ISLAMSKA VJERONAUKA
ZA II RAZRED
SKRIPTA
PROFESORI ISLAMSKE VJERONAUKE
MUFTIJSTVA TUZLANSKOG
1. Grijeh
Muhammed a.s. u jednom hadisu je najjednostavnije opisao osjećaj koji prati
počinjen grijeh, kojim grijeh zapravo možemo i definisati:
«Grijeh je ono što te tišti (opterećuje tvoju savjest) i što ne bi volio da (drugi) ljudi
saznaju!»
Neki ljudi licemjerno kalkulišu da je opravdano griješiti da bi se moglo tražiti
oprost, kao da znaju kada će im doći smrt (pa će se na vrijeme pokajati) ili kao da znaju
da će im zasigurno biti oprošteno. A Allah prašta onome kome On hoće!
U drugom hadisu Muhammed a.s. govori kakav bi trebao biti naš odnos prema
grijehu:
“Bolje vam je u usta staviti zemlje, nego nečega što je Allah zabranio. Neće
priključiti sebi zalutalo (goveče) osim onog koji je zalutao.”
Međutim, postoji fikhsko pravilo koje kaže da: “Nužda čini dopuštenim ono što
je zabranjeno” čime je čovjek koji počini grijeh da bi preživio tako što pojede nešto što
je zabranjeno ako nema šta drugo uslijed velike gladi.
Možemo reći da postoje tri vrste grijeha:
1. Grijeh koji se ne prašta - to je širk odn. pripisivanje Allahu druga! Širk je
najveća laž i akt potpuno suprotan šehadetu, a izgovaranjem šehadeta tj. riječi
kojima svjedočimo da je samo jedan Allah i da jeMuhammed Njegov poslanik, mi
zapravo postajemo muslimani!
2. Grijeh koji se prašta - to je grijeh koji je između tebe i tvog Gospodara odn.
svi ostali grijesi koje će Allah dž.š. oprostiti onome kome On hoće
3. Grijeh koji zahtijeva obračun - to je nasilje koje si učinio svom bratu odn.
grijesi koji će ljudi razračunavati nakon prelaska preko Sirat-ćuprije
Koji su najveći grijesi?
Jednom prilikom Poslanik a.s. je sjedio sa ashabima pa im reče:
«Čuvajte se od sedam najtežih grijeha! – koji su to Allahov Poslaniče? – upitaše
ashabi. Pa im on reče:
1. Pridruživanje Allahu drugih božanstava
2. Pravljenje čarolija (sihr)
3. Ubistvo (osim kad to pravda čini)
4. Jesti kamatu,
5. Jesti imetak siročadi
6. Bijeg iz bojnih redova (dezerterstvo)
7. Potvora prostitucijom poštene žene muslimanke» – odgovori Muhammed a.s.
(Buhari, Muslim)
Još neki od velikih grijeha koji se spominju u hadisima su:
Činiti blud sa ženama susjeda svojih, ubiti djecu svoju zbog straha od
siromaštva, otkazati poslušnost roditeljima.
Što se tiče ogovaranja kao velikog grijeh o tome govore riječi Allaha dž.š.:
“Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali i kada ste na sva usta govorili ono o
čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je to kod Allaha krupno”
2
Ove riječi nas uvode u svakodnevni život ispunjen ispraznim ljudskim mjerilima
o Dobru i Zlu, značajnom i beznačajnom. Iznošenje suda o drugima je već odavno postala
akutna tema ljudskog društva.
Trebamo se paziti činjenja grijeha jer ono može odvesti u propast. Svrha vjere je
naše dobro na ovome i na budućem svijetu. Zato treba da izvršavamo propise iz Kur’ana i
sunneta, da naređujemo dobro, zabranjujemo zlo i budemo poslušni roditeljima svojim.
Treba da čuvamo tuđe živote i imovinu kao i svoje, jer je to sveto i neprikosnoveno. Svi
imamo ista prava i iste obaveze. Musliman treba da bude: učen, iskren, pravedan, strpljiv,
dobar, pošten, poslušan...
2. Dova i tewba
Riječ dova (ar. Du’a’) “poziv Bogu”, “molba”, znači obraćati se Allahu zbog
neke potrebe.
Kaže šejh Muhammed ibn Salih El Usejmin: "Tewba u jezičkom smislu dolazi od
glagola tabe, jetubu što znači vratiti se, a u šerijatskoj terminologiji teoba je vraćanje
u pokornost Allahu, dž.š. nakon nepokornosti.”
Pokajanje od grijeha, vraćanjem Onome koji prikriva mahane (manjkavosti) i
Koji zna ono što je skriveno, početak je puta pobožnjaka i kapital onih koji idu ka
uspjehu na oba svijeta.
Pokajanje glača srce i skida sa njega zavjesu (koprenu) kojom su ga zastrli grijesi
kao što kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Kada rob počini grijeh na njegovom srcu ostane crna
tačka, a ako se pokaje, ostavi grijeh i zatraži oprosta od Allaha, njegovo srce ponovo
postane bijelim. Ako nastavi činiti grijehe, povećava se crnilo sve dok ne potamni srce.
To je zastor za kojeg je rekao Allah, dž.š.: "Na njihovim srcima je zastor zbog onoga što
su radili" (Prijevod značenja, El-Mutaffifin, 14.) (Hadis je zabilježio Tirmizi i rekao da je
hasenu-s-sahih)
Zbog čega su nam potrebni dova i tevba?
1. Čovjek ima neizmjernu potrebu za Allahom, dž.š.
2. Čovjek je griješnik i nužno je da upada u grijehe, bilo zbog prirode sa kojom je
stvoren,
3. bilo zbog šejtana koji je stalno prisutan uz čovjeka i nagovara ga da učini grijeh, pa
makar on bio mali.
U ovom slučaju potreban mu je Allahov oprost, a Allah, dž.š. je nazvao sebe
Tewabom (onim koji mnogo prašta). Mnogi ljudi su nemarni prema pokajanju od
grijeha. Neke je šejtan l.a. uspio uvjeriti da su:
a.) počinili toliko velik grijeh za kojeg nema oprosta,
b.) a neke je uspio uvjeriti da ima vremena za pokajanje tako da nema
potrebe da žure.
3
Komentar mnogih u ovom slučaju je:
-
Ta, Allah je taj koji prima pokajanje sve dok duša ne dođe do grla, a
mi smo mladi i ne treba da još razmišljamo o tome.
Pogreška i jednih i drugih je više nego očita: prvih zbog toga što nema grijeha
kojeg Allah, dž.š. ne prašta kada se čovjek iskreno pokaje. Allah, dž.š. obraća se
kršćanima koji su mu pripisali sina (Neka je Uzvišen i dalek od toga), a On ih ipak poziva
na pokajanje i kaže: "Zbog čega se ne pokaju Allahu i ne zatraže oprosta jer je Allah taj
koji prašta i milostiv je" (Prijevod značenja, El-Maide, 74.) A pogreška drugih je u
tome što čovjek ne zna kada će mu doći Melek smrti i uzeti dušu. U drugom
kur'anskom ajetu, Allah, dž.š. kaže: "I ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti." (Prijevod
značenja, Lukman,34.)
Šartovi (uslovi) za primanje pokajanja
Da bi pokajanje bilo primljeno, Allah, dž.š. je postavio uslove koji se moraju
ispuniti. Pokajanje je ibadet kao i drugi ibadeti, a znamo da je Allah, dž.š. za svaki od
ibadeta odredio granice i da ibadet neće biti primljen ako se izađe iz okvira tih granica.
Zbog toga islamski učenjaci kada objašnjavaju značenje riječi "Svjedočim da je
vMuhammed, s.a.v.s. Allahov rob i poslanik" kažu da to svjedočenje između ostalog
znači: Da obožavamo Allaha u granicama Šerijata sa kojim je Poslanik sallallahu alejhi
ve sellem došao. Za prihvatanje pokajanja nužno je da se ispune sljedeći uslovi:
Iskrenost da čovjek pokajanjem ne namjerava ništa drugo do Allahovog lica (tj.
gledanja u Allahovo lice na Sudnjem danu), da mu Allah primi pokajanje i pređe preko
grijeha kojeg je počinio. Njegova namjera ne smije biti pretvaranje pred ljudima da bi im
se približio ili da bi se sačuvao neugodnosti koju bi mu mogao nanijeti vladar. Kajanje
(osjećanje krivice) zbog grijeha kojeg je počinio. Takav osjećaj je dokaz da se čovjek
iskreno pokajao.
Napuštanje grijeha zbog kojeg se kaje, što je među najvažnijim uslovima
primanja pokajanja. Ako je njegov grijeh bio u ostavljanju onoga što je Allah naredio,
napuštanje grijeha biva tako što će početi izvršavati tu naredbu. Npr. čovjek koji nije
davao zekat, obavezan je kada se pokaje dati zekat koji ga je prošao i ne ponavljati više
taj grijeh. Znači, da bi teoba bila primljena čovjek mora napustiti grijeh koji čini, jer ako
kaže: "Pokajao sam se", a nastavi činiti isti grijeh ili ima namjeru da ponovo čini, takvo
pokajanje naliči na ismijavanje sa Allahom kao što nas je Poslanik, s.a.v.s. obavijestio o
tome u hadisu.
Grijehe treba sakrivati
Prilikom napuštanja grijeha dovoljno je da se čovjek pokaje i da to ostane između
njega i njegovog Gospodara. Šta više, zabranjeno je pričati o grijehu kao što kaže
Poslanik, s.a.v.s.: "Svim mojim sljedbenicima bit će oprošteno osim onim koji javno
pričaju (o grijehu kojeg su počinili)." (Prenosi Buhari) Ako se radi o napuštanju grijeha
vezanog za prava ljudi (haka), kao što je bespravno uzimanje imetka, teoba neće biti
primljena dok se ne vrati taj imetak (ne izmiri hak).
4
U slučaju da je ta osoba umrla, obaveza je dati imetak njegovim nasljednicima.
Na kraju, ako iz bilo kojih razloga osoba nije dostupna, u tom slučaju treba udijeliti
sadaku sa tim imetkom namjeravajući time nagradu za tu osobu. Ako se radi o
nepravednom udaranju ljudi, teoba neće biti primljena dok se ne ode do osobe koja je
nepravedno udarena i zatraži od nje da oprosti ili vraćanje istom mjerom. Kaže Allah,
dž.š.: "Kazna za zlo nije ništa drugo do zlo." (Prijevod značenja, Šura, 40.)
Ogovaranje - Kod učenjaka postoje dva mišljenja kada je u pitanju ogovaranje.
Jedan dio kaže da mora otići do osobe koju je ogovarao i tražiti od nje halala. Drugi dio
učenjaka pravi razliku između ogovaranja za koje je saznao onaj kojeg je ogovorio i
između ogovaranja za koje ne zna. I to:
- Ako se radi o ogovaranju za koje zna, obavezan je otići kod njega i tražiti halala,
- a ako ne zna da ga je ogovorio, neće ići do njega nego će tražiti od Allaha za
njega oprost i spominjat će ga ubuduće po dobru u društvu pred kojim ga je ogovorio.
Kada će biti kasno za pokajanje odn. do kada se prima pokajanje?
Pored toga što je potrebna čvrsta odluka da se više neće vratiti grijehu zbog kojeg
se pokajao, također je potrebno i da pokajanje bude u vrijeme u kojem se još prima
pokajanje. To vrijeme može biti:
1.) Vrijeme koje je vezano za svakog čovjeka pojedinačno, tj. da se svaki čovjek
mora pokajati prije nego što mu dođe edžel (smrtni čas); jer se tada ne prima
pokajanje i kao što kaže Allah dž.š.: "Allah ne prima teobu od onih koji rade
ružna djela tako da kada dođe nekom od njih smrtni čas kaže: - Sad se kajem niti od onih koji su kao nevjernici umrli." (Prijevod značenja, En-nisa, 18.)
2.) Vrijeme koje je opće i obuhvata sve ljude zajedno, a to je vrijeme prije izlaska
sunca sa zapada (Sudnji dan). Znači da se teoba neće primiti poslije izlaska
sunca sa zapada kao što kaže Poslanik s.a.v.s.: "Hidžra ne prestaje sve dok se
ne prekine pokajanje, a pokajanje se neće prekinuti sve dok sunce ne izađe sa
zapada." (Prenosi ga Ebu Davud)
Zaključujemo:
Bog nam je ostavio mogućnost da mu se obraćamo i da tražimo od Njega. S
obzirom da su ljudi skloni grijehu, a nekada ga i namjerno učine ne znajući koliko taj
grijeh ili grijesi jesu veliki, on nam je ostavio mogućnost da učinimo pokajanje i time nas
vrati na Pravi put. Poznata je dova Junusa a.s.: La ilahe illa ente, subhaneke, inni kuntu
minEz-Zalimin (Nema božanstva osim Tebe, slavljen si Ti, doista sam samom sebi učinio
nasilje).
3. Gibet (ogovaranje)
Jedne prilike Muhamed a.s. upitao je svoje ashabe znaju li oni šta je to gibet?
Ashabi rekoše: “Allah i Poslanik s.a.v.s. najbolje znaju!” Na to Poslanik s.a.v.s.reče: “Da
spomeneš svoga brata sa onim što njemu nije drago!” Ashabi rekoše: “A ako ono što
govorimo je pri našem bratu?” Poslanik a.s. reče: “Ako je pri njemu ono što govoriš,
ogovaraš ga, a ako nije onda ga potvaraš!” (Muslim) Iz hadisa se vidi da je ogovaranje
5
iznošenje nedostataka o našem bratu - sestri muslimanu-ki, bilo da se radi o tjelesnim
mahanama, o porijeklu, djelima, vjeri i drugim dunjalučkim stvarima.
“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od
njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i
ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju
podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju - sami sebi čine nepravdu.”
(Suretu-l-Hudžurat: 11)
Allah dž.š. nam zabranjuje da se jedni drugima rugamo, ili da jedni druge
nipodaštavamo, jer su možda oni sa kojima se ismijavamo bolji od nas. Ova zabrana se
odnosi i na muškarce i žene.
Nered najčešće i nastaje zato što svako ne radi svoj posao, zato što se poslovi
povjeravaju nestručnim i zato što se «sveznalice» miješaju mnogima u njihov posao.
Pored toga, mnogi ljudi su vrlo skloni «izvlačenju zaključaka» na osnovu pretpostavki. Ili
kako kažu «kakva bi tišina nastala kad bi ljdi govorili samo ono što znaju».
U tom smislu dobro je primjetiti šta Allah dž.š kaže: “O vjernici klonite se
mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne
ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrlog brata
svoga – vama je to odvratno- zato se bojte Allaha, Allah zaista prima pokajanje i
samilostan je”.
Prethodni ajet nam zabranjuje tri stvari, koje su na našu žalost postale sastavnim
dijelom našeg života, a to su: međusobna sumnjičenja (bez argumentacije), špijuniranje i
ogovaranje. Ogovaranje se predstavlja kao jedan od najgnusnijih i najpoganijih grijeha, te
se poredi sa jedenjem mesa našega mrtvoga brata. Zbog čega mrtvoga brata? Budući da
naš brat nije prisutan dok pričamo o njemu i nema priliku da pobije ono što mi iznosimo
protiv njega. Na taj način mi zapravo uništavamo svoga brata u vjeri. Evo jednog
zanimljivog slučaja koji se veže za Zejda ibn Sabita r.a., koji je jednoga dana govorio
ashabima (Ehlis-Safa) šta je čuo od Poslanika s.a.v.s., pa mu predložiše, da ode kod
Muhammeda s.a.v.s. i zatraži od njega malo mesa. Kada je Zejd otišao, oni su jedni
drugima kazali: "Šta on nama priča, kada smo i mi u prilici da slušamo Poslanika s.a.v.s.;
usitinu, on pretjeruje!" Kada je Zejd zatražio od Poslanika s.a.v.s. da toj grupi ashaba
pošalje malo mesa, on je kazao: "Šta će im meso, kada su ga sada jeli?" Zejd dolazi kod
njih i prenosi im riječi Poslanika s.a.v.s., a oni začudeni kažu, da već danima meso nisu
vidjeli, a kamoli okusili. Potom oni odlaze kod Poslanika s.a.v.s., pa im on kaže: "Uistinu
ste vi malo prije jeli meso vašeg brata Zejda i na vašim zubima se vide tragovi toga!"
Zatim su oni iz svojih utroba povratili krv!” Zla riječ je zla kob, a ogovaranje je prokleta
zla riječ. Ona nosi sa sobom mržnju i spletke iz kojih se sigurno rađaju nesreće.
Muslimani jedni drugima ne smiju nanositi nepravdu, a u jednom hadisu koji se prenosi
Ebu Hurejre r.a. stoji da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Nemojte jedni drugima zaviditi,
nemojte se međusobno nedmetati, nemojte se medusobno mrziti, nemojte jedni
drugima okretati leda, nemojte kupovati prodatu robu; budite Allahovi robovi
braća! Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu, ne ostavlja ga niti ga
ponižava. Takvaluk (bogobajznost) je ovdje,(pokazujući na svoja prsa tri puta).
Dovoljno je čovjeku muslimanu grijeha, da mrzi svoga brata muslimana. Svaki
musliman je drugom muslimanu svet: njegova krv, imetak i čast!" (Muslim)
6
Allah dž.š. određuje nafaku svakom svom stvorenju – pa kako možemo
prebacivati Allahu na Njegovoj odredbi smatrajući da neko «nije zaslužio» da ima
opskrbu koja mu je data?
Abdullah ibn Omer r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Musliman je
muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje, niti će ga izdati; ko bude na pomoći svome
bratu, Allah će biti njemu na pomoći; ko od muslimana otkloni neku nevolju, Allah
će od njega otkloniti nevolju od nevolja na Sudnjem danu i ko zaštiti muslimana
(sakrije njegovu sramotu) Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu!"
(Buharija)
4. Islamski moral
Centralni pojam u islamskom moralu je načelo Božanske pravednosti – al-'adl.
U jednoj izreci se kaže da Bog trpi nevjerovanje, ali ne i nepravdu, ili kako to naš
narod kaže «ničija sila Bogu nije mila». Stoga možemo zaključiti da i nevjernici mogu
biti pravedni i moralni1, ali kada je riječ o vjernicima – oni su vjerom obavezani da
slijede primjere svog Poslanika a.s. i da budu pravedni.
Ili da se jednostavnije izrazimo:
Pobožnost je vanjština religioznosti, a moralnost je suština religioznosti.
Osnove islamskog morala
Kada govorimo o islamskom moralo mislimo na ahlak, kao dio islamskog učenja
koje se odnosi na ljudsko ponašanje,koji je u vezi sa ostalim islamskim disciplinama.
Riječ ahlak potiče iz arapskog jezika i množina je od riječi huluk, koja ima više
značenja: moral, ćud, način ljudskog ophođenja, prirodne osobine, karakter. Već iz
samog jezičkog značenja možemo zaključiti da se islamski moral, ahlak bavi
uredjivanjem medjuljudskih odnosa,odnosno lijepim ponašanjem. Shodno tome navest
ćemo i terminološku definiciju ahlaka, odnosno značenje koje imamo na umu kada
govorimo o sustini ovog pojma. Imam Kurtubi je rekao: Ahlak je skup osobina čovjeka
pomoću kojih ostvaruje kontakte sa drugim ljudima, a one mogu biti pohlavne i
pokuđene. Naprimjer,u pohvalne osobine se ubrajaju: praštanje, blagost, plemenitost,
darežljivost, strpljivost, ljubaznost, ukazivanje pomoći i dr.,a u pokuđene se ubrajaju
njihove suprotnosti.
Iz navedene definicije jasno zakljucujemo da se ahlak bavi ljudskim
osobinama,svojstvima i to i pozitivnim i negativnim,pa tako imamo i podjelu ahlaka na:
1. ahlaki hamide-dobra svojstva i osobine i
2. ahlaki zemime-loša svojstva i osobine
Cilj islama jeste da afirmira i podstakne razvoj dobrih i plemenitih svojstava kod
čovjeka kao sto su: strpljivost, pouzdanje u Allaha dž.š., darežljivost, pravednost,
iskrenost i sl. koja će mu koristiti u njegovim odnosima sa drugim ljudima, ali i u odnosu
prema Allahu dž.š. S druge strane cilj je suzbiti razvoj negativnih osobina čovjeka kao sto
1
Izjava dr. Enesa Karića
7
su: mržnja, oholost, srdžba, škrtost, zavist, pohlepa i dr.,a ako ih već posjeduje onda ih
treba liječiti i mjenjati dobrim osobinama.
Navest ćemo nekoliko hadisa koji govore o onima koju imaju dobra i plemanita
svojstva, odnosno koji su lijepog ahlaka: "Najbolji od vas su oni sa najljepšim
ahlakom" ili kako stoji na drugom mjestu: "Zaista će čovjek lijepog ahlaka sigurno
dostići stepen klanjača i postača."
Koliko korist na Sudnjem danu čovjek može imati jasno zaključujemo iz
sljedećeg hadisa: "Zaista su mi najdraži od vas i meni najbliži po mjestu gdje će
sjediti na Sudnjem danu oni od vas koji su najljepšeg ahlaka, a zaista su mi najmrži
od vas i najudaljeniji od mene po mjestu gdje će sjediti na Sudnjem danu brbljivci,
oholi govornici i samodopadni naratori. "
Ako se čovjek okiti pozitivnim svojstvima onda on ima koristi i na ovom i na
budućem svijetu što možemo vidjeti iz riječi Poslanika a.s.: Najbolja svojstva za ovaj
svijet i Ahiret su: "Posjetiti onoga ko tebe ne posjećuje, dati onome ko tebi ne daje i
oprostiti onome ko ti je nasilje i nepravdu učinio."
Kada govorimo o ispravnom načinu ljudskog življenja onda svaki čovjek treba na
ispravan način da odredi svoje odnose i to:
1.
2.
3.
4.
5.
prema Allahu dž.š.,
prema drugim ljudima,
prema sebi,
prema prirodi i
prema drugim stvorenjima.
Bitno je napomenuti da sve ove odnose musliman treba da uredi prema riječima
Allaha dž.š. i Poslanika a.s. jer moralni principi, etičke norme i praktično ponašenje
čovjeka je upravo utemeljeno na onome što je rekao Allah dž.š. i Njegov poslanik. Svi
etički principi, norme i pravila ponašanja u islamu su nepromjenjivi i oni važe u bilo kom
vremenu i bilo kom prostoru. Tako da su u islamu pravda, istina, humanost uvijek
pozitivne osobine, a nepravda, laž, ubistvo-uvijek negativne osobine. Obzirom da su svi
ovi principi od Allaha dž.š. onda možemo jasno zaključiti da su oni i najbolji za čovjeka
jer Stvoritelj najbolje poznaje svoja stvorenja i zna šta je za njih najbolje. Ovo nas navodi
i na zaključak da ljudski moralni zakoni nikada ne mogu biti potpuno ispravni i
prihvatljivi za muslimana.
5. Rad i halal zarada
Čovjekov život na ovom svijetu neizostavno nameće potrebu za radom radi
izdržavanja sebe i svoje porodice. On je kroz historiju imao izuzetnu važnost za čovjeka,
pa će tako neki mislioci i njega samog (čovjeka) odrediti kao radno biće. Čovjekov rad
donosi korist za njega samog ali i za cijelo društvo u kom živi neovisno o profesiji kojom
se bavi, izuzimajući poslove koje islam isključivo zabranjuje. Dakle, mi ćemo ovdje
govoriti o stavu islama prema radu i privređivanju.
Poznato nam je da ljudi na razne načine obezbjedjuju opskrbu za sebe i svoju
porodicu, ne razmišljajući kakve su posljedice zadovoljavanja osnovnih fizioloških
potreba na taj način. Neki drugi sjede mirno i čekaju da im neko drugi udjeli nešto od
8
čega će moći preživjeti, što nije dozvoljeno muslimanu. Svaki musliman je dužan
raditi i na halal način sticati svoj imetak. Allah dž.š. kaže: Trudite se! Allah će trud
vaš vidjeti… a Poslanik a.s. kaže: "Traženje halal zarade je strogi farz, nakon farz
namaza.» (Taberani i Bejheri). Dakle, dva osnovna izvora islamskog učenja čovjeka
upućuju na aktivnost na rad sa određenom svrhom. U Kur'anu se rad, ulaganje truda i
muke naziva traženje Allahove blagodati, kako stoji u ajetu: "A kad se namaz obavi, onda
se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite". Traženje Allahove blagodati kako bi se
zadovoljile životne potrebe upućuje čovjeka na vlastitu aktivnost pri zadovoljavanju ovih
potreba, a vrijednost ulaganja vlastitog truda možemo vidjeti iz riječi Muhammeda a.s.:
"Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku". Međutim, ne mora
značiti da svaki posao koji čovjek radi, ulaže svoj trud obezbjeđuje i halal zaradu. Gore
se misli na islamom dozvoljene poslove koje čovjek radi.
Pored mnoštva poslova koje je islam dozvolio neke poslove je i zabranio, a i
njihova sama zabrana donosi korist čovjeku, ako on to shvati na ispravan način.
Muslimanima su zabranjeni sljedeći vidovi poslovanja i zaradjivanja: kocka (hazardne
igre tj. igre na ''sreću'', sve igre koje su zasnovane na procjeni i sreći), kamata, mito,
kupoprodaja zasnovana na prevari, krađa, trgovina drogama i svim drugim opojnim
sredstvima. Kad razmislimo o ovim zabranama možemo lahko zaključiti da su one dobre
kako za pojedinca tako i za samu zajednicu. Jer ako bi ovakvi načini poslovanja bili
dozvoljeni onda bi oni neizostavno doveli manipulacije i ugnjetavanja jakih prema
slabijim, a time bi se slabilo i cijelo društvo.
Rad u islamu može ići i do stepena ibadeta, ali da bi bio na tom stepenu mora
ispunjavati i slijedeće uslove:
• Da posao koji radi bude dozvoljen po islamskom učenju,
• Da bude čist nijet-da se porodici obezbjedi nužno
• Da se posao obavi lijepo i sa preciznošću ,
• Da se u poslu pridržava Allahovih propisa,
• Da dunjalučki posao čovjeka ne odvraća od obavljanja temeljnih islamskih
dužnosti.
Prema drugim autorima čovjek dok radi i stiče svoju imovinu trebalo bi da vodi
računa o sljedećem:
• Da bez opravdanog razloga ne kasnimo na svoje dužnosti,
• Da svojim radom nikoga ne uznemiravamo,da sačuvamo sebe i svoju porodicu od
harama i da ne težimo po svaku cijenu za imetkom i zaradom,
• Da ne pretjerujemo u poslu,
• Da ne mislimo da je opskrba samo od našeg rada, nego da je ona od Allaha dž.š.
• Da u poslu ne smijemo varati i krivo mjeriti,
• Da se u kupoprodaji ne smijemo krivo zaklinjati,
• Da ne smijemo prisvajati tuđe pravo i imovinu,
• Da ne smijemo grubo postupati sa stokom
• Da nikome štetu ne smijemo nanositi
9
6. Poslanik islama-uzor moralnosti
Za potrebe formiranja moralnih ljudi nužno je potreban uzor ili ideal prema čemu
čovjek treba da teži i prema čemu ili kome će mjeriti svoje moralno uzdignuće.
Muhammed a.s.za sve muslimane predstavlja uzor, cilj prema svaki musliman teži u
svom moralnom usavršavanju. Njegov moral je kako kaže Aiša r.a. bio Kur'an. Život i
djelo poslanika predstavlja inspiraciju za svakog muslimana i dokaz da je moguće sve
Kur'anske odredbe pretvoriti u djelo bez ikakve muke. Nama je dana neizmjerna milost u
Poslaniku a.s. koji je bio i naš učitelj.
Poslanik je bio blage naravi i plemenitog ponašanja. Ko bi ga vidio ubrzo bi
osjetio neku vrstu strahopoštovanja. Njegova tolerancija je bila na visokom nivou kao i
spremnost da oprosti onome ko ga povrijedio. Različite prilike u kojima se nalazio
utjecale su da sve više razvija osobinu strpljivosti. Aiša r.a. za njega kaže: "Kad bi se
Resulullah a.s. našao u dilemi izmedju dvije stvari ili dva problema izabrao bi uvijek
lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako bi bio grijeh u pitanju on je bio prvi čovjek
koji bi osudio". Poslanik a.s. je uvijek istinu govorio što su priznali čak i oni koji ga nisu
slijedili tada, kao što je to potvrdio Ebu Sufjan u razgovoru sa Heraklom. Sve poteškoće
koje su mu nanosili nisu ga isprovocirale da se sveti ljudima zbog sebe. Kad bi se svetio
onda bi to bilo zbog vrijeđanja Allahovih svetinja. Ponekad se ljutio kao i drugi ljudi, ali
bi to trajalo jako kratko i čim prije bi se smirio.
Poslanik a.s. je bio izuzetno darežljiv i obazriv prema slabim i nejakim. Nastojao
je da udjeli svima ponešto, pa čak i ako nisu bili siromasi u pitanju. Džabir kaže: "Nikada
nije od njega nešto zatraženo, a da je rekao ne". Bio je i jako stidljiv, pa će Ebu-Said elHudri reći: "Bio je stidljiviji od zbunjene djevice. Kad mu nešto nije bilo po volji to se
očitovalo na njegovom licu".
Mnogo češće mu je pogled bio oboren nego što je bio uperen u nebo i rijetko je
kome zagledao u lice. Bio je najpravedniji čovjek i kao muž, kao prijatelj, vođa,
najčedniji i najiskreniji. Ashabima nije dozvoljavao da mu ustaju i da mu se naklanjaju
kao što se naklanja kraljevima, već je iskazivao duboku skromnost što ga razlikuje od
ostalih vođa. Tokom cijelog svog života pozivao je na dobro i aktivno učestvovao u svim
dobrim stvarima.
Muhammed a.s. je bio pravedan prema svima, nikome nije uskraćivao pravo koje
ga sleduje, ali nije nikome ni dao pravo ako mu ne pripada. Zbog svoje brige i pažnje
svim ashabima bio je kao otac i svi su u pravima kod njega bili isti. U svom životu se
susretao sa svim ljudima, pa je ukazivao poštovanje starijim, a milost prema mlađim. U
svojstvu pravog vođe bio je prvi i u džamiji i na bojom polju, gdje se isticao svojom
hrabrošću. O tome Alija r.a.kaže: "Kad bismo se našli licem u lice s neprijateljem obuzeo
bi nas strah, groznica, mi bismo se sklanjali za poslanika a.s. On je bivao najbliži
neprijatelju. "
Haridži bin Zejjd kaže: Resulullah a.s. je bio najstaloženiji čovjek na sjedeljci.
Skoro da ništa nije govorio. Mnogo je šutio. Nije govorio bespotrebno. Suprostavio bi se
onima koji ružno govore. Nije se glasno smijao. Govor mu je bio razgovjetan i njegovi
drugovi su se u njegovom društvu tako ponašali iz ljubavi i poštovanja prema njemu."
O savršenstvu njegova morala govori Kur'an na sljedeći način: "Vi u Allahovom
poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na
onom svijetu i koji često Allaha spominje". Ili na drugom mjesto stoji: "Ti si zaista
na visokom stupnju morala".
10
Allah dž.š. kaže: "O vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao
donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da po Njegovom
naređenju pozivaš ka Allahu i kao svjetiljku koja sija".
Na osnovu rečenog možemo razumjeti Kur'ansku poruku da je Muhammed a.s.
mislost svim svjetovima. On je inspiracija svim onim koji je traže, kao i učitelj svim
onim koji uče.
O svojoj misiji je rekao: «Došao sam da usavršim plemenite osobine ljudi».
Svaki musliman treba slijediti njegov primjer i truditi se da svoj život uskladi sa
životom Poslanika a.s.!
7. Razlozi višeženstva Muhammeda a.s. i položaj žene
Često su orijentalisti i oni koji ne poznaju islam nastojali dovesti u pitanje
moralnost islama kroz postavljanja pitanja o višeženstvu božijeg poslanika Muhammeda
a.s.. Ipak, svi prigovori se mogu sažeti u dva iskaza. Ukratko, oni su tvrdili:
da je Poslanik a.s. slijedio put strasti zanemarujući činjenicu da je Poslanik a.s.
sve do svoje 50 godine živio u monogamnom braku, a da su mu sve žene osim
hazreti Aiše r.a. bile hudovice;
prenaglašavanje razlike u ponašanju između Isa a.s. (kao onog koji se bori sa
svojim strastima) i Muhammeda a.s. (kao onog koji je slijedi) zanemarujući da je
su se svi prijašnji poslanici ženili o čemu govori i Kur'anski ajet: „Mi smo slali
poslanike prije tebe i dali im žene i porodice“
Koji su to sve razlozi višeženstva Muhammeda a.s.?
OBRAZOVNI RAZLOG – Obrazovni razlog višeženstva Božijeg poslanika je da
se odškoluje nekoliko učiteljica za žene koje će ih poučavati šerijatskim
propisima. Ipak, žene čine polovinu društva i zadužene su svim onim propisima
koji su stavljeni u dužnost i muškarcima.
ZAKONODAVNI RAZLOG – podrazumijeva dokidanje nekih džahilijetskih
(predislamskih/neznabožačkih) običaja koji su se još zadržali u islamu
DRUŠTVENI RAZLOG – ili razlog učvršćivanja i ojačavanja odnosa unutar
islamske zajednice
POLITIČKI RAZLOG – primjer ovog braka jeste brak Muhammeda a.s. sa h.
Džuvjerijom iz plemena Benu Mustalik nakon bitke na Hajberu.
LJUDSKI RAZLOG – i Muhammed a.s. je bio čovjek!
Sve žene Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, njih trinaest, su se bavile
naukom, a među njima prvo mjesto je zauzimala Aiša, radijallahu anha. Ona je jedna od
najučenijih žena i imala je časni naziv “muftin-nisa'i” – ženski muftija. Bila je veliki
šerijatski pravnik i bavila se islamskom tradicijom, a veoma veliki broj hadisa prenosi od
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedan njen savjetnik kaže: “Nisam vidio nikog da
bolje poznaje šerijatsko pravo i pjesništvo od Aiše”.
Muslimani su dali veći broj žena u svim područjima nauke i zanimanja u
srednjem vijeku, nego svi ostali narodi. Žena muslimanka, nekada se isticala i radila na
svim poljima ljudske djelatnosti. To je bilo vrijeme kada su muslimani bili nosioci
11
kulture i civilizacije, kada se nauka gajila radi nauke i kada mračnjaštvu nije bilo mjesta.
Međutim, kasnije, kada muslimani počinju da nazaduju i kao takvi propadaju, a to je
period kada su skrenuli s pravog puta, došlo se do te pozicije da se glas islamske žene
više ne čuje. Od tada su ženu muslimanku počeli istiskivati iz društva i njenu ulogu
marginalizovati. Prestala je da se bavi naukom, i skoro prestala da se koristi pravima koja
joj je islam dao, što je prouzrokovalo njeno potpuno zanemarivanje u čitavom islamskom
svijetu. Za ovakvo stanje neupućeni najviše krive islam, govoreći da on to propagira, iako
za to nemaju ni najmanje prava, jer pravi razlog takvom stanju, prije svega, leži u
skretanju s pravog kur’anskog puta i nepridržavanju osnovnih islamskih principa. Da se
ovoga držimo, sigurno bi imali i obrazovaniju ženu. Kod naših starih nakon dolaska
austrougara je bilo uvriježeno mišljenje da djevojke ne trebaju da se školuju, već treba
isključivo da se posvete kući. Zabranjivali su svojim kćerkama da idu dalje od osnovne
škole, a neke, čak, nisu imale ni tu sreću. I šta se desilo, upravo, kod nas? Naći ćemo da
je najnepismeniji dio ženskog stanovništva u BiH, prije rata, bio među bosanskim
muslimanima. Za takvo stanje ne možemo kriviti nikoga drugoga do svoje neshvatanje
važnosti obrazovanja ženskog kadra.
8. Pokušaji kompromitovanja položaja žene u islamu
Ako danas pratimo elektronske i pisane medije, nerijetko ćemo naići na razne
napise i reportaže o tome kako je žena u nekim islamskim društvima ugrožena i kako su
joj uskraćena neka osnovna prava. Danas ćemo kroz nekoliko tačaka pokušati da damo
neke odgovore na te pritužbe koje dolaze iz neislamskih krugova te ukazati na pokušaje
kompromitiranja položaja žene u islamu.
Kada Kur'an a.š. govori o čovjeku, on u tome namjerava govoriti i o muškarcu i o
ženi istovremeno, a kada želi govoriti samo o jednom od njih, onda Kur'an koristi termin
er-ridžal za muškarce a termin en-nisa za žene.
I muškarac i žena su jednaki pred Allahom dž.š. Među njima nema nikakve
razlike osim u dobrom djelu kojeg čini svako od njih; na što nam Kur'an ukazuje. Bog
uslišava dovu i muškarcu i ženi: ''i Gospodar njihov im se odazva: '' nijednom trudbeniku
između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih''
(3/195). Kur'anski izraz BA'DUKUM MIN BA'D, ukazuje da je svako od njih dvoga
dopuna drugome i da se život ne bi mogao stabilizirati bez njihovog zajedničkog
učestvovanja. (nakon ove tačke će učenici već da reaguju i da se ozbiljnije sami uključe u
diskusiju i da nameću neke teme. Ukoliko to ne urade, nastavljamo sa našom drugom
tačkom)
- Vrlo često ćemo također čuti da islam uskraćuje ženi pravo na rad? Ipak, u
islamskom učenju nema niti jednog teksta u kome bi bilo zabranjeno ženi raditi. Postoje
li poslovi koje žena ne bi mogla raditi?
Jasno je da je islam dao ženi potpunu slobodu da materijalno ne ovisi o mužu.
Ona ima apsolutnu slobodu da postupa sa svojom imovinom u kupoprodaji, poklonu itd.
bez odobrenja svoga muža sve dok je sposobna da raspolaže sa imovinom.
12
Ako neko i kaže da je ponižavajuće scene žene u nekim islamskim društvima,
treba imati na umu da poniženje žene u nekim islamskim društvima nije zbog islamskog
učenja nego zbog toga što se neki prave da ne znaju ili zbog njihovog stvarnog neznanja.
Iako u nekim zemljama neki ljudi udaju svoje kćerke za ljude koje one ne
simpatišu, islam to ne odobrava i riječ je o samovolji roditelja. Inače, čovjeku, čak kad bi
bio on i njen otac, nije dozvoljeno prisiljavati svoju kćerku da se uda za onoga koji joj se
ne sviđa. Sklapanje braka mora biti sa njenim pristankom i zadovoljstvom. U
jednom hadisu se kaže: «Jedne prilike došla je jedna djevojka do Poslanika a.s. i požalila
mu se da je njen otac udaje za nekog momka, a ona ga ne simpatiše. Poslanik a.s. pozvao
je njena oca i dao djevojci slobodu izbora da li da prihvati ovaj brak ili ga odbije. Tada je
ona prihvatila ovaj brak i to popratila riječima: ''Allahov Poslaniče, ja sam prihvatila
postupak svoga oca, ali sam htjela da skrenem pažnju ženama da u ovome roditelji
nemaju ništa.''» (sunen Ebu-Davuda).
Govoreći jedne prilike o dužnostima djece prema roditeljima, Poslanik a.s.je
kazao: ''Džennet je pod majčinim nogama''. Poznato je da majka može biti samo žena
a nikako muškarac. Pa je li žena u islamu uistinu u lošem položaju?
Na osnovu ovoga kazanog, može li pravedan čovjek da optužuje islam da
ugnjetava ženu i da uništava njena prava? Islam samo nastoji da zaštiti ženu, jer je žena u
islamu temelj. Ona je uvijek zbrinuta i materijalno osigurana, jer muškarac uvijek vodi
brigu o njoj. Ako je kćerka, o njoj vodi brigu babo, ako je sestra o njoj vodi brigu brat,
ako je majka o njoj vodi brigu sin, ako je supruga o njoj vodi brigu njen muž.
9. Muškarac i žena su jednaki, ali nisu isti
Žena je osjećajnija i tjelesno slabija nego muškarac. Ona doživljava život više
emocionalno i razumije mnoge stvari koje muškarac nikad nije u stanju razumjeti. Ovo
muškarac mora da zna i da poštuje. Ona je tjelesno slabija pa je na mužu dužnost da se
brine za izdržavanje porodice. O tome Allah kaže u svojoj knjizi: “Muškarci vode brigu o
ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima...” (K.4:34)
U islamu uloga žene i muškarca su podijeljene: žena je majka i ona je upravitelj
domaćinstvom dok muž stiče sredstva za život. Žena, psihom i tjelesnom građom je
pripremljena da bude majka, tj. ona čiji je zadatak odgoj čovječanstva. Zbog ove važne
uloge, koja iziskuje svo njeno vrijeme, ona je oslobođena rada i zanimanja van kuće.
U Kur’anu još stoji: “One (žene) imaju isto toliko prava (kao i muževi), samo
muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.” (K.2:228) Islam daje sva prava ženi
kao i muškarcu, npr. pravo na rad, obrazovanje, duhovno uzdizanje, intelektualni razvoj,
ibadet..., ali dužnosti supruge i majke su na prvom mjestu.
Ova prednost muškarca za jedan stepen predstavlja činjenicu da je on fizički
snažniji i da je manje podložan emocijama od žene. Zato kod najvažnijih pitanja i odluka
u životu porodice islam daje mužu zadnju riječ. Dokazana je činjenica da žena više sluša
osjećanja dok se muškarac više oslanja na razum. Muškarac je vladar, sudija i ratnik, tj.
njemu uglavnom pripadaju sve djelatnosti gdje nije dozvoljeno pasti pod uticaj emocija.
Dokaze za ovo nalazimo u časnome Kur’anu na mjestu gdje se govori o pozivanju
svjedoka, prilici kada nije dozvoljeno slušati osjećanja.
13
“I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice
muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene koje prihvatate kao
svjedoke; ako jedna od njih dvije pogriješi, neka je druga podsjeti
(Kur'an, 2:282)
Još jedan dokaz da je Allah odredio čovjeku da brine i uzdržava porodicu je
činjenica da je pomognut dvostrukim dijelom od onoga što pripada ženi u nasljedstvu:
“Allah vam naređuje da od djece vaše - muškom pripadne toliko koliko
dvjema ženskim.”
(Kur'an, 2:11)
U širem smislu, naš uzor bi trebao da bude brak hazreti Fatime i hazreti Alije.
Ona je radila u kući, mljela brašno kuhala i mela, a on je radio poslove vani, kao što je
nabavka drva i hrane.
Ukoliko pogledamo položaj žene u predislamskom dobu, ali i u mnogim
civilizacijama danas, uvidjećemo da je islam emancipirao ženu, oslobodivši je
odgovornosti od svega van kuće. Ipak. izlaskom u druga polja rada žena nije oslobođena
uloge majke, pa bi stoga bila nepravedno preopterećena. Poslanik Muhammed, s.a.v.s.
kaže da je “najcjenjenija žena u Allahovim očima ona koja je najposlušnija mužu i koja
ne napušta kuću.”. U savjetu koji je Božiji Poslanik dao svojoj tek udanoj kćerci Fatimi
stoji: “Fatima, ako bi se neka žena neprestano klanjala Bogu sedamdeset godina ali
umrla neposlušna svome mužu i on bio ljut na nju zbog toga, završila bi u Džehennemu.”
Islam nije zabranio ženi da radi nego je stvorio sve uslove da se posveti kući i
porodici. Žene koje posvete svoje vrijeme radu van kuće i karijeri lišavaju djecu njihovog
prirodnog prava - majčinske ljubavi i brige. I tu je ključna veza – majka je osnovni uslov
da se ispune prava djeteta, a današnji tempo života često djeci uskraćuje oba roditelja.
Emancipacija žene u razvijenim zemljama učinila je da se mnoge od njih nikad ne
udaju, pod izgovorom da žele da zadrže “slobodu”. Ovim se čovjekova civilizacija vraća
hiljadama godina nazad, kada brak nije postojao i žena bila slobodna od bračne veze.
Tada je bila predmet polnih prohtijeva muškarca, koji bi je imao dan-dva, i onda je vratio
u njenu “slobodu”. Danas se filmovima, literaturom i muzikom propagira način života u
kojem se žena čini predmetom seksualne želje i stavlja u službu reklame. Pomoću nje se
žele privući kupci za svaku vrstu proizvoda - od šampona do automobila. Međutim istina
je da žena samo brakom dobija ugled i čuva čast i čistotu.
10. Dužnosti i prava članova porodice
Kada musliman i muslimanka postanu punoljetni i sposobni za brak dužni su
stupiti u bračnu zajednicu i tako zasnivaju porodicu. Porodica je osnovna ćelija društvene
zajednice i od nje ovisi i šira društvena zajednica. Ako je ćelija zdrava, čestita, vrijedna i
plemenita, onda će takva biti i šira društvena zajednica. Muslimani su dužni zasnivati
porodicu i zaključiti ugovor o braku po šerijatskim propisima. Zaključivanjem ovog
ugovora nastaju određene obaveze i prava članova porodice.
Bračne obaveze i prava supružnika su sljedeća:
- da se međusobno vole i poštuju,
- da čuvaju bračnu vjernost i da se međusobno pomažu,
- muž je dužan izdržavati ženu, a ona je dužna da mu bude poslušna u svemu što je
halal,
14
-
da čuva njegovu čast i imovinu,
da se nasljeđuju u slučaju smrti jednog od supružnika.
Ako se bračni drugovi ne slažu mogu tražiti rastavu braka, ali samo u krajnjoj
nuždi jer je Božiji Poslanik a.s. rekao: «Razvod braka je Allahu najmrže dozvoljeno
djelo».
Dužnosti roditelja prema djeci
- da se brinu za njihovo zdravlje i život,
- da ih poduče osnovama vjere,
- da ih odgoje u duhu islamskog morala,
- da im omoguće opće obrazovanje.
Roditelji su dužni dati djetetu lijepo muslimansko ime, a mušku djecu osunetiti.
Otac je dužan izdržavati svoju mušku djecu dok se ne osposobe za samostalan rad, a
žensku do udaje.
Dužnosti djece prema roditeljima
- da vole, poštuju i pomažu roditelje,
- da prema njima budu blagi i ponizni,
- da ih njeguju kada se razbole,
- da ih izdržavaju ako su siromašni,
- za umrle roditelje upućivati Allahu dž.š. dove,
Božiji Poslanik a.s. kaže da neposlušnost roditeljima spada u velike grijehe.
Ako je porodični život sagrađen na načelu pokornosti Allahu i uvažavanju i
međusobnom poštovanju onda će porodica biti uspješna. U porodici se stvara osjećanje
ljubavi i brige jednih prema drugim i osjećanje zajedničkih obaveza svih članova
porodice. Po islamu je zabranjeno da se muslimanka uda za nemuslimana, dok je
muslimanu dozvoljeno da se oženi pripadnicom Ehlul –Kitaba, jer u islamu djeca
pripadaju ocu i on je odgovoran za njihov vjerski odgoj.
11. Brak
Da li je čovjek – porodično biće? Brak je osnovna, prva i bitna ćelija iz koje
nastaju i razvijaju se svi oblici društvenost i društvenih grupa: porodica, familija, rod,
bratstvo, narod, nacija i konačno čovječanstvo. Brak je stablo iz kojeg nastaje i razvija se
svaka ljudska zajednica i društvena grupa. Bez utemeljenog i stabilnog braka nikada ne bi
bilo naroda, nacija i čovječanstva.
Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost i pravno-ugovorni akt.
Da je brak vjerska obaveza sposobnim i imućnim muslimanima i muslimankama,
potvrđuju nam i Kur’an i hadis.
'‘udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite mladiće i djevojke svoje
(makar bili robovi i ropkinje), ako su siromašni, Allah će im iz obilja
Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.''(en-nur,32)
Sva su stvorenja i bića, biljke i životinje stvorena u parovima ali samo muškarci i
žene žive u brakovima. To znači da je brak jedna od stvari koja razlikuje ljude od
životinja. Kada ljudi ne bi živjeli u stabilnom, regularnom i na vjeri utemeljenom braku i
15
kada bismo se odnosili kao što to životinje čine, kako bismo mogli znati ko su nam
sinovi, kćeri i potomci. Brak je praosnova svake društvene zajednice. Adem a.s. i hz.
Hava (kao prvi ljudi) su živjeli u braku. No, trebamo se zapitati - je li danas institucija
braka ugrožena i kako?
Kada je u pitanju brak, on nekome može biti:
- Farz - svakom punoljetnom, umno i fizički zdravom muslimanu koji ima
materijalne mogućnosti da izdržava ženu, koji će se u braku lijepo ponašati a koji
sigurno ne bi mogao kontrolisati nagone pa bi bez braka počinio blud.
- Vadžib (blaža dužnost od farza ali jako bliska farzu); onome ko ispunjava sve
navedene uvjete, a nije potpuno siguran u kontrolu svojih strasti i nagona pa bi
van braka vjerovatno počinio blud.
- Sunnet - svakome koji ima umjerenu prirodu i može kontrolisati strasti i nagone a
ispunjava sve uvjete za brak.
- Mekruh - onome koji zbog svoje naravi nije siguran da se može lijepo oophoditi i
ponašati u braku a uz to je i slabog imovinskog stanja da ne može podmirivati
kućne potrebe.
- Haram - impotentnom muškarcu i nesposobnoj (frigidnoj) ženi.
Siromašne muslimane koji ispunjavaju sve uvjete za život u braku izuzev
posjedovanja imovine, Kur’an upućuje: ‘Pa neka se od braka suzdrže oni koji nemaju
mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne! A s onima u posjedu
vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. i dajte
im nešto od imetka koji je Allah vama dao. (En- Nur 33)
S obzirom da se imovinsko stanje mijenja, Kur’an siromašnim mladićima
savjetuje da se privremeno suzdrže od braka dok su posve siromašni a istovremeno
nalaže imućnijim muslimanima da ih materijalno pomognu.
Šta je po islamu ašikovanje i da li je dozvoljeno?
Islam poznaje i poziva muslimane da ašikuju. Da bi po islamu zabavljanje bilo
regularno, bitno je da je način ašikovanja, njegova namjera i svrha u duhu i okvirima
islama (bez grljenja, ljubljenja..) Ašikovanje je osnovni put i način da se upozna i izabere
bračni drug, roditelj svoje djece i najvažniji saputnik u životu.
Koga mi kao muslimani treba da izaberemo za bračnog druga?
Koje su primarne ‘’vrijednosti’’ koje današnja omladinagleda pri izboru bračnog
druga? One nažalost izgledaju ovako: visok, crn, da ima stan, auto, da nije iz provincije,
odnosno, da je plavuša, srednje visine, pametna, zgodna, dobrostojeća itd.
A šta nam kaže Kur’an: «Najbolji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji»
Poslanik a.s. kaže: ‘’ženu udaju 4 stvari: bogatstvo,porijeklo, ljepota i istinska
vjera. Nastoj da uzmeš onu koja ima vjeru-zadobićeš sve’’.
Na drugom mjestu kaže Poslanik a.s.:’’ne uzimajte žene zbog ljepote, jer ih
ljepota može upropastiti, ne uzimajte ih zbog imetka jer ih imetak može učiniti objesnim.
Uzimajte ih zbog njihove pobožnosti, jer ćete tako imati dobro odgojene i vjerne
supruge’’.
16
Ljudi koji žele samo životne naslade pa kod žene traže samo ljepotu, oskrnavljuju
pravu ljepotu, jer žena je čovjek, a najljepše u čovjeku je njegova vjera, ljudskost, njegov
moral… Samo onaj ko posjeduje te osobine, posjeduje istinsku ljepotu.
Poslanik a.s. je učio:’’ko se oženi ženom zbog ugleda, Allah mu neće povećati
ništa osim poniženja. Ko uzme ženu zbog njenog bogatstva, Allah mu neće povećati ništa
osim bijede. Ko se oženi ženom s namjerom da se očuva od nevaljalština i sramote i da
ostavi porod, Allah će takav brak učiniti sretnim. Blago njima u takvom braku’’.
Koja je to svrha braka?
Svrha braka jeste: izvršavanje Allahove naredbe i imperativa o braku, slijeđenje
puta Poslanika a.s.osiguranje zakonitog, na vjeri utemeljenog i moralno neupitnog
poroda, da se precizno zna čija su djeca i kome pripadaju, osiguranje zakonskih
nasljednika, da obezbjedi produžetak ljudske vrste, da se pomću braka uz svoje žene
smirimo i sa njima svoje seksualne potrebe zadovoljimo, da se pomoću braka iskorijeni i
uništi prostitucija i blud, da se u braku djeca vjeri poduče i da se moralno odgoje, da se
obezbjedi izdržavanje žene i djece, da se obezbjedi kontinuitet i opstanak čovječanstva.
Zaključak:
Šta znače muškarci ženama i žene muškarcima u braku, Kur’an slikovito kazuje:
‘Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su
odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća’’. ( el-Bekare, 187.)
Muškarac ne može bez žene kao ni žena bez muškarca. Islamski brak je jedini
pravi, čovjeka dostojni i njemu primjereni izbor, između celibata i svih oblika bluda.
13. Rođenje djeteta
a.) Nadijevanje imena djetetu – akika
«Vi ćete na Sudnjem danu biti prozivani po vašim imenima i po imenima
vaših očeva. Zato nadjevajte vašoj djeci lijepa islamska imena» (Hadis)
Prema Sunnetu Poslanika Muhammeda a. s. dijete se sedmi dan (ili kasnije) po
rođenju okupa, lijepo obuče i namiriše, a onda mu imam ili neka druga u islamu učena
osoba prouči lagahnim glasom ezan na desno a ikamet na lijevo uho. Dijete se zatim tri
puta pozove po svom imenu koje su mu njegovi roditelji odabrali.
Na kraju se prouči odlomak iz Kur´ana i dova koju prisutni prate riječima
«Amin». U dovi se upućuju molbe Svevišnjem Allahu za zdravlje, uputu i bereket
novorođenčeta. Poslanik a.s., prilikom nadijevanja imena novorodenčetu, u dovi bi
proučio:
"Gospodaru Bože! Učini ovo novorođenče bogobojaznim i plemenitim.
Odgoji ga u islamu i njegovim vrijednostima".
Po proučenoj dovi Poslanik bi stavljao djetetu malo hurme u usta, da iz njegove
mubarek ruke okusi prvi zalogaj hrane.
Poslanik a. s. u jednom svom hadisu kaže da ono dijete kome se prouči ezan i
ikamet neće bolovati od teške bolesti, padavice (epilepsije)
Kada se djetetu prvi put podreže kosa, udjeljuje se siromasima srebro težine kose
bilo u srebru ili u novcu iste vrijednosti.
17
b.) Klanje kurbana za novorođenče (akika)
Ko ima mogućnosti najbolje je da istovremeno sa učenjem: Ezana, Ikameta,
nadijevanja imena i učenjem dove za zdravlje i sreću novorođenčeta, zakolje kurbane. Po
rođenju muškog djeteta kao uspomena na lbrahima i Ismaila a.s. a i kao redovni
Muhammedov a.s. sunnet, put i običaj, sedmi, četrnaesti, dvadeset prvi ili bilo koji dan u
životu, po rođenju djeteta, za muško djete zakolju se dva kurbana - bravčeta, a za žensko
dijete jedan kurban.
Povijest bilježi da je Poslanik zaklao kurbane kada su mu rođeni unuci Hasan i
Husejn. O klanju kurbana po rođenju djeteta Vjerovjesnik kaže: "Kurban koji se zakolje
sedmi dan na ime novorodenčeta jeste najbolja garancija za njegovu sreću, a ujedno time
će od djeteta biti otklonjene manje nesreće". Meso od ovog kurbana raspodijeli se na
uobičajeni način na tri dijela: na rodbinu, komšije, sirotinju i svoju porodicu. S obzirom
da se novorođenčetu prilikom akike odrezuje kosa to se po islamskim propisima podijeli
sadaka u novcu, srebru ili zlatu za zdravlje i sreću djeteta "jer je sadaka najbolji štit od
svih nesreća", kaže hadis.
Također je sunnet djetetu po rođenju zaklati kurban, ukoliko to mogućnosti
dozvoljavaju, i to muškom djetetu dva a ženskom jedan kurban.
Čin nadijevanja imena djetetu po islamskim propisima, obavlja naš imam u
dogovoru sa roditeljima. Imam također, može dati dragocjene savjete i pri izboru imena,
kao i po drugim pitanjima vezanim za ovaj obred.
Kaže Poslanik a.s.:
«Allahu su od vaših imena, najmilija: Abdullah i Abdurrahman» (IPH, 411)
S druge strane mnogobrojni su hadisi iz kojih se jasno vidi da je Poslanik
zabranjivao da se djeci daju neislamska imena i imena ružnih značenja:
"Kada bi Poslaniku došao kakav čovjek ružnog imena koje mu se nije dopadalo,
on bi to ime zamijenio ljepšim". (IPH, 1218)
Nikada muslimani svojoj djeci ne smiju nadijevati neislamska imena, imena sa
ružnim i sramnim značenjima, skraćivati i tako unakazivati prava imena nap. (Abdullah u
Avdo, Husejn u Huso, Ibrahim u Ibro, Mustafa u Mujo, Hasan u Haso) niti smiju jedni
drugima davati pogrdne nadimke: Ćoro, Zguro, Ćoso, Nosonja itd:
"O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih,
a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite
jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim
nadimcima! A oni koji se ne pokaju - sami sebi čine nepravdu". (EI-Hudžurat, 11)
c.) Sunećenje muške djece
Jedna od roditeljskih dužnosti u odnosu na mušku djecu jeste i da ih osunnete.
Sunećenje muške djece je tradicija, put, običaj sunnet i dio jedne jedinstvene tradicije i
praksa svih vjerovjesnika i njihovih ummeta.
"Pet djela se ubrajaju u vjersku tradiciju: sunnećenje muške djece, brijanje
sramotnih mjesta, skraćivanje brkova, rezanje nokata i brijanje dlaka pod
pazuhom", kaže Muhammed a.s. (IPH, 818).
Zna se iz povijesti islama da je Allah dž.š. naredio lbrahimu a.s. da podrezuje
brkove, da dobro izapire usta, grlo i nos, da obrezuje nokte, da čisti zube misvakom i da
sunneti mušku djecu. Po Bibliji jedan od znakova Saveza Jahvea sa Abrahamom bilo je
obrezivanje Jišmaela, Izaka i svih muških članova bez obzira koliko su godina imali. U
18
medicini su napisane biblioteke knjiga o koristi po zdravlje od obrezivanja muškaraca.
Muslimani se sunnete prvenstveno zato što slijede sunnet, put, običaj i tradiciju svih
vjerovjesnika i zato što im je to Muhammed a.s. obavezno preporučio i vlastitim
primjerom osnažio. Što se tiče sunnećenja muške djece tu su Bošnjaci - muslimani kao
rijetko u čemu skoro, potpuno dosljedni.
Prilikom sunnećenja muške djece treba izbjegavati sve radnje, postupke i
ponašanje koja su suprotna islamu kao što su konzumiranje alkohola i drugi poroci.
Treba znati da Poslanikov sunnet i alkohol kao haram nikada ne idu zajedno.
Prema tome, ukoliko smo u mogućnosti, dužni smo prema svojoj djeci:
1. Sedmi ili neki drugi dan poslije, proučiti lagahnim glasom ezan na desno a ikamet
na lijevo uho. Dijete se zatim tri puta pozove po svom imenu koje su mu njegovi
roditelji odabrali.
2. Sedmi, četrnaesti, dvadeset prvi, dvadeset osmi ili bilo koji dan u životu, po
rođenju djeteta, za muško djete zakolju se dva kurbana - bravčeta, a za žensko
dijete jedan kurban. Meso od ovog kurbana raspodijeli se na uobičajeni način na
tri dijela: na rodbinu, komšije, sirotinju i svoju porodicu.
3. S obzirom da se novorođenčetu prilikom akike odrezuje kosa to se po islamskim
propisima podijeli sadaka u novcu, srebru ili zlatu za zdravlje i sreću djeteta "jer
je sadaka najbolji štit od svih nesreća", kaže hadis.
14. Naslijeđe i testament
Islam upućuje na korištenje dva osnovna puta: obavezna podjela imovine umrlog
među njegovim bližim rođacima i ograničavanje raspolaganjima testamentom. Zakonski
nasljednici nemaju potrebu ni za kakvim testamentom: imovinu svog umrlog rođaka oni
nasljeđuju automatski u djelovima koji su propisani zakonom.
Naslijeđe se dobiva po automatizmu (za krvno srodstvo nije potrebno pisati)
Testament je dozvoljen samo u korist onih koji ne nasljuđuju po zakonu.
Postoji jednakost među rođacima istog stupnja: ne može se jednom sinu (starijem
ili mlađem) dati više nego drugom. No, prije nego se dobra koja je ostavio umrli razdjele
sa imovinom se postupa ovako:
1) oduzimaju se troškovi pokopa;
2) izmiruju se dugovi (ukoliko ih ima – II:282);
3) izvršava se testament u mjeri koja ne prelazi trećinu onoga što je opstalo poslije
pokrića prve dvije stavke. Ako testamentom zapisana cifra prelazi ukupan iznos, ona
se umanjuje do 1/3.
Tek poslije tih obaveza koje imaju prednost, dolazi red na nasljednika.
1. Suprug (ili supruga), preci (otac i majka), potomci (sin i kći) su nasljednici prvog
reda: oni uvijek nasljeđuju!
2. Sestre i braća kao i dalji rođaci nasljeđuju ako umrli nema nasljednika prvog reda.
3. potom slijede dajdžići, sestrići, tečići i ostala rodbina
Osnovna pravila nasljeđivanja su da onaj koji je prouzrokovao nečiju smrt
isključen iz naslijeđa svoje žrtve, čak iako je sud utvrdio da se radi o nenamjernom
19
slučaju. Cilj ovog propisa je otklanjanje svakog iskušenja za ubistvo bogatog rođaka da bi
ga se kasnije naslijedilo. Poslanik je zahtjevao da se spriječi nasljeđivanje između rođaka
raznih vjera pa i kad je riječ o supružnicima. U zemljama gdje se islamski zakon o
nasljeđu ne primjenjuje, ali gdje je pravo pisanja testamenta poznato, muslimani se mogu
- i moraju - koristiti tom olakšicom da izvrše svoju vjersku dužnost u pogledu
raspolaganja imovinom poslije smrti.
15. O dženazi
Svaka zajednica, ili svaki narod, sahranjuje se na svoj način, već prema tome
kakvo vjerovanje slijedi. Vjerovanje određuje način sahrane. Islam se, u suštini,
poistovjećuje sa monoteističkim religijama koje propovijedaju vjerovanje u vječiti život
poslije smrti, a razlikuje se od njih po svom jedinstvenom pogledu na čovjeka i njegov
život i smrt.
Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast - On sve može! - Onaj koji je dao smrt
i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; - On je Silni, Onaj koji
prasta."
(El-Mulk, 1.-2.)
Svako živo biće smrt će okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti
plate vaše, i ko bude od vatre udaljen i u Dzennet uveden - taj je postigao što je želio; a
život na ovom svijetu samo je varljivo nasladjivanje. (Alu-'Imran, 185.)
U čitavom islamskom svijetu, osim nešto izuzetaka, vi ćete primijetiti da se smrt
obilježava bijelim: bijeli su kefini (čaršafi u koje se umrli muslimani umotavaju), a bijelo
oblače i klanjači dženaze. Nadgrobni spomenici su takodjer bijeli. Nema sumnje, ta
bijelina je odraz islamskog vjerovanja po kome čovjek ne umire, već preseljava u drugi
život, za muslimana bolji od ovog.
Ali, muslimanskim predrasudama u vezi sa smrću i sahranjivanjem nema kraja!
Neprosvijećeni u svojoj uzvišenoj vjeri, koja čovjeku daje toliko unutarnje snage i
radosne nade pred neumitnošću smrti i koja naučava dostojanstven, čist i pametan odnos
prema umrlom, oni su u postupak oko sahranjivanja unijeli ne samo neislamske već i
nekulturne elemente: traze injekcije za smirenje prilikom smrti nekog njihovog bližnjeg,
porodica umrlog nariče, neislamski izrazavaju saučešće, dosta njih ne zna, premda želi,
klanjati dženazu, a neki puše i razgovaraju pri ispraćaju dženaze; žene prate dženazu,
plaćaju neviđene sume za "barokne" nadgrobne spomenike bez islamskog obilježja itd. U
našim provincijama uvriježilo se, ima tome već koja decenija, nastrano i zaostalo
vjerovanje da se mrtvac odazove kad ga hodza "zove na talkin", pa je posljedica toga,
talkin, jedan lijepi sunnet, sasvim u duhu islama i daleko od navedene maštarije, ukinut.
Ima tu još predrasuda!
Ništa se drugo ne može očekivati od ljudi koji se ne pripremaju za smrt, koji u
svom potrošačkom mentalitetu čitav život odgađaju sebi odgovore na osnovna pitanja
života, raspolućeni između vjere i sumnje, bez praktičnog islama, u idejnoj konfuziji i
moralnoj anarhiji! Ako se čovjek priprema za put, njemu nije teško istog časa krenuti, ali
ako mu put ispadne iznenada, on se teško snalazi! Sada cu vam postupno objasniti
propise oko smrti muslimana ili muslimanke i oko dženaze.
Kad se ukazu znaci da se muslimanu ili muslimanki približava smrt, prisutni
trebaju učiti Kelimei-sehadet i suru Ja'Sin nenametljivo. (Inače, u toku njegove bolesti,
20
prema sunnetu Allahova Poslanika, a.s., ne smije se bolesniku otežzavati dugom
posjetom, galamom, nervirajućim i ružnim razgovorom, zapitkivanjem, pušenjem i sl.)
Muhammed, a.s., kaže:
"Pred osobom kojoj se približava smrt učite La ilahe ilellah!"
"Ucite Ja'sin onima od vas koji umiru."
Plač za umirućim ili umrlim bez dizanja glasa dozvoljen je, ali je zabranjeno
naricanje, kukanje i sl. Poslanik Muhammed, a.s., plakao je za svojim sinom Ibrahimom i
za ashabima. On je rekao:
"Doista, mejt pati zbog plača (sa povišenim glasom- op. I.S.) njegove porodice."
"Vaše umrle spominjite po dobru, a ne iznosite njihove mahane."
"Ko okupa mejta, stavi ga u kefine, namiriše i općenito uredno opremi, nosi ga,
klanja mu dženazu i ne otkrije ništa što je vidio (prilikom opremanja) - vratiće se čist od
grijeha kao kad ga je majka rodila."
Ovdje ćemo podvući da je sunnet pratiti dženazu i to radi toga da čovjek razmišlja
o smrti, da zna da će i sam biti nošen na tabutu i da mu je putovati u vječni život kako bi
sjećanje na smrt korigiralo sve motive njegovih djela.
Muhammed, a.s., dalje kaže:
"Nema muslimana koji umre pa mu dženazu klanja 40 ljudi koji ne čine širk
Allahu, a da Allah neće primiti njihovo zauzimanje za njega."
"Kad bi završio pokopavanje mejta, Poslanik, s.a.v.s., bi zastao nad njim i rekao:
Molite za oprost grijeha vašem bratu i molite da bude postojan (u odgovorima Munkeru i
Nekiru), jer se sada ispituje."
Kao što znate, prema sunnetu Allahova Poslanika, a.s., mejt se nosi ispred ljudi.
Niko i ništa ne moze ići ispred tabuta! Ne samo zbog toga sto ljudi trebaju, u šutnji
razmišljati o smrti, već i zbog islamskog postivanja umrloga tijela. To tijelo je nosilo
dušu, ono je stvoreno u "najljepšem skladu" (Kur ' an) , i zato se ono, prije nego sto se
umota u kefine, abdesti, okupa i po mogućnosti namirise finim mirisom. Kefini u koje se
umotava tijelo simboliziraju bjelinu na Dan ustajanja iz kaburova i polaganja računa na
Sudnjem danu.
Braćo i sestre u islamu, vi vidite da nista u našoj vjeri nije bez islamske svrhe i
smisla. Zato je Poslanik, a.s., ustajao i pred umrlim Jevrejima. Nasa je sunnetska obaveza
da praćenjem umrlog nemuslimana ili ustajanjem kad naiđe njegova posmrtna povorka
iskažemo naše poštovanje prema njemu i njegovom tijelu koje je Bog stvorio.
Poslanik, a.s., je rekao:
"Čim ugledate dženazu (ili posmrtnu povorku-op.a.), ustanite i stojte sve dok ona
ne prođe ili dok je ne spuste na zemlju."
Također vam je poznato da žene po islamu ne smiju ispraćati dženazu, ni mušku
ni žensku. To nije nikakva degradacija žene kao ravnopravnog ljudskog bića, već upravo
obrnuto - njena zaštita. Islam zabranjuje da se dženaza pretvori u grupna naricanja i
nastoji da ljudi i u takvim časovima zgusnutog bola ostanu prisebni i razumni. Kad bi
prisustvovale dženazi, žene ne bi mogle, zbog svoje prirode, sačuvati njeno dostojanstvo.
Tu su, razumije se, i drugi razlozi ove zabrane.
"Allahov Poslanik, s.a.v.s. prokleo je zene koje posjećuju kaburove..."
Evo jos nekoliko zabrana i propisa:
"Allahov Poslanik zabranio je da se kabur kreči, da se na njemu sjedi i i da se na
njemu gradi."
21
"Ne klanjajte okrenuti prema kaburovima..."
U vezi sa dženazom svako od vas moze lahko zapamtiti slijedeće:
dženaza je fard-kifaje, tj. obaveza je za dzemaat; ukoliko se obavi, sa pojedinca
spada obaveza, a ukoliko se ne obavi, svi članovi dzemaata su griješni zbog toga;
fard je okupati mejta, umotati ga u kefine, klanjati mu dženazu-namaz i pokopati
ga; svaki musliman je obavezan, i zato treba malo truda, naučiti klanjati sve
namaze, pa i dženaza-namaz;
šartovi (uvjeti) kod dženaze-namaza su isti kao i kod drugih namaza: "veliki" i
"mali" abdest, čistoća itd., s tim sto kod ovog namaza postoje i uvjeti za mejta: da
je musliman, da je cist (okupan ili u posebnom slucaju s tejemumom), da je pred
džematom ili da je položen na tle (bolje nego da je na mejtasu ili sl.)
sunneti dženaza-namaza su: da imam stane prema mejtu (ako je mejt noseća žena,
imam će stati prema sredini - iz postovanja prema njoj i zametku), da se nakon
tekbira prouci subhaneke, nakon drugog tekbira salavati, nakon treceg tekbira
dova i nakon četvrtog tekbira da se preda selam.
Sve što je mimo navedenog najčešće je negativna novotarija. Molim vas ne
mistificirajte i ne pravite ruznom i nakaradnom vjeru kojoj to ne prilici. Poslije dženaze
razidjite se, u kuću umrlog otiđite da biste sta pomogli njegovoj ožalošćenoj porodici, a
ne da biste jeli i pili, ili, ne daj Boze, pijanke pravili. Čak vi odnesite hrane porodici
umrlog. Umrlog se sjecajte Fatihom i učenjem Kur ' ana. Pročitajte prijevode dova koje
učimo u dženaza-namazu i razmisljate o njihovim značenjima. Uvidite kako je islamska
sahrana razumna, bez ikakvih mistifikacija. Kad izrazavate saučešće, ne ljubite se i ne
prizivajte tlo, pleme i glavu ("Zdravo tvoja glava na ramenu...") i sl., vec spominjite
Allaha, ako ste muslimani! Kako musliman izrazava saucesce?
Onaj koji izrazava saučešće izgovori: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun-Zaista
mi pripadamo Allahu i Njemu se vracamo!- Onaj koji prima saucesce odgovara:
Innellahe meassabirin - Allah je uz strpljive! Naravno izgovara se samo arapski dio
teksta. I čujte još ovaj ajet: «I ne umirite drukcije nego kao muslimani!» Amin!
16. Sloboda i odgovornost
Čovjek je kruna Allahovog dž.š., stvaranja i kao najsavršenije biće dobio je i
svojstva i osobine koje nemaju druga stvorenja. Allah ga je postavio svojim
namjesnikom, zastupnikom i upraviteljem na zemlji, ali u isto vrijeme postavio i
ograničenja, pravila i smjernice u organizaciji života.
Daju ći nam svojstva i osobine koje su potrebne za život sa ljudima i među
ljudima čovjeku je data i sloboda koja je primjerena njegovim psihofizičkim osobinama i
mogućnostima koja nikad ne može nadilaziti Allahovu apsolutnu volju. U okviru svoje
djelomično slobodne volje čovjek ima i odgovornost i zaduženja. Preuzimajući obavezu
da bude Allahov zastupnik na zemlji preuzeo je i odgovornost za organizaciju života sa
drugim ljudima i odnos prema vjeri, životu, znanju i sl.
Sastavni dio islamskog vjerovanja je vjerovanje u Allahovo određenje i to
vjerovanje se bazira na vjeri u Allahova savršena svojstva po kojima On zna prošlost,
sadašnjost i budućnost; svakome daje nafaku, lik, oblik, rod, spol, itd.
22
''Allah je svojom voljom odredio sva zbivanja pedeset hiljada godina prije
nego je stvorio nebesa i zemlju'' (hadis)
Površnom analizom ovog hadisa moše se zaključiti da je ponašanje i postupci
čovjeka već unaprijed određeni i njegova odgovornost na taj način minimizirana ili je
uopšte ne bi bilo pa bi tako čovjek mogao da radi što hoće a da za to ne bude odgovoran.
Isključujući ljudsku volju i pripisujući sve Allahovom određenju ljudi su otišli u krajnost
– potpuni fatalizam koji negira bilo kakav ljudski uticaj, autonomiju, slobodu i volju.
Drugi su zanemarili Allahovu predestinaciju – određenje i dali ljudskoj volji
neograničenu slobodu bez obzira na posljedice.
I jedni i drugi idu u krajnost zanemarujući odgovornost pred Allahom. Allah
zaista ima neograničenu volju a unutar te volje čovjeku je data ograničena sloboda volje
na osnovu koje se i valorizira njegova odgovornost za učinjena djela, njegov odnos prema
vjeri i drugim ljudima, životnoj okolini, imetku – kapitalu i životu uopće.
Stvaranjem grijeha i mogućnosti griješena čovjeku je data sloboda izbora a to je
osnovna pretpostavka slobode ličnosti. Iz milosti prema čovjeku, da ne bi zalutao Allah
mu je podario
Uputu – Objavu uz koju su išli poslanici – demonstratori i praktičari
Allahove Upute; dao mu je osjetila, um, razum, srce i dušu pomoću kojihčovjek slobodno
bira svoje mjesto i svoj put na ovom svijetu.
Spuštajući kišu Allah nije odredio da čovjek mora i pokisnuti – može se zaštititi
kišobranom; ne može se spriječiti ciklični dolazak zime i hladnoće, ali se može
organizirati grijanje.
Istina postoje stvari na koje čovjek ne može uticati niti ih promijeniti: datum i
mjesto rođenja, roditelji, rasa, spol i sl. Sve se to događa isključivo po Allahovoj volji i
toj volji se mpramo pokoriti. Za odredbe koje nisu u domenu naše volje nismo ni
odgovorni. Odgovorni smo samo za ono na što možemo uticati i promijeniti. Ne možemo
uticati na spol djeteta, ali možemo uticati na njegov odgoj.
Vjera je najvrijednije što čovjek posjeduje. Samo Allah može procijeniti
vrijednost nečijeg vjerovanja. To vjerovanje se može i vidjeti u odnosu prema pravilima
vjere, u odnosu prema islamskom načinu života, odnosu prema životnoj okolini,
susjedima i ljudima uopće. Posebnu odgovornost na ovom planu imaju obrazovani ljudi
koji moraju iskoristiti sve mogućnosti koje pruža moderno doba raditi na edukaciji
muslimanskih slojeva a posebno mladih. Poslanikov princip je postupnost i taj princip
treba primjeniti u radu sa mladima.
Mladost je faza života u kojoj čovjek najlakše dođe u situaciji da izgubi pravilnu
orijentaciju. Za tu fazu imamo i veliku odgovornost. To je faza kada se obrazujemo,
stvaramo preduslove za egzistenciju i profilišemo svoju ličnost i pogled na život.
Čovjek je odgovoran za svoj život. On nije vlasnik svog života jer nije ni
stvorio sam sebe niti bilo koji organ na i u svom tijelu. Sve što posjeduje dato mu je
kao dar i taj dar mora čuvati. Zato nema pravo ugrožavati ni svoj ni tuđi život.
''I jedni druge ne ubijajte! Allah je doista prema vama milostiv.
Onoga koji to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti a to je
Allahu lahko''
(En-Nisa 29.30.)
23
Povijest ljudskog roda prožeta je borbom. To je sudbina živih bića. Čovjek, koji je
bačen u tu borbu, mora neprestano da se bori za pobjedu dobra i pravde. To je njegova
odgovornost i samo tako njegov život dobija puni smisao.
Sloboda isključuje samovolju. Sloboda ima i svoja ograničenja – ograničena je
slobodom drugih ljudi. U realizaciji svoje slobode ne smije ugroziti slobodu drugih.
Čovjek je odgovoran i za svoj imetak. Ta odgovornost se utvrđuje kroz način sticanja i
raspolaganja istim.
Odgovoran je za čistoću; svoju ličnu, čistoću kuće i životne sredine. Zabranjujući
prljanje i zagađivanje tekuće vode – Muhammed a.s. je udario temelje ekologije.
Odgovoran je za svoju ishranu, nije mu dopušteno da se hrani haramom (svinjetina, strv,
krv, alkohol, ono što je oteto ili ukradeno, mito, kocka...) ili pretjerivanje u onome što mu
je dopušteno.
Odgovornost za govor se ogleda u tome da je musliman dužan govoriti iskreno
jasno i nedvosmisleno: on ne trača, ne ogovara, ne vodi intrige... ''Kada bi čovjek bio
svjestan kolika je odgovornost za svaku izgovorenu riječ nikada ne bi govorio a da je
svjestan kolika je nagrada za dobru riječ, neprekidno bi govorio'' (h. Alija)
Zaključak:
Sloboda čovjeka kao Allahov dar realizira se kroz organizaciju i uređenje života u
svim segmentima. Ta sloboda, iako 'ograničena' Allahovim propisima, primjerena je
čovjeku i njegovim mogućnostima. Svaki iskorak iz okvira Allahovih propisa je ustvari
narušavanje slobode drugog. Zato je pojam slobode kompleksna stvar jer ona za sobom
povlači iodgovornost. Ta odgovornost se ogleda kroz odgovornost prema Allahu dž. š.
Prema sebi i svom životu, kroz odgovornost prema ljudima, životnoj sredini i
generacijama koje će doći.
Selefizam (Vehabizam)
Selefizam ili vehabizam (kako ga neki nazivaju) je pokret koji se veže uz
Muhammeda ibn Abdulvehhaba (1703-1787) koji je rođen u Ujejni u Saudijskoj Arabiji.
Poslije studija u Medini putovao je po Iraku i Iranu. Na povratku je svoje strogo učenje
prvo propovijedao u rodnom gradu, ali je tamo naišao na otpor. Promijenio pravac i
došao u selo Dir'ija u pustinji Nedžd, (centralni dio današnje Saudijske Arabije). Abdul
Vehhab je sve one koji se nisu slagali s njim smatrao hereticima i na taj način opravdavao
korištenje sile u nametanju svojih učenja i političke vlasti okolnim plemenima. To mu je
dopustilo da objavi džihad, koji bi inače bio pravno nemoguć, protiv drugih muslimana.
Abdul-Vehhab uvodi učenje o „izvornom i jedinom ispravnom islamu“ i borbu
protiv „novotarija“. Svoju doktrinu izlaže u djelu Kitabut-Tevhid. U samom početku
njegov pokret sigurno je i imao mnoge pozitivne crte, kao što bijaše borba protiv
nepismenosti arapa, otvaranje novih škola, itd. No vremenom će biti žestoko
zloupotrijebljeno i nakaradno razvijano.
Vehabizam je preovlađujući pokret u Saudijskoj Arabiji i Kataru, a u 19. stoljeću
našao je uporište u Indiji, Africi i u drugim zemljama. Sljedbenici vehabizma vole se
nazivati muvehhidi ili selefijama i ne smatraju sebe pripadnicima bilo koje škole (lamezhebije).
24
Učenje slefizma (vehabizma)
Vehabijsko učenje zasnivao se na principu tevhida. Vehabije ne prihvataju nikakva
tumačenja osim mišljenja ashaba i tabiina.
Suština vehabističkog učenja je da on odbija novotarije i svaku novotariju tumači
kao suprotnu islamu. Vehabije smatraju da su većina običaja muslimana poslije ashaba
bili novotarija (bid'at) i da svaka novotarija vodi u zabludu. U to spadaju: građenje
munara i nadgrobnih spomenika. (Mezarje u Mekki i Medini nekada su bila puna
nadgrobnih spomenika, ali su svi dolaskom vehabija na vlast uklonjeni. Malo je
nedostajalo da unište i Poslankiv, a.s., mezar). Zatim, odbacuju priču o evlijama, posjeta
mezarima, obilježavanje blagih noći, učenje mevluda, učenje umrlim, pušenje duhana je
zabranjeno i kažnjava se bičevanjem, zabrana upotrebe tespiha, nabrajanje Božijih imena.
Mnogi od njih ne žele da muslimani učestvuju u vlasti, čak ni da glasaju u onim
sistemima koji nisu islamski. Npr., nagovaraju muslimane da ne učestvuju u glasanju za
neislamske vlasti, svaki muškarac treba nositi bradu, kratke nogavice, žena mora biti
pokrivena nikabom, itd.
Problem islama kod vehabizma je to da njihov islam nije utemeljen niti u jednoj
pravnoj priznatoj školi. Vehabije prakticiraju islam koji nije niti iz jedne pravne škole i
negiraju bilo kakvu pripadnost nekom mezhebu (la-mezhebije). Postoje četiri vladajuće
pravne škole u svijetu po kojima muslimani prakticiraju islam. To su: Hanefisjki,
Šafijski, Hanbelijski i Malikijski. Kažu da prakticiraju islam po pravnoj školi Ahmeda
ibn Hanbela, ali oni od nje odstupaju, oni od nje prave novi mezheb koji nije niti jedan od
ova četiri mesheba.
Danas je vehabizam mnogo blaži od prvobitne verzije iz vremena njegovog
nastanka. Vehabizam se javlja u onim sredinama, pretežno među mlađom populacijom,
gdje nemaju elementarna znanja o islamu. Prema nekim istraživanjima, vehabije prije
prihvatanja ovog pokreta nisu imali islama u svojoj porodici. Vehabijsko učenje, koje je u
svojoj osnovi vjersko-politički pokret, danas se svelo na ideološko-politički pokret.
Vehabizam u Bosni i Hercegovini
Vehabije su počeli stizati u BiH početkom 90-tih godina. Došli su ljudi koji su
imali namjeru da nam pomognu, kao dobrovoljci a neki su došli i kao islamski misionari.
Vodeći islamski misionari, kao što je u to vrijeme bio Imad el-Misri, objavljivali su
knjižice kao što je 'Shvatanja koja trebamo ispraviti' i druge u kojima su kritizirali
bosanska shvatanja islama i tražili da brojna od tih shvatanja budu promijenjena.
Činjenica je da vehabijski pokret u BiH postoji, ali je marginalan. Vehabije nisu u
poziciji da ugroze tradicionalni način tumačenja islama u BiH. U nas već neko vrijeme
iako se vode rasprave o vehabizmu, još niko nije pokušao definirati vehabizam.
Pokušavajući definirati vehabizam, izgleda da ćemo mi bosanski muslimani
definisati sebe, jer će neki biti dobrano iznenađeni činjenicom da ni sami nisu baš tako
revnosni bosanski muslimani. Na primjer, kritikuju vehabije zašto drugačije klanjaju a
sami ne klanjaju, zašto pokriju žene nikabom, a neodgovorni su prema svojim ženama
(nasilje u porodici, totalno razgoličavanje). U nas se vehabizam koristi kao etiketa za sve
što je vjerski drugačije a nama neprihvatljivo.
Čini se da najveća opasnost po naše džamije i džemate dolazi od nas koji smo islam
sveli na kulturu i običaje naših dragih deda i nena, slobodne aktivnosti i koncerte; islama
25
koji ne odgovara na unutarnji nemir i zapitanost mladih i starih u BiH. Svi koji misle da
ima puno vehabija nisu u pravu. To je zapravo privid: nema puno vehabija u našim
džamijama već ima malo 'bosanskih muslimana', pa onda ono malo vehabija čine 80%
džemata, a zapravo ih je svega 5-6 %. Pravo pitanje nije otkud ovoliko vehabija nego
gdje su nam „bosanski muslimani“?
Prirodno je da na slobodnom tržištu ideja različite snage pokušaju osvojiti svaki
centimetar slobodnog prostora. Jednim dijelom, pojava vehabija je i posljedica otvaranja
BiH i njenog uključivanja u globalne tokove svake vrste, kao što je slijepa imitacija
drugih kultura, npr. nije normalno nositi bradu a postalo je normalno nositi pirsing,
konzumirati alkohol, kladionice i sl.
Najbolja odbrana protiv vehabizma jeste:
- autentično tumačenje islama
- veći angažman u radu sa omladinom i drugim zapostavljenim ciljnim grupama
muslimana,
- jačanje svijesti o“bosankom islamu“, koji se prakticira stoljećima na ovim
prostorima.
- radom i kvalitetom, a ne zabranama. Jer, Uzvišeni Allah kaže: „U vjeri nema
prisile“
- povesti dijalog sa pripadnicima vehabizma. Tužno je što se umjesto takvog
razgovora svađamo. Ne možemo na vehabijska tumačenja islama i praksu odgovarati
ismijavanjem brade, ismijavanjem njihove odjeće i sl., što i nije neki argument pored
svog razgoličivanja koje je danas prisutno.
Kao i u svakom dijalogu, i u ovom ne moramo nužno prihvatiti ali trebamo
poštovati drugačija mišljenja i stavove ako su oni legitimni u islamskoj metodologiji.
Nama ne treba da zabrinjava prisutnost vehabija, nego naprotiv treba da zabrinjava naš
odnos prema sebi i prema svojoj vjeri. Mi trebamo sagledati svoj islam i islam u svojoj
porodici.
Objašnjenje pojmova
Novotarija ili bid‘at:je izraz za novu radnju koja nije bila prisutna za vrijeme
Muhammeda.a.s,. Novotarije se dijele na pohvaljene i pokuđene. Prve su zapravo novine
i novotarije koje su u saglasnosti sa islamskim pravilima i koje se ni u čemu ne
suprotstavljaju, kao što su: upotreba interneta, upotreba savremenih prevoznih sredstava,
gledanje TV, gradnja munara, medresa, i drugih dobrotvornih ustanova koje nisu
postojale u početku islama. Pokuđena novotarija je ona koja je oprečna islamu i koja mu
se suprotstavlja, npr: pirsing, kartanje, droga, kladionice, i drugi poroci.
„Tradicionalni bosanski islam“: oblik ili način prakticiranja islama koju su
bošnjaci neprekidno slijedili iz generacije u generaciju.
Heretik: krivovjerac, otpadnik. Osoba koja se ne slaže s načelima vjere.
Džihad: napor, trud na Allahovom putu. Vehabije džihad smatraju da je to borba
protiv drugih. "Muhammed a.s. kaže: da je najveći oblik džihada zapravo ono što se zove
ljudskom samokontrolom da čovjek pobijedi sve što je u njemu nevaljalo, destruktivno i
što bi moglo da izraste u krajnji negativitet jedne ljudske osobe. Pobijediti samoga sebe,
samoga sebe učiniti što humanijim, što ljudskijim, što poniznijim i što suosjećanijim i
solidarnijim prema svakom drugom, kako prema muslimanu tako i prema drugima.
26
Selef: od riječi selef kojom se imenuju prve generacije muslimana, misleći time
na njihovo vjerno slijeđenje islama.
Ashab: prijatelj Muhammeda a.s., to su prva generacija muslimana
Tabiin: druga generacija muslimana
Tehvid (nosioc tehvida je muvehid): Priznavanje Božije jednoće u svim
Njegovim značenjima, vjerovanje u Jednog, Jedinog, Nedjeljivog Boga.
Mezheb: Pravni pravac u islamu ili način prakticiranja islama. U islamu ima
četiri priznata mezheba koji su različiti ali nisu u suprotnosti. Četiri mezheba su:
Hanefisjki, Šafijski, Hambelijski i Malikijski.
Evlija: Allahov prijatelj koji po stepenu dolazi, odmah, poslije Allahovih
poslanika.
Nikab: Veo, koji pokriva glavu i lice
Napisati sastav na temu: Razlozi prihvatanja vehabizma u BiH?
16. Islamski osnovi za ekološku etiku
Svijet je zrcalo
Znaj da je cijeli svijet zrcalo, u svakom atomu nalazi se stotinu tisuća gorućih Sunaca.
Zaparaš li srce jednom jedinom kapi vode, iz njega izbija stotinu čistih oceana.
Ispitaš li svako zrno prašine tisuće Adama možeš otkriti...
Svemir je cjeli skrit u zrnu prosa; sve je skupljeno u točki sadašnjosti...
Iz svake točke tog kruga, izvučeno je tisuće oblika.
Svaka točka, u svojoj vrtnji u krugu čas je krug , a čas obodnica što se vrti.
Mahmud Šabestari
Žena i pas
Prorok reče: << Bila neka žena raskalašena ponašanja, bestidna grešnica, okaljana.
Jednog dana prolazeći poljem, opazi na svom putu zdenac kraj kojeg je bio pas što je
dahtao od žeđi, isplažena jezika; s punom nježnošću, ona odustade od svog nauma.
Od cipele napravi kofu, od kaputa uže, izvuče vodu i napoji psa. Za to dobročinstvo Bog
ju je uzvisio u oba svijeta. Na noć svoga uzašašća vidjeh je lijepu poput mjeseca u Raju.
Tako rasklašena žena dobila je od Boga tako veliku nagradu zato što je napojila psa.
Ako i načas utješiš tuđe srce, tvoja će Nagrada biti veća od obaju svjetova
Attar
Uvod
Ekološka kriza postavlja pred nas značajna etička pitanja, kao što su: da li onaj
ćudoredni zakon «u meni» vlada i u «zvjezdanom nebu nadamnom», imamo li mi
moralne dužosti prema prirodi, ima li priroda svoja prava, postoje li moralne dužnosti
prema budućim generacijama? Ekološka kriza zahtijeva novu etičku paradigmu, ekološku
27
etiku. Ta etika mora biti svjetska (odn. globalna), dijaloška, (odn. multikulturna i
multireligijska), i teleološka, odnosno etika odgovornosti za život pred rizikom napretka.
Islamski osnovi za ekoetiku
Za islamsku ekološku etiku od temeljne je važnosti islamsko shvaćanje prirode.
Priroda, prema temeljnim izvorima islama, predstavlja mjesto ispoljavanja i djelovanja
božanskih imena i svojstava. U prirodi se očituje božanski život. «Na stranicama Prirode
i stranicama Kur`ana neprestalno se razliježu duhovne jeke jednog istog Stvoritelja.»
(Dr.Rešid Hafizović). U islamskoj tradiciji živi misao o Prirodi kao Kur`anu koji šuti i
Kur`anu kao Prirodi koja govori. Kur`anske rečenice nazivaju se znakovima – ajetima
(ajah – ajat/znak – znakovi), a u Kur`anu se prirodni fenomeni također nazivaju ajetima.
Također, Kur`anski svijet je ispunjen prirodom. Podsjetimo se na nazive nekih
Kur`anskih poglavlja: Krava, Pčela, Mravi, Pauk, Zvijezda, Mjesec, Željezo, Zora.
U Kur`anu se čovjekov pogled stalno usmjerava na prirodu: nebesa, Zemlju,
rastinje, kišu, bujanje života, izmjenu dana i noći, rijeke, drveća, planine, bilje, životinje.
Pčele su nadahnute božanskom objavom (wahy). Sulejman a.s. razgovara s mravima.
Štaviše, svijet Dženneta ispunjen je idealima Prirode: rijekama, vrtovima, voćem,
prirodnim pejzažima.
Poznat je kult vode u islamu. Za islamsko shvaćanje prirode od ključne je važnosti
da u islamu ne postoji podjela na profani i sakralni svijet. Poslanik islama govoraše kako
je sva Zemlja mesdžid. To znači da je ova cijela Zemlja čista, ispunjna svetim ili kako to
naglašava znameniti muslimanski mislilac Seyyed Hossein Nasr, «Kur`an opisuje prirodu
kao jednu konačnu teofaniju koja istovremeno skriva i otkriva Boga. Forme prirode su na
taj način, mnoštvo ''džamija'' koje skrivaju različita Božija svojstva. U to isto vrijeme,
također, te ''džamije'' otkrivaju ta svojstva ljudima čije ono unutarnje oko nije oslijepilo
usljed pohotnog ega i centripetalnih težnji strastvene duše.
«Prema islamskoj tradiciji, u Prirodi živi vječno mladi Hidr. Hidr je tipični islamski
«ekološki lik» iz Kur`anskog svijeta hijeropovijesti i hijeroprirode. Hidr je u Kur`anu i
umuslimanskoj tradiciji «zeleni» čovjek, čovjek Prirode. Profesor Enes Karić u govoru o
knjizi Toshihiko Izutsua «Sufizam i Taoizam» navodi mišljenje tradicionalnog
hermeneutika Kur`ana Mudžahida o Hidru: «Kada i gdje bi Hidr klanjao namaz, sve bi
oko njega ozelenjelo». Islamsko osjećanje prirode protkano je osjećanjem emocionalnog
zajedništva čovjeka i prirode. U islamskoj tradiciji Muhammedu alejhisselam, pripisuje
se izreka: «Mi volimo brdo Uhud, Uhud voli nas».
U antološkoj ravni, za islamsko razumijevanje pririode temeljno značenje ima
islamsko učenje o tewhidu. Prema ovoj fundamentalnoj islamskoj doktrini o Božijoj
jedincatosti i jedinstvu, cijeli je Kosmos prožet principom tewhida, odn. jedinstva. Prema
sufijskom tumačenju, jednoća i jedinstvo Boga implicira da svako biće opstoji u Bogu,
odn. da Bog daje bitak svakom biću. Temeljna islamska maksima – nema božanstva osim
Boga (la ilahe illahllah) zapravo znači da nema ničeg osim Boga. Najizrazitiji
predstavnik monoteističkog tumačenja svijeta, kroz učenje o trascendentnom jedinstvu
bića (wahdetu – l – wujud) u islamskoj misli je Ibn Arebi. Na ekološkom planu, islamska
doktrina o tewhidu zahtjeva da se priroda i sve u njoj doživljava kao Cjelina i Jedinstvo.
Ekološka dimenzija tewhida sastoji se u tome da su čovjek i sve drugo u prirodi povezani,
intregirani u zajedničkom identitetu, da su različiti izrazi jednog života.
28
U bitnom pogledu, prema islamskom učenju, Bog je<<ona konačna životna sredina
koja okružuje i obumljuje čovjeka.Od beskrajnog je značenja činjnica da se u Kur`anu za
Boga veli da je Sveobuhvatni (Muhit), kako stoji u jednom sastavku:` Bogu pripada sve
što je na nebesima i Zemlji! On je taj koji obuhvata(Muhit) sve!`(IV, 126). Od velikog je
značenja i činjenica da termin muhita znači također i `životna sredina`.Ustvari, čovjek je
uronjen u božansku sveobuhvatnost, samo toga on nije svjestan zbog svoje vlastite
zaboravnosti i nemara (gaflet), a što je skriveni grijeh duše koji se ima nadvladati
podsjećanjem na Boga (zikr). Sjećati se Boga znači vidjeti Ga posvuda i iskusiti Njegovu
realnost kao Sveobuhvatnog (El – Muhit). Kriza životne sredine, mogla bi se zapravo
kazati, prouzrokovana je čovjekovim odbijanjem da vidi Boga kao pravu ''životnu
sredinu'' koja okružuje čovjeka i okrepljuje njegov život. Destrukcija životne sredine
posljedica je modernog čovjekovog pokušaja da posmatra prirodnu sredinu kao neki
ontološki nezavisan poredak stvarnosti, odjenjem od Božanske Sredine bez čije
oslobađajuće milosti životna sredina postaje u gašena i umire.
Doduše, prema islamskom učenju, čovjeku je kao namjesniku Božijem na Zemlji
(halifa) priroda na neki način podređena.Ali, priroda je tu da, kao i čovjek, slavi Boga:
(we kullun fi feleqin jesbehun). Čovjek nije gospodar prirode. On je samo namjesnik.
A to znači da je odgovoran za njen život. Samo u tom smislu čovjekove odgovornosti
postavljene u povjerenje (amanet) namjesništva i slobode islamska ekološka etika ima
antropo-etički karakter. Inače,ona je,da tako kažemo, ekocentrički koncipirana: odnosi se
na cijelu Zemlju i Kosmos, izvor njenih vrijednosti predstavlja jedinstvo (tewhid),
stabilnost, kosmička ravnoteža (`adl), vrijednost svih živih i neživih bića, utemeljena je
na odgovornosti za namjesništvo na Zemlji.
Čovjek ne posjeduje svoja prava nezavisno od Boga, bilo da se radi o pravima nad
prirodom ili čak o pravima nad samim sobom, zato što čovjek nije stvaralac svoga
vlastitiog bića. Pravo koja čovjek posjeduje jesu prava koja su mu data od Boga kao
posljedica čovjekovog prihvatanja ugovora s Bogom i ispunjavanja svojih odgovornosti u
svojstvu Božijeg namjesnika na zemlji.
Prema islamskoj etici mi smo dužni u našem odnosu prema prirodi poštivati njena
prava. Prema prirodi smo dužni odnositi se s ljubavlju i strahopoštovanjem. Prema svojim
bićima smo dužni odnositi se blago i sa samilošću. Još u 18.stoljeću Mustafa sin
Muhameda iz Prusca piše traktak iz ekološke etike pod naslovom: «Traktat o samilosti i
sažaljenju spram živih stvorenja».
17. Islamsko odijevanje
Kad je feministički pokret dosegao vrhunac, krajem 70-tih godina pod lupom se
našao položaj muslimanke. Nažalost, lupa je korištena na neobičan način. Neobičan zato
što je bila jako probirljiva u tome koja će pitanja uvećavati, tako da su neka pitanja toliko
iskrivljena da se ne mogu prepoznati.
Još jedna iskrivljena slika koju sam uočila odnosi se na oblačenje muslimanke.
Pod utjecajem medija islamsko odijevanje se opisuje kao zaostalo i tlačiteljsko. Nije
potrebno reći da se ne slažemo s tim pridjevima. Taj način oblačenja ne ometa u
obavljanju bilo kakve aktivnosti u životu. Muslimanke obavljaju različite poslove od
kojih ni jedan ne potcjenjuje niti sprječava njihov način oblačenja. A to da je odjeća
29
muslimanki zastarjela za ovo savremeno doba znači još jedno priznanje padu morala u
današnjem svijetu. Oni koji govore o zaostalosti islamske odjeće nastupaju s velikom
odbojnošću prema njoj. Pad morala i iskušenja modernog vremena čine hidžab
potrebnijim nego ikad. Više nego ikad ranije u porastu je broj seksualnih zločina. Iako
društvo preporučuje ženi da obuče ono što želi, u slučaju kad se desi silovanje žena je ta
koja izaziva nevolje i ona kojoj prvo postave pitanje: «Zašto si to obukla?» Ovakvo
nastupanje kao da je usmjereno direktno protiv tzv. «savremene» žene. Postoji i direktna
veza izmedu poštovanja muškarca prema ženi i količine tijela koju ona pokazuje.
Žena je u islamu poštovana i povlaštena u svakom pogledu. Nikad nećemo postići
uspjeh i riješiti naše probleme dok ne realiziramo ono što nam je Allah dž.š. propisao, a
društvo koje upadne u nemoral sigurno će samo sebe uništiti.
Allah kaže u 31. ajetu sure en-Nuur
"I reci vjernicama da obore svoje poglede i neka čuvaju svoj stid; i da ne
pokazuju svoju ljepotu i ukrase osim onoga što je vanjsko; i neka spuste
vela svoja preko prsa svojih..."
Sahih el-Buhari Hadis 6.282 Prenosilac Safija bint Saiba
'Aiša je rekla:"Kada je ajet 24: en-Nuur: 'One treba da spuste svoja vela preko svojih
vratova i prsa,' objavljen, žene su odmah otkinule ćoškove svojih dželbaba (pokrivača) i
tim komadima pokrile svoje lice."
Esma, kćerka Ebu Bekrova, obučena u providnu odjeću je ušla kod svoje sestre
Ajše, dok je Poslanik (Sallallahu alejhi ve sellem) bio sa njom. Allahov Poslanik
(Sallallahu alejhi ve sellem) okrenu lice od nje, te reče: "O Esma', kada žena dostigne
doba menstruacije, ona ne smije da otkriva ništa od svoga tijela osim ovog i ovog,
pokazujući svoje lice i šake."
No, iz svega navedenog možemo uvidjeti da se skreće pažnja na važnost i pitanja
islamskog oblačenja. Obavezni smo da činimo onoliko koliko moramo po koncenzusu
sva četiri mezheba (Islamske pravne škole) a to znači da žene moraju obavezno pokriti
cijelo tijelo osim lica i šaka. Pobožnost (takva) je cilj i ideal svakog vjernika i vjernice i
treba se praktikovati koliko svaka osoba individualno može u datim životnim
okolnostima. Zna se šta svi moramo činiti i tu nema nikave razlike medju ulemom a ono
u čemu su se oni razišli nije pod moranje i treba uzeti ono mišljenje koje je prikladnije
životnim okolnostima svakog pojedinca.
18. Štetnost alkohola
ALKOHOL
90. O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo
djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.
91. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas
od sječanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?
219. Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo
je šteta od njih veća od koristi." I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: "Višak!" Eto, tako
vam Allah objašnjava propise da biste razmislili
30
43. O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate,
i kada ste džunubi - osim ako ste putnici - sve dok se ne okupate. A ako ste bolesni, ili na
putu, ili ako je neko od vas obavio prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a
ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite. Allah, zaista, briše grijehe i prašta.
Alkohol se često ne smatra drogom, uglavnom zato što se koristi u društvene i
religijske svrhe u većini krajeva svijeta. Alkohol je droga, te prinudno i prekomjerno
pijenje je postalo jedan od ozbiljnijih problema modernog društva. Alkohol koji se pije
(znanstveno poznat kao etilni alkohol ili etanol) se proizvodi fermentacijom ili
destilacijom raznih vrsta voća, povrća ili žita. Etanol je sam po sebi čista bezbojna
tekućina, a alkoholna pića boju dobiju od raznih aditiva i produkata fermentacije.
Efekti pijenja ne ovise o tipu alkoholnog pića nego o količini konzumiranog
alkohola. On se rapidno apsorbira u krvotok iz malog crijeva te zatim polaganije iz
stomaka i debelog crijeva. Proporcionalno koncentraciji alkohola u krvotoku on povećava
aktivnost u djelovima mozga i leđnoj moždini.
Koncentracija alkohola u krvi konzumenta ovisi o:
•
•
•
količini konzumiranog alkohola u određeno vrijeme
konzumentovoj kilaži, spolu, metabolizmu
tipu i količini hrane u stomaku
Često pijenje u kratkom periodu rezultira mamurlucima, glavoboljama,
mučninama i katkad povraćanjem. Mamurluk nastaje trovanjem alkoholom, te reakcijom
tijela na njega. Ne postoji niti jedna poznata kura za lječenje mamurluka. Kombiniranje
alkohola s drugim drogama može uzrokovati opasnije i pojačano djelovanje tih droga.
Mnoge nesreće i smrti su uzrokovane kombiniranjem alkohola i droga. Kanabis, sedativi,
barbiturati i pilule za spavanje te antihistamici se ne bi smjeli koristiti s alkoholom. Čak i
mala količina alkohola u kombinaciji s ovim drogama može naškoditi sposobnostima,
kao što je recimo vožnja automobila.
Dugotrajni efekti konzumacije alkohola se mogu pojaviti nakon učestalog
konzumiranja tek nekoliko mjeseci ili godina. Negativni fizički i psihološki efekti
kronične konzumacije su brojni i neki od njih čak ugrožavaju život konzumenta.
Dugotrajno uzimanje alkohola djeluje toksično na organizam, te se mogu pojaviti bolesti
jetre, srca i zatrovanja stomaka. Sekundarni efekti su indirektno vezani za kroničnu
konzumaciju alkohola, a to su :
•
•
•
•
•
gubitak teka
nedostatak vitamina
infekcije
impotencijom kod muškaraca
neurednom menstruacijom kod žena
31
Rizik ozbiljnijih oboljenja se povećava s količinom konzumiranog alkohola.
Smrtnost kod kroničnih konzumenata je mnogo veća nego kod povremenih. Ljudi koji
često piju postaju tolerantniji na mnoge neugodne efekte alkohola, te s povećanom
konzumacijom ne budu intoksicirani. Kako oni nastavljaju raditi i dobro su socijalizirani,
njihovo pogoršano psihičko stanje ne bude prepoznato sve dok se ne počnu gubiti ili se
ne dogodi kakva nesreća ili sl.
Psihološka ovisnost se može pojaviti čak s umjerenom dnevnom konzumacijom.
Također se može pojaviti kod ljudi koji konzumiraju alkohol pri određenim prigodama
kao što su društveni događaji. Ova forma ovisnosti upućuje na čežnju za psihološkim
efektima alkohola iako on ne uzrokuje ozbiljnu intoksikaciju. Za psihološke ovisnike
manjak alkohola uzrokuje laganu tjeskobu, te paniku.
Fizička ovisnost se očituje u kroničnih konzumenata. Pošto su se njihova tijela
navikla na prisutnost alkohola oni pate od kriznih simpoma ako naglo prestanu piti.
Krizni simtomi koji se pojavljuju su: nervoza, nesanica, znojenje, gubitak teka, drhtavica,
zbunjenost, halucinacije...
Alkohol i trudnoća
Trudnice koje piju riskiraju da im bebe pate od "fetalnog alkoholnog sindroma".
Najozbiljniji od ovih sindroma su mentalna retardacija, prerani porod, razni deformiteti.
Rizik se povećava s količinom konzumiranog alkohola.
Alkohol je tvar koja usporava sve tjelesne procese. Male količine opuštaju ljude i
daju im samopouzdanje. Veće pak usporavaju reflekse te slabe rasudnu moć i uskladbu
pokreta. Zato je vrlo pogibeljno voziti pijan. Pijanu čovjeku često postaje zlo, postaje
rastresen ili čak gubi svijest.
Tada nastupa i pogibelj od gušenja pri povraćanju. Ti učinci ovise djelomice i o
tomu kolik je udio alkohola u piću. Žestoka su pića (npr. rakija, vinjak, viski, votka)
najjača; zatim slijedi vino, pa pivo. Učinak alkohola ovisi donekle također i o čovjekovoj
težini i tomu koliko je navikao na piće. Teži su ljudi obično otporniji na alkohol nego
lakši.
U dugoročne posljedice opijanja spadaju debljanje (jer je alkohol kaloričan, ali
nije hranjiv), upala sluznice želuca koja vodi nastanku ulcusa (grizlica, čir), cirozi jetre
(tj. propadanju jetrenih stanica te mežuranju i stvaranju brazgotina na njoj) te oštećenju
mozga, bubrega i mišića, uključivši i srce.
Pijančev se mozak neprestance bori protiv uspavljujućeg učinka alkohola.
Prestane li naglo piti, mozak i dalje nastavlja činiti isto, što alkoholičara čini
razdražljivim, nesigurnim i nemirnim sve dok se opet ne napije. Alkoholizam je stoga
dobar primjer za ovisnost.
Alkohol je najrasprostranjenija i najpristupačnija društvena droga današnjice. On
nastaje kad gljivice alkoholnog vrenja prirodnim vrenjem, odnosno fermentacijom
prerade šećer, npr. iz grožđa u vino ili ječma u pivo. Osim u vinu i pivu, alkohol
nalazimo u žestokim pićima poput rakije, konjaka i viskija, gdje se njegov udio kreće
između 3% i 75%.
Alkohol djeluje na ljudski mozak na dva načina. On je anestetik koji umrtvljuje
ljudske osjećaje i osjete, te depresant koji usporava djelovanje i reakcije u organizmu.
32
Služi i u medicini kao dezinfekt (uništavač bakterija). Ljudi koji konzumiraju alkohol
najčešće ne znaju da on oštećuje jetru, želudac, probavni sistem i mozak. Također je i
čest krivac saobraćajnim nesrećama, nasilju, ubistvima i siromaštvu.
Korisnici alkohola dijele se na povremene i ovisne (alkoholičare). Povremeni
korisnici su ljudi koji piju “zbog društva “ te se znaju i mogu svladavati. Oni su, dakle,
sposobni odrediti vrijeme i mjesto pijenja, količinu i vrstu pića, te društvo s kojim će piti.
Za razliku od povremenih korisnika alkohola, alkoholičari su osobe koje su ovisne o
alkoholu i koje trpe fizičke, psihološke i društvene (porodica, radno mjesto) posljedice.
Oni nemaju kontrolu nad popijenom količinom alkohola. U 45% slučajeva oni zapiju
svoju plaću, u 30% slučajeva zapiju plaću i još ostanu dužni, u 10% slučajeva zapiju dio
plaće, u 9% slučajeva zapiju dio plaće i prodaju kućnu imovinu, a u 6% slučajeva
proizvode sami piće. Najgori slučajevi završe na ulici i rade sve kako bi nabavili novac za
piće ili završe u bolnici na liječenju ugroženih unutarnjih organa.
Alkohol je droga koja stvara ovisnost. To se najbolje vidi kada ga ovisnik
prestane konzumirati. Tada se pojavljuju slijedeći simptomi: znojenje, drhtavica, mučnina
i halucinacije. Zato treba upozoriti sve ljude, osobito one mlade.
Najnovija istraživanja koja su proveli američki naučnici sa univerziteta North
Carolina ukazuju da prekomjerna konzumacija alkohola veoma brzo oštećuje ćelije
mozga. Dosad se smatralo da se neurodegeneracija, odnosno oštećenje nervnih ćelija ne
javlja za vrijeme samog pijanstva, nego tek za vrijeme povlačenja alkohola iz tijela. No,
studija je pokazala da je potrebno samo dva dana opijanja da se ošteti dio mozga
odgovoran za miris. Oštećenja na ostalim dijelovima mozga pojavljuju se nakon četiri
dana. To bi trebalo zabrinuti i ljude koji vole popiti, a ne spadaju u hronične alkoholičare.
Posebno velikom riziku izlažu se adolescenti. Studija američkih naučnika ukazuje da
pretjerana konzumacija alkohola, posebno kod tinejdžera, uzrokuje poteškoće u razvoju i
funkcionisanju mozga.
Alkoholičari vrlo brzo gube moralne norme, otupljuju, bezvoljni su, ali i često
agresivni, egocentrični, imaju smetnje u pamćenju. Postoje, doduše nešto rjeđe, alkoholne
psihoze, amnezije, fiksacije, konfabulacije, halucinacije, epileptični napadi. Alkohol je
opasan i štetan, te ga treba izbjegavati da se ne bi povećao broj onih koji su zbog njega
stradali.
18. Kamata i igre na sreću
Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan, spreman na laž, prevaru, uzurpaciju.
Spreman je na sve i svašta, samo da bi ostvario lični profit. Vrijeme ga je primoralo na
utrku za ugledom, položajem i vlašću. Onaj koji ima malo, želi više, onaj koji ima više,
želi još više… Krug želja se ne zatvara. Imajući u vidu da je put prevođenja želja u
stvarnost veoma dug i trnovit, lutrija je skrojila prečice zvane loto, bingo, sportska
prognoza i sl. Na milione ljudi krenulo je tim prečicama, ali su rijetki oni koji stignu do
glavnog puta. Medutim, ti ljudi jako su uporni u svome nastojanju da se obogate. Uvijek
kreću u nove pohode u nadi da jack-pot ovoga puta bude njihov. A onome dobitniku iz
nekog od prethodnih kola ova igra postala je mnogo interesantnija i uzbudljivija, sada
kada on može kupiti pet puta više "sretnih listića" nego prije i očekivati udvostručenje
svoga kapitala. Ovi ljudi kao da ne misle umrijeti. Sve karte bacili su na ovaj svijet, jer
oni ne žive od danas do sutra.
Kada nekoga od njih upitaš o budućem svijetu, samo će ti reci: Još sam ja mlad.
33
Pitali su jednom nekog čovjeka: Koliko nade polažeš u ovaj svijet? On je
odgovorio: Ne znam kad izdišem zrak, hoću li ga ponovo udahnuti ili ne!
Rijetki su, nažalost, oni koji razmišljaju poput ovog čovjeka. Oni koje je lutrija
obradovala žele da dožive ekstazu od života. Novac koji imaju može im poslužiti da
manipulišu ljudima i obmanjuju ih, ali, Allaha sigurno neće moći. Sa sobom će ponijeti
samo svoj iman, islam i ihsan, a sav njihov imetak ostat će iza njih u rukama nekoga
drugog. Imao je pravo jedan pjesnik kada je rekao:
Nije sreća u skupljanju novca i posjedovanju imanja, sretan je onaj koji je pobožan.
Raširenost i popularnost igara na sreću u Bosni i Hercegovini prisutna je već duže
vrijeme. Visoki iznosi novca i rekordne uplate za loto i bingo pokuzuju da stotine hiljadâ
ljudî svake sedmice učestvuju u igrama koje sve više prerastaju u svojevrsni ritual.
Posebno je zabrinjavajuca pojava koliko se mladih ljudi može vidjeti kako u sportskim
kladionicama smjerno kao redovnici čekaju da uplate svoj “dobitni listić”. Bijedna i
poražavajuca slika koju svakodnevno primjećujemo u tradicionalnim muslimanskim
čaršijama, gdje se za kafanskim stolovima glasno i bez ikakva srama raspravlja o
kombinacijama, kvotama, bingu, džokeru i džek-potu. U toj slici ima nečeg paganskog jer
kockari i hazarderi, dakako, svjedoče o mentalitetu jednog vremena kojeg u ovom slučaju
karakteriše čuvena parola – hljeba i igara. Ako još uvijek marimo za islamski stav po
pitanju igara na sreću, evo kratkog podsjećanja. Muhammed alejhisselam, kaže: “Ko
rekne svome prijatelju: ‘Hajde da se kockamo’, mora podijeliti sadaku.” Rezimirajući
stavove doktora Jusufa Karadavija o igrama na sreću izdvajamo najvažnije:
“Islam muslimana podstiče da se pridržava Allahovih, dž.š., zakonâ u sticanju za
život, da se služi privrednim zakonima i iznalazi sredstva za postizanje svojih ciljeva. S
druge strane, kocka, u što spadaju igre na sreću ili lutrija, čovjeka čini zavisnim od šanse,
sreće i praznih željâ udaljujući ga od poštenog rada, poštenog posla i produktivnog
napora. Prema islamu, imovina svakog pojedinca je haram za svakog drugoga; ona se od
čovjeka ne može oduzeti osim putem zakonite mjere ili ukoliko je on dá kao poklon ili
sadaku. Prema tome, uzimanje bilo čije imovine kockom je nezakonito. Ovdje uvijek
postoji pobjednik i gubitnik, varalica i prevareni. Gubitnik može izgledati smiren, ali iza
njegove smirenosti je frustracija i žâl zato što nije igrao pobjedničku kombinaciju.
Neuspjeh tjera gubitnika da igra iznova u nadi da će pobijediti u slijedećoj igri kako bi
povratio svoje ranije gubitke dok pobjednik igra iznova kako bi uživao u zadovoljstvu
pobjede, a pohlepa ga tjera da od manjeg dobitka ide ka većem i većem. Tako kockari
moraju nastaviti da igraju nemoćni da ostave kocku. To je tajna privrženosti ovom
poroku. Kockanje je velika opasnost po društvo kao i za pojedinca. Ova navika uništava
vrijeme i energiju, od ljudi pravi neproduktivne ljenčine i društvene parazite, one koji
uzimaju od života, a ne daju, one koji troše, a ne proizvode. Štaviše, zato što se odao
kocki, kockar zapostavlja svoje obaveze prema svome Stvoritelju kao i one prema
samome sebi, svojoj porodici i zajednci. Često se dešava da kockar u strasti srozava svoju
čast, vjeru i zemlju sve zarad kockarskog stola, pošto njegova privrženost zelenom stolu
otupljuje njegov osjećaj za vrijednost i ubija svaku drugu sklonost, on ima jedinu želju da
ostvari zamišljenu zaradu.”
Ovim izvanrednim razmišljanjima o negativnim uticajima igara na sreću na
pojedinca i društvo treba dodati i ono što uzvišeni Allah u Kur’anu govori o kocki,
34
stavljajući je u isti ravan sa vinom i nazivajući je odvratnim stvarima (ridžsun- fekalije)
“šejtanskim djelom”. Allah uzvišeni kaže:
“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo
djelo i zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke
unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja
namaza odvrati. Pa hoćete li se okaniti.”
(El-Ma’ide, 90., 91.)
Uplaćivati svake sedmice po marku, dvije ili tri i čekati sreću iz bubnja je
maštoviti šejtanski projekat kojim on čovjeka drži u svijetu iluzije i mašte koji prestaje
kada nasmiješena voditeljica s TV ekrana utješno poželi gubitnicima više sreće idući put.
No, ne treba se čuditi što se pojam sreće sve više poistovjećuje s posjedovanjem
novca, tako da su srećni – bogati i oni kojima se “sreća” nasmiješi. Lijep moral, dobar
odgoj, zdravlje, to više nisu vrline sreće, već zaostavština gubitnicima. Sve dok svoju
sreću budemo tražili križajući loto-listiće i prognozirajući rezutate sportskih dešavanja
kako se bude povećavao fond dobitaka tako će se umanjivati broj onih koji su uistinu
srećni. Uprkos onoj čuvenoj reklami kako i lutrija ima srce.
Često čujemo ljude oko sebe kako govore: Kad bih bio sretni dobitnik, odmah
bih, bez dvojbe, posjetio Kabu, podigao džamiju, opskrbio siromašne iz svoje sredine i
učinio mnoga druga hajr djela s kojima bi Allah (dž.š.) bio zadovoljan. Kamo sreće da
ovi ljudi budu ikada svjesni riječi koje govore i djela koja čine, ili namjeravaju činiti.
Njihova dobra djela sigurno im neće biti od koristi, jer sredstva zahvaljujući
kojima su ih zaradili nisu stekli na dozvoljen (halal) način.
Prema islamskom stanovištu, svi oblici sticanja zarade u kojima pojedinac ne
ulaže vlastiti trud i rizik i pomoću kojih ostvaruje ličnu korist na štetu drugog su
zabranjeni. Upravo je lutrija jedan od tih oblika, i ne znamo na osnovu čega bi je
neko mogao svrstati u neku drugu kategoriju. Oni koji su slabo u islamsko pravo upućeni
smatraju ovakav način zarade sasvim legalnim. Nema laži, nema krađe, nema prevare!
Zašto da ne?! - reći će oni. Za vjernike ovo pitanje nije potrebno posebno tretirati,
dokazivati i oko njega polemisati. Njima su dovoljni Kur'an, Hadis i zdrav razum.
Čovjeku pripada samo ono što je zaradio svojom rukom, ulažući svoj trud i rizik,
na halal način. Jack-pot nije ništa drugo do zbir uloženih odredenih novčanih iznosa
drugih ljudi, od kojih se svaki ponaosob nadao dobitku. Tvoj dobitak, sretni dobitniče,
zaradili su drugi ljudi za tebe, koji si srušio sve njihove nade i sne. Takva zarada ni u
jednom slučaju ne može biti opravdana. Znajte da niko nikada neće jesti bolju hranu
od one što ju je zaradio svojom rukom, riječi su Božijeg Poslanika.
19. Islamski blagdani
Općenito, islamske blagdane možemo podijeliti u dvije skupine: Bajrami i
Mubarek (odabrane) noći. U te dvije skupine ne spada Dan bitke kod Bedra koja se
obilježava 17. ramazan po islamskom kalendaru u znak sjećanja na muslimansku
pobjedu nad vojskom mnogobožaca, rođendan Poslanika Muhameda a.s., 12. rebiulevvela, kada se organiziraju mevludi u džamijama muslimana sunita i muslimanska
Nova godina, odnosno 1. muharrem. Obilježavanje rođendana Muhameda i Nove godine
nije općeprihvaćeno u muslimanskom svijetu.
35
Bajrami
Kroz godinu se slave dva bajrama: Ramazanski bajram (eidul- fitr) i Kurbanbajram (eidul- adha).
Ramazanski bajram počinje prvi dan nakon prestanka ramazanskog posta. On se
još naziva i blagdanom mrsa ili na arapskom jeziku ‫( ا‬fonetski: eid ul-fitr).
Ramazanski bajram uključuje prva 3 dana mjeseca ševvala, desetog mjeseca po
islamskom kalendaru. Obilježavanje počinje klanjanjem bajram-namaza, a nastavlja se
tradicijom obilaska groblja gdje se za umrle izgovaraju sure Kur'ana Fatiha i Jasin. Dok
je bajramski namaz i obilazak umrlih rezerviran za muškarce, žene kod kuće pripremaju
obilne objede, gozbe za obitelj. Roditelji tih dana daruju svoju djecu.
Kurban- bajram arap. ‫( ا‬fonetski: eid ul-adha), se obilježava prva 4 dana
mjeseca zul- hidždžeta po islamskom kalendaru. Za vrijeme tog blagdana muslimani koji
su u mogućnosti obavljaju hadž, petu praktičnu dužnost islama. Uz Kurban- bajram je
također vezan običaj klanja kurbana, žrtvenog ovna, goveda ili deve u znak sjećanja na
Ibrahima, praoca muslimana, koji je prvi zaklao kurban umjesto svog sina. Meso kurbana
dijeli se prema utvrđenim pravilima.
Mubarek (odabrane) noći
Odabrane noći kroz godinu su sljedeće:
1. Lejletul- regaib ili Noć želja i nadanja- obilježava se 1. redžeba. Tu noć
muslimani provode u molitvi Allahu da im ispuni želje i nade. Navodno, te je noći začet
Muhammed a.s., Božji poslanik. Noć se počela obilježavati nakon smrti Muhameda a.s. i
obilježava se do danas iako za Muhamedova života muslimani nisu dobili nikakve upute
u vezi s tim danom.
2. Lejletul- miradž ili Noć uznesenja Muhammeda a.s.- obilježava se
26.redžeba. Islamska tradicija tvrdi da je sedme godine svog poslanstva, tačno 26.
redžeba 618. god. n.e., Poslaniku Muhamedu Allah omogućio posjet drugom svijetu. Na
nebo je uznesen na konju Buraku, a vodičem mu je bio osobno melek Džibril a.s..
Njegovo je putovanje nazvano Miradž i imalo je svrhu da samo Muhameda učvrsti u
uvjerenju da je islam istinit i da je Allah doista Gospodar Svjetova.
3. Lejletul- berat ili Noć čišćenja grijeha- obilježava se 14. ša'bana. U duhu
pripreme za ramazanski post, priređuje se poseban program u noći Lejletul- berat. To je
tzv. Tevba-istigfar, kolektivno pokajanje od grijeha. U islamu ne postoji ekvivalent za
kršćansku ispovijed, već se pokajanje (tevba) obavlja lično. Nema posrednika između
vjernika-muslimana i Boga-Allaha.
4. Lejletul- kadr ili Noć sudbine- službeno se obilježava 27. ramazana, ali nije
tačno kazano koja je noć Kadr, a sa sigurnošću se zna da je u neparnim noćima
posljednje desetine mjeseca ramazana. To je najvažniji blagdan muslimana. Kur'an za
noć Kadr kaže: "Noć sudbine je bolja od hiljadu mjeseci". Noć Kadra značajna je jer je u
njoj započela objava Kur'ana, a još je važnije što u toj noći meleki otvaraju knjigu
sudbine svakog pojedinog čovjeka. Iskreno pokajanje u noći Kadr donosi oprost od
grijeha. Ali, pošto tačna noć nije nigdje naznačena, treba se pridržavati sunneta
Muhameda a.s. koji je posljednjih 10 dana ramazana provodio u konstantnom ibadetu,
klanjao dodatne namaze, učio Kuran, činio dobra djela i molio Allaha za oprost grijeha.
U noći koja je dogovorno uzeta za obilježavanje, 27. ramazana, u džamijama širom
svijeta čitavu noć do zore muslimani provode u dobrovoljnom namazu i čitanju Kurana.
36
19. Zašto postoje dobro i zlo?
Neki takozvani filozofi postavljaju pitanje: Zašto je Bog stvorio zlo? - pa
konstatuju da na to pitanje religija nema odgovor. Upravo to pitanje najbolje pokazuje
kako pojedinci iz ovog našeg današnjeg vremena imaju sasvim pogrešnu predstavu o
Bogu i da ne razumiju bit i suštinu našeg postojanja. Prije svega treba znati da Bog nije
stvorio zlo. Zlo ne potiče od Boga. Zlo potiče od nas, ljudi. Uzvišeni Bog je stvorio
čovjeka i dao mu mogućnost da čini i dobro i zlo. Također, Uzvišeni Bog nas upućuje da
činimo samo dobro i da se klonimo zla. Ako mi izaberemo zlo umjesto dobra, pa to je
naša odluka. Dakle, čovjek sasvim slobodno odlučuje o tome da li će činiti dobro ili zlo.
Ako odluči da čini zlo to je njegova odluka. To je odluka čovjeka.
Prethodno navedeni filozofi su vjerovatno htjeli da postave pitanje zašto je
čovjeku data mogućnost da čini zlo i zašto nas Bog ne spriječava da činimo zlo.
Razlog za to je slijedeći: čovjek je biće kojem je Uzvišeni Bog dao punu slobodu volje.
Dozvolio nam je da u našem životu činimo sve što želimo. To znači da nam je dozvolio
da činimo dobra djela, a također i da činimo zlo. Zašto nam je Uzvišeni Bog to dozvolio?
Naš Milosrdni Gospodar je nama ljudima dao povlašten položaj u odnosu na sva druga
stvorenja u nama poznatom materijalnom svijetu. Čovjek je zaista povlašteno stvorenje.
Mi imamo punu slobodu volje i, kako već rekosmo, radimo što god zelimo. To je
privilegija koju nemaju druga bića. Na primjer meleki - mogu da čine samo dobra djela i
ne mogu da pogriješe. Svijet meleka je svijet u kojem nema zla. Za razliku od meleka
čovjek moze da čini i dobro i zlo. Dakle, imamo pravo na vlastiti izbor i na vlastitu
odluku. Hvala dragom Bogu da je to zaista tako. Oni koji čine dobro sretni su zbog toga
jer to dobro čine samo zato sto žele da ga čine, a ne zato što ih neko primorava da to čine.
Zamislite kako bi ovaj život bio besmislen kada bi nas neko stalno primoravao da
činimo dobro i sprječavao nas da činimo zlo. Kada bismo na takav način pod prisilom
učinili neko dobro tako dobro ne bi imalo nikakvog smisla. Pogotovo ne bi imalo smisla
da nas nakon toga Uzvišeni Bog nagradi za to dobro djelo. Također, ne bi imalo
smisla da nas neko spriječi da počinimo neko zlo pa da nas poslije toga nagradi zato što
nismo počinili to zlo.
Kada bi nas neko na našoj planeti Zemlji stalno primoravao da činimo samo
dobro i da ne činimo zlo tada bi nas svijet bio svijet bezgriješnih bića. To bi bio svijet
poput svijeta meleka. Ne daj Bože da nas neko u toku našeg života svakog trenutka
primorava da činimo ta i ta djela ili da nas sprječava da činimo neka druga djela. Ko bi od
nas zelio da živi u takvom svijetu? Naravno da mi ljudi tako nesto ne želimo. Mi smo
svjesni toga da imamo povlašten položaj u Kosmosu. Uzvišeni Bog nas je obdario
mnogim blagodatima. Kada bismo brojali sve te blagodati ne bismo ih mogli izbrojati. A
najveća blagodat je, prema našem mišljenju, u tome što nam je Uzvišeni Bog dao razum
kako bismo shvatili bit i suštinu našeg postojanja, dao nam je punu slobodu volje pa
možemo sami odlučiti o tome šta ćemo da radimo u našem zemaljskom životu, darovao
nam je Svoje Božanske knjige i slao poslanike kako bismo što lakše spoznali pravi put.
37
ISLAMSKA VJERONAUKA ZA II RAZRED
I ........................................................................................................................................... 1
1. Grijeh ......................................................................................................................... 2
2. Dova i tewba .............................................................................................................. 3
3. Gibet (ogovaranje) ..................................................................................................... 5
4. Islamski moral............................................................................................................ 7
5. Rad i halal zarada....................................................................................................... 8
6. Poslanik islama-uzor moralnosti.............................................................................. 10
7. Razlozi višeženstva Muhammeda a.s. i položaj žene .............................................. 11
8. Pokušaji kompromitovanja položaja žene u islamu................................................. 12
9. Muškarac i žena su jednaki, ali nisu isti .................................................................. 13
10. Dužnosti i prava članova porodice......................................................................... 14
11. Brak......................................................................................................................... 15
13. Rođenje djeteta....................................................................................................... 17
a.) Nadijevanje imena djetetu – akika...................................................................... 17
b.) Klanje kurbana za novorođenče (akika)............................................................. 18
c.) Sunećenje muške djece........................................................................................ 18
14. Naslijeđe i testament .............................................................................................. 19
15. O dženazi ............................................................................................................... 20
16. Sloboda i odgovornost ........................................................................................... 22
16. Islamski osnovi za ekološku etiku ......................................................................... 27
17. Islamsko odijevanje ............................................................................................... 29
18. Kamata i igre na sreću............................................................................................ 33
19. Islamski blagdani ................................................................................................... 35
19. Zašto postoje dobro i zlo? ...................................................................................... 37
38
Download

islamska vjeronauka za ii razred skripta