Dragan Vilić
KOSMIČKI KOVITLAC
Dragan Vilić
KOSMIČKI KOVITLAC
Izdavač
PC-LAB Bijelo Polje
Za izdavača
Vaso Obradović
([email protected])
Urednik
Slobodan Zoran Obradović
([email protected])
Recenzenti:
Marina Bulajić
Jelica Ivanović
Grafički dizajn, korice, obrada i kompjuterska priprema
Vaso Obradović
Štampa:
Grafokarton, Prijepolje
Tiraž:
300
Dragan Vilić
KOSMIČKI KOVITLAC
Virdžinija 2012. godine
KOVITLAC KOSMOPOLITE
Zbirka pesama Kosmički kovitlac Dragana Vilića druga je po
redu stihozbirka ovog autora koji na osoben i raspevan način,
uglavnom dužom formom i povremeno žargonima ponetim iz
zavičaja, emotivno, nostalgično ali specifičnim kompozicijama i
ritmikom, harmonično i duboko filozofski iskazuje sebe i kao da
potvrđuje moju, već znanu misao: ,,I kad ode iz zavičaja, čovek ne
ponese celoga sebe’’, jer mu se on vraća i traži sebe, minule
lepote življenja i vrednosti koje su nestale ili ih je nadošlo zlo i zli
učinili neprepoznatljivim.
Vilićeve pesme, te slike dugih misli i promišljanja, unutrašnjih
komešanja, razmahanih nadanja, htenja, snivanog i dozivanog,
očito su stvarane perom napetih struna koje ne opeva zemaljsku
sreću i uživanje, već je opredmetilo ,,ditirambe’’ zapitanosti,
strepnje i straha, ali i utehe i neke čudne slasti, da bi ih kovitlac
vremena lakše pronosio.
Kosmički kovitlac je višeslojna knjiga osobenog i već
prepoznatljivog stila autora koji ume da promišlja i traži
odgovore na brojna egzistencialna ali i filozofsko-psihološka
pitanja koja su mu, i ne samo njemu, život ali i vidljivi i nevidljivi
vladari svetom nametnuli i koje permanentno nameću čineći to
nečovečno i van zdravog razuma.
Vilić je vešt pesnik koji krećući se između emocija i sebe
svesnog, svoju zapitanost o univerzalnim i ljudskim vrednostima
kroz brojne metafore nameće i čitaocu kao da očekuje da se i on
uključi u promišljana i borbu protiv zla i zlih, sa kojima je kao
deklarisani i potvrđeni kosmopolita u dugom sukobu, gajeći nadu
da će se sa njim sresti na putu svetlosti i prosvetljenja.
Ovo je i knjiga koja autora iz neminovne začuđenosti diže
iznad dnevnog, jer u njoj i pored neizbežnog sivila koje život
nameće dominira njegova jasno definisana težnja ka ljudskoj i
kosmičkoj harmoniji, koju on ljubavlju prema čoveku i
usmerenjem ka miru, harmoniji i jednakosti ostvaruje uprkos
razornom uraganskom kovitlacu koji je poprimio planetarne
razmere i preti da poremeti kosmičku ravnotežu potiskujući
odvajkada poznate vrednosti i ugrožavajući osnove duhovnog i
egzistencijalnog.
Kosmički kovitlac Dragana Vilića je i kovitlac svih koji su
morali da napuste svoja ognjišta i pođu trbuhom za kruhom i sa
sobom ponesu teško breme gorčine, osećaj bespotrebnosti,
odbačenosti, beznađa i duboke zapitanosti nad sobom i smislom
bitisanja u svetu koji nastanjuju mržnja, netolerancija, ništavost i
interesi kojima su čovek i ljudsko nepoznati pojmovi. Zato je
Vilić i morao progovoriti ovako ogorčeno a snažno i izraziti svoj
bunt, neslaganje i otpor svemu što menja čovekov lik i mapu
razuma; što smatra izdajom, te nije čudna njegova zapitanost:
,,Pa šta to radite,
pa do juče,
čini mi se,
vi ste bili ljudi,
a danas zvijeri...’’
I na kraju, nemoguće je ne reći da se radi o veoma kvalitetnom
poetskom ostvarenju kome se treba vraćati i pronalaziti sebe i
druge i izvlačiti nauk. Da bi bilo više ljubavi i vedrine. Da bi se
kosmosom vilili osmesi i pesma.
Peko Laličić, književnik
Sadržaj:
Ave Marija – beskrajna ljubav ..................................................... 11
Bal Demona.................................................................................. 13
Beznađe........................................................................................ 14
Bujica ........................................................................................... 14
Bogu ............................................................................................. 15
Fantazija ....................................................................................... 16
Misao u trenu ............................................................................... 16
Bolero........................................................................................... 17
Božanstvena opera ....................................................................... 18
Bukva ........................................................................................... 20
Čovjek i pjesnik ........................................................................... 21
Demoni plešu ............................................................................... 22
Đavolji sonet ................................................................................ 24
Izdisaj duše................................................................................... 27
Epitaf............................................................................................ 28
Dvije noćne ptice ......................................................................... 28
Hanibal ......................................................................................... 29
Igra Bogova.................................................................................. 30
Igra leptira .................................................................................... 32
Nek vrijeme stane......................................................................... 33
Iluzija ........................................................................................... 34
Izdaja............................................................................................ 35
Izgubljena duša ............................................................................ 37
Kometa ......................................................................................... 38
Pjesnikinjo – Divo........................................................................ 39
Kajanje ......................................................................................... 41
Ko si ti.......................................................................................... 42
Kolerični ponoćni sat ................................................................... 43
Kolibri .......................................................................................... 44
Kosmička ljubav .......................................................................... 46
Ljubavna....................................................................................... 47
Magija .......................................................................................... 49
Ne znam ....................................................................................... 50
Majakovskom............................................................................... 51
Muzika ......................................................................................... 54
Ne voli nikad pjesnika.................................................................. 55
Nedelja ujutru............................................................................... 57
Nemirna noć u ludari.................................................................... 58
Nemoj da plačeš ........................................................................... 59
Oda mojoj domovini ....................................................................60
Odbrana........................................................................................ 63
Ostala je suza ............................................................................... 64
Parenje, vjera i bol ....................................................................... 66
Probudi se..................................................................................... 67
Pitanje........................................................................................... 68
Pjesnicima .................................................................................... 69
Posveta duši ................................................................................. 71
Spavaj........................................................................................... 72
Prah .............................................................................................. 73
Priroda.......................................................................................... 75
Propade ljubavna.......................................................................... 76
Rodoljub slavni ............................................................................ 77
Salvadora Aljendea na broju devet .............................................. 78
Sanjaj............................................................................................ 79
Sarajevo........................................................................................ 80
Pismo iz tuđine............................................................................. 81
Sasvim obično jutro ..................................................................... 82
Starost i slutnja............................................................................. 83
Tajna kuloara................................................................................ 84
Tebi .............................................................................................. 86
Texas holdem ............................................................................... 87
Tužna jesenja................................................................................ 89
Tvorcu univerzuma ...................................................................... 90
U smrti se sniva............................................................................ 91
Urbana drolja................................................................................ 92
Vaskršnje raspelo ......................................................................... 96
Vječnost ....................................................................................... 98
Vraćaj se poezijo........................................................................ 100
Zaboravi ..................................................................................... 101
Zavičaj........................................................................................ 102
Život na ulici .............................................................................. 104
Solomonov vijenac..................................................................... 106
Pogovori ..................................................................................... 115
Posledica suočavanja sa “Kosmičkim kovitlacem” autora Dragana
Vilića.......................................................................................... 117
Vilenjak – Poeta koji nas vješto kroz tminu vodi ka svjetlosti .. 119
O Autoru .................................................................................... 123
Tragovi pisane riječi su duborez
koji odolijeva vremenu na putu ka vječnosti...
Mojoj djeci Zorani, Sunčici i unuci Kristini…
Virdžinija, avgust 2012. godine
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
AVE MARIJA – BESKRAJNA LJUBAV
Volim te, na daljinu kao nešto što je univerzalno,
ali ipak sebično pripada samo meni,
da li se radi o sjeni,
bar mi se ponekad tako čini,
dok oči moje lutaju po mjesečini,
i mole…
A Ti reče: „ Ja sam dio tebe i ti si dio mene”
i tako jedinstveni sada lutamo i ovim svijetom,
ti kroz moje misli plačeš u tami,
i onim drugim krajolikom meni nepoznatim lutaš,
kroz čiju svjetlost pokušavam naći slobodu u svojoj
osami.
Nešto što je tu čudno, jedinstveno, mistično,
i često se rasplinjuje u magli,
nešto lijepo, neprestano što bježi od mene,
klizi mi iz stisnutih šaka kao pjena,
nešto kao mjesečeva mjena;
čas je veliko, oblo, i lako se kotrlja,
a onda iznenada saplete i počne da srlja,
kao da mu je neko podmetnuo nogu.
To je Nešto u Tebi jače od tijela,
nešto što je duša zatvorena u oklop života oduvjek
željela i htjela,
o kakva ljepota kad maske spa’nu,
mirišem čistu duhovnu hranu,
nekako uzvišeno ide ispred vremena,
11
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
možda čak ispred smrti,
putevi želja davno utrti,
no ipak često luta tražeći put beznađa,
duhovna borba i ljubomorna svađa,
a onda mir i ljubav prolista,
i eto meni Sreće utočišta…
Onda opet, pogrešno vrijeme i pogrešno mjesto,
Demon se propne na svoj prijesto,
i Duh se opet kroz vjekove gubi,
luta i reži, demonu klepeću zubi,
i šamar mi bolno opet oplete,
i baci me iz Raja na Zemlju.
Kleknem od toga stihijskog bijesa,
složim se u kal života kao ljesa,
i pitam: – Bože ljubavi, pa ko je taj što dušu i tijelo
muči?
Vodopad zla razumom huči,
nešto što sanja o beskonačnosti,
o vremenu bez granica,
o vječnosti koja nema dimenzije.
To Nešto suzom u trenu se umije,
i kaže nešto što će jednoga dana da osjeti slast beskrajne
ljubavi,
koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor,
ne živi ni u prošlosti ni u budućnosti,
nego u neprolaznoj sadašnjosti koja se
naziva BESKRAJNA LJUBAV.
12
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
BAL DEMONA
Vidim ti žvale raspete što bale
i pipke debele, kvrgave male,
zubi ti klješta što kožu deru,
košulja čista, leptir mašna, ideš u operu,
na licu maska od ljudskog mesa.
Pipcima grliš plastičnu divu,
još uvjek miriše na postelju sivu
i miris znoja niz kičmu što lije;
osmjeh joj bljesak onanije,
kakav zanosan vapaj za ljubavlju.
Doručak je bio: Dvije bebe na oko,
skliska slezena, srce duboko,
ručak si prespavô, sunce je jako,
to strašno svjetlo, bolno i opako.
Večera, opera Magbet nek svira
Geteov Faust ordinira…
Bljesak u zlatu Holivuda,
nabrekla tijela dvorskijeh luda,
crven tepih mase ti steru,
ne vide da spremaš potjeru,
jer mase vide osmjeha sjaj,
opijeni magijom oni vide raj,
a ustvari su samo tvoje žrtve i hrana,
koje prokleto, nikada dosta…
I ova noć nosi plivanje u bazenu od krvi,
i noćne orgije igraće strvi,
sutra će slike zabave prenijet’ sve javne TV-kuće,
guzeljanje strasno, osmjehe vruće,
sve će to mase moći da vide,
počešaće udove koji ih bride,
a nikako se neće moći sjetiti da su i oni
i te kako važan dio ove igre…
13
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
BEZNAĐE
Zakovitlah pjesmu kô vino kroz tupu glavu,
stijenje se skotrlja uz topovsku stravu,
riječ odjeknu kroz klanac smrti,
duhovni putevi rođenjem utrti,
i pjesma kô žar iz kandila po podu se rasu,
tamjana opojni miris, a ovce pasu li pasu,
ludilo mozgom kô nabujala rijeka burlja,
panjeve trule i kamenje kotrlja,
a misao, misao kô orgazam iz kučke skiči,
i pjesma na krkljanje zakoljka sve više liči,
praznina šuplja i nijemi krik,
din – don, din – don otkucava u ponoć zvonik,
o, gdje je te blijede nade krajolik?!
BUJICA
Savladah strah…
Pružih ti rame utjehe…
Obrglih nadu…
Povratih vjeru…
Povjerih ti najveće tajne ljubavi…
Slatkasta vatra planu u srcu mom…
Zaboravljen osmijeh vrati mi se na lice,
a onda bujica suvišnih riječi sve to u trenu raznese,
vrati me na dno gdje i pripadam,
ohladih se…
Pretvorih u hladan nadgrobni kamen
u sjeni močvare gdje sunce nikada doprijet neće.
14
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
BOGU
O Ti, veličanstveni,
kome milijarde pokleklih duša pjesmu poje,
o, Tvorče Svemira, čuj riječi moje,
čuj bol duše što jeca u noći
i žudi za slobodom u svojoj samoći.
Pogledaj bar jednom, ne sklapaj dremljive oči,
trzni se iz sna u prokletoj noći,
pa duša Te zove Ti što je stvori,
mrtvi su tvoji ljudski tabori,
mrtve su crkve u kojima svijeće gore,
mrtve se utvare u tami bore,
klanjaju nemoćne duše u laži,
mrtvi su svi ikonski vitraži.
I sve je laž koju demoni kroje,
dok mrtve duše u tamnim noćima broje,
slažući račune u svoje kese
jačajući zlo, hraneći bijese.
A ti šutiš, dremaš na tronu svome,
nemaš vremena za one što vijekovima mračnim pate,
ponekad mrtve duše do tebe svrate,
plaču u bolu i tuzi,
ali, ti slijep i gluv i dalje dremuckaš
i misliš:
Ja sam Bog, neprikosnoven,
nemilosrdan i uvijek u pravu,
de malo spusti svoju slavu
i pogledaj na bjedu što vjekovima moli
dok krv im piju demoni oholi…
Ustani, probudi se iz dremeža i laži
pomozi duši koja te traži
i kaži:
“Ja sam tvoj Bog, nemaj drugog boga”
i to dokaži…
15
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
FANTAZIJA
Zatvaram oči,
tijelo mi lebdi,
svemir se steže,
svijet mi pobježe,
noktima grebem u kutu bola,
sa stabla oguljena hrastova kora,
trune na zemlji i humus čini,
vještice jezde na mjesečini,
krtica slijepa rije u noći,
treće oko u mraku mi sija,
pećina blješti kô fantazija…
Gdje me to snovi ludila vode,
do novog ropstva
ili slobode,
pustinjskih dina,
ili hladne vode?!
MISAO U TRENU
U dubini mojih misli
ostala je samo praznina,
zgrčena žuč u olujnoj seti,
mir, tišina, čekanje
moji su neprolazni soneti.
16
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
BOLERO
Dok slušam “Bolero”,
ti negdje, daleko, u svemiru spavaš…
Duša ti lebdi na kosmičkim zracima,
blaženo se smješiš u snu…
molitva nijema na usni se grči,
je li to osmjeh na kraju usne strči
dok pramen kose anđela miluje lice?
Znam, sanjaš predjele rajske
i vrata ljubav što zrače…
Odmaraš se od umora života…
Da li sanjaš?
Misli mi se na tren mrače i ja se pitam:
Jesi li ti stvarna,
ili si samo plod moje lude mašte,
cvijet iz rajske bašte,
ili samo misao snena
što muzika “Bolera” svira?
Pisati ne znam,
al’ tugu na papir bacit ponekad umijem,
dok se u nemoći nijemo smijem,
kô klovn što zabavlja djecu svojom tugom,
a oni se smiju u svom nevinom neznanju,
pa i tako izmišljenu, daleku, ja te volim
i Boga molim
za jedan blistav kosmički zrak,
da razbije mojih misli mrak,
tamu što prekriva moj san…
Bolero svira i suza na rame kaplje,
teška, muška suza što daljinu spaja u vječnost.
17
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
BOŽANSTVENA OPERA
Sjedoh u djetelinu, meku ko u svilu
i držah srce raspolućeno u krilu,
ljubavlju otvorih srčane sfere,
čuje se muzika kosmičke opere,
raksrilih srce i sjaj provrišta,
praiskonska baklja sa izvorišta,
iz njega nagrnu sva ljubav tvoja,
o mila moja, o mila moja.
Oči zaslijepi muzika mila,
ljubav planetu porobila,
i samo pjesma u boje se lije
kô osmjeh majke porodilje,
što sreću najveću drži u ruci –
život što stvori u slatkoj muci,
iz muzike nagrnu sva ljubav tvoja,
o mila moja, o mila moja...
Držah te nježno kao morsku pjenu,
u note beskonačnosti ovijenu,
i harfe mjuza blista kroz sjene,
kroz miris djeteline pokošene,
dva galeba kroz sjene poje,
o milo moje, o milo moje.
Evo ti ruka krvava od srca,
grom strašno i nježno u kamen puca,
to ljubav svetu Bog sa njim čini,
dok munja ljubi nebo na mjesečini,
ozon se slijeva kroz morsku pjenu,
u strast erotike uvijenu,
tjela nam lebde kroz noćne tmine,
18
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
oko nas evnusi i konkubine,
svijet se topi kroz maštu strasti,
zvijezde sa neba noćas će pasti,
u spektar ljubavi slit će se boje,
o milo moje, o milo moje.
Ne trebam oči, jer gledam duhom,
konkubina ljubav vodi sa evnuhom
kroz spektar ljubavi u nama što gori,
vječnosti otvoreni svi prozori,
tijela su naša polarane luče,
ljubav nas vječnoj Ljubavi vuče
u jedinstvo božijeg ljubavnog sv'jeta,
i nesta zvjezda, nesta planeta,
božija opera pjeva kroz boje,
o milo moje, o milo moje.
I vrijeme stade kroz kazaljke umrloga sata,
nebeske tajne otvoriše se vrata,
milioni duša sad nama hrle,
ljubavlju Vječnosti one nas grle,
iznad nas anđeli, vječnu operu poje,
o milo moje, o milo moje.
19
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
BUKVA
Pod krošnjom stare, olinjale bukve,
mnoge su se splele zaljubljene ruke,
mnoge su se bitke tu u travi zbile,
mnoge su se djeve tu strasno ljubile.
Na tom mjestu raste mirišljavo cvijeće,
miriše na ljubav, miriše na proljeće,
životinjske krike u ekstazi hlada,
mnoga su se tijela prepletala mlada.
I uzdasi, krici potonjega slada
iz zgrčenih tijela kojim demon vlada,
mnoge su se kose kupale u rosi
u ekstazi krika ljubljenje što nosi.
I bukove, kvrgave, ostarjele grane,
sačuvaše mnoge biserne đerdane,
i sakriše tabane što u krošnju glede,
povijene kičme i krikove medne.
Te prizore čulne gledali su vuci,
sa obližnjeg brda virili hajduci,
posmatrali kako tu se novi život tvori,
u bunilu vatre u kom tijelo gori.
Prošle su mnoge godine i dani,
mnogi su ljubavnici davno oplakani,
sad njihova djeca u znoju se guše,
ispod stare bukve lome se i krše.
20
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ČOVJEK I PJESNIK
I evo u tišini grobnoj
osjećam opet miris nepostojanja:
Ja, nikogović,
goljo kojeg ponos gazi.
Zmija koja se izvila iz legala i grize sebi rep.
Misao u nemoćnom bijesu.
Skup strasti, prevra, obmana i laži.
Slabić kojeg lažna nada još uvjek snaži.
Dah magle prikovane za život.
Plot od istrulog pruća,
ograda skovana sa čavlima boli.
Barijera između nepostojanja i vječnosti,
gaće umrljane izmetom decenija.
Pokor što sramno puza pred autoritetima.
Nevjernik koji idole kova,
silnik koji se odreče Boga.
Osmjeh hijene koji iz kurtoazije viri.
Nazovi muško u kom žena uplakana snije,
grob majke i oca svog,
brat na kolac od brata nabijen.
Sjena mraka koja kukavički jeca,
siromah za kojim pristaju djeca.
Rob ludila svog izvajanog kroz pjesmu,
crv koji za koru hljeba planetom besmisleno gmiže
pas koji ponizno gospodara ruku liže…
Hoćete još?
Pa, zar nije i ovo previše?
Ne, ne mogu dalje jer muka u stomku
u kanalizaciju goni,
sebe nazivam ljudskim bićem,
sram da me bude – čak se usudim i pjesme da pišem.
21
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
DEMONI PLEŠU
Ukočen polumrtav pogled
uprt u daljinu koje nema,
u polumraku sobe leluja sjena,
misao demonska mami i zove
u pohode krvave, mračne, snovi plove.
Duša se raspada, rastače i lomi,
o kako boli, o kako boli,
dok mozak misli sulude tvori,
krvi ukus, mrtvi opori,
to ljubav nožem reže po duši,
kosmos se ruši,
dok usnu donju bijes grize.
A ona tamo negdje daleko
jeca pod dekom u noći,
cvili ujedena u samoći,
misli na izdaju, na zadnji čin.
Smješ se pakosno utvaro luda,
nosiš me negdje, daleko… kuda?
Daleko od nje,
gdje zvijezde gasnu
uz žudnju strasnu
i misao poluglasnu:
O kako te srce moje voli,
sumnjalice jedna luda.
Demoni oholi
plešu valcer sa nama…
u duši mrak, tama…
ti sama
plačeš nijemo u snu,
22
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ja na javi tonem ka dnu,
nemoćno tražeći riječi…
o, kako ti reći
a da ne misliš da sam samo cinik,
a ustvari, možda i jesam,
ali te tamne sjene svjestan nijesam.
I oko mene sad utvare plešu:
Jesenjin zove,
Majakovski mi maše,
na dlanu krvavo tane mi nudi
koje mozak njegov davno nekad ono prosu,
obojivši u crveno jutarnju, rusku rosu.
Tu je i dama šalom što se davi,
Isidoru Dankan
kotač od kočije gazi po glavi,
Bulgakov na uzici Behemota vuče…
Ples počinje, bubanj već tuče,
demoni veselo u zanosu plešu.
Smiju se sablasti, zovu još jednu blesu,
nude joj mir u smrčevom lijesu,
a ona, idiot, još uvjek se koleba,
pogled joj uprt put neba,
kao da za savjet nekoga pita,
u nadi koja više nije ni sjena.
Ohole napasti.
Hahahaaa…
Nek ples otpočne, o mračne sjene!
Krvave, morske, guše me pjene,
dok brod duhova okeanom plovi,
putevi novi,
bespuća stara,
a ona spava i jeca,
nesvjesna da spas
u srcu svom kao relikviju ponosno čuva…
23
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ĐAVOLJI SONET
Nedeljno jutro probudilo usnuli grad,
kroz kanalizaciju se sliva jutarnji smrad,
a ovce lijeno bleje ka bogomolji gmižu.
kadilaci, linkolni asfaltom se nižu,
prerađeni hamburgeri salo ispod volana jedva izvuku,
držeći se za prepun stomak, bauljaju muž i žena
ruku pod ruku,
a troje debeljuškaste djece pospano slinu jutrom nose,
daleko tamo na Istoku siromasi prose.
A ovdje, u obilju,
bosilju i smilju,
u nedeljnom miru,
bogomoljama hrle odani i vjerni,
sjenilom vjere ovijeni,
mirisom marihuane i kokaina, (ups),
blješti sjaj skupih limuzina,
na servis božiji gomila šarena žuri,
kroz rupu od “donca” glede ih panduri,
nadiru široke narodne mase,
kravate, košulje, svečane haljine ih krase,
svi žure Bogu slavu da poju,
i beba gamiže u rozom povoju,
a Bog sjedi u hramu, drijema i mirno čeka,
da li?
Pastiri obukli mantije skupe,
evo profita, trljaju ruke,
za sat će skupit hiljade dolara,
i bit će sretna njihova sahara,
24
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
mamurni od sinoć, napušeni, (ups)
kandilima mašu,
sinoć su navukli naduvanu snašu,
i kao da u sebi misle:
Bog da nam prosti
u ovoj našoj nedeljnoj radosti,
pa i mi smo grešni ljudi samo,
i svakoj bi po kiticu (cvijeća) da damo,
koliko smo Bogu vjerni, odani i dobri
i danas ćemo malo, onako uz put spomenuti Boga,
pričestiti ovce jer je pričest je droga, (ups)
a čim hostiju prime,
iz ruke strvine (ups),
iz kandži skrivenih kroz plimu,
u tamjana opojnome dimu,
svi ćemo na ručak, McDonald’s nas čeka,
već gostiju gladnih slijeva se rijeka,
pa nedelja je, bogati, dan kad se ne radi,
dan kada se žderu ovce i krmadi,
dan kada se tove podebele guze,
valjaju se Mc-om pihtije, meduze,
krvavo zarađen dolar nek se troši,
banke pljačkaju još samo ološi,
a mi nedeljom klečimo pred Bogom
pričešćujemo se veseli i siti,
od sinoćnjeg derneka još uvjek pripiti,
opijeni mozgovi, uspavane duše,
“Marlboro” usput uvlače i puše,
zalogaje masne slažu u stomake,
šta ih briga tamo za te manijake
što djecu kolju,
krv njihovu mješaju sa vinom,
zovući to hostijom, pričesti, božijom istinom,
jer već sutra, rano, ponedeljak sviće,
slijedi nam opšte, narodno otkriće,
25
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
fabrike nas drage mašinama grle
kadilaci, linkolni jutrom tamo hrle,
parohije sinovi smjerni, bezgrješni i čisti
defiluju sutra po fabričkoj pisti,
praveći krvave pare za demone, (ups)
zauzvrat im oni daju pričest i bombone,
a umjesto skupe “koke”– dječje krvi sa malo vina,
da spoznaju Boga i šta je istina.
Šest će dana mir u hramu da vlada
a onda opet nedeljna parada:
Klečanje na tepihu,
tup pogled zuri u plafon,
zvoni nečiji mobilni telefon,
krevelje se porno dame
sa interneta zovu i mame (ups).
McDonald’s, krmad, ovce i bivoli,
ko vjeruje samo neka izvoli,
u deset je sati servis u Svetom hramu kod Boga
tako mi: Zevsa, Alaha, Bude, Višne,
Manitua, Isusa i Marije, Muhameda, Jehove jedinoga…
A jedna beba u snu noćas jeca,
nešto je na nedeljnu molitvu podsjeća:
Nevidljivi hor demona lebdi kroz maglu tamjana.
Iznad onih što kleče nečujno bruje Ruždijevi “Sotonski
stihovi”.
Na parketu razasuto malo dječije srce jeca,
plačnim glasom, nijemim jaukom vapi,
boji se da će kroz život izgubiti čistoću duše i nadu
dok namrgođeni sveštenici zadriglim podvaljcima poje.
Tate kleče misleći na pivu i barske kurve,
26
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
mame na džin i mačo momčine sa nabildanim
kardanima,
dijete jeca u nevinosti svojoj,
širi oreol ljubavi oko sebe,
sveštenik razmišlja o njegovim dječijim oblinama,
Gete sjedi, umoran od dugog čekanja u redu za PAKAO,
gleda na sve ovo sa tugom u svojim arijevskim očima,
kune sebe što ikada napisa Fausta,
a Bog se trznuo iza sna i nemoćno plače.
Liči li vam ovo na poemu?
Meni ne.
Meni liči na krik očaja, poraz čovjeka i Boga u čovjeku.
IZDISAJ DUŠE
Tijelo moje nek u truleži leži
i neka iz njega bijes moje duše reži,
duhove nečastive plam vatre nek prži,
dok moju dušu Tvorac svojom voljom drži,
a strah, strah je samo stvoren za dvorske lude
koji slijepi svijetom hode i palamude,
moja se duša Suda ne boji,
zvjezdane pute Tvorac mi kroji,
a vjere razne, demoni što da’še,
to duše trule oni samo plaše,
zablistaj dušo u svome sjaju,
zalebdi ka Tvorcu u zadnjem izdisaju!
27
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
EPITAF
Uzalud bacaš stihove i rime,
uzalud šaraš olovkom po zidu,
niko te nema čak ni u vidu,
za budućnost i vječnost.
Uzalud vino kô krv u se liješ,
uzalud rakiju i otrov piješ,
niko te ne zna niko ne mari,
prošle su tvoje prljave stvari.
gase se tvoje strasti i rime,
padaju na pod maske sa lica,
još samo malo tvoje će ime
postati samo mermerna šoljica.
Neko će pseto podići nogu,
mokriti kratko po tvome grobu,
vjetrovi, kiše ispraće rime,
od tebe neće ostat ni ime.
DVIJE NOĆNE PTICE
Gle, proletješe dvije ptice u paru,
kao dvije sjenke u noćom, šumskom požaru,
lebde iznad oblaka, kriju se u magli,
pokreti im veseli, zaljubljeni, nagli,
duša im je sretna i ditiramb pjeva,
i srce im lupa, o ljubavi sneva,
odletješe u šumu u ljubavne pohode,
sakrijte se zvijezde, vi zlobne uhode.
28
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
HANIBAL
Koja sam ja neznalica,
ni Bog ni đavo me neće,
a i šta ću im,
i onako sam samo mrtvaja
izmučena životom,
ispaćena svim i svačim:
Glupostima,
porazima,
predrasudama,
sujetom,
ljubomorom,
izgubljenim bitkama sa vjetrenjačama.
Ljudsko meso je tako slatko
kao otrov što Kleopatra kroz kobru popi,
u sebi nosi toplu krv
iz Cezareve presječene vene,
što lipti u toplu vodu rimskog kupatila,
izvor energije i života.
I ja, Hanibal,
biće za sva vremena,
hrana bogova i demona,
želio bih da živim i posle smrti,
iako sve mi govori,
da taj san niko još sanjao nije,
da je to samo miris humusa
ispod gljive koja se raspada na jesenjoj kiši.
Gledam gore,
negdje na grani starog hrasta
gavran suze uz krik jeziv briše,
krila mu raširena i vrišti,
nad ljudskim snom,
nad zabludom koja se zove život.
29
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
IGRA BOGOVA
Morska pjena puzi po pijesku,
galebova krila vijore na bijesu vjetra,
talasi grme, ori se jeka,
oluja dolazi s pučine, iz daleka,
Bjesovi nadiru kroz okean i morsku pjenu,
valjaju Nimfu u svilu ovijenu,
a na dnu Carstvo morsko blista u kristalu,
Posejdon bijesan stoji na astalu,
trozubac leden u ruci drži,
talasi urlaju dok sunce ih prži,
a gore, na nebu, Apolon ludi vatrenu kuglu miluje,
pakao viri iz morske provalije,
čuje se glas iz morskih dubina,
kako zapomaže, urla, orgija,
Posejdon podmuklo iz mora reži,
pred bijesom njegovim morski svijet krije se i bježi:
– Naprijed talasi, vojnici moji snažni,
gazite pred sobom, rušite… ratnici odvažni,
udrite obalu, udrite stijene,
u maglu jutarnju sakrivene!
A o’zgo Apolon kroz olujne oblake, žar sunca ždije,
otvara dveri pakla, dveri fantazije,
krik njegov zemljotrese sa sobom vuče,
sunčeve mačeve Okeanom suče,
gromoglasan krik vulkansku lavu lije
i šalje vatru u morske provalije:
– Spržite Okean ratnici vatre,
neka oganj nebeski i zadnji talas satre,
nimfe nek gore inkvizicijskim plamom,
na koljena Bože Mora, klekni, ovij se poniznošću i
sramom!
30
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
A tamo, na pučini gdje vjetar suče,
ribarski čamac škripi i jauče,
dok bogovi Svetu bitku sad biju,
ribar u čamcu grli svoj ulov, svoju sirotinju,
ulov što djeci ogladnjeloj nosi,
lice mu molitvu od Boga Ljubavi prosi,
da bijes stane, da stane tama,
bogova ludih stane pomama,
da riblje crve donese do kuće,
nahrani svoje ptiće u ovo bijesno svanuće,
ruke mu krvave uzalud užad, jedra stežu,
žile na vratu kožu natežu,
nijem krik očaja iz usta viri,
ludosti njegovoj smiju se vampiri.
I talas jedan prevrnu malu barku,
sruši ribarevu nadu, opsenu – varku,
gladni će ptići danima pištat,
u agoniji gladi umirat i vrištat,
nada će njihova uprt pogled u Okean biti,
gladan stomak srce će im ugušiti,
ka nebu će prhnuti izgladnjele duše,
pitati bogove što im snove ruše,
a oni samo malo hljeba i ribe htješe,
i koji udah života, to nada besmislena im bješe,
ponekad blijed osmjeh i dječja igra,
dok ruka bogova na njih se nije digla,
a da upitati ni ne smješe: Zašto Bože Ljubavi,
i gdje ti skitaš dok bogovi ljute bitke na našim mukama
čine?
31
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
IGRA LEPTIRA
Njegova sumorna misao odleprša na lahoru do nje
na krilima što trepere u mraku,
a ona leptirica opijena sokovima nektara
porumeni od stida,
u nevjerici okupana jarkom svjetlošću…
Šta se to dešava?
On zaigra igru ludu,
iskrenu, što opija čula i mami vjetrove od iskona,
ona cijuče sretna u zanosnom smjehu,
toplina joj srce kida, godi joj umornoj duši.
Njegova krila su crna,
zagušen ugarak,
žiška što tinja u mraku.
Njena su čista i sjajna trepere od sreće,
dugin spektar razljeven u kapi rose.
Duše su im razgolićene, nježne, bose,
pjevaju, poje drhtajem krila.
On lebdi u zanosu svjetlosti što mami i zove u daljine,
ne boji se smrti što vreba…
Ona već uživa u šarenim bojama jer on voli,
a tako je blizu, a tako daleko…
On bi da ostavi nešto i za sutra,
ona u zanosu izgara i želi sve u isti tren
jer sumnja u novo jutro.
On se boji prošlosti koje nije imao,
ona prošlost ne priznaje kao poraz.
Njegove misli su kolebanja, strah,
32
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
sumnja u sebe, kukavičluk, nada.
Ona je sretna i otima od kratkoće života.
Ona zna: Život je samo ova noć,
i zato ga mami mirisom – zove,
jer jutro donosi kraj igre.
Oboje znaju da samo san rađa misao,
ne palite svjetla, nemojte ih buditi.
NEK VRIJEME STANE
U mirisu mog napetog tijela
ti ćeš osjetiti dobovanje moje duše,
ditiramb straha i slasti,
dok kapi uzavrele krvi kroz snove pjevuše.
A negdje u dubini misli, slika mi tvoja sniva;
moja ljubljena odiva,
boginja koja miriše na morske alge,
na nemire nježne i blage,
što maštu i strast kroz snove pale i nose,
eh, to opet sa osmjehom prkose
i draže čula
neka maštanja daleka,
mermerna fleka
i poslednji trzaj,
blagosloven opušten mir.
Nek vrijeme stane.
33
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ILUZIJA
Noć osuta zvjezdama što trepte.
Mir, spokoj i samo noćni leptiri lete.
Osjećam kako ti ruka podrhtava i treperi,
topla je i nježna, meka, srce u njoj igra,
stežem te snažno, izvijaš se kao čigra,
gubiš se u magli mojih poluzatvorenih očiju,
odlaziš daleko dok more talase bubnja po brodu,
mjesečev lik pobijen u morsku vodu.
Nestaješ…
Zanesen strašću, željom ludom,
na trenutak sam te ispustio iz zagrljaja,
i zamalo te more ne odnese u njedra svoja.
Šapućem: O mila moja, o mila moja.
Dozivam munje, bure i oluje,
šapućem i zovem gromove sa neba,
da sprže more
i pustinju stvore,
nazirem golotinju
dok se valjamo u toplini pustinjskih dina…
gitara i puno crvenog vina,
ti sviraš, opijena, u d-molu,
grlim te polugolu,
recitujem Majakovskog, milujući ti dahom lice,
more se razbija od gorske litice,
a noć topla i miriše na strast, ljubav – beskonačnost.
34
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
IZDAJA
Nazirem od bola zamagljenim očima,
ruke mi pribijaju uz hrastove grede,
tihi jecaj se sa mojih krvavih usana
sliva niz gole grudi:
Pa šta to radite,
pa do juče,
čini mi se,
vi ste bili ljudi,
a danas zvijeri,
šutite, ne recite ništa o vjeri,
ne lažite više.
Juče ste slušali moje propovjedi,
duša vam se sjajna uspinjala k’ Bogu,
a već danas,
čavle kujete u nogu,
samo zato što vam otvorih oči.
Idite, spavajte,
nije vrijedilo ništa,
robujete tami iz koje ste nikli,
vi ste se sa demonima živjeti svikli
i moja je žrtva uzaludan pad.
Hahahaha,
smiješ se, smiješ
ti mračni stvore,
krv moju srčeš iz vene,
polegle po zemlji nariču dvije žene
dok ostale plešu u transu.
35
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Dželat polako, sa strašću,
zabija čavle.
oči mi drhte,
tvore se sjene,
gledam kroz maglu i vidim rulju,
to su oni isti, prosvećenje što im dadoh,
sada vrište u agoniji zla,
u strasti,
dok moja krv kaplje na Golgote stijenje
moja misao lebdi sa visine:
Smiluj se Bože na ove ubice
jer oni ne znaju šta čine…
36
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
IZGUBLJENA DUŠA
O Bwana, ja spjevati ova pjesma samo za ti,
o Black Master, osjećaš li tuga u moja duša?
O Black Master, želim te pitati:
Zašto si tako strašno okrutno?
O Black Master, moj engleski tako loš,
zato što u selo ne biti engleska škola,
o Bwana, ja samo razumjeti afrikan,
zato što ja imati afrička crna duša,
to se dogoditi kad bijah rođeno,
isto se zbilo sa tebe,
ali moja duša je još sjajna i plamti u mraku,
o Bwana zašto je tvojo duša sada bijelo i mračna?
O Black Master, reci mi šta su uradili sa tebe,
možda mogu da spasim tvoja duša,
ja ću plesati u mome selu u Afrika
sa djecom u prašini ispred moja kuća
u prašini u kojoj se igra moj mrtvo sin,
on se igra i pleše sa bijelom bombom
koja doletjeti prije nekoliko dana.
O Black Master, reci mi koliko su oni platili
za promjene na tvoja duša,
ja vjerujem malo para,
hajde pred ogledalo i pogledaj svojo lice,
ono je crno, ustvari braon
ali još uvijek nije bijelo,
jesam li u pravu?
37
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
O Bwana hajde dođi u naša selo,
igraj i pleši sa moj mrtvi sin,
ignoriši i odbaci tvoj zapadnjački imidž
i spasi svoja duša,
i Bog će oprostiti
ako ti dođeš da se igraš i plešeš sa nas.
O Black Master, ja sam napravio ova pjesma samo za
tebe,
zato što bih volio spasiti tvoja duša,
o Black Master, da li čuješ moj bubanj,
zvižduće pjesma samo za tebe.
O Bwana…
KOMETA
Gledam u te, iako mi žežeš oči,
prsa mi gore od vatre tvoje,
žudim da zagrlim taj plam,
opijaš me, drhtim od strasti,
lomiš me opojnim mirisom,
čini mi se da te volim, a nisi žena,
samo si užarena kometa koja donosi kraj i SLOBODU.
38
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PJESNIKINJO – DIVO
(Pjesma je posvećena mojoj divnoj prijateljici,
pjesnikinji Marini Bulajić)
Sliku ti gledam, pjesniknjo – divo,
noćas bi te glasno u nebo okivô,
ja mali bljesak iskre iz kamena,
stihom bih da opjevam sva tvoja stremljenja,
al' misli su moje skučene kroz sjene
i slikom su tvojom one opijene.
Oči su ti nagost malenog djeteta,
iza vedrog čela vedri se poeta…
Po licu se razlio osmjeh ruzmarina,
harmonija venama tvojim dominira,
i vatra se pali i plamti u tami,
u svijetu osame, želje i ljubavi,
u srcu je treptaj nemira i straha,
oprosta, vjere i bolnih uzdaha.
U mislima snenim uspavana muza,
sapletena strahom što kroz vene puza...
Tijelo ti krhko kao nježna misô,
na njega je surovi pas – život kidisô.
Pogled blag i drag sa slike se širi,
toplota duše i nježni nemiri,
lelujavi život u močvarnoj vlazi,
na putu ka vječnosti – bijesni putokazi
i kao da slika nije s ovog svijeta,
i kao da na njoj nije zanesen poeta,
39
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
nego majka, baka nad milim što strepi
i dječicu milu svojim duhom krepi.
Kroz sumorni život pjesnikinja gazi,
a život se kezi, podruguje, plazi…
Ha! Ne obazire se muza na njegove rime,
niti treptaj srca zamara sa time…
Do vječnosti vremena ostalo je malo,
od života se ponešto otelo – ukralo
i svjetlošoću stiha liže svoje rane,
u dubini srca davno zakopane…
I sad ona blista, leluja u sjenci nirvane
čekajući sunce sa jutrom da grane...
40
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
KAJANJE
Možda to i nije bila samo strast,
možda sam te ipak,
negdje u dubini svog srca volio,
držao te skrivenu od ljudi i od svijeta,
od zla i dobra koje te moglo oteti iz moga zagrljaja,
možda je to razlog sto sam te ostavio,
tako kukavički i tako jadno otišao iz tvog života,
možda su tvoja proganjanja izazvala u meni panični
strah,
da se ta epidemija ne proširi po cijelom srcu,
i taj kukavičluk je bio odlučni dio trena,
jezičak na vagi, opravdanje što ti okrenuh leđa.
Ostalo je samo kajanje,
jer kad život umire, istina razotkriva svoje pravo lice,
a i ljubav, i ona prolista kao bagrem u jesen,
kad mu vrijeme nije,
i drveće raširi svoje grane,
obgrli to nesretno, umorno srce i počne ga daviti,
samo što čovjek u svojoj žali za prošlosti,
svojoj starosti i nemoći
nije u stanju više da vrati tu davnu prošlost.
41
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
KO SI TI
Pozivam sudbu i noćne čari,
pozivam zvjeri ko za njih mari,
morske korale uzmem za svjedoke,
nebeske pute mliječne, žesotke,
gromove strašne
što krševe lome,
bezdane mračne,
monstrume,
zlotvore,
da svjedoče protiv grjeha moga na sudu Boga,
jer se odbraniti ne mogu od mišljenja tvoga,
stvorovi grozni mazno se keze,
stiskaju štake i proteze,
skup misli što mi se gade,
noćnih duhova parade,
milion mračnih rupa u džaku,
bjesova strašnih što lete po zraku,
a samo jedno pitanje:
Ko si ti, i odakle ti tolika snaga da voliš
jednog ovakvog mračnjaka?
42
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
KOLERIČNI PONOĆNI SAT
Noć mirna, tihim vjetrom otkucava besmislene sate,
kolone nijemih duhova kroz lelujanje ih prate.
Kroz sumaglicu dogorjeva zamišljena voštana svijeća,
dah smrti iz močvare se osjeća,
praznina ogoljela kroz dušu što blijedi,
pauci bauljaju po tavanskoj gredi,
omča od vješala na njoj se klati,
negdje na bogomolji pucaju ponoćni sati.
Uspomene na nepostojanje u zemlji iluzija i nemira,
mami podmukli zov bogova ili demona iz dubine
svemira,
propale ljubavi, gorčina pelina u leševima što trunu,
Lucifer udara noktima crnim u harfe strunu,
paklena kletva i kap krvi u uglu usne,
oblaci napeti a kiša nikako da pljusne.
Sumaglica ludila mrači tugu Markesove kolere,
životni uzdasi spakovani u kofere,
put blatnjav, zaglavljen Pegaz u glibu,
slijep putnik kroz tamu sljepila ne nazire kolibu.
Ognjište i nad njim se mjehuri varenike pjene,
po krečnom zidu lelujaju dječije, pospane sjene,
plešu beštije u kolu bunila, oko kotla kruže,
vilenjaci požudnim podvirivanjima skute haljinica drže,
a neki poluludi pjesnik bijesno pero u rukama lomi
pokušavajući da uhvati na papir sjene…
koleričnog ponoćnoga sata.
43
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
KOLIBRI
I eto, tako, moj Amore,
ti opet odape ljubavnu strijelu,
direktno u srce sneno, i krv mladu vrelu
i ružine latice, on, mali kolibri,
sad baca pod njene noge bose,
i jutrom je mami kapima rose,
dok je ne zgomba poda se u strasti ludila svog,
i uvede u opijumsko carsvo ljubavnih snova,
i tu eksplozija erotike nasta i bijaše,
i cijela šuma za njihovu sreću znaše.
Vodiše ljubav dugo i slasno,
zavolje njega kolibrica opasano,
jer šapta joj na uvce riječi nježene
dok sova huče u kasne noćne sate,
u milovanje nježno on plete ljubavne rukohvate,
i strast se kô polen širom gnijezda proli,
danima, noćima bijahu opijeni srećom, lebdješe goli,
i kiše hladne prođoše mnoge,
odniješe sa sobom stare šumske zvjeri uboge,
a ljubav njihova i dalje ko biser čista
još uvjek gnijezdom njihovim blista.
No iznenada banuše neke teške zime sniježne,
i kao da crne čini neko na njega baci,
oda se on ambroziji i bludu vrelu,
napusti gnijezdo, poletje ka selu,
u neke pohode alkohol ga vodi,
orgije erotske bijahu povodi,
usahnu ljubav u njemu, ako je ikada i bješe,
on otkri svoje pravo lice
44
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
i pjansko srce kukavice,
umjesto sreće on ambroziju poče da mazi
i da joj tepa u kasne noćne sate,
dok mu ona grlo vatrom prži,
da ne padne, pijan se za ljubavnicu drži.
Strah se uvuče u dušu kolibrice,
no bi kasno, jer jesen pozna,
davno sa lišćem istinu strese,
gromovi strašni razotkriše urnebese,
i ona tugu u gnijezdo svoje zavi,
poželje sa najvećeg drveta da se sunovrati,
bolje i smrt nego samoća da je prati,
dok on sa horom kolibrija orgija,
ambroziju grijeha noćima ispija.
Tugova dugo u samoći kolibrica mila,
danima, noćima krila u tugu je uvila,
a onda jedno jutro ispod krilca što drhte
dva mala ptića pustiše dječije krike,
i sunce zasja kroz šumske guste krajolike,
i ljubav u srcu tugu i samoću zbrisa,
zagrli krilima dva mala irisa,
i snagu neke, nove ljubavi dobi.
Raširi veselo, majka, hej majka, svoja mala krilca,
plesaše valcer od cvjeta do cvjeta,
skupljaše nektar čitavog ljeta
hraneći svoje goluždravce mile,
mazeći im paperje spleteno od svile.
No, krajem ljeta, iz paperja iznikoše krila,
u ljubavne pohode oba se sjurila,
napustiše majku zbog ljubavnog zova,
jer srca im mlada, strijela tvoja Amore, okova.
45
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Opet osta sama setna kolibrica,
savi svoja krhka polomljena krilca,
i suza joj potok niz lice se sliva,
jesenja kiša hladnoćom svjesti je priziva,
ni medne kapi, ni polen ne želi,
ni život gorki, nemilosrdni, okorjeli,
i poslednjom snagom, krilce na oči plačne navuče,
i srce joj od tuge uz kristalnu jeku prepuče.
Eto, Amore, ako imaš imalo duše, dobro razmisli
prije no što odapneš svoju sledeću otrovnu strijelu.
KOSMIČKA LJUBAV
Ti, koja siješ ljubav
kao zvjezdanu prašinu
u Crnu Rupu kosmičku
nikako ne zaslužuješ bol.
Ti, koja kamenu gromadu drobiš
i u polen je tvoriš
i tom božanstvenom tvari me obljubljuješ,
i ja, koji polen sjedinjujem mrakom
i guram kamen uzbrdo,
oboje radimo Sizifov posao.
Mi smo, možda, samo žrtve
vremenskih vjetrova,
daljine svjetova,
ili siromaštva što nam sputava noge bodljikavom žicom,
ali da nije tako
kako bi osjetili bol koji zna i te kako biti sladak,
zar ne?
46
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
LJUBAVNA
Noć, zvjezdana i meka,
mjesečinu zarobila kristalna rijeka,
blista,
a mi se kupamo u čistoći duša što sniju:
ljubav i vječnost,
idilu, fantaziju…
Plovimo kroz bistru vodu u slobodu,
HEJ…U SLOBODU,
što ljubav nam daje,
ko za prolaznost u tom trenu da haje?!
Ne, nisu to samo tijela
što se u znoju uz uzdahe strasti pletu,
to je ljubav u silnom naletu,
što spaja čestice sreće u atomskom jezgru,
ekspolozija strasti, ko jeka neka,
iskonska, daleka.
Talasi nam zapljuskuju božanstvena lica,
gubimo dah u stezi maznih uzica,
pripijeni jedno uz drugo…
Jedinstvo snažno skoro kao Sveto Trojstvo.
Nema tu više, ni uma, ni tijela, ni ruka, ni noga,
nema tu više ni Boga,
jer božanstvenost naš preplet čini,
dok strast se razljeva po mjesečini,
uz slatkast vrisak što grlo pori,
dva tjela su jedno u kom plamen gori,
plavičasta svjetlost oko nas lebdi,
muzika božanska, virtualni pir,
47
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
nemirni uzdah – strasti vjetropir,
i rame na kojoj sklopljene oči odmor traže,
dok se usne ponovo vlaže,
u opijenosti sreće što ljubav nosi.
Noć je zvjezdana i meka,
mjesečinu zarobila kristalna rijeka,
blista muzika tiha, nježna, u spektar boja se lije
niko je ni vidjeti, ni čuti ne umije,
osim ljubavi što u umornim tjelima tinja,
i čeka da kroz strast kao požar ponovo plane Vječnost.
48
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
MAGIJA
Sad ću da sklepam pjesmu,
samo mi malo magije treba,
dva šišmiša, korica hljeba
i malo vina,
violina,
na uvce Mocart reže,
napete vježe,
i bum!
Bog od mene noćas da bježi,
ljeto je, a ipak je hladno, i noćas snježi,
merlot me pali i iznad pupka,
haos u duši, halabuka,
bijes oluju sa neba zove,
znoj ispija moždane pore,
i pjesma pade…
Riječi praznih parade,
dum, dram, dum,
bubanj se ori,
to plamen žeže i papir gori,
stih na stih bezbrižno se niže,
tijelo levitira u zrak se podiže,
gutljaj još jedan pjesmu će da satka,
gutljaj vina opora i slatka,
je li to ljubav na papir se prosu,
je li to krv crnu tvori u rosu,
pjesniče ludi zlokobne ćudi,
hajde bar jednom ti junak budi,
pa reci svima onako od srca,
ma skinite se više sa moga kukca,
i svoje sjene skrijte u tamu,
49
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
stihove svoje bacite u jamu,
vaše su rime izaprane krpe,
ni džeparoši neće to smeće da drpe,
i ja sam svoje pomeo stvari,
sakrili stihove paučni kuloari,
još samo đavo čita moje rime,
i kaže:
Ti si moj anđeo i nikad ne zaboravi me.
NE ZNAM
Ja nisam od onih koji ruže šalju
niti pamtim dane što su svima važni,
moja je duša poput divljeg cvijeta,
moji su snovi najčešće u tami,
ja lutam planetom s nemirom u duši,
sa strahom neznanja što mi misli ruši,
često mi se čini ništa nije važno,
no riječ tvoja duši mojoj godi.
Zašto je to tako ne znam, ali osjećam.
50
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
MAJAKOVSKOM
Ha,
moj si,
ti gorčino i slasti ruske pozije,
čekam te u grmu,
zasjedi, u šumi,
blokirani svi su raskaljani drumi,
i tvoje pseto sa šapom otkinutom gmiže
vukući je domu da rane zaliže.
Vanja, Vanja,
grmi strašni zov,
mrtvački pokrov,
tane što ti mozak prosu,
opet izazov:
Oblak u pantalone,
ti ludi pjesniče, stavi…
Kako se usudi
da Boga bradatog češkaš po glavi
kao da je neko kuče s otkinutom šapom,
a ne strašni Bog,
i još ga lažno sa osmjehom tješiš:
„ Ne brini, narast će druga!”
Kakav strašan grijeh i poruga!
I još,
zamalo da probudiš umornog starca iz dremeža,
iz zaborava,
i umalo se on, Jedini, Pravedni, ne sjeti
da posija sjeme svoje nekad davno,
i da zaboravi na to vrijeme slavno
u opijenosti dremeža svog.
I zamalo ga ne preturi preko zlatnog trona,
51
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
i ne svali na zemlju u pakao pravo,
a Marija,
Marija i dalje drijema u kokošinjcu svome,
nalegla na jaja koja grije pohotom,
oblivena znojem tuđeg sjemena,
sa raskrečenim nogama,
simbolom slatkih poroka i strasti.
Ha,
plačeš,
nijemo, kosturu pjesnički
za njenim sočnim grudima
izlokanim zubima pijanaca
kô gladna beba za sisom majke,
ali se nimalo ne kaješ
što nam stihove podari svoje
da nam njima utireš bore
i razum mutiš.
Ha,
i mrtvog te Zemljina teža privlači,
jer bješe bliži čovjeku no Bogu,
i zato mira na nebu ne nađe,
lutaš kroz beznađe,
još uvijek viriš kroz prozor,
buljiš dok se Marija svlači,
dok demon ljudske kosti razvlači,
voajeru pjesnički vječni,
stihovi tvoji snažni i tečni
kao nabujala rijeka što stijenje i drveće valja.
Ha,
ne valja,
pa znam,
ništa ti ne valja
52
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
i nikad valjalo nije,
osim valjanja ispod kafanskog stola,
tamburanja između Marijinih raširenih nogu
i drugih kafanskih diva,
stihova dičnih
uz mnogo vina i piva, izrečenih
u teške, besane, jutarnje, opojne sate,
velikanu pera,
sine naroda svog,
i čovječanstva nezahvalnog!
Ha,
Vanja, Vanja,
nisam ja Tvoje Uzvišenosti djelo,
no mali umorni ljubitelj tvojih velikih snova,
vremena neka nova,
a bol isti kroz oluke vrišti.
Ha, ha,
moj si,
lovim te snagom svoje ludosti gorde,
na putu do slobode,
a neee,
ne zato što si ti veliki okean
i što sam ja samo kap tvoje krvi,
ni što me život ko tebe mrvi,
nego hoću da ti otmem tane što ti mozak prosu,
prezumem tvoj grijeh na sebe
i podarim ti vječni mir,
no prije toga da te upitam nešto:
Kako se usudi da smisliš futurizam,
a budućnosti za čovjeka nema?
Voli te sjena tvoje misli!!!
53
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
MUZIKA
Noćas, u pozni ponoćni sat,
kad zvijezde počnu svoju dječiju igru,
kada komete svoje vatrene repove spletu,
kada vjetar obriše suze na listu, u svom naletu,
ugasit ću svjetlo u svojoj sobi,
pustiti muziku tihu,
klasiku meku i snenu,
dok mjesečina po prozoru čini sjenu,
nota boje kroz dušu nek se spletu,
odlebdit ću na neku drugu planetu,
daleko negdje, gdje sunce vječno i umjereno sija,
tamo gdje blista i živi fantazija,
tamo gdje kristalno jezero svjetluca,
vodopad zlatne doline buca,
dolinom se širi šarenilo cvijeća,
polen miriše i diše sreća,
i lebdit ću tamo u sjeni klavira
dok Mocart komponuje,
maestro Paganini svira,
i neću oči otvarat snene,
fantazijom vječno nek su ponesene,
moje će tijelo plamtjeti u nirvani,
vječnost, sklad, ljubav kroz muziku oslikani,
i ako nađem Tvorca LJUBAVI nikad se vratiti neću.
54
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
NE VOLI NIKAD PJESNIKA
Sitna ti nafaka kad sebe u mazno jutro lažeš,
slatko od ljubavi kad na vrelu strast namažeš,
uvaženo, s visine, leđima njegovim veliš:
– Eh, rano moja ljuta.
Kao da si iz oluje odnekle bijesom orkana otrgnuta,
a ne znaš, rano, da to samo satiri u tebi kolo kopitama
ždiju,
i svjesna nisi, ne vidiš svoju pogibiju,
bježiš iz vrelog pepela, a sama si u njega klekla,
eh, rano ljuta, što bi ti rekla,
zar da smijeh i strah u demonu, riječ tvoja opora tvori,
strah sablasni u onom ko ne kleči ni u pokori,
zar sa par riječi da plašiš samotnjaka vuka,
hahahaaa, hvata ga i smijeh, i bijes, luđačka huka?
Pa ta pjesnička zvijer na Boga se ludilom svojim baca,
zmijski mu jezik nemilosrdno plamen palaca,
ironija sudbine usnu krivi u dugu,
lajavi jezik zavija bijes u kugu i porugu,
njegova misao oštra ko strijela,
smrt bi ko svijeća od njega izgorela.
Od njega bježe zmije, šišmiši, škorpije, pauci,
iz njega režu pakleni, demonski jauci,
vrijeme ne priznaje, niti prostor vidi,
niti ga savjest po mislima bridi,
a ti mu kažeš, eh rano moja ljuta,
onako s kreveta. još topla, tek prevrnuta,
dok jutarnja magla kroz prozor mili,
uspavane pčele trutove usnili,
55
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
tebe, dušo sitne nafake, misao blijeda mori,
a njegovi snovi streme ka vulkanskoj gori,
ka ljućoj rani strast iz njeg plamti,
a ti, rano moja, zapamti:
Kad ludi pjesnik pera se lati,
sve jeca, pršti, varniči i trešti,
bjesne gromovi, plamte stihovi vješti,
krvavi tragovi niz hartiju se kô poplava šire,
u ranu ljutu pera sječivo zadire,
nijem, pakleni krik iz njega srce čupa,
rima kô lavina stijenja kroz vrijeme lupa,
a ti melanholično, tužno veliš:
– Eh, rano moja ljuta.
Pa dobro, hajde, napaljena ženko,
kad si zaljubljena i uvrnuta.
56
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
NEDELJA UJUTRU
O riječi lude, kako vas mrzim
dok s krikom bola po zemlji puzim.
Prizivam munje, gromove, ne Boga,
ja vidim samo zlotvora ohologa,
steže i davi, guši mi pluća,
krv moja hladna i suza vruća…
Sinoć sam opet večerô bol i sjetu
u ovom nesretnom, jebenom svijetu,
zgazio srce jedne žene –
ljubavlju čistom opijene.
Zašto započeh tu igru ludu?
Osta u tuzi, osta u čudu,
nisam to želio, krv na me nek padne,
svo zlo ovog svijeta nek demon mi dadne,
ni crkvu ne želim više ja da gledam,
i dušu svoju nek Sotoni predam.
Zakletva moja liči li na laži,
i slike moje, crnila kolaži…
Da li to možda polako ludim?
Idite jutra, ne želim da se budim!
Želim da ostanem u tami vječnoj...
da nestanem kao da nikad nisam ni postojao.
57
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
NEMIRNA NOĆ U LUDARI
Eho odjeknu kô lupa u praznom loncu,
suludi smijeh se čuje i iz oči kulja,
noćna se mora spušta niz oluke
dok tama misli sobom baulja.
Zora se sprema, daleko, da svane,
misao, rad, ljubav da prolista,
a ovdje tama jasna i bistra,
um pomračen šuti i čeka.
Koljena skupljena, ruke u košulji,
jecaj tih uspavan drogom,
ona lebdi nad grobom,
a utvara se grohotom smije:
Hahhahhhahaaaaaaa.
“Bježi, bježi, zašto me zoveš,
zašto se zubi tvoji na meni tupe,
bježi sa mene, bježi sa klupe,
pusti da savijam koljena lomna.”
Tjelo se backa, batrga...
Na glavi izrasla, od pada sa klupe, kvrga...
Flaster su izrgrizli zubi truli,
i krik ludila iz grla hrli.
Doktor se važno šetka, sestra se baca,
koljenom pacjentu pritiska kičmu,
špric kô koplje ka butu leti...
još samo malo o Bože sveti
i mir će savladati pomračen um.
Doktor u karton upisa stanje,
apaurin, besandin, doza, i ostalo sranje.
Poslednja misao prije no što zaspa:
“Mi smo ovdje zato što nas je manje”.
58
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
NEMOJ DA PLAČEŠ
(Unuci Kristini…preko Atlantika)
Ne – nemoj da plačeš, moj mali psiću,
obriši tugu sa svoga lica,
sačekaj do sutra, da ona ode,
a onda će suze naše da brode.
Ponoć će sakriti jecaje naše
i krike strašne što samoća tvori,
i tvoja duša od ljubavi blage
milovat će u snu obraze drage.
Ne – nemoj, još samo noćas,
ta budi hrabar, ti mali psiću,
još samo noćas budi u laži,
a sutra vriskom sjetu iskaži.
Ne – nemoj ni repić da svijaš u tuzi
i glavu saginješ, ramena mala,
teško je breme sudba nam dala,
na jastuku trepavica njena ostala.
I njuškaš – opet, u nadi je tražiš,
mirisi njeni stižu daljine,
gle nebo plače, puno mjesečine,
za smijehom njenim punim miline.
Ne – nemoj da plačeš moj mali psiću,
Ni riječi nema više, sve je zamrlo.
59
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ODA MOJOJ DOMOVINI
Domovina moja je mjesto
gdje se od suza počesto spravlja tijesto
za okate bebe koje se rađaju
sa šest atomskih glava i dvan’est ruku,
majke ih povijaju u vrisak i muku...
To mjesto, ponekad, zovu i Hirošima,
čudne djece tu podosta ima…
Otadžbina moja je Etiopija gola,
gdje djeca, ponekad
i po deset godina požive samo od bola,
ali, zato ukusne kolače spravljaju od pijeska,
trpaju ih u buljave stomake bez smješka,
jer je to ozbiljna hrana,
i mjesta za smijeh nema...
Da, domovinom zovem i Kalkuti,
znate tu djeca snivaju o tuti
dok u svom izmetu na ulici žive...
Zgrčene im prebijene kičme krive,
gladan stomak im pojeo crijeva.
Tamo ni vrabac ne jauče, nit pjeva,
golubove pojeli sa perjem skupa...
Gle, malen kostur u praznu konzervu kašikom lupa,
nosi je ustima, kô puna biva,
iz nje se mašte milina u grlo sliva…
60
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
A tamo, malo dalje, milioni Kineza
vežu svoju djecu oko bandera, hrastova, breza,
dok po četrdeset osam sati dnevno u fabrici oru
za crnog hljeba prepeklu koru,
što struže gladne dječje stomake,
oči im buljave uprte u oblake,
a suze umjesto kiše iz neba kaplju...
Domovina moja je i Bliski Istok,
jer tu je glavni naftni krvotok,
krv dječija u zemlju se slijeva, u naftu tvori...
Na bojnim poljima dječiji tabori,
tamnopute glavice zabacili na stranu,
čekaju nož u smrtnu ranu,
iz koje crno zlato u sjaju svom odmah poteče
čim koljač magičnu riječ izreče...
Da, moja je otadžbina i Balkan, Evropa,
gdje se vjekovima masno, debelo kolje i klopa,
i samo naveče, valjda zbog stida, u sumraku,
majka drži bebu u naramku,
preskočila zahrđalu, trošnu, ogradu,
štapom kopa po smetljišta smradu,
tražeći komadić hljeba
u majčino mlijeko da ga tvori...
Pored nje prolazi gluvi, slijepi, nijemi, oholi,
žvaću sendviče svinjetine pune,
jagnjetine, lososa, jastoga, tune…
61
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Da, moja je domovina, i Harlem slavni,
capital city homlesa glavni,
gdje djeca munje kroz igle pale,
bubrege dati za “crtu” ne žale,
a šta bi drugo mogli da daju
kad opijeni siromaštvom po vazdan dremaju…
Otadžbina moja su pjesnički:
Potoci, rijeke, mora, šume, brda, i polja,
ta slavna mjesta krvavih pokolja
gdje višak mesa i koski vijekovima leži i trune,
iskasapljeno kroz ratove i bune.
U ime moje otadžbine,
u ime moje domovine
koju neki, kroz sit osmjeh zovu i Plava Planeta,
a oni, gladni osmjeha, vide je mračnu i crnu.
Nevjerovatno, koji kontrast....
62
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ODBRANA
O Časni sude,
Ti koji vijekvima mračnim sudiš primatima,
pokušah da budem bijesan i jak
u svojim besmislenim inatima,
pa ti jednom bez straha velju:
To skriveni bijes govori kroz tamu tuge moje misli,
i orkani što dolaze sa Atlantika koji su me stisli,
tresu planine nemoćnog žara što ništa ne mijenja,
sizifi, vijekovima, guraju gomile kamenja,
rođeni kroz nemoć, žive u nemilosti,
vječito gladni rajske svjetlosti,
i sve to pomalo na izapranu bajku mi liči,
zar to jednom božanstvu priliči –
da sjedi i udara u harfu dok čovječanstvo suze lije?
O Časni Sude,
otići ću , negdje, iz ovog mrtvog mora,
tamo gdje pakla nema, gdje blista pokora,
sisati mrave, glodati kukce,
pustinjske dine, vjetroljupce,
kolibu od lahora skovati u bijesu,
onda se utišat, ležat u lijesu
i čekati tebe, o Časni Sude.
O Časni Sude,
moram još ovo reći:
Moj truli stih ne mjenja svijet,
ja samo darujem pobunu u ovaj tamni vilajet –
pobunu što mišlju ne čini zlo, nit tvori mjenu,
evo decenijama teglim ovu besmislenu stijenu,
a ona raste sa svakim damarom što otkuca,
dok život iz mene jadno kašljuca,
a samo zato što Sud kaznu izreče,
iako ništa ova pobuna promjenit neće,
i sve zato što ljudskim bićem me nazva,
i osudi na ŽIVOT – ničim zaslužena KAZNA.
63
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
OSTALA JE SUZA
Ponekad u iluziji svojih zaboravljenih snova,
u noćima u kojima vjetrovi sjećanja poje,
poneka čaša vina kao da mu kaže:
O milo moje,
koliko paučina daljine zna biti tanka,
a tako dugačka,
i vrijeme mladosti kratko.
Je li to vječnost što prošlost briše,
ili je to sjećanje na stare mirise
koji mu ne daju da spi u ludoj noći nemira?
Mrak po duši usahloj zarasle rane kopa,
ponekad i u sjećanja bolno, drsko dira,
i kroz vatru vina on slijepim očima vidi:
Mladost, muzika, vermut i “Štok”,
kod “Borsalina”,
i kako žure stazom utrtom sudbom
da noć potroše u igri strasti
dočekujući lijeno jutro
s vatrom nezasite požude u grudima.
Noć puna utišanih krikova, uzdaha,
ispunjena maglom iz isprepletanih tijela,
izgužvan krevet miriše na znoj,
miriše na “Opijum” s njenog vrata,
na mekan ukus karmina,
što draži sva čula i mami u vječnost tog trena,
poluopijena i snena,
64
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
rame mu traži da spi,
a on lud u svojoj nezasitoj požudi.
Da, to je uvjek željela,
da san vječnost bude…
O, igre mladalačke lude,
zar ne znate da ništa vječno nije?!
Sad on dosipa staro vino
i u starost praznu ga lije,
okolo njega lebde umorne godine,
lebde i grizu iluzije,
i stih iz neke stare pjesme koja kaže:
“Ostala je suza na tvom telefonu”.
65
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PARENJE, VJERA I BOL
Sloboda je zlato što u nebu sija,
sloboda je samo bol i iluzija.
Molitva je tamna rana što se gnoji,
zacijelit je ne mogu nikakvi povoji.
Sa rođenjem dali ropsto kao vjeru,
otkriti ne možeš krvavu zavjeru.
Slobodom se zločin kiti i okiva,
sloboda je krv koja se proliva.
Dali su nam vjeru, uzeli nam nadu,
da nas lakše od Svevišnjeg ukradu.
Parimo se nježno sa ljubavlju i strasno,
parenjem nas okivaju moćno i sablasno.
Vjeru su nam dali, pričest kao drogu
da sa nama lako upravljati mogu,
uz to su nam dali i orgazma slasti,
vjekovima mračnim u vreloj smo mašti,
pržimo se strasno težeć ka slobodi,
porobljeni, gladni, čemerni narodi.
A ako se pobuna prubudi u duši,
Gospodari Tame začepiće uši,
zatvaraju oči i daju nam boli
kroz muke, ratove: – Narode izvoli.
Ubijaju misao, nadu u slobodu
i sisaju krv nesretnom narodu,
ovcama nas zovu, janjcima što pasu,
na klanici Svijeta kolju ljudsku rasu,
dušama se našim halapljivo hrane,
milione godišnje objesno tamane.
Čovječanstvo nijemo, ne smije da pisne,
66
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
samo ludi pjesnik ponekad uzvrisne.
Njegove riječi ne čuju se jasno,
grmljavina topova ovija ih slasno.
Narod kao stoka klanja se idolu,
opet gricka mrvice i slobodu golu,
ponovo se vraća ropstvu, parenju i vjeri,
poklanja idolu, poklanja se Zvjeri.
Opet su mu podmetnuli demonske idole
kroz viziju Boga kojeg oni vole,
a ako se opet drznemo u sumnju,
iz topova šalju novu bolnu munju.
U stvarnost iluzije bol nas uvijek vrati,
ko iole shvata mora da se pati.
PROBUDI SE
Hiljadu kristalnih kapi tople ljetne kiše
i mnoštvo morskih kristala,
ponešto zvjezda što blješte u noći
i malo sunca jutarnjeg ti nosim,
a ti spavaš i u snu jecaš grleći noge gole.
I duh moj opijen mirisma
šaljem ti kroz morske dubine,
i iskru duginih boja u potoku što žubori,
i smiraj dana u lahoru što trepti,
sve su to pokloni koje ti nosim,
a ti, ti spavaš i sanjaš ljubav.
Probudi se,
malo je vremena,
uzmi poklone
dok ih snaga slobodnog stiha nije ukrala.
67
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PITANJE
Još jedno pitanje bez odgovora,
oči su mi zasljepljene suzama od bola,
nemoć obuzima i tijelo i dušu,
tama se uvlači u um kao pijavica,
javlja se zov.
Noć se nadvila, pomračuje razum,
ne da da spoznam Istinu,
na tren me želja minu,
zasja plam iskre kad bijah mlad,
onda sve utihnu:
Gdje sam to sad?
Ugasnu iskra u buri suludog smijeha,
ostade stid, bol pun grijeha,
breme što skupih kroz život,
i pitanje:
Bijah li uopšte živ,
ili samo poslužih svrsi za koju sam namjenjen?!
68
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PJESNICIMA
Htjedoh na brzaka
u nekoliko koraka
da napišem stihove bez veze,
bez teme i teze,
treme i dileme.
Zafali inspiracija i osta prazna lista,
natrula na udici glista,
vukodlaka čupavih puna šuma,
trauma,
svijet što blješti u sjaju pakla,
ispljuvak tuberkulozan sa kristalnog stakla,
jecaj o slobodi što negdje daleko rudi,
stihovi, pijani, čudni i ludi,
sve same rime
iz pakla se dime,
metafore, atributi,
i pimpeci:
Jedni mlohavi, a drugi kruti.
Pokušaj osta na prvoj rječi,
eno se Dante iz pakla beči,
Gete i Faust družbu mu čine,
noć pluta u sjeni krvave mjesečine,
urla Viktor Igo dok Lucifer ga bode,
nudi mu kap natrule – močvarne vode,
oči mu blješte kô sante leda,
a pjesma zastala, trulog pogleda,
razum zamućen i ljubav spomenu,
kroz gluvu tamu, sjebano – snenu,
i riječ luda kô sjena kanu,
vukući liniju usku tananu,
prazninu života spjevaše rime,
sve same šestice i ku*čine,
69
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
sve poeta do poete sjedi,
i pišu rime, zaneseni pogledi,
tu ljubav kô lava iz vulkana teče,
oči im polipske keze se – beče:
Rodoljubivu jednu, političar moli,
i pjesnik iz rukava domovinsku proli,
ditiramb, pjesniče, da se veselim,
a već sutra u pakao da selim,
elegiju, pjesnikinjo, srce nek puca,
jer smrt na vrata još noćas kuca,
sonetni vjenac opiči, druže,
dok smrtne kose oko tebe kruže,
i za kraj jednu socijalu opleti,
na krilima smrti i ti odleti.
Ko čita više te usrane rime,
kome trebaju šestice i ku*čine,
ko se još stihom u svjetu diči,
ko su junaci u šupljoj priči…
Pjesnici sneni, romantične ćudi,
prestanite tesat, jeste li ludi,
i oštriti tupa, mastiljava pera,
koji vas kupleraj na pisanje tjera,
šta će vam stihovi i čemu rime,
što se uzalud ubijate time,
i suze lažne lijete niz leđa?
Bore vam narasle ispod vjeđa,
duša vam ushla od suza i bola,
ustajte više od pisaćeg stola,
bacajte plajvajz što vene reže,
i mračne misli kroz dušu proteže,
jer pjesme niko više ne čita,
pustim drumom niko ne skita,
osim budala, poeta snenih,
u ludilu nepostojanja opijenih!
70
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
POSVETA DUŠI
Kao list na krilima toplog vjetra
lebdi u snovima jedna DUŠA,
kroz pjesmu ljubav traži
i sumnja da je nikad neće naći
jer joj iskustvo nameće prevaru.
Osmjeh na licu, gipsana maska
koja štiti unutrašnju bol,
glas treperi kroz osmjeh
koji prikriva tugu.
Da li je to hrabrost ili izraz nemoći
ona ne zna,
a strah je da pita jer nema koga.
Slobodan stih sa suzom na papir kaplje
i ko zna da čita može da vidi.
Slijepci okolo hodaju,
dijele prazne suvoparne komplimente,
oči im zatvorne lažima,
ne vide,
ne osjećaju,
samo njuškaju
i šapuću laži pohvale,
ne osjećaju dubinu i snagu u slobodnom stihu.
licemjeri, književnici, fariseji.
Kad nađe nadu
odmah se javi sumnja da će je izgubiti
kao million puta prije toga,
ne shvata da je život tren,
misli o vječnosti u svojoj dobroti.
71
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Suprotnosti je kroz život melju,
strahovi lome oklop…
Kada je sretna – ona plače,
a kad je tužna – pjeva,
kada vrišti ugrižena bolom,
to samo nijemo, bespomoćno jeca.
Kad je sretna – sreću bespoštedno dijeli sa svima,
ne zna da se zvijeri hrane srećom.
Nije lako toj duši u svijetu laži
jer je slijepa za zlo, iako ga vidi i osjeća.
Ne želi da vjeruje da je zarobljena u svijetu demona,
i kao i svaka ljepota ženskog je roda,
bezimena je i zovem je ONA.
SPAVAJ
Spavaj mirnim, spokojnim snom,
negdje u daljinama mliječnih staza,
i jecaj svoj prospi dok koljena stišćeš uz grudi,
a onda, probudi se i nađi život,
zaboravi nesreću i pupoljak ljubavi budi,
jer nije vrjedilo paliti vatru na zgarištu groba,
iskopanog, davno, u ledeno doba.
72
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PRAH
Rođak mi se sinoć javio iz groba,
kaže on meni da sam babaroga,
da se spremam brzo na poslednje pute
da ostavljam kruške karamanke žute,
ne prepadam više one koji lažu,
i nerviram one koji švarglom se zalažu.
Ja ne kontam ništa, glava mi je prazna,
napada me gamad politička, razna,
ruke mi na leđa stalno vežu žicom
i zovu me luđakom, zovu me ubicom.
Nisam ljudi, majke mi, ubio nikoga,
ruke su mi čiste od toga brloga.
Možda sam malkice lagao i varô,
možda sam malkice braću ogovarô,
ali nisam, časti mi, nikog zadavio,
nit sam kome kravatu o vrat ja stavio…
Ja sam pošten čovjek, kurcom da me tražiš,
po asfaltu vrelom jezikom da vlažiš,
nećeš nikad naći jebenijeg roba,
život mi je bio pročišćena borba.
Gazio sam korakom i brzinom puža,
nikad nisam nikog opalio s guza,
udarô sam uvijek, čisto sve u lice.
pljuvao nisam na naše ulice…
Sada kada sam pao hašimu za uvo,
kada sam brabonjak za večeru skuvô,
povlačim se tiho po najvišem mraku,
pamtiće me svako po ludom koraku,
i po flaši brlje iz džepa što viri,
73
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
promaji kroz košulju u srce što piri…
Složiću se namah na sred trotoara,
pa neka me svaka budala iskara,
leći ću na šine, voz da me pogazi,
mašinovođa pijani jezik nek mi plazi,
kosti nek me raznesu planinski hajduci,
srce ću držati u krvavoj ruci,
i plakati neću, smijaću se ludo,
svi će u me gledati kô u neko čudo,
a ja ću se smijati, hinjski ispodmukla,
jer je moja kičma nemilice pukla.
Otići ću tamo gdje se vile pare,
vukodlaci krvavim žvalama se žvale,
ponudiću dušu ja njima na dlanu,
nek je neko uzme takvu ofucanu.
74
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PRIRODA
Gle kako se smrt prikrada iza vrbaka,
vidiš li vatreni pogled iz mraka,
vidiš li ljubav što plamti u duši,
vješala vise na krušci oskoruši.
Tu mračnu stranu priroda ponekad nudi,
nju samo vide posebni ljudi,
odani mašti, boli što ih muči,
gle grana od jabuke iz pakla strči.
Uberi, zagrizi i spoznaj Istinu,
smokvin plod nudi ti milinu,
stari hrast simbol je vjere,
simbol je vjekovne potjere.
Razapet Hristos još uvjek visi,
gromovi, sjenke, krsta obrisi,
svijet duhova, maska na brezi,
u jelov sanduk, ti samo lezi,
priroda nudi sve što ti treba,
iz svakog lista istina vreba,
rasjeci krušku – pentagram strči,
prije no život leđa ti skvrči,
i kada priroda zovne te sebi,
ne otimaj se, nego odjebi.
75
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PROPADE LJUBAVNA
Evo, jutros rano, okliznuh se u krevetu,
ustah na lijevu nogu,
ne pomolih se ni Bogu,
nego onako sneno, sjedoh da tipkam,
po hartiji, budala, pipkam
u eri kompjutera.
Htjedoh da napišem jednu ljubavnu – maznu,
o mirisnom cvjeću što pjesnik nosi za svoju dragu,
suzama što ostavlja na njenom pragu,
potocima što žubore dok joj noge maze,
ljubavnim bolima što joj srce gaze,
o Kupidonu, strijele ljubavne što oštri,
Amoru što liru razvlači ko svilu,
i pretvora noći u ljubavnu idilu.
Eros sa neba miris sunca nosi,
po papiru pjesnici vrelu ljubav liju,
i sve ovo lijepo uvih u foliju,
nasta pjesma lijepa ljubavna i skladna,
puna epiteta, metafora, rima,
ali mi se učini: Nešto tu ne štima,
misao me luda iz stomaka prože
i pomislih blijedo, o ljubavi božja,
pa sve se to svodi na češljanje vune
i češanje međunožja.
76
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
RODOLJUB SLAVNI
Ustajte braćo, ginut se mora,
Ustajte, sviće slobode zora,
za narod, za vjeru za ideale
mnoge su glave na panju ostale.
Rodoljub skoči i pušku uze,
kô dvije srne u očima suze,
i pero zgrabi pjesme da šara,
planinom brodi kao utvara
za slobodu, za bolje sutra,
tako mu rekoše tog ratnog jutra.
No jedno drugo jutro kad rat uminu,
trgnu se iz sna i spozna istinu,
gladan, mršav, bez imalo para,
upita sebe: „Ko me to tako, pošteno iskara?”
Zakrpe dvije na ratnoj bluzi
i rob profitera što ga naguzi,
kô srne dvije suze u paru,
pokupi pjesme, svoju gitaru
i ode u svijet da traži hljeba,
ostavi narod više mu ne treba,
napusti narod, ideale i vjeru,
vinu se u svijet za hljebom u potjeru,
i dvije suze kô srne ponekad kanu,
jer spozna laži i obmanu,
hvalu Bogu ponekad piše
dok tuđi zrak plućima diše,
i kaže:
„O Bože, hvala ti, kad već moram da budem rob
što mi dozvoli da budem tuđinu a ne svome,
čini mi se da je nekako lakše.”
77
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
SALVADORA ALJENDEA NA BROJU DEVET
Znam, tamo negdje, daleko, preko Okeana,
iza bura i orkana,
prve pahulje mirišu na dugu zimu,
lelujaju uz muziku vjetra,
noć bijela se polako spušta,
pale se ulična svjetla,
zamotani šalovi kreću u večernju šetnju,
snijeg napravio saobraćajnu pometnju,
u ulici Salvadora Aljendea na broju devet.
Djeca gnječe promrzlim prstima prve snježne grudve,
gađaju ulične svjetiljke što sjaje u noći,
prozore, iza čijih žaluzina proviruju radoznale kone,
iz dječijih džepova vire šarene bombone,
miris prekuvane rakije haustorom se širi,
dok komšije remija partiju deru:
„Daj, dušo, ugasi tu operu
i pusti nešto naše,
onako lagano, za dušu”,
u ulici Salvadora Aljendea na broju devet.
I tanjir sira, salame u kutku stola uvjek se nađe,
u dobrom društvu mezit je slađe,
i miris kafe toplom sobom se širi,
napolju urlaju vještice, vampiri,
ili to vjetar huči u sniježnoj noći,
u Salvadora Aljendea na broju devet.
O Bože, pa to skoro kô zimska idila,
božanstvena muzika lebdi u sjaju,
mir, blagostanje, ljubav, drugarstvo,
imena nevažna, slobode pijanstvo,
no, nešto zebe i san mi kida,
vrišti iz mene, plače i rida,
in street Slayton, number twenty four.
78
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
SANJAJ
Zamišljam te uronjenu u rijeku suza,
u bolu koju morski talasi zamahom svojim nose,
izlokano stijenje i na njemu zalijepljene školjke,
i jedna morska zvijezda
nepokretno po obali gmiže.
Zamišljam te u tuzi što u srcu tiho – bolno ječi,
krikove depresije, gromova odjeci,
i evo ruku prijateljstva ti nudim
dok iz memljivog sna se budim i kažem:
– Ne budi tužna, vilo moja mala,
sve su to snovi, iluzija,
tvoja depresija, tvoji strahovi,
jer tečeš kroz svijet koga nema,
a možda je to samo anatema,
pokora i kazna strašna,
za nešto što kroz snove poželje,
a demoni ne mare.
Eto,
zvjezde ti ne mogah skinuti sa neba,
jer sam mali i jadan,
ni do cvijeta ljubičice ne dosežem,
dok kroz život pužem
snage božanske gladan,
ali, mogu ti srčano ruku prijateljstva dati,
nek te pomiluje i osmjeh bar na tren
u snove ti vrati.
Sanjaj…Sanjaj…
79
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
SARAJEVO
Je li to miriše jesen ili bole uspomene,
ili su crni gavranovi krila svoja svili,
ili je to zato što je Sarajevo tako daleko?
Noć se srušila kao oluja u zapećak života,
misao se srozala kao poderana ponjava,
sjeverac ledi krv u žilama,
strah je pitanja ispisao u srcu.
Zemlja se tresla u mislima,
sloboda je postala utopija,
sjećanja su mirisala na žene,
vino i tek ispovraćanu zeljanicu,
Sarajevo je tako, tako daleko.
Prošlost se srušila kao omeđina,
razum se umotao u mahovinu zaborava,
uličnu svetiljku su slomili klinci,
od ulice je ostao samo broj
ulice koju neki drugi drugačije sada zovu.
Daljina je srušila ćupriju,
nadošla bujica valja uspomene.
Od života nije ostalo gotovo ništa,
prolaznost je moja istina,
poraz i praznina današnjica,
i nije me strah onog što treba i mora doći.
Samo je komadić podmukle tuge u kraju srca,
boli, reže i kaže:
Sarajevo je tako, tako daleko.
80
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
PISMO IZ TUĐINE
(Mom prijatelju, pjesniku Slobodanu Obradoviću)
Prijatelju moj u balkanskom grotlu,
miriše li varenika u čađavom kotlu,
je li zvijezde gasnu iznad Durmitora,
je l' vukovi oblijeću okolo torova?
Miriše li smilje dok se zora rudi
i ječi li dolinama dozivanje ljudi,
je li kosac nabrekle mišice raskiva
dok se rosom jutaranjom u travi umiva?
Piijatelju moj, da li svijetle zore,
noću lampe vire kroz uzane prozore,
da l’ se ljubav vodi na vunenoj serdžadi,
je li strasti vrište noću po livadi?
Ne reci mi brate da sve isto blista,
čini mi se prođe i godina trista
od kad sjena tuge prekri moje lice,
a grčevit jecaj stegnu mi vilice
od kad moje mošti preplivaše "baru",
napustiše moju otadžbinu staru,
ostaviše sreću, veselje i družbu
i krenuše u svijet, u robovsku službu,
za komadom bijelog, uflekanog hljeba,
koji mejtu više nit’ godi nit’ treba.
U samoći bolnoj ostala mi misô,
na proplanak zelen na kom sam pokisô,
na bijele grudve po proplanku što pasu,
i topot alata u laganom kasu,
miris sprženog krša grom koji raspara,
zelenih iglica s obližnjih omara,
djevojačkog glasa što u suton poje,
81
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
i miris iz čanka kajmaka i proje,
kada nekad mlađan lebdjeh po tom raju,
na krilima vjetrova s Boke što duvaju,
nošen maestralom preko Crne Gore
sa Cetinja gledah u Jadransko more.
Ne reci mi ništa, molim te oćuti,
jer su moji snovi čežnjom rastrgnuti...
SASVIM OBIČNO JUTRO
I tako, ta neka magluština,
kao smrt,
šunja se sumornim jesenjim jutrom,
damari uspavani,
tvrda bol u leđima,
ni perjani jastuk više nije tako mek.
I tako…
I tako,
kô bora pored oka, izlokano korito
još jednom besmislenom, usahlom suzom,
san koji nije san nego pjesnički košmar,
i još jedan, novi besmisleni dan,
još jedna pjesma sa ukusom nostalgije,
koja nije ni pjesma
nego nijemi, nemoćni krik.
I tako…
82
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
STAROST I SLUTNJA
U raskoraku suludog, lažljivog nepostojanja,
sumnja sjedi na ledenici koju ne osjeća zaleđen damar,
slutnja gori u paklenim mukama omamljena vinskim
sirćetom,
kroz srce gruvaju oluje prekomorske,
ljulja se umorna trupina kao barka na orkanu,
mumificirane kosti se krše,
ruke kô jarboli u buri jezivo škripe,
nemoćno raširene kao kletva ili molitva,
bodu olujna nebesa.
U polusvijesti izgubljenog vremena,
duh se rastače na suze,
one slamaju kristalne statue idola,
mantije lelujaju kroz mračnjaštvo,
nijeme, besmislene molitve ječe kroz vrijeme,
duša se s bolom kotrlja po prašini kao staklena perla,
poskakuje nešto u njoj čovječno, nešto ljudsko,
ponire u tamu pakla nešto božije, univerzalno i vječno,
a želja luta bespućima crnih, svemirskih rupa.
Tamnih li sumnji, mračnih li slutnji,
da mračnije ne mogu biti.
Kroz tunel koji guši miris sagorjelih ljubavi
kotrljaju se umorne, ispaćene grešne godine,
prolijeću svici i razgrću tamu,
svijetle nad žabokrečinom
kroz koju baulja okrajak života,
sila iz krvi bi željela da prhne poput leptirice
da sagori u svjetlosti radoznalosti,
da se završe besmislena lutanja kroz krikove iz jama,
noge usidrene u grobu, spletene korjenjem,
razapet, razvučen krik lomi se i gubi u vjetru.
Nebeskih li sumnji, modrih li slutnji,
da modrije ne mogu biti.
83
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
TAJNA KULOARA
Priča naizgled ljubavna, stara,
iz prašnjave knjige sa ormara:
Njih dvoje, kô duhovi, tu, u eteru lebde,
kroz poeme prostiru strasne obrede.
Ona blještava i sjajna kô svila
tiha i vrela kao nargila;
bioenrgiju ljubavi ruke joj nose,
prsti duhova mrse joj kose,
sjetne oči strah iz sebe siju,
ljubav i strast u srcu se kriju.
On, junačina, prošô jadranske bure i oluje,
kafane barove, izaprane kurve,
polomljene čaše i duvanski dim,
počesto pljugu, kadkad heroin,
Durmitor pregazi dok bješe mlađi,
i ljubav vođaše na katunu, na plaži, na lađi.
Ona bješe planinska vila
u posnoj Bosni punoj sivila,
i ko bi rekô da će se sresti,
u eteru lebdjet do besvjesti,
kroz poetiku djeliti ljubavne čari,
o njima će tračati kuloari.
Bješe to bajka, ta veza mila,
toplota kamina, zimska idila,
plam ljubavi srca im žari,
Amor im ljubav i sreću podari,
al’ sreća nikad ne traje dugo,
84
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
đavo se objesno s njima narugô,
i jednoga trena u buri sa mora,
dojezdi sirena na vrancu, gola.
Lice joj sjenka što vatru tvori,
na hridi morske njega obori,
kô zvjer se strasno po njemu skrasi,
pokriše ih bijesni, morski talasi…
Pjesmu su pojile tri morske školjke,
vilini konjici vezli pupoljke,
morska im trava udara u strune,
delfini repom grme plotune,
noć se otegla u beskonačne sjene,
mjesec izmjenjo tri svoje mjene,
školjke sviraju biserne note,
o, Bože ljubavi i ljepote,
žar sija i plamti na njegovom licu,
zasljepljen ne gleda oči, ne osjeća udicu.
Usne mu ispila ta mračna vrana,
od orla napravi crnog gavrana,
lovina obična demona on posta,
bosanska vila usamljena osta,
sirena na njega vradžbine baci,
za njom se vijaju njegovi koraci.
Vila uz sitru tugu sad pije,
nadnosi krila na rub provalije,
stihove bijesa po kadkad šara,
sve ovo čuh kroz smijeh kuloara.
85
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
TEBI
Ponekad vidim svoju dušu,
tužnu i mračnu,
oko nje vjetrovi bijesni pušu,
valovi morski alge slažu,
gromovi lome i kažu:
– Mrak, mrak je tvoja sudbina.
Demoni tame alge donose
i pletu mrežu oko duše,
raspleli svoje mračne kose,
tragove svjetla gase i guše.
I u tom mraku, u dnu bez kraja,
još samo zračak svjetla kao da negdje žuri,
kao da čeka na ljubav Tvoju,
čeka, tinja i žmuri.
O, kako ta žiška u tami žudi
za ljubavlju Tvojom što svjetla pali,
plamičak krhki ponekad se budi,
snagu mu daju morski vali.
Ljubav je tvoja ko kosmos čista,
dosegnut je ne mogu, a pružam ruke,
obujmit ni u snu, zagrlit na javi,
u jami blatnoj dok se gušim.
86
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
TEXAS HOLDEM
Kroz plavičast duvanski dim,
proteže se kasni noćni sat,
negdje iznad Las Vegasa
kopitom bije pijani mrki at,
za punim stolom
devet jahača Apokalipse sjede,
u karte zabijaju grozničave poglede,
drhtave prste krše iza leđa,
oči plašljive skrivaju ispod teških vjeđa.
Znoj ljigav lagano niz kičme im klizi,
krvave usne, skriveni ugrizi,
na stolu špil karata u krug se vrti,
pogledi oštri u njih uprti,
pikova dama iznad glava im lebdi,
a smrt na prijestolu kartaškom sjedi.
Ruski rulet nad stolom kruži,
Sotona lično revolver drži,
skriven kao misao strašna što mozak dere,
nudi im svoj đavolski ugovor zavjere,
kroz strast što u sebi nosi kocka,
nevidljiv Mefisto trozubcem ih u srce bocka,
na stolu žetoni na krv dolara mirišu,
pohlepe snagu razuma opijumski udišu.
Misao njihova ko zadnja sjena,
još samo ova "ruka" dobijena,
i onda ću stati, nikada više…
taj mučni, sirotinjski život, neka se briše,
i bit ću bogat, bit ću na glasu,
i bit ću "kralj" u Las Vegasu.
Keca otvori dileru brate,
87
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
u ove pozne kukavičije sate,
da sutra pohotne dame na krilu sjede,
osjete strast moje noćašnje pobjede.
Šampanjca more nek se sutra toči,
milina poroka grije mi oči,
mozak ću opijat bijelim prahom,
i svijet uzet jednim zamahom…
Kadilak, ferari sutra ću da kupim,
i vječnost ću od smrti novcem da otkupim.
River karta poslednja je nada,
umjesto keca– pikova dama na čoju pada!
Bledilo smrti preplavi kockaru lice,
uzeše sve, kurvini sinovi, nemilice.
Ustade od stola – tetura ka terasi,
fleka od znoja leđa mu kvasi…
Otisnu se hladnokrvno s trin’estog sprata,
pikova dama prokleta je karta…
Crn dorat, pijani, na krila ga uze,
u oku mu zasijaše “luzerske” suze,
ugleda bradatog Puškina,
kako ruke kroz stepe širi,
zamriješe u njemu kockarski nemiri…
Iz zgrčenog grla se bolan vapaj ote:
– Jebi se više, kockarski živote!
A Mefisto, u svom bodljkivam stilu, poemu doreče:
– Dobro nam došao, dobri čovječe.
88
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
TUŽNA JESENJA
Jesenji dan je, moja davna draga,
davno prešao preko ljetnog praga,
znaš, onaj pozni,
ma znaš, onaj kišni grozni
kad vjetar zadnju gnjilu karamanku strese sa grane,
i ona, onako, trulo rasprsne se kad pa’ne,
ma znaš…kad prođu sve obmane,
i tračak bolne istine zablista u mutnoj magli.
I da ti ne pričam na dugo,
i na široko o olovnim oblacima
iz dječijih zadaćnica,
jer mi to, nekako u ovim godinama, ne ide baš od ruke,
reći ću sažeto,
moja davna draga:
Bješe to kô svaki drugi jesenji učmali dan.
Aaa, ne, nije to bio san!
Danas sam sahranjivao polumrtvo cvijeće,
bacô ga posle kratkog, ljetnog osmjeha u smeće.
I bila bi to,
skoro obična jesenja, dokona, trgovačka priča,
kao da je izreče neki penzionisani čiča
prije no što zaleže pod krušku da umre:
da jedan žuti, sunčani cvijet još pun života
sa plavim, veselim, osmjehom na licu –
ne promijeni cijelu tu učmalu priču,
kad iznenada reče:
„Hvala ti, dobri čovječe,
na smrti koju mi darivaš nježnjošću ruke svoje,
jer, bolje je umrijeti i strašnom smrću,
nego živjeti u saksiji još koji dan.”
89
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Niko od robova ne primjeti,
mutnu, krvavu suzu u oku,
niti tugu koja u eksploziji nape grudi,
niti tih jecaj srama što se ote,
o kakve strahote,
moja davna draga,
ubiti nešto tako lijepo u sumorni, učmali jesnji dan,
što te podsjeća na ljubav u toploj ljetnoj noći,
moja davna draga.
TVORCU UNIVERZUMA
O Svjetlosti silna,
oče na Nebesima,
kličem ti kroz očaj hiljadugodišnjeg bola,
skini okove kojim nas u ropstvu drže,
ugasi vatru kojom nas prže,
ili nas vodi, nas slijepce odane Tebi,
iz paklenog mraka kojim lutamo,
napoj nas na istinskom Izvoru Života..
90
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
U SMRTI SE SNIVA
Kroz prste mi klizi sluzava, suzna tuga,
kao mrtva riba bez krljušti,
kapa na iskopanu jamu i hrani crve i gliste,
leševa zadnje odredište,
a sjena misli lebdi prema tami nijemog neba,
tražeći odgovor na kemen što tuče u srcu,
praznina u duši kô poderna, natrula, smrdljiva krpa.
Đavo iz budžaka pakla već dušu drpa,
i goni je da riječi kô bljuvotinu po papiru tka,
na razboju sivila, bez boja i pređe,
skupljene snene umorne vjeđe
kô u starca od stotinu ljeta,
i duh četeresnice kroz etar već šeta,
i zamisli,
ne plače,
smije se,
kezi kroz plimu,
duša se leluja u crnom dimu,
na putu ka mitarstvima,
i nema tu straha od smrti što biva,
samo smiraj i misao:
U smrti se sniva.
91
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
URBANA DROLJA
(poema posvećena Jesenjinu)
Oprosti pjesniče,
ali evo, noćas, u tami samoće,
sjetih se praha tvojih kosti,
neke čudne me misli napadoše,
i još čudniji gosti.
Ni sam ne znam,
da li ti reče: „Sve su žene kurve…”,
u jedno davno, sumorno, pijano veče,
ili neko drugo pjesničko stvorenje, ili treće?
No, nije ni bitno.
Želim da svima vama kažem o današnjem blagu
koje ti tako slatko opisa u vremena stara,
i evo počinjem ovako:
Urbana drolja je dama
koja će, gospodine ili seljače,
leći sa vama,
bez novca, iz čistog gušta,
ona kerove na sebe pušta
u noći koja je tiha, mrkla,
i ulazi u svoje duboke sate,
ona je pomalo i podmukla.
miriše na proljećni polen,
na požare ljetne što plamte,
na vino što grije, bukagije kraha,
napolju krekeće pijana, noćna švraka,
ruga se budali što mrava nije u stanju da zgazi,
sve sami porazi,
ali pazi:
Ona prostitutka nije,
92
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
za lovu se ne mandari,
niti je decenijska drolja,
ona je samo majka
koja ljubav sa mužem nikad ne vodi
dok djeca spavaju u drugoj sobi
jer je to sramota,
ali zato komšija, vodoinstalater,
još istu veče je podase smota,
tu odmah, blizu kuće njene, iza plota,
jer to stid nije,
komšo to odradi začas, kao da se vode napije,
a ona je u tom svemu, samo žrtva vremena u kojem živi.
slina u kojoj se razljeva njena tuga,
ni slutila nikada nije da će joj kuga,
kožu ispod pupka da nabora i pomasti,
a tek strasti,
i lažne suze posle grijeha,
pa zaborav nijemi pun smjeha,
laganje same sebe,
kukavičluk, koji sav grijeh za čas spere,
i savjest u trenu sjemenke opere,
plakne se u lavoru šačicom bistre vode,
bogami, kao da je rat, a ne mir bajni
pun obilja i svega,
i eto je ko nevino-nova,
do kreveta se odgega,
i prebaci nogu preko muža što hrče.
Pa šta ćeš, druže moj sneni,
njeni su putevi bili, i ostali zameteni,
srce joj meko, pameti je tanke,
sitne joj mjere, kroz istorijske korake,
pokatkad legne pod prvu furdu
kome se u tom trenu diže,
misleći da će sreći biti bliže,
93
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
i opet plakne tijelo posle ljubavne strasti,
da bi i istu veče,
ako osušena i umorna ne bi bila,
legla sa mužem kao da ništa nije bilo,
kao da joj se to samo u snu nešto probušilo,
a majstor došao i začepio rupu.
Misli: Ta budala, muž, opija ga sivilo,
a nikako da shvati da on to samo trpi i prašta,
zbog budućih pokoljenja i usranog morala,
ma tako mu i treba,
prava, pravcata budala,
ne konta šta je to urbana drolja,
što bi naš narod rek’o.
I tako godine, decenije teku,
tvore se u prokletstvo, u jeku neku,
ali, znaj druže moj sneni,
geni su čudo, geni su sjeni,
i sestre i braća njena,
navike im, vijekovima, iste,
sve same fukse i propalište,
komšije, rođaci i ostale sjene,
nacije cijele, grjehom opijene,
i ako još dalje, po Svijetu kreneš,
u Kosmos nogom iza sna tr’neš,
naći ćeš iste demonske sjene,
krikom kurvanluka zanesene,
a kada bi bilo Boga i istine,
kad bi se razotkrile sve te intime,
svijet bi bio Istina čista,
na kome kurvanluk kô sunce blista,
zora bi svaka imala svoje ime,
rekla bi sjetno: Ma znaš šta,
MA, ZABOLI ME.
94
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Zato ne čačkaj po svojoj intimi,
jer ko zna kakve si kurate sreće,
i na šta sve možes nagaziti,
jer nije svak rođen pod sretnom zvijezdom,
pa da stane bosom nogom na balegu.
95
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
VASKRŠNJE RASPELO
Kako da Te nađem u ovo tamjanom zavejano,
lelujavo vaskršnje veče,
dok oluje demona oko svojih bogomolja kleče,
i krici pakleni kroz tamu se ore,
sablasni duhovi sa svjetlošću se bore,
nepostom ugojeni pastiri nesvetom vodicom lica miju,
ovce se nadnose nad provaliju,
opijene, vino kô krv iz ugla usne im se slijeva,
sveštenik Tame umilnim glasom im pjeva,
kandilo se kô klatno smrti klati… klati,
hor pjeva: Vrati nam se, vrati.
A ja, lutam kroz cirkus od života,
oprosti Bože, pomislih da te, možda, ni nema,
i opsovah ružno na vaskršnje veče,
a znam da si tu negdje iza oltara,
haljina na tebi ona ista, poderana stara,
što na Golgoti kocku za nju bacaše.
Razapet na raspelu još uvijek stojiš,
za one što te razapeše, za njih ni ne postojiš,
samo si mit kojim nas u ropstvu drže,
dok sirotinjskim zlatom kite dvore svoje,
i čini mi se, da tada, u te dane davne,
kroz tebe razapaše sve buduće revolucionare,
a varavama, razbojnicima podariše
ovozemaljsko carstvo i slobodu.
A ja, ja mali crv, grešnik, goljo i ljudska sjena,
tako bih volio da ti pružim ruku,
iskopam iz groba tvoju muku…
96
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Povučem te sa krsta na kome se patiš
dok dug ljudski nastojiš da otplatiš,
a on svaki dan sve veći i veći,
jer kamata raste, a kamtara sve više i više.
Znam, vidim to po tvojoj mirotočivoj suzi
da sirće se sljeva niz koplje što bode grudi,
ples i urlik demona iz sna me budi.
Dvije hiljade godina razapetog te drže,
sole ti rane i paklom te kroz naše muke prže,
a nama goljama strah sa tvojom mukomu tjeruju u kosti,
o da hoće tim demonskim kopljem i mene izbosti,
pa da sinem ka Nebu, ka tebi o Tvorče Svemira,
uzdignem s iznad smrti i nemira,
Ratnika Svjetlosti da primim krunu,
i mač ognjeni Tvoj da ponesem,
na putu ka slobodi i vječnosti krv tvoju na usnu
prinesem,
opijem se bratstvom i ljubavlju,
zakletvu na Istinitu vječnu prisegnem pred tobom,
pa da se zajedno vratimo na Zemlju,
i da opet trgovačke stolove po bogomoljama
razbacujemo,
vratimo Slobodu čovjeku i čovječanstvu.
Vratimo ljubav u dvore Tvoje
i Boga kojeg su ubili u meni.
97
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
VJEČNOST
Jednoga dana
kada se probudiš iz sna tjelesne strasti i želje,
iz sna koje zlo tvori,
i kada ugledaš svjetlost beskonačno vječnu,
kad ugledaš rijeku: plavu, bistru i tečnu,
sjetit ćes se jedne duše
koja je, možda, mogla živjeti za tebe.
koja je, možda, postojala samo zbog tebe,
sjetit ćeš se jedne čistoće,
koju si na putu sebične samoljubivosti
i mrtve strasti kao gnjidu zgazila,
jer nisi dobro pazila
u svojem polusvjesnom grijehu.
Zaboravila si da postoji u čovjeku Čovjek
i da je on tvar odbačena od Boga,
i da takav, kao prikaza,
u mukama vuče se planetom,
priča priču o tuzi,
o svojoj sjeti,
svom zaboravu,
svojoj boli,
i da on to samo beskonačno moli,
za malo pažnje tvoje,
dok ti misliš da kukavički plače u sujeti svojoj,
i ne vidiš da on to samo setno prašta,
i mašta:
da će jutro donijeti promjene.
98
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Ti ne vidiš da samo želi
da ga prigrliš kao što majka grli izgubljeno dijete svoje
kad ga otme od šumskih zvijeri u zadnjem času,
prije nego krv mu prospu,
da samo, možda, želi da se vrati
korjenima izgubljene ljubavi,
izvoru života,
izvoru Svjetlosti.
O, kakve napetosti
ovaj život tvori
dok ga u omči stežu zlotvori,
a on slijepac, kao i uvijek,
traži put ka Svjetlu, na pogrešnoj strani Sunca,
u lažnoj nadi koja mu preostade kroz trulež života,
Kakva sramota
izdati ideale ove.
No, ni tada,
kada damari stanu kô kazaljke umrlog sata,
kasno biti neće
da potržiš dušu koja u odbačenosti Kosmosom luta,
dok njena ljubav Crnom Rupom pluta,
jer tad ćeš sa mrtvim tijelom da odbaciš strast ludu i
golu.
Pruži joj ruku i istrgni je u Svjetlost iz tame,
jer ona na tebe u mukama čeka,
nasloni je nježno na rame,
i ona će sretno da zaplače,
jer znaj:
Ne postoji vrijeme,
postoji samo Vječnost..
99
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
VRAĆAJ SE POEZIJO
Lebdim na krilima fantazije,
skupljen u pozi fetusa,
čula mi uljuljkana u mit o Ikaru,
spržena bosonogim godinama,
duša raspukla kô ogrizak Adamove jabuke,
misao siječe svemir brzinom svjetlosti,
lebdim,
tražim izvor Života.
A onda krik, mio i sladak kao divlji med,
krik, djevojački blag kao besmrtna ljubav,
krik iz purpurnog polumraka, mirisne, zanosne poezije,
krik, kao eho, odjeknu:
VRAĆAJ SE!!!
Probudih se iz mrtvačkog kovčega lijene obamrlosti,
fantazija odlebdi u jutarnjoj magli,
vidjeh svoje astralno tijelo golo na pustoj ledini,
zarobljeno ledom koji samo poema može rastaliti,
sjetih se Lorkine pjesme „San”,
udahnuh toplinu duše u smrću obamrle, promrzle prste,
note iz dirki klavira rasplinuše se u sjene,
i nasta nešto što liči na pjesmu,
nešto, što volim kao poslednju iskru života,
nešto, zbog čega se dobrovoljno predajem opijumu
smrti.
100
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ZABORAVI
Zaboravi tugu u dječijem pogledu starca.
Zaboravi da na tren probudi radost u mračnim očima,
grijeha i sreće u mjesečevim snenim noćima.
Odlazi…
Ovij se svojom čudnom čaurom bola,
ostala je tuga ohola,
što suzu na staklu zaledi,
luđački,
lažni osmjeh kroz prazan stih,
korak kratak i tih
koji samo jednu želju ima,
dok zadnjom snagom ka ponoru klima,
želju koja kaže:
Ne reci nikad ZBOGOM,
i Bog je danas mrtav,
ubio ga je Niče,
demonski bol iz duše riče,
mrtvaje u kojoj mjesta ni za ljubav više nema,
jer je postala ogromna, svemirska Crna Rupa.
No,
ne zaboravi,
ne zaboravi nikad da vječnost nas čeka,
i zato ne reci,
niti pomisli da kažeš ZBOGOM.
101
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ZAVIČAJ
Noćas sam sanjao zavičaj,
djeca jos uvijek praćkama ubijaju ptice,
i ne znaju da se tako spremaju za rat,
kad odrastu da puškama ubijaju ljude.
Noćas sam sanjao zavičaj,
kiše tuge slijevaju se niz prljave prozore,
kvase drvene ramove u koje pakuju mrtve.
Bljesak sunca u mraku probodenih očiju,
bol koja siječe koštanu srž,
lopovluk što davi umornu dušu,
lahori smrti opet pušu,
i nose miris krvi i natrulog mesa.
Ne želim se vratiti,
ostaću ovdje zauvjek i patiti,
za šumama što tužno šume u jesen,
dok lišće pokriva zemlju i pravi tepih za snijeg,
po kom će se djeca sankati,
vriskati i padati,
dok odrasli ne počnu svoj ludi boj
i krv ne isfleka bijeli tepih.
Ne želim se vratiti, a ni ostat u praznini,
u kojoj se duša svodi na dušu robota,
u službi đavola, što pravi zlato na bubrezima mojim,
i tako stojim, u raskoraku,
između prošlosti i budućnosti koje nema.
102
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Ne želim se vratiti tamo,
u zavičaj,
u zagrljaj,
u ralje strave,
gdje dižu spomenike od krvi
i ne daju da zlo ugasne,
da se zaboravi.
Ne želim se vratiti, tamo,
gdje crkve i džamije perači savjesti grade,
i gone u njih kao stoku one što za njih robuju i rade,
i još im kažu da je to božija volja,
i tako godinama do novog pokolja,
mirisa baruta, mirisa krvi,
a ovdje, ostat u praznini ne mogu.
Ne želim da sanjam zavičaj…
Ne želim da sanjam ništa.
103
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
ŽIVOT NA ULICI
Ona leži pod staračkom, smežurenom kožom,
lice mu miluje, izrezbareno borom,
ona mlada, zdrava i čvrsta,
sjaj laka sa nožnih prsta
blješti pod svjetlom hotelske jeftine sobe.
I on puza, baulja po njenom tijelu,
ona se uvija ko kučka, lažno, u polumraku,
on je miluje ljubi u strasti,
a ona samo što ne povraća,
muka joj u stomaku.
I sve se završi brzo i lažno,
voda će sprati blato,
ništa nije važno,
on će otići i leći pored žene koja vječno hrče,
ona na trotoare na kojim ulične svjetiljke strče,
čekat će drugog sa nešto malo više para u džepu
i malo više gorčine u duši,
sa suzom u oku pomislit će:
– Eh, nije lak život na ulici.
104
Solomonov Vijenac
(Esej napisan po biblijskom djelu “Pjesma nad pjesmama”)
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
SOLOMONOV VIJENAC
1.
Solomone mudri, care moje ljubavne karme,
da li još uvijek lijepa, crna jerusalemska kći
žudi za rumenim vinom sa usana tvojih?
Je li joj mirišeš ruse kose
dok se valjate na jelovim daskama
kreveta u dvorima tvojim?
Evo, ja trenutna reinkernacija tvoje duše,
nad zamišljenim likom tvojim sada stojim,
zamišljam oči tamnopute golubice u pjesmama svojim,
vidim njen vreo pogled u tamu tvojih očiju uprt,
kako u svjetlost tvoju carsku zuri,
svirci udaraju po staroj tamburi,
muzika rajska kroz miris tamjana se lije,
dok lebdite iznad strasne provalije,
a grozd kiprov spi između njenih bujnih dojki.
2.
Jabuko šumska divlja, ali plemenita i pitoma u
ljubavnom času,
je li još uvijek tražiš zaštitu i spas u njenom umilnom
glasu,
je li još uvijek srne i košute ona u svjetlosti tvojoj vidi
dok je miluješ između butina čvrstih,
da li se besramno uvija ili se stidi,
dok se strasno predaje njegovanim, mekim rukama
tvojim,
je li se znoj sliva niz kanjon njenih leđa,
106
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
plam vatre strasti izbija li ispod tankijeh vjeđa,
trnci strasti slijevaju li se ka zanosnoj oblini,
dok lebdite u ljubavnoj milini?
Je li je desnica tvoja grli, dok na ljevici ona spi,
zaštićena kao u školjci ljubavlju tvojom
od oluja što život sa sobom nosi?
Je li još uvijek njen dugi vrat grliš,
dok pohotno, opijen ljubavlju ka njenim bedirima hrliš?
Je li vinova loza u perivojima tvojim još uvijek pupa,
jesu li košuta i jelenče jos uvijek skupa
i da li vire iz grma dok ljubav u Božijoj vatri plamti?
3.
Zamišljam, kao u neka stara prošla vremena,
kada je ljubav bila čista i jaka kô iskra iz kamena,
crnkinju rasnu, oblu, čvrstu i slasnu,
kako po Jerusalimu kroz polusan tumara,
gužva gradska lomi je i smara,
noge joj se dugačke do zemlje, po prašini uličnoj vuku,
na usni nosi osmjeh, ljubavi poruku,
uspravna kô stup od dima tamjana i smirne,
kose joj kovrdžave, oči nemirne,
pogledom traži žar sa usne Solomona,
bestidno se dušom i tijelom predaje njemu ona,
dok šezdeset Solomonovih stasitih momaka ih čuva,
sjeverac leden dolinom urla, a lahor sa juga leluja i duva.
Zaneseni, bestidno ljubav oni pred njima vode,
o kakve uzvišene slobode,
što samo carska sila može da dozvoli sebi,
pustinjskog pijeska zastava nad dinama se vijori,
tvoreći fatamorganu parkova rajskih,
i Vavilonskih vrtova vječno grešnih,
ali i vječno slatkih i rodnih
dok se vrela tijela u žaru orgazma krše i lome.
107
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
4.
Zamišljam,
a možda i vidim,
ili mi se samo čini,
Solomon, ljubavnim ludilom opijen, hoda po mjesečini,
nad Jerusalimom lebdi i pjeva
dok umoran gavran pospano zijeva:
– Oči drage moje su krupne kô dvije golubice bijele,
u kojim se zjenice crne, kao tama pakla sjaje,
zubi joj blistaju kao ovce tek okupane,
a kose crne, kô stado divljih koza uz vrat se penju,
grudi joj dva laneta pod oblinom stenju,
vrat joj kula Davidova na kojoj oružje ratničko visi,
za njom lelulaju smirne, ljiljana, šafrana mirisi,
o dođi mila moja, gladan da jedem slasno, crno voće,
pobjegnem iz užasa samoće,
i skrasim se u toplini tvojih grudi,
pa nek se cijelo carstvo mom ludilu čudi,
dok se bjesomučno privijaš uz plam tijela moga.
5.
Zamišljam,
a možda i vidim, ili mi se samo čini,
Solomon luta po jutarnjoj mjesečini,
koraci njegovi ljiljane po vrtu gaze
med jede, mlijeko i ambroziju pije,
bere smirnu sa prijateljima svojim,
srce mu treperi dok traži svoje namilije,
po vrtovima njenim šarenim od cvjeća:
– O, da zablista moje misli sreća
i da u ovo jutro kroz mjesečinu te nađem
108
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
uspavanu u cvjetu ljiljana,
djevice moja u božijim stihovima opjevana,
da milujem kosu punu noćnih kapi,
i haljinu skinem sa ebonitnog tijela,
požudno oćutim opoj daha vrela,
da ti spustim tjelo u šar vinograda,
i naslonim glavu na laticu šafrana,
da milujem lanad, ispod vrata dojke,
oko prsta zavrćem ugljaste uvojke,
a tijelo klisko, namazno maslinovim sokom,
mirisnim uljem i bistrim potokom,
pod mojim se rukama otima i hrve,
kao dvije zmije izvijaju se obrve,
jecaji se slasni do večeri ore,
dok se tijela strasno svijaju – bore.
Zamišljam,
a možda i vidim, ili mi se čini,
Sulamka crna ljubavnim ludilom opijena
hodi po mjesečini,
nad Jerusalimom lebdi i tužno pjeva
dok umorana golubica pospano zijeva:
– Otvorih ti vrata, moj plamenu viti,
pomislih, strast ljubavnog vina,
sjaj sunca danas će nas opiti,
te katance skinuh sa svojih đerdana,
i ključe ti dadoh bez imalo srama,
no sanak to bješe, samo sanak, samo želja pusta,
vjetar hladan puhnu noseć morsku pjenu
noć mrkla se spusti i izbrisa sjenu
koja nada bješe što mi želju dade,
i pružena ruka u sjeni ostade.
Tuga mojih oči ulicama luta,
mjesečina jutrom dok po gradu pluta,
109
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
tražim svoga dragog u ljubavnom kriku,
mjesto tebe ljubavi – straža na vidiku,
hvataju me, čereče, bičevima tuku,
otmi me dragi iz krvničkih ruku,
zovite mi dragog Jerusalemske kćeri,
da umaknem ovoj prokletoj potjeri,
uživate slasno vi u mojoj boli,
dušu su vam uzeli duhovi oholi,
smijete se sa uživanjem dok mi boli čine,
i pitate sa podsmjehom:
– Ko je taj, tvoj car mjesečine,
te ga zoveš da te iz ruka straže spasi,
najljepša među nama, hajde se oglasi?
A ja kažem:
– O, kćeri sunca, bogova i sile,
uvijene u plašt bogatstva i svile,
zar ne znate dragoga moga?
Pa on je onaj kojem je lice kao zlato,
kosa kudrva, crna kao u gavrana,
za njim se širi mirisi ljljana i šafrana,
oči su mu umivene planinskim izvorima,
najslavniji je u svojim dvorima,
iz njegovog daha sreća i dobrota se izvija,
obrve su mu strukovi mirisnoga bilja,
usne latice ljiljana, miris ruže i smilja,
sa njih kaplje slatkoća jasmina i žitke,
o da mi je nasloniti usne na te izvore pitke,
i sisati slast meda divljih pčela,
pa makar to bilo poslednja večera,
prije nego vječnost dođe po naše snove.
Ruke su mu sve suvom zlatu,
stomak od slonovače,
pred njegovom svjetlošću zvijezde se mrače,
110
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
stas mu je visok kao deblo kedra,
o, da ga hoće naslonit na moja njedra,
da tu odmara i vječno spi
dok ljubav kosmosom treperi.
Sav je on takav, mio i drag,
o da mi hoće prekoračit kućni prag,
i ostati tu na grudima mojim,
dok ovim svijetom hodim i postojim,
i dok nas vječnost ne pozove ka svjetlosti svojoj.
6.
Zamišljam,
a možda i vidim, ili mi se čini,
kćeri Jerusalima opijene zlom ljubomore
pitaju podrugljivo na mjesečini,
kroz prašinu Jerusalima dok bauljaju i gmižu,
a jata vrana uz krike ih prate i pristižu:
-Gdje je tvoj, dragi, gdje ga možemo naći,
ha, možda upravo sada on drugoj halju svlači,
kaži nam Sulamko, gdje se kukavica krije,
s kim jede med i ambroziju ovog jutra pije?
Ona odgovara dok koža pod bičem puca:
– Zar ne vidite sjaj zvjezde što u ovom jutru svjetluca,
sišao je u svoje perivoje da bere mirisno bilje za mene,
eno se blistaju kroz vinograde njegove sjene,
zar ne čujete njegov glas što pjeva i zove Sulamku,
zar vam srce samo živi dok me stražari tuku,
zar ne čujete glas silni njegov što meni stihove niže,
dok perivojem grabi iduć ka meni sve bliže i bliže.
Čujte robinje cara mudroga, glas njegov silni
koji se ori u svojoj milini:
– Lijepa si draga, kao Teresa jerusalimska,
111
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
vihoru zastava ratnih,
plam ljubavi i ljubomore iz očiju ti ždije,
Jerusalim gori od fantazije,
zubi ti stado ovaca iz kupališta što silaze,
dok čežnje moje nadolaze,
šezdeset carica, osamdeset inoča ja zavedoh,
djevojaka i robinja broj ni ne znam
al samo je jedna u mom srcu nevina i blažena,
crna golubica moja.
Ne zavidite joj robinje ovozemaljske
boginji što na nebu kô Venera blista,
nego za njom do čistilišta,
držite skute haljine njene,
dok joj kroz potoke gaze oči snene,
ne gledajte u nju, u sjaj od sunca,
niti u zore mjesečinom okupane,
držite joj skute od perfira i svile,
plešite zanosno oko boginje, vi jerusalimske vile,
siđoh u vrtove da vidim cvate li loza
pupe li šipci i dojke njene,
ne nađoh sunce, no samo sjene
i krikom zovem, Sulamko moja.
7.
O kakve su te noge tvoje,
dosežu do zemlje dok nad rosom lebde,
mirišu ti bedra na nebeske svode,
na put ka sreći, na most Slobode,
pupak ti okrugao, trbuh kao snop pšenice,
o kako izgaram za tobom ti mala sretnice
dok dojkama tvojim klanjam rimu ovu,
lanadima nestašnim zanesenim u igru,
vrtiš se u plesu, pretvaraš u čigru,
oči ti se blistaju ko jezera u Esvonu,
112
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
kô rijeka moćna zarobljena u kanjonu,
i sva si mi ljupka ko perfira carska,
kô jabuka zrela, ko višnja maraska,
i grudi ti strče kô na lozi grožđe
oble kô valjutak, tvrde kao gvožđe,
popet ću se na tu, ja, vinovu lozu,
i grickati grožđe u svome zanosu,
i silaziti neću do sudnjega trena,
snivaj, srećo moja, snima zanesena.
8.
Solomone, care, bože mojih snova,
željo moga srca što kroz grudi bije,
požuda se slatka iz tvog oka vije,
i poziva tebe, o Davidov sine,
da pođeš sa mnom u carstvo miline,
u mirisna polja što ih polen praši,
gdje žubore vrela i studenci naši,
da gledamo kako vinogradi cvatu
i šipci se kupaju u sunčevom zlatu,
i u tome raju u cvatu šafrana
haljina će moja biti poderana,
podat ću se tebi u svoj svojoj strasti,
ne misleći na dronjke, u opojnoj slasti,
vodit ću te domu gdje mi mati, braća žive,
sakrit te od svijeta,
da se stasu tvome robinje ne dive,
krit ću te u mraku mojih vrelih grudi,
da te jutrom sunce iz sna ni ne budi,
ljubit ću te silno bez stida i straha,
živjeti od krika ljubavnih uzdaha,
hrana će nam biti mlijeko divlje koze,
a pit ćemo rosu sa vinove loze,
oznojena tijela u strasti će da gore,
113
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
dok nam lica sretna ne napadnu bore,
i strast će se naša u vječnost preliti,
i ni smrt je neće moći uništiti,
a kad nas vječnost primi u svoju tišinu,
pogled će nam ostat uprt u divljinu,
u prah naših tijela što ih vrijeme zdrobi,
dok vječnost nam duše u ljubav zarobi,
duša tvoja milna desnicom me grli,
a ljevica tvoja mome vratu hrli,
topli čaj od šipka bedra mi obliva,
zaljubljenost naša u vječnosti počiva.
A bogovi ljubavi u čudu se čude
ko su ono dvoje što se vječno ljube,
iz vječnosti svjetla izranjaju vile
pod njihovom pjesmom loze se povile,
pjevaju o ljubavi cara Solmona,
o jabuci ispod koje pojavi se ona,
robinja Sulamka u zanos ga baci,
pokleknu hrabrost, umriješe u njemu junaci,
na koljena carska Solomon tad kleče
i zavjet ljubavi robinji izreče:
– Ljubav neka bude i od smrti jača,
i ljubavna sumnja tvrđa i od groba,
za vječni život ne sazna ko ljubav ne proba,
odlazim iz carstva svoga u vinograde tvoje,
da koru sa loze rob tvoj jede,
nije me strah ni gladi, ni bijede,
samo da se zasitim pogleda ispod vitih vjeđa,
da dijelimo ljubav kô srna i jelenče,
zavjet božiji i carski dajem ja u ovo veče,
zavjet na vječnu ljubav i vjernost do groba,
carice moja vječnoga doba.
114
Pogovori
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Posledica suočavanja sa “KOSMIČKIM KOVITLACEM”
autora Dragana Vilića
Kosmos, vječna tajna i vječna težnja čovjeka da pronikne
u taj svijet, ne da bi život živio imaginarno, već da harmoniju
odozgo raseli i dolje, kako bi surovu realnost na planeti Zemlji
učinio lijepom i srećnom, dostojnom života svakog čovjeka...
Kovitlac, vječna prijetnja... Nepredvidljiv, nezaustavljiv –
pred kojim čovjek ostaje nemoćan, strahujući gdje će biti bačen ili
odbačen.
Vješto spajajući ove dvije riječi u naslov zbirke poezije,
pjesnik Dragan Vilić nas snagom stihova kovitla od početka do
kraja. Pjesme se čitaju u dahu, dotiču kao dio samih nas... Rastuže
nas tugom, razbjesne slabošću i nemoći ČOVJEKA da uništi
demonski bič pod kojim čovječanstvo (ne)svjesno savija kičmu,
grcajući i jecajući...
"KOSMIČKI KOVITLAC" je borba protiv zabluda,
sujevjerja, protiv zla... Istovremeno, upućen vapaj i osnovana
sumnja, postelja očaja i nade, budilnik svijesti i savjesti, putokaz
kuda krenuti probuđen, a ne bunovan ponovo zaspati, srljajući u
masovno samouništenje. Pjesnik svojim krikom poziva na
hrabrost, žrtvujući se na oltaru prolaznosti ili neprolaznosti, kao
proklet visi između kosmosa i zemlje, u svom nemiru ne haje za
sebe, želeći mir čovječanstvu, želeći nahraniti gladne i utješiti
tužne. Suočen sa nemogućim on nudi i moguće... Svijestan da u
harmoniji nema kovitlaca primoran je da se potčini kovitlacu srca
i duše, tom vječnom ognju i usudu pjesnika, gdje se prepliće
moguće i nemoguće... Kovitla riječi i otud pjesma kao lijek, kao
snaga, kao nada, kao utjeha da će bar neka riječ pasti na pogodno
tlo, pasti i rasti.
Draganove riječi plijene pronicljivošću, plemenitošću,
ironijom, sarkazmom, osudom, nostalgijom i bez zadrške teku
realnošću, te čitaocu postaju bliske. Bez obzira na crnu i sivu
boju, kojom pjesnik oslikava kao slikar svoje životno platno (a i
117
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
naše), on ponekad na svojoj paleti vješto razmaže i crvenu, te
nježno, zaneseno, lepršavo uprkos muškoj ćudljivosti oslika svoju
vjeru u ljubav, koja samo daje smisao životu. U ljubavi, kao
jedinom Tvorčevom zakonu, spas je čovječanstva. Buntovnik s
razlogom, rascijepljen između sna i jave stvara svoj mali svijet,
gdje daje na tren oduška bijesu protiv zlog svijeta demona.
Zakovitlana "KOSMIČKIM KOVITLACEM" Dragana
Vilića, pjesnika koji vješto balansira na granici realizma i
romantizma, ne bih izdvajala ni jednu pjesmu jer je ova zbirka
život autora. Samim tim bih poništila neke stranice pjesnikovog
bitisanja u (pre)lomnim trenucima. Ritmika izražena u pjesmama
od početka do kraja ne dozvoljava monotoniju čitaocu već ga diže
sa stolice da se pridruži autoru u borbi protiv zla sveukupnog, koje
nas okružuje. Suočeni sa vitlanjem pera-mača razjarenog pjesnika
iznad naše savjesti i dužnosti ljudske, moramo se prenuti i slijediti
ga…Topovskom kanonadom niže sve optužbe, proziva pod
zastavom krika i nemoći ljudske duše, savjest i svijest na
prestanak (samo)zavaravanja i (samo)obmanjivanja. Mnogo puta
iznevjeren i ostavljen samom sebi, autor ipak upire svoj pogled ka
nebu, jer vjeruje u kosmičku silu, u Tvorca, sa dubokim
razmišljanjima i iskustvom da ništa nije slučajno. Oštrica
njegovog mača-pera je s jedne strane britka, a s druge premazana
medom, danonoćna smjena zamaha lirike i sociorealizma, gdje
pjesnik često biva sam od sebe pogubljen u snovima… Duša
sanjara, a duh ratnika svjetlosti, uvijek u pripravnosti za sreću i
dobrobit drugih, nikada ne odustaje od viših ciljeva. Autor Dragan
Vilić, čovjek koji čvrsto stoji na zemlji i pjesnik koji sanjari,
stavlja sve svoje želje u etar… pa kud ih odnese vjetar…
“KOSMIČKI KOVITLAC”je tkanica svijeta u kojem
živimo, tkana ljubavlju prema svim živim bićima, ukrašena
perlicama straha i ponekim biserom nade – u bolje sutra.
Marina Bulajić, pjesnikinja
118
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
VILENJAK – POETA koji nas vešto kroz tminu vodi ka
svetlosti
Pred nas čitaoce, rasu Dragan Vilić, kojeg ja zovem Vilac
(pesnički vilenjak), ovaj raskošni kolaž od pesama i stihova
prebogat raznovrsnim metaforama, slikama, skeniranim likovima,
događajima i emocijama. Širina i rastegljivost tema kojim se
pesnik bavi u ovoj zbirci, omogućila nam je luksuz da svako ko
bude čitao ovu knjigu pronađe sebe u ovoj knjizi.Vilac je poeta
čiji je stil već potpuno uobličen, prepoznatljiv i pun umetničkog
sjaja. Draž njegovih stihova je u višeslojnosti. Svako može čitati i
proniknuti u srž njegove poezije onoliko koliko je spreman da se
intelektualno mobiliše. Naravno, njegova poezija ne spada u ,,laku
literaturu” koja se čita usput uz gledanje TV ili radi samog
opuštanja, na jeftin, trenutan i brz – instant način. Ovakva vrsta
poezije traži spremnost i želju čitaoca da prima i zato uzvraća
intezivnim i trajnim estetskim doživljajem koji nam podiže tonus,
drma nas iz konformističke učmalosti, poziva da se i mi zapitamo
ko smo, šta nam je moguće znati i čemu se možemo nadati...
Vilac promišlja o osnovnim filozofskim pitanjima i
problemima. Oseća začuđenost i sa pravom se pita da li to što
dolazi iz empirije je to. Da li je to stvarnost ili samo privid ili je
ono suštinsko negde drugde? Vilac sve vreme pokušava da
transcendira – da zađe s one strane mogućeg iskustva i da zahvati
vodu direktno sa izvorišta.Vilićeve pesme vibriraju između
umetničke istine i njegovog specifičnog filozofskog pristupa
kojim traga za apsolutnom istinom, suštinom, znanjem. Otuda i
bogatstvo u izborima tema i samim originalnim rešenjima koje
nam Vilac nudi svojim stihovima. Da, malo pažljivijim
iščitavanjem, možemo uočiti da pred sobom imamo stihove ne
samo umetničke vrednosti već i filozofske uspostavljenosti, gde
nam autor smelo daje originalni odgovor na niz filozofskih pitanja
i problema, jasno ističući svoj stav i opredeljenje.
119
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Ako pođemo od našeg trodimenzionalnog sveta spoznat
ćemo da autor oseća da u tom svetu dominiraju demoni, aveti i
satane. Nekako bog je tu istisnut... i Vilac strepi nad takvim
stanjem. Uvodeći nas u svoja promišljanja o dobru i zlu, poeta se
brine da sile mraka i vladari iz senke, na čelu sa Luciferom, ne
pobede Boga. Doduše,Vilac, slično Ničeu negira boga i religiju, a
kao i Volter smatra da je crkva kao institucija bestidnica... Dragan
se ne želi nalaziti u stadu, među ovcama! Ne trpi laž i dvojnost u
koju često upadaju slepi vernici i posrednici između boga i pastve.
Vilac ne apostrofira ni jednu priznatu monoteističku religiju, nego
takvo mišljenje ima za sve religije. Gnuša se nad flertovanjem
novopečenih vernika i njihovom odnosu prema religiji. Zato
njegovo poimanje boga spada u jeres i nema te religije koja ne bi
bacila anatemu na Vilćeve ,,satanske stihove”, ali ne bih rekla da
je Vilac ateista. Ne, nije, ima on svog boga koji je: inteligencija,
svetlost, večnost, istina, pravda... Sve mi se čini da je u ove
“attribute” Vilac smestio svog boga... s tim što on svoje stihove
bez straha boji avetima, demonima, đavolima, jahačima
Apokalipse koji prevazilaze uobičajen spektar Lucifera i njegove
vojske... U osnovi to je borba između dobra i zla koju njegovi
stihovi moralno potkrepljuju. Demoni su svuda oko nas. Oni nas
pokušavaju vrbovati, a ako u tome ne uspeju, onda nas sapliću i
koče naše napredovanje...
Vilac strahuje, da upravo ljudi koji pohlepno trče za
novcem ne biraju sredstva, prodaju se silama mraka, a sve u cilju
da sebi obezbede večiti život po cenu da svi, celokupna
civilizacija propadne, a da samo oni: Vladari iz senke i njihovi
bližnji obezbede sebi večnost... Njegovi stihovi, zahuktali u tom
smeru idu još dublje, i ovaj kosmopolita primećuje to analizirajući
stanje na svih pet kontinenata, jer empirijski je to moguće, jer je
bio prisiljen da često menja destinacije svog življenja. On
konstatuje bolnu činjenicu da je većina svetske populacije
robovski podređena malom broju robovlasnika. Jedina je razlika u
životnom standardu robova... Duhovnost, sloboda i sve ostalo je
isto...
120
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
Vilac promišlja i o čovekovom egzistiranju. Slično
Kjerkegardu opevava sutrašnji trulež našeg fizičkog
postojanja...ali za razliku od ovog egzistencijaliste, koji u očaju i
anksioznosti beg traži u bogu, Vilac poput Benedikta, zagovara
inkarnaciju, ali opet na sebi originalan način: Kao krajnje
ishodište čovekovih ,, putovanja”, on vidi konačan spoj sa
svetlošću - Bogom...
Ovaj, izuzetno senzibilan poeta pravi razliku između
ljubavi i seksualnog nagona. Smatra da smo kao ljudska bića
promiskuitetni – otuda i brak je svojevrstan zatvor... Dvojni
moral, učinio je da se baci ljaga na nešto što je potreba kao
vazduh, voda i hrana, otuda njegov suprotan stav od Jesenjinovog
stava i stava većine društvenih zajednica... Vilac čak ide i dalje:
pa na kosmičkom nivou uočava da se sve trese u erotskom
zanosu... ali avaj, društvene norme čine nas, celokupnu ljudsku
populaciju, da budemo licemeri... Za razliku od seksa kao
nagonske potrebe, Vilac uzdiže ljubav na pijedestal van
trodimenzionalnog i daje joj kosmičku lepotu, uzvišenost i
vrednost...
U ovoj knjizi, ne zaboravi pesnik da nam prezentuje i
osećaj nostalgije, koji je teško breme svakog ko je morao nekud
otići daleko od rodne grude... Opeva Vilac i krvavo bure baruta i
strasnu hud koja prati balkanske prostore... Ali sa filozovskom
zapitanošću: Da li je teže živeti tamo gde su bitke ili gde se svodiš
na robota kome nije dozvoljeno čak ni da misli... Nadam se, da
sve ovo što napisah o poeti Draganu Viliću biće incijalna kapisla
koja će čitaoca podstaći da čita ovaj biser naše savremene poezije.
Jelica Ivanović, diplomirani filozof
121
Dragan Vilić – Kosmički kovitlac
O autoru:
Dragan Vilić, rođen 09.10.1956. godine u Gacku. Kao
trogodišnjak doživljava svoju prvu “seobu” kada se sa roditeljima
preseljava u Sarajevo 1959. godine gdje provodi svoje djetinjstvo,
mladalačko doba, završava osnovnu i srednju školu. U Sarajevu
živi do početka rata 1991.godine, te godine počinje njegova nova
seoba, stradanja i lutanja, koja će ga na kraju dovesti do USA
2002. godine gdje pjesnik i danas živi.
Pisanjem poezije i proze počeo se baviti za vrijeme
srednjoškolskog obrazovanja. Pjesme su mu objavljivane u
omladinskim i studentskim listovima. Početkom rata 1992. godine
aktivnije piše poeziju, koja je objavljivana u raznim časopisima
Republike Srpske tokom i poslije rata. Bio je prisutan sa svojom
poezijom na radiju i televiziji te kulturnim manifestacijama i
večerima poezije u Istočnom Sarajevu, Banja Luci, Bijeljini,
Brčkom… Objavio je zbirku poezije “Stakleno carstvo” u izdanju
Književne zajednice Vaso Pelagić u Banja Luci 2000. godine.
Član je Književnog kluba Stihom govorim – Bijelo Polje,
Crna Gora i Književnog Kluba Miloš Crnjanski – Bijeljina,
Republika Srpska – Bosna i Hercegovina.
123
Download

kosmički kovitlac