze“ (Nemese) božanstva u kojem je oličena
pravičnost koja nagrađuje dobro i kažnjava zlo,
osobito nepravde i nasilja učinjena iz obesti.26
Među listovima u Beogradu koji su prvi saopštili
javnosti da su ubijeni kralj Aleksandar i kraljica
Draga, nalazio se i „Mali žurnal“.27 U izdanju koje je
izišlo u prepodnevnim časovima 29. maja 1903.
godine, na celoj prvoj strani, objavljeni članak imao je
naslov - „Sin srpskog Nerona“.
„Sin srpskog Nerona pao je“ - glasila je prva
rečenica u „Malom žurnalu“. „Ovaj radosan glas
2
da bi saznao kakvo je stanje na njegovoj teritoriji,
vladaju li red i mir.
Mišić, koji je kao i general Atanacković bio ađutant
ubijenog kralja Aleksandra, odgovorio je sledeće:
„Dok god čujete da sam živ budite spokojni!“
Svoje obećanje Mišić je i održao. Na tome mu,
međutim, vođstvo zavere neće biti zahvalno. Kao
nepouzdan, kao „okoreli obrenovićevac“, on će ubrzo
posle prevrata biti odstranjen iz vojske...
Prikrivanje istine o događaju u dvoru (ni u
proklamaciji tek obrazovane vlade nije rečeno šta se
uistinu zbilo, već samo toliko da su „poginuli kralj
Aleksandar i kraljica Draga“) potrajalo je sve dotle
dok se vođstvo zavere nije potpuno uverilo da je
pogibija kralja i kraljice primljena mirno u narodu.
Zato što se plašilo da bi moglo doći do nemira, pa i
pobune u vojsci, ako bi se saopštilo da su kralj i
kraljica ubijeni, vođstvo zavere je, izvesno, i naredilo
Stojanu Protiću da kao ministar policije zabrani
vanredno izdanje „Malog žurnala“, iako je taj članak u
stvari predstavljao odu zaverenicima i bezgranično
veličao njihovo delo.
Suprotno „Malom žurnalu“ koji je zapenušeno
hvalio delo oficira - zaverenika, glasilo Srpske patrijaršije u Sremskim Karlovcima, list „Srpski sion“,
pisao je o događaju od 29. maja 1903. godine kao o
„srpskoj bruci i sramoti“, kao „novoj ljagi na srpskom
obrazu“.
Ističući da su ubice kralja Aleksandra i kraljice
Drage oficiri koji su se kralju bili zakleli na vernost i
„koji trebaše za njega svoju glavu izgubiti, a ne njega
pogubiti“, pisac članka u „Srpskom sionu“ (Dimitrije
Ruvarac) rekao je da je trebalo, ako kralj već nije
radio kako valja, postupiti onako kako je to urađeno
na Svetoandrejskoj skupštini. Trebalo je „doviknuti
mu: Kralju ili radi drukčije ili dole, a ne izdajom i
mučki kidisati na kralja Aleksandra i onako zverski s
njime postupiti“.
„Srpski sion“ nije osudio samo oficire koji su
učestvovali u prevratu, nego i Beograđane, „koji po
ubistvu okitiše svoje kuće zastavama u znak radosti, a
još više beogradsku štampu, posebno list „Beogradske
novine“, na čelu sa Stevanom Ćurčićem. Za „Srpski
sion“ Ćurčić i njegove novine bili su tipični predstavnici „niskih duša udvoričkih“ u beogradskoj
žurnalistici. Dok su kralj Aleksandar i kraljica Draga
bili živi, oni su ih „u nebesa dizali“, a sada, po njihovoj smrti, prvi su pohitali da ih se odreknu i da se
na njih bace kamenom...
„Srpski sion“ nije propustio ni da uputi oštre reči
ministrima u vladi obrazovanoj 29. maja 1903.
godine, u prvom redu ministru pravde, advokatu Ljubi
Živkoviću. I to s punim pravom... Kad je pušten sa
izdržavanja kazne robije u Zabeli kod Požarevca (po
osudi vanrednog suda formiranog posle atentata na
kralja Milana na Ivanjdan 1899. godine), on je na
beogradskom pristaništu do malaksalosti na sav glas
klicao: „Da živi kraljica Draga!“ Po ubistvu kraljevskog para, u rano jutro, on je kao bez duše jurio s
jednog kraja Beograda na drugi, da bi stanovnicima
prestonice saopštio jednu golu neistinu - „Noćas po
ponoći“, uveravao je on Beograđane željne da saznaju
šta se u dvoru zbilo, „kralj Aleksandar je hteo da otera
svoju ženu Dragu i pozvao je dva puka vojske, a kad
se kraljica odupirati stala naredbi kraljevoj, onda je
nastao metež, da je i krv pala. U tom metežu poginuli
su i kralj i kraljica, koje uopšte srpski narod nikad nije
ni voleo“.
„Srpski sion“ je „uzeo na zub“ i starešinstvo Srpske
pravoslavne crkve u Srbiji, mitropolita Inokentija u
stvari. Povod da se posebno okomi na mitropolita
Inokentija, „Srpskom sionu“ bio je jedan članak
objavljen u ruskom bogoslovskom listu „Ruski
palomnik“ (broj 25), u kojem je, pored ostalog,
rečeno: „Sadašnji srpski mitropolit Inokentije blagoslovio je brak kralja Alekandra sa Dragom Mašin. Oni
oboje padoše, masa je burno klicala "živeli" ubicama,
a arhijerej ukrasio je svoj dvor zastavama, i ne htede
im obaviti ni opela, ukide opštu molitvu za njih u
crkvi, a u Sabornoj crkvi pohvali narod, koji je u
teškim potresima ovim svojim spokojnim i dostojnim
držanjem jedanput za svagda pokazao svoju potpunu
zrelost...“
Sa svoje strane, za mitropolita Inokentija, „Srpski
sion“ je rekao:
„Ko se seća kakve je prigodne govore držao u
svakoj prilici mitropolit Inokentije, gde je trebalo
pokazati lojalnost, odanost i privrženost živome
Aleksandru, - taj ne može verovati da je taj isti
Inokentije, na glas da je taj po njemu toliko veličani i
uznošeni Aleksandar mrtav, dao u radosti svoj dvor
okititi zastavama, pa šta više i samo groblje i crkve...
Duša nam se muti, kad pomislimo, da jedan kralj,
kome su se za života svi ulagivali, i pred kim su
puzili, umire bez najmanje utehe, koju sveta crkva
najmanjem članu svome pruža; da ga sahranjuju bez
zvona, bez počasti, dakle i bez one ceremonije, koja se
i poslednjem ciganinu odaje! Kraljeva smrt nije
zvonima oglašena ni u jednoj crkvi u Srbiji, u kojima
su se godinama uznosile molitve i dolgodenstvije za
njegov život, dok beše 'blagovjerni gosudar'... Zaista
strašno, i mi stojimo pred užasnim faktom da je u
srpskoj jerarhiji preko, u celom srpskom sveštenstvu
nestalo i trunka svesti o pozivu, o dužnosti svešteničkoj, da su oni srpsko ime, ponos srpskog
sveštenika obrukali pred celim ostalim pravoslavljem,
pred celim obrazovanim svetom. I to radi Inokentije,
koji je po milosti kraljevoj od običnog prote Jakova
postao mitropolitom, i koji je, da se za tu uslugu
blagodarnim pokaže, činio slepo što je god Aleksandar od njega želeo. Veličao je vladavinu njegovu,
kad je narod bio najnezadovoljniji; uznosio je kraljicu
Dragu, ma da je znao, da su svi slojevi naroda ogorčeni što ona radi kao kraljica...“
3
U svemu rečenom, „Srpski sion“ je video „dekadenciju u moralu srbijanskog sveštenstva“ i novom
vladaru, kralju Petru, poručivao je da kao prvo i
najhitnije mora „odstraniti sveštenstvo od politike“.
Kritičan prema događajima u Srbiji, „Srpski sion“
je ustao i protiv „hvalospevnih ocena“ značaja krunisanja kralja Petra. U broju od 15. septembra 1904.
godine (broj 18), oštro je reagovao na tvrdnje (u
beogradskoj štampi) da je „krunisanje najveći ideal
srpskog naroda od Kosova“ i ocenio ta preterivanja
kao „falzifikat dosadašnjih istoričnih događaja, i
podjedno i vizantinizam, koji zaslužuje najveću
osudu. Srpski narod posle Kosova nije imao većeg
ideala od ideala da se oslobodi turskog ropstva. To je
narodni ideal bio, s kojim je legao i ustajao, i za koji
se u svojim svagdašnjim molitvama Bogu molio da se
ostvari“.
Po navodima „Srpskog siona“, čitav niz događaja iz
istorije Srbije nadmašivao je po svom značaju krunisanje kralja Petra I Karađorđevića. Hatišerif iz 1830.
godine, na primer, priznanje Miloša Obrenovića za
naslednog srpskog kneza, ustupanje gradova u Srbiji
„bez kapi prolivene srpske krvi“, proglašenje nezavisnosti Srbije i njeno proširenje 1878. godine... I
samo proglašenje Kneževine Srbije za kraljevinu, a
Milana Obrenovića za prvog srpskog kralja posle
Kosova 1882. godine, bili su „mnogo i mnogo značajniji događaji od krunisanja kralja srpskog Petra I“.
Još žešće od „Srpskog siona“, starešinu Srpske
pravoslavne crkve u Srbiji, mitropolita Inokentija,
napao je narodni poslanik Aleksa Ratarac. To je on
učinio u jednoj brošuri, objavljenoj 1904. godine u
Beogradu (Mitropolit Inokentije pred sudom javnosti i
svetoga sabora arhijerejskog).
Nazivajući mitropolita Inokentija (Jakova Pavlovića) „neuračunljivim caredvorcem“, Ratarac je izneo,
da je mitropolit došao, na svoj visoki položaj uz
pomoć kraljice Natalije, a zatim Drage Mašin i da se
„sva njegova služba crkvi i zavetnoj misli srpskoj
svela na slepo izmećarstvo i robsku službu kralju
Aleksandru i kraljici Dragi. On je blagoslovio i taj
fatalni brak, uznosio i slavio Irodijidu na Kraljevskom
prestolu i sa oltara Božijega veličao i slavio tu profanu
ženu i bludnicu nazivajući je Grlicom i Gugutkom“.
Ratarac je mitropolita Inokentija proglasio i za
glavnog demoralizatora „crkvenog klera i njegove
pastve“. Okrivio ga je za razaranje discipline među
sveštenicima, za tuče i razračunavanja među njima
čak i u oltaru crkava...
Kao naročito „odvratan i bezbožan“ postupak
mitropolita Inokentija, Ratarac je označio njegov
govor na prvoj službi i blagodarenju u Sabornoj crkvi
posle izbora novog kralja (Petra Karađorđevića), u
kojem je on, „pred licem naroda i praviteljstva“,
slavio i veličao „hristoljubivo vojinstvo, što je
uklonilo tirjanina s lica zemlje. Ništa više protivu
Inokentija da ne stoji, samo ta njegova bezbožna reč,
izgovorena u hramu Božijem, čini ga nedostojnim
službe prvosvešteničke...“
Poslanik Aleksa Ratarac optužio je mitropolita
Inokentija i za delo simonije (prodaje svešteničkih
zvanja), globljenje opština i crkava, globljenje
manastira, samovlasno zauzimanje crkvenih dobara...
_______________________
26
Aškerc, Anton (1856-1912), sveštenik, a po skidanju
svešteničke odeće arhivar u Ljubljanskom magistratu.
Uređivao je list „Ljubljansko zvono“. Baladu „Poslednji
Obrenović“ objavio je u listu „Slovan“.
27
.„Mali žurnal“ počeo je izlaziti 1894. godine. Pokrenuo ga
je Boža Savić (1862-1927), novinar i književnik, veliki
protivnik režima kralja Aleksandra Obrenovića.
Hapšenje Apisa i ostalih prvaka
Crne ruke
Pod pritiskom regenta Aleksandra, Pašić se stao
kolebati. Ali da Aleksandru u svemu popusti, treba da
je uticalo to, što je u međuvremenu pronađeno nekoliko važnih dokumenata koji su se ticali Crne ruke
(pri pretresu ličnih stvari Dragutina DimitrijevićaApisa, Velimira Vemića, pukovnika Radoja Lazića).
U pitanju su bili, pored ostalog, ustav organizacije
„Ujedinjenje ili smrt“ i dva spiska članova. Međutim,
kao što je brzo popustio pred regentovim zahtevima,
Pašić je isto tako brzo promenio mišljenje i zauzeo
rezervisan stav prema izvođenju crnorukaca na sud.
Zbog toga je došao u teškoće i sa samim ministrom
unutrašnjih poslova, Ljubomirom JovanovićemPatkom, koji je rukovodio celokupnom prethodnom
istragom protiv crnorukaca, i koji je smatrao da ga je
Pašić, promenivši mišljenje, u stvari izigrao. Očevidno u strahu da na njega ne padne sva odgovornost
za pokretanje postupka protiv crnorukaca, on je
telegrafski zatražio od Pašića da ga obavesti da li
zaista povlači datu saglasnost za predaju crnorukaca
sudu. Ukoliko bi to bio slučaj, on, Jovanović, podneće
ostavku na ministarski položaj, „jer nije pravo“ da se
posle svega nađe „usamljen i ostavljen...“
Na kraju, ali ne samo zbog Jovanovićevog telegrama, već pre svega zbog upornog insistiranja
regenta Aleksandra da se crnorukcima sudi, Pašić se
izjasnio za suđenje, ali sa „garancijom“, i za izvođenje na sud samo kolovođa, pošto među članovima
Crne ruke ima „mnogo ljudi odanih dinastiji i režimu“.
Naređenje za hašenje crnorukaca general Bojović je
izdao 14. decembra 1916. godine, na zahtev ministra
vojnog Božidara Terzića, a ovaj, opet, na formalno
traženje ministra unutrašnjih poslova Ljube Jovanovića-Patka.
U aktu upućenom ministru vojnom („prezidijalu“) ,
Jovanović je pored ostalog rekao, da je krug oficira
oko Apisa sebi stavio u zadatak „da se nasilnim putem
4
obori sadanja vladavina i pravni red sa dinastijom
Karađorđevića na čelu, pa da se umesto ustavne
parlamentarne monarhije zavede režim u kome bi
najvišu vlast u državi imali deset do petnaest odabranih ljudi...“
To što je rečeno u ovom aktu ministra unutrašnjih
poslova, to je, uglavnom sadržala i prva optužnica,
podignuta 20. marta 1917. godine. Ona se odnosila na
krivično delo bune u vojsci... Druga optužnica, od 27.
istog meseca, odnosila se na atentat na regenta Aleksandra kod sela Ostrova, a kao neposredni okrivljeni
naznačen je Apisov saradnik Rade Malobabić.
Vezivanje Malobabića za Crnu ruku bila je glavna
tačka Solunskog procesa — po mišljenju Slobodana
Jovanovića. „Uzelo se da je Apis taj preko koga se to
vezivanje može izvesti...“ Po Jovanoviću, inače, „da li
je bilo pravog ili lažnog atentata, ostaće po svoj prilici
tajna“.
Apis je uhapšen u selu Voštaranama. Uhapsio ga je
pukovnik Milan Dunjić, u svojstvu rukovodioca
istrage. Pri pretresu Apisovih ličnih stvari, Dunjić je
pronašao statut i pravilnik Crne ruke (sa spiskom
članova njene Vrhovne centralne uprave), zatim jedno
pismo majora Ljube Vulovića Apisu (od 27. novembra 1916. godine) kao i pismo oficira iz Skoplja, koji
su 1914. godine odbili da postupe po Apisovom
zahtevu da u Makedoniji preuzmu vlast u svoje ruke.
Prag zatvora u Solunu Apis je prekoračio u sumrak
16. decembra 1916. godine.
Odluka da se Apis uhapsi, i pristupi konačnom
obračunu sa Crnom rukom kao tajnom organizacijom,
treba da je pala kad je ofanziva na srpskom delu
Solunskog fronta dala prve rezultate i kad se, usled
toga, popravilo raspoloženje savezničkih sila prema
Srbiji. Kaže se takođe, da se hapšenju Apisa i ostalih
crnorukaca pristupilo tek pošto je skršena snaga
Dobrovoljačkog odreda kojim je komandovao Vojin
Popović - vojvoda Vuk. On je navodno izazvan da
prihvati najteži odsek na bojištu... Poginuo je u borbi s
Bugarima, a odred je uništen.
Po mišljenju B. Hrabaka, na odred vojvode Vuka
računalo se kao na jedinicu koju Crna ruka može u
svako doba upotrebiti po svojoj volji i potrebi.
Hapšenje glavnih ljudi Crne ruke, i Solunski proces
zatim, za neke pisce bili su „dokaz o tupom umu, koji
je vladao Kraljevinom Srbijom“, i, sem toga, „posledica rada samih neodgovornih činilaca... Oni su
izazvali Večnu pravdu da ih kazni, što su zlonamerno
hteli baciti nesrećni narod u najopasnije trzavice, koje
bi proizvele rđave posledice u najširim razmerama.
Ona je nad njima izvršila čudo, koje je celom svetu
objavilo istinu da onaj ko drugom jamu kopa, sam u
nju pada... Nije crnorukcima bilo dovoljno što su
imali posredan uticaj na tok državnih poslova, već su
hteli da ostvare neposrednu upravu nad zemljom.
Hteli su da oni budu pravi njeni gospodari. To se zove
prokleta amišnost!“
Ako regenta Aleksandra na Krfu ni u jednom času
uistinu nije napuštala misao da mu Apis radi o glavi što tvrdi Slobodan Jovanović, onda bi sigurno moglo
biti da je njemu laknulo kad su crnorukci pohapšeni...
Što se tiče samog Apisa, on kao da je jedva mogao i
da shvati šta mu se desilo kad se obreo u jednoj od
soba nekadašnje javne kuće u Solunu, prepravljene u
zatvor po nalogu Vrhovne komande. Sve do tog časa
on kao da je bio uveren da se niko, pa ni regent
Aleksandar, ne sme usuditi da njemu i njegovim
drugovima učini nešto nažao. Kasnije pak, kad mu je
presuda izrečena, on je bio ubeđen da ona neće biti
izvršena. Mislio je da će biti ostavljen u životu, jer je
„politički zatvorenik“. To je u više mahova rekao i
nadzorniku zatvora, kapetanu Stojkoviću...
Major Ljuba Vulović, međutim, cenio je stvari
sasvim drugačije nego Apis, i sasvim realno. Zbog
regenta Aleksandra, u prvom redu, koga je smatrao
kadrim da učini svako zlo, pa i da zagazi u krv svojih
protivnika.
Mnogi su se pitali, da li je Apisova nerealna procena vlastitog položaja bila rezultat urođenog mu
optimizma, nedostatka pravog dara za analizu, ili je to
pak bila posledica određenog slepila, česte pojave u
ljudi kod kojih je osobito izražena „volja za moći“.
Kod Apisa je, u to nema nikakve sumnje, volja za
moći bila veoma jaka.
U celini uzeto, Apis je bio vrlo složena ličnost i u
svakom slučaju drukčija nego što ga pojedinci predstavljaju.
Stanoje Stanojević je za Apisa rekao 1) da su mu
političke koncepcije bile „mutne i nejasne“, 2) da nije
imao „jasnu predstavu o državnom životu“, 3) da je,
„silno ambiciozan“, voleo tajni rad, ali da je „voleo da
se zna da on to radi i da sve drži u svojoj ruci“, 4) da
je bio ubeđen da „njegovi nazori i njegov rad imaju
monopol patriotizma“.
Miloš Bogićević ocenio je Apisa kao „svojevoljnu,
nesalomljivu ličnost“ i video je u njemu izrazito jakog
individualca, koji je - upravo zbog toga - vrlo brzo
postao u očima Krune i Radikalne stranke „pravo
strašilo, pretorijanac najopasnije vrste“.
Po Bogićevićevom mišljenju, upravo u rečenom
leži ključ za objašnjenje Apisove „tragične krivice“,
„tragedije njegove sudbine“.
Kao naročiti razlog ustajanja Krune i Radikalne
stranke na Apisa (mnogo, mnogo pre Solunskog
procesa), Bogićević je naveo Apisovu nespremnost da
im se podredi, da se odrekne svog sopstvenog nacionalnog programa. A kad je samo o dinastiji reč, njenom mobilisanju protiv sebe, on je u mnogome doprineo time što ju je neprestano potcenjivao...
Opisujući Apisovu ličnost, Bogićević je dodirnuo i
pitanje nesklada između Apisa - revolucionara i Apisa
- oficira, koji je prekršio zakletvu datu svom vrhovnom komandantu, kralju Aleksandru Obrenoviću.
5
„Kralja ubiti nije bilo teško, ali je bilo teško suzbiti
predrasude“. Logično je i prirodno bilo da oficiri zaverenici napuste vojsku. „Ali dinastija se tada nije
mogla odreći njihovih usluga, i tako se ova grupa
oficira na čelu sa Apisom morala upustiti u borbu sa
legitimistima, koji su tražili da se na legalan način reši
zavereničko pitanje. Apis je postao zaštitnik novog
režima, ali je to ostao samo dok je bilo potrebno...“
Prema Bogićeviću, Apis „mora da je bio svestan
dvojnosti položaja - kao oficir i kao revolucionar“.
Pitanja povlačenja zaverenika po uspostavljanju
novog režima, postavili su sami oficiri - zaverenici, ali
je sve ostalo onako kako je bilo zbog otpora starijih
zaverenika, koji su smatrali da se ne sme nikom
popuštati i da se mora ostati veran pravilu - jedan za
sve, svi za jednog. Ovo je imalo za posledicu, da se na
zaverenike u zemlji počelo gledati kao na „neodgovornu osobito privilegovanu vojnu i političku
kastu“. Međutim, neki „zaverenički klub“ nije postojao, s obzirom da je organizacija posle prevrata i
posle predaje državne vlasti u ruke „zakonskih faktora“ i kruni izgubila „pravo na postojanje“. Od svega
su ostali samo „duhovno jedinstvo“ i „zajedništvo
interesa“.
Sve do podele zaverenika u dve grupe (na onu koja
se protivila povlačenju zaverenika iz vojske i na onu
koja je bila za to da se to učini), Apis je bio samo
jedan od zaverenika. A tada je postao apsolutni vođa
grupe mladih zaverenika - zagovornika penzionisanja
stvarnih vođa prevrata, Aleksandra Mašina, Damnjana
Popovića, Petra Mišića i drugih. S njima će on zatim,
1911. godine osnovati Crnu ruku...
Pre nego što je postao prvi čovek Crne ruke, Apis
se, kako je već izneseno, angažovao na uklanjanju
princa Đorđa Karađorđevića sa položaja naslednika
prestola. Založio se za to da prestolonaslednik bude
Aleksandar Karađorđević, čiji je zatvorenik postao u
decembru 1916. godine i od koga je jedino zavisilo
hoće li ga mimoići žandarmski kuršumi. A baš taj
Đorđe Karađorđević bio je onaj koji je pokušao da mu
spase glavu... Na vest da je Apis osuđen na smrt, on je
odmah doputovao u Solun - da od svog brata Aleksandra izmoli milost za njega. Moleći Aleksandra da
„Apisa obaspe svojom milošću“, Đorđe je rekao - bar
tako to stoji u njegovim memoarima - da će „krv
Apisova i drugih pasti na njega, Aleksandra, na kralja
Petra, na dinastiju“.
Ovaj gest Đorđa Karađorđevića ocenjen je uglavnom kao potvrda za inače rasprostranjeno mišljenje o
njemu, da je bio prek i nagao, da je očas i bez
stvarnog razloga mogao da padne u jarost, i da bi tada
bio u stanju da počini i veliko zlo, ali da je imao retko
dobro srce...
Da li je Apis saznao za intervenciju princa Đorđa u
njegovu korist - neizvesno je. Verovatno da nije. Ali
se zato pouzdano zna, da se on i u zatvoru u Solunu,
zapravo pred pogubljenje (13/26. juna 1917. godine) o
Đorđu vrlo loše izražavao. Nadzorniku zatvora,
kapetanu Stojkoviću, rekao je pored ostalog, da je
Đorđe „potpuno bezuman čovek, ludak i neuračunljiv
član dinastije“. Govoreći o Aleksandru pak, kazao je,
da su on i njegovi drugovi crnorukci polagali velike
nade u njega, ali...“ jedno misli kamilar, a drugo
kamila“.
U vezi sa Aleksandrom, Apis je rekao i ovo:
„Kraljevi uvek prave grešku, što se boje ljudi od
vrednosti i skupljaju oko sebe kurtizane, koji su dobri
za lov, ručkove i druge stvari, a ne za jedan temeljan i
ozbiljan rad, dok u stvari nemaju se čega plašiti.
Istorija njima, kraljevima, piše u svoje strane dobro
urađeno“.
General Panta Draškić kaže u svojim memoarima,
da je Đorđe Karađorđević bio uveren da Apis neće biti
streljan. „Ne smeju“, vikao je pred Draškićem na sav
glas, „ne smeju, ne smeju!“. Čak je hteo da se kladi,
da Apis neće biti pogubljen...
Zauzimanje Đorđa Karađorđevića za Apisa lako je
moglo da ima i neku posebnu pozadinu... Princ je,
naime, i u to vreme mislio na povratak na položaj
naslednika prestola, a za to su mu bili potrebni rezolutni saveznici. Možda je pri tom računao sa
Apisom i Crnom rukom, ko to zna. Aleksandru je bilo
poznato šta Đorđe smera, a i kralju Petru. I oni su se
Đorđa bojali, bojali su se da im „ne podvali“, već
kako je to u maju 1917. godine princ Pavle rekao
Jovanu Jovanoviću-Pižonu, tokom jednog razgovora u
Londonu.
Đorđa se plašio i sam princ Pavle. Još od 1911.
godine. Prema njegovom kazivanju Jovanu Jovanoviću-Pižonu, te godine se Aleksandar bio razboleo
od tifusa, i kad je izgledalo da neće preboleti, Đorđe je
našao ljude da Pavla ubiju, kako mu ne bi smetao na
putu povratka na presto. Zbog toga je on, Pavle, bio
prinuđen da se jedno vreme skriva u stanu izvesnog
Radovanovića...
Sem Đorđa, za Alisa i druge crnorukce izvedene na
sud u Solunu, treba da je pokušao da se zauzme i
Živojin Balugdžić, koji je uživao veliko poverenje
regenta Aleksandra. Ali se brzo povukao, kad je
konstatovao, kako je rekao generalu Milutinoviću,
„kakav jak uticaj na regenta Aleksandra ima pukovnik
Petar Živković“. Da se nije povukao, regent bi ga
„bacio pod noge“.675
Ovaj slučaj sa Balugdžićem bio je za generala
Dragutina Milutinovića još jedan dokaz, da je regent
Aleksandar nepopravljivo „povodljiv“ i da se teško
oslobađao uticaja onih koje je izabrao za svoje
ljubimce. Po ovim svojim osobinama, on je potsećao
na svog pradedu -Vožda Karađorđa. I na Karađorđa su
imale „jak uticaj nesposobne vojvode: Miloje
Petrović-Trnavac i predsednik Sovjeta, svemoćni
Mladen Milovanović-Botinjac, koji je mogao, prema
podacima Milana Milićevića, svako naređenje
Voždovo da preinači i omete. Međutim, zna se da su
6
obe vojvode, pored nepodobnosti, bili i veliki intriganti, zbog čega je prvi platio i glavom, dok je serdaru
Jovanu Mićiću Knez Miloš naredio da drugoga
(Mladena) smakne na putu za Crnu Goru, što je ovaj i
izvršio“.
Balugdžić nije uopšte grešio kad je rekao generalu
Milutinoviću da Petar Živković ima ogroman uticaj na
regenta Aleksandra i da je bilo opasno njemu se
suprotstaviti. Tako su mislili i crnorukci, i to su svuda
isticali - i pre i posle Solunskog procesa...
U svojim usmenim i pismenim sećanjima, crnorukci su, svi od reda, ukazivali na Petra Živkovića kao
na jednog od glavnih krivaca za Apisovu smrt. On je,
navodno, i lično izabrao oficire koji su kao apsandžije
imali da Apisa i ostale optužene crnorukce stalno drže
pod svojom kontrolom, paze na svaku reč koju bi oni
rekli, a saopštavali im samo ono što bi moglo da ih
zbuni i uopšte dovede u zabludu u pogledu vlastitog
položaja. To su bili kapetan Milan Stojković i
poručnik Josif Protić. Po izjavi crnorukca Milorada
Radovanovića-Koče, Živkozić je u jednoj prilici
rekao, da je on ovu dvojicu oficira izabrao zato da bi
Apis, „ako zatreba“, mogao da bude otrovan...676
Maša N. Vujnović
Biblijski motivi
u „Peščaniku“ Danila Kiša
„Kiš je porodični ciklus video kao romanesknu
celinu, u kojoj je predstavljena razvojna biografija
glavnog junaka i njegovog pisca“ 1 a taj glavni junak
(Eduard Sam; Kišov otac) kroz trilogiju („Rani jadi“,
„Bašta, pepeo'' i „Peščanik“) je sagledan kroz prizmu
tri različite perspektive. Dok je u prvom delu prikazan
očima dečaka (i to uplašenog), u drugom delu je iz
različite tačke gledišta pisca i dečaka, da bi u trećem
delu „porodičnog ciklusa“ taj pogled se pretvorio tj.
posmatrao oca „objektivnim okom kamere“. Time Kiš
pred nas stavlja metamorfozu očeve figure tj. njegov
autoritet, „preko antijunaka do sinovljevog dvojnika“.2
Međutim, Danilo Kiš će i sam reći „taj gorki talog
iskustva ostaje i ostaće i u kasnijim mojim knjigama,
koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokušaj traženja
moje sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da
se nađe neka prvobitna čistota, katkad u svetu
detinjstva, katkad u sebi samom.“3, zapravo, tražiti
oca znači tragati za identitetom, za onim iskonskim
autoritetom, tragati za Bogom. Takođe, kada bismo na
ovu temu pogledali i povezali svete knjige, u
„Talmudu“ se kaže: „Otac je čovekov kralj.“; dok
„Jevanđelje po Mateju“ ostavlja poruku: „I niko ne
zna sina do otac; niti oca ko zna do sina.“ (gl. 11, 27),
zato će Kiš u ovom svom romanu krenuti u potragu za
svojim ocem.
Slika simbola PEŠČANIKA je vrlo značajna. Ne
samo da je sugerisanje na trošnost života i prolaznost
(ona ima višestruko značenje: vrsta kamena od peska,
vrsta tla, sat, ali i sve to označava panonsku peščaru,
dine koje su promenljive, i iznad svega znači arheološku iskopinu), već slika peščanik-anfas4 „upućuje i
na arhetip susreta licem u lice oca i sina, Boga5 i
čoveka, učitelja i učenika“6, takođe ukazuje na
autorovo nametanje misli drugome, u želji da se te
misli preklapaju i dopunjuju. Peščanik kao simbol se,
takođe, temelji na simetričnosti, pa se time vidi i
primenljiv je na primeru lika E. S-a koje se ogleda pre
„potopa“ u liku E. S-a iz „Peščanika“; kao što se
pismo-sadržaj ogleda u „Peščaniku“, i obratno; tako
su i biblijski motivi na svojevrstan način kao odraz u
ogledalu oslikani u ovoj ljudskoj tragediji.
Roman „Peščanik“ nastaje na osnovu pisma koje je
na kraju ovog dela i ono je autentično, uz male Kišove
modifikacije. Pismo je iz njegove porodične zaostavštine (njegov otac ga je napisao 1942) i to je
jedina sačuvana uspomena na oca, koji je stradao
1944. godine u Aušvicu. „Peščanik“ je „neka vrsta
parabole o stvaranju sveta“, kako Danilo Kiš kaže u
eseju „Gorki talog iskustva“, i „pokušaj da se kroz
Odlomci iz knjige CRNA RUKA Vase
Kazimirovića koju je objavila Izdavačka kuća
PROMETEJ iz Novog Sada
Dragutin Dimitrijević Apis
______________________
675
Memoari generala Milutinovića, Arhiv SANU, br. 11444.
Izjava M. Radovanovića-Koče Milanu Gr. Milovanoviću,
19. 05. 1921, Arhiv SANU, 14434/13 (Zaostavština M. Ž.
Živanovića).
676
7
Tragedija iznosi ljudsku sudbinu, a tako i junak
tragedije redovno strada (kao i u ovom slučaju).
Takođe, E.S. u toku pisanja pisma preživljava sve
ponovo, što upućuje na jednu vrstu katarze junaka, a
što je i osobenost tragedije.
Moto romana odmah nas navodi na „Bibliju“, jer je
o Noju (međutim, ovde je moto napisan na engleskom
jeziku). Preuzet je iz anonimnog teksta iz 17. veka i u
prevodu glasi „Da li je bilo ovako u doba Noja? Ah,
ne.“
Takođe, ovo nije jedini put da se Noje pominje, već
se odmah u Prologu susrećemo sa asocijacijom na
Potop, pa se tako odmah na početku romana susrećemo sa biblijskim (starozavetnim) predtekstom,
pratekstom („Legenda o potopu“). Pominje se Noje, a
soba u kojoj Eduard Sam piše pismo se izjednačava sa
„barkom“. U ovom slučaju svetlost (Bog je uneo i
malo svetlosti (epistolarni postupak) čini da se soba
ljulja kao barka, kao da se nalazi na nemirnom,
uzburkanom moru, jer je napolju vetar, mećava, sneg9,
opšte nevreme, a sve ovo upućuje na Drugi svetski rat.
Cela scena upućuje na čoveka u Nojevoj barci (ovde:
barku-sobu), a napolju je opšta kataklizma; pa tako
autor oneobičava priču o tome da je u toku Drugi
svetski rat i donosi ne informaciju i saznanje o
progonima, već osećaj progona. Ovde imamo simboličku scenu koja sugeriše na Potop, a činjenica je da se
moderna književnost često naslanja na mit (što i
vidimo u ovom Kišovom romanu). Mit se uvek javlja
modifikovan, reinterpretiran, donekle preobražen:
Kišov otac, Eduard Sam10, nije preživeo „potop“ (što
će ukazati na suprotno od mita, jer Noje u barci
preživljava potop), čime se naglašava snaga Potopa; a
to je ovo što je moderna književnost. Međutim, nešto
jeste preživelo, a to je pismo. Roman „Peščanik“
tipološki je vezan za „Toru“ i priču o potopu, ali i
priču o postanku sveta, dok otac u toku jedne noći
piše pismo sestri Olgi, kao testament. Mesto događaja
romana geografski je Panonija, iz koga se izjednačava, pa se tako poklapa sa onim nekadašnjim Panonskim morem. Zato sve podseća kao da se događa na
morskom dnu, jer ceo svet, predmeti, stvari kao da su
iskopane sa peščanog dna Panonskog mora (kao
unikatna, drevne iskopina).
Ipak, nameće se pitanje: Kako pripovedati o toj
kataklizmi, a da se ne bude patetičan?, jer sve što
pisac kaže, može biti trivijalizovano i pristrasno, a to
je početni problem (da bude u skladu sa poetikom
moderne književnosti). Stremljenje uvek ka nečem
novom. Književna forma uvek mora biti sveža, uvek
se iznova osmišljavati, a svet modernog čovek, kao da
više nije proizvod iskustva, kao da čovek drugačije
(automatski) percipira svet. Može se pripovedati samo
nagoveštajima, slutnjom; nadajući se da će čitalac
osetiti ono što nije izrečeno, jer je i neizrecivo.
Sudbina njegovog oca je sinegdoha sveopšte propasti
naroda kome pripada; on je reprezentativna sudbina za
jedan jedini fragment, kroz jedno jedino svedočanstvo, da ono što bi se moglo nazvati: čovekova
sudbina.“7
Kada je reč o ocu, ovde možemo njegovo stradanje
izjednačiti sa Isusovim stradanjem, a to dalje nas
navodu na tumače oca kao nadoca, nadčoveka, Boga,
dok očevo pismo sestri Olgi možemo posmatrati kao
sinegdohu „Biblije“(„Svetog pisma“). Kao što vidimo,
ovo su dva pisma naizgled po formi različiti („Sveto
pismo“ i očevo pismo), ali dubljim zagledanjem
vidimo da oba pisma vezuje jedna ista ljudska tragična
nit - ljudsko stradanje, žrtvovanje, bol i patnja. Kao
što je biblijsko stradalje Isusovo, tako je u očevom
pismu refleksija kao u ogledalu, ovde Aušvic. Pišući
sestri Olgi pismo (kao svojevrni testament) E.S.
(poput Boga) stvara jedan svet, jer i njegovo pisanje je
bilo stvaranje iz mraka (te noći kada je nastajalo
pismo, pa do svanuća).
Kiš „Peščanik“ naziva „antropološki roman“, jer je
pismo ovde kao arheološka iskopina, na osnovu koje
se rekonstruiše jedna ljudska sudbina, jedna katastrofa, u ovom slučaju, Holokaust Drugog svetskog
rata. Timo on hoće da nam kaže da je svoje pisanje
udaljio od mašte i tradicije. „Na osnovu jedne kosti“,
objektivno, naučno, istinito, precizno, kao i naučno
istraživanje (pa je samim tim i udaljeno od fantazije),
Kiš poredi svoje delo sa naučnom rekonstrukcijom,
čije su osnovne odlike istinitost. Od tog sveta, o kome
nam autor govori, nije ostalo gotovo ništa. Kao da je
sve nestalo u kataklizmi, a od svega toga je ostalo
samo jedno jedino pismo. Kako je odlika Kišove
poetike dokumentarnost, on se nije zadovoljavao time
da njegovi imaginarni svetovi budu verovatni, već je
imao želju za ostvarivanjem efekta njegove istinitosti,
a što se čini primenjivanjem dokumenata (ovde
pismom), jer se rekonstrukcijom udaljava od fikcije
(mašte) i tako on pismom isključuje svaku sumnju,
proizvoljnost i slučajnost. Zato je roman ovim postupkom rekonstrukcija vremena u kome je pismo
nastalo (1942. godina), kada su se dogodile ogromne
razmere te kataklizme o kojoj svedoči pismo (Holokaust i milioni mrtvih).
U ovom Kišovom delu, pismo je „glosirano“ za
nastanak romana (a glosiranje je kada forma sugeriše
smisao). Međutim, Kiš ne glosira roman iz uvoda, već
iz „poslednje strofe“ tj. poslednjeg dokumenta (u
ovom slučaju pisma). Dakle, pismo za autora ima
ambivalentnu poziciju. Ono je alfa i omega romana (iz
njega se roman priča, njime se završava i tako naknadno osvetljava).8
Međutim, kada roman „Peščanik“ osmotrimo, na
prvi pogled uočavamo elementarne odlike drame tj.
vaskrsnute antičke tragedije, da bi se dotakla sama srž
patnje i doživelo pročišćenje. U romanu se susrećemo
sa prologom i epilogom (ovde: pismo), ali i kad
pogledamo nosioca dramske radnje, vidimo njegovo
sudbonosno pitanje tj. njegov sukob sa situacijom.
8
kataklizmu jevrejskog naroda, pa zato ovde nema
priče u tradicionalnom smislu, jer je taj svet koji se
rekonstruiše nehuman, zbog čega je i ova priča
rastrzana. Kiš, u eseju „Svi geni mojih lektira“, reći će
za „Peščanik“ da je to „bildings roman“ (Bildungsroman) jedne literarne biografije, rekonstrukcija jedne
epohe i pokušaj da se ne bude pristrasan tj. da se
objektivno dokumentuje.
Danilo Kiš u „Peščaniku“ primenjuje umetnički
postupak, koji je uveo ruski formalista Viktor
Šklovski. Šklovski uvodi u umetnost postupak
oneobičavanja stvari („ostranjenije“11), jer ako ljudi
prožive život nesvesno, onda život kao da nije ni
postojao. Vremenom ništa ne ostavlja tragove u duši,
život se automatizuje, više ništa ne može biti
doživljeno, sve je već potrošeno, rutina, navika,
nesvesno, nema stvarnog dodira sa svetom i tako sve
ulazi u „horizont očekivanja“12; a u toj automatizaciji
stvari se postiže minimum snage za opažanje. Da
bismo vratili pravo osećanje života, postoji umetnost
(u ovom slučaju književnost), jer ona ne prepoznaje
(nesvesno, rutinski) stvari, već ih vidi (pa je tako
funkcija umetnosti zasnovana na ideji dezautomatizacije). Umetnost stvari oneobičava, a umetničko
delo poseduje otežalu formu. Ona otežava i odužava
percepciju stvari koje onda postajemo svesniji. U
„Peščaniku“ formalno oneobičavanje zahteva pojačani
napor čitaoca. Nema linearnog čitanja, isprekidano je,
jer imamo niz fragmenata13 koji se ne ređaju
hronološki, već asocijativno, opisi su specifični, jer
odgovaraju objektivu kamere; nema selekcije onog
zapisanog (a to je pripovedna tehnika francuskog
novog romana). Međutim, ako nema selekcije, znači
da nema više vrednosti u odnosu na koju se on
uspostavlja, a to je dehumanizacija nelinearnog čitanja. Moderna književnost je nehumana u tom smislu
što ljudima ne priča priču na najlakši mogući način;
no to nam govori i o tome da je svet o kome se
pripoveda takođe nehuman. Haos, kao da je nastupio
potop, istrošene stvari, sve viđeno iz ugla kamere,
upućuje na objektivnost pripovedača (što je odlika i
naučnosti). Pripovedač se u „Peščaniku“ vidi kao
naučnik koji će nešto rekonstruisati. Ali, kod Kiša
stvari su malo drugačije, jer je tehnika francuskog
novog romana modifikovana. Ako nema selekcije,
znači da nema više vrednosti u odnosu na koju se ona
uspostavlja; nema hijerarhije.
Kiš se bavio odnosom likova i predmeta, i upravo
se to uviđa na primeru Eduarda Sama i njegovih stvari
(on je iščezao, a o njemu govore stvari). Niz predmeta
koji mu pripadaju (šešir, držalo, novine), uništeni su.
Veza čoveka i predmeta koja se uspostavlja, govori o
nestanku čoveka kome su pripadali.14 Simbolizuju
dešavanje smrti junaka („razvaljen slamni šešir“15 ), i
upravo to je odgovor na pitanje: Kako u duhu ovakve
spoznaje uopšte progovoriti o smrti jednog čoveka?
Sam način pripovedanja koji bi govorio o odvođenju
njegovog oca u smrt npr. kada bi policija došla po
njega, bilo bi humano, jer bi čovek tu bio glavni lik.
Da bi pripovedanje odgovaralo ovakvoj spoznaji u
kojoj je čoveku izbrisana svaka vrednost i individualnost, to se ne može u toj formi učiniti. Ovde je
pokazano kako lako humanizam klizi u antihumanizam. Potreban je poredak, hijerarhija, a zato je
nužan neki sistem vrednosti na osnovu kojeg se to
uspostavlja. To nam, upravo, govori nešto o svetu u
kome se priča nalazi, jer nju je nemoguće ispričati
tradicionalno u takvom apokaliptičnom, haotičnom
vremenu. Takođe, jedna scena nam posebno govori o
vremenu u kojem je pismo nastalo. To je scena izgona
iz kupea prvog razreda, pa se to može protumačiti (u
biblijskom kontekstu) kao izgon iz Raja, jer scena
prikazuje antisemitski duh tog vremena. Isto tako,
scena saslušavanja svedoka pokazuje opštu nehumanost tog vremena, jer svedok postaje osumnjičeni, tj.
žrtva.
Postupak katalogizacije (nabrajanja)16 je veliki u
„Peščaniku“, a najveći je onaj o smrt. Kiš je stvarajući
„Peščanik“, morao da se obračuna sa svim ustaljenim
načinima pripovedanja, pa i tradicionalnom karakterizaciojom lika; npr. imamo elemente psihološke
karakterizacije lika preko horoskopa, gde Kiš parodira17 postupak tradicionalne karakterizacije junaka.
Zatim imamo fiziološku karakterizaciju čoveka; pa se
dakle, smenjuju različiti vidovi karakterizacije lika. U
trećem slučaju katalogizacije (nabrajanja) imamo
glagolski niz dešavanja, mesta, predmeta, što je odlika
realističkog romana. Junaci nešto čine, u nekom
prostoru, a karakterišu ih i opskrbljuju neki predmeti;
takva priča se ovde rastapa na delove. Najkraći i
najefikasniji način da se kaže da je priča propala.
„Veština prozne deskripcije predmeta, njihovo
gotovo kinematografski preciznog kadriranja iz
različitih uglova, rađa punoću lika i prizora ili, kako
kaže Pjotr Ravič: „To nije, dakle, samo fotografija
podignuta do nivoa vrlo velike umetnosti nego je to i
nepoznata mešavina fotografije i rengenskog snimka u
službi jedne znalačke i rafinovane kompozicije, koja
dovodi do izvanrednog rezultata.“18 U „Bibliji“,
predmeti svoju važnost dobijaju u simboličkoj mreži
koja je utemeljena u smislu da su ti predmeti vezani za
onostrano, u kontekstu Bog-hleb i vino-krv Hrista
(dok npr. u „Ilijadi“ i „Odiseji“ predmeti su u blizini
likova i karakterišu ih; Odisejev luk je samo za njega
luk, jer ga samo on može potegnuti, i tako ga karakteriše kao junaka, ali i upućuje na njegovu vezu s
bogovima). Karakterizacija epskog junaka javlja se i
danas u popularnoj kulturi. U realizmu, na primer,
predmeti govore nešto o liku i ideja je da pripovedač
raspolaže apsolutnim znanjem i tako ono što je
nevidljivo (karakter junaka) postaje vidljivo kroz
predmete. U modernoj književnosti, npr. kod Andrića
predmeti govore o junaku (Ćamilovi predmeti govore
9
11 Glavnu definiciju sadržaja pojma postupka
„ostranjenije“ dao je Viktor Šklovski u tekstu „Umetnost
kao postupak“ (1917).
12 Kao što i Ivo Tartalja govori o teoriji recepcije gde
tumači tezu Hansa Roberta Jausa o horizontu očekivanja,
jer kada čitalac krene da čita novo delo, „ono budi
uspomene na već pročitano ... (H.R.Jaus)“.
13 Ovde se vidi uticaj Džemsa Džojsa, jer karakteristika
Džojsovih dela je razbijenost forme, višeslojnost i menjanje
ugla gledanja, čak i postupak nabrajanja (a Džojs je, inače,
Kišu bio jedan od najomiljenijih pisaca).
14 Objektivni stil promoviše francuski novi roman - kao da
je isključena svaka trunka humanističke svesti koja bi
uticala na to što se opisuje, jer bi čovek onda bio centralna
tačka; to vidimo u ovom odlomku - nemamo lik, junaka,
već samo predmete.
15 Danilo Kiš, Peščanik, Beograd, Prosveta, 2006, str. 28.
16 Katalogizacija, nabrajanje, gomilanje je književno
nasleđe svetske književnosti; koje imamo i kod Homera,
Ovidija, Hesioda, Servantesa, Rablea, Andrića (npr. on je
napravio u obliku popisa fra-Petrove zaostavštine.
Međutim, kada pričamo o katalogizaciji, možemo je naći i u
„Bibliji“, a naročito u „Legendi o potopu“.
17 Postmoderni pisci često koriste parodiju da bi imali
otklon od svoje tragike.
18 Mihajlo Pantić, Kiš, Novi Sad/Beograd, Svetovi/Knjiga
komerc, 1998, str. 47.
19 Danilo Kiš, Homo poeticus, Beograd, Prosveta, 2006,
str. 251.
20 Olivera Radulović, Nove naučne metodologije u nastavi
književnosti. Novi Sad, Orfeus, 2011, str. 32.
21 Danilo Kiš, Homo poeticus, Beograd, Prosveta, 2006,
str. 216.
o njemu: knjiga, kovčežić, putnička torba od obrađene
kože, sjajno ćebe), pa je time taj opis motivisan.
U „Peščaniku“ pismo je nadživelo smrt i to je
„jedna mala ništavna pobeda na večnošću ništavila“.19
Rečenica iz „Talmuda“ se nalazi na kraju romana tj.
pisma: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima
nego među progoniteljima.“, a na takvu rečenicu
„Jevanđelje po Mateju“ bi imalo odgovor: „Blago
prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko.“(„Beseda na gori“, gl.5,10).
„Peščanik je kontraknjiga povesti o Potopu koju
piše savremeni Noje, bacajući pogled iz barke na
opustošeni svet. Reinterpretacija mitova o stvaranju,
potopu i apokalipsi ilustrativna je u piščevoj
porodičnoj trilogiji, čiji je dramski čvor sudbina
Jevreja u ratu, koja ih obnavlja.“20
Ovaj roman je reinkarnacija biblijkih legendi, a E.S.
je ovde kao prvi i poslednji čovek, koji se našao u
određenom istorijkom trenutku i koji je predodređen
na patnju i smrt, pa tako „Peščanik“ postaje i ostaje
„savršena pukotina“21 jedne ljudske istorije i slika
jednog tragičnog („napuklog“) vremena.
I na kraju, može se sa punim pravom reći i
zaključiti da je ovaj roman novo, osavremenjeno
„Sveto pismo“, oslikan modernističkom „kičicom“.
____________________
1 Olivera Radulović, Nove naučne metodologije u nastavi
književnosti, Novi Sad, Orfeus, 2011, str. 260.
2 Isto, str. 262.
3 Danilo Kiš, Homo poeticus, Beograd, Prosveta, 2006, str.
190.
4 (preuzeto iz knjige „Podeljeno ja“ Rolanda D. Lainga
(videti u: „Narcis bez lica“ Dragan M. Jeremića, Nolit,
Beograd, 1981, str.120-121)
5 U poslanici apostola Pavla se govori o susretu apostola
Pavla sa anđelom Gospodnjim tj. Bogom („licem u lice“).
6 Olivera Radulović, Nove naučne metodologije u nastavi
književnosti, Novi Sad, Orfeus, 2011, str. 263
7 Danilo Kiš, Homo poeticus, Beograd, Prosveta, 2006, str.
191.
8 Međutim, kada bismo komentarisali „glosiranje“ u
slučaju „Biblije“, može se reći da je „Biblija“ glosa života
ljudske civilizacije.
9„U jevrejskim i hrišćanskim predanjima voda ponajpre
simbolizije ishodište stvaranja. ... Međutim, voda se, kao
uostalom svi simboli, može posmatrati na dva strogo
suprotna, ali nipošto nesvodiva plana, a ta se podvojenost
nalazi na svim nivoima. Voda je izvor života i smrti, ona
stvara i razara. ... Ben Sira upoređuje Toru s mudrošću, jer
Tora prosipa vodu mudrosti. ... Voda je u Starom zavetu,
pre svega, simbol života, a u Novom zavetu postaje simbol
Duha (Otkrovenje, 21, 6). “, pa tako voda uvodi u večnost.
(Alen Gerbran, Žan Ševalije, Rečnik simbola: mitovi,
snovi, običaji, postupci, oblici, likovi, boje, brojevi, Novi
Sad, Stilos Art: Kiša, 2004, str.1050)
10 Kao što se završava „Petoknižje“, tako i ovo delo;
Mojsijevom (tj. u ovom delu, očevom) smrću.
Ovaj tekst je preuzet iz kragujevačkog časopisa
Koraci, sveska 1-3, 2014
Prvi izdanje Peščanika
10
tako do u beskraj, tu posao nema kraja, ali ipak znam
da sam završio), kad sam u sebi rešio da zaustavim tu
mašinu za mlevenje reči (koja i mene melje, prazni,
iscrpljuje do dna bića), i kad sam se po prvi put
odmakao od hartije (ekrana), malo, ali dovoljno da
osetim taj odmak, olakšanje je pomešano sa setom:
ah! i avaj! bilo je toliko zadovoljstvo ispisati se!
Finci se u Nekim sporednim stvarima poduhvatio da
predstavi te okvire, rubove, sa kojih umetnik tone u
središte svog dela, a koji ga, istim paradoksom, čuvaju
da ne potone. Što više autor tone u delo, tim su veće
šanse za spas – i njega, i dela. Umetnost je poput
bezbožne molitve (upućene beskraju posred koga
treba povući kružnicu bića), ona je jedna od najgorih
stvari koja može spopasti nekoga (umetnost, dok se
stvara, ne zna ni za moral ni za politiku, iako bez nje
nema ni dobrog ni zajedničkog), njen opseg je
ništavan (jer je puka iluzija), a ipak sveobuhvatan (iz
istog razloga), ona je bez razloga iako svaki razlog
postoji da se piše, slika, peva, glumi ili igra: i sve je i
ništa. Odnosno, kako Finci kaže: „Svetost ovostranog
i onostranog se dopunjuju“. Ili, možda se može još
reći: prepliću se, a da to preplitanje ne pripada do
kraja ni jednoj od strana, što delu i daje karakter
svetoga. Neke od najvažnijih „sporednih stvari“ Finci
je rekao usred svoje knjige, govoreći o „Okviru“, kao
što je, govoreći o drugim „sporednim stvarima“ (od
„Radionice“ i „Sredstava za rad“, pa do „Glumca“ i
„Izdajice“), kružeći oko dela, zapravo sve vreme
govorio iz njegovog središta, iz samog polja stvaranja.
Ne duguje Fincijeva knjiga nijednoj estetici, nijednoj
teoriji ili filozofemi, iako sve duguje Estetici i
Mišljenju, onom iskustvu mišljenja i brige za
umetnost koji i prethode i nadilaze teoriju. I dok se u
središtu knjige tematski kretao po rubovima, na rubu,
tj. na početku (a onda i na kraju) knjige, formalni rub
upućuje na samo središte problema umetnosti kao
„posebne običnosti“, gde „sama estetika, koja
odbacuje jednu prethodnu datost i zadatost, postaje
meditacija o umjetnosti na način umjetnosti: ona
stvara svoj predmet jednako koliko i predmet nju.“
Retke su ovako mudre knjige kakva je Fincijeva, koja
znanju pretpostavlja ljubopitljivost, koja znatiželju ne
zaustavlja konačnom ili poslednjom reči, i koja ispod
skromnosti svojih motiva krije upornost i nadahnuće
traganja za uvek iznovnim uvidima. Čineći čast jeziku
kojim je pisana, O nekim sporednim stvarima pripada
onim tananim zadovoljstvima predatim čitaocu iz
čistog srca, zaboravljajući svaku muku iz koje je
mogla nastati, svaki trud koji je morao biti uložen
kako bi se to zadovoljstvo učinilo što potpunijim.
Pisac ne može više: osim da čitaocu pruži svoje – i
svako drugo – „srce na dlanu“, tj. da tajnu stvaranja
pretvori u zagonetku stvorenog. Umeće upravo time
dotiče umetnost.
Novica Milić
O nekim sporednim
stvarima Predraga Fincija
Možda bi se moglo reći da su parerga („ono što
stoji uz delo“, „okviri“, „ono usput“) zapravo jedino
što pisac piše (ili umetnik stvara), jer su erga („dela“,
„glavni radovi“) stvar čitalaca, publike, protoka
vremena. Naročito kad je autor završio (ili misli da je
završio), pa se u ono što je stvorio useljava tuđ svet,
posmatrači, čitalaštvo (ukratko – svet), dok on, tvorac,
sve više ostaje po strani: kao zaludan glumac malo se
vrti rubom pozornice, na kojoj je – ako mu se posreći
– odjednom neka gomila koja tu šetka, trupka, vrti se,
galami, plješće ili negoduje, dok je on sad stranac
svom delu, kao i tom svetu koji mu je preuzeo mesto.
Dođe mu da kaže: „Vidi, to sam ja napisao“, ali kako
zna da bi ga gledali ispod oka, s nepoverenjem (jer
kad su ljudi opijeni umetničkim prividom onda ne
veruju onom što im je pred očima), udaljuje se u noć
(prazninu, dosadu, alkohol). To više nije njegovo. I
dokle god bude osećao da je to još uvek njegovo, tim
više će mu ići na nerve tumačenja, ocene, komentare.
Iz ugla tvorca, publika treba samo da se divi (ili ne
divi), ali u svakom slučaju neka ćuti. Nije li on
govorio umesto nje? Šta bi još htela?
Retko sam zapamtio kako sam počeo neku knjigu
(znao sam to dok sam je pisao, ne posle). Ali većinom
pamtim kad sam knjige završavao (tačnije, odlučio da
su završene, i da je ovo maločas bila baš poslednja
rečenica). Pisanje (knjige, naročito) velika je
unutrašnja galama, čuje se gomila glasova, cika, vika,
dreka, svađa, brundanje, šum mora, drveća, i vremena,
otkucaji smrtnosti, žurba da se dohvati nedohvatno,
zamor ruke i onaj od previše cigareta (kafe, čaja,
dima), umor od toliko sabiranja sebe u sebi van sebe
(pisanje je, možda najviše, zastrašujuća koncentracija,
nije čudo da Nemci najluđe pisanje – poeziju – zovu
Dichtung, „sabijanje“, „zgusnutost“), mrmljanje ili
mrdanje ustima bez glasa (ponekad i škrgutanje zuba),
ponekad (a ne retko) toliko neobaziranje na okolinu
(koja, ako već neće da umukne, neka bude kao zvučno
šumljenje koje me se ne tiče; čini mi se da sam
najbolje stranice napisao po kafićima koji žagore a
gde me niko ne zna i ne dira) da ako vidite kako neko
zamiče drugom stranom ulice s noćnom kapom, u
šlafroku, ili s jednom papučom, samo u gaćama ili
možda i bez gaća, znajte da su velike šanse da je to
neki pisac zastao usred rečenice koju ili ne zna još
kako da nastavi ili to zna, ali je krenuo po cigarete
(svaka moja odluka da ostavim duvan sudarala se sa
prazninom u kojoj ruka-koja-piše ne zna šta će sobom,
a ona druga šta će bez prve); a kad sve to ludilo mine,
kad sam zaista stavio tačku na poslednju rečenicu (na
tekstu ima svakako još mnogo da se radi, moglo bi
Libreto je net publikacija Novice Milića i prijatelja.
11
znanostima vrijeme označava numerički, ono je mjera
trajanja nekog prirodnog procesa, primjerice trajanje
ophodnje Zemlje oko Sunca ili kretanje sjene na
sunčanom satu. U gramatičkim oblicima vrijeme
označuje diferenciju različitih slojeva onoga što se
dogodilo prije od onoga što se dogodilo poslije u
odnosu na trajanje žive sadašnjosti (lebendige
Gegenwart, prema Husserlu). Tako se u bibliotekama
i muzejima nalaze zbirke slojevitog vremenskog
prikazivanja događaja različitih trajanja u različitim
prostorima. U svojim različitim mjernim sistemima
vrijeme sistematizira te različite događaje pod zajednički nazivnik, nivelirajući i kvantificirajući sadržajne
razlike trajanja. Pri čitanju ili razgledavanju spomenutih zbirki, njihovi se posebni sadržaji iz neutralnog,
nivelirajućeg vremena vraćaju u živu sadašnjost u
promijenjenu obličju i tako iznova mogu utjecati na
ljudska djelovanja. Za razliku od vremena kao mjere
trajanja nekog događaja ili njegova lociranja u
prošlost i budućnost, Kant vrijeme rabi u
transcendentalnoj funkciji kao princip individuacije ili
preduvjeta mogućnosti pojavljivanja neke iskustvene
osjetilne danosti. Vrijeme tu kao prazna forma
omogućuje pojavu neke danosti: danosti ne određuje
medij, nego medij određuje danosti. To Kantovo
prazno vrijeme korigira Heidegger rehabilitacijom
trajanja kao egzistencijala. Čovjek nije rođenjem
povijesno biće koje uranja u neko objektivno
transcendentalno vrijeme, niti smrću izlazi iz vremena
koje i dalje postoji, nego zato jer je čovjek (tubivstvovanje, Da-sein u Heideggerovoj terminologiji)
izvorno ili egzistencijalno vremenit, ima on uopće
povijest kao tip djelovanja i događanja različitog od
drugih oblika života. Čovjek nije određen mehaničkim, objektivnim vremenom prirodnih znanosti,
niti gramatičkim vremenom, koje trajanje transkribira
u prošlost i budućnost, nego zato jer je vremenit može
uopće razlikovati te gramatičke i mehaničke ekstenzije vremena. Kao egzistencijal, vrijeme utječe na
ljudsko ponašanje u svijetu. Koselleck će ovaj
Heideggerov uvid iz Bivstvovanja i vremena razviti u
smjeru razumijevanja odnosa između trajanja i
njegova prikaza u mediju vremena. Prezentni doživljaj
prošlosti u sjećanju vraća prošlost u sadašnjost kao
medij u odnosu prema kojem se oblikuju sva
vremenska razlikovanja na prije i poslije. Vrijeme, ma
kako mjereno, svagda je forma temporalizacije
(modalizacije) žive sadašnjosti, odnosno onoga što
doživljavamo isključivo u prezentu, sada i ovdje, kao
mediju djelovanja. Vrijeme je prikaz sadašnjosti,
njezino premještanje ili prebacivanje u futur ili perfekt
kao literarno jezične medije. Sadašnjost prethodi
budućnosti i prošlosti kao svojim gramatičkim
stilizacijama: sve što je bilo i što će biti dogodilo se
već prije u sadašnjosti. Vrijeme stoji upravo u funkciji
diferenciranja različitih događaja kao sadašnjih,
prošlih i budućih.
Mario Kopić
Život i fikcija
“Spomenici, postavljeni za vječnost, najviše svjedoče
o prolaznosti.”
Reinhart Koselleck
Reinhart Koselleck (1923-2006), filozof, historičar,
svjedok vremena, utjecao je kao malo tko na
poslijeratno njemačko pokoljenje. A ključ se tog
utjecaja nahodi ponajprije u njegovu nastojanju da
rasvijetli strukturu povijesnog doživljavanja. Iz te
perspektive historiografija kod Kosellecka postaje
rekonstrukcijom povijesnog doživljavanja, a budući
da nam je povijesno doživljavanje u najvećem broju
slučajeva ostavljeno u obliku pisanih dokumenata, ona
naposljetku postaje – povijest pojmova. Pojmom
''semantika povijesnih vremena'' Koselleck je označio
zadatak pred kojim se nužno nalazi svaki pokušaj
razumijevanja prošlosti. Jer, kako je napisao u
predgovoru za zbirku svojih radova Prošla budućnost:
Uz semantiku povijesnih vremena (Vergangene
Zukunft: Zur Semantik geschichtlicher Zeiten), ''izvori
prošlosti nam doduše neposredno govore o djelima i
mislima, o planovima i događajima, ali ništa o
povijesnom vremenu''. A povijesno vrijeme nije
nikakva objektivna struktura unutar koje se potom
odvija naše ''subjektivno'' doživljavanje. Semantika
središnjih pojmova u kojima se nataložilo iskustvo
povijesnog vremena imala bi doprinijeti rasvjetljavanju njegove strukture, priopćenju o tome u kojemu
se tipu povijesnog vremena konstituira stanovito
iskustvo i nadasve što samo povijesno vrijeme jest. A
ono se pita o ''povezanosti povijesti i vremena''.
Na pitanje što je vrijeme može se odgovoriti samo u
kontekstu analize medija u kojem nam se vrijeme
pokazuje. Izvan medija vrijeme ne postoji ili naprosto
još nije označeno. Vrijeme je medij senzibilan na
događanja koja se razlikuju trajanjem. Koselleck u
djelu Vremenski slojevi (Zeitschichten, 2000) uvodno
upozorava upravo na taj paradoksalni karakter
vremena kao medija: ''Tko govori o vremenu, taj je
upućen na metafore… Vremenski slojevi upućuju,
poput njihova geološkog obrasca, na mnoge razine
vremenom mjerena različitog trajanja i različitog
podrijetla (auf mehrere Zeitebenen verschiedener
Dauer und unterschiedlicher Herkunft) i sve je to
istodobno prisutno (vorhanden) i djelatno (wirksam)''.
S obzirom na vrstu medija u kojemu se vrijeme
očituje, postoje barem četiri vrste vremenskih
razlikovanja: prirodnoznanstveno, gramatičko, transcendentalno i egzistencijalno. U prirodnim se
12
pozitivizma. Nikakvom se vremenskom distancom ne
može postići objektivnost spoznaje prošlih događaja,
naime podudaranje (adekvatnost) tekstova i događanja. Vrijeme samo povećava distancu između
događaja i njegove deskripcije. Tekstovi osvještavaju
nepremostivi raskorak s iskustvom i sjećanjima
sudionika događanja, ali oni načelno ne mogu prići
bliže onome što se jednokratno i neponovljivo
događalo i dogodilo. Tekstovi su nesumjerljivi s
događanjima.
A to i takvo osvještenje u ovom slučaju nije išlo bez
osobnog uloga.
U dnevnim novinama Frankfurter Allgemeine
Zeitung pedeset godina nakon završetka Drugog
svjetskog rata objavio je Koselleck pod naslovom
Užarena lava (Glühende Lava) intrigantnu autobiografsku skicu. Za Kosellecka je, rođenog 1923.
godine, i u vrijeme rata vojnika Wehrmachta, Dan
oslobođenja, dakle 8. maj 1945., bio ujedno i dan pada
u zatočeništvo. Opisuje kako su Amerikanci predali
Rusima njegovu jedinicu koja je potom, u velikoj
koloni zarobljenika, krenula prema Istoku. Ratni
zarobljenici su promarširali pokraj Birkenaua i stigli
naposljetku do Auschwitza, gdje su se porazmjestili
po logorskim barakama. Za Kosellecka ime
Auschwitz tada nije imalo nikakvo značenje.
Njemački zatvorenici tek će od Rusa doznati da su u
Birkenauu plinom umoreni milijuni ljudi. Mnogi su
zatvorenici smatrali da je to sovjetska propagandna
laž, ali ne i sam Koselleck. On je, kako piše, spontano
(spontan) bio uvjeren u istinitost tih riječi i opisuje
razmjere pod kojima ga je u Auschwitzu istina o tom
mjestu pogodila gotovo fizičkom snagom. Jedan
nekadašnji poljski zatočenik koncentracijskog logora,
postavljen da nadzire njemačke ratne zarobljenike,
tjerao ih je da rade što brže. Jednom je zgrabio neki
podnožnjak (Schemel) i podigao ga prijeteći u zrak.
No prije nego što će ga razbiti o Koselleckovu glavu,
naglo se zaustavio i rekao: ''Was soll ich dir schlaggen
Schäddel ein, ihr habt ja vergasst – Millionnen'' (Što
bih ti trebao tresnuti u glavu, kad ste vi umorili
plinom – milijune). Podnožnjak je odletio u kut i
razbio se. Koselleck nastavlja: ''Schlagartig – wörtlich
– war mir klar, daß er die Wahrheit sprach. Vergast?
Millionen? Das konnte nicht erfunden sein'' (U trenu,
doslovce, bilo mi je jasno da govori istinu. Umorili
plinom? Milijune? To se nije moglo izmisliti).
I Koselleck zaoštrava stav o istinitosti svojih
sjećanja: ''Postoje iskustva koja se kao užarena masa
lave (als glühende Lavamasse) ulijevaju u tijelo i
tamo zgrušavaju. Neopoziva (unverrückbar), ona se,
nepromijenjena, mogu nakon toga odande prizvati u
svako doba (jederzeit). Nema puno takvih iskustava
koja je moguće prevesti u autentična sjećanja; ali kad
to uspije, onda ta sjećanja počivaju na osjetilnoj
prezentnosti (sinnliche Präsenz). Miris, okus, zvuk,
osjećaji i vidljivo okolno polje, ukratko sva osjetila
Mi se kao egzistencije zacijelo ne možemo vratiti u
prošlost. S njom se možemo ophoditi samo kao
tumači žive sadašnjosti u kojoj živi i ta ''prošlost''. To
znači da za Kosellecka povijesni izvori djeluju u
sadašnjosti u smislu istovremenosti neistovremenoga
(Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen). Drugim
riječima, sadašnjost nije maska koja skriva atavizme
prošlosti koji iza nje djeluju, nego prije obrnuto,
prošlost je krinka iza koje nastupaju nove snage
sadašnjosti. Taj je paradoks formuliran stavom o
istovremenosti neistovremenog, prema kojem je i
najdavnija prošlost prisutna samo ako je sastavni dio
života sadašnjice. Sve drugo je mrtvi literarni
simbolički historiografski materijal što tavori u
bibliotekama i muzejima. Nema dakle historije u
smislu davne prošlosti. Postoji samo u sadašnjosti
prisutna prošlost, samo živa sadašnjost iz koje se
proglašava što je živa, što pak mrtva ili prešućena
prošlost, a što sadašnjost i budućnost. Prošlost i
budućnost su temporalizacije sadašnjosti. U tome je,
prema Kosellecku, sav smisao poruke historia est
magistra vitae: samo zato što povijest živi u prisutnim
''mentalitetima'', a ne u bibliotekama i arhivima, može
ona poput ''učiteljice'' djelovati na korekciju
djelovanja živih aktera.
Povijesne događaje prošlosti nismo doživjeli, oni se
ne pojavljuju svijesti kao njezini neposredni
doživljaji. Zato je besmisleno neponovljive jednokratne povijesne događaje suvremenosti tumačiti primjerice pojmovima Aristotelove Politike ili Nikomahove
etike, odnosno aplicirati Aristotelove pojmove na
posve drukčije povijesne prilike. Povijest nam je
dostupna samo u aktualnim doživljajima artefakata i
tekstova u kontekstu aktualnog svijeta života (Lebenswelt). Tih se doživljaja historičar mora strogo držati,
jer svako zaključivanje preko u doživljaju prisutnih
fenomena svijesti vodi u besmisleno fabuliranje i
skandaloznu neodgovornost prema humanitetu.
Historičar zato treba strogo razlikovati tekst od stanja
stvari unesena u tekst, gramatički prezent (gramatičku
dekonstelaciju, prema Davoru Rodinu) od djelatne
izvangramatičke moralne i političke djelatnosti u
prezentu. Tekstovi i (moralna i povijesna) događanja
što ih tekstovi prikazuju dva su posve različita,
inkongruentna medija i traženje uzročnosti među
njima je besmisleno. S druge strane, držeći se
doživljenog teksta kao medija, historičar može
slobodno nastaviti s ''ljuštenjem luka'', odnosno
nastaviti slobodno interpretirati i reinterpretirati tekst
sa stajališta žive sadašnjosti i tako konstitutivno
proširivati njegovo značenje i time u tekstu otkrivati
propuštene prilike opisane povijesti. Ta nova značenja
semantički utječu na kultiviranje humaniteta, promjenu ponašanja sada i ovdje djelatnog ljudstva.
Prema Kosellecku, pojam povijesne distance,
navodno potrebne da bi se povijesnim događajima
objektivno pristupilo, tvorevina je historicističkog
13
mora diferencirati ova tri različita simbolička oblika
danosti historijskog materijala, jer se u tim različitim
medijima ''materijal'' prošlosti pojavljuje na različite
načine.
Govor je kao oblik danosti događaja sastavni dio
situacije u kojoj se nešto zbiva. Događaj je vezan uz
konkretnu situaciju (hermeneutička situacija) koja je
jednokratna i neponovljiva, a govor je sastavni dio te
situacije. S nepredvidivom promjenom situacije
mijenja se i govor, on ne slijedi slijepo logiku jezika,
nego u nepromjenljivim i nepredvidivim okolnostima
situacije utječe na logiku. Govor respektira gramatiku
i logiku jezika, jer bi u protivnom bio nerazumljiv, ali
situacija djeluje semantički na logiku, prisiljavajući je
svagda na adaptaciju situaciji. Govor je ograničen
dvjema okolinama, gramatičkom i hermeneutičkom
situacijom (situacijom sada i ovdje), i mora interpretativno reagirati na obje.
Jezik je pak neovisan o hermeneutičkoj situaciji u
kojoj se odvija. Može se govoriti o atentatu u
Sarajevu, bici na Neretvi ili o stanju na frankfurtskoj
burzi neovisno o lociranosti govornika koji o tome
govori. Jezikom se možemo osvrtati na govore kojima
nismo prisustvovali ili ih nismo čuli. Jezik je
odgovoran gramatici i logici, ali je kao jezični akt
tematski neovisan. Jezik nije čvrsto prikovan uz neki
sadržaj, ali je odgovoran pred publikom kojoj govori.
To nam je dobro egzemplificirao njemački literarni
teoretičar Heinz Schlaffer u knjizi Pjesništvo i znanje
(Poesie und Wissen) na primjeru pjesnikinje Sapfo.
Kada je deklamirala svoje stihove, aliterarni Grci su
smatrali da ona zbori istinu, jer su s njom dijelili isto
životno iskustvo. Kada su nakon njezine smrti glumci
recitirali njezine stihove, Grci su smatrali da Sapfo
laže, jer ono što su sada čuli nije više bilo u skladu s
njihovim neposrednim iskustvom, budući da je ono
davno minulo. Schlaffer, naime, želi pokazati kako su
nepismeni recitatori grčke mitologije dijelili isto
iskustvo događaja kao njihovi slušatelji (fonocentrizam), koji su svaki čas mogli intervenirati u
kazivanje rapsoda, ukoliko se ono ne bi podudaralo s
njihovim iskustvom događaja o kojima je rapsod
pjevao, dodajući kazivanju nove aspekte koje
slušatelji nisu odobravali, jer ih nisu imali u svojoj
memoriji. Sve dakle što odstupa od iskustva slušatelja
podložno je neposrednoj kritici: u odnosu na iskustvo
publike rapsod ili laže ili govori istinu. Kada su
kasnije mitovi bili zapisani, došlo je do rastakanja
jedinstva između slušatelja i rapsoda koji su se
preobrazili u recitatore. ''Ep pripovijeda (erzählt)
mitove, tragedija interpretira mitove''. Budući da je
tekst tragedije već bio napisan, a izvedba pomoću
režije i spektakla pozornice služila dočaravanju zbilje,
to je publika znala da je sve to samo igra ili fikcija
zbilje, što nipošto nije bio slučaj u izvornoj mitologiji.
''Pjesništvo je u pisanoj predaji kao puki tekst izgubilo
sve što ga je isprva okruživalo: posebne okolnosti
ponovno se bude, u ugodi ili boli, i nije potreban
nikakav rad pamćenja (Gedächtnisarbeit) da bi ona
bila i ostala istinita''.
Od ovih neposrednih sjećanja, koja se kao lava
ulijevaju u tijelo, Koselleck razlikuje jezično posredovana sjećanja. Dok prva neodređeno dugo zadržavaju
svoju osjetilnu evidentnost, svoju ''prezentnost istine'',
dotle se druga putem ponovljena pripovijedanja (tj.
historije) učvršćuju, ali pri tome vremenom gube
svoju osjetilnu snagu: ''Postoje, dakako, brojna
sjećanja koja sam često pripovijedao i ponavljao, ali je
osjetilna prezentnost istine (sinnliche Wahrheitspräsenz) iz njih davno iščezla. Čak i za mene samog
ona su još samo literarne povijesti, mogu im, slušajući
samoga sebe, jedino pokloniti povjerenje. Za njihovu
osjetilnu izvjesnost (sinnliche Gewißheit) više ne
mogu jamčiti''.
Dok je znanje priopćivo jezikom, dotle tjelesno
pohranjena iskustva, sa svojom snagom doživljenog
dojma i svojim apsolutnim karakterom, ostaju naposljetku nepriopćiva i nezamjenljiva. Doživljavaju se
kao posebno vjerodostojna zato što zadržavaju
radikalno individualno opažanje prošlih realnosti, a
time istodobno jamče i za unikatnost vlastite egzistencije.
Koselleck će ovu razliku, ova dva skladišta pamćenja za sjećanje, privesti do teorijskog usijanja u
svojoj posthumno objavljenoj knjizi Povijesti
pojmova: Studije o semantici i pragmatici političkog i
socijalnog jezika (Begriffsgeschichten: Studien zur
Semantik und Pragmatik der politischen und sozialen
Sprache) iz 2006. godine. Kao ishodišno je postavljeno pitanje: kako postupati s poviješću prikazanom
jezikom i pismom i pritom izbjeći pad u zloćudni
historizam, poistovjećenje povijesnih događanja s
njihovom jezičnom i pisanom dekonstelacijom,
medijem u kojemu su prikazani? Tim se naime
poistovjećivanjem reificira živa subjektivnost uvjetujući je njezinim mrtvim ostacima. Historizam živi
od zaborava subjektivnih konstitutivnih izvora povijesti, a vlastite rekonstrukcije događaja na temelju
proizvoljne interpretacije mrtvih dokumenata uzdiže u
transcendentalni rang preduvjeta mogućnosti povijesti. Tako se od mrtvih dokumenata prošlosti
proizvode ideološki klišeji koji imaju funkciju
nasilnog usmjeravanja suvremenog djelovanja.
Dovoljno je bilo gledati kakve je sve zloćudne
konsekvence imao taj postupak u rukama propagande
u nedavnim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Koselleck stoga razlikuje tri oblika danosti prošlosti:
neposredno doživljenu, pismeno prikazanu ili reflektiranu, i naposljetku metodološku, koja osvještava
te različite oblike danosti ili medija u kojima nam je
sačuvana i prezentna prošlost. Unutar pak medija,
Koselleck razlikuje tri forme simboličke danosti
povijesnog događanja: govor (Rede), jezik (Sprache) i
pismo (Schrift). Historičar, želi li biti vjerodostojan,
14
''kavez'' gramatike i logike isključivo prema strukturnim pravilima same logike i gramatike. Riječima
Ludwiga Wittgensteina iz njegove Filozofske gramatike (Philosophische Grammatik): ''Povezanost
između 'jezika i zbilje' uspostavljena je uz pomoć
objašnjavanja riječi (Worterklärungen), a one pripadaju učenju o jeziku (Sprachlehre)''. I dalje: ''Gramatička pravila ne mogu se opravdati (rechtfertigen)
time što se prikaz (Darstellung) učinjen na temelju
gramatičkih pravila slaže (übereinstimmt) sa zbiljom''.
Pismo nije ni zapisan govor ni zapisan jezik, kako
se dugo smatralo, nego o slušateljima, publici,
hermeneutičkoj situaciji i o vremenu neovisni medij.
Pismo je mrtvo i posve desubjektivizirano i kao takvo,
u odnosu spram promjenljivog i fluidnog ljudskog
iskustva, stabilno i nepromjenljivo. Zato pismo
nipošto nije pouzdano vrelo prošlih povijesnih
događaja. Kao i svaki medij, pismo je ''selektivno
slijepo'' (selective blindness, prema Georgeu Spencer
Brownu), pismo je prisutnost onog isključenog
(Anwesenheit des Ausgeschlossenen, prema Luhmannu) ili, riječima Jacquesa Derride, trag (trace)
koji je ono odsutno ostavilo iza sebe. Ono što je
zapisano, prisutno u tekstovima, nije se nikada
dogodilo onako kako je zapisano, ali i, paradoksalno,
samo ono što je zapisano se dogodilo, sve drugo
(nezapisano) prepušteno je zaboravu ili je izloženo
stalnim promjenama tumačenja i postoji i dalje kao
fragilna nit prema neprozirnoj tmini prošlosti. Drugim
riječima, ističe Koselleck, ''povijest se ne zbiva
(vollzieht) bez jezika, ali nikada nije s njim identična
niti se može na jezik reducirati''.
Jezik i ono izvan-jezično postoje usporedno kao,
lumanovski rečeno, sistem i okolni svijet (Umwelt).
Rođenje, ljubav i smrt, sitost, glad, pljačka, pobjeda,
ubojstvo i poraz sve su to, kaže Koselleck, ''elementi i
načini zbivanja (Vollzugsweisen) ljudske povijesti'' i
nije moguće nijekati njihovu ''izvanjezičnu prethodnu
danost (außersprachliche Vorgaben)''. Jezik kao medij
jest oblik prikazivanja te izvanjezične okoline,
selektivno slijep per naturam suam. ''Na jezičnim
izvorima račva se put u ono što u prošlosti može biti
uknjiženo kao 'jezično', a što kao 'činjenično'
(tätsächliche) u događanju''. I Koselleck zaoštrava
svoje sumnje u vjerodostojnost pisanih izvora
prošlosti: ''Ono što se analitički može razlikovati,
naime ono jezično (das Sprachliche) i ono predjezično
(das Vorsprachliche), to se zahvaljujući učinku jezika
može 'analogno iskustvu' (erfahrungsanalog) ponovno
povezati. To je fikcija onog faktičkog. Jer ono što se
činjenično zbilo (vollzogen) je, pri naknadnom osvrtu,
realno samo u mediju jezičnog prikaza ... Vazda dakle
vlada dvostruka razlika: između povijesti koja se
zbiva (vollziehende Geschichte) i njezina jezičnog
omogućavanja, te između prošle povijesti i njezine
jezične reprodukcije (Wiedergabe). Određenje tih
razlika je dakako opet jezični učinak (Leistung),
mjesta i vremena, mentalne pretpostavke starodrevne
kulture, udio tijela pri reprezentaciji, kostime, ples i
muziku. Višedimenzionalnost poetske reprezentacije
ne može se vratiti niti onda ako se zapisano glasno
čita, što je u kasnijoj antici bilo uobičajeno. Pismo
nivelira (ebnet) osjetilne diferencije. Gledatelj i
slušatelj nikada ne bi mogao reći ono što je rekao
Aristotel, koji je za potrebe svoje Poetike pjesništvo
studirao iz knjiga: 'Tragedija djeluje, kao i epika, bez
pokreta. Jer može je se prosuditi na temelju pukog
čitanja'''. Zapisani mitovi bitno su se razlikovali od
znanja i iskustva slušatelja (logocentrizam). Oni su
čitane i recitirane mitove smatrali lažnima, jer je
upravo medij pisma razorio izvorno jedinstvo. Drugim
riječima, vječna mitska sadašnjost raspala se u svoje
zapisane vremenske dimenzije, na prošlost, sadašnjost
i budućnost, dimenzije koje vrijede jedino i samo za
gramatički strukturirani medij pisma. Tamo gdje nema
gramatike, dakle kod nepismenih mitskih Grka, tamo
nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne
sadašnjosti i sveprisutnosti (omniprezencije).
Jest, imamo vrijeme, ali prošlost i budućnost su
gramatičke fikcije ili prikazi zbiljskog trajanja života.
Ljudski život ne nastaje ni u prirodnoznanstvenom
(fizikalnom, mehaničkom, numeričkom) ni u gramatičkom vremenu, upravo obrnuto, vrijeme i njegove
ekstaze – prošlost i budućnost – su gramatički prikazi
ili gramatičke dekonstelacije trajanja ljudskoga
neponovljivog života. Taj život može sebe gramatički
prikazivati kao da je bio i kao da će biti, ali istodobno
zna da ne može živjeti jučer, niti da već danas može
živjeti prekosutra. O prošlom i budućem životu
možemo razmišljati posredstvom gramatičkog medija
koji nam omogućuje ugledati, čuti, opipati, okusiti što
je nekoć bilo i što će jednom eventualno biti, ali ti
gramatički prikazi života nisu identični sa zbiljskim
životom.
I dok je, kaže Koselleck, govor neodvojivo prikovan za situaciju u kojoj se govori, dotle je jezik
neovisan o situaciji u kojoj se govori. Publika koja
sluša jezik tolerira to odsustvo zajedničkog svijeta i
iskustva s pjesnikovim konstrukcijama kao licentia
poetica. Dapače, u jeziku je moguće slobodno fabulirati i govoriti besmislice ako su one gramatički
korektno formulirane. U jezičnom umjetničkom djelu
najbolje se manifestira bit jezika kao medija koji se
prema životnoj situaciji odnosi tek semantički ili
komunikacijski, a nipošto ne teleološki (po shemi
sredstvo-svrha) ili kauzalno (po shemi uzrokposljedica). U jezičnim granicama pisac se, neovisno
o životnoj situaciji, može slobodno poigravati
leksikom. I zato jezična umjetnička djela nisu po-uzdano izvorište rekonstrukcije povijesnih događaja.
Ono što je prikazano u jezičnim umjetničkim djelima i
drugim zapisima učinak je slobodne igre autora s tim
medijem. A povijesna se događanja ne zbivaju prema
pravilima gramatike i logike, nego ulaze ili stupaju u
15
Time se ''gubi mit o jednostavnosti izvora (simplicité
de l'origine), mit koji je vezan na pojam izvora
samog: na govor (parole) koji pripovijeda (récitant) o
izvoru, na mit o izvoru, a ne samo na izvorne mitove''.
Ako uzmemo, primjerice, Aristotelove tekstove, tada
znamo da je grčki život u Aristotelovim tekstovima
prisutan isključivo na temelju onoga na što je tekst
kao medij (ili ''radar'') u svijetu života senzibilan, a
ono za što je tekst načelno slijep, o tome nije moguće
na temelju teksta suditi. Tekstovi kao takvi nas ne
ovlašćuju da donosimo definitivne sudove o starim
Grcima jer mi, recimo, nismo doživjeli da su oni
poput primitivne rulje kopulirali s domaćim životinjama, žrtvovali vlastitu djecu kultovima i bacali
neželjenu djecu s Tajgeta u provaliju. Ista se
samoobmana zbiva i u prirodnim znanostima kada one
svoje uvide (zakone) poistovjećuju s istinom same
prirode. Još je Wittgenstein u Traktatu o tome bio
nedvosmislen i odlučan: ''U temelju čitavog modernog
svjetonazora leži obmana (Täuschung) da su takozvani prirodni zakoni objašnjenja prirodnih pojava.
Tako ljudi ostaju pri prirodnim zakonima kao pri
nečem nepovredivom (Unantastbarem), kao stari pri
bogu i sudbini''. U tome besmislenom slučaju možemo
''znanstveno'' raspravljati o prilikama na Zemlji u
razdoblju dok još na njoj nije bilo ni života ni ljudi.
Takva samouvjerena znanost prekoračuje granice
vlastitog medija i znanstveno znanje identificira s
predmetom koji istražuje. Znanost pritom gubi
svojstvo ''radara'', jer oholo odbacuje druge medije u
kojima nam se pokazuje brod koji je očima nevidljiv.
Sa stajališta takve znanosti ''radar'' kao medij ne vidi
ništa što ne bismo mogli vidjeti i očima.
Ukratko, zbiljnost prošlog događanja dostupna nam
je samo kao fikcija. Riječima Heinza Schlaffera: ''Što
nije vezano (verbunden) za život, najlakše nadživljuje
(überdauern) povijest. Fikcije ne stare''. Ta je misao
razumljiva samo kada se prihvati Koselleckova
spoznaja da je sve napisano u odnosu prema zbilji –
fiktivno. Fikcija nije ni utvara ni obmana, nego pismo
ili zapis. Zbilja je u vječnom tijeku, a zapis je
nepromjenljiv. Fikcije su u tom smislu nad-povijesne
danosti. Aristotelova Metafizika i danas je tu u istom
obliku kao i u njegovo doba. Fikcije su povezane
jedinstvenim logičko-gramatičkim pravilom koje
omogućuje kako vezu među samim fikcijama, tako i
manipuliranje tim tekstovima prema pravilima logičko
-gramatičke strukture.
Razmak između fikcije i zbilje obilježen je s dvije
antinomije. Prvo, u fiktivni svijet ne možemo djelatno
(praktički) zahvatiti, već samo na temelju logičkogramatičkih pravila, u suprotnom bismo razorili
granicu između igre i zbilje. Ako publika uleti u
igralište da pomogne svojim ljubimcima, tada je igri
došao kraj. Drugo, literarni svijet fikcija ne možemo
ostvariti, ali ne zato jer bismo ih time trivijalizirali i
onečistili, nego zato što ostvarenje fikcija ili njihova
pripada poslu historičara. Našli smo se u metodički
nerazrješivoj napetosti (unauflösbaren Spannung):
svaka povijest jest u vremenu svojega događanja i
potom, kad se dogodila, i nešto drugo nego njezina
jezična artikulacija; no to drugo je opet spoznatljivo
samo u mediju jezika''. U osnovi tog razlikovanja leži
razlikovanje između označenog i neoznačenog mjesta
ili razlika između poznate i nepoznate okoline nekog
medija, čime je revidirana čitava identitetna ili totalitarna metafizika novovjekovlja. Luhmannovim
riječima iz Politike društva (Die Politik der
Gesellschaft): ''Ontološko jedinstvo vidljivog svijeta,
koje je isključivalo samo nebivstvovanje (Nichtsein),
napušta se kao i teorija znakova koja značenja
znakova mjeri po tome da upućuju na nešto drugo i
time opravdavaju svoju znakovnu ulogu''. Tome
naprotiv, znakovi su autoreferentni sistemi koji svijet
prikazuju autoreferentno kao produkt samog medija, a
ne kao odraz ili reprezentaciju nečega izvan medija.
Jezik je dakle, ističe Koselleck, samo poseban oblik
danosti onoga što je kadro aficirati senzibilitet jezika:
''Jer ono što je dugoročno 'činjenično' djelovalo
(tatsächlich wirksam) i što se promijenilo, to se iz
pismom tradiranih izvora ne može bez daljnjega
izvesti''. Zato povijest pojmova ostaje upućena na
rezultate drugih medija kako bi zadržala u vidu
''razliku između minule zbiljnosti (Wirklichkeit) i
njenih jezičnih svjedočanstava koja se nikada ne
mogu preobraziti u zamišljeni identitet''. Koselleck
naprosto nastoji dokazati otvorenost povijesnog
događanja, i to time što i samu njegovu rekonstrukciju
smatra metodički otvorenom, naime, neovisnom o
nekoj određenoj metodi rekonstrukcije. Tako za
rekonstrukciju prošlih događaja mogu poslužiti ne
samo činjenice, priče ili legende, nego i snovi još
živućih sudionika povijesnih događaja, pa će kao
legitimni historiografski materijal Koselleck uzeti
semantiku snova preživjelih logoraša koncentracijskih
logora, o čemu piše u eseju Teror i trauma: Metodološke opaske uz iskustva vremena u Trećem Reichu
(Terror und Traum: Methodologische Anmerkungen
zu Zeiterfahrungen im Dritten Reich).
Jacques Derrida je u fundamentalnoj knjizi O
gramatologiji, ispitujući fonetsko alfabetsko pismo
kao povijesnog nositelja značenja diferencije, zaključio da ono suodređuje čitavo dobro zapadnjačke
kulture i civilizacije u kojem je amalgamirana sva
znanost, religija, politika, ekonomija, tehnika, umjetnost, pravo itd. To znači da su sve diferencije iz svih
mogućih ljudskih odnosa prema svijetu posve
univerzalistički podvedene pod načelo fonetskog
razlikovanja. U fonetskom pismu mi smo naše
cjelokupno svjetsko povijesno znanje imali na dispoziciji i mogli njime slobodno manipulirati. Sada se
to tako apstraktno, logocentrički reducirano znanje
raspršuje u mnoštvo neočekivanih neposrednih odnosa
i spram svijeta i spram njegova izvornog porijekla.
16
jezik ili kad smo razumjeli neki tekst, tada smo prispjeli na granicu teksta i jezika. Iza te granice ne
postoji u semantičkom smislu ništa: dakle ni ideja ni
transcendentalni uvjeti mogućnosti onoga o čemu
jezik govori. Ne postoji nikakva poznata ili nepoznata
danost koja se u jeziku otkriva, nego je ono što nam
jezik prikazuje jedina i isključiva danost koju nam
jezik kao jezik može pružiti. U svom predavanju o
etici Wittgenstein zaključuje: ''Nešto me tjera da
nasrnem na granice jezika i to je, vjerujem, nagon svih
ljudi koji su nastojali pisati ili govoriti o etici i religiji.
To nasrtanje na zidove našeg kaveza posve je i
apsolutno beznadno (aussichtlos: bezizgledno)''. Ono
čega u jeziku ili pismu nema, za to ne znamo, a ono
što u njemu jest, ono čega u njemu ima, to uzaludno
ištemo izvan njega, jer ono što ćemo naći, slijedeći
jezične ili pismene indikacije, vazda je drukčije
''kvalitete'' od jezika ili pisma. Wittgensteinovim
riječima iz Traktata: ''Što se u jeziku izražava, ne
možemo jezikom izraziti''. Kako nam krasno pokazuje
Kafkina parabola Pred zakonom (Vor dem Gesetz),
nitko u životu neće naći pravdu koja je opisana
jezikom ili zapisana u zakonu. U odnosu na zakon mi
živimo, dodaje Giorgio Agamben, u izvanrednom
stanju, naime permanentno u prirodnom stanju, izvan
ili na rubu zakona, jer načelno ne možemo poistovjetiti zakon i život do razine zakonitog života. Ni
u jednom zakonu, naime, nije opisan konkretan zločin
konkretne osobe. U zakonu nitko ne može naći
deskripciju svog jednokratnog, neponovljivog, posve
osobnog zločina i zato su vrata zakona za pojedinca
načelno zatvorena. Osobne pravde u apstraktnom
zakonu uopće nema pa ipak svi ljudi žele ući u zakon
tražeći ono čega nema: pravdu samo za sebe. Tko je
jednom došao pred vrata zakona, taj će do smrti tu
stajati i čekati na svoju pravdu. Naposljetku svi
umiremo izvan zakona, jer zakon za nas osobno nije
ništa predvidio. Tko je jednom imao posla sa
zakonom, taj ga se nikada neće riješiti. To je jedina
zaslužena i neizbježna kazna. Tko sanja san o nečemu
izvan jezika i teksta, ostaje beznadno zatočen, benjaminovski rečeno, između melankolije i revolucije.
Taj je san za Kosellecka bio odsanjan. Djelujemo u
svijetu koji nam je samo djelomično poznat, kojim
dakle ne možemo disponirati niti ga posvema
prozrijeti, jer smo nepredvidivo su-određeni svojim
selektivnim sljepilom. Sve što jest, prisutno je u
našem znanju, našem iskustvu i našoj osjetilnosti na
odsutan način. Svijet dakako postoji i dalje, ali mi ga
vidimo, budući da smo ''selektivno slijepi'', samo s
naše strane. Kada bismo ga panoptički vidjeli i s druge
strane, ne bismo vidjeli ništa, nestalo bi svijeta i nas u
njemu. Kako je u svojoj kritici svake teorije s
transcendentalnim pretenzijama primijetio Wittgenstein, samo zato što geografska karta nije točan prikaz
područja koje predočuje, ona nam omogućuje
orijentaciju u prostoru. Kada bi karta bila identična
aplikacija na zbilju nije moguća, jer između teksta i
zbilje nema kauzalne i teleološke spone, već jedino
semantička ili komunikativna veza koja upozorava da
fikcija i zbilja žive u inkongruentnim ili asimetričnim
semantikama. Riječima Jacquesa Derride iz Politika
prijateljstva: ''Ne može se učiniti ono što se kaže… Ni
jedan praxis ne korespondira onome što neki lexis o
njemu kaže''. O tome moraju voditi računa upravo
suvremeni povjesničari ako žele izbjeći zloćudni
historizam, postvarenje i ideologizaciju stvarnog
povijesnog događanja: poistovjećivanje ''realiteta'' s
medijem u kojem je prikazan, poistovjećivanje
jezičnih, historiografskih opisa povijesti s povijesnim
događanjem u prezentu. U Povijestima pojmova
Koselleck primjerice kaže: ''Za teoriju i istraživanje
povijesti, koja polazi od jednokratnosti svih događaja
(Einmaligkeit aller Ereignisse) i od neponovljivosti
(Unwiederholbarkeit) političko-socijalne ustavne
zbilje, mora izgledati besmisleno da se antička teorija
države primjenjuje na posve druge prilike''. Nije riječ
samo o besmislenosti takvih teorija, nego o besmislenosti ukidanja jasnog razlikovanja između povijesnog
događanja i njegova prikaza u posve drugom mediju
pisma.
Građansko društvo koje je opisano medijem pisma
može se u skladu s logičko-gramatičkom strukturom
tog medija slobodno interpretirati. Uobičajeno pitanje
koja je od mnogih interpretacija ''istinita'', a koja
''pogrešna'', u tom je slučaju promašeno: nijedna
interpretacija nije ni istinita niti pogrešna, jer se
povijesno događanje ne podudara ni s njegovim
pisanim niti njegovim usmenim prikazom. Zapisana
povijest nije se nikad dogodila onako kako stoji u
historiografskim dokumentima i bilo kojoj njihovoj
interpretaciji. Zato Koselleck može istaknuti: ''O
građanskom društvu moguće je donositi različite
sudove, a da time ipak nisu pogrešni''.
Razlika između minule zbilje i njezinih jezičnih
svjedočanstava nikad se dakle ne može preobraziti u
zamišljen identitet. Jer, kako u Prošloj budućnosti
Koselleck naglašava, ''u povijesti se uvijek zbiva više
ili manje od onoga što je sadržano u datostima
(Vorgegebenheit). O ovom više ili manje prosuđuju
ljudi, htjeli to oni ili ne. Ali time se datosti još ni
izdaleka ne mijenjaju, a kada se mijenjaju, onda je to
tako sporo i dugoročno da se sustežu izravnoj raspoloživosti (Verfügung), načinivosti (Machbarkeit)''. Ne
smije se, marksističkim rječnikom rečeno, identificirati teorija i praksa, pripovijest i događaji o kojima
se pripovijeda, historija (zapis onoga što se dogodilo)
i povijest (ono što se upravo događa), jer to s jedne
strane vodi rezignaciji, budući da se teorija ne može
ostvariti, a s druge strane zločinu, jer se nasilno
ostvaruje (ozbiljuje) ono što se ostvariti ne da. Oni
koji su Marxov Kapital razumjeli kao prednacrt za
djelovanje i pokušali ga tako ozbiljiti, okončali su u
monstruoznim zločinima. Kad smo razumjeli nečiji
17
prostoru koji prrikazuje, bilaa bi nepregledna, kao i
prostor koji prikkazuje, i stog
ga bi bila bessmislena. Na
drugi pak načinn taj oprez u zaključku svog djela
Reaalitet masovvnih medijaa (Die Reealität der
Masssenmedien) izriče Luhm
mann: ''Mi se više ne pitam
mo: što je sluččaj (was ist der
d Fall: što je
j posrijedi),
što nas okružujee (umgibt) kaao svijet i druuštvo. Mi se
štov
više pitamo: kako je moguće informacije (informaccija je difereencija koja čiini diferenciju, prim. M.
K.) o svijetu i o društvu prihhvatiti kao in
nformacije o
reallitetu kada znamo kako
o se one produciraju''.
p
Rijeečju, mi znam
mo kako nasstaju zemljop
pisne karte i
zatoo unaprijed znamo
z
da on
ne nisu točne, pa ih i ne
prih
hvaćamo kao
o realne kartee, iako se jeddino i samo
pom
moću njih moožemo dobro orijentirati. Onaj
O
pak tko
bi geografsku
g
kaartu prihvatio kao istinit (točan) prikaz
tereena, taj bi zaacijelo, poputt maršala Miichela Neya,
kod
d Waterlooa odgalopirao s kirasirima u provaliju
kojaa na kartama nije označenaa.
Što
Š naposljetkku onda uopćće možemo očekivati
o
od
suv
vremenih histtoričara? Jeddino i samo nepouzdanu
reko
onstrukciju prošlosti
p
na temelju
t
različitih medija
kojii principijelnoo stoje u strukkturalno asim
metričnom ili
inko
ongruentnom
m odnosu prema prošlim događajima.
Pro
ošlost je za suvremenog čovjeka redducirana na
seleektivno sljepiilo različitih medija,
m
odnosno različite
med
dijske rekonsstrukcije prošllosti ne prelaaze i načelno
ne mogu prijećii prag vjeroddostojnosti (istinolikosti).
Taj je prijelaz na
n medijski posredovan
p
odnos
o
prema
prošlosti Kosellleck u pog
govoru knjizzi Charlotte
Berradt Treći Reiich sna (Das Dritte
D
Reich des Traums)
izraazio ovako: '''Istraživački kriteriji postaaju trijezniji
(nüchterner), alii oni su možd
da bezbojniji (farbloser)
(
–
man
nje ispunjeni empirijom, iako obećavajju da će više
spo
oznati ili ob
bjektivizirati.. Moralna pogođenost,
prik
krivene zaštiitne funkcijee, optužbe i raspodjele
kriv
vnje (Schuldvverteilungen) historiografi
fije – sve te
tehn
nike svladavvanja prošlossti gube svooj političkoegzzistencijalni odnos,
o
blijed
de (verblasseen) u korist
pojeedinačnog znnanstvenog isttraživanja i hipoteza
h
koje
su vođene analiizama''. Istina, prošlost koju
k
ne možem
mo rekonstruuirati iz reifiiciranih zapisa i drugih
arteefakata prošllosti može u promijenjjenoj formi
izneenada provaliiti u sadašnjo
ost, odnosno napredak se
u promijenjenoj
p
formi možee preokrenutii u prijašnje
stan
nje. Ili, kako bi rekao Gillles Deleuze, preokrećući
Nieetzscheovu teezu o vječno
om vraćanju onoga jednak
koga, vječno se
s vraća ono čega još nikaada nije bilo:
ono
o novo. I taj jo
oš nikad dožiivljeni događaaj ponajbolji
je ključ
k
za razum
mijevanje ono
oga što je bilo
o. Djelovanje
je najrazumljivi
n
ije djelovanju
u samom. Drugim
D
riječim
ma, tek kad sami
s
iskusim
mo nesreću, postaju
p
nam
razu
umljive bivšee i tuđe nesrećće.
I zato su guubitnici povijjesti, prema Kosellecku,
svagda bolji histtoričari nego pobjednici
p
poovijesti. Dok
je historija
h
pobjeednika ''kratkkoročno usreddotočena'' na
onaaj ''slijed dog
gađaja koji im je, snagoom njihovih
uspjehaa, donio pobjjedu'', historiiografija (Gesschichtsschreib
bung) gubitnikka je komplekksnija i instruuktivnija.
Iz ''njihhovih iskustvenih dobiti (E
Erfahrungsgeewinnen)
što su ih morali prrihvatiti'', rađđaju se, naim
me, uvidi
''koji sv
vjedoče o duugoročnijem trajanju, a time
t
i o
većoj snazi objašnjenja (Erkllärungskraft). Mogu
povijesst – kratkorročno – praaviti pobjednnici, no
historijska spoznajnna dobit (E
Erkenntnisgew
winne) –
dugoročno – potječee od pobijeđen
nih''.
To jee bio zavještaj
aj Reinharda Kosellecka
K
njemačkoj
poslijerratnom pokoljjenju. A nam
ma ovdje i sadaa više no
poučann.
Reiinhart Kosellleck
1923 - 20066
nomskom, socijalnom i političkom sistemu. Tako
kulturna specifičnost ili čak različitost (p)ostaje ona
glavna pokretačka sila i u trenucima kada se povijesne
okolnosti stubokom mijenjaju. Da se modernost pojavila najprije u Evropi, kada je renesansa prekinula s
“tradicionalnom” kulturom, kojom je dominirala
ideologija prinosa (tributary mode of production), i
konstruirala se na principu da ljudska bića, individualno i kolektivno, sama prave svoju povijest, ne
mora biti sporno. Isto tako ne mora biti sporno da put
prema demokraciji (koja je po definiciji moderna)
podrazumijeva i sekularizam, tj. odvajanje religije od
države. Ali modernost je proizvod nastajućeg kapitalizma i razvija se u najužoj vezi s njegovom
svjetskom ekspanzijom! Specifična logika glavnih
zakonitosti koje vladaju širenjem kapitalizma vodi do
rastućih nejednakosti i asimetrija na globalnom nivou.
Društva na periferiji – a mi kao poluperiferija, tj.
unutrašnja periferija centra, to sada uporno odbijamo
vidjeti – ulovljena su u zamku nemogućnosti dosizanja i postajanja istima kao društva u centru.
Povratno, ta distorzija utječe i na modernost, kakva je
ona u kapitalističkom svijetu i kako se shvaća na
periferiji. Tako evrocentrični kulturalizam – recimo u
radu velikog sociologa Maxa Webera – još uvijek
tvrdi da je primjerice protestantska etika izvor
društvenih transformacija koje su nas odvele u
modernost. Iako je istina – podsjeća Amin, ali i drugi
marksisti – upravo suprotna! Religijske interpretacije
više su proizvod nužnosti društvenih transformacija
negoli njihov uzrok. Glavna Aminova teza glasi: sama
modernost je danas u krizi zato što su kontradikcije
globaliziranog kapitalizma narasle do takvih razmjera
da ugrožavaju sam opstanak civilizacije. “Kapitalizam
je imao svoj dan”, kaže on, no destruktivna dimenzija,
koju je njegov razvoj uvijek sadržavao, sada je daleko
prevagnula i dominira nad onom konstruktivnom. Taj
je sistem dotrajao i u ruinama, što ne znači da će se
sam od sebe slomiti. Buržoaska ideologija odavno je
odustala od svojih izvornih univerzalističkih ambicija
i sada se zadovoljava postmodernim diskursima, o
navodno ireducibilnim “kulturnim specifičnostima”.
Stati na branik univerzalnih vrijednosti danas ne znači
stati na branik Evrope, već podrazumijeva ekonomsku, društvenu i političku rekonstrukciju svih društava
u svijetu.No umjesto toga na djelu je “liberalni virus”,
ogromna redukcija društvene organiziranosti na samo
nekoliko principa, poput slobode (liberty), shvaćene
kao slobode privatnog poduzetništva i vlasništva
(property). Ova redukcija rezultat je regresije koju je
doživjela ideologija modernizma, ali s kojom se ne
moramo, pa onda i ne možemo pomiriti!
Ne želimo li da evrocentrične deformacije u
dominantnom pogledu na svijet završe u pukoj
“amerikanizaciji svijeta”, kako Amin zove vladajuće
stanje permanentnih ratova i genocida, moramo se
“odvezati” (delinking) od sadašnjih centara svjetske
Srećko Pulig
Ideja Evrope
i naša ljevica
Gdje naivni su oni glupi dani
kada smo, davno tome, sanjali
o leopardski, zmijski otrovnoj,
o zlatnoj, čudnoj, tajanstvenoj Evropi?
Evropa leži mrtva: Evropa godine tisuću devet
stotina četrdeset i druge
Miroslav Krleža
Na početku svoje voluminozne studije “Novi Stari
svijet”, napisane u osvit aktualne ekonomske krize
2009. godine, od koje smo posudili naslov za okrugli
stol i ovaj broj Aktiva[1], britanski teoretičar Perry
Anderson konstatira da što se Evropa više integrira,
teže je o njoj misliti i pisati. U međuvremenu su se
silnice integracija i dezintegracija dodatno zaoštrile,
nimalo ne olakšavajući pristup problemima. Evropska
unija prostire se sada na 28 država, nejednake veličine
i snage, koje daju složen okvir kontinentu, kakav ne
postoji nigdje drugdje. Ta unikatna struktura toliko
zavodi da se termin “Evropa” danas često upotrebljava za spominjanje EU-a, iako je svima jasno da to
nisu međusobno zamjenljivi sinonimi.
Kada govorimo o evropskoj ideologiji, u smislu
postojanja jednog “evropskog duha” ili za sve
obavezujućeg “naslijeđa Evrope”[2], kako su o tome u
prošlosti pisali veliki filozofi i znanstvenici, u stvari
se najčešće krećemo u zoni evrocentrizma, kao što o
tome inspirativno piše egipatski ekonomist i politolog
Samir Amin.[3] Taj evrocentrizam samo je jedan od
oblika vladajućeg kulturalizma, jedne naoko koherentne i holističke teorije, bazirane na hipotezi da
postoje kulturne invarijante, sposobne da opstanu kroz
i preko mogućih transformacija u jednom eko19
svojih nacionalnih tvorevina. U koju grupu spadaju
države Jugoslavije, nije teško zaključiti.
I tako je EU, tvorevina prostorno i stanovništvom
veća od povijesnog Rimskog Carstva, (p)ostala, kako
je to volio reći svojedobni predsjednik Evropske
komisije Jacques Delors, “neidentificirani politički
objekt”, politički golem, koji karakterizira ogroman
ponor između evropskih institucija i njenih građana.
Jer sva ispitivanja javnog mnijenja, ma kako ograničena i manipulativna bila, pokazuju polagani ali
uporni pad u sudjelovanju građana na evropskim
izborima, da ne govorimo o općem padu sudjelovanja
u institucionalnom političkom životu, procesima
donošenja odluka ili njihovom razumijevanju uopće.
Tu se otuđenost može prihvatiti neutralno, kako se
čini da to radi Anderson, ali i kao namjerno proizvedene filtre i cenzure, postavljene između masa i
tzv. elita. Taj problem, shvaćen i kao problem tenzija
koje se proizvode između dva nivoa Evrope, onog
nacionalnog i onog nadnacionalnog, otvara posebne
analitičke dileme u pokušajima rekonstrukcije recentne historije našeg prostora. Političko administriranje,
pretočeno u zakonodavstvo na nivou EU-a, sigurno
odavno utječe na život sviju. No politički život u
striktnijem smislu odvija se još uvijek predominantno
na nivou zemalja članica i onih koje bi to htjele
postati. Malo je refleksije koja zahvaća oba ta nivoa
istovremeno, a baš time se bavi rad Andreje Živkovića
u ovom Aktivu (Budućnost traje dugo; Kratka istorija
evropskih integracija). Stvar ne olakšava velika
produkcija, od Bruxellesa financirane, pristrane
“evropske ideologije”, interdisciplinarnog strukovnog
i publicističkog profila. Još manje pomaže vulgarni
eurokonformizam naših mainstream medija, koji
dosiže trenutke inducirane euforije – euroze, u
razdoblju pristupanja novih zemalja članica. A
slabljenje javne sfere posvuda sigurno ne koristi
unapređenju javne i demokratske diskusije o evropskim poslovima. O tome na primjeru Slovenije piše
Primož Krašovec (Nekoliko proturječja europske
ideologije).
moći na zalazu. A mi činimo, ne više samo svojom
slobodnom voljom, baš sve suprotno.[4]
Kraj “Novog evropskog stoljeća”
Sve to, naravno, nije slučajno, a snaga zavođenja,
još do prije nekoliko godina, nije bila mala. Primjer
koji u “Ishodima” prvog poglavlja svoje knjige
spominje Anderson, imao je puno naših “lokalnih”
pandana. Jedan ideolog britanskog Trećeg puta ovako
piše još sredinom prošlog desetljeća[5]: “Zamislite
svijet mira, prosperiteta i demokracije… Ono što vas
molim da zamislite je Novo evropsko stoljeće.” Do
njega će doći zato što Evropa reprezentira sintezu
energije i slobode, koju donosi liberalizam, sa stabilnošću i blagostanjem, koji dolaze od socijalne
demokracije. Kako svijet postaje sve bogatijim, a
ljudske potrebe udaljavaju se od osnovnih prema
višima, evropski način života postaje sve više neodoljiv za sve ljude svijeta. Zato će se oni, ma gdje bili,
pridružiti EU-u u izgradnji tog “Novog evropskog
stoljeća”.
Samo nekoliko godina kasnije, ovom razmišljanju
možemo pridružiti sada već općenitu konstataciju:
ništa se ne čini daljim od istine od ovakvog pjevušenja. Pa kako je bilo moguće takvo samozadovoljstvo, takav narcizam, u kojem se nečiji lik
reflektiran na površini vode mogao činiti transformirajućom silom planeta? Stvarni izazovi mogu potaći i
na nadrealne snove i na borbu i povezivanje sa stvarnim uzrocima.
Za Andersona tri su centralna problema nastala
posljednjih godina oko kojih se vrti neizvjesna
budućnost EU-a. To je nastanak i gotovo odmah
potom i kriza monetarne unije, kako je ona zamišljena
u Maastrichtu; povratak Njemačke, izazvan ponovnim
ujedinjenjem, kao vodeće evropske sile; sami proces
širenja EU-a na nekada tranzicijske, postsocijalističke
zemlje. Gledano s bivšeg Zapada, mi smo, smješteni
naknadno u bivši Istok, pa kao takvi “integrirani” u
EU, očito dio problema i krize Evrope kakva je sada.
S naše strane stvar se, vidjeli smo, može i obrnuto
postaviti. No zajednica država u kojoj nije jasno je li
njena nevoljkost da primi nove članove veća od
nevoljkosti tih istih kandidata da joj se priključe ili je
situacija obrnuta, sigurno nije obećavajuće mjesto
budućeg dobrog razvoja. Toliko različito od poslijeratne situacije u Zapadnoj Evropi, koju opisuje
britanski historičar Alan Milward[6], kada je trend
uključivanja radnika, seljaka i srednje klase u
evropske političke nacije bio uzlazan. Evropa se
ujedinjavala, iako je naknadnom pameću sada jasno
da su iste procese mnogi od onih koji su se bavili
“evropskom arhitekturom” vidjeli različito. Tako je za
jedne evropsko naddržavno ujedinjenje vodilo, u
pozitivnom smislu, u postnacionalnu situaciju. Dok su
drugi EU vidjeli prvenstveno kao garant očuvanja
Novi početak naše ljevice?
Nastavimo li od kraja – sadašnjeg stanja u koje smo
nekritički zapali – jasno je kako je ideja Evrope u
našoj recentnoj povijesti već barem dva puta
zloupotrebljena, uvijek u okviru kulturalističkih
evazija politike u provincijalizam i fundamentalizam.
Najprije 1980-ih, kroz ideologem Srednje Evrope[7], a
onda i 1990-ih kao orijentalistička varijacija na temu
opreke Evropa/Balkan.[8] Ta se varijacija – govore u
ovom Aktivu Rastko Močnik i Primož Krašovec – ni u
“evropskoj Sloveniji” ne stišava, već s ulaskom
Hrvatske u EU ponovo snaži. Sada, kada i Hrvatska
“odlazi s Balkana”, taj je prostor ponovno predmet još
opasnije antikomunističke fantazme kao “mentalitetni
ostatak socijalizma”.
20
nemoguće: da prihvatimo razaranje jedne federativne
evropske socijalističke alternative – što je bila zadnja
Jugoslavija – kao svršenu činjenicu, e da bismo se
učlanili u jedan drugi panevropski naddržavni projekt,
koji će propasti ne usvoji li barem nešto od napuštenog socijalističkog naslijeđa. Onog istog koje smo,
uz malu pomoć euroatlantskih prijatelja, upravo
razorili.
Odgovarajući negdje na pitanje odnosa naše ljevice
spram EU-a, ekonomist i povjesničar Goran Musić
poslužio se usporedbom: kao što svatko ozbiljan mora
razlikovati državu Južnih Slavena stvorenu kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od
države balkanskih radnika i seljaka nastale u Narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana
razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog
kapitalizma integracijom odozgo od nove Evrope,
stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji
u njoj žive.
Tko su i što su dakle naši – istovremeno u
nacionalnom, postnacionalnom ili “samo” (post)jugoslavenskom kontekstu – današnji lijevi mislioci?
Treba li ih tražiti samo među ponovno nastajućom
akademskom ljevicom, istovremeno privilegiranom i
marginaliziranom, ili i u političkim organizacijama? I
kojim? Strankama, nevladinim organizacijama,
sindikatima? U medijima? Ukratko, u Evropi zamišljenoj odozgo ili Evropi odozdo? To su neka od
pitanja na koja pokušavamo odgovoriti, u nadi da
ćemo se time i sami kvalificirati za neku od propitanih
kategorija.
Govoreći o Evropi kao o “nijemom brbljavcu”,
Boris Buden tvrdi da Evropa iz lijeve perspektive nije
po sebi ni dobra ni loša opcija – sve ovisi o tome što
se s njom, odnosno u njoj politički napravi. Na
primjer, članstvo u EU-u može ubrzati i pospješiti već
uznapredovali gubitak nacionalne suverenosti
uključujući i daljnje, nepovratno rastakanje nacionalnih vrijednosti. Što će se dogoditi s hrvatskim
jezikom, tim, kako se vjeruje, temeljem hrvatskog
identiteta? Što se zapravo događa s nacionalnim
jezicima u EU-u? I to naizgled marginalno pitanje
također je vrijedno lijevog promišljanja danas (o tome
govori Budenov tekst Prevođenje s onu stranu
Evrope). U svom nastupu na okruglom stolu, koji
nažalost nije dokumentiran u tekstu ovog Aktiva,
Branimir Stojanović bio se zauzeo za dekonstrukciju
koncepta “evropskog građanina”. “Jedina šansa
Evrope da opstane je da potpuno otvori svoje granice
za sve”, rezimira on analizu Deleuzea i Guattarija,
čime bi se hegemonija koncepta građanina najzad
dovela u pitanje. Unutrašnja granica Evrope je
koncept građanina, odnosno civilnog društva: građanin je koncept koji je ime za privilegije biti posjednik
i biti legalan član nacionalne države. Dekonstrukcija
koncepta građanina već je mišljena unutar jugoslavenske ljevice, kroz koncept društvenog vlasništva,
paradoksalnog vlasništva bez titulara, koji otvara horizont prevazilaženja civilnog društva. Zaborav
koncepta društvenog vlasništva osnova je nestanka
jugoslavenske ljevice, misli Stojanović, a njena konstitucija može se desiti reartikulacijom i mišljenjem
društvenog vlasništva.
Na primjeru jugoslavenske destaljinizacije Ivana
Momčilović propituje što je od namjerno zagonetnog,
ali i svima jasnog, ostavljenog pojma naše ljevice
ostalo danas, u vrijeme naših “evropskih integracija”
(Momenti komunizma; Jugoslovenska destaljnizacija:
Moskva, Pariz, (Artur) London). Iako je od bilješke
“Između levog i desnog poređenja nema”, istrgnute iz
prepiske Koče Popovića i Aleksandra Vuča,
jugoslavenskih nadrealista i komunista, prošlo točno
70 godina, primjer i danas govori protiv prakse da
“polisemični označitelj Levica postaje predmet
konzumiranja sa moderacijom”.
U takvim vremenima kao što su ova naša teško je
govoriti u koordinatama ljevice i Evrope, a ne
pribjegavati stalnoj i nužnoj redefiniciji oba pojma.
Govoriti o pojmu “naše” ljevice, predikatu koji bi
uključio sve one koji se s određenom definicijom
politike iskoraka slažu, moguće je, misli Ivana
Momčilović, od onog trenutka kada se iznova definira
raspon raskoraka od svega postojećeg i oko njega
okupe svi koji taj raskorak čine legitimnim. U formuli
zapitanosti nad odnosom naše ljevice spram ideje
Evrope kriju se dakle dvije nepoznanice. Što je ideja
Evrope, ali i – možda još i više – što je naša ljevica
danas? Naš zapleteni kontekst traži dakle sada od nas
Srećko Pulig – novinar i prevodilac, urednik Aktiva.
Bavio se novinarstvom na Omladinskom radiju, u
Arkzinu, Feralu, Zarezu, Slobodnoj Dalmaciji i
drugdje. Sada u Novostima. Uvijek na neistraženoj
razmeđi između novinarstva i političkog, civilnog i
teorijskog aktivizma, voli vjerovati da je moguće
stvarati praktične posljedice proizvodnjom teorije za
novine.
[1] Okrugli stol nazvan „Novi stari svijet; Ideja Evrope i
naša ljevica“ održan je u nedjelju, 16. decembra 2012. g. u
knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu. Na skupu su
govorili Boris Buden, Ivana Momčilović i Branimir
Stojanović, a moderirao ga je ovaj autor. Za referencu
naslova vidi Perry Anderson, The New Old World, Verso,
London & New York, 2009.
[2] Za takve pristupe, vidi, uz sve međusobne razlike, npr.
kasne radove zagrebačkog praksisovca Milana Kangrge o
biti europskog duha ili njemačkog hermeneutičara HansGeorga Gadamera o naslijeđu Evrope. Za Kangrgu sama srž
moraliteta leži u univerzalnosti, pa se dakle samo na onoj
„sada s građanstvom otvorenoj i realiziranoj pretpostavci“ i
može govoriti o „čovjeku kao čovjeku“. Iz ove teze
proizlazi niz problema u shvaćanju naprednosti odnosno
nazadnosti pojedinih sredina i ljudi, ne na kraju i naše
vlastite. Ili, u drugačijim konceptaulizacijama izraženo, u
shvaćanju centra i periferije svjetskog sistema, sve do nekih
21
gotovo kultur-rasističkih postavki. Zadnju takvu
konceptualizaciju vidi u Milan Kangrga, Nacionalizam ili
demokracija, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,
Sremski Karlovci – Novi Sad, 2002. Za kombinaciju
dubokih uvida u bit evropske znanosti, istovremeno sa još
eksplicitnijim kulturalističkim predrasudama, vidi HansGeorg Gadamer, Naslijeđe Europe, Matica hrvatska,
Zagreb 1997.
[3] Vidi Samir Amin, Eurocentrism; Modernity, Religion,
and Democracy:A Critique of Eurocentrism and
Culturalism, second edition, Pambazuka Press & Monthly
Review Press, Cape Town, Dakar, Nairobi and Oxford &
New York, 2011. Usporedi i slovensko izdanje Samir
Amin, Evrocentrizem; kritika neke ideologije, Založba
Sophia, Ljubljana 2009.
[4] Tako, suprotno, stvari vidi i hrvatski teoretičar i direktor
Subversive Film Festivala Srećko Horvat, koji najavljujući
knjigu koju je napisao zajedno sa slovenskim filozofom
Slavojem Žižekom Was will Europa, za tportal.hr novinaru
kaže: „Godinama plediram za obnavljanje „ljevičarskog
eurocentrizma“. Direktno rečeno: želimo li živjeti u svijetu
u kojem je jedini izbor između američke civilizacije i
nadolazeće kineske, autoritarno-kapitalističke? Ako je
odgovor ‘ne’, jedina alternativa tome je Europa“. Članak je,
sasvim u duhu vladajućeg trijumfalizma primanja Hrvatske
u EU naslovljen ‘Srećko Horvat osvaja Europu’. Vidi na
http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/254552/SreckoHorvat-osvaja-Europu.html
[5] Mark Leonard, Why Europe Will Run the 21st Century,
London 2005.
[6] Alan Milward, The Reconstruction of Western Europe
1945-51, London 1984.
[7] O tome je kritički još 80-ih i 90ih, kada je ideologem
bio na vrhuncu, u nas pisao Boris Buden. Vidi npr. njegove
intervencije u Quorumu i u Bastardu, teorijskom dodatku
časopisa Arkzin, koji je izlazio u drugoj polovici 90-ih g.
[8] Balkanizam je teorijski najpertinentnije opisao Rastko
Močnik, npr. u poglavlju O instituciji, u knjizi Rastko
Močnik, 3 teorije; Ideologija, nacija, institucija, Založba
/*cf., Ljubljana 1999, Prijevod istog naslova na srpski,
edicija Vesela nauka, Centar za savremnu umetnost,
Beograd 2003.Vidi i naš prijevod Institucija „Balkan“ I i II
u časopisu Zarez br. 44 i 45-46, 2000. Za Hrvatsku vidi i
esej M. Rasza & N. Lindstrom, Balkan is Beautiful:
Balkanism in the Political Discourse of Tuđman’s Croatia,
East European Politics and Society, Volume 18, Number 4,
2004. i naš prijevod u časopisu Identitet.
Od terorizma do vlasti
Izdavač: Udruženje Nauka i društvo,
Beograd, 2012.
Knjiga dr Ivane Alcalay Hamas - od terorizma
do vlasti je nau~ni doprinos teorijskom utemeljenju
saznanja o novoj raspodeli mo}i na Bliskom istoku u
savremenim okolnostima uz uva`avanje svih specifi~nosti, od politi~kih do socio-ekonomskih.
Tema knjige formulisana u naslovu Hamas – od
terorizma do vlasti, pripada grupi veoma slo`enih
temata, kako po broju ~inilaca i segmenata, tako i po
njihovoj raznovrsnosti. Obrada teme koja u svom
nazivu sadr`i re~i terorizam i vlast se ve} u pristupu
susre}e sa svim te{ko}ama multidisciplinarnosti. Prisustvo ovih re~i u naslovu obavezalo je autora da
tokom istra`ivanja otkrije osnove i izvore uzro~nika
problema, sadr`inu, oblike, trajnost, intenzitet i umerenost tih ~inilaca, kao i na~in suzbijanja i otklanjanja njihovog delovanja. Kao {to se vidi, autor je
problem kao dru{tvenu pojavu shvatio dinami~ki, kao
proces koji nastaje, razvija se i stalno menja svoje
izraze i varijable. Istovremeno je konstatovano da
nije u pitanju nezavisna pojava, ve} da je terorizam
uvek proizvod ~ovekovog delovanja u odre|enim
situacijama i u relaciji i sadejstu sa bli`im i daljim
okru`enjem u odre|enoj dru{tvenoj stvarnosti i u odnosu sa predmetom delovanja. U tom smislu obrada
fenomena Hamasa pretpostavlja produbljenu analizu
velikog broja op{tih teorijskih pitanja, ali i izdvajanje
tog problema iz konteksta {irokog spektra ostalih
problema vezanih za budu}e pozicije Hamasa.
Intelektualni i saznajni zna~aj prvenstveno je lociran u oblast uo~avanja i analiziranja rizika prouzrokovanih ovim fenomenom po svetsku bezbednost.
Shodno izlo`enom, knjiga predstavlja politikolo{ki
aspekt metoda i tehniku uo~avanja, procene i merenja rizika i posledica koji ovaj fenomen predstavlja
po svetsku bezbednost, na osnovu savremenog metodolo{kog saznanja u metodologiji politikologije, kao i
mogu}nost daljeg osposobljavanja dru{tva i politi~kih
subjekata u uspe{nom preduzimanju kontra-mera.
http://www.novossti.com
/
22
Koga predstavlja Hamas?
Jedno od postavljenih pitanja autora je dolazak
na vlast jedne teroristi~ke organizacije preko demokratskih izbora ~ime se ugrozava dru{tvena bezbednost koja se na osnovu ovog fenomena prou~ava u
okviru politikologije. Odgovor koji je ona dala je
ubedljiv – bezbednost je jedna od fundamentalnih
delaltnosti i funkcija i apsolutan uslov `ivota na
zemlji, a time i strate{ko pitanje unutra{nje i spoljne
politike svake dr`ave i me|unarodnih odnosa. Hamas
je kompletnim preuzimanjem vlasti u Gazi 2007.
godine kroz krvavo obra~unavanje sa neistomi{ljenicima iz Fataha, pokazao da je za njih dru{tvena
bezbednost na poslednjem mestu.
Vi{estruka slo`enost Hamasa zahtevala je od
autora detaljno izu~avanje njegove strukture, kao i
specifi~no prou~avanje kompleksno struktuiranih fenomena koji su raznim me|usobnim vezama i odnosima uslovno objedinili u jednu dinami~nu pojavu.
To je podrazumevalo da se otkrije na koji na~in i
kojim metodama se jedna teroristi~ka organizacija
slu`ila u borbi za osvajanje vlasti. Bilo je neophodno
dati jasne indikatore kako je jedna teroristi~ka
organizacija do{la do vlasti uz mogu}nost da kreira
uslove i vodi politiku, ~ime se daje doprinos novim
liderima da ne ponove takve gre{ke.
Uva`avaju}i ~injenicu da se radi o pojavi koja
pored nacionalne ima i me|unarodnu dimenziju,
knjiga ubuhvata stavove i mi{ljenja zemalja Bliskog
istoka kao i svetskih sila koje su sa velikom pa`njom pratile demokratske izbore odr`ane u Gazi
2006. godine i sa nepoverenjem do~ekale rezultate.
Knjiga je u cilju ustanovljenja uzro~no posredni~kih veza izme|u pojave koja je predmet ovog
istra`ivanja i ~inilaca koji je prate, nastojala da identifikuje dru{tveno istorijske okolnosti nastanka ovog
fenomena i njihove fundamentalne principe. Hamas u
svojoj povelji promovi{e nasilje i obavezu d`ihada,
kao svetog rata protiv neprijatelja islama, uz strategiju – Alah je meta, profet je model, Kuran je
ustav. Knjiga opisuje razliku izme|u onoga {to zovemo "politi~ko i vojno krilo Hamasa", jer su oba
tesno povezana u jedinstvenu celinu. Pokazuje da
politi~ko krilo obezbe|uje vo|stvo i religioznu opravdanost, dok vojno krilo izvr{ava napade bomba{a
samoubica u izraelskim autobusima, restoranima i
prodavnicama.
Uporedna analiza obuhvatila je na~in kori{}enja
dobrovoljnih fondova Hamasa i pokazala je kako
jedan deo donacija finansira dawa servis, a drugi
odlazi na podr`avanje teroristi~kih napada. Ovaj
servis se koristi za regrutovanje i socijalizaciju novih
bomba{a samoubica pokazuju}i i na~in na koji dr`ave, sponzori terorizma, otvaraju fondove i podr`avaju
Hamasov cilj i u SAD, Evropi i Saudijskoj Arabiji
kao i dr`avama Golfa.
Hamas je sofisticirana ratna ma{ina koja je u
potpunosti posve}ena terorizmu kao modusu
operandi, koriste}i teror kao politi~ko oru`je protiv
Izraela, ali isto tako i protiv palestinskih neistomi{ljenika. Od ranog detinjstva palestinska deca
su izlo`ena sistematskoj ideolo{koj, politi~koj i religijskoj indoktrinaciji, vojnom i teroristi~kom treningu
i regrutovanju u samoubila~ke grupe koje ~ekaju da
budu aktivirane protiv neprijatelja Hamasa. Hranjeni
mr`njom, njihovi `ivoti su posve}eni samo mu~eni{tvu i smrti, da se kroz teroristi~ke napade `rtvuju
i ubiju za njihovu stvar.
Hamasov sistem indoktrinacije je efikasan. U zamenu za finansijsku i ideolo{ku podr{ku, Hamas je
postao vlasnik du{a i tela mladih fanati~nih regruta
do njihove kona~ne `rtve, koja osna`uje Hamas kao
politi~ku, radikalnu, fundamentalisti~ku i teroristi~ku
organizaciju, koja slabi i delegitimizuje palestinsku
borbu za kreiranje nezavisne dr`ave.
Ova knjiga je analiza korena, karaktera i metoda
Hamasove organizacije. Pokazuje kako Palestinska
uprava poku{ava da se takmi~i sa Hamasom, da
zameni Hamasovu dawu (poziv, socijalno-ekonomsku
infrastrukturu) sa svojom mre`om socijalne za{tite.
Tako|e pokazuje da je primaran cilj Hamasa bio i
ostao uni{tenje Izraela i kreiranje islamske totalitarne
dr`avne ure|ene po {erijatskim zakonima. Hamasovo
politi~ko vo|stvo direktno finansira i organizuje
terorizam kroz primanja stranih donacija od dr`ava
sponzora me|unarodnog terorizma koje koriste Hamas kao instrument svoje me|unarodne teroristi~ke
politike.
Ve}ina Izraelaca veruje da mr`nja prema Izraelu
zauzima Hamasovo ideolo{ko jezgro i mi{ljenja su
da ne postoji stvarna {ansa da }e Hamas modernizovati osnovno uverenje oko nelegitimnosti Izraela. S
druge strane, Izrael smatra nemogu}im da se prilagodi Hamasu na bilo koji na~in. Cilj Izraela nije
da ospori ideolo{ko tvrdo jezgro ove organizacije,
nego pre da se fokusira na one glasove protiv Fataha, koji podr`vaju Hamas iz neideolo{kih razloga
ili na one koji uop{te nisu glasali za Hamas. Cilj
Izraela je da izoluje ovaj re`im tako {to }e izbe}i
krivicu za njegovu propast. Izrael `eli da po{alje
poruku ve}ini Palestinaca koji su glasali za Hamas
da je politika koju slede deo Hamasovog obe}anja za
uni{tenje Izraela. Izrael veruje da spoljni pritisak koji
bi primoravao promenu palestinske politike neophodan, jer ako ostanu sami, Palestinci }e na}i na~ina
da je izbegnu, prave}i jasan izbor u odnosu na ove
osnovne zahteve.
Odlomak iz knjige HAMAS – od terorizma do vlasti
Dr Ivana Alcalay
Odlomak iz recenzije knjige, 2012.
Prof. dr Dragan Simeunovi},
Fakultet politi~kih nauka, Beograd
Specijalnost autora je kontraterorizam i organizovani kriminal
23
www.mansarda.rs
"Nisu sve knjige opasne, opasna je
samo jedna" (Danilo Kiš)
Stranice posvećene Jevrejima bivše
Jugoslavije
http://elmundosefarad.wikidot.com
Ne zaboravite da otvorite
www.makabijada.com
Libreto je u dvadesetak nastavaka objavio knjigu O
nekim sporednim stvarima Predraga Fincija (1946),
filozofa, estetičara, pisca, esejiste, rođenog u
Sarajevu, koji od 1993. godine živi u Londonu. Knjiga
je objavljena 1990. godine u Sarajevu.
Istraživački i dokumentacijski centar
www.cendo.hr
Izvinjenje
Časopis za književnost Balkana
čiji je jedini kriterij estetski
www.balkan-sehara.com
U Lamedu 8 2014 objavljen je tekst Suzane
Todorović Antisemitizam - smrtonosna obuzetost.
To je, u stvari, skraćena verzija rada autora pod
nazivom Antisemitizam - najdu`i zločin mr`nje.
Prilikom skraćivanja teksta propušteno je da se
naglasi da je autor koristio radove Predraga Fincija Antisemitizam u umetnosti, Jovana Bajforda
Virtuelna zajednica nacista i Milana Koljanina
Filmska propaganda, uvod u Holokaust.
Redakcija Lameda se izvinjava zbog ovog propusta Suzani Todorović, Predragu Finciju, Jovanu
Bajfordu i Milanu Koljaninu.
U ovom broju
Lamed
List za radoznale
Redakcija - Ivan L Nini}
Adresa: Shlomo Hamelech 6/21
42268 Netanya, Israel
Telefon: +972 9 882 61 14
Vasa Kazimirović: Crna ruka
Maša N. Vujnović: Biblijski motivi
Novica Milić: O nekim sporednim stvarima
Mario Kopić: Život i fikcija
Srećko Pulig: Ideja Evrope
Dragan Simeunović: Od terorizma do vlasti
Ivana Alcalay: Koga predstavlja Hamas?
e-mail: [email protected]
24
Download

Septembar 2014