1
Miguel Ángel Asturias
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1967.
GOSPODIN
PREDSJEDNIK
Sa španjolskoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
El Señor Presidente
2
Sadržaj
PRVI DIO
1. Pred Vratima Gospodnjim
2. Zujkova smrt
3. Tupavac bježi
4. Anđeoliki
5. Ona životinja
6. Glava jednog generala
7. Nadbiskupsko odrješenje
8. Lutkar pred Vratima Gospodnjim
9. Stakleno oko
10. Prvaci milicije
11. Otmica
DRUGI DIO
12. Camila
13. Uhićenja
14. Veliko slavlje
15. Rodbina
16. U Novoj kući
17. Ljubav i nevolje
18. Kucanje
19. Računi i čokolada
20. Vukovi među sobom
21. Začarani krug
22. Živi grob
23. Pošta Gospodina Predsjednika
24. Kuća pokvarenicâ
25. Na postaji smrti
26. Kovitlac
27. Na putu u progonstvo
TREĆI DIO
28. Razgovor u tami
29. Vojni sud
30. Conjunctio in extremis
31. Ledena straža
32. Gospodin Predsjednik
33. Točke na i
3
34. Svjetlo slijepima
35. Pjesma nad pjesmama
36. Revolucija
37. Ples u čast Tohilu
38. Putovanje
39. Luka
40. Igra skrivača
41. Stanje redovno
Epilog
POGOVOR
4
PRVI DIO
21., 22., 23. travnja
5
1. Pred Vratima Gospodnjim
Sini, sjaju sinji, palucni, luči Luciferova! Brenca bronca, bruje
uši od zvonjave što zove na večernju, dvoguba neugoda u sumračje,
kad tama svjetlo guta i mrak na svjetlu tajê. Sini, sjaju sinji, palucni,
luči Luciferova, poluži po truleži! Sini, sjaju sinji, poluži po truleži,
palucni, luči Luciferova! Zasjaj, sjaju sinji, obasjaj, zubljo od
ubjela!
Izgubljeni u zahlađu hladne katedrale, vukli se prosjaci
prčvarnicama na tržnici, lazili prema Trgu, duž ulica razlivenih kao
more, gradom što je za njima ostajao sam i ostavljen.
Noć ih okupljaše kad i zvijezde. Sabirahu se da spavaju pred
Vratima Gospodnjim, među sobom vezani samo bijedom.
Proklinjahu se i vrijeđahu zlovoljni i nabusiti, kivni jedni na druge
kao neprijatelji što kavgu traže. Izazivali se oni, gurkali laktom i
udarali, nabacivali se jedni na druge zemljom i svome što bi im ruka
dohvatila, čupali se i obarali, pljuvali i bijesno grizli. Ni uzglavlja
pod glavom ni povjerenja u srcu nije nikad našla ni osjetila ta družba
što se orodila na smetištima. Lijegali su na počinak svaki za se, ne
skidajući prnja sa sebe, i spavali nemirnim snom lopova, s glavom
na vreći u kojoj bijaše sve njihovo bogatstvo: ostaci mesa, poderane
cipele, poneki kusatak svijeće, šaka-dvije kuhane riže, umotane u
stare novine, koja trula naranča ili banana.
Na stubama pred crkvenim vratima mogli ste ih vidjeti kako
okrenuti zidu broje novac, zubima iskušavaju nikleni sitniš da
provjere nije li patvorina, razgovaraju sami sa sobom, krišom gutaju
komade suha kruha ili pak vrše smotru svojih zaliha u hrani i bojnoj
opremi, jer na ulici bijahu uvijek za rat spremni, naoružani
kamenjem i škapularima. Nikad se nije čulo da bi jedan drugome u
pomoć priskočio; škrtarili su sa svojim ostacima kao svi prosjaci, i
radije ih davali psima nego drugovima u nesreći.
Pošto bi povečerali i spremili novac u rubac sedmerostruko
zauzlan i priljubljen uz pupak, lijegali su po tlu i tonuli u nemirne i
tužne snove. U snomorici gledahu kako im pred očima promiču
izgladnjele svinje, mršave žene, ranjavi psi, kotači kola i sablasni
redovnici što u pogrebnoj povorci ulaze u katedralu predvođeni
trakom mjesečine pribijene na hladne golijeni raspela.
Kadikad su ih iz najboljeg sna budili krikovi slaboumnika što
6
se osjećao izgubljenim na Trgu. Kadšto bi ih prenuo jecaj slijepe
žene što je sanjala da sva pokrivena muhama visi o kuki kao meso u
mesnici. Ovdje-ondje počinak im remetili koraci ophodnje što je
udarala i vukla ovog ili onog političkog zatvorenika, za kojim su išle
žene i mrlje mu krvi otirale rupcima što bijahu nakvašeni suzama.
Neki put, opet, budilo ih hrkanje bolesna šugavca ili disanje trudne
gluhonijeme prosjakinje što je plakala od straha osjećajući dijete u
utrobi. Ali krikovi maloumnikovi bijahu najtužnije od svega:
otegnuti, naglo prekidani, bez ičega ljudskog u sebi, parali su nebo.
Nedjeljom bi u to čudno društvo upao pijanac koji bi u snu
dozivao majku i plakao poput djeteta. Kad bi maloumnik čuo riječ
majka, što je u pijančevim ustima zvučala i kao kletva i kao vapaj,
osovio bi se na noge i gledajući na sve strane premjeravao prostor
pred crkvenim vratima s kraja na kraj; i pošto bi se sasvim rasanio i
svojim krikovima probudio druge, zaplakao bi od straha i tako svoj
plač pridružio plaču pijančevu.
Lajali psi, šištali glasovi, a razjareni ustajali sa tla i povećavali
buku dovikujući drugima da ušute. Tiho, jer ne bude li tiho, eto
policije! Ali policija nije onamo prilazila. Nitko ondje nije imao
čime platiti globu.
— Živjela Francuska! — derao se Suhonogi usred skokova i
krikova što ih je izvodio i protiskivao maloumnik, koji bijaše na
podsmijeh prosjacima otkad je taj šepavac, protuha pogana jezika,
poneke noći pod nedjeljom oponašao pijanca. Suhonogi oponašao
pijanca, a Tupavac — tim nadimkom zvahu maloumnika koji je
spavajući podsjećao na mrtvaca, — oživljavao na svaki povik ne
mareći za spodobe u prnjama, opružene na tlu, a ove opet, videći
Tupavca napol izludjela, dobacivahu šale i prostote, praćene oštrim
grohotom. Pogleda izgubljena povrh čudovišnih lica svojih drugova,
ne videći ništa, ne slušajući ništa, ne osjećajući ništa, umoran od
plača, Tupavac bi naposljetku zaspao. Ali tek što bi se uspavao, već
ga je i opet, u znanoj noćnoj igri, budio glas Suhonogoga:
— Majko...!
Tupavac bi odjednom izvalio oči kao spavač koji sanja da pada
u bezdan: širio je zjenice sve više, previjao se ranjen do dna duše, a
onda bi provalio u plač. Potom bi ga, ophrvana umorom, san
presvojio: tijelo bi mu klonulo, ostalo kao prilijepljeno za tlo, a
nelagoda pritisla rastrganu svijest. Ali tek što bi zadrijemao —
zadrijemao i jedva usnuo — već ga je budio glas drugoga:
7
— Majko...!
Bio je to glas Udovice, izrođena mulata, koji se cerekao i
bapski iskrivljena lica nastavljao:
— ...Majko milosti, ufanje naše, blagoslovljena, tebi vapijemo,
prognani i zabludjeli...
Tupavac se budio smijuljeći se, bijaše kao da je i njemu samom
smiješna njegova nevolja, glad, tjeskoba i suze što mu moče usta. A
prosjaci provaljivali u hihot i grohot, hi-hi-hi, gro-ho-ho orilo se
naokolo, smijeh prštao. Neki trbonja među njima, kuljavac komu
brkovi bijahu umazani ostacima gulaša, toliko se nadušio smijati da
je jedva hvatao dah; neki ćorko od pusta hihota mokrio i glavom
udarao u zid baš kao mlad jarac; bunili se slijepci jer nisu mogli
spavati od grdne buke, a Zujak, slijepac bez obje noge, prosvjedovao
kazujući kako takva zabava priliči samo babama.
Marili su oni za ono što slijepci govore koliko i za jučerašnji
oblak, a Zujka nije nitko ni slušao. Tko bi se i osvrtao na njegovo
blebetanje!
— Proveo sam ja djetinjstvo u topničkoj vojarni, gdje su me
mazge udarale kopitima i časnici čizmama te od mene stvorili
čovjeka koji je potkovan u poslovima konjskim, a to mi je zarana
dobro došlo te sam lako vukao organac po ulicama. Oči sam izgubio
u nekoj pijanki, ni sam ne znam kako, desnu nogu u drugom
pijančevanju, ni sam ne znam kada, a lijevu nakon trećeg bančenja,
kad sam dospio pod auto, ni sam ne znam gdje...!
Pričali prosjaci pa se svuda pronijelo kako Tupavac sav izludi
kad mu tko spomene majku. Nesretnik je bježao iz točionica, jurio
ulicama, promicao trgovima i dvorištima, nastojeći umaknuti
svjetini što bi mu svakog časa i na svakom koraku obarala na glavu
povik Majko! kao prokletstvo s neba. Ulazio je u kuće tražeći ondje
zaklona, ali su ga odande izgonile sluge ili psi. Izbacivahu ga iz
domova Božjih, iz trgovina, odasvuda, i nitko nije mario za to što
nevoljnik bijaše umoran kao životinja niti je gledao njegove oči koje
su i nesvjesno molile milost.
Grad, velik, neizmjerno velik za njegov umor i muku, bivaše
sve manji za strepnju u njegovoj duši. Nakon noći punih straha
dolazili dani proganjanja, natjeravala ga svjetina vičući mu:
— Tupavčiću, tikvane, u nedjelju ćeš mater vjenčati... svoju
staru... bukvane!
I kao da ni to ne bijaše dovoljno, još su ga udarali i gurali i
8
odjeću na njemu derali. Za njim se natiskivala djeca u čoporima, a
on se sklanjao u siromaške četvrti i tako iz jednoga zla upadao u
drugo, još gore: ondje, gdje je bijeda čučala na svakom pragu, grdili
ga i napadali čim bi se pojavio; i ne samo to: videći ga gdje juri
onako kao obezglavljen, nabacivahu se na nj kamenjem, crknutim
štakorima i praznim limenkama.
Umaknuvši iz neke takve četvrti, jednog se dana kao što je
današnji obreo pred Vratima Gospodnjim baš o večernjoj: pojavio se
razbijena čela, bez šešira, s dugim repom zmaja od papira što su mu
ga straga pripeli oni koji se vole rugati. Sve ga je u strah nagonilo:
sjene zidova, tapkanje psećih šapa, lišće što je padalo s drveća,
neravnomjerno kloparanje kotača... Kad je stigao pred crkvena
vrata, već se gotovo unoćalo: prosjaci su, okrenuti zidu, brojili i
prebrojavali zaradu. Suhonogi se prepirao sa Zujkom; gluhonijema
opipavala trbuh, njoj neobjašnjivo raskvasao, a slijepa žena se u snu
njihala, sanjala kako sva prekrivena muhama visi o kuki kao meso u
mesnici.
Tupavac pao na tlo napol mrtav. Već nekoliko noći nije oka
sklopio, dani i dani minuli kako nije nogu opružio. Prosjaci šutjeli,
grebli po sebi: buhe ih grizle, ne mogahu spavati. Pažljivo
osluškivahu korake oružničke ophodnje što je prolazila preko slabo
osvijetljena trga; osluškivahu kako oružjem zveckaju stražari,
sablasti što su, uvijene u prugaste ponchos, stražarile na prozorima
obližnjih vojarna i u ratnoj spremi, kao i svake noći, bdjele nad
sigurnošću Predsjednika Republike, čije se boravište nije znalo, jer
je živio izvan grada, u više vila, sad u jednoj, sad u drugoj; nije se o
njemu znalo ni to kako i u koje doba spava, jer kazivahu da spava
kraj telefona, s bičem u ruci, a njegovi su prijatelji tvrdili da nikad i
ne spava.
Vratima Gospodnjim prilazila nekakva spodoba. Prosjaci se
savrli poput crva. Škripu vojničkih čizama pratilo huktanje ptice
zloslutnice u noći mrkloj, dubokoj, bezdanoj...
Suhonogi izbuljio oči; u zraku lebdjela nekakva prijetnja, kao
da će svakog trena smak svijeta. Reče on sovi:
— Uhu-hu, utišaj volju zlu! Ne slušam te, kriv ti nisam: nosi
zlo i laži onom tko te traži!
Zujak prelazio prstima po licu. Ozračje bilo puno nekakve
težine, kao prije potresa. Udovica pravio znak križa među
slijepcima. Samo je Tupavac spavao opružen, napokon jednom na
9
miru, i hrkao.
Ona spodoba zastade — zlurado joj smijuljenje poigravalo na
licu — na prstima priđe Tupavcu i našali se viknuvši:
— Majko!
Samo to, i ništa više.
Tupavca je povik trgnuo sa tla kao da su ga šilom podboli. Baci
se on na onaj lik ne davši mu vremena da se maši oružja, zari mu
prste u oči, raznese mu nos ugrizima, i koljenima stuče mošnju, tako
te čovjek ostade ležeći, nepokretan.
Prosjaci zatvoriše oči, užasnuti, sova otprhnu dalje, a Tupavac
umaknu mračnim ulicama, sav izludio od pusta straha.
Slijepa sila dokrajčila je život pukovniku Joséu Parralesu
Sonrienteu, zvanu Mulaš.1
Danilo se.
1
Otpadaju sva nagađanja oko naziva iz izvornika: sam pisac, u pismu
prevoditelju, objašnjava da je taj pukovnik dobio nadimak Mulaš (El hombre de la
mulita) zato što je jahao na neuglednoj mazgi, dok su svi drugi jahali na gizdavim
konjima. — Prev.
10
2. Zujkova smrt
Sunce zlatilo izbočene balkone Druge policijske postaje.
Ponetko prolazio ulicom. Malo dalje vidjela se protestantska kapela.
Ovdje-ondje otvorena vrata. Na građevini od opeka radili zidari. Na
policiji skupine bosih žena čekale zatvorenike. Sjedile su na
dvorištu, gdje uvijek bijaše sivo kao da kiša pada, ili pak na
kamenim klupama po hodnicima, s doručkom u košari na krilu,
napetu od koljena do koljena, i s grozdovima djece oko sebe:
mališani sisali ovješene dojke, a oni veći zijevali gladni i prijetili
kruhu u košarama. Žene potiho kazivale jedna drugoj svoje jade,
plakale neprestano i suze otirale krajičkom rupca ili šala kojim
pokrivahu glavu. Neka starica, malarična i razroka, sva oblivena
suzama, samo je šutjela, kao hoteći pokazati kako je njena
majčinska bol ponajgorča. Ne bijaše lijeka jadu u tome životu i u toj
tužnoj, pogubnoj čekaonici kojoj sučelice stajahu dva-tri stabalca,
jadna i zapuštena, suho korito za vodu i nekoliko bezbojnih
policajaca što su slinom čistili ovratnike od celuloida: nije
jadnicama ostajalo ništa do nade u Božju pomoć.
Policajac mješanac prođe ispred njih vukući Zujka. Zatekao ga
je na uglu Muške gimnazije i vukao ga za ruku i njihao baš kao da
vuče i njiše cirkuskog majmuna. Ali žene nisu marile za smiješni
prizor, jer su pazile na stražare koji su svakog časa mogli početi
dijeljenje doručka i usput ojađenima donijeti koju vijest od
zatvorenika:
... Hja, veli, ovaj... da ne treba brinuti za nj... već mu je bolje!
Kaže da mu donesete za koji real živine masti čim se otvori
ljekarna... Veli neka vam poručim da ono s bratićem nije
pouzdano... Kaže, ovaj, da vam valja potražiti branitelja... Gledajte
naći kakva pisara zakutnjaka, jer ovi ne traže koliko advokati... Veli,
ovaj... poručuje vam da nije onako... nema među njima takvih... ne
trebate biti ljubomorni... neki dan doveli su jednog od onih... ali je
vreća odmah našla zakrpu... Kaže, ovaj... da mu pošaljete malko
gorke soli, ne može na stranu... Veli... ako se zavrnete u tijesnu,
prodajte ormar...
— Čujte, vi! — bunio se Zujak što ga stražar tako nemilosrdno
vuče. — Kakav je to bezdušni postupak, je li? Sve zato što sam
siromah! Siromah, ali pošten! Nisam ja vaš šmrkavac, čujete li!
11
Nisam vaša igračka, nisam nikakav balavac, ili ne znam što, da me
tako povlačite! Kakva li lupeštva strpati nas u prosjačko sklonište!
Sve samo da se dodvore Amerikancima! Svinjarija! Uvijek smo mi
žrtve! Kad bi barem pristojno postupali s nama! Da, vraga! Kad je
ono dolazio onaj Mister Nos što svuda tura nos, držali su nas tri
dana zatvorene, bez hrane, načičkali nas po prozorima, ogrnute u
pokrivače, kao luđake...
Uhvaćene prosjake strpali su ravno u jednu od Tri Marije, u
tijesnu i tamnu ćeliju. Zujak je upuzao natraške, baš kao rak. Glas
mu se u početku izgubio u štropotu kračuna i u psovkama što su ih
istresali tamničari, puni smrada od mokre odjeće i od opušaka; ali je
kasnije, u utrobi nadsvođenog podzemlja, okrupnjao, ojačao:
— Uh, kakva li divljaka! Ah, Presveta Djevice, kako li postupa
s čovjekom! Ah, neka mi se Jezuš smiluje!
Njegovi drugovi slinili kao životinje u slinavki, mučila ih tama,
bijaše im kao da se nikad neće osloboditi toga mraka što im se za oči
zalijepio. I strah ih morio, ta bijahu ondje gdje su već mnogi
presvisli od gladi i žeđi. Krv im se ledila u žilama pri pomisli da će
od njih, kao od crknutih pasa, kuhati sapun ili praviti kolomaz, ili će
ih pak klati za hranu policiji. Ljudožderska lica krijesila se u mraku,
iskakala iz tame i navirala na njih, lica s obrazima napetim kao pole
na stražnjici i s brčinama kao bale od čokolade...
Student i crkvenjak našli se u istoj ćeliji.
— Ako se ne varam, gospodine, vi ste ovdje bili prvi. Vi i ja,
nije li tako?
Student je govorio tek da govori, da se oslobodi gvalje straha
što mu je u grlu zastala.
— Mislim da je tako... — odgovori crkvenjak tražeći u tami
lice subesjednikovo.
— Htio bih vas... ovaj... upitati zašto su vas zatvorili...
— Pa, vele, zbog politike...
Student protrnu od glave do nožnih prstiju te jedva protisnu:
— I mene...
Prosjaci pipali oko sebe tražeći vreće sa zalihama od kojih se
nisu odvajali. Ali uzalud: u uredu policijskog upravitelja lišili su ih
svega, ispraznili im i džepove, tako da nisu mogli unijeti ni šibice.
Propisi bijahu oštri.
— A vaš proces? — nastavi student.
— Nije bilo toga što velite; nikakva procesa: ovdje sam po
12
višem nalogu!
To rekavši, crkvenjak počeša leđa o hrapavi zid, uši ga grizle.
— Jeste li vi... ?
— Ništa! — prekide ga crkvenjak, zlovoljan. — Ništa ja
nisam!
U taj čas zaškripaše stožeri na vratima: otvorila se vrata kao da
će se razletjeti i unutra propustila drugog prosjaka.
— Živjela Francuska! — viknu Suhonogi ušavši.
— Zatvorili su me... — poče crkvenjak, ali ga prekide povik:
— Živjela Francuska!
— Zatvorili su me zbog prijestupa što sam ga učinio u goloj
zabuni. Zamislite: umjesto da s vrata crkve u kojoj sam crkvenjak
skinem objavu o Blaženoj Djevici, ja sam maknuo objavu o proslavi
rođendana majke Gospodina Predsjednika!
— A kako se to doznalo... ? — mrmljao student, dok je
crkvenjak vršcima prstiju otirao plač kao da suzu po suzu skida s
trepavica.
— Ne znam kako... Eh, moje li nesreće...! Znam samo to da su
me pograbili i odveli upravitelju policije, a on, pošto me pljusnuo
dva-tri puta, naredio da me strpaju u ovu rupu, u samicu, jer sam,
reče, revolucionar.
Šćućureni u tami, prosjaci plakali od straha, od hladnoće i od
gladi. Nisu vidjeli ni prsta pred nosom. Kadikad su zapadali u
mrtvilo, bijahu kao obamrli, i samo se čulo teško disanje
gluhonijeme, prelazilo preko njih kao da traži izlaz.
Tko zna u koje doba, možda o ponoći, izvedoše ih iz tamnice.
Valja razjasniti jedan politički zločin: tako im je objasnio nekakav
zbijen čovjek, lica naborana i žuta kao šafran, nemarno potkresana
brka nad debelim usnama, tubasta nosa i upalih očiju. Naposljetku ih
je sve zajedno i svakoga posebno pitao znaju li počinitelja ili
počinitelje ubojstva pred crkvenim vratima što je minule noći
izvršeno nad jednim pukovnikom armije.
Prljava petrolejka osvjetljavala prostor u koji su ih doveli.
Svjetlost joj bijaše tako slaba kao da prolazi kroz mutno staklo. Gdje
su stvari? Gdje je zid? Gdje grb, naoružaniji negoli tigrove čeljusti,
gdje policijski pojas s nabojnjačama?
Vojni sudac istražitelj, koji ih je ispitivao, samo je skočio sa
sjedala kad je čuo neočekivani odgovor što su mu ga dali prosjaci.
— Hoćete li s istinom nasrijedu! — derao se izvalivši strašan
13
pogled iza debelih naočala, pošto je najprije žestoko udario šakom
po stolu koji mu je služio za pisanje.
Ponavljali su jedan za drugim kako je ubojstvo pred crkvom
izvršio Tupavac i glasom duša na muci iznosili pojedinosti zločina
što su ga vidjeli na rođene oči.
Na istražiteljev znak, nahrupiše unutra policajci što su čekali
pred vratima i napinjali uši: upadoše oni i počeše mlatiti prosjake i
gurati ih u drugu, praznu prostoriju. Ondje je o gredi okagači, jedva
vidljiv, visio dug konop.
— Tupavac je onog ubio! — vikao prvi prosjak obješen na
muku: nadao se da će se osloboditi muke kazujući istinu. —
Tupavac je bio, gospodine! Tupavac ga je ubio, Bog mi je svjedok!
Tupavac! On! On!
— Tako su vas naputili da mi odgovarate! Ali kod mene laži ne
pale! Istinu ili smrt! Jesi li čuo? Jesi li razumio? Slušaj ako još ne
znaš!
Istražiteljev glas gubio se kao brujanje krvi što je navirala u uši
nesretnika, koji je, ne mogavši stati nogama na tlo, obješen za palce,
neprestano vikao:
— Tupavac je bio! Tupavac! Bog mi je svjedok, Tupavac je
ubojica! Tupavac! Tupavac!
— Lažeš! — prodera se istražitelj nakon časka tišine. — Lažeš,
skote! Ja ću ti reći tko je ubio pukovnika Joséa Parralesa Sonrientea,
pa da vidimo hoćeš li se usuditi zanijekati! Ja ću ti reći tko ga je
ubio: ubio ga je general Eusebio Canales i odvjetnik Abel Carvajal!
Poslije njegovih riječi nastade leden tajac, a onda... onda se oču
stenjanje, zatim opet stenjanje, i naposljetku: »Da...«
Kad su opustili konop, Udovica pade na pod potrbuške, bez
svijesti. Mulatsko mu lice, obliveno znojem i suzama, bijaše poput
ugljena namočena kišom. Njegovi drugovi, kad je ispitivanje došlo
na njih, drhtali kao psi što crkavaju na ulici kad ih žandari potruju.
Svi su potvrdili istražiteljeve riječi — svi, samo Zujak nije. Lice mu
se isklibilo od straha i gađenja. Objesili su ga za prste, jer je s poda,
napol pokopan — pokopan do pasa, kao svi koji nemaju nogu —
tvrdio da njegovi drugovi lažu kad nevine osobe optužuju za zločin
što ga je izvršio i za koji je odgovoran samo Tupavac.
— Odgovoran! — uhvati se istražitelj za riječ. — Kako se
usuđuješ tvrditi da je jedan tupavac odgovoran? Vidiš li kako lažeš!
Odgovoran jedan neodgovorni!
14
— Neka vam sam kaže...
— Treba njemu privrućiti! — predloži jedan između
policajaca, mučitelj sa ženskim glasom, a drugi volujskom žilom
ošinu Zujka preko lica.
— Kazuj istinu! — izdera se istražitelj kad je bič fijuknuo
starcu po obrazu. — Istinu, ili ćeš svu noć ovdje visjeti!
— Zar ne vidite da sam slijep?
— Onda priznaj da nije bio Tupavac!
— Ne mogu, jer je istina da je on ubojica, a ja nisam kukavica!
Dvostruk udarac bičem, i krv mu poteče s usta.
— Jesi, slijep si, ali poslušaj: reci istinu, priznaj kao što su i
drugi priznali!
— Da... — zamuca Zujak prigušenim glasom, a istražitelj već
pomisli da je pobijedio.
— Da... — protisnu Zujak — on je, ona glupa životinja,
Tupavac...
— Glupane!
Istražiteljeva uvreda izgubila se u ušima polovine čovjeka koji
više i nije čuo niti će čuti. Kad su spustili uže, mrtvo tijelo, to jest
poprsje, jer Zujak ne imaše nogu, pade okomice, kao olovnica.
— Lažljivče stari, tvoja izjava ionako ne bi vrijedila, jer si
slijep! — uzviknu istražitelj prošavši pokraj trupla.
I požuri se Gospodinu Predsjedniku podnijeti izvještaj o prvom
ishodu istrage. Ušao je u kočiju koju su vukla dva mršava konja; oči
smrti bijahu u njezinim fenjerima.
Policija je mrtvo tijelo Zujkovo ubacila u kola za smeće, a
potom su kola krenula prema groblju. Oglasili se prvi pijetli. Pušteni
prosjaci vratili se na ulice. Gluhonijema plakala od straha, ćutjela
dijete u utrobi.
15
3. Tupavac bježi
Tupavac bježao uskim i poput crijeva vijugavim prigradskim
ulicama, ne remeteći svojim neobuzdanim krikovima disanje neba ni
san ljudi, tako jednakih u ogledalu, a tako različitih u borbi u koju će
opet srnuti kad grane sunce, jedni bez onoga najosnovnijeg,
prisiljeni raditi za kruh svagdanji, a drugi usred preobilja u
povlaštenoj umješnosti dokolice: prijatelji Gospodina Predsjednika,
posjednici, vlasnici kuća — četrdeset kuća, pedeset kuća —
zajmodavci što uzimaju devet, devet i pol, i deset posto na mjesec,
funkcionari sa sedam-osam javnih službi, korisnici koncesija,
uživatelji masnih penzija i nadarbina, nositelji titula, vlasnici
kockarnica i arena za borbu pijetlova, gospodari Indijanaca,
tvorničari alkoholnih pića, vlasnici javnih kuća, restorana i
subvencioniranih novina.
Zora blijedim rumenilom bojila rubove lijevka što ga
sastavljahu planine oko grada koji se poput kraste uhvatio na
ravnici. Ulicama, što su još ležale u sjeni kao da su pod zemljom,
prolazili prvi radnici idući na posao, sablasti koje iskrsavahu iz
ništavila jednog svijeta što se u svaki osvit iznova rađao; nekoliko
sati poslije njih išli činovnici, namještenici, obrtnici i đaci;
naposljetku, oko jedanaestog sata, kad se sunce već visoko ispelo,
javljala se gospoda što su izlazila u šetnju da probave doručak i
otvore tek za ručak, ili pak da posjete kakva utjecajna prijatelja kako
bi zajednički u pol cijene kupili zakašnjele plaće gladnih učitelja.
Ulicama što sveđer bijahu potopljene u podzemnu sjenu i tišinu
počinjalo jutarnje šuškanje, šuštale oškrobljenim suknjama pučanke
koje nisu znale za počinak u neprestanoj brizi oko obitelji: piljarice,
mljekarice, mesarice i sve one koje su rano ustajale i prianjale na
posao. A kad je blijeda jutarnja rumen prelazila u svjetlinu begonije,
čuli se sitni koraci činovnice, tanke i prezrene među oholim
damama, koje su iz svojih soba izlazile tek pošto bi sunce prigrijalo
te se lijeno opružale u naslonjače na balkonima, pripovijedale
sluškinjama svoje sanje, motrile odozgo prolaznike, milovale
mačke, listale novine ili se pak gledale u ogledalu.
Napol u stvarnosti, napol u snu, trčao Tupavac praćen psima i
kišom što je sitno rominjala. Trčao je naslijepo, sav preplašen,
otvorenih usta, isplažena jezika, zapjenjen i zaslinio, zadihan,
16
uzdignutih ruku. S lijeve mu i desne prolazila vrata za vratima,
prozori za prozorima... Odjednom se zaustavi, zakri lice šakama da
se obrani od telegrafskih stupova, ali kad razabra da nisu opasni,
prasnu grohotom i pojuri dalje, kao da bježi iz zatvora kojemu se
magleni zidovi sve više razmiču što brže trči.
U predgrađu, ondje gdje grad polako prelazi u okolicu, strovali
se na hrpu smeća, baš kao čovjek koji je naposljetku došao do
postelje, i tu zaspa kao zaklan.
Nad smetištem suho drveće proteglo paučinu mrtvih grana na
kojima su čučali strvinari, crne ptičurine što ni za trenutak nisu
skidale modrikastih očiju s usnuloga: razabravši da se spavač ne
miče, sletješe na tlo, pokročiše u sitnim skočićima te ga — skočić
ovamo, skočić onamo — sasvim okružiše, povedoše oko njega
mrtvačko kolo strvinarsko. Neprestano smjerajući očima na sve
strane, spremne da i na najmanji šušanj odmah uzlete, naposljetku,
skok ovamo, skok onamo, stegoše obruč oko usnuloga toliko da im
bijaše nadohvat kljunu. Divlji graktaj dade znak za napad. Tupavac
skoči i zamlatara rukama, braneći se... Jedan između najsmionijih i
najdrzovitijih strvinara već mu je zario kljun u gornju usnu i kao
sulicom probio ju sve do zuba, dok su drugi podizali kljunove
otimajući se za oči i za srce. Onaj što se prihvatio usne navro je da
otkine svoj komad — nimalo ne mareći što je žrtva živa, i bio bi
uspio da se Tupavac nije, uzmičući, zavaljao niza strmen na
smetištu, podižući oblake prašine i koturajući pred sobom i za
sobom mnoštvo kojekakvih otpadaka što su se ljuštili kao kraste i
padali niza stranu.
Uvečerilo se. Zeleno nebo. Zeleno polje. Po vojarnama orile se
trube u šest uvečer, loš običaj i ostatak iz prošlosti, znak kojim se
srednjovjekovni utvrđeni a opsjednuti grad pozivao na budnost. U
zatvorima počinjala samrtna tjeskoba zatvorenika što ih polako
ubijahu već godine i godine. Obzorja uzvijala visove da zavire u
ulice grada, zmaja sa tisuću glava. Ljudi se vraćali iz audijencije kod
Predsjednika, u milosti ili u nemilosti. Svjetla iz kockarnica zabijala
se u tamu.
Tupavac se borio sa sablašću strvinara koju je osjećao nad
sobom i s bolom u nozi koju je slomio u padu, nepodnošljivim,
crnim bolom što mu život ispijaše.
Jaukao je svu noć, tiho i na sav glas, blago škamutao i žestoko
zavijao kao ranjen pas.
17
...Ar, ar, aj... Ar, ar, aj...
Među divljim biljkama koje su gradska smetišta pretvarale u
neobične cvjetnjake, kraj slatkovodne bare, u Tupavčevu mozgu
dizale se silne oluje, mali svijet u njegovoj glavi udario u kovitlac.
...Ar, ar, aj...
Nokti, naoštreni ognjicom, grebli čelo. Misli se rastakale. Svijet
se rastezao u ogledalima. Čudovišni nerazmjeri. Orkan bunila.
Mahnit, vrtoglav bijeg, vodoravan, okomit, kos, nanovo počinjan i
završavan u zavojicama, u spiralama...
...Ar, ar, aj...
Krivulja, krivina, krivulja, krivina, Lotova žena. (Je li ona
izmislila loto, lutriju?) Mazge što su vukle tramvaj pretvarale se u
Lotovu ženu, i njihova je nepokretnost nagonila u bijes tramvajce,
kojima ne bijaše dosta da ih udaraju bičem i kamenjem, nego su,
kadikad, pozivali gospodu u pomoć — neka caballeros upotrijebe
svoje oružje. Najčasniji vadili bodeže te bockanjem tjerali mazge
naprijed.
...Ar, ar, aj...
Brusač brusi zube za smijeh! Za režanje! Brusači smijeha! Zubi
brusača!
Majko!
Pijančev ga povik prodrma.
Majko!
Među spužvastim oblacima sjao svijetao mjesec. Na vlažnom
lišću odsjaj mu svjetlucao kao na porculanu.
Nose ih...!
Odnose...!
Iznose svece iz crkve, kane ih pokopati!
Ah, kakva li veselja! Nose ih na ukop, na ukop ih nose, ah,
kakva li veselja!
Groblje je veselije nego grad, čistije negoli grad! Ah, na ukop
ih nose, kakva li veselja!
Tra-ra-ra! Tra-ra-ra!
Ti-ri-ri!
Tra-ra-ra! Tra-ra-ri!
čimbara, bumbum, čimbara!
Posrćući preko svega, u dugim je skokovima prelazio s vulkana
na vulkan, sa zvijezde na zvijezdu, s neba na nebo, napol bunovan,
napol u snomorici, između golemih ralja i malih usta, zubatih i
18
krezubih, usnatih i bezusnih, dvousnih i kosmatih, u njima po dva i
po tri jezika, odasvud mu viču: Majko! Majko! Majko!
Puh-puh...! Skočio je na vlak da što prije izmakne iz grada, u
planine, postolje vulkanima, onkraj telegrafskih tornjeva, daleko od
klaonice, daleko od topničke tvrđave, nadjevenice nabijene
vojnicima.
Ali se vlak vratio na polazište kao igračka obješena o koncu, a
kad je stigao, puh-ćuš-pš, na postaji ga dočekala unjkava piljarica,
kose krute i vlasi debelih poput šiba na košari, i viknula: »Kruha
Tupavcu, papigo...? Vode Tupavcu! Vode Tupavcu!«
Gonila ga piljarica, pristajala mu za petama i prijetila tikvom
punom vode, a on bježao prema Vratima Gospodnjim; ali kad je
stigao pred njih, dočeka ga povik »Majko!« Zatim krik... skok...
čovjek... noć... borba... smrt... krv... bijeg... Tupavac... »Vode
Tupavcu, papigo! Vode Tupavcu!«
Probudio ga bol u nozi. Sve mu sijevalo u kostima. Zjene mu
prelila žalost na svjetlu dana. Usnule biljke puzavice, prošarane
lijepim cvjetovima, pozivale ga da počine u njihovoj sjeni, u blizini
svježa izvora što je protezao zapjenjeni rep, kao da se u mahovini i
paprati krije srebrna vjeverica.
Ništa. Nigdje nikoga.
Tupavac opet utonu u noć svojih očiju, da se hrva sa svojim
bolom, da traži kako će najbolje položiti prebijenu nogu, da rukom
drži razdrtu usnu. Ali kad je ponovno rasklopio upaljene vjeđe, nada
nj se nadvilo krvavo nebo. Između sijevaka bježale sjene crva,
iščahurene u leptire...
Prepustio se grozničavu snu, bunilu, u kojem se čuo cilik,
zveckalo zvonce. Led za umiruće! Ledar prodaje popudbinu! Župnik
prodaje snijeg! Led za umiruće! Cin-ci-lin! Snijeg za umiruće!
Prolazi popudbina! Prolazi ledar! Skini šešir, slinavi Tupavče! Led
za umiruće...!
19
4. Anđeoliki
Pokriven papirima, kožnim otpacima, krpama, skeletima starih
kišobrana, obodima slamnih šešira, izbušenim limenim posuđem,
porculanskim rbinama, kutijama od ljepenke, koricama s knjiga,
razbijenim staklom, cipelama što su se skrivile i skvrčile na suncu,
otrcanim ovratnicima, ljuskama od jaja, čupercima pamuka,
otpacima jela — Tupavac nastavljao san. Vidio je sebe — na veliku
je dvorištu, okružen maškara; ne, nisu maškare, nego su lica,
pažljivo prate borbu pijetlova. Borba bijaše kratka kao plamen
upaljene slame. Od dva pijetla što su se počupali jedan pade i uginu
bez samrtne borbe, pod staklenim pogledom gledatelja, sretnih što
vide zakrivljene nožiće pune krvi. U zraku vonj rakije. Pljuckanje,
ispljuvci obojeni duhanom. Mučnina. Strašan umor. Sanjivost.
Mlitavilo. Netko prolazi njegovim snom, ide na prstima, da ga ne
probudi...
Bila je to Tupavčeva mati, dragana jednog odgajivača pijetlova
što je prebirao na gitari kremenim noktima, žrtva njegove ljubomore
i njegovih poroka. Povijest njenih jada ne imaše kraja ni konca: žena
onog svata i mučenica djeteta koje se rodilo — kako kazivahu
premudre babice — pod izravnim utjecajem mjeseca što je išao na
manjak; u njenim porođajnim mukama kovitlali se mnogi jadi —
strašna glava njezina sina, okrugla glavurda sa dvije kvrge kao dva
roga, bučetina kao uštap, pak koščata lica bolesnika u bolnici, i
prepast pijanog odgajivača pijetlova, njegovo gnušanje, njegovo
štucanje i povraćanje.
Tupavac oču šuštaj njezine oškrobljene suknje — vjetar u lišću
— i potrča za njom, očiju punih suza.
Umirio se na majčinim grudima, tu mu olaknu. Nježnost one
koja mu je dala život upila je bolove njegovih rana, odnijela ih kao
rukom. Kakva li duboka, postojana skloništa! Kakve li iskonske
ljubavi! Ljiljan bijeli! Cvijetak nježni! Milje, milovanje!
Negdje u dubini uha, kao u zapretanu sjećanju, pjevušio
odgajivač pijetlova:
Kako ne...
zašto ne...
kako ne bi bojak mio,
20
moj šećeru, lio-lio:
dignem nogu, vučem krilo2,
kokot ja sam, lio-lio!
Diže Tupavac glavu i ne govoreći reče:
— Oprosti, majčice, oprosti!
A sjena što mu je rukom nježno prelazila po licu, milujući ga,
odgovori na njegovo jadanje:
— Oprosti, sinko, oprosti!
Glas njegova oca, kao curak rakije iz staklenke, lio se iz velike
daljine:
Sapletoh se...
zapletoh...
saplete me djeva bijela,
mandioka kad je cijela,
samo lišće obereš!
Tupavac mrmorio:
— Majčice, duša me boli!
A sjena što mu je rukom nježno prelazila po licu, milujući ga,
odgovori na njegovo jadanje:
— Sinko, duša me boli!
Sreća nema okus mesa. Kraj njih lazila, da cjeliva zemlju, sjena
pinije, svježa kao potok. A na piniji pjevala ptica, ptica što u isti
mah bijaše srebrn zvončić:
— Ja sam Rumenika-Jabuka Rajske ptice, ja sam život,
polovina mi tijela laž a polovina istina; ja sam ruža i jabuka, svima
dajem jedno oko stakleno i jedno pravo; oni što vide mojim
staklenim okom, vide jer sanjaju; oni što vide mojim pravim okom,
vide jer gledaju! Ja sam život, Rumenika-Jabuka Rajske ptice; ja
sam laž sve stvarnosti i stvarnost svih neistina!
Naglo se izvio s majčinskog krila i potekao da vidi kako
prolaze lakrdijaši. Konji s grivom dugom kao žalosna vrba, na
konjima jahačice, na jahačicama šljokice. Kola, ukrašena cvijećem i
zastavicama od svilenog papira, kloparaju popločanim ulicama i
njišu se kao pijanci. Družba zdruzganih masnih svirača, trumbetara,
2
U izvorniku višeznačna igra riječima. — Prev.
21
škrebetara i bubnjara. Brašnjavi lakrdijaši dijele šarene programe što
najavljuju gala-predstavu u čast Predsjednika Republike,
Dobročinitelja Domovine, Vođe Velike Liberalne partije i Zaštitnika
omladine.
Tupavac pogledom bludi po prostoru pod visokim svodom.
Lakrdijaši ga ostavili izgubljena u zdanju podignutu nad
sivozelenim ponorom bez dna. Klupe s naslonom vise sa zastora kao
viseći mostovi. Ispovjedaonice se dižu i spuštaju između zemlje i
neba, dizala duša kojima upravlja Anđeo sa zlatnom kuglom i Đavo
sa jedanaest tisuća rogova. Iz dubine u začelju, kao što svjetlo
prolazi kroz staklo, izlazi Djevica od Karmela te ga pita što želi i
koga traži. A s njome, vlasnicom te kuće, medom anđeoskim,
opravdanjem svetaca, slatkom utjehom siromašnih, on, sav sretan,
zapodijeva razgovor. Uzvišena gospođa mjeri jedva metar, ali te se
njezina besjeda doima, iz razgovora joj vidiš da sve razumije kao i
odrasla čeljad. Znakovima joj Tupavac kaza kako voli žvakati
vosak, a ona mu, napol ozbiljno, napol uza smiješak, reče neka
uzme jednu između svijeća na njezinu oltaru. A onda ga,
pridržavajući skute dugoga srebrnog plašta, uhvati za ruku i odvede
do staklenke pune raznobojnih ribica, i dade mu dugu da je sisa kao
šećerni štapić.
Sreća! Blaženstvo! Čutio je blaženstvo od tjemena do vrškova
nožnih prstiju. U snu na smetištu imao je ono čega ne imaše u
životu: komad voska da ga žvače kao kopalovu gumu, štapić od
šećera s mirisom miloduha, staklenku s raznobojnim ribicama i
majku koja mu vida slomljenu nogu pjevajući: »Nina, lala, žabo
mala, nina, lela, bit će opet noga cijela!« Da, sve mu se to posrećilo
u snu na smetištu.
Ali sreća traje koliko i pljusak na suncu... Puteljkom što se,
umliječen, gubio u smetištu, silazio drvar sa psom: zametnuo drvar
snop granja na pleća, na snopu mu presavijen kaput, a kratku sjekiru
nosi naslonjenu na mišku, kao dijete u naručju. Jaruga u koju se
spuštao ne bijaše duboka, ali ju je sumračje utapalo u sjene što
prekrivahu smeće nagomilano na dnu, ljudske otpatke što ih noću
smirivaše strah.
Drvar se osvrtao, bijaše uvjeren i zakleo bi se da mu je netko za
petama. Malo dalje stade. Njušio je blizinu nekoga tko se ondje
skrio. Pas zatuljio, naježio se kao da je ugledao samoga vraga. Mah
vjetra uskovitlao prljave krpe papira, umrljane kao ženskom krvi ili
22
sokom cikle. Nebo se, modro kao umiveno, odmaklo u silnu daljinu,
okićeno kao kakva neobično visoka grobnica vijencima strvinara što
su letjeli u pospanim krugovima. Odjednom pas pojuri onamo gdje
se nalazio Tupavac. Drvara podiđoše hladni srsi. Korak po korak
krenu on za psom, da vidi tko je mrtvac. Prijetila je opasnost da se
noge rane na staklenim rbinama, o dna razbijenih boca ili o
razjapljene limenke od sardina, valjalo je skakati preko smrdljivih
krpa i tamnih mrlja. Kao brodovi što tonu na moru smeća bili svuda
razbacani umivaonici...
Ne skidajući teret s leđa — jer teži mu bijaše strah — potegnu
za nogu onoga što mu se činio mrtvacem, i sav se zapanji od čuda
razabravši da pred njim leži živ čovjek, čije je grčevito trzanje
ispisivalo krivulje straha između njegovih krikova i pasjeg laveža,
kao što vjetar probija kišu. Nečiji koraci u obližnjem šumarku gdje
su rasle stare pinije i drveće guayabo sasvim zbuniše drvara. Možda
je policajac... Eh, doista, samo bi još to trebalo...
— Pš, tiho! — zapovjedi psu. Ali kako pas nije prestao lajati,
on ga udari nogom. — Tiho, živino, miruj!
Pomisli da pobjegne... Ali pobjeći znači priznati krivnju... A
još gore ako je ono policajac... Naposljetku se obrati ranjenome...
— Brzo, pomoći ću vam...! Bože! Još malo pa bi vas ubili!
Hajdemo brže! Ne bojte se, ne vičite, nikakvo zlo ne činim! Naiđoh
ovuda, vidjeh vas na tlu i...
— Vidjeh da ga otkopavaš — začu se iznenada glas za
njegovim leđima — pa se vratih misleći da je tkogod od znanaca.
Hajdemo, izvucimo ga odavde...
Drvar se osvrnu da odgovori, i umalo što sam ne pade od
straha. Zastao mu dah u grlu, i nije pobjegao samo da ne ispusti
ranjenoga, koji se jedva držao na nogama. Taj što s njime razgovara
— pa to je anđeo: koža mu kao pozlaćen mramor, kosa zlatna, usta
mala, lice ženski nježno, odudaraju na njemu crne, muške oči. Sav
je u sivu. Odjeća mu, u onom sumračju, kao oblak. U nježnim
rukama drži tanku bambusovu palicu i širok šešir, nalik na goluba.
— Anđeo... — drvar nije skidao očiju s njega. — Anđeo —
ponavljaše — anđeo!
— Pa vidiš mu po odjeći da je siromah — reče pridošli. —
Tužno je biti siromah!
— Kako se uzme... sve na ovome svijetu ima i dobrih i loših
strana. Evo, pogledajte mene: velik sam siromah, posao, žena,
23
koliba, ali ne smatram da mi je sudbina tužna — promuca drvar kao
u snu, da udobrovolji anđela koji bi ga, u nagradu za njegovu
kršćansku krotkost, mogao pretvoriti u kralja. I već se načas vidje u
zlatu, ogrnut grimiznim plaštem, s nazupčanom krunom na glavi i sa
žezlom od dragulja u ruci. Smetište uzmicalo...
— Čudno! — napomenu pridošli i svojim glasom nadjača
Tupavčeve jecaje.
— Zašto čudno...? Pa mi, siromasi, mi smo najpredaniji. Pa i
što bismo drugo! A ono sa školom, istina je, oni što su naučili čitati
imaju u glavama nemoguće misli. Čak je i moja žena kadikad
žalosna, htjela bi, veli, nedjeljom imati krila.
Ranjeni je dvaput-triput pao u nesvijest na padini što bivaše sve
strmija. Drveće se dizalo i tonulo pred očima samrtnikovim,
poigravalo kao prsti plesača u kineskim plesovima. Riječi one
dvojice što su ga pridržavali i gotovo nosili prolazile njegovim
ušima udarajući u ševuljicu baš kao pijanci na klisku tlu. Velika crna
mrlja pokrivala mu lice. Žestoki srsi prolazili mu tijelom i otpuhivali
pepeo spaljenih slika.
— I tako, tvoja bi žena da ima krila nedjeljom? — reče
pojavljeni. — Da ima krila i da onda misli kako su joj beskorisna.
— Hja, što se zna! Veli, htjela bi ih za šetnju. Kad se rječka sa
mnom, onda moli vjetar da joj ih donese.
Drvar zastao da rukavom otare znoj sa čela.
— Bogme je ovaj težak! — uzdahnu.
A onaj će:
— Za šetnju su joj dovoljne noge. A sve i da ima krila, ne bi
otišla.
— Ne bi, ne. Ostala bi, ali ne od nekakve ljubavi, nego zato što
je žena ptica koja ne zna živjeti bez krletke, i malo bi bilo kad bih
sve pruće što ga nosim na leđima polomio o njena...
Uto se sjeti da govori s anđelom, pa brže-bolje okrenu da
uljepša:
— Za njeno dobro, znate!
Neznanac je šutio.
— Tko li je izubijao ovog jadnika? — nadoveza drvar da
razgovor svrne na drugo, jer se postidio svojih riječi.
— Uvijek se nađe...
— Istina je, za sve se netko nađe... Ovoga ovdje, reći ćemo,
uredili su baš bezdušno: nožem preko usta pa na smeće s njim.
24
— Zacijelo ima i drugih rana.
— Ono preko usta, po mome, dobio je britvom, a ovamo su ga,
vjerujte, bacili da se zločin ne otkrije.
— Ali između neba i zemlje...
— Upravo ste mi sa vrh jezika to skinuli.
Drveće se načičkalo strvinarima, spremnim da uzlete iz
udoline. Tupavac ušutio, pritisnuo ga strah veći od bolova; skvrčivši
se poput ježa, utonuo jadnik u samrtni muk.
Lagan vjetar ćarlijao po ravni, žamorio od grada prema polju,
blag, umiljat, domaći...
Neznanac pogleda na sat i požuri se odande, pošto je najprije
ranjenome tutnuo nešto novca u džep i ljubazno se oprostio s
drvarom.
Nebo, bez oblačka, proteglo jasnoću. Predgrađa zašla u polje,
prošarana električnim svjetiljkama što su se palile kao šibice u
mraku kazališta. Drveće uzdizalo uzbibano lišće iz mraka kraj prvih
kuća: bijahu to kolibe zbijene od blata, natopljene vonjem slame,
daščare što vonjaju po Indijancima, velike kuće s prljavim prolazima
što zaudaraju poput konjskih staja, i krčme što su ujedno i svratišta,
gdje se prodaje krma, gdje poslužuje djevojka kojoj se dragi nalazi u
vojarni, i gdje se u mraku zabavlja društvo goniča.
Kad su stigli do prvih kuća, drvar ostavi ranjenoga, pokazavši
mu kuda se ide u bolnicu. Tupavac malko podiže vjeđe, tražeći
olakšanje, tražeći nešto što bi mu pomoglo u štucavici, a samrtnički
mu pogled, oštar kao trn, pribijao prošnju na zatvorena vrata puste
ulizice. Iz daljine dopirali zvuci truba, znamenje zasužnjenoga
nomadskog naroda, i čula se zvona što zvone preminulim vjernicima
runeći pet i pet drhtavih udara: Po-koj im vje-čni... Po-koj im vječni...
Strvinar što se vukao mrakom prepade ga. Jeziv jecaj ptičurine
sa slomljenim krilom učini mu se strašnom prijetnjom. Malopomalo udalji se odande, polako, upirući se o zidove, pipajući
nepokretni drhtaj njihov, jecajući neprestano, ne znajući kamo ide, s
vjetrom u lice, s vjetrom što grize led prije nego što zapuše u noć. A
štucanje muči, muči...
Drvar spusti breme drva u dvorištu svoje kolibe, kao što mu
već bijaše navada. Pas, koji ga je pretekao, veselo ga dočeka. On
odgurnu psa i potom, ne skinuvši šešir, raširivši kaput kao šišmiš
krila, priđe vatri što je gorjela u kutu gdje je njegova žena pekla
25
kukuruznu pogaču: tu ženi pripovjedi što mu se dogodilo.
— Na smetištu sam susreo anđela...
Odsjaj plamena poigravao na zidovima od trske, po strehi od
slame, lepršali plamsaji poput krila drugih anđela.
Iz kolibe se dizao bjelkast dim, treperav, biljni.
26
5. Ona životinja
Predsjednikov tajnik slušao što mu izlagaše doktor Barreño.
— Velim vam, gospodine tajniče, već deset godina idem svaki
dan u vojarnu kao vojni liječnik. Velim vam da sam bio žrtvom
nasilja koje se ne da opisati, zatvorili su me zato što... reći ću vam,
evo... U vojnoj bolnici izbila neobična bolest, dan na dan umiralo
desetak-dvanaestak bolesnika izjutra, desetak-dvanaestak popodne,
desetak-dvanaestak noću. Kažem vam, načelnik vojnog zdravstva
naredio mi da s drugim kolegama proučimo slučaj i da izvijestimo
od čega umiru ljudi koji su dan prije ušli u bolnicu zdravi ili gotovo
zdravi. I evo ću vam reći: nakon pet razudbi ustanovio sam da su oni
nesretnici umrli od perforacije u želucu, rupa velika kolik real, a
nastala s uzroka koji nisam znao, ali sam kasnije utvrdio da je od
nekakve sulfatne soli što su je davali kao purgativ, sodni sulfat
nabavljen u tvornicama soda-vode, proizvod, dakako, poguban.
Velim vam, moje kolege nisu bile moga mišljenja, i zato, bez
sumnje, i nisu zatvorene. Po njihovu, posrijedi je nekakva nova
bolest koju treba proučiti. Velim vam, umrlo je stotinu i četrdeset
vojnika, a ostale su još dvije bačve sulfata. Reći ću vam, načelnik
vojnog saniteta žrtvovao je stotinu i četrdeset ljudi, i još će ih biti, a
sve samo zato da u džep strpa koji peso... Reći ću vam...
— Doktor Luis Barreño! — viknu na vratima tajništva
Predsjednikov pobočnik.
— ... reći ću vam što mi bude kazao.
Tajnik isprati doktora Barreña nekoliko koraka. Ne gledajući
na ljudsku stranu svega toga, zanimao ga je žargon i zamah njegova
postupnog kazivanja, jednoličnog, sivog, u skladu sa sijedom
glavom i suhonjavim, bifteku sličnim licem toga učenjaka.
Predsjednik Republike dočekao je liječnika stojeći, uzdignute
glave, s jednom rukom prirodno opuštenom, a s drugom na naslonu;
nije mu dao vremena za pozdrav, nego mu odmah istoči:
— Pazite, don Luis, i znajte: nisam nimalo voljan da se zbog
nekakvih doktorskih natezanja i najmanje okrnji ugled moje vlade! I
neka se moji neprijatelji paze i ne zaborave, jer bi im ovom prilikom
mogla glava odletjeti! Možete ići! Idite! I zovnite onu životinju!
Leđima okrenut vratima, sa šeširom u ruci i tragičnom borom
na čelu, blijed kao na dan ukopa, doktor Barreño iziđe.
27
— Izgubljen sam, gospodine tajniče, izgubljen! Samo sam
jedno čuo: »Možete ići! Idite! Zovnite onu životinju!«
— Ja sam ta životinja!
Iza stola u kutu ustade pisar koji je to rekao te uđe u
predsjednički kabinet, na vrata koja je čas prije za sobom zatvorio
doktor Barreño.
— Pomislih da će navaliti na me... Uh, da ste vidjeli... da ste
samo vidjeli! — odušio liječnik, otirući znoj što mu je tekao licem.
— Da ste samo vidjeli! Nego, ja vam uzimam vrijeme, gospodine
tajniče, a vi ste u silnom poslu. Idem, evo! I hvala vam lijepa...
— Nema na čemu. Zbogom, dragi doktore. U zdravlju.
Tajnik je priredio poštu koju će Gospodin Predsjednik potpisati
za nekoliko časaka.
Grad se napajao oranžadom sunčanog zapada, nebo se zaodjelo
muslinom nježnih, tankih oblaka, sa zvijezdama vrh glave kao
anđeo u crkvenim prikazanjima. Sa sjajnih zvonika plavio ulice
Gospin pozdrav.
Barreño, sav utučen, vrati se kući. Kako umaknuti podmuklom
udarcu nožem u leđa? Zatvorio je vrata gledajući krovove odakle bi
mogla sići zločinačka ruka da ga zadavi. Skrio se u svoju sobu, za
ormar.
Odijela visjela jedno do drugoga, svečano, kao obješenici
čuvani u naftalinu, i pod tim smrtnim znamenjem sjeti se Barreño
ubojstva svog oca što je izvršeno na samotnu putu jedne noći prije
mnogo godina. Obitelj se morala zadovoljiti sudskom istragom bez
ishoda — lakrdija je okrunila besramnost — i anonimnim pismom u
kojemu se otprilike kazivalo:
»Ja i moj šura jahali smo oko jedanaest noću putem što iz
Vuelte Grande vodi u La Canou, kadli u daljini odjeknu pucanj... pa
drugi... i treći... nabrojismo ih tako pet. Sklonismo se u obližnji
šumarak. Čusmo topot, primiče se nama, jahači jašu uzagrepce.
Promakoše kanji i jahači mimo nas, gotovo nas dodirnuše, a nas
dvajica nakon malo vremena, kad je sve utihlo, pojahasmo dalje. Ali
nam se konji uznemiriše. Propinjali se i njiskali, a mi, s pištoljem u
ruci, skočismo na tlo, da vidimo što ih plaši. Tako naletjesmo na
mrtvo tijelo muškarca: leži potrbuške, a koji korak dalje ranjena
mazga; moj je šura oslobodi muke. Ne oklijevajući krenusmo
natrag, u Vueltu Grande, da izvijestimo o događaju. U mjesnoj
28
komandi načosmo pukovnika Joséa Parralesa Sonrientea, Mulaša, u
krugu prijatelja što sjede oko stola puna čašâ Zovnusmo ga u stranu
i potiho mu rekosmo što smo čuli i vidjeli. Najprije ono o pucnjima,
a onda... Kad je sve čuo, on sleže ramenima, upilji oči u plamen
svijeće što je svjetlomrcala i mirno odgovori: — Vratite se vi lijepo
kući, dobro znam što govorim, i više o tome ne pričajte...!«
— Luis...! Luis...!
S vješalice u ormaru spuznu jedan ogrtač kao da je sletjela
ptica grabljivica.
— Luis!
Barreño poskoči i poče listati neku knjigu dva-tri koraka od
svoje knjižnice. Kako li bi se uplašila njegova žena kad bi ga našla
za ormarom...!
— Zbilja ti ništa ne mariš! Ubit ćeš se tim vječnim studiranjem
ili ćeš poludjeti! Otkad ti to govorim, sjeti se samo! Zar još ne
shvaćaš da je potrebniji jezik negoli znanje želiš li da u ovom svijetu
do nečega dotjeraš! Kakva ti je korist od tolikog studiranja? Što time
postižeš? Ništa! U najboljem slučaju par čarapa! Jedva crkavicu!
Taman posla...!
Svjetlost i ženin glas vratiše mu mir.
— Uvijek jedno te isto... studiraj te studiraj... A zašto...? Da bi,
kad umreš, rekli kako si bio učen i pametan, kao što vele svakome...
Pih! Neka studiraju oni bez diplome, tebi to ne treba, imaš svoju
titulu, pa što bi još... I nemoj mi prkositi! Umjesto biblioteke bolje
bi bilo da imaš kojeg pacijenta. Kad bi umjesto svake te nepotrebne
knjižurine žmao jeđ. nog bolesnika, bili bismo boljeg zdravlja u
kući. Htjela bih da vidim kako ti je ordinacija puna, da čujem kako
telefon zvoni u svako doba, da te zovu i traže... Naposljetku bih da
postaneš netko i nešto...
— Netko i nešto, to je tebi...
— Jasno, netko i nešto! A nećeš valjda reći da je za to potrebno
iskapati oči nad knjigama, kao što ti radiš. Drugi bi liječnici bili
sretni kad bi imali polovinu tvoga znanja. Ali su im dovoljni dobri
lakti, i eto ti imena i slave! Liječnik Gospodina Predsjednika te
ovamo, te onamo... vidiš, to ti je ono, to ti je netko i nešto...
— Ondaaa... — Barreño je otegao to »onda« u ustima kao da se
želi dosjetiti i dohvatiti nešto što mu je izmaklo iz pameti. —
Ondaaa, draga moja, odbaci takve nade. Past ćeš nauznak kad ti
29
kažem da sam upravo bio kod Predsjednika.
— Caramba! A što ti je rekao? Kako te primio?
— Slabo me primio, a nije mi rekao ništa dobro. Glave će
letjeti, to je sve što sam od njega čuo. Strah me uhvatio, a što je još
gore, nisam pogodio vrata odlazeći.
— Prijekor? Pa što! Nisi ni prvi ni posljednji. I druge zahvaća!
Zastala je časak, a onda nadovezala:
— A strah je ono što ti je uvijek štetilo...
— Ali, ženo, pokaži mi nekoga tko je hrabar kad se nađe
nasuprot zvijeri.
— Ne, čovječe, ne mislim to: govorim o kirurgiji. Kad već ne
možeš postati Predsjednikovim liječnikom. A za to, za kirurgiju,
treba svladati strah. Da budeš kirurg, hoće se hrabrosti. Vjeruj mi.
Hrabrosti i odlučnosti da zariješ nož. Krojačica koja se ne usuđuje
zarezati tkaninu i ne rizikuje da štogod pokvari, nikad neće dobro
skrojiti haljinu. A haljina, dakako, nije mačji kašalj: ima svoju
vrijednost. Liječnici, naprotiv, mogu se vježbati u bolnici, na
Indijancima. A što se tiče Predsjednika, ne brini i ne uzimaj k srcu!
Hajdemo na večeru! Pa i on je zacijelo sav izvan sebe zbog onog
strašnog ubojstva pred crkvom.
— Šuti i ne drobi koješta, da ti se ne dogodi što se nikad nije
dogodilo: mogao bih ti prilijepiti zaušnicu! Nije ubojstvo niti je
ikakva strahota što su makli sa svijeta onoga odvratnog krvnika,
onoga koji je umorio mog oca na osamljenu putu, njega,
bespomoćna starca...
— To po anonimnom pismu! I ti si mi muškarac! Tko još mari
za anonimna pisma!
— Kad bih mario...
— Hajde, kao da nisi muškarac...
— Pusti me da dovršim! Kad bih mario za anonimna pisma, ne
bi više bila ovdje, u mojoj kući...
— Barreño, u nestrpljivoj kretnji, grozničavom rukom kopao
po džepovima. — Ne bi, velim, bila ovdje. Evo, čitaj...
Blijeda, bez i kapi rumeni osim umjetnog crvenila na usnama,
žena uze papir što joj ga je pružio muž i učas ga preletje očima:
»Doktore, molimo vas, izrazite svojoj ženi našu sućut i utješite
je, sada kad se Mulaš preselio na drugi svijet. To vam je savjet i
poruka od prijatelja i prijateljica koji vam žele dobro«.
30
Vratila je papir mužu prasnuvši u bolan grohot, rastrgan smijeh
ispunio epruvete i retorte u Barreñovu malom laboratoriju — kao
otrov što ga treba istražiti.
Uto djevojka javi s vrata:
— Gotova je večera!
*
U palači Predsjednik potpisivao poštu; pomagao mu starčić koji
je, kad je izišao doktor Barreño, ušao na poziv: Onu životinju!
Ona životinja bijaše čovjek siromašno odjeven, ružičaste puti
poput mlada miša, slabo njegovane zlatne kose, modrih i mutnih
očiju, izgubljenih za naočalama s okvirom žutocrvenim kao
žumanjak.
Predsjednik potpisa posljednji spis, a starčić, požurivši se da
posuši potpis, prevrnu tintarnicu na potpisani akt.
— Životinjo!
— Go... spodine!
— Životinjo!
Zvonce... jednom... drugi put... Koraci, pobočnik na vratima.
— Generale, ovome dvjesto udaraca batinom! Odmah! —
zagrmje Predsjednik.
I to rekavši, prijeđe u svoju rezidenciju. Večera bijaše na stolu.
Onoj životinji napunile se oči suzama. Nije ništa rekao, jer nije
mogao i jer je znao da je uzalud moliti oproštenje: Gospodin
Predsjednik bijaše kao da su ga svi čavli opsjeli otkad je umoren
Parrales Sonriente. Pred zamagljenim očima One životinje iskrsnuše
žena i djeca da mole za starčića — izmučena starica i pol tuceta
mršave djece. Rukom, grčevito iskrivljenom, segnu starčić u džep da
izvadi rupčić i da gorko zaplače — sve bez riječi i bez jecaja kojim
bi olakšao jad što mu je pao na srce! Nije mislio, kao što bi pomislili
svi drugi smrtnici, da je ta kazna nepravedna; naprotiv, treba ga
izbatinati i poučiti da ne bude glup i nespretan — ne može protisnuti
jecaj kojim bi olakšao srce! — poučiti ga da pažljivo radi posao i
bude smotren, a ne da prolijeva tintu po spisima — ne može viknuti
ni zajecati da olakša srce...!
Između stisnutih usana stršili mu zubi poput češlja, i s onim
upalim obrazima i s onim strahom što mu se čitao na svem licu
davali mu nekakav neobičan izražaj — doimao se starčić kao čovjek
na smrt osuđen. Od znoja mu se košulja prilijepila za leđa, i odatle
31
ga čudna jeza podilazila. Nikad se nije tako znojio...! A ne može
viknuti da olakša bol! Od pusta straha došla mu mu-mu-mučnina i
zubi mu za-cvo-cvo-cvokotali...
Pobočnik ga pograbi za mišku — starac bijaše obamro; oči mu
se ukočile, u ušima jeziva praznina, koža otežala, strašno otežala, u
visini bubrega čudno se skupila, omlitavjela, bivala sve mlitavija...
Poslije nekoliko časaka, u blagovaonici:
— Dopuštate li, Gospodine Predsjedniče?
— Uđite, generale.
— Gospodine, javljam vam da Ona životinja nije izdržala
dvjesto batina.
Sluškinja koja je pridržavala pladanj s kojega je Predsjednik u
taj čas uzimao prženi krumpir, zadrhta...
— A zašto se vi tresete? — obrecnu se gospodar na nju.
A potom će, obraćajući se generalu, koji se, s kapom u ruci,
ustobočio i čekao ne trepćući:
— U redu! Možete ići!
Ne odloživši pladanj, sluškinja poteče za pobočnikom te ga
upita zašto onaj nije izdržao dvjesto batina.
— Kako zašto? Zato što je umro!
Sveudilj s pladnjem u rukama, sluškinja se vrati u
blagovaonicu.
— Gospodine — reče gotovo plačući Predsjedniku, koji je
mirno jeo — veli da nije izdržao jer je umro!
— I što onda? Hajdemo, dalje! Donesite drugo jelo!
32
6. Glava jednog generala
Miguel Cara de Angel, Anđeoliki, pouzdanik Predsjednikov,
uđe odmah pošto su na stol iznijeli zasladu.
— Molim vas tisuću puta da oprostite, Gospodine
Predsjedniče! — reče pojavivši se na vratima blagovaonice. (Bio je
lijep i zao kao sotona.) — Molim tisuću puta da oprostite,
Gospodine Predsjedniče, što dolazim ovako-o-o-o... ali sam morao
pomoći nekom drvaru da smjesti ranjenika koga je našao na
smetištu, pa nisam mogao doći prije! Nije posrijedi nikakva poznata
ličnost, nego sasvim nepoznat čovjek, s ulice!
Predsjednik je, kao uvijek, bio odjeven u strogu crninu: crne
cipele, crno odijelo, crna kravata, crn šešir koji nikad nije odlagao;
pod sivim brkom, počešljanim nad kutovima usana, skrivale se
bezube desni; mlitavi se obrazi potkesili, a vjeđe se nabrale kao da
su uštinute.
— I je li prenesen kamo treba...? — upita podižući obrvu.
— Gospodine...
— Što! Kakva je to sad priča! Čovjek koji sebe smatra
prijateljem Predsjednika Republike ne ostavlja na ulici nesretnog
ranjenika, žrtvu zločinačke ruke!
Laka kretnja na vratima blagovaonice, i Predsjednik okrenu
glavu onamo.
— Uđite, generale...
— S vašim dopuštenjem, Gospodine Predsjedniče...
— Jesu li gotovi, generale?
— Jesu, Gospodine Predsjedniče...
— Otiđite vi, generale. Prenesite udovi izraze moje sućuti i
predajte joj ove tri stotine pesa što ih šalje Predsjednik Republike da
joj pomogne u pogrebnim troškovima.
General, ustobočen, s kapom u desnoj ruci, ne trepćući, gotovo
ne dišući, nakloni se, uze novac sa stola, okrenu se na petama i već
nakon nekoliko minuta krenu automobilom, s lijesom u kojem se
nalazilo mrtvo tijelo one životinje.
Anđeoliki se požuri da objasni:
— Mislio sam otpratiti ranjenoga u bolnicu, ali onda rekoh u
sebi: »Na nalog Gospodina Predsjednika bolje će ga paziti«. I kako
sam morao ovamo na vaš poziv, i kako sam vam morao reći, još
33
jednom, da mi ne izlazi iz glave ono kako su mučki umorili našeg
Parralesa Sonrientea...
— Dobro, dat ću nalog...
— Drugo se i nije moglo očekivati od čovjeka o kojem kažu da
i ne bi trebalo da upravlja ovom zemljom...
Predsjednik skoči kao da su ga šilom podboli:
— Tko to kaže?
— Ja prvi, Gospodine Predsjedniče, među mnogima koji
tvrdimo i vjerujemo da bi čovjek vašeg kova morao vladati zemljom
kao što je Francuska, ili slobodna Švicarska, ili industrijska Belgija,
ili divna Danska... Ali Francuska... Francuska iznad svega... Vi biste
bili idealan čovjek da vodi sudbinu velikog naroda Gambette i
Victora Hugoa!
Gotovo nezamjetan smiješak ocrtao se pod Predsjednikovim
brkom. Brišući naočale rupčićem od bijele svile, ne skidajući pogled
s Anđeolikog, Predsjednik nakon kratke šutnje svrnu razgovor na
drugo.
— Zvao sam te, Miguel, zbog nečega što bih htio da se još
noćas uredi. Nadležne vlasti odredile su da se uhiti onaj lupež
Eusebio Canales, general koga poznaješ: uhitit će ga sutra rano, u
njegovoj kući. S nekih razloga, iako je on jedan od onih koji su ubili
Parralesa Sonrientea, nije zgodno za vladu da on bude bačen u
zatvor, i zato je potrebno da pobjegne, i to odmah. Idi k njemu,
prenesi mu što znaš i savjetuj mu u svoje ime da bježi još noćas.
Možeš mu pomoći, jer bi on, kao svaki oficir po zvanju, mogao čast
pretpostaviti bijegu, ali ako ga ujutro zateknu, moglo bi ga glave
stajati. O našem razgovoru on ne smije ništa znati: ovo je samo
među nama... I pazi da policija ne dozna da ideš onamo; pazi da ne
izazoveš sumnje, i uvjeri onog lupeža da mora pobjeći. Možeš ići.
Pouzdanik iziđe, pol mu lica zakriveno crnim šalom. (Bijaše
lijep i zao kao sotona.) Oficiri koji su čuvali gospodarevu
blagovaonicu pozdraviše ga vojnički. Predosjećaj? Ili su možda čuli
da u rukama nosi glavu jednog generala? Šezdeset očajnika zijevalo
u dvorani za primanje i čekalo da Gospodin Predsjednik bude
slobodan. Ulice oko predsjedničke palače i rezidencije bile posute
cvijećem. Skupine vojnika pod zapovjedništvom vrhovnog
komandanta ukrašavale pročelja obližnjih vojarni lampionima,
zastavicama i vijencima od plavoga i bijeloga svilenog papira.
Anđeoliki nije svraćao pozornost na te pripreme za blagdan.
34
Morao je potražiti generala, skovati plan i omogućiti bijeg. Sve mu
se činilo lakim dok nisu zalajali psi u čudovišnoj šumi što odvaja
Gospodina Predsjednika od njegovih neprijatelja, u šumi s drvećem
koje ima uši što se i na najmanji šušanj naćule i pokrenu kao da je
vihor posrijedi. Ni vesak ni šum na milje uokolo nije mogao izmaći
gladi onih mnogih naćuljenih hrskavica. Psi sveudilj lajali. Mreža
nevidljivih niti, nevidljivijih nego što su brzojavne žice, povezivala
je svaki list s Gospodinom Predsjednikom, koji je pazio na sve što
se zbiva i u najskrovitijem dijelu tijela njegovih građana.
Kad bi se mogla sklopiti nagodba s đavlom, pa i dušu da mu
prodaš, samo da možeš nadmudriti policiju i omogućiti bijeg
generalu...! Ali đavla ne možeš pridobiti i privoljeti na dobro djelo,
premda bi ovaj neobični pothvat mogao daleko odvesti... Posrijedi je
glava jednog generala, i još više...
Izrekao je te riječi kao da doista u rukama nosi generalovu
glavu i još više.
*
Stigao je Canalesovoj kući, smještenoj u četvrti Mercedes. Bilo
je to veliko zdanje na uglu, gotovo sto godina staro. Osam balkona,
izbočenih prema glavnoj ulici, i vrata s prolazom za kočije, na
drugoj ulici, davahu kući dostojanstvenost starog novca. Anđeoliki je
nakanio tu pričekati, da čuje koga iznutra, pa onda zovnuti da mu
otvore. Ali je preumio, odustao od namjere, zbog oružnika što su
stražarili na pločniku sučelice. Pružio je korak i u prolazu ukosio
pogled kroz prozore, da vidi bi li komu unutri mogao dati znak. Nije
vidio nikog. Zadržati se na pločniku značilo je pobuditi sumnju. Ali
je na suprotnom uglu stajala neugledna, jeftina krčmica. Da ostaneš
u blizini, najbolje ti je ući i štogod uzeti.
— Čašu piva!
Izmijenio je nekoliko riječi sa ženom koja ga je poslužila i, s
čašom u ruci, osvrnuo se da vidi tko je na klupi uza zid: jer kad je
ušao, samo je krajičkom oka, ovlaš, dohvatio onu spodobu.
Neznanac je imao šešir duboko nabijen na čelo, gotovo do očiju,
rubac oko vrata, uzdignut ovratnik na kaputu, hlače s nogavicama
što se pri dnu šire, nezakopčane cipele na puceta, s visokom
potpeticom: cipele žute, a kapica im i opšivci smeđi.
Anđeoliki rastreseno podiže oči i pogledom prijeđe po
redovima boca na policama, zatim vidje sjajni S električne sijalice,
35
reklamu za španjolska vina — Bakho jaše na bačvi među trbušastim
fratrima i golim ženama — pa portret Gospodina Predsjednika:
Predsjednik pomlađen i previše, lokomotive mu na ramenima kao
epolete, anđelak mu na glavu spušta lovorov vijenac. Portret s
visokim ukusom!
Kadikad poglédao pouzdanik prema kući generalovoj. Svaki
nespretan pokret mogao bi biti koban ako je između onog na klupi i
krčmarice štogod više od prijateljstva. Otkopčao je kaput, prebacio
nogu preko noge i nalaktio se na tezgu kao čovjek koji ne kani brzo
otići.
Da naruči još čašu piva? Naručio je i, da dobije na vremenu,
pružio novčanicu od sto pesa. Možda krčmarica nema dovoljno da
razbije u sitno. Kisela lica otvorila je ladicu, prekopala po umazanim
novčanicama i bučno zatvorila ladicu. Nije imala sitna. Uvijek ista
priča: valja skoknuti van i promijeniti. Prebacila je pregaču preko
golih mišica te izišla, ne zaboravivši pogledati onoga na klupi i dati
mu mig da pripazi na gosta: nikad ne znaš tko ti može što ukrasti.
Oprez nepotreban, jer u taj čas iz generalove kuće iziđe djevojka kao
da ju je samo nebo poslalo; Anđeoliki nije časa časio.
— Gospođice — reče joj priključivši joj se — javite gospodaru
kuće iz koje ste izišli da mu imam nešto važno i žurno saopćiti.
— Mome ocu?
— Vi ste kći generala Canalesa?
— Da, gospodine...
— Molim vas, nemojte zastajati... idite... idimo, idimo... Evo
moje posjetnice. Recite mu, molim vas, da ga čekam kod kuće, neka
dođe što prije. Evo ću odmah kući, ondje ga čekam. Život mu je u
opasnosti... Da, da, kod mene, što prije...
Vjetar mu odnese šešir s glave, a on se morade okrenuti i poteći
za njim da ga uhvati. Dva-tri puta izmače mu ispod ruke.
Naposljetku ga ulovi — grabio je rukama kao da hvata kokoš na
dvorištu.
Vratio se u krčmu po ostatak novca, a zapravo da vidi kako je
onaj na klupi uzeo njegov nagli izlazak. Nađe ga gdje se nateže s
krčmaricom: gnjete je uza zid i požudnim ustima traži njena da je
poljubi.
— Prokleti policajac! Ne zovu te zaludu Gadaskes! — zapišta
krčmarica kad ju je onaj s klupe, u strahu, pustio čuvši korake
Anđeolikoga.
36
Anđeoliki se umiješa prijateljski, kako bi bolje proveo svoju
osnovu; razoruža krčmaricu, koja se naoružala bocom, i ljubazno
pogleda onoga na klupi.
— Umirite se, umirite, gospođo! Što je to? Zadržite kusur i
pomirite se s gospodinom! Nikakve koristi od buke i bruke, a može i
policija banuti, pogotovu ako prijatelj...
— Lucio Vásquez, vaš sluga...
— Kakav Lucio? Kakav Vásquez? Lupež Gadaskes! A
policija... za svaku vam sitnicu prijete policijom! Neka samo
pokušaju! Neka pokušaju ući ovamo! Ne bojim se ja nikoga, nisam
ja Indijanka, gospodine, da mi ovaj ovdje prijeti Novom kućom!3
— I u javnu bih te mogao strpati kad bih htio! — otčepi
Vásquez te ispljunu nešto što bijaše u grlo potegao kroz nos.
— Da ne bi! Evo ti, na!
— Ama, ljudi dragi, pomirite se! Dosta je!
— Pa ja, gospodine, ništa i ne velim!
Vásquez imao neugodan glas; govorio je kao žena, tanko,
piskutavo, u falsetu. Preko ušiju zaljubljen u krčmaricu, krčumao se
s njome i dan i noć da bi mu dala poljubac od svoje volje — više
nije tražio. Ali krčmarica nije popuštala, držala se ona svoje: tko da
poljubac, dat će i ostalo. Molbe, prijetnje, darovi, suze prave i
prijetvorne, podoknice, lijepe laži, sve se razbijalo o tvrdo ne uporne
krčmarice, koja mu nikad nije popustila niti se dala uvjeriti ili
prelastiti. »Tko me voli, govorila ona, taj dobro zna da je meni
ljubav hvatanje ukoštac«.
— Sada kad ste se umirili — nastavi Anđeoliki, govoreći kao
sam sa sobom i povlačeći prstom po niklenom novcu pribijenu na
tezgi — evo ću vam ispričati nešto o gospođici iz kuće preko puta.
I uze pripovijedati kako ga je prijatelj zamolio neka je pita je li
dobila njegovo pismo, ali mu se krčmarica uteče u riječ:
— Eh, srećkoviću, već smo mi vidjeli da joj vi udvarate!
Anđeolikom sinu... Udvaranje... Njezini se protive... Hiniti
otmicu... A i jest nešto takvo posrijedi...
I dalje je prstom povlačio po novcu pribijenu na tezgi, samo
sada brže.
— Istina je — odgovori Anđeoliki — ali sam se zavrnuo u
tijesnu jer joj otac ne pristaje da se uzmemo...
3
Casa Nueva, ženski zatvor u gradu Guatemali. — Prev.
37
— Nemojte mi govoriti o tome starcu! — upade Vásquez. —
Muči nas kao da su svi đavli u njemu! Kao da smo mi krivi što nam
je naređeno da ga svuda pratimo!
— Takvi su ti bogatuni! — priklopi krčmarica, mrzovoljna.
— I zato sam mislio da je ugrabim — objasni Anđeoliki. —
Ona je sporazumna. Baš smo se dogovorili o tome, pa ćemo još
noćas provesti naum.
Osmjehnuše se krčmarica i Vásquez.
— E, ovo valja zaliti! — odluči Vásquez. — Natoči nam, jer
sve lijepo teče!
A onda će, obrativši se Anđeolikom i nudeći mu cigaretu:
— Puši li gospodin?
— Ne hvala... ali... da vas ne uvrijedim...
Krčmarica natoči tri čašice, a njih dvojica pripališe cigarete.
Pošto je malko počekao da mu prođe grlo što ga je zapeklo od
ljuta pića, reče Anđeoliki:
— Onda, mogu li računati na vas? Neka stoji koliko stoji, ali mi
je potrebna vaša pomoć! A mora biti još noćas!
— Noćas poslije jedanaest ja ne mogu, u službi sam — dočeka
Vásquez. — Ali ova...
— Ova? Pripazi ti kako govoriš!
— Ona, hoću reći Masacuata4 — i pogleda krčmaricu — ona će
me zamijeniti. Vrijedi dvojice. Osim ako ne želite da vam pošaljem
koga drugog u pomoć? Imam prijatelja na koga mogu računati u
svakoj prilici!
— Ne možeš ti a da ne potegneš toga sutlijaša Genara Rodasa!
— Što znači sutlijaš? — upita Anđeoliki.
— To znači da je kao mrtvac, brez... brojan... eto, više ni
govoriti ne znam... hoću da kažem da je bez-bo-jan, eto to! Bes-krvan.
— I što ima u tome?
— Nema tu, valjda, nikakve smetnje...
— Ima, ima jedna smetnja... oprostite, gospodine, što vas
prekidam u riječi... a nisam vam htjela kazati: žena toga Genara
Rodasa, po imenu Fedina, pripovijeda naokolo kako će generalova
kći biti kuma njezinu sinu...
A onda će, okrenuvši se Vásquezu:
4
Nadimak, načinjen po istoimenoj zmiji, znači otprilike »Migulja« — Prev.
38
— To znači da taj Genaro Rodas, tvoj pajdaš, nije ona pomoć
koja bi trebala ovome gospodinu.
— Koješta!
— Tebi je sve koješta!
Anđeoliki zahvali Vásquezu na dobroj volji i ujedno natuknu
kako će ipak biti bolje da ne računaju s tim sutlijašem, jer doista,
kako reče krčmarica, nije baš nepristran.
— Zaista šteta, prijatelju Vásquez, što mi vi ne možete pomoći
u ovoj stvari...
— I meni je žao što vam se ne mogu pridružiti. Eh, da sam
znao, zatražio bih da ne budem tada u službi.
— A bi li se novcem moglo urediti...
— Ni govora, to mi nije u navadi! Ne dolazi to u obzir!
I počeša se za uhom.
— Hja, kad se ne može, onda ništa! Vratit ću se po ponoći, u
dva manje četvrt, ili u jedan i pol, jer i u ljubavi valja željezo kovati
dok je vruće.
Oprosti se na vratima, prinese džepni sat k uhu da provjeri ide
li — kakva li sudbonosna drhtaja u onome jednomjernom tiktakanju
— i žurno krenu, s crnim šalom na blijedom licu. Nosio je u rukama
generalovu glavu i još više.
39
7. Nadbiskupsko odrješenje
Genaro Rodas zastade kraj zida da pripali cigaretu. Lucio
Vásquez iskrsnu kad je šibica kresnula o stružnicu. Kraj crkvene
ograde rigao pas.
— Gadna li vjetra! — procijedi Rodas ugledavši prijatelja.
— Kako si? — pozdravi Vásquez priključivši mu se.
— A kako ti, stari?
— Kamo ćeš?
— Kako: kamo ću? Kakve su to šale? Zar se nismo dogovorili
da se nađemo ovdje?
— Eh, eh, mišljah da si zaboravio. Pričat ću ti što je bilo.
Hajdemo na čašicu! Ne znam zašto, ali mi grlo traži gutljaj. Prođimo
ispred crkve da vidimo ima li ondje promjene.
— Ne vjerujem, ali ako hoćeš, možemo onuda. Otkad je
prosjacima zabranjeno spavati pred crkvom, nema ondje noću ni
mačke.
— Utoliko bolje. Prođimo ispred Katedrale, ako ti je s voljom.
Uh, kakva li vjetra!
Nakon ubojstva pukovnika Parralesa Sonrientea tajna policija
nije ni za trenutak ostavljala Vrata Gospodnja; nadzor bijaše
povjeren prokušanima.
Vásquez i njegov prijatelj prijeđoše prostorom s kraja na kraj,
uziđoše uza stube od ugla Nadbiskupske palače te skrenuše na Sto
vrata. Sjene stupova što su padale po tlu ležale ondje umjesto
prosjaka. Skele, jedne pa druge, pokazivale da se zgrada obnavlja.
Doista, među odlukama što ih je donijela poštovana gradska
uprava da potvrdi svoju bezuvjetnu odanost Predsjedniku Republike
nalazilo se na prvome mjestu uređenje i obnova građevine koja
bijaše poprište mrskoga ubojstva — a ta obnova da se izvrši o trošku
Turaka5 koji tu u blizini imaju svoje dućane i bazare što vonjaju po
paljevini. »Neka plate Turci, oni su u neku ruku krivi za smrt
pukovnika Parralesa Sonrientea, jer žive ondje gdje je izvršen
zločin« — tako su, kratko rečeno, kazivali gradski vijećnici u svojim
strogim zaključcima.
I Turci bi, plaćajući taj osvetnički potez, postali siromašniji
5
Tako nazivaju Arape i druge trgovce-potukače s Orijenta. — Prev.
40
negoli prosjaci što su prije spavali pred njihovim vratima — da im u
pomoć nisu priskočili prijatelji koji su svojim utjecajem ishodili da u
pol cijene kupe obveznice državnog zajma i tako plate troškove
uređenja, obnove i bolje rasvjete prostora pred Vratima Gospodnjim.
Ali im je nazočnost tajne policije kvarila raspoloženje i
remetila spokoj. Potiho se pitahu čemu je potrebna tolika budnost.
Zar im se nisu prihodi utopili u kotlovima, punim vapna? Zar nisu
njihovim novcem kupljene četke, duge i čupave kao brade proroka
izraelskih? Mudro su i smotreno na vratima svojih dućana uvećali
broj brava, prijevornica i lokota.
Vásquez i Rodas ostaviše prostor pred crkvom i prođoše kroz
Sto vrata. Tišina gutala guste odjeke njihovih koraka. Izbivši na
ulicu, pokročiše malko i svrnuše u gostionicu što se diči imenom
Probuđeni lav. Vásquez pozdravi gostioničara i, naručivši dvije
čaše, sjede s Rodasom za stol za pregratkom.
— Hajde kazuj mi kako stoji moja stvar — reče Rodas.
— U zdravlje! — nazdravi Vásquez podigavši čašu s bijelom
rakijom.
— U tvoje zdravlje, stari!
Gostioničar, koji bijaše prišao da ih posluži, nadoveza po
navici:
— U vaše zdravlje, gospodo!
Obojica iskapiše čaše nadušak.
— Ništa od onoga... — Vásquez ispljunu te riječi s posljednjim
gutljajem alkohola rastopljena u pjenastoj slini. — Ništa, jer je
upraviteljev zamjenik predložio svoga štićenika, a kad sam mu ja
kazao riječ za te, već bijaše pala odluka u korist onoga, premda onaj
nije ni za što.
— Tako, veliš!
— Hja, gdje kapetan zapovijeda, mornar uvlači dušu u se...
Lijepo sam mu spomenuo da bi ti htio ući u tajnu policiju i da si
čovjek kao stvoren za to. Ali što ćemo, i sam znaš one finte.
— A što ti je rekao?
— To što si već čuo: da je mjesto dobio njegov štićenik. I time
mi je zatvorio usta. Moram ti reći: sada je mnogo teže nego onda
kad sam ja ušao u tajnu policiju. Svi vide da je tu budućnost.
Na prijateljeve riječi Rodas uzvrati slegnuvši ramenima i
protisnuvši nešto nerazumljivo. Bijaše došao pun nade da će dobiti
mjesto.
41
— Ne uzimaj to srcu, čovječe, i nemoj se žalostiti! Čim
doznam za drugo mjesto, imat ćeš ga, kunem ti se! Tako mi majčina
života, hoćeš! Pogotovu gdje se u posljednje vrijeme opet
naoblačilo, pa valja uzimati nove. Ne znam jesam li ti već
pripovijedao...
— Vásquez se ogleda na sve strane. — Ali ne trebam
klepetati... bolje da ti ne kazujem!
— Dobro, dobro, ne trebaš mi kazivati, i ne zanima me!
— A bogme je gusto...
— Nemoj mi, stari, ništa kazivati! Šuti, molim te! Vidim da si
već posumnjao...
— Ih, čovječe, što ti odmah uzavreš!
— Šuti, molim te! Ne volim takvo nepovjerenje! Baš si kao
žena! Tko te išta pitao da iznosiš te priče?
Vásquez ustade da vidi čuje li ga tkogod, a kad je razabrao da
je zrak čist, priđe Rodasu, koji ga je jedva i slušao, ozlovoljen i
uvrijeđen zbog njegove sumnjičavosti. Priđe Vásquez te u pol glasa
nadoveza:
— Ne znam jesam li ti rekao... prosjaci što su pred crkvom
spavali one noći kad se dogodio zločin već su propjevali, tako te i
vrapci na krovu znaju imena onih što su sredili pukovnika. —
Podigao je glas: — I što misliš, tko je? — A onda će, spustivši glas
kao da odaje državnu tajnu: — Nitko drugi doli general Eusebio
Canales i doktor Abel Carvajal...
— Je li istina to što mi kazuješ?
— Danas je izdan uhidbeni nalog za obojicu, i time sam ti sve
rekao.
— Gle, gle, stari — dočeka Rodas, ponešto već umiren. — I
tako ode pukovnik o kome se govorilo da i muhu može pogoditi na
sto koračaja i komu su pripisivali strahote! Otpremiše ga bez
revolvera i bez noža, samo tako, zakrenuvši mu vratom kao piletu!
Eh, stari, na tom je svijetu najvažnije odlučiti se. K vragu oni koji ga
ubiše!
Vásquez predloži drugu turu te naruči:
— Još dvije, don Lucho!
Don Lucho, gostioničar, opet natoči čaše. Posluživao je goste
pokazujući poramenice od crne svile.
— Hajde iskreni! — reče Vásquez. I onda kroz zube, pljunuvši,
nadoveza: — Brže, da ti ptica ne odleti! Znaš da ne volim dugo
42
gledati čašu pred sobom. Ako ne znaš, valja ti znati! U zdravlje!
Rodas, komu su misli nekamo skrenule, požuri se da ispije. Tek
što je odmaknuo praznu čašu od usta, otčepi:
— Oni što su pukovnika otpremili na drugi svijet bili bi glupi
kad bi se opet pojavili pred crkvom! Nikad više!
— A tko kaže da će se pojaviti?
— Kako?
— Dok se provede istraga i sve drugo što treba... hajde,
čovječe, tjeraš me na smijeh!
— Ma što mi tu pjevaš! Hoću reći: kad već znaju tko mu je
došao glave, ne treba čekati da ta gospoda dođu pred crkvu pa da ih
onda ščepaju... Nećeš mi valjda reći da zbog Turaka držiš na oku taj
prostor... Hajde, hajde...
— Ne bulazni!
— A ni ti mi nemoj šale istresati u ovo doba!
— Ono što tajna policija traži pred crkvom nema nikakve veze
s pričom o pukovniku Parralesu... Uostalom, i ne tiče te se...
— I ne želim svakom loncu biti poklopac!
— Nego brineš o svome!
— Jer tuđa ruka svraba ne češe!
— Nego, šalu na stranu: ono radi čega tajna policija bdi oko
crkve nema veze s ubojstvom. Velim ti, doista nema. Ne možeš ni
zamisliti što čekamo ondje... Čekamo jednoga mahnitog.
— Što mi tu prosipaš?
— Sjećaš li se onoga njemaka što su mu po ulicama vikali
majko? Onoga koščatog dugonju, krivonogog, što je jurio ulicama
kao lud... Ne, ne sjećaš se? Pa moraš ga se sjećati, kako ga se ne bi
sjećao! I eto, radi njega obilazimo oko crkve, nestao je odande prije
tri dana. Treba ga nadjenuti...
I to rekavši, Vásquez položi ruku na pištolj.
— Poškakljaj me da se nasmijem!
— Ne, čovječe, ne istresam ti šale: istina je posrijedi, vjeruj mi,
istina. Ugrizao je nekoliko ljudi, pa su mu liječnici propisali unču
olova pod kožu. Jesi li sad mućnuo glavom?
— A ti bi da me nakljukaš kao tukca... Ne, ne, stari, taj se još
nije rodio! Nisam ja vesla sisao! Policija ondje čeka da se pojave oni
što su vratom zakrenuli pukovniku...
— Ni govora, mazgove! Mutavca čekaju, rekoh ti, mutavca što
je pomahnitao te ugrizao toliko ljudi! Trebam li ti ponoviti?
43
*
Tupavac jecao, jecaji vijugali ulicom; vukao je tijelo što su ga
bolovi glodali u bokovima, puzao kadikad upirući se rukama i
nogom, pokretao se naprijed pobaučke, stružući trbuhom po
kamenju ili pak stegnom zdrave noge koju bi zgrčio da bi zatim
pomaknuo lakat. Naposljetku je ugledao trg. Vjetar češljao drveće u
parku donoseći lepet strvinarskih krila.
U prepasti što mu je u kosti ušla Tupavac je podugo ostao
nepomičan, gotovo bez svijesti; strah iz žive utrobe sezao do jezika,
otečena, suha i presušena kao mrtva riba u pepelu, a među butovima
znoj samo tekao. Stubu po stubu uspeo se jadnik do Vrata
Gospodnjih, vukući se i trzajući kao mačka što ugiba, i naposljetku
se zavukao u sjenu, otvorenih usta, sluzavih očiju, u dronjcima što
se bijahu skorili od krvi i prljavštine.
U tišinu se utapali koraci posljednjih prolaznika, zveckanje
stražarskog oružja i tapkanje pasa-skitnica što su, njuške oborene do
tla, njuškali za kostima i premetali papir i komušinu što ih je vjetar
nosio pred crkvu.
*
Don Lucho ponovno napuni dvije čaše što ih zovu duplaši.
— Što te napalo te mi ne vjeruješ? — protisnu Vásquez između
jednog pljuckanja i drugoga. Glas mu bijaše osorniji nego inače. —
Zar ti nisam rekao kako sam večeras u devet, ili nešto kasnije,
možda u devet i pol, tako poprilici, prije nego što smo se sastali nas
dvojica, udvarao Masacuati? Zar ti nisam rekao kako je unutra, dok
smo razgovarali, banuo nekakav tip i naručio pivo? Ona ga odmah
poslužila, a tip zatražio još jednu čašu i platio stotinjarkom. Nije
imala sitna, pa je izišla da promijeni. Ali sam ja dobro otvorio oči,
jer sam odmah, kako je onaj ušao, vidio da se tu nešto kuha. I da
znaš, stari: nisam se prevario. Iz kuće sučelice iziđe ženkica, i tek
što ona pokroči ulicom, onaj tip već za njom. Nisam vidio što je
dalje bilo, jer se uto vratila Masacuata, a ja se, znaš već, prihvatio
nje...
— Dobro, a stotinjarka...?
— Čekaj, sad ćeš čuti. Natezao se ja s njome, a uto se tip vratio
po kusur. Kako nas je zatekao zagrljene, postade povjerljiv te nam
ispriča kako je zacopan u kćer generala Canalesa i kako je kani oteti
44
noćas, ako ikako mogne. A ona što bijaše izišla iz kuće, to ti je
generalova kći: izišla je na ulicu da se s onim potanko dogovori.
Nemaš pojma koliko me molio i salijetao da mu pomognem u
otmici, ali što sam mogao: čekala me služba pred crkvom...
— Gle, gle! Ma što mi ne veliš!
Rodas poprati usklik sočno pljucnuvši.
— A sve mi se čini da sam onoga viđao oko Predsjednikove
palače...
— Možda je tkogod od rodbine...
— Kakve rodbine! Ni govora! Nego, čudim se brzini s kojom
je navalio da se djevojka otme još noćas. Očito štogod zna o tome
što se sprema generalu Canalesu, pa želi ulučiti zgodu i naum
provesti kad policija pograbi staroga.
— Tako je, o tome nema sumnje.
— Ispijmo posljednju rundu, pa na posao! Don Lucho natoči, a
pajdaši sališe ne čekajući. Pljucnuše na ispljuvke i opuške jeftinih
cigareta.
— Što smo vam dužni, don Lucho?
— Šesnaest i četiri...
— Svaki? — priupita Rodas.
— Ne, čovječe, nego ukupno — odgovori gostioničar, a
Vásquez mu izbroja na ruku nekoliko novčanica i četiri niklenjaka.
— Do viđenja, don Lucho!
— Don Luchito, do viđenja uskoro!
Glasovi im se izmiješaše s gostioničarevim: don Lucho prišao
te ih ispratio do vrata.
— Uh, strahota, kakve li hladnoće! — uzviknu Rodas izišavši
na ulicu, te zabi šake u džepove na hlačama.
Išli su polako i primakli se dućanima u blizini zatvora, baš na
uglu Vrata Gospodnjih: tu stadoše na zahtjev Vásqueza, koji je
zadovoljno protezao ruke kao da je sa sebe zbacio težak teret
lijenosti.
— Ovo ti je probuđeni lav s kovrčavom grivom — reče
protežući se. — Nije ni lavu lako biti lav! Budi dobar pa se
nasmiješi, jer je ovo moja vesela noć, moja vesela noć! Velim ti,
moja vesela noć!
I dok je tako ponavljao, prodirnim glasom, sve prodirnijim,
bijaše kao da noć pretvara u crn tamburin sa zlatnim praporcima,
kao da na vjetru stišće ruke nevidljivim prijateljima i doziva lutkara
45
ispred Vrata Gospodnjih, njega i sve osobe iz njegovih pantomima
— zove ih da ih poškaklja pod bradom eda bi se grohotom smijali. I
smijao se, smijao i sitnim skočićima pokušavao zaplesati, s rukama
zabijenim u džepove kratkog kaputa, i kad mu se smijeh utopio
naposljetku u jecaj, i kad više nije osjećao užitka nego jad,
presamitio se u pasu da zaštiti usta od burljanja u želucu.
Odjednom je utihnuo. Grohot mu se skamenio na ustima, poput
sadre kojom zubari uzimaju otisak zubala. Ugledao je Tepavca.
Koraci mu sjeknuše u tišinu pred Vratima Gospodnjim. Staro zdanje
množilo ih dvogubo, osmerogubo, dvanaesterogubo. Tupavac cvilio
potiho, pa uglas, baš kao ranjen pas. Jeziv krik propara noć.
Vásquez, koga je Tupavac gledao kako mu prilazi s pištoljem u ruci,
povuče jadnika za slomljenu nogu prema stubama što padaju na
ugao Nadbiskupske palače. Rodas pribivaše prizoru; stajao je kao
ukopan, suzdržana daha, sav u znoju.
Na prvi pucanj Tupavac se zakotrlja niz kamene stube. Drugi
pucanj dovrši djelo. Turci se zgrčili, uvukli dušu među dva pucnja. I
nitko nije vidio ništa, samo na jednome između prozora
Nadbiskupske palače oči sveca pomagahu nesretniku da lijepo umre,
i u trenutku kad se njegovo tijelo zakotrljalo niza stube, svetačka mu
je ruka s ametistom na prstenu udijelila odrješenje i otvorila mu
dveri Kraljevstva Božjeg.
46
8. Lutkar pred Vratima Gospodnjim
Kad su odjeknuli pucnji i Tupavčevi krikovi, a Vásquez i
njegov prijatelj pobjegli, počeše ulice, slabo zakoprenjene
mjesečinom, trčati jedna za drugom ne znajući pravo što se zbilo, a
drveće na trgu kršilo prste od muke što ne može s vjetrom,
telefonskim žicama, pronijeti glas o događaju. Ulice se sretale na
uglovima i pitale za mjesto zločina, te u velikoj pomutnji jurile
jedne prema gradskom središtu a druge u predgrađa. Ne, nije se
dogodilo u Židovskoj ulici što, uzana i neravna, krivuda kao da ju je
prosjekao pijanac! Ni na Esquntilli, nekoć poznatoj zbog kadetakoljenovića koji su svoje mačeve krstili u krvi jadnih žandara eda bi
uskrisili pustolovine vitezova i musketira! Ni na Kraljevoj ulici,
najmilijoj kockarima, o kojoj se kazivalo da nitko njome ne prođe a
da ne uputi pozdrav kralju! Ni na Ulici svete Tereze što je resi
strmen i trpko susjedstvo! Poprištem mu ne bijaše ni uzani prolaz
Callejon del Conejo, ni zdenac Pila de la Habana, ni splet ulica Las
Cinco Calles, ni Martinico...
Dogodilo se na Glavnom trgu, ondje gdje voda, uz nekakvo
plačljivo pištanje, neprestano ispire javne pisoare, gdje stražari
zveckaju oružjem i noći se presvraćaju pod hladnim svodom nad
Katedralom.
Kao sjena ranjena pucnjima obigravao vjetar oko drveća,
zbrkano udarao busovima, nije mogao granju oteti slika ni misli što
ih je lišće upilo.
Nenadano se otvoriše jedna vrata na prostoru pred crkvom, i
kao štakor pojavi se lutkar. Žena ga gurala na ulicu, u radoznalosti
djevojčice od pedesetak ljeta: neka pogleda i neka joj kaže što se
događa. Što se dogodilo? Kakvi su ono uzastopni pucnji? Lutkaru se
baš nije izlazilo, nije se imao volje pokazati na vratima u noćnoj
košulji da bi udovoljio želji doñe Venjamon, koju su tako6 zvali
zacijelo zato što njemu bijaše ime Benjamin; činilo mu se
bezdušnim što mu ona, u svojoj pretvornosti i nestrpljivosti da
dozna jesu li ubili kojeg Turčina, zariva pod rebra deset oštrih
nokata da bi što bolje istegnuo vrat.
6
Prema imenu Benjamin nadimak Venjamón, u igri riječima, osjeća se kao
uvećanica (»Benjametina«) sa značenjskim prizvukom: »Hodi, butino!« — Prev.
47
— Ama, ženo, ništa ne vidim! Što bi htjela da ti kažem? Kakvi
su to zahtjevi? Što te napalo?
— Što veliš...? Je li ondje gdje su Turci?
— Velim ti da ništa ne vidim! I što te spopalo...?
— Govori jasno, za ime Božje!
Kad lutkar nije imao umjetno zubalo u ustima, usne mu u
govoru nekako upadale kao da ih uvlači kakva sisaljka.
— Čekaj, čekaj... evo, vidim što je...
— Ma ništa te ne razumijem, Benjamine! — zajada žena,
gotovo plačući. — Ma shvati, čovječe, ništa te ne razumijem!
— Evo, vidim, vidim...! Tamo na uglu, pred Nadbiskupskom
palačom, okupljaju se ljudi!
— Hajde, čovječe, makni se s vrata! Ništa ne vidiš i nisi ni za
što! I ništa te ne razumijem!
Don Benjamin propusti ženu — iziđe ona raščupana, jedna joj
dojka visi iz žute pamučne košulje, a druga se zaplela u naplećnik,
skapular Gospe od Karmela.
— Eno... nose nosila! — bijaše posljednje što je rekao don
Benjamin.
— Ah, dobro, dobro što je ondje... Nije kod Turaka, kako sam
se bojala! Što mi odmah nisi rekao da je na drugoj strani? Zato smo i
čuli pucnje tako blizu!
— Eno, eno, jesam li ti rekao da nose nosila — ponovi lutkar.
Dok je tako govorio za ženinim leđima, bijaše kao da mu glas
dolazi iz utrobe zemaljske.
— Što? Gdje?
— Rekoh da su donijeli nosila!
— Šuti, ne razumijem te. Bolje da staviš zube, jer bez njih kao
da mi govoriš engleski!
— Velim ti, vidio sam... pogledaj...!
— Ne, istom ih sada nose!
— Ma ne, dušice, već su bila ondje!
— A ja ti velim da ih sada nose, nisam luda!
— Ne znam, ali sam ih vidio...
— Što veliš...? Nosila? A ja sam mislila...
Don Benjamin mjerio jedva metar; bio je mršav i kosmat kao
šišmiš; morao se svojski istegnuti da bi onu skupinu ljudi i žandara
vidio preko ramena doñe Venjamon, pokrupne gospe što je jedva
prolazila na vrata, u tramvaju zauzimala dva sjedala, za svaku
48
polovinu starke po jedno, i za haljinu trošila osam aršina i trećinu.
— Samo bi ti gledala... — usmjeli se don Benjamin, u nadi da
će izići iz onoga potpunog pomračenja.
Na te riječi, kao da je rekao »Sezame, otvori se«, doña
Venjamon okrenu se kao gora i nadvi se nada nj.
— Odmah ću te podići, ne cmizdri!
I to rekavši, podiže ga sa tla i pokaza ga na vratima baš kao da
drži dijete u naručju.
Lutkar od bijesa pozelenio, pomodrio, pocrvenio, promijenio
sve boje. I dok se on praćakao na ženinu trbuhu, u daljini četvorica
pripitih ljudi prelazila preko trga i na nosilima nosila Tupavčevo
mrtvo tijelo. Doña Venjamon prekriži se. Za pokojnikom plakali
javni nužnici i vjetar što je s lepetom strvinarskih krila obigravao
oko drveća u parku, prašno-siva, bezbojna.
— Dadilju ti dajem, a ne ženu, tako mi je morao na vjenčanju
reći svećenik, đavo ga odnio! — zagunđa lutkar kad se nogama
dohvatio čvrsta tla.
Njegova bolja polovica — izričaj zapravo neistinit, jer dok je
on jedva dosezao polovicu male naranče mandarinke, ona je
prelazila čitavu dinju! — pustila ga neka govori, dijelom zato što ga
nije razumjela kad nije imao zuba, a dijelom zato što mu nije htjela
krnjiti ugled.
Nakon četvrt sata doña Venjamon roktala i krkljala kao da joj
se dišni prolazi bore da ih ne zatrpa pusta ona hrpa mesa, a don
Benjamin, komu su i jetra i žuč provalili na oči, proklinjao dan u
koji se oženio.
Ali dok je don Benjamin izlijevao žuč, njegovo je kazalište
lutaka samo dobivalo u tome neobičnom događaju. Lutke mu se
odvažile te zakoračile na područje tragedije, plakale i ronile suze što
su tekle iz cjevčica što se napajahu štrcaljkom za ispiranje,
umočenom u umivaonik napunjen vodom. Dotad su se njegove lutke
samo smijale, a sve ako su kad zaplakale, bijaše to burenje i
smiješno kreveljenje, a nigdje ni traga rječitoj provali plača što je
odsad močio njihova lica i pozornicu veselih lakrdija natapao
pravim potocima suza.
Don Benjamin bijaše uvjeren da će djeca plakati gledajući one
prizore začinjene primjesom tragike, i zato se silno začudio kad je
vidio da se mališani smiju još više nego prije i da naprosto
razvaljuju usta od pusta smijeha. Smijala se djeca gledajući plač...
49
Smijala se djeca gledajući batine...
— Nevjerojatno! Jednostavno čovjeku pamet staje! — čudio se
don Benjamin.
— Razumljivo! Posve razumljivo! — protivurječila doña
Venjamon.
— Nevjerojatno! Neshvatljivo!
— Razumljivo! Shvatljivo! — tjerala žena svoju.
— Nemojmo se svađati! — predlagao don Benjamin.
— Nemojmo se svađati! — prihvaćala ona.
— Ali je neshvatljivo...
— Shvatljivo je, shvatljivo, i te kako!
Kad se doña Venjamon prepirala s mužem, dodavala je riječ na
riječ i tako otvarala izdušnike da ne pukne.
— Ali je neshvatljivo, velim ti, neshvatljivo! — vikao lutkar i
umalo što nije od bijesa čupao kosu s glave.
— Shvatljivo je, shvatljivo, i još kako shvatljivo! Bilo ovako ili
onako, ali jedno stoji: malo kazalište lutaka pred Vratima
Gospodnjim dugo se služilo onom majstorijom sa štrcaljkom za
ispiranje što je lutkama tjerala suze na oči i zabavljala djecu.
50
9. Stakleno oko
Male trgovine u gradu zatvarale su vrata već u prve večernje
sate, pošto bi trgovci napravili obračun, primili novine i poslužili
posljednje kupce. Skupine dječaka na uglovima ulica zabavljale se
hruštevima što su, privučeni svjetlošću, obigravali oko električnih
svjetiljaka. Ulovljeni kukac bijaše podvrgnut nizu muka što ih
nevaljalci produžavahu u beskonačnost jer ne bijaše samilosne noge
koja bi dokrajčila to mučenje. Na prozorima vidjeli se zaljubljeni,
predani mukama svoje ljubavi. Straže oboružane bajonetama i
ophodnje s palicama krstarile mirnim ulicama: išli čuvari reda jedan
za drugim, hvatajući korak s korakom svojih vodnika.
Poneke noći znalo je biti i drugačije. Miroljubivi žrtvovatelji
hrušteva igrali se rata i vodili bitke što su trajale dok bijaše streljiva,
jer se bojovnici nisu povlačili dok ne bi nestalo kamenja na cesti.
Zaljubljenici se rastajali: kad se pojavila djevojčina mati, prekidao
se ljubavni prizor, te bi udvarač, sa šeširom u ruci, pojurio ispod
prozora kao da je ugledao samoga vraga paklenog. A ophodnja, da
unese promjenu u jednoličnost i da se zabavi, zaustavljala prvog
prolaznika na koga bi naišla, pretresala ga od glave do pete i
odvodila u zatvor, sve ako i nije imao oružja uza se: odvodila ga pod
izlikom da je sumnjiv, da je skitnica, urotnik, ili su ga pak, kako
kazivaše vodnik, odvodili naprosto zato što »nije po ćudi«.
Siromašna predgrađa ostavljala u te noćne sate dojam
neizmjerna jada i zapuštenosti, prljave bijede s ostacima
istočnjačkog nemara i ravnodušnosti, obilježene vjerskim
fatalizmom i prepuštanjem volji Božjoj. Prljava voda u jarcima
uzduž ceste tekla noseći mjesec u ravnini sa zemljom, a pitka voda u
cisternama brojila beskrajne ure jednog naroda koji se smatraše
osuđenim na ropstvo i na porok.
U jednom od tih predgrađa rastao se Lucio Vásquez s
prijateljem.
— Zbogom, Genaro...! — reče, i očima mu preporuči da čuva
tajnu. — Valja mi se požuriti da vidim ima li još vremena da
priskočim u pomoć udvaraču generalove kćeri.
Genaro je časak počekao, u neodlučnoj kretnji čovjeka što
oklijeva da kaže još riječ prijatelju koji odlazi; zatim priđe kući —
stanovao je u jednom dućanu — i pokuca prstom.
51
— Tko je? — upita glas iznutra.
— Ja... — odgovori Genaro i prignu glavu prema vratima, kao
što bi je prignuo onaj koji želi štogod šapnuti manjemu.
— Tko ja? — priupita žena što je otvorila.
U košulji, raščupana, njegova žena, Fedina Rodas, podiže ruku
i prinese posvjet u visinu glave, da mu vidi lice.
Kad je Genaro ušao, ona spusti svijeću, bučno navuče zasun i
krenu svojoj postelji ne kazujući ni riječi. Svijeću je stavila sučelice
uri da bezočnik vidi u koji sat dolazi. A bezočnik zastao da pomiluje
mačku što je spavala na tezgi; pokušao je zapjevušiti veselu
pjesmicu.
— Što je novo te si tako dobre volje? — viknu Fedina otirući
noge prije nego će u postelju.
— Ništa! — odmah odgovori Genaro, izgubljen poput sjene u
tami trgovine, uplašen da mu žena po glasu ne dokuči brigu koja ga
mori.
— Sve se više lijepiš uz tog policajca što ima bablji glas!
— Ne! — odsiječe Genaro i prijeđe u pregradu za dućanom
koja im je služila kao spavaonica. Šešir je nabio duboko na oči.
— Lažljivče! Pred kućom ste se rastali! Znam što govorim:
nikakva dobra od takvih brbljavaca kao što je taj tvoj prijatelj s
glasom ni muškim ni ženskim. Slizao si se s njime da bi ti on
pomogao u tajnu policiju. Služba za ništarije, kako ih nije stid!
— A ovo? — upita Genaro da bi svrnuo razgovor na drugo.
Izvukao je haljinicu iz kutije.
Fedina uze haljinicu iz muževih ruku, kao zastavu mira, i sjede
bodro na postelju da mu pripovijeda kako je to dar od kćeri generala
Canalesa, koju je zamolila da bude kuma njezinu prvorođencu.
Rodas je skrio lice u sjenu što je padala na zipku njegova sina.
Zlovoljan, nije ni slušao što mu žena pripovijeda o pripremama za
krštenje. Podigao je ruku prema svijeći da zaštiti oči od svjetlosti, ali
ju je odmah povukao i otresao da se oslobodi krvi što mu se lijepila
za prste. Sablast smrti dizala se iz zipke njegova sina kao s
mrtvačkog lijesa. Mrtve treba zibati kao i djecu. Bila je to sablast
bijela kao bjelanjak, s oblakom na očima, bez kose, bez zuba, a
sukala se uvojito kao zavojnice dima što se dižu iz kadionice na
opijelu. Ženin glas dolazio je do Genara kao iz nekakve daljine.
Govorila je o sinu, o krštenju, o generalovoj kćeri, o tome kako
misli pozvati susjedu iz pokrajnje kuće, debelog susjeda iz kuće
52
sučelice, susjedu iz stražnje kuće, susjeda s ugla, onog iz gostionice,
pa mesara, pekara...
— Lijepo će nam biti...
A onda će odjednom:
— Genaro, što ti je?
On skoči:
— Ništa! Nije mi ništa!
Ženin povik osuo je crnim točkicama sablast smrti, točkicama
što su u tami u kutu nacrtale kostur. Bio je to kostur žene, ali je od
žene imao samo obješene grudi, uvele i kosmate — kao da štakori
vise na pleteru od rebara.
— Što ti je, Genaro?
— Ništa mi nije!
— Izlaziš da bi se vratio kao mjesečar, kao pas podvijena repa.
K vragu čovjek koji se ne može držati kuće!
Ženin glas odagna kostur iz kuta.
— Ne, nije mi ništa.
Jedno je oko lazilo po prstima desne mu ruke, kao vijenac
svjetla iz male električne svjetiljke. S malog prsta na srednji, sa
srednjega na prstenjak, sa prstenjka na kažiprst, s kažiprsta na palac.
Oko... Samo jedno oko... a od njegovih drhtaja hladni ga srsi
podilazili. Stisnuo je šaku da ga zgnječi, stisnuo jako da su mu se
nokti u meso zaboli. Ali ništa: kad je otvorio šaku, oko se opet
pojavilo na prstima, ne veće od ptičjeg srca ali strašnije od pakla.
Vruć curak tekao mu niza sljepoočice. Tko ga to gleda tim okom što
mu je među prstima i što skače kao kuglica na ruleti, u plesu
mrtvačkom?
Fedina ga odvuče od košare u kojoj je spavalo dijete.
— Što ti je, Genaro?
— Ništa!
A kasnije će, nakon nekoliko uzdisaja:
— Ništa! Progoni me jedno oko, jedno me oko progoni! Vidim
svoje ruke... Ne, nije moguće! To su moje oči, jedno oko...
— Bogu se preporuči! — protisnu ona kroz zube, pravo ne
razumijevajući ono buncanje.
— Oko... doista, oko, okruglo, crno, s trepavicama, oko
stakleno!
— Pijan si ti, i ništa drugo!
— Kako pijan kad nisam pio?
53
— Hajde, hajde, nalio si ti dušu, sve ti iz usta rakija izbija!
U toj polovini prostora što je zapremaše spavaonica — druga
polovina bijaše dućan — osjećao se Rodas izgubljenim kao u
podzemlju, daleko od svake utjehe, među šišmišima i paucima,
zmijama i štipavcima.
— Zacijelo si nešto učinio — nadoveza Fedina, a zijev je
prekide u riječi. — To te gleda oko Božje!
Genaro se u jednom skoku baci u postelju, onako odjeven i
obuven, i puznu pod pokrivač. Pokraj ženina tijela, lijepa tijela
mlade žene, poskakivalo oko. Fedina utrnu posvjet, ali bijaše još
gore: oko se isteglo u tami i poraslo tako brzo te je učas preplavilo
zidove, pod, tavanicu, kuću, njegov život, njegova sina...
— Ne — odgovori Genaro na daleke riječi svoje žene, koja je,
na njegove prestrašene povike, ponovno užgala svjetlo te mu
rupcem otrla hladni znoj što mu je tekao čelom. — Ne, nije oko
Božje nego oko đavolje...
Fedina se prekriži. Genaro joj reče neka opet utrne svjetlo. Oko
se na prijelazu iz svjetla u tamu pretvorilo u osmicu, pa zagrmjelo
— bijaše kao da je o štogod tresnulo, a onda se razletjelo u korake
što su odzvanjali ulicom...
— Vrata Gospodnja! Portal! — povika Genaro. — Da, da!
Svjetla! Šibice! Svjetla, tako ti života!
Žena pruži ruku preko njega da dohvati šibice. U daljini se čulo
kloparanje kočije. Genaro stavio prste u usta i govorio kao da se
guši. Nije htio ostati sam. Zvao je ženu, a ona ustala i navukla
podsuknju, htjela mu ugrijati malo kave da ga umiri.
Na njegove povike Fedina se vrati u postelju, sva uplašena.
»Bunca li, što li je...?« pitala se i pogledom lijepih crnih očiju pratila
kako plamen svjetlomrca. Mislila je na crve što su ih izvadili iz
trbuha male Enriquete, one iz gostionice kod kazališta; na gubu što
su je, u bolnici, u glavi nekog Indijanca našli umjesto mozga; na
moru što noću muči čovjeka. Kao kvočka što širi krila i doziva
piliće kad ugleda jastreba, stavila je na prsa svoga novorođenčeta
kolajnu svetog Blaža i glasno uputila molitvu Svetom trojstvu.
Njezina molitva prodrma Genara kao da su ga gruhnuli.
Zatvorenih očiju izvuče se iz postelje i priđe ženi, koja je stajala
korak-dva od kolijevke; na koljenima, obuhvativši joj noge, kaza joj
što je vidio.
— Na prvi pucanj, zakrvavljen, zakotrljao se niza stube,
54
otvorenih očiju, raskrečenih nogu, ukočena pogleda... Pogled
hladan, sluzav, ne znam... Zjenica kao blijesak obuhvatila sve pa se
uprla u nas! Oko na trepavicama prilijepilo se za me, za ove prste,
evo...!
Ušutje, jer je dijete zaplakalo. Žena podiže iz košare mališana,
uvijena u flanelne pelene, i dade mu sisu. Nije se mogla maknuti od
muža koga se grstila: on klečao, obuhvatio joj noge i jecao.
— A najgore je što je Lucio...
— Lucio se zove onaj sa ženskim glasom?
— Da, Lucio Vásquez...
— Je li to onaj što ga zovu Baršunasti?
— Da...
— A zašto ga je ubio?
— Naredili mu, jer je onaj pobjesnio. Ali nije to najgore: još je
gore ono što mi je Lucio kazao kako već ima uhidbeni nalog za
generala Canalesa, i kako će nekakav tip što ga Lucio poznaje oteti
generalovu kćer.
— Gospođicu Camilu? Našu kumu?
— Da, nju.
Čuvši tu nevjerojatnu vijest, Fedina briznu u plač, zaplaka lako
i obilno kao što ljudi iz puka plaču zbog tuđe nesreće. Na glavicu
sinčića koga je uspavljivala kapale majčinske suze, mlake kao voda
što je bakice nose u crkvu da je doliju na hladnu i blagoslovljenu
vodu u krstionici. Dijete je zaspalo. Noć minula. Muž i žena bijahu
kao pod nekakvom čarolijom kad je zora zlatnom zrakom provirila
ispod vrata i u tišinu dućana doprIo lagano kucanje žene što raznosi
kruh:
— Kruh! Kruh!
55
10. Prvaci milicije
General Eusebio Canales, s nadimkom Dostojanstveni, izišao je
iz kuće Anđeolikoga držeći se vojnički, kao da će stupiti na čelo
armije; ali kad je za sobom zatvorio vrata i sam ostao na ulici,
paradni mu je vojnički korak spao na sitno kaskanje starca Indijanca
što ide na trg da proda kokoš. Čuo je za petama uporne korake
uhoda. Pritiskao je prstima proder na slabini što ga je mučio i tjerao
na povraćanje. Sa svakim izdisajem iz usta mu izmicali krnjaci
riječi, ulomci jadanja, otimali se s osjećajem da će mu srce iskočiti
koliko udara, udara pa se grči i na trenutke sasvim staje, tako te
valja ruku prinijeti na grudi i razrogačenih očiju, zaustavljene misli,
uhvatiti to srce, unatoč rebrima, pograbiti ga kao slomljen ud i
natjerati da opet zakuca. Malko mu je odlanulo.
Zamaknuo je za ugao koji mu se još maločas činio tako
dalekim. A sada do idućega, ali taj... ah, kako mu se udaljenim čini
u toj klonulosti...! Pljunuo je. Noge samo što ne izmakoše pod njim.
Olupina. U dnu ulice valja se kočija. Uskoro će se i sam zavaljati.
Ali još vidi kočiju, vidi kuće, svjetla...
Pospješuje korak. Pa i što bi drugo! Dobro je tako. Zamiče za
ugao što mu je još prije nekoliko trenutaka bio tako udaljen. Valja
mu sada za drugi, samo što je taj... ah, kako mu se dalekim čini u toj
klonulosti...! Stišće zube, upinje se da mu koljena ne klecnu. Jedva
još i kroči. Koljena uštakla, u grlu steže, mučni probadi u križima.
Ah, koljena! Valjalo bi pobaučke, puziti na sve četiri do kuće,
pomagati se rukama i laktima, uprijeti se svime da umakne smrti.
Usporuje hod. Ulična prekrižja redaju se pusta, ni žive duše na
njima. Još više, bijaše kao da se u noći bez sna množe kao krila
prozirnih paravana. Postaje smiješan i sebi i drugima, svima koji ga
vide i koji ga ne vide, odudara od onoga čime se objašnjava njegov
položaj uglednika i javnog radnika, koji je uvijek, i u noćnoj samoći,
pod očima svojih sugrađana.
»Kud puklo da puklo, promrmlja, dužnost mi nalaže da
ostanem doma, pogotovu ako je istina ono što mi je upravo rekao
onaj lupež Anđeoliki!«
A malo zatim:
»Pobjeći, to bi značilo priznati krivnju!« Jeka udvostručuje
njegove korake. »Pobjeći, to znači da sam kriv! A ostati...?« Jeka
56
udvostručuje njegove korake. »Da pobjegnem, reklo bi se da sam
kriv! A da ostanem...?« Jeka udvostručuje njegove korake...
Prinosi ruku na grudi, kao da sa njih kani strgnuti obliž straha
što mu ga je nalijepio Anđeoliki... Nema vojničkih odličja, zaboravio
je kolajne...
»Pobjeći, to znači priznati krivnju... A ne pobjeći...?«
Prst Anđeolikoga pokazuje mu put u izgnanstvo kao jedini
mogući izlaz...
»Treba spasiti glavu, generale! Dok još ima vremena!«
I sve njegovo biće, sve što je ikad značio, sve što voli nježno,
dječjim srcem: domovina, obitelj, uspomene, drevne predaje, i
Camila, njegova kći... sve se zavrtjelo oko onoga sudbonosnog
kažiprsta kao oko osi jednog svijeta što je udario u kovitlac te se ruši
jer se ruše njegove ideje.
Ali od tog kovitlaca, od tog viđenja, ostade nakon nekoliko
koraka samo suza u oku i zbrkana misao u glavi.
»Generali su prvaci, knezovi milicije... tako sam rekao u
jednom govoru. Glupan! Skupo me stajala ta frazica! Predsjednik mi
nikad neće oprostiti to o knezovima milicije, a kako me inače ne
trpi, sada me se želi riješiti tovareći mi na vrat smrt jednog
pukovnika koji je prema mojim sjedinama uvijek pokazivao pažnju i
poštovanje.«
Gorak osmijeh, jedva primjetljiv, pokaza se pod sijedim brkom.
U dnu njegova bića javljao se drugi general Canales, general
Canales koji se kretao naprijed kornjačinim korakom, vukući noge
kao pokajnik za procesijom, bez riječi, crn i žalostan, vonjajući po
barutu tek ispaljenog metka. Pravi Dostojanstveni, Canales koji je
izišao iz kuće Anđeolikoga, otresit, na vrhuncu vojničke karijere,
koji je na junačkim ramenima nosio teret slavnih bitaka što su ih
vodili Aleksandar, Julije Cezar, Napoleon i Bolivar, odjednom je
ustupio mjesto karikaturi generala, generala Canalesa koji kroči bez
rojti i bez perjanice, bez sjajnih ukrasa i čizama, bez zlatnih ostruga.
Pokraj tog uljeza odjevena u tamno, u boju ptica zlokobnica, kraj
toga pripuza, obrasla i kosmata, splasnuta, kraj toga siromaškog
pogreba — onaj drugi, pravi, istinski Dostojanstveni javlja se, bez
hvalisanja, kao pogreb prvog razreda, s rojtama i gajtanima, s
lovorom i perjanicom i sa svečanim pozdravima. Degradirani, s časti
svrgnuti general Canales kroči u susret porazu što ga povijest neće
zabilježiti; ide pred pravim, koji zaostaje kao priviđenje optrpano
57
zlatom i azurom, s trorogim šeširom nad očima, prebijena mača s
izvučenim drškom, na grudima zahrđali križevi i kolajne.
Ne usporujući korak, Canales odvraća pogled od svoje slike u
gali, osjeća se moralno pobijeđenim. Stijesnilo mu se oko srca pri
pomisli na izgnanstvo: portirske hlače i kaput, jedno i drugo ili
predugo ili prekratko, pretijesno ili preširoko, nikad po mjeri. Ide po
razvalinama samoga sebe, kroči ulicom gazeći vlastite trake i
gajtane...
»Ali nema na meni nikakve krivnje!« I ponovi najuvjerljivijim
glasom svoga srca: »Nisam ništa kriv! Zašto bih se bojao?«
»Baš zato!« odgovara mu razbor jezikom Anđeolikoga. »Baš
zato! Druga bi pjesma bila da ste krivi.
Zločin je dragocjen jer jamči vladi građansku privrženost.
Domovina? Spasavajte se, generale, znam što govorim! Kakva
domovina, kakve trice i kučine! Zakoni? Pusta obmana! Lakrdija!
Spasavajte se, generale, smrt vas čeka!«
»Ali ja sam nedužan!«
»Nemojte se, generale, pitati jeste li krivi ili nedužni: pitajte se
možete li računati na naklonost gospodarevu, jer tko je nedužan a u
nemilosti je kod vlade, tomu je gore negoli da je kriv!«
Odvratio je uho od glasa Anđeolikoga, žvačući riječi osvete,
prigušivane udaranjem srca. Kasnije, misli mu pohrliše kćeri.
Zacijelo ga čeka uznemirene duše. Na tornju crkve Merced odbija
ura. Nebo je jasno, osulo se zvijezdama, nigdje ni oblačka. Kad je
izbio na ugao svoje kuće, vidje osvijetljene prozore. Vijenci svjetla
sa njih, odblijesci nespokoja, dopiru do sredine ulice.
»Ostavit ću Camilu u bratovoj kući. Neka ostane kod Juana dok
ne mognem poslati po nju. Anđeoliki mi je ponudio da je odvede još
noćas ili rano ujutro«.
Ključ što ga je već nosio u ruci nije mu ni trebao: tek što je
došao do vrata, ona se otvoriše.
— Tata!
— Šuti! Hodi... objasnit ću ti...! Valja se žuriti... objasnit ću ti...
Neka služak odmah osedla... a ti mi pripremi novac... revolver...
Kasnije ću poslati po odjeću... U kovčežić sada samo najpotrebnije.
Ne znam što ti govorim, i ne znam razumiješ li me! Naredi da mi
osedla riđu mulu, a ti mi pripravi stvari dok se ja preodjenem i
napišem pismo braći. Ostat ćeš koji dan kod Juana.
Ni da je lučak iskočio pred nju, ne bi se Canalesova kći prepala
58
toliko koliko se prepala vidjevši u kakvu je uzbuđenju došao njezin
otac, čovjek inače tako miran i sabran. Zamukla je, problijedjela.
Nikad ga nije vidjela u takvu stanju. Tjerana njegovom žurbom,
ophrvana svojom boli, ne razumijevajući ništa i ne mogavši
protisnuti drugo doli »Ah, Bože, Bože!« — odjurila je probuditi
služaka da bi osedlao životinju za jahanje, divnu mulu vatrenih
očiju, i vratila se da spremi kovčežić — nikakvo spremanje nego
trpanje (rupci, čarape, kruh... da, i maslac, ali je zaboravila sol), a
prije toga otišla je u kuhinju da probudi svoju dadilju, koja je imala
običaj da prvi san odrijema sjedeći, na sanduku za ugljen, uz toplo
ognjište, kraj vatre, sada upretane, i kraj mačke što je ovda-onda
strigla ušima kao da se želi otresti neželjenih šumova.
General je u svoj žurbi pisao kad je u sobu ušla sluškinja i
počela brižno i uporno zatvarati prozore.
Tišina pala na kuću — ne ona blaga tišina slatkih i mirnih noći
štono, lakša nego što su misli cvijeća i mekša od vode, pod svojom
svilenom crninom umnožava sretne snove... Tišina što je sada
preplavila kuću, prekidana generalovim kašljucanjem, Camilinim
trčkaranjem, jecanjem sluškinje i bojažljivim otvaranjem i
zatvaranjem ormara i plakara — ta tišina bijaše napeta, tjeskobna,
neugodna kao što je tuče ruho.
*
Sitan čovuljak prepredena lica, s tijelom kao u baletnog
plesača, piše ne dižući pera, bešumno, kao da prede paučinu:
Njegovoj Preuzvišenosti
Ustavnom Predsjedniku Republike
Preuzvišeni Gospodine,
Prema primljenim uputama budno pratimo generala Eusebija
Canalesa. Čast mi je izvijestiti Vas, Gospodine Predsjedniče, da je
general viđen u kući jednoga između prijatelja Vaše Preuzvišenosti,
to jest u kući gospodina Miguela Anđeolikog. Ondje kuharica, koja
motri gospodara i sobaricu, i ova, koja pazi na gospodara i na
kuharicu, javljaju mi da je Anđeoliki u svojoj radnoj sobi razgovarao
s generalom Canalesom po prilici tri četvrt sata. Nadodaju da je
general otišao vrlo uzbuđen. U skladu s nalozima, udvojena je straža
59
oko Canalesove kuće i zapovijed je dana da se otvori vatra na svaki
pokušaj bijega.
Sobarica — a za ovo ne zna kuharica — upotpunjuje izvještaj.
Gospodar joj je rekao — doglašava mi telefonski — kako je Canales
došao da mu ponudi svoju kćer ako se on uspješno za nj založi kod
Predsjednika.
Kuharica — a za ovo ne zna sobarica — nešto je tu jasnija: veli
kako je gospodar, pošto je general otišao, bio vrlo zadovoljan i kako
joj je rekao neka ujutro, čim se trgovine otvore, kupi konzervi,
likera, kolača, bonbona, jer će doći i kod njih stanovati gospođica iz
bolje obitelji.
To je zasad sve o čemu imam čast izvijestiti Gospodina
Predsjednika Republike...
Napisao je nadnevak i stavio potpis, zavojitu šaru, i onda —
kao da je uhvatio nešto što mu bijaše izmaklo iz sjećanja, a prije
nego što je odložio pero, koje mu je još trebalo da se počeše po nosu
— nadopisa:
Još nešto, u nadopunu jutrošnjem izvještaju o Doktoru Luisu
Barreñu:
Popodne su na doktorovu kliniku došle tri osobe, od kojih dvije
siromašne. Uvečer je doktor sa ženom izišao u šetnju u perivoj.
Odvjetnik Abel Carvajal: Popodne je bio u Američkoj banci,
zatim u ljekarni preko puta Kapucina i u Njemačkom klubu. Ovdje
je podugo razgovarao s gospodinom Romsthom, koga policija
posebno prati, a vratio se kući u sedam i pol uvečer. Poslije nije
izlazio. Prema uputama, udvostručen je nadzor oko njegove kuće.
Potpis gore. Datum gornji.
60
11. Otmica
Kad se Lucio Vásquez pozdravio s Rodasom, odmah je pružio
korak i usmjerio Masacuati, da vidi bi li još mogao pomoći u otmici
djevojke. Sav je premro od straha kad je prolazio mimo zdenac Pila
de la Merced, mjesto strave i zločina, po pučkom kazivanju, i
sastajalište žena što su brusile jezike i ogovarale dok je prljava voda
tekla u vrčeve.
»Otmica, da divna li zadovoljstva!« mišljaše ubojica Tupavca,
ne usporujući korak. »Kad je Bog već htio da se brzo i lijepo
oslobodim dužnosti pred Vratima Gospodnjim, mogu sebi priuštiti
to zadovoljstvo. Ah, Marijo Presveta, kad je čovjeku radost ukrasti
kokoš, kakav li je tek užitak odvesti djevojku!«
Naposljetku je ugledao Masacuatinu krčmu, ali ga je znoj oblio
kad je vidio sat na tornju crkve Merced: gotovo jedan sat po
ponoći... ili možda ne vidi dobro. Pozdravio je policajce što su
čuvali Canalesovu kuću i u jednom skoku, na kojemu bi mu i zec
pozavidio, prilijepio se za vrata točionice.
Masacuata legla, da tako dočeka dva po ponoći; živci joj
bijahu krajnje napeti. Pritiskivala je nogu na nogu, mijesila ruke u
neugodnim položajima, iskre bacala kroz kožu, zakopavala glavu u
jastuk i opet je otkrivala, ali san nikako na oči.
Kad je Vásquez pokucao, skočila je s postelje i pohitjela na
vrata, uplašena i zadihana — dah joj hroptao kao da struže debela
četka kojom se konji timare.
— Tko je?
— Ja, Vásquez, otvori!
— Nisam te čekala!
— Koji je sat? — upita on ušavši.
— Jedan i četvrt! — odgovori krčmarica kao iz puške, i ne
pogledavši na sat; odgovori s pouzdanošću žene koja je u očekivanju
drugoga jutarnjeg sata brojila minute pa ih zaokruživala pet po pet,
sastavljala ih u desetke, pa u četvrti sata...
— Kako je onda moguće da sam na tornju vidio dva manje
četvrt?
— Zbilja? To je fratarska ura opet pobrzala!
— Kaži mi: je li dolazio onaj od stotinjarke?
— Nije.
61
Vásquez zagrli krčmaricu uvjeren da će mu ona miloštu
uzvratiti udarcem. Ali ništa od toga! Masacuata se prometnula u
krotku golubicu, pustila da je grli, i kad su im se usne spojile,
zapečatiše slatki i tihi sporazum da jedno drugome neće te noći ništa
uskratiti. Prostoriju osvjetljivala svijeća što je gorjela pred slikom
Gospe od Chiquinqire. Kraj nje ležala kita ruža od papira. Vásquez
udunu plamen i podmetnuvši nogu obori krčmaricu. Gospa utonu u
tamu, a podom se zavaljaše dva tijela, prepletena kao pletenica
češnjaka.
*
Anđeoliki se pojavio tamo od kazališta; išao je brzo, a pratila ga
skupina protuha.
— Kad djevojka bude u mojim šakama — govorio im on —
možete kupiti po kući. A dajem vam riječ da nećete otići praznih
ruku. Ali pamet u glavu, sada i poslije, i da ne brbljate, jer ako mi
kanite učiniti slabu uslugu, onda bolje da mi je i ne činite.
Kad su zakrenuli oko ugla, zaustavi ih ophodnja. Pouzdanik se
uzeo sporazumijevati s njihovim vodnikom, a vojnici sastavili krug
oko sviju.
— Idemo na podoknicu, poručniče...
— A kamo, molim vas, kamo...? — pitao onaj tuckajući
sabljom po tlu.
— Tamo, u prolaz, u Callejón de Jesús...
— A nemate ni marimbe ni gitare... Bit će to nekakva nijema
podoknica!
Anđeoliki krišom tutnu oficiru u ruku krupnu novčanicu
stotinjarku, i tako bijahu maknute sve prepreke.
U dnu ulice pokaza se gromadna Merced, crkva u obliku
kornjače, sa dva okca ili prozora na kupoli. Pouzdanik odredi da ne
idu Masacuati svi odjednom u skupini.
— Onda, gostionica Tus-tep, upamtite! — reče im glasno, dok
su se razilazili. Tako je na jazbini bilo ispisano. — Pazite, momci,
da nitko ne ode na drugo mjesto! Tus-tep, pokraj tapetarije!
Koraci onih što su dotad bili u skupini udaljavali se i zamirali u
različitim pravcima. Osnova za bijeg bijaše ovakva: kada sat na
crkvi Merced odbije dva po ponoći, Anđeoliki će poslati jednoga ili
više svojih ljudi da se popnu na kuću generala Canalesa, a čim oni
počnu hodati po krovu, generalova kći pokazat će se na jednome
62
između prozora na pročelju i vikat će u pomoć protiv lopova: tako
će onamo privući žandare koji čuvaju onaj blok kuća, a general
Canales ulučit će zgodu u toj zbrci te izići na stražnja vrata.
Glupan, dijete ili luđak ne bi mogao smisliti besmisleniji plan.
Sve skupa nije imalo ni glave ni repa, i dobro su to vidjeli i general i
Anđeoliki. A što su ipak smatrali plan prihvatljivim bijaše stoga što
je svaki u sebi vidio u tome stupicu s dvostrukim dnom. Canalesu se
činilo da mu pouzdanikova zaštita zajamčuje bijeg bolje nego
ikakav plan, a za Anđeolikoga uspjeh nije ovisio o njihovu
međusobnom dogovoru, nego o Gospodinu Predsjedniku, komu je,
čim je general otišao od njega, telefonom javio pravi sat i sve ostale
pojedinosti varke koju je smislio.
Travanjske noći u tropskom kraju udovice su toplih dana
ožujskih: tamne su, hladne, raskuštrane, tužne.
Anđeoliki se pojavio na uglu pred gostionicom, nasuprot
Canalesovoj kući; brojio je maslinaste sjene policajaca raspoređene
ovamo-onamo. Korak po korak obišao je oko skupine kuća i na
povratku, pognut, šmugnuo na niska vrata jazbine Tus-tep: na
vratima svake okolne kuće stajao uniformiran žandar, ne brojeći
agente tajne policije što su nemirno šetkali pločnicima.
»Sudjelujem u zločinu«, reče u sebi. »Toga će čovjeka ubiti
čim iziđe iz kuće«.
I što je više namatao misli oko toga, sve mu se crnjim činio
njegov naum: ugrabiti kćer na smrt osuđenoga bijaše mu nešto
mrsko i odvratno, koliko mu se, opet, otmica činila zgodnom i
duhovitom ako bi bijeg uspio njegovom pomoći.
Bezdušna čovjeka kao što je on nije dobrota dovodila do toga
da se neugodno osjeća kraj te zasjede postavljene usred grada
jednom građaninu koji, pun povjerenja a bez obrane, misli da će se
spasiti zaštićen sjenom jednoga Predsjednikova prijatelja. A ta
zaštita ne bijaše ništa drugo doli vraška lukavost i prepredena
okrutnost da se razočaranjem zagorče posljednji, okrutni časovi
žrtve kad bude razabrala da je izigrana, izdana — sve samo
domišljat potez da se jedan zločin prikaže zakonitim, kao krajnji
korak vlasti, poduzet da se onemogući bijeg pretpostavljivom
počinitelju ubojstva koga su naumili ujutro uhititi.
Ne, nije sućut Anđeolikoga bila od te vrste. Posve drugi osjećaj
vodio je njega dok je šutke, grizući usne, osuđivao takvu podlu i
đavolsku makinaciju. U dobroj vjeri i namjeri prihvatio se
63
prokroviteljstva nad generalom, a samim je tim polagao stanovita
prava na njegovu kćer — prava koja mu se osporavaju i u kojima je
zakinut kada, nakon svega, eto sebe vidi u svojoj vječnoj ulozi — jer
on je samo slijepo sredstvo, žbir, krvnik.
Neobičan vjetar zahvatio je ravan njegove šutnje. Divlje
raslinstvo dizalo se sa žeđu njegovih trepavica, sa žeđu bodljikavih
kaktusa, sa žeđu drveća koju ne gasi voda s neba. Zašto drveće još
pod kišom žeđa?
Sjeknula mu mozgom misao da se vrati, da pokuca Canalesu,
da ga upozori... (Zamislio je njegovu kćer kako mu se smiješi,
zahvalna.) Ali je već ušao na vrata krčme: Vásquez i njegovi ljudi
okrijepiše mu duh — Vásquez svojim riječima, a oni svojom
nazočnosti.
— Računajte sa mnom, stojim vam na raspolaganju. Spreman
sam da vam pomognem u svemu. Čujete li? Od onih sam što ne
znaju za strah i što imaju sedam života, sin sam hrabrog Maura.
Vásquez se upinjao da ulije muškosti u svoj ženski glas.
— Da mi niste donijeli sreću — nadoveza tiho — ne bih s
vama govorio ovako kako govorim. Ne bih, vjerujte mi. Vi ste mi
olakšali ono s Masacuatom, i sad je pitoma sa mnom!
— Baš mi je drago što vas nalazim ovdje, i još u takvoj
odlučnosti! Takvi mi se ljudi sviđaju! — uzvrati Anđeoliki, srdačno
stežući ruku ubojici Tupavca. — Vaše mi riječi, prijatelju Vásquez,
vraćaju hrabrost koju su mi policajci oduzeli: na svakim vratima
stoji po jedan!
— Popijmo čašu da otjeramo strah!
— I vjerujte mi, nisam u brizi zbog sebe, nije mi ovo prvi put
da ulazim u opasnost; nego, zbog nje mi je, razumijete, jer ne bih
htio, kad je izvedem iz kuće, da nas odvedu u zatvor!
— Ali, čovječe, tko bi vas mogao odvesti kad na ulici neće biti
policajca ni za lijek čim razaberu da se u kući grabi! Ni govora,
uvjeravam vas! Ni sa svijećom ih ne biste našli, glavu dajem! Čim
vide da negdje mogu nokte zabosti, pojurit će navrat-nanos i grabiti,
to vam je kao amen...
— Ne bi bilo naodmet da iziđete i govorite s njima, kad ste već
bili tako dobri te došli, a znaju da vi ne biste...
— Koješta! Ništa njima ne treba govoriti! Kad vide vrata širom
otvorena, odmah će pomisliti: »Ovamo, ovdje je lovina!« Vjerujte
mi! Pogotovu kad mene vide, jer me dobro znaju odonda kad smo s
64
Antonom zvanim Vretence banuli u kuću onoga malog župnika što
je zapao u takav strah kad je vidio da upadamo na zabatni prozorčić
i palimo svjetlo te nam je u pustu strahu sam dobacio ključeve od
ormara u kojem se nalazio novac, ključe umotane u rubac da ne
zveknu u padu, a on se dalje pravio kao da spava! Eh, da, časno sam
se onda izvukao! A vaši su momci, vidim, orni — na kraju će
Vásquez pokazujući na skupinu mrkih zlopogleđa što su, šutljivi i
puni buha, salijevali jednu rakiju za drugom, ispijajući nadušak tako
da utješiteljica odmah siđe na dno ždrijela, i sočno pljuvali kad bi
staklo odlijepili od usta. — Eh, nema šta, oni su i odlučni!
Anđeoliki podiže čašu i pozva Vásqueza da ispiju za sretnu
ljubav. Pridružila se i Masacuata s čašom kuminjače, i tako su pili
utroje.
Bijahu u polutami. Iz opreza nisu upalili električno svjetlo.
Prostoriju osvjetljivala samo svijeća upaljena Gospi od
Chiquinquire. U toj polutami odrpane spodobe bacale neobične
sjene, izdužene kao gazele, po zidovima što svojom bojom
podsjećahu na suh pašnjak. Boce na policama svjetlucale kao
plamečci u različitim bojama. Svi su pratili kako sat odmiče.
Ispljuvci treskali po podu, kao da kugle padaju.
Anđeoliki stajao podalje od skupine, leđima se naslanjao na zid,
pokraj slike Gospine. Krupne mu crne oči prelazile s predmeta na
predmet i pratile misao što ga je uporno i nametljivo kao muha
opsjedala u odlučnim trenucima: imati ženu i djecu.
Nasmiješio se samom sebi kad se prisjetio zgode s političkim
zatvorenikom koga bijahu osudili na smrt: dvanaest sati prije
izvršenja presude posjetio osuđenoga vojni sudac istražitelj, po
vladinu nalogu, da ga pita koja mu je posljednja želja i da ga
pomiluju ako odustane od svojih izjava.
»Posljednja mi je želja da imadnem sina«, odgovorio osuđenik
kao iz puške.
»Dobro«, prihvati sudac i, hoteći se pokazati duhovitim, posla
mu bludnicu.
Osuđenik je otpravi i ne dirnuvši je, a kad se vratio sudac, reče
mu:
»Ne vrijedi truda, ionako ima previše kurvinih sinova!«
I opet mu se kutovi usana istegoše u smiješak kad je rekao u
sebi: »Bio sam upravitelj zavoda, direktor dnevnog lista, diplomat,
narodni zastupnik, načelnik, a sada samo glava razbojničke
65
družbe...! Dobijesa, kako li je čudan život! That is the life in the
tropic!«
Prenuše ga dva udarca što su odbila na kamenitom tornju crkve
Merced.
— Svi na ulicu! — viknu Anđeoliki te izvuče revolver.
A na izlasku reče Masacuati:
— Odmah ću doći s dragom!
— Na posao! — zapovjedi Vásquez i poput gušterice uspe se
na jedan od prozora generalove kuće, a za njim susljedice dvojica iz
družbe. — I teško onom tko izda!
U generalovoj kući još je ura izbijala.
— Hajde, Camila!
— Evo me, tata!
Canales bijaše u jahaćim hlačama i u modru kaputu. Nad
kaputom bez rojta i odličja isticala se, bez mrlje, sijeda glava.
Camila mu pade u naručje bez riječi, bez suza. Duša ne poima ni
sreće ni nesreće ako se na njih ne pripravi. Tako je uvijek u prvi čas.
Treba prije gristi i gristi u rupčić natopljen suzama, trgati ga i
razdirati zubima. Sve se to činilo Camili kao nekakva igra ili
snomorica. Sve tako iznebuha, sve tako nevjerojatno.
General Canales zagrli je u oproštaj.
— Ovako sam zagrlio tvoju majku kad sam u posljednjem ratu
išao braniti domovinu. Jadnica, mišljaše da se neću vratiti, a eto, ona
me nije dočekala.
Čuvši korake na verandi, stari se vojnik izvi iz zagrljaja i krenu
preko dvorišta, između lijeha i lonaca sa cvijećem, prema stražnjim
vratima. Miris svake azaleje, svakog ždralinjaka, svake ruže,
kazivaše mu zbogom. Pozdraviše ga sobe osvijetljenim prozorima.
Odjednom sve ugasnu, kuća nestade kao da ju je štogod odsjeklo od
svih drugih. Bijeg nije dostojan vojnika... Ali pomisao da će se
vratiti u domovinu, na čelu oslobodilačke revolucije...
Camila je, po dogovoru, prišla prozoru i počela zvati u pomoć.
— U pomoć! Provala! Lopovi!
Prije nego što joj se glas izgubio u noći, već pritekoše prvi
policajci, oni što su stražarili u pročelju kuće: dojuriše pušući u duge
šuplje prste svojih pištaljki. Neugodni, razdešeni zvuci kovine i
drveta. Odmah policajci nagrnuše na ulaz u pročelju. Drugi, agenti u
civilu, izbiše iza uglova: ne znajući što je posrijedi, primicahu se
oprezno, spremni za obranu i napad, čvrsto držeći u ruci oštre
66
bodeže, zavrnuvši ovratnike visoko na zatiljak i nabivši šešire sve
do očiju. Vrata ih polako sve progutaše. Rijeka što dere i valja. Ima
u kući toliko toga što nije u skladu s vlasnikom... Vásquez, popevši
se na krov, presiječe električne žice — hodnici, sobe, sve se slilo u
gustu tamu. Neki ukresaše šibice da vide gdje su ormari, komode,
ladice: bez stida i srama uzeše rovati odozgo do dolje, pošto su
udarcima razvalili brave, revolverskim dršcima razbili stakla i
plemenito drvo raznijeli u trijeske. Drugi povrvjeli salonom,
prevrtali stolice, stolove, obarali konsole i portrete. Tragičan darmar
u mraku. Šakama udarahu po klavijaturi glasovira što je ostao
otvoren, a glazbalo ječalo na svaki udar, kao životinja koju
bezdušno biju.
Iz daljine dopirala zveka viljušaka, žlica i noževa razbacanih po
podu, i prolomio se nenadan krik, ugušen u jedan mah. Chabelona7
bijaše skrila Camilu u blagovaonicu, za ormar s posuđem. Anđeoliki
je grubo odgurnu, tako da je pala. U padu joj pletenice zapele o
ručku na ladici s jedaćim priborom, izvukle ladicu, i sve se prosulo
po podu. Starica kriknula. Vásquez je ušutka udarcem po glavi.
Udario je naslijepo. Ni prsta pred nosom nisi mogao vidjeti u onoj
tami.
7
Nadimak nastao od Chabela, to jest od imena Isabel. Znači otprilike: »stara
Isabela«. (U Gvatemali još i »kukavica«.) — Prev.
67
DRUGI DIO
24., 25., 26. i 27. travnja
68
12. Camila
Sate je i sate provodila u svojoj sobi, pred ogledalom. »Nemoj
se previše ogledavati, jer ćeš jednog dana đavla ugledati«, govorila
joj dadilja. »Zar ima goreg od mene?« odgovarala Camila. Kosa joj
u neredu padala u sjajnom crnom pramenju, brončano lice sjalo od
kakaova maslaca kojim je čistila kožu, zelene, bademaste oči bijahu
malko »povučene unazad«, pogled se gubio u daljini. Indijanka
Canales — tako su je zvali u školi, iako je zapravo, unatoč kuti,
zatvorenoj do grla, bila, u onoj dobi, ljepša i ženstvenija od drugih, a
manje hirovita i radoznala.
»Petnaest mi je godina«, govorila je sebi pred ogledalom, »a
još sam malo magare s hrpom stričeva i tetaka, bratića i sestrića, što
se drže u jatu baš kao kukci.«
Vukla se za kosu, vikala, kreveljila. Teško je podnosila da
uvijek bude dio te rođačke družbe. Da uvijek bude djevojčica, da s
njima ide na parade, da je vode svuda i svakamo sa sobom, na misu
u podne, na Karmelsko brdo, da jaše na riđanu, da šeta oko
kazališta...
Ujaci i stričevi bijahu brkata ptičja plašila, s prstenjem na
rukama. Njihova djeca sami raščupanci, debeljko do debeljka,
dosadni, neugodni. Tetke, ujne, strine — vještice. Tako ih je vidjela
Camila, ogorčena što joj, jedni, darivaju vrećice bombona ukrašene
zastavicom, kao da je dijete, drugi je miluju rukama što smrde po
cigari, hvataju je palcem i kažiprstom za obraze i okreću na ovu i na
onu stranu dok ona, po instinktu, užima glavu u ramena, a treći,
njezine tete, ljube je ne dižući velo s lica i šešira i samo joj na kožu
slinom priljepljuju nešto kao paučinu.
Nedjeljom je popodne drijemala ili se pak dosađivala u salonu,
umorna od razgledanja starih fotografija u obiteljskom albumu, sita
portreta što vise na zidovima s crvenim tapetama, i fotografija
poredanih po crnim kutnim stočićima, po intarziranim stolovima i
mramornim konsolama, dok je otac preo kao mačak i s prozora
gledao na pustu ulicu ili pak uzvraćao susjedima i znancima što su
ga pozdravljali prolazeći. Skidali su šešire, ta bijaše on general
Canales. A general uzvraćao dubokim glasom: »Dobar dan...
Doviđenja... Drago mi je što vas vidim... Svako dobro...«
Fotografije što prikazuju njezinu majku nakon vjenčanja: vidiš
69
samo lice i prste — sve ostalo skriveno po neumoljivim zahtjevima
ondašnje posljednje mode: suknja do gležanja, rukavice bez prstiju,
samo s palcem, duge gotovo do lakata, oko vrata krzno, šešir s
perjem i vrpcama, suncobran obrubljen čipkama. Druge prikazuju
njene tetke, prsate, napete kao tapetirano posoblje; kosa posuta
draguljima, dijadem oko čela. Pa fotografije maminih prijateljica: na
jednima mantilla, u kosi visok češalj, lepeza u ruci; druge gospe
slikane u indijanskoj nošnji: sandale, güipil, tocoyal,8 i neizbježni
vrč na ramenu; ili u madridskoj: umjetni, nalijepljeni madeži, mnogi
nakit...
Sve su te fotografije uspavljivale Camilu, prenosile je u
sutonsko raspoloženje, te je dremljivo prelazila po posvetama:
»Neka te ova slika slijedi kao sjena«. »Uvijek s tobom ovaj blijedi
svjedok moje ljubavi«. »Ako zaborav izbriše ova slova, prestat će
moje sjećanje«.
Podno drugih fotografija, između suhih ljubica, prilijepljenih
izblijedjelim vrpcama, moglo se još samo pročitati: »Remember
1898«, »... obožavana«, »I preko groba«, »Tvoja neznana...«
Otac pozdravljao one što bi ovdje-ondje naišli pustom ulicom,
ali je njegov duboki glas odzvanjao salonom kao odgovor na
posvete. »Neka te ova slika slijedi kao sjena« — »Drago mi je što
ste dobro i zdravo« — »Uvijek s tobom ovaj blijedi svjedok moje
ljubavi« — »Zbogom, u zdravlju« — »Ako zaborav izbriše ova
slova, prestat će moje sjećanje« — »Zdravi bili, i lijepo pozdravite
majku!«
Jedan prijatelj iskočio bi kadgod iz albuma te zastao pod
prozorom i razgovarao s generalom. Camila ga uhodila, skrivena za
zavjesom. Bijaše to onaj što je na slici imao izgled osvajača, mlad,
vitak, gustih obrva, u neobičnim kariranim hlačama, u zakopčanu
kaputu, sa šeširom u kojem je bolero9 prelazio u polucilindar —
ukratko, gizdelin s kraja stoljeća.
Camila se smješkala i govorila u sebi: »Bolje bi vam bilo da ste
ostali na fotografiji, gospodine... Bili biste, doduše odjeveni
starinski, muzejski i smiješno, ali ne biste imali trbuha ni ćele, ni
napuhanih obraza kao da pod njima valjate bombone«.
Iz polutame za zastorom od baršuna, što je vonjao po prašini,
8
9
Güipil, vezena košulja kratkih rukava; tocoyal, ukras na glavi. — Prev.
Bolero, šešir s visokim obodom. — Prev.
70
Camila u nedjeljno popodne prinosila zelene oči staklu. Ništa nije
umekšavalo krutost njezinih zjenica što bijahu kao i staklo kroz koje
je gledala da vidi što se zbiva na ulici.
Odvojeni šipkama izbočenog balkona, otac i njegov prijatelj
kratili vrijeme razgovorom: otac se nalaktio na jastučić od satena, na
kojem su sjali bijeli rukavi lanene košulje — jer bijaše bez kaputa; a
prijatelj, kanda prisan, žučljiv gospodin kukasta nosa i potkresana
brka, upirao se o štap sa zlatnom glavicom. Slučajnost. Prolazio taj
onuda, a general ga zaustavio uzvikom: »Ah, sretnih li očiju koje te
vide na ovoj ulici! Baš čudo!« Camila ga potražila u albumu. Ne
bijaše lako poznati ga. Jadni je gospodin imao na slici skladan nos,
lice blago, obraze pune. Pravo vele kad kažu da vrijeme troši ljude. I
njega je gazilo i trošilo, te mu je lice postalo uglato, jabučice na
njemu iskočile, obrve izblijedjele, čeljust se ovjesila. Dok je
razgovarao s generalom, glasom sporim i kao šupljim, svaki je čas
podizao glavicu štapa k nosu, kao da želi omirisati zlato.
Neizmjernost u pokretu. Ona u pokretu. Sve što u njoj bijaše
nepokretno, pokrenulo se, gibalo se. Uzbunilo se. Kad je prvi put
vidjela more, na usta joj navrle riječi ushita, ali kad su je rođaci
upitali što misli o prizoru, kakav joj dojam ostavlja, odgovorila je
hineći ravnodušnost: »Sve mi je to odavna znano, s fotografija...«
S mora potezao vjetar i u ruci joj njihao ružičast šešir široka
oboda što bijaše kao kakav obruč. Kao velika ptica u krug raširenih
krila.
Rođaci zinuli, izbuljili oči, zapanjeni. Zaglušno mlatanje
valova gušilo riječi njenih tetaka. »Kakve li ljepote! Veličajno!
Kakva li vodenog prostranstva! More kao da se razgnjevilo! A gle
tamo, sunce tone! Da nismo štogod zaboravili u vlaku, u toj žurbi?
Treba pogledati je li sve u redu... prebrojiti kovčege...«
Ujaci, teče i stričevi vukli kovčege s lakom odjećom kakva se
već nosi na moru — s haljinama i kostimima izgužvanim poput
suhvica, s neizbježnim ruhom u kakvu se već pokazuju oni koji
ljetuju; s kovčezima nosili i čitave grozdove kokosovih oraha što su
ih dame uzimale iz ruku prodavača na usputnim željezničkim
postajama — kupovale ih samo zato što bijahu jeftini — prtili hrpe
omota i košara i tako optrpani išli prema hotelu, jedan za drugim,
kao Indijanci.
— Znam što si htjela reći... — naposljetku će jedan između
njezinih rođaka, najotresitiji. (Kad je čula da se njoj obraća, val krvi
71
podli Camili obraze, i mrka se boja kože preli lakim rumenilom.) —
Nisam uzeo kako si rekla. Htjela si zapravo reći da je more baš
onako kako ga prikazuju na putopisnim filmovima, samo što je veće.
Camila je čula o filmovima što su ih davali kod Vrata
Gospodnjih, na Sto vrata, ali nije znala ni pojma imala kakvi su.
Ipak, prema onome što joj je kazao rođak, bijaše joj lako zamisliti
ih: valjalo je samo svrnuti pogled na more. Sve u kretanju. Ništa
stalno. Slika za slikom, sve se valja i pretapa, razbija i pršti, da
svakog časa sastavi nov prizor što odmah nestaje, u stanju koje nije
ni čvrsto, ni tekuće, ni plinovito, nego onakvo kakav je život u
moru: sve blistavo, na slikama i na samom moru.
Skvrčenih nožnih prstiju u cipelama, smjerajući pogledom na
sve strane, Camila promatrala ono čega se oči nisu mogle zasititi.
Ako joj se u prvi mah činilo da će zjenice istočiti upinjući se da
obuhvati svu neizmjernost, sada ih beskraj ispunjavaše: plima rasla
u njenim očima.
U pratnji svog rođaka polako je Camila silazila na obalu — ne
bijaše lako gaziti po pijesku — da bude bliže valovima, ali umjesto
da joj pruži vitešku ruku, Tihi ocean zapljusnu je bistrom vodom i
noge joj okupa. Iznenađena, jedva je stigla da se povuče, ostavivši
moru zalog — ružičasti šešir što se pretvorio u točkicu na
zapjenjenim valovima — i kriknuvši krikom razmažena djeteta što
prijeti da će se požaliti ocu: »A... mar!« »Ah... more!«
Ni ona ni rođak nisu opazili: izgovorila je prvi put riječ voljeti10
prijeteći moru. Nebo crvenkasto kao drvo tamarinde nadnijelo se
nad obzorje što će sad-na progutati sunce, i od te rumeni u smiraje
tamno zelenilo vođe činilo se još hladnijim.
Zašto je ljubila svoje ruke na obali i udisala miris osmagle i
slane kože? Zašto je činila to isto s voćem koje nije smjela jesti, te
ga prinosila na stisnute usne i mirisala?»Djevojčicama udi kiselina«,
držale joj slovo tetke u hotelu. »Ne smiju imati vlažne noge! Ne
priliči im da skaču naokolo kao ždrebad!«Oca i dadilju ljubila je ne
mirišući ih. Suzdržavajući dah cjelivala je u fratarskoj crkvi Isusovu
nogu što bijaše kao kakav oštećen korijen. A bez mirisanja poljubac
je bezbojan. Njezina koža, slana i zlaćana kao pijesak, češeri i dunje
naučili su je da cjeliva raširenih nosnica, željnih i žudnih.
Ali kad je potkraj ljetovanja prešla s otkrića na iskustvo, nije
10
Igra riječima mar (more) i amar ljubiti, voljeti). — Prev.
72
znala je li mirisala ili je grizla kad ju je u usta poljubio rođak, onaj
koji je govorio o filmu i znao fićukati Tango argentino.
Kad su se vratili u grad, Camila nije dadilji davala mira sve dok
ju nije odvela u kino. Dvorana se nalazila pred Vratima
Gospodnjim, za uglom, kod Sto vrata.
Tajom su se išuljale iz kuće, drhteći, kršeći prste i šapćući
molitve. Kad su stigle, umalo što se ne vratiše vidjevši da je dvorana
puna svijeta. Zauzele su dva mjesta blizu bijelog zastora, u koji bi
svaki čas upravili snop jake svjetlosti. Pripremali su sprave, leće,
svjetlo; projektori zujali i šištali kao što šišti ugljen električnog luka
u uličnim svjetiljkama.
Odjednom dvorana utonu u mrak. Camili bijaše kao da se igra
skrivača. Na platnu sve mutno, maglovito. Slike poskakuju kao
skakavci. Ljudske sjene kao da žvaču kad bi da govore, hod im u
samim sitnim skočićima, a kretnje kao da će im se ruke istaviti.
Iz zapretanog sjećanja Camili u duhu iskrsnu uspomena kako
se jednom s nekim dječakom sakrila u potkrovnici — sjećanje tako
jasno da je zaboravila i film i kino. U potkrovnici, u najtamnijem
kutu, palucalo kandilo za mrtve, treperio plamičak žiška pred
Kristom od celuloida, gotovo prozirnim. Sakrili su se pod postelju.
Valjalo im leći na pod. Postelja neprestano škripala i pucketala.
Crvotočan pradjedovski namještaj, nisu ga se htjeli riješiti. »Tko se
nije skrio...« viknuše iz posljednjeg dvorišta. »Magarac bio!«
odjeknu iz prvoga. Kad je čula onoga što traži kako niže pjesmicu
nabrajalicu: »Vidim ćelu plešivu, nosi grdnu mješinu...« Camili
bijaše da prasne u smijeh. Njezin ju je drug oštro pogledao, prijeteći
joj da šuti. Poslušala je, uozbiljila se, ali se nije mogla suzdržati kad
ju je iz odškrinuta noćnog ormarića u nosnice ubo bodak smrad, i
bila bi zahihotala da joj u oči u taj tren nije prosipio nekakav prah i
suze joj natjerao, a zatim ju je nešto lupilo po glavi.
Kao što je onda izišla iz svog skrovišta, tako je izišla iz kina,
suznih očiju i u gurnjavi, gurali je oni što su u tami, zalupivši
sjedalom, hitjeli prema izlazima. Nisu stali sve do Trgovačkih vrata.
Tu je Camila saznala da su gledatelji izišli da umaknu izopćenju: na
platnu — žena u haljini priljubljenoj uz tijelo i dugokos muškarac, s
brkom i s umjetničkom kravatom, plesali Tango argentino.
*
Vásquez ispao na ulicu još oboružan — batina koja mu je
73
poslužila da ušutka Chabelonu bijaše njegovo hladno oružje. Dade
glavom znak, i pojavi se Anđeoliki s generalovom kćeri u naručju.
Policija nagnala u bijeg s plijenom kad su njih dvojica
zamaknula u Tus-tep.
Policijska družba svojski prionula: tko nije na ramenu nosio
sedlo, nosio je zidni sat, veliko ogledalo, kip, stol, raspelo, kornjaču,
kokoši, patke, golubove, sve što je Bog stvorio. Koga nije to zapalo,
domogao se muške odjeće, ženskih cipela, kineskih ukrasa,
svetačkih slika, vaza, umivaonika, tronožaca, svjetiljaka,
svijećnjaka, portreta, knjiga, kišobrana i vrčeva...
Krčmarica u Tus-tepu čekala s prijevornicom u rukama,
spremna da odmah zatvori vrata i da ih tako učvrsti.
Camila nije ni sanjala da postoji takva smrdljiva i pljesniva
štakorana udaljena samo dva koraka od kuće u kojoj je ona sretno
živjela mažena i pažena kraj starog vojnika — do jučer sretnog, tko
bi rekao! — okružena brigom svoje dadilje — danas nasmrt ranjene,
tko bi pomislio! — sred ruža na svome dvorištu — jučer svježih, a
danas zgaženih — kraj mačke što je, eto, morala uteći, i kraj
kanarinca što je jutros uginuo, zgnječen s krletkom i sa svime.
Kad joj je Anđeoliki maknuo crni povoj s očiju, učinilo joj se
da se našla strašno daleko od kuće... Prešla je i dva i tri puta rukom
po licu i obazrela se na sve strane da razabere gdje je. Prsti joj se
susretoše s krikom što joj se oteo iz grudi kad je spoznala svoju
nesreću. Ne, ne bijaše san ta strahota.
— Gospođice — javio se kraj njezina umrtvljenog, otežalog
tijela glas onoga što je sinoć najavio propast — ovdje vam barem ne
prijeti nikakva pogibao. Što bismo vam dali da vas mine strava?
— Salit ćemo stravu! — pritače krčmarica. — Vodom i vatrom
po njoj!
I ode da na žeravniku, koji joj bijaše ognjište i kuhinja, rasprete
žeravu iz upreta.
Vásquez uluči zgodu da na brzinu nagne na usta poveliku
opletenu bocu jake rakije: potegao je na grljak ne kušajući kakvoću i
ne brojeći gutljaje, kao čovjek koji cijeni svaki špirit.
Krčmarica je valjano puhala u žeravu sve mrseći kroz zube:
»Izvij oganj, žeravo!« Za njenim leđima, na zidu sobice za
točionicom, što se prelio crvenilom sa žerave na žeravniku,
Vásquezova sjena kliznu prema dvorištu.
— Da, ovdje joj je rekao... — trabunjao Lucio Vásquez
74
piskutavim glasom i zapletao jezikom. — Nema toga tko ne bi
došao po stotinu... i po tisuću... Tko od špirita živi, od njega i mre...
Voda u zdjelici zabijeljela kao preplašeno čeljade, zapištala
žerava kad je u nju pala i ugasila se. Kao koštica kakva paklenog
ploda plovio crni ugarak što ga je Masacuata bacila razgorjela a
mašicama izvadila ugasla. »Neka nas strava svaka mine«, ponavljala
je svejednako.
Nakon prvih gutljaja Camili se vratio glas.
— A otac? — To bijaše prvo što je izgovorila.
— Umirite se i ne brinite. Popijte još malo ove vode. Generalu
se nije ništa dogodilo — odgovori joj Anđeoliki.
— Znate li pouzdano?
— Mislim tako...
— A nesreća...
— Pst! Nemojte je dozivati!
Camila pogleda Anđeolikog. Lice često kazuje više negoli
riječi. Ali joj se oči izgubiše u njegovim zjenicama, crnim, bez
izražaja.
— Trebate sjesti, djevojko... — javi se Masacuata. Dovukla je
klupu na kojoj je sinoć sjedio Vásquez kad je taj gospodin sa
stotinjarkom prvi put ušao u točionicu...
Sinoć... Jesu li odonda godine izminule ili je prošlo samo
nekoliko sati?
Anđeoliki upirao oči sad u generalovu kćer, sad u plamen
svijeće upaljene Gospi od Chiquinquire. U zjenicama mu zaiskrila
crna pomisao da ugasi posvjet i zgrabi djevojku. Samo puhnuti — i
njegova je, milom ili silom. Ali je svrnuo zjenice s Gospine slike na
Camilu što je sva slomljena sjedila na klupi, i kad joj je ugledao
blijedo lice obliveno krupnim suzama, kosu u neredu i anđeosko
tijelo jedva oblikovano, odmah je preumio, promijenio mu se
izražaj. Uzeo je djevojci zdjelicu iz ruke očinski pažljivo i rekao u
sebi: »Jadnica...«
Krčmarica se potiho nakašljala, dala im time znak da ih
ostavlja same, i maknula se odande.
Kad je Masacuata našla Vásqueza gdje mrtav-pijan leži na
malom dvorištu što miriše po ružama iz vrčine, i kad je okrenula u
grdnje i kletve, Camila i opet briznu u plač.
— Tako si se ti, besramniče, natreskao! — grmjela Masacuata,
bijesna. — Ništarijo! Samo mi žuč vadiš, krvopijo! Pravo vele da je
75
tropa onaj tko se s tobom spanđa! Tko s đavlom tikve sadi, o glavu
mu se razbijaju! Tako ti mene voliš, je li? Tek što sam glavu
okrenula, a ti odmah bocu zdipio! Što misliš ti? Da meni s neba
pada? Da meni badava daju? I da čovjek ima u koga povjerenje...!
Lopove! Izdiri odavde ili ću te uhvatiti za šiju pa van!
Ispičutura prostenjao, zakrkljao, glava mu udarala o tlo kad ga
je krčmarica uzela vući za krakove... Promaha zalupi dvorišnim
vratima, i više se ništa nije čulo.
— Prošlo je, sve je već prošlo... — šaptao Anđeoliki na uho
Camili, a njoj suze samo tekle niz lice.
— Otac vam nije u opasnosti, a vi ste ovdje na sigurnu. A evo i
mene da vas branim... Prošlo je, nemojte plakati. Od plača vam
samo još veći nemir i tjeskoba... Hajte pogledajte me, obrišite suze,
pa ću vam lijepo objasniti sve kako je bilo...
Polako se Camila smirila, presahle joj suze. Anđeoliki joj
milovao glavu, uzeo joj rupčić iz ruke te joj otro suze. Danilo se na
obzorju, među stvarima, pri vratima: lagan prijemaz vapnenim
mlijekom i blijedim rumenilom. Sve se naslućivalo prije nego što se
vidjelo. Drveće, izludjelo od svraba ptičje graje i cvrkuta, nije se
moglo počešati. Zdenci zijevali i uzdisali. Vjetar je sa svoda
nebeskog otpuhao crnu kosu noći, kosu zlokobnu, i pokazao svijetlu
vlasulju.
— Morate se najprije smiriti, sabrati, inače ćete sve pokvariti,
izvrgnuti pogibli i sebe i oca, a i mene dovesti u nepriliku. Kad se
opet unoća, eto me da vas odvedem stricu. Važno je dobiti na
vremenu. Valja se strpjeti. Ima stvari koje se ne mogu urediti samo
tako, dok bi dlanom o dlan. U jednima je važna brzina, u drugima
način.
— Ne brinem za se. Nakon svega što mi rekoste osjećam da
sam na sigurnu. I zahvaljujem vam. Sve mi je jasno, i znam da
moram ostati ovdje. Ali se bojim za oca. Htjela bih pouzdano znati
da mu se nije ništa dogodilo.
— Obećavam da ću vam donijeti vijesti...
— Još danas?
— Još danas...
Prije nego što je izišao, Anđeoliki se okrenu te je ljubazno
potapša po licu.
— Jesmo li se umirili?
Kći generala Canalesa podiže oči, opet pune suza, te mu
76
odgovori:
— Vijesti...
77
13. Uhićenja
Rodasova žena istrčala na ulicu i ne izvadivši kruh iz
pletenjače: Bog neka joj se smiluje za tu lakomislenost! Ostavila je
muža da leži onako odjeven i prevaljen preko postelje kao vreća,
ostavila dojenče da spava u velikoj košari koja mu bijaše zipkom.
Jutro, šest sati.
Upravo je otkucalo na tornju fratarske crkve kad je prvi put
zalupala na vrata Canalesove kuće. »Neće mi valjda zamjeriti što ih
budim ovako rano«, reče u sebi te posegnu za zvekirom da i drugi
put zalupa. »Što je: kane li otvoriti ili ne kane? General mora što
prije doznati što je noćas u gostionici Lucio Vásquez pripovijedao
onom šupljoglavcu, mome mužu!«
Prestala je lupati. Dok je čekala da joj otvore, pretitravala je u
mislima: »Prosjaci mu na leđa tovare onog mrtvaca pred Vratima
Gospodnjim; jutros će mu policija u kuću; a najgore, kane ugrabiti
gospođicu...«
I opet udari zvekirom.
»Kakva li lupeštva! Kakva li lupeštva!« ponavljaše u sebi.
Stijesnilo joj se oko srca.
»Kane generala odvesti u zatvor? Pa dobro, muškarac je, može
onamo. Ali da mi gospođicu kane odvesti... Ne, za krv Kristovu!
Bilo bi to nepopravljivo zlo! Glavu dajem da je sve to zamijesio
kakav tikvan i besramnik, jedan od onih grmalja što silaze u grad sa
svojim opakim navikama.«
Ponovno je udarila zvekirom. Kuća, ulica, zrak, sve odjekuje
kao da udaraš u bubanj. Kako to da ne otvaraju? Očaj! Da prekrati
vrijeme, uze sricati natpis krčme na uglu: Tus-tep... Ne bijaše
mnogo, i ne bi imala što sricati da nije pogled prilijepila na ono što
kazivahu dva lika naslikana lijevo i desno od vrata: na jednoj strani
muškarac, na drugoj žena. Ovdje, kao da izlazi ženi iz usta, pisalo:
Hajde zaplešimo mali tustep! A ondje, na leđima muškarca što drži
bocu u ruci, odgovarao natpis: Ja sam već zaplesao veliki!
Umorna od uzaludnog lupanja — ili nikog nema, ili neće da
otvore — gurnu vrata. Ruka, ne naišavši na otpor, povuče i tijelo: ne
bijahu zaključana... Samo pritvorena...? Čvršće je na ramena pritegla
šal s resama, zakoračila u pridvor, mučena svakojakim slutnjama, i
najposlije se, ni sama ne zna kako, našla u hodniku. Od prizora što
78
ga je ugledala sledila se kao ptica pogođena sačmom.
Krv se iz nje istočila, dah joj stao, pogled se ukočio svi udovi
odrvenili kad je vidjela lonce sa cvijećem isprevrtane po tlu,
razbacano perje quetzala,11 rastrgane paravane, razbijena ogledala i
prozore, slupane ormare, razvaljene brave... Papiri, ruho, sagovi,
posoblje, sve uništeno, sve u kući rastočeno u jednu noć, sve
pretvoreno u hrpu olupina i rbina, u smetište bez života, bez
prisnosti, umazano, bezdušno...
Chabelona, razbijene glave, obilazila kao sablast među
razvalinama napuštenog gnijezda, tražila gospođicu.
— Ha-ha-ha! — smijala se. — Hi-hi-hi! Gdje se skrivaš, mala
Camila? Pazi, tko se nije skrio... Čela plešiva... grdna mješina...
Zašto ne odgovoriš? Kukuc, kukuc!
Mislila je da se s Camilom igra skrivača, te ju je svuda tražila,
među cvijećem i pod posteljama, zavirivala u sve kute i zakutke, za
vrata i svakamo, sve prevrtala i kopala...
— Ha-ha-ha! Hi-hi-hi! Hu-hu-hu! Kukuc, kukuc! Iziđi, mala
Camila, ne mogu te naći! Iziđi, umorih se tražeći te!
I tako tražeći, priđe zdencu. Kad u mirnoj vodi vidje svoju
sliku, kriknu kao ranjen majmun, i smijeh joj na ustima zamrije,
prijeđe u strah, u drhtanje. Kosa joj pala preko lica, ona uzdigla ruke
nad kosu, i tako se povlačila, čučnula, da umakne neobičnom
priviđenju. Protiskivala je nesuvisle riječi, kao da se samoj sebi
ispričava što je tako ružna i stara, tako sitna i raščupana...
Odjednom drugi krik. Kroz zbrkanu kišu svoje kose i kroz
rešetke svojih prstiju ugledala je kako sunce skače s krova, i pada na
nju, hoće da joj otme sjenu koju je dotad gledala na dvorištu.
Bijesna, ustade i navali na svoju sjenu i sliku, udarajući po vodi i po
tlu — po vodi rukama, a po tlu nogama. Htjela ih je izbrisati. Sjena
se uvijala kao bijena životinja, ali je svejednako ostajala ondje ma
kako mahnito ona po njoj gazila. A slika se razbijala u isjeckanim
valićima, raspadala se u vrtloženju uspljuskane vode, ali se ponovno
sastavljala kako se uzbibana voda vraćala.
Chabelona zatulila kao bijesna zvijer kad je vidjela da nikako
ne može uništiti onaj ugljeni prah rasut po bijelim kamenim
11
Quetzal, egzotična ptica iz tropske Amerike, dugorepa, sa neobično lijepim
crvenim i zelenim perjem. U ovom slučaju riječ je o biljci nametnici što živi na
velikom drveću, a po kućama je drže kao ukras. Ime joj odatle što njezino lišće,
slično paprati, podsjeća veličinom, oblikom i bojom na quetzalov rep. — Prev.
79
pločama, onu crnu sliku što se izdužila po tlu te joj izmiče ispod
nogu, izmiče njezinu gaženju kao da zaista ćuti udarce — a ni onu
drugu, sjajnu, u vodi razlivenu i raspršenu, koja je tako nalik na nju i
koju uzalud dlanovima pljuska i šakama udara.
Već su joj stopala krvava, ruke klonule od umora, a njena sjena
i njena slika ostaje, neuništiva jedna i druga.
Sva u grču, izvan sebe od pusta bijesa, u očaju čovjeka koji ide
na posljednje, zaletjela se s glavom prema zdencu...
Dvije ruže padoše u vodu...
Grana ružina drveta, puna trnja, iskopa joj oči...
Pala je na tlo kao vlastita sjena, savila se i ostala nepokretna
pod drvetom naranče što ga je biljka puzavica prošarala
krvavocrvenim cvjetovima.
Vojnička glazba prolazila ulicom. Kakve li siline i kakve li
bojovne koračnice! Kakve li gladi za slavolucima! Pa ipak, uza sve
napore trubača da trube snažno i u korak, ljudima ne bijaše ni nakraj
pameti da odmah poslije buđenja pokažu nestrpljivost junaka koji ne
može dugo gledati kako mu mač neupotrijebljen počiva u miru
zlatnog žita: radije su se budili s ugodnim osjećajem da je, eto,
svanuo blagdan, i smjerna im nakana bijaše preporučiti se Bogu da
ih očuva od zlih misli, ružnih riječi i opakih djela upravljenih protiv
Predsjednika Republike.
Chabelona je čula glazbu pošto se trgla iz kratke nesvjestice.
Bila je u tami. Zacijelo joj je gospođica na vršcima prstiju prišla s
leđa i stavila joj ruke na oči.
— Mala Camila, znam da si ti, makni se, pusti mi oči! —
promuca, podižući ruke licu da bi makla s očiju njezine ruke što joj
uzrokuju strašan bol.
Vjetar nosio zvuke niz ulicu. Glazba, i sljepoća što ju je obavila
tamom kao da su joj u dječjoj igri stavili povez na oči, dozva joj u
sjećanje njezin Pueblo Viejo i školu u kojoj je naučila prva slova.
Skok u vremenu, i ona je već odrasla djevojka, sjedi u sjeni dvaju
mangovih stabala; zatim trenutak, kratak trenutak, drugi skok, i eto
je na volujskim kolima, valjaju se ravnim putovima što mirišu
žitom. Škripa kotača kao dvostrukim trnovim vijencem ranjava do
krvi tišinu i muk u koji se zavio golobradi vozar komu je postala
ženom. Ujarmljeni volovi preživaju i preživaju i vuku dalje bračnu
postelju. Opojnost neba nad ravnicom što se pruža u nedogled...
Odjednom se uspomene raspršuju, u kuću nahrupljuje rulja poput
80
slapa... Dahtanje crnih zvijeri, paklena vika, udarci, psovke, grohot,
glasovir što ječi kao da mu golim rukama čupaju zube, gospođica
isparila kao miris, a onda udarac posred čela, popraćen jezivim
krikom i poplavom mraka.
*
Rodasova žena, mlada Fedina, našla je Chabelonu gdje leži na
dvorištu: lice joj obliveno krvlju, kosa raščupana, ruho na njoj
razdrto; brani se stara sluškinja od muha što joj ih nevidljive ruke
bacaju u lice na pregršti. Kao da je ugledala sablast, Fedina,
užasnuta, pobježe u kuću.
»Jadnica! Jadnica!« ponavljaše neprestano.
Podno jednog prozora nađe pismo što ga je general napisao
bratu Juanu. U njemu ga moli da se brine o Camili... Ali Fedina nije
pročitala do kraja, dijelom stoga što su je mučili staričini krikovi —
činilo se Fedini da izbijaju iz razbijenih ogledala, iz polupanih
stakala, polomljenih stolica, razvaljenih ormara, palih slika — a
dijelom stoga što je valjalo pobjeći odande. Otrla je znoj s lica
rupcem previjenim na četvero koji je nestrpljivo stiskala u ruci
nakićenoj jeftinim prstenjem, stavila pismo u njedra i pobrzala na
ulicu.
Ali kasno! Narednik kruta lica zaustavi je na vratima. Kuću
bijahu opkolili. S dvorišta dopirali krikovi stare sluškinje koju su
mučile muhe.
Lucio Vásquez, koji je na molbe Masacuate i Camile pazio na
vratima Tus-tepa, ostade bez daha vidjevši da odvode ženu Genara
Rodasa, prijatelja komu je sinoć u Probuđenom lavu, u piću,
izbrbljao ono o uhićenju generala Canalesa.
— Ne plačem, ali neću nikad zaboraviti! — uzviknu krčmarica,
koja je izišla na vrata u času kad su pograbili mladu Fedinu.
Jedan vojnik priđe krčmi. »Traže generalovu kćer!« pomisli
krčmarica, i srce joj spade u pete. Isto pomisli i Vásquez, te sav
protrnu. Vojnik reče neka zatvore krčmu. Zatvoriše vrata i ostadoše
za njima, vireći kroz pukotine i prateći što se zbiva na ulici.
Vásquezu se u polutami vrati hrabrost, te on pod izlikom da ga
je strah pokuša pomilovati Masacuatu, ali se ona, po običaju, nije
pustila. Umalo što mu nije prilijepila pljusku.
— Gle što si osjetljiva!
— Gle, molim te! Trebalo bi valjda da se pustim pipati!
81
A onda će, okrenuvši na drugo:
— Ne rekoh li ti sinoć da onaj žgoljo misli ozbiljno s
generalovom kćeri...!
— Pazi da te ne čuju! — upozori je Vásquez.
Razgovarali su nagnuti naprijed i gledali kroz pukotine na
vratima.
— Ne budali, ta govorim sasvim tiho! A da ti nisam rekla ono
kako će generalova kći biti kuma Fedininu malome, ti bi ovamo
upetljao Genara, i sve bi se otkrilo.
— Istina je! — potvrdi Vásquez i pokuša ishraknuti nešto što
mu se prilijepilo negdje između nosa i ždrijela.
— Prostak! Nemaš u sebi ni mrve odgoja!
— Gle što si fina i osjetljiva...!
— Pst!
U taj čas siđe s kočije vojni sudac istražitelj.
— Sudac... — prousti Vásquez.
— A zašto dolazi? — upita Masacuata.
— Pa da uhiti generala...
— Zar se za to odjenuo kao papagaj? Pogledaj ga samo... baš
kao papagaj! Vidi mu samo perja za šeširom...
— Hajde, hajde! A tko tebe pita zašto se mažeš? Odjenuo se
tako jer će poslije odavde Predsjedniku.
— Blago njemu!
— Ako noćas nisu uhitili generala, propao sam!
— A zašto noćas?
— Radije šuti!
Kad je sudac izišao iz kočije, tiho prenesoše njegove naloge, i
nato jedan kapetan s odredom vojnika uđe u Canalesovu kuću, s
isukanom sabljom u jednoj ruci i s revolverom u drugoj, baš kao
oficiri na slikama što prikazuju bitke iz rusko-japanskog rata.
Nakon nekoliko minuta — stoljeća Vásquezu, koji je događaje
pratio s dušom navrh jezika — oficir se vratio zapanjena lica, blijed
i uzbuđen, da podnese izvještaj vojnom sucu.
— Što...? Kako...? — povika sudac.
Oficiru su riječi jedva izlazile na usta koliko se zadahtao.
— Kako...? Što...? Pobjegao...? — grmio sudac. Na čelu mu
iskočile dvije žile kao dva crna upitnika.
— Što...? Što...? Opljačkali kuću...?
I ne čekajući ništa više, krenu vratima te uđe, a za njim oficir.
82
Munjevit pogled — i eto ga učas na ulici: punačka šaka bijesno
steže držak kratkog mača o boku, bljedilo usana stapa se s brkom
boje mušjih krila.
— Kako je pobjegao, to bih htio znati! — uzviknu izišavši na
vrata. — Nalozi! Telefon je izumljen da bi se mogli hvatati
neprijatelji države! Stari lukavac! Objesit ću ga čim ga uhvatim! Ne
bih htio biti u njegovoj koži!
Sučev pogled ošinu mladu Fedinu kao grom. Jedan oficir i
podoficir dovedoše je onamo gdje je on bijesno vikao.
— Kučko! — reče, a onda, ne skidajući pogleda sa nje, nadoda:
— Ovu ćemo natjerati da propjeva! Poručniče, uzmite deset vojnika
i odmah je vodite kamo treba! U samicu!
Strašan vrisak ispuni prostor, krik uljnat, što srca para,
neljudski.
— Za ime Božje, što rade s tim jadnikom? — zajada Vásquez.
Staričini krikovi, sve oštriji, zabadali mu se u srce.
— Jadnikom? — porugljivo će mu krčmarica. — Zar ti ne
razabireš da je ono žena? Za tebe valjda svi muškarci imaju ženski
glasić!
— Tiho!
*
Sudac je odredio da pretraže okolne kuće. Skupine vojnika s
desetnicima i narednicima raziđoše se na sve strane. Pretraživali su
dvorišta, stanove, zahode, podrume, zdence. Penjali se na tavane,
odmicali ormare i postelje, premetali sagove, zavirivali u plakare,
bačve, sanduke. Tko nije odmah otvorio vrata, bijahu mu razvaljena
kundacima. Psi bijesno lajali pokraj blijedih gospodara. Iz svake
kuće dopirao lavež, prštao kao voda iz kante-rosače.
— Ako dođu ovamo! — promuca Vásquez, komu se od pusta
straha gotovo uzeo glas. — U što se uvalismo...! I da je barem za
nešto, nego za ove trice i kučine...
Masacuata otrča da upozori Camilu.
— Ja mislim — reče Vásquez, došavši za njom — najbolje će
biti da pokrije lice i ode odavde...
I brzo se vrati k vratima, ne čekajući odgovor.
— Stanite! Čekajte! — javi im, povirivši na pukotinu. — Sudac
je dao drugi nalog, više ne pretražuju, izvukli smo se!
U dva skoka i krčmarica se prilijepi na vrata da rođenim očima
83
vidi ono čemu se Lucio toliko obradovao.
— Pogledaj tamo svog »jadnika«...! — šapnu mu krčmarica.
— Tko je ono? — upita on.
— Sluškinja, zar ne vidiš! — I nadoveza, izmičući pohlepnoj
Vásquezovoj ruci: — Miruj, za ime Božje! Miruj, đavo te odnio!
— Jadnica, gledaj kako je vuku!
— Kao da ju je tramvaj pregazio!
— Zašto tako prevrću očima oni koji umiru?
— Pusti me, ne želim vidjeti!
Odred pod zapovjedništvom kapetana s isukanom sabljom
izveo je iz Canalesove kuće Chabelonu, nesretnu sluškinju. Sudac
više nije mogao od nje uzeti iskaz. Još jučer taj dronjak od čovjeka,
sada na samrti, bijaše duša kuće u kojoj se sva politika sastojala u
tome što je kanarinac probirao hranu, curak na zdencu pravio svoje
susredne krugove, general strpljivo miješao karte i slagao pasijans, a
Camila provodila svoje mušice.
Sudac uskoči u kočiju, a za njim jedan oficir. Kočija zamaknu
za prvi ugao. Četiri odrpanca, sve jedan prljaviji od drugoga, dođoše
s nosilima da u mrtvačnicu prenesu mrtvo tijelo Chabelonino.
Vojnici odmarširaše u vojarnu, a Masacuata otvori svoj lokal.
Vásquez zauze svoje uobičajeno mjesto na klupi: slabo je mogao
prikriti jad i muku što ga je snašla zbog uhićenja Rodasove žene;
glava mu gorjela kao peć u kojoj peku opeke, piće mu nalilo olovom
sve udove i cijelo tijelo, na mahove ga presvajala opojnost, mučnina
mu dolazila pri pomisli da je general pobjegao.
Fedinu vodili u zatvor. Otimala se vojnicima iz pratnje, a oni je
svaki čas, udarcima, gurali s pločnika na sredinu ulice. Šuteći je
puštala da je zlostavljaju, ali je odjednom, kad joj bijaše prekipjelo,
jednoga između njih pljusnula preko lica. Vojnik joj uzvrati
kundakom. Drugi je udari straga, tako te je posrnula, zvocnula
zubima i vidjela sve zvijezde.
— Kukavelji! Za to vama služi oružje! Sramite se! — doviknu
neka žena što se vraćala s tržnice s košarom zeleni i voća.
— Umukni! Odbij! — izdera se na nju vojnik.
— Misliš da te se bojim, hvastavče!
— Idite, gospođo! Idite svojim putem! Ili možda nemate
drugog posla? — viknu joj narednik.
— A vi? Što vi radite, dangube?
— Tiho — umiješa se oficir — ili ćete dobiti po ustima!
84
— Po ustima! Gle ti njega! Samo nam još to treba! Idete
naokolo kao cigani! Lakti vam proviruju, hlače vam na turu moljci
izjeli! Vrijeđati bi htjeli, i da čovjek šuti! Bagra ušljiva! Ljude
napadati...
Neznana hraniteljica Rodasove žene polako zaostajala za
drugim prolaznicima, koji su je gledali u strahu. Fedina, među
vojnicima, išla prema zatvoru, sva smućena, unesrećena, znojem
oblivena; rese svilenog joj šala mele cestu.
*
Sučeva kočija izbila na ugao pred kućom doktora Abela
Carvajala baš kad je ovaj izišao u boleru i žaketu na putu u palaču.
Sudac iziđe, a kočija se zaljulja kad je s potege skočio na sredinu
pločnika. Carvajal je zatvorio kućna vrata i polako navlačio
rukavicu kadli ga uhiti njegov kolega. Odred vojnika povede ga
sredinom ulice, onako svečano odjevena, u Drugu policijsku
postaju, izvana ukrašenu zastavicama i vijencima od svilenog
papira. Odveli su ga pravo u ćeliju u kojoj bijahu zatvoreni student i
crkvenjak.
85
14. Veliko slavlje
Ulice se polako ocrtavale u nepostojanom svjetlu zore što je
prosivjela, javljale se između krovova i polja što disahu travanjskom
svježinom. Sa svih strana niz obronke kaskaju u grad mule s
mlijekom, za njima goniči podvikuju i pucketaju bičem, na kantama
od kovine klepeću poklopci. Posvuda se bude krave što ih muzu u
vežama bogatih kuća i po uličnim uglovima u siromašnim
predgrađima, među žiteljima što na putu ozdravljenja ili smrti,
snenih, upalih i staklenih očiju, čekaju pokraj odabrane kravice da
dođu na red i svojom rukom uzmu mlijeko, naginjući posudu
najprikladnije, kako bi uhvatili više tekućine nego pjene. Odasvuda
stižu žene što raznose kruh: glave priklonjene na prsa, leđa povijena,
noge napete, stopala bosa, koraci pruživi i nesigurni pod teretom
golemih košara, naslaganih jedna na drugu, čitave pagode što u
zraku ostavljaju za sobom miris lisnata zaslađena tijesta i pržena
sezama. Na sve strane čuješ budnice, državni je blagdan, bubnjaju i
trešte jutarnje podoknice, šetaju sablasti od mjedi i daha, previru
zvuci, pršte boje... I u taj osvit dana još neodanjena javlja se crkveno
zvono, bojažljivo i smjelo, zvoneći ujedno i na ranu misu: bojažljivo
i smjelo u isti mah, jer zvonjava pripada crkvenom blagdanu s
okusom čokolade i kanoničkog kolača, dok na državne svetkovine
miriše po zabranjenom voću.
Državna svetkovina...
S ulica i cesta uzvijala se, s mirisom dobre zemlje, radost
građana koji su kroz prozore izlijevali vodu da ne bi previše prašine
svojim korakom dizale čete što pod zastavom, novom novcatom, u
mimohodu prolaze prema Palači, ni kočije u kojima izlaze na ulicu
gospoda, od glave do pete odjevena u svečano ruho: visoki upravni
činovnici što im odjeća vonja po ormarima i neprozračenosti,
generali u blistavim odorama što tuknu po starim svijećama i
naftalinu — oni sa sjajnim cilindrima na glavi, ovi pak s trorogim
šeširima i perjem; a neka prašinu svojim kaskanjem ne dižu ni
podređeni državni namještenici kojima se važnost, u jeziku dobre
vlade, mjeri po razredu pogreba što će im ga jednog dana platiti
država.
Gospode, Gospode, nebo i zemlja puni su slave tvoje!
Predsjednik se pokazao u daljini, u krugu svojih najprisnijih,
86
odvojen od svih drugih, zahvalan narodu koji tako zna cijeniti
njegovu brigu i njegove napore.
Gospode, Gospode, nebo i zemlju ispunja slava tvoja! Gospođe
ćute nadzemaljsku moć voljenog boga. Knezovi crkveni kade ga
tamjanom. Pravnicima se čini da su na turniru Alfonsa Mudrog.
Diplomati, ekscelencije iz Tiflisa, drže se dostojanstveno kao da su
na primanju u Versaillesu, na dvoru Kralja Sunca. Domaći i strani
novinari presamićuju se u nazočnosti uskrslog Perikla.
Gospode, Gospode, nebo i zemlja puni su slave tvoje! Pjesnici
zamišljaju da su u Ateni, tako barem objavljuju svijetu. Kipar što
kleše svece umišlja da je Fidija, smiješi se, uzdiže oči k nebu i trlja
ruke kad čuje kako kliču uzvišenom upravljaču i vladaru. Gospode,
Gospode, nebo i zemlja puni su slave tvoje! Skladatelj što sklada
pogrebne koračnice, obožavatelj Bakha i svetog pogreba, pokazuje
kao patlidžan crveno lice nad ogradom balkona da vidi gdje je
zemlja.
I dok tako umjetnici misle da su u Ateni, židovski bankari
uzimaju da su u Kartagi i prolaze dvoranama državnika koji je u njih
položio svoje povjerenje i u njihove bezdane blagajne narodni novac
po nula cijelih i ništa posto — dao im posao koji im omogućuje da
se bogate i da zlatni i srebrni novac pretvaraju u obreske, u kožice
odbačene nakon obrezanja, u bezvrijedni papir. Gospode, Gospode,
nebo i zemlja puni su slave tvoje!
Anđeoliki prolazi između uzvanika. (Lijep je i zao kao sotona.)
— Narod vas zove na balkon, Gospodine Predsjedniče!
— Narod...?
Gospodar je uz tu riječ prilijepio znak pitanja. Oko njega
šutnja. Kao pod teretom velike žalosti, koju je brzo prikrio
pokazujući hinjeno zadovoljstvo, ustao je, ostavio naslonjač i otišao
na balkon.
Pokazao se narodu okružen pratnjom odanih. Skupina žena
došla proslaviti obljetnicu dana kad je izmakao smrti. Ona koju je
zapalo da govori, poče tek što je ugledala Predsjednika:
»Sine naroda...!«
Predsjednik proguta gorku slinu sjetivši se studentskih godina
što ih je proveo kraj siromašne majke, u gradu popločanu zlovoljom.
Ali njegov miljenik i pouzdanik, koji je uvijek gledao da mu ugodi,
usmjeli se i doda tihim glasom:
— I Krist je bio sin naroda...
87
»Sine naroda!« ponovi besjednica. »Naroda, velim. Sunce što u
ovaj dan blistave ljepote krasi nebo, neka svojim svjetlom čuva
tvoje oči i tvoj život, znamenje svetog djela, jer biva tako pod
svodom nebeskim da se svjetlo smjenjuje s mrakom, s tamom noći
crne i nesmiljene, odakle se bijahu pružile zločinačke ruke koje su,
umjesto da siju polja, kako nas ti učiš, Vođo i Učitelju, posijale na
tvom putu bombu, koja ti, unatoč znanstvenim europskim
proračunima, nije odnijela ni vlas s glave...«
Buran pljesak zaguši glas Kravljoj jezičini, kako zlobno
nazivahu piljaricu koja je držala govor, a sa svih strana, kao da se
raširila lepeza, prolomiše se povici upućeni državnom poglavaru i
njegovoj pratnji:
— Živio Predsjednik!
— Živio Predsjednik Republike!
— Živio ustavni Predsjednik Republike!
— Neka nam se poklik ori cijelim svijetom i neka nikad ne
prestane: Živio ustavni Predsjednik Republike, zaslužni sin
domovine, vođa velike Liberalne partije, slobodar po srcu i zaštitnik
omladine!
Kravlja jezičina nastavi:
»U stotinu bi dronjaka bila razdrta naša zastava da su u svojim
namjerama uspjeli oni zli sinovi domovine, izrodi koji su u svojim
zločinačkim nakanama dobili pomoć i podršku Predsjednikovih
neprijatelja. Ali su zaboravili da je Božja ruka bdjela i sveudilj bdi
nad dragocjenim životom Predsjednikovim, na radost i sreću svih
koji vas vole, Gospodine Predsjedniče, i koji znaju da ste dostojni da
budete prvi građanin zemlje i naroda, te su vas okružili u onim
sudbonosnim trenucima, a okružuju vas i sada, i uvijek će vas
okruživati kad god ustreba!«
»Da, gospodo i gospođe«, proslijedi besjednica. Danas više
negoli ikad znamo: da su se ostvarili odvratni planovi onoga dana
žalosne uspomene za našu zemlju, koja smjelo kroči među
civiliziranim narodima, domovina bi ostala siroče bez oca i
zaštitnika, u šakama onih što u tami bruse noževe da u srce rane
demokraciju, kako je to rekao onaj veliki tribun što se zvao Juan
Montalvo!«
»I tako se naša zastava vijori dalje, neokaljana, i s grba
državnoga nije pobjegla ptica štono se, poput ptice Feniča, to jest
Feniksa, ponovno rodila iz pepela vrlih pokajnika — ispravi se — to
88
jest pokojnika12 štono su objavili nacionalnu nezavisnost u samo
prozorje američke slobode ne prolivši ni kap krvi i tako potvrdili
težnju za slobodom što su je manifestirali predvodnici, to jest
prethodnici, naši indijanski preci, koji su se do smrti borili za
slobodu i za pravdu!«
»I zato smo se, gospodo, danas sabrali da slavimo dan dičnog
zaštitnika radnog naroda, onoga koji nad nama bdi s očinskom
ljubavi i vodi našu zemlju, kako već rekoh, putem napretka kojemu
je Fulton dao poticaj vodenom parom a Juan Santa Maria branio ga
od razbojničkih upadača upalivši sudbonosnu bačvu baruta u
Lempiri. Živjela domovina! Živio ustavni Predsjednik Republike,
vođa Liberalne partije, dobrotvor domovine, zaštitnik bespomoćnih
žena, skrbnik djece i pokrovitelj prosvjete!«
Povici Kravlje jezičine izgubiše se u klicanju svjetine, u požaru
burnih »hura!« koji se ugasi u moru pljeska i odobravanja.
Predsjednik izreče u odgovor nekoliko riječi; desnu je ruku
položio na mramornu ogradu balkona, a tijelom se okrenuo ulijevo,
da ne izloži grudi; polako je okretao lice od ramena do ramena
prelazeći pogledom po skupljenoj svjetini; obrve se namrštile, ispod
njih oči, dva krijesa, samo vrebaju. Muškarci i žene ubrisaše mnogu
suzu.
— Možda bi se Gospodin Predsjednik htio vratiti unutra... —
usmjeli se napomenuti Anđeoliki, čuvši da se useknuo. — Narod
vam je suviše prirastao srcu...
Vojni sudac istražitelj krenuo prema Predsjedniku, koji se s
nekolicinom prijatelja vraćao s balkona: htio je vojni istražitelj
izvijestiti državnog poglavara o bijegu generala Canalesa i prije svih
ostalih čestitati mu održani govor. Kao i svi koji su krenuli na
čestitanje, zastao je na pol puta — zadržao ga čudan strah, nekakva
nadnaravna moć. Da ne bi ostao s rukom podignutom u zrak, pruži
je Anđeolikom.
Predsjednikov pouzdanik okrenu mu leđa, i tako vojni sudac, s
rukom još podignutom, oču prvu u nizu eksplozija što su, kao pucnji
iz topova, zaredale u nekoliko sekunda.
Krikovi, skokovi, trka, obaranje stolica, žene u živčanom
napadu; zatim vojnički koraci, razlaze se vojnici kao zrna riže, s
12
U izvorniku, neuka piljarica hoće se poslužiti riječju mani (sjene pokojnika),
ali ne uspijeva. I drugdje ona zapleće jezikom i lupeta koješta. — Prev.
89
rukom na nabojnjači koja se ne otvara odmah, s napunjenom
puškom, mile među mitraljezima, razbijenim ogledalima, časnicima
i topovima...
Jedan pukovnik, s revolverom u ruci, pobrzao uza stube. Drugi,
s revolverom u ruci, silazio niza zavojite stube. Ništa. Jedan
kapetan, s revolverom u ruci, izlazi na prozor. Drugi, s revolverom u
ruci, otvara vrata. Ništa. Baš ništa! Ali u zraku hladnoća. Vijest se
pronijela dvoranama što stajahu u neredu. Nije ništa. Malo-pomalo
okupljaju se uzvanici. Jedan se preznojavao od straha, drugi izgubio
rukavice. Onima kojima se vratila boja nije se vratio i dar govora;
oni pak koji su došli do glasa ostadoše bez boje. A jedno nitko ne
mogaše reći: kada je i kuda nestao Predsjednik.
Podno stuba ležao na tlu prvi bubnjar vojne glazbe. S bubnjem
i sa svime zavaljao se niza stube s prvog kata, odande je počeo divlji
bijeg.
90
15. Rodbina
Anđeoliki je otišao iz Palače s predsjednikom vrhovnog suda,
starčićem što je u fraku i olinjalu cilindru podsjećao na miša s
dječjih crteža, i s jednim narodnim zastupnikom, suhim i
koštunjavim poput isposnika iz davnih vremena: čovjeku je naprosto
slina tekla na usta kako su ta dvojica živo raspravljala o tome bi li
bolje bilo svratiti se u Grand Hotel ili pak u kakvu obližnju
točionicu da zaliju i otjeraju strah što im ga je utjerao u kosti glupavi
bubnjar, koga bi oni mirne duše poslali u tvrđu, u pakao ili ga
osudili na kakvu još težu kaznu.
Kad je govorio narodni zastupnik, pristaša Grand Hotela,
bijaše kao da kazuje pravila kojih se valja držati što se tiče mjesta
gdje ćeš okrijepiti dušu: on je svakako za najotmjenije — ta ionako,
na kraju krajeva, sve plaća državna blagajna. Kad je pak u riječi bio
onaj od suda, govorio je u zanosu, podignutim glasom, kao da izriče
smrtnu osudu:
— U sjaju i bogatstvu nema prisnosti, i zato sam vam ja, dragi
moj, radije za skromnu krčmu, gdje s dragim prijateljima mogu
izmijeniti misli, negoli za sjajni hotel, jer nije zlato sve što sija.
Anđeoliki ih ostavi u živoj raspravi na uglu Palače — smatrao
je: najbolje je ne miješati se u spor takvih autoriteta. Krenuo je
prema gradskoj četvrti zvanoj El Incienso, gdje je stanovao don Juan
Canales. Htio je da taj gospodin odmah dođe ili pošalje po svoju
sinovicu u Tus-tep.
»Nek ide sam onamo ili neka koga pošalje po nju, što me se
tiče!« govoraše u sebi. »Neka ne bude ovisna o meni, neka živi kako
je živjela do jučer, dok je nisam poznavao ni uopće znao da postoji,
i dok mi ništa nije značila...«
Dva-tri prolaznika stupiše s pločnika na ulicu, propuštajući ga i
pozdravljajući. Kratko je zahvalio i ne pogledavši ih.
Od dvojice generalove braće, don Juan življaše u četvrti El
Incienso, u jednoj izmeću kuća u blizini Kovnice, kako nazivahu
tvornicu novca, koja, uzgred rečeno, bijaše zgrada s mračnim
dostojanstvom. Popucali bedemi utvrđivali oljuštene zidove, a za
željeznim prozorskim rešetkama naslućivale se prostorije nalik na
prijekleti za zvijeri. Ondje bijahu pohranjeni đavolji milijuni.
Anđeoliki pokuca zvekirom na vratima, a nato se odmah odazva
91
pas. Taj cerber očito bijaše vezan, razabiralo se to po bijesnu lavežu.
S cilindrom u ruci Anđeoliki prijeđe preko kućnog praga —
bijaše lijep i zao kao sotona — zadovoljan što se napokon nalazi
ondje gdje može ostaviti generalovu kćer, a smeten zbog pasjeg
laveža i zbog uljudnog poziva:
— Naprijed, molim! Izvolite naprijed!
To ga pozivaše živahan, dobrodušan, trbušast muškarac, koji
bijaše glavom don Juan Canales.
— Samo izvolite naprijed, budite ljubazni! Ovuda, molim,
ovamo, gospodine! Čemu imamo zahvaliti što nam iskazujete čast
svojim posjetom?
Don Juan sve je to istočio kao kakav automat, jednoličnim
glasom koji bijaše daleko od strepnje što ju je osjećao u nazočnosti
toga dragocjenog suradnika Gospodina Predsjednika.
Anđeoliki prijeđe pogledom po sobi. S kakvim li je strahovitim
lavežom ta prokleta psina dočekivala posjetitelje! Opazio je da u
nizu portreta braće Canales nema generalova. Ogledalo na drugom
kraju sobe odražavalo ono grozno mjesto i dio zida, tapetirana
papirom što je požutio poput brzojava.
Dok je don Juan nizao uljudnosti iz svoje zalihe društvenih
formula, Anđeoliki se mislima dohvaćao psa: očito je pas sveudilj
duša kuće kao što bijaše u davnini; obrana roda. I Gospodin
Predsjednik ima čitav čopor uvezenih pasa.
Gospodar kuće pojavio se u ogledalu očajno razmahujući
rukama. Pošto je istočio uobičajene fraze, don Juan Canales, kao
dobar plivač, bacio se pravo u dubinu.
— Ovdje — reče — u mojoj kući, moja žena i ja, vaš sluga,
uistinu smo s ogorčenjem osudili čin moga brata Eusebija! Strahota!
Zločin je uvijek odvratan, a pogotovu u ovom slučaju, gdje je
posrijedi uvažena i u svakom pogledu poštovanja dostojna osoba,
čovjek koji bijaše čast i ugled naše armije, i posebno — nije li tako?
— prijatelj Gospodina Predsjednika.
Anđeoliki utonuo u grozan muk čovjeka koji vidi kako se drugi
utapa, a on mu ne može pomoći. Njegov muk bijaše sličan muku
posjetitelja što se ne usuđuju ni prihvatiti ni zanijekati ono što se
kazuje.
Don Juan nije više vladao svojim živcima kad je vidio kako
njegove riječi padaju u prazno; zato je uzeo razmahivati rukama oko
sebe i nogama dohvaćati pod. U glavi mu sve vrelo i previralo. Već
92
je u duhu vidio kako ga uvlače i miješaju u zločin pred Vratima
Gospodnjim i u njegove dalekosežne posljedice. Ništa mu ne koristi
što je nevin, baš ništa. Upleten je, upleten. Sukrivac! Kako li je sve
to zamršeno! »Lutrija, prijatelju, lutrija!« Bilo je to životno načelo
ove zemlje, kako ga je izvikivao stric Fulgencio, dobrodušan
gospodin koji je prodavao lutriju po ulicama, gorljiv katolik i
spretan prodavač.
Ondje gdje bijaše Anđeoliki, don Juan Canales vidio je obris
strica Fulgencija, kostur na kojemu kosti, čeljusti i prsti kao da
bijahu spojeni oprugama. Stric Fulgencio stišće pod koščatom
rukom crnu kožnu torbu, poravnava bore na licu, otresa široke hlače,
isteže vrat da krezubim ustima i kroz nos protisne svoje: »Luthija,
phijatelju, luthija, to je jedino načelo i zakon u ovoj zemlji: luthijom
eto te u zatvor, luthija odlučuje hoće li te sthijeljati, hoćeš li biti
poslanik, diplomat, phedsjednik hepublike, genehal, ministah! Čemu
studij ovdje kad je ionako sve luthija? Luthija, phijatelju, luthija,
kupite luthiju, kupite shećku!«
I sve uglate kosti, sav onaj čvornati kostur, goli čokot usukani,
trese se od smijeha što mu na usta navire kao popis svih zgoditaka.
Anđeoliki, daleko od onoga što mišljaše don Juan, promatrao
subesjednika utonuvši u muk, i samo se pitao što bi taj odvratni
kukavelj mogao imati zajedničko s Camilom.
— Pripovijedaju ovuda, ili, bolje reći, pripovijedali su mojoj
ženi da me žele umiješati u ubojstvo pukovnika Parralesa
Sonrientea... — nastavljao don Juan Canales i rupcem, što ga je na
jedvite jade izvukao iz džepa, otiraše krupne graške znoja što su mu
izbile po čelu.
— Ništa mi o tome nije poznato — suho je dočekao Anđeoliki.
— Bila bi to nepravda! Velim vam, moja žena i ja od prvog
smo trenutka bili protiv Eusebija i njegova držanja. Osim toga, ne
znam je li vam poznato, brata sam u posljednje vrijeme izrijetka
viđao. Gotovo se i nismo viđali. Bolje reći, nikad. Bili smo kao dva
stranca: dobar dan, zdravo, dobar veče, i ništa više. Zbogom, u
zdravlju, i to je sve.
Juanov glas nije više bio čvrst. Juanova žena, koja je razgovor
pratila iza paravana, prosudi da joj valja izići i pomoći mužu.
— Predstavi me, Juane — uzviknu ušavši.
Pozdravila je Anđeolikog naklonom i uljudnim osmijehom.
— Da, zaista! — prihvati muž smušeno.
93
Ustao je kad i Predsjednikov pouzdanik i procijedio:
— Imam čast predstaviti vam svoju suprugu!
— Judith Canales...
Anđeoliki je čuo gospođino ime, ali se nije mogao sjetiti je li
kazao svoje.
Za tog posjeta, što ga je otegao bez razloga, sve pod utjecajem
neobjašnjive sile u njegovu srcu — sile što je počela unositi nered u
njegov život, gubile se u njegovim ušima sve riječi koje ne bijahu u
vezi s Camilom — gubile se ne ostavljajući nikakva traga.
»Zašto ovi ljudi i ne spominju djevojku«, govorio je u sebi.
»Kad bi govorili o njoj, s pažnjom bih pratio njihove riječi. Kad bi
govorili o njoj, rekao bih tim ljudima neka ne brinu, nitko ne upleće
don Juana ni u kakav zločin. Da, kad bi govorili o njoj... Ali, kakav
sam ja glupan! Ja bih zapravo da Camila nije Camila, ja bih da ona
bude ovdje, kod njih, s njima, pa da više ne moram misliti o njoj. Ja,
ona, ovo dvoje ljudi... Ah, baš sam glup! Ona i oni, a ja ovamo ne
pripadam, ja sam stranac, u daljini, nemam veze s njom...«
Doña Judith sjede na divan i pod nosom raširi čipkani rupčić,
tek da nešto radi, da zaposli ruke.
— Oprostite što sam vas prekinula... samo nastavite...
— O čemu smo ono...?
— Ah, da...
— Pa...
Sve troje su počeli u isti mah, a zatim jedno za drugim,
ljubazno:
— Izvolite vi...
— Oh, izvolite samo...
Naposljetku je don Juan uzeo riječ, ni sam ne zna kako ni zašto
(»Glupa životinja!« dobaci mu žena pogledom. Dakako, nije ništa
rekla, samo ga je ošinula očima).
— Da, baš sam pripovijedao gospodinu kako se zgražamo i
kako smo se zgrozili kad smo, sasvim u povjerenju, doznali da je
moj brat Eusebio jedan od onih što su ubili pukovnika Parralesa
Sonrientea...
— Ah, da, da! — pritače doña Judith, uzdignuvši bujne grudi.
— Rekli smo, Juan i ja, da general, moj djever, nije nikad smio
ukaljati epolete onakvom strahotom. A najgore je što sada, kao
krunu svemu, žele i mog muža umiješati!
— Zato sam i govorio don Miguelu da već odavno s bratom ne
94
dolazim ni u kakav dodir, i da smo među sobom, ja i on, kao smrtni
neprijatelji: niti trpi on mene niti ja njega.
— Oh, nije opet tako... Znate, i u drugim porodicama ima
svađe i razdora — upade doña Judith, a iz grudi joj se izvi uzdah.
— Tako sam i mislio — prihvati Anđeoliki. — Don Juan ne
smije zaboraviti da među braćom uvijek ostaju neuništive veze...
— Kako, don Miguel, kako to mislite? Ja sukrivac?
— Oprostite...
— Budite uvjereni — pobrza doña Judith, oborivši pogled —
sve veze popucaju kad je novac posrijedi. Žalosno je što je tako, ali
vidimo to na svakom koraku. Novac ne mari za krvnu vezu!
— Dopustite... mislio sam reći da među braćom ostaju
neuništive veze, jer je general unatoč dubokim razlikama što su
postojale između don Juana i njega, vidjevši da je izgubljen i
prisiljen otići iz zemlje, rekao...
— Gle, što me lupež htio umiješati u svoje zločine! Ah, kakve
li klevete...!
— Ali nije riječ o tome!
— Pusti, Juane, gospodina da dovrši!
— Rekao mi je, velim, kako računa na vas i na vašu pomoć da
mu kći ne ostane prepuštena samoj sebi, i zamolio me da
razgovaram s vama da je primite u svoju kuću...
Sad je Anđeoliki imao osjećaj da njegove riječi padaju u
prazno. Činilo mu se da razgovara s gluhim. Između don Juana,
trbušasta i glatko izbrijana, i doñe Judith, koju je pritiskalo breme
njenih bujnih grudi, pale su njegove riječi u prazan prostor, bez
ikakva odjeka.
— I sada je na vama i na gospođi da odlučite o djevojci.
— Da, da, jasno... (Čim je don Juan razabrao da Anđeoliki nije
došao s uhidbenim nalogom, odmah je uhvatio ravnotežu, vratilo mu
se samopouzdanje.) Ali, pravo da vam kažem, ne znam što da
odgovorim, sve je došlo tako nenadano...! U mojoj kući, odmah
sada, ni govora... Što ćete, ne može se čovjek igrati vatrom...
Vjerujem da bi nesretnoj djevojci najbolje bilo ovdje, s nama, ali
moja žena i ja ne možemo sebi dopustiti da ostanemo bez prijatelja i
znanaca koji nas pohode i kojima i sami zalazimo, a koji bi nam
zacijelo zamjerili što smo vrata jednog časnog doma otvorili kćeri
Predsjednikova neprijatelja... Osim toga, svi znaju da je moj dični
brat obećao... kako da kažem... da, ponudio svoju kćer jednom
95
prisnom prijatelju narodnoga vođe, da bi onaj opet...
— A sve to, razumije se, da bi umaknuo zatvoru! — uteče mu
se u riječ doña Judith, a ispod bremena njenih grudi i opet se izvi
uzdah. — Eto, kako reče Juan, ponudio je general svoju kćer
jednome između Predsjednikovih prijatelja, koji ju je pak imao
ponuditi samom Predsjedniku, a taj je, kao što je i razumljivo, odbio
takav nizak prijedlog. Onda je Knez milicije, kako su generala
prozvali nakon onoga njegova nečuvenog govora, zavrnuvši se u
tijesnu, odlučio pobjeći i ostaviti nama svoju gospođicu kćerku. A
što se drugo i moglo očekivati od čovjeka koji je na svoje, kao kuga,
navukao sumnju i proigrao svoje ime! Nemojte misliti da nismo
trpjeli od posljedica svega toga. Sjedine nas probile, Bog mi je
svjedok i Blažena Djevica!
Blijesak gnjeva propara duboku noć u očima Anđeolikog.
— Onda smo sve već rekli...
— Žao nam je zbog vas, potrudili ste se ovamo. Mogli ste
poručiti da dođem k vama...
— Da nam je ikako moguće — nadoveza doña Judith na riječi
svoga muža — učinili bismo već zbog vas i prihvatili prijedlog.
Anđeoliki krenu bez riječi. Nije se ni osvrnuo niti ih pogledao.
Pas bijesno lajao i po tlu vukao lanac na ovu i na onu stranu.
— Idem vašoj braći — reče Anđeoliki u veži, pozdravljajući se.
— Nemojte gubiti vremena — požuri se da odgovori don Juan.
— Kad je nisam primio ja, koji sam na glasu kao konzervativac,
kako bi je onda primili oni, koji su liberali... Eh, eh, pomislili bi da
ste ludi ili da naprosto zbijate šalu...
Te je riječi domaćin izgovorio gotovo na ulici; zatim je polako
zatvorio vrata, protrljao oble ruke i nakon časak-dva neodlučnosti
vratio se u kuću. Ponijela ga neodoljiva želja da pomiluje koga, ali
ne svoju ženu, i zato ode psu, koji je sveudilj lajao.
— Što se motaš oko psa, a dobro znaš da ti valja izići! —
povika mu doña Judith iz vrta gdje je podrezivala ružine grmove:
bijaše već prošla pripeka.
— Eto me, idem...
— Hajde požuri se, jer i meni valja na molitvu, a ne bih htjela
na ulicu poslije šest.
96
16. U Novoj kući
Oko osme izjutra (oh, blaženo doba ura-pjeskarica, kad nije
bilo budilica i kad ljudi nisu vrijeme mjerili tako nasitno!) zatvoriše
mladu Fedinu u ćeliju koja bijaše kao nekakva grobnica u obliku
gitare; zatvoriše je onamo pošto su najprije upisali sve podatke i
pošto su je temeljito prekopali. Pregledali su je od glave do pete, od
nokata do pazuha, uzduž i poprijeko — uh, kakve li muke! — a
pogotovu bijahu prionuli kad su joj u njedrima našli pismo generala
Canalesa, pismo što ga je general napisao rođenom rukom, pismo
što ga je Fedina podigla s poda u njegovoj kući.
Umorna od stajanja u ćeliji u kojoj nije mogla pokročiti više od
dva koraka, naposljetku sjede — ta bolje je, uostalom, sjediti negoli
stajati — ali nakon nekog vremena ustade. Studen što izbijaše iz tla
ušla joj u butove, u stegna, u ruke, u uši — tijelo se brzo ohladi — i
tako je stajala neko vrijeme, pa ponovno sjela, da bi i opet ustala...
Na dvorištu pjevale zatvorenice što su ih iz ćelije izveli na
sunce, u šetnju; unatoč jadu i čemeru što im je na srce pao, pjesmice
im bile botke. Neki od tih napjeva, što su ih kadikad pjevušile
uspavanim glasom, bijahu okrutni u svojoj jednoličnosti, a težinu
ulančene strofe nenadano probijali uzvici očaja... dizala se kletva...
proklinjanje...
Od prvog je trenutka nesretnu Fedinu u strah tjerao kričav glas
što je neprestano psalmodijao:
Od Nove kuće
do javnih tamo,
sunašce moje,
korak je samo.
Dokle smo sami,
grli me strasno,
sunašce moje,
da ne bude kasno.
Aj, aj, aj,
grli me strasno,
od kuće ove
do javnih tamo,
sunašce moje,
97
korak je samo.
Iako stihovi nisu bili baš usklađeni, ipak su jasno pokazivali
blisku srodnost među zatvorom i javnim kućama. Ritam se lomio,
žrtvovan stvarnosti, da bi se istakla mučna istina što je potresala
Fedinu, koja je drhtala od straha, bojala se unaprijed, i ne osjetivši
još svu grozu — onu neizrecivu grozu koju će spoznati kasnije, kada
joj taj glas, kao s izlizane ploče, puniji tajne negoli kakav zločin,
bude ušao u kosti i meso. Imati za doručak takvu trpku pjesmu
bijaše nepravda. Da su joj živoj kožu derali, ne bi se Fedina osjećala
na većim mukama nego što je bila u toj tamnici slušajući ono što su
druge zatvorenice, zaboravivši da je postelja bludnice ledenija od
zatvora, uzimale kao najviše obećanje slobode i ljubavi.
Pri pomisli na sinčića umirila se. Mislila je na nj kao da ga
sveudilj nosi pod srcem. Majke se nikad posve ne oslobađaju takve
misli, svejednako uzimaju da je porod još u njima. Prva će joj briga,
kad iziđe iz zatvora, biti krštenje. Sve je već bilo pripravljeno.
Lijepa je haljinica i kapica, dar gospođice Camile. Naumila je
prirediti slavlje — kukuruzni kolač i čokolada za doručak, pilav na
valencijansku za ručak, a popodne piće s cimetom, mlijeko od
badema, sladoled i kolači. U tiskara sa staklenim okom već je
naručila sličice što će ih darovati prijateljima.
Mislila je »kod Shumanna« unajmiti dva fijakera, onakva s
teškim konjima što su kao lokomotive s onim svojim zveketavim,
posrebrenjenim lancima, i s kočijašima u fraku i cilindru. Zatim je
pokušala izbiti te misli iz glave, eda joj se ne bi dogodilo ono što je,
vele, snašlo čovjeka koji je uoči svoje svadbe rekao: »Sutra u ovaj
sat, da vidiš slavlja i krkanja! — a sutra je, nuto jada, prisukao svoj
vijek prije svadbe, jer mu je na ulici pala opeka na glavu.
Ponovno je svrnula misli na sinčića, i ponese je radost, tako
živa unutarnja radost te nije bila ni svjesna da joj se pogled
zaustavio na prijepletu nepristojnih crteža: kad razabra što je, smuti
se i opet. Križevi, svete izreke, muška imena, nadnevci, tajanstveni
brojevi, sve se miješalo sa spolovilima svih veličina. Vidjela se riječ
Božja pokraj falosa, broj trinaest na čudovišnoj mošnji, vrazi s
rozima zavrnutim poput svijećnjaka, cvjetovi s laticama u obliku
prstiju, karikature sudaca i sudskih činovnika, brodice i sidra, sunca
i zipke, boce i ruke u stisku, oči i srca probodena bodežom, sunca
brkata poput policajaca, mjeseci s obrazima starih gospođica,
98
zvijezde trokrake i peterokrake, ure i sirene, krilate gitare i strijele...
Užasnuta, htjede se maknuti iz onog svijeta izopačenih ludosti,
ali je dočekaše dugi zidovi, podjednako išarani bestidnostima.
Zanijemjela od prepasti, zatvori oči: bijaše joj kao da se počela
omicati niza strmen, klizavu strmen, otvaraju se provalije kao
prozori, zjape bezdani, a nebo joj pokazuje zvijezde kao da je vuk
iskesio zube.
Na tlu, mnoštvo mravi vuče uginula žohara. Pod dojmom onih
crteža učini se Fedini da vidi muško spolovilo što se na svojim
rutama vuče u postelju grijeha.
Od Nove kuće
do javnih tamo,
sunašce moje...
Pjesma joj je poput sitnih staklenih zrnaca prodirala u živo
meso, kao da joj kani otupiti ženski sram.
U gradu se nastavljalo slavlje u čast Predsjednika Republike.
Na Glavnom trgu razvili su uvečer filmsko platno — skele mu
podsjećale na stratište — i prikazivali ulomke iz otrcanih filmova,
pred očima gomile koja ih je pratila u pobožnosti kao da pribiva
spaljivanju krivovjernika. Na tamnoj pozadini neba isticale se
osvijetljene državne zgrade. Poput turbana ovijao se vijenac koraka
oko parka kružnog oblika, parka ograđena ogradom od oštrih
željeznih šipki. Ondje se u blagdanske večeri skupljao cvijet društva
i šetkao naokolo, dok je običan svijet, pod zvijezdama, u pobožnoj
tišini gledao filmove. Stisnuti kao sardine u kutiji, sjedeći na
klupama ili načičkani naokolo, starci i starice, bogalji, samci i bračni
parovi, zijevali od dosade i promatrali šetače, ne propuštajući da
djevojkama dijele komplimente ni prijateljima pozdrave. Tu i tamo
bogati i siromašni dizali oči k nebu: raketa u bojama, prasnuvši, u
luku bi prosula svoj šareni vez, raskošan kao na indijanskoj košulji.
Prva noć u zatvoru nešto je strašno. Zatvorenik ćuti kako tone u
tamu kao izvan života, u svijet more. Zidovi nestaju, strop se briše,
izmiče tlo, a duša je ipak daleko od toga da bi se osjetila slobodnom:
ona se osjeća mrtvom.
Fedina se poče moliti: »Spomeni se, premilostiva Djevice
Marijo, kako se nikad nije čulo da bi ti ikoga ostavila koji se tebi
utekao tražeći okrilja, tvoju pomoć zamolio, tvoj zagovor zaprosio.
99
Tim pouzdanjem obodrena, utječem se i ja k tebi, oh Majko, Djevice
djevica, k tebi dolazim i oplakujući svoje grijehe padam do tvojih
nogu. Nemoj prezreti molitava mojih, oh, Djevice Preblaga, nego ih
milostivo poslušaj i usliši. Amen«.
Tama ju je za grlo hvatala. Nije se mogla više moliti. Klonu na
tlo i rukama što joj se činjahu veoma duge, neobično duge, obujmi
hladnu zemlju, sve hladne zemlje svih zatvorenika, svih onih što ih
nepravedno progoni pravda, svih koji su u smrtnoj borbi, svih što
trpe i lutaju...
I nizaše svoju litaniju:
Ora pro nobis...
Ora pro nobis...
Ora pro nobis...
Ora pro nobis...
Polako se pridigla. Ćutjela je glad. Tko će nadojiti njezino
dijete? Pobaučke priđe vratima. Uzalud je na njih udarala.
Ora pro nobis...
Ora pro nobis...
Ora pro nobis...
U daljini zvono, dvanaest udaraca ..
Ora pro nobis...
Ora pro nobis...
U svijetu njezina djeteta...
Ora pro nobis...
Dvanaest udaraca, dobro ih je brojila... Okrijepljene duše,
pokuša zamisliti da je slobodna, i zaista joj se posreći. Vidjela je
sebe kod kuće, među svojim stvarima i znancima, kako govori
Juaniti: »Do viđenja! Baš mi je drago što sam te vidjela!« Gleda
sebe kako izlazi iz kuće i udara dlanovima, da zovne Gabrielitu, pazi
zatim na žeravu, pozdravlja don Timotea... Njezin joj se dućan čini
kao nešto živo, kao dio same nje i sviju...
Vani se pak nastavljalo slavlje, s filmskim platnom umjesto
100
stratišta, i sa šetačima što obilaze u krugu kao robovi upregnuti u
dolap.
Kad je najmanje očekivala, otvoriše se vrata na ćeliji. Na
štropot zapirača trže se kao da se našla na rubu ponora. Dvojica
muškaraca potražiše je u tami i bez ijedne riječi gurnuše je na uzak
hodnik kojim je na mahove puhao vjetar noćnik; zatim je kroz dvije
tamne sobe uvedoše u rasvijetljen prostor. Kad je ušla, vojni je
sudac istražitelj tiho razgovarao sa sudskim pisarom.
»Pa taj gospodin svira na orguljama kod Majke Božje od
Karmela«, reče Fedina u sebi. »Još kad su me uhitili, učinilo mi se
da ga poznajem. Ne, ne može to biti zao čovjek!«
Istražitelj je upro pogled u Fedinu, podugo je to trajalo. Zatim
joj uze podatke: ime, dob, stanje, zanimanje, mjesto stanovanja.
Rodasova žena točno je odgovorila na ta pitanja. Dok je pisar unosio
posljednji odgovor, ona od sebe postavi jedno pitanje, ali se ono nije
čulo, jer je upravo u taj tren zazvrjao telefon u susjednoj sobi, a nato
se čuo promukao ženski glas: »Da! Kako ste...? Drago mi je...!
Jutros sam poslala Canduchu da pita... Haljina...? Dobra je, da,
lijepo skrojena... Kako...? Ne, ne, nije umrljana... Da, da, svakako...
Da, da... Do viđenja... Laku noć...«
Međuto je vojni istražitelj na Fedinino pitanje odgovorio
okrutno porugljivo, zajedljivo:
— Ništa vi ne brinite, zato smo mi ovdje da onima koji, kao vi,
ne znaju zašto su zatvoreni, sve lijepo razložimo...
I promijenivši glas, a izbuljivši iz duplja oči koje bijahu kao u
žabe krastače, nadoveza polako:
— Ali ćete mi najprije reći što ste jutros radili u kući generala
Eusebija Canalesa.
— Pa... išla sam generalu za poslom...
— Kakvim poslom, ako se smije znati...?
— Za jednim svojim poslićem... sitnica, gospodine! Da izvršim
jednu svoju dužnost... Uostalom, reći ću vam: išla sam da ga
obavijestim kako su ga namjerili uhititi zbog ubojstva onog
pukovnika... ne znam mu imena... onog što su ga ubili pred
Katedralom...
— I vi još pitate zašto ste zatvoreni? Razbojnica! Vama je to
sitnica! Sitnica, je li? Razbojnica! Sitnica!
I svaki put kad bi izrekao ono sitnica, u istražitelju rasla srdžba
i zgražanje.
101
— Stanite, gospodine, da vam kažem! Čekajte, gospodine, jer
nije ono što vi mislite o meni! Čujte me, za ime Božje! Kad sam ja
ušla u generalovu kuću, njega više nije bilo. Nisam ga vidjela, ni
njega niti ikoga, svi bijahu otišli, a kuća ostala pusta, samo je
sluškinja jurila po njoj!
— I to je vama sitnica? Sitnica, je li? A kada ste došli onamo?
— Baš je na crkvi odzvonilo šest ujutro, gospodine!
— Kako se samo dobro sjećate! A kako ste doznali da će
general biti uhićen?
— Ja?
— Da, vi!
— Doznala sam od muža.
— A muž...? Kako se zove vaš muž?
— Genaro Rodas.
— Kako je on doznao? Od koga je čuo? Tko mu je rekao?
— Prijatelj, gospodine, zove se Lucio Vásquez, od tajne
policije. Taj je pripovijedao mome mužu, a moj muž...
— A vi generalu! — prekide je istražitelj.
Fedina odmahnu glavom, kao da hotijaše reći: »Ma ne, tvrda
tikvo!«
— I kamo je krenuo general?
— Ali, za ime Božje, već vam rekoh da ga nisam vidjela! Zar
ne čujete? Nisam ga vidjela! Nisam ga vidjela! Čemu bi mi služilo
da govorim drugačije, pogotovu gdje ovaj gospodin zapisuje sve što
kažem!
Pokazala je na pisara, a on je pogleda, okrenu joj blijedo,
pjegavo lice što bijaše kao posušilo u koje su se upile mnoge mrlje i
točke.
— Vas neka se ne tiče što on piše! Odgovarate na ono što vas
pitam! Kamo je otišao general?
Nastade tišina, i podugo potraja. Istražiteljev glas, još tvrdi,
opet začekića:
— Kamo je otišao general?
— Ne znam! Što biste htjeli da vam odgovorim? Ne znam,
nisam ga vidjela, nisam s njim govorila... Kakve li priče!
— Krivo činite što niječete, jer vlast zna sve, zna i to da ste
razgovarali s generalom!
— Pa to je već smiješno!
— Pazite dobro i nemojte se ništa smijati: vlast zna sve! — i na
102
svako sve tresao se stol pod njegovom šakom. — Ako niste vidjeli
generala, odakle vam onda ovo pismo? Samo vam ja valjda doletjelo
u njedra, je li?
— To sam pismo našla na podu u generalovoj kući. Pobrala
sam ga s poda kad sam izlazila. Ali bolje da vam ne kazujem kad mi
ionako ne vjerujete, kao da sam lažljivka.
— Pobrala, pobrala... Ni govoriti ne zna! — zabrunda pisar.
— Okanite se tih priča, gospođo, pa s istinom nasrijedu, jer
ćete tim lažima sebi na glavu navući kaznu, tako da ćete me se
sjećati sveg života!
— Istina je sve što vam rekoh. Ako mi ne vjerujete, što ja tu
mogu! Niste mi dijete da vas šibom natjeram!
— Skupo će vas stajati, pazite što vam kažem! I drugo: što ste
vi imali s generalom? Što ste mu vi? Sestra, što...? Što je tu
posrijedi?
— Ja... generalu... ništa... Možda sam ga dvaput u životu
vidjela... Slučaj je htio te mi je njegova kći obećala da će biti krsna
kuma mome sinčiću...
— To još nije razlog!
— Bila mi je gotovo kuma, gospodine!
Pisar upade iza svog stola:
— To su laži!
— A zabrinula sam se i glavu izgubila te potekla onamo zato
što je onaj Lucio pripovijedao mome mužu da se nekakav sprema da
ugrabi generalovu kćer...
— Dosta tih laži! Bolje će vam biti da mi lijepo kažete gdje se
krije general, jer znam da to znate, vi ste jedina koja to zna. Recite
nam ovdje, samo nama dvojici, samo meni... Nemojte plakati nego
govorite, slušam vas!
Utišao je glas, govorio gotovo kao ispovjednik, i nastavio:
— Ako mi kažete gdje je general... čujte me... znam da to znate
i da ćete mi reći. Ako mi kažete gdje se skrio general, pustit ću vas...
čujete li, pustit ću vas.... Naredit ću tako, i odavde ćete na slobodu,
pravo kući... Promislite, dobro promislite!
— Ah, gospodine, rekla bih vam kad bih znala! Ali ne znam,
eto moje nesreće, ne znam... Ah, Blažena Djevice, što da radim!
— Zašto mi tajite? Zar ne shvaćate da time samo sebi uđite?
Za stanki među istražiteljevim rečenicama čulo se kako pisar
jezikom čisti zube.
103
— Vidim, ne vrijedi s vama lijepo, jer ste vi ološ! — Ovu je
potonju rečenicu istražitelj izgovorio naprečac, bijes u njemu
uskipio kao da vulkan provaljuje. — Pa dobro, kad ne ide milom, ići
će silom. Znajte da ste počinili vrlo težak prijestup protiv državne
sigurnosti i da se nalazite u rukama pravde zato što ste odgovorni za
bijeg jednog izdajnika, urotnika, buntovnika, ubojice i
Predsjednikova neprijatelja...! A mnogo je to, mnogo, mnogo!
Rodasova žena nije znala što da počne. U riječima toga
đavoljeg čovjeka krila se izravna prijetnja, strašna, nešto kao smrt.
Zacvokotale joj vilice, zadrhtali prsti, tresle se noge... Kad čovjeku
drhte prsti, čini se da taj želi istresti kosti kao šaku iz rukavice. Kad
komu zacvokoću vilice te ne može govoriti, taj objavljuje svoju
tjeskobu. A komu se noge tresu, njemu je kao da stoji na kolima što
ih vuku dvije razularene životinje, on je kao duša koju đavo odnosi.
— Gospodine! — zavapi ona.
— Hajde, nećemo se ovdje igrati! Gdje je general? Brzo!
Negdje se u daljini otvorila vrata da propuste dječji plač. Plač
vruć, žalostan...
— Priznajte, zbog djeteta!
Još prije nego što je istražitelj dorekao, Fedina se uzdignute
glave obazrela na sve strane, ne bi li razabrala odakle plač.
— Plače već dva sata, uzalud tražite gdje je... Plače od gladi, i
od gladi će umrijeti ako mi ne kažete gdje se krije general!
Bacila se na jedna vrata, ali je presretoše trojica, tri crne zvijeri,
te bez pol muke skršiše bijednu snagu ženinu. U onome uzaludnom
naprezanju rasplela joj se kosa, bluza joj iskočila iz pojasa, odvezala
joj se podsuknja. Ali nije marila ni da su sve krpe spale sa nje.
Napol gola vrati se na koljenima da moli istražitelja neka je pusti da
nahrani dojenče.
— Sve što želite, samo mi najprije recite gdje je general!
— Zarad Gospe od Karmela, gospodine! — molila je i
obujmila cipelu sudskom činovniku. — Zarad Gospe od Karmela,
pustite me da podojim dijete! Vidite da više nema snage ni da plače,
umrijet će mi. A poslije me ubijte ako hoćete!
— Nema ovdje nikakve Gospe od Karmela! Ako mi ne kažete
gdje se krije general, ostajemo ovdje, a dijete neka plače dok ne
pukne!
Kao luda baci se na koljena pred onima što su čuvali vrata.
Zatim se uze boriti s njima. A onda opet kleknu pred istražitelja,
104
htjede mu poljubiti cipele.
— Gospodine, zarad moga djeteta!
— Dobro, zarad vašeg djeteta: gdje je general? Nema vam
koristi što klečite i komedijate, jer ako mi ne odgovorite što vas
pitam, nemojte se nadati da ćete nahraniti dijete!
Rekavši to, istražitelj ustade, umorio se od sjedenja. Pisar
trijebio po zubima sisajući, pero mu bilo spremno da zapiše izjavu
koja nikako da iziđe iz usta nesretne majke.
— Gdje je general?
Za zimskih noći voda plače u žljebovima. Tako se čuo i plač
djeteta, plač drhtav, prigušen.
— Gdje je general?
Fedina šutjela kao ranjena životinja, grizla usne, ne znajući što
da čini.
— Gdje je general?
Prođe tako pet minuta, deset, petnaest. Naposljetku istražitelj
obrisa usne rupčićem s crnim obrubom te svim svojim pitanjima
nadoda prijetnju:
— Ako mi ne kažete, morat ćete nam razmrviti malko negašena
vapna: vidjet ćemo, možda ćete se tada sjetiti kamo je otišao
general.
— Učinit ću sve što želite, samo me prije pustite da... da djetetu
dadem sisu! Gospodine, nemojte biti takvi, nije to pravo!
Gospodine, dijete nije krivo! Mene kaznite kako hoćete!
Jedan od muškaraca što su čuvali vrata udarcem je obori na
pod, a drugi je udari nogom tako da se ondje opružila. Plač i
zgražanje... razmicali se zidovi, nestajali predmeti... Čula je samo
plač svog djeteta.
Bijaše nešto prije jedan po ponoći kad je počela mrviti vapno,
samo da je više ne udaraju. A njezin sinčić plače...
Ovda-onda istražitelj pita:
— Gdje je general? Gdje je general?
Sat po ponoći...
Dva...
Naposljetku tri... Dijete plače...
Tri, a bijaše joj kao da je pet...
Četiri nikad... A dijete plače...
I četiri napokon... A dijete plače...
— Gdje je general? Gdje je general?
105
Fedini šake prekrivene bezbrojnim dubokim pukotinama što se
pri svakoj kretnji sve više otvaraju, na vršcima prstiju koža izjedena,
viri živo meso, među prstima same rane, nokti u krvi... žena tuli od
bola mrveći kameno živo vapno. Kad zastane da moli, zarad djeteta
a ne od bolova, jadnicu udaraju.
— Gdje je general? Gdje je general?
Više ne čuje istražiteljev glas. Plač njezina djeteta, sve
prigušeniji, ispunja joj uši.
U pet manje dvadeset ostavljaju je na podu, bez svijesti. S
usana joj curi ljepljiva slina, a iz ranjenih grudi, na gotovo
nevidljive rupice, kaplje mlijeko, bjelje od vapna. Iz upaljenih očiju
na mahove teku suze.
Kasnije — u zoru što je prosivjela — prenose je u ćeliju. Ondje
se budi s djetetom što je na umoru, ledeno, bez života, kao lutka od
krpa. Oćutjevši da je u majčinu naručju, dijete malko oživljuje, i
domala žudno traži sisu. Ali kad ju je dotaknulo ustima i osjetilo
oštri vonj vapna, ispušta bradavicu i provaljuje u plač. Uzalud zatim
majka pokušava da mu dade sisu. S djetetom u naručju viče, udara
po vratima... Dijete joj se hladi, studi, ledeni... Ta nije moguće da će
ga pustiti da umre tako, nevinašce... Opet udara na vrata, viče...
— Avaj, dijete mi umire! Avaj, dijete mi umire! Avaj, živote
moj, srce moje...! Otvorite, za ime Božje! Otvorite, ako Boga znate!
Dijete mi umire! Oh, Blažena Djevice! Sveti Antune! Isuse od svete
Katarine!
Vani slavlje traje. Drugog dana kao i prvog. Na trgu je razapeto
filmsko platno, na skelama što podsjećaju na stratište, a u parku se u
krug vrte robovi upregnuti u dolap.
106
17. Ljubav i nevolje
— Hoće li doći ili neće?
— Kao da je već došao!
— Kasno je, ali će možda još doći, što mislite?
— Ne brinite, doći će, sigurno kao što je sada noć. Možete mi
uho odrezati ako ne dođe. Nemojte si glavu razbijati...
— A mislite li da će mi donijeti vijesti o ocu? Obećao je...
— Jasno... Utoliko prije...
— Bog dao da mi ne donese loše vijesti...! Sva sam izvan
sebe... Izludjet ću... Htjela bih da što prije dođe kako bih se otresla
ovih sumnja... a bolje da i ne dođe ako mi nosi loše vijesti.
Masacuata je iz kuhinje, skrpane za silu, pratila kako treperi
glas Camile, koja je govorila sjedeći na postelji. Na podu je pred
Gospom od Chiquinquire gorjela svijeća.
— Mislim da će doći, i to s dobrim vijestima, sjetite se što vam
rekoh... Pitate zacijelo odakle znam... Osjećam tako, u stvarima srca
nikad ne promašujem... Ah, muškarci, dobro ih poznajem... Eh, što
bih vam mogla pripovijedati... Ono jest, jedan prst još nije ruka, ali
su svi jednaki: čim namirišu kost, odmah su kao cucki...
Mahalica za raspirivanje svojim je šumom razmicala
krčmaričine riječi. Camila je odsutna duhom gledala kako
Masacuata izvija oganj.
— Ljubav je, djevojko, kao voćni sok s ledom. Dok je piće
onako svježe i mirisno, užitak ti je piti; ali aroma brzo hlapi, pa valja
napitak odmah iskapiti, inače ti osta samo grumen leda bez boje i
okusa.
S ulice čuli se koraci. Camili zakucalo srce, valjalo ga stisnuti
obadvjema, da ne iskoči. Koraci minuše mimo vrata i brzo
odmaknuše.
— Mislila sam da je on...
— Već će doći...
— Zacijelo je otišao mome stricu i strini prije nego što će
ovamo... možda će s njim doći i stric Juan...
— Pis, mačore! Mlijeko će vam polokati, otjerajte ga...
Camila pogleda mačka što je, uplašen krčmaričinim povikom,
oblizivao brke umočene u mlijeko, pokraj zdjelice zaboravljene na
stolici.
107
— Kako je ime vašem mačku?
— Žućko...
— A ja sam imala macu, zvala se Piknja...
— Pst, koraci... možda je...
Da, bio je on.
Dok je Masacuata išla vratima da ih otvori, Camila prijeđe
rukama po kosi, da je malko uredi. Srce joj udaralo u grudima. Na
kraju toga dana što joj se na mahove činio vječnim, beskrajnim, kao
da se nikad neće završiti, bijaše, onako neispavana, već odrvenjela,
klonula, kao bolesnica koja čuje kako šapću pripremajući operaciju.
— Da, gospođice, dobre vijesti nosim! — javi se Anđeoliki
odmah s vrata, mijenjajući izraz zabrinutosti na licu.
Čekala ga je stojeći kraj postelje, s jednom rukom na uzglavlju,
očiju punih suza, ukočena lica. On je pomilova po rukama.
— Ponajprije vijesti o vašem ocu, jer to vas najviše zanima...
— Izgovorivši te riječi, upro je pogled u Masacuatu, a onda, ne
mijenjajući glas, svrnu mišlju: — Vaš otac ne zna da ste ovdje...
— A gdje je on...?
— Umirite se!
— Umirit ću se tek pošto čujem da mu se nije ništa dogodilo!
— Sjedite, don... — javi se krčmarica, nudeći Anđeolikom
stolicu.
— Hvala...
— Vi imate mnogo razgovarati, pa mi dopustite da načas
iziđem, ako vam nisam potrebna. Valja mi vidjeti što je od Lucija,
od jutros ga nema.
Anđeoliki htjede zamoliti krčmaricu da ga ne ostavlja sama s
Camilom. Ali je Masacuata već izišla na tamno dvorište da
presvuče suknju. A Camila reče:
— Bog vam platio za sve... čujete li me, gospođo...? Kako je
dobra, jadnica...! I tako je zgodno sve što kaže. Veli da ste vi vrlo
dobar čovjek, da ste veoma bogati i simpatični, dugo vas poznaje...
— Da, doista je dobra. Ipak, ne može se pred njom govoriti u
potpunu povjerenju, i zato je bolje što je otišla. O vašem ocu zna se
samo to da je u bijegu, i dok ne prijeđe preko granice, nećemo imati
pouzdanih vijesti. A recite mi: jeste li toj ženi pripovijedali štogod o
ocu?
— Nisam, jer sam mislila da je o svemu obaviještena...
— Bilo bi najbolje da ništa ne zna...
108
— A moj stric i strina... što su vam rekli...?
— Nisam mogao k njima, valjalo mi sakupiti vijesti o vašem
ocu. Ali sam im najavio svoj posjet za sutra prije podne.
— Oprostite što navaljujem, ali ćete me shvatiti: mirnijom ću
se osjećati kod njih, napose kod strica Juana. Kum mi je, bio mi je
kao drugi otac...
— Često ste se viđali...?
— Gotovo svakog dana... Da, gotovo svakog dana... Kad mi
nismo išli k njemu, dolazio je on nama, sa ženom ili sam. Otac je
najviše volio tog brata. Uvijek mi je govorio: »Kad jednom mene ne
bude, idi Juanu i slušaj ga kao da ti je rođeni otac.« Eto, još smo u
nedjelju ručali svi zajedno.
— Svakako trebate znati: ovamo sam vas sklonio da vas ne
nađe policija, a ovdje mi bijaše najbliže.
Neuseknuta svijeća svjetlomrcala, plamen treptao kao
kratkovidne oči. Anđeoliki se na toj svjetlosti osjećao nekako
umanjenim, gotovo bolesnim; gledao je Camilu, koja bijaše bljeđa i
usamljenija negoli ikad, ali i privlačnija u onoj skromnoj haljini,
žutoj poput limuna.
— Na što mislite?
U glasu mu prisnost, blagost.
— Na nevolje što čekaju moga jadnog oca u bijegu po
neznanim krajevima, tamnim, ne znam kako da se izrazim. Bit će
gladan i žedan, umoran i bez pomoći. Neka ga Blažena Djevica štiti.
Cio dan gori pred njom svijeća koju sam upalila.
— Ne mislite na to, ne dozivajte nesreću: bit će što je zapisano.
Koliko li ste vi bili daleko od toga da me upoznate i koliko daleko ja
od toga da pomognem vašem ocu...!
I primi je za ruku, a Camila pusti da je miluje po nadlanici: i on
i ona upravili pogled u sliku Gospe od Chiquinquire. Anđeoliki
pomisli:
U šip ključa na nebeskim dvorim
stati bi mogla: za lik ti nježni
bravar neba, da te na svijet stvori,
na zvijezdi uze otisak snježni!
Kitica, koje se bezrazložno sjetio, motala mu se glavom i
nekako slijevala u treptaje i uzbuđenost što je obuzimala njihove
109
dvije duše.
— I što velite? Otac je zacijelo već daleko? Kada ćemo znati
štogod pobliže...?
— Nemam pojma, ali se radi samo o danima...
— O mnogo dana?
— Ne.
— Možda moj stric Juan ima kakvih vijesti...
— Možda...
— Nešto je čudno s vama kad vam spomenem strica i strinu...
— Ma ne, ni govora! Naprotiv, mislim da bi bez njih moja
odgovornost bila veća. A kamo bih vas mogao odvesti da nema
njih...
Anđeoliki je odmah mijenjao glas čim bi prestao kititi o
generalovu bijegu i prešao na stričeve. Bojao se da će vidjeti
generala kako se vraća vezan, i pod jakom pratnjom, ili pak hladan
kao kamen, na okrvavljenim nosilima od pletera.
Vrata se naglo otvoriše. Bijaše Masacuata. Ušla je kao vihor.
Prijevornice padoše na tlo. Unijela je sa sobom naručaje zraka,
zaljuljao se plamen na svijeći.
— Nemojte mi zamjeriti što ovako upadam te vas prekidam...
Lucio je u zatvoru...! Tako mi reče znanica kad su mi donijeli ovaj
papirić. Lucio je u kaznionici... Brbljanje onoga Genara Rodasa! Ah,
te hlače, ti muškarci! Cijelo sam poslijepodne predosjećala! Srce mi
je neprestano udaralo, bum-bum, bum-bum... Onaj je Rodas
izbrbljao da ste vi i Lucio odveli gospođicu iz kuće.
Anđeoliki nije mogao spriječiti katastrofu. Pregršt riječi, i eto
praska... Camila, on i njegova jadna ljubav, sve se učas rasprsnu i
razletje... sve u jedan tren, u manje od trena... Prije nego što je pravo
i razabrao što se zbiva, Camila je briznula u plač, u očaju bacila se
potrbuške na postelju, zarila lice u jastuk; krčmarica govorila dalje
— jedna glava, tisuću jezika — nizala pojedinosti oko otmice, ne
shvaćajući da svojim riječima čitav jedan svijet ruši u bezdan. A
njemu samom bijaše kao da ga živa sahranjuju, živa, otvorenih
očiju.
Podosta je vremena prošlo dok se Camila isplakala.
Naposljetku je ustala kao mjesečarka i zamolila krčmaricu neka joj
dade štogod da se ogrne, jer kani izići.
— Ako ste doista kavalir kao što kažete — obrati se
Anđeolikom, kad joj je Masacuata dala kratki ogrtač — otpratite me
110
kući moga strica Juana.
Kad je to čuo, umalo što nije protisnuo ono što se ne smije
izreći, onu riječ koju usta ne mogu izraziti a koja poigrava u očima
onih što ih sudbina pogađa i ruši im najskrovitije nade.
— Gdje mi je šešir? — upita promuklim glasom, progutavši
trpku slinu.
Sa šeširom u ruci okrenu se prema unutrašnjosti krčme da prije
nego što iziđe još jednom promotri mjesto na kojem se razbila jedna
tlapnja.
— Ali... — napomenu gotovo na vratima — bojim se da je
suviše kasno...
— Bilo bi kasno da idemo u tuđu kuću: ta ja idem svojima!
Znajte: kod svakoga od mojih stričeva ja sam kao u svojoj kući...
On je zadrža, blago je uhvativši za ruku, te joj iznese u lice svu
istinu, premda mu bijaše kao da dušu čupa iz grudi:
— U kuću vaših stričeva? Na to ni pomisliti! Neće da čuju za
vas, ne žele ništa znati o generalu, ne priznaju ga za brata. Danas mi
je to rekao vaš stric Juan...
— A sami ste mi maloprije rekli da ga niste vidjeli nego da ste
mu najavili posjet...! Što je onda? Zar tako brzo zaboravljate svoje
riječi i klevećete moje stričeve da biste u ovoj krčmi zadržali
ugrabljeni plijen koji vam izmiče iz ruku? Da moji stričevi ne žele
čuti o bratu, da me ne žele u svojoj kući...! Pa vi ste ludi! Hajdemo,
otpratite me, da se uvjerite o protivnom!
— Nisam lud, ne! Život bih dao da se ne morate izlagati
preziru i sramoti, a što sam lagao... ne znam... Lagao sam od
sažaljenja, htio sam vas do posljednjeg trenutka poštedjeti od boli
koja vas sada čeka... Mislio sam da sutra opet idem k njima, da ih
molim i nekako privolim da vas ne ostave nezaštićenu na ulici; ali
vidim da je nemoguće, navrli ste...
Osvijetljene ulice još su usamljenije, napuštenije. Krčmarica
iziđe sa svijećom što je gorjela pred slikom Gospe od Chiquinquire,
da ih isprati. Vjetar joj udunu posvjet, plamičak ugasnu u kretnji što
bijaše kao da pravi znak križa.
111
18. Kucanje
Tok-tok-tok! Tok-tok-tok!
Kao praskavice odlijegali kućom udari zvekirom o vrata i
probudili psa, koji je odmah zalajao prema ulici. Camila okrenu
glavu prema Anđeolikom — na stričevim vratima osjećala se
sigurnom — te će mu odrešito:
— Laje jer me nije prepoznao! Rubin! Rubin! — zovnu zatim
psa, koji nije prestao da laje. — Rubin! Rubin! Ja sam! Zar me ne
poznaješ, Rubin? Hajde poteci, zovni ih da otvore...
Opet se okrenu Anđeolikom.
— Valja nam malko pričekati!
— U redu, u redu, ne brinite zbog mene, pričekat ćemo!
Rekao je to satrvenim glasom, kao čovjek koji je sve izgubio te
više ne mari ni za što.
— Valjda ne čuju, moram jače...
I udari nekoliko puta zvekirom od pozlaćena tuča, zvekirom u
obliku šake.
— Djevojke su očito zaspale, inače bi već morale izići da vide
tko je! Moj otac, koji trpi od besanice, s pravom kaže nakon loše
noći: »Blago onome tko je tvrdosan kao sluškinja!«
Rubin bijaše jedini koji je davao znak života u svoj onoj kući.
Lavež mu se čuo sad u veži, sad na dvorištu. Neumorno je trčao na
svaki udar zvekirom, na to kucanje što bijaše poput kamenja bacana
na tišinu koja je Camilu već za gušu stezala.
— Čudno! — napomenu ona, ali se nije odmakla od vrata. —
Očito spavaju. Još ću jače, da se probude!
Tok-tok-tok...! Tok-tok-tok!
— Sada će izići! Zacijelo dosad nisu čuli...
— Izići će susjedi prije njih! — dočeka Anđeoliki.
Iako se u magli nije moglo ništa razabrati, ipak se čuo štropot
vrata.
— Valjda im se nije ništa dogodilo...?
— Sigurno nije. Kucajte, lupajte, ne brinite!
— Malko ćemo počekati, da vidimo hoće li sada doći...
U sebi je Camila počela brojiti, da utuče vrijeme: jedan, dva...
dvadeset...
— Nema ih!
112
... dvadeset devet, trideset... trideset pet... — bojala se da joj
valja do pedeset — trideset šest, trideset sedam, trideset osam...
Odjednom, ne znajući zašto, osjeti da je istina ono što joj je
Anđeoliki tvrdio o stricu, i u tjeskobi, u očaju, zareda udarati po
vratima.
Tok-tok-tok!
Nije odmicala ruku sa zvekira.
Tok-tok-tok! Tok-tok-tok-tok-tok-tok...
Odgovor bijaše uvijek isti: neprestani pasji lavež.
Ma što bi moglo biti? Što li im je mogla, u neznanju, učiniti te
joj ne otvaraju vrata svoje kuće?
Ponovno je kucala. Na svaki udar zvekirom rađala se u njoj
nova nada. Što će biti od nje ako je ostave na ulici? Već pri samoj
pomisli na to sva je obamrla.
Kucala je, udarala. Kucala je divlje, kao da maljem udara
neprijatelja po glavi. Čutjela je kako su joj noge otežale, usta joj
trpka, jezik suh i hrapav kao kakav otarak, zubi trnu i svrbe od
straha, cvokoću.
Škripnu prozor kao da je netko zagrebao, i čak se čuše tihi
glasovi. Krv joj opet prokola tijelom. Eto ih, naposljetku izlaze,
hvala Višnjem! Radovala se što može napokon reći zbogom tome
čovjeku čije se crne oči paklenski krijese, kao mačje — tome
čovjeku što je odbojan premda je lijep kao anđeo. U taj tren
dodirivao se svijet kuće i svijet ulice, odvojeni jedan od drugoga
samo vratima — dodirivala se ta dva svijeta kao dvije ugašene
zvijezde. Kuća ti omogućuje da u skrovitosti jedeš kruh svoj: kruh je
u skrovitosti sladak, uči te mudrosti; kuća, to je dom i sigurnost, to
je trajnost i uzajamni obzir, društveni ugled — ona je kao obiteljski
portret, na kojem se otac ističe sa svojom lijepo vezanom kravatom,
majka blista s najboljim draguljima, a djeca su počešljana i zalizana
pravom pravcatom kolonjskom vodicom. A ulica, ona je nešto posve
drugo, to je svijet nestalnosti, pogibeljan, pustolovan, lažan poput
ogledala, javno mjesto za pranje prljavštine sveg okoliša.
Koliko se u djetinjstvu igrala pred tim vratima! Koliko su puta
otac i stric Juan tu još razgovarali opraštajući se, a ona se zabavljala
promatrajući odande krovove obližnjih kuća, što narezuckani
isticahu svoja ljuskava rebra na nebeskoj modrini.
— Jeste li čuli kako je netko prišao prozoru? Prišao je, zar nije?
A eto, ne otvaraju. Ili smo možda pogriješili pa kucali na tuđa
113
vrata...? No, samo bi nam to trebalo!
Ostavila je zvekir i sišla s pločnika da izdaljeg pogleda
pročelje. Ne, nije se prevarila: to je kuća strica Juana, ta što bi drugo
i bilo! Juan Canales, graditelj — lijepo piše na vratima, na pločici
od kovine.
Poput djeteta nape usta, isklibi lice i briznu u plač. Sitni
glasnici suza što su joj navirale iz očiju donosili joj iz najudaljenijeg
kutka u mozgu crnu misao da je istina ono što je rekao Anđeoliki
kad su izlazili iz krčme Tus-tep. Još nije htjela vjerovati iako bijaše
istina.
Magla zavijala ulice u žućkastosivu koprenu i plavila ih
mirisom što podsjeća na tušac.
— Otpratite me drugim stričevima. Najprije ćemo stricu Luisu,
ako vam je s voljom...
— Kamo god želite...
— Hajdemo onda... — Suze joj gruhnule iz očiju, potokom se
omicale niz lice. — Ovdje mi nisu htjeli otvoriti...
I krenuše dalje. Camila se osvrtala na svakom koraku — sve se
nadala da će joj naposljetku otvoriti. Anđeoliki kročio natmuren:
potražit će on Juana Canalesa, takva uvreda i poniženje ne može
proći samo tako. Pas sveudilj lajao, ali se lavež polako gubio,
ostajao sve udaljeniji. Doskora nestade svake nade. Ni psa više nisu
čuli.
Sučelice Kovnici sretoše pijana pismonošu. Glavinjao je
sredinom ulice, kao u duboku snu, i bacao pisma oko sebe. Noge su
ga već jedva služile. Kadikad uzmahivao bi rukama i smijao se
kvocajući kao kvočka na dvorištu i boreći se s mosurima sline što
mu se zapletahu oko puceta na odori. Camila i Anđeoliki, u istoj
kretnji, segnuše da kupe pisma i da mu ih trpaju u torbu;
posavjetovaše ga da ih više ne baca.
— Hva-a-la... ve-e-lim... hva-a-la... li-je-pa! — sricao
listonoša, naslonjen na bedem Kovnice.
Poslije, kad su ga ostavili, s torbom opet punom, on krenu
pjevajući:
Tko bi do neba,
taj ljestve treba,
da, dugu skalu
i jednu malu!
114
I napol pjevajući, napol govoreći, nadoveza u drugom napjevu:
Penji se, Marija,
penji na kolesa,
uziđi, uziđi
na svoja nebesa!
»Kad sveti Ivan prst obori, ja, Gum... Gume... Gumersindo
Solares, neću biti listonoša, nikad više listonoša...«
A onda će pjevajući:
A kad odem među sjene
tko će u grob spustit mene?
Samo seke, sekice,
milosrdne sestrice!
»Eh, Gume, Gume, suvišan si, suvišan!«
Glavinjajući nestade u magli — čovječuljak a glavonja: odora
mu velika a kapa malena.
*
Don Juan Canales dotle je poduzimao sve moguće da dođe u
vezu s bratom Joséom Antoniom. Nije mu se mogao doglasiti,
telefonska centrala nije se javljala, a škrebetanje ručice već mu je
dozlogrdjelo, mučnina mu dolazila. Naposljetku mu odgovoriše
zagrobnim glasom. Zatražio je da mu daju spoj s kućom don Joséa
Antonija Canalesa: suprotno očekivanju, odmah je na aparatu čuo
bratov glas.
— Da, da, ovdje Juan... Mislio sam da me nisi prepoznao...
Zamisli samo... ona i onaj tip... Vjerujem, vjerujem... Po svoj
prilici... Da, da... Kako...? Ne, nismo im otvorili...! Znaš već... Nema
sumnje, otišli su odavde ravno tebi... Što, što...? To sam i mislio... I
sad se tresemo! I vi ste u strahu, nije to dobro, pogotovu za tvoju
ženu. Moja je žena već htjela otvoriti, ali ja nisam dao...! Dakako...!
Jasno! Tvoji susjedi... Dabome... A kod mene još gore... Oni?
Zacijelo pucaju od bijesa... Od tebe sigurno će Luisu... Ne...? Ah,
tako, odande...?
Najprije samo sijevak, pamik, pa ovdje-ondje prigušeno
prosvitanje, sok limunov i narančin, rudi rumen vatre istom
115
potpaljene, mutno sja zlato prvog plamena, osvit — svanula zora,
zatekla ih na ulici, kad su se vraćali od kuće don Joséa Antonija,
gdje su i opet uzalud kucali na vrata.
Na svakom koraku Camila ponavlja:
— Snaći ću se!
Zubima cvokoće od hladnoće. Krupne joj oči, pune suza, s
neočekivanom gorčinom gledaju zoru kako se diže na obzorju.
Skršena je, držanje joj kao u čovjeka koga je sudbina pogodila.
Korak joj nesiguran, svakom kretnjom odaje da nije pri sebi.
Ptice pozdravljaju zoru u parkovima i kućnim vrtovima,
oživjelo svako dvorište, svaki patio. Nebeski koncert treperavih
glasova, uzdižu se trileri u božansku plavet svanuća, bude se ruže, sa
zvona rune se zvuci, na dobrojutro Svevišnjem. Na drugoj strani,
meki udarci sijeku meso u mesnicama, pijetli izvijaju svoje kajde,
solfeggio kojemu uzmah krila daje takt, u pekarnama hljebovi u
sordini padaju u košare, glasovi i koraci noćnikâ miješaju se sa
škripom vrata što ih otvara sitna starica usmjerivši na pričest ili pak
sluškinja što ide po kruh za doručak putniku komu se na vlak žuri.
Dâni se...
Oštrokljuni strvinari ubadaju se i otimaju o strv uginule mačke,
psi jure za kujama, usopljeni, užagrenih očiju, isplažena jezika.
Jedno pseto prolazi šepajući, podvijena repa: sjetno i plašljivo, jedva
i gleda druge, okrene se tek toliko da im ocjeni zube. Duž zidova i
vrata pasji čopor šara mokre šare.
Dâni se...
Skupine Indijanaca što su noću meli gradske ulice vraćaju se
polako u svoje kolibe: sablasti u grubu suknu smiju se i razgovaraju
jezikom što podsjeća na pjesmu cvrčaka u jutarnjoj tišini. Metle
nose kao kišobran pod pazuhom. Bijeli zubi sjaju na bakarnim
licima. Bosi su, odrpani. Kadikad zastane koji na rubu pločnika,
sagiba se i trubi stišćući nos palcem i kažiprstom. Pred vratima
hramova svi snimaju šešir.
Dâni se...
Visoko crnogorično drveće, zelena paučina, razapeta prema
nebu, da hvata zvijezde u prosutku. Oblaci prvopričesnici. Zvižduk
dalekih lokomotiva.
Masacuata bijaše sretna i presretna kad je vidjela da su se
vratili. Svu noć nije oka sklopila od jada i brige. Odmah je uzela put
pod noge, krenula u zatvor da odnese doručak Luciju Vásquezu.
116
Anđeoliki se oprosti, a Camila ostade, plačući zbog goleme
svoje nesreće.
— Do viđenja! — reče joj, ne znajući zašto: ta on tu više nije
imao što raditi.
Izlazeći, osjeti, prvi put od majčine smrti, da mu se oči
podlijevaju suzama.
117
19. Računi i čokolada
Vojni sudac istražitelj ispio je svoju čokoladu s rižom, dvaput
dignuvši i nagnuvši zdjelicu da iskapi do dna; zatim je rukavom
košulje otro brke, sive kao mušja krila, prišao svjetiljci i na svjetlosti
pogledao u posudu da vidi je li sve posrkao. Dok je stajao među
svojim hrpama spisa i umazanih zakonika, mučaljiv i ružan,
kratkovidan i proždrljiv, onako bez ovratnika — nisi mogao
pogoditi je li muško ili žensko taj doktor prava, to stablo biljegovana
papira, to drvo kojemu je korijenje crplo hranu iz svih društvenih
razreda, sve do najnižih i najsiromašnijih. Nema sumnje, nikad
minula pokoljenja nisu bila tako preplavljena biljegovanim papirom.
Kad je digao pogled iz posude, pošto je po njoj prešao još i
prstom da se uvjeri kako nije više ni kapi ostalo, vidje gdje na jedina
vrata njegove radne sobe ulazi sluškinja — sablast što za sobom
vuče noge kao da su joj cipele prevelike, vuče ih polako, jednu za
drugom, jednu za drugom...
— Jesi li popio čokoladu, a?
— Jesam, Bog ti platio, bila je izvrsna! Uživam kad mi niza
ždrijelo klizi slasna oklizotina.
— A gdje si stavio zdjelicu? — priupita sluškinja, tražeći među
knjigama koje su pravile sjenu na stolu.
— Eno je! Zar je ne vidiš?
— Gle samo kako je sve puno biljegovana papira! Ako ti je
pravo, sutra ću ga pokušati prodati.
— Samo dobro pripazi, da se ne dozna! Svijet je pokvaren!
— Zar misliš da nemam soli u glavi! Bit će tu kakve četiri
stotine araka po dvadeset pet centavosa i dvije stotine po pedeset...
Popodne sam ih brojila dok mi se grijalo glača...
Udaranje na kućna vrata presiječe sluškinju u riječi.
— Kako udaraju, budale! — ljutnu se sudac.
— Pa uvijek tako udaraju... Često se čuje sve do kuhinje... Tko
li je samo?
I u tim riječima iziđe da vidi tko je. Jadnica, bijaše poput
kišobrana — sitna glava a suknja široka, izblijedjela.
— Nisam doma! — viknu joj sudac. — I bit će bolje da
pogledaš kroz prozor...
Domala eto starice natrag — vuku se noge... U ruci joj pismo.
118
— Čekaju odgovor...
Sudac, zlovoljan, otvori omotnicu, prijeđe očima po kratkom
pismu, a zatim će sluškinji, blažim glasom:
— Kaži da sam primio i pročitao!
Ona se, vukući noge, vrati da momku koji je donio pismo dade
odgovor. Zatvorila je prozor, dobro ga zatvorila.
Dugo je ne bijaše; sve je činila polako, provjeravala jesu li sva
vrata zatvorena. Kad je opet ušla, motala se po radnoj sobi, nikako
da se nakani da odnese zdjelicu.
Sudac je dotle, zavaljen u naslonjaču, ponovno čitao pisamce
što ga je upravo dobio: čitao ga ne propuštajući nijedne točke ni
zareza. Pisao mu kolega i predlagao posao.
»Doña Chon Zlatnozuba — javljao mu doktor Vidalitas —
prijateljica Gospodina Predsjednika i vlasnica ugledne javne kuće,
posjetila me jutros u uredu i rekla kako je u Novoj kući vidjela
mladu i lijepu ženu koja bi bila kao stvorena za njezin posao. Nudi
za nju deset tisuća pesosa. Kako znam da je bila zatvorena po tvome
nalogu, obraćam ti se da mi kažeš bi li htio primiti tu svoticu i
spomenutu ženu prepustiti mojoj stranki...«
— Ako ti ništa više ne treba — najposlije će starica — idem ja
na počinak.
— Ne, ništa, laku noć...
— Laku noć i tebi... Neka duše u čistilištu počivaju u miru!
Dok je sluškinja izlazila vukući nogu za nogom, istražitelj je u
glavi pretitravao dobitak od posla što je na vidiku, redao u mislima
brojku za brojkom: jedinica, pa ništica, pa ništica, i opet ništica, i do
nje ništica... Deset tisuća!
Starica se vratila:
— Zaboravih ti reći, velečasni je poručio da će misa ujutro biti
ranije.
— Ah, jasno, pa sutra je subota! Probudi me kad se zvona
oglase, čuješ li? Noćas nisam spavao, pa bih ujutro mogao prespati.
— Dobro je, probudit ću te...
I rekavši to, polako krenu, vukući noge za sobom. Ali se i opet
vratila. Zaboravila je ponijeti prljavu zdjelicu da je u kuhinji stavi u
slivnik. Kad se sjetila zdjelice, bijaše se već napol razodjela. »Dobro
što sam se sjetila«, reče za sebe, u pol glasa. »Jer inače, inače...« S
119
mukom je ponovno obula cipele. »Ah, kakve li nevolje...!« I
naposljetku završi besjedu uzdahnuvši: »Ah, Bože!« Da nije
zaboravila prljavu zdjelicu, mogla je već biti u postelji.
Istražitelj se nije obazirao na posljednje staričino ulaženje i
izlaženje — bijaše utonuo u čitanje svoga najnovijeg remek-djela:
izvještaja o bijegu generala Canalesa. Četiri su tu glavna krivca:
Fedina Rodas, Genaro Rodas, Lucio Vásquez i... — oblizao je usne
— još jedan, čovjek koga nikako nije podnosio: Miguel Anđeoliki.
»Otmica generalove kćeri«, govoraše u sebi, »bila je kao crni
oblak što ga izbacuje sipa kad je u opasnosti: bila je to samo
lukavština da se obmanu vlasti i da im se budnost svrne na drugu
stranu. Izjave Fedine Rodas jasno to potvrđuju. Kuća je bila prazna
kad je ona u šest ujutro došla generalu. Njezini iskazi činili su mi se
od prve istiniti, a što sam je malko pritegnuo, bijaše zato da se bolje
uvjerim: njezin je iskaz nepobitna optužba Anđeolikog. Ako u šest
ujutro već nikoga nije bilo u kući, te ako se, s druge strane, iz
policijskih izvješća razabire da se general vratio kući u ponoć, onda
je jasno da je optuženi pobjegao u dva po ponoći, dok je onaj drugi
hinio otmicu njegove kćeri...
Kakva li razočaranja Gospodinu Predsjedniku kada dozna da je
čovjek njegova potpunog povjerenja pripremio i upravljao bijegom
jednoga između njegovih najogorčenijih neprijatelja...! Kako će mu
biti kada dozna da je prisni prijatelj pukovnika Parralesa Sonrientea
omogućio bijeg jednome od pukovnikovih ubojica!«
Čitao je i prečitavao članove i točke vojnog zakonika — znao
ih je već napamet — o sukrivcima, zatajivačima i prikrivateljima.
Kao sladokuscu koji uživa u dobru umaku, radost mu se krijesila u
zmijskim očima zlopogleđe i na kozičavom licu kad god bi u
zakonskim stavkama — a bijaše to u svakom drugom retku — našao
riječi: smrtna kazna, ili pak njihovu inačicu: pod prijetnjom smrtne
kazne.
»Eh, don Miguel, Miguelito, najposlije si dolijao, u mojim si
rukama, i ostat ćeš u njima dokle mi bude volja! Nikad ne bih
pomislio da ćemo se tako brzo sresti! Ta još si me jučer uvrijedio u
Palači! Vijak na zatezaču moje osvete nema kraja, to ti velim!«
Duha zagrijana mišlju na osvetu, a srca hladna kao puščano
olovo, sutradan se u jedanaest uspeo stubama u Palaču. Sa sobom je
nosio optužnicu protiv Anđeolikog i uhidbeni nalog.
— Čekajte, gospodine suče! — preuze Predsjednik pošto mu je
120
istražitelj izložio svoje. — Ostavite mi sve spise ovdje, i dobro me
čujte! Ni Rodasova žena ni Miguel nisu krivi: pustite tu ženu na
slobodu i poderite taj uhidbeni nalog! Krivci ste vi, glupani,
nesposobnjaci! Niste ni za što! Na najmanji pokušaj bijega policija
je morala pucnjima dokrajčiti gene rala Canalesa. Takva je bila
zapovijed! A gle, policija ne može vidjeti otvorena vrata a da je ne
zasvrbe ruke za pljačkom! Pričinja vam se da je Anđeoliki pomagao
u generalovu bijegu! Ne, nije pomagao oko bijega nego oko
likvidacije generala Canalesa... Ali kako je policija trula... Možete
ići... A što se tiče druge dvojice optuženih, Vásqueza i Rodasa,
dobro ih držite na oku, jer su to lupeži, pogotovu Vásquez, koji zna
više nego što su ga učili... Možete ići!
121
20. Vukovi među sobom
Genaro Rodas, koji nije mogao suzama istrti iz očiju onaj
pogled Tupavčev, pojavio se pred istražiteljem potuljen i bez i
trunka hrabrosti u sebi zbog nesreće što se oborila na njegovu obitelj
i zbog klonulosti u koju zapadnu i hrabriji kad izgube slobodu.
Istražitelj naredi da mu skinu lisičine, a njemu zapovjedi, kao što bi
zapovjedio sluzi, neka priđe.
— Sinko — reče mu nakon duge šutnje, koja već sama po sebi
bijaše optužba — sve mi je znano. A što te pitam, samo je zato da iz
tvojih usta čujem kako je ubijen onaj prosjak pred crkvom.
— Bilo je to... — pobrza Genaro, ali odmah i stade, kao da se
prepao onoga što će reći.
— No, bilo je...?
— Ah, gospodine, za ime Božje, nemojte mi ništa! Kazat ću
vam sve po istini, ali vas molim, tako vam života, nemojte mi ništa
učiniti!
— Ne brini, sinko: zakon je strog prema okorjelim zločincima,
ali kad je posrijedi mlad čovjek... Ne brini, nego kazuj istinu!
— Ah, nemojte mi ništa učiniti, vidite u kakvu sam strahu!
I dok je to govorio, previjao se preklinjući, kao da se brani od
prijetnje što mu lebdi nad glavom.
— Ne, čovječe, neću!
— Bilo je... neku večer, već znate kada. Tu večer imao sam
dogovor s Luciom Vásquezom na uglu pred Katedralom, ondje kuda
se ide u kinesku četvrt. Znate, gospodine, tražio sam posao, a Lucio
mi je obećao da će mi naći službu u tajnoj policiji. Našli smo se,
kako rekoh, i zašli u razgovor o ovom i onom, i onda me on pozvao
na čašicu u krčmu što je s gornje strane trga, a zove se Probuđeni
lav. Ali je ispalo da smo umjesto jedne čašice trgli dvije, tri, četiri,
pet, i da vam ne duljim...
— Dobro, dobro... — odobravaše sudac, a istodobno okrenu
glavu prema pjegavom pisaru koji je upisivao izjave optuženoga.
— I tako je, vidite, izišlo da mi nije uspio pribaviti službu u
tajnoj policiji. Kazao sam mu nato neka ne tare glavu. A onda... da,
dobro se sjećam, on je platio sve što smo popili. Zatim smo izišli
zajedno i zakrenuli onamo, prema prostoru pred crkvom, jer mi
Lucio reče kako mu ondje valja dežurati, čekati nekakva njemaka
122
što je pobjesnio, ima nalog da ga ustrijeli. Ja ću se ukloniti, rekoh.
Stigli smo. Malko sam zaostao. On je upopriječio preko ulice, ali
kad je izbio pred crkvu, pobrza. Ja potekoh za njim, misleći da nam
je tkogod za petama. Ali ne... Vásquez pograbi tamo kraj zida
nekakav svežanj, bijaše to njemak. Kad je njemak osjetio da ga je
onaj pograbio, vrisnu kao da se čitav zid na nj oborio. Tada je
Vásquez potegao pištolj i bez ijedne riječi ispalio jednom, pa drugi
put... Ah, gospodine, nisam kriv, nemojte mi ništa, nisam ga ja ubio!
Tražio sam službu, a vidite što sam našao! Kamo sreće da sam ostao
tesar...! Koji mi je đavo u glavu uvrtio da idem u policiju...!
Ledeni pogled Tupavčev opet se prilijepio Rodasu među oči.
Istražitelj ni da trepne: bez riječi pritisnu prstom zvonce. Čuli se
koraci, a odmah zatim na vrata uđe nekoliko tamničara: predvodio
ih nadglednik.
— Nadgledniče, ovome dvije stotine šiba...
Istražitelju se glas nije ni najmanje promijenio kad je izdavao
taj nalog: izgovorio je to kao bankovni ravnatelj koji izdaje nalog da
se stranki isplati dvije stotine pesosa.
Rodas nije shvaćao. Podigao je glavu da pogleda bose žbire
koji ga čekahu. Još je manje shvatio kad im je vidio vedra, bešćutna
lica, koja nisu pokazivala nikakva iznenađenja. Pisar mu okrenu
pjegavo lice i bezizražajne oči. Nadglednik je nešto rekao
istražitelju. Istražitelj je zatim nešto rekao nadgledniku. Rodas bijaše
gluh. Rodas nije ništa shvaćao. Ali se osjećao kao čovjek komu su
pune hlače kad mu je tamnički nadglednik viknuo neka prijeđe u
susjednu prostoriju — dug, nadsvođen hodnik — i kad ga je,
prišavši mu bliže, surovo munuo u rebra.
Istražitelj je vikao na Rodasa kad je ušao Lucio Vásquez, drugi
optuženi:
— Ne možeš lijepo s takvima! Batina njima treba, samo batina!
Iako se osjećao među svojima, Vásquez se uzvrpoljio,
pogotovu kad je čuo onu paljbu. Nije šala, pomagao je u bijegu
generala Canalesa, sve ako bijaše i nenamjerno. »Uh, kako me onaj
nakljuka i žedna prevede preko vode!«
— Kako se zovete?
— Lucio Vásquez.
— Rodom?
— Odavde.
— Iz tamnice?
123
— Ma ne, kako bi to moglo biti! Odavde, iz glavnog grada!
— Oženjen ili neoženjen?
— Neženja, sveg života!
— Odgovarajte na pitanja kako treba! Zanimanje? Služba?
— U službi, neprestano!
— Što znači to?
— Državni službenik...!
— Jeste li već bili zatvarani?
— Jesam.
— Za kakav prijestup?
— Ubojstvo u ophodnji.
— Dob?
— Nemam dobi.
— Kako nemate dobi?
— Ne znam koliko mi je godina. Ali uzmite, recimo, trideset i
pet, kad već mora biti!
— Što znate o ubojstvu Tupavca?
Istražitelj je ispalio pitanje iznenada, upiljivši oči u
optuženikove. Njegove riječi, protivno onom što je očekivao, nisu se
nimalo dojmile Vásqueza, koji je posve mirno — samo što još nije
oprao ruke! — odgovorio:
— O ubojstvu Tupavca znadem to da sam ga ja ubio! —
Podigao je ruku na prsa i ponovio, da ne bude sumnje: — Ja!
— Vama je to kao kakva vragolija! — uzviknu istražitelj. — Ili
ste tako glupi da ne znate da vas može života stajati...?
— Možda...
— Kako to »možda?«
Istražitelj je zastao načas, ne znajući kakav bi stav zauzeo.
Razoružavala ga Vásquezova mirnoća, njegov tanki glas, njegove
risje oči. Da dobije na vremenu, obrati se pisaru:
— Pišite... — reče treperavim glasom — pišite da je Lucio
Vásquez izjavio da je on ubio Tupavca, u zajedništvu s Genarom
Rodasom.
— Već sam zapisao — procijedi pisar kroz zube.
— Kako vidim — prigovori Lucio, ne gubeći mir, i s
prizvukom poruge u glasu tako te se istražitelj ugrizao za usne —
gospodin sudac ne zna mnogo toga. Čemu ova izjava? Nema
sumnje, ne bih umazao ruke o takva slinavca...
— Poštovanje prema sudu, ili ću okrenuti drugačije!
124
— Što govorim na mjestu je. Velim vam, nisam takav glupan
da bih onoga ubio zato što mi je užitak da ga ubijem: ja sam samo
postupao po izričitim nalozima Gospodina Predsjednika...
— Šuti, lažljivče! Ha, kakva li izvlačenja...! Nije dovršio, jer u
taj trenutak uđoše tamničari vukući Rodasa kao vreću — ruke mu se
ovjesile, noge stružu po tlu.
— Koliko ste mu udarili? — upita istražitelj nadstojnika, koji
se smiješio pisaru a oko vrata nosio bič ovijen kao majmunski rep.
— Dvjesto!
— Onda...
Pisar izvuče istražitelja iz neprilike:
— Ja bih mu još dvjesto — promrmlja zabrzavši, da ga nitko
ne bi razumio.
Istražitelj posluša savjet:
— Onda, nadstojniče, gledajte da mu odbroje još dvije stotine
dok ja završim s ovim ovdje.
»To je tebi i slično, ti nakazo s njuškom što je kao sjedalo na
biciklu«, u sebi će Vásquez.
Tamničari odvukoše svoj žalosni teret, za njima krenu
nadglednik. U kutu za mučenje vrgoše ga na rogožinu, potrbuške.
Četvorica ga pograbiše za noge i za ruke, a ostali ga udarahu.
Nadglednik je brojio. Rodas se kvrčio na prve udarce, ali više nije
imao snage da se brani kao prije; nije više ni urlao od bola. Pod
žućkastozelenim, vlažnim i gipkim dunjevim šibama izlazili ugrušci
krvi iz masnica od prve kiše udaraca, iz rana što su se počele
otvarati. Stenjanje, prigušeni krikovi životinje na umoru, nesvjesne
svojih bolova, bijahu mu posljednja tužaljka. Lice mu, isklibljeno,
palo na rogožinu, kosa u neredu, glasa više ne može protisnuti.
Stenjanje se miješa s dahtanjem tamničara, koje nadglednik, kad ne
udaraju jako, kažnjava bičem.
— Kamo bi to odvelo, Lucio Vásquez, kad bismo oslobađali
zločince tek što ustvrde da su radili po nalogu Gospodina
Predsjednika? Gdje je dokaz? Gospodin Predsjednik nije lud da bi
davao takve naloge. Gdje ti je crno na bijelu iz čega bi se vidjelo da
ti je naređeno da protiv onog nesretnika nastupiš tako mučki i
divljački?
Vásquez problijedio. Dok je u glavi tražio odgovor, drhtavim je
rukama segnuo u džepove na hlačama.
— Na sudu se, dobro znaš, govori s dokazom u rukama. Ta
125
kamo bismo inače dospjeli! Gdje je taj nalog?
— Eto, nemam ga više. Vratio sam ga. Gospodin Predsjednik
zacijelo zna.
— Kako to? Zašto si ga vratio?
— Jer je na kraju pisalo da ga po izvršenju treba potpisati i
vratiti. Nisam ga dakle mogao zadržati. Čini mi se... Razumijete...
— Ni riječi više! Ni riječi! Ti bi meni koješta napričao!
Predsjednika da mi tu potežeš! Razbojniče! Nisam ja šmrkavac da
vjerujem u takve izmišljotine! Nečija tvrdnja nije dokaz, osim u
posebnim slučajevima što su pobrojani u zakoniku, na priliku,
policijska izjava važi kao potpun dokaz. Ali nismo ovdje na tečaju iz
krivičnog prava... I dosta! Dosta, velim!
— Ali ako mi ne vjerujete, pitajte njega, njemu ćete valjda
vjerovati. Zar nisam bio s vama kad su prosjaci optužili Tupavca...?
— Tiho, ili će te ušutkati batinama...! Ja da pitam Gospodina
Predsjednika...! Reći ću ti nešto, Vásquez: znaš više nego što treba,
mogla bi ti koža na pazar!
Lucio se pokunji, obori glavu kao da ga je istražitelj giljotinirao
svojim riječima.
Za oknima vjetar bijesno potezao.
126
21. Začarani krug
Anđeoliki je mahnito strgao ovratnik i kravatu. Nema ništa
gluplje, mišljaše, nego što su sitna objašnjenja što ih čovjek traži u
činima drugih. Tuđi čini... tuđi...! Zamjerka, prigovor, to je najčešće
kiselo mrmljanje. Prešućuje ono što valja, a ističe suprotno. Lijepa
gomila smeća. Peče kao četka na rani. Duboko prodire prikriveni
prigovor, svilom zakoprenjen, onaj što se nudi pod plaštom
prijateljske obavijesti ili naprosto sućuti... A sada već i sluškinje! K
vragu sva ta naklapanja!
I u jednoj kretnji odletješe sva puceta na košulji. Paranje što se
čulo kao da je grudi rasparao. Sluškinje su ga potanko obavijestile o
svemu što ulica govori o njegovim ljubavima. Muškarci koji se nisu
htjeli ženiti da u kući ne bi imali ženu koja im ponavlja, kao
marljiva učenica pred ispit, ono što svijet priča o njima — dakako,
nikad ništa dobro — moraju to naposljetku, kao Anđeoliki, slušati iz
usta svoje posluge.
Navukao je zavjese u sobi, još ne skinuvši sa sebe košulju.
Trebalo mu je sna, htio je spavati, ili barem zastrti dan, taj dan o
kojemu je s gorčinom utvrdio da i nije mogao biti ništa drugo doli
baš taj dan.
»Spavati!« ponavljao je na rubu postelje, bez cipela, bez
čarapa, razdrljene košulje, raskapčajući hlače. »Ah, baš sam lud!
Nisam kaput skinuo!«
Na petama, uzdignuvši nožne prste, da stopalima ne stane na
hladni pod od cementa, otišao je kaput objesiti na naslon stolice, a
onda se u sitnim skočićima, na jednoj nozi baš kao čaplja, smržljiv,
požurio u postelju. Bum...! bacio se u meko, gonjen hladnoćom —
uh, prokleti pod! Nogavice hlača, zavitlane u zrak, zavrtješe se
poput kazaljki kakva golema sata. Taj pod kao da nije od cementa
nego od samog leda. Strahota! Od slanog leda, leda od suza.
Uskočio je u postelju kao u brodicu za spasavanje, uskočio kao sa
sante leda. Htio je izići iz svega, biti izvan zbivanja, i pao je na
postelju kao na otok, bijel otok okružen polutamom i nepokretnim
predmetima bez obrisa.
Htio je zaboraviti, spavati, nestati. Nije bio više sposoban da
razloži misli što ih možeš rastavljati i sastavljati kao dijelove kakva
stroja. Nek đavo nosi vijuge zdravog razuma! Bolji je san, to stanje
127
nesvijesti, ta slatka klonulost, modrikasta u početku, premda se zna
prikrasti i u zelenu, a poslije je crna, ta obamrlost što s očiju kaplje i
lazi po svem tijelu, da ga naposljetku posve presvoji.
Oh, željo, željo pusta! Ne donosiš blaženstvo za kojim
čeznemo. Ti si kao zlatan slavuj kojemu naše ruke grade krletku
sastavljajući deset prsta. Usnuti, spavati bez pretrga, snom što
krijepi, bez posjetitelja što ulaze na ogledala, a izlaze na prozore
nosa, naspavati se na oba uha — da, to je želio, svoj prijašnji, mirni
san.
Ubrzo se uvjerio da mu je san daleko, visoko negdje, u visini
višoj od krova, u neizmjeru i jasnoći što je nad njegovom kućom
razapinje dan, taj neizbrisivi dan. Legao je potrbuške, ali ništa od
toga. Okrenuo se na lijevu, da utiša srce. Zatim na desnu. Sve isto.
Sto sati odvajalo ga od njegova mirnog sna, od onoga blaženstva u
koje je tonuo bez ljubavnih jada. Zloduh u njemu optuživao ga da je
zapao u nespokoj zato što silom nije uzeo Camilu. Ono mračno u
životu ponekad je tako blizu te se čini da je samoubojstvo jedini
izlaz. »I neće me više biti...!« govorio je u sebi. Drhtalo sve u
njemu. Prebacio je nogu preko noge. Čudio se kako nema čavala na
križu njegovih muka. »Pijanci u nečem podsjećaju u hodu na
obješene, a obješeni na pijance, kad batrgaju nogama ili se njišu na
vjetru.« Nagon ga optuživao, spolnost pijanca, spolnost obješenoga:
Ti, Anđeoliki! Kukavelju! A on namatao u sebi: »životinja se ne
zabuni ni za najmanju brojku u spolnom knjigovodstvu. A mi
mokrimo djecu na groblje. Sudnji dan i truba... Dobro, neće biti
truba. Zlatne škare prerezat će taj vječni mlaz djece. Mi ljudi, mi
smo kao svinjska crijeva što ih mesar pakleni puni sjeckanim
mesom da nadjene kobasice. I kad sam svladao samog sebe da
Camilu oslobodim svojih namjera, ostavio sam dio sebe neispunjen,
i zato se ćutim praznim, nespokojnim, uzbuđenim, bolesnim, đavlu
predanim. Muškarac se napuni ženom — sjeckanim mesom — kao
svinjsko crijevo, da bude zadovoljan. Kakve li vulgarnosti!«
Plahte se lijepile za nj kao goleme suknje. Nesnosne suknje,
znojem natopljene.
Tužno li je Drvo tužne noći, kako li ga boli lišće!13 Ah, moja
13
*»Tužnu noć« (Noche triste) doživjeli su španjolski osvajači između 30.
lipnja i 1. srpnja 1520.: Cortés je tada poražen u Tenochtitlanu (Mexico), i jedva se s
polovinom svojih povukao u obližnju Popotlu (Tacuba). Legenda veli da je pod
jednim golemim čempresom ahuehuete oplakivao pogibiju svojih hrabrih drugova.
128
glava! Razlivena zvonjava, carillon... Mrtvi Bruges...14 Svileni
uvojci na njenu zatiljku... Nikad... Gle, u susjedstvu imaju
gramofon. Nisam to znao. Nisam ga dosad čuo. A u kući straga
imaju psa. Bit će dva. Ovdje, evo, gramofon. Samo jedan. Između
gramofonskog lijevka, ovdje u susjedstvu, i onih pasa tamo, u kući
straga, pasa što slušaju gospodarev glas, stoji moja kuća, tu je moja
glava, ja... Biti u blizini ili malo dalje, to znači biti susjed.
Biti nečiji susjed, nezgoda je to. A ovi moji susjedi, čime li se
bave! Navijaju gramofon! I ogovaraju sve i svakog! Mogu misliti
što govore o meni. Ta bezbojna čeljad. Uostalom, nek istežu jezik,
marim ja! Ali o njoj... Samo li se pokaže da su išta loše o njoj rekli,
pretvorit ću ih u članove »Liberalne omladine«. Već sam im prije
poprijetio, ali sam sada voljan i provesti. Što li bih im život
zagorčio! A možda i ne bih, to su bestidnici. Već ih čujem kako
svuda ponavljaju: »Ugrabio je jadnu djevojku poslije ponoći,
odvukao ju u jazbinu nekakve svodnice i ondje nad njom izvršio
nasilje, a tajna je policija stražarila pred vratima, da nitko ne može u
blizinu!«
Zamišljaju, nitkovi, kako sam s djevojke trgao odjeću, a ona mi
drhtala u rukama kao ptica uhvaćena u zamku.
I još će lupeži priklopiti: »Uzeo ju je bez ikakva milovanja,
zatvorenih očiju, kao čovjek koji izvršava zločin ili pije purgativ«.
Kad bi samo znali da nije tako, i da ovdje ležim napol kajući se
što sam se viteški ponio. Kad bi samo znali da je laž sve što misle i
govore. Zamišljaju zacijelo da je ona sada kod mene — i kod njih.
Oni je razodijevaju, oni sami čine ono što misle da sam ja učinio.
»Liberalna omladina«, premalo je to za takav serafinski par, za te
licemjere što hine čednost. Treba naći štogod jače. Idealna bi kazna
bila, jer su obojica samci, baš dva uzorka starih momaka, dati im
dvije onakve, da, onakve... Znam dvije što su Gospodinu
Predsjedniku na grbači. Da, njih, njih. Ali je jedna noseća. Ne mari.
Još bolje. Kad Gospodin Predsjednik tako želi, onda ne smiješ
svojoj budućoj gledati u trbuh... Neka se ožene, od straha, neka se
To se drvo, napol izgorjelo u požaru 1872., i danas čuva kao povijesna svetinja. —
Prev.
14
Bruges (flamanski: Brugge), tihi i otmjeni grad-muzej, i njegovo sjetno
ozračje opisuje belgijski pisac Georges Rodenbach (1855. — 1898.) u svojim
pjesmama, a napose u romanu što nosi naslov Bruges la Morte. (Ono malo dalje, o
kosi, aluzija je na apsurdnu smrt junakinje u tome romanu.) — Prev.
129
ožene...
Savio se u klupko, stisnuo ruke među skupljene noge i
pritisnuo lice na uzglavlje, da umakne mislima što su bliskale i
sjekle. Hladni nabori na plahtama boli ga po tijelu, prolazna
olakšanja u mahnitom bijegu njegovih misli. Naposljetku je lagodu
potražio protegnuvši noge ispod plahte i dodirnuvši mjedene šipke u
dnu postelje — iznenađenje i lagoda ne baš najugodnija. Polako je
otvorio oči. Činilo mu se da kida nježni veo svojih trepavica. Bijaše
kao da visi o svojim očima, prianjalkama što su se uhvatile za strop,
lagan je kao sumrak, kosti izgubile tvrdoću, rebra omekšala, sama
meka hrskavica, glava kao kiljevina, žitka kiljevina...
Među sjenama pamučna ruka podigla zvekir na vratima...
Pamučna ruka mjesečarke... Kuće su stabla sa zvekirima... Šume
stabala sa zvekirima, to su gradovi... Pada lišće, rune se zvuci dok
ona kuca... Odbacuje lišće stablo sa zvekirom, runi zvuke... Ništa...
Ruci ne preostaje drugo nego da udara... Onima unutri ne preostaje
drugo nego da otvore... Ali ne otvaraju... Pljusak udaraca, oborit će
vrata. Udri, udri, dok se ne istave, iz dovratnika ne izvale. I kuću bi
mogli srušiti...
— Tko...? Što...?
— Osmrtnica.
— Dobro, ali ne ulazite, mora spavati. Stavite na pisaći stol.
»El señor Joaquín Cerón preminuo sinoć, primivši svete
sakramente. Udova, djeca i ostala rodbina izvršavaju žalosnu
dužnost da vas o tome obavijeste i mole vas najusrdnije da se
pomolite za njegovu dušu i da prisustvujete pogrebu mrtvog tijela na
Glavnom groblju danas u četiri sata poslijepodne. Izrazi sućuti
primaju se na grobljanskim vratima. Kuća žalosti: Kolarski prolaz.«
I ne hoteći čuo je kako jedna od njegovih sluškinja čita
osmrtnicu don Joaquina Ceróna.
Oslobodio je jednu ruku ispod plahte, podvio ju pod glavu.
Čelom mu prolazi don Juan Canales, okićen perjem: izrezao je četiri
srca od drveta i udara njima kao kastanjetama. Na potiljku ćuti doñu
Judith, bujne je grudi zarobila u šuštav steznik od kovine i žute
svile; u kosi joj, uzdjevenoj na pompejsku, zadjeven krasan visoki
češalj kakav nose madridske pučanke; sva ona podsjeća na aždaju
što se nosi u procesiji, na zmaja što je razjapio ralje.
130
Utrnula mu ruka što je bijaše kao uzglavlje podvio pod glavu, i
on je uze protezati, polako, kao što se dohvaća ruho po kojem plazi
štipavac...
Polako, polako...
Prema ramenu miljeli mravi, mravci... Prema laktu drugi
mravinjak, kao magnetom privučen... Podlakticu stezao grč u
polutami... Ruka mu bijaše kao slap, slap što niz dvostruke prste i
tisuće nokata pada sve do poda...
»Jadnica, lupaj i kucaj, pa ništa...! Ono su mazge, zvijeri; ako
otvore, pljunut ću im u lice... Jasno je kao što su dva i dva četiri! Da,
pljunut ću im u lice! Kako li je samo, u početku, kucala obzirno i
dostojanstveno, da na kraju upre kao pijukom u zemlju... Nije
kucala, ne — kopala je sebi grob... Kakva li beznadna buđenja,
kakva li očaja...! Sutra ću k njoj, da je posjetim... Mogu... Pod
izlikom da joj nosim vijesti, glas o ocu... Mislim da mogu... Oh, kad
bi danas bilo vijesti... Da, mogu... iako će sumnjati u moje riječi...«
*
»... Ne sumnjam u njegove riječi! Jasno je, nedvojbeno jasno,
da su moji stričevi zatajili mog oca, odrekli ga se, a njemu rekli da
me ne žele ni naslikanu vidjeti u svojoj kući!«
Tako je razmišljala Camila, opružena na Masacuatinoj postelji.
Jadala se, boljela ju pleća, ognjica dolazila.
U točionici, odvojenoj od sobe tankim zidom od starih dasaka,
presvučenih jedreninom i rogožinom, gosti uz čašicu preklapali o
događajima dana: o generalovu bijegu, o otmici njegove kćeri, o
domišljatosti Anđeolikog... Krčmarica se pravila kao da ništa ne čuje
i ne sluša, a nije joj zapravo promakla ni riječ od onoga što su
pripovijedali...
Jaka mučnina udaljavala Camilu od onoga kužnog svijeta.
Bijaše joj kao da se strmoglavljuje u prazninu. Bi li viknula...? Bilo
bi nerazborito... Ili da ne vikne...? Bojala se da će sasvim izgubiti
svijest... Kolebajući se između toga dvoga, naposljetku viknu...
Obavijaše je, kao mrtvačkim pokrovom, hladnoća kakva izbija iz
perja uginule ptice.
Masacuata odmah dotrča — što li je djevojci? Kad vidje ono
lice pozelenjelo kao staklo na boci, one odrvenjele ruke, stisnute
vilice i spuštene vjeđe, odjuri natrag po gutljaj, iz prve staklenke što
joj bijaše na dohvatu, pa se vrati Camili da joj poškropi lice. U
131
svojoj muci nije ni opazila kad su se gosti razišli. Pomolila se Gospi
od Chiquinquire i svima svetim da joj djevojka ne umre ondje.
*
»...Jutros, kad smo se rastali, plakala je zbog mojih riječi — ta
što je i mogla drugo...! Kad se ono o čemu mislimo da je laž,
najposlije pokaže kao istina, ne preostaje nam drugo doli da
zaplačemo od radosti ili od jada...«
Tako je razmišljao Anđeoliki u postelji, sanen a još budan,
budan u modrikastu anđeoskom ozračju. Polako je tonuo u san,
plovio u svojim mislima, već bez tijela i obličja, kao mlak dašak,
kao znak što se leluja pod bibanjem njegova disanja...
Tonulo tijelo u ništavilo, i u tome tonjenju, u tome potapanju,
ostajala samo Camila, visoka, blaga i okrutna kao križ na groblju...
San, bog koji jedri brazdajući tamna mora stvarnosti, ukrcao ga
na jedan između mnogih svojih brodova. Nevidljive ruke otrgoše ga
iz razjapljenih ralja činjenica, tih gladnih valova što se u ogorčenoj
borbi otimaju o kosti svojih žrtava.
— Tko je? — upita San.
— Miguel Anđeoliki... — odgovoriše nevidljivi.
Njihove ruke, bijele sjene, sezahu iz tamnih sjena i bijahu
neopipljive.
— Prebacite ga na brod... — San je časak oklijevao — na brod
zaljubljenih koji su izgubili nadu da sami vole pa se zadovoljavaju
time da budu voljeni.
Leteći na plaštu nestvarnosti koji kao sitnim prahom prekriva
svagdanje događaje života, poslušno ga uhvatiše da ga prebace na
taj brod, kadli ga nekakva buka kao pandžom istrgnu iz njihovih
ruku.
Postelja...
Sluškinje...? Osmrtnica...?
Ne — nego dječak!
Anđeoliki prijeđe rukom preko očiju i podiže glavu, zbunjen i
uplašen. Na dva koraka od njegove postelje stoji dječak: zasopljen
je, ne može do riječi. Naposljetku protisnu:
— Ša... lje me... gospođa iz krčme... poručuje da dođete tamo...
gospođici je veoma zlo...
Ni da se radilo o Gospodinu Predsjedniku, ne bi se odjenuo
tako brzo. Istrčao je na ulicu dohvativši prvi šešir s vješalice, ne
132
zakopčavši kopče na cipelama, ne namjestivši kako treba čvor na
kravati...
— Tko je? — upita San.
Njegovi su momci u prljavim vodama života upravo ulovili
ružu što je venula.
— Camila Canales... — odgovoriše.
— Dobro, odnesite je, ako ima mjesta, na brod zaljubljenih koji
neće biti sretni...
— Što velite, doktore?
Glas Anđeolikog imao očinski prizvuk. To s Camilom, njezina
bolest, mogaše svakog uznemiriti.
— Mislim da će groznica rasti... upala pluća...
133
22. Živi grob
Njezin je sinčić mrtav... Pokrećući se kao lutka, kako se već
kreću oni koji su u razvalinama svog života izgubili pamet, jadna
Fedina podiže mrtvo tjelešce, koje nije težilo više negoli suha ljuska,
i privinu ga na grozničavo lice. Ljubila ga je, milovala. Odjednom
kleknu — ispod vrata probijao slabašan, blijedožut odraz svjetla. Da
bolje vidi ono što je ostalo od njezina mališana, nagnula se onamo
kuda je svjetlo zore bacalo po tlu jasan trak — prignula se gotovo
pod vrata.
Sitno lišce naborano kao koža na rani, dva tamna kolobara oko
očiju, usnice zemljane boje — to je prije zametak u pelenama negoli
dijete od nekoliko mjeseci. Maknu ga brže sa svjetla i privinu na
prsa, nabrekla od mlijeka. U nesuvislu jeziku, riječima kroz koje su
suze tekle, jadala se Bogu. I dok joj je na trenutke zastajalo srce,
pritisnuto teškom boli, tužila se i jadala, i kao u samrtnom jecanju
protiskivala vapaj i naricaljku: »Sin-ak moj...! Sin-ak moj...! Sin-ak
moj...!«
Suze oblijevale nepomično joj lice. Plakala je do besvijesti,
zaboravljajući muža, komu su zaprijetili da će ga u kaznionici glađu
ubiti ako ona ne prizna. Nije više mislila na svoje tjelesne muke, na
ruke i grudi prekrivene ranama, na oči što gore i pale, na isprebijana
leđa. Nije marila ni za ostavljeni dućan, bijaše daleko od svega,
otupjela. Kad su suze presahle, kad više nije mogla plakati, učini joj
se da sama postaje grobom svog djeteta, ponovno ga zakriljuje u
utrobi, njegov posljednji i beskonačni san pripada njoj.
Britka radost propara na trenutak vječnost njene boli. Pomisao
da će biti grobom svome sinčiću blažila joj srce kao balzamom.
Njena radost bijaše jednaka radosti žena na drevnom Istoku koje se
pokapahu sa svojim muževima i draganima. I još veća — jer se ona
ne pokapa sa svojim djetetom, nego će mu biti živi grob, posljednja
zipka, majčinsko krilo, i ostat će zajedno, ujedinjeni i nerazdvojni,
sve dok ih ne pozovu u Jozafatsku dolinu. 15 I ne otrvši suza s lica,
uredi kosu kao žena koja se sprema za svečanost, privinu mrtvo
tjelešce na grudi i zakrili ga u krilo, skupljena u kutu ćelije.
15
Katoličko je vjerovanje da će se na Sudnji dan svi živi i mrtvi sastati u
Jozafatskoj dolini kod Jeruzalema, da im se sudi za djela učinjena u životu. — Prev.
134
Grobovi ne cjelivaju mrtvih, ni ona neće mališana cjelivati; ali
ih zato teško pritišću, kao što, eto, i ona mališana na grudi pritišće.
Grobovi su luđačke košulje ljubavi koje sile mrtve da mirno i
nepokretno podnose srhe što dolaze od mnoštva crvi — vrenje
raspadanja.
Po zidovima miljele sjene na svjetlosti što je rasla te ih
progonila — lazile polako kao štipavci. Bijahu to zidovi od kostiju...
Kosti tetovirane bestidnim crtežima. Fedina zaklopi oči — tama je u
grobovima — i ne reče ni riječi niti protisnu jecaj — ta i grobovi
šute.
Popodnevni sati upolovili. Mirišu čempresi, oprani vodom s
neba. Prolijeću lastavice. Ulicama što se kupaju u sunčanom svjetlu
djeca buče. Iz škola se u grad izlijeva rijeka novih života. Neki se
igraju skrivača, jure amo-tamo kao muhe. Drugi sastavljaju krug
oko dvojice što se tuku kao dva napržita pijetla. Krv iz nosa,
šmrklje, suze. Jedni trče od vrata do vrata i udaraju zvekirom. Drugi
navaljuju na tezge sa slatkišima, prije nego što nestane medenjaka
začinjenih đinđerom, kokosovih kolačića, štapića od badema,
»poljubaca« od bjelanjaka — ili pak kao gusari jurišaju na košare s
voćem te ih onda ostavljaju kao prazne, oplijenjene brodice. Za
njima idu drugi što među sobom mijenjaju sitnice, sabiru marke ili
pak usiljeno puše i jedva odolijevaju povraćanju.
Iz kočije što se ustavlja, pred Novom kućom izlaze tri mlade
žene i jedna stara, šira nego dulja. Po vanjštini im možeš odmah
pogoditi što su. Mlade su u haljinama od kretona vrlo živih boja, u
crvenim čarapama i žutim cipelama sa pretjerano visokim
potpeticama, suknje im poviše koljena, tako te ispod njih vire široke
i prljave čipke donjeg rublja, a bluze im urezane gotovo do pupka.
Frizura im, zvana uvojci Louisa XV, sastavljena od mnoštva masnih
kovrča što ih s jedne i druge strane pridržava zelena ili žuta vrpca;
namazani im obrazi podsjećaju na crvene lampe pred vratima javnih
kuća. Stara je odjevena u crno, na ramenima joj ljubičast šal; valjalo
joj se pomučiti da iziđe, uprijeti se o vrata rukom mesnatom i
pokritom draguljima.
— Kočija da pričeka, je li tako, Chonita? — upita najmlađa
između triju gracija, podižući kriještavi glas kao u želji da ju čuje i
kamenje na pustoj ulici.
— Da, jasno, neka čeka — odgovori stara.
I sve četiri uđoše u Novu kuću, gdje ih vratarka veselo dočeka.
135
Bilo je ondje i drugih posjetnika, čekali su u negostoljubivoj
veži.
— Kaži mi, Chinta, je li tu tajnik... — obrati se stara vratarki.
— Da, gospođo Chon, upravo je došao.
— Onda ga, života ti, upitaj bi li me htio primiti. Reci mu da
nosim važan nalog.
Dok je čekala da se vratarka vrne, stara je šutjela. Ljude starije
dobi sve je tu podsjećalo na samostan. Prije nego što je pretvorena u
ženski zatvor, ta zgrada bijaše zatvor ljubavi! Žene, i žene! Po
njenim se zidovima, kao golubinji let, povijao slatki glas terezijanki.
Ako su i nedostajali ljiljani, zato je svjetlo bilo bijelo i sve milovalo,
a pòstove i košulje od kostrijeti nadomještalo trnje svakakvih muka
što su cvale pod znakom zakona i paučine.
Kad se vratarka vrnula, doña Chon ode tajniku na razgovor.
Već je prije razgovarala s upraviteljicom. Vojni sudac istražitelj
naređuje da joj (za deset tisuća pesosa — ali to, dakako, nije naveo)
predaju zatvorenicu Fedinu Rodas, koja će odsad imati službu u
etablismanu Slatke čari, kako se zvala javna kuća doñe Chon
Zlatnozube.
Dva udarca kao dva groma odjeknuše u ćeliji gdje je ona
nesretnica još sjedila zgurena sa svojim djetetom, ne mičući se, ne
otvarajući očiju, gotovo ne dišući. Bijaše kao da ne čuje. Nato
zacvilješe zasuni. Cvil starih šarki, punih hrđe, otegnu se kao jecaj u
tišini. Otvoriše, te je silom izvukoše. Stiskala je oči da ne vidi
svjetla — i grobove mrak ispunja. I tako, kao slijepa, sa zakladom
svoga mrtvog sinka što ga privija na srce, naposljetku iziđe —
izguraše je grubo. Više nije bila drugo doli životinja kupljena za
najbesramniji posao.
— Pravi se kao da je nijema!
— Ne otvara očiju da nas ne vidi!
— Zacijelo se srami!
— Očito ne želi da joj dijete probude!
Takve bijahu misli što ih za vožnje izmjenjivaše Chon
Zlatnozuba sa svoje tri gracije. Kočija kloparala slabo popločanim
ulicama i podizala vražji štropot. Kočijaš, Španjolac kihotskog
obličja, udarcima i psovkama gonio konje koji će mu kasnije služiti
u areni, jer bijaše on picador. Sjedeći kraj njega prešla je Fedina
kratki put što dijeli Novu kuću od javnih kuća, kakono veli pjesma;
sasvim zaboravivši svijet oko sebe, gluha i nijema na sve, ne mičući
136
ni vjeđama ni usnama, samo je stiskala sinka, svom ga snagom
privijala na grudi.
Dok je doña Chon plaćala kočijaša, tri druge pomogoše Fedini
da siđe i potom, ljubazno je gurkajući, uvedoše jadnicu u Slatke
čari.
Nekoliko posjetitelja, gotovo redom iz vojske, provodilo
vrijeme u salonima javne kuće.
— Hej ti, koliko je sati? — viknu doña Chon odmah s ulaza
onome što toči u baru.
Jedan između uniformiranih odgovori:
— Šest i dvadeset, doña Chompipa...16
— Gle, i ti ovdje, mutikašo? Nisam te vidjela...!
— I dvadeset pet, na ovom satu... — upade barman.
Nova budila radoznalost sviju. Svi su je htjeli za tu noć. Fedina
pak nije izlazila iz svoga grobnog muka: s mrtvim sinkom u naručju,
ne dižući vjeđa, bijaše hladna i nepomična kao stijena.
— Hajte — naredi Zlatnozuba trima mladim gracijama —
odvedite je u kuhinju, neka joj Manuela čime okrijepi dušu. I
gledajte da se odjene i počešlja.
Jedan od onih iz vojske, artiljerijski kapetan svijetlomodrih
očiju, priđe novoj da joj pipne noge. Ali je obrani jedna između triju
gracija. Drugi se vojnik nadoveza te je obujmi kao palmu, kolutajući
očima i pokazujući sjajne indijanske zube — zabijelio njima baš kao
pas pokraj kuje u vrijeme tjeranja. Zatim je poljubi — usnama što
zaudarahu po rakiji protrlja joj obraz, leden i slan od osušenih suza.
Kasarna i bordel, kakva li užitka! Toplina bludnica nadoknada je za
hladnoću vojarni.
— Hajde, divljačino, miruj...! — umiješa se doña Chon i
dokrajči tu besramnu drskost. — Vidim, zaista, da ti treba i potprug
i nagubac...!
Fedina se nije branila od tih besramnosti: samo je čvrsto
sklapala vjeđe i stiskala usne da očuva grobni mrak i muk što bijahu
izvrgnuti pogibli, i neprestano u tami svoje tišine privijala k sebi
mrtvo tjelešce i zibala ga kao da u naručju drži usnulo dijete.
Izvedoše je na malen patio gdje se večer polako utapala u
Ime Chon i Chonita deminutiv je imena (Maria de la) Concepción, kao što
Chinta dolazi od Jacinta. Onaj gost vlasnici bordela okreće ime u Chompipa, a to je
kao da joj kaže: doña Purica. — Prev.
16
137
zdenac. Čula se ženska jadanja, slabašni, nježni glasovi, šaputanje
bolesnica ili učenica, zatvorenica ili redovnica, lažan smijeh,
prigušeni, opori krikovi i koraci u čarapama. Iz jedne sobe baciše
slog igraćih karata što se na tlu raširiše u lepezu.
Tko će znati tko ih je bacio! Raščupana žena pomoli glavu kao
na vratašca golubinjaka: gledajući u rasute karte kao da je u njima
sama sudbina, obrisa suzu s bezbojnog lica.
Crvena svjetiljka osvjetljavala ulicu pred vratima Slatkih čari.
Bijaše kao upaljeno oko kakve životinje. Ljude i kamenje na
njezinoj svjetlosti prelijevalo nešto tragično. Tajna mračnih
fotografskih komora. Muškarci dolazili da se okupaju u toj crvenoj
rasvjeti, kao kozičavci da im ne ostanu ožiljci i zaraslice. Izlagali su
lica svjetlosti srameći se tuđeg pogleda, kao da piju krv, i potom se
vraćali na svjetlost ulica, na bijeli sjaj gradske rasvjete, na jasnu
svjetlost domaće svjetiljke, s nelagodnim osjećajem da su zamutili
fotografiju.
Fedina se držala sveudilj jednako, nije marila za ono što se
događa: postojala je samo za svog sinka. Oči joj zatvorene još
čvršće, usne stisnute, mrtvo tjelešce sveđer privinuto na grudi,
prepune mlijeka. Uzalud bijaše sve što su njezine druge pokušavale
da je trgnu iz onoga stanja prije nego što dođu u kuhinju.
Manuela Calvario, kuharica, mnoge je godine vladala na
prostoru od hrpe ugljena do hrpe smeća u Slatkim čarima i bila neka
vrsta generala bez brade, u oškrobljenim suknjama. Mlohavi obrazi
poštovane i goleme gospe kuharice ispunili se nekakvom
zrakolikom tvarju što se odmah preobličila u jezik kad je časna
matrona ugledala Fedinu.
— I opet jedna besramnica...! I odakle je sada ova pala
ovamo...? I što to nosi i tako stišće u naručju...?
Ni tri gracije, ne znajući ni same zašto, nisu se usuđivale
govoriti, nego kuharici znakom, stavljajući ruku na ruku u obliku
rešetke, pokazaše da nova dolazi iz zatvora.
— Ku... kuja jedna! — proslijedi kuharica.
A kad one odoše, nadoveza:
— Otrova bi ti trebalo dati umjesto jela! Na, evo ti tvoj obrok!
Na, na!
I nekoliko je puta dohvati ražnjem po leđima.
Bez riječi, ne otvarajući očiju, Fedina se spusti na pod s mrtvim
djetetom. Više ga i nije osjećala koliko ga je nosila u istom položaju.
138
Manuela Calvario ushodala se vičući i krsteći se.
I dok je tako išla tamo-amo i snebivala se, oćutje nekakav
smrad u kuhinji. Vraćala se iz praonice s pladnjem. Ne gubeći
vremena na sitnice i pojedinosti, caknu Fedinu nogom i povika:
— Smrad je od ove pokvarenice! Vodite je odavde! Mičite mi
je s očiju! Ne želim je ovdje!
Na njezinu buku i uzbunu dođe doña Chon, te njih dvije silom,
kao da odlamaju grane s drveta, otvoriše ruke nesretnici, a ona,
osjetivši da joj grabe dijete iz naručja, otvori oči, kriknu i pade u
nesvijest.
— To dijete smrdi! Pa mrtvo je! Kakve li okrutnice...! —
uzviknu doña Manuela.
Zlatnozuba ni riječi da protisne. Dok su bludnice navirale u
kuhinju, ona se požuri na telefon, da obavijesti vlast. Sve su htjele
da vide i poljube dijete, da ga obaspu poljupcima, te su ga jedna
drugoj otimale iz ruku i trgale s usta. Maska od grešne sline prekrila
naborano, sitno lice mrtvog djeteta, oko kojega se već širio
neugodan zapah. Mrtavština. Plač, naricanje, pripreme za bdjenje.
Umiješao se major Farfán i posredovao kod policije, radi ovlasti.
Isprazniše jednu između bludničkih spavaonica, najprostraniju.
Staviše tamjana na žeravu i pokadiše, da iz prostorije odagnaju
smrad stare sperme. Doña Manuela skuhala paklinu u kuhinji, i tako
na crnu, nakatranjenu dasku, među cvijeće položiše skvrčeno, suho i
žuto dijete, požutjelo kao klica kineske salate.
Te noći svakoj je među njima umrlo dijete. Četiri su svijeće
gorjele. Sve je vonjalo po kukuruznim kolačima i rakiji, po bolesnu
mesu, opušcima i urinu.
Polupijana žena, s jednom dojkom obnaženom i s cigarom u
ustima — havanom koju je više žvakala negoli pušila — ponavljala
oblivena suzama:
Spavaj, sinko, spavaj,
tikvica ayote,
kad dijete ne spava,
grabi ga coyote.
Dobar moraš biti,
spavaj, zlato moje,
ja ću prati, šiti
139
pelenice tvoje.
140
23. Pošta Gospodina Predsjednika
l. Alejandra, udova Branova, ovdašnja, vlasnica tapetarije Kit
koja se nalazi uz gostionicu Tus-tep, javlja da je zapazila kako se u
toj gostionici često, a osobito noću, sastaju neke osobe s kršćanskom
izlikom da posjećuju bolesnicu. Javlja to Gospodinu Predsjedniku
jer joj se čini da se u toj gostionici, koliko je mogla razabrati
slušajući razgovor kroz zid, krije general Eusebio Canales, i da
osobe što se onamo navraćaju kuju zavjeru protiv državne sigurnosti
i protiv dragocjenog života Gospodina Predsjednikaka.
2. Soledad Belmares, nastanjena ovdje, veli da nema ni za jelo
jer je ostala bez ikakvih sredstava, a ne može ni u koga zajmiti jer je
nitko ne poznaje, nije ovdašnja. Stoga moli Gospodina Predsjednika
da pusti na slobodu njezina sina Manuela H. Belmaresa i njegova
svâka Federica P. Hornerosa; poslanik njihove zemlje u ovome
glavnom gradu može potvrditi da se oni ne bave politikom: došli su
ovamo samo zato da pošteno rade i zarađuju za život, a sav im je
prijestup u tome što su primili preporuku generala Eusebija
Canalesa da dobiju posao na željezničkoj postaji.
3. Pukovnik Prudencio Perfecto Paz izvješćuje: Nedavno je
putovao na granicu da izvidi teren, stanje cesta i putova, kako bi se
moglo odrediti koje točke valja zaposjesti; podrobno iznosi nacrt
pohoda što bi se mogao razviti na pogodnim i strateškim čvorovima
ako bi došlo do kakva revolucionarnog pokreta. Potvrđuje vijest da
se na granici okupljaju za udar na glavni grad. Snubljenjem ljudi u
tu svrhu bavi se Juan Leon Parada i drugi, a kao ratni materijal
imaju ručne bombe, mitraljeze, topove manjeg kalibra, dinamit za
mine i drugo. Naoružanih revolucionara ima kakvih dvadeset pet do
trideset ljudi, i neprestano napadaju na vladine snage. Ne može
potvrditi vijest da im na čelu stoji Canales. Ali ako bi se to
potvrdilo, uzima kao sigurno da bi došlo do upada u zemlju, ako se
diplomatski ne uredi da se revolucionari interniraju. Za svaki slučaj
on je spreman suzbiti invaziju koju najavljuju za početak sljedećeg
mjeseca, ali nema dovoljno oružja za četu strijelaca; ima samo
topove kalibra četrdeset tri. Vojnici pod njegovim zapovjedništvom
dobro se osjećaju, izuzev nekoliko bolesnih, koji su njegovani kako
treba. Imaju vježbe svakog jutra od šest do osam. Za hranu se
svakog tjedna opskrbljuju jednim govečetom. U luci je već zatražio
141
vreće napunjene pijeskom, za opkope.
4. Juan Antonio Mares zahvaljuje Gospodinu Predsjedniku na
pažnji koju mu je iskazao odredivši da ga liječe njegovi liječnici.
Stoji i opet na raspolaganju Gospodinu Predsjedniku i moli da mu se
dopusti dolazak u glavni grad jer ima o mnogo čemu izvijestiti,
napose o političkoj djelatnosti doktora Abela Carvajala.
5. Luis M. Raveles javlja da je bolestan i da nema sredstava za
liječenje, pa želi vratiti se u Sjedinjene Države, i ponizno moli da
mu se dodijeli kakva služba na kojem našem konzulatu, ali ne u
New Orleansu a ni pod prijašnjim uvjetima, nego kao iskrenu
prijatelju Gospodina Predsjednika. Potkraj siječnja imao je
neizmjernu sreću da je stavljen na popis za audijenciju, ali je, kad
već bijaše u predvorju, prije same audijencije, opazio stanovito
nepovjerenje glavnog štaba; pomakli su mu ime na popisu, i kad je
mislio da je došao na red, jedan ga časnik odvede u pokrajnju
prostoriju i ondje ga pretraži kao da je kakav anarhist i reče mu da
su tako postupili zato što imaju obavijesti da je došao plaćenik
doktora Abela Carvajala da ubije Gospodina Predsjednika; kad su ga
naposljetku pustili, vrijeme audijencije bijaše isteklo. On je zatim
pokušavao sve moguće da razgovara s Gospodinom Predsjednikom,
ali nije uspio; htio bi mu iznijeti neke činjenice koje ne može
povjeriti papiru.
6. Nicomedes Aceituno obavještava kako je na povratku u
glavni grad, odakle često odlazi za trgovačkim poslovima, vidio na
cesti vodovodni rezervoar što nosi ime Gospodina Predsjednika; ime
je gotovo posve istrto: šest je slova maknuto, a ostala su oštećena.
7. Lucio Vásquez, zatvoren u Centralnoj kaznionici po
zapovijedi vojnog suca, ponizno moli audijenciju.
8. Catarino Regisio izvješćuje: kad je bio upravitelj posjeda
Zemlja, što pripada generalu Eusebiju Canalesu, general je, jednog
dana u kolovozu prošle godine, primio četvoricu prijatelja što su mu
došli u posjet te im je u pijanosti rekao da će on, ako izbije
revolucija, imati na raspolaganju dva bataljona: jedan pod
zapovjedništvom jednoga od tih prijatelja — i tu se obratio majoru
koji se zove Farfán — a drugim zapovijeda potpukovnik komu nije
imena spomenuo. Kako se pronose glasovi o revoluciji, javlja to
Gospodinu Predsjedniku pismom — nije uspio osobno, usmeno,
iako je u više navrata tražio audijenciju.
9. General Megadeo Rayón šalje pismo što mu ga je uputio
142
župnik Antonio Blas Custodio, koji izvješćuje da ga pater Urquijo
opada i kleveće, a sve zato što je on, župnik Antonio, po zapovijedi
gospodina nadbiskupa, morao preuzeti njegovu službu u Župi
Svetog Luke, i tako pater svojim lažima podbada katolički puk, a u
tome mu pomaže doña Arcadia de Ayuso. Kako nazočnost patra
Urquija, koji je prijatelj doktora Abela Carvajala, može uroditi
nemilim posljedicama, podastire se ovo na znanje Gospodinu
Predsjedniku.
10. Alfredo Toledano, ovdašnji, javlja: kako trpi od besanice pa
zaspi tek u kasnu noć, imao je prilike čuti kako jedan između
prijatelja Gospodina Predsjednika, Miguel Anđeoliki, uzbuđeno
udara na vrata don Juana Canalesa, koji je brat istoimenog generala i
sastavljač rugalica protiv vlade. Obavještava o tome Gospodina
Predsjednika jer je možda važno.
11. Nicomedes Aceituno, trgovački putnik, izvješćuje da je ime
Gospodina Predsjednika na vodovodnom rezervoaru oštetio
knjigovođa Guillermo Lizazo, u pijanom stanju.
12. Casimiro Rebeco Luna izjavljuje kako se već dvije i pol
godine nalazi u zatvoru Druge policijske postaje. Kako je siromašan
a nema rođaka koji bi se zauzeli za nj, obraća se Gospodinu
Predsjedniku i ponizno ga moli neka blagoizvoli odrediti da ga puste
na slobodu. Optužuju ga da je s vrata crkve u kojoj je bio sakristan
skinuo objavu o proslavi rođendana majke Gospodina Predsjednika,
po nagovoru vladinih neprijatelja. Ali to nije istina: on je objavu
skinuo misleći da skida drugu, jer je nepismen.
13. Doktor Luis Barreño moli Gospodina Predsjednika da mu
dopusti odlazak u inozemstvo, na studijsko putovanje, sa suprugom.
14. Adelaida Peñal, iz javne kuće Slatke čari, u ovome gradu,
obraća se Gospodinu Predsjedniku da ga obavijesti kako joj je major
Modesto Farfán, u pijanom stanju, izjavio da je general Eusebio
Canales jedini pravi general koga je sreo u vojsci i da generalova
nesreća dolazi odatle što se Gospodin Predsjednik boji obrazovanih i
sposobnih vođa; ali će revolucija uza sve to pobijediti.
15. Mónica Perdomino, bolesnica u Glavnoj bolnici, na postelji
broj četrnaest u dvorani Svetog Rafaela, javlja: kako joj se postelja
nalazi uz postelju Fedine Rodas, mogla je čuti kako rečena bolesnica
u bunilu govori o generalu Canalesu; kako joj ni samoj nije sasvim
bistro u glavi, nije mogla razabrati što Fedina kazuje, ali bi bilo
uputno da tkogod bdi pokraj bolesnice i da zapisuje. Obavještava o
143
tome Gospodina Predsjednika jer je jedna između poniznih
poštovateljica njegove uprave.
16. Tomas Javeli obznanjuje da se vjenčao sa señoritom
Arquelinom Suárez i da je taj čin posvetio Gospodinu Predsjedniku
Republike.17
28. travnja.
Ovaj prijevod, kako je naznačeno na početnim stranama, ima za predložak
izvornik u izdanju nakladne kuće Aguilar u Madridu 1964. Neka druga izdanja imaju
još Predsjednikove pošte — pod brojem 17: »Leon Timoteo Ruiz, sluga kod H. D.
Edwardsa Jr., povjerljivo izvješćuje da se u glavnom gradu nalazi jedan tajni
sjevernoamerički agent koji istražuje je li istina da general Canales y Carvajal ima
udjela u ubojstvu pred Katedralom.« — Prev.
17
144
24. Kuća pokvarenicâ
— Inpi-dipi-janpa-kapa!
— Apa-lipi zgopo-dnapa...
— Štopo vepe-lišpi?
— Nipi-štapa!
— Pihpi!
— Dosta! Umuknite! Što vas je spopalo! Cio dan samo jezik
istežete i gluposti istresate! Kao da ste nerazumne životinje! —
povika Zlatnozuba.
Njezina ekscelencija, u crnoj bluzi i u suknji dudove boje,
preživala večeru za tezgom točionice.
Malo kasnije obrati se sluškinji bakarne puti i tvrdih, sjajnih
pletenica:
— Pancha, reci ženama da dođu ovamo! Kakav je to način! Sad
će mušterije, a njih još nema! Uvijek ih moram loviti, dobijesa!
Dvije djevojke dotrčaše u čarapama.
— A vi tamo tiho! Consuelo! Gle tih djevojčica! Za ime Božje,
prestanite! Slušaj, Adelaida, tebi govorim! Ako dođe major, bilo bi
dobro da mu uzmeš sablju u zalog za ono što nam duguje. A koliko
duguje ovoj kući, hej ti, labrdane?
— Ravnih devet stotina, i k tome trideset šest koje sam mu
sinoć uzajmio — odgovori barman.
— Sablja ne vrijedi toliko ni da je od zlata... ali bolje išta nego
ništa. Adelaida, govorim li zidu ili tebi?
— Slušam, doña Chon, čula sam... — odgovori između dva
hihota Adelaida Peñal i nastavi igru s drúgom, koja ju potezaše za
punđu.
Izbor žena u Slatkim čarima šutke se poredao po starim
divanima. Visoke, male, debele, suhe, stare, mlade, jedva dozrele,
krotke, plahe, plavokose, crvenokose, garave, sitnooke, krupnooke,
bjelopute, tamnopute, mješanke... Različite a ipak slične: slične po
mirisu. Vonjale su po muškarcu, sve odreda: opor vonj po starim
školjkama. Pod bluzama od jeftine tkanine zibale im se mlohave
dojke. Dok su tako sjedile raširenih nogu, vidjele im se mršave
natkoljenice, podvezice kričavih boja, ponekoj i gaćice, crvene, s
bijelim čipkama, ili pak blijedoružičaste, s obrubom od crne čipke.
Čekale su goste, i od toga čekanja bijahu razdražljive. Čekale
145
su kao izagnane, prazna pogleda, okupljene pred ogledalima. Da bi
utukle vrijeme, jedne drijemale, druge pušile, treće premetale po
ustima mentolne bombone, a neke pak pokušavale da na vijencima
od plavog i bijelog papira što ukrašavahu strop, broje mrlje od
muha; neprajateljice se svađale, prijateljice se milovale lijeno i
nepristojno.
Gotovo su sve imale nadimak. Buljina zvahu krupnooku; Patka
onu malena rasta; Som bijaše ona što je zašla u dob i širinu.
Tuponosa zvahu onu s prćastim nosom, Crnkinja im bijaše
tamnoputa, Tmica mješanka; Kitajkom nazivahu kosooku, nadimak
Kukuruza prišile su plavokosoj, Muca mucavoj.
Osim tih običnih nadimaka bijaše i posebnih: Vrana, Prasica,
Krakata, Medena, Majmunica, Glista, Golubica, Bomba, Daska,
Gluha...
Neki su muškarci dolazili u prve noćne sate da se zabavljaju s
dokonim ženama i da im vrijeme krate ljubavnim razgovorima,
poljupcima i peckanjem. Bijahu uvijek ulickani i zalizani. Doña
Chon najradije bi ih redom ispljuskala i k vragu poslala tu
šupljoglavu družbu praznih džepova, ali ih je podnosila u svojoj
kući ne razbijajući im njuške — sve za volju njihovih kraljica, da ih
ne ražalosti. Jadne kraljice, željne nježnosti i zahvalne što tkogod za
njih mari, plele se s tim muškarcima — zaštitnicima i draganima
koji su ih iskorištavali i grizli.
U rane noćne sate dolazili i neiskusni momčići. Ulažahu
drhteći, gotovo uzeta jezika, nespretni i jedva pokretni, kao
omamljeni leptiri, i nisu se dobro osjećali sve dok se opet ne bi našli
na ulici. Lak plijen, pokoran, bez zahtjeva. Petnaest godina. »Laku
noć. Nemoj me zaboraviti.« Odlazili su iz javne kuće s okusom
mučnine u koju se prometnuo osjećaj grijeha i junaštva s kojim
bijahu ušli — odlazili su ćuteći ugodan umor kakav te snalazi nakon
mnogog smijeha ili skakanja i vrtnje. Ah, kako se ipak dobro
osjećahu izvan te smradne kuće! Uranjali su u svježi zrak kao
goveda u sočnu pašu, i promatrali zvijezde kao isijavanje njihovih
vlastitih mišića.
Kasnije stizale ozbiljnije mušterije. Ugledan poslovni čovjek,
okrugao i vatren — prsni koš tonuo mu u golemi trbuh. Trgovački
pomoćnik koji je djevojku grlio kao da u trgovini mjerom mjeri
platno, suprotno liječniku, koji bijaše kao da uvijek osluškuje.
Novinar, klijent traljav, koji je na kraju ostavljao šešir u zalog.
146
Odvjetnik je podsjećao na mačku i na geranij u svojoj druževnosti
punoj ljubomore i vulgarnosti. Provincijalac sa mliječnobijelim
zubima i državni činovnik, pogrbljen i ženama odbojan. Ugojeni
građanin i zanatlija što vonja po uštavljenoj koži. Bogatun što
svakog časa krišom opipava lisnicu i sat, zlatni lanac i prstenje.
Ljekarnik, tiši i mučaljiviji nego brijač, a manje uljudan nego
zubar...
O ponoći u salonu sve vrilo. Muškarci i žene palili se ustima.
Poljupci, pohotno cmakanje i pucketanje, dodiri mesa i sline,
smjenjivali se s ugrizima, milovanja s udarcima, osmijesi s hihotom,
prasak čepova na bocama šampanjca s praskom olova kad bi
razmetljivi ispaljivali iz revolvera u zrak.
— Ovo je pol života! — govorio starac nalakćen na stol.
Oči mu kolutale, noge poigravale, a na čelu mu iskočio splet
nabreklih žila.
Zagrijavao se sve više te upitao jednog pajdaša:
— Bih li mogao poći s onom ondje?
— Bi, čovječe, zašto ne bi, pa zato su ovdje...
— A s onom tamo, do nje...? Više mi se sviđa!
— I s njom, dakako.
Jedna tamnoputa što je u koketeriji išla bosonoga, prođe
salonom.
— A s onom što prolazi onuda?
— Kojom? Mulatkinjom?
— Kako se zove?
— Adelaida, a nadimak joj Prasica. Ali ti je bolje da se ne
petljaš s njome, jer pripada majoru Farfánu. Mislim da je njegova
ljubimica.
— Prasica, kako ga miluje! — progunđa stari, potiho.
Kokota opijala majora zmijskom lukavosti, prinosila mu
čarobni napitak svojih očiju što od bunike bijahu ljepše nego ikad,
umarala ga poljupcima mesnatih usana — ljubila je jezikom kao da
lijepi marke — pritiskala ga mlakim grudima i uleknutim trbuhom.
— Bolje da makneš toga vraga! — šapnu Prasica na uho
Farfánu.
I ne čekajući odgovor, otkopča mu sablju s opasača te je
predade točioničaru.
Vlak krikova sunu u jurnjavi, prođe kroz tunele svih ušiju i
nastavi dalje...
147
Parovi plesali po taktu i bez takta, gibali se kao dvoglave
životinje. U glasovir udarao muškarac namazan kao žena. I glazbalu
i njemu nedostajalo nekoliko zuba.
— Pohotnik sam, pohotljiv i nježan — odgovarao je onima koji
su ga pitali zašto se maže.
I da ih ne ozlovolji, dodavaše:
— Prijatelji me zovu Pepe, a momci Violeta. Premda nisam
tenisač, nosim otvorene košulje, da pokažem nježne grudi golubice.
Monokl nosim jer sam otmjen, a frak za zabavu. Puder — ah,
poganih li jezika! — i crvenilo služe mi da prikrijem tragove od
kozica što ih nosim na licu otkad me zlohuda sudba obasula svojim
konfetama... Ah, govorite što vas volja, ja ne marim!
Vlak krikova projuri u divljem letu. Pod njegovim kotačima što
su drobili, među njegovim zupcima i pokretnim klipovima, previjala
se pijana žena, slaba, mrtvački blijeda, mekinjaste puti, i objema se
rukama držala za slabine: suze joj razmazale svu boju što je bijaše
nanijela na obraze i na usta.
— Aj, aj... moji jaaj... nici! Aj, aj, moji jaajnici! Aj, moji
jajnici! Aj...!
Samo se pijani nisu umiješali među one što su potekli da vide
što je. Oženjeni pitali u onome metežu je li možda ranjena, kako bi
mogli umaknuti odande prije nego što stigne policija, a drugi, ne
uzimajući ono zapomaganje tako ozbiljno, švrljali tamo-amo
naprosto uživajući da se sreću s prijateljima.
Svakog trena sve veća bivala skupina što se natiskivala oko
žene, koja se neprestano tresla kolutajući očima i plazeći jezik. Kad
joj bijaše najgore, ispade joj zubalo. Gledatelji da izlude — sva se
usta razvalila u hihot, složna provala smijeha poprati zube što su
brzo kliznuli podom od cementa.
Doña Chon dokrajči bruku. Bijaše prije otišla nekamo unutra, i
eto je odande trkom — dojuri nakostriješena baš kao kvočka što
kvocajući hiti u pomoć svojim pilićima: uhvati za mišku nesretnicu
što je udarila u kuknjavu te je odvuče metući njome kuću sve do
kuhinje, i ondje ju uz pomoć kuharice Calvarije zatvori u spremište
za ugljen, a kuharica nije zaboravila da jadnici priklopi u prid
nekoliko bodaca ražnjem.
Starac komu je za oko zapela Prasica iskoristi metež te
ljepoticu ukrade majoru, koji više nije mogao ni gledati — toliko
bijaše nakitio dušu.
148
— Ma vidjeste li, majore, kakve li svinjarije! — uzviknu
Zlatnozuba vrativši se iz kuhinje. — Žderati i cio dan izležavati se,
eh, onda je ne bole jajnici! Baš kao da bi se vojnik u doba bitke
sjetio da ga bole...!
Glas joj se izgubio u grohotu pijanaca. Smijali se oni kao da iz
grla valjaju medenjake.
Doña Chon obrati se točioničaru:
— Mislila sam tu mazgu zamijeniti djevojkom koju sam jučer
dovela iz Nove kuće! Baš šteta što je oboljela!
— A jest bila cura i pol!
— Već sam poručila odvjetniku neka gleda da mi sudac vrati
novac... Samo bi mi još to trebalo da kurvin sin zadrži mojih deset
tisuća... onakav tukac...
— Pravo imate, dakako...! A što se tiče tog od... odvjetnika,
čuo sam da se svako zlo u nj slilo!
— Takvi su svi bogomoljci!
— Jesu... a pogotovu sudac...
— Govori ti što hoćeš, ali će on morati moje izrigati, budi u to
uvjeren! Neće mene nitko žednu preko vode... Imam ja moćne
prijatelje, a ne onakve riti...! Fi, vraže...!
Nije besjedu ni dovršila kadli pogleda kroz prozor da vidi tko
kuca.
— Isuse i Marijo Presveta, i svi sveci nebeski! Baš sam na vas
mislila, i evo, Bog vas posla! — povika iza glasa onome dolje.
Pred vratima, poliven purpurnom svjetlošću svjetiljke, čekao
gospodin s ovratnikom podignutim sve do očiju.
I ne uzvrativši na njegov pozdrav, doña Chon pohitje da
vratarici naredi neka odmah otvori.
— Hajde, Pancha, otvori! Požuri se! Otvaraj brže, poteci, došao
je don Miguelito!
Doña Chon prepoznala je posjetitelja jer joj sve u srcu kazivaše
da je to on, a prepoznala ga je i po sotonskim očima.
— I neka mi onda kažu da nema čuda.
Dok je pozdravljao, Anđeoliki prijeđe pogledom po salonu.
Umirio se kad je ugledao skljokanu spodobu: bijaše to major Farfán,
dug mosur sline otegao mu se s ovješene donje usne.
— Pravo je čudo što ste došli, ta inače ne nalazite vremena da
biste posjetili siromahe!
— Nemojte, doña Chon, nije tako...!
149
— I evo, dođoste u pravi čas! U svojoj sam nevolji zaklinjala
sve svece, i evo, poslaše vas...
— Pa znate da sam vam uvijek na službu...
— Lijepa vam hvala. Zavrnula sam se u tijesnu, pričat ću vam
o svojoj nevolji, ali bih najprije da štogod popijete.
— Nemojte se truditi...
— Ma kakav trud, molim vas! Gutljaj, što želite, sitnicu, što
vam je po volji...! Hajte, nemojte mi odbiti...! Jedan viskić dobro će
vam prijati. Ali neka vam ga donesu tamo, kod mene. Izvolite,
ovuda.
Zlatnozuba imala stan sasvim odvojen od ostale kuće, njezine
sobe bijahu poseban svijet. Po stolovima, komodama i mramornim
konsolama ležale nagomilane svete slike, kipovi, relikvijari. Sveta
obitelj isticala se veličinom i valjanom izradom. Dijete Isus, kolik
ljiljan, samo što ne progovori. S jedne mu strane blista sveti Josip, a
s druge Djevica Marija u plaštu osutu zvijezdama. Djevica ukrašena
draguljima, a sveti Josip s tikvicom za vodu: na tikvici dva bisera,
svaki za se čitavo bogatstvo. Pod staklenim zvonom Isus na križu,
smeđ, obliven krvlju, a u vitrini, obloženoj školjkama, uzlazi na
nebo Prečista Djevica, kip načinjen prema Murillovoj slici, ali je na
cijelom kipu najvrednija zmija od smaragda, savijena Djevici pod
nogama.
Među svetim slikama i kipovima visjeli portreti doñe Chon
(tako su je zvali odmila, umanjenicom njezina pravog imena
Concepcion) iz vremena kad joj bijaše dvadeset godina i kad joj se
podno nogu nalazio jedan predsjednik republike koji je htio da je
odvede u Francusku, u Pariz, dvojica činovnika vrhovnog suda i tri
mesara koji su se na nekom sajmu potukli noževima zbog nje. U kut,
da je ne vide posjetitelji, sakrila je sliku onoga što je u toj bitki ostao
živ, nekakva dugogrivca koji je kasnije postao njezinim mužem.
— Sjedite na divan, don Miguelito, tu će vam biti ugodnije.
— Lijepo vam je ovdje, doña Chon! Lijepo ste uredili!
— Tako, tako, nastojim koliko mogu...
— Kao u crkvi!
— Hajte, molim vas, nemojte se rugati mojim svecima.
— A čime vam mogu služiti...?
— Ispijte najprije svoj viski...
— Onda, u vaše zdravlje!
— U vaše, don Miguelito, i oprostite što ne mogu i ja s vama,
150
muči me nekakva upala. Dajte ovamo čaš... icu, ovamo ćemo je na
stol, dopustite...
— Hvala...
— I tako, kako vam rekoh, don Miguelito, nevolja me snašla,
pa bih htjela da mi date savjet kao što samo vi umijete. Zbog jedne
ovdje žene što je imam na poslu a nije ni za što, naumila sam naći
drugu, da je odmijeni. Od jedne sam znanice čula da u Novoj kući
imaju zatvorenicu, smještenu onamo po nalogu vojnog suca
istražitelja, djevojku koja nije mačji kašalj. Kako znam gdje me
cipela žulja, odmah sam otišla svom advokatu, don Juanu
Vidalitasu, koji mi je i u drugim prilikama dobavio žene, pa sam ga
zamolila neka u moje ime napiše lijepo pismo sucu i neka mu za onu
tamo ponudi deset tisuća pesosa.
— Deset tisuća?
— Da, kako vam rekoh. Onaj nije otezao. Odmah je odgvorio
da prihvaća. Kad je primio novac, koji sam mu izbrojila na pisaći
stol, sve u novčanicama po pet stotina, pružio mi je napisan nalog da
mi u Novoj kući predaju onu ženu. Ondje sam čula da su je zatvorili
zbog politike. Čini se da su je uhitrili, to jest uhitili, u kući generala
Canalesa...
— Kako?
Anđeoliki jest slušao i nije slušao pripovijedanje Zlatnozube;
njezine su mu riječi na jedno uho ulazile, a na drugo izlazile: svu je
pažnju upravio vratima, bdio da mu ne izmakne major Farfán, za
kojim traga već nekoliko sati. Ali kad je čuo ime generala Canalesa
umiješano u onaj posao, odjednom je u leđima oćutio čitavu mrežu
bodaca. Nesretnica o kojoj je riječ nesumnjivo je sluškinja Chabela
o kojoj je govorila Camila u groznici.
— Oprostite što vas prekidam... Gdje je ta žena?
— Odmah ćete čuti, pustite da nastavim. Osobno sam, u pratnji
dviju djevojaka, odnijela sučev nalog u Novu kuću, da odande
izvučem zatvorenicu. Nisam htjela da mi podmetnu čavče pod
goluba. Otišle smo onamo fijakerom, da bude bolji dojam. Kad smo
stigle, pokazah nalog. Pošto su ga pažljivo pročitali i posavjetovali
se, dovedoše djevojku te mi je predadoše. Ukratko, da vam ne
dotužujem, dovezosmo se s njome ovamo... U kući su je svi čekali, i
svima se svidjela... A na kraju... Što vam je, don Miguelito, zašto ste
tako snuždeni?
— A gdje vam je ona sada...?
151
Anđeoliki bijaše spreman da je još iste noći odvede odande.
Minute mu se otezale u godine u pripovijedanju te stare vještice.
— Ah, svi ste vi muškarci jednaki. Čekajte da nastavim. Kad
smo izišle s njome iz Nove kuće, razabrah da se ona tvrdoglavi, neće
da otvori ni očiju ni usta. Govorili njoj ili tome zidu, sve isto.
Mišljah da su joj to nekakve smicalice. Vidjeh kako u naručju stišće
nekakav zamotuljak velik kolik dijete.
Anđeolikom se u duhu Camilina slika istegla toliko da je pukla
po sredini, baš kao osmica u pasu, a naglo kao što se rasprsne
mjehur od sapunice.
— Dijete?
— Da, dijete. Moja kuharica, Manuela Calvario Cristales,
otkrila je da ona nesretnica u naručju ziba dijete, mrtvo, već
usmrdjelo. Zovnula me, a ja brže-bolje u kuhinju, i nas dvije upesmo
da joj ga istrgnemo iz ruku. I da vidjeste muke, jedva joj silom
razmaknusmo ruke, Manuela umalo da joj ih ne polomi. Naposljetku
joj, na jedvite jade, uzesmo dijete, a ona uto otvori oči, kao što će ih
otvoriti mrtvi na Sudnji dan, i protisnu krik što se valjda čuo do trga,
i opruži se koliko je duga.
— Mrtva?
— Onaj čas svi smo tako pomislili. Dođoše po nju te je
umotanu u plahtu odnesoše Svetom Ivanu od Boga, u bolnicu.
Nisam htjela ni gledati, toliko me sve utuklo. Iz zatvorenih joj očiju,
vele, tekle suze kao ona voda što više nije ni za što.
Doña Chon ustavi se na trenutak, da uhvati dah. A onda
nastavi, cijedeći kroz zube:
— Djevojke što su jutros išle u bolnicu da je obiđu, pitale su o
njoj, i čini se da je veoma zlo s njome. I tu je sada moja nevolja.
Kako ćete i sami shvatiti, ne mogu se pomiriti s time da sucu ostane
mojih deset tisuća, i zato se dovijam kako da ga natjeram da mi ih
vrati, jer nema nikakva razloga da zadrži što je moje, i nema
nikakva... Tisuću bih puta radije taj novac darovala bolnici ili
siromasima!
— Neka vaš odvjetnik traži povrat novca, a što se tiče te jadne
žene...
— I bio je danas kod njega... oprostite što vam se u riječ
utječem. Dvaput je k njemu išao doktor Vidalitas: jednom kući, a
drugi put u ured. A onaj mu oba puta isto: da mi neće vratiti ništa.
Ma jeste li vidjeli toga besramnika! Veli: kad kupiš kravu pa ti
152
ugine, ne gubi onaj koji je prodao nego kupac... A kad tako važi za
životinje, kako li ne bi važilo za ljude... Eto, tako kaže... Uh, znate,
najradije bih ga...!
Anđeoliki šutio. Tko li je ona prodana žena? Čije li je ono
mrtvo dijete?
Doña Chon iskesila zlatni zub u znak prijetnje:
— Uh, privrućit ću ja njemu, priuštiti mu pouku kakvu mu nije
dala ni mati koja ga je rodila...! Imat će me barem zašto zatvoriti!
Bog samo zna koliko se čovjek namuči dok štogod zaradi, a onda da
ti tako muku ukradu. Stari lažljivac i varalica, indijanska tikva,
prokletnik! Jutros sam naredila da mu pred kućna vrata nabacaju
mrtvačke zemlje: čula sam da od toga kosti trunu...
— A dijete...? Jesu li ga ukopali?
— Ovdje smo u kući bdjeli kraj njega, djevojke su sasvim
pobenavile, priredile i daću s kukuruznicom kolačima...
— Svečanost...
— Nije išlo drugačije!
— A policija... što je ona na to...?
— Podmazali smo, pa su dali dozvolu. Sutradan smo išli na
sahranu na otok, ukopali smo dijete u krasnu malom lijesu, uvili
smo ga u bijeli atlas.
— A ne bojite se da bi obitelj mogla zatražiti mrtvo tijelo, ili
barem potvrdu...
— Još i to! A tko, molim vas... tko će ga tražiti? Otac je u
tamnici zbog politike, zove se Rodas; a mati, već znate, nalazi se u
bolnici.
Anđeoliki se nasmiješio u sebi, spao mu kamen sa srca. Nije
dakle posrijedi Camilina rodbina...
— Svjetujte me, don Miguelito, vi koji ste tako bistra glava, što
da poduzmem da mi onaj stari krmeljivac ne odnese novac. Deset
tisuća, zamislite...! Nije to mačji kašalj!
— Po mome, trebate otići Gospodinu Predsjedniku i njemu se
potužiti. Zatražite audijenciju. Budite uvjereni da će on sve urediti.
U njegovoj je vlasti.
— To sam i mislila, svega mi, i učinit ću tako. Sutra ću poslati
telegram, dvostruko hitan, i zatražiti audijenciju. Sva sreća te smo
stari znanci: onda kad je bio samo ministar zapala sam mu za oko.
Dosta je vremena minulo odonda, bijah tada mlada i lijepa kao slika,
eto kao na onoj fotografiji, pogledajte... Sjećam se, stanovali smo u
153
četvrti Cielito, ja i majka, pokoj joj vječni... nesretnici... Zamislite
kakve li nesreće: papagaj joj kljucnuo oko, pa je jadnica oćoravila.
Priznat ću vam, ispekla sam papagaja, a bila bih i dva samo da sam
ih imala, i bacila ga psu, a pas ga u slast smazao kao golubana i
poslije pobjesnio. Najzgodnije čega se sjećam iz onog vremena jest
to da su onuda, ispred kuće, prolazili svi sprovodi. Prolaze mrtvi i
prolaze... i zbog te nevolje propade ono s Gospodinom
Predsjednikom zauvijek. Bojao se on pogreba, a što sam ja mogla?
Bio je pravo dijete, a glava mu puna priča. Sve je vjerovao što bi tko
pripovijedao. Brbljarije i laske, sve je gutao. U početku, ja, onako
zatelebana u nj, brisala sam mu dugim poljupcima onaj beskrajni
mimohod mrtvaca i lijesova svih boja. Poslije sam se umorila i
pustila sve niz vodu. Najveći mu užitak bijaše kad bih mu usnama
doticala uho, iako ga je i to često podsjećalo na smrt. Kao da ga i
sada vidim, sjedi eto tako kao i vi: oko vrata mu bijel svilen rubac,
vezan malim čvorom, šešir mu ravan, na peruansku, čizme sa dvije
crvene struke, plavo odijelo...
— I eto što je život! Predsjednik vam je poslije, ako se ne
varam, bio kum na vjenčanju...
— Ne, nije! Moj muž, pokoj mu duši, nije volio ništa od toga.
»Samo cuckima trebaju svjedoci i radoznalci da ih gledaju kad se
žene«, govorio je on. »I onda idu, a za njima čitav čopor pasa, svi
isplazili jezike i samo im slina curi...«
154
25. Na postaji smrti
Pohitio svećenik, sve mu mantija poigrava oko nogu. Drugi
jure i za manje. A što na svijetu vrijedi više od duše čovječje? —
pitao se brzajući... Drugi i za manje ustaju od stola, a krulji u trbuhu,
oh, svi sveti, a samo je jedan trisveti, trojedini, presveti... Da, zavrće
i krulji u trbuhu, ne ondje nego ovdje, u mene, kod mene, u mome
buragu... u tijelu tvoga tijela, Isuse... A tamo, ondje, stol je prostrt, i
na njemu suđe, zdjele, porculanske, čiste, bijele, i poslužuje mršava
sluškinja...
Kad je ušao svećenik, i za njim susjede što rado pribivaju
samrtnim časovima bližnjega svoga, Anđeoliki se otrže od Camilina
uzglavlja koracima što odzvanjahu kao korijenje što se čupa.
Krčmarica pruži svećeniku stolicu, i onda se svi maknuše.
— ...Ja, grešnica, ispovijedam se Bogu svemogućem... —
šaputahu odlazeći.
— In nomine Patris et Filii et... A koliko je vremena, kćeri, što
se nisi ispovjedila?
— Dva mjeseca.
— Jesi li izmolila ispovjednu molitvu?
— Jesam, oče...
— Kazuj svoje grijehe...
— Ispovijedam, oče, da sam lagala...
— Štogod krupno, teško?
— Ne... nego nisam slušala oca, i...
Tik-tak, tik-tak, tik-tak.
— ... i ispovijedam da...
Tik-tak, tik-tak.
— ... nisam išla na misu...
Ispovjednik i bolesnica govorili kao u katakombi. Đavo, Anđeo
čuvar i Smrt pribivali ispovijedi. Smrt je u Camiline staklene oči
istakala svoj prazni pogled; Đavo se ustobočio kraj uzglavlja i
pljuvao pauke; Anđeo čuvar u kutu plakao i kukao.
— Ispovijedam, oče, da nisam molila večernje i jutarnje
molitve, i...
Tik-tak, tik-tak.
— ... svađala sam se s prijateljicama!
— Radi časti?
155
— Ne...
— E, kćeri, teško si uvrijedila Boga.
— Ispovijedam, oče, da sam jahala konja kao muškarac...
— Jesu li drugi bili nazočni, tako da si izazvala sablazan?
— Ne, samo nekoliko Indijanaca.
— I mislila si stoga da si ravna muškarcu. Težak je to grijeh.
Bog, Gospod naš, stvorio je ženu da bude žena, i zato ona mora
ostati što jest, ne smije izlaziti iz svoga, jer želeći da bude kao
muškarac samo nasljeđuje Zloduha, koji je otišao u propast jer je
htio biti Bog.
U onoj polovini prostorije što je zauzimaše krčma, pred
policom, oltarom od boca svih boja, čekali Anđeoliki, Masacuata i
susjede, svi u muk utonuli. Zglédali se među sobom i tako očima
izražavali strepnju i nadu, suzdržano dišući, u orkestru uzdaha što ih
prigušivaše pomisao na smrt. Vrata, odškrinuta do polovine,
propuštala pogled na rasvijetljene ulice, na crkvu Merced, na dio
crkvenog predvorja, na kuće i malobrojne prolaznike što promicahu
onuda. Anđeoliki muku mučio gledajući ljude kako prolaze i ne
mare što Camila leži na samrti: krupna zrna pijeska u gustom situ
sunca; sjene s razumom; pokretne tvornice izmeta...
Ispovjednikov glas u tišini vukao lance riječi. Bolesnica
kašljala. Zrak razbijao bubnjiće njenih pluća.
— Ispovijedam, oče, sve svoje male i velike grijehe što sam ih
činila a sada ih se ne sjećam.
Latinske riječi odrješenja, brzi bijeg Đavla i koraci Anđela
čuvara koji je s bijelim i toplim krilima opet, poput svjetla, prilazio
Camili — sve je to Anđeolikoga trglo iz njegova bijesa na
prolaznike, izvuklo ga iz neobjašnjive mržnje prema svemu što nije
suosjećalo u njegovoj boli, mržnje djetinje, obojene nježnošću, i sve
je u njemu — milost dolazi skrovitim putovima — stvorilo nakanu
da spasi čovjeka koji je u smrtnoj pogibli. Bog će mu možda,
zauzvrat, dati Camilin život, od kojega je ljudska znanost digla ruke.
Otišao je svećenik, tiho, nečujno. Na vratima se zaustavio da
pripali cigaretu uvijenu u kukuruzni list i da pridigne reverendu, jer
je propis nalagao da na ulici ne smije viriti ispod kabanice. Doimao
se taj čovjek kao sama blagost. Naokolo se već pronio glas kako ga
je zovnula žena na smrti da je ispovjedi. Za njim iziđoše susjede,
prenemažući se, i Anđeoliki, koji odmah krenu da ostvari svoj naum.
Uzani Callejón de Jesús, pa Caballo Rubio, i eto ga pred
156
Cuartel de Caballería, pred Konjaničku vojarnu. Tu oficira u službi
upita za majora Farfána. Reče mu onaj neka pričeka časak, a sam
krenu da ga traži, derući se:
— Major Farfán...! Major Farfán...!
Glas se bez odgovora gubio na golemom dvorištu. Jeka u
treperenju zvukova uzvraćala odbijajući se o zidove udaljenih
zgrada: »... jor... fan, ...jor... fan!«
Anđeoliki ostao koji korak od ulaza, dalek od sveg zbivanja
uokolo. Psi i strvinari otimali se o crknutu mačku nasred ulice, pred
očima zapovjednika koji je stajao kraj prozora, iza željeznih
rešetaka, i zabavljao se gledajući onaj ljuti boj i sučući brk. Dvije
dame pile voćni sok u malenoj prodavaonici punoj muha. Iz
susjedne kuće iziđe petero djece odjevene u mornarska odijela, a za
njima gospodin blijed kao kamen i trudna gospođa (otac i mati).
Okružen skupinom djece išao mesar i pripaljivao cigaretu; odjeća
mu krvlju poprskana, rukavi mu na košulji visoko zavrnuti, na
prsima drži oštru sjekiru. Vojnici izlaze i ulaze. Po kamenim
pločama u veži vijugaju se poput zmije tragovi bosih i mokrih nogu
i gube se na dvorištu. Ključevi vojarne zvekeću udarajući o pušku
stražara što je stao pred zapovjednikom straže, koji sjedi na
željeznoj stolici usred kruga ispljuvaka.
Mekim koracima, poput plahe košute, prilazi oficiru žena
bakrenaste puti, osmagla od sunca, sijeda i naborana od mnogih
godina; pridiže pleteni šal da bi u znak poštovanja govorila
pokrivene glave, i moli:
— Oprostite, gospodine, ali mi, tako vam života, dopustite da
razgovaram sa sinom. Bog će vam platiti i Blažena Djevica.
Oficir sočno pljunu mlaz što smrdi po duhanu i trulim zubima,
a onda odgovori:
— Kako vam se zove sin, gospođo?
— Ismael, gospodine...
— Ismael, a kako još...?
— Ismael Mijo, gospodine.
Oficir tanko pljucnu.
— Ali kako mu je prezime?
— Mijo, gospodine...
— Dođite radije koji drugi dan, danas smo zauzeti.
Starica se povuče ne spuštajući šal s glave; išla je polako,
polako, brojeći korake kao da mjeri svoju nesreću. Zastala je časak
157
na rubu pločnika, a onda ponovno prišla oficiru, koji je sjedio ne
mičući se.
— Oprostite, gospodine, ali ja nisam odavde; dolazim izdaleka,
prešla sam više od dvadeset milja, pa ako ga ne vidim danas, Bog
zna kada ću moći opet ovamo. Budite ljubazni pa ga zovnite...
— Već sam vam rekao da nemamo vremena. Odlazite i
nemojte dosađivati!
Anđeoliki, koji pribivaše prizoru, umiješa se potaknut željom da
učini dobro djelo eda bi Bog vratio zdravlje Camili. Priđe on oficiru
te će mu potiho:
— Zovnite tog momka, poručniče, i uzmite ovo za cigarete.
Oficir uze novac i ne pogledavši neznanca, te naredi da pozovu
Ismaela Miju. Starica uprla oči u svog dobročinitelja kao u anđela.
Majora Farfána nije bilo u kasarni. Na balkonu se pojavio pisar
s perom za uhom i objasnio Anđeolikom da majora u te večernje sate
može naći u Slatkim čarima, jer plemeniti potomak Marsov svoje
vrijeme dijeli na službu i na ljubav. Ipak, neće biti naodmet da ga
potraži i u njegovu stanu.
Anđeoliki uze fijaker. Farfán je imao sobu ondje gdje je i sam
đavo rekao laku noć. Kroz neobojena vrata od borovine, iskrivljena
od vlage, vidjelo se u tamnu unutrašnjost. Anđeoliki pokuca dvaputtriput, ali se nitko ne javi. Odmah krenu dalje, ali prije nego što će u
Slatke čari, svrnu da vidi kako je Camili. Uplašilo ga drndanje
kočije kad je s gole ceste prešao na popločane ulice. Klopot potkova
i kotača — od željeza potkove, od željeza naplaci na kotačima.
*
Anđeoliki se vratio u salon kad je Zlatnozuba dovršila priču o
svojoj ljubavi s Gospodinom Predsjednikom. Nije smio iz očiju
izgubiti majora Farfána, a opet valjalo mu štogod više doznati o ženi
koju su uhitili u kući generala Canalesa i koju je onaj sudački nitkov
prodao za deset tisuća.
Ples bio u jeku. Parovi se vrtjeli u ritmu valcera što bijaše u
modi. Major Farfán, mrtav pijan, pratio svirku glasom više
zagrobnim negoli ovozemaljskim:
Zašto me vole
kurvice baš sve?
Jer ja im pojem
158
La Flor del Café ..
Odjednom se pridiže, pa kad razabra da kraj njega nema
Prasice, prestade pjevati te okrenu vikati — povici mu isprekidani
štucavicom:
— Nema Prasice, je li, glupani...? Zauzeta je, je li, glupani...?
Onda idem... da, idem... Što bih ovdje...? Odlazim...
S mukom je ustao, upirući se o stol, o stolice, o zid, i
zaglavinjao prema vratima, a sluškinja potekla da ih otvori.
— Idem...! A kurva će se vratiti, je li tako, doña Chon? Ali ja
odoh! Hik... Nama, školovanim oficirima, ne ostaje drugo nego da
pijemo dok ne crknemo, a onda će nas destilirati umjesto da nas
spale! Živjela gužva i svjetina! Pih!
Anđeoliki ga brzo dostiže. Po slabo zategnutom užetu ulice
major išao kao plesač na konopu: sad je po zraku veslao desnom
nogom, sad lijevom, čas lijevom, čas desnom, pa naposljetku
obadvjema... Dok je padao, još je napravio jedan korak govoreći:
— Čvrsto drži, rekla je mazga uzdi.
Ulicu osvjetljivali otvoreni prozori druge javne kuće. Dugokos
pijanist svirao Beethovenovu sonatu Mjesečina. U praznom salonu
slušale ga samo stolice, raspoređene kao uzvanici oko glasovira što
bijaše poput Jonina kita. Anđeoliki zastade, ranjen glazbom; majora,
jadnu lutku bez života, prislonio je o zid i prišao da svoje razdrto
srce preda onim zvucima: ustao je od mrtvih — mrtvac toplih očiju
— zapanjen, daleko od svijeta, dok su se gasile oči javne rasvjete i s
krovova kapali čavli noćne vlage da razapnu pijane i ponovno
zakucaju lijesove. Svaki mali čakanac na glasoviru, kao
magnetskom šipkom, sakupljao fina sitna zrnca zvuka pa ih onda
raspršivao, lomio tonove u arpeggio, razlijegali se akordi i razvijali
redove da udaraju na vrata ljubavi, zatvorena zauvijek; uvijek isti
prsti, uvijek ista ruka. Luna klizila po kamenom nebu i spuštala se
na usnule livade, zatim bježala, a za njom guste šume plašile ptice i
duše onih kojima se svijet pričinja golemim i nadzemaljskim dok
ljubav traje, a sitnim i pustim kad ljubav ugasne.
Farfán se probudio za tezgom male točionice, pod rukama
neznanca koji ga je drmao kao što drmamo stablo da otresemo zrele
plodove.
— Ne poznajete me, majore?
— Da... ovaj... ne... časak... samo tren...
159
— Sjetite se!
— Ah... uh... u... — zijevnu Farfán, sav premoren, ustajući s
klupe kao s jahaće životinje.
— Miguel Anđeoliki, vaš sluga.
Major se ustoboči u stavu »mirno«.
— Oprostite, eto, nisam vas prepoznao. Dakako, vi ste onaj
koji je uvijek s Gospodinom Predsjednikom.
— Tako je. I nemojte se čuditi, majore, što sam bio slobodan
da vas probudim ovako, naglo...
— Ne brinite.
— Morate se vratiti u kasarnu, a prije toga trebamo razgovarati
nasamu, i sva je sreća što je izišla vlasnica ove... ove točionice.
Spadoh s nogu koliko sam vas jučer tražio, cijelo popodne, u
kasarni, kod kuće... A ovo što vam kanim reći ne smijete nikom
odati.
— Časna riječ...
Predsjednikov pouzdanik stisnu majoru ruku, a potom će
polako, gledajući neprestano na vrata:
— Pouzdano znam da postoji nalog da vas dokrajče. Vojna
bolnica ima upute da vam dade sredstvo koje će vas zauvijek smiriti
čim se prvi put opijete toliko da morađnete u postelju. Bludnica koju
posjećujete u Slatkim čarima izvijestila je Predsjednika o vašim
revolucionarnim hvastanjima.
Farfán, koga su Miguelove riječi prikovale za pod, podiže
stisnute pesti.
— Uh, drolja!
I pokazavši kako će je premlatiti, sav satrven prignu glavu.
— Što da radim, Bože mili?
— Ponajprije, nemojte se više opijati; tako ćete umaknuti
neposrednoj opasnosti; i nemojte...
— I ja mislim tako, samo ne znam hoću li moći, teško je to. A
što još htjedoste reći?
— Htjedoh vam još reći da se više ne hranite u kasarni.
— Mnogo ste me zadužili, ne znam čime da vam se odužim.
— Šutnjom...
— Dakako, ali to nije dovoljno. Tko zna, možda će se pružiti
prilika, a zasad računajte s čovjekom koji vam zahvaljuje za svoj
život.
— Osim toga, kao prijatelj, savjetovao bih vam da potražite
160
načina kako biste polaskali Predsjedniku te ga udobrovoljili.
— Mislite?
— Da, ništa vas ne stoji.
A jedan i drugi nadoveza u mislima: Izvršiti zločin, na primjer,
najdjelotvorniji je način da se umiliš vladaru; ili javno obruživati
ljude koji se ne mogu braniti; ili pokazati premoć sile nad javnim
mišljenjem; ili pak obogatiti se na račun naroda; ili opet...
Zločin, krv, to je najidealnije; zatrti bližnjega svjedoči o
najvećoj privrženosti građanina Gospodinu Predsjedniku. Dva
mjeseca zatvora, tek toliko da se ljudima baci pijesak u oči, a onda
stječeš pravo na kakvu povjerljivu državnu službu, jednu od onih
kakve se dodjeljuju samo službenicima s nedovršenim procesom, jer
ih je tako najlakše strpati natrag u zatvor, u skladu sa zakonom, ako
se ne budu vladali kako se od njih traži.
— Ništa vas ne stoji — ponovi Anđeoliki.
— Zaista ste plemeniti...
— Ne, majore, ne trebate mi ništa zahvaljivati: moja odluka da
vas spasim moj je zavjet Bogu da vrati zdravlje bolesnici što je na
samrtnoj postelji. Vaš život spašavam da bih njezin spasio.
— Vaša supruga možda...?
Najslađa riječ iz Pjesme nad pjesmama načas kao divan vez
zaleprša među drvećem iz kojeg proviruju kerubini i narančini
cvjetovi.
Kad je major otišao, Anđeoliki se opipa da vidi je li to on,
Predsjednikov pouzdanik, onaj isti koji je toliko ljudi gurnuo u smrt,
a sada, pred neumitnom modrinom jutra, gura jednog čovjeka u
život.
161
26. Kovitlac
Udaljavala se glavičasta spodoba majorova, odmicala kao
kugla u žutosmeđoj tkanini. Miguel uđe, zatvori za sobom vrata i na
prstima prijeđe u tamni prostor za krčmom. Činilo mu se da sanja. A
jest bio negdje između sna i jave. Razlika od jednoga do drugog
samo je mehanička. Spavao, ili bio budan — ali kako je dospio
ovamo? U polumraku je ćutio kako se zemlja okreće...
Sat i muhe bijahu društvo Camili, koja se nalazila gotovo na
umoru. Sat tiktakanjem mjerio njezino bilo, prosipao zrnca riže da
označi put i na povratku ne zaluta, kad ona umre. Muhe šetale po
zidovima i čistile krilca od smrtne hladnoće. Druge neprestano
prelijetale tamo-amo, brze i zujave.
Miguel nečujno stade kraj postelje. Bolesnicu svejednako
držala ognjica, bunilo trajalo.
Igra snova... mrlje kamforova ulja... zvijezde u tromu
razgovoru... nevidljiv, slankast i gol dodir praznine... dvostruka
stezaljka ruku... beskorisnost ruku u rukama... u mirisavu sapunu... u
vrtu ćitanje... u tigrovu brlogu... na velikome onom svijetu... u
krletki Božjoj...
U krletki Božjoj, polnoćka, misa u prvi poj pijetla s kapljom
mjesečine na pijetlovoj kresti... pijetao kljuca hostiju... probija
Božićnu noć... palucanje, svjetlomrcanje, pali se i gasi,
svjetlucanje... Pjevna misa... Nije pijetao, to je blijesak celuloida na
grljku velike boce okružene malim vojnicima... . Blijesci slastičarne
Bijela ruža, tamo gdje je Santa Rosa... Pjeni se pivo na grljak... kroz
grljak na grljčić...
U mrtvaca nju pretvorit,
matadero, tero, la!
O tom poslu nije zborit,
matadero, tero, la!
Bubanj se čuje gdje ga i nema, zvone tratori, dječji nevješti
potezi u školi vjetra, bubanj... Stoj, nije to bubanj nego su vrata što
odjekuju pod udarcima, udara zvekir šakom od tuča! Kao svrdla
zavrću udarci da prosvrdlaju u crijeva kuće, da provrte u njezinu
grobnu tišinu... Bum-bum-bum po bubnju kuće zabubnjane. Svaka
162
kuća ima bubanj-vrata da se mogu dozivati ljudi koji u njoj žive,
ukućani koji je živim čine, a kad ostaje zatvorena, onda kao da je
zakucana, mrtvi u kući mrtvoj, mrtvačkoj... Voda u zdencu sva se u
oko pretvori kad čuje da odliježu bubanj-vrata i da se sluškinjama
kazuje povišeno: Netko kuca! A zidovi uzvraćaju jekom: Netko
kuca! Idite, otvorite! I pepeo se uznemiri, ali ne može ništa od
mačka, budnoga čuvara pred rešetkama, i ruže se uskomešaju,
nedužne zarobljenice trnja, i ogledala se meškolje, začuđeni mediji
koji dušom mrtvoga pokućstva živim glasom kazuju: Eno kucaju,
idite, otvorite!
Sva kuća podrhtava kao u potresu, sve u njoj htjelo bi na ulaz,
da vidi tko kuca, tko udara na bubanj-vrata: tave poigravajući, lonci
za cvijeće šuljajući se mekim korakom, umivaonici krupnim klipklap, tanjuri kašljući porculanski, pladnji s priborom prelijevajući
osmijeh srebra, prazne staklenke predvođene bocom što je pokapana
suzama od loja jer kadikad služi kao svijećnjak u ropotarnici,
molitvenici, blagoslovljene grančice koje, kada tko kuca, misle da
brane kuću od oluje, škare, školjke, slike, stara kosa, posude s uljem
i octom, kutije od ljepenke, šibice, čavli...
Usred sve te rasanjenosti, među predmetima neživim a
probuđenim, samo njezini stričevi tobože spavaju, na otocima svojih
bračnih postelja, pod oklopom pokrivača što vonjaju po sažvakanim
zalogajima. Uzalud bubanj-vrata u pramenju razdiru tišinu što je
pala po prostoru.
— Još udaraju! — mrmlja žena jednoga njezina strica, strina
obrdina, obraz obrazina.
— Da, ali ne otvaramo! — odgovara joj muž u mraku.
— Koliko li je sati? Ah, kako sam lijepo spavala! Eno, još
udaraju!
— Da, ali nema otvaranja!
— A što će reći susjedi?
— Što rekli da rekli, ne otvaramo!
— Morali bismo otvoriti zbog njih, samo pomisli što će reći o
nama! Eno, još kucaju!
— Neka kucaju, otvaranja nema!
— Ma tko je takvo što čuo! Kakva li načina i bezobzirna
udaranja!
— Nek udaraju, ne otvaramo!
Među sluškinjama umekšava se surovi stričev glas. Sablasti što
163
vonjaju po teladi šapću pred ložnicom svojih gospodara:
— Gospodine! Gospodo! Čujete li, kucaju...
I vraćaju se na svoje slamnjače, među buhe i snove, i
ponavljaju:
— Nek udaraju, ne otvaramo!
Bum-bum-bum, kućni bubanj... tama na ulici... Psi upravljaju
lavež pod nebo, prekrivaju ga kao crijepom — krov zvijezdama,
crnim gmazovima i praljama blata što ruke namaču u pjeni srebrnih
blijesaka...
— Oče... tata... oče...!
U bunilu bolesnica zaziva oca, majku, umrlu u bolnici, i
stričeve, koji je ni samrtnu ne primaju u kuću.
Anđeoliki joj polaže ruke na čelo. »Samo je čudo može
ozdraviti«, govori u sebi, milujući je. »Ah, kad bih toplinom svoje
ruke mogao maknuti bolest sa nje!«
Trpi gledajući pred sobom kako umire mlado čeljade, nemoćan
je, neobjašnjivo mu je teško pri duši, srh nježnosti pod kožom,
tjeskoba što se zavrće u meso.
Ne zna što bi počeo. Namata misli, u njih se molitve upleću.
»Da se mogu zavući pod njezine vjeđe pa da joj otrem suze iz
očiju... milosrdnih i po ovom izgnanstvu... u njezine zjene s bojom
sitnih krila nade... naše... pozdravljena... tebi se utječemo prognani...
Življenje je zločin... svagdanji... kad se voli... daj nam danas...«
Mislio je na svoj dom kao što se misli na stranu, tuđu kuću.
Njegov je dom tu, pokraj Camile, tu gdje je ona. A kad Camile više
ne bude...? Stijesnilo mu se oko srca, prelijeva se jad i čemer... A
kad Camile više ne bude...?
Prođoše kola te ga pokrenuše. Na policama u točionici zveket
boca. Udar zvekirom. Zadrhtaše susjedne kuće... Anđeoliki razabra,
uplašen, kako je zadrijemao stojeći. Bolje da sjedne. Pokraj stola s
lijekovima stajala stolica. Sjede. Tiktakanje sata, miris kamfora,
svjetlost svijeća upaljenih Isusu od Kalandore i Milosrdnom Isusu,
svemogućima, pa stol, ručnici, lijekovi, pas svetog Franje što ga je
posudila žena iz susjedstva da bi odagnali đavla — sve se rasipalo,
plinulo blago i polako, u glazbenoj plimi uspavljivanja, sve samo
rastvaranje, ugodno klonuće, rupičavije negoli spužva, nevidljivo,
napol tekuće, pa gotovo vidljivo, gotovo čvrsto, skrovitost prožeta
modrim sjenama sanja što se prepleću...
Tko udara u gitaru...? Pucketanje koščica u tamnom rječniku...
164
Kostolom u tamnom podzemlju zapjevat će pjesmu agronomu...
Oštra studen u lišću... Na sve pore Zemlje, krila četverokutnog,
izbija neprekidno, đavolsko gro-ho-hotanje... Smiju se, pljuju, što
rade...?
Nije noć, a tama ga odvaja od Camile, tama grohota iz lubanja
u toj mrtvačkoj pržolici i sablasnom kolu... Cerek se odljepljuje od
zuba, crnkast, živinski, ali u dodiru sa zrakom miješa se s vodenom
parom i diže, uzvija se u visinu da tvori oblake... Obruči načinjeni
od ljudskih crijeva dijele zemlju... U daljini, obruči od ljudskih očiju
komadaju nebo... Na ogoljela konjska rebra vihor gudi... Gleda
spavač kako promiče Camilina pogrebna povorka... Oči plove po
zapjenjenim valovima, puzinom što je za sobom ostavljaju crna
kola... Mrtvo more, i ono zacijelo ima oči...! Zelene oči... Zašto u
tami mašu bijele rukavice konjušarske...? Za povorkom poje
kosturnica malih dječjih kukova:
Rogušice luna,
beri kaktus-smokvice,
a njihove bodljice
nek nosi laguna...
Tako pjeva svaka nježna koščica... Luna, žućko, luna... Tanka
crijeva s očima u obliku zapućaka... Luna, žućko, luna...
Čemu traje život svagdanji...? Zašto vozi tramvaj...? Zašto svi
ne umru...? Nakon Camilina pogreba ništa ne može više biti, sve što
ostane samo je patvorina i ne opstoji... Bolje ti je smijati se svemu...
Kosi toranj smijeha... Prevrćeš džepove da nađeš uspomene... Sitni
prah Camilinih dana... Otpaci... Nit... U taj čas mora Camila... Nit...
Umazana karta, posjetnica... Ah, od onog diplomata što unosi vino i
konzerve a ne plaća carine, i sve prodaje na malo, u trgovini nekog
Tirolca... Uđri-u-poj-cio-svijet... Brodolom... Pojasevi za
spasavanje, vijenci bijeli... Udri-u-poj-cio-svijet... Camila
nepokretna u njegovu naručju... Susret... Ruke zvonarove... Zamiču
za ugao... Ganuće i bljedilo... Mrtvački je blijeda, tiha, bestjelesna...
Zašto da joj ne pruži ruku...? Po paučini svog opipa spušta se do
ruke koje nema — ima samo rukav...
Brzojavne žice... Gleda ih i gubi vrijeme, a uto iz nekakva
kućerka u Židovskoj ulici iskaču petorica ljudi od mutnog stakla i
put mu priječe — svoj petorici curak krvi na sljepoočici... Očajno se
165
bori da se probije onamo gdje ga Camila čeka, obavijena mirisom
ljepila na poštanskim markama... U daljini Karmelski brijeg...
Anđeoliki u snu mlata rukama da prokrči put... Ne vidi više...
Plače... Zubima hoće rastrgnuti mrežu od tanko tkane tame što ga
odvaja od ljudskog mravinjaka koji se na brežuljku zgrće pod
šatorima od palmova lišća gdje prodaju igračke, voće, medenjake...
Pokazuje nokte... kostriješi se... Uspijeva prijeći preko mostića, trči
da stigne Camili, ali ona petorica od mutnog stakla ponovno
ispadaju preda nj i put mu priječe...
— Zar ne vidite da je komadaju za Tijelovo! — viče on njima.
— Pustite me da prođem prije nego što je svu raznesu! Ne može se
ona braniti, mrtva je! Zar ne vidite? Pogledajte samo! Gledajte,
svaka sjena nosi plod, a u svaki plod uboden dijelak Camile! Kako
da vjerujem rođenim očima? Vidio sam kako su je pokopali, i bijah
uvjeren da nije ona. Ovdje je ona, u Tijelovu, na ovome groblju što
miriše po dunji i mangu, po kruškama i breskvama, i od njezina su
tijela napravili bijele golubice, desetke, stotine golubica od pamuka,
obješenih o raznobojne trake, ukrašene zlatnim slovima: »Misli na
me«, »Vječna ljubav«, »Mislim na te«, »Voli me uvijek«, »Ne
zaboravi me«...
Glas mu se gubi u zaglušnu ječanju trubica, u treštanju
bubnjeva načinjenih od mjehura od zlogodine i tvrdog kruha; u vrevi
i graji, koraci očeva što, vukući noge, idu kao stare kočije, a djeca
jure loveći se; klate se zvona, ciliču zvončići, pripeklo sunce,
vrućina od voštanica, slijepih u podne, blijesak pokaznice... Ona
petorica mutnih spajaju se i pretapaju u jedno jedino tijelo... Papir
od usnula dima... U daljini nisu više čvrsti... Piju soda-vodu...
Zastava od soda-vode u rukama uzmahanim poput krikova...
Klizači... Camila klizi među nevidljivim klizačima, duž javnog
ogledala koje ravnodušno gleda na zlo i dobro. Odbojnost u njezinu
mirisavom glasu dok govori braneći se:
— Ne, ne ovdje, ne!
— Zašto ne ovdje?
— Zato što sam mrtva...!
— Pa što onda...?
— Eto to...!
— Što, reci mi, što...?
Među njima dvoma prolazi hladnoća golemog neba i brzo
promiče red muškaraca u crvenim hlačama... Camila kreće za
166
njima... I on odmah za njom... Red se odjednom zaustavlja na
posljednji udar bubnja... Istupa naprijed Gospodin Predsjednik...
sama pozlata... Tarara...! Ljudi odstupaju, drhte... Oni u crvenim
hlačama igraju se svojim glavama... Bravo! Bravo! Još! Još! Kakva
li umještva! Oni u crvenim hlačama ne slušaju glas koji zapovijeda,
oni slušaju glas općinstva i ponovno se igraju svojim glavama... Sve
u tri razdjela... Jedan: glavu s ramena! Dva: hitni je uvis, da se
počešlja među zvijezdama! Tri: dočekaj je u ruke i nasadi na vrat!
Bravo! Bravo! Još! Još! Tako valja! Bis, bis! Divota, koža ti se
ježi... Polako utihnjuju glasovi... Bubanj se čuje... Svi vide i gledaju
ono što bi najradije da ne vide... Oni u crvenim hlačama skidaju
glave sa svojih ramena, uvis ih bacaju, ali ih u padu ne dočekuju na
ruke... Dva reda nepokretnih tjelesa, s rukama vezanim na leđima, a
pred njima se na tlu razbijaju lubanje...
*
Dva krepka udarca na vrata probudiše Anđeolikoga. Uh, kakva
li ružna sna! Kakve li more! Sva sreća, stvarnost je drugačija.
Čovjek koji se vraća s pogreba i čovjek oslobođen snomorice
jednako se osjeća. Probuđeni iziđe da vidi tko kuca. Možda su
posrijedi kakve vijesti o generalu ili pak žuran poziv iz Palače.
— Dobar dan...
— Dobar dan — odgovori Anđeoliki visoku neznancu sitna
ružičasta lica, koji, čuvši glas, poče tražiti čovjeka kroz svoje debele
naočale...
— Oprostite! Biste li mi mogli reći stanuje li tu gospađa koja
kuha glazbenicima? Nosi crninu...
Anđeoliki mu zalupi vrata pred nosom. Kratkovidni ostade
tražeći ga. Kad vidje da nema nikoga, krenu dalje, da pita u
susjednoj kući.
— Do viđenja, Tomasita, u zdravlju!
— Idem na Mali trg.
Ta dva glasa čula se istodobno. Već pred vratima nadoveza
Masacuata:
— U šetnju, eh?
— Ma kakvi...
— Pazi da te ne ukradu!
— Mani, tko bi se polakomio za mnom!
Anđeoliki priđe da otvori.
167
— Kako je bilo? — upita Masacuatu, koja se vratila s posjeta
kaznionici.
— Kao uvijek.
— Što kažu?
— Ništa.
— Jeste li vidjeli Vásqueza...?
— Nemojte se šaliti! Unijeli su mu košaru s doručkom i vratili
je nedirnutu!
— Znači, nije više u kaznionici...
— Noge mi se odsjekoše kad sam vidjela da mi nose košaru
nedirnutu. Ali mi ondje neki gospodin reče da su ga otpravili na
posao.
— Nadstojnik?
— Ne. Tome sam divljaku rekla svoje! Htio mi sav obraz
izmijesiti!
— Što velite o Camili...?
— Odlazi... sirotica, odlazi!
— Zlo je s njome, veoma zlo, je li?
— Blago njoj, jer što bi čovjek mogao bolje poželjeti nego da
ode ne upoznavši život...! Vas žalim. Trebali biste se pomoliti
Milosrdnom Srcu Isusovu. Tko zna, možda će učiniti čudo...? Jutros
prije nego što sam krenula u kaznionicu, odnijela sam mu svijeću i
rekla: »Gledaj, mileni, utječem se k tebi, jer nisi zaludu otac sviju
nas! Trebaš me čuti: u tvojoj je moći da ta djevojka ne umre. Tako
sam molila Blaženu Djevicu prije nego što sam ustala, i evo me sada
k tebi s istom molbom. Prinosim ti ovu svijeću i odlazim uzdajući se
u tvoju moć, a domala eto me opet, da te podsjetim na svoju
molbu.«
Anđeoliki, još bunovan, prisjeti se svoga viđenja iz sna: među
onima s crvenim hlačama stoji vojni sudac, s licem kao u sove, i
maše anonimnim pismom, ljubi ga, oblizuje, guta, protjeruje ga kroz
crijeva pa opet žvače...
168
27. Na putu u progonstvo
Canalesova mazga naslijepo klimala na slabom svjetlu u
smiraje, pijana od umora, pod nepokretnom gromadom jahača što se
držao sedlu za oblučje. Ptice prelijetale preko gajeva i oblaci se
nagonili povrh bregova, sad se uspni, sad spusti, čas gore, čas dolje,
baš kao i taj jahač, prije nego što ga je umor i drijem presvojio, po
neprohodnim obroncima, preko širokih rijeka s kamenjem što
počiva u dnu uzvrtložene vode da oživi korak klonuloj životinji, duž
blatnih padina s kojih se otkidaju krhke stijene i ruše u ponor, kroz
guštike i ljute trnjake, po kozjim stazama što u sjećanje dozivaju
vještice i drumske razbojnike.
Noć jezik isplazila. Milja močvarna polja. Nekakva spodoba
skide generala sa sedla, odvede ga u napuštenu kolibu i nečujno se
udalji. Ali se ubrzo vrati. Zacijelo bijaše samo otišla onamo gdje su
cvrčci cvrčali: čri-čri, čri-čri... Zadržala se časak u kolibi pa opet
nestala kao dim. Domala eto je ponovno... Neprestano je tako
odlazila i dolazila, van pa natrag. Bijaše kao da odlazi izvijestiti o
svome nalazu i vraća se kako bi se uvjerila da je onaj još unutri.
Krajina pod zvijezdama pratila to guštersko trčkaranje kao vjerno
pseto, mašući u noćnoj tišini svojim repom zvukova: čri-čri, čri-čri...
Naposljetku ostade spodoba u kolibi. Vjetar udarao na mahove,
zalijetao se u granje. Svitalo u noćnoj školi gdje su žabe učile čitati
zvijezde. Kutak svijeta s ugodnom probavom. Pet čula svjetlosti.
Stvari dobivaju obrise pred očima čovjeka skutrena kraj vrata,
pribrana i plašljiva, koga se doima ta zora i blaženo disanje jahača
utonula u san. Taj kraj vrata — sinoć spodoba, jutros čovjek —
bijaše onaj što je tome spavaču pomogao da sjaše. Kad je zora
prosivjela, prihvati se da naloži vatru: postavi ukriž čađave kamene,
borovom trijeskom ispreta upret iz pepela i od suha iverja i zelena
granja složi lomaču. Zeleno drvo ne gori mirno: šišolji kao papigica
klepetuša, znoji se i savija, smije se i plače...
Probudio se jahač: sav se sledio od prizora što ga je ugledao
pred sobom, postade mu tijesno u vlastitoj koži. U jednom skoku
stade kraj vrata, s revolverom u ruci, odlučan da skupo proda život.
Nimalo uznemiren zbog revolverske cijevi, onaj drugi
nehajnom kretnjom pokaza na lonac s kavom što je upravo provrela
na vatri. Jahač se ne osvrnu, nije mario za njegov poziv. Oprezno je
169
i polako povirio na vrata — koliba je zacijelo opkoljena vojnicima.
Ali ništa, vidje samo veliku ravan s koje se diže ružičasta izmaglica.
Daljina. Modrikasto nebo. Drveće. Oblaci. Slatko cvrkutanje. Mazga
drijema pod smokvom.
Ne trepćući, ostade tako da osluhne i da se uvjeri u to što vidi.
Ne, ništa se nije čulo, samo skladna ptičja pjesma i cvrkut, i lagan
šum kao od velike rijeke što se sporo valja, jedva čujno šištanje
sladora u prahu, bačena u guacal18 vrele kave.
*
Nastojeći da za leđima sakrije četrdesetak-pedesetak klipova
kukuruza, Indijanac što mu je sinoć pomogao da sjaše progunđa:
— Nisi valjda od vlasti...?
Jahač podiže oči da pogleda subesjednika. Odmahnuo je
glavom ne odmičući guacal od usta.
— Tatita — dočeka onaj, prikrivajući radost.
Oči mu, kao u psa što se izgubio, bludjele prostorom.
— Bjegunac sam... — reče jahač.
Indijanac nije više krio kukuruz. Priđe jahaču da mu nadolije
kave. Canales nije mogao govoriti, stijesnilo mu se oko srca.
— I ja, gospodine. Moradoh pobjeći jer sam uvrnuo malko
kukuruza, ukrao. Ali nisam lopov, po'e bijaše mo'e, uzeli mi ga
zajedno s mulama...
Indijančevo kazivanje zanimalo Canalesa, htio je da mu objasni
kako je to mogao ukrasti a ne biti lopov.
— Evo ćeš vidjeti, tatita, kako kradem a nisam lopov i krađa mi
nije posao. Nego ti ja, ovakav kakva me vidiš, bijah vlasnik
komadića zemje, nije daleko odavde, i osam mula. Imao sam svoj
krov, ženu i djecu, i bio pošten čo'ek kao i ti...
— I onda...?
— I onda, evo su tri godine izminule, došo komisar o
Predsjednikovoj slavi pa mi naredio da mu sa svojim mulama
dopremim borove. Dopremio sam, gospodine, ta i što bih drugo, a
on, kad je vidio mo'e mule, ravno sa mnom u buturu, i tu me
zatvoriše da nemam dodira sa svijetom, pa s načelnikom, a taj ti je
mješanac, razdijelio mo'e životinje, i kako sam ja tražio svo'e natrag,
18
Guacal (od meksičkoga huacalli), zdjelica, čaša, načinjena od okruglog ploda
istoimenoga američkog drveta. — Prev.
170
svoj trud i muku, reče mi komisar da sam ja divjak, i ne budem li
držao jezik za ogradom, da će me vrgnuti u klade. A ja mu rekoh:
»Gospodine komisaru, možete sa mnom što hoćete, ali su mule
mo'e.« Dalje nisam stigo, jer me on smjeri kožnim opasačem po
glavi tako te umalo što ne odoh na onaj svijet...
Opor smiješak javljao se i nestajao pod brcima starog vojnika u
nemilosti. Indijanac nastavljao ne podižući glasa, sveudilj jednako:
— Kad sam izišo iz bolnice, saznadoh da su mi sinove odveli u
zatvor, a pustit će ih, rekoše, ako platim tri tisuće pesosa. Kako mi
sinci bijahu još u nježnoj dobi, potekoh upravitelju da ga molim
neka ih zadrži u zatvoru i neka ih ne šalje u kasarnu, a ja ću dotle
prodati zemju i platiti one tri tisuće. Otišo sam čak u glavni grad, i
ondje mi je advokat u dogovoru s nekim strancem napiso spis u
kojem sto'i da mi na zem'ju daju zajam od tri tisuće. Tako su mi
pročitali, ali su na papir stavili drugo. Poslijen došo jedan od suda s
nalogom da se kupim sa zem'je, više nije moja, jer sam je prodo
strancu za tri tisuće. Zakleh se Bogom da nije istina, ali ne
povjerovaše meni nego advokatu, i tako mi ne preostade drugo nego
da se maknem sa svoga, a sinove mi svejedno poslaše u kasarnu,
uprazno sam platio tri tisuće. Jedan mi umrije čuvajući granicu,
drugi pobježe, pa je to baš kao da je i mrtav, a njihovu nanu, moju
ženu, odnese močvarna groznica... I eto zato, tatita, kradem a nisam
lopov, i ne marim hoće li me ubiti to'jagama ili vrgnuti u tamnicu.
— A mi vojnici svemu smo tome oslonac!
— Što veliš, tatita?
U srcu starog Canalesa buknuli osjećaji što prate oluje u duši
pravedna čovjeka koji se nađe pred nepravdom. Rastužio se zbog
svoje zemlje, bijaše mu da prokrvari od boli. Boljelo ga izvana i u
koštanoj srži, u korijenu kose i pod noktima, zubi bridjeli. Da
žalosne li stvarnosti! Nikad ne misliti glavom nego vojničkom
kapom na njoj. Biti vojnik da na kormilu čuvaš kastu lopova,
izrabljivača i izdajica domovine što ih uznose u red bogova,
kudikamo je tužnije — tužnije jer je sramno — negoli umrijeti od
gladi u progonstvu. S kojim pravom od nas vojnika traže vjernost
nevjernim vladama, izdajnicima svakog ideala, zemlje, naroda...?
Indijanac je gledao u generala kao u neobična idola i nije
razumijevao ono malo njegovih riječi.
— Hajdemo, tatita, jer eto žandarâ na konjima! Canales
predloži Indijancu da ide s njime u drugu državu, a Indijanac, kako
171
je bez svoje zemlje ostao kao drvo bez korijena, prihvati prijedlog.
Plaća bijaše dobra.
Iziđoše iz kolibe ne ugasivši vatru. Put kroz šumski šiprag
sjekla je macheta. Pred njima se gubili tragovi jaguara. Sjena.
Svjetlo. Prošare. Splet od lišća. Za sobom vidješe kako koliba plamti
kao meteor. Dan upolovio. Nepomični oblaci. Nepomično drveće.
Očaj. Bijela sljepoća. Kamenje pa opet kamenje. Kukci. Ogoljele,
tople kosti, kao istom izglačano rublje. Pripeka. Uzlijeću uplašene
ptice. Voda i žeđ. Tropski kraj. Vrijeme kao da je zastalo. Vrućina
neprestana, uvijek ista, ne popušta...
General je na zatiljku nosio rubac da se zaštiti od sunca. Pokraj
njega, usporedo s mazgom, kročio Indijanac.
— Mislim, budemo li išli svu noć, mogli bismo ujutro izbiti na
granicu. Ne bi bilo naodmet da se usmjelimo malko i po cesti, valja
mi u Las Aldeas, da se ondje uvratim nekim znanicama...
— Po cesti, tatita? Što ti pada na um! Zaskočit će te žandari na
konjima!
— Samo smjelo! Slijedi me... Jer tko se nikad ne izvrgava
pogibli, nikad i ne uspijeva... A one nam znanice mogu mnogo
koristiti!
— Ne, tatita!
Indijanac, zaprepašten, ponovi:
— Čuješ li, čuješ li, tatita...?
Bližio se topot skupine konja, ali ubrzo vjetar utihnu i topot se
udalji, nestade ga — bijaše kao da su konjanici okrenuli natrag.
— Pst!
— Konjanici, tatita, žandari, znam što govorim, i nema sada
druge nego ovuda, iako nam valja dobrano zaobići da stignemo
onamo.
General za Indijancem ukosi stranputicom. Valjalo mu sjahati i
mazgu niza strmen voditi za povodac. Što ih je usjeklina bolje
gutala, to se više osjećahu kao u puževoj kućici i sve zaklonjeniji od
pogibli što prijeti oko njih. Brzo se umračilo. Tama se taložila na
dno usnule jaruge. Drveće i ptice kao da bijahu tajanstveni glasnici
vjetra što je neprestano romorio, lagano potežući sad odavde, sad
odande. Crvenkast oblak prašine prema zvijezdama bijaše sve što su
vidjeli od ophodnje što je uzagrepce projahala onuda odakle se oni
makoše.
Išli su svu noć.
172
— Kad se uspnemo, gospodaru, vidjet ćemo Las Aldeas...
Indijanac na mazgi krenu naprijed da izvijesti Canalesove
prijateljice, tri neudate sestre što su provodile život između crkvenih
pjesama i anginâ, devetnicâ i glavobolje, upale uha i probadi u
križima. Vijest ih sasvim smutila. Malo je trebalo pa da padnu u
nesvijest. Primile su generala u spavaonici. Salon im se nije činio
dovoljno povjerljiv. Na selu gosti ulaze u kuću uzvikujući u
pozdrav: »Ave Maria!« »Ave Maria!« sve do kuhinje. General im
polako, mirnim glasom, pripovjedi o svojoj nesreći. Kad je
spomenuo kćer, otro je suzu. One se od žalosti rasplakale, ucviljele
se toliko da su načas zaboravile svoju tugu, smrt svoje majke, za
kojom su nosile potpunu crninu.
— Onda ćemo vam mi upriličiti bijeg, barem posljednji korak.
Idem se propitati u susjeda... Sada se valja sjetiti onih što se bave
krijumčarenjem... Ah, već znam! Prohodni su prolazi čuvani, gotovo
svi.
Najstarija, koja je to govorila, očima je pitala sestre.
— Da, generale, pobrinut ćemo se da prijeđete, kako je rekla
sestra. A nešto hrane, mislim, neće vam biti naodmet, pa je idem
spremiti.
I na riječi srednje sestre, koja je u strahu zaboravila na svoju
zubobolju, nadoveza najmlađa:
— A kako ćete ovdje s nama provesti cio dan, pravit ću vam
društvo, da ne budete tako tužni.
General zahvalno pogleda tri sestre, jer se ničim ne može platiti
to što čine za nj, i tihim ih glasom zamoli da mu oproste što im
stvara tolike neprilike.
— Ma ni govora, generale!
— Ne, generale, ne govorite tako!
— Znam vašu dobrotu, drage moje, ali boraveći u vašoj kući
izlažem vas pogibli...
— Ali ako neće prijatelji... znate, sada, kako nam je umrla
majka...
— A od čega je, recite mi, umrla vaša majka...?
— Pripovjedit će vam sestra, a nas dvije idemo obaviti što
treba.
Tako reče najstarija. Potom uzdahnu. U pregači je imala
smotan steznik pa ga odnese u kuhinju, gdje je srednja priređivala
zalihu od svinjetine i mesa od peradi.
173
— Nije nam bilo moguće odvesti je u grad, a ovdje joj nisu
mogli utvrditi bolest, znate već kako to biva, generale. Bolovala je i
bolovala, jadnica... Umrla je plačući što nas ostavlja bez ikoga na
svijetu. Što ćemo... I gledajte nevolje: nemamo čime platiti
liječniku, koji nam traži, za petnaest posjeta, gotovo toliko koliko
vrijedi ova kuća, a ona je sve što smo naslijedile od oca. Oprostite,
samo trenutak, da vidim što želi vaš momak.
Kad je najmlađa izišla, Canales zaspa. Oči zatvorene, tijelo kao
perje...
— Što bi htio, momče?
— Tako ti svega, kaži mi kamo bih nastranu...?
— Eno tamo, gdje su svinje...
*
Ladanjski mir tkao sanje usnulom vojniku. Tišina zasijanih
polja, nježnost zelenih livada i čednost cvijeća. Jutro je minulo sa
strahom jarebica što su ih lovci obasipali sačmom, sa žalošću
pogreba što ga je svećenik škropio blagoslovljenom vodom, i sa
nestašnostima mlada bika, nemirna i poskočljiva. Na dvorištu
sestara samotnica bijaše u golubinjacima važnih događaja: smrt
zavodnika, jedne zaruke i trideset parenja pod suncem... Bez
ustezanja!
»Bez ustezanja!« — kazivali golubovi izlazeći na svoje
prozorčiće. — »I nikom ništa!«
U podne probudiše generala za ručak. Riža s blitvom. Mesna
juha. Kokoš. Grah. Banane. Kava.
— Ave Maria!
Glas komesarov prekide ručak. Sestre problijedjele, ne znaju
što bi. General se skrio za vrata.
— Ma što ste se toliko uplašile, ženske glave, ta nisam đavo
rogati! Čemu taj strah, dobijesa, od mene koji sam vam tako sklon!
Jadnicama zastao dah, jezik im se uzeo.
— Gle! Ni da me pozovu unutra i ponude da sjednem... barem
na pod!
Najmlađa primaknu stolicu najvišoj vlasti u selu.
— Pa hvala... A tko to ruča s vama, jer vidim postavljen i
četvrti tanjur...?
Sve tri načas upriješe pogled u generalov tanjur.
— Vidite... ovaj... zamuca najstarija, kršeći prste u neprilici u
174
kojoj se zavrnula.
Srednja joj priskoči u pomoć:
— Ne bismo vam znale objasniti, ali mi i majci, iako je umrla,
uvijek postavljamo njezin tanjur, da se ne osjećamo tako same...
— Čini mi se, naposljetku ćete još i duhove dozivati.
— Ne biste li s nama, komesaru?
— Bog vam platio, ali mi je žena upravo dala ručak, već sam
blagovao, a nisam još prilegao da se odmorim jer sam dobio
telegram iz ministarstva unutrašnjih s nalogom da postupim protiv
vas ako ne podmirite liječniku račun...
— Nije to pravo, komesaru, ta i sami znate da nije pravo...
— Moguće je da i nije pravo, ali protiv sile i zakona ne
možeš...
— Tako je... — potvrdiše sve tri, sa suzama u očima.
— Baš mi je žao što vas rastužujem, ali, eto, tako je kako već
znate: devet tisuća pesosa, ili kuću, ili...
Po njegovim riječima i držanju, i kako im je okrenuo leđa što
bijahu poput hrastova stabla, vidjela se sva gadna odlučnost
liječnikova.
General je slušao kako plaču. Zatvoriše kućna vrata prečagom i
zasunom, u strahu da se onaj ne vrati. Suze kapale u tanjure.
— Kako li je život gorak, generale! Blago vama koji odlazite iz
ove zemlje da se više u nju ne vratite!
— A čime vam prijete...? — prekide Canales najstariju.
Ne brišući suza, ona se obrati drugim dvjema:
— Kazujte vi...
— Prijete da će nam majku izvaditi iz groba... — protepa
najmlađa.
Canales pogleda sve tri sestre redom i prestade žvakati:
— Kako to?
— Eto tako kako čujete, generale: prijete da će nam majku
izvaditi iz groba...
— Pa to je nečuveno...!
— Hajde pripovijedaj mu...
— Valja vam znati, generale, da je liječnik što ga imamo u
mjestu besramnik najgoreg soja. Rekli su nam to, lijepo nam rekli,
ali kako čovjek svako iskustvo mora sam platiti, nasjele smo, što
ćete... Naprosto čovjeku ne ide u glavu da ima takva opaka svijeta...
— Još malo rotkvice, generale...
175
Srednja doda tanjur, i dok je Canales uzimao, najmlađa nastavi:
— Upale smo u zamku... A njegova je majstorija u tome da
naruči da se iskopa grob kad ima teška bolesnika, a kako rodbina
misli na sve drugo prije negoli na grob... I kad je došao čas, a dogodi
se svakom, pa se tako dogodilo i nama, ne bismo imale majku kamo
ukopati da nismo uzele jedan od njegovih grobova, a nismo, jadne,
znale u što upadamo...
— Tako biva kad vide da su žene same u kući! — napomenu
najstarija, a glas joj se izgubi u jecajima.
— I da vam ne duljimo, generale, onog dana kad nam je poslao
račun, umalo što sve tri ne padosmo u nesvijest: devet tisuća za
petnaest posjeta, devet tisuća ili ovu kuću, jer se kani oženiti, sve se
čini... Inače...
— Inače... ako mu ne platimo, rekao je mojoj sestri — uh,
kakve li strahote! — neka kupimo svoje smeće iz njegova groba!
Canales udari šakom po stolu:
— Razbojnik a ne liječnik!
I vrati šaku — zazvečaše tanjuri, čaše, pribor — opuštajući i
stežući prste kao da hoće zadaviti ne samo onog razbojnika s titulom
nego i sav društveni sustav koji na zemlju navaljuje takve sramote.
»Zato«, govoraše u sebi, »obećavaju krotkima kraljevstvo nebesko, i
sve one isukristerije, da bi ponizno podnosili sve te nitkove. Ali ne!
Dosta je već toga kraljevanja gulikoža! Kunem se da ću provesti
potpunu revoluciju, sveobuhvatnu, odozdo do gore i odozgo do
dolje. Narod se mora podići i otresti se takvih nametnika, titulaša
krvopija, ništarija koji bi morali obrađivati zemlju. Treba svatko
štogod razoriti, treba razarati, razarati... Da ni jednoj marioneti ne
ostane glava na ramenu...«
Bijeg su odredili za deset noću, u dogovoru s jednim
krijumčarem, kućnim prijateljem. General je napisao nekoliko
pisama, od kojih jedno žurno, Camili. Indijanac je, kao momak
nosač, imao ići cestom. Ne bijaše oproštaja. Jahaće životinje krenuše
tiho, kopita uvijenih u krpe. Naslonjene na zid, sestre plakale u
mraku jedne uzane i tamne ulice. Kad su izbili na široku ulicu, neka
ruka zaustavi generalova konja. Čuli se koraci što se vuku.
— Uh, što sam se prepao! — promrsi krijumčar.
— Dah mi od straha zastao. Ali nema opasnosti, to su ljudi što
idu onamo gdje doktor priređuje podoknicu svojoj dragani.
Borova luč, upaljena na kraju ulice, svojim plamenim jezicima
176
spajala i razdvajala sjene kuća i drveća i pet-šest muškaraca
skupljenih podno nekog prozora.
— Koji je među njima liječnik? — upita general, s pištoljem u
ruci.
Krijumčar pritegnu konju uzdu, podiže ruku i prstom pokaza
jednoga s gitarom. Hitac propara zrak, i čovjek pade kao banana
otrgnuta iz svog snopa.
— Jao, što učiniste...! Bježimo, brže! Uhvatit će nas,
bježimo...! Podbodite konja...!
— Svi bismo mo-ra-li o-va-ko, svi, da o-slo-bo-dimo na-rod...!
— reče Canales glasom što ga prekidaše konjski galop.
Topot probudi pse, psi probudiše koke, koke pijetle, pijetli
ljude — ljude što se nerado vraćahu u život, zijevajući, protežući se
i plašeći...
Podokničari podigoše liječnikovo truplo. Iz obližnjih kuća
iziđoše ukućani sa svjetiljkama. Dragana kojoj podoknica bijaše
namijenjena, nije mogla plakati: sva smućena i preplašena, polugola,
s kineskom svjetiljkom u blijedoj ruci, izgubljeno upirala oči u
crninu ubojičke noći.
— Već smo na rijeci, generale, ali ovuda kuda ćemo mi,
prelaze samo najhrabriji, to vam velim... Eh, živote, zašto nisi
vječan...?
— A tko govori o strahu! — pritače Canales, koji je nadao za
njim, na zagasitu riđanu.
— Hajdemo onda! Uh, kakva li snaga uđe u čovjeka kad ga
gone! Dobro me se držite, da mi se ne izgubite!
Krajina se razlijevala nejasna, zrak bio mlak, na trenutak i
hladan kao staklo. Rijeka šumila i milovala trsku.
Prijeđoše pješke jednom sutjeskom. Krijumčar priveza
životinje na znanu mjestu, da bi ih poveo na povratku. Među
sjenama rijeka odražavala zvijezde na nebu. Na vodi se povijalo
čudno bilje, drveće prošarano zelenim žilama, s očima u boji
milovke i zubima bijelim bjelcatim. Mirna voda ključala onuda
gusta, uljnata, vonjala po žabama...
Krijumčar i general skakali s jednog otočića na drugi, obojica s
pištoljem u ruci, ne kazujući ni riječi. Njihove ih sjene slijedile kao
aligatori. Aligatori kao njihove sjene. Ubadali ih oblaci insekata.
Krilat otrov u zraku. Miris mora. More uhvaćeno u mrežu prašume,
sa svim ribama, zvijezdama, koraljima, dubinama i tokovima...
177
Duge sline poliplje njihale se nad glavama kao posljednji znak
života. Ni životinje se nisu usuđivale onuda kuda su oni prolazili.
Canales okretao glavu na sve strane, izgubljen usred one
zlokobne prirode, neprohodne i razorne kao što je i duša njezina
naroda. Jedan aligator, koji je očito okusio ljudsko meso, napade
krijumčara; ovaj odskoči u pravi čas, ali ne i general, koji je, da se
obrani, htio natrag i zastao kao na blijesak munje vidjevši da ga
drugi aligator čeka otvorenih ralja. Trenutak odluke. Samrtni srh
prosrsi mu kičmu. Lice mu se skameni, osjeti vlasište na tjemenu.
Jezik mu se ukočio. Zgrči prste. Tri hica jedan za drugim. Dok ih
jeka ponavljaše, general iskoristi bijeg ranjene nemani koja mu
bijaše zapriječila put te odskoči zdrav i čitav. Krijumčar ispali ostale
hice. Oporavljen od straha, general potrča k njemu da mu stisne
ruku; u toj brzini opeče prste na cijevi revolvera kojim je onaj
mahao oko sebe.
U zoru se rastadoše na granici. Nad smaragdno-zelenim
poljima, nad šumovitim gorama što ih ptice pretvarahu u glazbene
kutije, i nad prašumskim čestarima plovili oblaci izduženi poput
aligatora noseći na leđima riznice svjetla.
178
TREĆI DIO
Tjedni, mjeseci, godine...
179
28. Razgovor u tami
Prvi glas:
— Koji je danas dan?
Drugi glas:
— Da, zaista, koji je dan?
Treći glas:
— Čekajte... mene su uhitili u petak: petak... subota...
nedjelja... ponedjeljak... ponedjeljak... Pa koliko sam već ovdje...?
Da, zaista, koji je danas dan?
Prvi glas:
— Čini mi se... ne znam kako da vam kažem... nekako mi je
kao da smo negdje daleko, vrlo daleko...
Drugi glas:
— Kao da smo zaboravljeni u grobu na starom groblju,
pokopani zauvijek...
Treći glas:
— Ne govorite tako!
Dva prva glasa:
— Ne go...
— ...vorimo tako!
Treći glas:
— Ali nemojte ni šutjeti! Strah me šutnje, bojim se, tada mi je
kao da me nekakva duga ruka u tami grabi za vrat da me udavi.
Drugi glas:
— Govorite, dobijesa! Pripovijedajte nam kako je u gradu, vi
ste ga posljednji vidjeli. Kako ljudi, kako sve drugo...? Kadikad
zamišljam da je sav grad utonuo u tamu kao i mi, da je sapet
visokim zidinama, ulice mu u mrtvom glibu svih zima. Ne znam je li
tako s vama, ali mene potkraj zime uvijek obuzme misao da će se i
blato u meni osušiti. I podiđe me prokleta želja za jelom kad
govorim o gradu, sve mi se priviđaju kalifornijske jabuke...
Prvi glas:
— Prijaju gotovo kao naranče! Ja bih se, naprotiv, zadovoljio
šalicom vrućeg čaja!
Drugi glas:
— I kad čovjek pomisli da je u gradu sve po starom, kao da se
nije ništa dogodilo, kao da mi nismo ovdje, zatvoreni...! Tramvaj
180
zacijelo vozi kao i prije... A koliko bi sati moglo biti...?
Prvi glas:
— Po prilici...
Drugi glas:
— Nemam pojma...
Prvi glas:
— Bit će otprilike...
Treći glas:
— Govorite, samo razgovarajte, nemojte šutjeti, tako vam
svega na svijetu! Bojim se tišine, strah me, čini mi se kao da me
nekakva duga ruka u tami hvata za gušu da me uguši!
I nadoveza prigušeno:
— Nisam vam htio reći, ali se bojim da nas ne premlate...
Prvi glas:
— Usta vam se iskrenula! Zacijelo je strašno kada te bičem
dohvate!
Drugi glas:
— Još praunuci nose u krvi uvredu i muku bičevanih!
Prvi glas:
— Same hule i grijesi! Bolje da šutite!
Drugi glas:
— Crkvenjaku je sve grijeh...
Prvi glas:
— Koješta! A vama su glavu baš nakljukali! Drugi glas:
— Velim, crkvenjacima je sve grijeh u tuđem oku! Treći glas:
— Govorite, samo se razgovarajte! Nemojte šutjeti, tako vam
svega na svijetu! Jer se bojim tišine, strah me, i čini mi se onda da
nas nekakva duga ruka u mraku hvata za gušu da nas uguši!
U ćeliji u kojoj su prosjaci proveli jednu noć, i dalje su ostali
zatvoreni student i crkvenjak, a sada im se pridružio odvjetnik Abel
Carvajal.
— Mene su uhitili — pripovijedao Carvajal — u okolnostima
vrlo teškim za me. Sluškinja što je ujutro izišla da kupi kruh, vratila
se noseći vijest da je kuća opkoljena vojnicima. Ušla je i rekla to
mojoj ženi, a žena meni, ali ja svemu tome nisam pridavao nikakve
važnosti, jer bijah uvjeren da je posrijedi klopka kakvu krijumčaru
alkohola. Dovršio sam brijanje, okupao se, doručkovao te se
odjenuo da krenem na čestitanje Predsjedniku. Baš sam se lijepo
dotjerao...! »Dobar dan, kolega, koje čudo!« rekoh vojnom sudu,
181
koga nađoh u svečanoj uniformi pred vratima svoje kuće. »Baš sam
namjerio k vama, požurite se, jer je već kasno«, dočeka on. Pokročih
koji korak s njime, a on me upita znam li zašto su vojnici opkolili
blok u kojem je moja kuća. Odgovorih mu da ne znam. »E, onda ću
vam ja reći, lijo pretvorice«, pritače on. »Došli su vas uhititi.«
Pogledah ga u oči i vidjeh da se ne šali. Jedan oficir uhvati me u isti
tren za mišku, i tako me u fraku i polucilindru, pod vojničkom
pratnjom, dovedoše ovamo i vrgoše moje kosti u ovu rupu.
Pošto je malko predahnuo, nastavi:
— A sada govorite vi, strah me tišine, bojim se...!
— Aj, aj, što je ovo? — uzviknu student. — U crkvenjaka
glava hladna kao mlinski kamen!
— Što to kažete?
— Evo, dodirujem je, on više ništa ne ćuti...
— Nisam to ja, čujete li...
— A tko onda? Vi, doktore?
— Ne...
— Onda... onda je mrtvac među nama!
— Ne, nije mrtvac nego ja...
— Ali tko ste vi...? — upita student. — Pa vi ste hladni kao
led!
Slabašan glas, slabašan:
— Jedan među vama...
Tri prva glasa:
— Ah...
Grkvenjak pripovijedao odvjetniku Carvajalu povijest svoje
nesreće:
— Iziđoh iz sakristije...
Vidio je sebe kako izlazi iz ureda sakristije, ispunjene mirisom
ugašenih kadionica, starog drveta, ukrasnog zlata, mrtvačke kose.
— ... prođoh crkvom...
I opet vidje sebe kako prolazi crkvom, sav je skrušen jer ga se
doima nazočnost Presvetog sakramenta, nepokretnost svijećnjaka i
pokretnost muha.
— ... i odoh skinuti sa crkvenih vrata objavu o devetnici u čast
Djevice Marije Oske: tako mi je naložio jedan između časne braće,
jer devetnica bijaše prošla. Ali sam po nesreći, jer ne znam čitati,
umjesto one objave skinuo proglas o proslavi rođendana
Predsjednikove majke, u koju je svrhu bio izložen i Presveti
182
sakramenat, ta što bi više...! I eto uhitili me i bacili u ovaj zatvor kao
revolucionara!
Samo je student šutio o tome zašto su njega zatvorili. Manje ga
je boljelo da govori o svojim iscrpljenim plućima negoli da zlo
kazuje o svojoj zemlji. Razgaljivao je svoj duh na tjelesnim
boljkama eda bi zaboravio kako je ugledao svjetlost u brodolomu,
među mrtvacima, kako je otvorio oči u školi bez prozora, gdje su,
odmah pošto je ušao, u njemu ugasili luč vjere, a zauzvrat mu nisu
ništa dali: mrak, kaos, pometnju, neizmjernu otužnost i sjetu
uškopljenika. I malo-pomalo poče kroz zube cijediti pjesmu
žrtvovanih pokoljenja:
Sidrimo se19 u luke nebitka,
bez svjetala na jarbolim ruku,
suzom rosni, duše gorkoslane,
kako more već vraća mornare.
Usta ti na licu volim — ljubi! —
ruku ti u svojoj — ta još jučer...
Ah, uzalud ponavljat će život
srca kucaj i tokove hladne.
Saće strto i košnice,
razbjegle se pčele svuda
ko bolidi prostorima...
Još ne, ipak... A vjetrulja,
ruža, ni latice nema...
srce skače po grobljima.
19
Anclamos (obaramo sidro). U drugim izdanjima andamos (hodimo). Od
izdanja do izdanja razlike se množe, cosas (stvari) postaju casas (kuće), llanto (plač)
postaje llano (ravnica), nedostaju čitave rečenice, i sve tako. Što je pravi tekst,
ponekad je teško utvrditi, jer kritičkog izdanja nema. U nekim izdanjima, nakon ove
prve kitice dolazi još jedna — sasvim logična, uostalom — u kojoj se otprilike
kazuje:
Ne čeka nas nitko, baš ni sjena,
niti voda zvijezdam što se plavi,
ime svoje obalama vičeš,
al ni jeka ramenom da slegne.
— Prev.
183
Ah, škrip-škrip kola što klop-klopoću
i konji noću bez mjesečine,
pokriveni ružam do kopita,
sa zvijezda kanda vraćaju se —
stižu samo od grobljanskih vrata.
Ah, škrip-škrip kola što klop-klopoću,
uspinjača plača, ri-ri-ri,
pod vjeđama od perja, ri-ri-ri...!
Na zvijezdam zagonetke zore
stranputice raspalih obmana,
tako rano, daleko od svijeta...
Da zapljusnu puste žale vjeđa,
propinju se vali na pučini.
— Govorite, nastavite! — zavapi Carvajal nakon poduge
šutnje. — Govorite samo!
— Hajdemo govoriti o slobodi! — zagudi student.
— Kakve li misli! — upade crkvenjak. — Govoriti o slobodi u
zatvoru!
— Pa što! Zar bolesnici u bolnici ne razgovaraju o zdravlju...?
Nato se javi četvrti glas, rastrgan:
— Nema nade u slobodu, prijatelji: osuđeni smo ovo podnositi
dokle Bog hoće. Građani koji su željeli dobro domovini daleko su
sada: jedni prosjače u tuđini, a drugi trunu u zajedničkoj raki.
Jednog će se dana ulice zatrpati strahotama. Ni voćke nisu više
rodne kao prije. Kukuruz više ne hrani. San ne krijepi. Voda ne
osvježuje. Zrak guši. Smjenjuju se kuge i pošasti, i nije daleko
potres, doći će i sve dokrajčiti. Da Bog da došao što prije, jer smo
mi narod proklet! Glasovi s neba javljaju nam se u gromovima:
»Opaki! Neljudi! Nepravednici!« Stotine su ljudi ostavile svoj
mozak razmrskan na zidovima tamničkim pod zrnima zločinačkim.
Mramor u palačama još je vlažan od krvi nevinih. Kamo usmjeriti
oči u traženju slobode?
Crkvenjak:
— U Boga koji je svemoguć!
Student:
184
— Zašto, kad ne odgovara...?
Crkvenjak:
— Zato što je takva njegova presveta volja...
Student:
— Šteta!
Treći glas:
— Govorite, samo govorite: nemojte šutjeti, tako vam svega na
svijetu! Jer se bojim tišine, strah me, čini mi se tada da nas u tami
nekakva duga ruka za vrat hvata da nas udavi!
— Bolje moliti se...
Crkvenjakov glas ispunio prostor ćelije kršćanskom
predanošću. Carvajal, koji je u svojoj okolini slovio kao liberal i
popožder, progunđa:
— Molimo se...
Ali se usprotivi student:
— Kakva molitva! Nećemo moliti! Gledajmo razvaliti ova
vrata pa u revoluciju!
Dvije ruke — netko nevidljiv — snažno ga stegoše, i on na
obrazu osjeti bradicu namočenu suzama:
— Stari učitelju u Zavodu Svetog Josipa, možeš mirno
umrijeti: nije sve izgubljeno u zemlji u kojoj mladost tako govori!
Treći glas:
— Govorite, samo govorite, nastavite!
185
29. Vojni sud
Optužnica protiv Canalesa i Carvajala zbog izdaje, bune i
ustanka, sa svim otežavajućim okolnostima, nadula se od pustih
folija: toliko ih se nagomilalo da naprosto ne bijaše moguće sve to
pročitati odjednom. Četrnaest je svjedoka pod zakletvom
jednodušno izjavilo da su u noći od 21. travnja bili pred Vratima
Gospodnjim, gdje obično spavaju jer su puki siromasi, i da su vidjeli
generala Eusebija Canalesa i odvjetnika Abela Carvajala kako su se
bacili na nekog vojnika — kasnije se ustanovilo da je to pukovnik
José Parrales Sonriente — te ga zadavili, iako se on branio kao lav,
a nije se stigao mašiti svog oružja jer su ga premoćno napali s leđa.
Nadalje su svjedoci izjavili kako se odvjetnik Carvajal, pošto je
ubojstvo već počinjeno, obratio generalu Canalesu ovim ili sličnim
riječima:
»Sada kad smo maknuli Mulaša, nema zapreka da oficiri izruče
oružje i da vas, generale, priznaju za vrhovnog vojnog komandanta.
Požurimo se da nas ne pretekne zora! Treba obavijestiti one što su
okupljeni u mojoj kući da se uhvati i smakne Predsjednik i sastavi
nova vlada.«
Carvajal nije mogao k sebi doći od prepasti. Svaki list u
optužnici spremao mu iznenađenje i prepad. Smiješno mu bijaše sve
to, ali i prepuno teških optužaba a da bi se mogao smijati. I tako je
čitao dalje. Čitao je na svjetlu s prozora što gleda na uzano dvorište,
u goloj ćeliji na smrt osuđenih.
Te noći imao se sastati vojni sud da mu sudi, i zato su ga
ostavili tu sama s optužnicom, da pripremi svoju obranu. Ali su
čekali posljednji čas.
Odvjetnik drhtao svim tijelom. Čitao je ne razumijevajući i ne
zastajući, sav na mukama zbog tame što mu požudno guta listove,
vlažan pepeo što mu se polako rastače u rukama.
Nije stigao baš mnogo pročitati. Zašlo sunce, svjetlo sivjelo,
gasilo se. Neizreciva tjeskoba zbog zvijezde što je utonula zamaglila
mu oči. Posljednji redak, dvije riječi, oznaka, dan, broj spisa...
Uzalud se upinjao da razabere broj... noć se prokradala odasvuda,
plavila listove, razlijevala se kao mrlja crne tinte. Iznemogao,
186
nadvio se nad svezak, kao da mu ga nisu dali na čitanje nego mu ga
objesili o vrat da i njega i svezak vrgnu u ponor. Lanci običnih
prijestupnika zveketali duž izgubljenih dvorišta, a iz daljine dopirao
prigušen štropot vozila po gradskim ulicama.
»Gospode, moje jadno i prozeblo tijelo potrebuje više topline i
moje oči više svjetla negoli svi ljudi zajedno na polutki koju će sada
sunce obasjati. Kad bi znali za moju muku, oni bi mi, samilosniji od
tebe, Bože moj, vratili sunce da bih mogao do kraja dočitati...«
Opipom je brojio i prebrojavao listove što ih nije pročitao.
Devedeset i jedan. Neprestano je vršcima prstiju prelazio po debelim
listovima, pokušavajući, očajan, čitati kao slijepci.
Sinoć su ga iz Druge policijske postaje prebacili u Središnju
kaznionicu, pod jakom stražom, u zatvorenim kolima, u pozne sate;
pa ipak, toliko se obradovao što se obreo na ulici, što se na njoj vidi,
čuje i ćuti, te je načas povjerovao da ga vraćaju kući: riječ mu se
razlila gorkim ustima, između srha i suze.
*
Žbiri ga zatekoše s optužnicom u rukama i s karamelom u
ustima, karamelom što nosi okus vlažnih ulica; istrgoše mu papire te
ga bez ijedne riječi gurnuše u dvoranu u kojoj zasjedaše vojni sud.
— Ali, gospodine predsjedniče — usmjeli se Carvajal reći
generalu koji je predsjedavao vijeću — kako se mogu braniti kad mi
nisu dali vremena ni da pročitam optužnicu!
— Tu mi ništa ne možemo — odgovori general. — Zakonski
su rokovi kratki, sati prolaze, a stvar je žurna. Sazvani smo da
sudimo.
Sve što se poslije dogodilo bijaše za Carvajala kao san: napol
obred, napol lakrdija. On je bio glavni junak, i sve ih gledao odozgo,
iz svoje ljuljačke smrti, sav pod dojmom neprijateljske praznine koja
ga okruživaše. Ali nije osjećao straha, nije ćutio ništa, njegova se
zebnja rastakala pod uspavanom kožom. Pokazat će se junakom.
Stol u sudnici prekriva zastava, kako propisuje pravilnik. Za
stolom uniforme. Čitanje listova. Pusti listovi. Prisege. Vojni
zakonik, kao kamen, na stolu, na zastavi. Prosjaci na klupama za
svjedoke. Suhonogi, s dobrodušnim licem pijanca, krepak,
počešljan, kudrav, krezub, nije gubio ni riječi od onoga što su čitali
187
niti je propuštao ijedne kretnje što bi je pokazao predsjednik
sudskog vijeća. Salvador zvani Tigar pratio zasjedanje u
dostojanstvenu držanju gorile, kopajući po zatubastom nosu ili
čačkajući trule zube u ustima što su sezala od uha do uha. Udovica,
visok, koščat, mračan, krivio lice u mrtvački cerek — smiješio se
članovima suda. Lulo, okrugao, naboran, patuljast, podložan
provalama smijeha i bijesa, ljubaznosti i mržnje, zatvarao oči i
pokrivao uši da im pokaže kako ne želi ništa vidjeti ni čuti što se
ondje zbiva. Don Juan, utonuo u neizbježan pohaban salonski kaput,
čeljade sitno, ćudljivo, pomalo je mirisao građanski po onoj napol
iznošenoj odjeći i obući što je imaše na sebi: kravata i plastron
umrljani sokom od rajčice, lakirane cipele s krivim petama,
oškrobljene orukvice, prsnik koji se mijenja, i kao vrhunac
elegancije i gospodstva — slamni šešir i potpuna gluhoća. Don
Juan, gluh kao top, samo je brojio vojnike poredane na svaka dva
koraka duž zidova u dvorani. Kraj njega sjedio Ricardo zvani
Svirač; glavu je taj svat, i dio lica, uvio u rubac po kojem bijaše
išarano raznobojno granje; nos mu se divno crvenio, a brada,
umrljana ostacima jela, podsjećala na metlu. Ricardo Svirač
razgovarao sam sa sobom i pogled upirao u nabuhli trbuh
gluhonijeme, koja je slinila klupe i češljala se pod lijevim pazuhom
— uši je grizle. Do gluhonijeme sjedio Pereque, crnac koji je imao
samo jedno uho, ali veliko kao tanjur. Do njega se smjestila
Majmunica, suha kao gladna godina, jednooka, brkata: od nje se
širio vonj stare slamnjače.
Pošto je pročitana optužnica, ustade državni tužitelj, oficir s
kosom ošišanom kao četka, sitne glave što je stršila iz dvaput
tolikog ovratnika — ustade i zatraži za optuženoga smrtnu kaznu.
Carvajal i opet prijeđe pogledom po članovima sudskog vijeća
pitajući se jesu li ti ljudi pri sebi, jesu li pri zdravoj pameti. Prvi na
kome se zaustaviše njegove oči nije već mogao biti pijaniji nego što
bijaše. Na zastavi ocrtavale mu se smeđe ruke kao u seljaka što na
seoskom sajmu igra tombolu. Do njega tamnoputi oficir, također
pijan. A predsjednik, prava slika i prilika alkoholičara, jedva se
držao koliko je nalio dušu.
Odvjetnik Carvajal nije se ni imao prilike braniti. Pokušao je
protisnuti nekoliko riječi, ali je odmah stekao žalostan dojam da ga
nitko ne sluša i ne čuje, a tako je i bilo. Riječi mu se rastopiše u
ustima kao razmočen kruh.
188
Osuda, sastavljena i napisana unaprijed, imala je u sebi nešto
golemo, neizmjerno, pokraj tih bijednih izvršitelja, tih što će je
izreći, tih lutaka od pozlate i puste mesine što ih od vrha do dna
kupaše griža petrolejske svjetiljke; pokraj prosjaka s očima žabe
krastače i zmijskim sjenama što mrljaju narančasti pod; pokraj sitnih
vojnika što sisaju remen podbradnik; pokraj posoblja u muk utonula,
kao što je u kućama u kojima je izvršen zločin.
— Ulažem utok!
Carvajal zakopao glas duboko u grlo.
— Ostavite se priča! — presiječe sudac. — Nema ovdje
nikakvih utoka ni priziva! Nemamo vremena za igru!
Velika čaša vode, koju je mogao dohvatiti jer je u rukama nosio
svu neizmjernost, pomože osuđenome da proguta ono što mu tijelo
hotijaše izbaciti iz sebe: pomisao na trpljenje, na tjelesni dio smrti,
udar metaka o kosti, krv na živoj koži, staklene oči, mlake krpe,
zemlju. Odložio je čašu pun groze i ostao s ispruženom rukom sve
dok se nije mogao odlučiti na novu kretnju, da povuče ruku. Nije
htio cigaretu koju su mu ponudili. Drhtavim prstima štipao se po
vratu i praznim pogledom što se odlijepio od blijede sadre njegova
lica, zaokružio po obijeljenim zidovima u dvorani.
Uzanim hodnikom kojim je vjetar promahivao povedoše ga
gotovo mrtva, u ustima mu gorčina, noge podvijene, krupna suza u
oku.
— Gutnite gutljaj, doktore... — obrati mu se poručnik s očima
kao u čaplje.
Nagnuo je bocu na usta — bijaše mu kao da su ta usta
neizmjerna — i potegao.
— Poručniče, sutra ćete u baterije! — javi se glas iz tame. —
Imamo nalog da ne pokazujemo nikakva obzira prema političkim
krivcima.
Još nekoliko koraka, i pokopaše ga u ćeliju tri metra dugu i dva
i pol široku, u kojoj se već nalazilo dvanaest ljudi osuđenih na smrt,
nepokretnih i sabijenih kao sardine, jer ne bijaše prostora: stojeći su
obavljali nuždu i gazili po svome izmetu. Carvajal je upao trinaesti.
Kad su vojnici otišli, mučno disanje na smrt osuđenih ispuni tišinu
podzemne rupe — tišina koju su iz daljine prekidali povici jednoga
zazidanog.
Carvajal se dvaput-triput zateče kako nesvjesno broji povike
onog nesretnika što je osuđen da umre od žeđi: šezdeset dva...
189
šezdeset tri... šezdeset četiri...!
Smrdjele razgažene izmetine, zraka ne bijaše, Carvajal sasvim
izgubio glavu, i samo je on, otrgnut od te skupine ljudskih bića,
brojeći vapaje zazidanoga, vrludao vrletima očaja.
Lucio Vásquez šetao izvan ćelija, žutičav, sav žut, oči mu i
nokti kao hrastov list s donje strane. U svojoj bijedi samo se krijepio
mišlju na to kako će se jednog dana osvetiti Genaru Rodasu, koga
smatraše uzročnikom svoje nesreće. Živio je od te daleke nade, crne
i slatke poput nepročišćena šećernog sirupa. Svu bi vječnost čekao
samo da se osveti — takva crna noć gnijezdila se u njegovim
grudima, u grudima jadna crva u tami — i samo je pomisao na nož
što para utrobu Genara Rodasa i u njoj ostavlja ranu kao otvorena
usta, unosila nešto svjetla u mrak što mu je pao na dušu. Ruku
ukočenih od hladnoće, rujući u strašnim mislima kao crv u svome
blatu, sate se i sate naslađivao svojom osvetom. Ubiti ga! Ubiti! I
kao da mu je neprijatelj već na dohvatu, uzmahivao je rukom u tami,
ćutio hladni držak noža i u mislima se, kao sablast što izvodi svoju
kretnju, bacao na Rodasa.
Iz njegovih misli prenuše ga povici zazidanoga.
— Per Dio, per favore... vode! Vode, za ime Božje! Vode,
Tineti, vode, vode...!
Zazidani je udarao u vrata, s vanjske strane zazidana opekom,
bacao se o zidove, o pod.
— Vode, Tineti! Vode, Tineti, per Dio...! Bez suza, bez sline,
bez ikakve vlage, bez ikakva osvježenja, s grlom što gori i bode kao
trnjak, vrteći se u svijetu svjetlaca i bijelih mrlja, nije prestajao da
čekića povicima:
— Vode, Tineti! Vode, Tineti!
Kinez, lica rošava od kozica, čuvao zatvorenike. Svako stoljeće
prošao bi jednom onuda kao posljednji dah života. Je li uopće
postojalo to neobično, polubožansko biće, ili to bijaše samo njihova
tlapnja? Razgažene izmetine i povici zazidanoga izazivali im
omaglicu i napade ludila, i sasvim je moguće da onaj dobri anđeo
bijaše samo njihov pričin.
— Vode, Tineti, vode! Per Dio, per favore, vode, vode...!
Vojnici neprestano odlazili i dolazili, koraci im odzvanjali
udarajući o kamene ploče, a neki između njih grohoćući odgovarali
zazidanome:
— Tirolče, Tirolče...! Zašto si pojeo zelenu kokoš, perchè,
190
perchè? Zašto si pojeo papagaja što govori kao ljudi, come la gente,
come la gente?
— Vode, per Dio! Vode, per favore! Vode, signori! Vásquez
žvakao svoju osvetu i Talijanove povike što su u zraku ostavljali žeđ
kakva u ustima ostaje kad žvačeš izgnječenu šećernu trsku. Plotun
mu prekide dah. Strijeljanje. Moglo je biti oko tri ujutro.
191
30. Conjunctio in extremis
»Teška bolesnica u susjedstvu!« Iz svake kuće izmiljela poneka
usidjelica. »Nasmrt bolesna žena u susjedstvu!«
Iz kuće zvane Kongregacija izišla Petronila, žena isposničkog
lica i diplomatskih kretnja, ona što nije imala drugih čari pa je zato
htjela da se barem zove Berta. U prastaroj odjeći, i s licem što
podsjeća na grašak, eto njene drúge kojoj krsno ime bijaše Silvia. U
stezniku — bolje reći oklopu — što joj zadire u meso, u tijesnim
cipelama na muku kurjim očima, i s lancem od sata kao omčom oko
vrata, pojavila se Silvijina znanica Engracia. Sa srcolikom glavom
kao u riđovke, stigla zbijena muškobanja hrapava glasa, Engracijina
sestrična, jedva viša od njezina kuka, vrlo sklona raznošenju priča o
nesrećama što ih najavljuje kalendar, pretkazivačica kometa,
Antikrista i strašnih vremena u kojima će se, prema proročanstvima,
muškarci verati na drveće bježeći od uspaljenih žena, a žene će se za
njima penjati da ih skidaju odande.
Teška bolesnica u susjedstvu! Na samrti! Kakve li radosti! Nisu
to mislile, ali su gotovo kazivale slatkim šapatom, svetkujući sretni
događaj koji će im dati toliko građe da će svakoj, ma koliko im
škare poskakivale, ostati dovoljno da skroji priču po svojoj mjeri.
Masacuata ih sve dočekala.
— Moje su sestre spremne — najavi Petronila, ne kazujući za
koju su to svrhu spremne.
— Treba li rublja, ne brinite, samo mi recite — napomenu
Silvia.
A Engracia, Engracita, koja je oko sebe širila vonj goveđe juhe
kad nije vonjala po vodici za kosu, nadoveza od sebe, jedva
izgovarajući riječi, jer ju je gušio steznik:
— Izmolila sam, u ovoj golemoj nevolji, jednu Salve Regina za
duše u čistilištu, poslije redovnih molitava.
Govorile su u pol glasa, okupljene u prostoriji za točionicom,
nastojeći da ne pomute tišinu što je kao lijek obavijala bolesničinu
postelju, i da ne smetaju gospodinu koji i dan i noć bdi kraj
bolesnice. Tome brižnom, pristojnom gospodinu. Vrlo pristojnom.
Na vršcima prstiju prilažahu posteljni, više zato da zagledaju
gospodinu u lice nego da vide kako je Camili, toj sablasti dugih
trepavica, tanka, tanka vrata i neuredne kose. I kako im je njihova
192
slutnja kazivala da jest tu nešto skriveno posrijedi — a u kojoj
pobožnosti nema nešto skriveno? — nisu mirovale sve dok nisu
uspjele da iz krčmarice izvuku ključ tajne. To joj je zaručnik. Tako?
Njezin zaručnik! Zaručnik! Tu smo dakle! Njezin zaručnik!
I svaka je ponovila zlatnu riječcu — svaka, samo Silvia nije:
ona je našla izliku te izduhnula odande čim je čula da je Camila kći
generala Canalesa, i više se nije vratila. Nije htjela imati posla s
neprijateljima vlade. Neka je taj gospodin Camilin zaručnik i neka je
Predsjednikov prijatelj, ali sam ja sestra svoga brata, a moj je brat
poslanik, i mogla bih ga dovesti u nepriliku. Bože sačuvaj!
Na ulici je još u sebi ponovila: »Bog nas očuvao nesreće!«
Anđeoliki se nije osvrtao na usidjelice što se u svome djelu
milosrđa nisu zadovoljavale samo time da posjećuju Camilu nego su
dolazile i zato da tješe zaručnika. On im zahvaljivaše i ne slušajući
što govore — puste riječi — jer mu sva pažnja i sva duša bijaše
upravljena na jednolične, tjeskobne i samrtne jecaje Camiline; a nije
im ni uzvraćao čvrstim stiskom ruke kakav bijaše njihov. Ophrvan
jadom, ćutio je kako mu se tijelo ledi. Bijaše mu kao da je na kiši,
udovi mu trnu, oko njega utvare, nevidljiva strašila u prostoru širem
od života, preko života, gdje je zrak sam, svjetlost sama, sjena sama,
stvari same.
Liječnik je prekinuo tok njegovih misli.
— Onda, doktore?
— Samo čudo!
— Opet ćete se navratiti, je li?
Krčmarica nije ni časka mirovala i jedva je stizala na sve. Kako
je prala u susjedstvu, već bi u rano jutro namočila rublje, a zatim
otišla u kaznionicu da odnese doručak Vásquezu, o kome nije ništa
znala; po povratku bi sapunala i prala, ispirala, ožimala i prostirala, i
dok bi se sušilo, žurila se kući da ondje pospremi i uradi drugo što
treba: valjalo bolesnici presvući rublje i posteljinu, svecima upaliti
svijeću, prodrmati Anđeolikoga kako bi štogod založio, dočekati
liječnika, juriti u ljekarnu, podnositi bogomoljačku kugu, kako je
nazivala usidjelice, i svađati se s vlasnicom tapetarije. »Strunjače za
krmače!« viknula bi na vratima i mahnula krpom kao da tjera muhe.
»Strunjače za krmače!«
— Samo čudo!
Anđeoliki ponavljao liječnikove riječi. Čudo, samovoljno
nastavljanje prolaznoga, pobjeda čovjekove sićušnosti, daška, nad
193
apsolutnom jalovosti. Nosila ga želja da zavapi Bogu neka učini
čudo, dok mu je svijet izmicao iz ruku beskoristan, neprijateljski,
nepostojan, bezrazložan.
Svi su svakog trena očekivali rasplet, kraj. Je li gdjegod pas
zalajao, je li tkogod jače zakucao, je li zazvonilo zvono na fratarskoj
crkvi, već su susjede pravile znak križa i govorile uzdišući — jednoj
za drugom uzdah se otimao iz grudi:
— Počinula je...!
— Da, da, došao je njezin čas!
— Jadan njezin zaručnik...!
— Što da se radi! Ništa se tu ne može!
— Volja Božja!
— Eto, što je čovjek!
Petronila pripovijedala o tim događajima jednom od onih
muškaraca što ostare s dječačkim licem, profesoru engleskog jezika
i drugih neobičnosti, koga su po domaću zvali Teacher. Htjela je
doznati je li moguće spasiti Camilu nadnaravnim sredstvima, a
Teacher to mora znati jer nije samo profesor engleskog nego svoje
slobodno vrijeme posvećuje studiju teozofije, spiritizma, magije,
astrologije, hipnotizma, okultnih znanosti, a čak je pronašao i svoju
metodu koju naziva: Cisterna čarolija za otkrivanje sakrivenog
blaga u kućama u kojima se javljaju duhovi.
Teacher nije nikad znao razložiti svoje ljubavi prema
nepoznatom i tajanstvenom. U mladosti je imao sklonosti prema
crkvi i pošao tom stazom, ali se umiješala udata žena, iskusnija i
jača voljom negoli on, ispriječila mu se na putu baš kad je išao
pjevati evanđelje, i tako je naposljetku objesio mantiju o klin, i
odonda ostao usamljen i malo ćaknut. Iz sjemeništa je prešao u
trgovačku školu, i sretno bi završio studij da nije morao pobjeći od
nekog profesora knjigovodstva koji se beznadno u nj zaljubio.
Mehanika mu je otvorila svoje čađave ruke, mehanika što je
sluškinja u kovačnicama, i ušao je u neku radionicu blizu svoje kuće
da ondje poteže mijeh. Kako bijaše slabo vičan radu i k tomu
slabašna ustrojstva, ubrzo je ostavio posao. A i kakva je nužda
njemu da radi, njemu jedinom nećaku veoma bogate dame koja je
htjela da ga posveti svećeničkom pozivu! Dobra gospođa nije
odustajala od svoje nakane.
»Vrati se crkvi« — ponavljala mu ona — »i nemoj zjake
prodavati! Vrati se crkvi! Zar ne vidiš da svijet nije za te, eto si
194
napol izludio, i slab si i mršav kao jare na sisi, sve si okušao, a
nigdje da se skrasiš: vojnik, glazbenik, torero...! Ako baš ne želiš u
svećenike, postani učiteljem... poučavaj u engleskom, na primjer.
Kad već Gospod nije tebe odabrao, barem ti odaberi djecu. Engleski
je lakši i korisniji od latinskoga. Budeš li poučavao u engleskom,
mislit će učenici da znaš engleski sve ako te i ne razumiju, a još i
bolje da te ne razumiju.«
Petronila, govoreći s Teacherom, spustila glas, kao uvijek kad
je iznosila ono što joj leži na srcu:
— Vidite, Teacher, zaručnik koji je voli i obožava, premda ju
je ugrabio, ipak je poštuje i čeka da crkva blagoslovi njihovu vječnu
vezu. Takvo što zaista se ne vidi svaki dan...
— Pogotovu ne u ove naše dane, draga moja! — pritače
najduža među bogomoljkama: s kitom ruža u ruci prolazila je
izdužena kao ljestve.
— Zaručnik, Teacher, zaručnik koji ju predano njeguje i pazi i
koji će, nema sumnje, i umrijeti s njom... ah!
— I tako velite, Petronila — Teacher je govorio polako —
velite da su gospoda liječnici s medicinskog fakulteta digli ruke,
izjavljuju kako nisu kadri da je otmu iz Parkinih ruku?
— Tako je, gospodine, triput su već izjavili da su izgubili
svaku nadu, i digli su ruke od nje.
— I velite, Nila, da je samo čudo može spasiti?
— Tako je... A jadan zaručnik, zamislite, u takvu je stanju da
se čovjeku srce kida...
— E, onda ja imam ključ. Učinit ćemo da se dogodi čudo.
Smrti se može suprotstaviti samo ljubav, jer su njih dvije jednako
jake, kako kaže Pjesma nad pjesmama. Ako zaručnik, kako velite,
obožava tu gospođicu, hoću reći: ako je voli od sveg srca, ljubi i
srcem i dušom, i kani se oženiti njome, eh, onda je može spasiti,
izbaviti je od smrti, ako izvrši sveti sakrament braka, koji se po
mojoj teoriji o cijepljenju primjenjuje u takvu slučaju.
Petronila umalo što se nije onesvijestila i pala Teacheru u
naručje. Uzbunila je svu kuću, odjurila prijateljicama, obavijestila o
svemu Masacuatu i zamolila ju da razgovara sa župnikom, i još toga
istog dana Camila i Anđeoliki vjenčaše se na pragu nepoznatog.
Dugu, tanku i hladnu ruku kao mramorni nož za papir stiskao je
Predsjednikov pouzdanik u svojoj grozničavoj desnici, dok je
svećenik čitao svete latinske riječi. Pribivahu činu sve bogomoljke,
195
Engracia i Teacher, odjeven u crno. Pošto se obred završio, doda i
Teacher svoju, uzviknuvši:
— Make thee another self, for love of me...!
196
31. Ledena straža
U veži kaznionice svjetlucale bajonete straže raspoređene u dva
reda, vojnik nasuprot vojniku, kao na putu u tamnu vagonu. Između
kola što su onuda prolazila, jedna se naglo zaustaviše. Kočijaš
cijelim tijelom upro nazad da što jače potegne uzde, zanjihao se na
jednu i na drugu stranu, lutka od prljavih krpa, i prosočio sočnu
kletvu. Umalo što nije pao! Duž ravnih i vrlo visokih zidova
groznog zdanja kliznu cvil kotača kažnjenih kočnicama, a trbušast
gospodin, komu su kratke noge jedva dosezale tlo, polako iziđe iz
kočije. Kad je kočijaš osjetio da mu se fijaker olakšao za težinu
vojnog suca, stisnu ugašenu cigaretu među suhim usnama — kako je
lijepo ostati sam s konjima! — i popusti uzde, da bi počekao
sučelice, pokraj vrta što bijaše pust kao izdajnikova duša, a toga
istog trena neka gospođa kleknu pred suca te ga u povicima poče
moliti da je sasluša.
— Ustanite, gospođo! Tako vas i ne mogu saslušati, ne, ne.
Ustanite, molim vas... A nisam imao čast da se s vama upoznam...
— Ja sam žena doktora Carvajala...
— Ustanite...
Ustajući, ona mu se u riječ uteče:
— Tražim vas i dan i noć, gospodine, svuda sam vas tražila i u
svako doba, u vašoj kući i kod vaše majke, u vašem uredu, svagdje,
ali vas nisam uspjela naći. Samo vi znate što je od mog muža, samo
vi znate i samo mi vi možete reći. Gdje je? Što je s njime? Recite
mi, gospodine, je li živ? Recite mi, gospodine, da je živ!
— Upravo je za noćas, gospođo, žurno sazvano vijeće vojnog
suda da sudi o slučaju mog kolege.
— Aaah!
Ustrzala se brazgotina na usnama, od radosti nije ih mogla
sastaviti. Živ! Na tu vijest rodi joj se nada. Živ...! Nedužan je, bit će
oslobođen...
Ali sudac nadoveza, ne mijenjajući hladni izraz:
— Politički položaj zemlje, gospođo, ne dopušta vladi nikakve
samilosti prema neprijateljima. Samo vam toliko mogu reći. Idite
Gospodinu Predsjedniku i molite ga za život svoga muža, koji bi
mogao biti osuđen na smrt i strijeljan, u skladu sa zakonom, prije
nego što izminu dvadeset i četiri sata.
197
— Avaj, avaj!
— Da, zakon je nad ljudima, gospođo, osim ako ga Gospodin
Predsjednik ne pomiluje...
— Avaj, avaj!
Nije mogla govoriti. Blijeda kao rupčić što ga je trgala zubima,
sva je ona, štono riječ, bila pa prošla: stajala je nijema, nepomična,
duhom odsutna, i samo je savijala ruke i kršila prste.
Sudac uđe u vežu naježenu bajonetama. Ulica, što je neko
vrijeme oživjela od klopota kočija u kojima se elegantne dame i
gospoda vraćahu s glavnog šetališta u grad, odjednom se
nasumorila, opustjela. Malen vlak pojavi se iza ugla sipajući iskre i
zvižduke i odziba se dalje tračnicama...
— A...aj...!
Govor joj se uzeo. Ledena kliješta stegla grlo, ne može ih
maknuti, a tijelo klonulo, od ramena splašnjava, klizi zemlji. Ostalo
od nje samo prazno ruho, na njemu glava, ruke i noge. Uši joj bruje,
klopot u njima, klopara kočija što dolazi ulicom. Ona je zaustavlja.
Konji krupnjaju u propanj da bi stali. Ona kazuje kočijašu da je vozi
Predsjedniku, u ladanjsku vilu, najbrže što može. Ali je njezina
žurba takva, njezina očajna žurba, te iako konji jure trkom kao za
okladu, ona svejednako moli kočijaša da potjera još brže... Već bi
morala biti ondje... Brže... Valja joj muža spasiti... Brže... brže...
puštaj uzde... Sama grabi bič... Mora muža spasiti... Konji,
nesmiljeno udarani, ubrzavaju trk, žegu ih sapi od biča... Muža
spasiti... Već bi morala sitići... Ali kočija kao da se i ne miče, ona
osjeća da se kola ne kreću, ćuti da se ne kreću, da se kotači samo
vrte oko uspavanih osovina a ne miču se naprijed, uvijek su na istom
mjestu... A ona mora spasiti muža... Spasiti... Rasplela joj se kosa...
spasiti ga... bluza joj se razdrla... spasiti ga... Ali kola ne kreću, ćuti
da se ne miču, vrte se samo prednji kotači, osjeća ona da stražnji
vuku nekamo natrag, rasteže se kočija kao mijeh fotografskog
aparata, vidi ona kako konji bivaju sve manji...
Kočijaš joj istrgao bič. Ne može se dalje tako... Da, da, da...
Ne, ne... Da, da... Ne, ne... A zašto ne...? Kako ne...? Ne može, ne...
Skinula je prstenje, kopču, naušnice, narukvicu i sve strpala kočijašu
u džep na kaputu, samo da ne zaustavi. Valja joj muža spasiti. Ali ne
stižu cilju... A treba stići, stići onamo... no ne stižu... Stići, moliti i
spasiti ga, ali, gle, još ne stižu... Kamenje, neravnine, prašina,
skoreno blato, travurina — ali ne stižu... Stoje na mjestu kao
198
brzojavne žice, vuku se natrag kao žice od stupa do stupa, zastaju
kao prošare metlike i koprive, kao nezasijana polja, kao zlatni oblaci
u smiraje, samotna prekrižja i nepomični volovi.
Naposljetku zakrenuše prema Predsjednikovoj rezidenciji,
odvojkom što se gubio među drvećem i docima. Srce joj udaralo,
samo što je ne uguši. Put se probijao među redovima kućica uredna i
pusta mjestanceta. Prolazile tuda kočije što se vraćahu iz
Predsjednikove rezidencije — natkrivene i otvorene, landaueri,
kaleše i kabrioleti — u njima ljudi slična lica i slična ruha. Čuje se
buka, kloparaju kotači po taracu, topoću kopita... A oni još nisu
ondje, nikad da stignu onamo...
Pokraj onih štio se vraćahu u kočijama, upravnih činovnika
kojima je prestala služba i nižih oficira što su dobro odjenuli svoju
pretilinu, vraćali se pješice zakupci što ih je Predsjednik žurno
pozvao još prije nekoliko mjeseci, seljaci s cipelama kao kožne
torbe, učiteljice što svakog časa zastajahu da uhvate dah — oči im
zaslijepljene od prašine, potplati proglodani, skuti posuvraćeni — i
skupine Indijanaca koji, premda građani, imađahu sreću da od svega
toga ne razumiju ništa.
Spasiti ga, spasiti, ali još nikako da stignu! Najprije treba stići
onamo, stići prije nego što prođe vrijeme audijencije — stići, moliti,
spasiti ga...! Ali ne stižu! I ne ostaje još mnogo, treba samo proći
kroz mjestance. Već bi morali biti ondje, ali se mjestance oteglo,
kraja mu nema. Tim su putem jednom, na Veliki četvrtak, prošli Isus
i Žalosna Majka. Lovački psi, rastuženi tužnim zvucima truba,
udarili u lavež kad je procesija prolazila pred Predsjednikom, koji
stajaše na balkonu ukrašenu grimiznim sagovima i raskošnim
liljanama. Isus je pod težinom križa krotko prolazio pred Cezarom, a
u Cezara upirali zadivljene poglede muškarci i žene. Nije bila
dovoljna patnja, nije bio dovoljan plač iz sata u sat, nije bilo
dovoljno što su obitelji i gradovi ostarjeli od tuge i žalosti: da se
uveća poruga trebalo je da pred očima Predsjednikovim prođe lik
Krista na muci, i prošao je doista, zakoprenjena pogleda, pod
zlatnim plaštem sramote, između dva reda praznoglavaca, uz trijesak
poganske glazbe.
Kočija se zaustavila pred vrtnim ulazom što vodi uzvišenoj
rezidenciji. Carvajalova žena potrča unutra, putem što je tekao među
potkresanim drvećem. Jedan oficir iskoči pred nju, da joj prepriječi
put.
199
— Gospođo, gospođo...
— Moram Predsjedniku...
— Gospodin Predsjednik ne prima, gospođo, vratite se...
— Prima, prima, mene će primiti, ja sam žena doktora
Carvajala...
I pojuri naprijed, izmaknuvši iz ruku oficira koji je trčao za
njom i pozivao ju na red. Uspjela je doprijeti do kućice slabo
osvijetljene u sumračje.
— Moga će muža strijeljati, generale...!
Hodnikom te kućice što bijaše kao igračka, šetkao držeći ruke
na leđima, povisok, svijetlosmeđ muškarac, sav nakićen rojtama i
širitima. Njemu se srčano obratila:
— Moga će muža strijeljati, generale!
Oficir koji je trčao za njom od ulaza, svejednako joj ponavljao
kako ne može Predsjedniku.
General joj, unatoč svojim lijepim manirima, resko odgovori:
— Gospodin Predsjednik ne prima, gospođo, i molim vas da se
maknete odavde...
— Jao, generale, što ću bez muža, što ću, jadna, bez muža!
Nemojte, generale, tako, prima Predsjednik, prima! Moram k njemu,
najavite me! Muža će mi strijeljati!
Čulo joj se srce pod odjećom. Nisu joj dopustili da klekne.
Bubnjiće joj probijao muk kojim su odgovarali na njezine molbe.
Suho lišće šuštalo u sumračju, kao da se boji vjetra koji ga
povijaše. Ona klonu na klupu.
Ljudi od crnog leda. Zvjezdane arterije. Jecaji navirali preko
njenih usana i grebli kao oškrobljene rese, rezali gotovo kao noževi.
Slina joj curila na kutove usta s bolnim vapajima. Klonula je na
klupu i nakapala ju suzama kao da je kamen za bušenje. Izgurali su
je odande gdje mišljaše da se nalazi Predsjednik. Prođe ophodnja, a
njoj ledeni srsi po leđima. Za vojnicima vonj kobasice, melase i
smole. Klupa nestade u tami kao daska na moru. Ona išla tamo-amo,
da ne propadne s klupom u tami, da ostane živa. Dvaput, triput,
mnogo puta zaustaviše je straže razmještene među drvećem.
Zapriječiše joj prolaz reskim glasom: Odbij! A nije li odmah odbila
natrag, prijetili joj kundakom i puščanom cijevi. Očajna već od
pustih molbi i jurenja desno, trčala je lijevo. Spoticala se o kamenje,
grebla o trnjake. Ali su joj druge straže od leda priječile put. Molila
je, borila se, pružala ruku kao prosjakinja, i kad je nitko više nije
200
slušao, jurnula bi na suprotnu stranu...
Drveće pomelo nekakvu sjenu prema kočiji, sjenu što je jedva
stavila nogu na potegu i već se okrenula kao luda i vratila da još
jednom pokuša. Probudio se kočijaš, i kad je rukom segnuo da
uhvati uzde, umalo da nije izbacio dragocjenosti što ih je grijao u
džepu. Vrijeme mu se oteglo u vječnost: jedva je čekao trenutak da
zadivi svoju Mingu. Naušnice, prstenje, narukvica... Ima sada što
založiti! Počešao se nogom po nozi, namaknuo šešir na oči i
pljunuo. Odakle tolika tama i tolike krastače...? Carvajalova žena
vratila se kočiji kao mjesečarka. Pošto je sjela, naredi kočijašu da
malko počeka, možda će se ipak otvoriti vrata... Pol sata...
Sat...
Kočija nečujno vozila: ili ona ne čuje dobro ili pak sveudilj
stoje... Put prevalio preko grebena, silazio u dol, da se zatim opet
uspne kao raketa u potrazi za gradom. Prva tamna zidina. Prva bijela
kuća. U dubini nekog zida oglas: Onofroff... Ćutila je kako se sve
lijepi na njezinu bol... Zrak... Sve... U svakoj suzi beskraj svemira...
Stonoge svjetla padaju sa strehe na uzane pločnike... Krv joj zastaje,
ne kola žilama... Kako ste...? Loše, vrlo loše...! A sutra, kako će biti
sutra...? Isto tako, i preksutra, svejednako...! Pitala se i samoj sebi
odgovarala... I sve dane...
Težina mrtvih okreće zemlju noću, a danju težina živih... Kad
bude više mrtvih nego živih, noć neće imati kraja, bit će vječna,
nedostajat će težina živih da bi dozvala dan...
Kočija se zaustavila. Ulica se pružala dalje, ali ne za nju, koja
je stajala pred kaznionicom, gdje je, nema sumnje... Korak za
korakom primakla se zidu, prilijepila se za nj. Nije bila u crnini a
već imaše opip šišmiša... Groza, studen, grštenje. Upela je svu snagu
da se održi uza zid kojim će odjeknuti plotun... Nakon svega, sada,
kad je ona tu, činilo joj se nemogućim da strijeljaju njezina muža,
samo tako, metcima, iz pušaka, ljudi kao što je i on, s očima, ustima,
rukama, kosom na glavi, s noktima na prstima, zubima u ustima,
jezikom, jabučicom... Nije moguće da će ga strijeljati ti ljudi, ljudi
kao što je i on, iste boje, istog govora, načina života, ljudi što
jednako gledaju i čuju, liježu i ustaju, ljube, peru se i jedu, smiju se i
hodaju, imaju ista vjerovanja, iste sumnje...
201
32. Gospodin Predsjednik
Anđeoliki, hitno pozvan Predsjedniku, brižno se nagnuo nad
Camilu: gibak pogled pun strepnje, ublažile mu se staklene oči, u
njima se javlja čovječnost. I kao plašljiva gušterica uvijao se u
nedoumici bi li išao ili ne bi: Gospodin Predsjednik ili Camila,
Camila ili Gospodin Predsjednik.
Još je na leđima ćutio blago gurkanje krčmaričino, još je čuo
kako se odmata klupko njezina glasa što moli. Bila je to zgoda da se
zauzme za Vásqueza.
— Idite, ja ću paziti bolesnicu...
Na ulici je duboko udahnuo. Sjeo je u kočiju, krenuo
Predsjedniku. Konjska kopita topoću po kamenim pločama, koturaju
se kotači, blago zuje kao da cure. Crveni lokot... Košnica... Vulkan...
Pažljivo čita natpise nad trgovinama. Lakše se čitaju noću, lakše
nego danju. Guadalete... Željeznica... Koka s pilićima... Kadikad mu
pogled zastaje na kineskim imenima: Lon Ley Lon i drugovi... Quan
See Chan... Fu Quan Yen... Chon Chan Lan... Sey Yon Sey... Mislio
je na generala Canalesa. Predsjednik ga je zacijelo pozvao da ga
obavijesti... Ne, ne može to biti...! Uhvatili ga i ubili, ili... ili ga nisu
ubili nego ga vode svezana... Odjednom se uzdiže oblak prašine.
Vjetar obigravao oko kočije, bijaše to njegova corrida s njome. Sve
bi moglo biti! Na širini kočija je lakše klizila, kao tijelo što iz
čvrstog stanja prelazi u tekuće. Anđeoliki zgrčio šake na koljenima i
duboko uzdahnuo. Drndanje kočije gubilo se u tisućama šumova
noći što se krilila polako, neumoljivo. Učini mu se da čuje lepet
ptičjih krila. Provezoše se pokraj skupine kuća. Lajali psi, jedva
živi...
Podtajnik ministarstva vojnog čekao ga na vratima svoga
kabineta. Samo mu je stisnuo ruku i odložio havanu na izbok jednog
stupa, i već ga, bez najave, povede u prostorije Gospodina
Predsjednika.
— Generale — upita Anđeoliki uhvativši podtajnika pod ruku
— znate li zašto me gospodar zove...?
— Ne, don Miguelito, ne znam.
Sad je znao što je posrijedi. Rastrgan smijeh potvrdi mu ono što
je mogao naslutiti po neodređenu odgovoru podtajnikovu. Kako je
stao na vrata ugledao je šumu boca na okruglu stolu i pladnjeve s
202
hladnim mesom, salatom i začinima. Sliku upotpunjavahu stolice,
neke u neredu, a neke prevrnute na podu. Na prozorima s
neprozirnim staklom, što bijahu ovjenčani crvenim ružama,
poigravala svjetlost što je na njih padala sa svjetiljaka užganih u
vrtovima. Oficiri i vojnici budno stražarili, kraj svakih vrata oficir,
pod svakim drvetom vojnik. U dnu dvorane pojavi se Gospodin
Predsjednik, tlo mu se ljuljalo pod nogama i kuća nad šeširom.
— Gospodine Predsjedniče — pozdravi Anđeoliki i priđe da
čuje naloge, ali ga on presiječe u riječi:
— Ni... ni... merva...
— O boginji govori Gospodin Predsjednik? Njegova
ekselencija priđe stolu u sitnim skočićima, pocupkujući; ne mareći
za toplu pohvalu što ju je pouzdanik namijenio Minervi, uzviknu:
— Miguel, znaš li da je onaj što je otkrio alkohol, zapravo
tražio napitak za dug život...?
— Ne, Gospodine Predsjedniče, nisam to znao — požuri se
pouzdanik u odgovor.
— Čudno, a bilježi to Sweet Marden.
— Čudno, dakako, za čovjeka tako svestrano obrazovana kao
što je Gospodin Predsjednik, koga svijet s pravom smatra za jednoga
između prvih državnika novijeg vremena; ali nije čudno za mene.
Njegova ekscelencija sakrila oči za trepavice, da umakne
kovitlacu što mu se od alkohola u taj čas uzvitlao u glavi.
— E, da, štošta znam!
I to rekavši spusti ruku na crnu šumu boca s viskijem te ponudi
čašu Anđeolikom.
— Pij, Miguel...
Nešto mu prekrati riječ, steže ga u grlu. Lupnu se šakom u prsa
da mu prođe nevolja; napeli se mišići na tankom vratu, nabrekle žile
na čelu, i tek pošto mu pouzdanik pomože da gutne koji gutljaj
soda-vode, vrati mu se govor uz kratko podrigivanje.
— Ha-ha-ha! — prasnu u smijeh pokazujući na Anđeolikog. —
Ha-ha-ha! Na samrti... — Grohot za grohotom. — Na samrtnom
času! Ha-ha-ha...!
Pouzdanik problijedio. U ruci mu se tresla čaša viskija koju je
podigao da nazdravi.
— Gospodin...
— ... Predsjednik sve zna — prekide ga njegova ekscelencija.
— Ha-ha-ha...! Na samrti, i po savjetu jednog slaboumnika kakvi su
203
svi spiritisti... Ha-ha-ha...!
Anđeoliki nagnuo čašu na usta — bijaše mu to uzda da ne vikne
— i pio viski. Sve mu se zacrvenjelo ipred očima, i umalo što se nije
bacio na gospodara i smijeh mu na ustima ugušio, bijedni smijeh,
oganj alkoholom podlivene krvi. Ni da je vlak preko njega prešao,
ne bi ga tako zaboljelo. Grstio se, ali je i dalje ostao dobro dresiran
pas, zadovoljan svojom kosti, s instinktom koji ga održavaše na
životu. Nasmiješio se da prikrije gnjev, sa smrću u baršunastim
očima, kao otrovani komu otiče lice.
Njegova ekscelencija lovila muhu.
— Miguel, znaš li igru s muhom...?
— Ne znam, Gospodine Predsjedniče...
— Ah, doista, ti... na samrtnom času...! Ha-ha-ha...! Hi-hi-hi...!
Ho-ho-ho...!
I grohoćući nastavi laziti za muhom što je prelijetala sad na
ovu, sad na onu stranu. Košulja mu ispala iz hlača, otvor na njima
nezakopčan, cipele nezavezane, s usta vise duge niti sline, a oči žute
kao žumanjak, samo što ne ispadnu iz duplja.
Zastao je zasopljen, nije uspio uloviti muhu. Okrenuo se
Miguelu:
— Igra s muhom, Miguel, nešto je najzabavnije, i lako se
nauči: treba samo strpljenja. Doma sam se, u djetinjstvu, zabavljao
loveći muhe za okladu.
Kad je spomenuo rodni kraj, nabrao je obrve, čelo mu se
namračilo. Okrenuo se zemljovidu Republike što mu se toga časa
nalazio za leđima, i šakom udario po imenu rodnog mjesta.
U duhu se opet našao na ulicama kojima je prolazio u
djetinjstvu, siromašan, nepravedno siromašan, vidio je ulice kojima
je prolazio u mladosti, prisiljen da sam zaslužuje svoj kruh dok su
sinovi boljih obitelji provodili život odlazeći s jedne zabave na
drugu. Ponovno se vidio skupljen u svojoj rupi, odvojen od sviju, uz
petrolejku koja mu je omogućavala da uči noću, dok mu je majka
spavala na rasklopnom krevetu, a vjetar, pun vonja ovnovine,
razmahivao pustim ulicama. Vidio se zatim u svojoj trećorazrednoj
odvjetničkoj pisarni, među djevojčurama, kockarima, piljaricama,
stokokradicama, prezren od svojih kolega koji su vodili znatne i
unosne parnice.
Jednu za drugom ispraznio je mnogo čašâ. Na sivom mu licu
iskrile se otečene oči, a na sitnim rukama sjali nokti optočeni crnim
204
polumjesecima.
— Nezahvalnici!
Pouzdanik ga pridrža uhvativši ga pod pazuho. Pogledom što
bijaše pun mrtvaca Predsjednik prijeđe po dvorani u neredu i
ponovi:
— Nezahvalnici!
A zatim nastavi u pol glasa:
— Volio sam i voljet ću Parralesa Sonrientea, i htio sam ga
promaknuti u generala, jer je kinjio moje zemljake, gazio ih i za vrat
hvatao, i da nije bilo moje majke, sve bi ih dokusurio da me osveti
za sve ono što su mi nanijeli i što samo ja znam... Nezahvalnici...! I
ne mogu oprostiti, nikako ne mogu prijeći preko toga što su ga ubili,
pogotovu gdje mi sa svih strana rade o glavi, gdje me prijatelji
ostavljaju, gdje se neprijatelji množe i... ne, ne! Od svega onog pred
Katedralom neće ostati ni kamen na kamenu...
Riječi mu migoljile preko usana kao kočije po klizavu tlu. Opro
se o pouzdanikovo rame, ruku pritisnuo na želudac, udaralo mu u
sljepoočicama, zamutile se oči, dah mu hladan i učas poteče iz njega
mlaz narančaste juhe. Podtajnik dotrča noseći umivaonik kojemu se
na dnu sjao emajlirani grb Republike. Njih dvojica, pošto se istočio
mlaz i dobrano polio pouzdanika, uhvatiše Predsjednika pod pazuha
te ga odvukoše u postelju.
A on plakao i ponavljao:
— Nezahvalnici...! Nezahvalnici...!
— Čestitam, don Miguelito, čestitam — reče podtajnik kad su
već izlazili. — Gospodin Predsjednik naredio je da se vijest o vašem
vjenčanju objavi u novinama, i sam je svoje ime stavio na čelo
popisa vjenčanih kumova.
Kad su odmakli na hodnik, podtajnik podiže glas:
— I sve to, premda u početku nije bio baš zadovoljan vama.
»Prijatelj Parralesa Sonrientea ne bi simio, reče mi, učiniti ono što je
učinio Miguel. Svakako se trebao posavjetovati sa mnom prije nego
što se oženi kćerju jednoga od mojih neprijatelja.« Uzimaju vas na
jezik, don Miguelito, ogovaraju vas... A ja sam mu, dakako, nastojao
prikazati kako je ljubav slijepa, nerazborita, ćudljiva.
— Lijepa hvala, generale.
— Gle, gle, našeg odmetnika! — srdačno nastavi podtajnik,
smijući se.
Na pragu svoje pisarne prijateljski ga potapša po ramenu i,
205
uvodeći ga unutra, nadoveza:
— Dođite, dođite pogledati novine! Sliku vaše gospođe dobili
smo od njezina strica Juana. Lijepo, prijatelju, vrlo lijepo!
Predsjednikov pouzdanik zagrebe noktima u papir. Pokraj
najvišeg kuma bile slike inženjera don Juana Canalesa i njegova
brata Joséa Antonija.
»Vjenčanje u visokom društvu. Sinoć su sklopili brak lijepa
señorita Camila Canales i señor don Miguel Anđeoliki. Mlada i
mladoženja...«
Pogled mu prijeđe na popis vjenčanih kumova:
»Vjenčanju je pred zakonom kumovao Preuzvišeni Gospodin
Ustavni Predsjednik Republike, u čijem je sjedištu izvršen obred.
Pribivala su svečanom činu gospoda državni ministri, generali... —
preskočio je popis — i poštovani stričevi nevjestini don Juan
Canales i don José Antonio Canales...«
El Nacional završavao članak dodajući kako je listu čast što u
društvenoj kronici može donijeti sliku señorite Canales, te
naposljetku čestita mladencima i želi im svaku sreću u novom
domu.
Anđeoliki jednostavno nije znao kamo bi svrnuo pogled.
»Nastavlja se bitka kod Verduna. Noćas se očekuje očajnički
napad njemačkih četa...«
Otrgao je oči sa strane što je donosila vijest s ratišta i ponovno
čitao članak s Camilinom slikom. Jedino biće koje mu bijaše na
srcu, eto, i ono je već zaigralo u farsi u kojoj su svi plesali.
Podtajnik mu uze novine iz ruku.
— Vidite, a ne vjerujete, je li tako, srećkoviću...? Anđeoliki se
nasmiješi.
— Ali, prijatelju — nastavi general — valja vam se
preodjenuti. Uzmite moju kočiju...
— Lijepa vam hvala, generale...
— Eno je tamo. Recite kočijašu neka vas brzo vozi, a onda
206
neka se vrati po me. Laku noć i sve dobro! Ah da! Uzmite novine,
neka ih vidi gospođa, i čestitajte joj u ime ovoga smjernog
službenika.
— Hvala vam lijepa na svemu i laku noć!
Kočija kliznu nečujno, kao sjena što je vuku konji od dima.
Pjesma cvrčaka prekrivala samoću golog polja, natopljena mirisom
rezede, plavila mlaku samoću bujnih kukuruza, prelijevala se preko
rosnih travnjaka, milovala živice oko vrtova punih jasmina.
»Da... bude li mi se još rugao, zada... vit ću ga«, kazivaše u
mislima, krijući lice u meki naslon kočije, u strahu da kočijaš ne
nasluti što su vidjele njegove oči: hrpu smrznuta mesa s
predsjedničkom tkanicom na prsima, tuponoso prazno lice, ruke
skrite pod tvrdim orukvicama — vire samo vršci prstiju — i lakirane
cipele, krvlju poškropljene.
Uzbuđeni mu je duh slabo podnosio poskakivanje kočije po
neravninama. Najradije bi da bude na miru, nepomičan, u onoj prvoj
nepomičnosti ubojice što sjedi u zatvoru i pokušava u mislima
pretitrati svoj zločin, u onoj prividnoj, izvanjoj nepomičnosti, što je
samo potrebno izravnanje u vihoru misli. U krvi mu vreva kao u
mravinjaku. Pomolio je glavu u svježu noć i rupčićem, vlažnim od
znoja i plača, otirao sa sebe mrlje kojima ga je polio gospodar.
»Ah«, proklinjaše plačući od bijesa, »kad bih samo mogao sa
sebe otrti grohot kojim mi je pobljuvao dušu!«
Prođe onuda kočija u kojoj je sjedio neki oficir i gotovo
strugnu o njegovu. Nebo treptalo nad svojom vječnom partijom
šaha. Konji kao vihor brzali prema gradu, uvijeni u oblake prašine.
»Šah kraljici!« reče u sebi Anđeoliki kad je vidio oficira što je
projurio žureći se po jednu od priležnica Gospodina Predsjednika.
Činio se kao glasnik bogova.
Na glavnom kolodvoru valjala se buka što je dolazila od
vagona iz kojih su na prekide iskrcavali robu, dok su lokomotive
brektale i puštale dim. Ulicu ispunjavala prisutnost crnca naslonjena
na zelenu ogradu, glavinjanje pijanaca i škrebetanje organca što ga
je čovjek mračna lica vukao kao top poslije poraza.
207
33. Točke na i
Carvajalova udovica lutala od kuće do kuće, ali su je u svakoj
dočekali hladno, nisu se usuđivali u nekima da joj pokažu kako im
je žao zbog nesreće što ju je snašla smrću muža: bojahu se da time
sebi na vrat ne naprte nevolju da su neprijatelji države. A bilo je i
kuća na kojima se sluškinja javila s prozora i viknula:
— Koga tražite. Gospodari nisu doma...
Ledena skrama što joj sapinjaše dušu na tim posjetima, topila
se kad bi došla svojoj kući. Suze bi je oblile tek što bi pogledala
fotografiju svoga muža, a sve joj društvo bijaše malen sinak i gluha
sluškinja što je govorila suviše glasno i neprestano ponavljala
djetetu:
— Sve, sve, ali ništa bez očinske ljubavi... Ona je glavna, a sve
je drugo dim...
Društvo je upotpunjavao papagaj što je brbljao svoje i
ponavljao u nedogled:
Papagaj kralja
od Portugala,
zelena halja,
u džepu nema
ni pol reala...
I dometaše na to sve drugo što je znao:
»Nožicu daj, papigo! Dobar dan, doktore! Ovamo nožicu,
papigo! Eno ih u praonici. Smrdi po paljevini. Presveti sakramenat
oltarski... Prečista kraljica anđeoska, Djevica bez ljage grijeha
istočnoga... Aj, aj...!«
Bijaše izišla u nakani da sakupi potpise na peticiju
Predsjedniku da joj predaju mrtvo tijelo njezina muža, ali nigdje nije
uspjela ni da razgovor povede: dočekivali su je tako neljubazno,
usiljeno, između nakašljavanja i kobnog muka... Vratila se s
praznom molbom pod crnim plaštem, bez ijednog potpisa osim
vlastitoga.
Okretahu glave na drugu stranu da se ne moraju pozdraviti s
njome, na vratima je presretahu bez gostoljubivih riječi »izvolite
208
unutra«, držahu se prema njoj kao da je okužena, pokazivahu joj da
je zaražena nevidljivom bolesti, gorom od siromaštva, gorom od
crne kolere, gorom od žute groznice, a ipak zapljuskivahu anonimna
pisma — samo dažde — kako je govorila gluha sluškinja svaki put
kad bi našla pismo pod kuhinjskim vratima što izlaze na tamnu i
slabo prometnu ulicu. Bijahu to listovi pisani drhtavim rukopisom,
podmetani ovamo pod okriljem noći, a u njima joj u najmanju ruku
kazivahu da je svetica, mučenica, nevina žrtva. Uz to su njezina
nesretnog muža uznosili do zvijezda i potanko opisivali zločine
pukovnika Parralesa Sonrientea.
Jednog jutra pod vratima osvanuše dva anonimna pisma.
Sluškinja ih, kako imaše mokre ruke, donese u pregači. U prvome
stajalo:
»Gospođo! Nije ovo baš najispravniji put i način da vama i
vašoj ucviljenoj obitelji izrazim duboku simpatiju što je u meni
pobuđuje lik vašega vrlog muža, dostojnog građanina odvjetnika
don Abela Carvajala, ali mi dopustite da to učinim ovako u
razboritoj opreznosti, jer se neke istine ne mogu povjeriti papiru.
Jednog ću vam dana otkriti svoje pravo ime. Moj je otac bio jedna
od žrtava pukovnika Parralesa Sonrientea, čovjeka koga su dugo
čekale tame paklene, krvnika čija će zlodjela spominjati povijest ako
se nađe tko će se usmjeliti da ih opiše umačući pero u zmijski otrov.
Moga je oca taj kukavelj prije mnogo godina ubio na osamljenu
putu. Nije bilo nikakve istrage, razumije se, i zločin bi ostao pod
velom tajne da nije bilo neznanca koji je, posluživši se anonimnim
pismom, iznio mojoj obitelji pojedinosti toga groznog ubojstva. Nije
mi znano je li vaš suprug, taj uzor čestita čovjeka, junak koji već
ima spomenik u srcu svojih sugrađana, doista bio osvetnik žrtava
Parralesa Sonrientea (o tome kruže različiti glasovi), ali u svakom
slučaju smatram za svoju dužnost da vam kažem i da vas uvjerim,
gospođo, kako svi plačemo s vama zbog nestanka čovjeka koji je
domovinu riješio jednoga od mnogih razbojnika s rojtama i širitama,
razbojnika koji ju, oslanjajući se na američko zlato, u krvi gaze,
iskorišćuju i blate. Ljubi vam ruku N. N., vitez reda kalatravskog.«
Prazna, duhom odsutna, u utučenosti koja ju prikivaše na
postelju, na kojoj sate i state ležaše kao mrtva, nepomičnija kadikad
negoli mrtvac, sve je svoje pokrete svela na to da pruži ruku do
209
noćnog stolića s najpotrebnijim stvarima i da se kadikad trza u
živčanoj krizi kad bi se otvorila vrata, udarila metla ili štogod
zaštropotalo u blizini. Tama, muk i nered pratili su njezinu
zapuštenost i povlačenje u sebe, njezinu želju da bude sama sa
svojom tugom, s onim dijelom svoga bića što je s muževom smrti
umro u njoj i što će malo-pomalo presvojiti sve njezino tijelo i svu
joj dušu.
Uzela je naglas čitati drugo anonimno pismo:
»Vrlo poštovana gospođo!
Doznao sam od nekih prijatelja da ste stajali uza zid kaznionice
one noći kad su strijeljali vašeg muža. Sve ako ste čuli i brojili
plotune, devet susrednih plotuna, ne znate koji je sa svijeta živih
otrgao doktora Carvajala, svjetlost vječna svijetlila mu u miru. Pod
izmišljenim imenom — vremena su takva da se čovjek ne može
pouzdati u papir — i ne sumnjajući u bol koju ću vam prouzročiti,
odlučio sam priopćiti vam sve što o tome znam, jer bijah svjedokom
smaknuća.
Pred vašim mužem išao je čovjek mršav, svijetlosmeđ, komu je
visoko čelo bilo gotovo prikriveno sijedom kosom. Nisam dosad
mogao ustanoviti njegovo ime. U njegovim duboko upalim očima,
unatoč trpljenju što ga pokazivahu suze, čitala se neizmjerna dobrota
i plemenitost duše. Doktor je trapao za njim ne dižući pogled sa tla
koje možda nije ni ćutio pod sobom, čelo mu oblijevao znoj, ruka
mu na prsima, kao da njome pridržava srce da mu ne iskoči. Kad je
stupio na dvorište i vidio odred vojnika, nadlanicom prijeđe po
očima, da se uvjeri u ona što vidi.
Imao je na sebi izblijedjelo odijelo, koje mu bijaše maleno,
rukavi na kaputu jedva mu sezali niže lakata i hlače jedva niže
koljena. Odjeća i rublje sve zgužvano i pohabano, staro, prljavo i
poderano, kakvo i jest u zatvorenika koji svoje darivaju prijateljima
što ih ostavljaju u tamničkim grobnicama ili ga pak za usluge
mijenjaju s tamničkim čuvarima. Poderanu mu košulju zakapčalo
samo jedno malo puce od kosti. Ne imaše ni ovratnika ni cipela.
Nazočnost njegovih drugova u nesreći, također polugolih, vrati
mu duh. Kad su mu pročitali smrtnu osudu, uzdigao je glavu,
ožalošćenim pogledom prešao po bajonetama i rekao nešto što se
nije čulo. Starac koji bijaše pokraj njega nakanio je da govori, ali ga
210
oficiri ušutkaše sabljama što u prvi sijevak dana u njihovim
drhtavim rukama bijahu kao modrikasti plamenovi alkohola, dak se
o zidove odbijao glas što je klicao: Za narod...! A zatim jedan, dva,
tri... devet plotuna. Ne znam kako sam ih brojao na prste, ali odonda
imam čudan osjećaj kao da mi je jedan prst suvišan.
Žrtve su se okrenule zatvorenih očiju, kao da žele pipajući
umaknuti smrti. Veo od dima odvajaše nas od šake ljudi koji su
padajući pokušavali nemoguće — da se uhvate jedan za drugaga, da
ne padnu sami u prazninu. Posljednji smrtni hitci čuli se kao što
pucaju mokre rakete: kasno i slabo. Vaš je muž imao sreću, umro je
od prve salve. Gore se vidjelo modro nebo, nedohvatno, u visine se
dizao gotovo nečujan odjek zvona, ptičjeg cvrkuta i žubora potoka.
Doznao sam da je vojni sudac odredio da se mrtvo tijelo poko...«
Sa strepnjom je okrenula list: »Poko...« Ali dalje ništa, ni na
poleđini, ni na drugim listovima: pismo se završavalo naprečac, tu,
kao odrezano, ne bijaše nastavka. Uzalud je ponovno čitala papire,
pregledala omotnicu, preturala po postelji, dizala uzglavnicu, tražila
na podu, po stolu, sve isprevrtala, mučena željom da dozna gdje joj
je sahranjen muž.
Na dvorištu mljela papiga:
Papagaj kralja
od Portugala,
zelena halja,
u džepu nema
ni pol reala...
i nizala dalje:
»Aj, eto doktora! Hura, haj, kraljevski papagaj! Lažljivac nad
lažljivcima! Ne plačem, ali ne zaboravljam...«
*
Sluškinja vojnog suca istražitelja ostavila Carvajalovu udovicu
na vratima, a sama se natezala s dvjema ženama što su vikale u veži.
— Slušajte vi i čujte — kazivala jedna od njih — recite tamo
njemu, brus ću ja njega čekati, nisam njegova sluškinja da hladim
strinu na ovoj kamenoj klupi što je kao njegov đon-obraz! Recite mu
da sam došla vidjeti kani li mi milom vratiti deset tisuća što mi ih je
211
izmamio za neku ženu iz Nove kuće što je sva trula i nije mi donijela
ni kolik crno pod noktom, jer je istog dana kada sam je dovela pala
u nesvijest. Kažite mu da je ovo posljednji put što dolazim i da ću se
žaliti Predsjedniku.
— Hajdemo, doña Chon, nemojte se uzrujavati, ostavite ovu
staru gu... štericu!
— Gospođice... — zausti sluškinja, ali je gospođica prekide:
— Zaveži!
Doña Chon stjera razgovor na jedno:
— Recite mu sve kako sam vam kazala, neka poslije ne kaže da
ga nisam na vrijeme upozorila. Recite mu da ga je tražila doña Chon
i jedna djevojka, da su ga čekale, pa kad su vidjele da ne dolazi,
otišle i poručile mu da se ne igra...
Utonula u svoje misli, Carvajalova udovica nije marila ni za što
oko sebe. Iz crnog joj ruha, kao na staklo iz lijesa, virilo samo lice.
Sluškinja ju taknu po ramenu — stara je na vršcima prstiju imala
opip kao pauk na paučini — te joj reče neka uđe. Uđoše. Udova je
govorila riječima koje se nisu razlagale na jasne zvukove, nego joj
prelažahu preko usta kao mrmljanje umorna čitača.
— Da, gospođo, ostavite mi pismo što ga nosite, pa čim dođe, a
doći će, već bi trebao biti ovdje, odmah ću mu ga uručiti, i reći ću
mu neka razvidi može li se štogod učiniti.
— Tako vam života...
Čovjek odjeven u smeđe uđe baš kad je izišla Carvajalova
udovica: pratio ga vojnik što ga čuvaše, s mašinkom preko ramena, s
nožem o boku, sav opasan nabojnjačama.
— Oprostite — reče sluškinji onaj prvi, »provođeni« — je li
doktor kod kuće?
— Ne, nije.
— A gdje bih ga mogao pričekati?
— Sjednite eno tamo, neka i vojnik sjedne.
Uhićenik i njegov stražar šutke sjedoše na klupu koju im je
sluškinja ne baš voljko pokazala.
Patio mirisao po gorskom sporišu i kresanu zdravcu. Mačka
šetkala terasom. Čvorak cenzontle, zatvoren u krletki od pruća za
košare, pokušavao poletjeti. Izdaljeg se čuo žubor vode na zdencu,
curak umoran i pospan od vječnog padanja.
Sudac zazvecka zatvarajući vrata i spremajući ključe u džep;
priđe zatvoreniku i vojniku — obadvojica ustadoše.
212
— Genaro Rodas? — upita sudac.
Ušao je njuškajući. Kad god se vraćao s ulice, činilo mu se da u
kući smrdi po mačjem izmetu.
— Sluga pokoran, gospodine.
— Razumije li stražar španjolski?
— Ne baš najbolje — odgovori Rodas.
A onda će, okrenuvši se vojniku:
— Što ti veliš, razumiješ li kastiljanski?
— Pa tako, napol.
— Onda — odluči sudac — bit će najbolje da ostaneš tu: valja
mi razgovarati s gospodinam. Pričekaj ga, vratit će se, moramo se o
nečem dogovoriti.
Rodas zastao kraj vrata radne sobe. Sudac mu reče da uđe.
Usput je na stol, pokriven knjigama i spisima, odlagao oružje što ga
je nasio uza se: revolver, bodež, željeznu rukavicu, kijaču.
— Zacijelo su ti već priopćili osudu.
— Jesu, gospodine...
— Šest godina i osam mjeseci, ako se ne varam.
— Ali, gospodine, ja nisam sukrivac Lucija Vásqueza. Što je
učinio, bilo je bez moje pomoći. Kad sam došao i razabrao što je,
Tupavac se već valjao u krvi niza stube pred crkvom, gotovo mrtav.
I što da radim! Što sam mogao! Bijaše nalog posrijedi. Tako mi je
rekao. Kazao je da je dobio takav nalog...
— Već je na Božjem sudu...
Rodas trže oči u suca, kao da sumnja u to što mu potvrđuje
sučevo mračno lice. Časak su obadvojica šutjela.
— A nije bio loš čovjek... — uzdahnu Rodas.
Stanjio je glas da bi sa tih nekoliko riječi pokopao uspomenu
na prijatelja. Između dva udara njegavo je srce shvatilo vijest, i već
je kolala njegovom krvi...
— Hja — dometnu — što se može... Zvali smo ga Baršunasti
jer bijaše mek i jer je znao pridobiti naklonost.
— Optužnica ga je teretila za ubojsto, a tebe za sudioništvo u
njemu.
— Mislim, mogao bi se obraniti da...
— Branitelj je dobro znao mišljenje Gospodina Predsjednika,
pa je za Vásqueza tražio smrtnu kaznu, a za tebe najveću
vremensku.
— Jadni Vásquez... a ja mogu najbolje reći kako je bilo...
213
— A možeš i na slobodu, jer Gospodinu Predsjedniku baš treba
čovjek koji je, kao ti, bio malko u zatvoru zbog politike. Trebalo bi
paziti na jednoga između njegovih prijatelja u koga Predsjednik s
razlogom sumnja da ga izdaje.
— Recite...
— Poznaješ li don Miguela Anđeolikog?
— Samo po imenu, čuo sam kako ga spominju. To je onaj što je
ugrabio kćer generala Canalesa.
— Tako je. Odmah ćeš ga prepoznati, jer je vrlo lijep: visok,
stasit, crnook, blijeda lica, svilenkaste kose, finih kretnja. Zvijer.
Vlada mora znati sve što on radi, koga posjećuje, koga pozdravlja na
ulici, kamo zalazi prije podne, uvečer, noću, a to isto i o njegovoj
ženi. Za sve ćeš dobiti upute i novac.
Glupe oči zatvorenikove pratile su svaki pokret suca koji je,
kazujući posljednje riječi, dohvatio sa stola pero, umočio ga u
poveliku tintarnicu kojoj se među dva otvora isticala figura boginje
Temide, pružio pero zatvoreniku i dodao:
— Potpiši ovdje. Sutra ću te pustiti na slobodu. Spremi svoje
stvari, da ujutro možeš izići.
Rodas potpisa. Radost mu poskakivala u srcu kao razigran
telić.
— Nemate pojma koliko sam vam zahvalan — reče sucu
odlazeći.
Nađe vojnika gdje ga je i ostavio, gotovo ga zagrli, te krenu u
kaznionicu sretan kao da će na nebo.
Ali zadovoljniji ostade sudac s papirom u ruci, papirom što ga
je onaj malo prije potpisao, a što doslovce kazivaše:
»Namira na deset tisuća pesosa. — Ovim potvrđujem da sam
od doñe Concepcion Gamucino Zlatnozube, vlasnice javne kuće
Slatke čari, primio svotu od deset tisuća pesosa u domaćoj valuti,
koju mi je predala da mi dijelom nadoknadi zlo i štetu koju mi je
nanijela time što je moju ženu, gospođu Fedinu Rodas, pretvorila u
djevojčuru, a obmanula je i nju i vlasti kazujući da je uzima kao
sluškinju, a zapravo ju je samovoljno i bez ikakve ovlasti uvela
među svoje bludnice. — Genaro Rodas.«
Za vratima se čuo glas stare sluškinje: — Može li se ući? —
Hajde ulazi... — Dođoh da vidim treba li ti štogod, idem u dućan po
214
svijeće. I da ti kažem: tražile su te dvije od onih iz kuće
pokvarenica, poručuju ti da će se žaliti Predsjedniku ako im ne vratiš
deset tisuća što su ti ih dale.
— I što još...? — upita sudac pokazujući kako se dosađuje.
Sagnuo se da s poda digne poštansku marku.
— Tražila te i neka gospođa u crnini, čini mi se da je žena
onoga što je strijeljan...
— Kojega od njih?
— Carvajala...
— A što bi htjela...?
— Ostavila mi je, jadnica, ovo pismo. Čini se, htjela bi znati
gdje joj je pokopan muž.
Dok je sudac zlovoljno prelazio očima po papiru u crnu
obrubu, sluškinja nastavi:
— Reći ću ti, obećala sam joj pomoći, smilila mi se, i otišla je,
jadnica, puna nade.
— Koliko sam ti već govorio da mi nije drago da preklapaš sa
svakim. Nikome ne treba ulijevati nadu. Kada ćeš to shvatiti? U
mojoj je kući prvo i glavno, a to moramo svi znati, čak i mačka, da
ne smijemo nikome davati nikakve nade. Na ovakvim se mjestima i
u ovakvoj službi može održati samo čovjek koji izvršava što mu je
naređeno, a životno pravilo Gospodina Predsjednika glasi: nikome
ne davati nade, sve gaziti i svima utjerati strah u kosti. Kad dođe ta
gospođa, vratit ćeš joj njezin papir lijepo presavijen i reći da se ne
može doznati gdje je pokopan...
— Nemoj se ljutiti, bit će ti zlo. Reći ću joj tako kako kažeš.
Bog bio s tobom i s tvojim poslom.
I u tim riječima iziđe s pismom, vukući noge jednu za drugom,
i šušteći suknjom.
Kad je došla u kuhinju, zgužva list na kojemu bijaše napisana
molba i baci ga u vatru. Pismo se, kao da je štogod živo, izvilo u
plamenu koji izblijedje i na pepelu se pretvori u tisuću crvića nalik
na zlatne niti. Duž polica s posudama za začine šuljala se crna
mačka, skočila k staroj na klupu, otrla se o njezin jalovi trbuh,
opružila sve četiri i u satanskoj radoznalosti uprla zlatne oči u srce
plamena što je progutao pismo.
215
34. Svjetlo slijepima
Camila stajala nasred sobe, upirala se s jedne o ruku svoga
muža, a s druge o palicu. Velika vrata vodila na dvorište što je
mirisalo po mačkama i po maku, prozor gledao prema gradu u koji
su je u nosiljki donijeli na oporavak, a manja vrata izlazila u drugu
sobu. Unatoč suncu što se ogledalo u sjajnom zelenilu njezinih
očiju, i unatoč zraku što joj je svojom težinom napunjao pluća,
Camila se pitala je li to doista ona namjerila pokročiti. Stopala joj se
činila velika, noge tanke i dugačke kao štake. Bilo joj je kao da je
negdje izvan svijeta, oči joj širom otvorene, kao da je istom rođena,
duh odsutan. Paučine se pjenile pod korakom priviđenja. Umrla je a
nije prestala živjeti, kao u snu, i vraćajući se u život ona je svoju
prošlost, ono što je u stvarnosti bila, spajala s ovim što sada sanja.
Otac, kuća, dadilja Chabela, sve to bijaše dio njezina prijašnjeg
života. Muž, ova kuća u kojoj sada stanuje, sluškinja, sve je to dio
njezina novog života. Ta koja pokušava hodati i jest i nije ona.
Osjećaj povratka u život u drugom životu. Govorila je o sebi kao o
čovjeku koji se upire o štap daljine, ćutjela je zajedništvo s
nevidljivim stvarima, i da su je ostavili samu, izgubila bi se u
drugom svijetu, odsutna, puna strepnje, s rukama na dugoj haljini
mlade žene, i s glasovima što previru u sjećanju.
Uskoro je mogla ustati i kretati se po kući, ali nije zbog toga
bila manje bolesna. Ne baš bolesna, ali utonula u razmišljanje o
svemu što joj se činilo da ima napretek otkad joj je muž stavio usne
na obraz. Imala je svega i previše. Pa ipak je to obilje čuvala kao
jedino svoje u svijetu što joj bijaše tako tuđ. Radovala se mjesečini
na zemlji, mjesecu pod zvijezdama i među oblacima što prijete, toj
zlatnoj tekuti u praznu golubinjaku.
Anđeoliki je ćutio kako mu žena drhti pod bijelom haljom —
ali ne cvokoće od studeni ni od onog od čega drhte ljudi, nego je to
neko anđeosko treperenje — i zato ju je polako, korak po korak,
odveo natrag u njezinu spavaonicu. Lice uklesano u kamen na
zdencu... Nepokretna visaljka... Usnula voda... Vlažni lonci za
cvijeće... Voštani cvjetovi... Hodnici zakrpljeni mjesečinom...
Pošli su na počinak razgovarajući iz sobe u sobu. Malena vrata
spajala dvije prostorije. Kroz snene rupice prolazila puceta šuškajući
kao da tkogod cvijet otkida, padale cipele na pod štropoćući kao
216
sidra, čarape se odvajale od kože kao što se dim odvaja od dimnjaka.
Anđeoliki govorio o svojim toaletnim predmetima što ih je
razmjestio po stoliću, pokraj vješaljke s ručnicima, da stvori domaće
ozračje, atmosferu jednostavne prisnosti u onoj kućerini što se
sveudilj doimala kao nenastanjena, i da misao odvoji od malih vrata,
uzanih kao dveri nebeske, što povezivahu dvije sobe.
Opružio se zatim na postelju prepustivši se svojoj težini i
podugo je ležao nepomično, sred neprestanih i tajanstvenih valova
što zapljuskivahu ono kobno spletanje i raspletanje među njima
dvoma. Otima je da bi je silom učinio svojom, a eto se javila
nenadana, slijepa ljubav. Odustaje od svoje nakane, odlučuje da je
odvede u kuću njezinih stričeva, a oni ne otvaraju vrata. ponovno je
u njegovim rukama i može je učiniti svojom a da se ništa ne izgubi,
jer svijet ionako već brblja. Ona, znajući to, hoće da pobjegne. Ali je
bolest priječi. Biva joj gore u malo sati. Leži na samrti. Smrt će
presjeći čvor. Jasno mu je to, i on se na trenutke pomiruje sa
sudbinom, premda se češće suprotstavlja slijepim silama. Smrt je
ondje kamo je zovu u očaju, i tako je sudbina čekala posljednji čas
da ih veže.
U početku, dok još nije mogla ustati, bijaše Camila kao dijete;
poslije, kad je ustala i pokročila, prometnula se u mladu djevojku;
noću joj usne dobivale boju krvi, mrežasta tkanina na grudima
punila se plodom, i svaki put se uznemirivala i znojila kad je
prilazila onome o kome nije ni u snu pomišljala da bi joj mogao
postati mužem.
Anđeoliki skoči s postelje. Osjećao je da ga od Camile odvaja
pogreška koja nije ni njena ni njegova — brak za koji ni on ni ona
nisu dali pristanak. Camila zatvori oči. Koraci se udaljiše prema
prozoru.
Mjesec se sakrivao za raščijane oblake i pomaljao se iza njih.
Ulica tekla kao rijeka bijelih kostiju pod mostovima tame. Na
trenutke sve se brisalo, prevlačilo se prijemazom starine, da i opet
iskrsne u zlatu i sjaju. Velika crna trepavica prekide tu igru
rastavljenih vjeđa. Duge trepavice padale s najvišeg vulkana, kao
paučina širile se nad kosturom grada, i tama sve zavi. Psi strigli
uškama kao da udaraju zvekirima, noćne ptice zalepetale krilima,
uzdah krenuo za uzdahom od čempresa do čempresa, njihali se lanci
na satovima. Mjesec sasvim nestao za vulkanskim ždrijelom,
maglica poput nevjestinske koprene spustila se među kuće.
217
Anđeoliki zatvori prozor. Iz Camiline spavaonice čulo se polagano
disanje, prekidano, kao da je usnula s glavom pod pokrivačem, ili
kao da joj mora pritište grudi.
Tih dana išli su na kupanje. Sjene drveća poigravale na bijelim
košuljama trgovaca optrpanih vrčevima, metlama, čvorcima u
krletkama od šiblja drvenim ugljenom, kukuruzom. Hodili su u
skupinama i prevaljivali velike daljine na prstima, ne stajući petama
na tlo. Sunce se znojilo s njima. Dahtali su, uzmahivali rukama i
nestajali poput ptica.
Camila stajala u sjeni jedne kolibe i gledala kako beru kavu.
Ruke beračica micale se u kovinastom grmlju u kretnjama
nezasitnih zvijeri: uzdizale se, spuštale, ludo spajale kao da žele
golicati drvo, odvajale se kao da mu svlače košulju.
Anđeoliki obujmio Camilu oko struka i poveo ju stazom što se
provlačila među drvećem usnulim na vrućini. On je osjećao njezinu
glavu, ona njegove grudi; sve ostalo, noge i ruke, plovilo s njima,
među orhidejama i sjajnim guštericama, kroz prošare svjetla i sjene,
kroz polutamu što bivaše sve gušća i kao med teška kako su dublje
zalazili u šumu. Osjećao je Camilino tijelo kroz tanku bluzu kao što
se kroz tanki kukuruzni list ćuti zrnje, nježno, mliječno, vlažno.
Vjetar im mrsio kosu. Niz obronak obrastao raskošnim povijušama
quiebracajetes što bijahu u cvatu, siđoše na kupalište. Sunce
drijemalo na vodi. Nevidljiva bića drijemala u sjeni paprati.
Iz kuće s limenim krovom iziđe čuvar kupališta, usta mu puna
graha. Pozdravi ih kimnuvši glavom, i dok je gutao zalogaj od kojeg
mu se nadimahu obrazi, pomno ih promotri da bi sebi priskrbio
poštovanje. Zatražiše dvije kabine. Odgovori im da će odmah
donijeti ključe. Kad se vratio, otvori im dvije kabine odvojene
zidom. Svako zauze svoju, a prije nego se odvojiše, izmijeniše
poljubac. Čuvar, koga su boljele oči, okrenu se da ne dobije
ječmenac.
Izgubljeni u šumorenju šume, daleko jedno od drugoga,
osjećahu se neobično. Ogledalo, raspuklo po srijedi, vidjelo
Anđeolikog kako se razodijeva žurno, mladićki. Ah, biti čovjek kad
bi bolje bilo da si drvo, oblak, vilen-konjic, zračni mjehurić ili
kolibrić...! Camila zacviljela kad se nogama dotaknula hladne vode,
na prvoj stubi; ponovno je viknula na drugoj, kriknula na trećoj i još
jače na četvrtoj, i onda — pljus! — bućnu u vodu. Vezeni joj se
güipil raširio kao krinolina, napuhala se košulja kao zvono, ali ju je
218
gotovo istog trena voda natopila i upila, i na platnu u živim bojama,
modroj, žutoj i zelenoj, ocrta se Camilino tijelo: čvrste grudi i trbuh,
blaga oblina bokova, nježna leđa, lako povijena ramena. Kad je
izronila na površje, Camila se smela. U fluidnoj tišini uvalice
obrasle šašem kao da se nešto krije, neobičan duh koji obilazi
kupališta, zmija leptirskih boja: siguemonta. Ali je čula glas svoga
muža kako pita na vratima smije li u vodu, i odmah se osjetila
sigurnom.
Voda prskala oko njih, poskakivala kao vesela životinja. U
sjajnoj paučini odraza u vodi vidjeli se obrisi njihovih tijela poput
golemih pauka. Atmosferu natapaše svojim oštrim mirisom
suquinay, nejasna slutnja vulkana, vlaga žabljih trbuščića, dah teladi
što se napajaju travnjacima pretvorenim u bijelu tekućinu, svježina
slapova što se rađahu u smijehu, nemiran let zelenih kukaca. Ovijala
ih tišina neopipljivom koprenom što ju prekidaše guardabarranca
milopojnim pjevom i shara šuštavim lepetom krila.
Čuvar se pojavi na vratima svoje kuće te upita jesu li za
gospodu konji što su ih poslali iz Quebradita. Bijaše vrijeme da
iziđu iz vode i da se odjenu. Camila je oćutjela gusjenicu na ručniku
što ga je stavila na ramena da ne smoči odjeću dok češlja vlažnu
kosu. Kriknula je, a na njezin krik odmah dotrča Anđeoliki, otrese
gmaza te ga zgazi. A njoj se odjednom sve zgadilo: grozila se šume i
njezina vlažnog daha, ježila se njezina drijema u kojem nema sna.
Pod smokvom amate konji repom tjerali muhe. Momak što ih
je doveo priđe Anđeolikom da ga pozdravi, držeći šešir u ruci.
— Gle, ti! Zdravo! Što radiš ovdje?
— Evo radim, otkad ste mi učinili milost te me izvukli iz
kasarne. Bit će već godina što sam ovdje.
— Eh, brzo vrijeme prolazi...
— Brzo, i ja velim, ali mislim, gospodaru, da će sunce još brže
zaći, a nama valja dobrano popoići.
Anđeoliki upita Camilu bi li da krenu, te plati čuvaru.
— Kada ti želiš...
— A zar nisi ogladnjela? Bi li htjela štogod? Možda nam čuvar
može štogod prodati.
— Jaja! — upade momak, te iz džepa na kaputu, na kojemu
bijaše više puceta negoli zapučaka, izvadi rubac u kojem je nosio tri
jajeta.
— Lijepa hvala — dočeka Camila — čini se da su sasvim
219
svježa.
— Nemate na čemu zahvaljivati, gospođo, a jaja su, velim vam,
izvrsna. Jutros ih koke snijele, pa ja velim ženi: stavimo ih na
stranu, jer ih mislim odnijeti don Angelu.
Pozdraviše se sa čuvarom, kome su bolesne oči još suzile; i
opet je žvakao grah.
— Nego velim — nadoveza momak — dobro bi bilo da
gospođa ispije jaja, pred nama je dug put, mogla bi ogladnjeti.
— Ne, ne volim sirova, a moglo bi mi i pozliti — odgovori
Camila.
— Zato i velim, jer vidim da je gospođa ponešto blijeda.
— Nije čudno kad vam kažem da sam se istom pridigla s
postelje...
— Da — pritvrdi Anđeoliki — bila je teško bolesna.
— Ali će se sada oporaviti — preuze momak, pritežući
potpruge pod sedlima. — Žene valja zalijevati baš kao i cvijeće: u
braku ćete procvasti.
Camila, pocrvenjela, obori vjeđe, iznenađena kao biljka koja
odjednom opazi kako joj umjesto lišća svuda pupoljci izbijaju; ali je
prije pogledala muža: pogledi im se željno sretoše, prešutno pečateći
sporazum kojeg među njima dotad nije bilo.
220
35. Pjesma nad pjesmama
»Da nas slučaj nije sastavio...« — običavali su reći. I pri
pomisli da im se mogla dogoditi ta nesreća obuzimao ih takav strah
da su tražili jedno drugo ako nisu bili zajedno, grlili se kad bi se
vidjeli, ljubili se i dugo gledali, i našavši se tako sjedinjeni, bijahu
toliko radosni i sretni da su zaboravljali svijet i osjećali sukladnost i
zajedništvo s drvećem što je bujalo zelenilom i u svome lišću davalo
okrilja pernatim stvorovima svih boja, lakokrilim, lakšim u letu
nego što je jeka.
Ali su zmije snovale svoje. »Da ih slučaj nije sastavio, bi li
onda bili sretni...?« U tami se izvuklo na dražbu uništenje
nepotrebnoga rajskog ushita i počelo vrebanje sjena iz zasjede,
provlažilo cjepivo krivnje, javljale se sumnje svojim tihim glasom, a
kalendar pleo paučinu po kutovima vremena.
Ni on ni ona nisu mogli izostati na svečanosti i slavlju što ga je
davao te noći Predsjednik Republike u svojoj rezidenciji na ladanju.
Osjećahu se u svojoj kući kao u tuđoj, ne znajući što da počnu,
žalosni što se vide zajedno među divanom, ogledalom i drugim
posobljem, izvan čarobnog svijeta u kojem su proveli prve mjesece
svoga braka; sažaljevali su jedno drugo, sažaljevali se i stidjeli što
su to oni.
Otkucavao sat u blagovaonici, ali njima bijaše kao da je to
negdje daleko, daleko — da bi onamo stigli, činilo im se, trebao bi
brod ili zrakoplov. A bijahu ondje, kraj sata...
Jeli su bez riječi i pogledom pratili njihanje njihalice što im
svojim sitnim otkucajima približavaše vrijeme svečanosti. Anđeoliki
ustade da se odjene u frak; uvlačeći ruke u rukave osjeti takvu
hladnoću kao da se umotao u list banane. Camila htjede saviti ubrus,
ali je ubrus savio njezine ruke: ostade uhvaćena između stola i
stolice, nemoćna da korakne. Povuče nogu, eto napokon prvog
koraka.
Anđeoliki se vratio da vidi koliko je sati i ponovno otišao u
svoju sobu, po rukavice. Koraci mu se čuli u daljini kao da su pod
zemljom. Rekao je nešto. Promrsio. Glas zbrkan. Domala eto ga
natrag u blagovaonicu, donio je ženi lepezu. Nije više znao što je
zapravo htio u svojoj sobi, i tražio je svuda. Naposljetku se dosjeti
— ta eto mu ih na rukama.
221
Kočija iščeznu s njima u kasu snažnih konja, uza zveckanje
kovanog novca što je ukrašavao hamove. Camila utonula u sjedalo
pod težinom nesmiljena umora, s mrtvom svjetlosti ulica u očima.
Kadikad ljuljanje kočije dizalo ju sa sjedala, sitno skakutanje što je
prekidalo kretanje njezina tijela usklađeno s kretnjama kočije.
Neprijatelji Anđeolikoga već su šaputali kako pouzdanik nije više u
milosti, te u krugu Predsjednikovih prijatelja proturali kako ga više
ne treba zvati njegovim imenom nego naprosto Miguel Canales.
Ziban u zipci na kotačima, Anđeoliki pak unaprijed uživao u tome
koliko će ih zapanjiti kad se pokaže na svečanosti.
Odlijepiše se od uličnog kamena, kočija kliznula nagibom od
pijeska sitna i meka kao zrak, šumilo među kotačima blago kao da
prolaze gašenim vapnom.
Gamila se bojala. U tami što je uvila krajinu nije se vidjelo
ništa osim zvijezda gore na nebu i nije se čulo ništa osim pjesme
cvrčaka. Bojala se i sva skupila kao da je vuku u smrt putem, ili
pričinom puta, što ga na jednoj strani obrubljuje nezasitan ponor, a
na drugoj krilo Luciferovo, protegnuto kao stijena u mraku.
— Što ti je? — upita Anđeoliki i blago je ogrli oko ramena da
je makne od vrata.
— Strah me...
— Pst, tiho...
— Taj će nas prevrnuti. Reci mu da ne tjera tako, reci mu! Pa
to je strašno! Ti kao da ne čuješ... Reci mu, što si zanijemio...!
— U ovim kočijama... — poče Anđeoliki, ali umuknu jer ga je
žena naglo stisla za ruku i jer se čuo suh udar opruga. Oboje
pomisliše da će sunuti u ponor.
— Već je prošlo — umirivaše je on — već je prošlo... Kotači
su zacijelo naišli na kakvu rupu...
Vjetar se krivio gore oko hridi, cvilio kao razdrto jedrilje.
Anđeoliki pomoli glavu na vratašca kočije da vikne kočijašu neka
pripazi. Kočijaš mu okrenuo tamno, od kozica izjedeno lice, te
uspori konje u pogrebni korak.
Kočija se ustavila na izlazu iz nekog seoceta. Oficir u plaštu
priđe im zvekećući ostrugama; kad ih prepozna, naredi kočijašu da
vozi dalje. Vjetar uzdisao u lišću suha i polomljena kukuruza. Na
nekom dvorištu nazirala se krava. Drveće spavalo. Dvjesto metara
dalje priđoše dvojica oficira da vide tko je u kočiji, ali je gotovo i
nisu zaustavili. Kad su već silazili pred Predsjednikovom
222
rezidencijom, eto trojice pukovnika na provjeru.
Anđeoliki pozdravi oficire glavnog štaba. (Bio je lijep i zao kao
sotona.) Topla čežnja za gnijezdom lebdjela u neizmjernoj noći.
Svjetlašce na obzorju pokazivaše gdje je artiljerijsko utvrđenje koje
bdi i čuva Gospodina Predsjedmika.
Camila otvori oči pred čovjekom mefistofelskog lika, povijenih
pleća, uzvijenih obrva i dugih, tankih nogu. Kad su prolazili onuda,
on diže ruku u lakoj kretnji i otvori šaku, kao da će, umjesto riječi,
ispustiti goluba.
— Partenije iz Nikeje — reče — bio je u Mitridatovu ratu
zarobljen i odveden u Rim, pa je ondje naučio aleksandrinac. Od
njega smo ga naučili Propercije, Ovidije, Vergilije i ja...
Dvije dame što su zašle u dob razgovarale kraj vrata dvorane u
kojoj je Predsjednik primao uzvanike.
— Da, da — jedna će od njih, prelazeći rukom po uzdjenutoj
kosi — već sam mu rekla kako mora pristati da ga ponovno izaberu.
— A što vam je odgovorio? Zanima me...
— Samo se nasmiješio, ali znam da će pristati. Za nas,
Candidita, to je najbolji predsjednik što smo ga imali. Reći ću vam,
otkad je on na vlasti, Moncho, moj muž, bez brige je za dobru
službu.
Za leđima tih gospođa zborio Teacher maloj skupini prijatelja:
— Onoj koja se okući, to jest uda, nekako je kao da se
raskući...20
— Gospodin Predsjednik pita za vas — govorio lijevo i desno
vojni sudac — gospodin Predsjednik pita za vas...
— Hvala lijepa! — odgovori mu Teacher.
— Hvala lijepa! — oglasio se crn jockey, krivonog i zlatnozub,
koji mišljaše da su riječi upućene njemu.
Camila bi najradije da umakne odande i da je nitko ne vidi. Ali
ne bijaše moguće. Njezina neobična ljepota, zelene oči, puste, bez
duše, nježno tijelo što se ocrtavalo pod haljinom od bijele svile,
male grudi, ljupke kretnje i, povrh svega, njezino podrijetlo: kći
generala Canalesa.
Neka dama razlagala u svojoj skupini:
— Ne vrijedi trošiti riječi. Žena koja ne nosi steznik... Odmah
se vidi da je na debelo brdo tkana...
20
U izvorniku neprevodljiva igra riječima. — Prev.
223
— Očito je vjenčanu haljinu prekrojila za svečanost... —
priklopi druga.
— Ne zna se ni odjenuti — kaza svoju jedna što je imala
rijetku kosu.
— Ah, kako smo zle! Spomenula sam ono o haljini jer se vidi
da su siromašni.
— Jasno da su siromašni, pravo kažete! — dočeka ona s
rijetkom kosom, a zatim potiho nadoveza: — Vele da Gospodin
Predsjednik ne mari za nj otkad se oženio tom...!
— Ali mu je Anđeoliki privržen...
— Bio je, trebate reći. Pripovijedaju, premda zvuči
nevjerojatno, da je taj Anđeoliki ugrabio tu koja mu je sada žena,
oteo ju samo da baci prah u oči policiji kako bi njegov punac,
general, mogao pobjeći. I zaista je pobjegao!
Camila i Anđeoliki prolazili među uzvanicima prema kraju
dvorane, gdje se nalazio Predsjednik. Njegova ekscelencija
razgovarala s kanonikom doktorom Irrefragableom Nepobitnim, u
skupini gospođa kojima je, kad im se Predsjednik približio, zapelo u
grlu ono što htjeđoše reći, kao da su progutale upaljenu svijeću pa se
ne usuđuju dahnuti ni usta otvoriti. S gospođama bila nekolicina
bankara s nezavršenim procesom, puštenih na slobodu uz
jamčevinu, i pisara jakobinaca koji nisu odvajali očiju od Gospodina
Predsjednika, ne usuđujući se ni pozdraviti ga kad bi ih pogledao ni
povući se kad bi maknuo pogled sa njih. Bili ondje i neki
pokrajinski dostojnici sa svojim pljesnivim političkim idejama i bez
mrve čovječnosti u ponosnim malim lavljim glavama što se
osjećahu uvrijeđenima videći da su samo štakorski repovi.
Anđeoliki i Camila priđoše da pozdrave Predsjednika. Anđeoliki
predstavi svoju ženu. Gospodar joj pruži svoju malu ruku, ledenu na
dodir, i uprije u nju oči ponavljajući njeno ime, kao da joj hotijaše
reći: »Pogledaj tko sam!« A kanonik Garcilasovim21 stihovima
pozdravi pojavu ljepojke što nosi ime i jedinstvenu ljepotu one koju
je ljubio Albanio:
Jedan odljev samo Priroda je htjela
stvorit kao ovaj, pa je raznijela
21
Garcilaso de la Vega, španjolski pjesnik iz 16. st., jedan od obnovitelja
kastiljanske poezije. — Prev.
224
odmah kalup što bî izvor toga djela.
Sluge nosile naokolo šampanjac, kolačiće, slane bademe,
bombone, cigarete. Pjenušac palio oganj bez plamena na
protokolarnom primanju, i sve se, kao po čaroliji, činilo stvarnim u
mirnim ogledalima i pričinom u salonima, baš kao lisnat zvuk
nekakva glazbala, primitivno složena od tikava i već civilizirana
dodatkom od mrtvačkih škrinja.22
— Generale... — zovnu glas Predsjednikov — recite gospodi
da iziđu, jer želim večerati samo s damama...
Na vrata što se otvarahu u jasnu noć izlazila gospoda u
stisnutim skupinama, bez riječi, jedni hoteći što prije izvršiti
gospodarev nalog, drugi pak žurbom prikrivajući zlovolju. Dame se
zgledale ne usuđujući se ni nogom maknuti pod stolicom.
— Pjesnik može ostati... — nadoda Predsjednik.
Oficiri zatvoriše vrata redom. Pjesnik nije znao kamo bi se djeo
među tolikim damama.
— Recitirajte, pjesniče! — naredi Predsjednik. — Recitirajte,
ali štogod dobro: Pjesmu nad pjesmama...
I pjesnik uze krasnosloviti koliko se već sjećao Salamonovih
stihova:
Oh kad bi me poljubio
poljupcem usta svojih!
Crna sam ali jedra,
o kćeri jeruzalemske,
kao šatori Salamonovi.
Ne gledajte što sam crna:
to me sunce osmaglo...
Dragi mi je moj kao stručak smirne
što mi počiva na grudima...
Hlad njegov radost je moja
i plodovi njegovi slatki su ukusu mom.
Uvede me u odaju gozbenu
22
Marimba, primitivni bubanj, u Iberoamerici razvila se u neku vrstu ksilofona
pod kojim se, da pojačaju zvuk, nalaze različite glasnjače. — Prev.
225
i zastavu ljubavi nada mnom razvi...
Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne potičite strasti,
ne budite ljubavi moje
dok se sama ne razbudi...
Lijepa li si, draga moja, čarobna:
golubice su oči tvoje pod koprenom,
kosa ti je kao stado crnih koza,
zubi kao stado ovaca postriženih
s kupanja bijele kad dolaze:
svaka bliznjakinju ima
i nijedna bez nje nije...
Kraljicâ šezdeset ima,
inočâ je osamdeset...
Predsjednik ustade, mrka lica. Koraci mu podsjećali na tragove
što ih ostavlja jaguar bježeći kamenjarom presahle rijeke. I nestade
na jedna vrata: zastori što ih je razdvojio prolazeći udariše ga po
leđima.
Zapanjio se pjesnik, ostadoše zapanjene slušateljice; sve uvuklo
dušu u se, nelagoda u zraku kao kad sunce zađe. Ađutant najavi
večeru. Otvoriše se vrata, i dok se gospoda što su svečanost provela
na hodniku vraćahu u dvoranu drhteći, pjesnik priđe Camili i pozva
je k večeri. Ona ustade i htjede mu dati ruku kadli je druga ruka
zadrža straga. Camila umalo što ne kriknu. Anđeoliki bijaše ostao
skriven za zastorom ženi za leđima; svi vidješe kako je izišao iz
zaklona.
Marimba potresala svojim pločicama, za odzvuk pripeta na
mrtvačke škrinje.
226
36. Revolucija
Ništa nisu vidjeli pred sobom. Za njima ostajale čarke po
stazama, za petama lazili gmazovi, tihi, dugi, žitko talasanje, ljigavi,
hladni tragovi. Na pustim močvarama mogahu se i bez zime mršavoj
zemlji izbrojiti rebra. Drveće se propinjalo uvis da može disati nad
masnim guštikom. Male logorske vatre sjale u očima umornih konja.
Jedan vojnik mokrio okrenut leđima vjetru. Noge mu se nisu vidjele.
Trebalo mu je objasniti, ali mu nitko nije objasnio, drugovi mu
bijahu zaposleni čisteći oružje lojem i krpama od sukanja što su još
vonjale po ženi. Smrt ih ionako odnosila, sušila ih u njihovim
posteljama i odvlačila jednoga za drugim, a djeci nije bilo ništa bolje
— ni njima ni ikome drugom. Bolje bijaše izlagati kožu na pazar,
barem znaš što te čeka, vidiš što biva. Kugle ništa ne osjećaju kad ti
prolaze kroz tijelo, misle da je meso mlačan, sladak zrak, ponešto
gust. I zvižde kao ptičurine. Trebalo mu je objasniti, ali mu nisu
objasnili, nisu stigli jer bijahu zaposleni oštreći machete kupljene za
revoluciju u željeznariji što je izgorjela. Oštrice svjetlucale kao zubi
na crnačkom licu.
— Pjevaj, brajko — kazivao neki glas — čuh ti pjesmu
maloprije!
Zašto si me oblazio
kad si drugoj odlazio:
bolje da sam sama svela
ko u šumi tužna jela...
— Nastavi, brajane, pjevaj samo...!
Ponijela nas iznenada
zabavica na laguni,
svjetla nije bilo tada
niti traga žutoj luni...
— Pjevaj, brajko!
Kada si se ti rodila
i ja sam se rodio,
227
na nebu je fiesta bila,
i sam Bog je slavio...
— Pjevaj, prijane, pjevaj...!
Krajina se prelijevala kininom mjesečine, treperilo lišće na
drveću. Uzalud su čekali nalog da krenu naprijed. Udaljen lavež
otkrivao nevidljivo selo u daljini. Danilo se. Odred, spreman noćas
da napadne prvu posadu, mirovao: ljudi ćutjeli kako im nekakva
čudna, podzemna moć oduzima pokretnost, sve kao da se
okamenilo. Kiša skašila jutro bez sunca, cijedila se vojnicima niz
lice, curila niz gola leđa. Pod suzama Božjim uvećao se svaki glas.
U početku bijahu samo ulomci, vijesti isprekidane, protivrječne.
Tihi glasovi što u strahu od istine nisu kazivali sve što znaju. Nešto
je vrlo duboko otvrdlo u srcu vojnika: željezna kugla, kruta kost.
Kao jedna jedina rana krvario sav logor: general Canales bijaše
mrtav.
Vijesti se skrućivale u slogove i rečenice. Slogove iz početnice.
Rečenice iz opijela. Cigarete i piće obojeno barutom i kletvama.
Nisi naprosto mogao vjerovati što su pripovijedali, sve ako i bijaše
istina. Stariji su slušali i šutjeli, nestrpljivi da doznaju svu istinu,
jedni stojeći, drugi ležeći ili čučeći. Ovi su trgali slamni sombrero s
glave, bacali ga na tlo i bijesno se grebli po glavi. Momci jurili u
potragu za novim vijestima.
Sunce pripeklo poslije kiše, omara, omama. U daljini se oblak
premetao, ptičje jato. Ovdje-ondje razlijegao se pucanj. Dan
prevalio k večeru. Ubojito nebo, razdrt pokrivač od oblaka. Pogasile
se logorske vatre, sve zapasao gusti mrak — nebo, zemlju, životinje,
ljude — tama stisla zube.
Konj u trku prekide tišinu svojim klip-klap, klip-klap, što ga
jeka ponavljaše uokolo. Od straže do straže bližio se topot dok se
naposljetiku nije slio među ljude kojima se činilo da budni sanjaju
kad su čuli što kazuje konjanik: general Canales preminuo nenadano
pošto je blagovao, baš kad je namjerio da stane na čelo četa. I tako
sada zapovijed glasi: čekati!
— Zacijelo su mu dali štogod, chiltepe, otrovni korijen,
aceitillo što ne ostavlja traga kad ubije! — javi se neki glas. —
Čudno je, i više nego čudno, što je umro baš u taj čas!
— Trebao je pripaziti! — uzdahnu drugi.
— Ah, ah...
228
Svi mukom umukli, potreseni do bosih peta, u zemlju utonulih.
— A njegova kći...?
Nakon poduže šutnje, teške kao mora, nadoveza drugi glas:
— Proklet ću je, ako hoćete. Znam basmu kojoj me naučio vrač
dolje s obale... bijaše to jednom kad je ponestalo kukuruza, pa mi
valjalo dolje da ga kupim... i tako naučih... Hoćete li...?
— Pa hajde — odgovori netko iz tame — možeš što je do
mene, ubila je oca...!
Konjski topot vratio se na put — klip-klap, klip-klap! Ponovili
se povici straža, a potom opet zavlada tišina. Tulili kojoti, jeka im sa
dvije, strane ponavljala zavijanje upravljeno prema mjesecu što je
kasno granuo, optočen širokim vijencem. Zatim se oču tutanj.
Sa svakim od onih što su pripovijedali o događaju general
Canales ustajao iz groba i ponavljao svoju smrt: sjedao za stol bez
stolnjaka, uza svjetlost petrolejke; čuo se zvek pribora, štropot
tanjura, bat koraka ađutantovih, natače se čaša vode, otvaraju se
novine i šuškaju — i ništa više, čak ni jecaj. Nađoše ga mrtva za
stolom, glava mu pala na novine, na El Nacional, oči poluotvorene,
staklene, prepast u pogledu, izgubljenu u daljini.
Ljudi se vratili svakidašnjici, bezvoljni, utučeni; nisu više htjeli
biti kao domaće životinje, nego su ustali na revoluciju s
Dostojanstvenim, kako odmila zvahu generala Canalesa, da izbore
drugi život, jer je on obećao da će im vratiti zemlju koju su im
oduzeli pod izgovorom da ukidaju općine; pravedno razdijeliti
izvore vode; ukinuti sramne stupove; osnovati seoske zadruge za
nabavu strojeva, dobrog sjemena, plemenite stoke, umjetnog
gnojiva, stručnjaka; poboljšati i pojeftiniti prijevoz; omogućiti izvoz
i prodaju proizvoda; tisak predati u ruke onih što ih narod izabere i
što će biti odgovorni narodu; ukinuti privatne škole; uvesti
progresivni porez; sniziti cijenu lijekovima; uvesti slobodu vjere,
tako da Indijanci bez straha od proganjanja mogu štovati svoja
božanstva i podizati svoja svetišta.
Camila je za smrt svoga oca saznala tek pošto je izminulo
mnogo dana. Nepoznat glas javio joj vijest na telefon.
— Otac vam je umro kad je u novinama pročitao da vam je
Predsjednik Republike kumovao na vjenčanju...
— Nije istina! — viknu ona.
— Što to nije istina? — nasmija se neznanac.
— Nije istina da je kumo...! Halo, halo...!
229
— Halo, halo...!
Klonula je u naslonjač od pruća. Ostade nepomična, bešćutna.
Malo kasnije učini joj se soba sasvim izmijenjenom, sasvim
drugačijom nego što bijaše prije: prije imaše drugu boju, drugo
ozračje. Mrtav! Mrtav! Umro! Kršila je ruke kao da će štogod
slomiti, a onda provalila u smijeh, stisnutih vilica, susprežući plač u
zelenim očima.
Kola s vodom zacviljela ulicom; pipa na njima kapala suzama,
posude od kovine grohotale.
230
37. Ples u čast Tohilu
— Što izvole gospoda...?
— Pivo...
— Meni ne, ja ću viski...
— A meni konjak...
— Onda...
— Jedno pivo...
— Viski i konjak...
— I koji sendvič!
— Onda: pivo, viski, konjak i sendviči...
— A meni, prijatelju, štogod da me đavo odnese! — čuo se
glas Anđeolikoga, koji se vraćao i brzo zakapčao hlače.
— Što izvolite?
— Bilo što, donesi mi sodu...
— Onda: pivo, viski, konjak, soda.
Anđeoliki prikuči stolicu i sjede pokraj čovjeka dva metra
visoka, koji je svim kretnjama, vladanjem i držanjem podsjećao na
crnca premda bijaše bijelac; leđa mu bila kao željeznička pruga,
šake kao dva nakovnja, a među svijetle obrve usjekla se brazgotina.
— Dajte mi malo mjesta, mister Gengis — reče Anđeoliki —
stavit ću stolicu do vaše.
— Vrlo rado, gospodine...
— Samo ću popiti pa odmah idem, čeka me gospodar.
— Ah — dočeka mister Gengis — kad već idete Predsjedniku,
nemojte biti dijete, nego mu objasnite da nije istina ništa od svega
onog što ondje o vama pripovijedaju.
— Samo se po sebi razumije — napomenu treći od četvorice,
onaj što je naručio konjak.
— I vi to meni kažete! — preuze Anđeoliki, okrenuvši se mister
Gengisu.
— Vama i svakome drugom! — uzviknu Jenki i lupi dlanovima
po mramornom stolu. — Dakako! Bio sam noćas ovdje i na svoje
uši čuo vojnog suca kako veli da ste protiv ponovnog izbora i da ste
s pokojnim generalom Canalesom za revoluciju.
Anđeoliki je slabo prikrivao nemir što ga je obuzeo. Ludo je ići
Predsjedniku u takvim prilikama.
Dođe konobar da posluži. Sjala mu bijela bluza, na njoj bila
231
crvenim vezom napisana riječ Gambrinus.
— Viski... Pivo...
Mister Gengis iskapi viski i ne trepnuvši, nadušak, kao čovjek
koji guta purgativ; zatim izvadi lulu te je napuni duhanom.
— Tako je, prijatelju, kad se najmanje nadate, doprijet će te
trice Predsjedniku do ušiju, i onda je đavo odnio šalu. Sad je zgoda
da mu jasno kažete što je istina a što nije. Imate sjajnu priliku, sad ili
nikad!
— Hvala na savjetu, mister Gengis, i doviđenja. Uzet ću kočiju
da prije stignem. Hvala lijepa i doviđenja svima.
Mister Gengis pripali lulu.
— Koliko ste viskija već popili, mister Gengis? — upita jedan
za stolom.
— Osamnaest — odgovori Amerikanac, s lulom u ustima, s
jednim okom napol zatvorenim, a s drugim, plavim plavcatim,
otvorenim nad žutim plamečkom šibice.
— Pravo imate! Viski je najbolje piće!
— Bog će znati, a ja vam zaista ne bih umio reći; pitajte one
koji ne piju od očaja kao ja...
— Nemojte tako, mister Gengis!
— Kako ne bih kad je tako! U mojoj zemlji svi kazuju što
osjećaju. Posve.
— Lijepa osobina...
— Pa i nije. Više mi se sviđa ovdje, među vama: govoriš što ne
osjećaš, samo neka lijepo zvuči!
— Onda kod vas nema priča...
— Nema, ne! Sve su priče već u Bibliji, divota!
— Još jedan viski, mister Gengis?
— Svakako! Mislim da ću još jedan podnijeti!
— Bravo, to mi se sviđa, vi ste od onih što umiru čineći svoje!
— Kako?
— Moj prijatelj veli da ste od onih što umiru...
— Ah, razumijem: od onih što umiru po svome. Ne, ne! Ja sam
od onih što žive po svome, jer sam živ. A umrijeti nije važno, a kad
bi se moglo, najradije bih da umrem po Božjem.
— Taj mister Gengis najradije bi da umjesto kiše pada viski!
— Ne, ne, zašto...? Onda se više ne bi prodavali kišobrani kao
kišobrani nego kao lijevci.
Nakon stanke što je ispunjaše dim njegove lule i njegovo
232
pamučasto disanje, dok su se ostali smijali, nadoveza:
— Dobar momak taj Anđeoliki, ali ako ne učini kako mu rekoh,
slabo mu se piše!
U gostioniou odjednom uđe tiha skupina: bijaše ih toliko da ih
vrata nisu mogla propustiti sve u jedan mah. Većina ih ostade
stojeći, pokraj vrata, među stolovima i pored tezge. Samo su na
prolazu, ne isplati se sjesti.
— Mir! — viknu jedan srednje visok, srednje dobi, srednje
ćelav, srednje zdrav, srednje lud, srednje promukao, srednje prljav i
razvi velik tiskan oglas, a druga mu dvojica pomogoše da ga crnim
voskom prilijepi na jedno od ogledala u gostionici.
»Građani!
Izgovarati ime Gospodina Predsjednika Republike isto je što i
zubljama mira osvijetliti svete probitke naroda koji je pod njegovom
mudrom upravom i njegovim vodstvom postigao te i dalje postiže
neprocjenjive blagodati i tekovine reda i napretka na svim
područjima!
Kao slobodni građani, svjesni svoje dužnosti da bdimo nad
svojom isudbinom koja je i sudbina domovine, i kao dobronamjerni
rodoljubi, neprijatelji anarhije, objavljujemo da je spas Republike u
ponovnom izboru našega velikog Vođe, i nigdje drugdje nego u
ponovnom izboru našeg voljenog Predsjednika!
Zašto bismo naslijepo pustili državni brod u nepoznate vode,
predali ga u nepoznate ruke, kad već na njegovu zapovjedničkom
mostu stoji najpotpuniji državnik našeg vremena, onaj koga će
povijest zabilježiti kao najvećeg među velikanima, najmudrijeg
među mudrima, najvećeg slobodoljupca, mislioca i demokrata?
I sama pomisao na to da na tako visokom položaju bude drugi
a ne On, atentat je na sudbinu naroda koja je i naša vlastita
sudbina, i tko bi se drznuo na takvo što — a neće takvoga biti —
treba ga zatvoriti kao opasna luđaka, a ako ne bi bio lud, treba mu
suditi kao izdajniku domovine u skladu s našim zakonima.
Građani! Glasačke vas kutije čekaju! Glasajte za našeg
kandidata koga će narod ponovno izabrati!«
Čitanje proglasa naišlo je na oduševljenje sviju u gostionici;
poklici Predsjedniku, odobravanje, pljesak. Na opći zahtjev uze
233
besjediti jedan razdrljeni i razbarušeni, duge crne grive i vodenasta
pogleda.
— Rodoljubi! Moje misli misli su pjesnika, moje rodoljubne
riječi riječi su ispravna građanina! Pjesnik, to je, drugačije rečeno,
onaj koji je izmislio nebo. Govorim vam dakle kao izumitelj nečega
tako korisnog i tako lijepog što se zove nebo. Čujte moje riječi što
su samo nabacane a nisu pripravljene! Kad je onaj Nijemac što ga
nisu shvatili u Njemačkoja nije to Goethe, nije Kant, nije
Schopenhauer — govorio o nadčovjeku, očito je slutio da će otac
Kozmos i majka Priroda roditi u srcu Amerike prvog nadčovjeka
koji je ikad postojao. Govorim, gospodo, o onome što ga domovina
zove Zaslužnim, o šefu Partije i zaštitniku omladine; govorim,
gospodo, o Ustavnom Predsjedniku Republike, kako ste zacijelo već
svi razabrali, jer on je Nietzscheov Nadčovjek, jedini Nadčovjek...
Velim to i ponavljam s ove tribine...
I rekavši to, udari šakom po tezgi za kojom se točilo, pa
nastavi:
— ... Velim to s ovog mjesta, sugrađani, a nisam od onih što su
politiku upregli u svoja kola, niti od onih što misle da su svu
mudrost svijeta žlicom pokusali ako su napamet nabúbali
Hilperikova23 junačka djela. Zato mogu reći, vjerujući u srcu,
nesebično i pošteno, da među nama dosad nije bilo građanina koji bi
bio takav hipersuperčovjek, takav supergrađanin, te bismo bili ludi i
slijepi, slijepi i ludi toliko da bi nas trebalo strpati u luđačke košulje,
kad bismo dopustili da uzde uprave prijeđu iz ruku jedinstvenoga,
jedincatoga superkočijaša koji sada vodi i koji će uvijek voditi kola
naše voljene domovine... bili bismo, velim, ludi kad bismo dopustili
da te uzde prijeđu u ruke kojega drugoga građanina, tek tamo
nekakva građanina, dragi sugrađani, građanina koji bi, sve ako ima
sve zasluge svijeta, bio samo običan čovjek. Demokracija je
dokrajčila careve i kraljeve u staroj i umornoj Europi, ali moramo
priznati, i mi priznajemo, da je demokracija, presađena u Ameriku,
doživjela gotovo božansko cijepljenje nadčovjeka i da se
preporodila i stvorila jezgru za novi oblik vladavine:
superdemokraciju. Ovim povodom, gospodo, čast mi je i
zadovoljstvo da vam recitiram...
23
Ime dvojici franačkih vladara iz 6. i 7. st. Prvome u junačka djela ide i to što
je, premda se bavio i teologijom, ubio i svoju ženu. — Prev.
234
— Recitiraj, pjesniče — podiže se neki glas — ali neka ne
bude oda...
— ... svoj Nokturno u C-duru u čast Jedinome, Nadčovjeku!
Za pjesnikom se po dobrom običaju redali drugi govornici, još
zagrijaniji protiv bande partijskih neprijatelja, potezali oni početnicu
svetog Ivana, vježbenicu abrakadabre i druge teološke crijevne
čepiće. Jednome od pomagača udarila krv na nos, te je između
jednoga govora i drugog tražio i vikao da mu donesu novu opeku
natopljenu u vodi, da udiše njezin vonj i tako zaustavi krv.
— A sada naš Anđeoliki — reče mister Gengis — stoji između
zida i Predsjednika. Sviđa mi se kako govori taj pjesnik, ali mislim
da je zacijelo veoma tužno biti pjesnik; a još gore odvjetnik, to je
vjerojatno najtužnije na svijetu. Ah, popit ću još jedan viski!
I viknu:
— Još jedan viski! Za toga super-hiper-vođu-vlakovođu!
*
Kad je Anđeoliki izišao iz Gambrinusa, naletio je na ministra
vojnog.
— Kamo ste namjerili, generale?
— Vrhovnomu...
— Onda ćemo zajedno...
— I vi onamo? Pričekajmo moju kočiju, sad će stići. Nego, da
vam kažem, dolazim od jedne udovice...
— Znam da volite vesele udovice, generale...
— Manite se šale, nije to!
— Nije šala, nego mislim da ste bili kod Clicotove udovice!
— Kakva Clicotova, kakve Indijanke! Nego žena i pol!
— Vraga!
Kočija odmicala nečujno, kao da su joj kotači od bugačice.
Stražari na uličnim uglovima dojavljivali jedan drugome: ide
ministar vojni, ide ministar vojni...
Predsjednik kratkim koracima šetkao gore-dolje u svome
kabinetu: šešir mu namaknut na oči, ovratnik kaputa zavrnut preko
šala kojim pokrivaše zatiljak, puceta na prsniku nezakopčana. Crno
odijelo, crn šešir, crne visoke cipele...
— Kakvo je vrijeme, generale?
— Hladno, Gospodine Predsjedniče...
— A Miguel bez ogrtača...
235
— Gospodine Predsjedniče...
— Ništa, sav drhtiš, a tu ćeš mi govoriti da ti nije hladno. Vrlo
si nepromišljen. Generale, pošaljite koga Miguelovoj kući da mu
odmah donese ogrtač.
Ministar vojni iziđe klanjajući se i presamićujući — umalo što
mu nije sablja pala — a Predsjednik sjede na pleteni divan i pokaza
Anđeolikom najbliži naslonjač.
— Vidiš, Miguel, sve ovdje moram sam, za sve se brinuti, jer
me zapalo da vladam narodom bezvoljnika — reče sjedajući — pa
mi je potrebna prijateljska ruka za ono što ne mogu sam.
Malko je predahnuo, pa onda nastavi:
— Ti bezvoljnici, to ti je ljudski soj koji ima najbolju namjeru
da što učini ili raščini, ali nema volje, pa niti što čini niti raščinja,
niti smrdi niti miriše, baš kao izmet papagajski. I tako u nas
industrijalac provodi život ponavljajući: podići ću novu tvornicu,
uvest ću nove uređaje, učinit ću ovo, učinit ću ono, i sve tako;
gospodin poljoprivrednik veli: zasijat ću polja, izvoziti proizvode;
literat: napisat ću knjigu; profesor: osnovat ću školu; trgovac:
napravit ću ovaj ili onaj posao; a novinari, te svinje što im se duša
usalila, vele kako će unaprijediti zemlju. Ali, kao što ti rekoh na
početku, nitko ne radi ništa, i onda, dakako, pada na mene,
Predsjednika Republike, da sve uradim, iako je sve samo bob o zid.
Moglo bi se reći, bez mene ni sreće ne bi bilo, jer sam moram toj
slijepoj boginji trpati srećke u torbu...
Sukao je sijedi brk vršcima prozirnih, krhkih prstiju što bijahu
poput bresike, i nastavio promijenivši ton:
— Sve ti ovo velim da vidiš kako me prilike tjeraju da tražim
usluge onih koji su mi, kao ti, dragocjeni, kako ovdje tako i izvan
zemlje, ondje odakle dolaze makinacije mojih neprijatelja, njihove
spletke i njihovi otrovni spisi što bi htjeli spriječiti da me narod
ponovno izabere...
Oborio je oči kao dva omamljena, od krvi opijena komarca, i
nastavio ne prekidajući:
— I ne mislim tu na Canalesa i njegove sljedbenike: smrt je
bila i bit će uvijek moja najbolja saveznica, Miguel! Mislim na one
što bi da utječu na mišljenje u Sjedinjenim Državama, u namjeri da
bi mi Washington otkazao svoje povjerenje. Ako zvjerki u krletki
počne otpadati dlaka, to još ne znači da bi ona htjela da je sasvim
ogole. Nije li tako? Tvrde neki da sam ishlapio starac u koga je srce
236
tvrđe od najtvrđeg drveta. Zlobnici! No neka ih, neka samo govore!
Ali da moji sugrađani u političke svrhe iskorišćuju ono što sam za
njih učinio da oslobodim zemlju od onih pljačkaša i kurvinih sinova,
eh, to je nešto da ti pamet stane! Moj ponovni izbor došao je u
pitanje, i zato sam te pozvao ovamo. Treba mi da odeš u
Washington i da me potanko izvjestiš o svemu što se zapravo zbiva
u onoj slijepoj mržnji, jer gdje je dima, bit će valjda i vatre, a gdje
ima vatre, bit će negdje i potpaljivač.
— Gospodin Predsjednik... — zamuca Anđeoliki između glasa
mistera Gengisa, koji ga je savjetovao da stvari izvede na čistac, i
straha da u nepromišljenosti ne upropasti put u kojem, kako je od
prvog trenutka razabrao, bijaše njegov spas. — Gospodin
Predsjednik dobro zna da se u svemu što mi naredi bezuvjetno držim
tih naredaba. Ipak, ako mi Gospodin Predsjednik dopusti da kažem
riječ-dvije, jer mi je uvijek želja da budem posljednji od njegovih
slugu ali najodaniji i najdosljedniji, htio bih zamoliti, ako se
Gospodin Predsjednik ne protivi, da se, prije nego što mi povjeri
tako osjetljiv zadatak, potrudi i naredi neka se istraži jesu li istinite
ili nisu istinite proizvoljne optužbe da sam neprijatelj Gospodina
Predsjednika, neosnovane objede što mi ih na vrat vješa, da
spomenem samo jedno ime, vojni sudac...
— Ali tko haje za takve tlapnje?
— Gospodin Predsjednik ne može sumnjati u moju bezuvjetnu
privrženost njegovoj osobi i upravi, ali ne želim da mi naslijepo
vjeruje, htio bih da najprije provjeri jesu li istinite ili nisu tvrdnje
vojnog suca.
— Ne pitam te, Miguel, što trebam činiti! Pustimo to! Sve mi je
znano, i još ću ti reći: u ovome pisaćem stolu imam optužbu što ju je
vojno tužilaštvo podiglo protiv tebe kad je pobjegao Canales. I još
više: mogu te uvjeriti da mržnju vojnog suca duguješ jednoj
okolnosti koju možda ne znaš: vojni je sudac, u dogovoru s
policijom, mislio ugrabiti onu što ti je sada ženom i prodati je
vlasnici neke javne kuće, od koje je, kao što znaš, primio deset
tisuća; a račun je platila jadnica koja je sada napol luda.
Anđeoliki je ostao miran, vladajući i najmanjim svojim
kretnjama pred gospodarom. Za crninom svojih baršunastih očiju
krio je u srcu što misli, blijed i leden kao pleteni naslonjač na kojem
je sjedio.
— Ako mi Gospodin Predsjednik dopusti, radije bih ostao uza
237
nj i branio ga svojom krvi.
— Znači, ne prihvaćaš?
— Nikako, Gospodine Predsjedniče...
— Onda je sav razgovor suvišan. Novine će sutra objaviti vijest
o tvome skorom odlasku, i ne dolazi u obzir da me u laž natjeraš.
Ministar vojni ima nalog da ti još danas preda novac koji ti je
potreban da se spremiš za put. Na željezničku postaju poslat ću ti
popudbinu i upute.
Anđeoliki osjeti podzemno tiktanje podzemnog sata što odbraja
kobne trenutke. Među crnim mu obrvama iskrsnu otvoren prozor,
razabire rasplamsalu vatru pokraj gaja s čempresima, naloženu
zelenim ugljenom, i zid bijela dima na dvorištu što ga je zakoprenila
noć, priležnica straža i rasadnik zvijezda. Četiri sjene svećeničke
označuju kutove dvorišta, sve četiri odjevene u mahovinu riječnih
alegorija i vračanja, sve četiri s rukama od žablje kože, više zelene
nego žute, sve četiri s okom zatvorenim, izbočenim kao bradavica,
na onom dijelu lica što ga tama guta...
... Odjednom se oču tam-tam, ječi šuplje stablo, a mnogo ljudi,
preodjevenih u životinje, ulazi susljedice, pocupkujući. Po krvavim i
trepetavim hvojama tam-tama plaze i spuštaju se rakovi iz zračnih
valova i mile crvi iz ognjenih grobova. Oni nakrabuljeni plešu i
pocupkuju da ih bubnjanje ne prilijepi za tlo niti u zrak uhvati, i
potiču oganj terpentinom sa svog čela. Iz polutame što je kao balega
izlazi čovječuljak izdužene glave i lica smežurana kao suha tikva
güisquil, jezik isplazio, bodlje mu na čelu, ušiju nema, na pupku mu
kosmat konopac, na konopcu nanizane glave ratnikâ i listovi tikve
ayotê. Prilazi da potpiri izdanke plamena, ali, na silnu radost
miševima-tobolčarima, krade vatru ustima i žvače ju kao kopalovu
smolu da se ne opeče...
... Krik para tamu što plazi po drveću, i čuju se plačljivi
glasovi, u daljini i blizini, to se plemena napuštena u prašumi,
slijepa od rođenja, bore sa svojom utrobom — zvijerima gladi — sa
svojim grlima — pticama žeđi — i sa svojim strahom, mučninom i
tjelesnim potrebama, bore se i zaklinju Tohila, Davaoca ognja, da
im vrati upaljenu luč svjetla...
... Tohil dolazi jašeći na rijeci od golubinjih grudi, rijeci što
klizi kao mlijeko. Jeleni trče da se voda ne zaustavi, jeleni s
rogovima finijim od kiše, nježne im noge povlače zrak po mekom
pijesku. Ptice lete brzajući, da se ne zaustavi njihov odraz što plovi
238
vodom, ptice s kostima lakšim od njihova perja...
...Tum-tum, orljava i tutanj pod zemljom. Tohil zahtijeva
ljudske žrtve. Plemena iznose preda nj najbolje lovce, one što imaju
uspravljene puhalice i praćke od agave uvijek pune.
»A što će ti ljudi loviti? Ljude?« pita Tohil.
Tum-tum, tum-tum... tutnji pod zemljom.
»Kako odrediš — odgovaraju plemena — samo da nam vratiš
oganj, ti Davaoče ognja, da nam se ne smrzne meso što nam omata
kosti, ni naš dah, naši nokti, jezik i kosa! Samo da nam dalje ne
umire život, ionako ćemo se svi poklati da bi smrt živjela dalje!«
»Dobro je, zadovoljan sam«, dočekuje Tohil.
Tum-tum, tum-tum! tutnji pod zemljom.
»Zadovoljan sam! Na ljudima lovcima ljudi mogu ja temeljiti
svoju vladavinu. Neće biti ni prave smrti ni pravog života. Zaplešite
mi jícaru!«
I svaki lovac-ratnik uze tikvicu i zaplesa uz bubnjanje tamtama, uz tutanj tutnjave i grobova, tako te su Tohilu oči samo
poigravale...
*
Anđeoliki se oprosti s Predsjednikom poslije toga
neobjašnjivog priviđenja. Kad je izišao, zovnu ga ministar vojni da
mu preda svežanj novčanica i ogrtač.
— Vi ne idete, generale? — upita jedva nalazeći riječi.
— Kad bih samo mogao... Ali ću vas možda naći kasnije, ili
ćemo se vidjeti koji drugi dan: valja mi ostati ovdje...
I zakrenu glavom prema desnom ramenu, da bolje čuje
gospodarev glas.
239
38. Putovanje
I ta rijeka što teče krovom dok ona sprema kovčege, ta rijeka
ne uvire ovamo, u kuću, nego se izlijeva negdje daleko, tamo dokle
pogled seže krajinom, možda u more. Bus vjetra otvori prozor; kiša
uli unutra kao da su stakla otišla u komadiće, zavjese zavijoriše,
poletješe papiri, zalupaše vrata, ali Camila ne prekide posao.
Praznina kovčega što ih je punila nekako je odvajaše od svega. Sve
da joj je oluja blijescima zabadala igle u kosu, ništa joj se ne bi
učinilo punim ili različitim: sve bi joj ostalo isto, prazno,
beznačajno, bez težine, bez tijela i bez duše, kao što i ona bijaše.
— Velika je ipak razlika između života ovdje i života vani,
daleko od zvijeri — ponovi Anđeoliki zatvarajući prozor. — Što
veliš...? Prilika se sama pružila, inače bih možda pobjegao!
— A sve ono što si mi pripovijedao sinoć, o strašnim
čarobnjacima što su ondje plesali...
— Ne brini zbog toga...! — trijesak zaduši njegov glas. — A
reci mi, molim te: što bi mogli proreći? Pa on me sam šalje u
Washington! I sam plaća put... Caramba! A kad budem daleko, nije
isključeno da promijenim mišljenje. Doći ćeš poslije k meni, reći ćeš
da si bolesna, ili da sam ja bolestan, a onda neka traži u adresaru...
— A što ako me ne pusti da odem...
— Onda ću ja doći tiho, i ništa nije propalo... Što veliš? A tko
ne zaigra, ne može ni dobiti...
— Tebi se sve čini tako lakim...!
— A s onim što imamo, možemo svagdje živjeti. I to živjeti
pravim životom, ne ovim u kojem moraš neprestano ponavljati:
»Mislim glavom Gospodina Predsjednika, dakle postojim...«
Camila ga gledala suznih očiju, usta joj bila kao da su puna
dlaka, a uši pune kiše.
— Ali zašto plačeš...? Ne plači...
— A što bi da činim...?
— Sa ženama uvijek isto!
— Pusti me...!
— Još ćeš oboljeti budeš li tako plakala... Prestani, za ime
Božje...!
— Ne, pusti me...!
— Pa već si, eto, kao da ću umrijeti ili kao da će me živa
240
sahraniti!
— Ostavi me!
Anđeoliki je zadrža u zagrljaju. Niz obraze toga čovjeka koji
nije znao za plač kliznule dvije krupne suze što su pekle i jedva se
otkinule baš kao zavrnuti čavli.
— Pisat ćeš mi... — dahnu Camila.
— Jasno!
— Piši, molim te! Vidiš, nikad nismo bili odvojeni. Nemoj me
ostaviti bez pisma. Meni će biti kao smrt dani bez vijesti o tebi... I
čuvaj se! Ne vjeruj nikome, čuješ li? Nikome, a najmanje
zemljacima, koji su tako zli... A najviše ti na srce stavljam... —
njegovi poljupci prekidoše je u riječi — najviše... najvažnije...
molim te... piši!
Anđeoliki zatvori kovčege ne otkidajući pogleda od ženinih
očiju, punih nježnosti i strepnje. Kiša ulila kao iz kabla. Voda tekla
žljebovima teška kao lanci. Oboma im tegoba na srcu zbog žalosne
izvjesnosti sutrašnjeg dana što je već tako blizu. Bez riječita sve
bijaše pripremljeno — skinuli su sa sebe odjeću i legli na počinak,
dok im je sat tiktakanjem mrvio posljednje časove — tika-taka- tikataka — a moskiti im sjeckali san neprestanim zujanjem.
— Gle, kako sam samo zaboravila reći djevojkama da zatvore
prozore da ne uđu komarci! Bože dragi, baš sam luda!
U odgovor Anđeoliki je samo privinu na grudi; osjećaše ju kao
ovcu bez glasa, bespomoćnu.
Nije se usuđivao ugasiti svjetlost, ni zaklopiti oči, ni reći riječ.
Tako na svjetlosti bijahu bliže, glas kopa daljinu među onima koji
govore, a ovako samo su vjeđe među njima... U tami bi se osjećali
kao da su daleko, a toliko su jedno drugom željeli još reći u toj
posljednjoj noći, pa kad bi govorili, bilo bi kao da izmjenjuju
brzojave.
Zora. Graja sluškinja što su lovile pjetlića na zasijanu zemljištu
ispuni dvorište. Prestala kiša, voda kapala u žljebove kao u vodenoj
uri. Pjetlić bježao, puzio, lepetao krilima, da umakne smrti.
— Moj mali mlinski kamen... — šapnu joj Anđeoliki na uho,
pogladivši je po čvrstom trbuščiću.
— Ljubavi... — šapnu ona, privijajući se uza nj. Noge joj
ocrtaše na plahti pokret vesala što se upiru na uzvrtloženoj vodi
rijeke bez dna.
Sluškinje nisu prestajale. Trčanje, povici. Pjetlić im izmicao iz
241
ruku, ustreptao, uplašen, izbuljenih očiju, otvorena kljuna,
uzdignutih krila, zadihan.
Pripivši se jedno uz drugo, milovalo se njih dvoje treptavih
prstiju, napol mrtvi, napol usnuli, lagani, gotovo lebdeći.
— Ljubavi...!
— Dragi...
— Draga...
Pjetlić se zaletio u zid ili je zid jurnuo na nj... On oćutje u srcu
kao da se zbilo jedno i drugo... Zakrenuše mu vratom... Uzmahivao
je krilima kao da će i mrtav poletjeti...
— Još se i pokakao, nesretnik! — uzviknu kuharica, otresajući
perje s pregače, te ode da opere ruke na kamenici punoj kišnice.
Camila zaklopi oči... Težina njezina muža... Udaranje krilima...
Mrlja...
Sat polaganije odbrojavao trenutke, tika-taka, tika-taka...
*
Anđeoliki brzo listao papire što mu ih je Predsjednik po nekom
oficiru poslao na postaju. Grad grebao po nebu prljavim noktima
krovova što ostajahu sve dalje. Spisi umiriše putnika. Kakve li sreće
što može umaknuti od onog čovjeka, ovako lijepo, u odjeljku prvog
razreda, okružen pažnjom, bez njuškala za petama, s čekovima u
džepu! Napol je zaklopio oči da bolje zakloni svoje misli. Odmicao
vlak, promicala polja, brzala jedno za drugim kao djeca u trku, jedno
za drugim, jedno za drugim: drveće, kuće, mostovi...
... Kakve li sreće što može pobjeći od onog čovjeka, ovako
lijepo, u odjeljku prvog razreda...!
... Jedno za drugim, jedno za drugim... kuća goni drvo, drvo
brza za živicom, živica hvata most, most prebacuje put preko rijeke,
rijeka usmjeruje planini, planina se ispinje u oblake, oblaci traže
usjeve, usjevi ratara, ratar stoku...
... Okružen pažnjom, bez njuškala za petama...
... Stoka, kuća, drvo, živica, most, put, rijeka, planina, oblak...
... Bez njuškala za petama, s čekovima u džepu...
... Sa mnogo čekova...
...Most razapinje mrežu pred prozorima... Svjetlo i sjena,
željezne priječke i šipke, krila lastavičja...
... Za mostom živica, za živicom cesta, cesta potekla za
rijekom, rijeka usmjerila planini...
242
Anđeoliki naslonio glavu na hrptnik pletenog naslonjača.
Krajina prešla u obalnu ravnicu, nisku, toplu, jednoličnu. Pratio ju je
snenih očiju, drijem ga presvajao, miješalo se u njem osjećanje da se
vozi vlakom i da se ne vozi, da zaostaje za vlakom, što dalje, sve
više, što dalje, sve više, više... Bježi-bjež, bježi-bjež, živi leš... leš...
Odjednom otvori oči — nemiran san bjegunca, strepnja onoga
koji zna da se pogibao krije i u zraku što ga udiše — i nađe se u
svome naslonjaču kao da je na nevidljiv otvor uskočio u vlak, boli
ga zatiljak, znoj mu oblijeva lice, na čelu roj muha.
Nad raslinjem nadvilo se nepokretno nebo, naduto od morske
vode, s noktima munja sakrivenih u oblacima od sivog baršuna.
Došlo selo, došlo i prošlo, naišlo ovud i nestalo onud, u
pozadini, mjestance naoko nenastanjeno, s kućama od šećera na
suhom kukuruznom lišću između crkve i groblja. »Neka vjera koja
je sagradila crkvu bude i moja vjera!« pomisli Anđeoliki. »Crkva i
groblje! Samo vjera i mrtvi žive!« Ali mu se u očima zamutila
radost onoga koji odlazi. Pa ta zemlja vječnog proljeća njegova je
zemlja, njegova ljubav, njegova mati, i koliko god mu se činilo da
uskrisuje od mrtvih ostavljajući ta sela za sobom, ipak će uvijek biti
mrtav među živima, bit će kao sablast u tuđini, vječno zasjenjen i
pritisnut nevidljivom prisutnosti ovih križeva i ovih nadgrobnika.
Postaje se redale jedna za drugom. Vlak nije zastajao nego je
brzao dalje, ljuljao se na slabo pričvršćenim tračnicama. Ovdje
zvižduk, ondje škripa kočnica, tamo dalje vijenac čađava dima na
brežuljku. Putnici se hladili mašući šeširima i novinama, otirali se
rupcima, kupali se u vrućem zraku natopljenu tisućama kapi znoja
kojim je plakalo njihovo tijelo, ogorčeni zbog neudobnih naslonjača,
umorni od buke i treskanja, zlovoljni zbog rublja što ih je bolo kao
da je otkano od samih nožica kukaca što mile kožom, glava ih
boljela i svrbjela kao da se po njoj ušetala sva kosa, žeđ ih mučila
kao poslije purgativa, i žalosni bijahu, nasmrt žalosni.
Večer se krilila, svjetlo jenjavalo, došle potom muke s kišom
koja nije donijela osvježenja. Naposljetku se obzorje rastočilo, a u
daljini, velikoj daljini, zasjalo nešto kao kutija svijetlih sardina u
modrikastu ulju.
Željeznički službenik zaredao paliti svjetiljke u vagonima.
Anđeoliki popravi ovratnik, namjesti kravatu, pogleda na sat... Još
dvadeset minuta do luke — čitavo stoljeće za njega, koji jedva
čekaše trenutak da se nađe na brodu živ i zdrav. Nagnuo se na
243
prozor ne bi li nazreo štogod u tami. Mirisalo po cjepiki. Čuo je
kako rijeka šumi. Malo dalje opet rijeka, možda ista...
Vlak je usporio vožnju kroz neko mjestance, ulicama što bijahu
razapete poput visaljki u mraku, polako se zaustavljao te su već
silazili putnici iz drugog razreda, ljudi sa svežnjevima i prtenim
vrećama, užurbani i bučni, i sve polaganije klizio prema pristanima
u luci. Već se čulo mlatanje valova o lukobrane, već se nazirali
nejasni oblici carinarnice što smrdi po katranu...
Anđeoliki već iz daljine pozdravi zapovjednika luke što je
čekao na postaji — majora Farfána...! — sretan što na tako tešku
koraku nailazi na prijatelja koji mu duguje život — na majora
Farfána...!
I major pozdravi njega već iz daljine, i kad naiđe njegov vagon,
viknu mu kroz prozor neka se ne brine za prtljagu, doći će vojnici i
odnijeti je na brod. A kad je vlak stao, uđe major k njemu da mu
stisne ruku, sve u živim iskazima poštovanja. Ostali putnici silazili
više trkom negoli korakom.
— Pa kako ste...? Kako zdravlje...?
— Hvala, dobro, a vi majore? Ali ne treba ni da pitam, vidi
vam se na licu...
— Gospodin Predsjednik brzojavio mi je da vam budem na
uslugu u svemu što vam ustreba.
— Vrlo ste ljubazni, majore!
Vagon se brzo ispraznio. Farfán pomoli glavu kroz prozor i
viknu:
— Poručniče, pobrinite se da dođu po prtljagu! Kakvo je to
otezanje...?
Na te riječi pokazaše se pred svim vratima vagona skupine
naoružanih vojnika. Anđeoliki je prekasno shvatio taj manevar.
— Uhićeni ste po nalogu Gospodina Predsjednika! — reče
Farfán, s revolverom u ruci.
— Ali, majore...! Ako Gospodin Predsjednik... Kako je to
moguće...? Hodite, molim vas, sa mnom, da telegrafiram...
— Nalozi su jasni, don Miguel, i bolje da mirujete!
— Kako želite, ali ne smijem propustiti brod, idem s misijom,
ne mogu...
— Tiho, molim, i brzo izručite sve što imate uza se!
— Farfán!
— Izručite, velim!
244
— Ne, majore, čujte me!
— Ne opirite se, razumijete li! Ne opirite se!
— Ali čujte me, majore!
— Ostavimo se prazna razgovora!
— Nosim povjerljive upute Gospodina Predsjednika... vi ćete
biti odgovorni...!
— Naredniče, pretražite gospodina...! Da vidimo tko je jači!
Spodoba šalom zakrivena lica iskoči iz tame, visoka kao
Anđeoliki, blijeda kao Anđeoliki, s kosom sličnom njegovoj.
Nepoznati uze sve što je narednik oduzeo pravome Anđeolikom
(putni list, čekove, vjenčani prsten — oslinio mu je prst i svukao
viticu na kojoj bijaše urezano Camilino ime — puceta s orukvica,
rupčiće...), i odmah nestade.
Brodska sirena oglasila se pošto je izminulo podosta vremena.
Uhićenik je začepio uši dlanovima. Suze mu zasljepljivahu oči.
Najradije bi razbio vrata, pobjegao, odjurio, odletio na more i preko
njega, samo da ne bude taj što je ostao — kakve li zaglušne rijeke
pod kožom, kakve li rane što peče u tijelu! — nego drugi, onaj što s
njegovom prtljagom i pod njegovim imenom odlazi u New York, u
kabini broj sedamnaest.
245
39. Luka
Na sve pala utiha što prethodi mijeni vremena, sve mirovalo
osim cvrčaka, vlažnih od soli, sa zvjezdanom iskrom na pokrilju, pa
svjetionika s blijescima izgubljenim u tami, i zatvorenika što je
krajnje uzbuđen koračao gore-dolje, s kosom palom po čelu, s
odjećom u neredu, ne pokušavajući da sjedne, te uzmahivao rukama
kao oni što se u snu, protiskujući jecaje i nesuvisle riječi, brane od
ruke Božje koja ih odnosi i vuče jer su potrebni za teške rane, za
naprasne smrti, za hladna ubojstva, i za to da jednog jutra osvanu
rasporena trbuha.
»Jedina mi je utjeha Farfán!« ponavljao zatvorenik. »Sva sreća
te je ovdje! Barem će mi tako žena doznati da su me dokrajčili sa
dva metka i pokopali, inače ništa novo, stanje redovno!«
Čulo se udaranje po podu, kao dvokrak bat duž vagona,
prikovana za prugu čavlima postavljenih straža, iako je zatvorenik
bio vrlo daleko, utonuo u sjećanje na sela pokraj kojih je prošao, u
blato njihova mraka, u zasljepljujuću prašinu njihovih sunčanih
dana, mučen strahom od crkve i groblja, od crkve i groblja, od crkve
i groblja. Samo vjera i mrtvaci žive i ostaju.
Sat na zgradi mjesne komande odbi jednom, zatreptaše pauci.
Velika kazaljka oplovila ponoćni rt. Major Farfán tromo uvuče
desnu ruku pa lijevu u rukave vojničke bluze; jednako sporo uze je
zakapčati od pupka gore, ne videći ništa od onoga što mu bijaše pred
očima: zemljovid Republike u obliku čeljusti razjapljenih u zijev,24
ručnik s mrljama od osušenih bala i s muhama što spavaju, šljem,
puška, torba... Puce po puce do brade. Kad je došao pod grlo,
podigao je glavu, i pogled mu pade na nešto od čega se nije mogao
okrenuti prije nego što zauzme stav »mirno«. Portret Gospodina
Predsjednika.
Zakopčao se, ispustio vjetar, pripalio cigaretu na plamenu
petrolejke, uzeo bič i — na ulicu.
Vojnici ga nisu čuli kad je prolazio pokraj njih: spavali su na
zemlji, uvijeni u svoje ponchos, kao mumije. Straže ga pozdravile
oružjem, a njihov oficir ustade pokušavajući da ispljune crva od
24
Zapadna granica Gvatemale negdje se po sredini uvija unutra, na jugoistok,
pa opet izbija na zapad, i odatle taj oblik. — Prev.
246
pepela — sve što mu je ostalo od cigarete na zaspalim usnama — i
jedva stiže da ga nadlanicom makne, salutirajući i raportirajući:
— Stanje redovno, gospodine majore!
U more se umakale rijeke kao mačji brci u posudu s mlijekom.
Razdvojene sjene drveća, teška masa uspaljenih krokodila,
močvarne groznice, raspršene suze, sve utjecalo u more.
Kad je Farfán ulazio u vagon, priđe mu čovjek sa svjetiljkom.
Za njim eto dvojice nasmiješenih vojnika, četiri njihove ruke upele
da odmotaju konop kojim će svezati zatvorenika. Na majorovu
zapovijed svezaše ga i povedoše prema gradu. Stražari koji su čuvali
vagon i uhićenika krenuše za njima. Anđeoliki nije pružao otpora. Po
majorovu držanju i glasu, po revnosti što ju je pokazao tražeći od
vojnika, koji su ionako s uhićenikom postupali zlo, da budu oštri,
uhićenik mišljaše da je sve to samo prijateljski manevar; major se ne
želi odati, a već će mu koristiti poslije, kad budu u mjesnoj
komandi.
Ali ga nisu odveli onamo. Kad su otišli s postaje, zakrenuše
prema najudaljenijem dijelu pruge i natjeraše ga udarcima da se
popne u teretni vagon kojemu pod bijaše pokriven izmetom.
Izudaraše ga premda im nije za to dao povoda; očito se držahu već
primljenih naloga.
— Zašto me udaraju, majore? — viknu Farfánu, koji je pratio
povorku razgovarajući s onim što je držao svjetiljku.
Odgovor bijaše udarac kundakom; ali umjesto u leđa udarac ga
pogodi u glavu, tako te je potrbuške pao na izmet, a iz jednog mu
uha poteče krv.
Hraknuo je da ispljune nečist; krv mu kapala po odjeći. Htjede
prosvjedovati.
— Jezik za zube! — zareža Farfán, podižući bič.
— Majore! — viknu Anđeoliki, neustrašen, sav izvan sebe, u
zraku što je već vonjao po krvi.
Farfán se bojao onoga što će čuti iz njegovih usta, te zamahnu.
Bič po licu oplete nesretnika koji se na koljenima upinjao da
oslobodi ruke s leđa.
— Vidim — reče drhtavim, nesuzdržljivim, jetkim glasom —
vidim... ovom bitkom želite steći još jednu zvjezdicu...
— Tiho, ako ne želite...! — zaurla Farfán i ponovno podiže bič.
Onaj sa svjetiljkom zadrža mu ruku.
— Udrite, nemojte zastajati, ne bojte se! Ja sam muškarac, a
247
bič je oružje uškopljenih...!
Dva, tri, četiri, pet udaraca za manje od sekunde prekri lice
uhićeniku.
— Umirite se, majore, umirite se...! — umiješa se onaj sa
svjetiljkom.
— Ne, ne...! Ovog ću sina kurvina u zemlju zatjerati...! Što je
rekao o vojsci ne može poreći samo tako... Bandit... govnarski...!
I nije ga više udarao bičem, koji se pretrgao, nego mu je
drškom pištolja sa svakim udarcem trgao i čupao kosu i meso s
glave i lica, i pri svakom udarcu ponavljao zasopljeno:
— Vojska... institucija... Bandit govnarski... evo...
Beživotno tijelo žrtve, onako kako je palo na izmet, vozili su s
jednog kraja pruge na drugi dok se nije sastavio teretni vlak, koji ga
je vratio u glavni grad.
Onaj sa svjetiljkom smjestio se u teretnom vagonu. Farfán ga
dopratio. Bili su u mjesnoj komandi do polaska vlaka i ondje pili i
razgovarali.
— Kad sam prvi put htio ući u tajnu policiju — pripovijedao
onaj sa svjetiljkom — bio je ondje »tajni« jedan moj prijatelj, zvao
se Lucio Vásquez, Baršunasti...
— Čuo sam o njemu, ako me sjećanje ne vara — reče major.
— Ali mi se onda nije posrećilo da me prime... A bio je on vrlo
sposoban i odlučan, sam vrag, premda su ga zvali Baršunasti. I
vidite, umjesto u tajnu policiju, dospio sam onda u zatvor i ostao bez
novca što smo ga žena i ja — bijah onda oženjen — uložili u malu
prodavaonicu. A žena mi, jadnica, dospjela čak u Slatke čari...
Farfán se prenuo čuvši riječi Slatke čari, ali ga sjećanje na
Prasicu, tu seksualnu kugu što smrdi po zahodu i što ga je prije tako
oduševljavala, sada ostavi hladnim: on se, kao negdje pod vodom,
borio sa slikom Anđeolikoga koji mu ponavljaše: »Još jednu
zvjezdicu... još jednu zvjezdicu...!«
— A kako vam se zvala žena? Jer ja sam, znate, poznavao
gotovo sve njih u Slatkim čarima...
— Njezino vam ime ne bi ništa reklo, jer tek što je onamo ušla,
već je odande izišla. Ondje joj je umro sinčić što smo ga imali, i od
toga je šenula. Vidite, kad čovjek za nešto nije rođen...! Sada je
pralja u bolnici milosrdnih sestara. Nije htjela da bude pokvarenica!
— Jasno, znam je. Ja sam ishodio kod policije da dopuste
bdjenje, i bdjeli su ondje, s doñom Chon. Ali tko bi mislio da je to
248
vaše dijete...!
— A ja sam tada, vidite, bio u buhari, i bez pare u džepu... kad
se čovjek obazre i vidi što je sve prošao, najradije bi pobjegao od
svega!
— A ja, pomislite, nisam imao ni pojma da me neka kći
kurvina otkucava i tocilja kod Gospodina Predsjednika...
— I odonda je taj Anđeoliki u vezi s generalom Canalesom.
Udvarao je njegovoj kćeri, spanđao se s njome i vjenčao, izigravši,
kako vele, gospodarev nalog. Sve mi je to znano, jer ga je Vásquez,
Baršunasti, našao u gostionici što se zove Tus-tep, koji sat prije
nego što je general odmaglio.
— Tus-tep — ponovi major, naprežući sjećanje.
— To je gostionica na uglu, na samom uglu. Hajde, kako se ne
sjećate! Na zidu joj naslikana dva lika, sa svake strane vrata jedan,
muškarac i žena. Žena mami muškarca, još se sjećam kako piše:
»Hodi da zaplešemo mali tus-tep!« a muškarac joj, s bocom u ruci,
odgovara: »Ja već plešem veliki!«
Vlak je polako krenuo. Krpa zore umakala se u plavet mora. Iz
tame izlazile kuće sa slamnim krovovima, daleka brda, jadni
trgovački brodovi obalne plovidbe i zgrada mjesne komande, kutija
od šibica, puna šturaka u vojničkoj odjeći.
249
40. Igra skrivača
»Koliko je već sati proteklo kako je otišao!« Na dan rastanka
broje se sati, dok se ne naberu toliki te se mogne reći: »Koliko je
već dana što je otišao!« Ali nakon dva tjedna gubi se račun o
danima, i veli se onda: »Toliki su tjedni izminuli kako je otišao!«
Tako do jednog mjeseca. Zatim se gubi i račun o mjesecima, do
godine. Poslije se brkaju i godine...
Camila uhodila listonošu s prozora u salonu, sakrivena za
zavjesama, da je ne vide s ulice. Bila je noseća te je šila haljinice
djetetu.
Listonoša se javljao i prije nego što bi ga ugledali, kao luđak
što se igra udarajući na sva vrata. Kuc-kuc, primicao se dok ne bi
stigao i do njezina prozora. Kad bi ga čula i vidjela, Camila
ostavljala švenje, srce joj udaralo od radosti, kao da će iskočiti iz
pršnjaka. Eto, napokon, očekivanog pisma! »Draga moja Camila!
Uskličnik...«
Ali poštar nije kucao... Bit će da... Možda kasnije... I ponovno
se laćala posla i pjevušila pjesmice da odagna žalost.
Popodne listonoša opet prolazio. Ni ubod se iglom ne bi stigao
napraviti, tako je brzo ona od prozora priskakala k vratima. Sva
premrla, bez daha, pretvorivši se u samo uho, stajala je za vratima
čekajući kucanje, i kad bi se uvjerila da ništa nije uznemirilo kuću
na koju se slegla tišina, zatvarala je u strahu oči, potresena
provalama plača i mučena mučninom, a jecaji samo se otimali iz
grudi. Zašto nije izišla na vrata? Možda... Možda je poštar samo
zaboravio — kakav je to poštar! — pa će zacijelo sutra donijeti
pismo... to mu je posao...
Gotovo je istavila vrata sutradan, tako ih je naglo otvorila.
Otrčala je čekati poštara, ne samo zato da je on ne zaboravi nego i
da ona pomogne sudbini. Ali je on prošao kao i svih dana, i
umaknuo njezinim pitanjima, u zelenoj odori, zelenoj kao grašak, a
vele da je to boja nade, sitnih očica kao u žabe krastače, i iscerenih
zuba kao na kosturu na kojemu uče anatomiju.
Mjesec, dva, tri, četiri...
U jadu i čemeru povukla se iz soba što gledaju na ulicu, tuga ju
otjerala u dno kuće. Osjećala se ništavom — ta što je ona?
Beznačajna stvarca, drvo, ugljen, vrč, prezriv otpad.
250
— Nisu to hirovi nego prohtjevi — objasnila je susjeda, koja
bijaše pomalo i babica, kad su sluškinje u nje tražile savjeta više
zato da raspredu priču negoli da traže pomoći, jer što je do pomoći,
znale su one što treba: paliti svijeće svecima i olakšavati nevolje
olakšavajući i prazneći kuću, iz koje su odnosile sve što bijaše iole
vrijedno.
Ali jednoga lijepog dana bolesnica iziđe na ulicu. Trupla plove.
Utonula u kočiju, krijući oči od znanaca — ta gotovo su svi gledali u
stranu da se ne moraju pozdraviti s njome — namjerila je
Predsjedniku, pa kud puklo da puklo! Za doručak je, objed i večeru
imala samo rubac natopljen suzama. Gotovo ga je progutala dok je
čekala u predsoblju. Koliko li ima nevolje, sudimo li po ljudima što
čekaju! Ljudi sa sela sjedili na rubu pozlaćenih stolica. Građani
udobnije, naslanjajući se. Gospođama su tihim glasom nudili
naslonjače. Ponetko razgovarao na kojim vratima.
Predsjednik! Pri samoj pomisli na nj Camila se sva zgrčila.
Njezin sinak pod srcem sitno batrgao nožicama kao da joj kazuje:
»Hajdemo odavde!« Pucketanje stolica pod onima što su mijenjali
položaj. Zijevanje. Šaputanje. Koraci oficira iz glavnog štaba.
Kretnje vojnika što je čistio stakla na jednome između prozora.
Muhe. Bacakanje sinčića što ga nosi pod srcem. »Miruj, dijete, što
se ljutiš! Samo ćemo pitati Predsjednika što je od gospodina koji i
ne zna sada za te, a kada se vrati, mnogo će te voljeti! Ah, već si
nestrpljiv da iziđeš i da se nađeš u životu...! Ne, nije da ne bih htjela,
ali mi se čini da ti je bolje tu gdje jesi, tu si dobro čuvan!«
Predsjednik ju nije primio. Netko joj reče da je bolje tražiti
audijenciju molbom, pismeno. I tražila je. Telegrami, pisma, molbe
na papiru s pečatom... Sve uzalud, ne bijaše odgovora.
Noćivala je i osvitala s prazninom besanice na vjeđama, što su
ih kadikad suze podlijevale. Veliko dvorište. Sama, opružena u
visaljci, igrala se karamelom iz Tisuću i jedne noći i crnom
lopticom. Karamel u ustima, loptica u rukama. Dok je premetala
bombon s jedne strane usta na drugu, izmakla joj loptica, pala na
hodnik pod visaljkom i otkoturala se daleko na dvorište; i dok joj
karamel u ustima bivaše sve veći, loptica, što dalje, postajala sve
manjom i naposljetku nestala. Camila nije sasvim usnula. Tijelo joj
drhtalo u dodiru s plahtama. Bijaše to san sa svjetlom iz sanja pokraj
električne svjetiljke. Sapun joj izmače iz ruku i dva i tri puta, kao
loptica, a kruh za doručak — jela je naprosto zato što je morala —
251
kvasao u ustima kao karamel.
Puste ulice, ljudi na misi, a ona već po ministarstvima, uhodeći
ministre, ne znajući kako da pridobije vratare, ta stara gunđala koja
joj i ne odgovaraju kad im se obraća, ili se, kad je uporna, na nju
otresaju, te hrpe mesa.
Ali je njezin muž otrčao po lopticu. Veliko dvorište. Crna
loptica. Njezin muž sve manji, kao da je umanjen pod lećom, dok
nije nestao na dvorištu tražeći lopticu, a njoj — nije mislila na dijete
— karamel u ustima sve više rastao.
Pisala je konzulu u New York, poslaniku u Washington,
prijatelju jedne svoje prijateljice, šuri nekog prijatelja, tražeći vijesti
o mužu; i sve uzalud, bijaše kao da pisma baca u smeće.
Od nekoga Židova, trgovca, doznala je da poštovani tajnik
američkog poslanstva, detektiv i diplomat, ima nekakve vijesti da je
Anđeoliki stigao u New York. I ne samo da se službeno zna da se
ondje iskrcao — stoji to u lučkim upisnicima, u hotelskim knjigama,
u policijskim registrima — nego su o tome javile i novine, a
potvrđuju i oni što su nedavno došli odande.
— I sada ga traže — objašnjavao joj trgovac — naći će ga živa
ili mrtva, iako je, kako se čini, iz New Yorka otplovio drugim
brodom u Singapur.
— A gdje je to? — pitala ona.
— Gdje? U Indokini — odgovorio trgovac i zvocnuo umjetnim
zubalom.
— A koliko treba da pismo stigne odande? — pitala ona.
— Ne znam točno, ali ne više od tri mjeseca.
Ona brojila na prste. Već su četiri kako je otišao.
U New Yorku ili u Singapuru... Kakva li olakšanja, kakva li joj
je mora pala sa srca! Divne li utjehe znati da je daleko — da ga nisu
ubili u luci, kako se već šuškalo među ljudima — daleko od nje, u
New Yorku, ili Singapuru, ali s njom u mislima!
Uprla se o trgovčevu tezgu da ne padne u nesvijest. Radost ju
preplavljivala, radost i vrtoglavica. Bijaše kao da lebdi u zraku: ne
dodirujući butine omotane srebrnim papirom, boce opletene
talijanskom slamom, konzerve, čokolade, jabuke, sleđeve, masline,
bakalar, grožde, plovila je dalekim obalama držeći se mužu pod
ruku.
»Ah, kako sam bila glupa mučeći se i ubijajući! Sada shvaćam
252
zašto mi nije pisao. Valja nastaviti komediju. Ulogu napuštene žene
koja ide u potragu za onim što ju je ostavio, slijepa od ljubomore...
ili ulogu žene koja želi da u teškim časovima poroda bude pokraj
muža.«
Dogovorila se za kabinu na brodu, pripremila prtljagu, i kad je
sve bilo gotovo za polazak, po višem joj nalogu uskratiše putovnicu.
Nekakva vreća mesa oko rupe sa zubima umrljanim od nikotina, i s
debelim podvoljkom pod rupom, pomakla se odozgo do dolje, i
odozgo do gore, da joj kaže kako joj po višem nalogu ne mogu
izdati putni list. Ona maknu usnama odozdo gore i odozgo dolje
pokušavajući ponoviti riječi, kao da nije dobro razumjela.
I razdala je cio jedan imutak na brzojave Predsjedniku. Nije joj
odgovorio. Ministri ne mogahu ništa. Podtajnik u ministarstvu
vojnom, veoma sklon damama, zamolio ju da ne upire i ne navire
toliko: putovnice neće dobiti sve da se na glavu postavi — ta njezin
je muž htio izigrati Gospodina Predsjednika, i stoga je sve uzalud.
Savjetovaše joj da se obrati onome sitnom župniku što su ga
mučili šuljevi te uvijek bijaše kao da sjeda na igle, čovjeku vrlo
utjecajnu, ili pak jednoj od ljubavnica Predsjednikova konjušnika, a
kako je u ono vrijeme išao glas da je Anđeoliki umro od žute
groznice u Panami, uputiše je neki i spiritistima, kako bi se riješila
sumnje.
Nisu joj trebali dvaput reći. Samo se žena-medij ponešto
protivila.
— Nije mi baš drago — govoraše — da se u meni utjelovi duh
onoga koji bijaše neprijatelj Gospodina Predsjednika.
I pod hladnom odjećom drhtala joj suha koljena.
Ali molbe, praćene novcem, lome i stijene. Kad su je dobro
podmazali, pristade.
Ugasili su svjetlost. Camila sva zatreptala od straha kad je čula
da dozivaju duh Anđeolikoga, i naskoro je moradoše odvući iz sobe,
gotovo onesviještenu: čula je glas svoga muža koji je, kako reče,
umro na debelom moru, a sada je u kraju gdje ništa ne može biti i
sve jest, na najboljoj postelji, s oprugama od riba i strunjačom od
vode, u ništavilu, najmekšoj uzglavnici.
Na njoj onako spaloj s mesa, na onome licu naboranu kao u
stare mačke premda se jedva dohvatila dvadesete, vidjele se samo
oči, zelene oči s kolobarima velikim kao prozirne joj uši; takva je
253
rodila na svijet dijete, muškića, i odmah je, čim je ustala iz postelje,
po liječničkom savjetu otišla na selo.
Sve veća slabokrvnost, sušica, otupjelost neprestano ju ispijale
dok je nosila dijete u naručju i mislila na muža o kome nije ništa
znala, tražeći ga u ogledalima, gdje se jedino mogu javiti
brodolomci, tražeći ga u očima svoga sina, ili pak u svojima, kad
usni te o njemu sanja i vidi ga u New Yorku ili u Singapuru.
Među pinijama crnih sjena, među drvećem u vrtovima i poljima
višim od oblaka, zasvijetlio se dan u noći njezine boli: Duhovska
nedjelja u kojoj je njezin sin dobio sol, ulje, vodu i ime Miguel.
Čvorci brusili kljunove ljubeći se. Dvije unče perja i bezbroj trilera.
Ovce se zabavljale zalizujući mlade. Kakva li osjećanja potpune
nedjeljne sreće u tome prelaženju majčina jezika po tijelu
mladunčeta što sklapa oči s dugim trepavicama ćuteći milovanje!
Mlada ždrebad nestašno skakala za kobilama vlažna pogleda. Telići
mukali, slina im tekla s njuškica od sreće što su pokraj punih
vimena. Kad su zvona odzvonila krštenje, Camila je, ne znajući
zašto, čvrsto privinula sinčića na grudi, kao da se u njoj javlja novi
život.
Mali je Miguel odrastao na selu i njemu je pripao, a Camila
nije više nikad nogom stupila u grad.
254
41. Stanje redovno
Svaka dvadeset i dva sata probijalo bi svjetlo do svodova,
procijeđeno kroz paučine i mrežu kamenih zidova, i svaka dvadeset
i dva sata, sa svjetlom, spuštala se petrolejska kanta na kojoj bijaše
više hrđe nego lima: u njoj spuštahu jelo zatvorenicima u
podzemnim ćelijama, na trulu konopu, punu čvorova.
Kad je zatvorenik na broju sedamnaest vidio limenku i u njoj
mutnu užeženu juhu s masnim ostacima mesa i otpacima kukuruzne
pogače, okrenuo je glavu. Neće to okusiti sve ako i svisne od gladi.
Dane i dane kanta se spuštala i dizala nedirnuta. Ali nužda zakon
mijenja. Glad glodala u utrobi, oči rasle u jadnom toru gladi, zjenice
se ostakljivale, te je naglas razgovarao sam sa sobom dok je koracao
ćelijom što je mjerila jedva četiri koraka, prstima trljao desni na
zubima, potezao hladne uši, i jednog dana, kad se spustila kanta,
navalio je na nju kao da će mu je tkogod oteti iz ruku, zario u nju
usta, nos, obraz i kosu: gušio se srčući i žvačući u isti mah. Ništa
nije ostavio, i kad su potegli konop, gledao je kako prazna kanta
odlazi gore, gledao sa zadovoljstvom podmirene životinje. Sve je
oblizivao prste i cmakao usnama.
Ali mu lagoda ne potraja dugo, ubrzo je povratio jelo,
buncajući i stenjući... Meso i kukuruzna pogača prilijepili mu se za
želudac i teško se odljepljivali. Na svako zavijanje i provalu iz
želuca valjalo mu otvoriti usta i nasloniti se na zid kao da se naginje
nad ponor. Naposljetku je mogao odahnuti. Sve mu se okretalo pred
očima. Prijeđe dlanom po mokroj kosi, i ruka mu za uhom kliznu
prema bradi, umazanoj slinom. Zvonilo mu na oba uha. Ledan znoj
oblijevao mu obraze, znoj ljepljiv, kiseo, kao tekućina u električnoj
bateriji. Već je i svjetlo odlazilo, svjetlo što je nestajalo tek što se
ipojavilo.
Uhvativši se za ostatke svoga tijela, kao da se bori sa samim
sobom, nekako sjede, opruži noge, nasloni glavu na zid i utonu pod
težinom vjeđa kao pod jakim djelovanjem narkotika. Ali nije mirno
spavao. U oskudnu i zagušljivu zraku teško je disao, bacao ruke
ovamo-onamo preko sebe, pružao i skupljao sad jednu, sad drugu
nogu, i grebao noktima da iz grla izvadi gvalju što ga je pekla kao
žerava. Napol budan, poče otvarati i zatvarati usta kao riba na suhu,
hvatajući suhim jezikom hladni zrak i upinjući se da vikne. I viknu,
255
već budan, iako mu povik bijaše prigušen groznicom: vikao je ne
samo stojeći nego se i na prste propinjao, istezao se što mogaše više,
samo da ga čuju. Svodovi mu mrvili krikove, raznosili ih u jeku.
Udarao je dlanovima po zidu, topotao nogama po tlu i protiskivao
povike glasom što bijaše još samo tuljenje: »... Vode, juhe, masti,
bilo čega... vode, juhe...«
Curak krvi zgnječena skorpiona poprska mu ruku... krv mnogih
skorpiona, jer nije prestao gaziti... krv svih štipavaca zgnječenih na
nebu i u kišu pretočenih... Olakšao je žeđ ločući, ne znajući komu
duguje taj dar koji mu se kasnije pretvorio u najveću muku. Sate je i
sate prostajao na kamenu koji mu bijaše uzglavnicom, da ne bi
morao noge držati u lokvi vode što se zimi skupljala na tlu ćelije.
Sate i sate znao je tako stajati, mokar do tjemena, te se s njega sve
pušilo, prozebao do kosti, zijevajući i cvokoćući, nemiran i
nestrpljiv jer bijaše gladan, a kanta s ljigavom juhom nikako da
dođe. Jeo je, kao što već jedu izgladnjeli i mršavi, da bi se dokopao
debela sna, i s posljednjim bi zalogajem već gotovo zaspao stojeći.
Kasnije su spuštali kantu u koju su samičari obavljali nuždu.
Kad ju je zatvorenik u samici broj sedamnaest prvi put čuo kako se
spušta, mišljaše da je posrijedi drugo jelo; kako se u ono vrijeme
nije doticao jela, pustio je da kantu opet potegnu gore, i ne sluteći da
je u njoj izmet: vonj joj bijaše isti kao i kanti s juhom. Ta je kanta
išla od ćelije do ćelavije, i na broj sedamnaest došla bi već do
polovine puna.
Kako je strašno bilo slušati gdje se spušta i ne imati potrebe da
se njome poslužiš, a pritisne te nevolja kad kante više nema, kad je
već odbrojila svoje drndanje po zidu kao bat mrtvog zvona!
Kadikad, da muka bude veća, zakruljila bi čovjeku crijeva već pri
samoj pomisli na kantu — hoće li doći, neće li doći. Znala je kanta i
zakasniti, a ponekad su je zaboravili — nije to bila rijetkost — ili bi
se prekinuo konop — a bivalo je to gotovo svednevice — te bi se
nenadan smradan pljusak izlio na kojeg zatvorenika. Strašna bijaše i
pomisao na smrad što se širio, na oštre rubove četverouglate
limenke, na dugo čekanje — čekati dvadeset i dva sata dok u utrobi
zavrće i na usta bije slina s okusom po bakru, uz napinjanje, grčeve i
kletve, ili pak, u krajnjoj nevolji, isprazniti se na tlo, olakšati
izmučenu utrobu kamo u kut, kao pas ili kao nejako dijete, i samo te
gledaju rođene oči — one i smrt.
Dva sata svjetla, dvadeset i dva guste tame, kanta sa
256
splačinama i druga s izmetom, žeđ ljeti, zimi poplava — to bijaše
život u onim podzemnim ćelijama.
»Svaki dan sve si lakši — utamničenik na broju sedamnaest
nije više poznao rođenog glasa — i potegne li vjetar, mogao bi te
odnijeti onamo gdje te čeka Camila da se vratiš! Zacijelo ju je
čekanje iscrplo, sva se savrla, jadnica! Što mari ako su ti ruke tanke
i suhe! Ona će ih ispuniti toplinom svojih grudi! A što su prljave...?
Oprat će ih suzama... Iz zelenih očiju... Zelene su kao ono polje u
austrijskom Tirolu što bijaše naslikano u Ilustraciji... ili kao
bambusova trska sa zlatnim rubovima i preljevima morskog
plavetnila... I zvonkost njena glasa, slatkoća onih usanâ, okus zubâ,
okus njezina okusa... I njeno tijelo kad se predaje, izdužena osmica s
vitkim strukom, kao plamenovi dima što se suču u kolobarima i
protežu prije nego što se izgube... Otrgao sam je iz zagrljaja smrti
jedne noći kad su palili vatromet... Anđeli lebdjeli, oblaci plovili,
krovovi se ređali sitnim koracima noćobdija, kuće, drveće, sve je
plovilo zrakom s njome i sa mnom...«
I osjećao je Camilu kraj svoga tijela, na svilenom prahu svog
opipa, u svome dahu, u ušima, među prstima, ćutio njezino tijelo uza
svaja rebra što su nad slijepom utrobom podrhtavala kao vjeđe na
očima...
I bijaše njegova, s njime... Grč bez napora, blag, s lakim srhom
duž kičme, duž svih kralješaka, s brzim stezanjem glasnica, a ruke
klonule niz tijelo kao odrezane...
Grštenje što ga je obuzimalo zbog odvratne kante, grižnja
savjesti zbog toga što vrši tjelesne potrebe u tako neukusnu obliku u
sjećanju na ženu, oduze mu svu snagu, tako te se ne mogaše ni
maknuti.
Kopčom što ju je otrgao s cipele, jedinim predmetom od kovine
što ga imaše, urezao je u zid Camilino ime, i svoje prepleteno s
njim, i uz ono malo svjetla u svaka dvadeset i dva sata, dodavao
tome srce, bodež, trnov vijenac, sidro, križ, čun s jedrom, zvijezdu,
tri lastavice kao kvačice na slovima, željeznicu s dimom u zavojici...
Tjelesna slabost čuvala ga od muka puti. Sav uništen sjećao se
Camile kao mirisa ruže ili zvuka pjesme. Podsjećala ga je na ružu
što je svakog travnja i svibnja cvala pod prozorom blagovaonice
gdje je u djetinjstvu doručkovao s majkom. Malen, neobičan
cvijetak na ružinu grmu. Zapljuskivale ga uspomene na jutra u
257
djetinjstvu, omamljivale ga. A svjetlost odlazila, nestajala —
svjetlost što se gasila tek što bi malko posvijetlila. Tama gutala
zidine, još malo pa će spustiti kantu s izmetom. Ah, kad pomisli na
onu ružu iz djetinjstva! Ljuljao se truli konop, kanta poigravala od
radosti među zidinama, u podzemnoj utrobi. Zatvorenik se sav
tresao pri pomisli na smrad što prati tako otmjen posjet. Odnosili su
kantu, ali ne i smrad. Ah, ona ruža, bijela kao mlijeko za doručak.
Nakon nekoliko godina zatvorenik na broju sedamnaest bio
starac, premda su više učinili jadi negoli godine. Nebrojene duboke
bore izbrazdale mu lice, kosa posijedjela kao mravlja krila zimi.
Ništa više od njega i njegova lika... Ne bijaše to više ni on ni
njegovo truplo... Bez zraka, bez sunca, bez kretanja, sav dijareičan i
kostobolan, mučen neprestanim bolovima, gotovo slijep, živio je od
jedinog i posljednjeg što mu je ostalo, od nade da će opet vidjeti
svoju ženu i od ljubavi koja mu je očuvala čisto srce.
*
Upravitelj tajne policije pomaknu stolicu pod sobom, podvuče
noge, uprije se na prste i nalakti na stol od crna drveta. Primaknuo je
pero svjetiljci i vršcima prstiju, kao štipaljkom, jednim uštipom
potegao s pera nit zbog koje su mu slova na papiru ispadala kao
brkati račići, a svoju je kretnju, dakako, popratio cereći zube. Potom
nastavi pisati:
»...I prema uputama — pero greblo papir povlačeći tanke
poteze gore — spomenuti je Vich vezao prijateljstvo sa
zatvorenikom na broju sedamnaest, pošto je s njim bio zatvoren dva
mjeseca te igrao komediju, neprestano vikao i plakao, hoteći da se
svakog časa ubije. Kad je među njima nastala povjerljivost,
zatvorenik s broja sedamnaest upita ga kakav je prijestup učinio
protiv Gospodina Predsjednika te je dopao onamo gdje svaka
ljudska nada prestaje.
Spomenuti Vich nije odgovorio nego je udarao glavom o tlo i
strašno proklinjao. Ali onaj ostade uporan, te se Vichu naposljetku
odriješio jezik. On je, reče, poliglot rođen u zemlji poliglota. Put,
dolazak, zemlja idealna za strance. Preporuka tamo, preporuka
ovamo, prijateljstvo, novac, sve... Odjednom dama na ulici, on za
njom, prvi koraci, nesigurni... Udata...? Sama...? Udovica...? Jedino
je znao da mora za njom. Kakvih li divnih zelenih očiju! Kakvih li
258
zamamnih usta! Kakva li hoda! Kakve li ljepote...! Udvara joj,
obilazi oko njene kuće, nastoji da joj priđe, ali od trenutka kad je
namjerio da je oslovi i da razgovara s njome, više je ne vidi, a
čovjek koga ne poznaje i nikad ga prije nije vidio, ide za njim i prati
ga svuda kao sjena... Pa što je, prijatelji...?
A prijatelji se okreću od njega. Kamenje na ulici, pa što je? I
kamenje drhti kad čuje da on prolazi. Kućni zidovi, pa što je ovo...?
A zidovi se tresu kad ga čuju gdje govori. Jedino je mogao izvući na
čistac svoju nerazboritost: udvarao je ljub... Gospodina
Predsjednika, gospođi o kojoj je, prije nego što su ga zatvorili kao
anarhista, čuo da je kći jednog generala, i da je sve učinila samo
zato da se osveti mužu koji ju je ostavio...
Spomenuti Vich izvješćuje kako je na te riječi čuo u tami kao
nekakvo gmizanje gmaza: to mu se približio zatvorenik i zamolio
ga, glasom što bijaše kao šuškanje ribljih ljusaka, da mu ponovi ime
te gospođe. I spomenuti je ponovio ime...
Od tog trenutka zatvorenik se počeo grepsti kao da mu gori
tijelo, koje više i nije osjećao, sve je lice izgrebao hoteći obrisati
suze ondje gdje mu je ostala samo kost i suha koža; prinio je ruku na
grudi ne dosegnuvši ih: kao paučina od vlažnog praha pao je na tlo...
U skladu s uputama, spomenutome Vichu, od koga sam dobio
ovaj izvještaj i zapisao ga riječ po riječ, osobno sam predao
osamdeset i sedam dolara za vrijeme provedeno u zatvoru, rublje i
polovno odijelo, i kartu za put do Vladivostoka.
Izvještaj o smrti zatvorenika u ćeliji sedamnaest glasi: N. N.,
zarazna griža.
Toliko mi je čast javiti Gospodinu Predsjedniku...«
259
Epilog
Student zastao kao ukopan na rubu pločnika, kao da nikad prije
nije vidio čovjeka u talaru. Ali se nije začudio talaru nego onom što
mu je crkvenjak šapnuo na uho kad su se zagrlili od sreće gdje se
vide na slobodi.
— Idem ovako odjeven po višem nalogu...
I ostao bi ondje kao prikovan da nije ugledao skupinu
zatvorenika što je među dva reda vojnika prolazila sredinom ulice.
— Jadni ljudi... — protisnu crkvenjak kad je student stupio na
pločnik. — Skupo ih stoji ono pred crkvom! Ima stvari što ih čovjek
vidi a ne može vjerovati!
— Vidi ih i dodiruje — pritvrdi student — a naprosto ne može
vjerovati da je tako! Govorim o gradskoj upravi...
— A ja mišljah da je riječ o mome talaru...
— Nije im bilo dovoljno što su obnovili crkvu na račun
Turaka: nego da prosvjed protiv ubojstva Mulaša bude očitiji,
morali su srušiti sve dućane...
— Šutite, nesretniče, zar ne vidite da nas mogu čuti! Tiho, za
ime Božje! Nije sigurno...
Još je crkvenjak htio nešto reći, ali među njih stade čovječuljak
što je bez šešira dotrčao preko Trga; stade on i zapjeva u sav glas:
Figurice,
maškarice,
tko ti dade
takvo lice?
— Benjamine...! Benjamine...! — zvala ga žena što je trčala za
njim kreveljeći se kao da će svakog trena provaliti u plač.
Ne stvori te
svu nahero
don Benjamin,
titerero...
— Benjamine...! Benjamine...! — vikala žena malne uplakana.
— Nemojte se osvrtati na njega, gospodo, ne slušajte ga, lud je: ne
260
ide mu u glavu da više nema ničega pred crkvom!
I dok je lutkareva žena ispričavala muža pred crkvenjakom i
studentom, don Benjamin odjurio dalje i zapjevao žandaru koji
bijaše strašan napržica:
Figurice,
maškarice,
tko ti dade
takvo lice?
Ne stvori te
svu nahero
don Benjamin,
titerero...
— Nemojte gospodine, nemojte ga odvesti, nije on to
namjerno, znajte da je lud — umiješala se lutkareva žena da odvoji
muža od policajca. — Vidite da je šenuo, nemojte ga voditi... ne,
nemojte ga tući...! Pomislite koliko je lud kad veli da je vidio sav
grad sravnjen kao prostor pred crkvom!
Uhićenici prolazili... U tili čas može čovjek postati jednim
među njima i ne biti više među gledateljima koji se u dnu srca
raduju što nisu u njihovoj koži... Za povorkom onih što su pred
sobom gurali tačke išla skupina onih što su na ramenu nosili teški
križ željeznog oruđa, a za njima opet, u zbijenu redu, oni što su
vukli za sobom štropotavu zmiju lanaca.
Don Benjamin iskliznu iz ruku žandara koji je sve oštrije
raspravljao s njegovom ženom, i otrča pozdraviti zatvorenike
riječima što ih je sipao kao iz rukava:
— Tko te vidi i tko te vidio, Pancho Tanancho, s nožem što
guta kožu i sa šilom što se radosno zabada u pluto...! Tko te vidio i
tko te vidi kakav si sada, gori nego prosjak, Lolo Cusholo, tebe koji
si nekoć razmahivao širokom machetom...! Tko te vidio na konju i
tko te vidi gdje ideš pješke, Mixto Melindres, šećeru s bodežom,
izdajniče mekušni...! Tko te vidio s revolverom, onda dok si se još
zvao Domingo, i tko te vidi sada, bez samokresa, tužna i žalosna kao
dan u tjednu...! Tko vas je gnjidama obdario, neka vam sada uši
gnječi...! Tko nema lokota da zaključa gubicu, metnut će mu
lisice...!
Počeli izlaziti namještenici iz ureda i trgovina. Tramvaji bili
261
puni, ni igla ne bi imala kamo pasti. Tu i tamo poneka kočija, auto,
bicikl... Vreva trajala koliko je crkvenjaku i studentu trebalo dok
prijeđu predvorjem Katedrale, pribježištem prosjaka i smetištem
ljudi bez vjere, i dok se pozdrave pred vratima Nadbiskupske palače.
Student udari preko ostataka i razvalina pred Vratima
Gospodnjim, prijeđe preko njih mostom podignutim od dasaka. Bus
hladna vjetra podiže gust oblak prašine. Dim iz zemlje, dim bez
vatre. Ostaci daleke provale vulkana. Drugi nalet zakovitla hrpe
službenih spisa, sada nepotrebnih, te su razvitlani daždjeli onamo
gdje nekoć bijaše dvorana za sjednice gradskog vijeća. Krpe tapeta
prilijepljene za srušene zidove vijorile se na vjetru kao zastave.
Odjednom iskrsnu sjena lutkarova — jaše lutkar na metli, za leđima
mu zvijezde na modrom polju nebeskom, pod nogama mu pet
manjih vulkana od rbina i kamenja.
Bim-bam...! uranjali udarci u večernju tišinu, zvonila osma ura.
Bim-bam...! Bim-bam...!
Student stigao doma — kuća mu bila u dnu jedne slijepe ulice
— i kad je otvorio vrata, čuo je glas svoje majke kako moli krunicu,
a sluškinje se sitno nakašljavaju pripremajući se da odgovaraju na
litanije:
— Za one što su u smrtnoj tjeskobi i na putu... Da vlada mir
među knezovima kršćanskim... Za one što pravedni trpe... Za
neprijatelje vjere katoličke... Za potrebe Svete Majke Crkve i za
naše vlastite... Za uboge duše u čistilištu...
Kyrie eleison...
Guatemala, prosinca 1922.
Pariz, studenoga 1925. i prosinca 1932.
262
POGOVOR
Magijski Realizam M. A. Asturiasa
Asturias ide među velike — možemo reći i najveće — svjetske
pisce koji su u nas gotovo nepoznati, zaobiđeni. Tek jedan jedini
njegov roman — i to ne najbolji — preveden je kod nas (El Viento
Fuerte — Uragan). Ova činjenica ne bi bila posebno fatalna ni
zabrinjavajuća da se ne radi, u stvari, o čitavoj literaturi jednog
kontinenta koji mi s manjim izuzecima ignoriramo! Od Borgesa
nam je dostupna u prijevodu valjda samo jedna knjižica (Maštarije,
Beograd 1963.), dok su Carlos Fuentes, Julio Cortazar, Jorge
Amado, Juan Rulfo, Alejo Carpentier, Ernesto Sabato... da ne
nabrajamo dalje, samo imena s egzotičnih područja književne mape.
Ako i postoje bilo kakvi valjani razlozi što je tako —
nedostatak prevoditelja, neinformiranost, loša ili osrednja prodana
tržištu, neprilike izdavačke djelatnosti itd. — onda bismo morali
imati bar toliko skromnosti da se ne užasavamo što tu ili tamo u
svijetu nismo ni mi prevođeni, što nas u pojedinim zemljama ne
poznaju dovoljno ili nikako, što smo ovdje ili ondje ignorirani!
Nemamo, dakle, uvijek prava da tražimo od drugih ono što sami
nismo kadri za druge učiniti!
Asturias je već prije dodjele Nobelove nagrade (1967.) bio
prevođen i poznat u svijetu, i na Istoku i na Zapadu, i kao
romanopisac, i kao novelist, i kao pjesnik. Rijetke su zemlje gdje
nisu objavljeni bar njegovi romani Zeleni Papa (El Papa Verde) ili
Gospodin Predsjednik (El Señor Presidente — ovo posljednje djelo
objavili su u nas Slovenci). Asturias zauzima, neosporno, jedno od
najznačajnijih mjesta u latinskoameričkim književnostima. Kao
romanopisac bitno je pridonio prijelomnoj obnovi romana ovog
kontinenta. Prije njega i Borgesa — kako tvrdi Carlos Fuentes —
»latinskoamerički roman bio je više povijest negoli imaginacija, i to
iz mnogo razloga. Jedan od njih je činjenica da je stvarnost u našim
zemljama fantastičnija od imaginacije. Od Cortesa i Pizzara,
Trujilla i Peróna, imaginacija postaje opipljiva u povijesti... Osim
što je vladala politička dominacija 'jakih ljudi', u našim zemljama
je, također, dominirala priroda. Dominacija tirana i dominacija
263
prirode bile su teme našeg tradicionalnog romana«. Najprije
moderna poezija (Pablo Neruda, Octavio Paz, Cesar Vallejo itd.), a
zatim i roman promovirali su jedan novi tip fikcije koji nije potro
osnovne elemente tradicije, ali ih je često supstancijalno mijenjao i
dograđivao, tako da — kako dodaje Fuentes — »najbolji pisci u
Latinskoj Americi su oni koji govore o novoj, ličnoj i društvenoj
kontradikciji našeg modernog života: nesigurnoj i eksplozivnoj
koegzistenciji lažnog urbanog kapitalizma i prastarog seoskog
feudalizma...«
Ovaj navod može se primijeniti na Asturiasa ako mu tek malo
preciznije odredimo atribute: umjesto »urbanog kapitalizma«
možemo reći kapitalizma uopće (naročito onog kolonijalnog i
kolonijalizirajućeg, svojevrsnog oblika imperijalizma koji gospodari
nerazvijenim zemljama), a »stari seoski feudalizam« moramo uzeti
sa svim njegovim talozima drevnosti, vjerovanja, predanja i jedne
vrste pasivnosti toliko karakteristične za ljude tog kontinenta.
K tome valja nadodati da Asturias spada u onu (najvitalniju,
rekli bismo) struju latinskoameričke angažirane književnosti koja se
ne stidi svoje angažiranosti i ne želi da je porekne ni u kojoj prilici.
Zar je, u stvari, uopće moguće ukorijeniti se vizijom u ovo rasipno
tropsko tlo i podneblje, u ovo društvo i njegovu povijest, a isključiti
najakutnije (političke, uvijek ponovno aktualne!) protivurječnosti
koje ih određuju i razdiru? Na kraju krajeva, angažiranost nije
nikakva statička konstanta koja bi u literaturi nužno i uvijek nosila
negativan predznak!
Odluka Nobelove fundacije da nagradi M. A. Asturiasa — kao,
uostalom, i u mnogim drugim slučajevima — u stvari nije bila
nimalo apolitična: u trenutku kad imperijalizam, u obliku
neokolonijalizma, te rak-rane Latinske Amerike, doživljava javnu
svjetsku osudu, upravo u času kad je javnost cijelog svijeta potresla
teška sudbina Che Guevare, nagrađen je pisac čije je djelo radikalno
upereno protiv dominacije kapitala, protiv svih vrsta lokalnih
diktatora i militarista, tirana i poltrona, izrabljivača i profitera koji
zavijaju u crno život i povijest naroda Latinske Amerike! Asturias je
tako upravo kao angažirani pisac iskusio tiraniju i tamnicu na
vlastitoj koži; kao melez po krvi (koji čudesno naliči na spomenike
starih Maja), on u sebi utjelovljuje i pobunu protiv svake vrste
rasizma; što se tiče njegove diplomatske karijere, koja je nekima
smetala, treba naglasiti da se ona započela u trenutku kad je mladi
264
progresistički pukovnik Arbenz Guzman odlučio da razdijeli zemlju
siromašnim seljacima i Indijancima te da je oslobodi hobotnice
stranog kapitala!
Slijedeći navod može potvrditi ovih nekoliko uvodnih
opservacija:
»Pisac je u Latinskoj Americi dužan da se suočava s mnoštvom
problema... Roman u nas treba slijediti život naroda. Mi nismo u
kulama od mramora, nismo konformisti, a još smo manje estete. To
će možda doći kasnije, kad uzmognemo sebi priuštiti takav luksuz.
Konačno, sama činjenica da mi je dodijeljena Nobelova nagrada
znači da se prihvaća valjanost moje teze o borbenosti naše
književnosti. Nagrađen je netko tko se borio za nezavisnost svoje
zemlje... Uvijek nas tretiraju kao nerazvijene narode. Evo bar
jednog dokaza da nismo intelektualno nerazvijeni i da više nismo
samo pitoreskni i folkloristični« (iz intervjua objavljenog u tjedniku
»Figaro litteraire«, 23. X 1967.)«.
To su riječi kojima je Asturias popratio nagradu koja mu je
dodijeljena 1967. Međutim, suočavanje s njegovim djelom i
književno-estetskom opredijeljenošću omogućava nam da proširimo
i nijansiramo ovu prigodnu izjavu te da cjelovitije okarakteriziramo
Asturiasov umjetnički profil. Asturias je doista angažiran pisac, ali
je svakako i znatno više nego što ta riječ znači u svojoj
konvencionalnoj upotrebi: njegova angažiranost nadilazi okvire
neposrednog sudjelovanja u aktualnim političkim i povijesnim
zbivanjima, to nije isključivo zauzimanje stava u odnosu na
društvene, nacionalne ili svjetske tekuće probleme kakvo je
zagovarao Sartre neposredno nakon rata. Njegova vizija ponire
mnogo dublje u stvari i mnogo šire osvjetljava stvarnost: ona gleda
sadašnjost svoje zemlje kroz njenu specifičnu i slojevitu prošlost,
efemerno kroz vječno.
Asturiasovo djelo, uzeto u cjelini, odaje dvije osnovne
smjernice, od kojih, u ovoj ili onoj fazi, u ovoj ili onoj knjizi, obično
jedna dominira nad drugom, da bi se konačno obje spregle i
uravnotežile u najsretnijim trenucima stvaranja: to su, s jedne strane,
legendarni starosjedilački mitovi i motivi ovog tropskog tla, kojima
se pjesnik koristi s nečuvenom prisnošću, transponirajući ih u
zamamne snove i zavodljive slike; i, s druge strane, oštro
svjedočanstvo prozaika, neposredna kritička osuda i neopoziva
revandikacija.
265
Nije nimalo teško ilustrirati ove dvije konvergentne tendencije
Asturiasova opusa. Njegovi počeci pripadaju, gotovo u cijelosti,
prvoj opredijeljenosti. Knjiga s naslovom Gvatemalske legende
(Leyendas de Guatemala, 1930.) prvo je Asturiasovo djelo i
istovremeno jedno od najuspjelijih. Te čudesne »legende«, napojene
na najdubljm vrelima tradicije Maja, zasićene težinom tropskog
pejzaža, trepere koloritom lokalnog ugođaja na najizuzetniji način.
Pročitavši Gvatemalske legende, Paul Valery je s oduševljenjem
pisao autoru: »Kakva čudesna smjesa žarke prirode, osebujne
botanike, urođeničke magije i teologije u kojoj Vulkan, redovnici,
Čovjek Perunika, trgovac draguljima bez vrijednosti, 'nedjeljne
bande pijanih žena', 'vrhovni mazi'... rađaju najdelirantnije snove«.
Srodnim stilom i vizijom pisane su još nekolike, rane i kasne
Asturiasove knjige, koje se doista ne daju prepričati niti rezimirati ni
u kojem obliku, kao, uostalom, svaka prava poezija. Možda je
najsrodniji s Gvatemalskim legendama roman Ljudi kukuruza
(Hombres de Maiz), sav prožet mitologijom Maja, oslonjen na
predanje koje prenosi pučka indijanska zbirka Popol Vuh.
Ovdje, naravno, ne možemo podrobnije analizirati sva
Asturiasova djela ponaosob, njegovu prozu i poeziju. Ograničimo se
stoga na nešto malo detaljniji prikaz triju romana koji su najviše
privukli pažnju najmeritornijih poznavatelja Asturiasova stvaranja.
To su Gospodin Predsjednik (El Señor Presidente), Zeleni Papa (El
Papa Verde) i Oči pokopanih (Los Ojos de los Enterrados).
GOSPODIN PREDSJEDNIK
Gospodin Predsjednik jedno je od klasičnih djela
latinskoameričke književnosti, uz Zelenog Papu jedna od
najtipičnijih i najprevođenijh Asturiasovih knjiga. Započet negdje
početkom tridesetih godina, zamišljen najprije kao novela, ovaj je
roman u nekoliko mahova dopunjavan i dorađivan, pa je završen
1933., a objavljen tek 1946. Spomenute datume valja svakako imati
na umu predstavljajući romanesknu tehniku Gospodina
Predsjednika: u njoj nema ni hipertrofiranog intelektualizma, ni
formalnih traženja karakterističnih za mnoge moderne romane
Europe i Amerike. Za razliku od Gvatemalskih legendi, ovo je djelo
usredotočeno na suvremenost, na povijest, politiku, društvo. U tom
pogledu ono predstavlja prekretnicu u Asturiasovu opusu, njegovo
266
opredjeljivanje za svojevrsni realizam. Moglo bi nam se lako učiniti
da je Gospodin Predsjednik u biti karikatura stvarnosti, kad strahote
političkih deformacija koje Asturias opisuje ne bi bile, usprkos
svemu, doista vjeran odraz političke i društvene stvarnosti
latinskoameričke strahovlade; one su groteskne i tragične u isto
vrijeme, do te mjere da s našim europskim predodžbama o tiraniji i
teroru — i nakon svih najstrahovitijih iskustava i na Zapadu i na
Istoku u ovih posljednjih tridesetak godina — ostajemo u prvi mah
zatečeni i osupnuti.
Gospodinu Predsjedniku je u historijskoj stvarnosti uzor
gvatemalski tiranin Manuel Estrada Cabrera i njegova krvava
vladavina od 1898. do 1920. No, taj se primjer lako dade proširiti na
ostale, današnje i pređašnje, latinskoameričke diktatore i diktature,
pa i ne samo njihove. Otud postojana aktualnost ovog djela, njegova
izuzetna tipičnost za podneblje o kojem svjedoči. Evo njegova
kratka sadržaja.
Jedne večeri, pred stolnom crkvom, neki idiot, bijedni
maloumnik, ubio je jednog pukovnika. To je prilika da se ovo
umorstvo svali na Predsjedniku nepoćudnog generala Eusebija
Canalesa. Od prosjaka i invalida koji su, vršljajući pred crkvom, bili
prisutni u času ubistva lako je iznuđeno priznanje (jedan jedini
bogalj, bez ruku i nogu, odbija priznati) da je pukovnikov ubica
glavom spomenuti general... Gospodin Predsjednik služi se dobro
poznatim metodama: tajna policja na svakom koraku, »žbiri«,
privrženi mediokriteti, koristoljupci, konformisti, poltroni, sadisti...
Osoba od povjerenja i na neki način Predsjednikov miljenik je
Miguel Anđeoliki (Cara de Angel). On dobiva nalog da otme kćerku
generala Canalesa, ali se, na svoju nesreću, zaljubljuje u ovu lijepu i
poetičnu djevojku te izigrava cijeli plan Predsjednikove policije:
general Canales tako uspijeva umaći u inozemstvo... Uzgred
prisustvujemo različitim djelima i zlodjelima koja daju ton romanu:
jednoj ženi s novorođenčetom, koja se zatekla u generalovu stanu u
vrijeme bijega, policija zakrečuje vapnom dojke nastojeći iz nje
izvući... podatke, tako da joj dijete skapava gladno, pred očima, u
zatvoru; vojnici umiru u kasarni zbog prisilnog liječenja lošim
medikamentima (na kojima zarađuju Predsjednikovi privrženici),
itd.
Nakon generalova bijega Gospodin Predsjednik izigrava suštu
ljubaznost s Miguelom Anđeolikim i povjerava mu, štoviše, važnu
267
diplomatsku misiju u inozemstvu. No, neće mu poći za rukom da
prijeđe granicu: policija će ga na Predsjednikov tajni nalog strpati u
tamnicu! Godinama će Miguel prkositi teškim uvjetima uzništva,
bodren pomišlju na ljubav svoje mlade žene (za koju vjeruje da je u
sigurnosti), sve dok mu jednog dana Predsjednikov plaćenik ne
podmetne lažnu vijest — da je njegova ljubav postala
Predsjednikovom ljubavnicom. Od tog časa on se rezignirano
prepušta usudu i umire.
Naravno, roman nosi u sebi mnogo više nego što to njegova
fabula može dočarati: diktator bez ikakvih skrupula, okružen
poslušnim strahom okoline, zapanjujući zločini, teror, nepravda na
koju se ljudi navikavaju, bijeda koja postaje prirodnom... sve to
skupa u proporcijama kakve mogu izrasti, reklo bi se, samo u
tropskoj klimi. Ukratko: elefantijaza političkog života, degradacija
realnosti do karikature koja to u biti nije. »čovjek vidi stvari u koje
ne može sam povjerovati« — kaže jedan pop u Epilogu knjige. »Vidi
ih, dodiruje ih« — odvraća mu sugovornik — »i ne može vjerovati
da je to tako«.
ZELENI PAPA
Zeleni Papa, kao I Gospodin Predsjednik, jedna je vrsta
angažiranog romana. Napisan 1952., on osvjetljava iz jednog
drugačijeg, premda dopunskog ugla, srodne deformacije
latinskoameričkog društvenog i političkog života. Zajedno s djelom
koje mu prethodi — Uragan (El Viento Fuerte), i potonjim
romanom Oči pokopanih, ovo djelo tvori trilogiju koja je tematski
čvrsto povezana, iako se sastoji u stvari od tri potpuno autonomne
cjeline.
Zeleni Papa također je postao — kako smo već rekli — jednim
od klasičnih romana latinskoameričke književnosti i istovremeno
predstavlja jedno od najtipičnijih djela svojeg podneblja. On na
neuvijen način govori u prvom redu o okrutnoj eksploataciji koju
prakticira sjevernoamerički kapital. Pri dodjeli Nobelove nagrade
elementi koji karakteriziraju ovu trilogiju imali su, izgleda,
odlučujuću ulogu, jer je, prema tekstu kojim je Švedska akademija
obrazložila svoju odluku, »Asturias unio jednu novu i goruću
tematiku u svoje epsko djelo u obliku borbe protiv dominacije
sjevernoameričkog trusta oličenog u United Fruit kompaniji i
268
ekonomsko-političkih posljedica koje se odražavaju u suvremenoj
povijesti Republike Banana«...
U Zelenom Papi pred nama je, s jedne strane, zaostala država
Centralne Amerike i, s druge, voćna kompanija Tropical Platanera,
vlasništvo sjevernoameričkog kapitala. Demonski predstavnik ove
kompanije Geo Maker Thompson, bezobzirni i bezobrazni Yankee,
— »od one vrste ljudi koji su stvoreni da naređuju« — iskrcao se
jednog dana u nekoj (gvatemalskoj) luci: bogate plantaže banana
predočuju mu bogatstvo koje se može lako steći pod okriljem
kompanije što ga je mandatirala. Tu počinje njegov pakleni uspon,
zahvaljujući okretnosti i okrutnosti, beskrupuloznosti i cinizmu,
eksploataciji slabih i korupciji jakih, nemoći bijede i svemoći
novca... Njegova snaga i umješnost brzo i postojano trijumfiraju.
Maker Thompson dobiva nadimak Zeleni Papa, svemogući papa
zelenih plantaža Bananije!
Cio roman ispunjen je tako vrtoglavom igrom kapitala i
vratolomnim pustolovinama njegovih posjednika — u prvom redu
samog Thompsona: »Ja sam Maker Thompson... Zeleni Papa. Moja
je domena izvan vremena i u vremenu, izvan stvarnosti i u
stvarnosti« — veli on. Ipak Zeleni Papa daleko je više na zemlji, u
vremenu i u samoj stvarnosti jer, kako sam reče na početku knjige:
»Čovjek kao ja nema pravo izaći izvan stvarnosti. Ništa ne postoji
izvan činjenica«. Svojim novcem i utjecajem on uspijeva ovladati
marionetskom slabašnom vladom države u kojoj njegova kompanija
uživa koncesiju, te, štoviše, postaje predsjednikom same
kompanije...
No, pošto su i businessmeni također ljudi, ili bar pripadnici
ljudske vrste, i oni imaju katkad slabosti: tako se Thompson
zaljubljuje u mladu domorotkinju Mayari, naivnu i romantičnu kćer
puka, koja poprima u romanu simbolično značenje. Uvidjevši da
Zeleni Papa, uortačen s njenom vlastitom majkom Florom (koja mu
ubrzo postaje ljubavnicom), oduzimlje Indijancima i posljednje
pedlje zemlje, mlada se Mayari u svečanoj svadbenoj haljini baca u
rijeku... Asturias se ponovno vraća na legendarna vrela, mitskosimboličnoj metaforici starosjedilačkog predanja: žrtva čedne
djevice pretkazuje smrt čistih, propast Indijanaca sučelice s
pohlepom kapitala i Zelenog Pape. Ovog posljednjeg neće raznježiti
niti obeshrabriti gesta lijepe Mayari: oženit će se njenom majkom,
požudnom Florom, koja mu je gotovo ravna u bezobzirnosti i zloći...
269
— U žestini tropske klime cvatu tako golemi plodovi gnjeva,
otrovne gljive ljudske pohlepe i pohotljivosti. — Ništa ne može
zaustaviti opaku igru mešetara G. M. Thompsona, nitko ne odolijeva
njegovu ubitačnom usponu. On ostaje na kraju knjige pobjednikom.
Izgubio je jedino u našim očima, kao čovjek. Dakle u najbitnijem!
Odlikujući se rasponom i dubinom društveno-historijske
kritike, ljepota je ovog djela istovremeno u izuzetnom bogatstvu
iskustava koja nam pruža, u nesvodljivu izobilju događaja i činova,
u načinu na koji sjedinjuje okrutnost i nježnost (u knjizi je niz
veoma impresivnih ljubavnih opisa i prizora), u jednoj viziji svijeta
koja je istovremeno politička i pjesnička, načas komična i malo
kasnije kozmička...
OČI POKOPANIH
Roman Oči pokopanih daleko je opsežniji od svih drugih
Asturiasovih djela, veći negoli oba preostala romana trilogije kojoj
pripada zajedno s njima (tj. romani Uragan i Zeleni Papa).
Historijski predložak tom djelu dao je period diktature generala
Ubica u Gvatemali i njegovo svrgavanje od strane demokratskih
snaga. Mada je taj veliki događaj dobio kasnije neželjen epilog —
jer će državni udar Castilla Armasa ponovno vratiti zemlju u nešto
ublaženu staru kolotečinu i povratiti američkoj kompaniji United
Fruit njene prethodne koncesije — Asturias ipak završava svoj
roman pobjedonosnom prvom etapom, zanemarujući posljednji
neuspjeh i dajući spomenutoj pobjedi značenje primjera, simbolične
mogućnosti i šanse cijele Južne Amerike.
U Očima pokopanih javljaju se neka lica iz Zelenog Pape, u
prvom redu sam Zeleni Papa, »Maker Thompson, sadanji
predsjednik kompanije«, a ima asocijacija i na pojedine događaje ili
osobe koje smo već prije susreli (tako je od lijepe Mayari »ostalo
samo ime u obliku cvijeta... cvijeta nalik na kišu zlaćanih ljusaka«).
Ovdje, međutim, Thompson više nije u prvom planu kao u Zelenom
Papi. Na najisturenijem mjestu sad su sami podanici zemlje, radnici
s plantaža i njihov predvodnik — revolucionar Juan Pablo
Mondragon. Poznavatelji prilika u Latinskoj Ameriai tvrde da je to
djelo — više negoli ijedno drugo — mobiliziralo revolucionarnu
svijest ovog dijela svijeta, i smatraju ga jednom vrstom nacionalne
epopeje. Unatoč svojoj neopozivoj angažiranosti i glasno
270
proklamiranoj tendenciji, taj roman ipak ne dopušta — zahvaljujući
svojoj osobitoj poetskoj fakturi — asocijacije s crno-bijelim
proizvodima tzv. soc-realizma...
Sam naslov još jednom pokazuje neraskidivu vezu Asturiasa s
rodnim tlom i odanost njegovu iskonskom predanju: prema
starosjedilačkoj poganskoj legendi »svi mrtvi pokopani su otvorenih
očiju, i neće zaklopiti vjeđe sve dok ne dođe dan pravde«... Na
početku knjige zatičemo zemlju u kojoj ekonomska diktatura
Zelenog Pape Makera Thompsona potpuno vlada politikom
plaćenićke vlasti. Revolt na čelu s Juanom Pablom Mondragonom
uzima postupno maha. Totalitarni režim, u stilu političko-državne
elefantijaze dostojne Gospodina Predsjednika, služi se svim
iskušanim sredstvima tiranije: biti »palikuća ili komunist«, to je
alternativa svakodnevne optužbe... Mondragon najprije pokušava
oružanu zavjeru, no doživljava neuspjeh. On se tada odlučuje za
sistematsku akciju protivljenja bez oružja u ruci, na štrajkove i
borbu za demokratska prava. Tu lako prepoznajemo još uvijek
veoma aktualnu krucijalnu dilemu Latinske Amerike: guerilla kakvu
je svojim primjerom pokušao organizirati u Boliviji veliki Che
Guevara, opredijeljenost koja bi se mogla nazvati kubanskim putem
i, s druge strane, opredijeljenost za osvajanje pozicija i vlasti bez
neposrednog oružanog sukoba, kakvo danas sve više razmatraju
razni latinskoamerički lijevi pokreti... Upravo ovaj drugi put, nakon
sveobuhvatnog štrajka, oslikan u konturama zamašne epske freske,
postiže ovdje uspjeh. Pad tiranije povlači za sobom i gubitak
koncesija Thompsonove kompanije koju je ona štitila i čijim se
novcem koristila. Zelenom Papi konačno je odzvonilo! »Diktatura i
voćna kompanija ruše se u isto vrijeme: pokopani što čekaju dan
pravde mogu sada zaklopiti oči.«
REALIZAM I MAGIJA
Asturiasova razuzdana vizija premošćuje na čudesan način
raspone između najčišće poezije i najprljavije stvarnosti, između
magije i realizma, fantastike i politike, legende i povijesti. Pjesnik i
pripovjedač Gvatemalskih legendi savršeno se prilagodio i podredio
zahtjevima romana, tako da su ovdje potpunije uravnoteženi različiti
i raznorodni registri na kojima se čuje ovaj veliki glas Maga.
Mogle bi se na sličan način analizirati druge Asturiasove
271
knjige, sve spomena vrijedne: Week-end u Gvatemali (zbirka novela,
po tematici veoma srodnih s trilogijom Zelenog Pape), Ogledalo
Lide Sal (priče veoma bliske Gvatemalskim legendama), zatim
romani Nekakva mulatkinja, Prosjakova lokva (oba djela nose
istovremeno folklorno-fantastični i realistički pečat), pa, konačno,
poezija... koja gotovo ne zaostaje po vrijednosti za Asturiasovom
prozom i pokazuje ista stremljenja, kao što nam može sugerirati ovaj
jedan jedini primjer:
INDIJANSKA MUDROST
Vidješe te kako za sjenkom stojiš
sunce na zalazu za leđima ti bijaše,
uzrok to je tvoga poraza.
Kad sunce je na tvojim grudima,
nogama i glavi zlatom obasjanim,
svladat ne mogu te ljudi,
bogovi ni elementi.
Pao si već i gledaš bez očiju,
čuješ bez ušiju, bez prstiju osjećaš,
govoriš bez jezika,
osuđen na muk,
i jedini krik što ti osta
krv je u ranama.
Koje to trave održavaju ti dah
ćupa zemljanog i bistre vode?
Iz pepela vadiš svoje jutro i
prevrćeš ga među perjem
promrzlih ptica koje cvrkuću
tvoj osmijeh očekujući. Ne grč. Osmijeh.
Izgubljen, avaj, osmijeh tvojih divnih zuba.
Sunce će ponovno obasjati tvoje grlo,
čelo i tvoju grud
prije no vječna tama pokrije
tvoju rasu, tvoj narod.
Koliko ljudskog će biti u kriku, skoku,
snu, ljubavi i jelu.
Danas ti si ovdje, a sutra će drugi
272
jednak tebi nastaviti stražu.
Čemu hitnja il' molba? Ljudi ne mogu nestati.
Ovdje bješe dolina, sad se uzdiže brdo.
Tamo brežuljak bješe, sada provalija zijeva.
Okamenjeno more postalo je planinom,
kristaliziraše se munje u jezera.
Preživjeti sve mijene tvoj je usud.
Čemu hitnja il' molba?
Ljudi ne mogu nestati.
(Preveo Milivoj Telećan)
Asturias je, bez sumnje, jedan od najizrazitijih predstavnika
latinskoameričkog pravca koji se — u veoma različitim shvaćanjima
i oblicima — definira kao magijski realizam. Ovaj termin
upotrijebio je prvi put likovni kritičar Franz Roh, primjenjujući ga
na postekspresionističko slikarstvo Južne Amerike, negdje oko
1925. Od njega ga je preuzeo Arturo Uslar Pietri u svom djelu
Književnost i ljudi Venezuele (1948.), označavajući tim pojmom
pjesničko proricanje ili pjesničku negaciju stvarnosti. Kasnije su ga
upotrebljavali i interpretirali na različite načine mnogi pjesnici i
kritičari latinskoameričke književnosti. Evo što sam Asturias o tom
misli: »Moj je realizam magijski, jer se oslanja na san u onom
obliku u kojem su ga shvaćali nadrealisti, ili onako kako su ga
poimali Maje u svojim sakralnim tekstovima. Čitajući ove
posljednje, shvatio sam da postoji jedna opipljiva stvarnost, na koju
se kalemi jedna druga stvarnost, koja je stvorena imaginacijom i
koja se odjelotvoruje brojnim pojedinostima te postaje tako
»stvarna« kao i ona prva. Cijelo je moje djelo u procijepu tih dviju
stvarnosti: jedne koja je društvena, politička, narodna, s licima koja
govore onako kako govori gvatemalski narod; druge koja je
imaginativna, koja se uklapa u jednu vrstu snovitog ambijenta ili
pejzaža« (Intervju u »Les Lettres franqaises« od 29. XI 1962.).
Raskošna tropska zemlja i njeni siromašni sinovi, surov život i
nježni snovi što vrludavo traže put k boljem i ljepšem,
ukorijenjenost drevnog predanja i suvremena potreba za izlaskom i
obnovom... I kroz sve to mnogo, mnogo svjetla, koje možda nigdje
nije toliko providno i sirovo kao u ovom dijelu svijeta: »Naši
umjetnici sinovi su svjetla, svjetla Centralne Amerike, koje nije
273
neposredno, usredotočeno, zasljepljujuće, nego je više svjetlo
ogledala i sna, kao i svjetlo Helade«... »Blizina mora, dvaju
najvećih oceanâ, bezbrojna jezera i rijeke ovijaju zemlju Centralne
Amerike atmosferom odražavanog svjetla... Boje i crte ne uočavaju
se oštro, nisu odsječene, nego se javljaju kroz izmaglice, kroz sjajne
i prozirne koprene koje stvaraju svijetli pramenovi što se odbijaju
od golemih vodenih površina bliskih oceana, jezera i rijeka«.
»Pjesnici i pisci meleške Amerike veliki su neimari tog svjetla;
oni ga ulijevaju u krvotok svojih pjesama i proze, ne uzimljući
svjetlo što pada pravo s neba, nego onu odraženu svjetlost što
postaje samom puti njihove pjesme. To nije ni svjetlo sunca, ni
mjeseca, ni zvijezda, no vodeno, marinsko, jezersko, riječno,
fantazmagorično svjetlo, namijenjeno narodirna što sanjaju
otvorenih očiju« (Pisac-melez u »Le Mondu«, Pariz, 25. X 1967.).
U tmini i tmori suvremenog svijeta Asturiasova čarobna
svjetiljka obodruje. Svjetlo joj je gusto i tajanstveno.
Predrag Matvejević, Zagreb,1972.
274
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Mirna Goacher i Dubravko Deletis
website: www.josiptabakknjige.org
12/11/2013
275
276
Download

gospodin predsjednik