Prolog
Zlatne zrake probijale su se kroz oblake. Sunce je izviralo gdje je nebo bilo priljubljeno s
morem. Uz obzor nebo je bilo ružičaste boje. More je bilo mirno kao zamrznuto, a toplina
mora mi je treperila kroz kožu. U daljini, more je izgledalo kao da je posuto draguljima, koji
plutaju na površini mora.
Zaronim i okruži me beskrajno plavetnilo, a slanoća mi pročisti nosnice i pomalo zapeče oči.
Izronim i udahnem svježi zrak, a toplina sunca me pomiluje po licu. Nastavljam plivati prema
kopnu, dok mi noge ne dotaknu glatki pijesak. Izlazim iz mora i padam na topli pijesak,
mekan poput tepiha i puštam da mi toplina sunca miluje kožu, i potamni ju ako je moguće. I
tako sam prirodno tamnoputa.
Ovo jutro, zapravo nije još ni jutro, iskrala sam se rano iz kuće da sama uživam na plaži. I
tako nemam svog društva, školska godina je gotova, a trenutno sam u vikendici s
jedanaestogodišnjom sestrom, ocem, njegovom zaručnicom i njenim bratom koji voli izvoditi
psine i okretati moju mlađu sestricu protiv mene. Kad se vratim, taj dragi dečko i mlađa
sestrica će mi se vjerojatno smijati, a otac će me ukoriti. Možda njegova zaručnica jedina
stane na moju stranu. Da je mojih godina, vjerojatno bi mi bila odlična prijateljica.
Ustajem, obuvam šarene japanke i ogrnem se šugamanom. Penjem se uz stijene koje odvajaju
Pasjaču od okoline, tako da ju je teško pronaći, a i trebate prvo prevladati strah od visina da
biste došli do nje. Nije lako doći do plaže, ako trebate prvo prijeći liticu visoku stotinjak
metara. Tako da je ovo jedina plaža bez gužvi u ovoj županiji.
Krećem prema vikendici oštećenim putem koji nije taknut već godinama. Vjerojatno su ga
prije četrdeset godina zabetonirali i više nije taknut, tek na nekoliko mjesta zakrpljen. Kraj
puta se nalazi trnovito grmlje zrelih kupina. Uberem ih nekoliko da ih pojedem putem. Ne
planiram ih uštedjeti za nikoga.
Kako se približavam kući, pripremam se za očevu jezikovu juhu. I tako sam mu mnogo puta
pokazala svoj stav prema autoritetu, neka se navikne. Sve je tiho i vjerojatno nitko još od njih
ustao. Sreća. Nalazim kuću sa širom otvorenim vratima. Tek tad primjećujem koliko je tiho,
ne čuje se cvrkut ptica ni mušica. Ova je tišina prestrašna i jeziva.
Energija u mom tijelu pomalo gubi kontrolu, znojim se, tijelo im drhti. S kontrolom energije
oduvijek imam problema, još dan danas ju nisam savladala. Kako se približavam vratima,
pomalo osjećam bolove u kostima. Bojim se pustiti glas i zazvati nekoga. Ubrzo kraj vrata
primjećujem lokvu rubinske krvi, koja dodiruje prag. Okrenem glavu i jedva se suzdržim da
ne vrisnem.
Tijelo brata očeve zaručnice je ležalo u lokvi krvi, koja mu je tekla iz vrata, kosa boje pijeska
sad je bila natopljena krvlju, a zelene oči su promatrale nepoznatu točku. „Matej? Pljuskala
sam ga po licu. Još je bio topao. „Matej?“ dvije suze iz mog oka kapnu mu na obraz. Maknem
mu ovratnik i vidim ogrizen komad mesa na vratu. Rukom poklopim usta da ne povratim.
Misli mi se vrate na ostale. Jesu li oni mrtvi? Jesu li im tijela čitava ili u komadima? Polako
koračam hodnikom i ostavljam krvave tragove za sobom. Tijelo mi još uvijek drhti, a suze mi
se slijevaju niz lice. Polako ulazim u dnevnu sobu. Vidim prevrnutu komodu, razbijen
televizor, a krv poprskana po zidovima. Lokva krvi se vidjela iza kauča. Polako koračam iza
kauča i ugledam tijelo visokog tamnoputog muškarca, smeđe kovrčave kose kao i moja.
„Tata?“ šapćem i gubim potpunu kontrolu. Kucanje srca mi se višestruko ubrzava, osjećam
kako mu krv kola, znoj mi izbija na kožu, osjećam bolove u kostima, mišići mi se napinju.
1
Vrisnem, osjetim pucanje svih zglobova u tijelu i čujem pucanje krova poviše glave. Padam
na pod, u nemogućnosti da se pomaknem. Pomalo otvaram oči i ugledam rupu u krovu, kroz
koju se vidjelo nebo, osjetim kako komadići betona i cigle padaju po meni. Zatim gubim
svijest.
2
Lucija
„Koliko je vremena prošlo od zadnje noćne more?“ pitao me Vladimir, moj psiholog s kojim
sam zadnju godinu izmijenila najviše riječi.
„Dva mjeseca.“ Rekla sam.
„Vrlo dobro. Samoozljeđivanje je prestalo? Nema više brige za tebe?“
„Prije četiri mjeseca.“ Rekla sam. Znala sam i zašto je sumnjiv. Jedno vrijeme, dva mjeseca
nisam dignula ruku na sebe, nakon čega sam opet dobila povjerenje od doktora. Nakon
nekoliko dana povjerenja su me našli u sobi krvave ruke. Izgrizla sam prste do kosti, tako da
ih nisam mogla koristiti nekoliko tjedana.
Naravno, sve je imao zabilježeno u kartonu, ali me morao pitati da bude siguran. Jednom sam
razbila zrcalo i sakrila komad stakla ispod madraca da se mogu rezuckati između prstiju i na
unutarnjoj strani bedra. To je potrajalo nekoliko tjedana, dok mi Vladimir nije uspio vidjeti
ogrebotine na prstima.
„Pokaži mi svoje ruke.“
Nisam voljela pokazivati ruke, ali sam morala. Zavrnula sam rukave širokog smeđeg
džempera i otkrila podlaktice pune ružnih ožiljaka, starih od godinu dana, do dva mjeseca.
Koliko sam primijetila, nijedan se nije povukao.
„Dobro je. Prepisao sam recept za lijekove tvojoj maćehi.“
„Marini.“ Ispravila sam ga. Nisam voljela kad su je zvali maćehom. Zvučalo je tako zlo.
Marina je već dovoljno učinila što nas je usvojila nakon smrti oca i njenog brata. Trpjela nas
je poremećene i nije nas se odrekla kad smo obje završile na psihijatriji. Da nije nje, završile
bismo u domu.
„Dobro, Marini sam prepisao recept za lijekove. Piti ćeš ih i dolazit ćeš na razgovore jednom
tjedno, dok ne utvrdimo da si dobro.“
„A Karmela?“
„Znaš da je Karmela već kod kuće. Njoj je trenutno potrebno obiteljsko okruženje.“
„Obiteljsko.“ Uzdahnem i skoro se nasmijem. Što se tiče krvne veze, samo sam joj ja ostala.
Nemamo roditelja, baka, djedova, ni rođaka, što je vrlo čudno za Dubrovačko-neretvansku
županiju. Ovdje, ljudi znaju tko im je sedmi rođak.
„Jesi li sretna što ćeš je danas vidjet'? Ona tebe jedva čeka. Godinu dana nije mogla doprijet'
do tebe, zbog tvojih ispada bijesa. Koliko znam, još nisu prestali.“
„Jesam, sretna sam.“
Karmela je oboljela od dječje šizofrenije još u desetoj godini, a nakon tatine smrti još joj se
više pogoršalo. Kad smo znali koliko joj je loše, počeli su se pogoršavati i moji simptomi.
Noćne more, napadi, bijesa, samoranjavanje, čupanje kose. Nekad sam ju znala tresti i derati
se kad nisam mogla izvući ni riječ ni pogled od nje, a ona je uvijek bila u svojem svijetu.
Tjedan dana, nakon što je završila u bolnici, red je bio i na mene.
„I drži svoje moći pod kontrolom.“ Jednom sam mu, tijekom razgovora, zapalila stol, tako da
sad i on zna moju malu tajnu. I Karmelinu, naravno. Marina je imala sreću što ništa nisam
naudila njoj, jer sam ju stotinu puta u svom bolesnom stanju dovela u opasnost.
3
„Hoću.“ Ustala sam i počela trčati prema sobi da se spremim. Skinula sam trenirku, džemper i
obukla crnu majicu i tenisice na tamne traperice. Otišla sam u kupaonicu da se umijem i malo
se ogledam.
Lucija Martinović u zrcalu se nije puno promijenila u zadnjih godinu dana, barem fizički. Još
je visoka metar i sedamdeset, vitka s malo izraženijim bokovima i ramenima. Matej je nekad
znao govoriti da izgledam kao pješčani sat i izazivati me zbog malih grudi. Lice mi je još isto,
ovalno, modre oči, prćast nos i tanke usne. Kosa mi je kovrčava, boje mahagonija, sada do
ramena, jer su me morali obrijati da si ne čupam kosu, pa su mi morali vezivati ruke da si ne
grebem tjeme.
Pokupila sam svoju četkicu i kremu za lice, spakovala sam trenerke u kojima sam šetala po
psihijatriji, slike i zadaće u koje sam crtala i pisala, a zatim istrčala iz bolnice na parking.
Tamo me čekala Marina, moja skrbnica, moje visine, malo krupnije građe, kose boje pijeska i
zelenih očiju. Trideset i dvije su joj godine, izgleda mnogo mlađe. Nakon tatine smrti, malo je
zapustila izgled, izgubila je desetak kila, prestala se šminkati i sređivati. A nakon Matejeve
smrti sam tek primijetila koliko sliče. Nije bila samo boja kose i očiju u pitanju.
Dan je bio vedar, na nebu je bilo jedva oblačka. Bio je početak rujna, dvije tisuće i sedma
godina. Ove godine ću morati krenuti drugi razred, iako bih trebala treći. Bit ću s lanjskim
prvašićima Ekonomske škole Dubrovnik, najgorom generacijom koju je ta škola imala.
Potrčala sam joj odmah u zagrljaj i ispustila torbu kraj nogu. „Nadam se da se kuća nije
mnogo promijenila.“ Rekla sam. Nisam vidjela svoju kuću godinu dana i nije me se puštalo iz
bolnice jer sam bila previše opasna za okolinu.
Marina mi se tužno nasmije. Kad je vidiš izbliza, vidiš da je patnica, kapci su joj uvijek
obješeni, podočnjaci vječno modri, a kosa vječno čupava. Ne bih se čudila da je maloprije čak
plakala. Nikad neću zaboraviti koliko je suza prolila radi nas. Već se prije u životu napatila,
smrt brata i zaručnika joj nije trebala. Roditelje je izgubila još početkom rata, kad se Matej tek
rodio, završila je kod ujaka pijanice, koji ih je fizički i psihički zlostavljao, a prije četiri
godine moj otac ih je jedva izvukao od te propalice.
„Doma te čeka nešto posebno.“ Rekla je, pokušavajući izgledati sretno. Teško da ju ovih
godinu dana može razveseliti.
„Rižoto od morskih plodova.“ Rekla sam. Nasmiješila se jer je znala da sam joj pročitala
misli.
Sjela sam na suvozačko sjedalo i stavila torbu ispod nogu. Promatrala sam okolicu svog
rodnog grada, koju nisam vidjela godinu dana. Nije se puno promijenila. Zapravo, sve je bilo
isto, možda neke ceste obnovljene, nešto više turista nego lani, jedan novi restoran je bio
otvoren, nekoliko trgovina zatvoreno, nekoliko novih otvoreno.
Sve izgleda isto, ali ništa neće biti isto kao i prije. Najviše me je brinula Karmela. Neće imati
problema s moćima, jer ih rijetko koristi. Bolest joj se može samo pogoršati. Kako će sada u
školi? I prije je bila maltretirana od vršnjaka, starije i mlađe djece. Kako će joj sad biti kad
ponavlja razred i nedavno je izašla iz psihijatrije? Sramežljiva je i plaha, ne zna se ni obraniti
kako treba.
Što se tiče mojih moći, ja ću trebati cijelo vrijeme nositi zlato. Zašto? Jer u kontaktu sa zlatom
nam moći ne rade. Zašto? Znanost to nije objasnila, kao što nije objasnila naše moći. Jedini je
razlog genetika. Naslijediš ih od roditelja. Karmela i ja smo ih naslijedili od majke, a ona od
svog oca. Imamo ih sedam do dvanaest. Ja ih imam osam, a Karmela sedam. Sami sebe
4
nazivamo darovitima ili nadarenima, a i tako nas nazivaju ljudi koji znaju što smo. Sumnjivci
nas nazivaju sotonistima ili vješticama.
Nisu baš ni daleko što se tiče vještice, a sotonisti nismo jer ni ne vjerujemo u sotonu. Zapravo
ni neki sotonisti ne vjeruju u sotonu, ali u tome nije problem. Što se tiče vještice, ta riječ ima
više značenja. Neki nazivaju vještice one koje se bave wiccom, bioenergijom, liječenjem
pomoću kristala ili čitanjem karata. Crkva će proglasiti vješticom svakoga koji se bavi onime
protivnom kršćanstvu. Drugi će koristiti tu riječ samo za uvredu, što ne bi trebala biti uvreda
jer riječ vještica dolazi od riječi, vještina.
Vještica se najviše karakterizira kao ona koja se bavi vještičarstvom da bi dobila natprirodne
moći. No mi smo dobili moći rođenjem, zapravo ih dobijemo u predškolskoj dobi, između
četvrte i sedme godine najčešće. Nama nisu potrebni nikakvi rituali, čime se vještice najčešće
bave.
Što se tiče okoline, jako smo podcijenjeni. Ljudi nas često gledaju ljutitim pogledom, djeca
nas izbjegavaju, često nam se rugaju. U školi nikad nisam imala prijatelja jer su ostala djeca
znala da nešto sa mnom nije u redu. Roditelji i učitelji, pogotovo redovnice su savjetovale
djecu da me izbjegavaju. Rijetko bi me tko izazivao i maltretirao, većinom su me izbjegavali.
Kad malo bolje promislim, tako je bilo bolje. Bila sam vrlo tvrdoglavo dijete i vjerojatno bih
se brzo otkrila. Još dan danas mi dođe da se otkrijem jer mi je dosta skrivanja.
Za razliku od mene, Karmela je često bila maltretirana. U trećem razredu je bilo toliko loše da
je morala promijeniti školu, a ni u novoj školi nije bilo puno bolje. Bar ju nisu tukli ni
uništavali joj stvari. Bila je uvijek dobro dijete, za razliku od mene i nije se usuđivala braniti.
Odlučila sam biti nepristojna i zaviriti u Marininu glavu. Mogla sam i predvidjeti što je
mislila. Matej i Nikola – moj otac. Vječito su joj u glavi. Prije godinu dana sam ju počela
gušiti jer je neprestano mislila o njima. Dan kasnije je zvala psihijatra.
„I meni nedostaju.“ Rekla sam.
„Obećala si da nećeš to raditi.“
„Kad se ti nisi nimalo promijenila.“
„Kako znaš?“
„Uvijek isti pogled, ista faca, sad me napokon voziš doma, a šutiš cijelo vrijeme.“
„O čemu bi ti razgovarala?“
„Ti pokreni temu. Ja sam cijelu godinu bila u bolnici. Ti si bila vani. Što se novo dogodilo?“
„Ovo ljeto je bio veliki požar. Primjećuješ kako je brdo crno?“
„Znam za požar. Imamo televizor.“
„Onda ništa. Bila sam sama, vas dvije u bolnici, išla sam na posao, pa kući, kolege su me
sažalijevale. Vikendom sam vas posjećivala, nekad sam šetala obalom rijeke Omble da si
pročistim glavu. Poslušala sam tebe i prodala vikendicu. Nije vrijedno uspomena, zar ne? I da,
ubojicu nisu našli.“
Naravno, ubojici još ni traga. Kad su me našli ozlijeđenu, kraj tijela, prvo su mislili da me
ubojica pretukao. Budući da sam se probudila u bolnici s gipsom na lijevoj ruci i desnoj nozi,
s modricama zbog unutarnjeg krvarenja, rekla sam da ga nisam vidjela. pretpostavili su da me
5
onesvijestio, a zatim pretukao. Ne znaju da, kad sam se pojavila, ubojica je davno nestao, ne
baš tako davno, jer im je krv bila svježa, a Matejevo tijelo još toplo.
Što je još gore, čak se ni ubojica naše majke ne zna već punih devet godina, a slučaj je davno
zatvoren. Ubijena je na isti način, odgrizen joj je komad mesa s vrata. Za nju je većina
sumnjala da je bila životinja.
Parkirali smo se ispred kuće u Mokošici, malo poviše mora, nedaleko od zgrada. Kuća je
imala jedan kat, zelenu fasadu, na katu mali balkon i ispred kuće mali travnati vrt, okružen
ružmarinom. U vrtu smo ja i Matej znali igrati nogomet zadnje četiri godine. Karmela se
pokušala pridružiti, ali nismo joj dali, jer je bila premala.
Čim sam ušla u kuću, stavila sam torbu na kauč i počela trčati uz skaline. „Ela?“ vikala sam.
Tako sam zvala svoju sestru. Otvorila sam vrata njene sobe, koju su sad omeđivali njeni bijeli
zidovi. Prije joj je cijela soba bila oblijepljena posterima likova iz crtića i najdražih pjevača,
tako da sam umalo zaboravila koje su joj boje zidovi. Sad joj je soba izgledala obično,
urednija. Police nisu više pune igračaka, nego imaju nekoliko knjiga, posteljina je modra i
uredna i prozor otvoren da ona u njega zuri poput lutke.
Karmela se najviše promijenila. Nije narasla ni centimetra. Visoka sto i trideset, teška najviše
dvadeset kila. Mislila sam da će dobiti na težini dok je tu, no prevarila sam se. Izgubila je
desetak kila od lani. Liječnici su je morali hraniti na cjevčicu jer ju nisu mogli natjerati da
žvače i guta.
Fizički smo skoro iste, samo što je njoj ravna kosa i oči su joj smeđe kao tati. Karakterom
smo dva drugačija svijeta. Kao što sam rekla, ona se ne zna izboriti za sebe, mora ovisiti o
drugima, uvijek je bila poslušno dijete i nikad nije zabadala nos tamo gdje joj nije mjesto.
„Ela?“ polako sam sjela do nje na postelju. Kad bih joj barem mogla pročitati misli. Nismo
mogle koristiti umne moći na ostale nadarene, barem ne one koje djeluju iznutra. „Ela, tu
sam.“ Buljila je samo kroz prozor i njihala nogama. Došlo mi je da ju zgrabim i protresem kao
prije, ali sad se znam kontrolirat'. „Jesi li dobro?“
„Dobro sam.“ Rekla je, gledajući još kroz prozor.
„Primjećuješ li da sam ja tu?“
„Dobro sam.“
Zašto sam mislila da će simptomi nestati? Šizofrenija je neizlječiva, samo se može ublažiti.
Otprilike kao i moja.
„Vidimo se na ručku.“ Rekla sam i napustila sobu. Našla sam Marinu u kuhinji kako priprema
rižoto.
„Postavi pjate.“ Reče.
Postavila sam stol, sa nemirnim želucem Jedva sam čekala da izvadim rizi i okusim ih. U
bolnici smo samo jeli povrće, komad mesa, nekad krtolu ili zelenu salatu. Sva hrana je bila
bljutava i nisu nam donosili začine. Rižoto je bilo nešto najbolje što sam kušala u zadnjih
godinu dana.
Karmela se pomalo počela spuštati niz stubište, gledajući u pod.
„Sestra ti je tu.“ Reče Marina.
6
Karmela se nasmiješi i potrči mi u zagrljaj. Ipak je nešto od Karmele prije godinu dana ostalo.
Sjela je i napunila pjat s rižom. Ne sjećam se kad je zadnji put toliko pojela ili planirala
pojesti.
Ručak je prošao s tišinom, ako i inače, otkad je tata umro. Doslovno se ništa nije promijenilo.
Nisam ovaj put čitala Marini misli iz pristojnosti. Mene se nije ticalo što ona misli. Pustila
sam ju da šuti, jer od pokretanja razgovora neće ništa biti. Već sam pokušala u autu, samo sam
pogoršala stvar.
Karmela je oduvijek bila tiha, ali njoj neću naškoditi ako ju nešto pitam.
„Kad krećeš u školu?“
„Vladimir mi je preporučio dva tjedna odmora, da mi barem stanje bude bolje. Mislim, kad
lijekovi počnu djelovati. Ti?“
„Ja krećem čim počne škola. Ne veselim se baš, jer se govori da je ta generacija katastrofa.“
“U mojoj školi je svaka generacija katastrofa. Nekoliko jadnika kao ja je završilo sa
slomljenim kostima i u bolnici.“
„Zašto se nazivaš jadnicom?“
„Jadnik je netko kome se stalno nešto loše događa i ne može funkcionirat' bez tuđe pomoći.
To sam upravo ja.“
Da, pametna je. Može se reći da sam i ja jadnica, samo ne provodim vrijeme razmišljajući
koliko sam jadna. Moja sestra voli provesti vrijeme s negativnim mislima, umjesto da
razmišlja kako riješiti probleme.
Ostavila sam napola prazan tanjur, ustala i s torbom krenula u sobu. Tišina mi je draža kad
sam sama. Ostavila sam torbu kraj vrata i bacila se na krevet, na svoju modru posteljinu. Da,
većinom smo u kući imali modro, tata je volio tu boju. Znale smo se i previše tužiti da nam
kupuje modro.
Zidovi su mi bili lavanda plave boje, imala sam bijeli namještaj, Marina ga je prepiturala kad
se uselila u našu kuću prvi put jer sam ga izgrebla i išarala. Radni stol, ormar, komonćini, sve
je bilo bijelo. Nekad sam znala šarati ispod stola i unutarnje strane ormara. Crteži još stoje.
Izvadila sam laptop ispod kreveta i počela slušati Eminema. Nije bilo ništa posebno ni važno
za mene, a za važne događaje sam već čula u bolnici.
Čula sam otvaranje vrata i okrenula se. Karmela naravno. Nikad nije bila previše željna mog
društva. Ovo je nešto novo.
„Što je?“ pitala sam.
„Bojiš li se škole?“
„Ne. I tako sam gotova za dvije godine.“
„Ja nisam ni na pola puta. Za dva tjedna počinje.“
„Pa što će ti bit'? Ideš u tu školu godinama i ništa ti nije. Ne možemo mijenjat' škole k'o
čarape.“
„Ne bi to rekla da si u mojoj školi.“
„To uvijek govoriš. Samo se žališ.“
7
Nisam čula iza sebe osim škripanja vrata. Znala sam da odlazi. „Stani.“ Rečem i okrenem se.
Karmela otvori vrata. „Što si ti mislila? Da nakon ovog teče med i mlijeko? Sve ide istim
putem, možda bolje, možda gore.“
„Dobro.“ Reče tiho i zatvori vrata.
8
Lucija
Prstima sam klizila do komonćina, da ugasim budilicu. Rastegla sam se još zatvorenih očiju.
Odavna nisam ovako rano ustala. Šest je ujutro, vani je toliko hladno da mi treba jakna, a
danas je i prvi dan škole, mislim moj prvi dan, što me ne veseli. Škola me nikad nije ni
veselila. Godinama već čekam da ju završim i da se zaposlim. Nisam još ni sigurna bih li
upisala fakultet. U Zagrebu ću teško upasti, u Dubrovniku je Ekonomski fakultet katastrofa,
čak i odlični gimnazijalci ponavljaju prvu godinu po nekoliko puta, ili odustanu nakon pada.
Ima još i pomorski fakultet, što me ne zanima, kao restauracija drva i papira, o računalstvu još
razmišljam, a na menadžmentu jedna godina košta četrdeset tisuća kuna.
Umila sam se i oprala zube, šminku nisam stavljala jer se nikad ne šminkam, prevelika mi je
gnjavaža i nemam što na licu prekrivati. Doslovno nemam niti jedan prištić. Vezala sam kosu i
pustila dva uvojka da mi vise sa strane. Obukla sam plavu mornarsku majicu na tamne
traperice, stavila zlatni lančić oko vrata, da nekome me naštetim. Uzela sam traper jaknu,
torbu i istrčala iz kuće, ravno na autobus.
U autobusu su me mnogi čudno gledali, neki sa sažaljenjem. Da, čak me i susjedi ne vole. U
ovom mjestu si proklet ako je tvoj predak, koji je živio osam koljena prije tebe, nešto učinio.
Još samo šest koljena i moji potomci će biti prihvaćeni u društvu, ili sedam, ne znam.
Većina, naravno, nije znala za mene ili nije imala vremena da se bavi sa mnom. Samo me
izbjegavala. Većinom Konavle zna o nama jer je tamo mama živjela kao dijete i tamo je djed
učinio glupost koju nije trebao.
Kad sam izašla na Gospinom polju, hodala sam polako, jer mi se nije žurilo do škole. Neću se
susresti s ničim dobrim. Svratila sam u pekaru još da uzmem burek i sok, a zatim ih pojela
prije nego što sam krenula. Vidjela sam nekoliko djece kako prolaze, neku sam poznavala,
neku nisam, pa sam sklanjala pogled. Većina zna kako izgledam, pa ne želim zadirkivanje
prije škole.
Kad sam došla pred stubište, pogledala sam na sat. Uranila sam. Pitam se kad sam uopće
krenula kad mi autobusom treba pola sata, a još sam lunjala okolo. Uzdahnula sam i krenula
prema školi. Kad sam ušla u zgradu, nastojala sam nikoga ne gledati, ali sam osjećala poglede
na sebi. Tako mi je bilo žao što nisam imala kapuljaču. Pokušavala sam se držati uspravno, da
ne budem nečija meta. Sad pripadam najgoroj generaciji ove škole.
Kad sam ušla u razred, sjela sam u prvu klupu. U mom bivšem razredu svi su se grabili za
zadnje klupe, ovaj put ne bi trebalo biti drugačije. Čim sam pomaknula stolicu, čula sam
tresak ruku od klupu. „To je moje.“ Rekao je krupan dječak s kozjom bradicom. Izgledao je
kao tridesetogodišnji klošar, a ne srednjoškolac.
„Dobro.“ Rekla sam i ostavila stolicu, a zatim me netko pljesnuo po stražnjici.
„Dobro dupe.“ Reče drugi klinac. „K'o da je isklesano.“ Odgurnula sam ga u stranu da
prođem, ali on me zgrabi za ruku. „Đe, ćeš cvjetiću?“
Ne rečem ni riječi, nego mu opalim šamar. Na to su se ostali dječaci nasmijali. „Vatrena
mala.“ Govorili su. „Vidi se čija je unuka.“
Suzdržala sam se da ne iščupam lančić i zapalim ih, kao što je moj djed učinio jednom
čovjeku. Čim sam koraknula naprijed i pala sam na pod koliko sam duga i široka. Smijeh je
odzvanjao razredom. Ne znam je li bilo ikoga, tko nije primijetio. „Samo me još jednom takni
i letit' će ti glava.“ Čujem glas male nakaze koju sam pljusnula.
9
Ustala sam, ne obazirući se na ostalu djecu. Sada su sva mjesta bila popunjena, osim jednog u
zadnjoj klupi, gdje je sjedila mala plavuša. Nisam ni znala da u razredu ima ovoliko djece.
Sjela sam kraj te male plavuše, koja je tipkala na mobitel. Čini se da je i ona bila osamljenik.
Nisam znala da ovaj razred ima osamljenike. Mala je i izgledala kao tipičan frik, lica blijeda
poput mlijeka, uska, nježna lica, tako da je izgledala kao da joj je trinaest, platinasto plava
kosa koja je beživotno visjela, kristalno plave oči, okružene debelim slojem crne olovke, malo
viša od mene, ravna i žgoljava, sa crnim kožnim hlačama, martama i širokom crnom majicom
ta kojoj je bio zeleni znak Tokio Hotela.
Bože, kako sam mrzila taj bend. Moj je bivši razred u prvom srednje bio zaluđen tim bendom,
svaki dan ga je netko puštao, a u mrzila sam njemački jezik. Često su se znali svađati; Tokio
Hotel, US5 ili Jonas Brothers. Srećom ja sam ostala vjerna Linkin Parku.
Ovo će sigurno biti osoba od koje će se svi sklanjati ili koja je druge izbjegavati. Ako je još
kao i oni filmovima, onda ću je ja prva izbjegavati. Nisam fan frikova, iako sam jedna od njih.
Neće biti problema samo ako bude tiha u razredu i ne bude mi se obraćala i naravno, ne bude
puštala pjesme tog prokletog benda.
Prvi sat je bila statistika. Djevojka je bila tiha ni gotovo neprimjetna, ostala djeca glasna.
Statistika je i tako bila dosadna. Nije mi se dalo pisati u bilježnicu, niti sam pratila. Raspustila
sam kosu, provukla sam slušalice ispod majice i stavila na uši, uključila na mobitelu radio i
slušala. Zapisivala sam samo kad bi me profesor pogledao. Sve je bilo u redu dok nisam
vidjela što mala pankerica ili rokerica kraj mene radi.
Držala je ruku poviše olovke koja se vrtjela na ponti. Telekineza, posjedujem ju i ja. Nije mi
trebalo dugo da shvatim tko je ona. Nadarena, vještica, kako bi ju mnogi nazvali. Ukratko,
poput mene. Ne nosi zlato, što ju čini vrlo opasnom. Stavila sam ruku na zlatni lančić,
spremna ga istrgnuti ako neku glupost krene napraviti.
Čim je zazvonilo, spremila sam stvari u torbu i istrčala vani. Odlučila sam obružat', jer sam
znala da ću i na ostalim satovima sjedat' kraj nje. „Što je bilo, brineto?“ čula sam glas u glavi.
Ne iza sebe, nego u glavi. Okrenula sam se i vidjela plavušu kako mi se smije. Je li to ona
telepatirala? „Što si odmah napunila gaće? Neću te pojesti.“ Zagrebački naglasak. Mogla sam
i mislit' da je nova ovdje.
„Ne zanima me.“ Rekla sam.
„Znaš da te mogu obraniti, samo ako mi budeš društvo.“
„Znam se sama branit'“
„Nije ti danas uspjelo.“
Zakolutala sam očima. „Imam već i previše problema, ne trebaš mi i ti.“
„Budem ih ja riješila. Samo mi budi društvo.“
Nisam rekla ni riječi više. Okrenula sam se da otiđem, no ona nije odustajala. Bila je gora od
kolca u dupetu. Zgrabila me je za ruku i povukla prema sebi. „Što nije u redu s tobom?“
Pukao mi je konac. Istrgnula sam lančić s vrata i bacila ga na pod. Iskoristila sam energiju da
si povisim temperaturu tijela da se opeče. Lecnula se i maknula je ruku od mene.
„Okani me se.“ Rekla sam. „Ili ćeš požalit'.“
Zgrabila sam lančić s poda i pobjegla iz škole. Na putu me zaustavila Paulina, moja suparnica
još iz osnovne škole. Neću zaboraviti te dane kad smo se klale. Narasla je, još se više
10
udebljala, kosa joj je potamnila, sad joj je crna i masna, iako ona misli da se ne vidi, a stil joj
se nije promijenio. Još se oblači k'o muško.
„Nisi mi ipak pobjegla.“ Reče i odgurne me. „Jesam li ti falila? Dvije godine se nismo
vidjele.“
„Naravno, bar mi je falio tvoj smrad iz usta.“ Iskreno, vrlo rijetko pere zube.
Namrštila se i krenula me udarit', ali sam se sagnula i odmaknula u stranu. Pružila je opet
ruku prema meni, ali sam ju uhvatila i zavrnula iza leđa, na što je bolno jauknula. „Samo me
još jednom takni.“ Rečem i uhvatim ju za kosu, dok je društvo izgubilo muda i povuklo se.
„Samo još jednom i gotova si.“
Pustila sam ju i krenula sam doma. Marina neće još doći s posla, a Karmela je s njom u uredu.
Marina ima dobru šeficu, koja joj nije mogla otvoriti bolovanje jer imaju previše posla, pa joj
je dopustila da malu dovede na posao. Otišla sam u sobu, presvukla se u trenerku i odlučila
odrijemati, ali mi je na prozor skočila Luiza.
„Kako je danas bilo?“ pitala me crna maca.
„Kad sam već tu, sama zaključi.“
„Razumijem te. Nisi neki ljubitelj škole.“ Luiza mi skoči na krevet.
„Ne linjaj se tuda.“ Gurnem ju. „Ako hoćeš meko, imaš moju stolicu.“
„Kako si ti velikodušna.“
Da, da prijeđemo još jednu granicu normale, imam i mačku koja govori. Naravno, mjenjolik
je, nije prava mačka, zato može govoriti. Pravo ime joj nije Luiza, samo je ja tako zovem.
Kako izgleda u stvarnosti, ne znam. Kad joj čitam misli, ne uspijem ništa saznati iz njene
glave. Očito zna za sve moje moći. Nekad je znala dolaziti kao pas, vjeverica, gušter, vrana,
golubica, dok joj nisam rekla da odabere oblik da susjedi ne pomisle kako mi cijeli zoološki
vrt dolazi na prozor.
„Zašto nisi jučer došla?“
„Zašto bih?“
„Da mi poželiš dobrodošlicu kad te već hranim. Ne znam ni zašto se skrivaš, niti tko si. Samo
lunjaš k'o životinja za hranom.“
„Doslovno k'o životinja.“
„Daj šuti.“
„Što je bilo kad si se već vratila? Nešto se dogodilo ili ti je već dodijala škola?“
„I jedno i drugo.“
„Zanimljivo. Ispričaj mi da ne mislim na glad.“
„Čim sam ušla, dobila sam po stražnjici i podmetnuli su mi nogu.“
„Prvo ne zvuči loše.“
„I otkrila sam nekoga poput mene.“
„Još jedna vještica?“
11
„Ako nas tako zoveš.“
„Taj dosta s tim vašim definicijama. Jeste li se sprijateljile?“
„Nismo.“
„Zašto? Sigurno bi bile dobre družice.“
„Zato što je ona od darkera iz filma, a i užasno je naporna.“
„Kako se ti brzo posvađaš s ljudima.“
„Samo sam htjela da me ostavi na miru.“
„Dobro. I ja te ostavljam.“
„Hej, stani!“
Nije me poslušala, nego je pobjegla kroz prozor. Nisam ni shvatila zašto. Zašto bi se ona
naljutila jer se ne želim družit' s osobom koju ona ni ne zna? Ta je djevojka vrlo dosadna i
vjerojatno opasna. Kako je počela, vjerojatno će se otkriti' možda nekome i naštetit'. Ne čini
mi se nimalo ozbiljna.
Učinila sam ono što sam planirala. Odspavala sam nekoliko sati, dok mi Karmela nije upala u
sobu. Skočila je na krevet tako da je zaškripao. Nije ni čudo kad je star skoro deset godina.
„Kako je bilo?“ pitala je.
„Upoznala sam jednu što je poput nas.“
„Našla si prijateljicu?“
„Ne. Jako je naporna i dosadna.
„I?“
„Podmetnuli su mi nogu čim sam ušla u razred.“
„Ajoj.“
„A jednoj sam uspjela zavrnut ruku iza leđa.“
„To nije lijepo.“ Namrštila se.
„Da se nisam obranila, ubila bi me. To je bila Paulina. Sjećaš se one male, s kojom sam se
cijelu osnovnu klala?“
„Da.“ Reče ružno. Prije pet godina Paulina je bacila Karmelin leptirićev privjesak u zahod, a
to joj je bila uspomena na mamu. Drugi put ju je bacila u ledeno more za vrijeme zime, zbog
čega smo se potukle skoro do krvi. Tri puta sam dobila ukor pred isključenje zbog nje, možda
me u ovoj školi i izbace.
„Je li te itko brani?“
„Nitko.“
„Čak ni ona djevojka?“
„Ona nije bila prisutna. Trebala si vidjet' kako joj se društvo povuklo…“ Stala sam kad sam
joj vidjela tužnu facu.
12
„Idem u sobu, umorna sam.“ Reče i napusti sobu.
Nisam ju zaustavljala. Nije voljela Paulinu, a ni kad sam ja nasilna. Možda je ljubomorna jer
se ne zna branit', tko zna. Okrenula sam se na leđa i nastavila spavati, samo da ne moram
razmišljati o školi niti o toj djevojci. Glava mi je i tako previše puna. Za neopravdane ću
kasnije smišljati rješenje.
Sljedeći dan sam se kasnije probudila, obukla majicu s kapuljačom da se mogu djelomično
sakriti. Ušla sam u školu s kapuljačom na glavi i slušalicama na ušima. Prvi sat je bila
informatika, što je značilo da ću imati sama svoj kompjuter. I tako sam voljela informatiku.
Čim sam sjela, netko mi je strgnuo slušalice s ušiju i skinuo kapuljaču.
„Vrijeme za razgovor.“ Čula sam Paulinu iza sebe. „Misliš da si mi se tako sakrila? Draga
moja, tvoj jad vonja cijelom školom.“
Naglo sam se pomakla nazad da ju udarim u njen masni stomak. Čula sam snažan jauk. Ustala
sam i okrenula se, vidjevši ju kako se pregiba od boli. „Rekla sam ti da me se kloniš.“
Nažalost me je njeno društvo zgrabilo i prislonilo uza zid. Nisam mogla ništa, jer sam imala
zlatni lančić oko vrata.
„Stara, nije ni počela škola, a ti si već gotova. Zavrnite joj rukave.“
Ono što sam najmanje željela je da ostali vide moje ožiljke od rezanja, onda će se sve
pogoršat'. Zgrabila sam prstima rukave i pokušala se oteti, dok su drugi vikali: „Ruke, ruke,
ruke.“
„Koji vrag se događa?“ profesor je banuo u razred. „Svi na mjesta!“
Svi smo odmah sjeli na svoja mjesta i upalili kompjutere. Paulina me prijezirno pogledala,
dok sam joj ja neprimjetno pokazala srednji prst. Nedaleko od nje je sjedila ona plavokosa
djevojka, koja mi se smijala. Odmah sam maknula pogled s nje. Pravi je davež.
Dok smo vježbali Excel na računalima, pala mi je na pamet jedna ideja. Manipulacija
osjetilima. Mogu se malo poigrati s Paulininim vidom za osvetu i zabavu. Skinula sam zlatni
lančić i stavila ga u torbu. Zavirila sam u njenu glavu, da vidim kroz njene oči, zatim joj je
poigrala s vidom. Učinilo joj se da se slika na monitoru zamrznula, ali zapravo nije.
„Koji je ovo vrag?“ vrištala je, lupajući od tipkovnicu. „Proradi više! Daj proradi više!“
Naravno cijeli razred je bio okrenut prema njoj i čudio se što se događa.
„Što ti izvodiš?“ pitao je profesor.
„Slika se zamrznula, eto što činim.“
„Makni se, nije se zamrznula.“
„K vragu, znam što vidim.“ Da bar zna.
„Izlazi iz razreda luđakinjo.“
„Što ste rekli?“
„Izlazi, luđakinjo iz razreda.“ Pokazao joj je prstom prema vratima.
Izašla je, lupajući nogama k'o konj. Profesor je počeo psovati, kad je shvatio da je pokvarila
kompjuter, a ja sam cijelo vrijeme držala pognutu glavu, da mi drugi ne vidje smijeh. Kad je
zazvonilo, jedva sam čekala da izađem u hodnik i pustim smijeh koji sam zadržavala.
13
„Dobra, dobra.“ Čula sam iza sebe glas one dosadnjakovićke.
„O čemu ti?“ okrenem se i pitam.
„Misliš da sam od jučer. Znam da si to bila ti. Vidjela sam ti reakciju.“
„Kako sam to bila ja?“
„Nisam glupa. Zar si jučer sasvim slučajno postala vrela?“ Na njene riječi jedan se prvašić
zaustavio kod nas i upitno nas pogled'o. „Gledaj svoja posla, klinac.“ Reče mu. Malac nas
napusti s nabranim obrvama. Imat ćemo odličnu reputaciju nakon ovoga.
„Da. To sam bila ja.“ Rekla sam. „Rekla sam ti da se znam sama brinut' za sebe.“
„Da, a što ako naštetiš nekome sposobna? Ne možeš protiv cijelog razreda.“
„Ne možemo ni nas dvije protiv cijelog razreda.“
„Ali je lakše. I nitko ne može biti vuk samotnjak.“
„Nisam vuk samotnjak, imam obitelj.“
„U školi provedeš pola dana, i to traje godinama. Zašto da budeš vuk samotnjak pola dana?“
„Okej, okej.“ Zakolutam očima. Pristanem samo da umukne.
„Super. Što sad imamo?“
„Računovodstvo.“
„Odlično. Sad ćeš vidjeti što ja mogu.“
Zakolutala sam očima. Ne mogu vjerovat' koliko je dosadnjakovićka. Povukla me za ruku u
razred. Primijetila sam da joj ovaj put na majici piše Pink Floyd. Nema tako loš ukus za
glazbu.
„Usput, ja sam Marija.“ Rekla je.
„Lucija.“ Uzvratila sam
Obje smo sjele u zadnju klupu. U razredu je bila prisutna i Paulina, a po Marijinom pogledu,
ona joj je bila meta. Samo da nešto ozbiljno ne učini.
„Možeš li na neki način znati što ona čuje?“
„Mogu joj čitat' misli.“
„Odlično. Samo gledaj kad uđe profesor. Mislim, slušaj.“
„Telepatija?“
„Da.“
Kad je ušao profesor, zavirila sam u Paulininu glavu. Kako je bila samo bila posramljena zbog
incidenta na informatici. Još jedan skandal na satu će biti šlag na torti. Čim se atmosfera
stišala, Marija je počela: 'Paulinaaaaaaaaaaaaaa. Paulinaaaaaaaaaaaa.'
„Tko je to?“ vrisnula je Paulina.
„Tiho.“ Rekla joj je profesorica.
„Ali, jeste li čuli?“
14
„Jesi li ti čula koji je konto temeljnog kapitala?“
Paulini se blokirao glas. „Ali, ona plava, kako već, Marija, ona.“ Pokazivala je prstom.
Obožavala sam je gledati tako smetenu. „Ona me ometa.“
„Marija?“ pitala je profesorica.
„Devedeset.“ Reče Marija.
„Molim?“
„Konto temeljnog kapitala je devedeset.“
„Točno. Paulina, prati nastavu, a to važi i za tebe, Marija.“
Pravila sam se da ništa ne primjećujem. Ipak se ovo mene ne tiče zar ne? Paulina je gorila
iznutra. Maštala je kako da nam se osveti. Jadnica se nije osramotila godinama, pa joj sad to
teško pada. Naravno, nije mi je bilo nimalo žao.
Paulina, govori ti Marija iz budućnosti, nitko me ne čuje osim tebe.
„Prekini!“ vrisnula je Paulina.
„Molim te, izađi van i razbistri glavu.“ Profesorica pokaže prema vratima. „Samo ometaš
nastavu.“
Paulina je izašla lupajući svojim slonovskim nogama od pod, a pri izlazu je bacila pogled na
nas dvije. Naravno, još je smišljala osvetu. 'Kurve jedne, gotove ste.’ Govorila je u sebi, kao
malo dijete. Dok nas je još gledala, ja sam joj se nasmijala i mahnula joj. Zarežala je prije
nego je zalupila vratima, pri čemu je razredom zaorio smijeh.
Računovodstvo je prošlo brže nego što smo se nadale. Marija i ja smo pucale od smijeha, dok
smo šetale hodnicima. Paulina se dva puta u jednom danu obrukala, reputacija joj opada.
Njeno društvo je pomalo postalo sumnjivo, pa možemo i njima uništit' ugled.
„Dva puta.“ Govorila je Marija. „Možda je već pobjegla.“
„Ako je na trećem satu, hoćemo li opet.“
„Markirajmo.“
„Zašto? Pa tek je škola počela.“
„I jučer je tek počela, pa si zbrisala nakon prvog sata.“
„Zbog tebe.“
„Zato ćeš mi danas udovoljit'.“ Izgurala me vani. „Ova škola je i tako dosadna. A ti mi
duguješ zbog onog jučer.“
„Stvarno si naporna.“
„Samo želim društvo dok upoznajem ovaj grad. Zašto da budem sama?“
„Zašto da upoznaš ovaj grad? Dosadan je.“
„A najposjećeniji u Hrvatskoj.“
„Zbog povijesti, arhitekture i prirode. Ako te to zanima, onda je zanimljiv.“
„Volim prirodu, pogotovo more i brda.“
15
„ Brda su izgorila ovog ljeta.“
„Dobro, idemo na Danće.“
„Što ćemo tamo?“
„Budeš vidjela.“
Bilo bi malo bolje da nismo pješačile. Ne znam koliko smo prešle. Kilometar? Dva? Možda i
tri dok se nismo spustile na Danće i sjele na stijenu kraj mora. Bilo je lijepo na toj plaži, ali
dosadno. Ne možemo se ni kupati, a ubrzo će udarit' vrućina.
„Iz Zagreba si?“ pitala sam.
„Očito.“
„Zašto si tu došla?“
„Problemi u obitelji. Stara se napokon rastala i preselili smo se.“
„Zašto tu?“
„Tu smo prije živjeli. Preselili smo se u Zagreb na kraju rata. Tata je dobio PTSP i nije htio
više. Nije htio više ovdje živjeti. Izgubio je četiri brata i ostale su samo ružne uspomene. Da
mu je to barem malo pomoglo. Počeo se opijat' i maltretirao nas je deset godina, dok stara nije
prije nekoliko mjeseci dignula dupe. Sreća što je bio često mortus pijan, pa su mu moći bile
mortus.“
„Jesu li mu braća bila k'o on?“
„Pijančine? Ne.“
„Ne, nadareni.“
„Jesu.“
„Kako su onda poginuli?“
„Hajde da ti ja ispalim metak u glavu, pa ga pokušaj zaustavit'.“
Bila je u pravu, a ja sam bila glupa. Ne možemo zaustaviti metak. Možemo ga jedino izbjeći,
nismo toliko snažni.
„Zašto si izolirana u školi?“
„Počeli su me nazivati' alkoholičarkom. Naravno, Paulina je sve počela. Ne znam kako su
saznali, valjda im je profesorica rekla. Zašto je cijeli razred stao na njenu stranu?“
„Ma, manipulatorica, a oni su glupi.“
„Znaš ju?“
„Znale smo se u osnovnoj.“
„Što je bilo s tobom? Čula sam da si malo skrenula glavom nakon godinu dana.“
„Da. Sad mi je još gora reputacija. Dovoljno je što nas cijela županija mrzi.“
„Što ste učinili?“
16
„Priča stara već trideset godina. Moj dragi đedo je izgubio ženu. Bila je silovana i ubijena.
Kad je naš'o navodnog ubojicu, spalio ga je pred cijelim selom, naravno bez upaljača, šibica i
benzina. Policija ga nije mogla zatvorit' jer nije imala dokaza, a vijest se proširila Konavlima
brzinom munje. Otad kruži trač da smo sklopili ugovor s vragom.“
„To je vrlo glup razlog.“
„Pričaj mi o tome.“
„Stari mi je već pričao, samo nisam znala da si njegova unuka.“
„Kriva sam.“
„Ali zašto si bila na psihijatriji.“
„Našla sam oca mrtva, s odgrizenim mesom na vratu.“
„U jeb'o te. U školi kruže glasine da si ga ti ubila, pa se sama ozlijedila.“
„Ne čudi me.“
Marija izvadi kutiju cigareta i ponudi me. Uzela sam jednu, nisam oklijevala. Kad sam bila u
osnovnoj, znala sam iza škole se sakriti i pušiti samo da smirim živce. Odviknula sam se na
psihijatriji. Tada su mi cigari bili zadnje što mi je padalo na pamet.
„Ne zna se još ubojica.“
„Grozno. Imaš li još koga?“
„Imam mlađu sestru.“
„Ja imam malog brata, koji je pravi davež. Potpuno nemoguć.“
„Koliko mu je godina?“
„Deset, ali ponaša se mlađe.“
Ne znam ni sama kad sam stigla doma. Već se bilo malo naoblačilo. Čim sam ušla u kuću,
Marina je odmah skočila. „Pa đe si ti dijete drago? Imaš li mobitel sa sobom?“
„Pa i prije sam ostajala duže.“
„Bila je druga situacija.“
„Kako druga?“
„Bila si zdravija u glavi i sestra ti nije bila toliko osjetljiva.“
„Što se s njom dogodilo?“
„Uvjerila se da te udarilo auto. Uhvatila ju je paranoja, vrištala je pola sata, nikako ju nisam
mogla utješiti.“
„Jesi li zvala Vladimira?“
„Nije ni on dostupan. K'o ni ti.“
Nisam više ni riječi rekla, nego sam poletjela u Karmelinu sobu. Ležala je na krevetu,
okrenuta prema prozoru. „Karmela, tu sam.“ Rekla sam. „Dobro sam.“
17
„Znam.“ Rekla je. „Glupe sumanute misli.“
Polako sam došetala do kreveta i sjela do nje. „Oprosti što nisam ranije došla.“
„Nije važno. Znala sam da se brzo vraćam u bolnicu.“
„Daj ne govori gluposti.“
„Ma meni krene dobro, kasnije sve padne u vodu.“
„Opet sumanute misli.“
„Ne, ozbiljna sam.“
„Što je Vladimir rek'o. da će simptomi potrajat' neko vrijeme.“
„Ti ih nemaš.“
„Meni su se morali povuć' jer nisu opasni samo za mene.“
„Ostavit ću vas same.“ Reče Marina. „Valjda će me ludi Vladimir nazvat' kad vidi stotinjak
propuštenih poziva.“
Legla sam kraj nje i gledala strop pun zvjezdica koje joj je nalijepila mama kad se bojala
zaspati, barem su one ostale. Nakon mamine smrti zvjezdice joj nisu ništa značile, a sad se
mame uopće se sjeća. Umrla je prije devet godina. Našli smo je u kupaoni bez lijeve šake, a
dok smo ju našli, već se bila iskrvarila. Tata je razvalio vrata, nije se čuo vrisak ni njeno
zapomaganje, a koliko se sjećam, nije bilo ni puno krvi, što je ironično. Odrastao čovjek u
sebi ima pet litara krvi.
„Znaš ona mala o kojoj sam ti pričala?“
„Paulina?“
„Ne. Što je poput nas.“
„Da.“
„Bila sam s njom. Ne čini se loša. Danas smo se zabavljale s glupavima u razredu. Paulini
sam prvo zavarala vid. Učinilo joj se da se slika na monitoru zamrznula. Na kraju je pokvarila
kompjuter. Sljedeći sat je Marija s njom telepatirala. Debela je poludjela i na kraju su je
izbacili sa sata.“
„To nije lijepo.“ Udari me mala u ruku. „Što ako nekoga ozlijediš?“
"Znam što radim."
„Onda ne pogoršavaj.“
„Slušaj, u razredu sam s najgorom generacijom ikad. Tek sam dva dana u školi, a doživila sam
toliko poniženja k'o nikad u životu. Nisam joj ništa ozbiljno učinila, a mogu puno gore.“
„Što ako nekome ozbiljno naudiš?“
„Onda ću sama trpjet posljedice.“ Ustala sam i ostavila je u sobi. Samu.
18
Lucija
Dva tjedna Paulina nije došla u školu, koliko je samo jaka. Profesorica je rekla da redovito
posjećuje psihologa i pokušavaju otkriti što joj je. Da sam ja psiholog rekla bih joj da se spusti
na Zemlju jer prepada ptice.
No njeno društvo nije ostalo pošteđeno. Barem pet puta smo se ja i Marija s njima poigrale, da
ne bismo bile sumnjive, a škola nikad nije bila zabavnija. Ništa više nisam govorila Karmeli,
da se ne uzrujava, a ni Vladimiru. On je samo primijetio da su mi se simptomi znatno
poboljšali, a rekla sam mu vjerojatno jer sam našla prijateljicu, tako da nije bio više
sumnjičav.
Ali smo nas dvije bile sumnjive u školi. Marija se iznenadila koliko je Dubrovnik
konzervativan. Rekla mi je, da sam u Zagrebu, ovo mi se ne bi dogodilo. I mislila sam upisat'
srednju školu izvan županije, ali tata je rekao da neće trošit' pare na mene bez veze. Marija
nikad nije imala problema s društvom dok se nije preselila.
Taj dan je na redu bila Lara, Paulinina prijateljica. Ona je bila vođa te grupice koja nas je
maltretirala. Iskoristila sam manipulaciju osjetila da ju ubodem. Kad je osjetila da ju je nešto
ubolo u dupe, skočila je i klupa je odskočila s njom. Razred je opet prasnuo u smijeh.
Prijateljica kraj nje, Patricija, je umalo skočila od straha.
„Što ti je?“ pitala ju je profesorica.
„Osjetila sam iznenadnu bol. Ništa strašno, vjerojatno mi je kapilara pukla.“ Rekla je Lara.
„Zar se tako skače kad kapilare pucaju?“
„Bol je bila jaka…“
„Kao da ne znam da se vas dvije cijelo vrijeme tiho prepirete. Izađite van.“
Skoro svaki put ih profesor izbaci van. Pomalo ih ostala djeca u razredu izbjegavaju, a veće su
mete ismijavanja od nas, samo se ostali boje ismijavati ih jer su još opasne, a i to moramo
riješit'.
Ubrzo je profesorica počela dijeliti seminare, prozivala je par po par. Nadala sam se da neću
završiti s nekom od onih ludača, a najradije bih bila sama. Ne mogu trpjeti druge ljude kad
radim nešto važno.
„Lucija Martinović i Marija Jukić, dva osamljena vučića,“ rekla je profesorica, dok je razred
urlao od smijeha. „za seminar dobivaju temu, smrt Romanovih.“
Rusija, super. Kao da me ikad ona zanimala, a pogotovo Romanovi, boljševici i tako dalje. No
ovo je jedna od najzanimljivijih tema kod Povijesti. Povijest pomalo postaje zanimljivija
otkad ulazimo u dvadeseto stoljeće, a i dalje je prilično dosadna.
Tijekom izlaza mi se Lara stvorila na vratima. K'o da mi može išta. „K'o da ne znam da ste to
vi.“
„Što mi?“ pitala sam.
„Otkad ste u ovoj školi, samo nam se nešto loše događa. Paulina posjećuje psihologa zbog
vas, skoro svaki dan se jedna od na spotakne, zabije u zid, nekima se pokvari mobitel, nekima
MP3. Zašto odjednom sve to?“
„Nisam vam ja kriva što ste smotane.“
19
„Nisam glupa. Znala sam da si tijekom razreda bola vudu lutku iglom u guzicu. Zašto bi me
uopće boljelo?“
„Nekad dupe zaboli, pomiri se s time.“
„Tvoja je familija potpisala ugovor s vragom, od Neuma do Vitaljine to svi znaju.“ Upirala je
prstom. „Zašto bi tvoji starci samo tako umrli?“
„To nije tvoj pos'o.“
„Tvoj je djed spalio čovjeka na živo. Nitko još ne zna s čime. Viđelo ga je cijelo selo, a crkva
dobro zna da ste sotonisti koji nas žele okrenut' protiv Boga. Priznaj da slijediš sotonu.“
„Ja ni ne vjerujem u sotonu.“
„Aha!“ vikne i upre prstom u mene. „Upravo je priznala da ne vjeruje u Boga. Ateist, to jest
sotonist. Ima u torbi vudu lutku, dokazat ću vam.“
Nisam se ni mogla snaći kad mi je tolikom brzinom podmetnula nogu, a kako sam ja glupača
nosila torbu na jednom ramenu, ona mi je uspjela oteti, otvorila ju i istresla sve stvari iz nje na
pod. Počela je šutat' stvari i vikati: „Tu je neđe. Slamnata vudu lutka i igla. Tu je, znam da je
tu.“
Ja čak nisam ni kupila stvari. Samo sam prekrižila noge i ruke, i gledala kako pokušava naći
nepostojeću vudu lutku. Skoro cijela škola se okupila i gledala ju. Rezultat je bio neočekivan.
Možda stvarno ima Boga. Ako ga ima, bio je dobar ovaj put. Lara nije našla ništa neobično u
torbi, osim zelenog Neronovog križa na privjesku za ključe, današnjeg znaka mira.
„Evo ga,“ pogne privjesak u zrak. „sotonski simbol, antikršćanski simbol. Simbol sotonista.“
Da bi stvar bila još gora, za mene bolja, ispred nje je stajala prvašica, koja je imala isti znak
na majici. Jadnica je u suzama pobjegla iz škole.
„Lara!“ čuo se ravnateljičin glas. „Odmah u moj ured!“
Lara me pogleda prijetećim pogledom. „Požalit ćeš za ovo.“ Reče mi, prije nego što ustane.
Počela sam kupiti stvari, suzdržavajući smijeh. Nekoliko stranica knjiga i bilježnica mi je
oštećeno, ali nije me briga. I tako me nije briga za školu. Ubrzo se tu našla i Marija, koja mi je
pomogla pokupit' knjige. „A ja mislila da je Paulina poludjela.“ Šapnula je.
„Bol u dupetu je baš opalila.“ Nasmijala sam se.
„Čula sam da su njeni katolički fundamelisti. Ne čudim joj se.“
„Stric joj je biskup. Ne čudi joj se.“
Izašle smo što prije iz škole da nas ostatak djece ne gleda. Ipak sam i ja bila dio skandala. Na
kraju će ispast' da sam ju ja natjerala na ovo, a ne da je luda. Usput mi je bilo žao one
prvašice. Vjera joj mnogo znači, za razliku od mnogih i na kraju je ispalo da je uvrijedila
Boga.
Marija je opet odlučila gdje idemo. Ručale smo u piceriji Mea Culpa, a kasnije smo otišle u
knjižnicu, pripremati seminarski rad. Sreća što je za učenike učlana bila besplatna, jer nisam
imala ništa novca. Uzeli smo knjige i otišle u čitaonicu, koja se nalazila u potkrovlju.
Podcrtavale smo i vadile bilješke o Romanovima. Tema je zapravo bila vrlo zanimljiva.
Otkriveno je da je Anastazija ubijena s ostatkom obitelji, a žena, koja je predstavljala kao
Anastazija, je bila prevarantica.
20
U čitaonici je bilo vrlo tiho, mogao si se koncentrirati, prostor je bio dobro osvijetljen, bilo je
samo nekoliko starijih ljudi koji su čitali knjige, osim jednog mladića, koji je čitao jednu malu
knjižicu. Vjerojatno studenta. Nije mi omeo koncentraciju, dok se nisam odlučila odmoriti od
malo od pisanja. Spazila sam da nas gleda, i nije maknuo pogled, nego se ljigavo nasmijao.
Nije bio ružan, naprotiv, bio je zgodan, visok, mišićav, zelenih očiju i crne kose, sjajne kao u
reklamama, s plavim odsjajem. Ali pogled mu je bio jeziv i lice nije moglo biti bljeđe. Kao da
je cijeli od porculana.
Spustila sam odmah pogled jer mi se taj tip urezao u pamćenje. Nešto stvarno nije u redu s
njim. Možda je psihopat koji traži mlade djevojke i na kraju ih siluje, raskomada, tko uopće
zna. Odmah po pogledu se vidi da ga se treba kloniti.
Srce mi je poskočilo kad se čulo snažno lupanje na krovu, tako da sam poklopila knjigu i
bilježnicu. Nisam željela više ni trenutka provesti u ovoj knjižnici. I sam dečko je pogledao
poviše sebe.
„Što buljiš ljepotane?“ Marija se napokon probudila. „Ne možeš nas imati, zauzete smo.“
„Idemo, odavde.“ Rekla sam. „Barem ja.“ Spremila sam knjigu i bilježnicu u torbu.
„Dobro, pisat ćemo u mene doma, ako moj razmaženi brat bude tih.“
Povlačila sam Mariju da brže ide. Gledala sam stalno iza sebe da vidim slijedi li nas. Nije ga
bilo, pa sam počela uvjeravati samu sebe da pretjerujem. tek sam izašla iz psihijatrije, pa se i
mrava bojim. Prestala sam kad nam se stvorio pred nosom na izlazu. Kako samo tu dospio
tako brzo? Neki tajni prolaz? Sumnjam da ga ova knjižnica ima. Ako je skočio kroz prozor, ali
bi mu trebalo duže vremena da zaobiđe zgradu i dođe na ulaz knjižnice.
„Što hoćeš?“ pitala sam.
„Zahvalit ćete mi kasnije.“ Reče i zgrabi nas za ruke. K vragu, kako su mu bile hladne. Nije
uopće bilo doba kada je toliko hladno.
„Ne diraj nas.“ Rekla je Marija. Povukao nas je poput lutki. Nije bilo šanse da se zaustavimo,
jer bi nas vukao po podu poput krpenih lutki. K vragu, bio je jak. Da stvar bude gora, počela
mi se remetiti kontrola energije, tako da mi se temperatura počela povećavati i svjetla su
počela žmirkati u trgovinama kraj kojih smo prolazili.
„Za mnom, mangupe.“ Netko ga je odvojio od nas, tako da ga je potegao za uho. Nisam
vidjela tko je to, jedino sam primijetila, da ima crnu kosu, mršav je i lice mu je bilo gadno
opečeno. Zavirila sam u ulicu gdje ga je odvukao, ali su oboje nestali.
„Jesam li ja luda?“ pitala sam sebe na glas.
„I ja se pitam isto.“ Reče Marija. „Možda su duhovi.“
„Dosadno im nakon smrti, pa nas zajebavaju?“
„Baš tako.“
„Ozbiljna sam, što se dogodilo?“
„Koga briga. Idemo u mene doma da dovršimo referat. Za tjedan dana ga prezentiramo.“
Otišli smo u Marije kod kuće, to jest u njen stan, u Lapadu. Stančić je bio vrlo mal i
dvosoban. Kuhinja i dnevni boravak nisu bili veći od moje sobe, a stol vrlo malen, da su za
21
njim mogle sjest' jedva četiri osobe. Na podu joj je sjedio brat i igrao Playstation, a mama joj
je bila u kuhinji.
Brat je bio isti kao i ona, blijeda anđeoska lica, platinasto plave kratke kose i krupnih plavih
očiju, visok jedva metar i trideset. Na majku nije nitko od njih sličio. Bila je niska, zdepasta,
brončane kose, a sijedim pramenovima i zeleno-smeđih očiju, naborana lica, tako da se činilo
kao da joj je šezdeset, a ne četrdeset.
„Idemo u moju sobu.“ Reče Marija. „Pisat ćemo referat.“ Potegne me u sobu, ne dajući mi da
se predstavim. Sobu i dijelila s bratom, što je bilo pomalo čudno, pošto je u pubertetu. Sjele
smo na krevet, a ja sam otvorila knjigu. Marija je uzela laptop i počela pisati seminarski u
word, dok sam diktirala. Bilo je sve u redu dok nam malac nije upao u sobu i izvalio se na
krevet i počeo čitati stripove.
„Zvonko, mi učimo.“ Marija povisi glas.
„Ne smetate mi.“ Reče mali zvonkastim glasićem.
„Izlazi van!“
„Daj, stara je tamo. Gadi mi se kad ju njušim.“
„Hajde u njenu sobu.“
„Molim? Fuj!“
„Onda hajde van.“
„Ti idi van, di si cijelo vrijeme bila.“
„Zvonko, izlazi van.“
„Nađi mi neki bolji nadimak.“
„Dobro, Zvone izlazi van.“
„Dobar pokušaj.“
Trebalo je samo da Marija ustane i dječak pobjegne van. Mali se zvao Zvonimir, a mnogi su
ga zvali Zvonko ili Zvone samo iz prkosa. Majka im je, kako je govorila, nemarna i nije se
borila za njih, niti ih je branila od oca. Sama mi je priznala da bi im bilo boje u domu.
„Kakav je mali davež. Je li takva tvoja sestra?“
„Upravo suprotno.“ Rekla sam. „Poslušna je, možda i previše.“
„Uh. Rado bih se mijenjala s tobom. Kad smo bili i Zagrebu, svatko je imao svoju sobu. Sad
se svađamo non-stop oko nje.“
Bacila sam pogled na sliku njih dvoje. Marija je imala oko osam, a Zvonimir dvije ili tri.
Oboje su sjedali na travi, Marija se izgledala kao da pokušava biti vesela. Grlila je brata koji
se kiselom facom pokušao oteti iz njenih ruku.
Marija spusti okvir da ne gledam. „To je jedina naša zajednička slika.“ Reče. „Ujak nas je
slikao. Nismo se puno slikavali kao mali.“
„Oprosti.“
„Nije važno. Ne mogu se uspoređivati s tobom. Vratimo se na referat.“
22
Iskreno, ne znam bih li je usporedila sa sobom. Ja nemam roditelja, ali nikad nisam doživjela
nasilje od strane obitelji. Mene su roditelji voljeli, jedino sam se znala posvađat' s Matejem,
ali to su bile tipične svađe brata i sestre. Njena mama nije me ni pogledala, nije ni pozdravila
svoju kćer, kao da je svom svijetu. Možda joj je muž uništio život, ali to ne opravdava njen
nemar prema djeci. Marina nije nas zaboravila, iako je gotovo sve izgubila.
Vratila sam se doma navečer. Sve je bilo u redu jer sam im unaprijed javila da ću ostat' kod
prijateljice i s Karmelom je bilo sve u redu. Povirila sam je u sobu i vidjela da spava. I meni je
bilo vrijeme za krevet. Otuširala sam se i presvukla u pidžamu. Otvorila sam prozor da mi se
osvježi soba u upalila laptop da provjerim je li mi Marija poslala referat na mail. Nije još. Kad
sam se okrenula prema prozoru, na njemu sam ugledala onog tipa iz knjižnice. Vrisnula sam i
bacila sam čašu punu olovaka na njega, no on se odmaknuo, pa je čaša odletjela kroz prozor.
„Lucija.“ Marina je pokušala otvoriti vrata, koja su bila zaključana. Zaključavam vrata na
večer da mi netko ne upadne dok se presvlačim, jer to iz dna duše mrzim. Naravno, Marina mi
je dala ključ kad je stekla povjerenje u mene, da se neću rezati. „Što se dogodilo?“
Moj vrebač stavi prst na usta u znaku da šutim. „Samo pauk, ništa strašno.“
„Jesi ga izbacila?“
„Jesam.“
„Dobro, zovi me kad trebaš.“
Marina se udaljila, a ja sam pogledala vrebača s ubojitim pogledom. „Što ti radiš tu?“
„Doš'o sam se ispričat.“
„Po noći u sobu?“ U glavi sam mu vidjela da se htio ispričat', ali ne razlog zbog kojeg mi je
skočio na prozor sobe.
„Kako znaš đe živim?“
„Ja živim u blizini.“
Lagao je, ali nisam mogla dobiti informaciju gdje živi. Kao da zna što treba misliti
predamnom. Ime mu je Marin i ima osamnaest godina, više nisam mogla izvući.
„Što usput želiš Marine?“ prekrižim ruke, a on se nasmije.
„Nećeš me iznenadit, znam tko si i što si.“
„Očito ni ti nisi nešto normalno, ni psihički i fizički.“
„Dobra, dobra.“ On se nasmije. „Ali samo znaj da sam te branio. Ono što je lupalo na krovu je
bila opasnost za vas, zato vas mor'o udaljit'. Čak se ni same ne bi uspješno obranile.“
Govorio je istinu. K vragu!
„A onaj tko te potezao za uho.“
„Kozlak? On se borio na krovu s opasnošću, da vas ne dohvati. Vidila si kako je jadan završio,
no ne brini, dobro je.“
„Kozlak?“ Vrlo čudno ime. Baš me zanima što su radili, kad se on ispek'o na krovu, no ni do
te informacije nisam mogla doprijet'. „Zanimljivo je što taj jadan kržljavac borio, a ti
gromadina sjed'o u knjižnici.“
23
„Iskusan je borac, što da kažem.“
„Protiv koga se borio.“ To je sigurno bila osoba, možda poput njih, čudaka.
„Za to još nisi zrela. Kad bude vrijeme, saznat ćeš.“
„Nisam zrela?“ I onda ja mislim da sam frik. Ovaj je bio čudan i nije znao što priča.
„Mislim, mlada si, ali nije još vrijeme za to. Koliko ti je već godina? Trinaest? Da, nema
šanse da je više.“
„Šesnaest.“ Rekla sam. Tip me šokirano pogleda i izbeči jezive oči.
„Pa, izgledaš mlađe. Lice…“
„Da, lice.“ Zaustavila sam ga. U licu sam izgledala kao da imam deset godina i nije mi to
trebalo svaki dan govorit'.
„Pa, znaj da vas štiti, ako se sljedeći put susretnemo.“ Reče i skoči s prozora. Pogledala sam
ispod prozora, ali mu nije bilo ni traga. Kao da se teleportira. Podsjećao me na nekoga. Ne
doslovno on, nego njegova vrsta. Brzina, hladnoća, opekline, kao da sam čula već za njih.
Opet smo se susreli ispred moje škole. Ujutro se pojavio nedaleko od pekare u koju sam
nekad išla. Ovaj put je imao jaknu, pa izgleda da mu je i nekad hladno. Zadnji put je bio u
kratkim rukavima. Kako mu je jakna bila crna, izgledao je još bljeđi.
„Što hoćeš sad?“ pitala sam.
„Štitim te, ti nastavi svojim tokom.“
„Što me sad napada? Barem mi pokaži, nisam tolika kukavica.“
„Nije u blizini, ali može se pojavit' svaki čas.“
Zakolutala sam očima i krenula dalje, ali sam se zaustavila kad sam susrela grupicu djevojaka
koja me svaki dan u školi maltretira. Vjerojatno i one znaju kakav je ovaj frik, pa mi se smiju
što uopće razgovaram s njim. Kad je prebacio ruku preko mene, Paulina je počela kipjeti od
bijesa. Ja sam skupila ramena i pomalo se počela odmicati.
„Što ti je?“ pitao me.
„Makni tu ruku s mene, leden si k vragu.“
Odmah se odmaknuo, a ja sam krenula prema školi, da ga izbjegnem. „Kud ćeš sad?“ viknuo
je.
„Pa u školu. Ti me samo štitiš, zar ne?“
Zanimljivo je da nas je i onaj s opeklinama štitio, ali njemu ni traga. Što njega ne viđam?
Možda je i mrtav, ne bih se čudila da ga je ovaj ubio. Mogla sam mu zavirit' u glavu, ali opet
sam zaboravila. Baš sam pametna.
Na ulazu me dočekala Patricija, jedna od grupice. Pokušala sam ju zaobići, ali naslonila se na
vrata. Prebacila je svoju plavu kosu iza leđa i ljupko se nasmiješila. Iskreno, bila je prava
ljepotica, svi su slinili za njom, imala je zelene hipnotizirajuće oči i uvijek je bila luckasta, ali
kad joj zaviriš u glavu, otkriješ kakva je.
„Što hoćeš?“ pitala sam.
24
„Prvo si sebi našla prijateljicu, a onda dečka.“
„Pa što? Ti imaš oboje.“
„Zanimljivo je što ti je ove godine krenulo, a nama nije. Nikad nisi imala prijatelja ni dečka,
otkad si kročila u ovaj razred, samo nam se loše događa.“
„Na primjer?“
„Otkad si u školi, Pauline nema. Prvi dan je imala halucinacije.“
„Sad sam ju vidjela.“
„Da, tek je danas došla. Jučer si Laru natjerala da ispadne glupača.“
„Ona je religiozni fanatik. Nema nikakvog dokaza da su moji sklopili ugovor s vragom, a ni
da je moj djed spalio čovjeka bez ičega. Možda vas kažnjava vaš bog u kojeg vjerujete.“
„Ja ne vjerujem u boga niti mislim da su tvoji sotonisti, ali znam da imaš veze s tim. Naudiš li
mojim prijateljicama, čuvaj me se.“
Otišla je, misleći da je ostavila utisak u mene. Što će mi ona učinit'? Previše se umislila
gospođica. Iskreno, njoj je stalo do prijateljica, ali se druži s krivim ljudima.
Marin je stajao na istom mjestu kad sam se vraćala iz škole. Htjela sam ga zaobići, ali nisam
mogla. Jednostavno sam ga morala pitati jer mi nije ulazilo u glavu njegovo ponašanje.
„Što ti tu radiš osam sati?“
„Osam sati?“ pitao je.
„Da. Susrela sam se prije osam, kad sam išla u školu, a sad je tri i ti si još tu.“
„Pa, kružio sam malo okolo, nisam se udaljavao, pa sam opet završio tu.“
„I ja te slučajno susrela.“
„K'o što slučajno se onim klinkama se stalno nešto događa? Slučajno se stalno sramote?“
Uhvatio me je, ali odakle mu informacija? Vreba me i u školi? Proklet bio.
„Ne štitiš me ti. Vrebaš me i po školi. Što hoćeš?“
Pokazao je na glavu. Pročitala sam mu misli i govorio je istinu, u opasnosti sam, ali opet
nisam mogla vidjet' tko me napada, tko su i što su oni. Kao da zna točno što treba mislit' ili mi
blokira put do pravih informacija. Zanimljiv je.
„Što sad misliš?“ pitao je i naslonio se na zid. Kako je bio neoprezan, prst mu je završio na
strani koju je obasjavalo sunce. Ne bi bilo ništa čudno, da mu se u roku od sekunde na prstu
nije pojavila opeklina. Lecnuo se i odmaknuo ruku, a opeklina je nestala brzinom kojom se i
pojavila. Pogledao me u očaju, a zatim pobjegao.
25
Lucija
Nisam smjela dopustit' da mi se Marin ureže u mozak. Tko god da je, ne može mi ništa,
koliko god bio jak ili brz. Možda se nisam nikad borila, ali znam što mogu, pogotovo ako
puknem. Pošto sam tek izašla iz psihijatrije, neka me se čuva. Nemam u njega povjerenja
nimalo. Ne proričem budućnost, ali imam dobre instinkte. Tko god ti dolazi na prozor po noći,
nije netko kome se može vjerovati.
No podsjećao me na nekoga, to jest na nekoga o kome su mi u djetinjstvu govorili, to jest,
mama mi je govorila i od tada nije taj tajnoviti spomenut. Tata ju je napadao kad mi je o toj
osobi pričala, tako da sam bila više skoncentrirana na njihove svađe, nego na ono o čemu mi
je govorila. Sjećam se da je govorila da su hladni i da im škodi sunce. Marin možda ima
porifiriju, ali reakcije nisu tako brze. Često je hladan, ali to ne bi trebalo ništa značiti.
Previše sam važnih stvari propustila jer mislim na tog tipa. Zašto mene maltretira, a ne
Mariju? Zbog njega sam zapustila seminar. Prezentiramo ga za dva dana, a ja ga nisam ni
taknula, ne mogu riješiti normalno domaći iz statistike ili računovodstva, nekad me Marina
pita jesam li se zaljubila. Da se zaljubim u toga tipa? Fuj! Nisam sigurna ni je li normalan
čovjek.
Jedan dan nije bilo Marije u školi i dan je već bio katastrofa. Dok sam sama, gadili su mi se
pogledi upućeni meni. Čula sam što misle o meni, osjećala sam što osjećaju prema meni, zbog
čega mi se skoro povraćalo. Ni što ih zezam, nije pomoglo.
Manipulirala sam Larinim vidom. Učinilo joj se na zidu vidi pauka pa je skočila sa stolice i
pala na stražnjicu, ali opet me nije to razveselilo. Ovo je podsjećalo na osnovnu školu, kad su
me obožavali tračati i izbjegavali me na svakom koraku. Opet sam se osjećala poput smeća.
Kao šećer na kraju, dočekale su me na izlazu kad je škola završila. Zakolutala sam očima i
krenula kroz prozor.
„Što je? Sad su ti se stisnule gaće kad nema Marije?“ počela je Lara.
Odlučila sam ju ne obadati, samo sam polako izašla i pazila da me koji profesor ne primijeti,
no netko me povukao natrag i bacio me svom snagom na pod, tako da mi je izbio zrak iz
pluća.
„Tebi se obraćamo!“ zaderala se Paulina. Njen glas je zaorio cijelom školom. Bila bi dobra
operna pjevačica. „Je li nas čuješ?“
„Čujem!“ rečem i nogama ju udarim u masni trbuh, tako da je pala na leđa. Hitro sam ustala i
pobjegla, jer mi se energija počela remetiti zbog ljutnje. Pokušale su me uhvatit', ali sam se
svakoj izmakla. Prilično su spore.
Počela sam se znojiti, srce mi je tuklo u prsnu kost poput luđaka i počela sam osjećati malu
bol u mišićima i zglobovima. Trčala sam samo Vojnovićevom ulicom, ne znajući što ću. Od
trčanja samo mi se pogoršavalo, pa sam stala, bacila torbu na pod, izvadila iz nje zlatnu
ogrlicu i zgrabila ju. Tada mi se stanje smirilo, a ja sam pokušavala uzeti zrak u pregibnom
položaju. Imala sam osjećaj da ću povratit', ali to se nije dogodilo.
Uspravila sam se, stavila torbu na leđa i gledala kvart Čokolino, tako zvan zbog boja zgrada.
Nisam se morala čuditi što se opet pojavio Marin pokraj mene i naslonio se na ogradu. Pada
mi na pamet da nabavim pištolj ili nož, još bolje, da nazovem policiju.
„Nešto se loše dogodilo?“
26
Zakolutam očima. „Što me uopće ispituješ kad me špijuniraš 24 sata na dan?“
„Samo sam u okolini, ne držim te za rep.“
„Ne zanima me.“
„Ozbiljno, možeš povirit'…“
„Rekla sam, ne zanima me.“ Povisila sam glas. „Špijunir'o me netko ili ne, sve se ponovo
okrene na isto.“
„Razumijem te.“
„Ništa ti ne razumiješ.“
„Misliš?“
„Ako si bez roditelja s bolesnim članom obitelji i podcijenjen od okoline cijeli život, onda
razumiješ.“
„Otac mi je poginuo u vojsci, mlađu sestru mi je raznijela bomba, a majka mi je poludjela,
izgubila pamćenje i na kraju umrla. Nisam im'o vremena mislit' o ugledu.“
„Da, oboje smo jadnici i čudaci. Nije ni čudo što nas mnogi odbacuju.“
„Ja samo marširam naprijed. Nemam vremena za gluposti.“
„Ja sam ti sad smisao života?“
„Nisi ti, nego tvoja zaštita.“
„Samo moja?“
„Štitim i druge. Sad štitim tebe.“
„Jesi li ikojeg ubio?“
„Jesam nekoliko dana prije nego što smo se susreli.“
„Je li mi netko od njih ubio oca.“
Marin slegne ramenima. „Malo vjerojatno. Vrlo često mi primijetimo opasnost. Ne uništimo
ju svaki put, ali ju primijetimo.“
„Samo sam ja u opasnosti?“
„Svi vi šestero.“
„Tko šestero?“
„Šestero tvoje vrste, koji se nalaze u ovom gradu i okolici.“
„Šestero? Tko su ostali dvoje?“
„Dva dječaka, samo nas nikako ne vole.“
Nikad nisam nikoga znala od nadarenih, osim moje majke i sestre. Sljedeća, koju sam
upoznala je bila Marija, pa njen brat. Nisam znala da ih ima još dvoje. Morat ću nekako
stupiti s njima u kontakt. Možda mi pomognu oko Marina i smrti mog oca. Možda saznam i
što je s njihovim roditeljima, pošto im jedan roditelj mora biti poput nas.
„Bi li ti dobro došlo piće?“ pita me crnokosi čudak.
27
„Ne.“ Rekla sam. „Ne idem sa strancima na piće, pogotovo s tobom i sličnima tebi.“
„Dobro. Ne moraš mi vjerovat'. Samo sam te htio raspoložit'. Ne mogu ti izliječiti tu
čangrizavost.“
Okrenuo se i otišao, što mi nije nimalo popravilo raspoloženje. Imao je i pravo. Falilo mi je
društva, zato mi je i bilo grozno danas u školi. Ne želim biti sama, nikad nisam ni željela.
Zbog toga su mi školski dani bili grozni, a sad svih odbacujem od sebe.
„Stani.“ Doviknula sam mu. „Može. Kava bi mi dobro došla.“
„Dobro. Taman imamo kafić preko puta. Ljudi su u blizini, ne može se ništa…“
„Ne bojim te se.“ Rekla sam.
„Dobro idemo.“
Sjeli smo u mali kafić u kojem nije bilo puno ljudi, k'o što je Marin rek'o. Marin je naručio
mineralnu vodu, za čudo. Ja sam naručila bijelu kavu, da se vidi da sam za nešto došla, a ne
da sam dnevni boravak zamijenila kafićem. Marin se naslonio i položio ruke iznad glave, dok
ga je grupa curica promatrala izbečenih očiju. Skoro im je vilica dosegla pod.
„Zašto tako izgledaš?“ pitala sam ga.
„Vježbam.“
Lagao je, ali to nije važno. „Ne mislim na to.“
„Imam manjak pigmentacije.“
„Ali kosa ti je crna.“
„Zar mora značit', ako ti je kosa tamna, mora bit' i koža tamna? Mislim da postoje mnogi
svjetloputi tamne kose. Mnogi imaju tamniju kožu od tvoje i svjetliju kosu.“
„Zašto si tako hladan? Zašto si tako jak?“
„Zašto ti izgledaš k'o da si u formi, a ne vježbaš? Zašto se lako izmakneš kad te pet djevojaka
napadne? Zašto imaš više snage od one crnokose krmače?“ Koliko me on samo špijunirao?
Ali mi je drago što je Paulinu nazvao krmačom.
„Jer sam nadarena.“
„I ja sam na neki način nadaren, ali drukčiji. Nismo svi isti, svijet je pun misterija za koje
rijetki znaju ili nitko ne zna.“
„Kako vi sebe zovete?“
„Nikako. Nemamo naziv, kao ni vi.“
Mi se najčešće zovemo nadareni, daroviti, nekad vještice, kako nas obični ljudi zovu. Često se
razne riječi koriste za više pojmova. Možda je on jedan od ljudi o kojim je mama pričala,
koliko se sjećam, ni ona im nije dala pravi naziv, čak i mjenjolici nemaju pravi naziv, neki ih
zovu preobražatelji. Etimologija pomalo propada.
Godio mi je razgovor s Marinom, iako smo se skoro posvađali. Smeta mi što me špijunira, ali
valjda sam zna da ću ga lako ubit', ako digne ruku na mene. Ne mogu ga spriječit' da se mota
oko mene, ali se znam braniti i to vrlo lako. Nije baš ni toliko pametan da bi me nadmašio.
28
Sljedeći dan je bila prezentacija, što je značilo da je Marija morala biti prisutna. Rekla mi je
da je razlog njenog izostanka sređivanje prezentacije. Prezentaciju je skratila i napravila više
natuknica nego teksta, pa mi je preostalo pet minuta da pročitam na papirima što piše na
prezentaciji. ja sam, budala, bubala cijeli seminarski na pamet.
Dok smo prezentirale, kroz prozor sam vidjela mog vrebača na grani kako mi maše. Izbečila
sam oči i objesila vilicu kad sam vidjela kako me vreba, i to ne tajnovito. Kad već znam da
me vreba, zašto da to i ne vidim, zar ne? Koji idiot. Kad mi se sljedeći put približi, spržit ću
mu facu objema rukama.
U stvarnost me vratila Marija kad me je udarila u zatiljak. Cijeli je razred zaorio smijeha, a ja
još nisam znala gdje smo stale. Za ovo nam je profesor smanjio ocjenu. Nema veze koliko je
gradivo bilo zanimljivo i koliko je razred naučio, ako je uopće pratio. Dobile smo jadnu
četvorku.
„Kojeg ti vraga gledaš kroz prozor?“ pitala me Marija kad smo izašle iz škole. „Onaj tip je
čudak. Zašto se toliko obazireš na njega?
„Vidila si ga?“
„Jesam i nije me omeo. Kako tebe svaka sitnica omete?“
„Tip je jeziv, kako da me ne omete. Jednom mi je doš'o na prozor i to po noći.“
„Što je htio?“
„Ispričat se radi onog ponašanja u knjižnici, ali za to se dolazi po noći na nečiji prozor.“
„Pedofil.“
„Nije puno stariji od mene.“
„I što ćeš sad?“
„Ubit ću ga kad mi se sljedeći put približi. Neću ga ni upozorit'. Jednostavno, kad mi se
približi, nestat će.“
„Pazi da ne učiniš istu pogrešku kao djed.“
„Neću, neću.“
„Onda, idemo li kod tebe. Sad se još više bojim za tebe da jedva mogu pustiti.“
„Ne brini, zlato.“ Napravim sarkastičnu grimasu.
Čim smo ušle u kuću, Marina se nasmijala i rukovala s Marijom. Rekla joj je da je prelijepa i
pohvalila je svime mogućim kao svaki Konavljanin kad upozna novu osobu. Htjela ju je
ponuditi raznim kolačima, kao svaki Konavljanin, ali ja sam ju povukla u sobu. Vjerojatno bi
ju ispitivala o obitelji, zašto su se preselili, zašto su se vratili i je li njena obitelj iz grada, župe
ili Konavala, što bi ju dovelo u vrlo neugodnu situaciju.
Kad je ušla u moju sobu, očima je prelazila po zidovima. „Prije pet godina mi je zid u sobi bio
pun gljivica. Obojila sam ga u ovu boju. Kad je stari to vidio, ubio je boga u meni.“
Nisam se ni zaprepastila na tu rečenicu. Njen stari je bio luđak. Marija se toliko udomaćila da
se bacila na krevet i izula cipele. Dobro što joj noge nisu smrdjele. Torbu je stavila na pod i na
nju stavila jaknu. Vjerojatno se bilo gdje osjećala više doma nego u vlastitom domu.
29
Upalile smo laptop i otišle na chat. Marija mi je pokazala kako izazivati ljude preko chata.
Prvo se svađala s nekim hajdukovcem, vrijeđajući Hajduk i hvaleći Dinamo, na što je ovaj
poludio, a zatim je zafrkavala šoviniste. Mnogi su nas pozivali na cybersex, tako da smo
ubrzo ugasile chat i slušale glazbu na youtubeu. Marija je sjela na prozor da zapali cigaretu, a
ja sam potajno tražila na internetu znakove koje Marin ima, hladnoća kože, bljedoća, brzina, i
odustala sam nakon pet minuta jer nisam našla ništa korisno.
Na zvuk kucanja, Marija ugasi cigaretu i baci ju kroz prozor. „Ja sam.“ Čujem Karmelin
glasić. „Mogu li ući?“ glas joj puca, kao da je plakala.
„Neka uđe.“ Reče Marija. „Izgleda da nije dobro.“
„Uđi.“ Rečem. Otvorila je polako vrata, kao da će nešto zgrabit'. Provirila je glavom i plaho
pogledala Mariju. „Sramežljiva je.“ Rečem. „Neugodno joj je s novim ljudima.“
„Dođi.“ Marija potapša krevet. „Na prvi pogled bi nju mijenjala za Zvonimira.“ Karmela se
na te riječi skameni.
„Šali se.“ Rečem. „Neće te pojest.“
Čim se Karmela približi, Marija ju uzme u krilo. Bila je nekoliko centimetara viša od njenog
brata, ali barem desetak kilograma lakša. „Moj je brat bio ovako miran dok nije progovorio.
Kasnije bi svaki dan pravio rusvaj. Jedino su ga videoigre smirivale.“
„Kako je danas bilo u školi?“ pitala sam. „Imaš li puno učenja.“
„Učinilo mi se da je tata kraj profesorice. Vrištala sam i izbacili su me iz razreda.“
Tišina je zavlada. Karmeli se uopće simptomi ne poboljšavaju. Je li uopće pije lijekove? Što
ako se ponovo vrati u bolnicu? „Jesi li popila lijekove?“ pitala sam.
„Jesam. Pijem ih svaki dan.“
„Što je Vladimir rek'o zadnji put?“
„Da mi se stanje poboljšava i da su povremeni simptomi normalni.“
Istina je da se simptomi nikad potpuno ne povuku, samo se ublaže ili pogoršaju. Vladimir je
rekao da izbjegava stresne situacije, a simptomi joj kod stresa nimalo ne pomažu.
„Što su profesori rekli?“
„Poslali su me doma.“
„Sad si dobro. Vidjet ćemo što će Vladimir reć' u subotu.“
Karmela bi trebala razlikovati halucinacije od stvarnosti, ali to joj nikako ne ide.
Karmela je stajala s nama dok smo čavrljale i slušale muziku. Morala sam otrpjeti nekoliko
bolnih minuta slušanja Tokio hotela, a Karmela se ubrzo vratila u sobu. Ne mogu ju ni kriviti
uz tu glazbu i još njemački jezik. Taj jezik nikako nisam voljela.
Marija je ostala do večeri, kad se trebalo poći u krevet, a majka ju, naravno, nije ni jednom
nazvala. Na prozoru se ubrzo pojavilo novo lice, Marin. Sad sam razmišljala hoću li ga ubiti
ako me takne ili neću. Ne želim probudit' Karmelu ni Marinu, a ni cijelo susjedstvo.
Otvorila sam prozor i stavila ljutito ruke na bokove. „Što ti hoćeš?“ pitala sam. „Svjesna sam
da me špijuniraš, budi sretan što nisam zvala policiju.“
30
„Misliš da mi policija može nešto? Samo bi te proglasili ludom i vratila bi se natrag na
psihijatriju.“
„Što sad hoćeš? Prijateljica mi je tu.“
„Pa zato sad doš'o, da ju upoznam i da primi moju ispriku. U knjižnici sam baš bio kreten.
Nadam se da si joj rekla da sam vas štitio.“
„Nije.“ Reče Marija. „Ali drago mi je. Ja sam Marija!“ reče stisnutih zubi i uhvati ga za ruku.
Marin vrisne kao nikad do sad i padne na pod držeći se za drhteći dlan. Sad mu je na dlanu
bila opeklina koja nije zacijelila, nego se dim iz nje pušio. Kad sam okrenula glavu vidjela
sam da Marija u šaci drži srebrni lančić i bilo mi je sve jasno.
„Gade jedan.“ Zgrabila sam ga za vrat i pržila sve dok me nije bacio poput lutke na krevet i
nest'o. Gad ima sposobnost brisanja pamćenja. U nekoliko navrata sam skužila da je vampir,
ali mi je to izbrisao iz pamćenja, kao što je i Mariji. Više u glavi mu nisam mogla vidjeti jer je
nestao.
Tko još je osjetljiv na srebro i sunčevu svjetlost nego vampiri. O njima mi je mama pričala,
samo što ih je ona zvala pijavicama. Nisu kao tradicionalni vampiri, nemaju očnjake, nisu
osjetljivi na češnjak, na krštenu vodu, križeve i mogu se slobodno kretati po crkvama.
Umjesto očnjaka imaju žalce ispod jezika, a nakon obroka znaju ispustiti mliječ koja čovjeku
može zacijeliti ranu ako je živ ili dovoljno otporan. Koža im je blijeda i ledena jer im krv ne
cirkulira, mogu disati, a ne moraju, sunce ih može ubiti za minutu, ali to im je predugo pošto
su stotinjak puta brži od čovjeka i jači, jedino ih sunce usporava i crpi im energiju, ali to ovisi
o temperaturi zraka. Što je najgore, naša krv i krv mjenjolika im je slađa i daje im više snage
nego krv običnog čovjeka. Možda se za to skriva Luiza.
„Kako nisi prije posumnjala?“ pitala je Marija. „Da sam imala u knjižnici srebro, odmah bih
ga iskušala.“
„Briše pamćenje.“
„Molim?“
„Ima moć brisanja pamćenja. Možda ga jesam prokužila, ali mi je to uklonio iz pamćenja.“
„K vragu. Možda je i meni. Od čega nas je on to štitio?“
„Ne znam. Nije ništa rek'o. Rek'o je samo da se ništa ne brinem.“
„I ti se nisi brinula?“
„Jesam se brinula, nisam se bojala.“
„Ženo, ja se sad bojim više nego prije.“
Pitam se kako Marina i Karmela nisu reagirale. Sigurno su čuli njegov vrisak, a možda im je
to izbris'o iz pamćenja.
„On mi je ubio roditelje. Nema tko drugi.“
„Čekaj, kako ti to znaš?“
„Matej i moj otac su nađeni s odgrizenim komadom mesa na vratu. Nalazi su rekli da ugriz
bio ljudski. Majka mi je nađena s iščupanom šakom i a samo pola litre krvi u tijelu, a ostatak
krvi nije nađen. Tko bi drugi bio?“
31
„Ima li ih još? Netko ga je vukao za uho. Sjećaš se onog opečenog?“
„Da, znam. Marin mi je prizn'o da ih ima četvero.“
„Znači tako se zove? Prelijepo ime za takvog monstruma.“
„Da. Tko zna što je kanio s njima.“
„Što god da je, ti se ne petljaj s njime. Imaju prednost nad nama bez obzira na moći. Tko zna
kakvi su još ostali troje.“
Sljedeći dan Marija me je dočekala ispred pekare. Znala sam da je nešto ozbiljno jer me inače
dočeka ispred škole. Pozvala me rukom i skrenula u neku ulicu. Slegnula sam ramenima i
krenula za njom. Kad sam joj se približila, zgrabila me za ramena. „Obećaj da nećeš vrištati.“
Rekla je.
„Što si učinila?“ pitala sam u očaju.
„Nisam još ništa, ali obećaj da nećeš vrištati.“ Izvadila je crvenu sjajnu ručku u obliku elipse.
Nisam vrisnula, samo zinula. Znala sam da je to bio nož.
„Što će ti to?“ pitala sam.
„Prvo mi reci kako možeš ubiti vampira.“
„Ti ne znaš?“
„Znam ja, želim vidjeti je li tebi i to izbrisao iz pamćenja.“
„Srebrom probiješ srce ili mozak, otkineš mu glavu ili ga zapališ.“
„Točno.“ Reče, pritisne gumb i izađe srebrna oštrica. Nisam imala pojma koliko je dugačka.
„Dajem ti jedan.“
„Molim? Nema šanse da za sobom nosim nož.“
„Za sigurnost. I ja imam jedan. Jedan sam dala bratu, a drugi nemam za Karmelu.“ Iskreno,
nema šanse da ikad Karmela nosi nož sa sobom.
„Što ako ga netko otkrije, ako mi netko od glupača zgrabi torbu i nađe u njoj nož?“
„Nosi ga u džepu.“
„Ne znam se ni koristit' s tim čudom. Kako da onesposobim vampira i ubijem ga? Kako da to
čudo prodre do srca? Znaš li koliko su oni čvrsti?“
„Kad ga ideš ubost, drži oštricu naopako i iskoristi svu snagu. To je jedino što ti mogu reći.“
Zakolutala sam očima i stavila nož u džep. Još ako mi otkriju da imam nož, onda sam tek
gotova. Iskreno, osjećala sam se poput kriminalca, a da mi Vladimir nađe nož u džepu, vratio
bi me natrag na psihijatriju. Možda jednostavno poludim noseći nož.
Poviše stubišta, koje vodi u dvoranu nas je dočekao vampir, ali ne Marin, nego onaj koji ga je
vukao za uho. Rukom nas je pozvao i krenuo niza stube.
„Što sad?“ pitala je Marija. „Što ako se okrenemo i vrati se po nas? Možda nas otme, možda
nas ubije. Jesi mu pročitala misli?“
32
„Ne mogu, predaleko je.“
„Onda idemo?“
„Idemo.“
Spustile smo se oprezno, spremne izvaditi noževe. Ja sam svo zlato skinula sa sebe i stavila u
torbu. Možda on ima razno zlatno oružje od zlata, a možda ni nije sam. Dočekao nas je na dnu
stubišta. Kad je ustao koraknule smo nazad.
„Nema smisla da me se bojite.“ Reče. Iskreno, izgledao je kao da je od povjerenja. „Osim što
vampir, od Marina ste saznali da je idiot. Htio sam da vam se priključi jer je vaš vršnjak i nije
dugo besmrtan, pa sam…“
„Ubili ste mi roditelje zar ne?“ zaustavim ga. „Koji je bio razlog? Moj tata je bio čovjek.“
„To nismo bili mi.“
„Nego tko?“
„Opasnost protiv koje se borimo. Ako vas zanima, to su ostali vampiri. Znaju nekad se motati
godinama po Dubrovniku, a nekad ih nema godinama. Jedan od njih je bio ubojica.“
„Zašto ih niste obranili?“
„Ovo je velik prostor. Misliš da možemo obraniti cijelu županiju odjednom? Sada smo i mi
postali mete, ne samo vi.“
„Jesu li oni jedini?“
„Tijekom zadnjih godina nekoliko je ljudi nestalo. Lani su također ubili jednu djevojčicu,
nađena je s iščupanim šakama.. Još se ne zna ubojica.“
Da sjećam se. Kristina Vojnović, deset godina, samo tri mjeseca nakon smrti Mateja i moga
oca. Gledala sam tu vijest na televiziji. Povezali su njeno ubojstvo s ubojstvom moga oca, a
nakon te vijesti Karmela je umislila da ubojica dolazi po nju. Razlog njenog ubojstva ne znam
jer je nisam ni poznavala.
„Ona je bila poput vas, ali se nije mogla obraniti.“
Eto razloga. Vjerojatno je sestra od ona dva dječaka koja je spomenuo, samo moram saznati
što je bilo s njihovim roditeljima ili s roditeljem koji je nadaren. Vjerojatno nije živ ili ih je
napustio. Možda je i on misteriozno ubijen, to jest, od vampira.
„Odakle dolaze ti vampiri?“
Kozlak slegne ramenima. „Neki nemaju određenu lokaciju, pa tamane ljude kud god stignu.
Dubrovnik je naša lokacija, pa zato ga branimo.“
„Mislite, Dubrovnik je vaša smočnica?“ odbrusim mu.
Kozlak se nasmije. „Mi ne ubijamo ljude.“
„Zašto onda ne uzmete krv iz banke krvi ili mrtvačnice?“ pita Marija.
„Jer krv mora bit' topla i iz živoga tijela.“ Odgovorim. „Inače ne vrijedi, k'o da čovjek pojede
gnjilo ili pokvareno.“
„Točno.“ Nasmije se Kozlak. „Ali nikome ne naudimo. Znaš kako naša mliječ djeluje.“
33
„Znam i za vaš nagon i manjak kontrole.“
„Uvježbali smo kontrolu.“
Baš me zanima kako se hrane i tko su dobrovoljci, možda i taoci. Znam da ugriz boli k'o sam
vrag, iako ga još nisam iskusila. Možda neki vole omamljenost zbog nedostatka krvi, a možda
je nekim mliječ potrebna da ozdrave. Koliko sam čula, mliječ može izliječiti rak u nekim
slučajevima. Većinom liječi ozljede.
Nekad sam mislila da se ljudi preobraze ugrizom, ali za preobrazbu im je potrebna vampirova
krv. To sam zapisala u zadaću koju sam nakon mamine smrti izgubila.
„Što želite od nas?“ pitala sam. „Krv da budete snažniji?“
„Ne. Nema šanse da to učinimo. Nemaš pojma koliko je to bolno.“
„Ti znaš? Tko je tebe žvak'o“
„Čuo sam kako vrište dok sam se hranio, zato se uvijek hranimo onim besvjesnima.“ Dobro,
dijelom pošteno. Nadam se da ostanu živi.
„Nego što?“ pitala je Marija.
„Da vas treniramo, da se znate obraniti.“
„Nema jebene šanse da…“ poklopim Mariji usta.
„A ona dva dječaka?“
„Nisu baš dječaci, ali se oni znaju obraniti vrlo dobro.“
„Zašto da nas oni ne treniraju?“
„Jer mi znamo bolje metode od njihovih. Imali su oni metode, ali njihova je sestra ubijena.“
Bingo, to im je sestra.
„Kada?“ pitala je Marija. „I što sa Zvonimirom i njenom sestrom?“ pokaže na mene.
„Još njih ne petljajmo, većinom ciljaju na adolescente i odrasle, u krvi djece se nema što puno
naći, ali vi ste najrizičnija skupina.“
„Može.“ Rekla sam. „Kada?“
„Petkom i subotom navečer. Imat ćete vremena za školu i sve ostalo.“
„Dobro.“ Marija progunđa. „Samo nam niste odgovorili. Kako se hranite?“
„Pokazat ćemo vam kad budete otpornije. Nije lijepo vidjeti kako nekome zarijemo zube u
vrat, pogotovo za tvoje stanje Lucija, ne želim da se opet vratiš u bolnicu.“ Pruži mi blijedu
ruku s tanašnim prstima. Rukovala sam se s njima spremna reagirat' ako nešto smiješno
pokuša. U glavi sam mu vidjela da nije ništa loše mislio. Čini mi se bolji od Marina i sto puta
pametniji. „Izrasla si u lijepu mladu ženu Lucija.“ Reče on. „Neka tako i ostane.“
Znala sam da me zna vjerojatno od rođenja, jer je možda stariji od Mojsijeve papuče, ali što je
pod tim mislio, nisam znala. Kakva sam uopće trebala ispasti? Nisam mu stigla pročitati misli
jer je odmah skočio na stablo i nestao.
„Jesi li sigurna da znaš što radiš?“ pitala me Marija. „Što ako nisu ništa učinili?“
34
„Moram ovo učinit'. Jedan vampir je sto posto ubojica. Sad moram saznat je li to bio netko od
njih. samo da saznam, ništa drugo.“
„Što ako nas otkriju? Što ako nam noževe otkriju?“
„Vjerojatno ćemo vježbat sa srebrnim noževima. Vjerojatno ih i oni koriste u napadu.“
„Znaš li koliko je ovo opasno?“
„Znaš li koliko boli jer ne znam tko je ubojica? Više nego što mi nema roditelja. Taj netko mi
je uništio život, i to ne samo meni. Zato to radim. Osim toga, Kozlak nije ništa mislio.“
„Kozlak. Kako mu znaš ime?“
„Čitam misli. Jesi li zaboravila?“
„Dobro. Valjda znaš u što se upuštaš. Valjda ja znam.“
35
Lucija
Kozlak nas je čekao nedaleko od škole, u autu, da drugi ne vide gdje i s kim idemo. Dovoljno
smo već sumnjičave. Odvezao nas je autom na Bosanku, gdje su oni stanovali. Odveo nas je
na brdo i zaustavio auto daleko od kuća. Čim je izašao na sunce, koža mu se počela ljuštiti.
„A da si ponio nešto s kapuljačom?“ pitala sam.
„Pokušavam se naviknuti.“
„Nema navike. Ako duže ostaneš, mrtav si.“ I bilo bi mi drago. Možda sam okrutna, ali manje
opasnosti za nas.
„Pokušavam biti otporniji.“
Mislim da je već dovoljno otporan, jer je taj osjećaj gadan, vidim mu u mislima. Kao da cijeli
izgaraš, ali nema gore od te smrti, sigurno nema. „Dođite.“ Pozvao nas je rukom i još hodao
normalnim korakom do svoje jazbine. Možda nije gluplji od Marina, ali je definitivno luđi.
Kas smo ušli u njihovu jazbinu, ili kuću pod zemljom, automatski su mu nestale opekline i bio
je onaj stari.
Tu je bio Marin, igrao video igre. Nisam znala da imaju struju. Sigurno su naučili kako krasti
struju iz trafostanice ili imaju svoju malu elektranu, možda hidroelektranu. Marin se
nasmiješio i podigao ruku, a ja sam odmah maknula pogled. Tu je bila i jedna žena, užasno
mršava, ali vrlo lijepa, prljavo plave kose i zelenih očiju.
„Ovo je Silvija.“ Reče Kozlak. „Moja žena. Neki dan smo proslavili tisuću godinu braka.“
„Kako ste to nazvali? Biserni pir?“ pitala je Marija.
„Ne, samo godišnjica.“
„Što si joj darovao, najslađu vješticu?“
„Bundu.“ Čula sam dječji glas u tami, jer im jazbina nije bila baš najsvjetlija. Mislila sam da
su oteli nečije dijete, ali to je dijete bilo vampir. Dječak, ne baš tako mlad, možda malo stariji
od Karmele, niži od mene pet do deset centimetara, mršav, plave kose, skoro bijele i modrih
očiju. „Od ljudske kože, nekog dlakavca, s izbijeljenim dlakama da budu mekše.“
„Ne seri.“ Rekla sam mu. Nisam se nadala da imaju jednoga s bolesnim smislom za humor.
„Dobro. Napravio joj je čaj. Umočio je tampon u vrelu vodu.“
„Antun.“ Kozlak ga predstavi. „Naš ponos i sramota.“
„Ne, očekujte da odraste.“ Doda Marin.
„Ne očekujte da vas počastimo.“ Doda Silvija. „Ljudska hrana nam jako smrdi.“
„Ali zato vam mi super mirišemo.“ Odbrusi Marija.
„Vau, kako su se današnje djevojke promijenile.“
„Rekao sam vam da su lajave.“ Reče Marin. „Kad ste zadnji put imali ugodnu gestu od
vještice?“
„Meni su OK.“ Antun slegne ramenima.
36
„Jer su iste ti.“ Dobaci Kozlak. „Sjednimo za stol da se dogovorimo.“
Prvo su nam pokazivali srebrno oružje koje ćemo koristiti. To je bumerang sa srebrnom
oštricom, to je srebrna sjekira, to je srebrni kolac, s kojim ćemo učiti gađati, a to je srebrna
sablja, odlična za sječu. Dali su nam i da držimo, a ja sam se naježila. Te stvari su buljile u
moje oči, a u rukama su mi se činile pet puta teže.
Primijetila sam da se Antun počeo zanimati za mene. Pročitala sam mu u mislima da mi je
nešto u rodu, samo nisam razaznala što jer mi je to Marin izbrisao iz pamćenja. Vjerojatno je
bio neki dalji rođak ili dalji rođak moje majke, pošto je stradao početkom domovinskog rata,
kao i Marin. Oni nisu toliko stari pa se djetinjasto ponašanje od njih očekuje.
„Petkom i subotom popodne vježbamo.“ Reče Kozlak. „Navečer ako vam je popodne škola.
Ja ću vas kupiti.“ Dobro. U Kozlaka imam najviše povjerenja, za sad.
U petak navečer sam rekla Marini da idem učiti s Marijom. Naravno, nisam zaboravila nož,
stavila sam ga u tenisicu jer sam nosila trenirku. Kozlak je došao po mene malo dalje od moje
kuće, Marija je već bila s njim u autu. Na Bosanci su nas dočekali oni troje, spremni za
trening.
„Onda, s čime počinjemo?“ pitala sam.
Kozlak je iz zemlje iščupao Kamen težak tonu. „Tko od vas posjeduje telekinezu?“ obje smo
dignule ruku. „Pokušajte dignuti ovu stijenu.“
Izbečila sam oči. Je li se on šali? Ta stvar je veća duplo od njega.
Marija je uspjela dignuti pet metara u zrak, pa ju je oprezno spustila. Ja sam ju uspjela dignuti
do svoje visine, dok me nije zaboljela glava, pa ju nisam pustila. Kozlak potrčao za stijenom i
zaustavio ju da se ne otkotrlja na put. „Imamo jako puno posla.“ uzdahnuo je.
Tražili smo da im pokažemo što sve možemo. Ja sam crtala vatrom po zraku, učinila sam da
voda poteče iz Zemlje i da narastu visibabe, pa sam nakratko protresla Dubrovnik, iskoristila
sam nevidljivi štit i na njega stavila vatru, što je izgledalo poput vatrenog valjka, upravljala
sam osjetilima vampira, stvara sam im halucinacije i elementom zraka sam gušila Marina.
Marija je iluziju boli iskoristila na Marinu. Izvio se i zaurlao tako da ga je cijela Bosanka čula,
zatim ga je oslijepila, oduzela je energiju iz tijela Marinu, ali on se za sekundu zaliječio, tako
da to baš ne pali.
„Možete više nego što smo smatrali.“ Reče Kozlak. „I Marin se napatio.“ Marin napravi
sarkastičnu grimasu. „Sad ide treniranje s oružjem.“
Pokazali su nam razne pokrete, i da, kad se nađemo napadnute, da nam ruke uvijek budu u
razini glave, jer vampiri najčešće ciljaju vrat, zatim su nam pokazali kako koristiti instinkte,
da uspijemo čuti šuškanje, kraće od sekunde i vidimo kad se jedan predmet pomakne. Mislila
sam prije da se kreću toliko brzo da ih mi ne primijetimo, ali nije bilo tako. Primijetili bi ih,
samo je trebalo više koncentracije. Moramo imati jaču percepciju okoliša, a zatim su nas učili
kako iskoristiti moći u borbi.
Vježbe su trajale po četiri sata. U pet tjedana to je bilo četrdeset sati. Postale smo gipkije,
snažnije, tijela su nam se pomalo oblikovala i mišići su nam postali izraženiji, pogotovo
Mariji jer nije imala grama sala u sebi, osjetila su nam postala izraženija i bolje smo zapažale
okolinu.
37
No nisam još naučila kontrolirati moći tijekom naleta emocija. Taj dan sam bila sama u
kupaoni i zaskočila me Lara i grupica. Nismo ih zadnja tri tjedna ni taknule, ali, kako su
postale paranoične, svako malo su se sramotile. Npr, jučer je Paulina gledala iza sebe i zabila
se svom snagom u staklena vrata, a to nije bila ni moja ni Marijina krivnja. Sada je u bolnici
sa trideset šavova na nosu.
„Ti.“ Pokazala je Lara na mene svojim tanašnim prstima. Prsti su joj bili tako tanki i bijeli da
si očekivao da će se svakog trena raspasti. Takva je bila cijela ona. „Bacila si prokletstvo na
nas, priznaj sotonistice.“
Umalo da nisam puknula od smijeha. Lara nije ni znala što je sotonizam. „Koliko trebaš bit'
pametan da shvatiš kako treba gledat' naprijed kad hodaš?“
Lara stisne zube i gurne me svom snagom u zid. Ovo nisam očekivala. „Daj priznaj, tvoj je
stari sklopio ugovor s vragom, a ti si ga ubila da ga prineseš k'o žrtvu sotoni.“ Sad sam bila
toliko bijesna da sam osjetila kako mi kontrola energije, a kontrola mozga bježi. Stisnula sam
zube i skočila na Laru, ali me je jedna krupna djevojka zgrabila i pritisnula uza zid. Lara se
domogla moje desne ruke i zavrnula mi rukav košulje. Sad su svi mogli vidjet' moje odvratne
ožiljke. „Vidite.“ Lara je upirala prstom. „Čak je i svoju krv prinosila sotoni, zar ne vidite
koliko je opasna?“ Primijetila sam da druge djevojke nastoje se ne nasmijati, ali su mi silno
željele nauditi. „Sigurno je davala krv ocu i mlađoj sestri da ju piju.“
Da. Kontrola energije je stvarno pošla k vragu. Opet sam požalila što nisam nosila zlato. Srce
mi je tako tuklo da sam jedva disala, znoj mi je počeo navirati na kožu, drhtala sam. Krupna
djevojka se odmaknula od mene. „K vragu, vrela je.“
„Vidi kako drhti, što radi?“
„Preobražava se u nešto.“ Reče Lara. „Možda u reptila.“
I ostale su moći pošle k vragu. Pala sam na koljena, a krupna djevojka me je zgrabila za
majicu da ne poljubim pod. Ubrzo su svjetla počela treperiti, slavine su popucale i voda je
prskala, djevojke su halunicirale, vrištale. Čitala sam svakoj misli, i to ne svojom voljom. Lari
se učinilo da pauci gmižu po njoj, pa je vrištala i udarala po sebi, jednoj se djevojci činilo da
gori, drugoj da ju hvataju krakovi hobotnice, a Barbari da pčele veličine mačaka lete po školi.
Barbara je uspjela doći do mene i podignuti me. Kad sam ustala, povratila sam, a Barbara mi
je uspravila glavu. „Zaustavi ovo.“ Tresla me je. „Znam da ovo nije stvarnost, zaustavi to.“
Nisam joj vidjela lice, samo obrise.
„Vode.“ Samo sam promrmljala jer mi je tijelo pomalo ostajalo bez tekućine.
Barbara smoči ruke i pljusne me po licu, ali mi nije pomoglo. „Sad zaustavi.“
„Vode.“ Ponovo sam promrmljala.
„K vragu, oči joj se prevrću.“ Barbara napravi kiselu facu i makne se od mene. Potrčim prema
obrisu svijetla, što je označavalo vrata. Samo sam trčala, dok mi nije jedan dječak podmetnuo
nogu, a zatim sam dobila napad, kao da imam padavicu. Ubrzo je Marija došla i prislonila mi
zlato na ruku. Tada sam se smirila, a u školi je nestalo struje.
„Koji je ovo bio vrag?“ netko je uzviknuo.
„Epilepsija?“
„Ili joj fali bijeloga.“
38
„Možda je netko izveo egzorcizam na njoj.“
Vidjela sam kako se pomalo približava ravnateljica. „Na psihijatriji je oboljela na živce.“
Reče Marija. „Zbog toga ima padavicu. Ako su maltretirate, to loše utječe na neurone.“
„To nije pisalo u tvojoj povijesti bolesti.“
„Možda je neka greška.“ Rečem.
„Rado bih zvala hitnu, ali nestalo je struje i nema signala.“
„Ne treba.“ Reče Marija. „Stanje joj se smirilo. Odvest ću je kući.“ Marija me pokušala
podignuti, ali nije uspjela. „Može mi netko dati ruke? Preteška je.“ Jedan dječak me je zgrabio
za drugu ruku i podigao, a Marija me izvela van.
„Vještica.“ Čula sam vrištanje iza sebe od dobro poznate ekipe. „Poslala nas je drugi svijet.“
Vrištala je Lara.
„Vi ste se nagutale bijeloga.“ Reče Marija i izvede me van. „Što ćemo s noževima, da ih
prestanemo nositi?“ pitala me.
„Nema šanse.“ Rekla sam. „Sigurno se osjećam uz njih.“
Ostavila me je ispred škole da pričekam Marinu. Obrisala sam bljuvotinu s tenisica dok sam
čekala da Marina ne sazna koliko mi je loše bilo. Čim sam vidjela njeno auto, oprezno sam
ustala jer mi se još vrtjelo i osjećala sam mučninu u želucu
„Što se dogodilo?“ pitala je Marina. „Kakva epilepsija? Ti nemaš epilepsiju?“
„Pobjegla mi je energija.“
„Opet? Nisi valjda neku kost slomila.“
„Ne. Samo sam uništila pipe u zahodu i nestalo je struje u školi.“
„Pa đe ti je zlato?“
„Iščupale su mi ga s vrata.“ Slagala sam.
„Dobro, važno je da nisi završila na hitnoj. Sad se odmori doma, rješavat ćemo to kasnije.“
Kad sam došla doma, bacila sam robu na pranje i otuširala se. Na tijelu su mi izašle modrice,
jer su mi očito žile popucale. Iskreno, izgledala sam k'o da me je netko prebio. Sreća što ih
nemam po licu, pa se ne vidu.
Odspavala sam nekoliko sati dok nisam trebala ići k Vladimiru na redovan razgovor.
„Epilepsija?“ on se namršti. „Želiš da krivotvorim dokumente?“
„To je jedino rješenje.“ Rekla sam. „Ne želim da misli cijela škola kako sam sklopila ugovor s
vragom. Ni ne vjerujem u vraga.“
„Ni ja, draga moja, ali zašto da se igramo da zakonom?“
„A da ja odustanem od školovanja?“
„Dobro, dobro, vidjet ću što mogu. Ti sljedeći put nosi zlato.“
„Hoću. Marija je rekla da sam oboljela na živce zbog psihičkih bolesti.“
39
Da, imali su prilično zanimljiv razgovor. Ne znam jesu li ikad psihijatar i pacijent razgovarali
kako krivotvoriti dokumente.
S našim krvopijama smo ovaj put vježbali gađanje kolcima i noževima, što nam je prilično
dobro išlo. Sad sam dovoljno sposobna da ubijem barem jednog od njih, ako ih iznenadim.
Nisam još bila sigurna imaju li oni išta sa smrću mojih roditelja. Kod Kozlaka, Antuna i
Silvije sam otkrila da nemaju nikakve veze, a kod Marina nisam mogla otkriti. Znala sam da
mi je puno toga izbrisao iz pamćenja.
„Onda, budete nam pokazali kako se hranite?“ Marija stavi ruke na bokove poput majstorice.
„Ajoj.“ Napravi Antun kiselu facu. Ja sam im već vidjela u glavi kako se hrane. Imaju klub u
kojem zavode djecu alkoholom i drogama i kad su polumrtvi, piju im krv, ali trebam tu biti
prisutna, ne zato jer volim krv, nego zato što im više informacija otkriti iz misli dok su više
okupirani pijanom djecom, nego nama.
Osim toga, Mariji sam već rekla kako se hrane, ali ona mi nije povjerovala, nego me nazvala
kukavicom. Pitala me kako to da oni posjeduju noćni klub i kako dođu do alkohola i droga, ali
nisam mogla doći do te informacije. Kako su snažni i brzi, vjerojatno mogu lako ukrasti robu.
„Imate li snažne želuce?“ Pita Kozlak.
„Ja imam.“ Slegnem ramenima.
„Mogu podnijeti više nego što mislite.“ Marija digne nos. Otkad treniramo, umislila se.
„Dobro. Lijepo se obucite. Idemo u noćni klub.“ Mariji je tad splasnulo raspoloženje jer je
znala da sam u pravu, a ja sam ovaj put dignula nos. Ipak, nismo odustale. Možda u klubu
nađem priliku da ih ubijem ako saznam nešto što ne treba.
Marini sam rekla da idem vani s Marijinim društvom. Obukla sam modru haljinu do koljena s
V izrezom, crne tajice i niske kožne čizmice s malo višom petom. Stavila sam nešto malo
pudera i rumenila, olovku za oči, maskaru i prozirno sjajilo. Šminka se jedva vidjela, ali me je
činila starijom.
Ispred kuće, u autu me čekao Marin. Koje iznenađenje. I Kozlak ne izgleda puno stariji od
Marina. Nitko ne bi ništa posumnjao da me on pokupio.
Sjela sam iza njega da ne budemo previše u kontaktu, čak sam se trudila da me ne vidi u
zrcalu.
„Prava si mačkica.“ Reče onim glupim tinejdžerskim tonom.
„Mogla sam i bolje.“ Rekla sam. „Trudila sam se da barem izgledam pristojno za klub.“
„Nadam se da sam ja OK.“
Marin je nosio kričavo crvenu košulju s crnim hlačama i kožnim cipelama na višu petu.
„Ako misliš da me privlači crvena, zaboravi.“
„Ne brini, mala, ne idem za dječicom.“ Nisam se ni uvrijedila što me smatra djetetom, jer
zapravo ima kronoloških trideset i četiri godine, samo je zapeo u tijelu maturanta.
Pokupio je i Mariju ispred stana. Kako joj je stan bio na sedmom katu, a nisu imali lift, nisam
se ni čudila što smo ju čekali petnaest minuta. U novoj obleki je bila potpuno druga osoba.
Nosila je ljubičastu tuniku, crne kožne hlače i čizme na visoku petu, pa je sad bila visoka
40
koliko i Marin. Kosu je podignula u visoku punđu i stavila gel na šljokice, a ovaj put nije
pretjerano našminkala oči jer je stavila crveni ruž.
„Vampirastija si od mene.“ Reče joj Marin.
„Nemoj da ti stvarno počinjem pit' krv.“ Odbrusi mu.
Da dođemo do kluba, morali smo se provući kroz nekakvu šumetinu da bi došli do plaže.
Iskreno, lakše je doći do Pasjače, nego do ove plaže. Klub je bio izdubljen u stijeni, pa je
izgledao kao pećina. Iznutra je bio skoro sav crven, sa crnim kožnim sjedalima i staklenim
stolićima. Čak su u šank ugradili akvarij sa sitnim plavim ribicama.
„Imate stila.“ Rekla sam. „Samo, kako hranite ribe?“
„Radimo cijelu noć, pa ih nahranimo kad završi posao.“ Reče Kozlak. „Voda se čisti na filtar.“
„Ne bojite se da netko probije staklo?“
„Staklo je neprobojno.“
Kozlak se obukao u zaštitarsku uniformu i stao ispred vrata, Silvija je na šanku radila, a Marin
je konobario. Pitala sam se što Antuna nema, pa sam se sjetila da dijete od trinaest godina
nema što raditi u ovom klubu.
„Dopuštate maloljetnicima da idu u ovaj klub?“ pitala sam Marina jer sam vidjela nekoliko
prvašica iz moje škole. „I pijete im krv?“
„Ne dopuštamo nikome ispod petnaest. Pijemo samo onima koji su mamurni ili nadrogirani
toliko da su izgubili svijest. Mliječ ih kasnije potpuno izliječi i k'o' novi su.“
Da, mliječ. Da nema mliječi, vjerojatno bi mnogi umrli od droge i alkohola od ovolikog
partijanja. Dobro je što se probudiš bez mamurluka.
Silvija nam je miješala votku s raznim alkoholnim pićima, kad sam došla do pete čaše, otišla
sam na zahod da popijem vode, jer sam već počela osjećati mamurnost. Kasnije sam pomalo
pila da me ne napiju tako da izgubimo svijest, pa nam popiju krv.
Klub se počeo puniti, žmirkala su svjetla, tako da sam skoro zaboravila koje su boje zidovi,
jesu li bijeli ili tako crveni da se Marinova košulja uklapala s njima. Svirao je većinom tehno i
electro. Uvijek su imali jaki beat da im se hrana što više zabavlja i obraća pažnju samo na
sebe. Primijetila sam da im je Marin dijelio travu i tabletice. Niska cijena alkohola i droge,
besplatan ulaz, dopušteno maloljetnicima. Pravi mali raj za narkomane i pijanice, samo im
dajte malo krvi, nećete ni biti mamurni niti pokošeni ujutro.
„Je li ijedan umro od predoziranja?“ pitala sam Silviju.
„Nije. Svaki put provjerimo stanje onesviještenoga. Ako je već polumrtav, udaljimo ga i
zagrizemo.“
„Gdje ga ostavite?“
„U nečijem autu.“
Morala sam piti da Silvija ne posumnja, jer ako vide tračak sumnje u našim očima, gotove
smo, a Silvija je bila najviše sumnjičava.
Silvija se ubrzo sagne da izvadi boce votke iz donjih ormarića. „Silvija, kičma ti je iskočila.“
Vikala je Marija. Već se napila. „Izgledaš k'o gušter, stara.“
41
„Dobro je.“ Silvija joj krene uzeti bocu, a Marija iskoristi iluziju boli na njoj, tako da Silvija
vrisne i padne. Nitko ju nije čuo zbog glasne glazbe.
„Samo me takni krvopijo, i iščupat ću ti tu guštersku kralježnicu.“
Silvija ju prijekorno pogleda. Već ju je uzela za zub. Ubrzo se vrati k svojem poslu, a Marija
ispije čašu i sruši se sa stolice. Pokušam ju podići, ali je preteška, teža nego što izgleda. Ubrzo
se pojavio Marin koji ju je podigao poput perca na noge. Marija se leđima na njega osloni.
„Joj, kako smo to zgodni i ledeni?“ zatepa.
„Naprijed.“ Gurne ju Marin. „Ideš na osvježavanje.“ Odveo ju je na zahod da se osvježi. Čim
je otvorio vrata, ispovraćala se.
Vidjela sam da mi je netko prebacio blijedu ruku preko ramena. To je bila Lara, crvene kose
složene u punđu s modrom uskom haljinom na šljokice i modrim gležnjačama s petama
visokim barem šesnaest centimetara. U tim štiklama je jedva dosezala moju visinu.
„Što ti tu radiš?“ pitala me. „Kako znaš za ovaj klub? Ni država ne zna.“
„Znam vlasnike.“ Rečem.
„Znaš ih svih? I Marina?“
„On mi je susjed. Odveo me u klub na iskusim tinejdžerski život.“ Nacrtam prstima navodnike
u zraku. „K'o da nešto puno propuštam.“
„Pa puno propuštaš.“ Nasmije se Lara i popije gutljaj vina iz boce koju je potezala za sobom.
„Samo što ovo nije život tinejdžera, nema šanse da se neki maloljetnik nađe u ovakvom klubu
u Hrvatskoj.“
„U Hrvatskoj smo.“
„Mislim na legalne klubove. Jebeš Fuego, ovo je zakon.“
Kraj desne strane mi se nađe Barbara u malo tresne bradom od šank od zaleta. Bež uska
haljina joj je prelijepo stajala, a zlatno sjenilo joj je odlično ocrtavalo oči. Ne treba njoj puno
da izgleda prelijepo, i u trenerki privlači poglede.
„Tri tekile za nas.“ Reče Barbara Silviji. „Odmah oglodana.“
Vidjela sam da bi rado Silvija Barbaru nazvala; posrkana, ali ostali ne bi razumjeli njen
humor. Silvija nam da tri čašice tekile sa soli i limunom na tanjuriću. Progutala sam litru sline
dok sam se pripremala da popijem. Čula sam da ti tekila spali grlo, a od alkohola sam znala
samo nekad popiti bevandu s tatom. Stavila sam sol na ruku, polizala i popila. Umalo sam
vrisnula i jedva suzdržala suze koliko je bilo jako. Cuclala sam limun, ali nije puno pomoglo.
„Još.“ Vrisne Barbara.
„Ne meni.“ Rečem.
Silvija mi je dala viski kolu. Iako je imalo alkohola, bila je slađa, ali me je puknula koliko i
tekila. Lara i Barbara su me povukle za sobom, na plesni podij. Dale su mi joint, samo nisam
znala je li to trava, hašiš ili samo zamotan duhan. Samo sam povlačila i smijala se s njima. Ne
znam ni koliko sam plesala, možda satima. Potpuno sam zaboravila na Mariju, mogla je biti
mrtva, a mene nije bilo. Nisam ni gledala ljude oko sebe, tako da nisam ni znala jesam li se
odvojila od njih, sve dok me Lara nije povukla za sobom.
42
Odvukla me je vani na plažu. Bilo je ispod deset stupnjeva, a mi smo bile gole do ramena.
Sjele smo na kamenja, i pušile naše trubice. Lara je svako malo povlačila bocu votke. Pružila
je meni votku, a ja sam zgrabila misleći da ne može biti gore od tekile. Prevarila sam se, votka
nije bila jača, samo je imala odvratniji okus, od kojem mi je dolazilo slabo.
„Ooooooooooooj, Sveti Vlaho, molitve naše čuj…“ pjevala je Lara u sve glase. Miješala je
riječi sve dok nije počela. „I gori more, zbog prolivenog benzina, jer te nima…“
„Mozak mi, napuka'“ nastavim ja. „jer sam jako prdnija.“
Derale smo se i miješale riječi sve dok nam nisu popucali glasovi. Lara je ubrzo izula
gležnjače i ustala. Ja sam krenula za njom pa sam pala natrag na žale. Ušla je u more, zaronila
i više nije izronila.
„Lara.“ Vikala sam, gledajući valove koji plešu. „Lara.“ Utrčala sam u klub, tražeći Kozlaka,
on je zaštitar ipak. Našla sam ga odmah kraj vrata. „Kozlak, Lara se izgubila u moru.“
Kozlak je odmah istrčao, skinuo jaknu i skočio u more, zaronio i za nekoliko sekundi izronio
s Larom u rukama. „Je li dobro?“ došetala sam do njega. Lara je bila blijeda koliko i Kozlak,
usne su joj bile modre, a kosa joj je visjela poput morske trave. Glava joj je beživotno visjela,
a disanje je bilo plitko.
„Ulazi unutra.“ Samo je rekao.
Kozlak je stavio Laru iza šanka i umotao je u deku, a Marin je mene posjeo kraj Marije. Kako
su mi dosadile cipele, izula sam ih i stavila na stakleni stol namjerno prolivši piće. Marija je
namjerno hrkala, što glasnije, a Marin je prevrtao očima.
„Stvarno me mrzite?“ reče on. „Bio sam glup, usr'o sam vas, u redu.“
„Zašto mi dolaziš na prozor?“ pitala sam.
„Dolazio sam, ne dolazim više.“
„Zašto si dolazio? Kako bi bilo tebi da ti netko se šulja na prozor?“
„Ne može mi nitko ništa.“
Zakolutala sam očima i okrenula glavu. Ubrzo sam počela dizati ruke u zrak i mahati kosom,
da budem u svom svijetu, dok mi se nije zavrtjelo. Kad sam stala, vidjela sam Barbaru kako
se vješa od Marina. „Ledeni, daj da te upalim.“ Tulila je.
„Bježi.“ Marin ju je gurnuo na sjedalo pored mene.
„Na dodir vidiš koliko je frigidan.“ Barbara mi šapne na uho, a ja puknem od smijeha. „Još
jednu tekilu?“
„Nema šanse.“ Rekla sam.
„Štrok?“
„Samo mrtva.“ Kao da ne znam što je štrok.
Barbara je nestala i pojavila se s čašicom i bocom tekile, a meni je donijela Red Label.
Odmah sam nagnula i pila sam dok nisam osjetila kako mi se želudac stišće. Odšetala sam
nekoliko koraka od sjedala ispovraćala se i vratila se. Nakon nekoliko sekundi jedan se tip
poskliznuo na moju bljuvotinu.
43
Kozlak se stvorio ispred mene i bacio mi plastičnu vrećicu u lice. Vrećica je za sat vremena
bila puna, a onda sam izgubila svijest.
Probudila sam se kad su sunčeve zrake prodrle u klub, a vampiri su slagali tijela na jednu
hrpu. „Je li itko živ?“ pitala sam, hvatajući se za glavu, u kojoj mi je bol zvonila. „Koliko je
sati?“
„Pet.“ reče Kozlak. „Klub je zatvoren.“
„Bon apetit.“ Antun se pojavi na vratima. „Baš ste ih ukomirali, k'o da ih je krdo bikova
zgazilo.“ Iskreno, tako sam se i osjećala, ni ne znam kako sam izgledala. „Ova loše izgleda.“
Antun zgrabi Laru, koja je još spavala iza šanka, a zatim joj zarije zube tanašni vrat.
Opet mi je želudac poludio, pa sam se nagnula naprijed i ispovraćala, možda više nego sinoć
ukupno. Za despet se Marin našao pored mene i zario zube u Barbarin vrat. Okrenula sam
glavu i trudila se ne povraćati i tako su mi i usta i grlo bili izgriženi. Zbog mliječi, Barbarina
rana je zarasla za nekoliko sekundi.
„Baš ste čvrste.“ Reče Antun. „Plavušu je već progut'o alkohol.“
Marija je još bila bez svijesti. Primaknula sam se bliže da nju netko ne takne.
„Vozim vas doma.“ Kozlak me uzme za ruku i Mariju stavi preko ramena. Imala sam i dalje
povjerenja u njega. Dovezao me je točno pred kuću. Kad sam ušla, na kauču je sjedila Marina.
„Rekla sam da ću ostat' do kasno.“ Rečem, s kiselim osmjehom. „Tako traju izlasci.“
„Veći je problem što izgledaš k'o zombi razmazane šminke.“
Bolje je da se ni ne gledam u ogledalo.
„Popila sam previše.“ Priznala sam. „Ovo mi je škola, čini se.“
„Dobro.“ Marina slegne ramenima. „Slobodno izlazi, važno je da imaš prijatelje, ali mi
sljedeći put takva ne dolazi.“
Skinula sam šminku, ne gledajući se u ogledalo, presvukla sam se u pidžamu i obalila se na
krevet. Probudila sam se kad mi je zazvonio mobitel. Barbara. Sjetila sam se da sam plesala s
njom i Larom, s kojim sam se inače tukla do krvi. Nisam željela opet ići s njima.
„Halo.“ Javila sam se.
„Vjerojatno znaš tko sam. Upravo nas Lara zove u onaj klub. Svima je bilo prvi put osim Lari.
Bilo je ludnica, zar ne.“
„Da, da.“ Rekla sam.
„Lara želi da ti i Marija dođete i večeras s nama.“
„Zašto? Da se opet razbijemo.“
„Dobro, trudit ću se ne onesvijestit', Marija je već pristala.“ Nisam vjerovala u to. Šteta što ne
mogu čitat' misli kroz telefon.“
„Dobro.“ Rekla sam, gutajući dostojanstvo. Neka Marina misli da imam više prijatelja.
Ovaj put sam obukla crnu majicu na šljokice i traperice. Srebrni nožić mi je još bio u torbici.
44
Našle smo se na plaži prije nego što je klub počeo raditi. Da, tamo je bila i Marija. Cure su
donijele po nekoliko boca alkohola i gazirano piće. Da sam se bar ja sjetila toga.
„Vidite što imam.“ Lara pokaže u ruci nekoliko tabletica.
„Bob?“ Pita Barbara. Lara kimne glavom.
Iako nisam čula, znala sam da je to droga. Sve su uzele, pa i Marija. „Što je Lucija? Jučer te
nije bilo briga za travu.“ Reče Barbara. „Ovo ti je slično.“
„Još bolje.“ Reče Marija. Naravno da je prije probala.
Poslala sam sve k vragu. Sigurno me neće držati do jutra, a izbjegavat ću alkohol. Uzela sam
jednu tableticu i progutala. Marija je ubrzo izvadila vrećicu trave i rizle. „Stvarno?“ pitala
sam.
„Daj.“ Marija me pukne svom snagom od leđa. „Malo zabave ne škodi.“
Znala sam da trava nije toliko opasna, pa nisam imala problema s time, ali veći je problem bio
s kim pušim travu. Svejedno sam uzela da ne kukaju. Kad me je puknulo, sve brige sam bacila
kroz prozor, pa sam se prihvatila alkohola. Dok se otvorio klub, neke su od nas jedva stajale
na nogama.
Koliko se sjećam, plesala sam, pa sam pila, pa sam plesala i pila, a onda sam se probudila u
svom krevetu u sobi. Voljela bih da je sve to bio san, ali očekivanja su mi prevelika. Bila sam
čak i u pidžami. Polako sam izašla vani, misleći kako me Marina čeka, jer se uopće nisam
pojavila na vratima. No Marina je taman u pidžami izlazila iz sobe.
„Kad si došla?“ pitala me je. Možda me čekala u noći.
„U tri.“ Ispalim. Iskreno, nisam ni znala.
„Dobro. Vidim da nisi pila, barem ne koliko i jučer. Dobro izgledaš.“
Za čudo, bolje sam se i osjećala, a bilo je jutro. Ne znam ni sama jesam li izgubila svijest ili se
ne sjećam pola noći.
„Ja održavam obećanja.“ Rečem.
„Bravo.“ Marina me potapša po ruci. „Drago mi je da ti je krenulo ove godine.“
45
Lucija
U ponedjeljak sam znala da će me bivše zlostavljačice dočekati raširenih ruku, samo nisam
znala da će cijeloj školi ispast' oči zbog toga. Lara i Paulina su napadali neke koji bi nas
pogledali, a Barbara je objasnila da smo sve riješili preko vikenda. Tijekom satova nismo
komunicirale jer smo sjedale dalje od njih, a i bilo mi je drago. Kad nas ne napadaju, užasno
su naporne, Paulina sa svojim pričama što je jela i Lara s ogovaranjem drugih ljudi.
Taj dan smo napokon saznale zašto ih nikad nema tijekom odmora. Odvukle su nas dalje od
škole u neki grm, koji mi je umalo izgrebao cijelu kožu. Lara je izvadila trubicu dugu skoro
deset centimetara, čuda, i zapalila. Pristala sam uzeti samo da ne poludim s njima.
Ubrzo je počelo histerično smijanje i nekoherentni govori, a zemlja mi se pomalo ljuljala.
Pogotovo su mi se smijale kad nisam mogla pročitati poruku na mobitelu niti sam mogla
pročitati tko ju mi je poslao. Marija je vrištala od smijeha zbog mojih crvenih očiju i
Paulininih podbradaka koji su podrhtavali kad se smijala.
Vratile smo se u učionicu smijući se histerično, dok nas je cijela škola slušala. Takve su nekad
i one dolazile u školu nakon odmora. Marija i ja, a možda još nekoliko njih je zaspalo na
klupama dok nije ušla profesorica i lupnula dnevnikom od stol. Svi smo podignuli glave osim
Marije.
„Marija, što sam rekla?“ pitala je profesorica.
„Dum.“ Marija je oponašala profesoricu kako lupa dnevnikom. Razred se nasmijao, ali Lara
nije nikako mogla prestati.
„Izlazi van Lara.“ Pokaže profesorica prema vratima, a Lara se nije mogla stat' smijat'
izlazeći. I ja bih se smijala da mi se kiselina iz želudca pomalo penjala prema grlu. „Želi li tko
još da ga izbacim?“ Sekundu nakon što je to rekla, izbacila sam zelenu tekućinu iz usta ravno
na klupu, a veliki dio je iskipio po podu.
„Hoće.“ Uzviknula je Marija.
„Pošaljite ju doma. Izgleda da će se svakog trenutka raspasti.“ Rekla je profesorica. Ne znam
kako sam izgledala, ali sigurno se nisam dobro osjećala. Marija i Barbara su me izvele vani i
nazvale Marinu da dođe po mene. Jedva sam čekala da dođem doma, želudac mi se cijelo
vrijeme grčio, vjerojatno se skupio poput žvake.
„Što je sad bilo?“ pitala je Marina kad sam ušla u auto. „Opet povraćaš u ponedjeljak. Nadam
se da nećeš i sljedeći.“
Povraćala sam i zadnji ponedjeljak. Koja ironija.
„Vjerojatno sam pokvarila želudac.“ Rekla sam. „Nadam se da neću morat u bolnicu.“
„Nije ti opet pobjegla energija?“
„Ne. Imala sam zlatni lančić cijelo vrijeme na sebi.“
„I Bolje. Zadnji put si bila crvena k'o rak, sad si blijeda poput voštane figure i oči su ti crvene,
a podočnjaci su ti modri poput šljive.“ Sjajno, svi simptomi onih koji puše travu. Nadam se
samo da ih ne prepoznaje. „I Karmela je danas došla doma.“
„Zbog čega?“
„Glavobolje. Lila je gorke suze.“
46
Na kauču sam ležala do podne, dok nije mi se smirio želudac. Zatim me uhvatila jaka žeđ, pa
glad. Pila sam i jela kad me Marina nije gledala, a kad je bila tu, samo sam se izležavala.
Sreća pa mi je ubrzo skuhala čaj, pa se nisam morala pred njom kriti dok pijem.
Sreća pa je ovaj put imala popodnevnu smjenu. Kad je pošla na pos'o, krenula sam si napravit'
pastu. Ulila sam vode i stavila ubrzo pastu pa se omekša. Dok sam pripremala, sišla je
Karmela i sjela za stol.
„I ti si gladna?“ pitala sam. Nije odgovarala, samo buljila u jednu točku. „Je li ti prošla
glavobolja?“ Opet nije odgovorila. „Ili ti je to isprika da izostaneš iz škole.“ Opet nije
odgovarala. Vidjela sam da ovo nije simptom bolesti, nego bezobrazluk. Nadvila sam se nad
nju i zgrabila ju za ruku. „Čuješ li me?“
Nisam ju ni takla, a ona je briznula u plač. Ne znam ni kad je tako gorko zaplakala. Na
tatinom sprovodu ili kad je saznala da mora na psihijatriju. Zabila je lice u koljena i nastavila
plakati dok joj je mršavo tjelešce cijelo drhtavo. Nisam prije spazila, ali još je izgubila od
kilaže.
„Ela, što je s tobom?“ Opet nije odgovorila. Umalo se ugušila od plača. Vjerojatno je u školi
opet halucinirala ili se nešto loše dogodilo. Uzela sam ju u naručje i njihala ju poput malog
djeteta. Bila je prelagana za svoju dob. Kako sam se ubrzo umorila, ugasila sam peć i sjela s
njome na kauč. Plač je ubrzo prestao, ali ona nije odgovarala. Mislila sam da će mi sama
priznati, ali prošli su sati, tako da sam ju sama pitala.
„Je li se nešto dogodilo u školi. Ozlijedila si se?“
„Zvala sam te, a ti se nisi odazvala.“
„Kad si me zvala?“
„Poslala sam ti poruku.“
Nisam ni provjerila mobitel, vjerojatno sam bila zauzeta u školi.
„Je li bilo što loše u školi?“ opet sam pitala.
„Glavobolja.“
„Samo to?“
„Samo to.“
„I za to si me trebala?“
„Mislila sam da ti mene trebaš.“
Odmaknula sam ju i pogledala u oči. „O čemu ti govoriš? Sestra si mi, naravno da te trebam.“
„Pa imaš Mariju, ja nemam nikoga.“
„Marija mi je samo prijateljica. Tko ti je rek'o da te ne trebam.“
„Jer trebaš više Mariju.“
Nisam znala da se ta pokvarena misao krije u glavi moje sestre. Opalila sam joj pljusku i
zgrabila je za ramena tako snažno da sam joj prste zgrabila u meso. „Da te to nikad nisam
čula.“ Tresla sam ju. „Nikad.“
47
Bacila sam ju sa sebe i otišla u sobu. Mala nije zaslužila ni trenutka moje pažnje. S nikim ne
razgovara, a kaže da ju zapostavljam. Želi biti samotnjak, a ja ne smijem imat' svoj život.
Toliko licemjerje još nisam vidjela kod nje. Od sad će dobivati pažnju kad ju zasluži.
Luiza, koja se nije pojavila mjesec dana, sad mi je skočila na prozor. Okrenula sam glavu jer
nije ni ta mačketina zaslužila moju pažnju. Lako je lunjati okolo kao životinja i tražiti hranu
od ljudi dok se drugi trude da zarade za hranu.
„Sestra ti plače u sobi.“ Rekla je. „A vidjela sam kako si ju udarila.“
„Zaslužila je.“
„Stvarno? Bolesno dijete koje ne može dići ruku na te je to zaslužilo?“
„Nije propatila više od mene. Meni nije palo na pamet da njoj netko ili nešto treba više od
mene, a opet se ne usuđujem tražit' da cijeli svoj život posveti meni. Puštam ju da ima svoje
prijatelje.“
„Ona nema prijatelje, znaš li ti to?“
„Neka ih nađe. Kako sam ih ja našla?“
„Puka sreća čini se.“
I imala je pravo, no nisam se dala. „Ja se znam izborit' sa sebe, znam se branit'. Ona ne zna.“
„Ti samo tjeraš ljude od sebe, cijeli život.“
„Bolje to nego pustit' da te drugi gaze zar ne?“
Kako nije imala ništa za reći, Luiza je zasiktala. „Samo još jednom nešto joj učini i probudit
ćeš se s mrtvim pticama oko glave.“ Zgrabila sam mobitel da ju pogodim, ali je bila brza, brža
od obične mačke, no takvi su mjenjolici, mnogo jači i brži od prosječnih životinja. Vratila sam
se u kuhinju da nastavim s kuhanjem paste. Na hodniku sam susrela Karmelu, koja je odmah
uvukla vrat u ramena i stavila bradu na prsa.
„Još misliš da sam toliko pohlepna?“ pitala sam. Naravno da nije odgovarala, nego je
napravila korak unazad. „Odgovori da ne dobiješ još jednu preko zubi!“
„Ne.“ Rekla je nečujno. „Oprosti.“
„Hajde jedi sa mnom.“ Naredila sam joj. „Kako si krenula oboljet ćeš od anoreksije.“ Sišla
sam i opet upalila peć. Pasta je cijelo vrijeme stajala omekšana u vodi. „Postavi stol.“
Postavila je stol dok sam skuhala pastu i začinila ju šalšom. Karmela nije ju baš voljela, ali
ovaj put nisam marila. Vidjela sam kako je začepila nos pa sam stavila tanjur pred nju i
naredila joj da jede. „Bolje da si sve pojela, jer mi je previše i jedna tvoja bolest, ne treba mi i
druga.“
Vidjela sam kako jedva žvače, ali ipak je sve pojela. Dok je ona pojela jedan tanjur, ja sam
pojela dva jer mi apetiti nikad nije bio veći.
„Ne volim Mariju.“ Odjednom je rekla. Primijetila sam da se još više zgrčila kao da misli da
ću ju udariti.
„Ne zanima me je li ju ti voliš ili ne. Ti i ona nemate veze jedna s drugom. Moja je prijateljica
i točka. Sad digni ovo sa stola i operi suđe, ja imam posla.“
„Možemo li kasnije gledati Ledeno doba?“ pitala je.
48
„Trenutno mi je važnija škola.“
Otišla sam u sobu i slušala glazbu na internetu. Dopisivala sam se s propalicama na internetu s
kojim sam se družila i jedva čekala petak da pođem u klub. Nažalost, možda i srećom, sljedeći
put u klubu mi je bio i zadnji.
49
Karmela
Kad je zvono označilo kraj sata, trnci su mi prošli tijelom. Satove nisam više voljela jer volim
učiti, i tako imam većinom trice. Satove volim jer me tad najmanje maltretiraju. Znam da me
ogovaraju iza leđa, gađaju papirićima i potežu za kosu, ali to nije ništa gore nego vani.
Stavila sam torbu na leđa i čvrsto stisnula naramenicu da mi ju netko ne otme. Progurala sam
se kroz gužvu čitava, no Dijana me uhvatila i pribila uza zid. Koščata, malo viša od mene,
blijede kože, riđe kovrčave kose i sitnih pjegica, nitko ne bi pomislio da bi ona mrava zgazila.
Neki su je zvali Pipi Duga Čarapa, samo su joj falile pletenice, a starije generacije su ju
štipale za obraze.
„Kud si krenula šizice? Natrag u Vrapče?“ Zanimljivo je što je ona stvarno mislila da se
psihijatrija u Dubrovniku naziva Vrapče, a bila je odlična učenica. Zapravo je petice dobivala
na lijepe oči.
„Na sljedeći sat.“ Rekla sam.
Opalila mi je taku pljusku da sam pala na pod. „Ovo je zadnji sat glupačo. Je li ti se pamćenje
pobrkalo?“ Udarila me je snažno u rebra prije nego što sam progovorila. „Je li?“
„Dijana.“ Čula sam ravnateljičin glas iza leđa. „Dušo, nemoj ju. Znaš i sama da je bolesna.“
„Čut ćeš ti još od mene.“ Šapnula mi je Dijana prije nego što je otišla.
Ustala sam, držeći se za rebra. Polako sam pazila da me opet netko ne napadne. Lagana sam,
pa mogu pobjeći. Jedina prednost koju imam nad drugima.
Ispred škole me je dočekao još netko gori, Orsat. Onaj tko ga je vrijeđao zbog imena, nije se
dobro proveo. Orsat je staro Dubrovačko ime, pa nisam vidjela ništa loše u tome, no to je bilo
jedino dobro što je imao.
Bio je previsok za petaša, visok skoro k'o i Lucija, tamnoput poput cigana, crne kose i
krakatih ruku i nogu. „Kržljava, što nisi danas jela.“ Doviknuo je.
„Uništio si mi sendvič.“ Rekla sam mu.
„Onda stani da ti se odužim.“ Otvorio je Kolu i poprskao je po meni. Trebala sam znat' da ju
je prije promućkao.
„Hvala.“ Rekla sam.
„Stani.“ Povuk'o me za ruku i bacio iza sebe. „Misliš da sam ti dopustio da pođeš?“
„Ne.“
„Reci glasnije.“ Udari me sad palminom granom. Nisam ni znala odakle mu. Vjerojatno mu je
cijelo vrijeme bila kraj noga. „Reci!“ opet me udari. Već sam osjetila kako mi je grana ogrebla
ruke i lice.
„Ne.“ Viknula sam.
„Onda. Ne. Idi. Dok. Ti. Ne. Rečem.“ Udarao me palminom granom dok sam vrištala.
Pokrivala sam lice rukama i skupila noge. Naravno, nitko mi nije pomogao, a svi prisutni su
me čuli, morali su. Tko bi mi pomogao, većinu nije bilo briga, ako ne i svakoga, a ostali su se
bojali Orsata.
50
„Kako hrabro od tebe.“ Čula sam glas nekog četvrtaša ili petaša. Iskreno nisam znala dok ga
nisam vidjela, to jest, dok me ovaj nije prestao tući. Mora da je bio novak kad je imao
drugačiji naglasak. Stajao je na klupi, očito da bude viši od Orsata, bio je manji od mene,
blijed i plav, skoro sijed. „Treba za to baš puno muda.“ Zaplješće mu.
„Treba i puno muda da se i meni suprotstaviš.“ Osmjehne se Orsat.
„Stvarno?“ dječak raširi oči. Sad sam spazila da su plave.
„Ali i treba dosta pameti da se izvučeš.“
Orsat se zaleti u plavušana, ali ovaj ga udari koljenom u prsa, skoči s klupe i proleti mu
između nogu. Orsat ga stane loviti po školi, ali mali je bio brz i vješt. Orsat se nekoliko puta
prosuo, pokušavajući ga uhvatiti, dok jednom nije pao potrbuške i popišao se. Tad je zaorio
smijeh djece ispred škole. Neki su čak uspjeli scenu snimiti na mobitelima.
Meni to nije bilo smiješno. Samo sam htjela da me ostave na miru. Kad me se Orsat ponovo
uhvati, zajedno s Dijanom i njihovom ekipicom, gotova sam. Pobjegla sam iza škole, gdje me
nitko ne vidi. Počela sam tresti prašinu s odjeće i tražiti rupice da ih Lucija i Marina ne vide.
Po mom ponašanju već sumnjaju da nešto nije u redu. Sreća što im profesori u školi ništa ne
govore. Za razliku od stare škole u Mokošici, gdje su vladali samo huligani, ova škola je
previše religiozna, tako da mnoga djeca misle da sam proizvod sotone, a profesori da se moja
obitelj bavi sotonizmom. Škola je toliko religiozna da u testu iz prirode i povijesti imamo
neka pitanja iz vjeronauka, oni koji ne idu na vjeronauk su izopćeni, a na kojem se nađe
simbol koji je protiv kršćanstva je istog trenutka prebijen na mrtvo ime. Prije dvije godine je
jedna časna čak tražila da se evolucija ne uči u toj školi.
„Zajebana stvar.“ Čula sam plavušana iza sebe. „Zašto si se tako lako pustila? Imaš noge,
zašto ne bježiš?“
„Jer ne mogu.“ Rekla sam. „Netko bi mi i tako podmetnuo nogu.“
„Digneš se?“
„Ja sam već dovoljno nisko pala.“
„Ma daj, zar si toliko jadna.“
Sjajno. Sad kad me upozna, i on će se okrenut' protiv mene, a ja ne mogu glumiti drugačiju
osobu. Zacijelila sam si rane pred njim, samo da pobjegne od mene. Vjerojatno bi rekao da
sam vještica, što i jesam otprilike, a na kraju bi ga proglasili ludim.
Dječak me iznenađeno pogledala, a zatim se nasmije. Iskoristi telekinezu da podigne
kamenčić s poda, pa se opet nasmije. „Samo da si vidiš facu.“ Reče. Da, oči su mi se izbečile,
a vilica objesila. Zatim sam osjetila kao da me nešto pogodilo u prsa i uhvatila se rukom kao
da štitim srce.
„Prestani, skužila sam.“ Rekla sam. Još jedan nadareni. Svi znaju da je novak, nedavno se
doselio. Tata mu je bio alkoholičar pa nije baš omiljen u školi, ali ima nekoliko prijatelja.
„Ja sam Zvonimir.“ Reče. „Ali me, molim te, ne zovi Zvonko. Ako ti je predugo, smisli neki
drugi nadimak.“
„Zvone?“ bubnula sam. Prasnuo je od smijeha, ali meni nije bilo do šale. Dok se valjao od
smijeha, okrenula sam se i nastavila svojim putem.
51
„Hej, jesi li ti sestra od jedne Lucije iz ekonomske škole? Ona ide s mojom sestrom u razred,
sličiš joj. Ovi u mom razredu kažu da se zoveš Krnjela.“
„Karmela.“ Rekla sam stisnutih zubi.
„Karmela? Jesi li sigurna?“
Okrenula sam se prema njemu. „Roditelji mi sigurno nisu bili takvi da bi me nazvali Krnjela.“
„Dobro, dobro. Jesi li njena sestra?“
„Jesam.“
„Super. Znaš, ta njena prijateljica je…“
„…tvoja sestra.“ Dovršim rečenicu. Tko je još nadaren osim njega i sliči mu? Ne mora mi
pomoći kao da nalazim iglu u plastu sijena.
„Znaš Mariju?“
„Znam, znam.“
„Super, to znači…“
„To ne znači ništa. bolje da krenem doma.“
„Ali…“
„Molim te, pusti me. Nemam vremena za glupiranje.“
Okrenula sam se i ostavila ga samog iza škole. Nekoliko puta sam se okrenula da vidim je li
me slijedi. Došlo mi je umalo da se pomolim, ali nisam toliko glupa. Kao mala, vjerovala sam
u Boga zbog svojih jada i stalno se molila, ali nikad mi nije pomoglo. Puno bolje je išlo Luciji
koja je smatrala svaku vjeru bajkom, kao i tata, a vjerojatno i mama. Nje se uopće ne sjećam,
tako da je vjerojatno tako bilo.
U autobusu sam susrela Luciju, tako da sam se od srama sakrila među zadnja sjedala. Nikad
neću zaboravit' ono što sam joj jučer rekla. Vjerojatno sam zaslužila pljusku. Kako sam mogla
vlastitu sestru smatrati takvim čudovištem, da voli više prijatelja nego člana obitelji? Jučer,
umjesto da sam učila, cijelu noć i dan sam plakala. Kakav me tek čeka danas dan? Sumnjam
da će me uopće pogledat', možda dobijem šamar čak i ako joj se obratim.
Kad sam izašla na zadnja vrata, vidjela sam i Mariju s njom, vidi čuda. Spustila sam glavu da
me nijedna ne primijeti, ali bezuspješno.
„Moj spas za Karmelu.“ Čula sam Marijin glas. Trebalo mi je malo duže da skužim da se to
govori za vrijeme igranja skrivača, samo ne znam kad sam to zadnji put igrala. Možda prije
nekoliko godina s Lucijom po kući.
„Što je bilo drvena Marija.“ Doviknula je Lucija. „Tko te skamenio?“
Nisam znala što da odgovorim jer sam je se strahovito bojala. Došla sam pognute glave do
nje, a malo me ohrabrilo kad me je Marija pogladila po kosi. „Koja slatkica.“ Rekla je.
„Gnjavi ju dok je ovako mala. Za koju godinu će ju puknuti pubertet.“
Možda je već trebao. U mom razredu su neke već visoke poput Lucije, a drugima već rastu
grudi i bokovi.
52
„Neće na nju puno utjecat' pubertet.“ Rekla je Lucija. Da, toliko sam jadna da me ni pubertet
ne bi popravio. Ne bih se čudila da ostanem ravna, niska i jalova.
Lucija me uzela za ruku i uvela u kuću. Od straha se nisam mogla ni pomaknuti. Marija je
odmah objesila kožnu jaknu i ruksak na vješalicu. Za mjesec dana se već udomaćila. Čini se
da se osjećala više domaće nego ja u vlastitoj kući. Zapravo je tata kuću prepisao na Luciju,
samo što njome upravlja Marina dok Lucija ne postane punoljetna. Na mene je prepisao neko
imanje u Konavlima, koje je čista šikara i ne vrijedi više od pola naše kuće.
„Joj, gleda mi se neki film.“ Marija je skakutala. „Kakve imate filmove?“
„Imamo samo crtiće i tata ima svoju kolekciju filmova iz bivše Jugoslavije.“ Reče Lucija.
„Koja dosada. Imaš li ti mala neki prijedlog?“ pitala me i cimnula u ramena.
Rado bih šutala, ali znala sam da je to nepristojno, pa mi je pao na pamet film od jučer.
„Ledeno doba.“ Rekla sam tiho misleći da će ona puknuti od smijeha. Nije se činila kao tip za
te filmove.
„Obožavam Ledeno doba.“ Rekla je. „Koji dio imate? Prvi ili drugi?“
„Prvi.“ Reče Lucija. „Ali je DVD uništen.“
Opet sam bila glupa. Kako sam mogla zaboraviti? Lani, kad Lucija nije mogla dobiti moju
pažnju, razbila je DVD player u kojem je bilo DVD Ledeno doba. To je bio jedan od prvih
simptoma njene bolesti. Na tu uspomenu došlo mi je da zaplačem, pa sam stisnula oči da mi
ne vide suze.
„Skinimo onda s interneta.“ reče Marija.
„Da još dobijem viruse, nema šanse.“ Reče Lucija.
„Ma daj, konzervo. Ja skidam sa stranice na kojoj nikad nema virusa, osim toga, imaš
zaštitu.“
„Imam, ali ne pali uvijek.“
„Joj.“ Marija zakoluta očima. „Znaš li koliko ti je kuća dosadna? Da nemaš tehnike ispalila
bih glavom.“
„Hvala.“ Odbrusi Lucija i krene prema sobi.
„Dođi malena.“ Marija me uzme za ruku. „Da ne naučim kako krasti s interneta.“
Marija je skinula prvi dio filma s piratske stranice. Sreća da nije bilo virusa, jer bi Lucija
napala mene, pošto je ideja bila moja. Dok smo gledale film, Marija je vrištala od smijeha. I
meni je pobjegao osmijeh kad se vjeverici žir na vatri pretvorio u kokicu.
„Joj, kako se slatko smije.“ Marija me poškaklja po trbuhu, zbog čega se još glasnije
nasmijem. Možda nas je cijelo susjedstvo čulo.
Kad je film završio, mrak mi je skoro pao na oči. Opet ću biti sama u sobi, kao svaki dan.
„Vrijeme za računovodstvo.“ Reče Lucija. „Digni dupe. Imaš i ti svoje obveze.“
Trudila sam se da ne zaplačem i izašla sam vani pognute glave. Krenula sam prema svojim
vratima, ali sam čula Lupanje vrata Lucijine sobe. Znala sam da je tu, jednostavno sam znala.
Čim su vrata zalupila, ugurala sam vrat u ramena. Još više sam se ukočila kad me je protresla
za ramena.
53
„Što ti izvodiš?“ pitala me je. „Znaš da je Marija osjetljiva na tebe pa sad ti iskorištavaš?
Rečeš da je ne voliš, pa onda okreneš ploču? Nastaviš li me ovako zajebavat, dobit ćeš još
više nego jučer.“
„Žao mi je.“ Rečem promuklim glasom. Rado ne bih plakala, ali izjeda me kad je ljuta na
mene. Kad se Marina naljuti, to nekako lakše podnesem, ali ona se još nikad nije naljutila na
mene, ne znam kojim čudom.
„Ako ti je žao ne radi to. Digni glavu i živi svoj život.“
Samo sam kimnula glavom i obgrlila se rukama. Nisam znala će reagirati, što da uradim, da li
da stojim tu ili se uputim u sobu? Ona je ista tata, plane poput svake sitnice, dobro, možda
malo blaža. Nekad bi me tata istukao zbog razloga za koji nisam znala i za koji još dan danas
ne znam. Možda je to zato jer sam glupa.
„Što sad želiš?“ pitala je. „Znam da nikad ne oklijevaš bez veze. Hajde, izbaci to.“
Skupila sam nešto hrabrosti bez obzira na posljedice. I tako mi šamar ne bi naštetio toliko pa
sam rekla: „Zagrljaj.“
Osjetila sam kako pruža ruku prema meni, pa sam se još više ukočila. Privila me uza se, tako
da sam joj zakopala lice u trbuh i stisnula je oko pasa. Nisam mogla vjerovati koliko sam
niska. Osjetila sam kako me miluje po leđima i bilo mi je toliko lijepo da sam ispustila tihi
jecaj.
„Nisam ti je osjetljiva k'o Marija.“ Reče. „Znaj da njoj samo zamjenjuješ brata koji nije baš
neka maza.“ Kimnula sam glavom. Odmaknula me od sebe i obrisala mi suze. „Riješi svoj
domaći. Provjerit ću ga kad budemo gotove.“
Otišla sam u sobu i bacila se na jednadžbe. Lakše sam se koncentrirala kad znam da Lucija
nije ljuta. Draži su mi bili domaći, nego zadaci u školi. Tada ne bih mislila na zadatke nego na
došaptavanja iza mojih leđa i loše bih riješila. Nije me bilo strah kad je Lucija ovaj put ušla u
sobu. Nisu je ljutile moje loše zadaće. Sama sam joj predala zadaću poput poslušnog psa.
„Dobro.“ Rekla je i sklopila zadaću. „Uvijek ti ide bolje doma nego u školi.“
„Tebi ne?“ pitala sam.
„Da. Uvijek možeš zavirit u knjigu doma, zar ne?“
Slegnula sam ramenima. Prebacila me je preko ramena iznenada tako da sam vrisnula. Kad
me je izvela iz sobe, osjetila sam miris pice. „Pečeš picu?“ pitala sam.
„Nije bilo salame, pa pravim vegeterijanu.“
„Je li Marija dolje?“
„Nije otišla je. A ti jedeš sa mnom da dobiješ na težini.“ Iskreno, kad sam se zadnji put
mjerila, imala sam šesnaest kilograma.
Apetit mi je bio ogroman. Pojela sam toliko da mi je kasnije bilo zlo, inače sam samo jela
ručak i to nešto malo. Marina me nikad nije prisiljavala da jedem više nego što mogu.
Bila je noć kad sam se vratila u sobu. Prije nego što sam zatvorila vrata, vidjela sam da mi
netko viri kroz prozor. Čim sam ga pogledala odmah je nestao. Potrčala sam do prozora i
nagnula, no nije nikoga bilo. Koliko sam vidjela, netko je bio plavokos, mlad, možda malo
stariji od mene, vjerojatno muško ili žensko.
54
Prošla sam rukom kroz kosu i pomislila da je ovo možda samo halucinacija. Lucija mi je rekla
da moram razlikovati halucinacije od stvarnosti. Legla sam u krevet, ne znajući da će sutrašnji
dan biti uzrok niz nevolja u budućnosti.
55
Karmela
Bolje bi bilo da sam taj dan sam odglumila bolest. Ne bi se puno toga dogodilo da sam ostala
doma. Naravno, za to je bio kriv i Zvonimir, ali ja sam prva započela.
Prije početka sata sjedala sam ispred škole da izbjegnem nasilnike. Oni su svaki put
bojkotirali vrata učionice, čekajući da me uhvate na vratima. Razmišljala sam da markiram
ovaj cijeli dan, ali sam na kraju odustala. Šteta što nisam djelovala.
Kraj mene se opet pojavio Zvonimir, dosadan i naporan poput Marije, samo što je njegova
sestra zabavna, on nije. Vjerojatno ni Marija Luciji nije mogla sjahat' s vrata, pa se na kraju
družila s njom da ne bude sama. Na kraju je našla mnogo prijatelja. Vidjela sam crnog dečka
kako ju kupi ispred kuće za u klub. Ne znam hoda li s njime, ali me je sram pitati.
Da se ja počnem družit' sa Zvonimirom, i on bi stradao od Orsatove ruke. Što se tiče Dijane,
mislim da ima dovoljno snage da ju prebije. Tko god mi pomogne, još više nastrada. Tako je
bilo lani s dječakom koji je tek došao u ovu školu. Iscipelarili su ga, slomili lijevu ruku na
nekoliko mjesta i na kraju je dječak promijenio školu.
„Nije ni dan počeo, a ti si bezvoljna.“ Reče Zvonimir.
„Ne volim školu. Nimalo.“
„Ni ja, ali je zakonom obvezna.“
„Kad bi me barem učili kod kuće. Bilo bi mi puno bolje.“
„Možda prestanu kad im opet pokažem.“
„Što da im pokažeš? Da se opet popišaju zbog tebe?“
„Bilo bi fora.“
„Ne, ne bi. Kad im uzvraćaš, još su gori.“
„Ti ne znaš ništa.“
„Ja ne znam ništa? Znam ih godinama i znam na što su sve spremni.“
„Ma, družio sam se ja s takvima. Razbij im oklop i vidjet ćeš kakve su kukavice.“
Zakolutala sam očima, ustala i krenula u zgradu.
„Kud ćeš sad?“ dovikne Zvonimir.
„Što dalje od prave nevolje.“ Rekla sam i utrčala u zgradu.
Naravno, prava nevolja me čekala na odmoru. Najveća greška mi je bila, ne što nisam bila sa
Zvonimirom, nego što sam se potpuno udaljila od škole. Čak nisam ni krenula kupit' marendu.
I tako mi ju unište ili mi uzmu novce. Dočekala me je poznata grupica nasilnika, Dijana, Orsat
i još trojica. Znala sam, ako ne pobjegnem da sam gotova.
„Šizice?“ Dozivala me je Dijana s onim glasićem od kojeg mi se povraćalo, a profesori se
rastapali. „Zašto si tko sama? Fale ti mama i tata?“
„Oni su u paklu, ako te zanima. Tamo sotonisti završavaju.“ Odgovori Orsat.
To bi me pogodilo da vjerujem u pakao, ali za mene je to bajka. Mrtvi su, jednostavno ih
nema.
56
„Bježiš li to od nas? Zar smo tako loši?“ Dijana se ulizivala.
„Jeste.“ Rekla sam.
„Tko štuje od nas vraga?“ vik'o je Orsat. „Tko? Ja?“
„Nitko.“ Rekla sam.
„Začepi jadnice jadna. Ti misliš da si na mojoj razini da mi odgovaraš.“
„Pitanje traži odgovor.“ Kažem.
Orsat se zacrvenio poput paprike, umalo mu je vatra izletjela iz ušiju. Znala sam da moram
pobjeć'. Dala sam se u trk, što dalje od škole. Maslina mi se činila kao najbolji odabir, bila je
tanka i visoka, koja bi jedva držala mene, možda i Dijanu, a nitko od njih mi nije izgled'o k'o
dobar penjač. Počela sam se penjati još više i birala sam što tanje grane.
„Dolazimo po tebe majmune.“ Vikala je Dijana odozdo.
Spustila sam pogled i vidjela Orsata kako se penje, i to vještije od mene. Očito su krakate ruke
i noge dobre za penjanje. Ubrzala sam penjanje sve do najtanje grane, koja je jedva i mene
držala.
„Kud sad?“ lecnula sam se kad sam čula Orsata ispod sebe. „Hajde, ptičice. Poleti, da te
vidim.“ Micala sam se što dalje od njega, sve dok grana nije pukla i ovaj me nije uhvatio za
nogu. „Vidi ptičice kako leti.“ Orsat me njihao poput ljuljačke. „Opa. Opa“
Nisam mogla ništa učiniti dok se zemlja njihala ispod mene. Orsat me njihao kao da me ide
bacit', a četvorica ispod mene su se samo smijala. „Kakav je bio let ptičice?“ pitao je kad je
napokon stao. Vrtjelo mi se u glavi i došlo mi je da se ispovraćam. „Da te pustim, bili
poletjela?“
„Slobodno pusti.“ Rekla sam mu. I tako bi završio na policiji da me pusti, a meni ništa ne bi
bilo gore nego inače. Vjerojatno bih pala na nekoga od njih četvero i spasila se.
„Glasić ti drhti. Ne pravi se hrabra.“
On se sam pravi čvršći nego što je, a kad je zadnji put vidio zmiju, rasplak'o se. U mislima
sam mu vidjela da me i tako misli pustiti, zapravo baciti. Zamahnuo bi sa mnom i bacio me
nekoliko metara dalje. Pojačala sam vjetar, tako da se stablo zanjihalo i trznula nogom, tako
da me pustio. Smanjila sam jačinu gravitacije, da sporije padnem, ali nije baš upalilo. Pala
sam na jednog dječaka. Koliko se sjećam, zvao se Marko.
Marko me odgurnuo sa sebe, ustao, uhvatio se za zapešće, hodao lijevo-desno i psovao u sve
glase.
„Au! Au, bolesnici jedni!“
„Koji ti je?“ odbrusila je Dijana. „Znaš li se maknut?“
„Što ju puštaš? Da joj se mozak prospe po putu?“ izdere se na Orsata.
„Zar ti brineš za nju?“ zavrišti Dijana. „Pa samo bismo pobjegli i nikom ništa osim njoj.“
„Slomio sam ruku, k vragu, slomili ste mi ruku.“
„Što se tužiš, pogle' njenu ruku.“
57
Nisam ni osjetila bol, ali u laktu mi je bila u lijevo iskrivljena ruka, a već i nateknuta. Probala
sam ju pomaknuti, ali nisam uspjela.
„Gotovi ste. Zovem policiju.“
„Zar i ti nisi bio s nama?“ Dijana prekriži ruke. „I ti si sudionik.“
„Briga me. Bolje da vas prijavim prije nego što se nečiji mozak nađe na podu.“
„Ti brineš za nju?“
„Pa bilo bi lijepo da se poštedi njen i još nečiji život.“
Marko me zgrabio za ruku i odveo u školu. Zazvao je profesoricu i naveo me da joj sve
priznam i još dodam da me pokušao spasiti. Naravno, zaprijetio mi je da će mi zavrnuti
slomljen lakat. Odveli su nas na hitnu, gdje su mi zamotali ruku od ramena do zapešća.
Marina je odmah došla po mene, nije joj trebala ni minuta.
„Jesi li dobro?“ čučnula je pred mene. „Koliko je to stablo bilo visoko?“
„Osam metara.“ Rekla sam. Nisam ni bila sigurna. Možda je bilo više.
„Zaboga.“ Marina se pokrije po ustima. „Čudo je što si uopće preživjela. Sreća što se Marko
naš'o tamo.“
Sreća što sam pala na njega. To što se ne znam maknut', nije moja krivica, a vjerojatno će on
nać' ponovo isto društvo u kakvom je prije bio.
„Jesi li se zahvalila dječaku?“ pitala me. Kimnula sam glavom. „Bravo. Ne boj se ti više. Sve
će policija riješit.“
„Ne policiju.“ Skočila sam. „Samo ne policiju, molim te.“
„Doktori su već zvali. Sad policija priča s njihovim roditeljima. Možda ih čak izbace iz
škole.“
Ostala sam ukipljena. Znala sam da sam sad gotova. Iako budu izbačeni iz škole, jednoga
dana će me uhvatiti negdje u gradu. Ja ću stradati, a oni će se izvući. Uvijek je sve išlo u
njihovu korist, pa će i ovaj put.
„Dobro.“ Kimnula sam glavom. „Ja bih doma.“
„Idemo da se odmoriš. Od ponedjeljka se će ti biti bolje.“
„Vraćam se?“
„Oni će biti izbačeni, profesori će te vjerojatno više čuvat'. Vjerojatno nitko ti neće reć' ni
riječi više.“
Osim Marka možda, a kako znam, uhvatit' će me oni jednog dana i neće mi biti pomoći, osim
ako ih ne pošalju u popravni dom, ali znam da neće.
Čim sam došla doma, zatvorila sam se u sobu i nisam izlazila. Pokušala sam ne plakat', jer
sam znala da moram bit' snažnija ubuduće. Nisam htjela plakat' pred Lucijom da i dalje misli
kako sam slabić i kukavica. Ne smeta joj toliko koliko je smetalo tati. Uvijek me je gledao
ljutitim očima punim prijezira, na što bih uvukla vrat u ramena i jedva se suzdržavala od suza,
kad bi dignuo glas, nisam mogla zadržati plač.
58
Sva moja čvrstoća je pala u vodu kad je Lucija uletjela u sobu. Čim sam ju vidjela, poteklo mi
je nekoliko krupnih suza niz lice.
„Što se dogodilo?“ odmah me zagrlila. „Uh, dobro je što nisi udarila glavom. Sreća da te onaj
dječak spasio.“
Eh, da. Čak i ako oni četvero zauvijek nestanu, u razredu ostaje Marko, kojem ću, tobože, biti
dužna cijeli život.
„Da, sreća.“ Rečem.
„Jesu li ti što još učinili? Nešto ti rekli, povrijedili te?“
„Rekli su da su nam roditelji u paklu.“
„To smo čuli sto puta.“
„Znam.“ Ali manje ne boli.
„Jesi li se ovaj put branila?“
„Popela sam se na stablo, ako se to računa.“
„Znam da uvijek bježiš.“
„Što drugo preostaje?“
„Imaš nešto što oni nemaju.“
Spustila sam glavu. „Nisam. Samo sam ublažila jačinu gravitacije kad sam padala.“
„Rekla sam ti da možeš se braniti na sve načine kad ti je život u pitanju. Zar ne bi to bio
opravdan razlog?“
„Ti si se umalo ubila zbog gubitka kontrole.“
„Meni još nije život bio u opasnosti. Ja sam se samo zajebavala.“
„Što ako njima naudim?“
Opalila mi je pljusku. „Zašto da poštediš onog tko bi te ubio? Mućni tom glavom, vrijeme je
da se zauzmeš za sebe, ja vječno nisam tu.“
„A ni ne pomažeš mi baš.“
Opet mi je opalila šamar, ovaj put tako jak da sam osjetila kako mi lice otiče. „Jesi li sakata ili
hendikepirana? Život ti je bio u opasnosti, razumiješ li ti mene?“
„Ti mene ne razumiješ.“
Ovaj put je meni pobjegla kontrola. Kad je zamahnula, uhvatila sam joj ruku i opekla ju.
Vrisnula je i skočila sa kreveta, pa i dalje vrištala. Ruka joj je bila krvavo crvena i nisam
mogla vjerovati što sam učinila.
„Stoko mala prokleta.“ Vrištala je. „Sad bi mene ubila je li? Hoćeš da te ja ispečem još više?“
„Žao mi je.“ Jecala sam.
„Bit će ti žao kad te uhvatim.“
„Što je bilo?“ uletjela je Marina. „Susjeda umalo nije zvala policiju zbog vas.“
59
„Pa ovo se računa k'o teška tjelesna ozljeda.“ Lucija pokaže lijevu ruku, a Marina umalo
povrati.
„Karmela, ti si joj ovo učinila?“
„Nisam namjerno.“ Govorila sam. „Kunem se.“
„Vodim te u bolnicu.“ Reče Marina. „Nisam znala da ću opet imat' dva pacijenta u kući.“
Kad su izašle, Lucija je zalupila vratima. Htjela sam viknut' da mi je žao, ali lupanje me
zaustavilo. Zabila sam glavu u kušin i zaplakala. Plakala sam ne znam koliko, sve dok se opet
vrata nisu otvorila. Na vratima su bile one dvije, ljute k'o risovi.
„Luciji su umalo amputirali ruku.“ Reče Marina. „Ako joj je odmah ne izliječiš, vjerojatno ju
nikad neće moć' koristit'.“
Dovukla sam se do nje i odmah joj položila zdravu ruku na zavoj. Iscijelila sam joj, a kad je
dignula gaze i zavoje, opekline više nije bilo. Tko bi rekao da i odlazak liječniku je bila loša
ideja? Umalo mi je sestra danas ostala bez ruke.
„A sad joj se ispričaj.“
„Žao mi je.“ Rekla sam. „Oprosti.“
„Sad riješite same svoje nesuglasice.“ Reče Marina. „Ja ne mogu popravit' vaš odnos.“
Držala sam spuštenu glavu jer ju se nisam usudila pogledati u oči. Već sam jednom pokvarila
naš odnos, pa sam sad definitivno pogoršala. Tata je bio u pravu kad je govorio da sam
nesposobna. Često je govorio da sam ista mama pa da neću završiti bolje od nje.
„Da nisi cijeli dan izašla iz sobe.“ Rekla je Lucija. „Kad te već Marina ne kažnjava, ja ću.“
Poslušna kao i uvijek, ostala sam u sobi. Nisam sišla ni na večeru, a nije me nitko pozvao.
Ostala sam sama u sobi do večeri, kad se glava onog plavušana opet pojavila na prozoru.
Maknula sam glavu jer sam znala da haluciniram. Simptomi mi se opet vraćaju, bolest mi se
samo pogoršava.
„Ne boj se.“ Rekao je glas. „Neću ti ništa, samo da ti nešto rečem.“
Okrenula sam glavu i ugledala ga. Ne puno stariji od mene i ne puno niži od Lucije dječak je
stajao na prozoru, plave kose i modrih očiju kakve je mama imala. Zapravo, malo joj je sličio.
„Samo ću ti reć' da je Lucija u pravu. Brani se što više možeš, čak i od nje.“
„Tko si ti?“ pitala sam.
„Nije važno. Samo poslušaj.“ Reče i nestane. Odlučila sam ovo shvatiti kao halucinaciju jer je
bilo vrlo zbunjujuće.
S Lucijom nisam progovorila do ponedjeljka, kad se zbio još gori događaj, koji me neće
prestat' proganjat'. Koliko sam čula, oni četvero su izbačeni iz škole, ali to nije značilo da su
me zaboravili, itekako su me se sjetili.
Krenula sam u školu sa nešto više sigurnosti nego inače, ali na pola puta od stanice netko mi
je stavio vreću na glavu, zgrabio me oko struka, a drugi za noge. otimala sam se i nisam
mogla vrištati jer su mi usta bila zalegnuta. Prepoznala sam osmjehe, znala sam da me nisu
zaboravili.
60
Ne znam gdje su me odveli ni koliko su me nosili, a pogotovo zašto mi nitko nije pomogao.
Znam da u to vrijeme nije bilo prisutno puno ljudi, ali netko nas je sigurno vidio. Kad su mi
otkrili glavu, vidjela sam da se nalazimo na nekoj šikari. Odmah mi je netko prebacio uže oko
vrata i zategnuo.
„Jaši kobilo, jaši.“ Orsat je vikao, dok su se drugi kidali od smijeha. „Hajde kobilo, da te
vidimo.“
Osjetila sam kako mi pomalo puca podjezična kost, kako su mi se oči izbečile, usta bila stalno
otvorena, boreći se za dah. Oči, usta i kosa su mi bile pune zemlje, pomalo mi je krv izlazila
na usta i srce mi nikad nije jače lupalo. Nisam znala što da činim, pa sam potezala uže
zdravom rukom i mahala nogama poput manijaka, dok sam hvatala dah.
Kad se zemlja zatresla, stanje se smirilo. Okrenula sam se na leđa i skinula uže, hvatajući dah.
Izliječila sam sve svoje rane i ozlijede, čak i lakat, zbog čega će mi sada biti zdrava ruka u
gipsu mjesec dana. Obrisala sam oči i vidjela veliki korijen koji se izdigao iz zemlje.
Vjerojatno su oni pobjegli, kad su vidjeli što sam učinila. Sreća što mi je zlatno ispalo putem,
bila bih mrtva.
Ustala sam i vidjela da se niz korijen cijedi krv. Dignula sam pogled i oči su mi se izbečile od
straha i užasa. Oni četvero su bili nabodeni na grane korijena, udovi su mi beživotno visjeli, a
krv se kapala s njih na pod.
„Ne.“ Uhvatila sam se za glavu. „Ne, ne, ne, ne…“ zaustavila sam se kad sam vidjela
Zvonimira, ništa manje šokiranog od mene. „Što ti tu činiš?“ zaderala sam se. „Gubi se, ubit
ću i tebe.“
„Vidio sam kako te otimaju.“ Rekao je. „Odmah sam pozvao profesoricu, ali mi je nije
vjerovala. Kasnije sam krenuo putem za kojim su oni krenuli. Našao sam ti torbu i zlatni
lančić, a i neke njihove stvari.“ Našao je put kao Ivica kad je krenuo kući.
„Zašto mi odmah nisi pomog'o?“
„Htio sam da drugi vide kakvi su.“
Uhvatila sam se za glavu. Stvarno je glup. „Što da činim s ovim?“ pitala sam.
„Spali.“ Rekao je.
„Što?“
„To je jedino moguće rješenje. Spali.“
Nitko nije ovo smio naći. Položila sam ruku na dno korijena i spalila dok nije ostao samo
pepeo. Zvonimir me je zgrabio za ruku i pobjegli smo, sve dok nismo zašli u neku ulicu kraj
starog kolodvora, gdje nas nitko nije vidio.
„Nikome ni riječi i ovome.“ Rekla sam mu.
„Nisam toliko glup.“
„Ne znam. Nisi mi pomogao.“
„Dobro. Zaboravi to. Napokon su te štetočine nestale.“
Opet se pojavio onaj dječak ili je to opet bila halucinacija. „Bravo, tako se to radi.“ I on me
vidio? Zašto mi i on nije pomogao? Zar ja stvarno sam prepuštena sama sebi? Pa nisam
otrovna. „To je bilo jedino što su te štetočine zaslužile.“
61
Očito je taj dječak bio stvaran, jer ga je Zvonimir gledao s očajem, stvarnim očajem.
„Odlazi.“ Rekao mu je, kao da se znaju. „Požalit ćeš.“
„Daj ne budi smiješan.“ Ovaj prekriži ruke. „Vi se nadareni previše precjenjujete.“
„Odlazi.“ Zvonimir sad izvadi nož. „Sestra mi je rekla da se klonim vas. Zato odlazi.“
„Sestra ti je, čini se, dala i taj nož.“
„Kako znaš?“
„Pa, ako te je na nas upozorila, tko bi ti drugi dao nož?“
Čini se logično.
„Ozbiljno, odlazi.“
Dječak je Zvonimira bacio oko pet metara nazad. Kad se Zvonimir dizao, vidjela sam mu
zlatne lisice na rukama. Kako ih je tako brzo stavio?
Pomogla bih mu da nije ni meni neprimjetno stavio zlatnu narukvicu na zdravu ruku, koja mi
se urezivala u kožu.
„Kozlaku će ovo biti zanimljivo.“ Pokvareno se nasmije dječak.
62
Ivan
1999.
Kristina je plakala i migoljila se u mom naručju, dok sam se povlačio u sam kut ormara.
Mamini i tatini vrisci su napokon prestali. Nema ih, ali barem je bol nestala. Toni mi je rekao
da se ne mičem, odvratit će im pozornost, a i tako će me nanjušiti, pošto mogu nanjušiti
čovjeka od Neuma do Vitaljine. Ponudio sam se i ja, da spasimo Kristinu, ali rekao da sam
premlad. To mi je smiješno, pošto je on tek peti razred.
Sad se čuje Tonijev vrisak i psovanje, a onda tišina. Skupio sam Kristinu uza se čim sam čuo
kako nam se koraci približavaju. Blijeda hladna ruka me zgrabila i izbacila iz ormara.
Posegnuo sam u džep za pištoljem, ali se pogubio. Sada je Kristina bila u rukama Kozlaka. Za
čudo, tješio ju je, da mu hrana bude mirnija.
„Tamo.“ Pokazao mi je Kozlak rukom na brata, koji je bio iscrpljen i naslonjen na zid.
Dopuzao sam do Tonija i uklonio mu plave vlasi s lica.
„Što ćemo s njima?“ pitala je Silvija. „Znam da je nehumano ubiti ih, ali što ako nam se
jednog dana osvete?“
„Ovo im je lekcija.“ Reče Kozlak. „Neka prekinu tradiciju ubijanja vampira.“
„Silvija kontrolira misli.“ Reče Marin. „A ja brišem pamćenje. Bilo bi savršeno da ih
pretvorimo u sluge. Ne bi im nikad ni naudili.“
Čim sam to čuo, blokirao sam im moći. Šteta što im ne mogu blokirat' brzinu i snagu.
„Mali prokletnik.“ Zadere se Marin. „Ovog mlađeg ubijmo barem. Znaš li koliko je on
opasan?“
„Dovoljno da ga barem nas četvero sredimo.“
Vidio sam Toniju na vratu jedva zarasli ugriz. Tko zna koliko su mu krvi popili kad tako rana
sporo zarasta. Inače rana zaraste za deset sekundi. Vjerojatno je bio na rubu nesvijesti.
„Opasni su.“ Marin je bio uporan. „Lucija i Karmela nisu opasne, on jest.“
Lucija i Karmela, djeca nadarene žene, Katice Nju su ubili lani. Za sad se zna da Lucija
nadarena, za Karmelu je vrlo vjerojatno da će biti, pošto još nije otkrila svoje moći. Godinu je
starija od Kristine, ali je vrlo osjetljivo dijete, koliko sam čuo.
Lucija i Karmela ne znaju za koven vampira u našem kraju, niti znaju tko im je ubio majku,
iako se priča da je Lucija vidjela njeno truplo. Katica i Nikola su htjeli istrenirati svoju djecu i
iskoristit' ih da ubiju taj koven. Podržavao bih ih i ja da nije to opasno. Roditelji su nas
trenirali samo da se znamo obraniti. Rekli su im, ukoliko se ne izgube do kraja godine, da će
ih ubiti. Nije došao ni kraj godine, a naši roditelji su mrtvi.
Naši roditelji su barem imali motiv, osvetiti našu baku i djeda, majčine roditelje koji su
završili kao sad ona. Katica i Nikola zapravo nisu imali motiv, jer se još ne zna kako je
Katicin otac ubijen, jesu li ga oni ubili ili netko drugi. Što je gore, Nikola još nije odustao od
svoje namjere. Zaprijetili su mu da će ga ubiti prije ako ne odustane, a ima vremena do
Lucijine punoljetnosti.
„Što ćeš onda s curicama? Dječaci se čine pametni i stabilni. One curice su potpuno psihički
nestabilne, pogotovo otkad smo uklonili Katicu, a Nikola je potpuno poludio.“
63
„One ne znaju za nas.“
„Ali saznat će jednog dana. Bi li i njih uklonio?“
Okrenuo sam glavu prema tinelu. Majčino tijelo je bilo okrenuto prema nama i plava kosa joj
je plutala u krvi. Vidio sam očevu ruku iščupanu i na njoj zlatni sat koji je naslijedio od svog
oca. Nisu mogli biti milosrdniji.
„S njima još nema problema, samo s njihovim ocem. Oni vjerojatno već planiraju našu smrt.“
„Već si otišao daleko s mučenjem njihovih roditelja. Bi li sad i dječacima trgao utrobu i
udove? Možda da njihova sestrica gleda dok im budemo čupali komadiće mesa i nauči
lekciju? Već su je naučili. Tradicija je gotova.“
Nisam htio da bude gotova. Htio sam ih mrtve. Povećao sam snagu i brzinu da njihovu razinu,
skočio Marinu na ramena i pokušao iščupati glavu. Tresao me je nekoliko sekundi dok nisam
tresnuo od pod i nisam se mogao pomaknuti. Sjajno, Antun me zamrznuo, a blokada mi je
popustila. Mogao sam samo okrenuti glavu da vidim kako mi Antun drži brata za vrat.
„Jesu li lekciju naučili?“ zaderao se Marin. „Jesu li?“
„Ti se nauči osloboditi osnovnoškolca, žilavi.“
Marin se voli praviti čvrst, samo da prekrije strah od osnovnoškolca.
„Izvoli.“ Kozlak preda Kristinu Silviji. Došlo mi je muka od toga kako je mirna u njihovim
rukama, a u mojim se maloprije otimala.
„Što ćemo s njima?“ pitao je Antun.
„Imaju baku. Brinut će se ona o njima.“
Da baka, tatina majka. Kad čuje ovo neće biti lijepo, i tako već ima problema s artritisom,
srcem i masnoćom u krvi. Pogorša joj li se stanje, vjerojatno idemo u dom. Možda Vladimir
sredi i to, tko zna.
Vladimir je mladi policajac, tek zaposlen. U ranim dvadesetim godinama, drži Dubrovačku
policiju u šaci, iako nije tamo glavni, samo se drže njegovih ideja. Mjenjolik je pa zna o
misterioznim bićima više od ikoga. I njegovi roditelji su također ubijeni od ovog kovena pa je
prestao s tradicijom, kao i Dorijan Jukić, nadareni koji se preselio u Zagreb nakon rata.
Koliko sam čuo, imao je kćer i nedavno dobio sina, ga i čuo sam da je na odvikavanju od
alkohola.
„Marine, molim te i ti izađi iz sobe.“ Reče Kozlak. „S tim pogledom ne mogu te pustiti blizu
nikoga, a ti Antune pazi na njega ako je moguće.“
Kad su izašli, Toni se dovukao do kreveta i legao, a ja sam dopuzao do njegove glave i
zgrabio ga za ruku. Čuo sam ubrzo aute kako nam se parkiraju ispred kuće. Toni se pridigao u
sjedeći položaj, a ja sam mu stavio glavu u krilo da ne učini glupost.
„Brzo idem.“ Reče Kozlak. „Ništa ne brinite.“
„Čija je to krv.“ Pita Toni.
„Koja?“
„Na tvojoj majici. Mamina ili tatina?“
„Tatina.“
64
Kako tako lako dogovara. Sigurno je ponosan na ono što je učinio. Sad samo pred nama
pokazuje svoju moć, ali još nam nije utjerao strah u kosti, barem meni.
Čim je Vladimir ušao u sobu, kamen mi je pao sa srca i suze su mi zamutile vid. Sakrio sam
lice Toniju u krilo da ne vidi koliki sam slabić. Mislim da sad nema vremena da me se tješi.
„Uvijek mora ovako.? Pitao je Vladimir. „Zar ne može nečija smrt biti malo blaža ili urednija
kad već ne mičete dupe sa Srđa?“
„Rečeno je već.“ Počne Kozlak. „Ovo je naš teritorij, prisvojili smo ga prije nekoliko stoljeća,
i već barem stotinu godina nismo ubili čovjeka bez razloga.“
„Antun i Marin nisu stari pola stoljeća, a koliko su samo oni pobili ljudi radi i hrane i zabave,
bolje da ne brojim.“
Antun i Marin su nađeni stradali u šumi početkom rata. Kako se nisu znali kontrolirati u
prehrani i ubijanju, a ubijanje je početnim vampirima velika strast, Kozlak ih je slao da
ubijaju hrvatske neprijatelje, ali to se nastavilo i nakon rata. Mislim da su se tek prije nekoliko
mjeseci počeli kontrolirati.
„Naučeni su kontroli, a osim toga, izvrsni su borci. Stotinama godina vas branimo od kovena
koji vas napadaju, a vi bi nas samo tako potjerali, većina bi nas ubila, koliko vidim.“
Zaštita od drugih vampira, to je jedini razlog zašto su oni četvero korisni.
„Nije potrebno raskomadati roditelje pred očima djeteta.“
„Je li vaš problem kako mi ubijam? Ne možete nam ništa, dok mi spašavamo vaše nezahvalne
guzice već stoljećima. Cijela nam je županija dužna živote, tako ih imamo pravo i uzeti.“
Mogao si protiv njih riječima, ali na kraju ih ne bi spriječio da ti iščupaju glavu s ramena.
Vladimir je upravo to riskirao.
Osjetio sam kako me podiže i posjeda u krilo. Za čudo, Kozlak još nije otišao, kao da ćemo
skovati plan protiv njega.
„Je li vas itko ozlijedio?“ pitao je.
„Mene su ugrizli.“ Toni pokaže ožiljak ugriza na vratu.
„Nema veze. Zarast će ožiljak brzo. Možda čak za nekoliko dana.“
„Kako je Kristina?“ Pitao sam.
„Spava.“ Reče Vladimir. „Nekako su je smirili.“
„Hoće li dati iskaz?“ pitao je Kozlak. Za snažnog vampira je velika kukavica.
„Daj idi.“ Reče Vladimir. „Stvarno više nisi potreban.“
Kozlak nas je još jednom pogledao, a zatim otišao. Nadao sam se da mi više nikad neće
skočiti pred oči, nažalost, bio sam u krivu.
„Ima li netko da se za vas brine?“ pita Vladimir. „Netko tko vam je u rodu.“
„Imamo baku u gradu.“ Reče Toni.
„Zna li ona za vas ili ste joj krili…“
„Zna sve od A do Ž. Neće se previše iznenadit' ako joj sve priznate.“
65
Znam što je sad sve slijedilo, prvo sprovod, a zatim preseljenje, nova škola, novo društvo i
nova opasnost za život. Živjet ćemo točno ispod Srđa, gdje vampiri imaju svoje stanište, a
tako nam je opasnost puno bliža.
66
Ivan
2007.
Na zvuk zvona izašao sam što prije iz razreda, samo da izbjegnem Maju. Nisam mogao opet
susrest' nju kako se igra sa svojim crnim čuperkom i gleda me plavim očima, koje sam nekad
smatrao prekrasnim. Ne znam ni zašto sam hodao s njom, da si napokon nađem curu? Stvarno
sam plitak. I zaslužio sam da me prevari. Kod svakog je tražila skoro nemoguće. Kod mene su
bile dobre ocjene, a tip s kojim me prevarila je imao dobar auto.
Naravno, sve o čemu je razgovarala je bio auto koji ću kupiti kad položim vozački, a jedva
imamo za odjeću, hranu i režije. Također me je tjerala da odem u teretanu i nabijem mišićnu
masu. Sama mi je kupovala odjeću za spoj jer me nije htjela vidjeti u mojoj staroj odjeći.
Iskreno, odjeća mi se sviđala, imala je dobar ukus, zajedno s frizurama koje mi je radila.
Nisam ju htio izgubiti, krio sam da baka ima malu penziju, pa da i Toni i ja moramo raditi da
bi pokrili sve troškove. Toni ima stipendiju od faksa, ali ju troši samo za faks i svoje potrebe.
On radi kao konobar, a ja u kinu prodajem karte. Oboje radimo preko student servisa.
Jedino vrijeme, kad me nije maltretirala je bilo kad je lani Kristina preminula, ali za mjesec
dana je nastavila po istom. Radio sam sve da ju ne izgubim i na kraju sam prekinuo s njom.
Neke bi prekid slomio, a ja se nikad nisam osjećao slobodniji.
„Đe si duše?“ Vedran me udari u leđa. U prvom srednje mi je dao nadimak Duh, jer se nisam
posebno istic'o među muškima. Mnogi su tad bili niski i kržljavi kao ja. Sad je većina narasla
za dvadesetak centimetara, raširila su mi se leđa i ramena i dobili su mišićnu masu. Ja jesam
narastao, među najvišima sam u razredu, ali sam ostao mršav.
„Što radiš danas?“ pitao sam ga. „Ideš li na košarku?“
„Pa i ne znam. Sutra radim ujutro. Nadam se da ti nemaš problema s poslom.“
Vedran je bio jedan od onih prijatelja koji me jedini razumio. Sestra mu je lani poginula u
prometnoj nesreći, starog nije vidio godinama i živi samo sa majkom. Moja raditi kao i ja, da
bi pokrio sve troškove. O meni, nevidljivom Duhu, zna skoro sve, tako da mi je skoro bliži od
brata.
Kad smo kod nadimaka, kad smo se na Novu godinu u prvom srednje napili, priznao mi je da
je išao s Lucijom Martinović u razred, što nije bilo najbolje. Također mi je priznao da su je u
drugom osnovne tako naljutili da su stolice letjele po učionici. Stolice su razbile ploču,
prozore i klupe. Cijeli razred je tužio Luciju, na što im profesori nisu vjerovali, pa je na kraju
cijeli razred dobio ukor pred isključenje, a do kraja osnovne su ih drugi razredi zvali Leteće
stolice. Tako da ja njega zovem Leteća stolica.
Naravno kako sam i ja bio pijan, priznao sam mu sve, tko je Lucija i tko sam ja. Usput,
pokazao sam mu. Bio sam siguran da se neće sjećati, ali sljedeće jutro me nazvao i pitao na
kakvim smo bili drogama. Naravno, nikome nije rekao moju tajnu, samo ništa ne zna o
vampirima.
„Idem ja danas. Propustio sam previše treninga.“
„I nisi puno narastao.“
Uvijek je ismijavao moju visinu. Svakome je metar i osamdeset pet bilo premalo za
košarkaša. Čak ni Vedran, od metar i devedeset pet je bio među nižim košarkašima.
67
Izašli smo iz škole tako da smo izbjegli Maju. Nakon prekida sam joj priznao da sam švorc,
bez roditelja, sa dvosobnim stanom od četrdeset kvadrata, a ona se još lijepi za mene.
„A da ju pozoveš na kavu?“ pita Vedran.
„Koga?“
„Luciju.“
„Martinovićku? Jesi li ti lud?“
„Nisam još zaboravio kako su ti sline curile kad si ju vidio.“
Da, još me sramota tog dana. Kad sam se početkom škole vraćao s košarke, vidio sam Luciju
ispred škole. Nakon sedam i nešto godina, otkad sam ju zadnji put vidio, sad više nije bila
ravna. Još je imala lice djevojčice, sad kraće kose, ali je imala izvanredno oblikovane bokove,
duge noge i ruke, i mali struk. Samo ju joj veće dojke falile. Vedran je primijetio kako slinim
za njom i opalio me po zatiljku da dođem k sebi.
„Hej, ne krivim te. I ja sam mislio da će ostat' niska kržljavica.“
„Vjerojatno bi mi namještaj letio po stanu kad bi ju naljutio.“
„Istina, a možda su je na psihijatriji uspjeli smirit', nisu ju pustili bez razloga.“
„A možda bi raznijela cijelu psihijatriju da ju nisu pustili.“
Nasmijao se. „Dobro Duše, vidimo se vjerojatno navečer, pa ti razmisli o mom prijedlogu.“
„Ne brini ti Leteća, stolice.“
Rastali smo se sa osmjehom, a ja sam razmislio već o njegovom prijedlogu. Lucija je previše
plitka, a ne i pametna koliko sam prije mislio. Visi s onima koji su joj ubili roditelje. Iskreno,
ne krivim što su joj ubili oca, iako nisu pričekali njenu punoljetnost. Kad je Kozlak rekao
punoljetnost, mislio je šesnaest godina, jer tada smatra ljude zrelima, i spreman ju je već ubiti
ako mu se suprotstavi. Ipak, tada onda nije još imala šesnaest, a ubili su još i dječaka, umjesto
da mu Marin obriše pamćenje. Koliko se sjećam dječak je imao tek četrnaest godina, a uništili
su i život njegove sestre. Nikad ne znaju obaviti posao kako treba.
Što se tiče Lucije, opet sam ju vidio, kad sam trebao svratiti u knjižnicu nakon posla. Marin je
vukao nju i još jednu djevojku za sobom. Kasnije sam saznao da je ta djevojka Marija,
Jukićeva kći. Rado bi ih spasio da nisam osjetio smrad na krovu, smrad spaljenog vampira.
Pomislio sam da se Lucija zna obraniti od jednog vampira, pa sam otišao na krov, jer sam
smatrao da je cijela knjižnica u opasnosti. Otrčao sam na vrh knjižnice, u čitaonicu i popeo se
kroz prozor na krov. Našao sam Kozlaka kako se hrva s jednim vampirom. Povećao sam
snagu, zgrabio sam srebreni nož iz džepa i zabio mu kroz leđa u srce. Vampir je pao i počeo
pomalo truliti na suncu. Zaustavio sam disanje da se ne ispovraćam od vonja. Kozlak je već
bio na rubu snaga, jedva je disao, koža mu je pucala i krv mu je usput izjedala kožu.
Vampirska krv je bila toliko jaka da je izjedala kupe na krovu. Zgrabio sam ga za majicu,
dovukao ga u hlad i prislonio mu nož ispod brade.
„Što radite s Lucijom?“ pitao sam. „Zašto ju vučete za sobom? Nije dovoljno što ste joj
napokon uništili život?“
„U redu je.“ Reče Kozlak. „Samo ju branimo. Marin će ju pustiti kad bude na sigurnom.“
68
„Reci mu da ju odmah pusti. Vjeruj mi, požalit ćeš ako joj je što dogodi. Ne želiš da Toni
naudi Marinu?“ Bio je prilično naivan za tisućljetnog vampira kad je mislio da je Toni u
blizini.
„Dobro, dobro.“ Idem po njega.
Otišao je po Marina, i za uho ga dovukao u drugu ulicu gdje su nestali. Vidio sam kako je
Lucija bila izbezumljena. Sigurno joj roditelji nikad nisu ništa rekli o vampirima.
Kasnije sam vidio nju i Mariju kako sjedaju s Kozlakom u auto. Tada sam shvatio koliko je
plitka i naivna, a ni Marija nije puno drukčija. Ne znam zna li ona jesu li joj ubili roditelje, ali
kad jednom sazna za njih, logično bi bilo da ih se kloni. Vedran je čak pričao kako ide s
njegovom curom u klub. On je hodao s jednom Lucijinom družicom, mislim da se zvala Lara,
a to je bio klub gdje su se oni hranili polumrtvim ljudima ujutro, pa sam shvatio da je još
gluplja nego što sam i mislio. Vjerojatno su i njima malo uzeli krvi, a koji bi vampir odolio
vještičjoj krvi, kad bi imao šanse.
Usput, Vladimir mi je priznao da zbog njene neodgovornosti je morao lažirati dokumente i
napisati da ima epilepsiju. Ako joj prijatelji vjeruju, onda su stvarno idioti. Ništa ne izazove
napadaje lakše od droge i alkohola, tako da bi već bila mrtva ako bi imala epilepsiju. O
svjetlima u klubu da i ne govorim.
Vladimir je, kratko nakon smrti mojih roditelja, odustao od policijskog posla, završio
psihologiju i sad radi kao psihijatar u bolnici. Rekao je da je napravio prilično dobar posao s
Lucijom i Karmelom s obzirom kakve su na početku bile.
Došao sam kući, gdje me je dočekao Toni s razočaranim pogledom. Tako me svaki dan gleda,
pogotovo otkad je Kristina umrla. Nikad mu ništa u vezi mene nije dobro, pa ni ne očekujem
više ni smiješak na njegovom licu.
„Što je sad?“ pitao sam.
„Baba je završila na hitnoj. Opet išijas.“
Uhvatio sam se za glavu. „Ništa se drugo nije dogodilo?“
„Nije. Vjerojatno će ju pustit' navečer ili sutra. Imaš ručak u kuhinji. Podgrij ako ti je hladan.“
„Nisam gladan.“ Rečem i izađem na balkon.
Vidio sam ono što ljudske oči nikad ne bi vidjele. Antun je skočio na krov, ali taj odskok je
trajao nekoliko stotinki, samo što to nije bio glavni problem. U rukama je nosio dvoje djece.
Nisam vidio koje, samo sam vidio da je jedno plavo, a drugo smeđe. Opet, nakon samo
godine dana rade probleme ljudima.
„Toni.“ Zazvao sam ga. „Opet moramo na Srđ.“
69
Lucija
Spremala sam se za svoju posljednju večer u klubu. Ovaj put se nisam nešto posebno sredila,
ispeglala sam kosu, nanijela sam malo šminke, obukla sam traper suknju, majicu na šljokice i
tenisice. Prije, nego što sam krenula, svratila sam Karmeli u sobu, ali već je zaspala. Bila sam
prestroga s njom, ali i ona je pretjerala. Opekla mi je ruku tako jako da su mi je skoro otkinuli.
Sada je spavala na krevetu, a oči su joj još bile crvene od plača i vidjeli su se podočnjaci.
„Vidimo se slatkice.“ Rečem i poljubim ju u čelo.
Ispred kuće me je dočekao Marin, kao i inače. „Zašto si takva prema sestri?“
„Zašto me još špijuniraš?“ pitala sam.
„Antun te špijunira, ali s razlogom. Vidio je da s tobom nešto nije u redu.“
„Zajedno samo treniramo, u moju se obitelj ne prtite.“
„Znaš li kako sam ja izgubio sestru?“
„Ne.“
„Prije nego što je počeo rat, ja i moj prijatelj Stjepan smo trenirali pucanje s puškom. Stjepan
je počeo učiti svog mlađeg brata, a to je bio Antun. I moja sestra je htjela da ju naučim. Svaki
dan smo išli u šume da ih naučimo pucati u ptice. Prvog listopada, kad je počeo rat, počeli su
bacati granate po mom selu. Bježali smo, jedva da se izvučemo. Kad je u blizini pala granata,
ja sam izgubio svijest. Probudio sam se u jazbini s Antunom, ali i s Stjepanovim i njenim
ostacima.“
„Žao mi je.“ Rekla sam. „Ali mojoj sestri ništa više ne prijeti. Samo ako budete stali dalje od
nje, sigurna je.“
„Zar ju nije netko bacio sa stabla?“
„Što ju niste spasili kad znate?“
„Samo smo čuli, nismo vidjeli.“
„U redu, odvedi me u klub.“
Marin je pokupio Mariju i ostale cure, pa nas odveo u klub. Opet je bila klasična zabava,
opijanje, pušenje trave i plesanje, a zatim se sjećam da sam pijana zaspala na sjedalu i
probudila se opet u sobi, opet svježa. Opet se nisam sjećala ničega i osjećala sam se dobro,
bez mamurluka. Otišla sam u kupaonu i otuširala se. Dok sam brisala kosu, primijetila sam
polumjesečasti ožiljak na vratu. Prvo sam mislila da je to bila neka čudna ozljeda u klubu, kad
sam se približila vidjela sam tragove zubi.
Naježila sam se i toliko se sama sebi zgadila da nisam htjela dotaknuti ožiljak. Pili su moju
krv, vjerojatno i Marijinu. Gadovi jedni, kako su nas samo preveslali, a ja sam mislila da njih
motam oko malog prsta. Čim sam izašla iz kupaone, poslala sam Mariji poruku: Pregledaj
dobro svoj vrat. Ostatak dana sam u sobi ležala. Pravila sam se da mi je slabo, zato nisam
otišla ni na taj njihov trening ni vani navečer.
Nakon što je završila škola, susrele smo Marina kako ide prema nama bijesna lica. Da mu je
cirkulirala krv, vjerojatno bi se zacrvenio.
70
„Samo krenimo dalje.“ Šapne Marija. „Ako nas napadne, vadi nož i djeluj, nije važno ako nas
netko vidi.“
Čim smo se okrenule, on se odmah stvorio ispred nas. „Ćao moje dame.“ Reče. „Je li imamo
kod vas povjerenja?“
„I previše.“ Rečem o stavim ruku na džep u kojoj mi je bio nož. Htjela sam mu pročitati misli,
ali nisam mogla. Primijetila sam na ruci zlatne narukvice koje su mi se urezivale u kožu.
Pokušala sam ih skinut', ali nisam mogla. „Što radite?“
„Dajte nam noževe?“ Noževe? Kako su nas samo otkrili? „Što me tako nevino gledate? Dajte
nam noževe.“
Obje smo izvadile noževe i dale mu u ruku. Sjajno. Sad nema šanse da se obranimo. Uzeo nas
je za ruke i potezao do auta.
„Što radiš s njima?“ zaustavila ga je Lara. „Idu sad s nama na piće.“
„Ne prti se klinko.“ Uzvrati Marin.
„Odvodiš mi prijateljice, kako da se ne prtim?“
Nisam ih smatrala prijateljicama, ali OK. Barem one misle da sam bolja nego što jesam.
„Misliš da možeš sve što hoćeš, ljepotanko?“ ubaci se Paulina. „Pusti ih na miru.“
„Misliš ti da možeš smršat'?“ odbrusi Marin.
Paulini umalo vatra izađe iz ušiju. Oči joj iskoče od ljutnje i nasrne na Marina. Marin ju
uhvati za zapešća i snažno stisne. Oči i vilica su mi umalo ispale kad sam čula pucketanje
kostiju i Paulinin vrisak.
„Bolesniče!“ vrisnula sam prije nego što me zgrabio za ruku i uvukao u auto.
Bacio nas je u sami kut svoje jazbine. Tu su bili Zvonimir i Karmela, Zvonimir je ležao na
podu pun modrica i ogrebotina, a Karmela je stajala u kutu, šporka, skinutog gipsa, ali čitava.
Sigurno su doveli djecu da im sve priznamo od A do Ž.
Čim je Marija zagrlila brata, gorko se rasplakao. Iskreno, nikad nisam čula tužniji plač.
Zagrlila sam Karmelu i mislila sam da će se lecnuti, ali na njoj stvarno nije bilo ni ogrebotine.
Možda je bilo, ali ju je izliječila.
„Što ste radili s njima?“ pitala me Karmela.
„Bolje je pitanje, zašto je taj mali uperio nož u mene.“ Javio se Antun.
Sjajno. Znala sam da su noževi loša ideja, pogotovo da ih djeca nose, a opet sam se osjećala
uz nož sigurno. Sad mogu sigurnost bacit' kroz prozor. Vjerojatno sam mrtva.
„Pustimo sad djecu.“ Kozlak ih zaustavi rukom. „Veći problem su ove dvije, pogotovo Lucija.
Čini se da je veća mustra od roditelja.“
Zašto mi spominju roditelje? Osim ako… O Bože! O Bože, što su im učinili?
„Prvo, čija su ideja bili noževi i koji je bio razlog?“
„Moji.“ Odgovori Marija. „Za obranu, ako vas zanima. Jeste li sretni?“
71
Još je gore. Bijesni su, stvarno bijesni. Ne mogu im pročitati misli, ali to im vidim u očima.
Bolje da se pravimo gluplje nego što jesmo. I tako smo jako glupe.
K vragu i zlatne narukvice. Kozlak je zgrabio Mariju za kosu i zario joj zube u vrat, a mi tu
nismo ništa mogli. Samo sam vrisnula, stisnula oči i začepila uši. „Prestanite, prestanite više!“
Kad sam otvorila oči, vidjela sam Mariju u drugom kutu sobe, udaljenu barem pet metara, bez
svijesti i plitkim disanjem. „K vragu, što je s vama?“ zajecala sam.
Kozlak je sad mene zgrabio, oslovio me na noge, pritisnuo uza zid i stisnuo za kosu. Prvi put
vidim koliko je viši od mene. Sreća što je u prostoriji mrak pa mu ne vidim jasnije te bijesne
oči.
„Koji vam je bio motiv?“ Stisne me za vrat. Usta su mu bila nekoliko centimetara od mog
vrata. „Ti si prva pristala na trening, bez razmišljanja, koji vam je bio motiv?“
„Moji roditelji.“ Rečem drhtavim glasom. „I Matej.“
„Što s njima?“ Mislila sam da je dovoljno mudar da razumije. „Što s njima?“ Udari mi
glavom u zid tako jako da mi se zavrtjelo.
„Jeste li ih ubili!“ uzviknem.
„Da smo mi ubojice?“ zadere se. „Prema vama nikad nismo bili blaži, tražili smo pomoć da
obranimo cijeli grad, i to smo vas pitali, ne prisilili, spasili smo vam živote. Misliš li sad da
smo ti ubili roditelje?“
Napokon sam shvatila tko je od njih četvero najopasniji i najluđi, Kozlak, a u njega sam imala
najviše povjerenja. Kako mi je napokon pokazao tko je, odlučila sam biti opako iskrena.
„Da.“
Sekundu nakon što sam prozborila tu riječ, zario mi je zube u vrat, od proklete boli, odvratnih
zubi i žalaca u mom vratu ispustila sam nikad glasniji vrisak, a čula sam i Karmelin vrisak.
Kad me pustio da padnem na pod, zagrizao je na drugu stranu vrata, a zatim i desno zapešće.
Očito je obožavao mučiti ljude. Nije samo lud, pravi je psihopat.
Stisnula sam se u kut i vidjela sam kako ga Marin i Antun odvlače od mene. Marin mu je čak
zario zube u vrat, pa ispljunuo krv.
„Smiri se.“ Govorio je Antun. „Nisu nas ni taknule, samo su se branile., samo su se bojale.“
„Jesi li čuo tu kovrčavu drznicu? Kako se samo usuđuje?“
„Ne bi ti ništa učinila da nije sumnjala, i nije ti ništa učinila. Prvi put se upoznaje s nama, ne
zna pravila.“ Govorio je Marin. Čudo da me je branio.
„Je li čuješ drznicu? Smatra da sam joj ubio roditelje. Proglasila me ubojicom.“
„Umalo si ubio nju i njenu prijateljicu.“ Reče Silvija. „Samo si joj pojačao sumnje.“
Kad mi se Marin približavao, skupila sam se u kut, obgrlila se rukama i spustila pogled. „Ne
diraj me.“ Rečem tiho. „Neka me nitko ne dira, pustite nas na miru.“
„Zašto nas nisi izravno pitala?“ Mogla sam po je primijetiti da je čučnuo.
„Bi li bila blaža reakcija?“ pitala sam.
„Ne mogu govorit' za svakoga, ali barem bi Kozlaka spriječili da te ugrize i Kozlak ne bi
pretukao dječaka.“
72
„Vrlo utješno.“ Rečem.
„Idi sad k djeci. Marija će se probuditi za nekoliko minuta, samo pričekajmo za mliječ
djeluje.“
„Želim odmah van iz ove jazbine.“ Ošinem ga prijekornim pogledom.
„Hoćeš. A sad idi k djeci. Uplašena su. Treba netko ih netko utješiti.“
Dopuzala sam do djece. Vjerojatno me baš ni ne vole toliko, kad znaju do čega sam ih dovela.
Karmela me obgrlila rukama oko vrata, a Zvonimir mi zarije lice u prsa i gorko zaplače.
Podignula sam pogled na Mariju i čekala da se probudi. Vidjelo se da disanje postaje dublje i
da joj se rumenilo vraća u lice.
„Sve je u redu, sad samo pričekajmo…“
Kozlak je opet nasrnuo na Mariju. Čim joj je zabio zube u vrat, ja i Karmela smo vrisnule.
Antun i Marin su ga opet odvajali. Čak mu je Antun držao vilicu otvorenu da joj ne iščupa
meso s vrata.
Sad kod Marije uopće nije bilo rumenila u licu, nisam vidjela kako joj se prsa dižu, a tijelo joj
jnikad nije bilo mlitavije. Kozlak se sad nije mogao maknuti, Antun ga je mentalno zamrznuo,
a ja sam vrisnula: „Bolesnici jedni!“
Kad mi se Silvija počela približavat', stisnula sam oči, skupila sam djecu još više uza se i
spustila glavu.
„Moj muž svakoga dočeka širokih ruku. Onaj tko ne prihvati njegovu ljubav, a pogotovo
ugrozi njegovu sigurnost, na kraju požali. Šteta što ga neki od vas nisu bolje upoznali, ali
takvog ga ja volim.“
Bolesnica voli bolesnika, nije ni čudo. Marija je bila u pravu, ovo je bila jako loša ideja, a
noževi još gora, pogotovo neiskusnom djetetu dati nož u ruke, no pitanje je, što su oni radili
uopće u njegovoj blizini?
Iako su mi oči bile zatvorene, mogla sam vidjeti kako u jazbinu prodire jako svijetlo i jezivi
vrisak vampira. Moj vrisak je bio mila majka prema ovome. Osjetila sam kako me tople ruke
dižu na noge i guraju prema stubištu, a djecu nisam ispuštala iz ruku. Išla sam zatvorenih
očiju polako uz skaline, držeći djecu za ruke. Znala sam, ako otvorim oči, da ću oslijepiti.
Otvorila sam oči kad sam čula cvrkut ptica, osjetila lagan povjetarac i travu među nogama. Iza
mene, iz jazbine je izlazio jedan dječak, mršav plavokos, ali dosta visok, a Marija mu je bila u
rukama. Položio je Mariju na travu i sam legao.
„Ovo je bilo blizu.“ Rekao je. „Dajte da vam skinem to zlato.“ Izvadio je pribadaču iz džepa i
njome otključao zlatne narukvice koje smo bacili što dalje. „Ako netko može, neka izliječi
plavušu. Puls joj je slab.“ Karmela je položila ruke na Mariju i učinila je koliko je mogla, a
zatim je stavila Zvonimiru ruku na tjeme i iscijelila mu rane i modrice.
„Bježite.“ Čula sam muški glas iz jazbine, bio je nepoznat.
„Brzo.“ Govorio je dječak. „Nizbrdo.“ Dječak je zgrabio Mariju i krenuo.
Trčali smo što smo brže mogli niz strmo brdo. Koliko sam vidjela, išli smo prema njihovom
autu. S dječakom je vjerojatno bila jedna odrasla osoba. Okrenula sam se iza sebe i vidjela
plavokosog mladića kako mrči i puca u njih četvero, koji su se jedva kretali. Ona svijetlost im
73
je dobro spržila kožu. Mislila sad da su im tijela toliko čvrsta, da su otporna na metke, ali nije
ispalo tako. Marin je pao na pod kad ga je pogodio u ruku.
Mladić je odjednom pao na pod i nije uspio ustati. Skrenuo se pogled prema krvopijama i oni
su popadali od boli, sad ne znam kakve boli. Potrčala sam mladiću u pomoć, zgrabila pištolj i
pokušala ih pogoditi. Od četiri pucnja sam samo uspjela pogoditi Silviju u ruku, a pucnji su
bili tako snažni da su me skoro obalili na leđa.
„Ne troši metke uzalud.“ Vikne mladić. „Pomozi mi.“
Vidjela sam kako pijavice postaju sve bolje i bolje, pa sam povukla između nas vatreni zid,
visok oko pet metara, nadajući se da ga neće preskočiti, i dug preko cijelog brada, nadajući se
da ga neće zaobići. Uzela sam mladića za ruku, podignula ga i pomogla mu da dođe do auta.
Čim smo došli do auta, naslonio se na haubu do brata. Znala sam da su braća jer su bili kao
jaje jajetu. Samo što je ovaj sa ozlijeđenom nogom bio viši, skoro metar i devedeset, drugi je
bio nešto niži, viši je bio i mišićaviji, a drugi je bio prilično mršav. Oboje su imali plavu kosu,
ne kao Marija, nego više zlatnu, samo je viši imao dužu i kovrčavu. Kod nižeg brata su oči
bile plavo-zelene, a kod višeg sivo-zelene.
„Kako je plavuša?“ pitao je viši.
„Dobro. Izliječili smo ju koliko smo mogli. Sad čekamo da mliječ djeluje.“
„Fuj.“ Reče viši. „Ne bih nikad to u sebe stavio.“
Viši je uperio oči u moj vrat, a zatim mi je pomaknuo majicu. „Nemoj.“ Maknula sam mu
ruku i uhvatila se za majicu.
„Što je sad bilo?“ pitao je drugi.
„I brinetu su ižvakali. Vidi se da joj nije bilo baš drago. Vampirići više nisu neke dobre dušice,
zar ne?“ cimao se prstom u rebra. „Je li ih sad voliš? Je li? A?“
„Toni prestani.“ Reče niži. „Pusti je da dođe k sebi, pa ju mrcvari.“
„Nakon ovoga bi trebala doć' k sebi. Tko se normalan zajebava s pijavicama?“
„Nisam ni tražila da me spasiš!“ podignula sam glas. „Roditelji su mi mrtvi. Oni su bili jedine
moguće ubojice. Što sam trebala, samo živjet' s time? Policija nije ništa učinila već godinama.
Netko je morao obavit' pos'o kako treba.“
„Je li to bilo kako treba?“
Spustila sam glavu. „Nije, ali je bila jedina mogućnost.“
„A da si ih izravno pitala?“
„Reagirali bi isto k'o sad, a vas ne bi bilo, pa bih se oprostila sa životom.“
„A što nisi prije bila pametnija brineto, pa došla do nas?“
„Toni, misliš da zna za nas.“ Reče niži.
„Ivane, rekli su joj za nas.“ Kad bi si god rekli ime, povisili bi glas, poput male djece. „I što
sad misliš brineto?“
„Jesu.“ Rekla sam. „Najvjerojatnije jesu, ili barem Kozlak. Veće psihopate nisam upoznala ni
na psihijatriji.!
74
„Bingo!“ Toni mi opali bolnu čvoku. „Zar ti je trebalo ovo da ti shvatiš? Je li ti trebalo…“
„Sam si to tražio.“ Odjednom Ivan promrmlja.
„O čemu ti govoriš?“
„Karmela bi ti mogla izliječit' stopalo, ali sad kad joj napadaš sestru, gotovo je.“
„Dobro, pretrpjet ću nekoliko dana boli. A ti, brineto ugasi više tu vatru.“
Umalo sam i zaboravila na vatru koja je gorjela preko cijeloga brda. Ugasila sam ju iako je
velika većina građana vjerojatno primijetila vatru. Nadam se da nitko nije pozvao vatrogasce
ili da kojim slučajem nisam nekoga drugog spalila.
Primijetila sam Mariju kako se pomalo nakašljava. Kamen mi je pao sa srca kad je otvorila
svoje plave oči. Čim se malo pridignula Zvonimir joj je poletio u zagrljaj.
„Kako smo uopće izašli?“ pitala je. „I tko su oni.“
„Toni i Ivan.“ Rekla sam. „Nadareni su poput nas. Valjda.“ To sam samo prokužila jer im
nisam mogla pročitati misli.
„Ne brini, pogodila si.“ Toni me je tapšao po ramenu. Kako mi je iš'o na živce.
„Ne budi naporan Toni. Već je naučila svoju lekciju.“ Reče Ivan.
„Dobro, idete s nama doma.“
„Zašto?“ pitala sam.
„Već si bila na psihijatriji. Ne želim bit' opet odgovoran za tebe.“
Sjajno smatra me bolesnom i nezrelom.
Stan im se nalazio u ulici poviše žičare. Trebalo je proći nekoliko stuba da bi se došlo do
njega. Stan im je bio vrlo mal s dvije sobe, kuhinjom, tinelom i banjom. Vjerojatno nije imao
više od četrdeset kvadrata.
„Stanite tu.“ Reče Ivan. „Donijet ću vam nove majice.“
„Kakve majice?“ opet se pobunio Toni.
„Jer su im majice pune rupa i krvi od ugriza. Misliš da im je to lijepa uspomena?“
„Dobro.“ Toni slegne ramenima. „Ja im ne dam svoje.“
„Kako hoćeš.“ Ivan nam iz sobe donese po dvije majice. Mariji dobaci veliku crnu duksericu,
a meni da crnu majicu kratkih rukama i široku smeđu trenirku. Baš sam se krenula u kupaonu
presvuć', ali Toni stavi ruku na kvaku. „Nema šanse. Točno na zrcalu nam stoje britve.“
„Možda se prije ubije ako ti ne začepiš.“ Dobaci Ivan. „Ja sam nekoliko puta bio na rubu.“
„Kako hoćete.“ Marija se skine pred njima u grudnjak i obuče duksericu. Iskreno, nije imalo
puno za vidjeti.
„Što će ti grudnjak, dečko?“ dobacio joj je Ivan.
„Transvestit sam.“ Ona reče.
„Dobro, ulazi.“ Toni otvori vrata.
75
Čim sam ušla, skinula sam majicu i bacila ju u smeće. Jakna mi je vjerojatno ispala ispred
škole, kad me je Marin oteo, zajedno s torbom. Bacila sam majicu odmah u smeće, nema
šanse da ju opet obučem. Oprala sam krv s vrata i ramena pa sam obukla majicu. Ožiljci su se
još vidjeli, Tko zna koliko će ostati.
Pred vratima me opet dočekao Toni i nije mi dao da prođem. „Zavrni rukave.“ Nadvio se nad
me i zapovjedio mi.
Nisam ni taknula britve, ali isto tako nisam voljela pokazivati ožiljke.
„Mogu ja ovako do sutra. Koliko ti možeš?“
Samo da ga maknem s vrata, zavrnula sam rukave i pokazala ožiljke.
„Dobro je. Sad sjedi tamo na kauč.“
Poput poslušnog psića sam se dovukla do kauča i sjela. Na malom stoliću se nalazila čaša
vode.
„Popij.“ Rekao je Ivan. „Vjerojatno si izvan sebe.“
„I bolje da je izvan sebe.“ Čuje se Toni iz kuhinje. „Neću da mi se tu naslađuje.“
Popila sam vodu da ovlažim suho grlo. Dehidrirala sam od znoja, a umalo sam izgubila glas
od vrištanja. Voda nije puno pomogla, ali barem me osvježila.
„Dođi ovamo.“ Ivan me privuče k sebi. „Odmori se. A ti Marija zazovi roditelje.“
„Kao da je njih briga.“ Ona se nasmije. „Da se vratim u ponoć, ne bi me ništa pitala.“
„Što će bit' s policijom?“ pitala sam.
„Ako reagiraju, mi ćemo to riješit'.“ Reče Ivan.
„Kako?“ pitala je Marija.
„Imamo mi asa u rukavu.“ Reče Ivan. „Usput, što ti je s bratom.“
Zvonimir je cijelo vrijeme gledao u pod. Marija ga snažno stisne uza se. „Prilično je
traumatično gledati kako tvojoj sestri piju krv.“
„Šuti.“ Rekla sam joj tiho. Znala sam da su oni dva nadarena dječaka koje su nam pijavice
spomenule, a slika njegove sestre, Kristine vojnović je stajala poviše televizora.
„Zašto da šutim?“ pitala je.
„Ništa.“ rekla sam.
„Ja sam kriv.“ Reče Zvonimir. „Izvadio sam nož pred njima.“
„Noževe?“ digao je Toni glas. „Dali ste djeci noževe? Ti si dala bolesnoj sestri nož?“
„Nije ona imala nož!“ povisila sam glas.
„Nego? Samo klinac? Zašto samo klinac?“
„Jer su moja ideja bili noževi.“ Reče Marija. „I imala sam ih samo tri.“
„Sjajno, sjajno.“ Pljeskao je rukama. „Plan vam je sve gluplji i gluplji. Usput, našoj su sestri
pili krv plavušo, i popili joj svih pet litara, koliko je već imala u tijelu.“ Toni odleti u sobu i
zalupi vratima, a Marija je samo u šoku buljila u vrata njegove sobe.
76
„Kristina Vojnović.“ Rečem joj i pokažem na sliku. Ne znam kako su se dalje stvari odvijale
jer sam mu naslonila glavu na rame i zatvorila oči.
Kad sam opet otvorila oči, sunce je već zalazilo. Nije bilo ni Marije ni Zvonimira, a Karmela
je spavala na drugom kraju kauča.
Ivan je još bio na istom mjestu, sad naslonjen. Gledao je utakmicu, a kad sam podigla glavu,
maknuo mi je ruku sa struka na rebra.
„Gdje je Marija?“ pitala sam.
„Bilo joj je previše neugodno, pa je otišla.“
„I neka je.“
Mislila sam da sam napokon dobila svoj mir, jer se Ivan nije činio naporan, ali opet sam čula
Tonijev glas iz kuhinje. „Je li se to probudila?“
„Jest.“ Dovikne Ivan.
„Dovedi je u kuhinju. Čeka nas ozbiljan razgovor.“
Došla sam u kuhinju s vratom uvučenim u ramenima. Nitko mi nije odavna očitao bukvicu, a
ni nisam odavna nešto ovako ozbiljno učinila. Je li sad sve ovo zaslužujem, ne znam. Da,
znam da sam bila glupa i ugrozila još pet života, ali mislim da me nema pravo tretirati kao
neku poremećenu osobu.
„Onda?“ pitao je. „Jesi li prije znala za nas?
„Samo sam znala da vas ima još dvoje u ovom gradu.“ Rekla sam.
„I nije ti palo na pamet da nas pitaš?“
„Kako sam mogla znat' da vi znate? Kako bih došla do vas? Pitala krvopije?“
„Kad imaš mlađu sestru ne izlažeš se opasnosti, pogotovo kad samo tebe ima.“
„Glupa sam, znam.“
„E pa drugi put ne budi glupa.“
„Bolje da ju malo uputimo.“ Reče Ivan. Toni ga čudno pogleda. „Da, da zna kako da reagira
kad joj se opet približe. Sad dolazi pijavica iz nepoznatog više nego prije, a oni četvero ne
mogu sve sami.“
„Zato su me tražili pomoć.“ Rekla sam. „Htjeli su nas istrenirat' da budemo sigurne.“
„Trebali su te naučit gađat pištoljem.“ Doda Toni.
„Učili su me gađati kopljem i noževima.“
„To je prelako.“ Frkne Toni. Čini se da su oni profesionalci u ubijanju vampira. „Za to ti treba
i pamet, da ne završiš k'o i tvoji starci.“
„I naši.“ Doda Ivan, a Toni ga prijekorno pogleda.
„I vaše su ubili?“ pitala sam. „Zašto? Koji je bio razlog?“
„Tradicija.“ Reče Ivan. „Htjeli su ubiti njih. naši su ih htjeli sami ubiti, vaši su htjeli da ih ti i
Karmela ubijete. Naravno, s vašom majkom.“
77
„Ali, zašto Matej? Marin je mog'o…“
„Jer su zli i pokvareni.“ Prekine me Toni. „Sad vas vodim doma, a čut ćemo se još ako želite
da vas naučimo.“
Izašao je i uzeo još uspavanu Karmelu u naručje. Dok nas je doveo do kuće, Karmela se već
probudila. Zagledao se u kuću kao da vidi boga.
„Imate lijepu kuću. Mislio sam da i vi živite u stanu.“
„Ne. Imamo mi dosta para.“ A i dosta toga u nasljedstvu.
„Dobro, sad idite. Mala, čuvaj sestru.“ okrene se i poškaklja ju po trbuhu. Karmela se na to
nasmije.
Obje ušle u kuću gdje nas je čekala zabrinuta Marina. Očekivala sam još jedu jezikovu juhu,
sigurno ih zaslužujem milijun.
„Djeco luda.“ Marina se dovuče s kauča i zagrli me. „Umalo da nisam srčani dobila. Sreća da
me je nazvao onaj mladić koji vas je izvuk'o.“ A ja ju se nisam sjetila nazvati. „Zvala sam čak
i policiju. Oni su vam samo donijeli jakne i torbe doma.“
„Što su rekli?“
„Rekli su mi da im se opet javim ako se ne vratite za dvadeset i četiri sata. Možeš mislit?“
Sjajna policija, ali bolje je da se nisu upletali.
„Što je bilo s tvojim gipsom?“ pitala je Karmelu.
„Gurnuli su me na pod i slomio se.“ Rekla je.
„Dobro je. I tako te još nitko nije vidio s gipsom. Ali važno je da ste dobro. Slobodno se
odmorite, sutra ne morate u školu.“
Nekad sam mislila da svaka osoba na svijetu ima barem jedu manu. Marina ih očito nema.
Čim sam ušla u sobu, legla sam i pokušala zatvoriti oči, ali nisam mogla. Odspavala sam već
u njihovom stanu, na Ivanovom ramenu, što je još čudnije. Nikad nisam spavala u rukama
muškarca, ako ne računamo tatu, pa bih se možda trebala osjećati čudno. Je li to poput prvog
poljupca? Možda je to glupo pitanje poput, je li pijenje krvi protiv tvoje volje poput silovanja,
a to sam imala na umu malo nakon što me Kozlak ugrizao. Znam samo da je to vraški loš
osjećaj.
Poslala sam Barbari poruku da sam dobro i pitala sam kako je Paulina. Jadnica nije danas
prošla puno bolje od nas. Barem nama nije nijedna kost slomljena, njoj su slomljene obje
ruke. Koliko god me živcirala, nije ovo zaslužila.
Ujutro, isprva sam mislila rano ujutro, me Marija zazvala na mobitel. „Što me tako rano
zoveš?“ pitala sam.
„Šta rano? Skoro je podne.“
„Što hoćeš?“ protrljala sam oči.
„Moj mali brat ima trening u četiri na Gospinom polju. Ja ga vodim pa sam nabavila mare za
nas dvije.“
78
„Kakve mare?“
„Trave biseru.“
„Aha.“ Možda mi trava pomogne da razbistrim glavu. Sreća pa se još nisam navukla na nju.
„Kako je Zvonimir?“
„Pa, evo ga još tužnog u krevetu. Jučer sam ga napala zbog gluposti koju je učinio.“
„Znaš li da to više tvoja krivnja, nego njegova?“
„Znam, znam. Nađemo se danas u četiri, što kažeš?“
„Kako je sad, je li se još grize?“
„Ma grize se, može u četiri?“
„Reci mu da nije on kriv.“
„Dobro, može li u četiri?“
„Može, može.“ Rečem i poklopim. Usput sam pročitala Barbarinu poruku, koja mi je rekla da
su Paulini obje ruke u gipsu i da sad mora kod psihologa. Tko sve ne propati od fantastične
četvorke.
Obukla sam trenerku i na izlazu iz sobe srela Karmelu, za koju se uopće nisam zapitala kako
je. Jučer bila hrabrija od mene. Čim me je vidjela, snažno me stisnula oko struka.
„Dobro si danas?“ promrsim joj kosu.
„Jesam, ne moram u školu.“
„I nema više onih nasilnika.“
„Oh, da.“ Karmela se uozbilji. Vjerojatno sad ništa nije vrijedno uspomene na ono četvero
bijednika. Sigurno joj se nikad u životu neće približiti, iako će i dalje imati problema s
društvom.
„Vrijeme je da doručak. Jesi li gladna?“
„Jesam!“ uzvikne poput šestogodišnjeg djeteta.
„Onda dođi.“ Uzmem ju u ruke i odvedem ju u tinel, gdje ju bacim na kauč. Napravila sam
nam objema čokoladne pahuljice, dok je već ona upalila Ledeno doba 2 na laptopu. Napokon
zna krasti s interneta. Sjela sam zajedno s njom na kauč i gledala. „Bila si jučer hrabra.“ Rekla
sam joj.
„Stvarno?“ ona raširi oči.
„Stvarno. Ja sam bila jedina kukavica koja je cmizdrila.“
„Pa ugrizli su te, a i Zvonimir je plakao.“
„Njegovu su sestru ugrizli.“
„A nisu moju?“
Nasmijala sam se sama sebi. „Istina. Za razliku od njega si bila jako hrabra.“ Iskreno, njegovu
sestru su umalo ubili, tko ne bi plakao? Ja se osjećam kao smeće što nisam prolila više suza
zbog nje.
79
„Imam vremena za tebe samo do četiri.“ Rekla sam joj.
„U redu je.“ Rekla je i sklupčala se uza me. „Znaš da mi je Ivan dao srebren nož?“
„Molim?“ uzviknula sam. „Boli su nas u dupe zbog noževa, a sad su ti ga dali.“
„Rekli su da su svih nas uzeli za zub i da se ne bi začudili kad bi kod nas našli oružje.“
„Da, mogli su ti dat' i pištolj, kad im već naudi.“
„Ono su bili srebreni meci.“
Naravno, mogla sam i sama prokužiti. I sam model pištolja mi je bio čudan. Jedino što sam
skužila je da ima prigušivač, jer nije bio glasan.
„Dali su mi i jedan za tebe.“
„Dobro, bilo bi mi draže da ih sljedeći put zakoljem nego spalim.“
„I rekli su da ne činimo nikoju glupost.“
„Ne boj se ti za mene.“ Obgrlim ju. „Naučili su me ono što nisu trebali.“
Kad je satna kazaljka stala na četiri, uputila sam se prema Gospinom polju. Uzela sam sa
sobom i nož, naravno. Sad su vjerojatno svjesni da sam spremna zapalit' ih ako me taknu. Ja i
Marija smo se sakrile u jedan tajni prozor, kojeg su omeđivali zidovi, a u njemu je bio samo
jedan prozorčić koji je spajao vanjski prostor sa svlačionicom. Tu smo se napušile, tako da
sam jedva držala kapke otvorene. Da, pomalo postajem ovisna. Moram s ovim smanjiti,
možda i prestati.
Umirale smo od smijeha cijelo vrijeme, tako da nas je netko iz svlačionice pogodio gužvanim
papirom i rekao da začepimo. Kad smo se makle iz tog prostora, taman smo se susrele s
Marijinim malim bratom, koji je spustio glavu čim nas je vidio.
„Hej, Einstein, što zdujaš?“ Marija je uzviknula.
„Što ti radiš?“ pojavilo se poznato lice, Ivan. Sjajno, sad će misliti i da smo glupe
narkomanke. Kako samo lako sve userem. „Opa, malo smo povukli.“
„Narkomanko mala.“ Pojavi se poznato lice, koje nisam baš voljela, Vedran. Još tamnoput,
duplo tamniji od mene i crnokos, ali k vragu visok je. Visok je skoro dva metra i dva puta širi
od Ivana, koji izgleda skoro pet godina mlađi od njega.
„Evo ti leteće stolice.“ Ivan me gurne u Vedrana. Znači i to mu je ispričao, koji brbljavac, a ja
sam na taj događaj skoro zaboravila. „Pitaj ju za piće.“
„Hej, ja sam zauzet čovjek.“ Vedran me odgurne. „Ti uzmi narkomanku ako hoćeš. Bolja ti je
od vješalice.“ Pod vješalicu, je mislio na Mariju.
„To je isto narkomanka.“ Reče Ivan. „Ali bolja je samo narkomanka.“ Uzme me pod ruku,
dok su mi samo gorjeli obrazi.
„Dobar izbor Duše.“ Vedran ga opali po leđima. Kako se čulo, čudim se kako mu nije slomio
kičmu.
„Vi se sad raspričajte, leteće stolice.“ Ivan me gurne k Vedranu.
80
„Daj, poljubi ju.“ Vedran me gurne Ivanu.
„Raspričaj se.“
„Zaprosi ju.“
„Raspričaj se.“
„Napravite bebu.“
„Dosta!“ uzviknula sam da se prestanu naguravat' sa mnom, a i to; napravite bebu je bio
vrhunac. Naravno Marija se cijelo vrijeme kidala od smijeha. „Nisam ja vreća za boks. Kupite
jednu ili se naguravajte s vješalicom.“
„Vješalice, brat ti je žalostan.“ Ivan joj dobaci. „Utješi ga barem.“
Marija brata privuče k sebi i pritisne mu glavu pri trbuh. „Što je bilo danas?“ tepala mu je.
„Bio je jedan od najboljih.“ Reče Vedran. „Ali ga izazivaju zbog visine.“
„A neki su košarkaši bili niži od vješalice.“ Reče Ivan.
„Ja bih doma.“ Reče Zvonimir tužnim glasićem.
„Tko ne bi?“ uzvikne Marija. „Pogotovo uz ovo dvoje luđaka.“
Nas dvije su morali pridržavati uz skaline jer nismo baš normalno hodale. Svijet mi se pomalo
ljuljao, a cijelo vrijeme sam se smijala ničemu, doslovno ničemu.
Kad je Marija krenula sa Zvonimirom na autobus, Vedran je opet udario Ivana u leđa. Zašto to
cijelo vrijeme radi? „Onda duše? Jesi li spreman?“
„Koji si ti dosadnjaković.“ Zagunđa Ivan. I bio je u pravu, sjećam ga je iz osnovne, bio je
pravi dosadnjaković.
„Nemoj da me odbiješ.“
„Neću, samo idi.“ Reče Ivan, a zatim i Vedran otiđe, napokon. Mislim nije toliko loš, ali je
užasno naporan kad je s Ivanom u blizini.
„Što on hoće?“ pitala sam.
„Da te odvedem na kavu.“
Skoro su mi se zapalili obrazi. Ja? S njim na kavu? Iskreno, ne želim, ali kako da rečem ne
kad mi je spasio život? Koliko sam govno, nisam im se ni zahvalila.
„Može.“ Kimnula sam glavom. Što bude, nek' bude. Nije mi ovaj put život u pitanju, zar ne?
„Odlično.“ Ivan prebaci ruku preko mene.
Odveo me je u kafić na Burbonu i čak mi je platio piće. Osjećam se kao da mi je trinaest
godina pošto ovo s dečkima počinje u toj dobi. Karmela bi trebala već imati prvi spoj.
„Nadam se da ste ti i sestra dobro.“ Kaže. „I to mislim u glavi.“
„Karmela je bila hrabrija od mene.“
„Ona nije ta koja je bila ugrizena. Da jest, mislim da bi završila opet na psihijatriji.“
„Jesu li tebe ikad ugrizli?“ pitala sam.
81
„Nisu hvala Bogu, ako postoji. Jesu jednom Tonija, prije osam godina.“
„Mojoj su majci iščupali ruku.“ Rečem. „A ocu su odgrizli komad mesa s vrata.“
„Moj je otac završio u sto komada.“
K vragu. Čudim se što i on nije završio na psihijatriji. Nadam se da nije.
„Jesu li oni Kristinu ubili?“ pitala sam. Znala sam da sam govno, ali morala sam znati. „I koji
je bio motiv?“
„Kunu se da nisu, ali ne znamo. Govore da nisu nikad ubili dijete.“
„Baš su velikodušni.“ Rečem. „Zašto se ne presele kad moraju toliko ubijati?“
„Jer je ovo njihov teritorij. A osim toga, korisni su jer nas napadaju i ostale pijavice.“
„Jesi li ikad ubio ikojeg?“
„I previše.“
„Stvarno?“
„Da. Često ovi koji napadaju nisu neki borci ili pametni. Oni četvero se znaju vrlo dobro
boriti i protiv vještica i vampira.“
„Misliš nadarenih?“
„Ista pasta, drugo pakovanje.“
„Moj otac je branio da sebe tako zovem. Htio je da koristim pravo značenje riječi.“
„Kad smo već kod značenja riječi, da ti pojasnim riječ, pedofil.“ Ajoj! „Riječ dolazi od grčke
riječi paidos, što znači dječak i fileo, što znači voljeti ili ljubiti. A za što se ta riječ danas
koristi?“
Da. Etimologiju mogu slobodno baciti kroz prozor. „Dobro. Barem si me nešto, khm, korisno
naučio.“ Rekla sam. „Da barem znam ubijat' vampire.“
„Mogu ti danas pokazat'.“
„Stvarno?“
„S time da ubijem jednog pred tobom.“
„Izložio bi takvom opasnosti? Koji si ti kavalir.“
„Samo te pitam, ne guram te.“
Kimnula sam glavom. Želim na sve biti spremna kad ih ponovo ugledam.
Odveo me je kraj rijeke Omble, gdje nije bilo nijednog čovjeka, a ni kuća. Tuda znaju ljudi u
rano jutro trčati.
„Tu se najčešće pojavljuju.“ Reče. „Prilično vole hladnu vodu, pa se nekad kupaju.“
„Kupaju se?“
„To im je strast, ali samo u ledenoj vodi.“
82
Kad je pred nas skočio jedan, i to možda tri metra od nas, refleksno sam ga zapalila. Ivan je
uzeo nož za oštricu i bacio mu točno u prsa. Vampir je pao, a ja sam ugasila vatru. Od smrada
zapaljenog vampira mi se smučilo da sam doslovno povratila.
„I sljedeći put ne udiši to.“ Reče mi. Nabije nešto nogom, što odleti nekoliko metara nazad, pa
mu baci drugi nož u glavu. Bio je to drugi vampir.
„Kako si samo to uspio?“ pitala sam.
„Mogu povećat', snagu i brzinu.“ Reče. Ode do vampira i izvadi noževe iz njih. Onaj nož iz
izgorjelog je imao dijelom otopljenu oštricu.
„K vragu, to je dobra moć.“ Rekla sam. „Ali kako si ga osjetio?“
„Naučio sam upotrebljavat' osjetila kako treba. Želiš li i ti ovo znat'?“
„Da, naravno.“
„Dobro, ali ni riječi nikome. Ne želim da moj brat sazna kako sam te doveo ovdje.“
„Zatvorena sam knjiga.“ Rekla sam. Stvarno ne želim nikome pakao s Tonijem.
83
Lucija
Sedam u večer, mrkli mrak. Šetala sam sa postavljenim štitom oko sebe i srebrnim nožem u
ruci, držeći ga za oštricu. Čim je pred mene skočio vampir, telekinezom sam ga podigla i
pritisnula uz ledenu stijenu. Oslobodila sam štit i pogodila sam ga nožem u glavu, zatim sam
ga pustila da padne. Došetala sam do njega, položila sam mu nogu na glavu i njome se
oduprla da lakše izvadim nož. Prekrila sam nos rukavom jer se vampir već počeo raspadati i
ispuštati onaj vonj od kojeg sam već prije povratila.
Čula sam kako je iza mene skočio drugi vampir. Automatski sam ga zapalila i pogodila nožem
u prsa, a zatim sam ugasila vatru i izvadila mu nož iz prsiju, oprezno jer je bio vreo.
Zadnji put me je ovdje Ivan doveo i ubio dva vampira. Otad navečer tu zalazim, rečem Marini
da idem trčati ili na piće, sakrijem nož u tenisicu i otiđem. Koji je bio divan osjećaj kad
zapalila onog vampira pred Ivanom, ja još veći kad ih sama ubijem, poput droge. Možda su ih
zato moji roditelji htjeli ubiti, ali ne znam je li to običnom čovjeku urođeno ili samo nama
nadarenima.
Znam da ne smijem pretjerivati, ali dva ili tri puta tjedno zalazim u brdo da vježbam, da
budem spremna svakog trenutka, a ne da ovisim o drugima. Usput učim kako kontrolirati
emocije i energiju, da ne izgubim kontrolu kad mi bude najpotrebnije.
Tako sam se i danas spremala, oblačila sam tenisice i sakrila sam nož u džep traperica. Marina
misli da idem s Marijom u kino, ali ni Marija ne zna što radim. Ne znam bih li priznala ili ne.
Znam samo da Toni ne smije saznati ono što ja radim.
Čim sam zavezala tenisice, čula sam kako netko ulazi u sobu. „Opet ideš?“ čula sam Karmelin
glasić.
„Da.“ Rekla sam. Ustala sam, obukla džemper i zakopčala ga.
„Zašto tako često?“
„Imam život. Zar si opet ljubomorna?“
„Nosiš nož?“
„Naravno da nosim nož.“ Uzmem gumicu i zavežem kosu. „Nadam se da ga i ti nosiš. Čula si
što su Toni i Ivan rekli.“
„Jučer si se vratila s krvavim nožem.“
Izbečim oči, povučem Karmelu u sobu i zatvorim vrata. „Tiše malo.“ Šapnem i uhvatim ju za
ramena. „Želiš li da nas Marina čuje?“
„Ali kako?“ pitala je. „Kako svaki put? Đe ih nalaziš?“
„Najčešće ih ima po noći, uz rijeku. Tamo odlazim vježbat' da budem vještija, da budem
spremna za najgore.“
„Kad ću ja biti spremna za najgore?“
K vragu, opet mislim samo na sebe. Karmela nije toliko mala da ju ne puštam iz vida, a ni
moći joj nisu samo za ukras. Trebalo bi doći vrijeme da se osamostali, pa kad joj i život u
pitanju. Kad će doći vrijeme ako ne sad? Ne želim da završi k'o Kristina niti doživjeti tu bol
k'o Ivan i Toni, nema šanse.
84
„Obuci se.“ Rekla sam joj. „I to toplo, ne zaboravi nož.“
„Ali…“
„Nema ali, obuci se.“
Karmela je spustila glavu i otišla u sobu. Vratila se kad je navukla na sebe pulover, traperice i
čizme. „Dođi ođe.“ Pozvala sam ju prstom, a ona je došla pred mene kao da ide na strijeljanje.
Okrenula sam ju, izvadila gumicu iz džepa i vezala joj kosu. „Gotovo je kad te zgrabe za
kosu. Još je tvoja dosta duža od moje.“
„Žao mi je.“ Prošaptala je.
„Nema veze, ali vrijeme je da naučiš. Jesi li uzela nož?“
„U čizmi je.“
„Dobro.“
Rekla sam Marini da Karmelu vodim za sobom i krenule smo prema rijeci, gdje nije bilo žive
duše. Karmela me snažno stisnula za ruku i osjetila sam kako drhti. Čulo joj se čak i
cvokotanje zubi. „Cijelo vrijeme držim štiti oko nas.“ Rečem. „Ne puštam osim ako moram
zabost'.“
Nije prošlo ni pola minute, a pred nas je već jedan skočio. Uklonila sam mu vid i sluh,
podignula ga u zrak i gušila da ne pusti glasa, a zatim sam izvadila nož, oslobodila oštricu i
štit i bacila mu ga u prsa na što je Karmela skočila iza mene.
„Ne boj se. Kada pogodiš srce, gotovo je.“ Karmela polako proviri glavom iza mojih leđa.
„Za početak idi i izvadi nož.“
„Zašto?“ pitala je. Skoro se rasplakala.
„Ne boj se. Cijelo vrijeme držim štit oko tebe.“
Karmela se polako počne odvajati od mene, zatim potrči do vampira, izvadi nož i dotrči do
mene poput poslušnog psića. Izvadim rubac i obrišem nož. Na to skoči još jedan vampir,
opkolim se štitom, podignem vampira u zrak telekinezom, pritisnem ga uz ledenu stijenu i
stanem ga gušiti.
„Sad je na tebe red.“ Predam Karmeli nož. „Pazi da ti krv ne dotakne kožu jer je jaka poput
želučane kiseline.“ Karmela me pogleda uplašenim očima. „Kad ćeš bit' spremna za najgore?“
Pitala sam ju. „Ovo nije najgore.“
Karmela se okrene i zgrabi dršku noža objema rukama i počne pomalo koračati prema
vampiru. „Jesu li i oni ljudi?“ pitala je. „Trebamo li ih žalit'?“
„Ne, nisu više ljudi, sad su opasni za ljudski rod.“
„A što ako piju samo životinjsku krv?“
„Nitko od njih ne pije životinjsku krv. Nema dovoljno nutrijenata za njihovo tijelo.“
„A što ako…“
„Ubij ga više!“ povisim glas.
Karmela digne ruke iznad glave i zabode mu oštricu u prsa, ali ne dovoljno duboko. „Jače.“
Rečem, ali ona opet zabode samo površno i tako nekoliko puta dok ja nisam došla do nje i
85
zabila cijelu oštricu, na što je Karmela vrisnula i skočila. „Tiše.“ Pokrijem joj usta. „Ne želiš
valjda dan nas čuju.“
„Opet nešto mutite?“ Marin se pojavio na stijeni poviše nas. „Potegnula sam Karmelu iza
sebe, postavila sam štit i podigla nož u razini vrata. „Je li to uzalud?“ pitao je Marin. „Samo ti
obrišem pamćenje, dezorijentiraš se i sve je gotovo.“
„Jesi li to činio kad si mi pio krv?“ pitala sam. „Ili kad sam pročitala neku sumnjivu
informaciju u tvojoj glavi?“
„Samo smo tražili vašu pomoć, a vi ste nas iskoristile.“
„Ne seri!“ povisila sam glas. „Iskoristili ste nas. Pili ste nam krv.“
„Da vas zaštitimo od intoksikacije. Tko je kriv za intoksikaciju?“
„Da ste to učinili priznali biste nam. Klub je bio prava zamka za nas, zar ne? Jesmo vam bile
ukusne? Oni naivni su ukusniji zar ne?“
„Ne. Ukusnije su djevice.“ Pokvareno se nasmije. Napala bih ga da mu već prije nisam vidjela
u glavi kako je umro kao djevac.
„I što sad? Naš'o si pravu priliku da nas dokrajčiš? Dvije curice same, nema boljeg.“
U sekundi se stvorio pola metra ispred mene. Sreća pa nisam ispustila štit od straha. „Kozlak
je sve više sumnjičav.“ Kružio je oko mene. „Pogotovo kad dolaziš ovamo i ubijaš vampire.
Iz zabave zar ne?“
„Zašto ih vi ne sredite kad se ovdje nađu?“
„Jer su bezopasni. Siti su i samo se kupaju. Samo se ne mogu kontrolirati kad namirišu
nadarenog. Ali ipak je to nevjerojatan osjećaj kad ga ubiješ, zar ne? Nevjerojatan osjećaj ubiti
nevinu žrtvu.“
„Vampiri nisu žrtve!“ povisim glas. „Vampiri su ubojice, opasni za ljudski rod. Ubiješ li
jednoga, spasio si mnogo života.“
„Je li? Vidiš, vampir nije poput čovjeka. On je poput životinje, ubija samo kad je žedan i kad
mu prijeti opasnost.“
„Također vampire nije više briga za ljude.“
„Mi čak ni ne ubijamo ljude, osim ako vam se malo zamjere.
„To je kao kad ubiješ trogodišnjaka jer te nije poslušao, potpuno realno.“
Sad sam vidjela u Marinu bijes kako kipi, malo mu je falilo da nasrne na mene. „Takvi su i
tvoji roditelji bili, točno poput tebe i vidiš li kako su završili? Nastaviš li se zajebavat' s nama,
požalit ćeš.“
„Je li me se to bojiš?“ tepala sam mu, maknula sam štit i pustila nož na pod. „Je li se to veliki
Marin boji male Lucije?“ polako sam koračala prema njemu, a on se od mene udaljavao kao
od sotone. „Što bi mu to samo Lucija učinila? Ha? Vi ste kukavice, obične kukavice.
Rješavate svaki problem ubijanjem i varanjem, netko vam zaprijeti i odmah ga ubijete, netko
je sumnjičav, odmah mu prijetite smrću. To samo kukavice rade, ili čak normalan vampir. Ne
znam, nisam dovoljno upoznata s vašom vrstom, ali dovoljno znam o vama da bih vas cijeli
život prezirala.“
86
Marin je pokušavao naći razlog, da bi odbrusi, ali nije mogao, pa je otišao skokom na stijenu i
nestao. Čula sam iza sebe tih, ali gorak plač. Karmela je dotrčala do mene i zakopala lice u
moj trbuh. Njihala sam ju i gladila joj kosu, ali nije pomoglo. Uzela sam ju u naručje, zgrabila
nož i pobjegla s rijeke da nas netko sumnjiv ne čuje. Otišla sam na malu rivu preko puta, sjela
na pod i njihala Karmelu u krilu. Nisam htjela da se još vraćamo kući jer bi nas Marina pitala
kako to netko može biti na piću pola sata.
Kad je Karmela prestala plakati, počela me ispitivati. „Kako to možeš?“
„Što?“ pitala sam, gledajući u more. Iskreno, rado bih se uvalila, bez obzira što je hladno.
„Tako mu govoriti? Bio je ljut, htio je ubit'.“
„Znam.“ Rekla sam. „Ali ništa što sam rekla nije bilo pogrešno. Oni su kukavice, iako su jači
od nas. Ubio me, naudio mi, izbrisao mi pamćenje, to ne mijenja činjenicu.“
„Kako te nije bilo strah? Nisi se bojala da te ubije?“
„Više se bojim gubitka dostojanstva, nego smrti.“
„Ja ne bih ti mogla. Nisam toliko hrabra.“
„U redu je. Tek ti je prvi put. Doć' će sve na svoje.“
Krenula sam doma kad je Karmela već zaspala. Položila sam ju na krevet i poljubila u čelo.
Danas je bio prilično stresan dan za nju. Vjerojatno se još više bojala za me nego za sebe.
Nisam trebala biti lajava pred Marinom dok je ona bila tu. Ja sam ju više uplašila nego Marin.
Ne znam kako se domogao broja mog mobitela, možda čak ga je našao na Netlogu, pošto mi
ne djeluje poput vrebača. Taj vikend vidjela sam da me zove nepoznat broj pa sam se oprezno
javila. Mogla je biti bilo kakva opasnost.
„Leteća stolice.“ Čula sam Ivanov glas i automatski je nasmiješila. „Dugo se nismo čuli. Uh,
kako mi je godio dolazak na piće. Im'o sam osjećaj k'o da napokon sam naš'o život.“
Umalo sam puknula od smijeha. „Zar bi već ponovio?“
„Pa evo, nije za to vrijeme. Nisam se smio našalit' jer me brat čudno gleda, to jest, pogled je
jako neugodan.“
Ah, Toni, baš mi fališ. „Što on hoće?“ zakolutala sam očima.
„Pa ne znam hoće ti li se ovo svijet' ili ne. On predlaže da vas naučimo pucat' iz pištolja, i to
Silvera.“
„Silvera?“
„Onaj sa srebrnim mecima.“
Koji originalan naziv. Mislila sam da će barem imati naziv kao; kalibar 38, ili luger P08.
Dobro, možda je ovo posebno oružje koje samo određeni posjeduju, jer svako oružje ima
odgovarajući metak, ali opet naziv im je potpuno neoriginalan. Da barem imaju razne modele.
Onaj pištolj izgleda prilično moderan, nisu ga se tek sad naučili izraditi.
„Pa, to je dobra ideja, bolja od bacanja noževa, barem.“
„Da, ali on preporučuje i da djecu naučimo.“
87
„Ajoj.“ Uhvatim se za glavu. Stvarno Toni? Žalio si se što smo dječaku dali nož u ruke, a sad
bi da puca iz pištolja.“ „Valjda… Ne znam, ne znam. Zvonimir bi vjerojatno puc'o u sve što
nađe, Karmela se još boji vlastite sjene.“
„Vrijeme je da ju trgnemo zar ne? Samo ne znam kako bi se to odrazilo na njenu psihu.“
„Koliko sam primijetila, simptomi su potpuno nestali, ali još ide na razgovore i pije lijekove.“
„Dobro, onda sutra popodne dolazimo po vas.“
„U redu, vidimo se.“ Rečem i poklopim. Duboko udahnem da se pripremim prije nego što
rečem ovu vijest Karmeli. Jadnica se potpuno slomila zadnji put, a ja sam učinila još gore.
Čim sam ušla u Karmelinu sobu, odmah mi je poletjela u zagrljaj. Od onog događaja me samo
grli i traži moju blizinu. Stvarno sam kreten kad sam joj ono priuštila, ne što sam ju natjerala
da ubode vampira, nego što sam se pravila važna pred Marinom.
„Sjedi.“ Rečem, a onda poput poslušnog psića sjedne na krevet. U tom trenutku me pogledala
tužnim očima. Vjerojatno je mislila da sam ljuta na nju. Sjela sam do nje i poljubila ju u čelo
samo da joj izbrišem taj tužan izraz lica. „Želiš biti hrabrija?“ Na to pitanje nacrta joj se strah
na licu. Proguta slinu pa kimne glavom. Stvarno je loša glumica. „Ne dokazuj se predamnom.
Ako se bojiš, onda reci.“
„Ali ne želim se bojat'. Učinit ću bilo što, kunem se, potrudit ću se.“
„Zvali su me Ivan i Toni. Nadam se da ih nisi zaboravila.“
„Onaj smiješni i onaj naporni?“
„Da.“ Nasmijala sam se. „Žele nas naučit' gađat' iz pištolja. Znaš onog sa srebrenim
mecima?“
„U što?“
„Pa valjda u boce. Ne znam.“
„Ne u vampire?“
„Ne bi toliko riskirali. Imaju mozga za razliku od mene.“
„U redu.“ Rekla je. „Ne gađam dobro, ali potrudit ću se.“
Popodne su došli po nas, pa smo rekle Marini da idemo na igralište igrati odbojke, opet joj
lažemo, ali potrebno. je. Odveli su nas tamo gdje se nisam nadala, u Konavoska brda. Ježila
sam se Konavala, otkad je tata tamo ubijen, iako je on ubijen u Popovićima, a to je blizu
mora. Odveli su nas gdje je cesta bila šljunčana, a pored nje su bila zapuštena polja, kako je
većinom izgledalo Konavosko brdo.
Stali smo na livadi, gdje se nalazile međa i na njoj hrpa staklenih boca, možda sto. Također je
na drvenu bila obješena drvena ploča, meta za gađanje, a na kojoj su bili crveni prsteni.
„Gledajte sad.“ Toni izvadi pištolj i počne objašnjavati. „Ovo je okvir, gdje punite pištolj, ovo
je cijev, kojom ciljate neprijatelja, ovo je rukohvat, ovo su usta cijevi, ovo je nišan, ovo je
čekić, njime otkočite i zakočite pištolj, zaštita okidača, okidač, znate svi za šta je, klizni dio
mehanizma.“ Zatim počne pokazivati kako da napunimo pištolj. „Izvadite okvir, držite pištolj
ovdje za rukohvat jednom rukom, zatim povucite navlaku nazad i pustite je, onda stavite
metak u okvir, ovdje na donosač i tako ga punite. Kad je okvir napunjen samo ga stavljajte u
88
rukohvat i pritišćite sve dok ne škljocne. Tako. Gotovo. Naravno, ne lupajte da vam pištolj ne
eksplodira." Kako je govorio, tako je i činio.
Svatko od nas je moramo ponoviti deset puta, i to deset puta ispravno, tako da je Karmela
ponovila tridesetak puta, jer su joj drhtale ruke, Zvonimir blizu četrdeset jer ga je Toni morao
sto puta zaustaviti, bio je previše uzbuđen i umalo mu pištolj nije eksplodirao od lupanja. Ja
sam ponovila dvanaest puta, s Marija je ponovila možda malo više od mene.
„Sad, kad ciljate,“ Toni podigne pištolj. „držite noge u širini ramena, držite pištolj objema
rukama, najbolje da vam jedna ruka bude na dnu rukohvata, ciljate uz pomoć nišana, ruke
ispružene u laktu, palcem otkočite pištolj, a kažiprstom potegnete okidač.“ Toni zatim pogodi
sedam boca odjednom, jednu do druge. „Vas dvije starije. Na noge.“
Sreća pa mi je Ivan pomagao, a ne Toni, jer bi jedno s drugim izgubili živce. Stao je iza mene
i pomagao mi u položaju. „Drži pištolj u razini brade,“ podigne mi ruke. „i nemoj držat'
laktove tako ukočeno, tu ti je nišan i uz pomoć njega ciljaš.“ Osjetila sam iza leđa kako mu se
ubrzao rad srca, pa sam se nasmijala. „Što je bilo?“
„Ništa.“ odmahnula sam glavom, a on me pustio.
„Sad pucaj.“ Gađala sam zelenu bocu i pogodila ju, samo me opet pištolja obalio nazad. „Vrlo
dobro.“ Digne Ivan obrve. „'Ajde opet.“ Pokušala sam pogoditi smeđu bocu, ali sam pogodila
poviše nje, a kasnije ispod. Tek iz trećeg puta pogodila. „Treća sreća.“ Reče Ivan. „Nastavi.“
Rijetko bi koju bocu pogodila iz prvog puta, većinom bi ih pogodila iz drugog ili trećeg puta.
Bila sam dobra, za razliku od Marije, koja je većinom gađala poviše boca ili u među.
„Dobro je.“ Rekao je Toni, nakon što je s Marijom izgubio živce, možda. „Sad djeca. Dođite.“
Prije nego što sam predala pištolj Ivanu u ruke, nagnuo se prema meni i šapnuo mi na uho.
„Večeras u osam na Pločama.“ Obrazi su mi se opet umalo zapalili. Nije njemu dosta, čini se.
„Hajde, sad ti je sestru red.“
Umalo sam se izgubila u vremenu i prostoru, pa sam mu vratila pištolj i otišla na mjesto.
Zvonimir je jedva čekao da uzme pištolj u ruke, a Karmela nije bila baš neki fan oružja. Čim
mu je Toni predao pištolj u ruke, Zvonimir je pogodio jednu bocu. „Koristi to čudo pametnije
nego nož.“ Ukori ga Toni, na što dječak spusti glavu.
Pištolji u njihovim rukama su izgledali zaista ogromno, pogotovo u Karmelinim, jer je imala
tako tanke prstiće. Izgledali su više poput djece koja se igraju, nego kao da zaista uče ubijati.
Zvonimir je pogodio skoro svaku bocu kad bi pucao, Karmela je većinom gađala u među.
Jedva sam čekala da otiđemo jer nisam baš voljela oružje, no Toni me uzeo za ruku i udaljio
me od drugih. Opet je naporan.
„Što sad hoćeš?“ pitala sam. „Opet problemi?“
„Da, opet problemi. Što ti radiš na rijeci, pogotovo sa sestrom?“
„Zar nije vrijeme da se nauči? Sama je rekla da želi bit' hrabrija.“
„Jedno je hrabrost, a drugo je glupost.“
„Dobro, kako da budemo spremne na najgore? Što ako ju jednom napadne, a ona ne bude
spremna?“
„Ne brini, bit će spremna.“
89
„K'o Kristina?“
Dignuo je ruku da me udari, a zatim ju je spustio. „Ne udaram žene, ali kad mi sljedeći put
ovako odgovoriš, gotova si.“
„Zar Kristinu niste poučavali i sve je bilo uzalud? Oprosti, ali ne želim da se isto dogodi i
mojoj sestri.“
„E, pa ja sam nju štitio, ti ju samo vodiš u opasnost.“
„Kako ti uopće znaš što ja radim? Špijuniraš me?“
„Kozlak me Kontaktir'o. Rek'o mi je da pazim na tebe. Ako postaneš mrvicu sumnjičavija,
mrtva si.“
Ostavio me šokiranu. Jedva sam se pomaknula da dođem do auta. Sjajno, učinila sam isto što i
moji roditelji, dovela samo sebe još više u opasnost, a i Karmelu.
Spremala sam se za spoj sa Ivanom. Ovaj put nisam znala što da obučem, ležerno, sportski ili
ono što sam nosila u klub. Viđao me je samo u klasičnom stanju, blijede traperice, krpene
tenisice i majice. Ovaj put sam obukla malo finije traperice, usku majicu, modru vestu do dna
bokova i čizme. Ispeglala sam kosu, ali nisam stavljala šminku. Samo sam stavila naušnice,
ne zlatne nego srebrene i srebreni lančić. Mislila sam da će se Ivan sredit' za razliku od mene,
ali nije baš. Samo se sredio kosu s gelom i ovaj put obukao kaput i novije tenisice.
„Uh, mislio sam te zvat' da ne nosiš visoke pete.“ Prvo što je rekao kad mi je došao u susret,
kako romantično. „Ali si drukčija.“
„Ispeglana kosa.“ Rečem
„Znam. Tako izgledaš par godina starije, k'o da ti je petnaest, možda šesnaest.“
„I imam šesnaest.“
„Znam. Samo te zezam. Dođi.“
Mislila sam da me možda vodi u kino ili kazalište kad smo došli na Stradun, ali kad smo ga
prošli, već mi je narastao upitnik poviše glave. Doveo me je na Porporelu i skočio na barku.
Živjela sam cijeli život na moru, a nikad se nisam vozila s brakom. Bit će uzbudljivo.
„Đe ćemo?“ pitala sam.
„Na Lokrum. Tamo je mračno, hladno i romantično.“ Više zvuči jezivo, nego romantično.
„Nadam se da nema pijavica.“
„Nema. Ovaj spoj se siguran.“ Dao mi je ruku i skočila sam na barku. „Oprezno.“ Rekao je.
„Nemoj završit' u moru.“
Uključio je motor i odveo nas na Lokrum. Nikad nisam bila ni na Lokrumu. Vožnja je bila
uzbudljiva, ali i užasno hladna, vjetar mi je skoro proparao kožu. Da sam znala kud, idemo,
vjerojatno bih se obukla toplije. Vezao je barku na osamljenoj stijeni, gdje smo trebali imat'
spoj. Sad je izgledalo više dosadno, nego jezivo.
„Što ćemo tu?“ pitala sam.
„Danas je večer kometa. Možda nam se ispuni stotinu želja.“
90
„Praznovjerni.“
„Vrijedi pokušat'.“
Legli smo na ledene stijene i gledali kako kometi se kreću po nebu. Poželjela sam sto želja, da
budem sigurna, da mogu zaštitit' Karmelu, da Karmela ojača, da Marina bude sigurna, da
Marija i Zvonimir se nauče borit', da me Toni više ne gnjavi i da pijavice sa Srđa ubrzo
nestanu. Ne sjećam se više želja, ali bilo ih je puno.
„Je li lijepo?“ pita Ivan. „Čuo sam da ženske vole ovakve stvari, ali nisam bio siguran za
tebe.“
„Lijepo je.“ Rekla sam.
„Nisam ni bio siguran jesi li hetero.“
„Stvarno? Zbog odjeće?“
„Ne. Više zbog ponašanja. Previše si bahata za žensku.“
„Onda je Marija veća lezba od mene.“
„E, za nju još nisam siguran.“
Oboje smo se nasmijali našem glupom razgovoru. „Marija je hetero.“ Rečem. „Samo je
darkerica.“
„Znam. Vidim kako mi gleda brata.“
„Stvarno? Što vidi u njemu? Bez uvrede.“
„Isto mene on pita za tebe.“
„Stvarno?“ Evo i ja se sad pitam. „On ništa ne vidi u meni.“
„Ti si drugačija. Većina se ženskih brine za robu i izgled. Ti se brineš za više toga.“
Samo što Toni više zna o meni. „Možda znaš premalo o meni.“
„Znam ja sve.“ Reče. „Znam da ideš na rijeku klat' vampire i jednom si povela Karmelu, a i
znam što si danas Toniju rekla u vezi Kristine.“
Ukipila sam se. „Žao mi je, izletjelo mi je, bila sam ljuta…“
„Ne, ne, bila si u pravu. Želiš naučit' sestru da se zaštiti. Karmela jest slatka onako
isprepadana, ali vrijeme je da ojača.“ Nisam mogla vjerovat' da je stao na moju stranu. Ima li
išta u čemu se ja i on ne slažemo? Pridigne se u sjedeći položaj i pogleda me u oči. „Želiš da
ti priznam nešto u vezi Tonija, nije nimalo lijepo, ali tiče se Kristine.“
Što je sad Toni učinio? Jedina mana koju sam mu našla jest zanovijetanje. „Nisam sigurna.“
Rekla sam sa kiselim pogledom.
„Bolje da čuješ. Prije godinu dana, Toni je saznao da Kristina ne nosi redovito zlato i prebio
ju je, doslovno. Sljedeći dan joj je stavio zlatni lančić oko vrata koji se teško zakopčava. Sutri
dan ju je policija našla u grmu s nedostatkom mesa na vratu i zapešćima, a na vratu joj je još
bio lančić. Tako, kad ti nešto prebaci u vezi sestre, onda mu reci da te ne savjetuje.“
Ostala sam u šoku. Da je Toni odgovoran za smrt svoje sestre, nisam mogla vjerovat'. Iako je
bio naporan, mislila sam da je pametan. Mnogo toga je znao što mi nismo znali.
91
„Onda bi se na tebe naljutio.“
Ivan se sarkastično nasmije. „Nije prvi put.“
Morala sam ga pitati još pitanje koje mi se motalo po glavi. „Kad ubiješ vampira, osjećaš li
neki užitak? Poput droge?“
„Svi to osjećaju.“
„I obični ljudi?“
„Da. Moj je otac ubijao i bio mu je super osjećaj.“
„Kako to?“
„Majka bi namamila vampira, a otac bi došao pa, BAM. I gotovo. Volio je oružje, i izrađivati
ga i koristiti.“
„Je li on izradio one pištolje?“
„Jest. Bio je kovač dok je bio u Hercegovini, kasnije je post'o ratar kad je doš'o u Hrvatsku i
izradio je za nas noževe, metke i pištolje. Ovo je prvi poluautomatski sa srebrenim metcima.
Prije su se koristili lugeri i revolveri.“
„Imaju li puške?“
„Ne kod nas, ali ne znam je li ih itko izumio.“
Nakon više od mjesec dana, kad se bližilo polugodište, a ja već navršila sedamnaest, naučili
smo pucati poput profesionalaca. Dobro, ne baš profesionalaca, jer Toni i Ivan su mogli
pogoditi metu sa sto metara i pticu u zraku. Taj dan nam je Toni počeo davati po pištolj i
municiju u ruke.
„Jesi li ti lud?“ pitala je Marija. „Da mi brat nosi pištolj, pa on bi brzo sam sebi raspalio
glavu.“
„Zna ga očistit' napunit', zna gađat, mislim da je vrijeme da ga nosi.“
„I Karmela?“ uzviknem.
„Dobro došla na planet Zemlju, da i Karmela.“
„Sjajno.“ Nasmijem se. „Još fali da joj ga u školi nađu.“
„Zašto bi joj ga našli?“
„Jer ju djeca izazivaju. Sto puta su joj iskrenuli knjige iz torbe, mogu opet.“
„Htjela si da se sama snalazi. Neka počne ovako.“
„Ivane urazumi ga.“ Ivan samo slegne ramenima. „I ti? Daj, molim te ne budi isti on.“
„Isti ja? Mi nosimo pištolje sa sobom od šeste godine, a ubijamo od osme. Ovo je za njih
mačji kašalj.“
„Oni nisu vi, nitko od nas nije vi. Vi sve možete, nikoga i ničega se ne bojite, a opet znate što
radite.
92
Toni mi pruži dva pištolja i municiju. „Dajem i tebi i tvojoj sestri šansu da se zaštitite. Uzmi
ili ostavi.“
Nakon sekunde oklijevanja, zgrabim mu pištolje i municiju iz ruku. „Ozlijedi li se, požalit
ćeš.“
„Sumnjam. Sestra ti djeluje vrlo bistro, za razliku od tebe.“
Naravno da me smatr'o glupom. Misli da je popio svu pamet ovog svijeta. Ni je se ne
smatram genijalcem, ali barem mislim da je ovo loša ideja, a i bila je loša ideja.
Čim nas je Toni dovezao doma i otišao, Karmela je rekla: „Ja pištolj ne nosim u školu. Previše
je riskantno, ne želim da me izbace.“
„I tako ne voliš školu.“
„A što bi tek bilo kad bi ovi u novoj školi saznali da sam izbačena zbog pištolja?“
„Pametno, ali barem nosi nož.“
„Hoću, nosim ga uvijek.“
„Dobro, ja još moram razmislit' o ovom pištolju.“
93
Lucija
Sljedeći put kad me Ivan pozvao na spoj, odveo me na piće, a ne na neku čudnu lokaciju. U
torbici sam ovaj put imala pištolj, pa sam osjećala nervozu, kao kad sam prvi put nosila nož sa
sobom, kao kriminalac, ali vjerojatno ću se ubuduće samo uz njega osjećat' sigurno.
Ivan mi je pokazao gdje drži pištolj, pošto većinom nosi široke tamne majice, a sad u ovo
vrijeme kaput, često ga zna sakriti u korice koje izgledaju poput pederice, stavi ih iza sebe i
prekrije majicom, a u hladnijim danima ga skriva u unutarnjoj strani kaputa. Moram priznati
da ga vrlo vješto skriva jer nisam ni znala da nosi pištolj cijelo vrijeme sa sobom.
„Što ti je bilo s nogom?“ pitao me. Nisam ni primijetila da cijelo vrijeme cimam nogom. „Sad
si tek nervozna?“
„Zbog glupe Tonijeve ideje.“ Rečem „A i tvog slaganja. Budi sretan što sam izašla s tobom.“
„Pa to mi je brat, zašto me okrećeš protiv njega?“
„Jer mislim da je to loša ideja. Što ako Zvonimir napravi neki prkos s pištoljem? On je uvijek
van kontrole.“
„Kad Toni ne sumnja u njega, onda stvarno nema problema.“
„A Karmela? Što ako joj nađu pištolj? Što ako se u školi nešto sumnjivo dogodi, pa nam budu
pretresali torbe?“
„Ne obraćajte pažnju drugima u školi, tako smo se Toni i ja izvukli.“
„Da, da bar ja i Karmela možemo to. Što ako pijavice saznaju za pištolje?“
„Znaju oni već da vas mi učimo. Pomalo nas se i boje.“
„Opasniji su kad nas se i boje.“
„Samo su obećali da se neće prtit' u nas u koliko se mi ne bi prtili u njih.“
„I što ako ne održe obećanje?“
„Ništa. Onda djeluj bilo kako, samo da se spasiš.“
„Baš mi trebala imat' povjerenja u njih.“ progunđam. „Ubili su Mateja, a nije se prtio u njih.
vjerojatno to nije bio jedini slučaj.“
„Vjerojatno nije.“ Reče Ivan. Šokirano ga pogledam. „Kad su vas oteli, u isto vrijeme nestalo
je četvero djece, čuo sam da su iz Karmelinog razreda.“
K vragu, k vragu. Kako nisam pomislila da je u blizini moglo bit' još djece kad je Zvonimir
izvukao nož, a pošto se Marinu u zadnje vrijeme ne brišu pamćenja, sigurno ih je pogubio.
„Kome je Zvonimir zaprijetio nožem?“ pitam. „Koji je od pijavica bio u blizini? Znaš li?“
„Antun.“
„Samo on?“
„Da.“
K vragu i taj malac. Zašto mi je došlo u glavu da on ne bi tako lako naudio čovjeku? Jer je
dijete? K vragu, više nije dijete, pijavica je, ubojica, opasan za ljude. Nije imao vremena
čekat' Marina, čini se.
94
„Jesi li zbrojila dva i dva?“ pitao me Ivan.
„Jesam, jesam. Ni Kristina im nije ništa skrivila, zar ne?“
„Naravno da nije. Bojala ih se toliko da se htjela odselit'.“
„Razgovarat ću s Karmelom.“ Rečem. „Ona vjerojatno nešto zna. Bolje i da obavijestimo
Mariju da ispita Zvonimira.“
Iako sam se vratila kasno, Karmela još nije spavala, nego je slušala glazbu na internetu.
Presvukla sam se u pidžamu, pa sam krenula u njenu sobu.
„Što je bilo?“ pitala me. „Posvađali ste se?“
„Ovo se tiče tebe.“ Rečem. „Nestalo je četvero djece iz tvog razreda, jesi li to čula?“
„Ne.“
„Kako nisi? Zar ne ideš više u školu? Četvero djece iz tvog razreda je nestalo kad su nas
pijavice otele. Zar se ne sjećaš?“
Karmela se na trenutak zamisli pa reče: „Oni nisu bili iz mog razreda. Izbačeni su nekoliko
dana prije iz škole.“
„To su oni koji su te bacili sa stabla?“
„Da. Vjerojatno se u nikakvu školu još nisu ni upisali.“
Laknulo mi je. „Dobro, tko zna što su radili ti mali razbojnici, vjerojatno su se u neki problem
uvalili.“
„Zašto to pitaš?“
„Jer su nestali isti dan kad su nas oteli, a još su bili u tvome razredu.“
„Ja nemam nikakve veze s njima.“
Vjerovala sam joj dok nije stiglo pismo, poziv u policiju zbog nestanka djece, to za sve tri.
Iskreno ne znam zašto ja, možda da me ispitaju o Karmeli koja inače ne bi ni mrava zgazila.
Otvorila sam pismo i srce mi je umalo stalo. Što je bilo još gore, pisalo je da je u Gospinom
polju, gore nedaleko od crkvice nađen sam pepeo. Pa tko bi ih tako spalio da od njih ostane
samo pepeo? To bi samo mogle… Karmela i ja.
„Karmela?“ otišla sam u njenu sobu s pismom. „Zašto nas policija zove? Zašto bi tebe zvala
na razgovor?“ Bacila sam papir pred nju da ga pogleda.
„Jer nisam taj dan bila u školi?“ rekla je. Pokušala je zvučati normalno, ali joj je glas drhtao.
Stvarno je loša glumica.
„Našli su pepeo u Gospinom polju. Smatraju da su to ostaci djece.“
„Zar pepeo već ne bi kiša isprala ili vjetar odnio ako su to oni?“
„Ne pametuj mi. Što im se dogodilo? Znam da znaš.“
„Zašto bih ja znala?“
„Jer su nestali na isti dan kad su nas oteli. Zar nije slučajnost prevelika?“
95
Karmela spusti glavu. Sad sam ju uhvatila u klopku, a trebala sam i prije.
„Ti i Zvonimir zar ne? Nešto ste ih učinili?“
„Oteli su me.“ Počela je kroz plač. „Vezali su mi konop oko vrata i gušili su me.“
„Što si im učinila? Jesi li ih ozlijedila?“
„Izgubila sam kontrolu.“
„Kako si izgubila kontrolu? Jesi li ih ubila, što si im učinila?“
„Spalila sam ih.“
Uhvatila sam se za srce jer sam mislila da će mi doslovno stat'. Ustala sam s kreveta i uhvatila
se za glavu. „Jao, Karmela, jao.“
„Ali gušili su me, nisam znala što da radim drugo, nisam imala kontrolu…“
„Molim te šuti.“ Stavila sam ruku da ju zaustavim. „Dovoljno si mi rekla. I previše.“ Otišla
sam u svoju sobu samo da se udaljim od nje. Legla sam na krevet samo da uzmem malo daha.
Sestra mi je ubojica, i to je ubila četvero djece, jest da su bili mali kreteni, ali su ipak bili
djeca.
Čula sam ju kako plače, i to je bio gorak plač, baš kao onaj na tatinom sprovodu. Nisam
mogla ju sad tješit' neka shvati što je učinila, taj dan kad ih je ubila, i kad smo zadnji put
razgovarale o tome, nije se baš grizla, pa neka se sad grize.
Opet mi je Luiza skočila na prozor. Sada mi dolazi jednom mjesečno, a ne jednom tjednom.
Već sam pomislila da je našla svoj život ili da je mrtva. „Sestra ti u sobi plače.“ Reče.
„Neka plače.“ Rečem. „Ubila je četvero djece.“
„Jesi li čula njenu stranu priče? Gušili su je. Umalo su je ubili.“
„Zar nije bilo blažeg rješenja?“
„Kaže gospođica kojoj su lažirali bolest jer je izgubila kontrolu u školi.“
Sjajno, opet me sredila. Ja sam mogla sebi i drugima naudit' zbog svoje neodgovornosti.
„Dobro.“ Ustala sam. „Razgovarat ću s njom. Valjda ćemo se nekako prevarit' policiju ili se
potpuno otkrit. Čim sam otvorila vrata, utihnula je. Tako je bilo i kad bi se tata pojavio pred
njom, vjerojatno joj je prešlo u naviku. „Dođi.“ Pozvala sam ju rukom. Došla je do mene
poput poslušna psića spuštene glave. „Idemo dolje. Nadam se da za sobom ne nosiš pištolj ili
nož.“
„Ne, zašto?“
„Da ne učiniš neku glupost.“
Odvela sam ju na kauč da ozbiljno razgovaramo, da nas Luiza ne ometa ili netko od krvopija
ne prisluškuje, iako oni vjerojatno čuju do Prevlake. Ne znam koliko dobro čuju, ali imaju
vrlo izražena osjetila.
„Slomili su mi podjezičnu kost.“ Reče Karmela čim sjedne na kauč.
„Molim?“
„Slomili su mi podjezičnu kost. Nisam došla do daha nekoliko minuta. Potezali su sve jače…“
96
„Dobro je.“ Stavila sam joj ruku na rame. „Razumijem to, ali kako ste se ti i Zvonimir našli
pred Antunom?“
„Pobjegli smo s mjesta nesreće.“ Nacrta prstima navodnike.
„On je bio blizu? Što je tamo radio?“
„Kao pokuš'o mi pomoć', ali samo ih je slijedio.“
„Kako to?“
„Rek'o je da je htio pozvat' druge da vide kakvi su, a kad nije uspio, onda su mu nestali s
vidika, pa ih je slijedio po stvarima koji su im ispali.“
„Aha.“ Dignem obrve i ostanem u čudu. Grubo je što ću ovo reć', ali mali je glup, jako je
glup. „I kako ste završili pred Antunom?“
„Pobjegli smo negdje pokraj starog kolodvora i tu se našao i Antun. Zvonimir je izvadio nož
čim ga je vidio.“
„Da, zanimljivo.“ Prije nas je njegova glupost dovela u opasnost nego Karmelin incident. Sad
me je još više strah njega s pištoljem, iako odlično gađa, bojim se da ne pogodi pogrešnu
osobu s pištoljem.
„Što ćemo sad s policijom? Što ako nas natjeraju da priznamo?“
„Nema šanse da nas natjeraju da priznamo, a da priznamo, misli bi da ih zajebavamo. Nema
šanse da povežu slučaj s nama.“
„Što ako neki vjeruju da smo sotonisti?“
„Onda se na sudu to ne bi računalo kao dokaz.“ Karmela tužno kimne glavom. „Ne brini,
samo bi od muhe činili slona.“
Čim je ušla Marina u kuću, Karmela je zakopala lice u koljena. „Što vas dvije tu činite pred
ugašenom televizijom?“ pitala je. „Zašto se Karmela sakrila? Nadam se da još nema problema
u školi.“
„Dobili smo pismo od policije.“ Mahnula sam papirom.
Marini se lice zamrznulo. „Daj Lucija, kojeg si vraga sad učinila?
„Nisam ja.“ rečem i pokažem prstom na Karmelu.
„Ona? Pa što bi ona toliko zlonamjerno učinila?“
„Pogodi.“
Prvo sam joj pokazala papir, a onda sam ja morala prepričati ono što je Karmela učinila jer
ona nije mogla. Marina je ostala u šoku skoro minutu, zatim je pošla u kuhinju poput zombija
da uzme čašu vode. Cijelo vrijeme sam čekala da se sruši pred nama pa da zovemo hitnu.
„Stvarno su je gušili?“ pitala je. „Nije bilo nešto drugo? Neka svađa?“
„Zašto bi spalila nekoga radi svađe?“ pitala sam. Od uvjerenja da Karmela ni mrava ne bi
zgazila, sad se prebacila na uvjerenje da je Karmela serijski ubojica.
97
„Dobro. I ja sam ujaka tolerirala godinama dok mu jednog dana nisam zabila nožice u leđa.“
To je bilo samo nekoliko dana nakon što ju je tata izvukao iz kuće dunda pijanice, koji se
nakon nekoliko dana opio i utopio u moru.
„Nema šanse da nas otkriju, niti imaju objašnjenje za to. A da Karmela nije reagirala, njeno
truplo bi našli na istom mjestu.“ Rekla sam.
„Da, smo što je četvero djece spaljeno. Nadam se da nisu patili.“
Iskreno, nije me briga jesu li patili. Više mi je žao što sad Karmela mora nositi taj teret.
„Bilo je brzo, zar ne Ela?“ Ona samo kimne glavom. Nije progovorila ni riječi otkad je
Marina ušla u kuću.
„Uredu. Idemo na policiju, ali tek kad se smirim.“
Sutri dan otišli smo na adresu koja je pisala na papiru, a Karmela je još bila navedena kao
osumnjičeni, a ne kao svjedok. Mi smo pozvane kao svjedoci, to je jest da branimo Karmelu,
jer nemamo pojma ni ona ni ja o toj djeci.
Za čudo, kad se policajac pojavio na vratima ureda, pozvao je prvo mene. Bilo bi logičnije da
je prvo ispitao Karmelu, pa nas dvije, ili da nas se ispituje odvojeno u isto vrijeme. Ušla sam s
velikom sumnjom u ured. Pročitala sam mu misli, ali trenutačno je mislio na moju reakciju,
ali nisam vidjela na što reakciju.
„Sjedi.“ Rekao mi je. Sjela sam u udobnu fotelju, dok je on sjeo za stol, točno ispod grba.
„Znači, Lucija Martinović. Još nisi punoljetna, a održat ćemo razgovor kao da jesi.“
„O čemu vi?“ pitala sam. „Ja sam joj sestra, a ne skrbnica.“
„Da, zakonski joj je Marina skrbnica, ali koga mi varamo. Ti na kraju preuzimaš odgovornost
za njene postupke.“
Nisam mogla trpjeti ovu drskost. „Ako me sad smatrate punoljetnom, obraćajte mi se sa vi.“
„Znao sam.“ Nasmije se. „Moj te brat dobro opisao.“
Kad sam ga malo bolje pogledala, shvatila sam da je to Mato, Vladimirov brat. Izgledali su
skoro poput jednojajčanih blizanaca, a između njih je bilo tri godine razlike.
„Simptomi su ti potpuno nestali. Ideš li još na terapije? Piješ li lijekove?“
„Ne.“ Rekla sam. „Vaš brat je rekao Marini da se javi ukoliko uoči probleme“
„A sad ste u pravom problemu.“ Za razliku od Vladimira, Mato je jako naporan. „A što je s
epilepsijom?“
„Redovito pijem lijekove.“
„Nisam ja od jučer, znam da ste lažirali dokument zbog tvoje neodgovornosti.“
Čini se da se Vladimir izbrbljao. Mato, glavni u policiji za ovo zna, a ne čini ništa.
„Zašto su važne moje bolesti, zar ne istražujete nestanak četvero djece?“
„Nestanak je istražen.“ Stavi papire na stol. „Djeca su mrtva ako ne znaš, a smatram da si o
tome informirana, ako komuniciraš sa sestrom.“
98
„Kako ste tako brzo zaključili?“
„Nismo baš brzo za policajce. Trebalo nam je mjesec dana da spojimo dva i dva.“
„Dva i dva?“
„Gledaj, našli smo pepeo čim smo informirani o nestanku djece. Nekoliko svjedoka je reklo
da su vidjeli kako je buknula vatra u daljini, a nekoliko da su vidjeli djevojčicu i dječaka kako
bježe s tog mjesta, imali su oko desetak godina. Tada tvoja sestra nije bila u školi, Zvonimir
Jukić nije bio u školi, majka mu još dan danas nije napisala ispričnicu, ti i tvoja prijateljica ste
bile otete, pa su vas izvukli Vojnovići. Što se tu ima još istraživat?“
Trebalo je sad meni nekoliko trenutaka da spojim dva i dva. „Vi znate tko smo Karmela i ja?“
„Da, i tko su Jukići i Vojnovići.“
„I za četiri krvopije poviše grada?“
„Da, znamo što su vas Vojnovići učili i da nosite oružje u školu.“
Zanimljivo što sve zna, a ništa ne čini. Usput, više ne nosim oružje u školu, samo nož.
Odustala sam nakon tri dana, jer me opasnost nikad nije čekala u školi, a usput, prije nekoliko
dana su mi kopali po torbi.
„Znali ste i tko mi je ubio roditelje?“
„Očito. Čemu sad ispadi bijesa?“
„I niste mi rekli?“
„Kako da vam rečemo? Obje ste bile psihički uništene.“
„A Marini? Ima li pravo znat' tko joj je ubio brata?“
„Ima. Jesi li joj ti rekla kad si saznala?“
K vragu, uhvatio me. Nema šanse da Marina ikad sazna za pijavice i onog tko joj je ubio brata
i zaručnika, a pogotovo da sazna s čime se mi petljamo.
„I što sad? Zatvorit ćete Karmelu u zlatni kavez?“
„Ne.“ Nasmije se. „Našli smo kraj pepela poluspaljeno uže s ostacima kože i krvi na njemu.
Znamo da su je gušili. Samo želimo biti uvjereni koliko ona ima kontrole nad moćima i koliko
ti brineš za nju.“
„Brinem dovoljno za nju, i meni se nekad otme kontrola.“
„Pa lažiramo dokumente.“
„Dobro dosta.“
„U redu prestat ću. Vaš je sad zadatak da štitite ljude u gradu, naš je da držimo red i mir u
gradu. Ove godine je nekoliko starijih osoba u Konavlima nestalo, nismo im našli ni traga,
koliko god tražili.“
„Znači, da nosimo oružje u školu? Čak i Karmela?“
„Od djece puno ne očekujemo, a ti i Marija niste puno mlađe od Vojnovića, pa očekujemo da
djelujete kad se pojavi opasnost.“
99
„Samo mi?“
„Imamo nekoliko mjenjolika koji se znaju borit' protiv pijavica. Nije to samo vaš posao.“
„Dobro. Mogu li izać' sad?“
„Slobodno.“
Jedva sam čekala da izađem iz ureda, jer trenutno osjećam veliku odbojnost prema
Dubrovačkoj policiji. Čim sam izašla, pozvali su Karmelu u ured.
„Što je bilo?“ pitala je Marina. „Što su ti učinili?“
„Ništa. Ne znaju radit' svoj pos'o.“
Zbog Dubrovačke policije sam malo trebala razbistrit' glavu. Ivan je vjerojatno znao da
policija krije mnogo toga od javnosti, pa i od mene, tako da trenutno nisam bila raspoložena
za razgovor s njim. Marija je vjerojatno sad bila u policiji s bratom, a i ne bi bila previše
ozbiljna za ovakve razgovore, pa sam našla samo jedno rješenje.
Otišla sam opet na rijeku klat' vampire. Što ih se više zakolje, to je više ljudi spašeno, kako je
Ivan rek'o pa sam se slagala s njim. Iako sam nosila pištolj za sobom, nisam puno pucala, da
ne trošim metke uzalud. Većinom sam bacala nož, palila i držala štit oko sebe.
Nakon što sam zadnjeg vampira pogodila i glavu, čim sam mu izvukla nož iz glave, čula sam
u žukvi režanje, mogao se vidjeti i par svjetlećih oči, koje je obasjavala mjesečina. Crna zvijer
je iskočila u sekundi, brže od tipičnog grabežljivca. Stavila sam štit jer sam mislila da skače
na mene, ali ona je skočila na vampira koji se skrivao u rijeci. Trebalo mi je nekoliko sekundi
da shvatim da je to crna pantera, a još više da je to mjenjolik, jer nema šanse da životinja
rastrga vampira. Pantera je vampira zgrabila za vrat i trgala ga, a on je ovio ruke oko nje,
stišćući sve jače.
Izvadila sam pištolj da ga pogodim, ali prebrzo su se kretali, sve dok nisu stali i zarivali zube
jedan u drugog što dublje, dok netko ne odustane. Pantera je čak možda oslabila zbog
popijene krvi. Tada sam pogodila vampira u glavu. Pantera je pustila vampira, koji je pao na
pod, a ozljeda od ugriza joj je odmah zarasla.
„Luiza?“ pitala sam. „To si ti?“
„Htjela sam da mu otkinem glavu.“ Rekla je pljujući krv, koja je joj već izjela njušku.
„Je li i ti ovamo dolaziš?“
„Ja provodim ovdje cijele noći kidajući im glave. Kad si ih ti ubijala, barem sam imala
nekoliko sati pauze.“
„Znam, znam, ali očito sam izazvala nekoliko problema.“
Zaboravila sam da mi je štit pušten. Jedna me pijavica zgrabila iza leđa, ovila zlatni lanac oko
vrata i ledenom rukom mi stisnula vilicu. Ispali su mi i pištolj i nož iz ruku. Tada je Luiza
skočila na noge i zarežala.
„Odlazi živino.“ Viknuo je. „Priušti joj bezbolnu smrt. Da joj sam zavrnem vratom i gotova
je.“ Luiza još više zareži. „Zdrobit ću joj lubanju poput ljuske jajeta? Želiš li to svojoj
prijateljici? Zar želiš da ju unakazim prije…“
100
Vampir je odjednom utihnuo i pustio me, a lanac je pao na pod. Maknula sam ga sa sebe da
me ne povuče na pod, a i već je počeo smrdjet'. Malo dalje sam vidjela Karmelu, deset metara
udaljenu s pištoljem u drhtavim rukama. „Kako ju nije nanjušio?“ pitala sam. „Ili čuo,
osjetio.“
„Bio je blizu tebe pa ga je omeo miris krvi.“
Karmela mi je nakon nekoliko sekundi potrčala u zagrljaj. Podignula sam ju u ruke i čvrsto
zagrlila. „Što ti tu radiš?“ pitala sam.
„Rekla si Marini da ideš trčat' na rijeku. Nisam toliko glupa.“
Nasmijala sam se. „Dobar pogodak. Čestitam na prvom ubijenom.“
„Nije prvi.“ Reče.
„Mislim na vampire. Nadam se da te neće bit' strah u buduće.“
„Neće, ali… vidim panteru.“
„I?“
„U Dubrovniku nema pantera. Haluciniram opet.“
„Ne. Ovo je Luiza. Rastrgala je jednog pred mojim očima.“
Karmela kimne glavom. „'Ajmo doma. Ne želim da nas još jedan zaskoči.“
101
Lucija
Bilo je i vrijeme da se napokon Marija i ja nađemo i provedemo nekoliko vremena skupa, bez
onih petero nakaza kojima Marija često obraća pažnju više nego meni. Nije da sam
ljubomorna, nego vidim da ih ona stvarno smatra dobrim društvom, a ja se i tako družim s
njima jer znam da će mi biti gore nego što je bilo prije ako odbijem.
„Ne razumijem te.“ Kaže Marija. „Kakav saten biraš? Daj nešto crno, usko, kratko. Ivan i
tako voli tvoje bokove.“
„Nisam drolja.“ Rečem. „A i crna boja nije za Božić. Dovoljno je što sam ju nosila za korotu i
sprovod.“
„A daj, sve su ove bapske, čak nemaju ni dekolte.“
„Gledaj.“ Izvučem haljinu od crvenog satena. Prava boja za Božić. „Potpuno je uska u struku,
seže malo poviše koljena.“
„Vidiš li kako je mali dekolte?“
„Vidiš li mi prsa? Nemam sisa, nemam ih. Ne treba mi dekolte. Ne treba ni tebi dečko.“
„Možda ovo pomogne?“ Zvonimir joj u glavu baci dva zgužvana papira, a zatim zajedno s
Karmelom pobjegne.
Marija je dovela malog brata jer je njena mater molila da ga izvede vanka, a ja sam izvela
Karmelu samo da se malo druži. Sad trčkaraju po butigama poput razigranih pasa i nikako da
stanu. Prije sat vremena smo ih tražili, ne znajući da su se sakrili u svlačionicu, a Zvonimir je
pokušao muknuti zavjesu jednoj ženi koja je u kabini trebala odjenuti kupaći kostim. U zadnji
tren sam ga zaustavila.
„Glupi klinci.“ Reče Marija i šutne papire ispod odjeće. „Tvoja sestra je s njim jednako
naporna k'o i on.“
„Rekla si da bi bili dobri prijatelji. Eto ti ga sad.“
„Sestra je postala opuštenija od tebe. Tebi su se zadnjih dana ocjene poboljšale, izbjegavaš
društvo u školi i ne pušiš više travu.“
„Zato jer mi to utječe na prosjek.“
„Pa proći ćeš s četiri.“
„Zahvaljujući ocjenama.“
„Tko je tebe prosvijetlio? Jedina dobra stvar je što si naša dečka.“
Koliko znam, nismo još ni u vezi. Nismo se ni držali za ruke. „Uvijek sam imala četvrtice,
neki čak plaču zbog četvrtica, zašto da imam tvoj prosjek?“
„To bi značilo da imaš život.“
„Koji? Pušenje trave i opijanje?“
„Ne opijam se. Nitko od nas nije više kročio nogom u taj klub.“
Otkad je debil Marin sirotoj Paulini polomio ruke, nikojoj od njih više nije palo na pamet da
se pojave u tom klubu.
102
„Dobro, pušenje trave i pogoršanje ocjena da bi drugi mislili da imam život. Krasno.“
Zaplješćem joj.
„Pa samo ti govorim kako bi trebala živjeti u svojim godinama.“
„Javi mi se kad nađeš dečka.“ Rečem i vratim haljinu na vješalicu. „A ja ću uzeti neku
lepršavu haljinu od satena.“
Dok sam gledala druge haljine, Karmela doleti s nekim plavim kompletom. „Gledaj, za
Marinu.“
Taj komplet je bio zapravo radno odijelo, modro, ravna suknja do koljena i sako kratkih
rukava. Marini su mnoga radna odijela izblijedila, raširila se, na nekim su se pojavile čak i
rupe. Ima nekoliko godina da nije kupila novo.
„Savršeno je.“ Rečem. „Nadam se da nije skupo.“
Koštalo je šesto kuna. Sreća pa sam imala veliku ušteđevinu od tri tisuće kuna. Prije tatine
smrti štedjela sam za novi mobitel i ostalo je još nepotrošeno.
Na kraju sam kupila modru satensku haljinu bez naramenica do koljena. Marija je kupila crnu
haljinu koja joj je jedva pokrivala bokove. Marija je još inzistirala da kupim štikle, ali odlučila
sam nositi crne niske čizme, koje sam uvijek čuvala za bolje prilike.
Kupovanje cipela s njom je bila prava gnjavaža. Za devet dana je Božić i nadam se da će mi
ostali dani biti raj prema ovome. Bilo bi malo bolje da nije birala stalno one s takom debljine
konca i platforminom. Nikako da odabere niži tak ili one u kojima može hodat' bez da joj se
noga izvrće ili bez da ju ja držim. Zadnje koje je obula su bile one u kojima se prevrnula
poput kruške, tako da je Karmelin i Zvonimirov smijeh odzvanjao robnom kućom. I onda se
ljudi čude kad kažem da mrzim šoping.
„Dosta.“ Marija se digne. „Oblačim svoje čizme. Možda marte ako mi dođe.“
„Napravi dredlokse poput Toma.“ Reče Zvonimir. „I obuci hlače kojima međunožje visi do
koljena.“
„Da drugi misle da ti treba pelena.“ Doda Karmela. Mogu se kladit' da su tračali Mariju dok
su bili udaljeni od nas.
„Zašto si vi ne kupite slatkiše?“ pitam. „Ili odete za automat s igračkama?“
„Idemo među video igre.“ Zvone zgrabi Karmelu za ruku. „Pustimo damice da kupuju
gluposti kojima bi nas izboli.“
Odmah su pobjegli i ostavili su nas same. Marija me nagovarala i oko šminke, htjela je da
kupim sve crno, čak i da si stavim crni ruž za Božić, a kasnije je htjela me odvesti da
probušim nos. Nije ga ni ona sama probušila pa nisam znala zašto je inzistirala na meni. Sreća
što sam bila tvrdoglava pa me nije nagovorila. Kasnije smo sjele na piće i gledale valovito
more.
„Marija, Marija.“ Dotrči Zvone nesretan poput petogodišnjaka. „Reci Luciji da ja nisam
nikakva tetkica.“
„Trebalo vam je dugo.“ Rečem. Znala sam da će se posvađati. Karmela ni prije tatine smrti
nije izbjegavala svađe.
„Ja nisam tetkica.“ Mali povisi glas.
103
„Samo sam htjela da idemo u knjižaru.“ Reče Karmela.
„Kakvu knjižaru? Misliš da ja čitam? Čak i lektire prepisujem od Marije.“
„Pa tri sata mi nešto kenjaš o video igrama koje me ne zanimaju. Htjela sam samo…“
„Molim?“ Zvonimir digne glas. „Videoigre te ne zanimaju? Što si ti uopće?“
„Normalna.“ Reče Marija. „I hvala izmišljenom Bogu, nije još na tebe.“
Zvonimir, sjedne, namršti se i prekriži ruke. Ne čudim se što Marija lako s njim gubi živce.
„Znaš koju bih knjigu voljela?“ Karmela sjedne do mene. „Snovolovku od Stephena Kinga.“
„To je horor.“ Kažem. „Možda ima i erotike.“
„Pa što?“
„Koliko je tebi godina?“
„Trinaest. Za četiri mjeseca.“
„Nema šanse da to čitaš. Ako to želiš, kupit ću ti Ulicu straha.“
„Ali sama si rekla da bolje pišem od toga.“
Iskreno, i ja sam bolje pisala od toga, u četvrtom razredu. Uvijek nam je pisanje, crtanje, i
mnoge kreativne strane bile jače, osim pjevanja, plesanja i kiparstva.
„Što bi ti s time? Hvalila se koliko si jaka? Što je sljedeće, pucanje vrabaca s prozora.“
„Ali ubila sam pijavicu. Tko je sad tetkica.“ Upre prstom u Zvonimira, a on i njegova sestra
ostanu šokirani.
„Kad je to bilo?“ pitala je Marija.
„Prije tjedan dana. Obranila me je.“
„A ti?“
„Ja sam ih nekoliko.“
„Kako to, nas nisu napadali?“ počela je tiše da nas ljudi ne čuju.
„Živimo uz brdo, na rubu grada. Što misliš, gdje bi se prije pojavili?“
„Imaš pravo. I kakav je bio osjećaj?“
„Super.“ Kaže Karmela.
„Prvo se tresla poput pruta.“ Kažem. „Pa minutu kasnije se kidala od smijeha.“
Pred večer sam pozvana kod Vojnovića. Već sam jednom bila kad njih, ali njihova me baka
pozvala u goste, da me upozna, a i ja sam i htjela i nju upoznati. Kupila sam kavu i Domaćicu
da ne dođem praznih ruku, pošto je to sramota kod nas. Ivanu sam prepržila na CD pjesme od
Iron Madena, pošto nema kompjuter, ni mobitel koji podržava MP3 muziku, a no CD player
bojim se. Toniju sam uzela ljubičastu košulju koja je bila na rasprodaji, a nije joj cijena bila
viša od sto kuna, samo da se ne osjeća zapostavljen, a i da popravim odnos s njim.
104
Vrata mi je otvorio Ivan. Nisam htjela prvo susresti ni Tonija, a ni njihovu baku. Ipak sam joj
unuke dovela u smrtnu opasnost. Neću se začudit' ako mi očita bukvicu, poput Tonija.
„Uđi.“ Rekao je Ivan. Njegovu baku sam ugledala na kauču. Vrlo niska žena, ne puno viša od
Karmele, smežurana lica, rijetkih sijedih kosa, u modrini i šarenoj marami.
„Čovječe, kako si narasla, zamišljala sam te nižom.“ Rekla je. „Pogledaj kako si prekrasna,
uvijek sam mislila da ćeš ostat' mala i mršava. Molila sam se sve ove godine za tebe i sestru.“
Kao dijete bila sam mršava poput Karmele i vrlo niska za svoje godine, u pubertetu sam se
tek promijenila.
„Jako si lijepa, iako sličiš na oca.“
„Njegova ženska verzija.“ Doda Toni. Znala sam da nešto mogu od njega očekivati već s
ulaznih vrata.
„Sigurno je puno ozbiljnija od svojih roditelja.“ Reče njihova baka. „Dođi i popij kavu s
nama, nadam se da ju piješ, odloži darove na kauč, iako nisi trebala, pripremila sam ti kavu,
nadam se da piješ kavu, ima ti i kolača, čak i kotonjate, nadam se da ju voliš, moram ti nešto
donijeti, ti pričekaj tu i posluži se.“
Starica je otišla u svoju sobu, a ja sam sjela i kušala kolače, a zatim se poslužila bijelom
kavom.
„Sviđa ti se?“ pitao je Ivan. „Nadam se da baba dobro peče kolače. Poručio sam joj da kupi u
slastičarni zbog zdravlja, ali ona želi samo domaće.“
„Dobro je.“ Rekla sam. I sama sam navikla na domaće.
„Kakva ti je cura pekarica?“ pitao je Toni. „Nadam se da neće razočarat' vaše buduće goste.“
„Nikakva sam.“ Priznala sam. Nisam ga gledala u oči jer nisam htjela vidjeti njegov
podrugljiv pogled. „Nemam pojma o kuhanju ni pečenju.“
„Neka ti baba napravi jedan sok od kojeg ćeš biti sljedeći Oliver Twist.“
„Toni dosta.“ Reče Ivan.
„O čemu on govori?“ pitala sam. „Kakav sok?“
„I naša baba je vještica, samo druge vrste.“ Reče Toni.
„Kakve vrste?“
„Alkemičarka.“
„Ali molila se.“
„Ništa joj ne može pokvarit' vjeru u boga. To su stariji.“
Rimokatolička alkemičarka, zanimljiva kombinacija.
„Samo još nije izumila kamen mudraca.“
Nasmijala sam se. „Što je izumila? Koristite li vi nešto njeno?“
„Evo, sad je krenula donijeti za tebe.“
105
Starica se pojavila s tri boce koje je postavila pred mene. Jedna je bila velika poput boce od
pola litre u kojoj je bila srebrena tekućina, druga je bila upola manja u kojoj je bila brončana
tekućina, a treća je bila manja od mog malog prsta.
„Prvu koristi za oružje.“ Reče starica. „Premaži ju po bilo kojem metalu i pretvorit će se u
srebro. Drugu koristi kad ubiješ vampira, nakapaš nekoliko kapi na njegovo tijelo, brže se
raspadne i ne ostavlja onaj vonj za sobom kad se vampir raspadne. Treću koristi svaki dan.
Nakapaj na vrat da prekriješ miris.“
„Hvala.“ Rekla sam. Bila sam zbunjena, ali prisilila sam se da na crtam osmjeh na licu. „Bit
će vrlo korisno.“
„Ukorila nas je što ti nismo odmah dali ta čuda. Pustili smo te samo s pištoljem i nožem.“
„Bar smo ju naučili.“ Odbrusi Toni. „A ja bi se na njenom mjestu sam snaš'o.“
„Kako?“ pitala sam. Zar bi on bio toliko bolji na mome mjestu?
„Zar nisi nikad pročitala starome misli i vidjela što smjera?“
Nisam mu nikad ni čitala misli. Bio je vrlo omražen čovjek s vječito mrzovoljnom facom,
uvijek se s nekim svađao o tukao, nije ni čudo što ga susjedi nisu voljeli, znao se i potuć',
misli su mu bile uvijek negativne i neugodne. Iskreno, ne znam je li bilo itko drugi do koga
mu je stalo, osim nas i Marine, ili mene i Marine, jer se više brinuo za Marinu nego Karmelu.
„Nisam mu nikad čitala misli.“ Priznala sam. „Bilo mi je neugodno.“
„Zar ti nikad nije bio sumnjiv?“
„Ne. Nije nam nikad ništa govorio ni o vama ni o ovima gore.“
„Potpuno si na njega. Ne obraćaš pažnju na važne stvari.“
„Stvarno želiš svađu?“ pitao je Ivan. „Baš sad?“
„Ne. Ne želim. Imam svoga posla.“ Uzeo je kaput i krenuo preko vrata.
„Ne brini za njega.“ Reče Ivan "I tako već danima napušta kuću bez razloga."
Navečer mi je Ivan obećao pokazati Tonijevu malu tajnu koju je otkrio prije nekoliko dana.
„Uvijek govori da je otvorena knjiga.“ Reče. „Ljut je kad ga se nešto pita, a voli se miješat' u
tuđe živote.“
„Koja je to tajna?“ pitala sam nestrpljivo.
„Čekaj malo. Pokazat ću ti.“
Već je bilo pet i mrkli mrak. Kad smo došli na Porporelu vidjeli smo Tonija, naslonjenog na
zid kako ljubi djevojku, plavušu i mršavu, za glavu nižu od njega. Kad se malo odvojila od
njega, prepoznala sam ju. Marija.
„Vidiš. Non-stop pljuje po njoj, a sad se nje uhvatio. Ne bih se čudio da samo traži rupu.“
„A ja sam pljuvala njega pred njom i nije ništa rekla.“
Marija mu je ubrzo naslonila glavu na prsa, a kad je Toni dignuo glavu, sakrili smo se iza
zida. Tko zna koliko već hodaju. Ja se nalazim s Ivanom mjesec dana i nismo se ni za ruke
106
držali. Dobro, jednom mi je prebacio ruku preko ramena, jednom me zagrlio, a jednom čak
uhvatio i oko struka.
„Zašto ona?“ pitam. „S kakvim on hoda?“
„S modelima i plavušama. Ima vrlo visoke standarde.“
„Plitak je.“
„Istina, a mene optužuje da samo volim tvoje bokove.“
„Odvuci me odavde da ne napadnem Mariju.“
Ivan se nasmije i odvede me s Porporele. Šetali smo Stradunom po hladnoći i vjetru koji je
uvijek puhao zimi. Razmišljala sam o Mariji i što ona vidi u Toniju. Možda joj se sviđa jer je
jači od Ivana, jer je visok, nametljivi tvrdoglav poput nje ili zato što njegova uvijek mora biti
zadnja.
„Što su prije u njemu cure viđale?“ pitala sam.
„Uvijek bi ih stavlj'o prije mene, Kristine i babe.“
„Stvarno?“
„Da. Na jednu je čak potrošio cijelu stipendiju, dok ga nije ostavila jer je bio švorc.“
„Nisam se tome nadala od njega.“
„Ne podcjenjuj ga. Kad pomisliš da ne može gore iznenadi te.“
Nada da s njime popravim vezu je pala u vodu. Ne bih se čudila da mi spali košulju koju sam
mu kupila. Zapravo, da nema Ivana, zahtijevala bih tu košulju natrag.
„Pustimo sad njega.“ Reče Ivan. „Imam jedne dobre vijesti. Moja kolegica na poslu ide sad na
porodiljini i trebamo zamjenu. Bi li voljela zaradit' nešto ove zime?“
„Ja? Ali što bih radila?“
„Prodavala kokice i piće. Ne treba za to posebno znanje i dobro bi ti došlo ako ti je prvi
pos'o.“
I jest mi prvi pos'o. Nikad nisam planirala radit' do završetka školovanja, ali bi mi dobro
došlo, barem do tijekom praznika. Usput, provodila bih s Ivanom više vremena.
„U redu.“ Rekla sam. „Ne bi bilo loše nekoliko mjeseci radnog iskustva.“
107
Lucija
Na Božićnu večer smo se svi dogovorili da odemo do Fuega, noćnog kluba u kojem još nisam
bila, usput sam doznala da Lara hoda s Vedranom, k'o da ne može nać' bolju., a Mariji još
nisam otkrila da znam za njenu vezu.
Ispeglala sam i ovaj put kosu, obukla sam ljubičastu satensku haljinu koju sam nedavno
kupila, a Mariji se nije nimalo sviđala, pa me je uporno nagovarala da kupim nešto crno i
droljasto.
Nadam se da će se svidjet' Ivanu. On me još nije vidio u ovakvom izdanju. Bila sam mu
najdraža u starim trapericama, običnim majicama i starkama, s kovrčavom kosom. Ni njega
nisam vidjela još u odjelu zalizane kose. Mogu se kladit' kako će biti smiješan.
Prve koje sam susrela pred klubom su bili Lara i Vedran. Stvarno se nisu slagali. Ona je njemu
sezala jedva do ramena, bila je bljeđa dvadeset puta, vjerojatno duplo lakša. Zajedno su
izgledali kao eurokrem.
Ubrzo se pojavila i Paulina, kojoj je haljina odlično stajala, s obzirom na njenu težinu, bila je
uska do rebara, a na niže se širila, dekolte joj je bio uzak, ali ne predubok, a visok tak joj je
izdužio noge.
Svi smo si odmah čestitali Božić iako mi odavna ovaj blagdan nije ništa značio. „Uđimo
unutra, vani je prehladno.“ Rekao je Vedran. Još nije bilo gužve i uspjeli smo zauzeti jedan
stol, da cijelo vrijeme ne stojimo na nogama. Glazba je podsjećala na onaj vampirski klub u
kojem sam bila prije mjesec dana, samo što nisu svjetla ovoliko treperila.
Ubrzo su sišle Marija i Barbara u klub. Imale su iste frizure, pletenice oko glave i bile
našminkane na isti način, samo što si mogao Barbaru prepoznati po dosta širim bokovima.
Kad su skinule kapute, čak sam vidjela da su im i haljine bile iste haljine, samo što je Barbara
ima svjetliju i puno bolje joj je stajala jer je imala bokove i grudi.
„Sretan Božić Lolek i Bolek.“ Dobaci im Vedran. Toliko o Marijinoj originalnosti.
Ubrzo su stigli Ivan i Toni sa svojim društvom. Prevarila sam se, Ivan je imao frizuru kao i
prije, samo što je bio u odjelu. Izgledao je tako par godina stariji, kao i Toni. Iako su svijetla
treperila i jedva sam primjećivala boje, primijetila sam da je Toni obukao košulju koju sam
mu ja darovala za Božić.
„Baš si seksi.“ Rekao je Ivan čim me je vidio. „K'o da si ispala iz serije Seks i grad.“
„Hvala.“ Rekla sam iako je taj kompliment bio pretjeran. Nisam bila ni blizu tim ženama,
iako su bile skoro duplo starije od mene.
Ovaj put nisam pila alkohol, iako su se Marija i Lara opijale, Barbara i Paulina su bile malo
umjerenije. Čak su Ivan i Toni pili, ali ih alkohol nije pogađao lako kao i druge. Iako nismo
bili punoljetni, Tonijeva ekipa nam je donosila piće.
Od cigareta i zagušenog prostora mi je ubrzo došlo slabo, pa sam otišla na WC da se
osvježim. Pljusnula sam se ledenom vodom iza vrata i popravila šminku. Kad sam izašla iz
zahoda, na vratima me dočekao Toni. Izgledao je prilično pijan. Jedva se držao na nogama.
„Znaš, svi hvale moju košulju.“ Reče i zanjiše se. „Jesi li ljuta što cijelo vrijeme nosim sako?“
„Ne.“ Rečem. „Skini ga kad želiš.“ Htjela sam ga zaobići, ali me zgrabio za ruku.
108
„Jesi li ljuta? Jesam li bio prevelik kreten?“
„Nisi…“
„Baš sam kreten. Uporno se svađam s ljudima, stalno mislim da sam u pravu namećem
drugima svoje mišljenje…“
„Nije istina…“
„I tebe non-stop zajebavam. Bila si shrvana, uplašena, a ja sam te podjebav'o cijelo vrijeme.
Sad je Marija rekla da mi je kupila ovu košulju, a ja se nisam proturječio. Baš sam kreten.“
„Pa pijana je.“
„Svejedno sam kreten.“
Spustila sam odmah glavu. Dok se ispričavao pijan, samo mi je bilo još gore. Sad je progutao
ponos, a sutra će ga opet objesiti oko vrata.
„Dođi mala.“ Toni me snažno prigrli jednom rukom. Zakopala sam mu lice u rame od srama.
Dovoljno je bilo što su nas drugi ljudi gledali, nisam htjela da me gledaju crvenu poput raka.
„Toni, što ti radiš?“ čula sam muški glas ispred nas. Otkrila sam lice i vidjela prijatelja s
Tonijevog faksa.
„Pričam s komadom. Otkad je to zabranjeno?“
„Zar ti to nije bratova cura?“
Toni je zanijemio pa se udario u glavu. „Zaboravio sam.“
„Idi ti za mnom da ne zaboraviš đe se nalaziš.“
Ja i taj tip smo ga odveli za naš stol jer je jedva stajao na nogama. Ivan me zatim uhvatio za
ruku i odveo na plesni podij da plešemo. Kasnije me zgrabio Vedran da s njim plešem.
Prebacio me je preko ramena i umalo sam mu pala na glavu. Kasnije sam se micala od njega
jer sam shvatila da je pijan k'o guzica.
Kasnije se samo Ivan činio trijezan, zajedno s nekoliko Tonijevih prijatelja, koji su počeli
bariti ženske od kojih dvadesetak godina. Klub se ubrzo toliko napunio da si se sudarao sa
svačijim imenima i gazio svako stopalo s kojim si se susreo. Trebalo mi je desetak minuta
samo da izađem vani jer mi je bilo zlo, i to sam izašla bez kaputa, jer bi se još do njega morala
gurati. Dobro je što mi se nije izbrisao pečat na ruci jer me ne bi pustili natrag.
Izašla sam vani gdje nije bilo žive duše i naslonila se na zid da udahnem zraka. U klubu
pijavica nije bilo ovoliko gužve. Možda jest kasnije, ali sam bila nadrogirana i nisam znala ni
kako se zovem, a dosta večeri se ne sjećam.
„Nisi tip za izlaske.“ Ivan se nasloni do mene. „Ili ne voliš velike klubove?“
„Ne volim gužve i zrak ispunjen nikotinom.“
„Nije bi bilo drukčije u onom vampirskom klubu. Možda je bila bolja glazba, bolje piće…“
„Bila sam nadrogirana i malo čega se sjećam.“
„Ah da. Oni svima stavljaju drogu u piće, da što više ljudi padne u nesvijest.“
109
„Stvarno?“ I zato se čudim što bi svaki put izgubila svijest. Dobro nisam prvi put, ali sam se
brzo napila.
„Da. I još dijele drogu, vidjela si.“
„Jesam.“
„Dobro da vi niste završile među ugrizenima, mogle ste postat' njihova večera na trenutak…“
„Jesmo.“ Prekinem ga. „Onesvijestili bi nas, a zatim nam popili krv. Primijetila sam ugriz na
vratu malo prije otmice.“
„Stvarno? Onda su lukaviji nego što smo mislili.“
„Ili smo nas dvije glupe.“
„Neki uče samo na svojim greškama.“
Opet se pojavio Toni, viknuo je u sve glase. Sad nije imao ako na sebi, nego samo kravatu i
košulju sa zavrnutim rukavima. Primijetila sam da mu je košulja za broj velika. Nije ni čudo
što ju nije otkrivao trijezan.
„Evo ove košulje.“ Derao se. „A drugi misle da mi je Marija kupila.“
„Rek'o si mi da šutim.“ Reče Ivan
„Pssst.“ Stavi smrt na usta. „Tu je Lucija, nemoj da te čuje.“
Ivan pukne od smijeha, ali meni nije bilo smiješno. „Ne želiš da ti cura bude nesretna?“
„Kako znaš da mi je cura.“ Znači nije bio toliko pijan.
„Vidio sam kako ste se povukli u kut da se drpate. Zavrnuo si joj vestu preko pupka i tako je
plesala nekoliko minuta dok je ja nisam podsjetio da pokrije bokove.“
„Aha. Koliko je to vidjelo ljudi.“
„Čuo sam stotinjak zvižduka.“
„To je previše da ubijem.“
„Hajde u auto.“
„Zašto?“
„Odspavaj dok ovo ne završi.“
„Nema šanse. Još mi tvoja cura nije prihvatila ispriku.“
„Pa što? Dužan si i meni bezbroj isprika tijekom zadnjih devet godina.“
„Uvijek me pred curama ocrnjuješ da pokažeš koliko si jak, pa kad te ostave, trčiš k meni.“
„Ne trčim k tebi.“
„Dobro, u depresiji si, ne trebaš nikoga, pa me kasnije napadaš zašto te nisam pokuš'o izvuć'
iz depre. K'o tvoja cura, uradi sranje, pa kad ju upozorim na opasnost, pravi cirkus.“
Pukla mi je nit. Zakolutala sam očima i uputila se doma.
„Đe ćeš?“ pita me Ivan.
110
„Doma.“ Rečem ne stajući.
„Ali autobus ti je tek za pola sata.“
„Idem pješice.“
„Hoćeš da te ja odvezem?“
„Nemaš vozačku.“ Zadere se Toni iako je bio korak udaljen od njega.
„Tko nema vozačku?“ pojavi se Marija. Još mi je ona trebala. „Uđite unutra noćna djeco. Što
ćete vani?“
„Prijateljica ti ide pješke doma.“ Reče Toni. „I ne prihvaća moju ispriku. Nosom para oblake.“
Zakolutala sam očima i krenula dalje, ali preda mnom se stvori Marin. Prije nego što sam
djelovala zgrabio me je za vrat i pritisnuo uza zid. Oko ruke mu je bio omotan zlatni lančić,
koji je doticao moj vrat.
„Vidi, vidi hrabre curice. Misli da je svemoćna i sigurna uz svoja dva prijatelja i pištolj, ali…“
Prekinuli su ga meci koji su mu se zabili u bok. Kad me je pustio i pao na pod, vidjela sam
kako Ivan i Toni drže pištolje naciljane. Toni čak i pijan precizno gađa.
„Idemo doma.“ Reče Ivan i zgrabi Mariju za ruku. „Toni za mnom.“
Dok sam se udaljavala, još jednom sam se osvrnula nazad. Marina nije bilo, samo krvi na
podu, a znatiželjna mladež je počela izlaziti iz kluba da vidi što se dogodilo. Očito su mnogi
čuli Marinov vrisak.
Ivan se parkirao pred Marijinom zgradom. „Čuvaj Tonija.“ Reče. „Nije sav svoj kad se
napije.“
Kad je Ivan izveo pijanu Mariju i uveo je u zgradu, Toni je počeo pjevat': „Trebam te Marija
od neba do neba.“
„Tiše.“ Šaptala sam. „Ljudi spavaju.“
Toni je ušutio i otvorio vrata. Prvo sam mislila da mu se povraća, ali je izašao i naslonio se na
auto. Izašla sam i ja da ne pobjegne jer je bio još prilično stabilan s nogama. Kad sam izašla,
raširila sam oči u čudu. Držao je pištolj uperen u stablo, na kojem je sjedio Kozlak. Nije se
jasno vidio među krošnjama, ali sam mogla prepoznati njegovu mršavu figuru.
„Toni, molim te, spusti pištolj.“ Šaptala sam. „Ne želiš da te netko vidi od stanara i zove
policiju?“
„Policija zna čime se bavimo. Što bi nam učinili?“
„Znam, ali ne plaši ljude barem.“
„Želim ih mrtve.“ Derao se. Na silu sam mu spustila ruku, za slučaj da nas netko ne vidi kroz
prozor.
„Želiš li im dati razlog da nas ubiju?“
„Nikad nije bilo razloga. Ne bi nikome naudili da samo otiđu.“
„Ali neće. dobro znaš da neće.“
„Ne bi bilo problema ni da su Kristinu ostavili živu.“
111
„Kako znaš da su oni?“
„Jer ih nije briga. Samo bi se domogli naše krvi.“
Srce mi se još više stisnulo kad je Kozlak skočio s grane na tlo, ali Toni ga je samo pogledao i
nasmijao se. Nekad sam se pitala boji li se ovaj čovjek ičega. Kada je Kozlak napravio korak
bliže nama, Toni prebaci ruku prema meni i omota nas bijelom svjetlošću, da nas Kozlak ne
takne. K vragu. Radije bih da nas netko vidi s pištoljem u ruci nego da svijetlimo.
„Reci mi iskreno.“ Šapne. „Pročitaj mu misli i reci mi iskreno. Jesu li ubili Kristinu?“
Rekla sam ono što sam vidjela u Kozlakovoj glavi i bila sam sigurna u to. „Nisu. I ne znaju
tko je.“
„Da. Ali ima jedna caka. Silvija kontrolira misli i može bit' bilo đe. Čak i neđe blizu. Bit ćemo
sigurni jedino kad Silvija bude mrtva.“
112
Lucija
Bok Leteća stolice!
Šef mi je danas javio za razgovor za posao, pa ako si zainteresirana, rekao je da ga nazoveš
na onaj broj koji sam ti dao. Usput pogledaj ovaj link ispod.
To je bila Ivanova poruka koju mi je poslao na Netlog. Kad sam kliknula na link, vidjela sam
sliku nas u Fuega i Mariju sa zavrnutom haljinom do vrha struka dok joj vire tirkizne gaćice.
Zabila sam glavu u jastuk da cijela Mokošica ne čuje moje vrištanje od smijeha. Zatim sam
odmah poslala sliku Mariji, za svaki slučaj ako se ne sjeća izlaska.
Zazvala sam čovjeka za posao i dogovorila sam se za razgovor u četiri, zatim sam krenula
pisati životopis i molbu. Bila sam gotova do tri, a onda je počelo spremanje. Zavezala sam
kosu da izgledam uredno i ozbiljno, obukla sam maslinastu košulju, traper suknju i čizme za
razgovor. Razgovor je protekao mirno, nije bilo neugodnih ni kompliciranih pitanja, a nakon
što sam dobila posao, učlanila sam se u student servis.
Rad je bio osmosatni, jedan dan ujutro, jedan popodne, s jednim slobodnim danom u tjednu.
Dogovorili smo se da ću sutra raditi popodne, jer popodne radi i Ivan.
Nakon što sam došla kući Ivan mi je poslao poruku da dođem što prije do Gospinog polja na
igralištu. Nisam postavljala nikakva pitanja nego sam odjenula ono što inače nosim i uputila
se u Gospino polje. Ivan na igralištu nije bio sam. Trenirao je Zvonimira. Zapravo mu je
oduzimao loptu i bacao u koš.
„To nije fer.“ Viknula sam mu dok sam dolazila do klupe.
„Zašto? Treniram ga.“ Reče Ivan.
„Ne treniraš me. Mučiš me.“ Zadere se Zvonimir.
„Trebaš naučit' igrat' s protivnicima višim od sebe.“
„Pa neće nitko biti viši od njega pola metra.“ Dodam.
„Vidiš ga sad? Tko zna.“
Nekad je Ivan stvarno bio okrutan, čak i sa mnom i mojim malim sisama.
Igrali su se još nekoliko minuta, Zvonimir nije im'o šanse protiv Ivana. Nekad ga je Ivan znao
zgrabit' jednom rukom, a drugom bacit loptu u koš. Zvonimir je jedino dobio šansu kad mu je
spustio hlače do koljena, zgrabio loptu i pogodio koš.
„Dobro. Gotovo je.“ Rekao je Ivan. „Prekršio si jedan od glavnih pravila ispadaš.“
„Neka sam, ovaj trening je sranje.“ Zvonimir baci loptu od pod.
„Pa trenirali smo.“
„Da. Zatim si tražio igru i obećao i da ćeš od mene učiniti prvaka ako pristanem.“
Ivan je samo zlo osmjehnuo. Stvarno je pomalo zao prema djeci. Nadam se da prema meni
neće biti ovakav, barem ne uskoro.
„Bez obzira što si najniži, među najboljim si u momčadi. Ni ja nisam bio bolji tvojih godina, a
ni viši.“
113
„Tko kaže da ću ja biti visok?“
„Genetika. Sestra ti je visoka. Koliko ti je otac visok?“
„Ne znam. Saginje se kad prolazi kroz vrata.“
„Onda nemaš brige.“
Ivan obrati pažnju na mene. Obuče jaknu, a zatim me privuče k sebi i uhvati oko struka. K
vragu, nismo bili intimniji od ovoga.
„Unajmite si sobu.“ Doda Zvonimir.
„Ti briši. Tvoj je pos'o gotov.“
Zvonimir zgrabi ruksak i odmah pobjegne, k'o da bježi od sotone.
„Što je sad na redu?“ pitala sam. „Drpanje na igralištu?“
„Ako ti stavim ruku od majicu, bi li nastavila dalje?“
„Zar ti svaku žensku samo tako uhvatiš oko struka ili za dupe?“
„Ne. Samo nađem vrijeme kad se ne bune.“
„A što ako ti moja ruka poleti prema obrazu?“
„Onda bi to bila prava Lucija.“
Vidio je i sam da sam pristojnija prema njemu nego prema ostalim ljudima. Nisam ni sama
znala zašto, jer sam zaljubljena ili jer mi je spasio život pa smatram da mu ga sad dugujem.
Iskreno, i prema njegovom bratu sam pristojnija nego ostalima, ali on bi dobio šamarčinu da
me uhvati oko struka.
„Jesi li ti spreman za dalje?“ pitala sam.
„Spreman sam na što god ti želiš, samo ako ne uključuje lance i bičevanje.“
Prasnem u smijeh. „Nije ništa bolno.“
„Dobro, nadam se da ne sliniš i da ti zubi nisu preoštri.“
„Još nisam probala.“
„Onda je vrijeme, nakon mjesec dana.“
Zatvorila sam oči i ostalo prepustila njemu. Čak mi je morao dovoljno podignuti bradu, u tom
trenutku mi je stotinu misli prošlo kroz glavu; jesu li mi usne ispucale, je li već dovoljno
slinim, jesam li trebala progutati slinu, smrdi li mi iz usta, jesam li oprala zube, hoću li ga
ozlijediti. Paničarila sam kao da radim s pirotehnikom.
Kad je spojio usne s mojima, samo sam pratila ono što on radi. Držala sam jezik miran jer
nisam znala što mu odgovara, ali sam primijetila da mi usne drhte. Vjerojatno je primijetio i
on, pa se odmaknuo.
„Onda, što je lakše? Ovo ili kvantna fizika?“
Od neugode i topline koja mi je potekla u obraze, zakopala sam mu lice u rame. Nisam htjela
da me vidi ovakvu, crvenu poput tempere.
„Usput, je li lakša kvantna fizika ili odgovor na ovo pitanje?“
114
„Iskreno, lakše mi je ubit' vampira.“ Priznala sam.
Čula sam kako se smije, to je bio histeričan smijeh. Njihao me poput malog djeteta, kao da je
znao da mi se plakalo od neugode.
„Nema veze. Imat' ćemo dobru priču za naše unuke.“
„Sad si stvarno otiš'o predaleko.“
„Stvarno? To sam i Maji rek'o. Rasplakala se od sreće. Sviđalo joj se što mislim na našu
budućnost.“
„Maji?“ pogledam ga u oči.
„Mojoj bivšoj, pravom davežu.“
„Zašto te ostavila?“
„Draga moja, mene se ne ostavlja.“
„Strašiš me.“ Rečem i još više se zacrvenim.
„Bojiš se?“
„Da bojim se.“
„Slomljeno srce, da pogodim.“
Kimnula sam glavom. Iskreno, i ovaj odgovor je bio lagan, barem lakši od kvantne fizike.
Ivan zna da nikad nisam imala prijatelja, izgubila sam majku, oca, gledala sam sestru kako
ludi i na kraju sam sama završila na psihijatriji. Nije mi trebalo još da se zaljubim u nekoga
tko će mi slomiti srce.
Bio je mrkli mrak kad sam se vraćala kući, a ispred me je dočekala crna pantera, zapravo
Luiza. Odakle bi drugo došla crna pantera u Dubrovnik? Mi nemamo zoološki vrt, a sumnjam
da se netko bavi švercanjem divljih životinja.
„Što radiš tu?“ pitala sam ju. „Želiš da te netko vidi pa da zove policiju?“
„Lako bih im pobjegla?“
„Dobro, barem ne stvaraj opću paniku.“
„Trebam te. Hitno je. Karmela za ovo nije sposobna.“ Reče i pretvori se u konja. Uhvatim se
za glavu i umalo ju potegnem za rep. „Penji se.“ Reče i sagne se.
„Da jašeš preko Mokošice?“
„Bit će brzo, nitko neće primijetit.“
Popela sam joj se na leđa.
„Drži se čvrsto.“
Stisnula sam ju oko vrata i ona je pojurila tako brzo da sam samo vidjela obrise, a ne okoliš.
Nisam ni znala da se mjenjolici ovako brzo kreću. Zaustavila se kraj rijeke Omble, tamo gdje
sam znala ubijati vampire. Malo dalje od nas je stajalo neko svijetlo, bijelo svjetlo, u njemu
115
jedan mladić, a oko njega četvorica pokušala prodrijeti do mladića. Po brzini kretnje sam
shvatila da su to pijavice.
Jedan me namirisao i okrenuo se prema meni. Obojici sam oduzela sva osjetila, ugušila ih,
spalila, a zatim upucala. Opkolila sam sebe i Luizu štitom, stavila na rukav preko nosa i usta i
dotrčala do mladića. Po plavim kovrčama sam prepoznala ga – Toni. Čekala sam vjetar
raznese dim ga da mogu napasti.
„Kojeg ti vraga radiš?“ derala sam se, bez straha da nas drugi čuju. „Jesi li poludio?“
„Vjerojatno.“ Reče.
Vidjela sam pištolj u ruci, neiskorišten. „Što tu radiš? Zašto se dovodiš u opasnost? Zašto ih
nisi ubio.“
„Zato.“ Ustao je, jedva. Po iscrpljenosti nije mi trebalo puno da shvatim kako se neko vrijeme
borio, a na zemlji bilo tragova od još mrtvih vampira. Prepoznala sam ih dobrih osamnaest i
nisam znala da ih jedan nadareni toliko može ubiti.
„Što si radio tu?“ ublažila sam ton. „Misli na babu, misli na Ivana.“
„K'o da je njega briga za mene.“ Sarkastično se nasmije.
Nešto s njim nije bilo u redu. Vidjelo se da je bio slomljen, pa ga nisam više ništa ispitivala.
„Dođi.“ Uzela sam ga za ruku. „Idemo.“
Išao je za mnom poput poslušnog psića, a i poput pijanca. „Je li to mjenjolik kraj tebe.“ Pitao
je. „Previše je poslušan, slijedi te, a da mu se ni ne obraćaš.“
„Jest.“ Rečem. „Samo je tajnovita.“
„Ja sam pokuš'o bit' tajnovit, a sad si me otkrila. Slabić sam.“
„Nisi. Možeš više toga od mene.“
„Jesam. Nisam spasio sestru. Nisam spasio roditelje.“
„Jesi mene.“
„Ono četvero je još uvijek živo.“
„Znaš da ne možemo protiv njih.“
„Da. Sumnjičavi Marin je doš'o da vidi što radim. Kasnije se samo smij'o kad je vidio kako
sam jadan.“
Mislila sam da nam bar pomognu kad smo u nevolji, takav je bio dogovor. No čini se da oni
samo iskorištavaju situaciju, barem Marin. On je najgori od njih.
„Znaš, nemoj mislit' da je Ivan previše hladnokrvan.“
„Nije uopće.“ Rečem.
„Nemoj mislit' da me bez razloga mrzi.“
„Ne mrzi te uopće.“
„Mrzi, mrzi. Samo je dobar glumac.“
„Samo tebe ima.“
116
„Znaš, ja sam ubio Kristinu. Silio sam ju da nosi zlato. Jednom sam ju prebio zbog toga,
doslovno prebio. Sljedeći dan su je našli mrtvu, za zlatnim lančićem oko vrata. Vidiš li što
sam učinio?“
„Ja sam Karmelu dovela u smrtnu opasnost.“
„Ali je živa.“
„Jer je bilo nekoga da nas spasi.“
„Ti nisi znala što radiš.“
Nisam ni znala kako da ga raspoložim. Bio je potpuno slomljen, ispunjen krivnjom zbog
sestrine smrti. Nisam još skrivila ničiju smrt, pa ga nisam razumjela, niti sam znala kako da ga
utješim. Nisam se htjela naslađivati s njim, možda bih prije mjesec dana, ali ne sad.
„Jesi li vidio Marijinu sliku na internetu?“ preokrenula sam temu da ga nasmijem.
„Da. Nazvala me i napala. Sad ne znam jesmo li prekinuli ili nismo.“
K vragu Marija, moraš biti špica od skandala.
„Samo je ljuta. Proć' će ju.“
„Kako znaš?“
„Sad se druži s onima kojima se tukla.“
„Da. Lara. Što ona vidi u njoj? Što Vedran vidi u njoj?“
„Voli mršave, k'o i ti.“
„Možda on nađe nešto dobro u svakom čovjeku. Da sam barem ja takav.“
Kako ga nikako nisam mogla oraspoložiti, samo sam šutala dok ga nisam dovela do autobusne
stanice. Isprva sam mislila da je došao autom, ali sam se i tu prevarila.
„Siguran si da možeš dalje sam?“ pitala sam. „Ne izgledaš dobro.“
„Iscrpljen sam, nisam pijan.“
„Oprosti, ali ne izgledaš dobro s glavom.“
Nasmije se. „Dobro. Oraspoloži me.“ Reče. „Reci mi jednu lijepu stvar. Je li Ivan sretan s
tobom? Ako crknem, bi li mu bila dobra utjeha?“
„Ne govori to.“
„Odgovori mi!“ podigne glas.
„Danas smo se poljubili.“ Rečem. „I čak je spomenuo unuke.“
Nisam uopće očekivala da će ga ovo usrećiti. I sam je znao da se Ivan šali, prečesto se šali.
Spustila sam glavu jer bi mi potekla suza da sam ga još gledala. Sigurno nije želio moje
sažaljenje. Znam jer sam i ja mrzila kad me drugi žale.
Približio mi je glavu k prsima i zagrlio me poput malog djeteta. „Usreći Ivana.“ Reče. „Kad ja
već ne mogu.“
„Hoću.“ Rekla sam s obzirom da Ivan nije više toliko mali i zna sam sebe usrećiti.
117
„Nemoj mu slomit' srce. Ja već jesam, puno puta. Ti si mu jedina nada.“
118
Lucija
Ivanu nisam ništa govorila o Toniju i kako je slomljen, a ni on nikad nije razgovarao o njemu,
samo bi komentirao blesavi odnos njega i Marije, kako se stalno žali na nju, a tepa joj na
telefon. Nikad nije govorio o privatnim stvarima, a nisam ni ja. Nije ni bilo puno problema.
Karmela nije imala više problema u školi, ocjene su joj se poboljšale, a družila se sa
Zvonimirom i s nekoliko djece iz njegove ekipe.
Toni i ja nismo više tako osobno razgovarali. Čak ni Marija niti njegova baka nisu znali
koliko je slomljen. Jedino za proslavu Nove godine se napio i šapnuo mi kako želi biti bolji
samo zbog bake. Ona mu je bila jedina nada. Da je razumljiviji, poslala bih ga Vladimiru na
kratki razgovor.
Na Novu godinu, baka Vojnović, kako sam ju ja zvala, pozvala je mene i Mariju na večeru.
Jedva sam natjerala Mariju da zajedno kupimo kavu i bombonjeru jer sam ipak poštovala
Konavoski običaj o gostovanju i sreća da nije ovaj put obukla odrpane traperice.
„Stvarno ste prekrasne.“ Rekla je baka Vojnović čim nam je otvorila vrata. „Stavite kapute na
vješalice, a darove na mali stol. Hrana još nažalost nije gotova.“
„Da vam ja pomognem?“ ubacila se Marija. Od malena je kuhala ručak jer njihova mater ni to
nije mogla.
„Hvala ti, dijete. Baš mi trebaju još dvije ruke.“
„Gdje je Ivan?“ pitala sam jer sam u tinelu vidjela samo Tonija.
„Posprema sobu. Jedva sam ga natjerala.“
„Idi baba, ja i Lucija ćemo postavit' stol.“ Reče Toni.
Po njegovom pogledu sam znala da opet želi ozbiljan razgovor, to jest, držati mi prodike. Još
mi je bilo čudnije što nisam ništa čudno i opasno učinila barem zadnjih petnaest dana. Dobro,
zapalila sam trubicu trave na Novoj, ali on se napio k'o stoka i opet nas je Ivan vozio, bez
vozačke.
Čim su baka i Marija otišle u kuhinju pozvao me je prstom, a zatim je počeo otvarati vrata
balkona. K vragu, zašto mu ne mogu pročitat' misli? Čim sam izašla, udaljio me je rukom od
vrata i posjeo na klupicu.
„Je li te strah?“ pitao me je. „Ne izgleda da ti je ugodno.“
„I nije.“ Rekla sam. „Što opet mutiš?“
„Ništa. Vidim da ti opet radiš sranja.“
„Kakva sranja? Nisam ništa učinila barem mjesec dana, osim ako te neke gluposti ljute.“
„Pusti mjesec dana. Vratimo se barem mjesec i pol, dva unazad, kad smo vas već izvlačili iz
one jazbine.“
„Zar još to nisi prebolio? Bili smo sami sto puta, sad si naš'o razlog da me napadneš?“
„Ne, ne. Isti taj dan četvero djece je nestalo i nitko im ne zna traga više.“
K vragu. Ne sad ta djeca. Mislila sam da sam gotova s ta četiri derišta koja su mi umalo ubila
sestru. Čak sam to riješila i s policijom. Zar moram i s njim?
119
„Da, iz Karmelinog razreda su.“ Rečem. „Zapravo su izbačeni dan prije nestanka.“
„Ne zanima me odakle su. Zanima me tvoja sestra.“
K vragu, zna. Idiot je opet našao razlog da me podjebava.
„Ostavi Karmelu na miru.“ Rekla sam. „Imala je svoj razlog.“
„Razlog? Znam da je bila maltretirana, ali koji je bio razlog da spali četvero djece?“
„Izgubila je kontrolu.“ Rekla sam. „Još je mala, normalno je da se to dogodi.“
„Da, zato ti navodno imaš epilepsiju.“
„Začepi!“ Naglo ustanem. „Bila je maltretirana svakog dana, dovoljno se dugo kontrolirala?“
„Zar nije posao starije sestre da pazi na mlađu kad nema mame i tate? Zar nije tvoj posao bio
da provjeravaš nosi li zlato i izbjegava li stresne situacije? To bi joj dobro došlo i za psihičko
zdravlje.“
„Kakvo zlato, kakvo zdravlje? Djeca su je odvukla u pustoš, zavezala joj konop oko vrata i
gušila ju. Da je imala zlato završila bi poput, znaš već koga.“
Toni naglo ustane i digne ruku prema meni, a zatim se suzdrži i polako ju spusti. „Ne. Ja ne
tučem žene.“ Stavi ruke u džep. „I ne koristim nečiju tragičnu situaciju da bi mu tako
odbrusio. Nisam toliko smeće.“
„Nego ideš u policiju i raspitaš se o meni od A do Ž da me jebeš u mozak.“
„Nisam bio u policiji.“
„Nego odakle ti to?“
Okrene glavu prema brdu. „Kad vide da nam ništa ne fali i usput nas boli kita za njih, nalaze
način da nam zagorčaju život. Barem jedan od njih.“
„Marin?“
„Da. On.“
Stisnem zube i šake toliko snažno da sam skoro noktima probila meso. Ne, nema šanse da ovo
trpim. Naglo se okrenem, preskočim ogradu i skočim. Pritom smanjim gravitaciju da se ne
ozlijedim.
„Kud ćeš ti?“ pita me Toni.
„Idem im održat' bukvicu.“
„Jesi li luda? Policija će te vratit' u komadima do kraja dana, to ti garantiram.“
„Nego što, da mi zagorčavaju život iako se ne prtim u njih? Da to trpim? Što ako ovako počnu
s Karmelom, Ivanom ili Marijom?“
„Stvarno je tebi draži ponos od života?“
„Draže mi je umrijet' s dostojanstvom, nego živjet' s poniženjem.“
Toni se nasmije. „Ti si stvarno luda.“
„Onda, puštaš me? Reci ostalima da se vraćam brzo, pa što bude neka bude.“
120
„Nema šanse da te pustim samu. Kad me već brat mrzi, neka barem održim njegovu ludu curu
na životu. Da bar pokušam.“
Zakolutam očima. On poput malog djeteta misli da ga brat još uvijek mrzi. „Dobro, idi. Ali ja
nisam odgovorna za tvoj život.“
„Nemaš ništa zlatno na sebi?“
Podignem mislima kamenčić s tla pa rečem: „Ne.“
„Dobro. Vodim te s motorom, da Ivanu ostavim sigurniji prijevoz nakon svoje smrti. Nadam
se da uz sebe imaš pištolj i nož.“
„Imam.“
Doveo me je motorom na Bosanku, dokle je mogao, a kasnije smo nastavili pješke. „Marine!“
derala sam se. „Izlazi iz te jazbine ubit ću te, tako mi mrtve matere, moje i tvoje.“
„To je jako pametno.“ Reče Toni.
„Začepi. MARINE!“
Dočekali su nas on i Antun. Kako je bilo oblačno, mogli su bez problema stajati vani.
„Nažalost smo dočekali taj dan.“ Nasmije se Marin. „Unatoč svemu, postaješ glupa poput
matere, ćaće i poput djeda.“
„Ne spominji ih.“ Krenem na njega, a Toni me povuče.
„Imaš sreće što si još živa. Otkad si mi spomenula mrtvu majku, strpljenje mi visi o koncu.“
„O jadničak.“ Tepala sam mu. „Nema veze što si mi život uništio.“ Zaderem se.
„Što je sad bilo? Došli su ti oni dani pa ih ispucavaš na meni?“
„Zašto nas ne pustite više na miru? Mi se u vas ne prtimo, a vi i dalje nastavljate.“
„Otkad se ja u vas trpim?“
„Rečeš moju tajnu onomu za koga znaš da bi mi očit'o bukvicu, a da ne spominjem da si me
nap'o na Božićnu večer bez razloga ili si ti im'o one dane?“
Zapravo je htio moju krv jer ga je na Božićno jutro jedan vampir skoro ubio.
„Draga moja, puštam te na miru. Samo otiđi i ostat ćeš živa.“
„A ti me nećeš pustit' na miru.“
Naravno da neće, i to sam mu pročitala u glavi.
„Što me ti gledaš?“ pitala sam Antuna. „Misliš da bih bila blaža prema tebi jer si dijete. Nisi
uopće ni dijete, nego odvratna krvopija.“
„Trebala bi biti pristojnija prema dundu.“
Prvi put ovog dana sam zanijemila, zapravo sam se potpuno izgubila. Pogledala sam u
Antuna, pa u Tonija, koji je slegnuo ramenima. „I sama si znala da ti je nešto u rodu.“
„Tvoj glupi đedo.“ Počne Marin. Pogledam ga bijesnim pogledom i stisnem kaput na mjestu
gdje sam držala pištolj. „Ne samo da je spalio čovjeka pred cijelim selom, nego mu je silnov'o
i ženu. Žena je skrivala svoju trudnoću,, a kad je rodila, dala je dijete Stjepanovim roditeljima,
121
koji su bili vrlo velikodušni. Nakon toga je nestala, dok ju nisu našli obješenu u šumi. a to
dijete je bilo…“ pokaže rukom na Antuna. „Taram.“
„Prokletniče mali!“ poletim prema njemu, ali me Toni zgrabi. „Ubili su ti sestru.“ Otimala
sam se. „Ubili su ti sestru i ti si to dopustio? Kako možeš? Ona ti je obitelj.“
„Miruj više!“ Toni me bacio tako naglo da sam se otkotrljala nekoliko puta po zemlji. Rado
bih mu ubacila tisuću psovki na lice, da mi misli nisu zalutale u Marinovu glavu. Rado bih ih
makla, ali nisam mogla.
Marin se nalazio točno na krošnji, točno poviše Marinine vikendice. Bila je dvije tisuće i šesta
godina, dan kad je moj otac ubijen. Kraj Marina je bila Silvija i gledala je kroz prozor moje
sobe. Bilo je pet ujutro i kontrolom misli me je natjerala da ustanem i pođem na plažu. Pola
sata kasnije je natjerala Karmelu i Marinu da otiđu u butigu kupit' hranu za doručak, a malo
kasnije Mateja da ustane i napucava loptu ispred kuće. Na kraju je natjerala mog oca da
ustane.
Kad se otac pojavio u dnevnom boravku, na prozoru je zatekao Marina. Odmah je uzeo pištolj
sa srebrenim metcima. Nisam ni znala da ga je imao.
Marin se nasmijao, brzinom munje mu izbio pištolj iz ruke, zgrabio ga za vrat i pritisnuo uza
zid. „Gotovo je Nikola.“ Rekao je. „Pogazio si riječ sto puta, dali smo ti sto prilika. Nema
šanse da te curice ubijemo zbog tvoje lude glave.“
Otac se nasmije. „Kad dozna što si učinio, gotov si, vjeruj mi.“
„Upozoravali smo te otkad ti je žena ostala trudna. Starija ti je kćer već punoljetna, a ti ne
odustaješ.“
„K vragu, nije punoljetna.“
„Punoljetna za nas.“
„Misliš da ima šesnaest? Nema još šesnaest.“
„Ne laži!“ Marin ga baci na pod i stane mu nogom drobiti kosti. Otac je glasno zapomagao, a
Marin je uživao drobeći njegovo toplo krhko tijelo.
„Nikola.“ Matej se pojavio na vratima tinela i Marin se đavolji osmjehnuo. „Tko je to,
Nikola?“
„Zaboga, Matej bježi…“
Moj otac nije ni dovršio rečenicu, a Marin je dječaka zgrabio, zabio zube u njegov tanak vrat,
ispio mu krv u sekundi, otkinuo mu vrat s mesa i pustio njegovo mlitavo tijelo da padne na
pod. Došetao je od mog oca, žvačući meso, a otac je puzao s jednom zdravom rukom.
„Gotov si.“ Govorio je. „Lucija je snažna, nemilosrdna. Nije slabašna poput moje žene ni
poput glupe Vojnovićke. Ubit će te jednog dana.“
Marin nagazi mom ocu na leđa i slomi mu kičmu. „Ni ne staješ ni kad krepavaš. Ako ti kćer
bude ovakva u njenim posljednjim trenutcima, silovat ću je prije nego što joj vrat iščupam s
ramena.“
Zgrabio je mog oca za kosu, zario mu zube u vrat i ispio mu krv.
122
„Lucija! Lucija!“ Toni me je vratio u stvarnost, tresući me za ramena. Nekako sam ga uspjela
pogledati u oči. Prvi put vidim zelene zabrinute oči. „Dobro si? Jesi li snažno udarila glavom?
Da zovem hitnu?“
Polako sam odmahnula glavom i tek sam onda shvatila da mi se suze slijevaju niz oči.
Toni mi pomogne ustati i približi mi glavu k prsima. „Oprosti. Nisam htio onako te bacit', k'o
da si… Krpena lutka. Ja sam ovaj put pretjer'o.“
„Ubili su mi oca.“ Zajecala sam.
„Znaš to već.“
„On i Silvija. Bili su tako okrutni. I prema Mateju.“
„Znam dušo. I prema mojima su bili okrutni, okrutni su prema svima koji im se ne sviđaju.“
„Vodi me odavde. Želim doma.“
Bez pogovora me je počeo voditi prema motoru. Nisam osjećala noge, a jedva sam ih micala.
Nisam osjećala ništa od ramena na niže, kao da sam se rastopila, a ni nisam mogla misliti
kako treba. Samo sam hodala kuda me Toni vodio i gledala u neodređene točke.
Zaustavila sam se na jednoj točki kad mi se učinilo da mi se otac spušta niz drugo brdo i ide k
nama u susret. Tada su mi se noge zaledile.
„Što je bilo?“ pita Toni. „Je li ti slabo?“
„Tamo.“ Pokazala sam drhtavom rukom prema čovjeku. „Vidiš li?“
„Ono je samo Vedran.“ Reče. „Radi u štenari i sad se vraća s posla.“
Od srama sam spustila glavu. Mogla sam se sjetiti da je moj otac imao smeđu kosu, a ne crnu.
„Što tu radite?“ pita Vedran. „Lucija ne izgleda baš dobro.“
„Zalutala je. Vraćaju joj se pomalo simptomi.“
„Stvarno? Nije bila ovakva još od sprovoda.“
Mislila sam isprva da nitko iz osnovne nije bio na sprovodu mog oca. Ipak je Vedran bio, ali
nisam ga nikako primijetila. Vjerojatno jer sam cijelo vrijeme buljila u pod.
„Što ste uopće ovdje radili?“
„Nije sad važno. Bolje je da je odvedem sad doma.“
„Možda sam i ja lud, ali ođe sam vidio nekoliko puta ljude blijedih lica i životinje koje se vrlo
brzo kreću. Mislim da nije najsigurnije.“
„Znam. Nadam se da imaš prijevoz, mi imamo motor.“
„Imam autobus jedino.“
„Dobro. Barem nas doprati do motora. Lucija bi bila sretnija da si s nama nekoliko minuta.“
„Pa laska mi.“
A meni je još više neugodno kad me on gledao ovakvu.
123
Čim smo došli blizu motoru, čula sam šuškanje i vidjela kako se trava njiše, a nije puhao
vjetar. Odmah sam opasala štit oko nas, a Toni je izvadio pištolj.
„Toni, što radiš?“ pitao je Vedran. „Odakle ti to?“
„Da se zaštitim od ljudi blijedih lica. Upravo su bili u blizini.“
Čim sam jednog spazila u blizini, zapalila sam ga i pojačala plamen tako jako da je izgorio do
temelja za dvije sekunde. Zahvaljujući štitu, dim nije došao do nas. Toni je nekoliko njih
uspio okružiti bijelom svijetlošću, tako da su se za nekoliko sekundi osušili i isparili.
Kako sam se umorila, ispustila sam štit i počela pucati, zaustavljajući pijavice mislima.
Osjetila sam kako mi je netko iza leđa zario zube u vrat, pa sam od boli vrisnula i ispustila
pištolj, a kasnije je taj isti pao na mene i umalo mi je izbio zrak iz pluća. Vedran ga je
otkotrljao s mene i pomogao mi da ustanem. Vidjela sam mu moj pištolj u ruci. Spasio mi je
život.
„Nisam znao da su ovoliko opasni. Čudo što me nisu prije napali.“
Nažalost, došli su zbog nas. Vedran je za njih bio samo jedan običan čovjek.
„Vedrane, vrati joj pištolj.“ Vikne Toni dok je bliještio bijelom svjetlošću. „A ti Lucija ne
ispuštaj štit. Bježite s brda.“
„Toni?“ jauknula sam zabrinutim tonom. Ne želim ni ja biti jedna od njih koja će priopćiti
Ivanu tužnu vijest o bratu.
„Samo idite. Ja vam čuvam leđa.“
Trčala sam za Vedranom i pucala u kojeg sam mogla, s time da me je trčanje sve više
iscrpljivalo i jedva sam mogla držati štit, sve dok nisam pala na zemlju i izgubila svijest na
nekoliko minuta.
Kad sam otvorila oči, kraj mene je ležao Vedran. Oči su mu bile zatvorene, prsa mu se nisu
dizala i nije više imao rumenila u licu. Opipala sam mu kožu i bio je hladan.
„Vedrane.“ Tresla sam ga. „Vedrane probudi se, molim te, ne radi mi to.“
Počela sam se opirati kad me je netko povukao od njega. „Gotovo je.“ Govorio je Toni. „Ne
može se probudit'.“
„Može.“
„Ne može. Nema više ni kapi krvi u njemu.“
„Ne. Nije moguće, imala sam štit opasan.“
„Netko ga je zlatom probio.“
Ostala sam u šoku. Toliko sam nade polagala u svoj štit i sad tek vidim koliko je slab.
Ugledala sam onu četvoricu pijavica u blizini. Po odrpanoj odjeći i ozljedama sam zaključila
da su se borili, ali ne dovoljno da nam pomognu.
„Što oni rade tu?“ pitala sam drhtavim glasom. „Makni ih, ne želim ih.“ Od straha sam mu
zakopala lice u prsa.
„I to je zahvalnost.“ Čula sam Kozlakov glas. „Mi smo bili opkoljeni sa svih strana, bilo ih je
barem pedeset, vas je napalo petero i još niste uspjeli spasiti jednog običnog čovjeka.“
124
„Da naravno, stresna informacija prije borbe jako dobro pomaže, zar ne?“ doda Toni. „Zar ne
Marine?“
„Odlazite više!“ zadere se Kozlak.
„Odlazite vi. Mi čekamo hitnu.“ Nisam ni znala kad su otišli, niti sam čula kako odlaze.
Jedino, kad sam provirila licem, vidjela sam da ih više nema. Kleknula sam kraj Vedranovog
tijela i položila mu glavu u krilo.
„Kako da ovo rečemo Ivanu?“ pitala sam. „Ubit će nas. Mrzit će nas oboje.“
„Bolje da ti sve prepustimo policiji.“
„Ako bude ispitivao nas?“
„Sve prepusti meni. Ti si i tako sva izvan sebe.“
Do nas je dotrčao zlaćani vuk. Po brzini sam primijetila da je mjenjolik, ali zinula sam kad se
preobrazio – Vladimir. Nisam mu sad htjela postavljati sto pitanja, nego sam mu odmah
potrčala u zagrljaj. Nije me ni trebalo čuditi jer se nije previše iznenadio kad sam mu spalila
stol.
„Jeste li svi dobro?“ pitao je.
„Vedran nije. I Lucija se čini prilično izgubljeno.“
„Održat ćemo jedan razgovor ako bude htjela.“
„Ne treba.“ Rekla sam. Sad me nikakav razgovor ne bi spasio.
Odveli su nas na hitnu da vide jesmo li se ozbiljno ozlijedili. Ja sam samo imala modricu na
sljepoočnici i ranicu na donjoj usni, dok su Toniju previli cijelu ruku do lakta. Prvi, koji su
došli po nas su bili Marija i Ivan. Čini se da je Ivan opet vozio bez vozačke.
„Kako ste se gore našli?“ pitao je Ivan. „Što je ovaj put bilo Toni?“
„Ništa. i da nas nije bilo, Vedran bi bio mrtav.“
„Ali zašto ste otišli gore? Nas dvoje smo vam bili na raspolaganju.“
„Osjetio sam opasnost na brdu, pa nisam htio riskirat vaše živote, ali Lucija me nije puštala
samog.“ Odmah sam Tonija u šoku pogledala. Zašto laže? Zar želi pokvariti odnos s bratom?
„Pa si riskirao njen život?“
„Sama je htjela. Ja sam joj rek'o da me ne slijedi.“
„Ti si budala. Baš si budala. Ne samo da si Kristinu ubio, nego i umalo Luciju. Što samo ti ne
bi uništio?“
„Poštedio sam te sranja. Nije bilo baš lijepo gore. Pitaj curu.“
Ivan je stisnuo zube i uhvatio se za glavu. Vidjela sam da bi rado skočio na njega, a i ja bih
rado skočila i rekla mu istinu, samo što od šoka nisam mogla progovoriti.
„Treba mi zraka.“ Reče i odmah izađe vani. Marija s dubokim razočaranjem pogleda Tonija,
pa krene za Ivanom.
„Zašto to radiš?“ pitala sam. „Govorio si da te mrzi. Želiš mu dati pravi razlog?“
125
Toni se nasmije i uzme me za ruku. „Ovako je bolje, vjeruj mi.“
„Nije ovako bolje, vidiš li kako je bijesan. Vidiš li kako te Marija pogledala? Želiš li izgubit'
curu?“
„Koliko znam, neće ona još daleko od mene.“
„Reć' ću mu sve.“ Otrgnem ruku iz njegove. „Reć' ću mu da sam ja krenula gore zbog svog
ponosa i da si mi pomogao, da nismo spasili Vedrana i kad sam te našla na rijeci.
Toni slegne ramenima. „Zamrzit će te više nego mene. Neće s tobom progovoriti ni riječi više
u životu.“
„Nisi fer.“
„Ja se znam snaći, ti nisi neki tip koji se lako snalazi, osim toga, već si saznala koji ti je djed
gad, vidjela si pravo ubojstvo oca i izgubila si prijatelja, sve u jedan dan. Bojim se, da te još
Ivan napusti, a s time i Marija, da bi se vratila na psihijatriju.“
„Ne bih, dobro mi je.“
„Vjeruj mi, ne izgledaš nimalo dobro. Još drhtiš, izgledaš k'o da tek učiš disati, k'o da si tek
sletjela na Zemlju.“
Spustila sam glavu jer je bio u pravu. Znala sam da izgledam totalno izgubljeno iako sebe
nisam vidjela. Suze mi se nisu prestale slijevati cijelo vrijeme.
„Vidim Marinin auto.“ Ustane i pruži mi ruku. „Vrijeme je da pođem doma i odmoriš se.
Sutra ćemo razgovarat' ako želiš.“
Uzmem svojom drhtavom rukom njegovu i polako ustanem. Čim smo otvorili vrata, Ivan je
krenuo prema meni. „Molim te, udalji se od nje.“ Povuče me k sebi. „I udalji se od svih ljudi
kojim želiš dobro.“
„Zašto misliš da sam otišao sam na brdo?“
„Gubi se!“ zadere se. „Prije nego što te šakom spucam.“
Toni se nasmije, a zatim se udalji.
„Vidiš koji je sad on kreten?“ reče Ivan. „Zašto uopće polažeš nade u njega? Jer mi je brat?“
„Jer nije on kriv.“
„Znam da ga nije ubio, ali je riskirao tvoj život. Možda me ovo prođe i oprostim mu, k'o i
svaki put, ali on nikad ne preuzme odgovornost, nikad ne osjeća krivnju.“
„Dobro.“ Kimnem glavom. „Razumijem.“ Naslonim mu glavu na rame jer sam bila previše
iscrpljena.
Ostatak dana sam provela ležeći na krevetu i razmišljala o Antunu, o mom glupom đedu o
Vedranu i čak mi je palo da me u ovom trenutku promatra. Nikad nisam previše razmišljala o
životu nakon smrti. Karmeli sam uvijek govorila da je smrt kraj, da nema ni raja ni pakla ni
reinkarnacije, a nisam ni sama znala jesam li u to vjerovala.
Moja draga sestrica je banula na vrata, stavila tanjur s nečim na komonćin i skočila na krevet
do mene. „Imaš dvanaest palačinki pored glave, još s nutelom.“ Okrenula sam se prema
prozoru da ju ne gledam. „Sama sam ih pravila. Nisu zagorjele niti su previše debele.“
126
„Nisam gladna uopće.“
Osjetila sam da je Karmela legla do mene. „Toni je rekao da budemo pažljivi prema tebi.
Mogla ponovo završit' u bolnici.“
„Toni je debil.“
„Istina. Čak ni Zvonimir ne bi ono napravio. Ustvari, ne znam.“
„Vjeruj mi, ne bi.“ Ne bi nametnuo nekome grižnju savjesti.
„Je li ti Vedran bio prijatelj? Još se sjećam kad si mu zgnječila kanarinca.“
I ja se sjećam. Vedran je imao malog kanarinca kojeg je pokušao naučiti letjeti, ali je
kanarinac pao na pod. Karmela i ja smo ga našle kako stoji ukipljen pred kanarincem. Ispričao
nam je što se dogodilo, a ja sam mu za despet uzela kamen, zgnječila kanarinca i rekla: „Sad
je u raju.“ Ne znam jesam li ikad veće batine od tate dobila nego tad. Koža mi je čak krvarila.
„Jest. Bio mi je prijatelj.“ Rekla sam. „Čak je spasio mene, a ja nisam njega.“
Na sprovod sam opet obukla onu crnu haljinu koju sam nosila na očev sprovod. Još je tužnije
bilo što mu je na sprovodu bila samo majka. Pokopala je svoje drugo dijete, a otac mu se opet
nije pojavio. Ivan je bio blijed poput kipa, a Lara je bila neutješna.
Nakon sprovoda nismo puno razgovarali o Vedranu, ali nismo ga ni zaboravili.
Tonija nisam puno viđala, a kad bih ga vidjela, ne bi bio s Ivanom, niti bi sa mnom puno
razgovarao, samo bi mi mignuo. Marija je bila ljuta nekoliko dana na njega, ali mu je
oprostila i sve se vratilo na staro, ali Ivan nije. Htjela sam mu reći što se zapravo dogodilo, ali
nikad nisam mogla naći vremena. Uvijek smo bili među drugim ljudima.
Jednog dana na poslu cendrao je oko Tonija, kako je i dalje neodgovoran i kako nema šanse
da se s njim razgovara. „Meni on i dalje naređuje da pospremim sobu, da stišam glazbu, da
očistim kuhinju, da počnem kuhat' ručak kad više baba ne može, a opet je neodgovoran. Ne
osjeća nikakvu krivnju, nije se ispričao, samo se smije.“
„Nije on kriv.“ Rečem i umalo mu bacim kokice u lice koliko sam bila nervozna.
„Zašto to stalno govoriš?“
„Ja sam prva krenula gore, a on za mnom, razumiješ?“
„Ti si htjela u borbu sama?“
„Ma kakva borba? Željela sam održat' lekciju onoj četvorici koja mi se petlja u život.“
„Četvorici? I jesi li uspjela?“
„Ne. Umalo sam skrenula glavom zbog njih.“
„I zašto lekciju?“
„Jer su rekli Toniju o meni nešto što mu nije pasalo pa me napao.“
„Stvarno? Što to?“
„Da znaš, ubio bi me.“
127
„Znam puno toga o tebi i nije mi zasmetalo.“
„Vjeruj mi, ubio bi me.“
„Zašto?“
„Sjećaš se ono četvero djece što su nestali kad ste nas spasili?“ Kimne glavom. „Nisu su ih
oni ubili.“
„Čekaj, ubili? Mrtvi su?“
„Da. Karmela ih je ubila.“
Ivanu se lice zazelenilo. Umalo sam mu dala vode iz štanda, koju bi kasnije morao pokriti
novcem, ili ja. „Jesi li dobro?“ pitala sam gledajući njegov kiseli pogled.
„Karmela? Kako? Zašto?“
„Odvukli su je u onu pustoš đe je kasnije nađen pepeo. Vezali su joj konop oko vrata i gušili
ju, a ona izgubila kontrolu i… zapalila ih.“ Stišam ton.
„Dobro. Barem se spasila. Ne navijam za njihovu smrt, ali barem se spasila sirotica. Čekaj,
zašto je to Toniju smetalo?“
„Jer nije nosila zlato.“
Ivan se nasmije. „Tipičan Toni. i još izmisli to sranje, ako je to njegovo maslo.“
„Jest.“ Rečem. „Rekao je da bi me mrzio kad bih ti rekla istinu.“
„To je učinio samo da ti nabije grižnju savjesti. Zato se i smij'o cijelo vrijeme.“
„Ali zašto?“
„Hej dovela si ga u smrtnu opasnost zbog gluposti, jesi li toga svjesna? On ti je vrlo
osvetoljubljiv.“
„Jesam. Čini se da je fer.“
„Nije uopće fer, ne znam što si zapravo planirala, ali nije fer.“
„Planirala sam im pljunut' u facu, ali su mi vratili.“
„Dobro, barem nisi učinila glupost k'o i tvoji roditelji. A što ćeš, moglo je i biti gore.“
Moglo je. Nažalost i bilo je.
128
Lucija
Mislila sam da ih više nikad neću vidjeti, više nikad, osim neke važne borbe. Očito sam se
prevarila. Dovoljno je što sam saznala da mi je jedan od tih gnjida u rodu i kako mi je umro
otac. Trebalo mi je skoro mjesec dana da prebrodim onaj dan na Srđu. Jedno vrijeme sam
imala noćne more svaku noć, izgubila sam interese za hobije, a neko vrijeme nisam imala ni
apetita. Marina me je odvela Vladimiru, ali on je rekao da su to samo simptomi žalovanja.
Imao je i pravo, brzo su se povukli.
To je bilo vrijeme kad je prošao Uskrs, Karmela je već navršila trinaestu, Toni i Marija su se
puknuli, a Lara je već našla novog dečka. Bila je noć, deset navečer, Marina je spavala jer se
rano dizala za posao, a Karmela je bila u mene u sobi. Obje smo ležale na krevetu dok sam joj
pomagala oko lektire, nažalost, prozor je bio otvoren.
Tko se pojavio na prozoru? Kozlak. Ovaj put ne onog strogog lica, nego uplašenog. Nije me
bilo briga za njegovu reakciju, nego sam odmah zgrabila pištolja ispod kušina i uperila ga u
njega, a Karmela je bila spremna baciti nož u njega, moj nož.
„Trebamo vas.“ Rekao je. „Sprema se velika borba. Idu svi, doslovno svi.“
„Svi?“ napravila sam grimasu. „Čak Ivan i Toni?“
„Ivan, Toni, Marija, Zvonimir, Vladimir, Mato, onaj crni mjenjolik koji se mota oko tvoje
kuće i još mnogi sposobni za borbu.“
„Zašto da vam vjerujemo? Uništili ste nam živote, iskoristili ste naše povjerenje i još nam
dodatno uništili živote.“
„Obvezali smo se da ćemo zajedno braniti Dubrovnik. To smo se davno obvezali s Ivanom i
Tonijem.“
„Zašto djecu vodite u borbu?“
„Jer je nužno. Ako je jedan odsutan, to već znači mnogo.“
„Kako da vam vjerujem?“
„Otiđi gore i bori se. Ostaneš li, imat ćeš bezbroj života na svojoj duši.“
Nisam bila sigurna. Mogli su mutiti, a mogla je biti istina. Još nisam bila u situaciji kad sam
spašavala cijeli grad, tridesetak tisuća ljudi, koliko ih već živi u Dubrovniku. „Dobro.“
Kimnula sam. „Pokušate li nešto smiješno, spržit ću vas poput ražnjića.“
„U redu, obucite se.“
Obje smo imale kratke rukave i duge trenirke. Ja sam svoju kosu vezala u rep, a Karmeli je
već bila vezana. Obje smo nataknule serum na vrat da nam se ne osjeti miris, obule smo
tenisice i uzele oružje, sve za manje od minute. Kozlak je zgrabio Karmelu pod ruku, a mene
je prebacio na leđa. Za nekoliko sekundi nas je odveo na brdo. Nalazili smo se dosta dalje od
Srđa, a nije bilo ni kuće u blizini, samo Antun.
„Gdje su ostali?“ pitala sam. „Ne vidim nikoga.“
„S ostalim vampirima. Svaki vampir uzme po jednu vješticu.“ Reče Kozlak.
„Da Karmelu ostavim samu s njim?“
„Ujak ti je.“
129
„Ali ipak bi mi naudio. Pogotovo ako mu zapovjediš.“
„Važniji mu je koven, kao što su tebi važniji tvoji ljudi.“
Nisam htjela više pričati nego sam čekala napad. Čulo se podrhtavanje zemlje, pa sam znala
da ih dolazi krdo. Postavila sam štit prije nego što sam ih vidjela, one u daljini sam samo
pržila, druge sam zaustavljala mislima, ili bih ih probola šiljcima iz Zemlje, oduzela bih im
osjetila, a zatim spalila. Tresla sam Zemlju, gušila ih, činila sam sve što sam mogla. Kad sam
osjetila da gubim energiju, sagnula sam se, dotakla bilje, i kontrolom energije sam premjestila
energiju iz tla u svoje tijelo, tako svaki put kad bih se umorila. Kad sam bila previše umorna
za štit, pucala sam, a štitila sam se vatrom. Nisam nikome dala da mi se približi dalje od pola
metra.
Ne znam koliko je sve ovo trajalo, ali se činilo kao vječnost. Kad sam primijetila da ih više
nema, jednostavno su mi noge popustile. Pala bih na leđa da me Kozlak nije uhvatio.
Hladnoća njegovih ruku sad mi je pomalo godila, jer sam bila oznojena. Bar mi je smirila
cirkulaciju krvi.
„Vjeruješ li mi sad?“ pitao je.
„Malo.“ Rečem. „Ako su svi živi. Ako mi je sestra mrtva…“
„Daj ne govori gluposti. Rekao sam Antunu da stavi njen život ispred svog.“
„A što ako nije?“
„Požalit će što se rodio. I to od moje ruke.“
U daljini sam ubrzo čula Karmelu kako trči prema meni, a kad mi je zalijepila ruke oko
struka, uperila je pištolj u Antuna. „On još grize.“ Vikne. „Ugriz'o me za leđa.“
„Slomila je kičmu.“ Reče on. „Da nisam ništa učinio, ostala bi invalid.“
„Ne želim tvoju mliječ!“ Karmela vikne o otkoči pištolj, a ja joj ga uzmem prije što učini
glupost.
Na drugoj strani smo vidjeli dvoje plavih ljudi kako vuču za sobom plavušu s rukama
prebačenim preko ramena. Prvo sam mislila da je ta plavuša Marija, ali je to bila Silvija.
Marija ju je vukla, zajedno s Tonijem, a Kozlak je odmah dotrčao tamo, uzeo ju u naručje i
položio na pod. „Sofija?“ dva puta je pljusnuo po licu, dok nije otvorila oči.
„Spasili su me, znaš?“ rekla je. „Nisam im ni kontrolirala misli, sami su me spasili.“
„Marija me nagovorila.“ Promrmlja Toni poput malog djeteta. U Silvijinoj glavi sam vidjela
da laže. Spasio ju je da ne naude Ivanu. „Kad si već dao Ivana i Zvonimira prokletom Marinu,
ne očekujem ništa osim nevolje.“
„Zapovjedio sam svima, tko god vam naudi protiv moje volje, sam ću im vratiti.“
„Sam?“ začudila sam se.
„Jednom sam u borbi sam samcat sredio šest vampira, mogu sam protiv troje.“
Da. Snaga među vampirima ne varira kao snaga među ljudima. Neki vampiri mogu jedva
podići auto, drugi s jednom rukom mogu podići tanker. Ovi četvero spadaju u drugu skupinu.
Zapravo, Ivan mi je pričao da je Marin jednim udarcem noge srušio cijelu zgradu. Nije
izazvao opću paniku jer su i tako planirali srušiti zgradu.
130
Htjela sam upitati Antuna da mene i Karmelu odvede što prije doma, jer mi je ipak ujak, pa
sam imala u njega sad najviše povjerenja, no kad sam ga pogledala, vidjela sam mu šokiranu
facu Gledao je iza mene, ne znam u što. Okrenula sam se sama i vidjela sam u daljini mršavog
mladića kako šepa, malo iza njega je išao jedan krupniji. Zaključila sam da su to Marin i Ivan,
jer su u daljini izgledali samo kao sjene, ali gdje je bio Zvonimir?
Antun i Kozlak su im odmah potrčali u pomoć, zatim i Silvija, jer se brzo oporavila. Mi ostali
nismo bili dovoljno odmorni da trčimo, pa samo hodali ubrzanim korakom. Dok smo tamo
došli Mariju je uhvatila snaga, vrisnula je i potrčala k Ivanu. I ja sam potrčala što sam brže
mogla, ali nije bilo baš tako brzo. Dok sam tamo došla, usporavala sam da se mogu održati na
nogama. Marija je vrištala i plakala nad Zvonimirovim tijelom. Ivan i Zvonimir su ležali na
Zemlji krvavih trupova, a Ivanu je još krv skakala iz bedre kao iz fontane.
„Ivane?“ Toni ga uzme i prodrma. „Ivane? K vragu, još diše, slabo diše.“
Kozlak otpara rukav s majice i podveže mu ranu na nozi da ne iskrvari. Zavrnuo mu je majicu
i tražio mu je ranu, ali ju nije mogao naći.
Čučnula sam kraj Marije, koja je njihala malog brata u naručju. Nije plakala niti je drhtala.
Bila je opuštena. „Budi tiho.“ Rekla mi je. „Probudit ćeš ga.“ Tako sam i ja mislila. Mislila
sam da su oboje samo iscrpljeni ili izgubili malo više krvi, ali nije bilo tako. Opipala sam mu
puls i nije ga bilo, a ruka mu je bila previše hladna za živo stvorenje. Htjela sam mu vidjeti da
li mu se prsa dižu, ali jedino što sam vidjela je bila duboka rupa na području srca, odakle je
tekla modra krv.
„Spava.“ Rekla sam. Nisam htjela uznemiriti Mariju. „Neka spava.“
„Htio je ubiti barem jednu pijavicu, imao je žarku želju za tim. Vidjet ćeš, opet će biti onaj
stari kad nam bude prepričavao.“ Kimnula sam glavom. „Zašto si teku suze? Jesi li
ozlijeđena?“ pitala je poput izgubljene osobe.
„Zbog olakšanja.“ Rečem.
Toni je stavio ruku na Zvonimirov vrat pa me prijekorno pogledao, a ja sam samo odmahnula
glavom, kao da komuniciramo mislima. Doći će ona brzo k sebi a tada će biti najgore.
Vjerojatno će to biti sutra ujutro kad bude potpuno sama, bez ičije podrške.
Skrenula sam pogled na Karmelu. Gledala je Zvonimirovo tijelo praznim pogledom i
bezizražajnim izrazom lica, kao i Marija. Ne znam čija je tupost bila bolnija ili koga je bilo
bolnije gledati, malog dječaka iz čijih se grudi cijedi rubinska krv, ili njih dvije.
„Što si ti činio?“ napadne Kozlak Marina. „Što sam ti rekao? Zar si toliko nesposoban?“
„Jesmo li ih doveli da ih štitimo ili da se bore?“ uzvrati Marin. „Nije jednina žrtva na našoj
strani.“
Istina, iznad mene i Kozlaka je kružio mjenjolik u obliku orla i kopao pijavicama oči.
Nažalost, jedan od pijavica ga je uhitio i zgnječio šakama poput paštete.
„Rekao sam ti da na prvo mjesto staviš život djeteta.“
„Tiho.“ Reče Marija. „Probudit ćete ga. Ako se probudi, boljet će ga.“
Pijavice su bez pogovora otišle i bilo mi je draže, ali nisam imala snage za svađu s njima, niti
sam imala snage da ih mrzim, prezirem, želim im smrt, vrištim, sve što bih inače radila sad
nisam mogla. Marija je samo njihala i ljubila njegovo tjelešce, a nitko joj nije smetao.
131
Ubrzo je došla hitna, dva kola. Ivana su podigli na ležaj i stavili mu masku za disanje, a zatim
unijeli u kola. „Idem ja s Ivanom.“ Reče mi Toni. „Budi uz Mariju dok se ne vratim.“
Samo sam kimnula glavom dok je on uletio u kola i vrata su se zatvorila. „Pusti ih da mu
pomognu.“ Rekla sam Mariji da pusti Zvonimirovo tijelo. Tjelešce su stavili u crnu vreću i
počeli su je zakopčavati.
„Ne.“ Zaustavila ih je Marija. „Što radite? Ugušit će se.“ Mladi je liječnik starijeg pogledao, a
ovaj je kimnuo. Ostavili su Zvonimiru da viri lice, a radije bih da nisu. Kad je Marija sjela u
kola, otvorila je vreću da uzme Zvonimirovu ruku. Pjevala mu je uspavanku, onu koju je i
meni mama znala pjevati, pa sam ju nakon njene smrti mrzila slušati. Glas joj je bio tih i
mekan, poput tihe flaute.
Tiha pjesmo, išarana
paunovim sjajnim krilom,
paučinom izatkana,
opšivena žutom svilom,
tiša nego voda plava,
uspavaj mi malog mrava!
On je danas, pjesmo vita,
kotrljao zrnce žita.
„Lucija?“ pitala me. „Bi li mu ti pjevala?“ pitala me. „Da zna da smo svi uz njega?“
„Ne.“ Rekla sam i odmah sam okrenula glavu. Lice mu je bilo blijedo, mrtvački blijedo, na
usnama mu je bila zgrušana krv, a kapci i podočnjaci natečeni od plača. Još je gore bilo
gledati Mariju koja je izgledala poput senilne osobe.
„Zašto? A ti Karmela?“ Karmela odmahne glavom. „Zašto mu to činite? Lucija, ti si ga do
ovoga dovela, to si sve ovo započela, zašto mu ne otpjevaš pjesmu?“
„Jer ne znam riječi.“ Slažem.
„Neka ti bude.“ Reče. „Zapamtit će ti on ovo. Ja ću ti ovo zapamtiti.“ Pa nastavi s pjevanjem.
Mala pjesmo, ispunjena
slavujevim toplim dahom,
na usnama zatvorena,
obasuta cvjetnim prahom,
zažubori poput vrela,
nek´ umorna zaspi pčela.
Ona je sred cvjetne paše
sakupljala med u čaše.
„Ovu sam mu pjesmu pjevala kad bi bio nemiran.“ Reče. „Pjevala sam mu prije pet godina,
kad mu je stari slomio obje noge, svaki put kad bi vidio modricu na mom licu ili kad bi čuo iz
sobe kako mama vrišti ili plače. Ako mu to ne bih otpjevala, imao bi noćne more.“ Reče pa
nastavi.
Laka pjesmo , uhvaćena
na plamenu plavog svoda,
tračkom sunca pozlaćena,
od srninog meka hoda,
132
kao dašak vjetra laka,
uspavaj mi mog dječaka.
On je danas, kao lane,
pretrčao tri poljane.
Nakon što je završila pjesmu, poljubila mu je blijedu ruku, vratila ju u vreću, a zatim ga
poljubila u čelo. „Vidimo se uskoro.“ Reče, gladeći mu kosu. „Kad se probudiš ispričat ćeš mi
sve. Vjeruj mi, požalit će onaj tko ti je naudio. Itekako će požaliti.“
Rado bih si isključila sluh, iskopala oči da mogu, njena pjesma, njene riječi, njen glas, sve me
je ovo probadalo poput noža u srce. Lako da je Zvonimir bio tu, on nije bio tu, tu je bila
njegova ljuštura koju je koristio da bi živio život na ovoj Zemlji, na ovom okrutnom planetu i
završio je još okrutnije.
Laknulo mi je kad sam napokon izašla iz kola, barem malo. Više mi nije bio pred nosom
rezultat moje nepromišljenosti, moje gluposti koju sam morala učiniti, jer sam ja znala što je
najbolje. Zbog mene umro je brat moje najbolje prijateljice i najbolji prijatelj moje sestre.
Kad su tijelo uvodili u sobu gdje su ga trebali očistiti, istražiti i pripremiti za pokop, Marija je
uletjela za njima, ali ju je jedan od patologa zgrabio. Držala se nogama i rukama za dvokrilna
vrata i vrištala: „Pustite me, boji se. Samo mene ima. Treba me.“
„Pustite ju.“ Čula sam poznat glas. Ubrzo se pojavio Vladimir, u odrpanoj odjeći s nekoliko
modrica na tijelu. Znala sam da se borio, ali nisam znala da je došao za nama. Marija je
odmah uletjela u sobu, a Karmela je poletjela odmah Vladimiru u naručje. Očekivala sam da
će se rasplakati, ali nije. Nisam ni ja plakala, nisam mogla, a izjedalo me što nisam lila suze.
Rado bih sada vrištala od bijesa, ali nisam. Bila sam prazna i tupa, poput Marije, a i poput
Karmele.
„Zvonimir je mrtav.“ Reče Karmela.
„Znam.“ Rekao je. „Javili su mi.“
„Marija misli da spava. Pjevala mu je uspavanku.“
Vladimir nije ništa rekao, nego je prebacio pogled na mene, pogled razočaranja, onako kako
me je otac mnogo puta gledao, onako kako me je Marija danas nekoliko puta pogledala.
Odmah sam pobjegla u najbližu kupaonicu, zabila glavu u zahod i povratila. Kad sam sve
ispovraćala, naslonila sam se vrata i lupala šakama od njih.
„Zašto? Zašto?“ vrištala sam. Toliko sam stisnula šake da sam ovaj put stvarno noktima
probila kožu. Pogledala sam svoje drhtave ruke i vidjela krv. Nije bilo onoliko koliko je
Zvonimir izgubio. Ja sam trebala izgubiti onoliko krvi, trebali su me iscijediti, doslovno
iscijediti. Od očaja sam razmazala krv po licu i ostala tako nekoliko sekundi, buljeći u prazno.
Nakon nekoliko minuta sam došla k sebi i shvatila da me Marija treba, da me Karmela treba.
Iako sam im naudila trebaju me, dugujem im puno toga. Oprala sam ruke i krv s lica da me
Vladimir ne vidi ovakvu, inače bi me odmah poslao na psihijatriju, a to bi bila mala cijena
koju bih platila.
Vratila sam se u čekaonicu gdje je Vladimir sjedao, a Karmela spavala u njegovom krilu. Tko
zna koliko sam bila odsutna. Došla sam poput zombija do njega i sjela. Gledala sam ravno jer
sam se sramila ga pogledati u oči.
„Marija je još unutra?“ pitala sam. „Još se nada?“
133
„U zabludi je. Gura se sve dublje u zabludu, na silu.“
„Tako je lakše, zar ne?“
„Lako je biti glup.“ Nasmije se Vladimir. „To svatko može.“
„Najteže je kad se opametiš?“
„Istina.“
Istina. Ja sam se tek sad opametila i nikad mi nije bilo gore. Ubojica sam. Nisam glupa kročila
u smrt kao moji roditelji, postala sam glupa i odgovorna za smrt djeteta.
„Idem unutra.“ Rečem. „Trebala bi nekoga, zar ne?“
„Idi. Ali izbjegavaj gledati tijelo.“
Kao da nisam već dovoljno vidjela. To sam mislila dok mi nije pogled pobjegao na dječakovo
tijelo. Sad je bilo golo, blijedo, tuširali su ga i čistili od krvi. Trup mu je bio izobličen,
spljošten, pun crvenih, modrih i ljubičastih masnica, na mjestu srca velika crvena rupa, koju je
netko razdvojio prstima, kao da razdvajaš tijesto na dva dijela. Znala sam samo jedno, ovo se
dijete napatilo prije smrti.
Marija je sjedila na podu uza zid i promatrala truplo svog malog brata poput znatiželjnog
djeteta. Sjela sam do nje na pod, gledajući u dječaka, dok su mu prali kosu od krvi.
„Ništa ne brini.“ Reče. „Ne plači. Probudit će se. On je zajebant. On je snažan dječak.“
„Znaš da to nije istina.“
„Zašto se bojiš Lucija?“ pogleda me. „Zašto ga tako podcjenjuješ? Više si nade polagala u
svoju sestru nego u njega, a upravo je on osnažio tvoju sestru. Uljepšao joj je život. Istina je
da nas je doveo do nevolje, ali uljepšao joj je život.“
„Da, uljepšao je svakome život. Karmeli je vratio osmjeh na lice, omogućio joj je da u školi
ne bude sama, pomogao joj je kod psihičkog stanja… i sad ga nema.“
„Što ti govoriš?“ povisila je ton. „Ima ga. Eno ga, spava. Misliš da bi nas on samo tako
ostavio, da bi me samo tako ostavio samu sa starom? Imam samo njega. Misliš da je toliko
sebičan da me ostavi samu?“
„Ne.“ Rečem promuklim glasom i obrišem suze.
„Kako ti to samo pada na pamet? Misliš li da bi tebe Karmela samo tako napustila? Misliš da
ne znam koliko ste vas dvije povezane? E tako smo nas dvoje povezani. Ništa nas ne može
razdvojiti, ni pijavice, ni smrt. Zar ne Zvonimire?“ vikala je. „Zvonko? Zvone? Jesi li tu? Jesi
li izašao ili si se samo ohladio? Jesi li zauzet? Sude li ti?“ Njen glas je odjekivao prostorijom,
ali nije omeo patologe. Vjerojatno su navikli na razne reakcije tijekom godina rada. „Otiđi.“
Šapne Marija i spusti glavu. „Molim te, otiđi.“
Gledala sam ju, ali nisam ju prepoznala. One stare Marije više nije bilo, Zvonimir ju je odveo
sa sobom. Koga je ovo ostavio, više nisam znala. Ustala sam i maknula se od nepoznate osobe
u Marijinom tijelu. Noge mi nisu funkcionirale kako treba, a ni ruke, jer sam jedva uhvatila
kvaku i otvorila vrata. Izašla sam drhteći, kao da tek učim disati.
„Lucija.“ Neki me je čovjek uhvatio za ramena. Vladimir? Da, tako je Vladimir. „Lucija,
sjedi, samo sjedi.“ Dao mi je nešto prozirno, hladno. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se
134
sjetim što je to. Čaša vode. „Popij. Popij sve.“ Ispila sam čašu vode u jednom gutljaju, a zatim
duboko udahnula.
„Je li Karmela budna?“ pitam.
„Nije. Spava na stolicama.“
„Dobro. Ne budi ju. Ne želim da me vidi ovakvu.“
„Neće. I ti spavaj.“
„Ne mogu.“
Znala sam da neću oka sklopiti sljedećih nekoliko dana. Buljila sam samo u jednu praznu
točku na zidu, zaboravila sam koju i razmišljala o sprovodu, o svom sprovodu. Što bi bilo da
me nema, da nestanem, da me Zvonimir uzme, ili da sam ja na njegovom mjestu. Bi li bilo
bolje, da sam ja krepala, pa su meni zabili prste u rebra i razdvojili ih, bi li bilo bolje da su me
ubili kad su me oteli, da sam umrla kad i Vedran ili zajedno s ocem? Možda zajedno s
majkom?
Dok sam razmišljala o svojoj smrti, pojavio se Toni. Vladimir je odmah ustao. „Ivan se
probudio.“ Rekao je. „Ali nismo izvukli ni riječi iz njegovih usta?“
„Nadam se da nije ozbiljna ozljeda.“ Reče Vladimir.
„Nije. Zašili su mu nogu i sutra ga puštaju doma.“
Toni je odmah sjeo kraj mene i cimnuo me laktom u rame.
„Ja sam kriva, zar ne?“ rekla sam. „Ja sam sve ovo započela.“
„Ja sam vas trenirao, čak i djecu. Da vas nisam trenirao, ne bi vas uzeli sa sobom. Jednako
sam kriv k'o i ti.“
„Ja i ti smo krivi?“
„Svi smo krivi. Svi četvero na isti način. Marijina ideja su bili noževi, zbog čega su vas umalo
ubili, što je dovelo do tretiranja, pa do ovoga.“
„Pijavice nije briga?“
„Naravno da ih nije briga.“
Na to je Marija otvorila vrata i pogledala nas, točno nakon što smo ju optužili za smrt brata.
Gledala nas je s očajnim pogledom. „Hvala vam što ste mi otvorili oči. Ubila sam svog brata,
a cijelo vrijeme svaljujem krivnju na Luciju. I ja sam ubojica.“
„Marija.“ Toni ustane i pruži ruku prema njoj.
„Ne.“ Odmakne se. „Ne diraj me. Brat mi je mrtav. Ubio si ga. I ti si ga ubila.“ Prebaci pogled
na mene. „A ja sam ti nesvjesno pomogla. Ubila sam jedino što sam imala.“ Otiđe ubrzanim
korakom iz mrtvačnice, ravno u noć, sama.
„Vrijeme je da krenemo.“ Reče Vladimir. „Vodim vas doma. Svih troje.“
Samo sam kimnula glavom i krenula prema autu. Na putu do kuće sam razmišljala da li da se
uopće pojavim pred vratima, pred Marinom, da uđem kroz prozor u sobu ili da više nikad ne
uđem u kuću. Da je bar put do kuće trajao duže, bio je prekratak, prekratak da se pojavim pred
Marinom. Ubojica sam, a ubojica sad živi u njenoj kući.
135
Vladimir je Karmelu držao u naručju, a mene za rame dok sam hodala do vrata. Čim je
Marina otvorila vrata, vidjela sam ju uplakanu i crvenu u licu. „Koji vrag vi radite u ovo doba
vani?“ tresla me je za ramena. „Zašto je taj mali mrtav? Zašto je umro? Što ste činili?“
odjednom se zaustavi, zagrli me i gorko zaplače.
„Pusti ih.“ Reče Vladimir. „Neka se djevojčice odmore.“
„Zašto si ti prljav?“ pita „Zašto si odrpan? Zašto si pun modrica?“
„Objasnit ću ti sve. Pusti da odvedem Karmelu u krevet.“
Odveo je mene i Karmelu u sobe. Čim sam zatvorila vrata, bacila sam se na krevet i pravila
mrtva, ono što sam trebala biti. Pokušala sam ne disati, ne gledati, ne misliti, biti u stanju
kakvom je sad Zvonimir, nepostojećem. Počele su mi dolaziti mnoge pjesme u glavu, a onda
sam se sjetila pjesme koju sam isprintala. Još je bila u ladici u komonćinu. Uzela sam ju i
čitala, jer me podsjećala točno na ovaj trenutak. Oscar Wilde – Balada o tamnici u Readingu.
Svatko ubija ono što voli,
nek zna se što je i na čem,
neko prezirnim pogledom, netko
u laskanju sve jačem;
kukavica to cjelovom čini,
a hrabar čovjek mačem!
Neki to čine kada su stari,
a neki kada su mladi;
neki rukama strastvenim dave,
a netko zlatom to radi:
najbolji uzmu nož, jer tako
mrtvac se najbrže hladi.
Neki predugo, il' premalo, vole,
prodaju, kupuju glatko;
neki to s mnogo suza čine,
a neki bez uzdaha, kratko:
jer svatko ubija ono sto voli,
premda ne umre svatko.
Dok sam tu pjesmu čitala, zaspala sam. Pjesma koja me je prije ježila, sad me je smirila. U
snove mi je došao Zvonimir, manji nego prije i mršaviji. Bio je blijed i gol, kao da je
sastavljen od ledene sante. Oko nas nije bilo ničega, samo crnilo, ali nije me bilo briga. One
plave oči su me ponovo gledale. Kleknula sam pred njega i snažno mu ovila ruke oko vrata,
ali sam osjetila da je nešto puklo u njemu, poput plastike. Odvojila sam se i spustila pogled na
njegova prsa. Koža i meso na prsima su mu se razdvajali, a slap rumene krvi je potekao na tlo.
Pogledala sam mu lice i vidjela kako mu se gusta krv izlijeva iz nosa, usta, očiju ušiju. „Ne.“
Tresla sam ga. „Ne napuštaj me opet. Ne napuštaj me opet.“ Ali on je pao poput vreće kostiju
na tlo i izraz lica mu se nije promijenio, dok je lokva krvi zaokružila moja koljena.
136
Uspravila sam se poput opruge i naglo raširila oči. Nalazila sam se u svojoj sobi, ali nisam
bila sigurna. Nekad sam sumnjala u život nakon smrti, sad više ne sumnjam. Znam da je
Zvonimir tu. Tu je i mrzi me.
137
Lucija
Ovo jutro je bilo bolno za ustati, iako sam se dignula prilično kasno. Znala sam da danas neću
ići u školu, a nitko nije ni očekivao. Cijelu noć nisam oka sklopila jer sam osjećala da mi
Zvonimir puše za vratom, smije se i šapće nejasne riječi. Toliko me psiha uništila da mi je
sami vjetar zvučao kao šapat njegova glasa.
Sišla sam u tinel kao da mi je uteg obješen oko vrata, a nisam se ništa bolje ni osjećala. Na
kauču je sjedila Karmela, u kuhinji je bila Marina, a nisam ni s jednom mogla komunicirati,
Karmela ne bi progovorila sa mnom, ili bi progovorila iz straha, a Marina bi mi sasula hrpu
oštrih riječi u lice, a te bi riječi bile oštrije od britve.
Sjela sam do Karmele na kauč, iako neće progovoriti sa mnom riječi, možda nikad u životu.
Isto je ako šuti pola metra od mene ili tri metra od mene. Na televiziji su bile vijesti o
Zvonimiru. U javnost su prenijeli da ga je auto udarilo u kasne večernje sate. Pametno, kao
što su za Vedrana prenijeli da je nađen pretučen na Srđu. Zanimljivo je da su samo policiju
ispitivali, a ne očevidce. Barem su mogli unajmiti neke glumce.
Ubrzo se pojavila Zvonimirova slika. Smijao se, smijao i gledao u kameru onim plavim očima
koje ću moći vidjeti samo u Marije, ali neće više nikad biti ovako vesele. Odmah sam zgrabila
daljinski i ugasila televizor.
„Kako hrabro od tebe.“ Reče Marina. „Možeš pobit' tisuće pijavica i riskirat' si život nizašto, a
sad ne možeš vidjeti lice mrtvog djeteta.“
Zbunjujuće sam ju pogledala. „O čemu ti govoriš?“
„Vladimir je sve prizn'o.“ doda Karmela. „Mislio je da je to najpametnije.“
Marina je i prije znala za pijavice, mjenjolike, što sve mogu i koliko su opasni, ali, očito, nije
znala s čim se petljam. „Samo sam izvršavala svoju dužnost.“ Rečem. „Mi se samo možemo
obranit' od njih, drugi ljudi ne mogu. Naš se pos'o da ih ubijemo.“
„Baš lijepo. Kako je držati pištolj i ubiti ih? Čula sam da je to odličan osjećaj.“ Iz ladice je
izvukla pištolj, najvjerojatnije moj.
„Da probaš?“ pitala sam. „Uhvatit ću ti jednoga pa mu zabij nož u grlo i vidi sama.“
Marina od bijesa raširi oči stisne usne i baci pištolj meni do nogu. „Kako te nije sram? Vidiš li
do čega si nas dovela? Frajerica, nosiš pištolj za sobom, ne samo to, nego ti i mlađa sestra
nosi pištolj i nož u školu. To su vas ona dva plavokosa frajera nagovorila, zar ne? Mali
gangsteri koji ubijaju pijavice, da baš su face.“
„To je njihova uloga, razumiješ li?“
„Razumijem da cijelo vrijeme praviš budalu od mene, trčiš za krvopijama i praviš se neki
junak iz filmova.“
„Što od mene očekuješ? Tko će vas drugo braniti, nego mi. Izrazi barem malu zahvalnost što
sam na leđa preuzela deset tisuća života, koliko ih je već u ovom gradu.“
„A tko je preuzeo Zvonimirov život? Zašto je on završio tamo?“
„Pijavice su ga odvele, eto zašto.“
138
Marina me neko vrijeme promatrala jer nije imala što za reći, a zatim se okrenula i nastavila
raditi svoj posao u kuhinji. „Radi sa sobom što god hoćeš? Ako misliš od mene i dalje pravit'
budalu, bolje ti je da se odmah iseliš.“
Da sve bude još bolje, kuća je prepisana na moje ime. Ako Marina izgubi skrbništvo nad
nama, gubi i kuću.
„Usput, sažaljenje je danas u četiri. Do tad se saberi.“
Došla su četiri sata, vrijeme posjeta ljudi pred kojima ne znam dokad ću biti posramljena.
Poveli smo Karmelu sa sobom jer nije bilo šanse da ju ostavimo samu dok tuguje za
prijateljem, a možda joj se i psihičko stanje pogorša. Srećom da je na sažaljenju bilo nekoliko
djece iz Zvonimirovog razreda, i nekoliko starije. Karmela im se odmah pridružila i počela
crtati zajedno njima.
Toni i Ivan su već došli. Sjedali su na kauču. Ivan je imao štake pored sebe, a noga mu je
najvjerojatnije bila zašivena i zamotana. Sjela sam odmah do njih jer su bili jedini poznati.
Nitko iz moje škole nije došao na sažaljenje, samo ja.
Marija je bila u kuhinji, lijevala kavu drhtavim rukama, dok joj se vrč još više tresao. Bila je u
crnoj haljini, nekoj starinskoj, koju nikad u životu ne bi obukla, bez trunke šminke na licu,
crvenih očiju, skoro krvavih, a kosa joj je bila vezana u neuredan rep. Znala sam da je plakala
tko ne bi uz takve roditelje.
Njena majka je samo sjedala na kauču, također u crnini i neurednoj punđi, gledala je u pod, ne
znam u koju točku, a lice joj je bilo blijedo i mlitavo. Iskreno, nije se puno razlikovala od one
žene koju sam prije vidjela kad sam prvi put kročila u ovaj stan.
Njen otac, k vragu njen otac je tu. Zvonimir ga je dobro opisao, čovjek koji se saginje kad
prolazi kroz vrata. Kauč je prema njemu izgledao maleno, kao i svi ljudi oko njega. Bio je
mršav, užasno mršav, platinasto plave kose, uska cjevasta lica, poput Marijinog, kristalno
plavih očiju kao i njegova djeca. U tim očima sam mogla vidjeti Zvonimira, u tom licu sam
mogla vidjeti Zvonimira i u tom pogledu. Onaj arogantan i samopouzdan pogled kakvog je
Zvonimir uvijek nosio sad je imao taj čovjek, samo što mu ništa dobro nije davalo
samopouzdanje. Držao je u ruci čašu sa zlaćano-crnim pićem. Što je to bilo? Pelinkovac?
Sigurno neko alkoholno piće.
„Ne gledaj ga previše.“ Šapne mi Toni. „Pogotovo pazi da se ne susretnete pogledima. Našu
ruku nije ni prihvatio.“
„Je li što Mariji učinio?“ pitala sam.
„Ne znam. Ali na zvuk njegovog glasa ona se svaki put trzne.“
Ni ne čudi me. Ako je svom sinu polomio obje noge, na što je još drugo spreman. Ne bih se
začudila da na Mariji ugledam ranu ili masnicu.
Marija je stavila sve šalice na pladanj i počela ih nositi, dok je pladanj drhtao kao potres.
„Treba nam pića.“ Bilo je sve što je njen otac rekao, na što se ona trznula, pladanj je pao na
pod, sve su se šalice razbile i kava je natopila tepih. Marija je od straha tužno zacvilila i
počela grabiti krhotine porculana. Ustala sam odmah da joj pomognem, bez pitanja ili straha
da se njen otac usprotivi. Iako me udari pred svima, briga me. Ne bi to bila najveća bol koju
mi je netko nanio.
139
Nisam ni primijetila da je za mnom došao i Toni. došao bi i Ivan vjerojatno, da mu je noga
zdrava, a pored nas je pojavio njen otac i zaustavio joj ruke. „Ludo dijete, što radiš to. Želiš se
rasjeć?“ Marija je odmah stala i drhtala kao nikad do sad dok su joj se gorke suze slijevale niz
lice. Dok sam gledala njeno lice, njen otac me je snažno zgrabio za ruku. „Idete oboje u njenu
sobu.“ Šapne. „Moramo popričati.“
K vragu! K vragu! Znala sam da sumnja u nas, a možda je natjerao Mariju da sve prizna, od A
do Ž, od mene, pijavica, pa do noževa, pištolja i borbi. Čovjek je pomogao Mariji da ustane i
odveo je u sobu, a nas dvoje smo ga slijedili poput poslušnih pasa. Usput je cimnuo Ivana u
rame i pozvao ga prstom, a Ivan se bez problema ustao i krenuo.
Čim smo ušli u sobu, Marija je sjela na krevet. Gledala je i dalje u pod, a vrat joj je bio
uvučen u ramena. Dala sam joj ruku, a ona ju je odmah uhvatila i naslonila mi glavu na
nadlakticu.
„Sjedni mladiću.“ Reče čovjek Ivanu. „Čuo sam da ti je nož bio zaboden skoro do kosti. Sreća
da nisi povrijedio živce.“
„Ne treba.“ Reče Ivan, bez straha u glasu. Koliko znam, nikad nije pokazao strah, barem ne
predamnom.
„Zlatni nož, zar ne?“
„Točno.“
„Znao sam. Proklete pijavice.“
Koji je najbolji način da ubiješ nadarenog? Zabiješ mu nešto zlatno u meso. Tada nema šanse
da se obrani.
Čovjek se naslonio na zid i izvadio srebrni metak. Srce mi je stalo. Sigurno sve zna, od A do
Ž. Dok je prebirao metak po koščatim prstima, nas troje smo se pogledali. Svima nam je bila
ista faca – šokirana. „Poluautomatski? Nije ni postojao dok sam ja bio mlad. Vaš je otac imao
dobre ideje. Sreća što ih nije bolje iskoristio.“ Znala sam da misli na njihove roditelje. Moj
otac nije ni mrdnuo prstom osim što me je napravio, a planirao je ubiti pijavice. „Bio je vrlo
dobar čovjek, ali ne i pametan. Šteta što glupost lakše ubije nego zlo.“ Zatim pogleda u mene.
„A o tvojem nemam ništa pozitivno reći. Zloća i glupost u jednome.“
Koliko je taj čovjek znao mog oca? Nekoliko godina ili mjeseci? Otišao je devedeset i šeste u
Zagreb, dok je još moja majka bila živa. Što on uopće zna o njima?
„Zanima me, čija je ideja bila pištolji?“ K vragu. Sad je počeo kružiti po sobi. „Marija je rekla
da je njena, kao i noževi, ali ja joj nikad nisam rekao za pištolje. Možda Lucijina? Ne.
Psihički nestabilna od malena. Tko bi njoj dao pištolj u ruke? Netko od vas dvoje naravno.“
„Moja je bila.“ Reče Toni.
Čovjek se napuše poput bika, zacrveni se, a zatim duboko udahne i stavi ruku ispred sebe u
obranu. „Ne brini. Kontroliram se. Kontroliram se pomalo.“ Reče. „Čak i kad mi sin umre,
kontroliram se pomalo da nekoga ne zakoljem.“ Opet počne kružiti. „Znam da je sve počelo s
Lucijinom idejom. Hrabro, ali prilično glupo. Neisplanirano, iako je bila prilično očajna,
razumijem njenu namjeru. Ne krivim u potpunosti. Noževi? Pogleda u svoju kćer? Dati nož u
ruke ne baš tako bistrom bratu? Još veća glupost bez ikakvog opravdanja, što vas je dovelo do
skore smrti. Sreća na ovim mladićima. Ovim put vam se zahvaljujem što ste spasili živote
moje djece, iako se na kraju ispostavilo uzalud. Ali pištolj? Dati malom djetetu pištolj? Bez
140
obzira što ste ih imali kao mali, dati djeci samo tako pištolj u ruke? Koliko su trenirali dva
mjeseca?“
Manje. Duplo manje.
„Pogotovo moj sin. Samo je uperio nož vampiru u lice. Što da je slično učinio s pištoljem?“
Toni je samo skrenuo pogled. Prvi put je ostao bez riječi, posramljen. „No, ni to ga nije
dovelo do smrti. Možda ste se bojali da mu se ne dogodi isto što i Kristini, ali to vam nije
isprika. Pijavice su vidjele da postajete sve moćniji, vidjeli su kako Lucija i Karmela postaju
vješte ubojice u vrlo kratkom vremenu. Naslijedile ste vještinu od majke i muda od oca, što su
vam možda bile jedine vrline kod roditelja. Zato su vas iskoristili za borbu. Borba je prošla,
sin mi je umro. Znate li kako je umro? Jesi li vidio Ivane? Je li patio?“
Ivan je problijedio poput voštane figure. „Jest.“ Rekao je. „Patio je.“
Marija je na ovo gorko zaplakala. Je li otac posegao za njom da je utješi? Nije. Samo je
nastavio s predavanjem. „Znate li kako je zapravo umro? Osim što mu je netko racjepao
rebra?“ Na riječi kiselina iz želudca mi se umalo popela u grlo. „Metak mu je nađen u prsima.
Točno u srčanoj lijevoj klijetci.“
Utroba mi se stisnula kad je to rekao. Metak? Kako mu je metak dospio u srce? Nije se valjda
sam upucao? Jesu li i drugi vampiri koristili pištolje?
„Ivane, ti jedini znaš kako je tamo dospio, zar ne? Samo ste vas dvoje imali pištolje, nitko
drugi.“
Toni je pogledao svoga brata kao da ga želi zadavit'. „Što si učinio?“ približavao mu se poput
lava koji vreba na plijen. „Kako? Kako si to uspio?“ zgrabio ga je za košulju i pribio uza zid.
Ivan je viknuo od bola i spustio štake. Po krvi koja mu je potekla niz nogu, shvatila sam da su
mu popucali šavovi.
„Lakše.“ Čovjek odmakne Tonija. Za neko čudo, Ivan se uspio držati na nogama. „To ti je
mlađi brat sjećaš se? Osim toga, sam si ga doveo do ovoga, tvoja ideja su bili pištolji.“
„Zašto je to učinio?“
„Je li važno? Možda jer je mali patio, možda je promašio, ili su ga prevarili. Bio je s
pijavicom, s onim kojima vi ne vjerujete.“ Zatim se okrene prema Ivanu. „A ti. Zar nemaš
moći da ga spasiš?“
„Zabili su mi zlatni nož u nogu.“ Ivan ponovi.
„Ah, da. Zaboravio sam. A kako ti je to uspjelo? Iznenadili su te?“
„Pijavice su uvijek pune iznenađenja.“ Zlo se nasmije. Ovako me podsjećao na Tonija.
„Zajebat' će vas uvijek. Učinili su nam to sto puta.“
Čovjek se nasmije, ovaj put glasno, kao da je čuo neku dobru. „Nisam nikad ovo očekivao, da
me preć' onaj koji mi je ubio sina. A koji mu je bio razlog? Prevarili su ga. To ne bi ni Nikola
rek'o.“
Moj otac? Pa vjerojatno ne bi.
„No, dobro. S tim čudom u nozi si bio krhak kao i običan čovjek, mogli su s tobom učinit što
su god htjeli.“
141
Toni je za to vrijeme stiskao zube i šake, gledajući u Ivana, kao u nikoga do sad. Nije nikad
pogledao nijednu pijavicu na taj način.
„Izađi ti.“ Reče čovjek Ivanu. „Tvoj je brat poludio.“ Ivan uzme štake i izađe. Čudilo me što
se sagnuo bez problema. „Dosta.“ Čovjek opali Toniju šamar. „Čuo si me već. Nemaš ga
pravo tako gledat'. Ovo ti je cura.“ Pokaže na Mariju. „Ubio si njenog mlađeg brata, a ono je
tvoj mlađi brat.“ Pokaže na vrata. „Njega si učinio ubojicom. Ti si više kriv što je on ispalio
metak u dijete, nego on sam. Sad izlazi.“ Pokaže prstom na vrata.
Toni je prebacio pogled na mene, kao da je očekivao da ću ga branit'. Nema šanse. Ne da
nikad ne preuzme odgovornost, nego nikad ne prihvati krivnju. Pitam se, osjeća li se barem
malo krivim. Rekla sam mu da su pištolji loša ideja, Marija mu je to rekla, ali on je bio uvijek
u pravu. Izašao je bez riječi.
Marija se još više rasplakala. „Nije istina.“ Govorila je. „Nije. Nije.“
Nisam ju mogla ni dotaknuti. Kako da ju utješim? Nema šanse da ju utješim. Da joj vratim
brata, ili da joj rečem kako sam ga sinoć sanjala. Na čovjekov dodir sam se trznula. Očekivala
sam da će me posebno napasti, pošto je istjerao Ivana i Tonija. „Idi i ti dušo.“ Reče. „Ne boj
se za nju. Samo ćemo popričat'.“
„Dobro.“ Kimnem glavom. Kako da mu se suprotstavim? Odgovorna sam za smrt njegova
djeteta i drugo sam mu vjerojatno psihički uništila. Možda Marija ostane emocionalni invalid
zbog mene.
Kad sam izašla, nisam vidjela Ivana, no vrata balkona su bila otvorena, pa sam krenula tamo.
Po mom očekivanju tamo je bio Ivan, naslonjen na ogradu. „Što tu radiš?“ pitala sam.
„Znaš li kako me njena mater ošinula pogledom? Umalo sam ciglu posr'o. Ta se guja nije
nikad brinula o svojoj djeci, a sad sam joj ja kriv.“
Bio je djelomično u pravu. „Kako se to dogodilo?“ pitala sam. „Kako su te tako lako
prevarili? K vragu, učili ste nas, naučili ste nas mnogo toga.“
„Jedan mi je zabio zlatni nož točno tu.“ Pokaže na ranu. „Bio sam potpuno nemoćan, nisam
mog'o se ni dignut'. Ovaj je zgrabio maloga. Zabio mu je prste u rebra kao u puding“ na to mi
se umalo kiselina popela u usta. Ivan je još pokazivao rukama ono što je govorio. „i razvlačio
mu je rebra poput dvokrilnih vrata. Mali je urlao, vapio za pomoć ništa mi nije preostalo, nego
da zgrabim pištolj. Pijavica se smij'o. Ruka mi se tresla nakon ne znam koliko godina, a ne
znam bi li itko bio miran u toj situaciji. Treb'o sam pogodit' to govno u glavu, ali je iskoristio
malog kao štit. Stavio ga je ispred glave i metak mu je doletio ravno u srce. Razumiješ sad?“
Gore nego što sam mislila. „Pa reci to Toniju. Reci to još nekome.“
„I što onda? Misliš da bi bilo drukčije? Oni se samo pitaju kako to da su mi zaboli zlatni nož u
nogu. A ja se pitam kako to da maltretiraš svoje dijete deset godina, pa za njegovu smrt kriviš
nekog drugog. Je li ti vidiš što je taj čovjek od Marije napravio? Potpuna je biljka. Sve je
iscrpio iz nje.“
Iskreno, potpuno se s njim slažem, ali kako da sad napadnemo tog čovjeka, a da ne ispadnemo
šupčine. Toni je ispao šupčina samim time što je Ivana pogledao na krivi način.
„Gdje je bio Marin?“ pitam.
Ivan se sarkastično nasmije. „Marin. Njega si našla za pravog spasitelja.“
142
„On nije ništa učinio? Je li barem vidio što se dogodilo?“ Ivan se opet nasmije. „Prestani
Ivane, strašiš me.“
„Jest, vidio je. Je li nam pomog'o? Ne, nije. Zašto bi očekivala da nam netko od njih
pomogne?“
„Antun je spasio Karmelu.“
„Dobro. Ujko barem ima malo simpatije prema nepuči.“
Iskreno, Antun bi nas spasio samo zbog straha od Kozlaka, a Kozlak nas zadržava samo da bi
branio svoj teritorij.
„Golupčići, idemo.“ Marina mi dovikne iznutra. Htjela sam Ivanu postaviti još tisuću pitanja i
pročitati mu misli, ali svaki nadareni ima taj štit koji ga štiti od unutarnjih psihičkih moći.
Izašla sam, a čovjek je za to vrijeme uzeo Karmelu u ruke. Karmela se nasmijala, vjerojatno je
bila jedina koja se nasmijala na sažaljenju, mislim veselo.
„Mala Martinovićka. Vidi kako si narasla. Koliko imaš godina, dvanaest.“
„Trinaest.“ Reče Karmela.
„Vidi se. Rasti i dalje i prerasti jednog dana svoju sestru.“
Kad mu je Marina pružila ruku, čovjek reče. „Ne krivite Luciju, imala je najbolje namjere.“
Mislila sam da će me Marina ukoriti zbog onog što je taj čovjek rekao, ali od sažaljenja nije
mi se ni obratila. Sprovod je bio sljedeći dan. Nakon samo četiri prokleta mjeseca obukla sam
opet onu haljinu. Mrzila sam ju, htjela sam ju spaliti, ali je Marina inzistirala da ju sačuvam za
svaki slučaj. Osjećala sam se odvratno u njoj, stvarno odvratno.
Sprovod je bio na Boninovu i bilo je previše ljudi, ali tako je kad dijete umre. Nije ih puno
manje bilo na Vedranovom sprovodu. Kad sam ugledala Tonija i Ivana ispred crkve, odmah
sam odlučila ostati s njima. Draže mi je bilo biti s krivcima, nego sa skrbnicom.
„Što ti radiš?“ pitala me je Marina kad sam stala. „Idi unutra.“
„Poslije ću.“ Rečem. „Idi ti.“
„Nemoj da poslije saznam da nisi izrazila sućut…“
„Nećeš.“ Zaustavila sam ju. „Idi.“
Marina se okrenula s tom ljutitom facom i otišla u crkvu. Dok je išla, Karmela se zaustavila i
vratila k meni.
„Što sad?“ pitao je Toni. „Tko ide unutra? Ja, pucač ili ti.“
„Krepaj.“ Reče Ivan.
„Svi idemo.“ Rečem. „Marija nas treba.“
„Baš smo joj korisni.“ Odbrusi Toni.
„Prekini!“ umalo se zaderem. „Idemo svi i točka.“
Prvi put da sam ga ukrotila. Zakolutao je očima i krenuo za mnom. Stali smo iza povorke koja
je čekala da izrazi sućut članovima porodice. Lijes je bio malen, iako se jedva vidio ispod
143
buketa, bio je premalen. Izgledao mi je premalen za Zvonimira, kao da su ga unutra jedva
ugurali.
„Zadržavaš red djevojko.“ Reče Marijin otac, na čiji sam se zvuk glasa trznula. Dala sam mu
ruku bez da sam ga pogledala i krenula sam dalje.
Marija se tresla poput bušilice, lice joj je bilo ružičasto, skoro modro, a nije mogla disati od
plača. Dobila sam napokon priliku da ju zagrlim. Tada je ispustila snažan i glasan jecaj. Iz
čeličnog stiska nije me puštala, jedva mi je dala da dišem. „Marija.“ Šapnula sam joj. „Marija,
molim te pusti me.“
„Pusti ju.“ Otac ju uhvati tako snažno za rame da je bolno vrisnula.
„Idi.“ Pogura me Toni. i on ju se usudi zagrliti, ali se kontrolirala. Krenula sam dalje i dala
njenoj majci ruku, toj mlitavoj ženi. Imala sam osjećaj kao da se rukujem s pudingom, a ne
osobom.
Kad smo napokon izašli iz crkve, Karmela se nagnula i povratila žutu tekućinu. Odmah sam
se sagnula i obrisala joj lice rupcem. „Jesi li dobro?“ pitala sam. Kimnula je glavom, ali nije
imala nimalo boje u licu. „Ako ti i dalje bude zlo, idi odmah u auto.“
„Dobro sam.“ Rekla je.
Ubrzo je počela povorka. Lijes je bio toliko mali da ga je Marijin otac nosio u jednoj ruci, a s
obzirom na njegovu visinu, izgledalo je kao da nosi dojenče u lijesu. Lijes moga oca je nosilo
pet ljudi, a od Vedrana šest. Ne znam koliko je nosilo mamin lijes, vjerojatno četiri.
Iza njega je hodala njegova žena poput zombija i Marija, koja se jedva održavala na nogama.
Toni je odmah uskočio u povorku i pridržao Mariju da se ne sruši, a ja i Ivan smo se ubacili
gdje su bili učenici iz moje škole, uključujući Paulinu i Barbaru.
„Gdje je Lara?“ pitala sam.
„Otišla je odmah doma.“ Reče Barbara. „Umalo se srušila kad je vidjela lijes.“
Kad samo stali, položili su lijes poviše groba dok je svećenik trabunjao riječi od kojih mi je
bilo zlo. Što bi njihov bog postigao smrću djeteta? I to ne samo njega, nego milijunima djece
koji umiru svaki dan. Nisam vjerovala u njihovog boga, ali su me užasno smetala njihova
vjerovanja.
Mariji je ubrzo došlo toliko zlo da je izgubila svijest, a Toni ju nije mogao držati. Otac ju je
uzeo i iznio van skupine, a u rukama mu je izgledala poput desetogodišnje djevojčice.
Uhvatila me opća panika kad sam shvatila da je taj čovjek sam s njom. „Čuvaj Karmelu.“
Rečem Barbari. Otišla sam odmah za njim da vidim što smjera.
„Lucija.“ Ivan je šaptao. „Lucija, vraćaj se!“ Nisam ga poslušala, nego sam nastavila dalje.
Provirila sam iza zida da vidim što joj radi, jer čula Marijin gorak plač. Ne bi me začudilo ni
da ju baci u more. Poviše nje je stajao poput kralja i nešto govorio, a ona je gorko plakala.
Ubrzo mu je zakopala lice u prsa dok ju je on gladio po leđima. Opet je nešto govorio, ali
nisam čula što.
„Što se događa?“ pitao je Ivan.
„Ništa.“ rečem. „Tješi ju.“
„Tješi ju?“
144
„Da. Čudno koliko tvoja sad zdrava noga.“
„Iscijelio me, ako te zanima. Pusti sad nogu.“
„Nije me briga za nogu. Što ako ju doma prebije? To je jedan od najlogičnijih očekivanja.“
„Drži ga za rep. Ne znam, ja sam joj upuc'o brata, ne pitaj mene.“
Rado bih mu odbrusila, ali pokraj nas je prošla Marija, šutke, bez da nas je pogledala. Netom
što je ona prošla, osjetila sam snažan pritisak na ramenu, tako da sam i ja zajaukala. Sad znam
kako joj je bilo u crkvi. Da stvar bude još bolja, taj čovjek je zgrabio i Ivana za rame. „Što sad
špijunirate?“ pitao je. „Mislite da sam joj ja prijetnja? Vjerujte mi, samo sam vama prijetnja,
nikome drugome.“
„Mičite se.“ Ivan je imao dovoljno snage da mu se otme iz ruku.
„Vidi ti malog Vojnovića kako diže nos. Koliko si dignuo nos kad si mi dijete pogodio?“ Ivan
je stisnuo usne i pogledao u pod. „I mislio sam. Gubi mi se ispred očiju.“ Iskreno ne znam
zašto sam ostala stajati, a nisam pošla za njim. Osjetila sam pogled tog čovjeka na sebi iako
ga nisam gledala. Gmizao je po meni poput žohara. Tako sam doživljavala tog čovjeka. „Idi i
ti.“ Reče. „Sestra te treba.“
145
Lucija
Marija u školi nije bila dva, možda tri tjedna. Ne znam, nisam brojala, za to vrijeme pokušala
sam ju nazvati i nije se javljala, slala sam joj poruke na netlog, na mail, nije odgovarala,
dolazila joj pred zgradu, zvonila na portafonu i nije nitko otvarao i nitko se iz škole nije čuo s
njome. Svaki dan sam bila obasuta pitanjima, pa sam kasnije bila optužena za nemar prema
prijateljici.
Nije me bilo briga za njihove optužbe, koliko me je bilo briga za Mariju. Nisam znala što joj
stara radi, je li joj luđak od oca još tu i što joj je učinio, ili je li ona sebi nešto učinila. Nisam
se mogla čuti ni s Tonijem, blokirao je moje pozive i poruke, a Ivan mi je rekao da Toni ne
komunicira s njim uopće, da za sve krivi nas dvoje i da on ne može doprijeti do Marije.
Usput mi je Marina zabranila izlaske zadnjih dana i moram se nacrtati doma do tri svaki dan,
bez obzira dokad mi škola traje, kad sam popodnevna smjena, do devet. Kad sam joj objasnila
da ne mogu doprijeti do Marije, rekla mi je da se ostavim drugih ljudi, jer sam opasna za njih.
Da, smatrala me je nevoljom, čovjekom koji samo nanosi bol drugima.
Kad je Marija došla u školu, jedva sam ju prepoznala. Izgubila je na težini. Koliko je sad
težila, četrdeset pet kilograma? Nisam znala. Kosa joj je bila vezana u neuredan rep, lice
nikad bljeđe, sada potpuno bez šminke, jagodice su joj iskakale poput šiljaka, a obrazi su joj
bili uvučeni ispod jagodica. Nosila je crninu, ali ne kao inače, sa izlizanim trapericama i
majicama s bendom. Ovaj put je nosila široku crnu vestu, široke crne hlače, od somota ili
pamuka i crne opanke. Kao da su joj svu robu uništili za kaznu.
Sjedala je sa mnom i ovaj put u klupi, ali nije me ni pogledala. Na sprovodu me nije puštala iz
zagrljaja, a sad me ne želi ni pogledati.
„Marija.“ Cimnula sam ju u rame. „Tu sam.“
„Nisam slijepa.“ Uzvratila mi je kao i inače, ali ovaj ton je bio blag i tih, kao da nije to
mislila.
„Pretvaraš se da me nema.“ Rečem.
„Ne. Pretvaram se da nikoga nema i da pratim nastavu.“
„Čim si došla, pretvarala si se da me nema.“
„Trudim se da podignem ocjene, zašto me sad napadaš? Kad smo bili u kupovini, napadala si
me jer sam se protivila tvom trudu, a sad radiš isto.“
Začepila sam jer nije bilo smisla razgovarati s njom, ali ona nije izbjegavala svih, nego samo
mene. Na odmoru se udaljila s Larom i ostalima, a Barbara je ostala sa mnom da ne budem
vuk samotnjak. Umalo sam joj rekla da ne trebam njenu milostinju, ali odlučila sam biti
pristojna jer nisam zaslužila ničiju milostinju.
Kad je završila škola, požurila sam da ju stignem na ulazu i zgrabim za onu odvratnu vestu da
mi ne pobjegne. „Koji kurac izvodiš?“ rekla sam joj kad sam ju okrenula prema sebi. „Zar me
nisi na sprovodu umalo ugušila? Stari te jedva odvojio od mene. Zar nisi bila cijelo vrijeme uz
Tonija priljubljena?“ obgrlila sam se rukama i napućila usne izazivajući je. „Malena Marija
nije mogla bez nas dvoje, a sad je narasla pa nas odjebe.“
„Mislim da je tako najbolje.“ Marija spusti pogled i reče kao da je progutala teglu.
„Molim?“
146
„Lucija, opasna si. Dovela si nas u opasnost dva puta, jednom samo svi imali sreće, drugi put
je stradao Zvonimir. Što ako se treći put nešto dogodi?“
„Ako se što dogodi? Jer je jedina opasnost tvoj ludi otac, ako ti je još u blizini.“
„Jest još je tu. I on mi je jedina nada.“
Sarkastično se nasmijem. „Dobro. Odjebi prijatelje i mazi se s tim pijanicom. Pametna
odluka. Jako pametna odluka.“ Glasno sam zapljeskala i otišla. Doslovno sam pobjegla. Znala
sam da me je cijela škola čula, osramotila sam Mariju, ali me nije bilo briga. Pobjegla sam
pješke do robne kuće Minčeta i sjela u park preko puta, gdje sam se znala igrati kao dijete i
gdje sam naučila Karmelu voziti bicikl prije pet godina. Sjela sam na klupu, gledala u more, u
brodove i htjela pobjeći. Htjela sam da me veliki val uzme i odvede daleko, mogla sam to čak
učiniti s elementom ode, ali u meni je ipak bila neka doza suzdržavanja. Prošlo je davno tri,
ali me nije bilo briga. Marinine prodike su bile nešto što bih lako izdržala. Odmah nakon toga
bih se zatvorila u sobu i ne bih izlazila.
Vidjela sam još nekoga koga nisam vidjela tjednima. Toni je prolazio rivom držeći nešto
čudno u ruci. Cigaretu. Još ga nisam vidjela kako puši, a čudila sam se kako Mariji ne
prigovara zbog toga.
„Toni?“ vikala sam i potrčala prema njemu. Gledao je me u čudu, kao da vidi duha. „Jesi li se
čuo s Marijom? Je li razgovarala s tobom? Meni ništa nije govorila. Danas je bila u školi i
rekla mi je da je se klonim.“
„Prije nekoliko minuta.“ Reče.
„Stvarno? Je li ti rekla…“
„Da sam ubio njenog brata? Jest.“
Umuknula sam na nekoliko sekundi. „Molim? Zašto bi ti to rekla?“
„Jedan od razloga za prekid.“
Pluća su mi skoro otkazala. Pogled mi se izgubio na moru jer mi nije bilo jasno što se događa.
Sanjam li, je li Marija poludjela ili sam ja poludjela?
„Alo? Lucija?“ Toni mi je mahao ispred očiju. „Što je s tobom?“
„Zašto to Marija čini?“
„Jesi li zaboravila što smo joj učinili? Čini se da je napokon došla k sebi.“
„Ali nije…
„Lucija!“ čula sam kako Lara vrišti iza mene. „Carice, kako si samo onu plavušu otpilila. Šta
si glupača umišlja? Obukla se poput seljačine i tebe bi osramotila.“
Toni me cijelo to vrijeme gledao u šoku. Trebala sam znat', Lara inače donosi samo nevolje, u
svakom trenutku, pa i ovom. Ženska će iskoristit' svaku situaciju da nekome naprkosi tko joj
se ne sviđa, pa i najbolniju.
„Ajoj. Njen mali je tu. Ups! Nisam ga prepoznala.“ Naslađivala se. „Je li ti se sviđaju njene
opanke?“
„Od sad sam njen bivši.“ Toni se sarkastično nasmije. „Moje cure ne nose opanke.“
147
„Uh, ipak ima Boga. Nadam se da se premišljaš za Luciju. Ako ništa, barem ti je ljepša. Ona
Marija misli da super izgleda kao kostur. Fuj, umalo sam povratila danas kad sam ju vidjela.“
Zanimljivo. Što bih ja trebala reći na Larinu figuru? Mariji bi još čovjek dao preko trideset
kila i ne ističe kosti uskom odjećom.
„Ja sam danas umalo oslijepio.“ Reče Toni, a Lara se nasmije. Toliko je glupa da ne shvaća
Tonijev sarkazam.
„Evo ti Luciju. Ona ti je barem melem za oči nakon Marije.“
„Da budem zločest i ukradem bratu curu?“
„Ma odjebi ga. Zadnjih dana je tako jadan. Ne znam što je Vedran vidio ikad u njemu, ali
Luciju razumijem, nije baš pri pameti, ljepota zauzela previše prostora. Neka on uzme onu
ludu Mariju, baš si pristaju. Nadam se da će se brzo uzet' za ruke i bacit' s Boninova…“
Naglo sam se okrenula i opalila joj pljusku tako da je tresla na zemlju. Čudim se kako se kao
vreća kostiju nije raspala. Obraz joj je već otekao, a ona je prolila litru suza u sekundi. Čula
sam kako se Toni iza mene grohotom smije, čini se da sam ju lijepo iznenadila. Savršen šamar
za glupe.
„Toni, što radiš? Pomozi mi.“ Lara je plakala.
„Da, baš. Cmizdri tu. Ja idem na spoj sa svojom novom curom.“
Toni me obgrli oko ramena i odvuče me s rive, a osmjeh s lica mu se nije skidao.
„Nije smiješno.“ Rekla sam. „Zaslužila je.“
„Znam.“ Reče Toni. „Jednom davno sam rek'o da ne udaram cure, ali sprem'o sam joj šamar.
Od mog bi joj je glava okrenula.“
„Zašto ju onda nisi nogom u glavu udario?“
„Jer bi pao na guzicu od smijeha da sam se sekundu dulje zadržao.“
Naglo mu dignem ruku sa sebe. „Nije uopće smiješno. Ništa od ovoga nije smiješno. Marija
pati, a ne znamo što joj je. Njen stari je lud, dovoljno lud da ju ubije.“
„Što je god bilo, bolje je da se nas troje ne petljamo. Da se sad upetljamo, bilo bi joj još gore.
ti se brini za svoju sestru i da ti te gaće više ne padaju.“
„Opet se brineš za gluposti.“ U ovoj situaciji je primijetio da su mi se hlače raširile. Na što on
sad misli, moje bokove?
„I sam vidim da si izgubila na težini. Nastavi tako i bit ćeš gora od Lare.“
Još se nešto dogodilo što nije trebalo. Pred nama se stvorila Marina u autu i otvorila prozor.
„Prošlo je četiri.“ Rekla je.
„Znam.“ Rekla sam. „Krenula sam doma.“
„Što onda radiš s njim? S dečkom prijateljice kojoj si uništila život?“
„Upravo razmišljam da promijenim curu.“ Nastavi Toni po starome.
„Ne seri.“ Rečem mu.
„Da, draga.“
148
Da tu nije bila Marina i on bi dobio šamar. „Ulazi u auto.“ Reče. „Odmah.“
Na Tonija sam prebacila prijezirni pogled, pa sam ušla u auto. Rado bih pošla s autobusom da
razbistrim glavu od današnjeg dana, ali ni to nisam mogla.
„Ručak ti se ohladio.“ Reče Marina.
„Ne bih ga ni pojela.“
„Bi vjeruj mi.“
„Ili što?“
„Ili letiš iz kuće.“
„Ta kuća pripada meni. Iz nje jedino možeš ti letit'.“
Ne znajući što će reći, prebacila je na drugu temu. Umalo sam puknula od smijeha čitajući joj
misli. „Ručak ti se ohladio.“ Puknem od smijeha jer sam znala što će reći. „Što je?“
„Nisam gladna. Pojest ću ako ogladnim.“
„Ili, što, spalit ćeš me živu?“
„Očito to očekuješ od mene.“
„Očekujem bilo koju glupost od tebe, umjesto da se brineš za sestru kojoj se stanje pogoršava
i za školu, samo zivkaš ljude na mobitel i ljutiš se jer ti Marija ne odgovara na pozive, ne daš
joj mira, a na kraju se smucaš s njenim dečkom.“
„Slučajno smo se susreli.“
„Niste ni trebali. I bolje da prekineš s njegovim bratom, mali je prava nevolja.“
„Ma nemoj, a hvalila si ga kad si ga upoznala.“
„Koliko god vrlina im'o taj skot', uvalio vas je u ovo sranje koje je ubilo Zvonimira.“
Zapravo je to bio Toni, ali ne želim s njom raspravljat o ovome, ne zna ništa što se dogodilo.
Čim sam zakoračila preko kućnog praga, Marina me zgrabila malo iznad lakta i počela
potezati prema kupaoni. „Što radiš sad?“ pitala sam.
„Ideš na vagu, da malo dođeš k sebi.“
„Pa što ako sam izgubila par kila?“
„Da, par.“ Uvela me je u kupaonu i zatvorila vrata kao da me ide zaklat'. „Skini torbu i
cipele.“ Zbunjena sam skinula torbu i cipele. „Sad stani na vagu.“
Usne su mi bile ukočene da ne pukne od smijeha, ali kad sam stala na vagu uozbiljila sam se.
Pedeset i dva kilograma, a kad sam zadnji put stala, imala sam pedeset i osam.
„Vidiš li sad? Dođe mi da skinem golu i prebrojim ti svaku kost na tijelu.“
„Nisam toliko mršava.“ Rečem. „Možda sam pretjerala, ali nisam anoreksična.“
„Onda jedi ako nisi anoreksična.“
Zakolutala sam očima i pošla za stol gdje me čekao lonac pun paste, dobro je što nije bila s
gljivama. Stavila sam malo više nego inače na tanjur i pojela sve pred Marinom, da me ne
149
gnjavi ostatak dana. Otišla sam u sobu, skinula se pred zrcalom da vidim koliko sam stvarno
izgubila mesa. Bokovi su mi bili možda za broj manji, bedre su se malo suzile, grudi su bile
kao i prije, jedva primjetne ispod uske majice, a struk se za pola suzio. Sad sam si mogla
prebrojati sve mišiće i rebra, a bočne kosti su mi stršile vani. Nekad sam imala problema
samo s ispupčenim trbuhom, sad ga uopće nema.
Živci su mi skočili kad sam čula kucanje. „Stani!“ rekla sam i brže-bolje sam se obukla u
trenirku. Na vratima je bila Karmela, za čudo., Marina sigurno više ne kuca. „A, ti si.“ Stajala
je na vratima poput drvene Marije. „Sjedi.“ Rekla sam joj. Nije mi još rekla razlog ulaska u
sobu, ali bolje je da tu stoji ako upadne Marina da se sama ne borim s njom. Karmela je sjela
na krevet poput poslušnog pića. Opet se vratila na staro. „Čula sam da ti se stanje pogoršalo.“
Rečem. „Opet haluciniraš?“
„Ne.“ Rekla je.
„U svom si svijetu?“
„Ne.“
„Sumanute misli?“
„Ne.“
„Nego što se događa?“
„Pričala sam s Luizom. Marina me uhvatila i Luiza je pobjegla. Pitala me je zašto sama sa
sobom pričam pa sam joj priznala da imamo mačku, a ona mi ne vjeruje. Misli da
haluciniram.“
Nakon tatine smrti je umislila da ima plavog leptira zvanog Pero koji redovito leti oko kuće i
traži mušice. „Znaš li da Luiza nije mačka?“ rečem.
„Znam, ali bi bila još više ljuta da zna kako joj se mjenjolik mota oko kuće.“
„Ne boj se, pokazat ću joj ja tu mačku, ako mi ne pobjegne.“
Nisam znala što Marina umišlja kad misli da joj je gore. Nije plakala zadnjih dana,
razgovarala je, jela je, čak je dobila na težini, narasla barem pet centimetara od Nove godine i
pomalo joj se ističu bokovi.
„Jesi li gladna?“ pitala sam. Htjela sam s njom komunicirati, ali nisam znala kako.
„Zar nisi sad jela?“ pitala me je.
„Glupu pastu. Želim brzu hranu. Vanka. Izvan Mokošice.“ Zapravo izvan kuće, Mokošica mi
je bila jedna od najdražih kvartova u gradu.
„Marina ti ne bi dopustila.“
„Ne brini potrudit ću se ja za to.“
Marina je bila kuhinji, ljuta kao zadnjih dana, ali mi nije bio problem izbjeći ju. Učinila sam
da nas ne vidi ni ne čuje i tako lako išetala iz kuće. Otišle smo u grad, kupile hamburger i
šetale se po Stradunu. Natjerala sam Karmelu da priča o školi. Priznala mi je da ju od
Zvonimirove smrti ekipa iz razreda gleda drukčijim očima, osim Marka, koji ju je spasio –
koja ironija, a sa Zvonimirovim prijateljima se više ne druži jer se često netko u društvu
rasplače, a jedan od dječaka je počeo pokazivati ozbiljne psihičke probleme.
150
Kad smo pojele hamburger, natjerala sam ju da pojedemo još jedan pošto mi se gadio moj
sitan struk, koji je bio skoro tanji od Karmelinog, a ni Karmeli ne bi loše došlo još kilaže. I
tako joj se teško prima koliko god jela.
Nakon drugog hamburgera dignula sam Karmelu u zrak i zavrtjela ju, ali jedva. Bila je
preteška, a niti joj je to bilo baš zabavno. Držanje joj je sad bilo ozbiljnije, uključujući kretnje,
način govora, pa čak i ton glasa. Jedino što ju je činilo djevojčicom je bila mala visina.
Krenule smo na Banje, gdje nisam bila doslovno godinama, natjecale smo se koja će dalje
baciti kamen, pa kasnije koja će napraviti više žabica, dok se nismo umorile. Nekoliko minuta
nakon što smo sjele na plažu, zazvonio mi je mobitel. Prekinula sam isti tren i odmah ga
isključila, zatim sam natjerala Karmelu da isključi svoj. Poslušna kao prije, ali zbunjena me
poslušala.
„Zašto joj to činiš?“ pitala me. „Samo se brine.“
„Kurac se brine.“ Rečem. „Samo me okrivljuje i kažnjava.“
„Brine se.“
„Da. Da drugima ne naudim.“
„Ali, promijenila si se.“
„Svi su se promijenili, Ela, Mariju ne bi prepoznala da ju vidiš, Toni je još veći kreten, toliko
velik da ga isto ne bi prepoznala, Ivan je presušio, doslovn'o posto starac, ti si poput mumije,
Marina je poput histerične babe.“
„Nisam poput mumije.“ Reče Karmela. „Samo sam prerasla neke stvari.“
„Nisi ni suze pustila za Zvonimirom.“
„Pokušala sam, ali nisam mogla. Razgovaram uvijek s tobom, sa svima.“
„S ujednačenim tonom i izrazom lica.“
Sad mi je bilo jasno o čemu Marina govori. Karmela nema nikakvog izraza lica, zapravo ima,
ali joj jedva pročitaš emocije, a govor joj je uvijek ujednačen, rijetko pita pitanja, većinom
odgovara, a malo ju stvari zanima zadnjih dana. Ovako je počelo nakon tatinog sprovoda, dok
joj se nije pogoršalo.
„I ti si se promijenila.“ Reče. „Imaš napade bijesa, ne jedeš, za sve kriviš Marinu, samo misliš
na Mariju…
„Jer joj je stari pijanica još u blizini.“ Dovršim. „Ali ne brini. Jučer je rekla da me se javno
odriče i prekinula je s Tonijem.“
„Zašto?“
„Ne znam. Možda je pošla glavom. Još fali da se navuče na droge i priključi nekim banditima
pa da ju izvlačimo.“
„Nije ona bandit.“
„Iskreno, netko joj je drugi uskočio u kožu.“
Oko sedam navečer, kad sam napokon isključila mobitel i Karmeli se dosadilo, krenule smo
prema doma, ali smo se zaustavile na Pilama. Rekla sam Karmeli da ide doma jer ja imam još
nekoliko stvari za obaviti. Usput sam joj zabranila da me ispituje pa je bez pogovora pošla
151
doma. Ja sam krenula u Lapad, đe je Marija stanovala. Odlučila sam joj otići pred zgradu i
zvoniti na portafon danima ako treba. Iskrcala sam se u Lapadu i prije nego što sam izašla,
napalo me je krdo pijavica. Zgrabila sam pištolj, ali su bile zamrznute. Kako ljudi nije bilo u
blizini, odmah sam ih spalila.
„Antune?“ podigla sam glas. „Što radiš tu?“
Antun je odmah skočio s drveta i zgrbio se poput plašljivog dječaka. „Krdo je krenulo prema
tebi.“ Reče. „Zadnjih dana je sve gore i gore. Imamo puno posla.“
Pročitala sam mu misli i vidjela da nitko od njih nije crko. Nažalost. „Jesu li napali
Karmelu?“ pitala sam.
„Ne znam. Čuv'o sam stari grad.“
Naravno da ne zna, a nije ga ni briga. jedini razlog zašto nas drže živima jest zbog krvi i da
branimo im hranu u gradu.
„Lucija?“ Čula sam poznat glas iz daleka. K vragu, k vragu! Sam se Antun usr'o kad ga je
vidio. „Lucija, što ti radiš tu?“
„Idem ja.“ reče Antun i potrči ljudskim hodom. Dorijan Jukić očito ima toliko zastrašujuću
vibru da ga se i pijavice boje.
„Lucija, dođi.“
I što da sad učinim? Da ga ne poslušam, lako bi me ubio, a možda bi me ubio i da mu se
približim. Očito je nešto posumnjao kad se nalazim blizu stana njegove kćeri. Otišla sam do
njega i odlučila ga spaliti čim primijetim nešto sumnjivo. „Zašto si sama? Sad ti najopasnije
hodati okolo navečer.“
„Da, razbistrim glavu.“ Rečem. Smijao mi se kao glupači. Zašto sam uopće pomislila da bi
nešto tako popušio?
„Znam da si krenula k Mariji. Vjerojatno si ljuta na nju, ali ako si prava prijateljica, poštuj
njenu odluku.“ To uopće nije bila njena odluka. Uvijek je bila sigurna u svoje odluke, a taj
dan se ponašala kao da netko odlučuje umjesto nje. „Ljudi se mijenjaju, mijenjaju okolinu i
krug prijatelja.“
„Mogu li ići sad?“ pitala sam poput malog djeteta koje je bilo u ravnateljevom uredu.
„I ja sam u nekim trenutcima lunjao bez cilja, ne znajući što činim, a tad mi se stane baš
pogoršavalo.“
Znači, smatra me i poremećenom. „Idem doma.“ Rečem.
„Rekao sam ti da je opasno. Bolje da te ja odvedem.“
Divno. Još da me on vodi doma. Vjerojatno bi me prije odveo preko granice i ubio, ali i ako
odbijem, postojala je mogućnost da me ubije. Dopustila sam da me uvede u auto, bez da sam
ga gledala u oči.
Kad sam sjela i zatvorila vrata, osjećala sam se da sam zatvorena u kutiju iz koje više nikad
neću izaći, a u njoj neće biti lijepo.
„Možda je tako i bolje.“ Reče. „Nije da te krivim, ali ti si ovo prva započela. Ona je, naravno,
učinila još veću glupost s noževima. Nadam se da mu ti ne bi dana nož kad bi znala
Zvonimira od početka.“
152
Ne bih mu dala ožicu u ruke da sam ga poznavala.
„Možda je bolje. Zajedno bi bile samo rizik za druge.“
Koliki je on tek rizik kad je još u blizini, u apartmanu deset metara daljem od njenog stana.
„Nadam se da nisi na oca i da ćeš me poslušati inače ništa neće završiti dobro.“ Reče i
potegne kočnicu.
153
Lucija
Vjerovali ili ne, odlučila sam poslušati Dorijana Jukića. Odlučila sam slijediti savjet pijanice,
ne petljati se u život njegove kćeri. Da to nisam učinila, sve bi išlo po starome, kako je bilo
prije nekoliko godina, samo što ne bi bilo Nikole.
Sinoć sam, nakon što me pijanica doveo doma, ušla u sobu kroz prozor i jutros sam krenula u
školu kroz prozor. Čini se da je Marina izgubila sve nade za mene. Nije me uopće zvala, a
mobitel mi je bio uključen od jučer kad sam poslala Karmelu doma. Možda je tako i bolje. Ja
sam ubrzo punoljetna i ne treba me tetošiti poput malog djeteta. I prema Karmeli bi se trebala
ponašati odraslije.
Danas Marija je opet bila u crnom, crna obična Majica s kapuljačom, pet brojeva veća, crne
traperice, koje je obukla nekoliko puta otkad ju znam i crne tenisice. Ni ovaj put nije nosila
šminku, kosa joj je bila puštena, kako je rijetko nosila, a tek sad vidim da joj seže skoro do
bokova.
Nisam ju ni uspjela dobro pogledati, a netko me povukao u zgradu. Opet Barbara. „Što se
događa?“ pitala sam.
„Ništa. Odsad sa mnom sjediš na svim satovima.“
Nisam ni trebala pitati zašto kad čitam misli. Sad se Lara počela družiti s Marijom, udaljila se
od grupe i trača mene s njome, to jest, širi lažne glasine o meni. Baš lijepo, tipična Marijina
osveta. Nekad mi je bila najbolja sa svojim šašavim osvetama, sad mi se zgadila.
Kad sam ušla u razred i sjela do Barbare, hrpu sumnjivih pogleda me pogodilo. Sjajno,
okrenut će te dvije glupače cijeli razred protiv mene, opet ću se vratiti na staro. Trebala sam
znati da će mi jednog dana zabiti nož u leđa.
„Hej?“ šapnula mi je Paulina iza leđa.
„Nisam raspoložena za provociranje.“ Rečem. „Trenutno bih nekome zabila nož u grlo.“
„Je li istina da si ubila malog Zvonimira.“
Krv mi se sledila u žilama, a trenutak kasnije mi je umalo vatra izašla na uši. „Kako bih ja to
učinila?“ naglo se okrenem.
„Ti si vozila auto koje ga je udarilo.“ Reče Paulina drhtavim glasom. Prvi put da se usrala od
mog tona. „Rekla mi je Lara.
Lara. Naravno. Bolje da ne ispitujem, nego samo čitam misli. „Ja nemam ni vozačku.“
Rečem.
„Točno tako. Ukrala si nekome auto.“
Zlobno se nasmijem. „Očito tebi Lara samo krade pamet.“ Rečem. „Ali ne brini. Vratit ću ti
je.“ Krenula sam prema klupi gdje su Marija i Lara tračale, ne moram pogađati koga. Lara se
okrenula s osmjehom prema meni, zatim se uozbiljila kad je vidjela kako joj se približavam.
Tako me je veselilo gledati njene dječje uplašene oči i donju usnu kako joj podrhtava. „Ćao
CSI.“ položim ruke na njihovu klupu. „Ima li novih slučajeva? Tko to zadnjih dana gazi
autom malu djecu?“
Vidjela sam da Marija je uvukla vrat u ramena, poput tipične kukavice, a Lara je još gledala u
mene raširenim zelenim očima. „Sotono!“ naglo se digne i upre u mene prstom. „Vidite li što
154
čini? Što učini kad joj date šansu?“ govorila je cijelim razredom. „Jedna od nas se
dobrovoljno počela družiti s njome, tobože najbolja prijateljica, a sad joj je ovo kopile ubilo
brata.“
„Hrabro od tebe.“ Nasmijem se. „Ali previše riskiraš pred ovim kopiletom.“
„Zovite policiju!“ Lara se derala. „Zovite popove, egzorciste, bilo što da nas se spasi od
Luciferove kćeri.“
Pogledala sam Mariju na trenutak. Polako je maknula plahi pogled u mene i još više zabila
vrat u ramena. Da, kukavica je. Trebao je ubiti njenog brata da se to otkrije. „Bolje se pazi jer
Lucifer kontrolira moje šake.“
„Vidite! Priznala je. Sotonska kurva, opsjednuta, sotonina sluga…“ Lara me odjednom počela
udarati i potezati za kosu. Neko vrijeme sam se samo odmicala i stavljala ruke ispred sebe, ali
mi je opet pobjegla kontrola. Počeo mi je navirati znoj na površinu kože, otkucaji srca su mi
se ubrzali i pomalo sam počela osjećati bol u kostima. Za minutu sam pukla, ali sam fizički.
Zgrabila sam Laru za kosu i lupnula joj glavom nekoliko puta u zid, ne znam koliko puta,
samo znam da sam čula vriskove i nitko mi se nije usudio približiti, zatim sam ju bacila na
pod i udarala ju po tanašnim rebrima. Čudim je još danas kako joj te ptičje kosti nisam
slomila.
Malo sam se smirila kad sam osjetila da me netko povlači nazad, vjerojatno je bila Barbara,
ne sjećam se više. Pritom sam slučajno obalila Marijinu torbu, koja je bila otvore i osim
zadaća i knjiga iz nje je ispao i pištolj. Cijeli razred se zanijemio, a Marija je ustala, skupila se
uz kut s obgrljenim rukama i drhtala poput izmučenog psa.
Jedan dječak se sagnuo i polako podigao pištolj bez da je i riječi rekao, u razredu se i tako nije
čula ni mušica već minutu. Marija je gledala u mene nevinim plavim očima, koje su me sad
podsjećale na Zvonimirove, a ja nju samo s dubokim razočaranjem bez da sam riječi rekla,
sve dok nisam osjetila jaku mučninu u želudcu, istrčala vani, nagnula se preko ograde i
povratila.
„Jesi li dobro?“ pitala me Barbara. Nisam primijetila da je krenula za mnom, a niti sam
smatrala da bi se ikad ovako zauzela za mene. „Još se znojiš i drhtiš. Jesi li danas popila
lijekove?“
„Ne pijem lijekove, dobro sam!“ zaderem se.
„Mislim na epilepsiju.“
Ah, da. Epilepsija. Ljudi još misle da imam epilepsiju. Mislila sam da će dotad zaboraviti.
„Jesam.“ Rekla sam sad s mirnim tonom. „Ne smijem se uznemiravati, moja greška.“
„Dobro, dobro. Samo diši duboko.“
„Dišem.“
„Jesi li ti znala da Marija nosi pištolj sa sobom?“
„Ne.“ Slagala sam. Iskreno, ja sam ga uspjela strpati nekako u veliku tenisicu i bio je trenutno
sa mnom.
„K vragu, što joj se dogodilo? Znam da je gubitak jako pogodilo, ali ovo nije opravdanje.
Prvo laganje da si ga ti ubila, a sad nosi i pištolj. Misliš li da je misla tebe ubit'?“
155
„Moguće.“ Rečem iako sam znala da to nije istina. Širila je ove debilne glasine jer je bila ljuta
na mene, a očito joj je s bratom otišao i smisao za osvetu kakav je prije imala.
„Lucija Martinović.“ Pojavio se dežurni učenik na vratima. „Ravnateljica te zove u ured.“
Tako sam danas završila i kod ravnatelja, što još danas neće poći po zlu? Pa dan je tek počeo.
Sjela sam preko puta ravnateljice bez da sam riječi rekla, a i bez da sam pokazala sram. Nisam
ništa loše učinila, to znam.
„Trebali bi smanjit' taj tvoj ponos., gospodična.“ Reče ravnateljica. „Previše si dozvoljavaš.
Tvoje stanje nije opravdanje za ovo.“
„A što to?“ prekrižim ruke.
„Pretukla si Laru. Umalo je izgubila svijest zbog tebe. Što bi bilo da si joj slomila glavu? Već
je na tjelesnom potvrđeno da imaš dosta više snage, u odnosu na ostale djevojke.“
„Ali zaslužila je. Nisam to učinila bez razloga.“
„Kako je to sirotica zaslužila? Trebalo joj je nekoliko minuta da dođe do daha, čelo joj je
ljubičasto i nateknuto, a ispalo joj je i nekoliko zubi, možda čak i deset.“
Suzdržavala sam osmijeh od pomisli da krezubu Laru. „A što je ona činila već dvije godine
drugoj djeci? Mene je danas nazvala sotonskom kurvom i širila je glasine da sam ja ubila
Marijinog brata.“
„Također je rekla da si priznala kako štuješ sotonu.“
„Vi stvarno u to vjerujete?“
„Ne. Naravno da ne vjerujem.“ I mislila sam. Barem ravnateljica nije toliko glupa. Možda
religiozna, ali ne glupa.
„Ona je od kazne dobivala samo ukore, a to joj ništa ne znači.“
„To ćeš dobiti i ti, samo ukor.“
Ne, nije to samo ukor. Meni je zapravo stalo do školovanja, do ocjena i zaposlenja. „A što
ćemo s lažnim glasinama?“ pitala sam.
„Lara će vjerojatno dobiti ukor pred isključenje, Mariju ćemo nažalost izbaciti i kazneno će
odgovarati.“
Ne, to neće biti nažalost. Neka opet upiše Ekonomsku školu u Splitu i uzme si đački dom.
Tako bi bilo bolje i za nju i za druge.
„A tebi bi preporučili psihologa.“
„Imam psihijatra.“ Rečem.
„Da, ali da malo razgovaraš sa školskim psihologom da porade malo na tvojem ponašanju.
Mogla bi upisati neki sport da ispucaš na njemu svoje frustracije.“
Ne, nemam ni vremena ni volje sad za sport. Jedino mogu igrati s Ivanom košarku da ispucam
svoje frustracije, ali zbog tih frustracije ne znam koliko bih lopta uništila.
„U redu.“ Rečem. „Mogu ić'?“
„Možeš, možeš.“
156
Jedva sam čekala da izađem vani iz ove škole, jer sam osjećala da ću eksplodirati ako se
sekundu duže zadržim u toj zgradi. Ispred škole su bila dva policijska vozila, a policajac je s
notesom u ruci ispitivao pogrbljenu Mariju za koju bi na prvi pogled pomislili da je starica,
budući da joj je kosa bila skoro bijela. Drugi je razgledavao pištolj, a treći joj je spremao
torbu u auto. Vidi se da nisu bili uopće šokirani jer znaju da i ja i Marija nosimo za sobom
noževe i pištolje, samo što ga Marija još ne zna sakriti.
„Vode li je u zatvor?“ pitala sam Barbaru, praveći se glupa.
„Vjerojatno ne.“ Rekla je. „Možda je vode doma ili na ispitivanje. Vjerojatno će joj ispitat'
mater. Koliko znam, retardirana je.“
„I jest.“ Rekla sam.
„Je li te ovo imalo šokiralo?“ pitala je.
Naborala sam prostor između obrva i pogledala ju. „Naravno da jest.“
„Nisi izgledala baš šokirano. Mislim, ti ju najbolje poznaš, a najmanje si bila šokirana u
razredu.“
K vragu! Koliko se god Barbara pravila glupa, ipak nije mogla skriti pamet. „Više me šokiralo
njeno laganje, nego pištolj.“
„Znači, više misliš na sebe.“
„Vjerojatno. Nisam dobro zadnjih dana.“
„Znam. Osušila si se potpuno, koliko god ti široko nosila, vidi se.“
„Nije samo to problem. Sve mi smeta. Sve me živcira. Na svakome se iskaljujem.“
„Da. Primijetili su to mnogi. Lara te nekoliko puta nije prebila. Rekla sam joj da te ne dira za
njeno dobro.“
„Trebala bih bit' manje sebična.“
„Ne bi.“
Taj me odgovor šokirao. Barbara potpuno na mojoj strani? Da joj čitam misli ili da pustim
jadnu curu na miru, da sama donosi svoje zaključke? „Zašto?“
„Lažne glasine i pištolj u njenoj torbi puno govori. Mislim da bi samo sebi naudili ako joj
pokušamo pomoć'. Bolje je da je se klonimo.“
„Da.“ Rekla sam. I bolje je da slijedim savjet njenog oca. Zajedno smo samo problem. „Bolje
je.“
Kad sam došla doma, samo sam se bacila na krevet i zurila u strop. Voljela bih da sam mogla
plakat', vrištat', bacat stvari, ali sam bila prazna i tupa, kao da je netko isisao iz mene emocije,
a možda sam ih tijekom zadnja tri tjedna previše ispucala. Znam, sad znam kako se osjećala
njena majka, i kako se osjeća Karmela. Možda i ja dobivam šizofreniju, vjerojatno ne dječju,
prestara sam za nju. Možda hebefreniju ili katatoniju. Tada bih bila potpuno tupa i bilo bi mi
najbolje.
„Lucija!“ Marina mi je kucala na vrata. Sreća što sam ih unaprijed zaključala. Da nisam,
možda bi pukla tupost i Marina bi završila k'o Lara. „Kakav je to Marija pištolj nosila? Je li to
157
isti pištolj koji si ti imala? I zašto si to učinila Lari? Zašto se iživljavaš na nedužnim ljudima?
Želiš li da još netko umre zbog tebe?“
Sreća njena što sam bila toliko tupa na njene riječi, od toga da je Lara nedužna, do ponovne
optužbe za Zvonimirovo ubojstvo. Znam da me mrzi i da mi je on ovo sve priuštio, čak i
vlastitoj sestri. I nju mrzi, i Ivana, i Tonija, vjerojatno i svog oca, ali on je zasad dobro. Samo
čekam njegove nove nevolje. One bi me najviše zadovoljile.
„I kako to da tebe nije privela policija? Nanijela si joj teške tjelesne ozljede.“
Tupost je popustila, ali je srećom tu bila suzdržanost da ne razbijem vrata i ne bacim ju kroz
prozor. „Jer sam jedna od rijetkih četvero koji brane desetak tisuća života, od znaš već koga.“
Petero, ako kontamo Dorijana, koji se vjerojatno ubrzo vraća u Zagreb. Osmero ako kontamo
mjenjolike za koje ja znam da se kreću ovim područjem.
Kucanje je prestalo, a meni su se samo motale misli po glavi poput klupka, s beskrajno dugim
koncem. Iz misli me je prenulo šuškanje stabla. Tko bi sad to bio? Stablo presnažno šuška za
Luizinu težinu, osim ako se sad ne penje kao pas ili hijena, nema šanse da se Marina popne na
ovo stablo, a pijavice mi sigurno ne bi šuškale. Prebrze su i presnažne da bi to radile. Ipak
sam stavila ruku u džep, gdje mi je bio nož i opkolila sam se štitom.
Na prozoru je izvirila Karmelina glava. „Ja sam.“ Rekla je nevino. Nasmijala sam se i pozvala
je rukom da uđe. „Zaključala si vrata pa sam tu došla.“
„Pa pustila bih tebe. Marina jedva čeka da mi kvoca.“
„Pa zabrinuta je. Samo želi znat' razlog.“
„Ne brani ju!“ podignem glas na nju. „I kad joj rečem razlog, nije joj dosta. Dosta joj je tek
kad nađe razlog da se izdere na mene.“
„A zašto si to učinila Lari?“
„S Marijom je širila glasine da sam ja njenog brata ubila autom.“
„Marija?“
„Da, Marija. Vuk u ovčjoj koži. A kasnije me Lara nazvala sotonskom kurvom.“
„Je li ti Marija prijetila pištoljem?“
„Ne.“ Rečem. „Odakle ti to?“
„Kako su joj otkrili pištolj?“
„Slučajno sam joj obalila torbu i isp'o joj je pištolj.“
„Zašto drži pištolj u torbi?“
„Znaš koliko je Zvonimir bio pametan. Pa nije ni ona puno pametnija.“
„I što sad? Ide li u zatvor?“
„Vraga. I tako bi se brzo oslobodila, osim ako ju ne stave u zlatni kavez.“
Naravno da Mariji nije ništa bilo. Dobila je, tobože, ukor pred isključenje. Jedina kazna je bila
što su je svi, doslovno svi izbjegavali. Sa mnom su se jedino družile Barbara i Paulina, jer su
drugi vidjeli kolika sam luđakinja pa su me izbjegavali. Druge dvije su pošle za Larom, kojoj
158
je glava bila tjednima u gazama i nadogradila je nekoliko umjetnih zubi, kad se ima para.
Očito one dvije ne mogu bez Larice.
Za razliku od nas, Marija je bila potpuno sama. U školi je bila poznata kao ona luđakinja s
pištoljem, a nisu ni zaboravili ni njenu laž o meni. Bila je meta podsmjeha, šaputanja i
pokazivanja prstom, a ni ja nisam ništa činila da ju obranim. Kao što je njen otac rekao, bolje
je kad smo odvojene.
Kad je prošlo mnogo vremena i pomalo počele vrućine, zaustavila me je na hodniku, a baš
sam zadnjih dana dolazila ranije da ju ne sretnem. Ono što sam primijetila da joj odjeća nikad
nije bila šira, a nosila je broj koji ne bih ni ja obukla, dok joj se koša na licu slijepila s
kostima. Otkad je smršavila toliko da se ljudi čude kako stoji na nogama, Lara je počela širiti
glasine da se Marija glađu žrtvuje za sotonu.
„O-ovaj…“ počela je sa zamuckivanjem kao i uvijek. „Htjela sam se ispričati zbog one laži,
prije… prije…“ Zadnjih dana je govorila pravi književni Hrvatski, u govoru je djelovala
zrelije i obrazovanije, ali su joj se ocjene pogoršale. Sveta ironija.
„Prije mjesec dana?“ dovršim joj rečenicu.
„D-da. Prije mjesec dana. B-bila sam ljuta i-i-i pitala sam se zašto. Bila sam sama,
usamljena…“
„Ja sam te zvala.“ Prekinula sam ju. „Dvadesetak dana sam te uporno zvala, slala ti poruke na
mail, zvonila sam ti na portafonu i nisam odustala dok me nisi odjebala. Zapravo, išla sam do
tebe i te večeri. Na putu me napalo stotinjak pijavica i jedva sam izvukla živu glavu. Usput
me tvoj stari zaustavio i posl'o doma.“
„A-ali…“
„Nema, ali. Htjela sam ti pomoć', odjebala si me, pa si me zajebala. Toni ti je htio pomoć' i
odjebala si ga samo tako. Ne zaslužuješ nikakvog prijatelja. One batine koje ti je stari priuštio
nisu dovoljne.“
Nisam trebala reći tu zadnju rečenicu, znala sam. Suzdržavala sam čelične suze u kutovima
očiju. Nasmijala sam se kad sam ugledala Barbaru, morala sam se smijati jer je non-stop
ispitkivala kad mi je bilo ozbiljno lice.
„Što je Marija htjela?“ pitala je Barbara.
„Ispriku.“ Rekla sam na što je Paulina pukla od smijeha.
„Ne, igrajte se s ovim.“ Reče Barbara s ozbiljnim tonom. „Možda se sad igra s tvojim
osjećajima. Osobom s pištoljem nikad ne vjeruj.“
Ispucavala sam svoju frustraciju s Ivanom na igralištu, često vikendom, nakon posla ili nakon
škole. Nisam mogla s Paulinom jer je me je mnogo toga frustriralo, njen govor, izražavanje,
njene gluposti, s Karmelom trenutno nisam trebala ispucavati svoju frustraciju, pošto sam joj
dovoljno nevolja priuštila u životu, a Barbara je bila samo za izlaske, pušenje i opijanje.
Iskreno, zadnjih nekoliko dana znala sam redovito s njom pušiti travu da budem veselija
nasmiješena, jer sam samo napušena bila vesela, ali kasnije bi mi naglo splaslo raspoloženje i
opet bi bilo sve isto.
Kad sam ubacila loptu u obruč po deseti put ovaj dan, Ivan je zazviždao i zapljeskao. „Brzo
napreduješ.“ Prebaci mi ruku preko ramena. „A kako si u početku bila smotana.“
159
„Bolje je kad se skoncentriram na košarku.“ Slegnem ramenima.
„Vidiš zašto ja treniram. Kad živiš u istoj kući s Tonijem, neđe se moraš ispucat.“ Istina, ako
si u stalnom kontaktu s Tonijem, i ne ispucaš se fizičkom aktivnošću na nekom objektu, ubrzo
postaneš Toni i ispucavaš se na drugima. Ma da ja i nisam toliko daleko da postanem Toni.
„I kad živiš s Marinom.“ Progunđam.
„Ma daj! Nikad nisam u toj ženi vidio mane, a ni ti se nikad nisi žalila.“
„Promijenila se. Smatra me Osama Bin Ladenom broj dva.“
„Sad pretjeruješ.“
„Ne pretjerujem. Tražila je čak i da prekinem s tobom.“
„Možda se samo brine.“
„Možda se Toni samo brine.“
„Ne. Toni je psihopat. Svaki dan me naziva ubojicom i non-stop izaziva svađe. Baba je dva
puta završila na hitnoj zbog njega.“
„Marina je postala Toni broj dva.“ Prva njegova žrtva koja ga je tri puta u životu vidjela.
Ivan je samo slegnuo ramenima. „Ti znaš ju bolje od mene. Nadam se samo da ti Vladimir ne
prebacuje previše.“
„Ne prebacuje mi uopće.“ Rečem. Razgovori s njime su postali češći i dao mi je tablete za
podizanje, savjetov'o se čak i s Marinom, ali ona se ipak nije promijenila. Kao i uvijek, ton
mu je smiren, pokazuje empatiju prema meni, kao prema svakom pacijentu, ali svaki put mu
vidim razočaranje u očima, ne čitam mu misli ni osjećaje da barem malo poštovanja pokažem
prema njemu, a mislim da mi ne bi ni dobro došle.
„Dođi k meni danas.“ Reče. „I tako te nije briga za Marinine kazne.“
„Dobro.“ Rekla sam, iako nisam željela susresti Tonija.
Doveo me je u svoj mali sobičak koji je bio toliko neuredan da se od odjeće jedva mogao naći
krevet, zidovi su bili puni postera Iron Madena, Linkin Parka, System of down, Green day i
ostalih. Poviše stola je zid bio pun fotografija iz osnovne i srednje škole, na kojima je najviše
bio Vedran, a na stolu mu je bio CD player koji mu je Vedran darov'o za Božić, tek kad je čuo
od mene da sam mu ja darovala CD.
Ivan baci odjeću s kreveta na pod i reče: „Sjedi.“
Nasmijala sam se. „Nadam se da neću nagazit' na komad stare pice ili rastopljene čokolade.“
„O, ne brini, ne jedem ništa u sobi kad je ne mislim održavat'.“ U prenesenom značenju, jede
u sobi svake prijestupne. Sjela sam na krevet i gledala u slike poviše radnog stola, na njima
sam bila i ja, nasmijana i vesela, na kojima se ne bi sad ni prepoznala, na njima je bila Marija,
s još života u sebi, na nekima je bila čak i Lara, dok sam je još na neki način podnosila u
svojoj blizini i Vedran, kakvog sam ga se uvijek sjećala.
„Bilo bi dobro da ja skinem te slike.“ Ivan me pregne iz misli. „Ni meni ne donose ništa
dobra.“
„Ne, dobro je.“ Rečem. „Samo mi nedostaju.“
160
Ivan sjedne kraj mene i da mi sliku, onu koju nije trebao. Slikao je mene i Mariju kako se
bečimo ispred Orlandovog stupa malo prije Božića. Činilo se kao da su prošle godine, kao da
sam starica koja gleda sliku iz svoje mladosti. „Nedostaje li ti to?“ pitao je. „Meni najviše fali
stara Marija, stara Lucija, pa čak i stari Toni.“
„A stari Ivan?“ pitala sam ga.
„Zašto? Stari Ivan je još uvijek tu.“
Kako samo vidi druge oko sebe, a ne vidi sebe. Stari Ivan je još uvijek tu, ali stari Ivan je
samo maska novog Ivana. Novi Ivan je povučeniji, osmijeh mu je tužan, izbjegava razgovarati
o privatnom životu i radije se koncentrira na tuđe probleme, nego svoje.
„Mogla bi nama baba pripravit' nešto da nas podigne, možda bi bilo bolje od Vladimirovog.“
Ubaci se Ivan.
„Ne bih baš njene lijekove unosila u sebe.“
„Zašto se bojiš? Vjerovala ili ne, ona boluje od Parkinsonove bolesti. Primijetila si kako joj
ruke drhte.“ Kao u mnogih staraca, da. „Ona pripravlja sama sebi lijekove. Da ih ne
pripravlja, davno bi završila u staračkom domu, a mi u dječjem domu. Nemoj nikome reć', ali
za to koristi indijsku konoplju.“
Opet se nasmijem. „Mogla bi i mene naučit' taj zanat. Dobro bi mi doš'o.“
„Umjesto materijalne imaš i duhovnu alkemiju. K'o što alkemičar teži da čelik pretvori u zlato
i nađe lijek za besmrtnost, tako teži i za uzdizanjem sebe. Svi smo alkemičari na neki način,
težimo ka svojem uzvišenju.“
„Onda sam jako loš alkemičar. Krenula sam potpuno krivim putem.“
„Sama stvaraš svoju stvarnost. Svatko stvara svoju stvarnost pomoću misli, uma, religije,
vjere, percepcije okoliša. Znaš li zašto mi je baba kršćanka?“ odmahnem glavom. Vjerojatno
zbog utjehe da će u sljedećem životu susrest' supruga, sina i unuku, ali život poslije smrti
mene nimalo ne tješi. „Jedan od najvećih alkemičara je bio Isus. Osim što je pretvar'o vodu u
vino i hod'o po vodi, ali on je težio za uzvišenjem. Zato je ona kršćanka.“
To mi je bio jedini realan način. Iako sam i ja viđala Isusa kao najvećeg moralnog učitelja,
nisam mogla bit' kršćanka, kršćanstvo mi nije imalo smisla.
„Kakvu si ti stvarnost stvorio?“ pitala sam ga.
„Upuc'o sam Zvonimira. Ta stvarnost mi se vrti u glavi svaki dan.“
„Jesi li Toniju rek'o razlog?“
„Ne. Nisam nikome. I tako Tonija nije briga.“
„Pa brat ti je.“
„I to je najbolnije.“
Nisam s Tonijem komunicirala otkad sam ga susrela na rivi, pa nisam mogla prosudit', ali
nisam ni očekivala da se Marina tako ponaša prema meni, a ima tako loše mišljenje o meni, pa
se i to dogodilo. Na vrbi samo rađa grožđe.
„Što je s Marijom?“ pita. „Zar stvarno nema prijatelja?“
161
„Mene je odbacila. Tri tjedna pokušavala sam kontaktirat' s njome, pa je rekla da ne želi više
imat' posla sa mnom.“
„Mislim da to maslo njenog starog.“
„I jest.“ Rečem. „Jednom me zaustavio u Lapadu i rek'o da je bolje za nju i za mene da joj se
ne približavam.“
„Bolesnik prokleti. Nadam se da će poć' ća što prije.“
U sobi smo pričali možda satima, dok se večer nije spustila, i Ivan nije zahrk'o na krevetu.
Inače zaspe za sekundu i teško ga se probudi. Ja sam za to vrijeme promatrala sliku mene i
Marije kraj Orlandovog stupa. Bile smo sretne, Marija je hodala s Tonijem, ja sam hodala s
Ivanom, Karmela je imala prijatelja, odnos s Marinom nikad nije bio bolji, Marijin stari nije
bio blizu i najvažnije, Zvonimir je bio živ.
Skočila sam kad su se vrata naglo otvorila. Toni. Toni je šokirano gledao u mene, po pogledu
sam se mogla kladit' da je htio skočit' na mene i zadavit' me golim rukama.
„Toni!“ zazvala sam ga kad je izaš'o i zalupio vratima, što nije probudilo Ivana. „Toni, stani!“
slijedila sam ga u kuhinju. „Ivan nije kriv, stvarno nije kriv. Više sam ja kriva nego on.“
„Misliš da to ne znam?“ silovito se okrene prema meni. „Jesam li toliko glup? Jesam li uopće
glup?“
„Nisi.“
„E, pa što me uvjeravaš u ono što već znam? Ti si sve ovo započela, sklopila si glupi pakt s
onim brđanima koji još vrijedi, već si nas dovela jednom u opasnost, oba puta si ti izvukla
svoje dupe. Prvi put si čak dobila i dečka, zamisli, a luda prijateljica ti je ostala.“
„Ali on nije uopće kriv.“
„Gledaj, draga. To što si učinila, ne može se ispravit', ali ti si još veće govno. Zašto si odbacila
Mariju? Zašto si joj toliko zagorčala život da se žena morala doslovno iscijedit' do kosti zbog
tebe.“
„Ne želi moju pomoć.“
„Ne pitam te to!“ dignuo je glas. Po pogledu koji je me strijeljao poput metka sam vidjela da
me je spreman i udariti. „Osramotila si ju čim je došla u školu, a sljedeći dan si svima
pokazala njen pištolj u torbi. Zar ti ne nosiš pištolj?“
„Bilo je slučajno.“
Toni je puknuo od smijeha, mogu se kladiti da ga je cijela zgrada čula. „Naravno, sve što je
kod tebe slučajno, samo pođe na zlo. Kamo sreće da su tebe napravili slučajno. Napravit'
dijete samo da obavi tvoj pos'o, jer si ti prelijen, jer si jebena kukavica. Što drugo da se
očekuje od tebe?“
„Nije istina.“ Rekla sam.
„Što? Nije istina? Daj se posjeti malo svog djetinjstva. Zar stvarno puno značila svojim
roditeljima? A što je bilo s Karmelom? Bila je samo rezerva, zar ne?“
„Bila mi je sestra, nikakva rezerva.“
162
„Nije tebi, jest tvojim starcima. Mogu reć' da se nisu baš previše oduševili svome djetetu,
pogotovo kad su otkrili kakva je. Bila im je loša rezerva.“
„Nije istina.“ Već su mi suze natopile oči. „Zašto bi nam onda sve to skrivali, zašto nas ne bi
uvježbali?“
„Ali tražili su da vježbate, pogotovo kad ti majka umrla, zar ne? I sama znaš istinu.“
„Ali nisu nam ništa govorili o pijavicama, jedino je mama…“
„Tko bi rek'o da si ti tako naivna? Znaš li koji je trik? Tvoj je stari zn'o tko ti je ubio majku,
zn'o je da će ju i ubit barem dok kreneš u školu, to mu je bio i cilj. Kako bi te teže pogodilo?
Da ti reče odmah ili kasnije, kad budeš jača, moćnija? Taj bi bijes u tebi izazvao mržnju i
potrebu za osvetom, veliku potrebu za osvetom, da bi odmah otišla na Srđ i krenula u borbu.
Zato su ga ubili kad si krenula u srednju.“
I dalje bi govorio da nisam se potpuno slomila, pala na koljena i briznula u gorak plač.
„Lucija, Lucija.“ Čula sam sad njegov zabrinut ton. „Oprosti Lucija, zanio sam se. Nisam… K
vragu, nisam normalan.“ Uhvati me snažno za ramena. „Lucija, pogledaj me, molim te.“
Skupila sam nekoliko snage da ga pogledam. „Nisi ti kriva, u redu? Nisi kriva što su takvi.
Oni su bili loši ljudi, to je stvarnost. Ti nisi loša osoba, Karmela nije loša, što je jako dobro.“
Pomogao mi je da ustanem i odveo me je do kauča. Dopustio je na mu naslonim glavu na
rame i njihao me poput djeteta.
Da me je nešto moglo utješiti, ali nije bilo nikakvog načina. Nisam bila neutješna zbog onog
što mi je rek'o, nego jer je bio u pravu. Sjećanja su mi samo navirala i navirala. Napokon sam
znala tko su bili moji roditelji. S tri godine tata me je natjerao da gledam kako kolje kokoši.
Prvi put sam pala u nesvijest, kao i još nekoliko puta, imala sam noćne more i to je bilo
sramota. Moji vlastiti roditelji su mi govorili: „Sram te bilo, slabićko.“ S četiri godine, kad
sam otkrila svoje moći, ispisali su me iz vrtića, tjerali su me da vježbam dok se nisam iscrpila
toliko da bih se onesvijestila, zbog čega su počela psihička maltretiranja, isto tako je bilo kad
ne bi mogla koristiti moći kako treba. S pet godina sam morala zaklati sama kokoš, zbog čega
sam povratila, i otac me umalo ubio. Cipelario me, gušio, još se sjećam, sve dok ga mama nije
zaustavila. Kasnije sam morala očistiti mrtvu kokoš. Kad je mama umrla, Karmela je otkrila
svoje moći i nisam bila sretna. Tada me uporno tjerao da ju učim i prebio ju je nekoliko puta
kad ne bi bio zadovoljan, a nijedna od nas nije mogla ništa učiniti, nijedna od nas nije se
usudila nauditi mu. Dvije godine kasnije rekao je: „Ne vježbaj više s njom. Propali je slučaj.
Završit će kad-tad k'o tvoja nesposobna mater.“ Stvari su se tek smirile kad je prohodao s
Marinom, a nama je rekao da držimo jezik za zubima o svim našim tajnama.
„Ja sam budala.“ Govorio je Toni. „Htio sam ti reć' jednog dana, ali ne ovako, ne ovim
tonom.“
„Zaslužili su.“ Rekla sam. „Da ih vidim, ponovo bih ih ubila.“
„Ne govori gluposti. Nema ih više, sigurna si. Imaš sestru, imaš nas.“
Da, sestru. Od svih ljudi koji su mi bili u krvnom srodstvu, jedino me je Karmela voljela.
„Želiš li vode, soka?“ pitao me, ali nisam mu odgovorila. Nije mi se dalo odgovarat'. „Donijet
ću ti vode.“ Otišao je, dok sam ja razmišljala o mojim roditeljima – štetočinama. Stvorena
sam da uništavam. To i radim, samo uništavam. Ništa do sad dobrog u životu nisam učinila.
Dijete je umrlo zbog mene, mnogo je života uništeno. Stari bi lupao glavom u zid da je živ, a i
neka bi. Ovo je on stvorio.
163
Zbog svega ovoga, utroba mi se stisnula. Otišla sam u zahod i izbacila ono iz želuca. Da
barem ovako mogu izbaciti misli iz glave. Gdje je Marin kad ga trebaš? Da mi barem obriše
svo pamćenje.
Kad sam se uspravila, pogled mi se zaustavio na britvi, velikoj crnoj britvi s tri oštrice. Bez
razmišljanja sam ju zgrabila, i prošla njome po starim ružnim ožiljcima. Ruke su mi
automatski radile, nisam ništa ni mislila. U jednom trenutku mi je samo britva pala i ja sam
gledala kako mi se rubinska krv slijeva niz ruke i kaplje na pod, po pločicama, po mojim
trapericama i tenisicama.
U jednom trenutku sam se samo naslonila uza zid i kliznula na pod. Sekundu kasnije je Toni
ušao i udario vratima u mene. „Lucija što radiš?“ pitao je prije nego što me je vidio. Opet mu
je lice bilo zabrinuto i šokirano, kao na Srđu kad je Vedran umro. Briga je opet isijavala iz
zelenih očiju. „Zaboga, Lucija, zašto si to činiš?“ uzeo je dva ručnika, čučnuo je i omotao mi
ih je oko ruku. „Ivane, zovi brzo Vladimira!“ derao se kroz vrata.
„Što je sad?“ čuo se Ivan.
„Jednostavno ga zovi.“ Reče. „Sad ću uzet' zavoje, ti čvrsto drži te šugamane, u redu?“
kimnula sam glavom. Toni se na sekundu odmakne da uzme s najgornje police kutiju prve
pomoći. Natopi gazu alkoholom i prvo mi očisti rane, što je jebeno peklo, a zatim mi postavi
gaze na rane i omota ih zavojem. „Trebamo te Lucija.“ Reče. „Ne čini to više.“
Izveo me vani na kauč dok je još Ivan pričao na telefon. „Da, sigurna je. Toni joj je očistio i
podvio rane. Ne znam. Držimo ju na oku. Dobro, vidimo se.“ Reče i prekine. „Koji se vrag
dogodio?“ pita.
„Ne znam.“ Reče Toni. „Posvađali smo se. Bio sam previše grub.“
„Zašto ste se posvađali?“
„Govorila mi je nešto da ti nisi kriv. Zbog ljubavi prema tebi ima sumanute misli.“
Ivan je šutao da ne počne još jedna svađa. Vladimir je ubrzo došao i odveo me k sebi, valjda
jer je njegovo radno vrijeme davno prošlo. Posjeo me na svoju fotelju i dao mi je vode. „Je li
ti Toni nešto rek'o? Taj mal ne zna držat jezik za zubima.“
„Otvorio mi je oči.“ Rekla sam.
„Kako ti je otvorio oči?“
„Napokon znam što su bili moji starci. Mrzili su me.“
„Nisu te mrzili.“
„Sjećam se što mi radili, što su htjeli napravit' od mene.“
„K vragu Toni. treb'o sam mu reć' da se drži podalje od tebe.“
„Nije on kriv.“
„Jest. Umalo si umrla zbog njega taj malac je gori pijavica. Samo uništava.“
„I ja samo uništavam.“
„Zašto imaš tako loše mišljenje o sebi?“
„Jer je istina. Gledali ste me sa razočaranjem kad je Zvonimir umro. Sjećate se?“
164
„Samo zato jer si krenula u svoju malu misiju k'o muha bez glave. Nisam te nikad za ništa
okrivio.“
„Ali kriva sam.“
„Poradit ćemo na tome. Za sad ću ti prepisati nove lijekove, na terapiju ćeš dolaziti
ponedjeljkom i četvrtkom, u školu ne moraš ići, ja ću sve opravdat'.“
„Ubrzo je kraj škole.“
„Pobrinut ćemo se i zato.“
Kuće sam samo ležala u krevetu. Prvu put da me je Marina ostavila na miru, a rekla je i
Karmeli da me ne dira. Samo sam ležala u tupilu, bolesnom tupilu, jedva sposobna i da
trepnem. Po glavi su mi motale vijuge misli iz djetinjstva, svih loših stvari iz djetinjstva,
većina uzrokovane od strane roditelja. Sad nisam imala nikakvu pozitivnu misao o njima, a da
ih opet sretnem, ne bi im imala ništa lijepo za reći, pa čak i kad se u sljedećem životu
sretnemo, izbjegavat ću ih cijelu vječnost, a ako postoji pakao, onda ćemo zajedno gorjeti,
nažalost.
Čula sam otvaranje vrata. Prvo sam mislila da je Marina, pa kad sam okrenula glavu, vidjela
sam Karmelu. Nosila je pun pjat palačinki, vjerojatno ih je sama napravila. „S preljevom od
višnje su.“ Rekla je. „Kupila sam sve sastojke svojom ušteđevinom.“
„Nisam gladna.“ Rečem.
„Ali voliš višnju. I cukar podiže raspoloženje, zar ne? Bilo bi ti bolje.“
„Ela, reci što želiš i odlazi.“
Karmela stavi pjat na noćni ormarić i pogleda u pod. „Želim da ostaneš.“ Reče. „Ne želim da
opet završiš u bolnici.“
„Vjeruj mi. Bila bi puno sretnija da me uopće nema.“
165
Marija
Kad mi je bilo osam godina, Dorijanu se toliko pogoršalo stanje da je jednog dana došao kući
koja je bila neuredna. Prvi kojeg je ugledao je bio dvogodišnji Zvonimir, koji je iskrenuo
kantu od smeća. Dorijan je bio toliko ljut, da ga je zgrabio objema rukama, bacio u zid i
slomio mu rame. Čim je Rafaela čula vrisak dječaka, zgrabila ga je i odvela u sobu, gdje ga je
zaključala, zvala je ujaka, zatim hitnu.
Kako sam i ja bila od kući, od straha sakrila sam se pod krevet gdje sam provela cijeli dan,
tiho jecajući i udišući prašinu. Tek navečer Rafaela me je našla i ispričala mi kako je
Zvonimir završio u bolnici, prijelom je bio toliko težak da ga je čekala operacija, a Dorijana je
odvela policija. No on nije završio u zatvoru, nego u komuni, a zatim na psihijatriji, gdje je
proveo dvije godine. Imali smo dvije godine mira dok se sve nije vratilo na staro.
Te večeri dok je Zvonimir spavao u bolnici, rekla sam mu: „Zaštitit ću te od njega. Zaštitit ću
te od svega što ti bude prijetilo. Ubit ću ako treba.“ Od tada nisam mrdnula ni prstom za
njega.
Dorijan se često znao ispričavati, Rafaela je govorila. „Braća su mu poginula. Ne osuđuj ga.“
Tri brata su mu poginula još prije nego što sam prohodala. Znam ih samo sa slika. Najmlađi je
poginuo pred kraj rata. Sjećam se da se igrao sa mnom zadnjih nekoliko godina, jer do škole
gotovo nikad nisam bila u kontaktu s drugom djecom. Poginuo je malo prije mog četvrtog
rođendana, u osamnaestoj godini.
Sjećam se da sam plakala, prvi put sam mi je netko blizak umro. Dorijan je bio na rubu snaga,
Rafaela je često micala oružje i oštre predmete od njega, a rekla mu je da ga izbjegavam što
više mogu, a pogotovo da ne plačem pred njim.
Nakon mjesec dana žalovanja, opet se vratio u vojsku, ali već je prvi dan pogođen u glavu.
Rafaela je neprestano govorila da će umrijeti, a kasnije da će ostati invalid. Kad god bi se
rasplakala na njene riječi, zatvorila bi me u sobu. Kasnije kad je došlo vrijeme posjeta, rekla
mi je da se ne usudim plakati pred njim. Kad smo ušli u sobu, izbjegavala sam ga gledati u
oči, izbjegavala sam govoriti, s time da sam kod kuće dobivala batine radi nepristojnosti. A
samo sam činila sve što je potrebno da se ne rasplačem.
I kad je bio kod kuće izbjegavala sam ga koliko god je moguće, neko vrijeme nije mogao ni
hodati, ni jesti, ni kupati se, ni ustati iz kreveta. Prvi sam se rasplakala kad me je uzeo u
naručje i rekao da je sve dobro.
Nakon rata htio je da se preselimo u Zagreb, jer su rane u Dubrovniku prebolne. Mama se
složila, a moja riječ nije vrijedila. Nisam se htjela seliti, ali me nitko ništa nije ni pitao. U
Zagrebu su počeli i pravi problemi. Tata je imao teškoća s pronalaskom posla, mama je
odlučila biti kućanica, tata je imao noćne more i na kraju mu je otkriven PTSP. Nakon nekog
vremena on je odbijao ići ne terapije i piti ljeskove i odao se alkoholu. Nije ga znalo biti
danima doma, a nekad bi ga policija dovela jer bi ga našla kako spava ispod mosta, na klupi
ili kraj kante za smeće. „Bog te kažnjava.“ Rafaela je non-stop govorila jer je tata bio ateist,
kao i njegova braća, pa su počele svađe. Jednom mu je čak rekla: „Braća ti gore u paklu.“ Na
te riječi uze ju je za vrat i počeo udarati šakama, a ja sam vrištala i molila ga da prestane.
Sreća, pa je Rafeli samo bio slomljen nos, ali to nije bio zadnji fizički obračun među njima.
Krajem ljeta Rafaela se saznala da je trudna. Dorijan je bio sretan, a i ja sam. Veselila sam se
što neću više biti sama. Sve je bilo u redu do kasnog stupnja trudnoće. Dorian nije htio drugo
dijete, htio je da pobaci, a kako je Rafaela bila vrlo religiozna, odbijala je. Osim toga,
166
zakonom je bilo dozvoljeno pobaciti do trećeg mjeseca trudnoće, a Dorijan je htio da se to
obavi ilegalnim putem. Nakon što je Rafaela rodila, dala mu je ime Zvonimir. Isprva je bila
presretna, kasnije je požalila. Vikala je kad bi ju budio navečer, sve rjeđe ga je hranila i
mijenjala, a Dorijan nije dolazio kući, jer nije trpio dječji plač. Jednom sam mu ja dala
mlijeko iz tetrapaka na bočicu. Nekoliko sati kasnije se počeo kriviti i povraćati. Rafaela ga je
odvela na hitnu, a ja sam morala priznati što sam uradila. „Ubojico!“ derala se Rafaela.
„Treba te kamenovati. Gorjet ćeš u paklu.“ Kad je Dorijan saznao što sam učinila, prvo me
pojasom stukao tako da sam jedva hodala i sjedala, a kasnije me je iscipelario. „Ne prilazi
mom sinu, skote jedan.“ Rekao je. I tih dana sam samo provodila u sobi, slušajući kako
Zvonimir plače dok se oni dvoje svađaju.
Dorijan je postajao sve nasilniji, Rafaela je slala mene po namirnice jer joj je lice bilo puno
modrica, a bilo ju je sram i otvarati prozore. Susjedi su morali čuti viku, jer je u kući bilo
glasno svaki dan, ali nisu ništa učinili. Ja sam svaki dan gledala na vrata kad će se Dorijan
vratiti, pa kad sam čula otključavanje, trčala sam pod krevet ili sam se penjala na ormar. No to
nije bilo dovoljno. Nekad bi me istukao zbog prljavog suđa, visokih računa ili loših rezultata
na utakmici. Jednom je od ljutnje razbio maminu kristalnu vazu, i natjerao me da pokupim što
brže mogu. Slučajno sam se porezala i krv mi je pokapala po tepihu, a on me je zgrabio za
kosu i ugasio mi cigaretu od vrat.
Red je bilo na Zvonimira kad je prohodao, znao ga je i šutnuti nogom dok je puzao, a kad je
hodao, tukao ga je koliko i mene. Zvonimir je obožavao nešto razbiti, pa bi često bio meta.
Bio je razmažen, za razliku od mene, kad ga se kažnjavalo, bio je još gori. Vrištao je, još više
razbijao, sramotio ih u javnosti, bježao kroz prozor, a ja sam ga vrlo brzo morala naučiti gdje i
kako da se sakriva.
Problemi su postali još gori u trećem razredu kad sam odlučila da ne želim ići na vjeronauk.
Odustala sam od crkve, pričesti i krizme. Dorijan je bio presretan, a Rafaela uništena. Ne
znam je li u ikad u životu tako plakala, tako vrištala. Nije toliko plakala ni kad je Zvonimir
umro. „Eto ti tvoga boga.“ Dorijan se smijao. „Pa se ti i dalje moli.“ Od tog dana me Rafaela
jedva gledala u oči. Dorijan nije dao više da me sili u crkvu. „Vidiš kakav je svijet? Misliš li i
dalje da ima ikakvog boga?“, a kad bi odgovorila potvrdno rekao bi: „Ja o bogu imam
previsoko mišljenje da bi vjerovao u njega. Ako postoji, svaka religija bi bila ponižavajuća za
njega, a ima više izgleda da je svijet djelo đavla, nego ikakvog boga.“
Te su mi se riječi urezale u pamćenje i u petom razredu sam prestala vjerovati ne samo u
boga, nego u bilo šta duhovno. Svaki dan sam skrivala modrice i pravila razne isprike. U
petom razredu sam počela s bježanjem od kuće, pušenjem i opijanjem. Dorijana nije bilo
briga, Rafaela je šizila. U sedmom razredu počela sam s pušenjem trave, a u srednjoj sam
prešla na teže droge. U drugom srednje sam potpuno zanemarila školu, tako da sam pala
godinu, a Zvonimir je u to vrijeme počeo pušiti cigarete. Rafaela više nije htjela biti u
Zagrebu, a Dorijan je rekao da se ne miče nigdje. Napokon je Rafaela izašla iz puževe kućice
i rastala se, a Dorijan nije imao niš' protiv. Rafaela, bez da je nas išta pitala, preselila se
Dubrovnik, a jedini način da ostanemo u Dubrovniku je bio da ostanemo s Dorijanom, dok
nas jednog dana ne ubije.
Tako sam se opet vratila u stari Dubrovnik. Budući da sam došla iz metropole, Dubrovnik je
za mene bila selendra. Samo je Fuego bio klub dostojan izlazaka. Bio je tu i Revelin, ali je bio
preskup. Nastavila sam školovanje u Ekonomskoj školi Dubrovnik, a Rafaela je rekla ako
nađem nekog nadarenog (jer ih je očito znala od prije), da ga se klonim. Ali me nije bilo briga.
Čim sam došla u školu u svom starom izdanju, pogledi su odmah skakali na mene, prvo zbog
167
oblačenja, a zatim zbog naglaska. Dečki su doslovno bili seljaci, a cure su bile ili u običnom
izdanju, ili šminkerice.
Lara i Paulina su prve nasrnule na mene, a zatim i ostali u školi. Ne znam kako su došli do
informacije da mi je otac pijanica, ali odmah su nasrnule. Lara je počela sa svojim religijskim
uvredama, Paulina s glupim, a Barbara s maštovitim.
Opet, nije me bilo briga, jer se i tako ne bih s nikim družila jer ih nisam smatrala sebi
ravnima, svi su za mene bili seljaci. Toliko me je bilo briga da sam olovku na ponti vrtjela, i
to baš kad sam dobila susjedu na klupi. Izgledala je sramežljivo i povučeno na prvi pogled, pa
sam je odlučila preplašiti i uspjela sam, sve dok nisam shvatila da je poput mene, i to još
moćnija.
Lucija – potpuno nepredvidljiva cura, koja na prvi pogled izgleda nježno i osjetljivo. Cijelo
sam vrijeme mislila da se ispod njenog čvrstog oklopa krije jedna osjetljiva curica koju ću
uspjeti ukrotiti, navesti ju da sluša ono što ja slušam i da nosi ono što ja nosim. Zapravo je ona
bila kao ja, samo snažnija, hrabrija, neprevidljivija i pametnija. I kad je kršila pravila, znala ih
je kršiti kako treba. Koliko sam ju god pokušala promijeniti, nisam mogla, a ona nije ni mene
ni nikoga pokušala promijeniti.
Plan s pijavicama nije najbolje odradila, ja sam znala da je opasno, ali sam joj se pridružila
bez problema. Još sam dala svom malom bratu nož, za kojeg sam znala da nije baš pametan.
Malena Karmela je bila puno pametnija od njega i Lucija joj nije dala nož. Naravno, s
Karmelom je imala daleko više problema.
I moj mali brat, za koje nisam znala da je baš pametan, sve je pokvario. Prvo; da je Karmeli
odmah potrčao u pomoć, ona djeca bi bila živa, drugo; da nije pokazao nož u najgorem
mogućem trenutku, ne bi nas pijavice umalo ubile. Od svih sam najviše ja fasovala, još se dan
danas sjetim odvratnog i bolnog ugriza. Čula sam da su i Luciji pili krv, ali ona nije izgubila
svijest.
Jedino dobro što je od toga izašlo da sam dobila dečka. Toni je bio otprilike kao Lucija, samo
više naporan i stalno je zanovijetao, ali je bio puno pametniji, pametniji od svih nas. I Ivan je
primijetio sličnost između Tonija i Lucije, ali joj to nije priznao. Ivan se zalijepio za Luciju,
što ne bih nikad očekivala, ali Toni mi je stalno govorio da je to samo zbog njenih bokova.
Nisam mu vjerovala, jer su se jedva za ruke držali. Samo sam ih jednom vidjela kako su se
poljubili.
Došli su na red i pištolji. Zvonimir ih je obožavao. Bio je pravi talent za pištolje, za razliku od
mene i Lucije, pogotovo Karmele. Ali Lucija i Karmela su ih prije već nekoliko ubili, otišli bi
na najriskantnije mjesto i vježbale. I ja sam razmišljala o tome, ali sam odustala. Bila sam
prevelika kukavica, a smatrala sam se jakom osobom.
Ubila sam ih tek tijekom velike borbe, ne znam koliko, previše, i kao što je Lucija rekla, bio
je užitak ih ubiti, veliki užitak. Bez obzira što smo bili u velikoj životnoj opasnosti i na onaj
odvratan smrad koji izlazi iz njih nakon što ih ubiješ. Sreća pa je toni nešto polio po njima da
se brže raspadnu i ne smrde. Nešto što je njihova baka pripravila.
S tim užitkom došla je prevelika cijena. Zvonimira više nije bilo. Vrisnula sam kad sam
vidjela to malo tijelo sa slapom krvi koja mu izlazi iz prsiju. Zatim sam mu pjevala i
uvjeravala se da je još živ, da će se probuditi. Ostale sam uvjeravala da je još živ, da u to ne
vjeruju. Govorila sam si; otvorit će oči, plakat će, tražit će te, Rafaela možda napokon dođe k
sebi. I dok sam mu pjevala uspavanku, sinulo mi je. Lucija je kriva. Da Lucija je kriva, ja sam
168
kriva, Toni je kriv, Ivan je kriv. Znala sam ih boli to što je pravim luda, zato sam se i pravila
luda. Mrzila sam ih, pogotovo Luciju. Ona mi je bila najbliža, poput sestre i ubila mi je brata.
Sljedeće što sam čula je da Toni govori da smo svi jednako krivi. Da optužio je mene za
njegovo ubojstvo, moj dečko, sada bivši.
Kad sam došla doma, čula sam staru kako vrišti u sobi i nije me bilo briga. Otišla sam u sobu i
samo se obalila na krevet. Nisam mogla plakati ni vrištati ni ništa. Bila sam previše izmorena.
Moj je život bio gotov. Izgubila sam jedinu osobu koja me iskreno voljela, jedinu osobu koja
mi je davala smisao za život. Sad je više nema, a ja sam kriva.
Ujutro me probudila Rafaelina vika. Prvo sam mislila da je napokon skrenula glavom i vikala
u prazno, zatim sam čula poznat glas. Dorijan je bio tu. Vratio se. Nisam ga vidjela osam
mjeseci i došao je u najgorem mogućem trenutku. Opet mi je došlo da se sakrijem pod krevet,
ali se ne mogu zavući pod ovaj krevet. Ne mogu se čak više ni popeti na ormar, puknut će pod
mojom težinom. Osim toga, znam da je Dorijan dovoljno pametan da me nađe, di se god ja
sakrila.
Još mi se više utroba stisnula kad sam čula tišinu. Znala sam da dolazi u moju sobu. Gotova
sam sigurno sam gotova. Kad sam čula otvaranje vrata, sklupčala sam se na krevetu. Čula sam
kako mi se približavaju koraci. Uvijek prvo bude miran, pa odjednom plane.
Čula sam škripanje kreveta. Sjeo je na krevet, sjajno. Polako će prema meni dok me ne zgrabi
za kosu i ne ubije. Nije prvi put da je to učinio.
„Dušo?“ čula sam mu glas. „Zašto se bojiš? Nema ničeg goreg od ovoga, zar ne?“
Opet je imao pravo. Koliko mi god on boli zadao, to neće biti ništa naprema Zvonimirovoj
smrti. Dignula sam glavu. Smijao se, makar je to bio tužan osmjeh, osmjeh patnika.
„Mrtav je.“ Rekla sam promuklim glasom. „Nema ga.“
„Dođi dušo.“ Obgrlio me je svojom dugačkom rukom i ja sam se ponovo osjećala maleno
tako da sam mu zaplakala u rukama. Vratilo me to u vrijeme dok je on još bio moj otac, dok
Zvonimir nije bio u planu. Možda se opet vrati moj otac, možda ga Zvonimirova smrt smekša.
Ili ne. Srce mi je stalo kad je u drugoj ruci pokazao srebreni metak. Mi nismo imali srebrene
metke ni pištolje. Tako mala stvar je značila sad puno, tako puno.
Došlo mi je toliko zlo da sam disala poput bizona. Nisam mogla uhvatiti dah niti mi je srce
pravilno kucalo. Znala sam da zna, znala sam da sve zna, u što smo se petljali, što se točno
dogodilo Zvonimiru i tko je kriv. K vragu, nisam samo ja u opasnosti.
„Znaš.“ Ustane i počne kružiti prebirući metak u ustima dok sam još ja hvatala dah. „Nisam
zn'o da ima poluautomatski. Ja sam tvojih godina koristio Luger. Znaš li tko ga je izumio?“
Nisam mogla odgovoriti jer sam se još borila za dah. „Vjerojatno Orsat Vojnović. Znam da je
on bio kovač dok je još živio u Hercegovini. Samo kako ti je to palo na pamet?“
„Filmovi.“ Rekla sam.
Histerično se nasmije. „Kako ti je samo palo na pamet da ih netko od njih ima? Jesi li pitala
Luciju još za to?“
Nisam nikoga pitala, sam Toni i Ivan su nas odlučili naučiti, ali nisam ih htjela uvaliti u
nevolju. Dovoljno je lud da nekoga od njih ubije kad ih vidi.
„Ne.“ Rekla sam. „Pitala sam njih.“
169
„Vojnovići. Ne znam zašto me to čudi. Mislio sam da su barem malo pametniji.“ Zapravo su
puno pametniji nego što on misli, a oni dvoje su najmanje krivi. Najviše sam kriva ja. Ja i
Lucija. „Razgovarao sam s Matom, policajcem ako ne znaš.“ Znam. Policajcem, mjenjolikom
i bratom Lucijina psihijatra. „Pokazao mi je njegovo tijelo. Rado bih ti ga opis'o da si u
boljem stanju, ali poslije ću. Možda ti čak pokažem i njegovu sliku. Sve mi je od A do Ž
ispričao, ali želim čut' sve to iz tvojih usta. Molim te da mi govoriš istinu.“
Od A do Ž. Ne znam zašto bih uopće šutala, da sazna i ne sazna od mene, sve bi bilo isto, pa
sam mu sve ispričala, kako sam se sama počela družiti s Lucijom, iako nije htjela ispočetka,
da smo susreli Marina i kad samo saznali tko je, Luciji je pala ideja o svojoj maloj istrazi, ali
moja ideja su bili noževi, kako je Karmela ubila četvero djece i kako nas je Zvonimir doveo
do nevolje, iz koje su nas Vojnovići izvukli, čak nisam izostavila klub u kojem su ljudima pili
krv, a priznala sam da su i mene namamili. Završila sam sve dok nisam došla do sinoćnje
borbe. Umuknula sam kad sam završila, a on se smijao.
„Lucija, Lucija. Tko bi reka'o da je ta mala tako opasna? Njena mala sestra je imala sreće.
Nažalost tvoj brat nije.“ Kljucat će mi po glavi s time do kraja života. Došao je da mi uništi
život, nizašto drugo. „Bila je tako slatka i nevina kao curica. Još je se sjećam sa Katinog
sprovoda.“ Lucija majka se zvala Kata, zapravo Katica, ali je mrzila svoje ime pa si je
odabrala nadimak. Čak i Lucija mrzi kad ju netko nazove Katica. „Mala curica koja skriva
lice u skute onog čudovišta.“
„Čudovišta?“ začudila sam se. Što je sve on meni učinio u jedan dan, Lucijin otac sigurno nije
u cijelom njenom životu.
„Eh, da si znala tog čovjeka, bila bi zahvalna što sam ti otac. Lucija je sigurno bila dobra kćer,
možda i dobra prijateljica, ali sigurno ne dobra sestra niti dobra osoba. I ti si bila dobra kćer,
ali nisi dobra sestra.“ Njegove riječi su me paralizirale. Napokon mi je omogućio da se
osjećam još gore nego prije. „U četiri je sažaljenje. Do tad se saberi ako možeš.“
Nije bilo šanse da se saberem. Čim zatvorio vrata, briznula sam u gorak plač. Ne znam, dokle,
sam plakala, do tri? Znam da sam bila glasna i nikoga nije bilo briga, doslovno nikoga. Koliko
se god osjećala dehidrirano, koliko me god boljelo grlo i oči pekle, nisam se mogla zaustavit.
Teret u mojim prsima bio je pretežak, a ništa ga nije olakšavao.
Automatski sam prestala plakati kad je Dorijan otvorio vrata. To mi je bila navika iz
djetinjstva. Mrzio je moj plač, pa bi na onaj njegov gnjevan pogled plač nestao. „Obuci se.“
Reče. „Crno, barem bratu za poštovanje.“ Zadnje na pameti mi je bilo što nosim na sebi
danas, a bila sam u bijeloj trenerki. Obukla sam crnu haljinu, vestu i cipele, pošto treba biti
finiji kad dolaze gosti zar ne?
Kad sam izašla iz sobe, Rafaela je odmah pokazala prema kuhinji. „Imat ćeš danas pune ruke
posla. Posluživat ćeš goste i nećeš primat' saučešće od drugih ljudi. Pustiš li glasa, gotova si,
vjeruj mi.“
Odmah sam se morala primiti posla, a ljudi su nakon pet minuta dolazili. Kad sam kuhala
kavu, Dorijan je nekoliko puta vikao da sam prespora, a kad sam prvi put odnijela kavu na
platnu, stisnuo me je za ruku i šapnuo: „Pobit ću i tebe i tvoje prijatelje ako se ne uozbiljiš.“
Bio je potpuno lud. Lucija i ostali su mi bili najpotrebniji, što god mi učinili. Zvonimir je
stradao zbog mene, ne treba još netko.
Toliko sam se stresla da su mi ruke drhtale cijelo vrijeme, uvijek sam pazila da nekome ne
poslužim krivo piće, da stavim točan broj žlica šećera i da budem dovoljno brza, ali drhtanje
me sprječavalo. Rado bih popila barem čašu vode ili tabletu za smirenje, ali bojim se.
170
Ubrzo sam čula glasove Ivana i Tonija. Rado bih im potrčala u zagrljaj, ali nisam se ni
okrenula. Ne želim da nastradaju i oni zbog mene. Radila sam samo svoj posao. Ubrzo sam
čula Marinu i Karmelu. Nisam čula Luciju, ali sam znala da je s njima. Jedino sam čula
došaptavanje, a činilo mi se da su to bili Lucija i Toni. ne znam, možda je bio i Ivan.
Dok sam nosila pladanj kavom, toliko sam se stresla kad je Dorijan rekao: „Treba nam pića.“
da sam ispustila pladanj s kavama, šalice su sad bile krhotine. Nisam ni svjesna bila da sam
zacvilila i odmah sam počela kupiti krhotine. Znala sam da sam gotova, znala sam da su oni
gotovi. Dorijan je lud. Lud i jako moćan.
Još sam se gore osjećala kad mi je netko došao pomoći, tri osobe. Lucija i Toni, Ivan nije
mogao zbog noge, a i Dorijan, zgrabio mi je ruke. „Ludo dijete što radiš to? Želiš se rasjeć?“
glumio je brižnog oca, ali bilo je gotovo, znala sam da je gotovo. „Idite u njenu sobu.“ Šapnuo
im je. „Moramo popričati.“
Kao da predviđam budućnost. Možda je to bila jedna od mojih skrivenih moći. Usput je
cimnuo Ivana u rame i pokazao mu put u sobu. Za čudo, Ivan se nije bojao. Čak kod Tonija i
Lucije se vidjela mrvica straha.
Sjela sam odmah na krevet. Trebala sam, jer kad je Dorijan držao lekciju, htio je da sjedim.
Oni troje nisu, vjerojatno zbog neugode ili da pobjegnu u pravi trenutak. Lucija me je zgrabila
za ruku, baš ono što sam trebala, a ja sam naslonila glavu na nju, za malu dozu sigurnosti.
„Sjedni mladiću.“ Rekao je Ivanu. Lažna ljubaznost je bila tako očita. „Čuo sam da ti je nož
bio zaboden skoro do kosti. Sreća da nisi povrijedio živce.“
„Ne treba.“ Reče Ivan.
„Zlatni nož, zar ne?“
„Točno.“
„Znao sam. Proklete pijavice.“
Sreća da kod nas nijedna pijavica nije koristila zlatno oružje.
Dorijan je izvadio srebreni metak prebirao njime prstima, dok su ostali bili u šoku. Nisu bili
glupi da zaključe kako sve zna i u kojoj su nevolji. „Poluautomatski? Nije ni postojao dok
sam ja bio mlad. Vaš otac je imao dobre ideje, šteta što ih nije bolje iskoristio.“ Samo što je on
sam platio svojim životom, zbog nas je nevina osoba umrla. „Bio je dobar čovjek, ali ne i
pametan. Šteta što glupost lakše ubije nego zlo. A o tvom ocu nemam ništa pozitivno za reći.
Zloća i glupost u jednome.“ Taj je zadnji odgovor očito bio namijenjen Luciji. „Zanima me
čija je ideja bila pištolj?“ Sad je kružio. „Marija je rekla da je njena, kao i noževi, ali ja joj
nikad nisam rekao za pištolje. Možda Lucijina? Ne, psihički nestabilna od malena.“ Ali vrlo
kreativna i domišljata. „Tko bi njoj dao pištolj u ruke? Netko od vas dvoje, naravno.“
Toni šuti. Toni šuti, molim te.
„Moja je bila.“ Čuo se njegov glas.
Ne, Toni.
Dorijan se napuše, zacrveni kao rak, spreman da ga skoči na njena poput grabežljivca, ali
duboko udahne i smiri se. „Ne brini, kontroliram se. Kontroliram se pomalo. Čak i kad mi sin
umre, kontroliram se pomalo da nekoga ne zakoljem.“ Počeo je opet kružiti, vjerojatno da
pokaže svoju dominantnost nad nama. „Znam da je sve počelo s Lucijinom idejom. Hrabro,
ali prilično glupo. Neisplanirano, iako je bila prilično očajna, razumijem njenu namjeru.
171
Noževi?“ Znala sam da govori meni pa sam odsad gledala sam u pod. „Dati nož u ruke ne baš
tako bistrom bratu? Još veća glupost bez ikakvog opravdanja, što vas je dovelo do skore smrti.
Sreća na ovim mladićima. Ovim putem vam se zahvaljujem što ste spasili živote moje djece,
iako se na kraju ispostavilo uzalud. Ali pištolj? Dati malom djetetu pištolj? Bez obzira što ste
ih imali kao mali, dati djeci samo tako pištolj u ruke? Koliko su trenirali, dva mjeseca?“
Manje.
„Pogotovo moj sin. Samo je uperio vampiru nož u lice. Što da je slično učinio s pištoljem? No
ni to ga nije dovelo do smrti. Možda ste se bojali da mu se ne dogodi isto što i Kristini, ali to
vam nije isprika. Pijavice su vidjele kako postajete sve moćniji i moćniji, vidjeli su kako
Lucija i Karmela postaju vješte ubojice u vrlo kratkom vremenu. Naslijedile ste vještinu od
majke i muda od roditelja, što vam je bila jedina vrlina. Zato su vas iskoristili za borbu. Borba
je prošla, sin mi je umro. Znate li kako je umro? Jesi li vidio Ivane? Je li patio?“
„Jest. Patio je.“
Na to je nešto u meni puklo, tako da nisam mogla suzdržati plač.
„Znate li kako je zapravo umro? Osim što mu je netko rascijepao rebra? Metak mu je nađen u
prsima, točno srčanoj lijevoj klijetci.“
Zaustavio mi se plač i sad sam samo drhtala? Metak? Zvonimir je odlično koristio s pištoljem.
Kako je tamo metak dospio?
„Ivane, ti jedini znaš kako je tamo dospio, zar ne? Samo ste vas dvoje imali pištolje, nitko
drugi.“
Ivan? Ne Ivan. Ivan mu je bio puno bliži nego ja, pomagao mu je u košarci, ohrabrivao ga je.
„Što si učinio?“ napao ga je Toni i pribio uza zid. „Kako? Kako si uspio?“ Vidjela sam kako
mu se niz traperice cijedi krv.
„Lakše.“ Dorijan se umiješa. Ivan je bez problema stajao na nogama. Dorijan ga je zacijelio.
„To ti je mlađi bar, sjećaš se? Osim toga, sam si ga doveo do ovoga, tvoja ideja su bili
pištolji.“
„Zašto je to učinio?“
„Je li važno? Možda je mali patio, možda je promašio ili su ga prevarili. A ti. Zar ti nemaš
moći da ga spasiš.“
„Zabili su mi zlatni nož u nogu.“ Ivan reče.
„Ah, da. Zaboravio vam. A kako ti je to uspjelo? Iznenadile su te?“
„Pijavice su uvijek pune iznenađenja.“ Ivan se nasmije sa smijehom kojeg još nisam čula.
„Zajebat će nas uvijek. Učinili su to sto puta.“
Dorijanov glasan smijeh sad mi umalo propara uši. „Nisam nikad ovo očekivao. Da će me
preć' onaj tko mi je ubio sina. A koji mu je bio razlog? Prevarili su ga. To ne bi ni Nikola
rek'o. No dobro. S tim čudom na nozi bio si krhak kao običan čovjek, mogli su s tobom učinit
što su god htjeli.“ Kako je Toni bio bijesan, Dorijan je Ivanu rekao da izađe vani, onda opali
Toniju šamar. „Dosta! Nemaš ga pravo tako gledat'. Ovo ti je cura.“ Upre prstom u mene.
„Ubio si njenog mlađeg brata, a ono je tvoj mlađi brat. Njega si učinio ubojicom. Ti si više
kriv što je on ispalio metak u dijete nego on sam. Sad izlazi.“
172
Toni je gledao Luciju nekim čudnim pogledom, pa izašao. Kako je nastupila tišina, ja sam
pukla. „Ne, nije istina. Nije. Nije.“ Jecala sam. Dorijan je blago poslao Luciju vani, ne onim
tonom kao i Tonija, a onda mene zgrabio i podigao na noge.
„Vidiš li tko ti je društvo? Vidiš li što su ti učinili? Što vidiš u ijednom od njih?“
„To je zabuna.“ Rečem. „Nije moguće.“
„Što je zabuna? Možda ti se brat sam upucao? Onda opet krivnja pada na sve vas četvero.“
„Ali…“
„Dosta! Brat je mrtav zbog tebe tvoga dečka i dvoje prijatelja.“
Lijes je bio tako malen. Neko vrijeme, dok sam stajala u kapelici sam se pitala kako su ga
samo u to ugurali? Kako je sad unutra? Što nosi? Nosi li odijelce ili bijelu halju? Jesu li ga
okupali i počešljali? Izgleda li sad lijepo, pošto će uskoro od njega ostati samo kosti.
Ugledala sam među prvima Marinu, ali nije bilo ni Lucije ni Karmele? Di su bile one? Znala
sam da će mi se Dorijan kasnije naslađivati zbog toga. Briznula sam u plač jer sam znala da je
u pravu. Moji najbolji prijatelji su me iznevjerili.
Ne, pojavili su se. I Karmela je bila s njima, iako ju nisu trebali uvoditi. Lucija se zagledala u
lijes, u svoje djelo, dok joj Dorijan nije rekao. „Zadržavaš red djevojko.“ Dala mu je ruku, bez
da ga je gledala.
Kad je krenula prema meni, zagrlila me, a moje čelične ruke su ju tako stisnule da nisu je
puštale. Znam da je ona jedina uz mene, ali me je uništila. Toliko sam očajna, toliko da sam
jadna da želim nju, ubojicu mog brata.
„Pusti ju.“ Osjetila sam toliki stisak u ruci, da mi je skoro slomio kost. Sljedeći je bio Toni.
zagrlio me, ali sam se suzdržavala. Voljela bih da me grli cijelo vrijeme. Da me otme iz ove
kapelice i utješi me, ali je brzo nestao.
Iza njega je bio Ivan. Pružio mi je ruku i udostojao me se pogledati u oči. Preoblikovala sam
ustima riječ; zašto, ali on je samo okrenuo glavu i nestao. Iza njega je bila Karmela. Obgrlila
me oko struka i otišla. Bila je dobro, bila je jaka. Nije plakala, dobro se držala, za razliku od
mene.
Kad je krenula povorka, jedva sam hodala, vrtjelo mi se i bila mi je muka. Sreća da se Toni
ugurao u povorku i držao me. Bilo mi je drago. Toni je bio tu, još me volio, nije me
iznevjerio. Njegovo mišićavo tijelo me s lakoćom pridržavalo, iako sam se cijelom težinom
naslanjala na njega. Kad smo stali, toliko mi je bilo zlo da su mi noge gubile funkciju. Toni
me tada jedva držao. Dorijan me je zgrabio i rekao Toniju: „Molim te, ne diraj ju.“, a onda me
izveo iz skupine ljudi. Kad smo se približili automobilima, bilo mi je malo bolje, ali nisam se
mogla suzdržati od plača.
„Kad se rodio, nadao sam se da nećeš doživjeti ovaj osjećaj. Ali sad ti kažem. Nemoj imati
djece. Ozbiljno. Ne želim unučad. Ne želim da iskusiš gubitak djeteta. Gori je od gubitka
četvero braće zajedno.“
A bio mu je odličan osjećaj kad ga je mlatio cijeli život.
„Nisam ti uzalud govorio da se ne družiš s njima. Još nemaju djece da unište njihove živote,
pa su sad našli tebe. Slika i prilika svojih roditelja. Jadna njihova djeca, ako ih budu imali.“
173
Željela sam da začepi, pa sam mu zakopala lice u grudi i još više zaplakala.
„U redu je dušo.“ Reče. „Znam kako ti je. Ali nije sad najgore. Nisi sad svjesna ga da nema.
Proći će još dugo vremena dok ne osjetiš pravu prazninu. Osjećaj krivnje nikad ne prolazi,
osim ako se ne pretvoriš u smeće. Ako si dovoljno snažna, možda budeš vodila normalan
život.“ Polako me odmicao od sebe. „Sad idi. Ljudi nas čekaju.“ Spazila sam da su Lucija i
Ivan bili u blizini, ali nisam ih obadala. Prošla sam kraj njih, bez pozdrava, bez pogleda.
174
Marija
Drugi dan opet sam ga dočekala kad sam izašla iz sobe. On i Rafaela, kao složni bivši
supružnici su sjedali na kauču. Rafaela me odmah prostrijelila pogledom, čuda li. „Ne nosiš
crninu!“ vrisnula je.
„Ovo je pidžama.“ Rečem.
„Misliš li da je to opravdanje? Misliš da imaš opravdanje za smrt svoga brata?“
„Dosta!“ Dorijan digne glas. „Marija, sjedi. Moramo popričati.“
Polako sam došla do fotelje i sjela jer nisam htjela biti blizu nijednome. „Recite.“
„Znaš što ti je već društvo učinilo?" Počne Dorijan.
„Znam.“
„Odsad to nije tvoje društvo.“
„Molim?“ Nema šanse da mi to oduzmu. Oni su jedini koji bi bili uz mene. Lucija bi cijelo
vrijeme bila uz mene u školi i bilo gdje. Toni me voli, jedan je on najiskrenijih dečkiju, a i ja
njega volim. Ne mogu bez njega u ovakvoj situaciji, a s Ivanom želim obaviti jedan ozbiljan
razgovor, zatim ga ne vidjeti više nikad u životu. „Ne. Nema šanse.“
„Ima. Napustiti ćeš staro društvo…“
„Ne!“
„Molim?“ Dorijanu je skočila žila jer se očito iznenadio što sam mu se proturječila. E neću
mu dopustit' da me uništi, nema šanse.
„Ne. Učinila sam dosad sve što si tražio. Nema šanse da mi preuzmeš kontrolu nad životom.“
Prekrižila sam ruke i okrenula glavu da im jasno pokažem da ne želim razgovarati. Nisam
trebala. Osjetila sam vatrenu bol na nosu i usnama i poletjela sam sa fotelje. Polako sam
ustala, držeći se za otečeni nos i usne. Dorijan je uzeo salvete s kuhinjskog ormarića i počeo
brisati krv s ruke. „Ovo ti je jedno od malih upozorenja. Život će ti postat noćna mora
proturječiš li mi se još jednom.“
Život mi je već noćna mora. Bio je lijepi san dok njega nije bilo i dok Zvonimir nije otišao.
Sad je ponovo noćna mora.
„Sad idi u sobu.“
Otišla sam u sobu i počela maramicama brisati krv s nosa i usana. Pogledala sam se u
ogledalo. Donja usna mi je bila napuknuta. Na njoj se protezala ranica, a nos mi je bio modar i
iz njega je tekao mlaz krvi. Držala sam maramicu na nosu cijeli dan, upalila Tokio hotel na
MP3-u i slušala pjesmu, Forgotten children. Po riječima sam se osjećala kao da sam ja jedna
od njih. Zaboravljeno dijete. Oni su dvoje zaboravili da sam im dijete.
Cijeli dan sam provela u sobi, slušajući pjesmu opet i opet. Nisam ništa ni stavila u usta, niti
sam popila čašu vode. Na zahod sam tek izašla kad je bila mrkla noć. Ujutro sam pogledala na
mobitel. Šezdeset propuštenih poziva i dvadesetak poruka. Toni i Lucija.
Nisam ih smjela zvati, niti sam imala para na računu. Htjela sam poslati preko mail-a, ali kad
sam uključila laptop, vidjela sam da nema interneta. Znala sam da su ga isključili. Nema šanse
175
da se pobunim, jer znam da ću dobiti masnicu na oku ili slomljen zub. Ovaj udarac je bio
dosta manje što sam očekivala od njega.
I taj dan sam provela sam u sobi. Jedino što sam mogla je slušati glazbu, jer me je ona jedina
spašavala. Imam na policama hrpu knjiga koje sam dobivala za rođendan od rodbine i
Rafaele, ali ja ne čitam, osim kad je riječ o glazbenim stranicama i prijevodu s filma.
Popila sam vode kasno uvečer, kad je dnevni boravak bio prazan. Uzela sam dvije pune boce i
odvela ih u sobu kao zalihe.
Ujutro me probudilo šuškanje. Rafaela je iz velike vreće stavljala nekoliko crne odjeće u moj
ormar. „Što to radiš?“ pitala sam ju, trljajući oči.
„Kupila sam ti malo finije crne robe. Misliš ti nosit' ova metalna sranja dok ti je bratu korota?
E, nema šanse.“
Sve to što mi je kupila, izgledalo je nekoliko brojeva veće. Ili možda čak i njoj pet brojeva
veće.
„Čeka se pos'o kad se digneš. Očistit ćeš kuhinju.“
„Je li Dorijan tu?“
„Ja ti nisam Dorijan.“ Čuo se njegov glas. Zar on spava tu?
„Bolje se normalno ponašaj, da ne dobiješ opet. Nije danas raspoložen.“
Sjajno. Obukla sam crnu običnu majicu, koju sam inače nosila, crne tajice i vezala kosu u rep.
Čim sam izašla iz sobe, primila sam se prljavog suđa. Kad sam oprala prvu žlicu, ogledala
sam se u njoj. Sad su mi usne bile još više natečene, zajedno s nosom, a desni dio brade i
obraza mi je sad bio ljubičast.
„Što ti radiš?“ trgnula sam se na Dorijanov glas tako da mi je žlica pala u sudoper. „Skuhaj
nam kavu. Onda se primi suđa.“
„Molim?“ dignula sam glas. Kako se usuđuju? Hoće li sad upropaštavati moj život dok me ne
ubiju? Nema šanse da me unište. Oni su više krivi za njegovu smrt nego ja. Ja sam barem
poduzela nešto da ga zaštitim, ma da nije išlo. Oni su mu roditelji i stvorili su ga samo da mu
unište život.
Dorijan me sijevnuo pogledom i u tom trenu me je nešto toliko snažno zaboljelo, kao da je
eksplodiralo, tako da sam vrisnula i pala. „Ne zajebavaj se sa mnom.“ Reče. „Skuhaj kavu, a
kasnije se primi suđa.“
Rado bih mu uzvratila, ali primijetila sam da mi je netko od njih stavio zlatnu narukvicu oko
ruke, vjerojatno u snu. Osim toga, njegove su moću užasno jake, jače od mojih, a i vještiji je.
Počela sam kuhati kavu i trudila sam se da bude dobra. Oboje su voljeli jaku, bez šećera, bez
mlijeka, koliko se sjećam. Ako me pamćenje dobro ne služi, onda sam nadrapala. Odnijela
sam im proklete kave i primila se suđa. Ne znam koliko je prošlo otkad ga nisam oprala, bila
je to prava gnjavaža.
„Sad banju.“ Rafaela pokaže prstom. Banja je bila najgora. Nakon Rafaele stvarno smrdi kad
se popiša, a hrpa njene robe se već nakupila, nakon četiri dana. Umivaonik i kada su bile pune
njene kose. Tko još u ovoj familiji ima smeđu kosu osim nje? Lucija se nije tuširala u mojoj
kući, koliko se ja sjećam.
176
Kad sam se vratila u sobu, primijetila sam da mi nema laptopa ni mobitela ni MP3-a ni CDova, čak ni linije. Bilo mi je dosta, zgrabila sam pištolj, izašla u dnevni boravak, gdje je bila
samo Rafaela i uperila pištolj u nju. „Što vi izvodite?“ pitala sam. „Vratite mi stvari.“
„Zaboga, Dorijan! Dorijan!“ Rafaela zacmizdri.
Trebala sam ju upucati jer sam u taj tren oslijepila. „Dorijane, vrati mi vid!“ vikala sam.
Udarcem mi je trgnuo pištolj iz ruke, bacio me na pod i cipelario, toliko da sam osjetila kako
mi se rebra jedva drže, a da se ne slome. Nisam ga vidjela, ali znala sam da je on.
Kad mi je vratio vid, ostala sam na podu i jedva hvatala dah. On je bio poviše mene i strijeljao
me pogledom, onim opasnim plavim očima. Polako je otkočio pištolj i uperio ga u mene, to
jest, točno u srce. „Tu je metak tvog brata završio. Upucao ga je tvoj prijatelj, brat tvog dečka,
kojeg toliko voliš. Još jednom učini neku glupost i završit ćeš poput njega. Zajedno sa svojim
prijateljima.“ Zgrabio me je za kosu i bacio u sobu. Toliko su me boljela rebra, da nisam
mogla ustati. Uspjela sam se poput ranjenika nekako dovući do kreveta. Da sam barem imala
telefon uza se, da zovem policiju i hitnu. Moguće je da mi je polomio nekoliko rebara.
Ostatak dana sam samo ležala, proklinjući ih. Jesam li pogriješila što sam pištolj uperila u
Rafaelu? Ne nisam. Ona nije nikad zaštitila Zvonimira. Nikad nije digla mali prst za njega,
Dorijan ga je nekoliko puta umalo ubio, a sad je zbog njega mrtav. Oni dvoje su najveći
krivci.
Navečer mi je Dorijan došao u sobu. Odmah sam okrenula glavu da ga ne gledam. Osjetila
sam kako je sjeo pokraj kreveta. Ne. Ne trebam ga. Što još tu radi? Uništava mi život. Već ga
je uništio, a nikad mu nije dosta.
„Jesi li razmislila o onome?“ pitao me. Kreten.
„Jesi li ti razmislio?“
„Što bih ja razmislio?“
„Što si nam činio zadnjih deset godina?“
Čula sam glasno smijanje. „Ja sam svoje greške ispravio. Ovo što si ti učinila, ne može se
ispraviti.“
„Onda otiđi. Ne budi blizu ubojice svog sina.“
„Ne, ne. Vrijeme je da napokon netko preuzme kontrolu nad tobom. Ne želim da ugroziš još
jedan život.“
Kako mrzim tog čovjeka. Ta pijanica ne zna ništa nego upropaštavati živote.
Stavio je ruku na mene i zacijelio je ono što mi je napravio, rebra i nos. Znala sam da je to
učinio samo da prikrije tragove, a ne da meni bude bolje. „Čeka te ručak.“ Reče.
„Nisam gladna.“
„Već dva dana nisi ništa jela.“
Čuda da su primijetili. „Nisam gladna.“
Nije ništa rekao, nego me zgrabio za kosu i izbacio iz sobe. „Slušat ćeš ili ćemo ti upravo
zagorčat život.“
177
Samo ako slušam, je li? Dobio je zabranu približavanja. Pitam se zašto policija ništa ne čini?
Vjerojatno ništa ni ne zna. Dnevnim boravkom je vonjao miris kiselog kupusa. Fuj! Prije sam
jela uvijek vani, po pekarama. Sad ne smijem vani, ako me uopće pute u školu. Prvi put su u
životu složni, i to kad se mene mora uništiti.
Sjela sam za stol i izvadila proleti kupus na tanjur. „Netko fali za ovim stolom.“ Počne
Rafaela. „Znaš li tko? Tko ono?“
Naglo sam ustala, ali mi je Dorijan zaprijetio prstom. „Sjedi dolje.“
Sjela sam i pokušala jesti. Više su me odbijali oni dvoje nego kupus. Kupus je i tako bio slabo
skuhan, a krumpir je bio napola sirov. Vidi se da odavna nije kuhala, nego sam' zamrznuto, a
ni to joj nije dobro išlo, makar je kuhala godinama.
„Tko ono nedostaje? Tko? Tko?“ ponašala se poput lude babe iz sapunice.
„Tebi brnjica.“ Rekla sam na što sam dobila šamar, toliko jak da sam odletjela sa stolicom.
„Dosta ženo.“ Reče Dorijan.
„U sobu odmah.“ Rafaela pokaže prstom.
Sa zadovoljstvom sam pošla u sobu. Jedini kutak u kojem sam odvojena od njih dvoje, ako ne
uključujemo smrdljivu kupaonu. Opet sam preležala do večeri, dok Dorijan nije došao s
tanjurom. Na njemu je bio batak i krumpir koji je izgledao jestivo. „Rafaela je bacila cijeli
onaj kupus u zahod.“ Reče. „Nije ni meni zalogaja ostavila. Sad u sobi plače.“
Zašto misli da me je briga?
Sjeo je do mene i stavio mi tanjur u krilo. „Bilo bi u redu da nešto pojedeš. Voliš piletinu, zar
ne?“
„Nisam gladna.“ Rečem.
„Dobro.“ Slegne ramenima i ostavi jelo na radnom stolu. „Znam da si ljuta na nas, ali ja ti
želim samo dobro.“
„Ne želiš.“
„Kaznu malu moraš odraditi, a što se tiče tih prijatelja, opasni su. Vidiš koliko su opasni. Zato
sam se klonio njihovih roditelja. Vrijeme je da se ti kloniš njih.“
„Oni su mi jedini prijatelji.“
„U zabludi si. Imaš još prijatelja u školi. Ne trebaju ti oni. Možeš se učlaniti u neki klub da
stekneš nove prijatelje.“
„I oni pate.“
„Neka pate. Sva patnja ovog svijeta neće biti dovoljna za ovo što su učinili.“
„Želiš i da ja patim?“
„Ne. Ti si mi kćer, ali moram te držat' na oku. Ne vjerujem ti.“
Naravno da mi ne vjeruje. Misli da sam mala glupava curica koju želi prevariti. Znam da ga
nije briga za mene. Samo me uništava, ovaj put trijezan.
„Idem ja. Ti to pojedi prije nego ti se mravi nakupe.“
178
Napokon je otišao, a ja sam samo ležala na krevetu, razmišljajući što da radim, kako da
pobjegnem. Ne znam spava li tu on ili ne. I ako pobjegnem, kako da me ne nađe. Sakrijem li
se kod Lucije ili Vojnovića i oni bi nastradali sa mnom, kao svatko tko mi pomogne. Dorijan
je moćan, jako moćan.
Nakon nekog vremena me uhvatila tolika glad, da me je želudac zabolio, pošto su krumpir i
piletina tako divno mirisali, da sam smazala u sekundi. Nije mi se dalo izlaziti iz sobe, nego
sam čitala članke o Tokio hotelu i rubriku Stvarni život u starim novinama, da vidim s kim se
mogu povezati.
Ujutro me je probudila vika. Opet Dorijan. „Što sad? Dijete mi trenutno žaluje, zato nije u
školi. Što vi očekujete?“
„Znate li da imate zabranu približavanja?“
„I što sad? Kako biste me uhitili? Tko bi vam branio guzice od pijavica?“
Drugi glas je bio Mato. K vragu, što on radi ovdje? Tko ga je poslao? Ne. Ne. Sad sam još
nadrapala. Polako sam otvorila vrata dok su se svađali da vidim što se događa.
„Vidiš da je u redu?“ Dorijan pokaže na mene. „Živa je i zdrava.“
„Jesi li dobro?“ pitao me Mato. K vragu, ovo je zadnja šansa da se izvučem. Osim toga, može
li se Mato izvući ako je mjenjolik? Ne može. Da se preobrazi, treba sekunda. Da nadareni
reagira, treba stotinka.
Pazi što govoriš. Dorijan mi prenese telepatski.
„Dobro sam.“ Rečem. „Hvala na brizi.“
„U redu. Javit ću Toniju da si dobro. Nadam se da se brzo vraćaš u školu. Doviđenja.“
Kad su se zatvorila vrata, Dorijan se silovito okrene prema meni. „Tvoj dragi je upravo zvao
policiju. Sreća pa je samo Mato došao da ih svih ne pobijem.“
„N-nisam znala.“ Počela sam zamuckivati. Tijelo mi je drhtalo i to je Dorijan primijetio. Od
jačine boli izvinula sam se nazad. Nisam mogla ni vrištati ni zucnuti riječi koliko je ta bol bila
jaka.
„Ne samo da ti tvoji prijatelji sve uništavaju, nego nikad ne odustaju. Gori su od onih pijavica.
Već se pitam, surađuju li s njima.“ Govorio je dok me je držao na iluziji boli. „Ali, vjeruj mi,
čujem li da je itko od njih se više prtio u te ili u me, požalit će. Ono što su sve iskusili za život
bit će im ništa.“
Pustio me, a ja sam pala na leđa i ispustila jak jecaj od olakšanja. Disala sam duboko i brzo,
jer nisam uspjela uzeti ni daha od silovite boli. Voljela bih da sam mogla zaustaviti suze, ali
osjećaji su bili jači od mene.
„Vjeruj mi. Krenu li stvari na gore, postat ću još gori.“
Te noći sam imala noćnu moru. Nalazila sam se na kamenitoj ledenoj pustinji u noći. Tu je bio
moj brat, blijed poput pijavice. Došao je pred mene i krvario je iz očnih šupljina, a nije imao
oči. Grudni koš mu se počeo rastvarati, krv je prskala na sve strane, a iznutrice su ispadale na
ledene stijene. Zarežao je i skočio na mene. U snu se nikako nisam mogla obraniti, a on mi je
zario zube u vrat. Vrištala sam od boli, a poviše mene su bili Toni, Lucija i Ivan. Pružala sam
ruke prema njima, a oni su se samo smijali.
179
Od te noći sam imala svaku noć noćne more. Skoro svako jutro sam se znala probuditi i
odjuriti na zahod da povratim. Hrana mi se često gadila, a Rafaela se jedva borila sa mnom
oko jela. Dorijan me je svojim moćima i prijetnjama navodio da jedem, a nakon jela je
krenulo pospremanje i rad uz redovito psihičko maltretiranje.
Spalili su mi sve slike od prijatelja, sve postere, spomenare, dnevnike, leksikone i uspomene
od prijatelja. Dorijan bi svaki put udario kad bi čuo moj zagorski naglasak, tako da sam
nastojala govorili što književnije.
Nakon tri tjedna su me natjerali na krenem u školu. Rekli su da je za mene bolovanje gotovo.
Kad sam vidjela Luciju, djelovala je zabrinuto, ali sam odmah maknula pogled. Jesam li bila
baš toliko drugačija da se brine za mene? Ne. Ako je zabrinuta zbog odjeće, nek' zna da se za
vrijeme korote ne nose one gluposti koje inače ja nosim.
Sjedala sam s njom u klupi da nemam problema s profesorima, ali joj se nisam obraćala.
„Marija.“ Udarila me u rame. „Tu sam.“ Još misli da sam ćorava.
„Nisam slijepa.“ Uzvratila sam.
„Pretvaraš se da me nema.“
„Ne. Pretvaram se da nikoga nema i da pratim nastavu.“
„Čim si došla, pretvarala si se da me nema.“
„Trudim se da podignem ocjene, zašto me sad napadaš? Kad smo bili u kupovini, napadala si
me jer sam se protivila tvom trudu, a sad radiš isto.“
Naljutila se, naravno. Lucija ima je previše ponosna da me razumije i pusti me na miru. Samo
gleda svoj ego.
Za vrijeme odmora sam bila s Larom, Paulinom i ostalima, dok Barbara, meni najdraža od
njih, je provela s Lucijom. Ne znam ni zašto se ona zalijepila za Luciju. Možda jer imaju
slične interese. Koliko znam, imaju isti glazbeni ukus.
„Što ti je ona glupača učinila?“ pitala je Lara. „Vidjela sam kako ti dosađuje na satu. Ne zna
pustiti ljude na miru ni kad žaluju.“
„Ubila mi je brata.“
„Molim?“
Tek sam shvatila što mi je izletjelo. K vragu! K vragu! Kako da se sad izvučem? Ne. Ne.
„Pregazila mi je brata autom.“ Rekla sam drhtavim glasom zbog svoje okrutne laži.
„Molim?“ Lara umalo zavrišti. „Kako nije u zatvoru?“
„Očito ima nešto zbog čega je se policija boji.“
„Znala sam da je sotonina sluga, a nitko mi ne vjeruje. Zašto sam se s njome družila?“
„Ne vjerujem.“ Reče Paulina. Tko bi rekao da ona ne bi u to povjerovala?
„Kako ne vjeruješ?“ počne Lara. „Ono je sotona. Kako u to ne vjeruješ?“
„Lucija nije ubojica.“
180
Lari je umalo vatra izašla na uši. „Da mi se više nikad nisi obratila.“ Gurne Paulinu. „Idi se
druži s Luciferovom kćeri.“
„Lucija nije ubojica.“ Zapravo jest. Odličan ubojica, odlična manipulatorica, odlična mustra. I
kad te uništi, ispada da je u pravu.
To se i dokazalo kad je izašla iz škole i zaustavila me da me napadne. „Koji kurac izvodiš?
Zar me na sprovodu nisi umalo ugušila? Stari te jedva odvojio od mene. Zar nisi bila cijelo
vrijeme uz Tonija priljubljena? Malena Marija nije mogla bez nas dvoje, a sad je narasla pa
nas odjebe.“ Izazivala me grleći se i njišući se.
„Mislim da je tako najbolje.“ Rečem i maknem pogled s nje.
„Molim?“
„Lucija opasna si. Dovela si nas u opasnost dva puta. Jednom smo svi imali sreće, drugi put je
stradao Zvonimir. Što ako se treći put nešto dogodi?“
„Ako se što dogodi? Jedina je opasnost tvoj ludi otac, ako ti je još u blizini.“
„Jest. Još je tu, i on mi je jedina nada.“
Lucija se podlo nasmije. „Dobro. Odjebi prijatelje i mazi se s tim pijanicom. Pametna odluka.
Jako pametna odluka.“ Zapljeskala je glasno, a zatim pobjegla. Svi su pogledi bili bačeni na
mene, neki su se čak i podsmjehivali.
Pobjegla sam što dalje od škole, sva dok nisam stala i zaplakala. Sjela sam na pod i plakala,
dok mi nitko nije pomogao. Ljudi su samo prolazili pokraj mene, a neki su se samo
došaptavali.
Plač mi je zaustavilo sviranje auta. To je bilo Dorijanovo auto. Spusti prozor i reče. „Ulazi
unutra.“
Obrisala sam suze, ustala i ušla u auto. Gotovo je. S Lucijom je gotovo.
„Zašto si plakala?“ pitao je. Kao da ne zna.
„Rekla sam Luciji da je gotovo.“
„I kako je ona reagirala.“
„Osramotila me pred cijelom školom.“
„Super. Sad je na redu Toni.“
„Toni?“ dignem glavu. „Ne, tata, nemoj molim te. Ne želim mu to reći u lice.“
„Zašto ne? Zar još prekidaš preko poruke?“
„Tata, nemam hrabrosti.“
„Želiš da mu ja rečem?“
„Ne.“
„Onda nemaš izbora.“
Parkirao se malo dalje od ekonomskog fakulteta i rekao mi da izađem, ali nisam mogla.
Jednostavno ga nisam mogla u oči pogledati i reći mu to. Jednostavno, volim ga, trebam ga,
181
sad više nego ikad. Znam da me on nikad ne bi iznevjerio. Nije on Lucija. Iako jest ponosan,
nije Lucija.
„Izbacit ću te na put. Idi više.“ Polako sam počela otvarati vrata. „I samo znaj, sve promatram
kroz prozor.“
Prešla sam put baš kad je Toni išao sa svojim društvom prema meni. Htjela sam se okrenuti,
ali on me je već vidio. „Marija.“ Dotrčao je do mene i zgrabio me za ramena, ali sam se
otrgnula. „Marija, što se događa? Sva si se osušila.“
„Ništa se ne događa.“ Rečem.
„Kako ništa? Ne javljaš se meni ni Luciji tjednima.“
„Gotovo je.“
„Kako misliš gotovo je? Marija, trebaš…“
„Ti si ubojica.“ Dignem glas toliko da su me njegovi prijatelji čuli. „Tvoj brat je ubojica.
Gotovo je.“
„Marija…“
„Ne diraj me, ne zovi me, ne gledaj me. Ne želim te čuti ni vidjeti.“
Pobjegla sam u auto prije nego što se rasplačem pred njim. Čim sam zatvorila vrata, briznula
sam u gorak plač. Čula sam Dorijanov podli smijeh. „Zar je to toliko teško? Tek ti je šesnaest
godina. Imat ćeš još veza, boljih veza.“
„Sedamnaest mi je godina.“ Dignem glas. „Skoro sedamnaest i pol.“
„U redu, još si mlada. Vrijeme je za nove dečke i prijatelje.“
Sljedeći dan svi su me gledali pod čudnim pogledom, zbog jučerašnjeg scenarija s Lucijom.
Nije ni čudo. Samo mi se Lara približila, zajedno s još dvije cure. „Rekla sam svima tko je
Lucija.“ Šapne. „Rekla sam što ti je učinila. Ne brini, sigurno ne platit' jednog dana.“
K vragu. Ja i moja jezičina. Zapravo i Larina jezičina. Ona je pravi talent za širenje tračeva.
Ovaj put sam sjedala s Larom, budući da joj Paulina nije vjerovala, prva pametna stvar koju je
učinila. Prije sata ogovarale smo Luciju, njenu neurednu kosu i njen dosadni stil. Bilo je
zabavno ogovarati ju, sve dok nije se pojavila pred nama.
„Ćao CSI.“ Nasloni se na klupu. „Ima li novih slučajeva? Tko to zadnjih dana autom gazi
malu djecu?“
Sram me toliko pojeo da sam ugurala vrat u ramena.
„Sotono!“ naglo ustane Lara. „Vidite što učini kad joj date šansu? Jedna od nas se
dobrovoljno počela družiti s njome, tobože najbolja prijateljica, a sad joj je ovo kopile ubilo
brata.“
„Hrabro od tebe.“ Nasmije se Lucija. „Ali previše riskiraš pred ovim kopiletom.“
„Zovite policiju! Zovite popove, egzorciste, bilo što da nas se spasi od Luciferove kćeri.“
182
Lucija na trenutak pogleda u mene s pogledom punim razočaranja, a ja ga maknem. „Bolje se
pazi jer Lucifer kontrolira moje šake.“
„Vidite! Priznala je….“ Lara je počela s uvredama, a zatim i sa šakama. Lucija se neko
vrijeme opirala, pa ju je zgrabila za kosu i lupala joj glavom u zid, a zatim ju bacila na pod i
cipelarila ju. Jedina se Barbara odlučila umiješati. Počela je vući Luciju, koja je rukom
odgurnula moju otvorenu torbu. Torba je pala na pod i sa stvarima je ispao pištolj.
U razredu je zavladala mrtva tišina, a ja sam ustala ukočena i dezorijentirana kao da sam
skrenula pameću. Svi su pogledi bili upereni na mene, svi su zinuli, jedino je Lara cvilila.
Pogledala sam Luciju, koja me je još gledala s razočaranjem, a zatim je istrčala iz razreda.
Policija je došla u školu i ispitivala me, ali već znaju tko sam i zašto nosim pištolj. Samo se
moralo nešto učiniti da drugi ne budu sumnjivi. Dorijan je i ovaj put došao po mene. Kad sam
ušla u auto, smijao se.
„Nije smiješno.“ Rekla sam. „Sad me svi mrze.“
„Zašto si držala pištolj u torbi?“
„Jer je to jedini način.“
„Imaš široku majicu. Imaš ogromne cipele. Mogla si ga sakriti i pod tu kosurinu.“
Umuknula sam. To je bila moja greška. Taj cijeli dan sam provela plačući u sobi. Lucija je
gora od Lare. Kad joj se zamjeriš, platiš deset puta više. Ne znam kako joj to uspijeva.
Od tog dana svi su me mrzili u školi, čak i Lara. Gdje god bi išla, svi su me ogovarali. Ubrzo
sam dobila natrag laptop i mobitel, ali sada mi više ništa nije značilo. Dolazile su mi uvredive
poruke na mail, mobitel, MSN i Netlog. Svaki dan bi iz škole došla plačući i svaku noć bi u
krevetu plakala. Nisam imala podršku, nisam imala nikoga.
Jednog dana sam se odlučila ispričati Luciji, možda bude malo razumljivija, ali ona me
otpilila, zbog čega mi je bilo još gore. Nakon nekoliko dana, Lucija nije dolazila u školu. Od
profesora sam čula da joj se stanje pogoršalo. Nisam znala bih li trebala biti sretna ili tužna.
Rado bih se veselila njenoj nevolji, ali nisam mogla.
S Rafaelom nisam uopće komunicirala, ali tu večer, početkom lipnja, kad sam se vratila iz
škole, našla sam ju na podu, a prozor je bio razbijen. „Mama!“ tresla sam ju. Opipala sam joj
puls i provjerila da vidim je li diše. Nije davala nikakve znakove života. „Mama, molim te,
probudi se.“ Tresla sam ju. Vidjela sam na njenom vratu ugriz i ubode, ali nije bilo krvi.
Osjetila sam trenutnu bol u zatiljku i zacrnilo mi se pred očima.
183
Ivan
Tlo je podrhtavalo kako su se približavali. Koliko ih je bilo? Stotine? Ne sjećam se. „Uhvati
ih na bol koliko god možeš.“ Rekao sam Zvonimiru. „Drži ih tako i gađaj koliko više možeš.
Ako ne možeš, oslijepi ih.“ Kad sam vidio prvog, povećao sam snagu, blokirao moć kod koga
sam je osjetio i zaustavio druge s iluzijom boli. Kidao sam im glave i zabadao nož u srce
koliko sam god mogao. Štedio sam metke jer ih je bilo previše, stvarno previše, dok se nisam
umorio. Zatim sam pustio snagu i gađao ih metcima, kao Zvonimir, dok više nije bilo
nijednog na vidiku.
Kad je sve prestalo, Zvonimir je odmah dotrčao do mene. Odmaknuli smo se od hrpe trupala
jer su pomalo počela vonjati. Zvonimir je bio rastresen, za čudo, kad se radovao borbi i
izvrsno cilja. Iskreno, i ja sam bio rastresen nakon svoje prve borbe, a bio sam samo nekoliko
godina mlađi od njega. Čvrsto me je stisnuo za ruku, kao da slijedi još jedna borba.
„Umoran sam.“ Reče.
„Znam. Ovo je prilično iscrpljujuće.“
„Ali je odličan osjećaj. Je li to normalno?“
„Jest.“
Adrenalin mi je još kolao venama od ubijanja prokletih pijavica, a što ih više ubijem, to je
veća doza zadovoljstva. Poput droge, ma da drogu nikad nisam probao, osim marihuane.
„Čekajte me.“ Tulio je iza nas Marin. K'o da mi se da s njime ić' rame uz rame. Što on misli?
Da smo partneri? Još se sjećam kako nas je prije devet godina htio nemilosrdno ubit'.
„Zar pijavica ne može brže od nas?“ pitao sam.
„Rek'o sam da usporite.“
Da ga ja poslušam? Baš. „Uključi motor u guzici spori lori.“
Nisam to treb'o reć'. Nisam. Osjetio sam kako mi je bol sijevnula u desnoj bedri i kako me
neka sila odbacila nekoliko metara u stranu. Pridig'o samo se i vidio ručku od noža kako mi
viri iz bedre. Pokuš'o sam je izvuć', ali bol je sijevala na najmanji pomak. Prokleti Marin. Htio
sam zamoliti Zvonimira da mi pomogne, ali nije bio tu. „Zvonimire?“ dezorijentirano sam
gledao oko sebe i našao ga tamo gdje nije trebao biti.
Nekoliko metara od mene je stajao Marin s Zvonimirom u rukama, prstima ravno na grudnom
košu i zlatnim lancima oko dječakovih ruka. „Što radiš?“ pitao sam. „Pusti ga.“
„Želiš se i dalje zajebavat' s nama, je li?“
„Ne. Ne želim vaš ni slušat' ni gledat', a moram.“
„Samo sam tražio da usporiš, a ti ni to ne možeš.“
„Pusti ga!“ zaderem se. Nisam trebao. Marin je dječaku zario prste u meso kao u kašu. Dječak
je izvio glavu i vikao, zapomagao. Došlo mi je neko vrijeme da samo pokrijem uši, a i bilo bi
bolje da sam to učinio, jer će mi to zapomaganje zujati u ušima do kraja života.
Pokušao sam iskoristiti sve moguće moći na njemu, ali nisam mogao. Trebalo mi je tri
sekunde da shvatim što mi je učinio. U nozi mi je bila zlatna oštrica, oštrica koja je priječila
184
moje moći. Uhvatio sam dršku objema rukama o pokušao izvući, ali samo sam i ja
zapomagao. Zabio ju je prečvrsto, a i najmanji pomak je uzrokovao vatrenu bol.
Marin je toliko stisnuo dječaka, da su mu se slomila rebra. Čulo se pucanje kostiju, trup mu se
spljoštio, a dječaku krv prsne iz usta. Zabode mu još više prste u meso i počne mu razdvajati
rebra, čulo se pucketanje kostiju, a između prstiju mu se skupljalo meso. Prstima mu iskopa
veliku rupu iz koje poteče mlaz rubinske krvi. Dječak nije više mogao vikati jer mu se u
ustima i nosu nakupljala krv, a nisam ni ja. samo sam gledao u šoku, bespomoćno, kao kad su
nam roditelje ubijali. Nisam ni disao, sad sam bio bespomoćno ljudsko biće pred pijavicom
koja je ubijala dijete.
Pištolj! Nije bio u mene. Osvrnuo sam se nekoliko puta da ga nađem i vidio sam ga kako
svjetluca u travi. Otpuzao sam do njega, zgrabio ga i uperio ga u Marina, nadajući se da je
napunjen. „Pusti ga.“ Rečem. „Zadnja šansa.“ Nažalost, ruke su mi drhtale i znojile se. Još
čvršće stisnem pištolj da mi ne sklizne iz ruku.
Marin zastane i nasmije se. „Zar nas ne trebate prvo zaustavit' prije što nas koknete?“
„Učinit ću to.“
Kreću li se pijavice brže od metka? Nadareni mogu vidjeti njihove kretnje, ali ne vide kretnje
metaka. Ovi pištolji imaju veći napon od ostalih, zar ne? Napravljeni su za ovu svrhu. Osim
toga, znam gađati, gađao sam i dalje mete. Ako mogu pogoditi pticu u letu, valjda mogu i
njega.
Pucao sam. Trebao mu je metak pogoditi glavu, trebao je, ali je Marin iskoristio dječaka k'o
štit. Stavio ga je ispred svog lica kad sam treb'o pucat'. Metak je sad u dječaku, u dječakovom
srcu. Gotovo je. Sad je gotovo.
Marin baci dječaka poput vreće krumpira. „Zvonimire.“ Puzao sam do njega. Sad sam imao
dovoljno snage da zanemarim bol u nozi. Okrenuo sam ga na leđa i maknuo prljave vlasi s
kose. Krv mu poteče iz usta, a dvije suze mu kliznu niz sljepoočnice. Blijedom ručicom stisne
moju. Taj slabašan stisak je vjerojatno bila sva njegova uložena snaga. Ubode me žalosnim
pogledom, prestrašenim pogledom koji je isijavao iz plavih očiju dok se još gušio u vlastitoj
krvi, pogledom koji je zvao upomoć, a zatim se umirio dok je još gledao od mene. Plus mu je
nestao i život je ispario iz tijela.
Sklopim mu oči i naslonim mu glavu na rame. „Idi u miru.“ Šapnem. Iz nekog razloga još
sam vjerovao u život poslije smrti, bilo kakav. Toni bi me ubio da zna.
Osjetim bol u bedri kakvu još nisam u životu osjetio. Zaderem se i uhvatim za ranu. Sad mi
oštrica više nije bila u nozi. Marin ju je držao dok je stajao poviše mene. „Sad mi učini što
god želiš.“ Nasmije se jezivo. „Slobodan si.“
Samo skrenem pogled s njega i uzmem tjelešce u ruke.
„Kako ćeš sad?“ pitao je Marin. „Zar ne trebaš moju pomoć.“
„Radije bih crk'o.“ rečem. Nekako sam se uspio dići na noge. Bol mi je sijevala u nozi, ali
nisam reagirao. Šepao sam, koliko god sam mogao, krv je samo tekla niz moju nogu. Osjećao
sam se pomalo malaksalo i mutilo mi se pred očima, ali samo sam išao. Čak ni nisam rabio
oči. Gazio sam kuda sam stig'o, a tijelo u rukama mi se činilo poput obične gume. Počelo mi
se pomalo crniti pred očima, a kad sam čuo glasove, izgubio sam svijest.
185
Kad sam otvorio oči, ubola me bijela svijetlost. Pogledao sam malo oko sebe i vidio bijele
zidove, infuziju poviše glave i Tonija. Ipak su me spasili. Kroz prozor se vidjelo mračno nebo
posuto zvijezdama. Lijep prizor, ali grozna noć.
„Hvala nebesima.“ Reče Toni i zgrabi me za ruku. Trznuo sam se jer mi je bila braunila na
ruci. Rado bih opsovao, ali nisam mogao reći ni riječi. Glas mi je bio blokiran.
Ironično, Toni ne vjeruje u ništa spiritualno. Pravi je nihilist, a zahvaljuje nebesima. Ne bi da
su me asteroidi i kometi spasili. Ja nisam smio zahvaliti bogu ni iz navike.
„Oprosti.“ Reče. „Zvonimir je mrtav. Valjda to znaš.“
Lice tog djeteta još mi pluta u mislima, a zapomaganje mi još zuji u ušima.
„Jadno dijete, proklete pijavice.“ Reče. „Kako se samo to desilo. Jesu li tebi naudili prije nego
njemu? Jesi li vidio što su mu učinili? Je li Marin priskočio…“ Ubo sam ga pogledom samo
da začepi. „Oprosti. Vjerojatno je to bilo traumatično iskustvo.“ Ne, bilo je jebeno super.
„Sreća što je onaj tko mu je to napravio, mrtav i nadam se da je bila bolna smrt.“ Nismo imali
vremena da ikome priuštimo bolnu smrt idiote. „Ali mi barem nešto reci. Marija zaslužuje
znat'. Rastresena je.“ Onda ću se naći oči u oči s njome i reći joj.
K vragu, Marija. Kako da joj to rečem? Kako da joj rečem da sam joj upucao brata? Bio je
jedini član obitelji koji ju je volio, a sad je mrtav. Brat njenog dečka ga je upucao. Kako da
ikad više izađem na oči toj curi i što da radim kad se rasplače, da ju tješim ili da se udaljim? K
vragu, nisam nikad rasplakao čovjeka, a rijetko sam tješio ljude. Jedino što sam ubio su bile
pijavice i kukci, a sad sam ubio nevino dijete, brata osobe bliske meni.
Okrenuo sam glavu samo da ne razgovaram s njime. „Dobro, derište razmaženo, neka tebi sve
ide na dušu.“ Ustao je i otišao. S njim mi je uvijek bilo teže. Samo bi otežao situaciju i
izazvao dodatnu svađu.
Razmišljao sam što sam mogao učiniti da ne dođe do ovoga. Mogao sam ubiti Marina i reći
da je sve to bila nesreća, ali Kozlak mi ne bi nikad povjerovao. Mogao sam držati jezik za
zubima i jednostavno usporiti, mogao sam se ranije sjetiti pištolja. Mogao sam opaliti bez
oklijevanja. Sigurno se ne bi sjetio iskoristit' dijete k'o štit. Mogao sam sebi prikratiti muke,
tako da si priuštim metak u mozak i riješim se budućih neprilika, a bit će ih puno.
Ponovo sam proživio isto što i sinoć, zapomaganje dječaka, razdvajanje rebara, mlaz rubinske
krvi, đavolji Marinov osmjeh, pucanj u dječaka i žalosni pogled plavih očiju.
Otvorio sam oči i protrljao sam ih. Danas me puštaju kući, sa štakama. Vidio sam na robu
koju mi je baba pripremila. Liječnik me pitao za pomoć, ali mi nije trebala. Obukao sam se i
obuo, umio sam se i počešljao. Liječnik mi je dao štake, a ispred vrata su me dočekali Toni i
baba. Baba je odmah zaplakala i pala mi u zagrljaj. „Djeco moja.“ zavapi. „Pa što se to
događa? Same tragedije.“
„Ne očekuj ništa drugo.“ Rečem.
„Napokon progovorio.“ Toni pljesne rukama.
Zakolutao sam očima. Trudio sam se da ne komuniciramo, barem ne do kraja dana. Kad sam
napokon došao kući, pošao sam u sobu, probio se kroz onaj nered i izvalio se na krevet.
Nemam šta danas radit', samo čekat sažaljenje. Kad bolje promislim, bolje da sam držao jezik
za zubima. Neka me cijeli život peče savjest, neka poludim i završim u ludnici. To sam i
zaslužio. Možda mi se još netko od nas pridruži. Samo da Marija više ne pati.
186
Sažaljenje je bilo u četiri. Baba je išla iako joj je trebalo dvije minute da se digne s kauča, a
koraci su joj bili milimetarski i usporeni. Prvo što sam primijetio je bio njen otac, žgoljavi tip,
visok dva metra, otprilike. Marija je bila sva stresena da se trzala na sam njegov glas. Nema
šanse da uskoro čuje istinu iz mojih usta. Prvo treba ojačat', a roditelji nikad neće saznat' što
je bilo jer ne zaslužuju istinu.
Ipak smo pozvani na razgovor. Policija je uradila ono što nije trebala. Našla je samo otisak
mog prsta na mome pištolju, a otisak Zvonimirovog na njegovom, zatim to priznala Dorijanu.
Mogli su zaključiti da sam ga ja upucao ili da se sam upucao nakon što mu je netko razdvojio
rebra ili ih razdvojio sam sebi. Samo je prva opcija bila razumna. Druga je bila nelogična i
debilna. Što je najgore, Dorijan je raskokorak'o pred već shrvanom kćeri. Da je barem drž'o
začepljenu gubicu pred njom, bilo bi malo bolje, budući da joj ne može vratit' djetinjstvo.
Ono što nikad neću zaboravit' je Marijin pogled nakon njegovih riječi, isti pogled koji mi je
Zvonimir uputio nakon mu se život ugasio. Pogled koji će mi plutat' u mislima do kraja
života.
Potjeran sam vani, dok se Dorijan odlučio ispucat' malo na Toniju. I njega je okrivio, i imao je
pravo, nismo trebali učiti djecu, samo što se ja nikad nisam protivio tome, slagao sam se s
njim. Kad smo mogli mi, mogu i oni, mislio sam. Lucija i Marija su bile dovoljno snažne za
oružje. Djeca nisu. Zvonimir je bio jak i nepromišljen, Karmela je bila pametna, ali krhka. Da
nismo učili djecu, ne bi ih pijavice poslale u borbu s nama. Karmela je bila slomila kičmu, ali
ju je Antun izliječio ugrizom. To mi je priznala Lucija na balkonu, dok sam se pretvar'o kreten
samo da ne simpatizira sa mnom. Sreća pa on nije tada imao interesa za mučenje, da je bila s
Marinom, ostala bi invalid ili mrtva.
„Zašto?“ vikao je Toni kad smo došli doma. „Pobogu, zašto? Kako si mog'o samo?“ Razbio je
kristalnu vazu kraj ulaza, najdražu maminu vazu.
„Što se sad događa?“ pitala je baba kroz suze. „Zašto se stalno svađate, pa i u vrijeme velike
tragedije?“
„Najmlađi unuk ti je upuc'o dijete. Eto zašto.“ Derao se.
„Umukni Toni. kakvo dijete sad?“
„Zvonimira. Upuc'o ga je pištoljem.“
„Ne. Toni, šuti, ne bulazni.“
„Neka ti to tvoj unučić porekne. Ajde Ivane. Porekni“ Pogledao sam ju, i ona mene, s
pogledom povjerenja, koji se ubrzo prebacio na tugu i razočaranje. Rado bih lagao, ali nisam
mogao reći ni riječi. Nisam imao snage ni za laž ni istinu. „Vidiš li ti moja baba?“
„Neeeeeee.“ Baba vrisne i padne na pod. Zaletio sam se pomoć' joj, ali me Toni odgurnuo.
„Marš u sobu.“
To je bilo i najpametnije. Ušao sam u sobu, u svoj ćumez jer sam samo htio samoću. Ništa
drugo.
Drugi dan je bio sprovod. Njeni roditelji nisu prihvatili moju ruku. Marija je tako snažno
zagrlila Luciju da ih je Dorijan morao silom razdvojit'. Mene je pogledala onim pogledom,
istim k'o kad je čula da sam upuc'o Zvonimira. Zašto, oblikovala je ustima, a ja sam se poput
kukavice povuk'o. Prvi put u životu sam se povuk'o.
187
Marija se onesvijestila kad su lijes trebali položiti u grob. Lucija je morala krenuti za njima, a
ja za njom. Srećom, nije bilo ništa ozbiljno, osim što mi je Dorijan umalo slomio lopaticu i
ključnu kost. Nisam bio nimalo pristojan prema njemu, niti sam namjerav'o bit'. Takva budala
ne zaslužuje ničiju simpatiju.
Događaj sa Zvonimirom proživljavao sam svaku noć. Nekad bi bila drukčija lokacija, nekad
drukčiji način ubijanja, ali uvijek smo tu bili Zvonimir, Marin i ja. Marin ga je mučio, a ja
nisam mogao ništa učinit'.
Došlo je do situacije, kad ja i Toni nismo uopće razgovarali. Bili smo dva stranca u istom
stanu. Toni je dane provodio na fakultetu, u knjižnici i menzi. Išao bi rano ujutro, a vraćao se
kasno popodne. Iskreno, bilo mi je drago. Napokon sam imao mira u kući i baba je bila
mirnija, iako još shrvana zbog našeg neslaganja.
Dane sam provodio s Lucijom, ekipom iz gimnazije i košarke. Košarka je postala bolnija jer
su dani postali topliji pa smo trenirali vani. Na tom igralištu vježbao sam sa Zvonimirom
cijelu zimu i proljeće. Nedostajali su mi ti dani i vraćali su mi se svaki put na treningu,
pogotovo kad bih vidio mlađu skupinu, Zvonimirove prijatelje koji više nisu bili veseli kao
prije.
Luciji sam se jedinoj povjeravao. Priznala mi je da je Marina postala novi Toni, Karmela trpi
ovu situaciju bolje nego nas četvero, a Marija je ostala potpuno sama. Udaljila se od Lucije,
prekinula je s Tonijem i širila je lažne glasine o Luciji. Zbog Lucije i Lare iz torbe joj je ispao
pištolj pa su je svi u razredu izbjegavali. Iskreno, još dan danas ne znam što je Vedran vidio u
toj Lari, da zanemarimo izgled, bila je glupa, pokvarena i naporna. Ne znam koje su joj bile
vrline. Boja kose i očiju?
Koliko sam vidio, Luciji se stanje pogoršavalo iz dana u dan, iako ona sama nije to vidjela.
postala je bjesnija, sebe je uvijek krivila, samopoštovanje joj je palo na nulu, kao i
samopouzdanje, gubila je kile prebrzo. Znao sam da će doći dan kad će puknuti, samo nisam
mislio da će bit' tako brzo, pogotovo ne zbog glupog Tonija.
Nakon toga je pila lijekove i išla na terapije. Ja sam ju posjećivao svaki dan, da vidim kako je.
S Karmelom sam ju pokušavao uveseliti. Stanje joj je pomalo poboljšavalo i prestao sam ju
posjećivati kad je ponovo krenula u školu.
Nekoliko dana, nakon Lucijinog poboljšanja, vratio sam se kasno s posla i vidio sam baku
kako stoji ukipljena, tresla se poput pruta i gledala je uplašenim očima poput djeteta. „Što je
baba?“ pitao sam. „Đe je Toni.“
„Bježi dijete.“ Zajecala je. „Bježi. Bori se.“
„Što se događa? Što Toni radi u ova doba?“
„Gotovo je. Gotovo je s njim. Spasi se.“
Prije nego što sam shvatio, sila me odbaci. Udarim leđima u zid pa padnem na pod. U isti tren
čujem prasak i krv prsne po cijelom stanu, po meni, organi su se razletjeli. Vidio sam babu,
prepolovljenu u struku, a nije davala nikakve znakove života. Poviše nje je bila pijavica,
nijedna od njih četvero, neki nepoznati muškarac. Prije što sam reagirao, izgubio sam svijest.
188
Lucija
Tek je pet dana prošlo otkad sam počela ići u školu. Bio je petak večer, kad sam se vraćala
kući iz popodnevne smjene. Nitko me nije ništa posebno ispitivao u školi, samo su me pitali
jesam li dobro. Barbara se prema meni odnosila k'o inače, a Paulina je pokušavala ne gnjavit'.
Još sam pila lijekove i išla na terapije. Nosila sam duge rukave da pokrijem rane iako je
postajalo sve toplije, većinom lagane košulje preko kratkih majica.
Taj petak sam se vraćala kasno s popodnevne smjene i tu večer sam mislila da se prošlost
ponavlja. Vidjela sam širom otvorena vrata, upaljeno svijetlo i razbijen prozor. Odlučila sam
bit' opreznija ovaj put. Naslonila sam se iza zida i izvadila pištolj. Opkolila sam se štitom i
nastojala sam kontrolirat' moći što sam bolje mogla. Ušla sam polako s pištoljem uperenim
ispred sebe i vidjela, ni manje, ni više nego Marinu na podu.
„Marina!“ vrisnula sam i potrčala, ali me neka sila povukla. Ispekla sam koliko sam mogla
tog koji me uhvatio, ali osjetila sam užasnu bol u prsištu tako da sam vrisnula i skoro sama
sebe oglušila, a zatim sam pala i sklupčala se u fetalni položaj.
„Mislio sam da si normalnija.“ Čula sam poznati glas poviše sebe. Dorijan? Što on tu radi?
Zašto je ovo učinio? Napokon je puknuo? „Znam da se trebaš branit', ali kontroliraj te
reflekse.“
Osjetila sam poznat vonj, od kojeg mi se pomalo povraćalo. Vonj mrtvog vampira koji se
raspada. Kolika god Dorijan bio gnjida, nikad ne bi surađiv'o s pijavicama. U to sam sigurna.
Dorijan mi je ponudio ruku i primila sam samo da ne pogoršavam situaciju. Kad sam ustala,
ugledala sam Karmelu na kauču. Bila je čitava, iako malo uplašena, a zatim sam vidjela
pijavice. Nije bio jedan, nego sedam. Jedan je bio crn i malo pojeden od vatre. Izgledao je
više k'o ugljen. Njega mora da ga je Karmela ubila. Drugi su imali rupu u srcu.
Dorijan ih svih telekinezom izbaci vani. „Spali ih.“ Reče.
„Ali dim…“
„Spali ih!“ prekinuo me. Spalila sam ih, ali on je zatvorio vrata prije što dim uđe u kuću.
Krenula sam prema Marini, ali on me zgrabi poviše lakta. „Zovimo barem hitnu.“ Rečem.
„Možda je mogu spasit'.“
„Potrudit ću se ja za to.“ Reče. Stavi joj ruku na grudi i zacijeli ju. Zacijeli joj masnice i
ogrebotine, ali ne dovoljno da se osvijesti. Utipkao je broj hitne na mobitelu i bacio na nju.
„Što radite?“ pitala sam. Je li pijan? Ne čini mi se.
„Marija je oteta, vjerojatno s ostalom dvojicom, osim ako nisu pobjegli i ostavili nas poput
kukavica.“
„Pijavice?“
„Da, pijavice.“
„Oni četvero?“
„Ne znam i zaboli me.“
189
S kim bi oni četvero još surađivali? I što bi im značila naša otmica? Zašto se uopće pitam? Tu
su da nam unište život, ali sumnjam da bi s ikim surađivali kad su skoro svaki dan napadani i
nije im stizala nikakva pomoć. Svaka druga pijavica bila im je neprijatelj.
Dorijan je uzeo Karmelu i krenuo prema autu. „Uzmi vaše putovnice.“ Reče.
„Nemamo putovnice.“
Okrene se i pogleda me kao da sam ubojica. Mislim, jesam ubojica, ali zašto se tako ljuti zbog
putovnice? „Kako nemate putovnice? Svi imaju putovnice. Imaš li ti barem osobnu?“
„Imam.“
„Ima li Karmela neki dokument sa slikom?“
„Pokaz?“ slegnem ramenima.
Dorijan zakoluta očima. „Dobro, uzmi nešto. I tako smo drukčiji. Smislit ćemo nešto na
putu.“ Dok je izlazio, zgrabila sam naše knjižice od cijepljenja i lijekove za svaki slučaj.
Oružje sam već imala u rukama.
Stavio je Karmelu na zadnje sjedište. Krenula sam sjesti kraj nje, ali me zaustavio. „Ti sjediš
naprijed. Želim te imati na oku.“
Poput poslušnog psića sam sjela naprijed. Ne želim izazivati više problema i trudim se.
Dorijan je pokrenuo auto i uputio se van Dubrovnika, prema sjeveru. Ili bih trebala reći
Orašcu, Zatonu, Stonu, Pelješcu, Neumu, Zagrebu? Ne znam ni đe idemo.
„Loše ti je stanje?“ pitao je.
„Jest.“ Rečem i pogledam u kutijice s lijekovima. Zoloft i Paxil. Pitao me zato jer ih je i vidio.
Sakrila sam ih da ih ne gleda.
„Popij sad dvije od svakih.“ Reče. „Možemo stat' još i kupit malo rakije da ti brže djeluje.“
Pa da me ubije? Ne hvala. „Već sam popila po jednu.“ Rečem. „Propisano mi je samo jednu
na dan.“
„Ne želim da poludiš u najgorem trenutku. Popij po dvije i popit ćeš dvije kad krenemo preko
granice. Usput, nemoj da ti na granici vide te lijekove.“
Popila sam po dvije tablete i progutala ih na suho. Dobro što mi nije rek'o da ih uzmem po
deset. Jedino što se može dogoditi da zaspem. I tako me antidepresivi često uspavljuju.
Kad samo došli do granice, Dorijan je dao svoju osobu, a ja sam dala knjižice cijepljenja.
Manipulirala sam policajčevim vidom i on je vidio putovnice umjesto knjižica, a Dorijana je
vidio kao čovjeka sličnog našeg ocu i na osobnoj mu je pisalo naše prezime, da ispadne nam
kao otac, a ne neki manijak koji šverca maloljetnice preko granice.
„Ugodan put.“ Reče policajac i preda nam dokumente.
Kad je Dorijan došao do CD-shopa, uputio se prema brdu. Tad sam opet izvadila po dvije
tablete i popila ih. Samo se nadam da mi se ništa neće dogoditi.
Dok smo pomalo napuštali Neum i vozili se prema ničemu, Karmela je zaspala, a Dorijan je
bivao sve luđi. Ruke su mu se tresle, na okukama je snažno skret'o, sve dok odjednom nije
naglo zakočio, tako da sam umalo pukla glavom u šoferšajbu.
190
„K vragu.“ Lup'o je šakama u volan. „K vragu, baš danas! Baš danas!“ Naslonio je glavu na
volan da duboko udahne i da se smiri, zatim mi je zgrabio lijekove iz ruku, napunio šaku
tabletama, koje su usput popadale po podu i popio ih. Usput ih je zalio bočicom votke. Da se
sruši mrtav, ne bi mi bilo žao, a vjerojatno nam neće donijeti puno koristi. „Žena mi je mrtva.“
Reče.
„Rafaela?“ pitam. Ona mu više nije bila žena, a usput, nisam znala je li se ponovo oženio.
„Da, ona.“
K vragu pijavice. Marija je nedavno izgubila brata, nije joj trebala majčina smrt, i to u mjesec
dana razmaka.
„Žao mi je.“ Rečem.
„Ne treba. Ta je žena bila niš' koristi. Samo je otežavala situaciju. Usput, i stara Vojnovićka je
mrtva. Vjerojatno.“
„Zašto?“
„Sve očevidce ubijaju, a nadarene otimaju. Ona im ne treba.“
„Ona je alkemičarka.“
„E, onda su se zajebali.“
Čulo se ispred snažno lupanje. Nečije su noge bile na haubi. Kad je zakočio, taj čovjek nije
poletio. Dobro je održavao ravnotežu. Predobro za običnog čovjeka. Skoči u zrak i napravi
salto unazad, ali ja ga ometem telekinezom, tako da padne na leđa. Dorijan ga podigne skoro
pet metara u zrak. „Spali ga.“ Reče. Spalim ga, a Dorijan stisne gas i krene oko tristo na sat.
Kroz prozor su se vidjeli samo obrisi, a auto je škripalo koliko je brzo išao. Sada je zakočio
toliko jako da se balon napuh'o.
„Zatvori taj jebeni prozor!“ vikne. Prozor s moje strane je bio milimetar otvoren, a znam da
ga nisam bila otvorila. „Ima li jedna od vas otvorenu ranu? Curi li vam krv iz nosa?“
I Karmela se sad probudila. Sama sam primijetila kako ga blijedo gleda. Ne, nijednoj nije
izlazila krv iz nosa, ali mogle smo zadobiti otvorenu ranu. Nažalost, sjetila sam se.
„Ja krvarim.“ Rečem.
„Gdje? Iskopala si rane na rukama?“
„Ne. Krvarim…“ Od srama nisam mogla reći.
„Ajme, odvratna si.“ Reče i krene. „Što nisi prije rekla? Još nam treba da te namirišu sa sto
kilometara.“
Opet je jurio, ne baš brzo kao prije, ali dosta brzo, barem sto pedeset na sat. Zaustavili smo se
kod jednog odmorišta za putnike. Nisam ni gledala naziv odmorišta, samo se sjećam da je s
desne strane imao park s igralištem, a u prizemlju trafiku i restoran. „Izlazite.“ Reče i krene
napuniti auto benzinom. „Izvoli.“ Uvali mi u ruku novčanice. Samo što su to bili euri, a ne
kune. „Kupi si ono što trebaš. Bolje kupi one šiljaste vragove u obliku olovke.“
Krenula sam u trafiku i uzela male tampone i plave uloške. Usput sam još uzela vodu i tri
paketa energetskih pločica koje mi stanu u džep. Pogledala sam u Karmelu koja je samo
grabila slatkiše i sokove. Kad je već umorna, njoj će trebati najviše energije.
191
Otišla sam na zahod i stavila tampon i uložak. Činit će se smiješno, ali na uložak sam
nakapala nekoliko kapi koje mi je baka Vojnović dala za prekrivanje mirisa krvi. Dok sam
prala ruke, primijetila da mi je odvezana kosa. Zavezala sam ju s plavom narukvicom od
lastike sa zakovicama. Dok sam vezivala rep, primijetila sam da me žena gleda u šoku, to jest,
u moje rane.
„Na terapiji sam trenutno.“ Nasmiješim se i odem iz banje.
Ušla sam u auto, a Dorijan mi je u krilo bacio dva sendviča. „Tvoja je sestra pametna. Za ovaj
put će ti trebati dosta energije. Ti si uzela samo vodu. I to pola litre.“
„Moja hrana je u džepu.“ Rečem.
„Očito si uzela puno kad ti je u džepu.“ Nasmije se. „Pojedi sad jedan. Drugi ostavi za
ujutro.“
Pojela sam na silu jedan samo da se ne posvađamo. U sendviču je bila šunka i senf, što nikako
nisam voljela, ali sam pojela i zalila vodom. „Znate li đe se to nalazi?“ pitala sam. „I tko su
ti?“
„Ne znam tko su ti, ali Vladimir zna gdje se nalazi.“
„Vladimir?“
„Da. On i Mato sad u životinjskom obliku ih traže. Samo se nadajmo da ih nisu do sad
zaskočile pijavice.“
Nisam pomislila na njih dvoje ni na bilo koje mjenjolike. Čak je i Luiza mogla biti oteta ili se
priključila njima. Samo se nadam da nije mrtva, kao i oni dvoje. Oni su nam i više nego
potrebni.
Dok sam razmišljala, na haubu skoči jedna pijavica, zatim skoči, još jedna na krov. Dorijan
opsuje i naglo skrene. Krene najbrže što može, tako da je auto škripalo, a jedva je vidio pred
nosom. Samo je naglo skretao. Pijavice su samo nas udarale od auto i stajale nam na put.
Primijetila sam da se uspjela uhvatiti kraj mojih vrata. Bila je žena sa oštrim crnim očima, iz
kojih je isijavala jasna žeđ za mojoj krvi i smrću. Odmah sam ju spalila.
Jedna pijavica nas naglo udari s moje strane i auto se prevali na lijevu stranu, točno u jamu.
Netko probije staklo i uhvati me za ruku. Dok sam visjela, vidjela sam kako auto pada s litice
na mračno tlo i eksplodira.
192
Ivan
Osjetio sam hladnoću na leđima i pod nogama. Pomalo su mi se otvarale oči i trebalo mi je
nekoliko minuta da se orijentiram. Bio sam u nekom kamenom mračnom prostoru, sličnom
prostoriji antičkih Rimljana. Oko zapešća i gležnjeva sam osjetio hladni metal. Dignuo sam
ruke i vidio oko njih okove. Približio sam malo bliže da vidim koji je materijal. Zlato,
naravno. Ove su lisice bile manje i skoro su mi se lijepile za kožu.
Prostorija je bila mračna i hladna. Samo je nekoliko baklji držalo svijetlost. Prepoznao sam
ženski jecaj pokraj sebe. Marija. I ona je tu? Tko je još tu? Je li tu Toni? Lucija?
„Marija?“ šapnuo sam. „Marija? Đe smo? Znaš li?“
„Mama mi je mrtva.“ Šapne kroz jecaj. „Ubili su je.“
Zatim sam se ja sjetio. Baba je mrtva. Prepolovili su je. Netko nas je oteo. Čini se da su
pijavice napokon pobijedile onu beskorisnu četvoricu. Bivši suradnici, kako već.
Upale se baklje i osvijetli se prostorija, a pred nama se pojavi željezno prijestolje na kojem je
sjedio čovjek u srednjovjekovnom odjelu, sličnom konavoskom. Bijela široka košulja, crni
prsluk sa zlatnim vezom, crvene hlače, visoke bijele čarape i crne cipele.
Ostali su većinom nosili tamne hlače i svijetle košulje.
„Samo troje.“ Govorio je. Glas mu je bio hrapav i grub. „Samo tri vještice, dvije pijavice i
nijedan mjenjolik. Koliko ih još preostaje?“
„Dvije pijavice. Tri vještice i tri mjenjolika, gospodaru.“
Spomenuo je da nas je troje. Nagnuo sam se da provjerim tko je s Marijine druge strane. Bio
je Toni. Toni je bio tu, ali nije bio previše zainteresiran za ovu situaciju. Ili nije htio pokazati
strah.
„Marija, smiri se.“ Šapnem. „Ostali nisu tu. Pomoć će nam. Sigurno će.“
„Neće, neće. Mrtvi smo. Oni su previše opasni.“
„Krenuli su za nama. Ne bi nas ostavili same. Ne bi te otac samo tako napustio.“
„Bi. Njega nije briga. Luciju nije briga.“
„Daj Toni, pomozi mi.“
Toni okrene glavu. „Cura mi je realna.“
Koji kreten. Usput, nije mu više ni cura. A bolje ni da ne bude ubuduće.
„Počnimo.“ Reče onaj na prijestolju. Nisam ni vidio do sada da blizu stropa visi nekoliko
pijavica, s okovima pričvršćenim za ruke i noge, i srebrnim kolcima probodenim kroz tijelo.
Okovi se počnu zatezati zajedno s udovima pijavica. Zajednički urlik odzvoni prostorijom.
Slično kako sam zamišljao zvukove iz pakla, samo još strašnije. Pokrio sam uši da mi ne
puknu bubnjići.
Zvukovi su prestali kad su ih se udovi iščupali od tijela i ostali visjeti na lancima, a trupovi s
glavama su pali na pod. Krvi je bilo posvuda. Skoro je cijela prostorija bila natopljena
crvenom smrdljivom tekućinom. Dobro što nije došla do nas jer bi nam nagrizla kožu.
„Tko je ovaj?“ pit'o sam.
193
„Pijavica.“ Reče Toni.
„Dobro, znam da je pijavica…“
„Doslovno Pijavica. Tako se zove. Ima očito svoj nemilosrdni koven koji je neprijatelj
Kozlaku.“
Znači to su bili ti s kojima se Kozlak jednom davno posvađao pa pobjegao.
„Dovedite mi njegovu ženu.“
U lancima su doveli Silviju, napola isušenu s napuklom kožom i srebrnim kolcima zabodenim
u tijelu. Odvukli su je do prijestolja i podigli slabašno tijelo na noge. Ne bi se nikad reklo da
se može vampira dovesti u ovakvo stanje.
„Koja je samo ljepotica bila. Sad znam što je Kozlak tražio. Da nije bilo tebe, ne bi ni otišao.
Što da kažem? Zapeo je u vječnoj mladosti i više ga vode hormoni nego glava.“
Nadam se da pijavica zna da vampiri nemaju hormone.
„Rado bih je sačuvao za sebe, ali kad bi bila opet lijepa, bila bi sposobna za bijeg i dovoljno
snažna da koristi svoju moć, vrlo cijenjenu moć. Šteta što muž nije došao po tebe da te spasi.
Što se tiče djevojaka, naći će novu.“
„On dolazi.“ Reče Silvija slabašnim tihim glasom. Sad je zvučala poput ljudske krhke
djevojke.
Pijavica prasne u smijeh. „Naivno djevojče, pa zar si nakon toliko godina ostala tako naivna?“
„Platit ćete. Vjerujte mi.“ Nije zvučala kao da ozbiljno misli. Zvučala je poput starice na
umirućoj postelji.
„Koliko malo riječi iz ženskih usta živcira. Počnite.“
Jedna je pijavica zgrabi za glavu, a druge dvije za ruke. Silvija ispusti vrisak koji je nadjačao
sve vriskove pijavica. Stisnuo sam uši kao da ću si zdrobiti lubanju, ali ni to nije bilo
dovoljno. Cijelo vrijeme sam osjećao da će mi bubnjići eksplodirati i uši iskrvariti.
Vrisak je prestao kad su joj iščupali glavu i ruke. Krvi je bilo po podu, na pijavicama koja im
je nagrizla odjeću. Silvije više nije bilo, jedna od pijavica je gotova, a ja nisam znao da li da
se radujem ili plačem. Koliko god razmišljao o njihovom ubojstvu, bila bi to brza smrt. Čuo
sam kako se Toni smije, Marija je vrisnula, ali meni nije bilo smiješno. S jedne strane mi je
bilo lakše što je barem jedna od njih četvero mrtva, a s druge sam osjećao kamen u grudima
zbog onog što su joj učinili.
„Dovedite mi tog koji se smije.“
K vragu, Toni. Otkačili su okove sa zida i vukli ga kroz krv pijavica. Toni je siktao od boli
dok mu je krv nagrizala kožu i traperice. Naglo ga bace na trbuh ispod prijestolja. Zaječao je
od boli. Mogu mislit' kako su mu ti teški okovi polomili zapešća i gležnjeve.
„Zanimljivo je kako u ovoj situaciji nađeš razlog za smijeh.“
„Smrt svake pijavice daje mi neopisivo zadovoljstvo.“ Reče Toni ciničnim tonom. Tipičan
Toni.
„Onda smo ja i ti isti, samo nismo iste vrste.“
194
Okrenuo mi se želudac, samo zato što je to čudovište usporedilo mog brata sa sobom. Da je
usporedilo mene, vjerojatno bih krv ispovraćao pred svim ovim pijavicama.
„Kako je to smijati se dok te cura napustila. Dok je ona na sigurnom, a tebi je smrt za petama?
Tvoja voljena cura te ostavila, kao i onu lijepu plavušu njen otac. Napustio ju je. Vlastiti
otac.“
Marija brizne u gorak plač. Stara Marija nikad ne bi povjerovala u riječi ovog čudovišta.
Sigurno dolaze po nas. Dorijan, Lucija, možda Karmela, Vladimir, Mato i još jedan mjenjolik.
Nisam zn'o ni da postoji još jedan.
„To nije moja cura.“ Nasmije se Toni. „Ta zmija je cura mog glupog brata, a ja nemam što
drugo više izgubit'. Oboje smo mrvi zar ne?“
„Što ako budeš gledao bolnu smrt svoga brata?“
„I ja nakon toga umirem. Nije više važno.“
Ne znam koji je vrag bio Toniju. Još postoji šansa da se izvučemo odavde, zar ne? Mislim, ne
možemo sami. Već sam nabrojio tko nam pomaže, ne bi nas napustili, čak ni Dorijan, a dvije
pijavice… Ma k vragu i oni. Koliko znam, još je netko uhvaćen, ako ne i mrtav. Kozlak i još
netko je na slobodi. Jesu li pobjegli ili nam pomažu, nemam pojma. Ako nas spase, iskreno,
bit će mi svejedno.
„Koliko vidim, ovaj je vrlo arogantan. Kaznite ga.“
Kaznite ga? Što pod time misle? Smrt ili samo kaznu? Svejedno sam poskočio. „Ne!“
Zahvaljujući adrenalinu, dignuo sam se na noge, ali nisam mogao otkinuti okove. Bič me
vratio nazad na pod. Opalio me preko desnog oka, jagodice i uha. Uhvatio sam se za oko i
urlao od boli. Pogledao sam ruku koja je bila natopljena krvlju. Nisam mog'o ni trepnut' niti
micat' okom, a pogotovo ništa vidit'. Samo sam osjetio kako mi je desno oko i uho natopljeno
krvlju.
Pogled'o sam u Mariju koja me gledala izbečenim plavim očima, a donja usna joj je drhtala.
„T-ti nemaš oka.“ Promuca, zatim ispusti tih jecaj.
I mislio sam. Tko mi može vratit' oko? Dorijan i Karmela? Koliko znam, oni samo iscjeljuju.
Možda vampirova mliječ? Da jednom barem riskiram?
Toniju su rastrgali košulju na leđima, a zatim su zamahnuli bičem. Pri prvom udarcu Toni
zaurla, zabaci glavu nazad, Marija ispusti glasan jecaj, na što joj druga pijavica nogom zdrobi
stopalo. Marija opet zaječi od boli, a tenisica joj je sad bila spljoštena iz čega je tekla rubinska
krv.
Privukao sam Mariju k sebi da ju utješim. Dok su Tonija bičevali, ostajali su mu tragovi
bičeva dok mu se krv cijedila niz leđa, a meni je bilo bolje da ništa ne činim, ako želim
sačuvati još jedno oko.
„Odvedite ovo dvoje u njihove ćelije.“ Naredi pijavica.
Otkačili su lance sa zidova i vukli nas mračnim hodnicima do ćelije. Ubacili su nas u okruglu
kamenu prostoriju, koja je izgledala kao tamnica, samo je bilo nešto svijetla i zatvorili su
teška metalna vrata.
„Toni.“ jecala je Marija. „Što ako ga ubiju? Što ako je već mrtav?“
195
„Ne znam.“ Rečem. „Ništa ne znam.“
„Ubili su mi mamu. Prvo Zvonimira, zatim mamu.“
„Žao mi je.“ Rečem. „Meni su doslovno prepolovili babu. Krv i utroba posvuda.“
„Zašto su nas ostavili? Mislila sam da je Luciju barem malo briga za tebe.“
„Nisu nas ostavili. Samo nisu brzi k'o i pijavice.“
„Što ako su mrtvi?“
„Onda ništa. I mi smo mrtvi.“
„Onda…“ Marija zastane na trenutak. „Zašto si hod'o s Lucijom? Što te privuklo?“
Što me privuklo? Ni sam nisam zn'o u početku. Isprva sam o Luciji im'o vrlo nisko mišljenje.
Nakon što sam ju spasio, mišljenje se promijenilo. Radila je sve za roditelje koji su završili
kako su zaslužili. Ona ih je voljela bez obzira kakva su to čudovišta bila. Ono što joj je Toni
rek'o je bila apsolutna istina, samo je našao krivi način da joj sve prizna.
Bila je osjetljivija nego što sam mislio, blaža, mirnija, povučenija. Istina je da me malo
podsjećala na brata, samo se nije pravila važna. Iskreno, prvo što me privuklo su bili njeni
bokovi i boja očiju. Trebalo je duže da me privuče njen karakter. Usput sam primijetio da je
predamnom i Tonijem bila sramežljivija nego pred drugim ljudima, vjerojatno jer smo joj
spasili život. Nikad nisam planirao vezu s njome. Vedran me nagovorio da ju odvedem na
spoj, samo da skinem Maju s vrata.
„Duhovita je.“ Kažem. „Slatka. Ima lijepe oči.“
„Samo to?“
„Ima još toga, ima lijepo tijelo, ima dobar ukus za glazbu, kreativna je, preslatka je kad se
nasmije i kad se posrami…“
„I ima dobre bokove.“
Da. Ima savršeno oblikovane bokove i struk. „Što je tebe privuklo kod Tonija?“ pitao sam.
„Arogantan je, tvrdoglav, svojeglav, nije ga briga za tuđa mišljenja. Uvijek je svoj. Kao i
Lucija. Zato sam bila prijateljica s njom.“
„Razumijem te.“
„Zašto moj brat?“ pitala je.
Pogledao sam u njene tužne plave oči koje je bilo bol gledati. „Metak nije bio upućen njemu.“
Rečem. „Bio sam iscrpljen, probodene noge. Pištolj je bio jedini način da ga spasim. Metak je
trebao završiti u njegovoj glavi, ali je iskoristio Zvonimira za štit.“
Marija šmrcne i nastavi promuklim glasom: „Jesi li mu zapamtio lice? Jesi li ga na kraju
ubio?“
„To mi je lice svaki dan pred očima.“ Rečem. „Marin. To je bio on.“
Marijine oči postanu još tužnije. „Marin? Zašto?“
„Zato jer je to Marin:“
„Zašto mi to tek sad govoriš?“
196
„Jer je mi ne bi vjerovala. A sad smo mrtvi pa mi je svejedno vjeruješ li mi ili ne.“
Marija brizne u gorak plač koji je odzvanjao ćelijom. Bilo ju je bolno slušati, zaista. Rado bih
začepio uši, ali ispao bih kreten. Stavio sam joj ruku na rame, ali nisam joj ništa govorio. Ne
znam tješit', nisam uopće dobar u tome.
Marija se zaustavila kad joj se zaustavio pogled na jednoj točki. Pogledao sam u tu točku i
vidio poznato lice. Antun je ležao na boku, ispucale i ranjave kože, sa srebrnim lisicama koje
su mu pojele kožu i meso oko zapešća, ubodnim ranama od kolaca s opekotinama, kose sad
crvene od krvi i tamnih kolutova oko očiju. Vjerojatno nije dobio krvi već tjednima. Njegov je
sat otkucavao.
197
Lucija
„Mala pomoć.“ Vikao je Dorijan poviše mene. Postavila sam štit oko nas da nas pijavice ne
ščepaju. Srce mi je brzo kucalo i ruka mi se znojila. Ako izgubim sad kontrolu i skliznem iz
Dorijanove ruke, ništa me ne bi spasilo.
Karmela je spaljivala pijavice, a Dorijan ih je komadao. Valjda on jer nijedna od nas nije to
mogla, kao nijedan nadareni kojeg sam do sad upoznala. To je bilo vrijeme da iskoristim
priliku. Uhvatila sam se za vrh litice, oduprla nogom od liticu i Dorijan me povukao gore, a
kasnije i Karmelu. Dok smo se popele, sve su pijavice bile mrtve.
Dorijan je teško uzdizao. Ne, trebamo ga snažnog ne iscrpljenog. „K vragu, teže ste nego što
izgledate. Zajedno težite skoro sto kila.“
Sreća što imamo malu kilažu.
„Što sad?“ pitala sam.
„Ne brini. To mjesto i tako nije blizu ceste.“
„Ali hrana…“
„Hrana, voda, tvoji tamponi i ulošci.“
Nije to trebao spomenuti. „Koliko traje taj put? Što ako traje danima?“
„Sigurno ne traje danima, ali snać' ćemo se. Za mnom.“
Sreća što je oružje još bilo uz nas. „Kako ste uspjeli?“ pitala sam. „Mislim, spasit' nas.“
„Nisi vidjela da sam ispao iz auta?“
„Ne.“ Pitam se kako mi je to promaknulo.
„Kad sam ispao i vidio gdje auto ide, zadržao sam ga u zraku koliko sam mogao, zatim probio
stakla da vas uhvatim.“
Zadržao? Ah, da. Telekineza.
Pješačili smo možda nekoliko sati dok nismo naišli na kućicu u kojoj je vjerojatno živio neki
stariji par. Vani je bilo hladno pa sam se morala grijati rukama jer mi je košulja izgorjela s
autom. Sreća što imam te tri pločice u džepu.
„Stanite tu.“ Reče i preskoči ogradu.
„Što radite?“ pitala sam.
„Brinem se za naš opstanak.“
Telekinezom otključa i otvori vrata, zatim se ušulja.
„To nije fer.“ Šapne Karmela. „Ovi ljudi su sigurno siromašni.“
I ne samo to. Još fali da privučemo pijavice i ugrozimo te ljude.
Dorijan je izašao iz kuće sa smeđom naprtnjačom. Tko zna što je uzeo kad mu je bila puna. U
nju je moglo stati pola frižidera. „Naprijed.“ Rekao je. „Za sad imamo nekoliko konzervi i
dvije litre vode.“
198
Dovoljno za dva dana. Nastavili smo po hladnoj noći uz put. Pokušali smo stopirati, ali nitko
nije stajao. Vjerojatno su ljudi mislili da smo beskućnici ili lutalice. Kad su me zaboljele
noge, bilo je vrijeme da skrenemo s puta i nastavimo po kamenom grubom tlu s koje je
pokrivala makija. Spoticala sam se i noge su mi postajale bolnije i umornije, a stopala su mi
pomalo postajala bolna i osjećala sam kako mi natiču.
„Pijavice nas mogu napast' svakog trenutka.“ Reče Dorijan. „A kako se izvučemo živi, neće
biti vremena za odmor, zato nastavite dalje.“
Da, ako bude borbe, bit ćemo iscrpljeni i u puno gorem tanju nego sad, tako da je ovo sad
ništa prema onome što nas čeka. Vjerojatno ćemo ostati bez hrane i bez vode. Dobro, ja
upravljam vodom, pa to neće biti veliki problem.
S vremenom su mi noge postajale sve mlitavije, a tijelo sve teže. Karmela je došla do granice
kad nije mogla držati oči otvorene, pa je Dorijan uzeo u ruke da spava, ali i dalje je bio
napredniji od mene, s tridesetak kila u rukama. Došao je to točke kad je svako malo morao
stajati jer bi završio pedeset metara ispred mene.
„Želiš li i da tebe nosim?“ pita u nekom trenutku, kad je već pomalo svitalo.
„Ne.“ Rečem. Zapravo želim, ali znam da ne može.
„Nismo sigurni po danu. Osim toga, opasnije je spavati po noći. Dani su sad topliji i sunčaniji.
Opasniji za njih.“
Baš me zanima koliko je sigurno sedam sati hodanja za nas u ova doba.
Oko pet ujutro, kad je nebo bilo svježe boje, našli smo malu pećinu, oko metar visoku, ali
dovoljno veliku da nas troje stanemo u nju. „Evo, pravi mali raj za nas.“ Reče Dorijan. Ugura
se u pećinu, spusti ruksak i Karmelu na pod, zatim legne na neudobno tlo.
Ja sam legla na što ravniju površinu. Bilo je neudobno, ali u redu za jadnu noć. I tako mi je
tijelo tražilo više odmora nego udobnosti.
„Nastavljamo predvečer.“ Reče Dorijan. „Imamo dobrih dvanaest sati da se odmorimo.
Možda dođemo prekasno, ali jebi ga. Bolje da pokušamo.“
Te noći našla sam se na pučini krvi, krvi koja je dosezala do koljena. U krvi su plutala tijela,
poznata tijela. Okretala sam se, udisala težak zrak i pomalo prepoznavala svako tijelo.
Karmela, Marina, Ivan, Toni, Marija, Barbara, Vladimir, Mato, Paulina.
„Učini to!“ čula sam viku iz daljine. Približavao mi se muškarac i vikao: „Učini to! Učini to!“
Kako se približavao, tako sam ga i prepoznavala. Nikola Martinović, moj otac mi se
približavao i govorio: „Učini to više, učini to!“ Sada je djelovao jači i viši.
Spustila sam pogled na ruku u kojoj mi se nalazio srebren nož. Okrenula sam se i iza sebe
vidjela djeda u vampirskom obličju, bljeđeg sa svježijim tenom i zategnutom kožom.
„Izaberi.“ Reče i počne se pomlađivati, sve dok nije došao do Antunove dobi. „Izaberi.“ Opet
reče. Sad je izgledao i zvučao točno poput Antuna. U ruci je držao glavu moje majke, sa
šokiranim izrazom i oštrim pogledom, izrazom lica kao kad sam ju zadnji put vidjela, mrtvu.
„Na čijoj si strani Lucija?“ pitao me. „Tko je pravo čudovište?“
„Lucija?“ netko me zgrabio za rame i vratio u javu. Osjetila sam kako mi je grlo suho i bolno,
toplinu u licu i vlažne oči. „Zašto si to činila?“ pitao me.
199
„Noćna mora.“ Rečem i obrišem suze. Glas mi je još bio promukao. Sjajno. Išla sam obrisati
desno oko drugom rukom, ali on me zaustavi.
„Jesi li slijepa?“ pitao me. Pogledala sam u ruku i bila je krvava. Rana se protezala preko
cijelog dlana.
„Što se dogodilo?“ pitala sam. Pokazao mi je na moj nož koji je bio krvav. Nije mi dugo
trebalo da shvatim kako sam u snu stiskala nož za oštricu. Dorijan mi je zacijelio ruku i isprao
krv vodom. Dao mi je da se napijem, a zatim mi je uvalio konzervu kukuruza. Jela sam putem
samom rukom jer nismo imali pribor za jelo. Karmela je jela kompot od breskve, a Dorijan
janjeći gulaš. Trudila sam se da svako zrno pojedem i svu vodu popijem. Kasnije sam bacila
konzervu i oblizivala prste.
Došlo je vrijeme kad se smračilo tako da smo jedva vidjeli jedno drugo, pa smo ja i Karmela
put obasjavale vatrom. Pomalo me je počeo hvatati strah od pijavica, pa sam nas opkolila
štitom. Dorijan je vidio da nešto nije u redu jer je vjetar puhao, a nije doticao nas.
„Ne koristite moći uzalud.“ Reče. „Samo se iscrpljujete.“
Prestala sam jer mi je i vatra bila previše. Osim što me iscrpljivala, stvarala je nepotrebnu
toplinu.
Oko ponoći je tlo počelo podrhtavati. Odmah sam nas opasala štitom i okružila vatrom.
Izvadila sam pištolj i otkočila ga. Što su nam bili bliži, to je zemlja sve više podrhtavala.
„Spaljujte sve što se miče.“ Vikao je Dorijan.
Bilo ih je previše, Dorijan ih je uspio stotinjak zaustaviti na bol i podići u zrak. Neke je
raznio, druge je upucao. Karmela i ja smo palile sve što se kretalo, čak i drveće koje je
pomicao vjetar. Urlici su bili zastrašujući, a bijeli dim nas je zaokružio. Sada smo se
orijentirale po sluhu, pa smo palile gdje smo ih čule. Prestale smo kad je sve utihnulo. Ugasila
sam vatru i otpuhala dim. Vidjela sam u daljini dva vuka. Potrčala sam prema njima jer su to
morali biti mjenjolici. Pravi vukovi se boje vatre.
Prepoznala sam vuka zlaćanog krzna. „Vladimire!“ potrčala sam, pala na koljena i obuhvatila
rukama oko vrata.
Smeđi vuk je morao biti Mato, ili neki nepoznati mjenjolik.
„Nastojali smo održat' pijavice što dalje od vas.“ Reče Mato što je bilo logično. Mjenjolici su
barem brzi i snažni, a mi smo spori. „Krenuli smo tek za vama kad i pijavice.“
„Ne bi vam smetalo da nas odvedete do moje kćeri?“ pita Dorijan.
„Ne bi. Ako nismo zakasnili.“
Vukovi se pretvore u konje i spuste se da se popnemo. Karmela i ja se popnemo na Vladimira,
a Dorijan na Mata. Snažno je uhvatim za Vladimirov vrat, a Karmela za moja leđa i mjenjolici
krenu vampirskim korakom.
200
Ivan
Prošao je već puni dan i dvije noći, a kroz prozor, deset metara poviše nas, su prodirale
sunčeve zrake u ćeliju. Bili smo gladni i dehidrirani, mogli smo se usporediti s Antunom.
Mariji se zdrobljeno stopalo već inficiralo i zagnojilo, jedini tko joj može spasiti stopalo je
Karmela, ili ostaje bez noge. Ja sam samo čekao da mi se rana na oku zagnoji i infekcija se
proširi do mozga. Bio sam slijep na desno oko i gluh na desno uho. Ako mi se rane inficiraju,
doći će brzo do mozga, a onda sam mrtav.
Tonija još nije bilo, počeo sam gubiti nadu da se uopće živ. Nekad bi pomislio da je i Antun
mrtav, ali vidjelo se kako mu se prsa podižu. Jedino što je Antuna činilo Antunom su bile
njegove oči, a ovako je izgledao poput uspavanog starčića. Kad bi otvorio oči, te bi me oči
podsjetile na Luciju. Mora da su me dobro sredili kad u ubojici svojih roditelja vidim svoju
curu.
Tonija su ubacili u ćeliju negdje u podne, ako me vrijeme ne vara, budući da je u ćeliji
pakleno vruće i zatvorili velika metalna vrata. Toni više nije imao ni majice i potkošulje. Bio
je posve izgreban i izboden po leđima, prsima i trbuhu. "Toni!" dotrčao sam do njega. "Što su
ti učinili?"
"Zabadali su mi metalne cjevčice u žile i pili krv." reče. "Popili su mi jedno dvije litre."
Znao sam da govori gluposti jer bi bio i nesvijesti ili mrtav da su mu toliko popili.
"Što je bilo tebi s okom?" pitao me.
"Udarili su me s bičem preko oka." rečem.
"Ne brini. Povez preko oka je jako in ovih dana."
Neumjesne šale nije ni u ovakvim situacijama ostavljao sa stane, a nikad nismo bili u goroj.
Pokušao sam ga odvući do nas, ali nisam imao snage zbog zlatnih okova koji su još bili na
nama. Jedino je preostalo da Marija dopuže do nas. Dopuzala je do Tonija i naslonila mu
glavu na grudi.
"Jesu li vam prenijeli kakve novosti? Tko ide prvi?”
“Nisu.” rečem. Samo se nadam da neću u posljednjim trenutcima slušati njega kako bulazni.
“Možda hvataju ostale, da naprave pravu gozbu. Bolje šestero odjednom, zar ne?”
“Daj šuti.”
“Što je braco? Nemaš razumijevanja za ozlijeđenog brata? Čak mi ni ne pomažeš?” Kako da
mu pomognem? “Zar je ovo vrijeme da pazim što godi tvojim ušima?”
I dok je on bulaznio, meni je upalo u oko nešto crno što se micalo ispred vrata. Pojavilo bi se,
zatim bi nestalo. Kad sam malo bolje pogledao, vidio sam da su to šapice. Nisam mogao
prepoznati od koje životinje, dok se nije provukla. Crna mačka, provukla se kroz milimetarski
prostor ispod vrata. U njušci je imala nešto svjetlucavo, zlatno. Ključ. Kad se provukla i
ispustila ključ, mačka se preobrazila u ženu, crnokosu, tamnoputu i vitku ženu.
“Straža je posvuda.” rekla je. Dotrčala je do nas i počela otključavati okove. Prvo je mene
oslobodila. Kad je izvukla ključ iz lokota, napokon su mi se ruke i noge oslobodile teških
metala. “Morala sam se držati barem stotinjak metara dalje od njih. Napokon su se ćelije
oslobodile pijavica, jer je to bio jedini način da dođem do vas.” Kad nas je svi oslobodila,
201
rekla je: “Držite se.” zatim se preobrazila u konja, zamahnula glavom i prebacila nas na leđa.
Čvrsto sam joj je držao za vrat da ne odletim, pritom skoči do usnulog Antuna, zamahne
glavom i njega prebaci preko glave sebi na leđa i usput razbije zid. Potrči brzinom pijavica, a
ja sam joj se što čvršće držao za vrat i Antuna da ne ispadne. Nisam znao zašto je njega
povela, ali što više njihovih protivnika na našoj strani bi nam dobro došlo. Možda se napokon
našao netko tko misli kao ja.
Kad je stala, nježno je sagnula da se spustimo. Marija i ja smo se spustili na pod i maknuli
Antuna i Tonija s njenih leđa. Djevojka se preobrazi u svoj ljudski oblik i odveže Antunu
lisice, zatim ga okrene na trbuh i počne mu vaditi srebrene noževe zabodene u leđa koje prije
nisam ni primijetio.
Naježio sam se kad mu je stavila zapešće na usta i dopustila da pije krv. Vrisnula je, zadržala
ruku na trenutak, a zatim izvadila. Antunu se koža malo zagladila, a kolutovi oko očiju su
postali svjetliji.
“Što radiš?” pitao sam ju.
“On je jedini način da se izvučete. Brat ti je polumrtav, ti nemaš oka, ona nema noge. Kako da
se ovakvi izvučemo?”
“Ostavite me da crknem.” reče Toni.
“A da čekamo pomoć?” pitao sam.
“Kakvu pomoć, pijavice su nam za petama. Nađu li nas, svi smo mrtvi.”
Bio je dan i vrućina. Pijavice ne mogu daleko. “Zar nema previše svijetla za njih?”
“Snać' će se oni.”
Opet sam pomislio na infekciju koja mi se skriva u oku i širi polako do mozga. “Neka ne
koristi zube.” rečem. Jedini ovdje još ja nisam bio ugrizen od vampira, ne znam za žensku, a
nisam nikad želio ni iskusit' tako nešto. Stavio sam mu ruku na usta i on položi dno jezika na
zapešće. Ispustio sam toliki urlik tako da sam sebi samom probio uši. Sami žalci su pakleno
boljeli. Srećom, ovaj put sam otvorio oba oka, a sluh u lijevom uhu je bio kristalno čist. Rana
na ruci je zacijelila u sekundi.
“Sad vas dvoje.” reče ženska.
Mariji su se gorke suze cijedile niz lice. Drhtala je poput pruta dok je u mene gledala
uplašenim dječjim očima. Mrzio sam taj pogled, njen nevini pogled kojim me je probadala još
od Zvonimirove smrti. “Nemamo vremena za invalide.” rečem. “Smrt nam je za petama.”
Marija je počela puzati prema nama, ali sam joj pomogao da ustane i dođe do nas da ne
budem smeće. Kad joj je Antun položio jezik na zapešće, ispustila je bolan jecaj. Stopalo joj
je ubrzo poprimilo stari oblik, iako je tenisica još bila puna krvi i gnoja, a modrice i
ogrebotine s lica su joj nestale.
“Sad ostavite mene i spasite se.” progunđa Toni. “Nema šanse...”
U stotinki Antun mu se nađe za vratom i zarije mu zube u medo. Toni vrisne i ja pomislim da
će ga ubiti, ali kad je podigao glavu, shvatio sam da nismo sami. Oko nas je bilo stotine
pijavica, zamrznutih poput kipova. Nisu čak i očima micali.
Antun ustane i nasmije se. Korakne pred jednog koji je bio viši o Marijinog oca, i tri puta širi
od njega. Uzme mu srebrni mač iz ruke i razgleda ga. Bijeli odsjaj širio se oštricom na suncu,
202
a Antun se zlo nasmije. Zamahne mačem, oštrica bljesne, mlaz krvi se razlije, a pijavici odleti
glava i otkotrlja se po suhoj i blijedoj zemlji.
“Pijavicu nadmašila petorica.” nasmije se Antun i sagne se da uzme korice. “Da barem vidim
kako si veliki moćni Pijavica čupa kose.”
“Ipak vam je smanjio broj.” reče Toni. Antun ga čudno pogleda, pomalo i ljutito. “Silvije ti
više nema. Zapravo ima, samo u više komada.”
Antun stisne usne, zatim vrisne i drugoj pijavici odreže glavu. Toni zakoluta očima, omota
ostale pijavice bijelim svijetlom i one ispare.
“Vjerojatno ih neće biti po danu.” reče Antun promatrajući okolinu. “Dani su sve topliji i
sunčaniji. Usput, na ovom prostorima nema puno hlada niti drveća.”
“Misliš da je to sigurno za tebe?”
Antun se nasmije i navuče kapuljaču. Crna majica je bila možda sedam brojeva prevelika za
njega, tako da mu je pokrivala zapešća i sezala skoro do koljena. Imao je veliku sreću što mu
nisu uklonili odjeću, a nitko ni nije smatrao da može pobjeć'.
“Zar se drugi ne znaju zaštit' s malo robe.” pita Toni.
“Znaju, ali ne smatraju da će provest' predugo vani tijekom dana. Evo, ovi su mislili da će nas
samo sredit' i vratit' se doma. Osim toga, većina nosi tradicionalnu odjeću, ne današnju, pet
brojeva veću.”
“Zar ne bi nekome tko je tisuću godina star sinulo da se zaštiti plaštem i kukuljicom od
sunca?”
“Očito padne. Zar nisi primijetio da su ih neki nosili?”
Iskreno, nisam ni ja primijetio. Samo sam im gledao lica i želio ih mrtve, ništa drugo.
“Koliko uopće treba Pijavici da shvati da su njegovi pogubljeni?”
“Ne znam. Minute, sati. Kad se netko sjeti provjeriti pa mu javi. Nisam vidio potrčka koji mu
javlja radosne vijesti. Osim toga, borbe nekad traju satima.”
Naravno kad ih je svih zaustavio u stotinki i pobio. K vragu, stotine je zaustavio u stotinki.
Nije ni čudo što ih nisu sredili u zadnjih stotinjak ili tisuću godina, koliko već vode borbe s
njima.
“Kozlak bi mog'o bit' blizu. Vjerojatno kruži oko njihove jazbine i traži pravu priliku.”
“Zar nemaju stražu oko jazbine?” pitam.
“Imaju. Straža je krenula za nama.”
Ono što smo ubili je bila samo straža. Nitko iznutra nije vidio da smo pobjegli. Osim toga,
mislio sam da smo bili u dvorcu. Poviše zemlje.
“Mi nismo bili u podzemlju”
“Stavili su me u ćeliju gdje prodire sunčeva svjetlost i vas da mi miris krvi bude što bolnija.”
Da. Očito je neki dio izgrađen na Zemlji. Baš se pitam što ljudi misle kad vide taj dvorac, ili
što je već zapravo, nisam vidio kako izgleda.
203
“Kako ćemo mi jesti?” pitao je Toni. “I odakle nam voda? Ovo mjesto je totalna pustinja.”
Zapravo nije bila, pustinja, bilo je pomalo slično stepi. Osim toga, sad je u odličnoj formi. Ne
treba mu ni hrana ni voda. Trebat će nam za nekoliko sati.
“Trebamo li krenuti dalje?” pita Marija drhtavim glasom. “Što ako nas opet nađu?”
“Trebala sam mali odmor i vas zdrave.” odbrusi djevojka. “Osim toga, mjenjolici su mnogo
brži od vampira, kao životinje od ljudi.” Zavisi u kojem su životinjskom obliku.
“Luiza, zar ne?” pita Marija.
“Zapravo Maja. Lucija me nazvala Luizom.”
“O čemu vi to?” pita Toni.
“Ništa.” nasmije se Maja. “Krenimo dalje. Mislim da bi bilo pametno. Prije što Pijavica
pošalje još dragih sluga po nas.”
Da, previše smo čavrljali i zdujali. Nakon borbe trebali smo se odmah uputiti dalje. Mislim,
nije ni bilo borbe, samo samo se zacijelili, Antun ih je zaustavio stotinjak i dobio je mač. Maja
se preobrazi natrag u crnog konja, sagne se da se nas troje popnemo, a zatim krene starom
brzinom, gdje se ništa nije vidjelo, osim obrisa.
204
Lucija
Nisu trebali biti brzi koliko i konji. Konji imaju duže noge i korake. Vjerojatno su bacali
jedno drugo ili skakali da nas sustignu. Bar mogu preskočiti sto metara, ako ne i više
odjednom. Vladimir i Mato nisu mogli skakati jer ne bih bila u mogućnosti držati štit. To je
sad bilo jedino zbog čega još nismo u komadima.
Nisam naučila djelovati pri ovakvoj brzini. Čim bih vidjela neku pijavicu odmah bi ju spalila,
ali je trebala jaka koncentracija da ju vidim. Svaku koju bih vidjela, automatski je bila
spaljena, one koje su bile spaljene iza mene, su bile Karmeline žrtve. Borba je toliko trajala
vjerojatno nekoliko sati i osjetila sam ako se nastavi da ću jednostavno bez svijesti past' s
konja. Odlučila sam spaliti okolinu što dalje oko nas.
Štit nas je štitio od vatre i dima da se ne ugušimo. Kako su konji jurili, tako sam držala vatru
oko nas, iako nismo vidjeli kuda idemo, a i tako je sve pred nama bilo sprženo što se našlo.
Ugasila sam vatru kad sam čula samo lupanje kopita i strujanje zraka. Kad se Vladimir
zaustavio, prebacila sam nogu, kliznula s konja i uhvatila se za prvo drvo jer me je vatra
iscrpila. Preuzela sam energiju iz stabla u svoje tijelo jer nisam imala vremena za umor.
Sljedeći napad bi mogao biti za nekoliko sekundi.
"Ti nisi normalna." Dorijan se derao, ali nisam marila. "Zamisli da je u blizini bio čovjek ili
nečija kuća? Moglo je biti i nekoliko očevidaca koji svjedoče požaru od nigdje."
"Gledali smo kuda idemo." reče Mato. "Nije nigdje bilo ni ljudi i nikakvih građevina."
"Kasnije, od požara ništa niste vidjeli."
"Prepoznajemo ljude po mirisu."
"Prepoznajete li građevine po mirisu?"
"Ali, kuda smo prolazili, sigurno nismo ni na jednu naišli."
"Kako znate? Što ako ste spalili nekome kuću tko vodio ovce na pašu?"
"Na pašu u ovo doba?"
Zakolutala sam očima i krenula što dalje od njih. "Kud ćeš?" Karmela potrči za mnom. "Ako
te Dorijan vidi kako bježiš, ubit će te."
"Ne bježim." rečem. "Još curim. Mislim da je vrijeme da nešto učinim povodom toga."
"Okej." slegne ramenima. "Reći ću im."
Krenula je nazad, a ja sam našla drvo da vidim koliko sam krvi izgubila u hoće li to biti
problem sljedećih dana. Otkopčala sam traperice i čučnula iza drva. Tampon je bio napunjen,
u uložak je jedva išta dospjelo. Sreća što mi je ovo bio treći dan. Stavila sam nekoliko kapi
seruma na uložak da mi pokrije miris krvi i obukla se.
Ukipila sam se kad sam čula šuškanje u krošnji. Opkolila sam se štitom i bila spremna zapaliti
sve oko sebe ako bude potrebno. Lecnula sam se kad je netko pao iz krošnje. Sagnula sam se
da bolje vidim. To je bila pijavica bez glave. Ispred mene je skočila još jedna, poznata kad
sam malo bolje promotrila. To je bio Antun, Antun sa srebrenim mačem, kapuljačom na glavi
i s glavom pijavice u drugoj ruci, k'o u snu. Vrisnula sam kad sam vidjela taj prizor. Antun je
odmah dignuo ruke, ispustio mač i glavu. "Nisam samuraj." reče.
205
Uzela sam nekoliko dubokih udisaja prije nego što sam došla k sebi. "Nema veze."
odmahnem rukom. "Čekaj. Gdje ste prije bili?"
"Zatočeni. Sad bježimo."
"Svi?"
"Oni koji su se izvukli."
Oni koji su se izvukli? K vragu, tko se nije izvuk'o? Ako je to Marija, pijavice nam neće biti
toliko opasne. Ako se Ivan i Toni nisu izvukli, onda ne znam kako ćemo u budućnosti štitit'
grad.
Čim mi je ispred oči proletio bljesak i pogodio drugu pijavicu, odmah sam znala tko se još
izvukao. "Toni!" viknula sam i trčala prema mjestu odakle je došao bljesak. U hodajućoj sjeni
sam prepoznala Tonija budući da je bio mrak. "Toni." Sve što mi je učinio je palo u vodu, pa
čak i kad me umalo vratio na psihijatriju. Poletjela sam mu u zagrljaj, popela sam se na prste i
objesila mu se oko vrata. "Jesu li ostali dobro?"
"Svi su dobro." reče. "Što se tiče ljudi."
"Ljudi?"
Znam na što je mislio. Marija i Ivan su dobro. Možda još koji nadareni, mjenjolik ili obični
čovjek ako je bio otet s njima. Ivan je bio samo par metara od njega. Odmah sam mu poletjela
u zagrljaj. Primijetila sam mu ožiljak koji mu se protezao od korijena nosa, preko oka i
jagodice, sve do uha. "Odakle ti to?" pitala sam.
"Ma ništa, mala ozljeda, proć' će."
Ozljeda? Kad mu je prije narasla? Možda su ga ozlijedili pa su ga kasnije ugrizli. Tko će ga,
znat'.
I ostali su primijetili da su se pojavili. Karmela je potrčala odmah Toniju u ruke. Marija se
pojavila u crnini, na crnom konju i gegala se sa strane na stranu kako je konj išao. Lice joj je
bilo obješeno kao zadnjih dana i glava pognuta. Fizički je izgledala zdravo, ali psihički tko
zna koliko su je izmučili.
"Marija!" čuo se Dorijanov glas, ne veseo, nego grub, poput udarca groma, kakav mu je bio
uvijek. "Marija, dolazi k meni." zvao ju je kao da je ona nešto skrivila.
Mariji se vrat utopi u ramenima. Klizne s konja i poput pokisle životinje došeta do oca. Čim
joj je stavio ruke na ramena, rasplakala se. Čak se ni Karmela nije bojala tog čovjeka koliko i
Marija.
"Došao sam prekasno." govorio je Dorijan. "Trebao sam izabrat koga da spasim' da barem
pokušam dok ima vremena. Izabrao sam cure. Bilo je mnogo razloga i prednosti."
Koje su to bile prednosti? Možda jače moći, samo ih ne znamo dobro koristit' kao Ivan i Toni.
Da oni imaju naše moći, tko zna gdje bi im bio kraj. Možda je još jedna od prednosti bila što
je njih više krivio nego nas ili zato jer Karmela jedina nije ništa skrivila.
Prestao je govorit' kad mu je zarila lice u prsa i još jače zaplakala. Zagrlio ju je, ali to je bio
neki klimav zagrljaj, trljanje po ramenima i tapšanje po leđima. Čak sam mu na licu vidjela
osmjeh. Zao i pokvaren osmjeh.
206
Još je jedna osoba trebala biti s njima. Baka Vojnović. Toni je rekao da su se svi izvukli, što se
tiče ljudi. "Gdje ti je baba?" pitala sam Ivana.
"Ubili su je već prije." reče. "Prije što su nas oteli."
K vragu. Ne znam ni zašto sam sumnjala da je živa. Bila je stara žena koja se našla na
potpuno krivom mjestu, što bismo drugo očekivali od pijavica kad nađu staricu u blizini.
Matej je završio na isti način. Marin mu je mog'o obrisat' pamćenje, ali očito su mu je više
prijalo ubojstvo djeteta.
Usput me Toni ljutito pogled'o. Nisam trebala to pitat' u ovakvoj situaciji, ali što ću kad sam
glupa i previše kuriozna.
"Odakle vam konj?" pita Dorijan. "Je li to mjenjolik?"
"Luiza." reče Toni. "Zapravo Maja, ali poznatija k'o Luiza."
Luiza? Sad joj barem znam ime. Kako se nisam nje sjetila? Kako izgleda? Hoće li se otkriti
brzo? Zašto se uopće skrivala? Možda mi je čak bila susjeda, ali nisam primijetila. Mogu joj
pročitati misli, ali zna ih zadržati od mene.
Mislim da za to nije vrijeme, još uvijek nismo na sigurnom. Kozlak i Marin nisu s njima,
vjerojatnije je da su nas napustili nego da nas slijede. Mislim da im nije toliko teško pronaći
nas. Možda su čak i mrtvi, što bi mi dalo ogromno zadovoljstvo. Jedina loša strana bi bila što
imamo samo jednu pijavicu na našoj strani.
"Popnimo se na konje." reče Toni. "Bolje da ne trošimo energiju ni na hod. Od sad je svaka
borba riskantna."
"Osim toga, vrijeme je da pođemo doma." reče Ivan. "Previše oklijevamo."
Toni podigne Karmelu i pomogne joj da se popne na Luizu. Da, ona je još za mene bila Luiza.
Zatim Ivan meni pomogne da se popnem na njena leđa i on se popne iza mene. Vladimir i
Mato se preobraze u konje. Dorijan i Marija se popnu na Vladimirova leđa, a Toni na
Matova. Antun je bio dovoljno brz da ih slijedi.
Krenuli su brzim korakom gdje smo mogli vidjeti samo obrise dok nam se vjetar unosio u lice
i nosio nam kosu. Trebalo se dobro držati da nas vjetar ne odnese s njihovih leđa, samo to, i
nakon toga smo doma, u krevetu.
Marina. Na nju sam potpuno zaboravila. Cijelo vrijeme sam mislila samo kako da spasim
Mariju, Ivana i Tonija. Marina je vjerojatno u bolnici, na sigurnom. Možda je došla k svijesti i
zabrinuta je. Čeka nas. Do jutra smo sigurno doma.
Razmišljanje mi je prekinulo nešto što me odbacilo s konja. Dok sam još bila u zraku,
opkolila sam se štitom, koji nije spriječio da padnem i otkotrljam se po šljunčanom tlu. Čim
sam stala, vidjela sam pijavicu koja gori ispred mene. Znala sam da ju je Karmela spalila.
Karmela ih je još nekoliko podigla u zrak i pucala, a na njoj se nije vidjela ni mrvica straha.
Toni je druge ubijao pomoću bljeskova, Ivan iskoristio snagu, brzinu i sjeckao ih, Marija ih je
ubijala na isti način kao Karmela, Dorijan na sličan, samo bi ih više podigao u zrak, čak i
stotine, a mjenjolici su ih trgali.
Ja sam ih palila sve dok nisam izvukla pištolj, pa sam ih hvatala pomoću boli i telekineze da
ih upucam. Vatra je ostavljala previše toksičnog dima od pijavica.
207
Kad je sve završilo, pred mene je pala Luiza i vratila se u svoj ljudski oblik. Bila je malo niža
od mene, jako mršava i tamnoputa. S crnom dugom kosom me podsjećala na Amazonke, bila
je mlađa nego što sam mislila, ali sad nije bilo vrijeme da obraćam pažnju na njen izgled.
Jaukala je i držala se za leđa. Dotrčala sam do nje i bila spremna pozvati Karmelu da joj
pomogne iako nisam bila sigurna da li može zacijeliti slomljenu kičmu. Prije nego što sam joj
izustila ime, stvori joj se Antun iza vrata i zario joj zube u vrat, zbog čega je ispustila
nadljudski vrisak, kao i ja, ali nisam mogla ništa učiniti jer me zamrznuo. Nakon tri sekunde
je digao vrat i obrisao krv s usta. Sad se Luiza dignula i izgledala je sasvim u redu.
"Jesi li dobro Luiza?" pitala sam ju.
"Zovi me starim imenom." reče. "Mrzim to tvoje umjetničko ime."
Ne bi rekla kad bi znala da sam joj dala ime po babi, tatinoj majci na koju smo ja i Karmela
jako sličile. Zapravo, otac mi je mislio nadjenuti to ime, ali se mama žestoko protivila. Baka
je nažalost umrla početkom osamdesetih.
"Slušajte me!" Dorijan digne glas. "I vještice i pijavice. Od sad pa ubuduće nema nikakvih
ugriza. Ovdje nas dvoje ima koji liječimo, i to bezbolno."
Antun kimne poput poslušnog djeteta, čak sam osjetila da se i boji. Njegov miris krvi je bio
najopojniji pomoću čega su pijavice prepoznavali jačinu moći nadarenog. Što je jači miris
krvi, to je nadareni, moćniji a Dorijan je bio toliko jak da u kratkom vremenu ubije stotinjak
pijavica, to sam već nekoliko puta vidjela, a mogao bi i ubiti čak njih četvero, a koliko god
jako bili.
"Je li se mijenja pravilo kad vas dvoje crknete?" To je bio glas kojeg nisam htjela čuti u
životu. Okrenula sam se i vidjela Kozlaka i Marina samo desetak metara dalje od nas, u crnim
kaputima s kukuljicama, s kojima su se branili od sunca ili skrivali od pijavica da ih ne
prepoznaju, ne znam više.
"Ne, nikad se ne mijenja." odbrusi Toni. "Nema šanse da više okusite kapi naše krvi."
"Zar se još tako ponašaš dok ti štitimo pišljivi život?" oglasi se sad Marin. K vragu, kako ga je
bilo odvratno čuti nakon toliko vremena.
"Previše se dižete u zrak, ali mislim da vas je netko nadmašio."
Kozlak i Marin su se koncentrirali na miris Dorijanove krvi i smijeh im se pomalo dizao s
lica, a meni se nacrtao kad sam gledala kako im se oči šire. Nisam ni trebala im čitati misli.
Već sam znala da bi se posrali u gaće da mogu.
"Nije to važno." reče Kozlak. "Moramo ubiti Pijavicu, moramo spasiti Silviju."
Na to Toni prasne u smijeh. "Samo sanjaj stari moj."
"O čemu ti?"
"Nema ti više tvoje žene, nakon tisuću godina ljubavi raskomadali su ti je. Sad je u
komadićima, Pijavica ih možda drži k'o suvenir poviše kreveta. Možda ju je preparirao da mu
bude ljepša."
Pijavica? To je bio taj koji ih je oteo.
208
Kozlak se zagleda u nepoznatu točku i bijes mu sijevne u očima. Stisne zube i proguta slinu,
kontrolirajući se. "Onda ubijmo Pijavicu. Ne želimo da šalje još jedno tisućljeće svoju vojsku
na nas."
"Misliš na njega?" pita Antun, izvuče mač iz korica, nabode poluraspadnutu glavu pijavice i
podigne je u zrak.
"Da, njega." Kozlak kimne glavom. "Bravo, ali koliko je njegovih članova još živo?"
"Ne znam." Antun slegne ramenima. "Trenutno smo prilično dobar broj poklali."
I ja sam to primijetila. Bilo je stvarno previše trupala, a vonj je bio i nakon desetak minuta
razgovora u zraku. Bilo ih je najmanje tisuću, bar onih koji se još nisu potpuno raspali.
"Mislim da je vrijeme za još jednu žrtvu." Marin se pokvareno nasmije. U mislima sam mu
vidjela Maju. Zaprijetili su joj da se drži podalje od nas ili smo svi mrtvi. "Mala Lučička. Zar
si toliko glupa? Koliko smo ti puta to rekli, to nabijali na nos?"
Odvrtio je cijelu priču u glavi. Lučići su bili obitelj mjenjolika u Konavlima i Župi koji su
stoljećima ubijali članove. Prije dvanaest godina uspjeli su ih pokositi toliko da je samo Maja
ostala. Zaprijetili su joj da se drži podalje od bilo kojeg nadarenog i mjenjolika jer će nas svih
pobiti. To tada su bili za to sposobni dok se nije pojavio Dorijan. Sad im je prijetnja.
Maja se odmah preobrazi u crnu panteru i zareži, a Antun je pomiluje po glavi. "Neće ti ništa.
Znaš da je Marin samo glup." reče.
"Ti si na njihovoj strani?" Marin digne glas. "Na strani neprijatelja?" S ovakvim ponašanjem
me podsjećao na Laru. Djetinjast, paranoičan, sebičan, ljubitelj drama, ne znam što da više
nabrojim.
"Spasila nam je život."
"Vama? Ti sad spadaš među njih?"
"Dosta." Kozlak digne ruku. "Sve je napokon gotovo, Pijavica je mrtav, to je najvažnije."
"A obećanje dano Lučički?"
"Nisam raspoložen Marine." Jedni što Kozlaka može smekšati jest smrt njegove dugogodišnje
ljubavi. I to mislim ozbiljno, stvarno ju je volio, što ga ne čini manje pokvarenim.
"Nisi raspoložen? Vidiš li da se još jedan član tvog kovena okrenuo protiv tebe."
"Misliš održao riječ? Zaštitio ih je. To već radimo godinama."
"Varaš se, vidiš li da je sad protiv nas? Vidiš li da se okreće protiv nas?"
Nisam se više mogla suzdržati kad sam shvatila koliko je Marin jadan, kolika je on kukavica.
Iz usta mi pobjegne smijeh glasan poput groma. Sama sam sebe iznenadila kako sam se
smijala, poput prave luđakinje. Držala sam se za trbuh dok su mi abdominalni mišići veselo
poskakivali i pokušavala se održati na nogama.
Sljedeće čega se sjećam, bila sam na podu, na leđima i dok mi je bol strujala niz kičmu,
polako sam se podizala. Pred mojim nogama je ležao Antun, tijelo mu se napinjalo, a krv mu
je vrcala iz usta poput kipuće vode. Nož mu je bio zaboden ravno u srce, cijelom oštricom.
Što se dogodilo? Nisam imala pojma. Izbezumljeno sam gledala oko sebe, kao i ostali dok su
bili na podu. Vidjela sam Kozlaka kako odvlači Marina od nas. Ruke su mu bile krvave.
209
Marin? Zar bi on to učinio svom drugu? Svom članu? Zapravo, izbrisao je svima pamćenje na
trenutak samo da mene ubije, ali ga je Antun spriječio. Spasio me.
Nadvila sam se na Antuna. Zgrabila sam dršku noža, ali on uhvati ledenom rukom moju.
Pogledom kao da je tražio pomoć, ali mu nema više pomoći. Ni od Karmele ni od Dorijana.
Srce, koje mu je proizvodilo otrov koji ga je održavao na životu i mliječ koja mu je obnavljala
sve ozljede u sekundi, sad je mrtvo. Njemu preostaje još nekoliko minuta.
Znala sam da mi nešto želi reći, ali to je bilo nemoguće. Htio je da mu pročitam misli. U glavi
se nalazio na prozoru moje sobe, u staroj kući još na selu, dok se nismo preselili nakon
mamine smrti, dok smo još imali malu štalu i bašču. Bila je rana devedeset i osma godina, a ja
sam spavala, nakon plakanja i očevoga korenja jer sam susjedove tek okoćene mačiće bacila u
potok. Jedini razlog je bio što su mi smrdjeli i htjela sam ih oprati. Nisam znala da bi im to
naudilo.
Majka mi je milovala kosu i govorila. "Ti si jaka Lucija. Jača si od svoga djeda, jača nego što
sam ja ikad bila, nego što će tvoja sestra ikad bit'. Jednog dana nadjačat ćeš Vojnoviće. Nitko
ti neće biti ravan. Bit ćeš savršena ubojica." Majka me poljubi u čelo i izađe iz sobe.
Antun je bio bijesan. Mrzio ju je, mrzio je njenog oca, obojicu jer su mu zagorčali život. Sad
ga zagorčavaju svojoj djeci. Stisnuo je zlatni lanac u ruci i bio je spremniji nego ikad. Skočio
je na prozor kupaone i tamo ju je našao. Hitro se sakrio iza zavjesa u kadi. Majka je vezivala
svoju platinasto plavu kosu u rep. Imali su isti ten, istu boju kose i očiju. Kad je spustila ruke
bio je spreman. Skočio joj je na leđa, omotao lanac oko vrata i pribio uza zid. Nisam prije
znala koliko je bila niska. Bila je niža od Antuna. Antun je zgrabio za ruku i prikliještio uza
zid.
"Antune?" reče tihim tonom.
"Rek'o sam ti da to ne činiš od djece, od svoje male kćeri."
"Ne, ne. Ja sam dobra majka." jecala je. Tako bi bilo svaki put kad bi otac izgubio živce zbog
mene, pogotovo kad bih bila preslaba za neki zadatak. Nakon što bi me prebila i stala na
njegovu stranu, hvatala bi se za kose, njihala i govorila: "Ja sam dobra majka. Ja sam dobra
majka."
"Dobra majka ne tjera dijete da kolje životinje. Dobra majka ne podcjenjuje mlađe dijete zbog
starijega niti ga čuva k'o rezervu. Dobra majka ne staje na stranu muža nasilnika."
"Ne. Lucija je snažna. Lucija je jaka, a ja sam dobra majka. Ja sam za to zaslužna."
Tata je bio u pravu kad joj je govorio da je poremećena, nije ju samo vrijeđao. Nažalost njenu
bolest je iskorištavao za svoju korist.
Antunu je bilo dosta, pa je lanac oko njenog vrata još jače zategnuo da ne može vrištati. Zario
joj je zube u vrat u toplo meso i popio krv, nevjerojatno slatku krv koju nije nikad do sad
osjetio. Od nagona joj je zakopao prste u ruku i isčupao ruku, ali nije izašlo puno krvi jer je
sve skoro popio. Mamino tijelo se opustilo i palo poput lutke na pod kad ju je pustio. Obrisao
je krv s usta i rekao: "Gori u paklu ako ga ima."
No to nije bio sve. U drugom trenutku je bio dvanaestogodišnjak, manji nego sad, manji od
Karmele. Iako je bio sin nadarenog, nije imao moći, što je velika rijetkost. Bila je rana
devedeseta godina, dok moji još nisu znali da mi je mama trudna. Njegova porodica mu je
priznala zašto je posvojen, tko su mu roditelj, kako mu je majka završila i tko mu je otac.
210
Išao je po bašči s nožem, dok je moj djed sadio povrće. Polako mu je dolazio iza leđa, polako
da ga ne čuje, zario mu je nož u leđa, između lopatica. Djed zabaci glavu i oglasi se. Antun
izvadi nož i pusti djeda da padne, a zatim otiđe, puštajući ga da iskrvari.
To je bilo sve što mi je priznao. Bijesno sam izvukla nož mu srca i pritom zasiktala poput
mačke. Nisam znala što da učinim, da se ispucam na njemu tako da mu izbodem glavu ili da
ga pustim da pati.
"U glavu." reče Ivan. Nisam ni znala da je kraj mene čučao cijelo vrijeme. "Čim im je mozak
ozlijeđen, gotovi su. Skrati mu muke."
"To Ivan najbolje zna." nasmije se pokvareno Marin.
Pogodila sam ga bijesnim pogledom. Da bi bilo još bolje, ili gore, još sam čitala misli, pa sam
se slučajno prebacila u njegovu glavu. Držao je Zvonimira, dječaka koji je jecao od boli i
straha, zabijao je prste u njegovo toplo mekano meso i lomio mu krhka rebra, dok se dječak
izvijao od boli. Bilo je užitak lomiti mu krhke kosti, slušati zapomaganje i osjećati toplu krv
na rukama.
Gledao je u Ivana, koji je bio očajan, ozlijeđen. Ne znajući što da čini, Ivan je zgrabio pištolj.
Iz oči mu je sijao strah i očaj, a pištolj u ruci mu se tresao, što još do sad nisam u Ivana
vidjela. Opalio je u Marinovu glavu, ali Marin je iskoristio dječaka za štit.
Bijes je poput adrenalina punio moje tijelo. Zapalila sam Marina bez oklijevanja. Kozlak ga je
odmah bacio na pod i kotrljao da se vatra ugasi, ali ja sam samo vatru pojačavala.
"Lucija, dosta." derao se Toni. "Ubio je glupu pijavicu. Zašto te briga za njega?"
E da je Toni znao, zadao bi mu još veće muke. "Dobro je." Ivan šapne. "Nije sad vrijeme. Svi
smo iscrpljeni, oni su jedini puni energije. Samo bi pogoršala stvar."
Došla sam k sebi malo, ugasila vatru i bijesno zabila nož Antunu u glavu. Dvoje od njih
četvero su mrtvi, to bi me trebalo usrećiti, zar ne? Ili ne. Njihova smrt ne bi poboljšala
nikakve posljedice ni prošlost.
Sekundu nakon što sam ugasila vatru, Marinu je doletio metak u desno rame. Marin zavapi od
boli i uhvati se za rame. Pogledala sam iza sebe i vidjela Karmelu kako drži pištolj na nišanu.
Toni joj je odmah zgrabio pištolj iz ruku. "Neka ti sestra ne bude uzor." pogladi je po kosi.
"Nije sad vrijeme."
"Ubio je Zvonimira." reče. Svi su je pogledali kao luđakinju, ali vidjela sam u Mata i
Vladimira što drugi misle. Mislili su kako joj se pogoršavaju simptomi, kao i moji.
"Koliko god ovo bilo zabavno," nasmije se Dorijan. "Vrijeme je da krenemo doma. Kćer mi je
umorna."
Maja se preobrazila u konja i spustila da se ja i Karmela popnemo, zatim je hitro krenula, prije
svih. "Čemu žurba?" pitala sam.
"Način na koji te je Marin gledao nije bio nimalo lijep." reče. "Bolje da što prije krenemo dok
je u lošem stanju."
Vidjela sam mu u mislima. Želi me ubiti, i to planira uskoro. "Ne bojim ga se." Kažem nikad
ga se nisam ni bojala. "Vidiš da je pokazao kolika je kukavica."
"Da, ubio je svoga člana samo da ubije tebe. Tko zna na što je sve spreman."
211
Dovela nas je doma u ranu zoru, kad nitko nije imao prilike vidjeti konja u gradu. Kad nam je
stala pred kuću i kad smo joj skliznule s leđa, preobrazila se u svoj ljudski oblik.
"Nadam se da ćemo se još uvijek susretati." reče.
"Đe živiš?" pitam.
"Na vrhu ovog brda u jednoj maloj kučici. Zadnju godinu dana nisam imala posla pa sam
dolazila k tebi po hranu. Nemam struje ni vode."
"Javi se Vladimiru ili Matu." kažem. "Možda ti oni pomognu."
"Hoću." reče i preobrazi se u mačku. "A vi se pazite." reče i dade se u trk.
Prije što sam zvono dotaknula, Marina silovito otvori vrata. Nisam ni očekivala da će biti
doma, nego u bolnici.
"Prljave ste." reče. "Čupave ste." Naravno kad nismo imali tuša. "Jesu li svi dobro? Svi su
živi?"
"Jesu." rečem. "Svi su živi."
"Dobro." zastane na trenutak, ne znajući što reče. Karmela je odmah stisne oko struka i zarije
joj lice u grudi. "Valjda sam to i željela." tužno se nasmije. "Lucija. Molim te."
Nasmijem se i prljavim rukama ju obgrlim oko vrata.
212
Epilog
Te noći, kad smo se vratile, okupale se i legle u krevet nakon napornih dana i noći, čula sam
Karmelu kako gorko plače, kao da se vratila šest mjeseci unazad. Kad sam otvorila vrata od
njene sobe vrištala je: "Pustite me na miru! Ne dirajte me!"
Nisam joj htjela smetati, kad je željela biti sama. I ja sam najviše voljela biti sama kad bi me
emocije ponijele. Samo sam se vratila u krevet i pokušavala zaspati. Iako sam se osjećala kao
da su iscijedili svu snagu iz mene, još mi je odzvanjalo zapomaganje sirotog dječaka u ušima,
još mi je pred očima bio Ivanov pogled, još sam osjećala hladnoću Antunovih ruku.
Barem ih je dvoje mrtvo, taj koji ih je napadao, Pijavica, zbog kojeg ih i zovemo pijavice,
valjda, je mrtav, Dorijan ih je nadmašio, i neće nam se usuditi približiti, naravno ako Dorijan
odluči ostat' i ako mu sud preda skrbništvo nad Marijom. Koliko god Dorijan bio gad, zadnje
što joj treba jest da završi u domu. Neće imat' čak ni priliku završit' fakultet, nego će joj oni za
godinu dana, naći posao i izbacit' ju na ulicu.
Legla sam u krevet oko šest ujutro i zaspala oko podne, a probudila se u zoru. Okrenula sam
se i vidjela Karmelu kako spava na drugoj strani kreveta. Sirotica se bojala, vidjela je kako joj
je prijatelj umro, nadam se da nije vidjela što je Antun mami i đedu učinio, to bi ju još više
pogodilo. Ni sama ne zna, niti se sjeća kakvi su nam bili zapravo roditelji. Bili smo im alat, a
ne djeca.
Ustala sam i krenula u kupaonu, ali me Karmelin glas zaustavio. "Prošle su dvije godine."
Dobro se sjetila. Osmog lipnja dvije i šeste tata i Matej su ubijeni. Danas je osmi lipnja.
"Marina želi da popodne popodne posjetimo grob."
K vragu. Ne želim posjetiti njihov grob. Zapravo želim Matejev, ali on je pokopan s tatom. Da
se nekako izvučem? Mogu na sto načina, ali Matej nije to zaslužio. On jedini nije zaslužio
smrt. "Dobro." rečem.
Posjetili smo grob oko četiri, Marina je izrekla malu molitvu, ne očenaš, nego neku svoju koju
je smislila. Ja sam samo položila svijeće i to samo na lijevu stranu. Tu stranu sam nazvala
Matejevom stranom.
"Vrijeme je." reče Marina nakon minute.
Ja još nisam bila gotova. Tek sam počela. "Ostavite mene na minutu." rečem.
"Nema minute." reče Marina. "Ja sam uzela nekoliko minuta slobodnog s posla."
"Onda idi. Ja ću s autobusom."
Marina slegne ramenima i povuče Karmelu za ruku. Vjerojatno misli da sam pošla glavom.
Nagađam jer mi se nije dalo čitati joj misli. Kad su se udaljile, sjela sam na travu ispred
groba. "Gdje god da si, nadam se da se lupaš glavom od zid." rečem. "Ako još imaš glavu i
ako ti je zid dostupan. Karmela nije slaba, nije glupa. Jaka je, pametnija je nego ja, ti i stara
zajedno. Možda si mislio da smo zaboravile što si nam činio, ali svega smo se sjetile. Ja sam
zaboravila, ali Toni mi je vratio pamćenje. Karmela nije zaboravila. Znala je cijelo vrijeme da
si šupak. Ti i ta luda stara..." stavila sam ruke na usta i osvrnula se da nekoga ne vidim. Ako
me tko vidi da razgovaram s grobom, opet ću završiti na psihijatriji. "Nije važno što si nam
sve činio, od onog što si ostavio za sobom. Bile smo godinu dana u bolnici, poveo si ženinog
mlađeg brata za sobom, ni krivog ni dužnog. Natjerao si me da te volim i da marim za tvoj
slučaj, što me umalo ubilo. Zbog toga su nas pijavice uzele za zub i ako me čuješ, znaš što se
213
dalje događalo. Nije bilo nimalo lijepo. I ti mama, nisi bila nimalo bolja, a đedo, ne znam što
da o tebi kažem. Pravo si čudovište. Odvratan si."
Više imala ništa nikome za reć', pa sam se udaljila od groba, nadajući se da ga ubrzo neću
posjetiti. I tako se vraćam na ovo mjesto za nekoliko dana, možda sutra. Još moram doći
Marijinoj mami i Ivanovoj babi na sprovod, a to može biti danas i sutra. Možda su čak i
pokopani.
Odlučila sam prošetati do glavnog kolodvora, da si malo razbistrim glavu. Bilo je vruće, nebo
je bilo kristalno sjajno. Grad je bio već pun turista, rijetko bi susreo čovjeka koji bi govorio na
hrvatskom. Svoj autobus sam odlučila pričekati na starom kolodvoru, sreća pa sam našla hlad
da ne umrem od vrućine.
"Lucija!" Tonijev glas sam čula iz daljine. Za čudo, glas mu je bio prijazan, bez imalo drskosti
i arogancije. Pogledam u lijevo i vidim ga kako mi maše. Prvi put je bio veseo jer me vidi.
Trebala je samo otmica da ga prosvijetli.
Približila sam mu se jer je očito želio razgovor. "Jesi li se čula ikako s Marijom?" pitao me.
Mislim da je to jako glupo pitanje jer bi me Dorijan ubio ako joj se usudim približiti.
"Ne." rekla sam. "Ali mislim da je dobro. Barem fizički."
"Zar ne misliš da nas treba? Pogotovo sad?"
"Sad?"
"Majka joj je mrtva, sjećaš se? Prije mjesec i pol je izgubila brata."
Da. Majka joj je mrtva, samo da žena nije vrijedna žaljenja ni uspomena. "Njen otac je uz nju.
I ne mislim k'o roditelj nego k'o stražar. Misliš da bi nam dopustio da joj se opet približimo?"
"O tome i govorim. Kako ga da smekšamo?"
"Nas troje sigurno ne bi."
"Ne brini, Ivan ne sudjeluje u ovome."
E znao da mu je brat samo još jedna od Marinovih žrtava. Možda čak i već zna, ali Dorijan ne
zna. Sad nas ništa manje ne krivi nego što je prije. Zar bi imalo ikakvog smisla razgovarati s
njime? Zašto bi bio razumniji sad nego prije?
"Nakon sprovoda." rečem. "Vjerojatno je sad u potpunom šoku."
"Sutra su sprovodi. Našoj babi je u dva. Rafaeli je u pet."
"U redu." rečem. "Onda, za nekoliko dana. Kad završi škola?" Možda čak ona padne i ovu
godinu. Od drugog polugodišta zaredale su joj se samo loše ocjene. "Vrijeme je da krenem."
rečem. "Karmela je sama doma. Očekuje me." Mislim, dovoljno je stara da se sama pazi, ali
sigurno ne želi samoću.
"Kako je ona?" Vjerojatno je još sjeća onoga što je izrekla pa smatra da je luda.
"Dobro je." kažem. "Jutros je plakala, ali dobro je."
"Dobro. Natjer'o sam Ivana da mi prizna što se zapravo dogodilo." raširila sam oči od
iznenađenja. Ne bih nikad očekivala od Tonija da raspita situaciju. Uvijek se držao samo
svojih zaključaka. "Ne mogu vjerovat' što mu je taj crnokosi gad učinio."
"Sam si rek'o da su nepredvidljivi."
214
"Znam. Pokazali su to jučer."
Nije mi trebao to spomenut'. Upravo me podsjetio da je jučer ubojica moje majke dao život za
mene. I je li mu sad oprošteno? Valjda jest, ali nikad nisam opraštala mrtvacu. I da li mrtvaci
još žude za oprostom, to ne znam.
"Dao je život za mene." rečem. "Ali i ubio mi je majku. Pokaz'o mi je."
"Mom je ocu isčup'o ruke i noge na živo. Sad ni ja ne znam bih li promijenio mišljenje o
njemu. Pijavice inače nisu dobre osobe, zlo im je u prirodi. Antun je možda bio iznimka."
"Možda je i Marin neka druga iznimke."
"Nije. On je poput Pijavice i ostalih, samo što nije na njihovoj strani."
Možda i još gori. Nisam upoznala ostale, ali Marin je bio gori od najgorih, žedan više za
tuđom patnjom, nego krvlju. Još nisam zaboravila da me želi mrtvu i čekam ga. Čekat ću ga
godinama ako treba, ne treba mu se nikad vjerovat', osim ako je riječ o najgorem.
"Stvarno moram doma." rečem jer mi razgovor postaje pomalo neugodan. "Karmela me
stvarno treba."
"Dobro. Idi."
Na sprovodu bake Vojnović oni dvoje su se dobro držali. Vidjela im se tuga u očima, ali dobro
su se držali. Nisu plakali, a nisam to ni očekivala od njih. Bili su dovoljno snažni da i ovo
pretrpe. Oboje su primili moj zagrljaj, jer im je očito nečiji trebao, osim prijatelja iz škole.
Baka Vojnović je dobila više buketa od Zvonimira, bojim se. Stare susjede su najviše plakale.
Očito je bila vrlo popularna u gradu.
Kad je sprovod završio, gledala sam ih kako idu zajedno do auta. Nikad se do sad nisu ovako
slagali, ni kad sam ih tek upoznala. Bilo mi je drago što će od sad biti zajedno, ali što će sad
biti s njima kad su izgubili sve članove obitelji?
Potrčala sam odmah k njima da ih upitam. Čak mi se Ivan nasmijao. "Kako dalje idete?"
pitala sam. "Ne završavate valjda u domu?"
"Ivan je za nekoliko dana punoljetan." reče Toni. "Osim toga, naslijedili smo babinu
mirovinu, Ivan možda dobije i športsku stipendiju."
"Dobro. Samo da znam. Nadam se da ubuduće neće bit' svađa."
"Toni se trudi." Ivan ga potapša po ramenu. "A počeo je tek jučer, zato ne očekuj rezultate
ubrzo."
Nasmijem se. "Đe ćete sad?"
"Niđe daleko. Marijinoj mami je sprovod za pola sata." reče Toni.
Sljedećih pola sata sam provela razgovarajući s njima. Na Rafaelinom sprovodu je bilo više
ljudi, vjerojatno jer je bila mlađa. Tu su se pojavile Barbara, Paulina čak sam vidjela i Laru sa
svoje dvije drugarice.
"Gdje si ti bila ova dva dana?" pitala me Barbara. "Kad Marije nema, ni tebe nema."
"Viroza." rečem. "Vraćam se u školske klupe sutra, a Marija neće lako."
215
"Jadnica. Nakon ubojstva brata, mama joj doživi srčani."
Da. Novine su prenijele da je Rafaela umrla od zatajenja srca, uzimajući u obzir da je i prije
imala problema sa srcem. Za baku Vojnović su napisali da je pretrpjela moždanu kap u snu i
preminula u bolnici.
Marija je opet bila slomljena, kao što sam i očekivala. Toni mi je šapnuo prije ulaska u crkvu
da joj dam ruku, u slučaju da Dorijan ne poludi. Lara je bila ispred nas, zajedno sa svoje dvije
drugarice. Proizvodila je nekakve zvukove, ali nisam mogla raspoznati je li to plač ili smijeh.
Svi smo joj pružili ruku, ali nakon što je Lara izašla iz kapelice, prasnula je u smijeh. Krenula
sam na nju, ali me Barbara povukla s sebi.
"Pusti nju." reče. "Nije vrijedna ničije pažnje. Čini to samo da ti izazoveš skandal."
Ovaj put kad su lijes polagali u grob, Marija se nije onesvijestila, nego povratila. Jedan od
grobara joj je odmah ponudio bocu vode, kad je završio sprovod, otac joj ju odveo do auta,
držeći je uza se cijelim putem. Bit će teže nagovoriti ovog tipa da pusti svoju kćer. Možda se
čak nakon razgovora poželi preseliti s njom u Zagreb.
Četiri dana nakon sprovoda Toni me je pozvao na mobitel i javio mi da je Dorijan pristao na
razgovor s nama. To je barem bio dobar početak, ali opet nisam vjerovala u ovaj plan. Kad
smo zazvonili na portafonu, mislila sam da nam neće otvoriti ulazna vrata, ali otvorio je
nakon dvije sekunde. Dok smo išli uz skaline, trljala sam cijelo vrijeme ruke. Cijelo vrijeme
sam razmišljala što da rečem, kako da se ponašam, u koga ili u što da gledam, da se srdačno
smijem ili da pokazujem sram, što bi bilo prirodnije.
"Što je bilo?" pita Toni.
"Došli smo praznih ruku." rečem. "U Dubrovniku se ne ide u goste praznih ruku."
"Mislim da su mu zadnji na pameti kava i keksi. Možda bi ga koji liker smekšao."
"Daj se uozbilji."
"I mene je strah, ali više toga ovisi o njemu, ne o nama."
"A što s Ivanom? Ja mu to ne mogu prepričat', dovoljno je što mi se ta slika mota po glavi
zadnjih dana."
"To prepusti meni. Barem ja tomu nisam svjedočio."
Da. Lakše je prepričati ono što si čuo nego ono što si doživio.
Kad smo pokucali na vrata, snažno sam uhvatila Tonija za ruku. Kad se kvaka pomakla, Toni
me postavio ispred sebe. "I tako si provela nekoliko dana s njim u divljini." Da, jesam, i za
čudo, nije mi nijednom naudio.
Kad je otvorio vrata, pružila sam mu ruku, ali ga nisam gledala u oči. "Bok, malena." reče i
stisne mi ruku. "Drago mi je što te ponovo vidim. Uđi." Nažalost, nije primio Tonijevu ruku,
samo mu je pokazao pravac u stanu.
Marija je sjedala na kauču, u crnoj širokoj odjeći, spuštene glave i plave kose koja joj je
prekrivala lice. Sjela sam za stol, tamo gdje nam je Dorijan pokazao, a on je sjeo do svoje
kćeri i obgrlio je oko ramena.
"Da čujem? Jeste li vrijedni njenog društva? Ili još bolje, mog oprosta? Kad sam te zadnji put
vidio, Toni, još si bio pun sebe. Nisi uopće naučio lekciju."
216
"Žao mi je." reče Toni.
"Prvi put te vidim skromnog. Je li to gluma?"
"Nije, gospodine."
"Nadam se da nije." Prebacio je pogled na me, a ja nisam znala što da rečem. "Ti si popravila
moje mišljenje." reče. "Očekivao sam pametovanje kad sam te pokupio sa sobom. Bilo je
malih konflikata, ali si mi malo porasla u očima. Ali zašto ti imaš povjerenja u Tonija? Zar te
nije umalo vratio na psihijatriju.
"Ja... Ovaj..." nisam znala što da rečem. Misla sam reći: zaslužila sam, ali sigurno ne bi
dopustio da mu se kćer drugi s nekim tko je to zaslužio.
"Ja sam kriv." reče Toni. "I nemam nikakvog opravdanja. Uhvatio sam Luciju kad je bila
najranjivija i ubo sam na najosjetljivije mjesto. Samopoštovanje joj je bilo na nuli, zato mi se
nije proturječila."
"Dobro, ali još mi ne izlazi iz glave ono što je izašlo iz Karmelinih usta. Možda opet ludi, tko
zna, ali što joj je to značilo kad je rekla da je Marin ubio mog sina? Zar ga tvoj brat nije
upucao?"
"Jest."
"Kako to čini Marina krivcem?"
Pogledam u Tonija, a on kimne glavom. "Ovo je bio razlog zašto ga je Lucija zapalila, a
Karmela pogodila pištoljem. Vidjeli su u njegovoj glavi što je učinio. Zatim... Kći vam je tu.
Zar ona želi čuti ovo?"
"Oboje znamo što se dogodilo, kako je umro. Zanima me kake Marin u tome ima veze."
"Dobro." Toni počne prepričavati. Iako sam znala svaki detalj, želudac mi se stiskao kako je
on prepričavao. Vidjela sam kako je Mariji boja iz lica nestajala, a Dorijan je sve jače stiskao
šake. Kad je Toni završio, Marija gorko zaplače i zarije lice u očeve grudi. Dorijan nakratko
pogleda u kćer i pomiluje joj leđa. "Mislim da čak Ivan zaslužuje i moju ispriku, a to crno
smeće vjerojatno neće doživjeti kraj ovog tjedna."
Bio je i u pravu. Neće.
"I tako u školi nema prijatelja, a vi ste jedini koji joj želite pomoć'. Čini se da nemam izbora."
reče. "Ali pustite ju da se odmori nekoliko dana, barem dva."
"Dobro." rečem. "Hvala vam."
"Sad idite."
Ostavili smo ih, kako je i rekao, dok mu je kćer plakala u rukama. Kad smo zatvorili vrata,
odahnula sam, ali još sam čula Marijin plač. "Marija je i dalje s njim." rečem i pogledam u
Tonija. "Plače."
"Pristao je." Toni slegne ramenima, kao da i sam sebi ne vjerujem. "Samo trebamo pričekat'
dva dana. To je sve."
"Ali ta dva dana je s njim."
"Što bi joj on učinio? Razgovarao je s nama, pristao je, lijepo nas je primio, bolje nego što
smo očekivali. Što bi joj učinio u ta dva dana?"
217
"Uvjerio ju da se ne druži s nama?"
"Daj." nasmije se. "Možda je Marija slomljena, ali nije glupa."
"Dobro." slegnem ramenima. "Ali nikad potpuno ne vjerujem ovakvim ljudima."
Kad smo izašli iz zgrade čula sam snažno šuškanje u krošnji lipe. Podigla sam pogled i vidjela
kako se krošnja njiše. Odmah su mi tijelom prošli trnci. Znala sam da je Marin. Sad je bila
noć i imao je slobodu kretanja. Dolazi po mene već danas.
"Što je bilo?" pitao je Toni. Primijetio je kako drhtim prije mene same.
"Ništa, ništa." rečem ubrzanim tonom. Baš sam krasna glumica.
"Dođi." uzme me za ruku poput malog djeteta. "Odvest ću te doma."
Tako mi je laknulo što me odveo autom doma, ali kad sam ušla u sobu, opet sam čula
šuškanje u krošnji. Znala sam da je on, ali nisam bježala. Ako nisam jača od njega, mogu ga
nekako nadmudriti, nije baš toliko pametan, zar ne? Osim toga, nikad ga se prije nisam bojala,
zašto bih sad? Manipulirala sam njegovim osjetilima, vidom. Vidio me kako ležim u krevetu i
čitam knjigu, a zapravo sam ga gledala ravno u oči. Obliz'o je gornju usnu jezikom i rek'o:
"Showtime počinje."
Nasmijala sam se i uhvatila ga telekinezom. Sad sam ga imala u šaci. Gušila sam ga da se ne
glasa, iako bih voljela čuti kako vrišti, ali ne želim riskirati još opasnosti. Ako ga Kozlak čuje,
to bi bio kraj za mene i Karmelu. Počela sam mu razdvajati rebra pomalo. Koža i košulja su
mu počele pucati i pokazivati rubinsko meso. Gusta krv mu je počela teći niz tijelo dok su mu
se rebra sve više širila i pokazivala sve više mesa.
Udubljivala sam mu ranu, dok je on pljuvao krv iz usta i nosa. Ubrzo mu je vrat i cijela čeljust
bila krvava, a ranu sam mu udubljivala sve dok nisam našla srce, uperila pištolj i opalila ravno
u srce. Pustila sam ga da padne na Zemlju. Sagnula sam se da ga vidim, dok mu je još tijelo
čitavo. Ležao je krvava tijela i lica, s praznim zelenim pogledom koji je gledao u zvijezde.
Sreća, ovo nije bio Marin, nego samo njegova ljuštura. Sada potpuno bezopasna ljuštura.
218
Download

Lucija - DeviantArt