MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ŠEHER
BANJA LUKA
ŠEHER BANJA LUKA -
Broj 27 -
SEPTEMBAR - OKTOBAR - 2013. - MOTALA - GODINA V
Uvodnik
Riječ urednika
U SVJETLU NOGOMETA
Poštovani čitaoci,
Počet ću ovaj uvodnik velikom čestitkom našoj fudbalskoj reprezentaciji koja se uspjela plasirati na prvenstvo svijeta,
narednog ljeta u zemlji fudbala, Brazilu. Veliki je to uspjeh za našu domovinu, ne samo sportski. Slavilo se, do dugo u noć,
na ulicama naših gradova, negdje više, negdje manje, ali i u mnogim državama svijeta, gdje sada žive prognani Bosanci
i Hercegovci.
Ovaj sportski događaj je zasjenio mnoge druge, na momenat ujedinio ovu našu napaćenu državu, koja će od ovog
uspjeha imati mnoge koristi. U prvom redu poboljšanje imidža BiH u svijetu, ekonomski faktor također nije za zanemariti, pozitivno mijenjanje svijesti na političkom planu, promicanje znanja o BiH, jer prvenstvo će gledati, putem ekrana,
milijarde ljudi širom planete. Sam Fudbalski savez će inkasirati od FIFE oko milion dolara, i.t.d. Mnogi navijači se već
pripremaju da putuju na lice mjesta i bodre Zmajeve. Nadamo se da će naši fudbaleri i tamo osvjetlati obraz i postići još
veći uspjeh.
Poslije 22. godine, između 1. i 15. oktobra, održan je dugo najavljivani popis stanovništva. Šta kaže zakon? Popisom
se prikupljaju podaci o domaćinstvima i stanovima te njihovim obilježjima. Podaci koji se prikupljaju popisom stanovništva
koriste se isključivo u statističke svrhe. Povjerljivost svih podataka i informacija iz ovog popisa zaštićena je prema Zakonu
o statistici Bosne i Hercegovine i Zakonu o zaštiti ličnih podataka. Pošto kod nas ništa ne može proći jednim normalnim
putem, tako je i ovaj popis pretvoren u političke manipulacije, razna tumačenja koja su zbunjivala naše građane, puno nepravilnosti i opstrukcija, pogotovo u entitetu Republika Srpska. Bilo je čak i prijetnji, i od samog političkog vrha RS-a, pa
će biti zanimljivo vidjeti rezultate popisa i hoće li on dati bilo kakvu realnu sliku broja stanovnika u BiH. Raduje da su se
mnogi naši ljudi, trenutno na privremenom boravku u inostranstvu, pojavili u Banjaluci i popisali svoje najbliže i svoju
imovinu. Nažalost, veliki je broj i onih koji nisu mogli, iz objektivnih razloga, biti na licu mjesta.
Popis je, nažalost, imao i negativan utjecaj na 19. tradicionalno okupljanje Banjalučana koje je održano u Nyšepingu, 21. septembra. Bio je to do sada najslabije posjećen susret, ali uprkos tome protekao je u prekrasnoj atmosferi i ambijentu sa relevantnim gostima iz BiH i naše Ambasade. Uz izvrstan kulturni i muzički program vrijedni domaćini iz
udruženja “Hand i Hand” su se potrudili da svima bude ugodno i zanimljivo. Slijedeće tradicionalno okupljanje će biti u
Geteborgu i nadajmo se da će biti i bolje posjećeno.
Predstavnici našeg Saveza su bili učesnici veoma uspješnog seminara pod nazivom CONNEXCHANGE, održanog
od 26. do 28. septembra u Neumu. Odlični organizatori su bili Stockholms stad, CLLD, APU-mreža i BMG. Na ovom
Workshopu učestvovale su mnoge nevladine organizacije iz BiH, Švedske, Austrije, Engleske i USA. Mentor i idejni tvorac ovog impozantnog skupa bila je neumorna Sarajka Emina Krzović, i svaka joj čast na pozivu našoj organizaciji da
učestvuje na ovom seminaru.
I u ovom broju imate vi, naši vjerni čitaoci, nekoliko interesantnih priloga za pročitati. U našem Šeheru, nekako su
nam i daleka Australija, Amerika, Kanada, Evropa blizu i nadamo se da ćemo u skorije vrijeme dobiti još dobrih saradnika.
Mirsad Filipović
OSNOVAN/GRUNDAT 2009.
Izdavač/Utgivare
SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ
RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ISSN 2000-5180
Glavni i odgovorni urednik/
Chefredaktör och ansvarig utgivare
Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom
Adresa redakcije/Redaktionens adress
Zlatko Avdagić
Šeher Banjaluka,
Luxorgatan 12, 591 39 Motala
Telefon: +46(0) 739 872 284
Internet: www.blsavez.se
E-post: [email protected]
Redakcija/Redaktion
Goran Mulahusić
Enisa Bajrić
Fatima Mahmutović
Esmina Malkić
Haris Grabovac
Nedžad Talović
Mirsad Filipović
Urednik/Redaktor
Goran Mulahusić
Grafička obrada/Grafisk arbete
Art-studio EMMA
Lektor/Korrekturläsare
Ismet Bekrić
Dopisnici/Korrespondenter
Ismet Bekrić (Slovenija)
Slavko Podgorelec (BiH)
Mišo Vidović (BiH)
Kemal Coco (BiH)
Radmila Karlaš (BiH)
Aida Bašić (Švedska)
Rešad Salihović (BiH)
List izlazi dvomjesečno
Godišnja pretplata:
6 brojeva 150 SEK plus poštarina
Pretplata i reklame
+46(0) 73 98 72 284
E-post: [email protected]
Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju
Štampa/Tryck
NIGD “DNN” Banja Luka
Naslovna strana
Bekir Misirlić: Ciklus: “Boja i oblik”, 1988. akvarel
EHER
2 Š
BANJA LUKA
Sadržaj
19. susret Banjalučana u Švedskoj: Šeher grade, Banjaluko mila...4
Medaljoni u vremenu: Odlazak dr Keme Kemala Halimovića......8
Međunarodni festival folklora u Motali...............................................10
Politička scena: Varnice već“frcaju”............................................12
Kolumna: Čuj, Dženet.....................................................................14
Feljton: Poruke netolerancije i mržnje..........................................16
Bilježimo: Kad ministar nema vremena.......................................18
Održana konferencija Connexchange: Nove mogućnosti.........20
Sjećanje: Frizerski salon ispod sata.........................................22
Banja Luka kroz prostor i vrijeme: Rađanje grada..................24
Kratka priča: Traže se utjerivači dugova......................................26
Banjalučki roman, bajka: Ale nije sam.........................................28
Sjećanje: Bešićeva prepelica........................................................30
Jedna priča: Neodsanjani snovi....................................................32
Priča iz Sitara: Hasnin mali prst....................................................34
Nove knjige: Radmila Kulundžija-Note sjećanja.........................36
Nove knjige: Azra Dedić-Odsanjani grad.....................................37
Križaljka:..............................................................................38
str.8
Medaljoni u vremenu:
Odlazak
dr Keme
Kemala
Halimovića
str.4
D e ve t n a e s t i s u s r e t B a n j a l u č a n a u Šve d s ko j
Šeher grade, Banjaluko mila
st r. 2 0
Održana konferencijaConnexchange:
N OV E M O G U Ć N O S T I
s t r: 2 8
B a n j a l u č k i ro m a n , b a j k a
Al e n i j e s a m
ŠEHER 3
BANJA LUKA
Reportaža
Foto: Goran Mulahusić
Tekst: Muharem Sitnica
Tradicija je nastavljena. U Nyköpingu,
u organizaciji udruženja „Hand i hand" i
Sekcije građana iz grada na Vrbasu koji žive
u ovom mjestu, održan je Devetnaesti susret
Banjalučana. Došlo ih je više od 250, ponajviše iz Stockholma, Vesteråsa, Vimerbya,
Jönköpinga i Norveške, koji su predivne
prostore Folkets parka 21. septembra ispunili pjesmom, igrom i sjećanjima.
Ove godine bilo je nešto drugačijeg programskog sadržaja, i opšti utisak je da je sve
prošlo u dobroj zabavi, pjesmi, igri i
odličnoj organizaciji domaćina, sekcije Banjalučana u Nyköpingu. Susret je otvorio
Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj. Prisutne je pozdravila,
u ime Ambasade BiH u Švedskoj, veleposlanica Jadranka Kalmeta, a potom i
Enisa Bajrić u ime domaćina. Gosti iz BiH Emir Suljagić, predsjednik asocijacije „1.
mart", i Kemal Gunić, predsjednik
Udruženja građana povratnika u Banjaluku,
govorili su o Popisu u BiH i drugim pitanjima, a odgovarali su i na sva pitanja prisutnih..
U kulturnom dijelu programa prijatno iznenađenje bio je nastup švedskog hora
„Nicopiakören“, pod upravom Susanne
Forslund. Eva Göranss najavila je sadržaj
pjesama, a nakon ovih divnih trenutaka, hor
- ”Zelena rijeka” iz Örebra, izveo je dvije
pjesme uz pratnju harmonikaša Hajre
Zukanovića.
Gromkim aplauzom nagrađen je i Neno
Murić već nakon prve pjesme "Šeher grade,
Banjaluko mila". Neno će uskoro postati
magistar istorije (Univerzitet u Sarajevu),
dobar je pjevač, ima raznovrstan repertoar i
zna da pjesmom otvori sva srca, uz pratnju
Adisa Čovića, dugogodišnjeg suradnika i izvanrednog muzičara.
U književnom kutku predstavili su se
Šemso Avdić i Mirsad Omerbašić, a
Sabahudin Bahtijaragić-Cober govorio je
pjesmu Idriza Saltagića, Banjalučanina iz
Londona, a u spomen na nedavno preminulog umjetnika Ahmeda Bešića. Muharem
Sitnica predstavio je životni put i dječiju
poeziju Ismeta Bekrića koji je ove godine
nominovan za književnu nagradu "Astrid
Lindgren».
Bekrić je rođen 26. maja 1943. godine u
Banjaluci, gdje je završio osnovnu školu i
gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu 1968. Objavio je oko
EHER
4 Š
BANJA LUKA
Devetnaesti sus
Šeher grade,
NYKÖPING, 21. 9. 2013.
sret Banjalučana u Švedskoj
, Banjaluko mila
ŠEHER 5
BANJA LUKA
Pozdravila prisutne: Ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj Jadranka Kalmeta.
Domaćin susreta Enisa Bajrić je predstavila svoju knjigu "Put u nepoznato" i poželjela
gostima ugodno druženje.
50 knjiga, a za svoj književni rad dobio je
mnoge značajne nagrade i priznanja. Pjesme
su mu prevedene na mnoge jezike i uvrštene
u školske lektire i udžbenike. Ismet Bekrić
je rođen je u naselju Pobrđe, koje je još
davno u pjesmi opjevano. Iako nas je u
ranom djetinjstvu dijelilo tek nekih sto
metara, život nas je rastavljao i ponovo
sastavljao. Sad živi u Ilirskoj Bistrici gdje je
pokrenuo glasilo ”Runolist” i ediciju „Banjalučki žubori“. Dopisujemo se i surađujemo
godinama, a svaka riječ je susret sa „Banjalučkim žuborima“, uklesanim u našim
srcima i vrbaskim sedrama. Njegove pjesme
posvećene su djeci, Banjaluci i Banjalučanima, svim onim dragim licima i uspomenama, koje je pretočio u pjesme u svojim
knjigama, da grade naš grad u nama, jer
„Grad je otišao sa ljudima, sa onima koji ga
vole".
I u Nyköpingu Banjaluka je bila u nama
i u našim uspomenama. Vidjelo se to
naročito u trenutku kada je Alisa Ramić
recitovala Bekrićevu „Pjesmu Banjaluci",
koju je kao djevojčica, kazivala na četvrtim
susretima Banjalučana u Jönköpingu, petog
septembra 1998. godine i digla na noge prepunu salu, bilo je i suza, jer nas je ta
pjesma vratila u neka davna doba. To nije
samo pjesma, ti stihovi nas podsjećaju na
daleku 1969. godinu kada je, 27. oktobra,
Banjaluku zadesio strašan zemljotres i
porušio mnoge stambene objekte i škole, pa
je odlučeno da se đaci privremeno premjeste
u druge gradove i nastave školovanje izvan
Banjaluke. Tim povodom, autor pjesme
Ismet Bekrić je zapisao:
”Kada sam poslije zemljotresa, koji je
zadesio Banjaluku 1969. god. , napisao stihove Pjesme Banjaluci, 1970. godine, da bi
je uglazbili i pjevali prilikom evakuacije
učenika i njihovih povrataka, niko ni slutio
nije da će nakon više od dva desetljeća te riječi dobiti novo, još potresnije značenje - da
ćemo je pjevati ili u sebi izgovarati kao
prognanici rasuti bespućima svijeta. Srećna
Gosti iz Bosne i Hercegovine,
Emir Suljagić i Kemal Gunić
istakli važnost izlaska na izbore
iduće godine.
Švedski hor "Nicopiakören" iz grada domaćina.
proljeća, kad su cvali kestenovi, sad beharaju samo u nama, u dubinama naših duša
u kojima sad živi naš grad.»
I ponovo, i po ko zna koji put, na svim
našim susretima u Švedskoj, odzvanjali su
stihovi
„Nosim te u srcu, čuvam te u ruci, pjevam samo tebi, mojoj Banjaluci“.
Poseban doživljaj, sa puno emocija, bila
je i promocija knjige Enise Bajrić-Mundžić
"Put u nepoznato", štampana dvojezično - na
bosanskom i švedskom, Nadahnutu priču iz
prošlosti, koja slijedi trag jedne sevdalinke,
o Nazifi i Kasimu, djedu i nani Enise Bajrić,
dočarali su nam naši dragi gosti iz Zenice
već dugi niz godina prisutni u Švedskoj.
Uspostavili su uspješnu saradnju sa našim
udruženjima i tako grade kulturni most
između BiH i Švedske, dijaspore i domovine. Dramski studio „Bosnia folk" predstavio je igru „Čudila se aman ja“, prema
tekstu Saliha Džabića, u režiji Emine Horić,
a igrali su: Emina Šehić, Violeta Brnjaković,
Benjamin Mešinović, Aldin Ćehović i
Nedžad Heleg, u kostimografiji Ahmedina
Huseinovića, predsjednika i koreografa
Ansambla „Bosnia Folk“- Zenica.
Domaćin je zahvalan sponzorima,
naročito „Plivit Trade" porodice Golalić,
bilo je ćevapa „Brajlović“, banjalučkog
„Nektar“ piva i puno vrijednih nagrada
izvučenih na tomboli, i nagradna putovanja
u BiH od sponzora, „ Adriatic bus“ i «Đumišić turist.“ Domaćini se zahvaljuju svima
koji su svesrdno pomogli da se susret organizuju uspješno i na malo drugačiji način.
Veselju i vedroj atmosferi u Nyköpingu
svoj doprinos je dao i sazlija Asim Hodžić, a
posebno bend, „Ritam srca", koji je ovu
tradicionalnu manifestaciju produžio do jutarnjih sati, i opet je Banjaluka bila sa nama
i na ovim prostorima i svugdje tamo gdje
sad žive Banjalučani, i trajat će do narednog
jubilarnog 20. susreta Banjalučana u Švedskoj. Vidimo se ponovo!
Ponovo sa nama: Alisa Ramić iz Jönköpinga.
Hor "Zelena rijeka" iz Örebra.
Svojim nastupom oduševio sve prisutne:
Pjevač iz Sarajeva, Neno Murić.
Medaljoni u vremenu
Odlazak dr Kemala
NAPISAO: Slavko Podgorelec
Bijaše predivan, sunčan dan, 25.
septembra, kada se oprostismo od
primariusa dr Keme Halimovića. U
Stupnici. Preselio je u 92. godini, a do
zadnjega časa bijaše živa enciklopedija Grada na Vrbasu.
Na dženazi se okupilo stotinjak
građana, a mladi imam ef. Terzić sa
Kemom se oprostio riječima u najljepšem maniru banjalučkom. Jer naš
Kemo je bio ne samo liječnik-stomatolog nego i kulturni pregalac, a osobito se vezao za Teatar...
Mada to nije baš praksa (u novije
vrijeme) od Keme su se oprostili i njegove kolege – doktori stomatolozi
Jarmila Papić i Slavko Pećanac.
Doktorica Jarmila pročitala je dirljivo
pismo Keminog učenika, a sada penzionisanog doktora Dragutina-Drage
Ilića koji je svoga mentora godinama
posjećivao i vodio brigu o njegovu
zdravlju, a Kemina smrt ga je zatekla
u Crnoj Gori. Molio je i insistirao da se
njegovo pismo pročita – što je i učinjeno.
Pećanac je održao predivan
posthumni govor i nazočne podsjetio
da je upravo rahmetli Kemo 25. septembra 1973. godine utemeljio banjalučku Stomatološku polikliniku (!!!)
Dr Pećanac je podsjetio da je
Komora stomatologa, 2011. godine,
svečano obilježila 90. rođendan najstarijeg stomatologa u BiH – Kemala
Halimovića, ali i naznačio kako je naš
Kemica (tako su ga svi od milja zvali)
’bio rođeni diplomata koji je od
nemogućeg stvarao – moguće’ (!)
Autor ovoga teksta je, za života,
tonski bilježio živa sjećanja Kemina
na staru Banjaluku i eminentne likove,
EHER
8 Š
BANJA LUKA
pa ih onda, od 2006. godine, reproducirao u radio-serijalu MEDALJONI
U VREMENU koji je 471. emisiju
kompletnu posvetio ovom divnom
Banjalučaninu.
Autor teksta se također, u Stupnici,
halalio sa rahmetli Kemom – a čitaoci
Šehera neće hatoriti što ću taj govor
ovdje i objaviti...
Dragi Kemo:
Bio si ljekar, humanista vjerom i
djelom, novinar, glumac-amater, prijeratni zaljubljenik, a poslijeratni aktivista obnove banjalučkog teatra,
intelektualac širokog horizonta.
Sretao si se sa Ivom Andrićem i
Miroslavom Krležom, a družio sa Skenderom Kulenovićem i legendarnim
velikanom jugoslavenskog i srbijanskog glumišta Dobricom Milutinovićem. Prijateljevao si s rahmetli
muftijom Ibrahimom Halilovićem, i
pokojnima - vladikom Andrejom
Frušićem i biskupom Alfredom Pihlerom.
Ti si, dragi Kemo, bio skromni Banjalučanin i živa enciklopedija Grada
na Vrbasu. Rado su te u svom
društvu sretali boemska banjalučka
hotelijerska legenda Milkan Gojić i
akademska legenda - etnomuzikolog
Vlado Milošević.
Banjalučki umjetnici (Božo Nikolić,
Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Enver
Štaljo, Aleksandar Bojko, Ahmed
Bešić i drugi) u svako su doba dobrodošli u Tvoj dom.
Drugovao si i sa našim sugrađanima –’marginalcima’ a zapravo osobenjacima: Šarom – kočijašom,
Kostom Grkom, Mujicom, Alom...
Posljednjih godina bogatog ali
skromnoga života, podario si svome
Gradu značajnu zbirku sjećanja na
Banjaluku i njene eminentne likove,
koja su zabilježena na magnetofonskoj traci – i emitovana na Radiju.
Rječju – naš Kemo zaslužuje još
jedno prezime: on ostaje i traje kao
doktor Kemal-Kemo Halimović Banjalučanin.
Dragi naš Kemo: Sada si posigurno
u raju il’ džennetu – kako god: jer nas
Gospodar Svjetova ne mjeri samo
prema broju učinjenih namaza ili
molitvi – nego po djelima koja smo
činili.
Dragi Kemo, neka je rahmet duši
In memoriam
a Keme Halimovića
Tvojoj – i neka Ti je vječna slava.
**********
Rekoh (i napisah) kako se Kemo
družio sa velikima – Andrićem i Krležom, a za ovog potonjeg i jedna
prelijepa epizoda.
Naime, bijaše januar 1972. godine
kada je banjalučki Teatar u Zagrebu
gostovao Krležinim ’Aretejom’. Kemo
je predvodio banjalučku delegaciju
glumaca koji su, na Gvozdu, posjetili
Miroslava Krležu.
’Fric’ je (tako su ga zvali intimni prijatelji) Banjalučane divno primio, a
posebno ga je impresionirao upravo
Kemo Halimović koji je toga dana napunio 50 godina – bijaše mu rođendan.
Krleža se posebno obradovao i
Kemu upitao ’a što Vam mogu pokloniti?!’
A naš Kemica zamoli ... jednu
grafitnu olovku iz obilja koje su ustobočene stajale na piščevu radnom
stolu.
Krleža reče da Kemo slobodno odabere – i Kemica (koje li ’slučajnosti’!)
odabra debelu olovku ... sa insignijama ruskoga KREMLJA.
Sve to je uslikao Dušan Kecman, a
tu olovku je naš Kemica 2011. godine
poklonio autoru ovog teksta. I još jednom – hvala dragi Kemo.
Život je bajka – ali samo za one
koji čine drugima dobro...
Zabacuj uzvodu – vraća se
nizvodu. To je Zakon za sve Ljude,
ma kako se oni Gospodaru Svjetova
molili.
A Kemo je činio dobro – uvijek,
svakome, bez ostatka ili kalkulacije.
Zato će on ostati u pamćenju svih
koji su imali čast poznavati ga, a osobito onih koje je počastvovao svojim
društvom i ’storijama’ iz stare Banjaluke.
Književni velikan Miroslav Krleža u društvu sa Kemom Halimovićem.
ŠEHER 9
BANJA LUKA
Međunarodni festival folklora u Motali
OSMIJESI NISU SILAZILI S LICA
Foto: Goran Mulahusić
Piše: Azra Avdagić
To jutro, četrnaestog septembra 2013.,
osvanulo je tmurno, maglovito i oblačno.
Neka čudna hladnoća osjećala se u vazduhu.
Nadala sam se, uprkos sivilu koje je vladalo
napolju, da će dan biti topliji kad se magla
raziđe. Toplina i uzbuđenje, koji su taj dan
vladali u meni i u mnogim članovima BH
Udruženja "Ljiljan", rastjerali su sivilo i
oblake, i pred sam dolazak prvih gostiju propustili prve sunčeve zrake nad Motala-om.
I ove godine, po treći put, BH udruženje
"Ljiljan" iz Motala-e bilo je organizator
Međunarodnog festivala folklora. Festival
EHER
10 Š
BANJA LUKA
folklora postao je poznat širom Švedske, kao
zaštitni znak Udruženja "Ljiljan" i Opštine
Motala.
Omladina i odrasli iz mnogih švedskih
gradova punili su, već od pola dvanaest,
prostorije Folkets Parka u Motali. Narodne
nošnje iz Bosne i Hercegovine, Kurdistana,
Brazila, Kosova, šarenilo i osmijesi pomiješani sa uzbuđenjem pred nastup osjećali su se u vazduhu. Mnogi učesnici
su mi rekli da su dugo čekali ovaj dan,
da bi pokazali svoj rad nastupanjem na
Festivalu, sreli prijatelje iz drugih
gradova sa kojima su se upoznali
prošle ili pretprošle godine i našli neke
nove. Jedan od ciljeva Festivala folklora je da okupi omladinu i pruži im
priliku da se sretnu, druže, uživaju zajedno cijeli dan i da to druženje nastave u budućnosti, i on je već ostvaren.
Folklorne grupe su se, imeđu tri i
šest sati, smjenjivale na pozornici i s
ponosom, sigurnošću i vjerom u sebe i
druge članove folklorne grupe pokazivali koliko mogu, znaju, koliko su
spremni za nastup. Salom Folkets
Parka odjekivali su taktovi koji su dizali na
noge i mlađe i starije. Publika je svoje
oduševljenje pokazivala burnim aplauzima,
kako u toku tako i na kraju nastupa. Ti
aplauzi su najveća nagrada onima koji su
vježbali i radili cijele godine da bi mogli
pokazati koliko su uvježbani i složni u grupi.
Sastavni dio Festivala folklora je i fešta
Reportaža
koja je privukla gotovo sve učesnike. Učesnici programa i veći dio publike nastavili su
druženje do kasno u noć, a onda su jedan po
jedan grad počeli odlaziti na put kući. Pozdravi, zagrljaji i obećanje da će se vidjeti i
iduće godine na istom mjestu bili su na usnama gotovo svih učesnika. Datum za slijedeći susret na Festivalu folklora mnogi su
već zapisali – 13. septembar 2014.
BH udruženje "Ljiljan" je po ko zna koji
put pokazalo da može, hoće i želi uložiti trud
i rad da bi omogućilo omladini i odraslima
da se druže, uživaju i vesele. Cijeli dan osmijeh nije silazio sa lica članova Udruženja
koji su svojim trudom i radom doprinijeli da
se Festival može održati. Nasmijana lica omladine i odraslih, koji su došli kao njihova
pratnja, kao i riječi hvale upućene iskreno i
od srca od mnogobrojnih gostiju, najbolja su
nagrada za uloženi trud svim članovima BH
udruženja "Ljiljan". Nastupile su bosanskohercegovačke folklorne grupe iz Kristijanstada, Arboge, Oskarshamna,
Norrköpinga, Lidköpinga i Motale, albanski
folklorni ansambl “Ilirija” iz Norrköpinga,
”Kurdistan” iz Motale i veoma atraktivna
grupa “Latin&World Rhytm VIVA
BRAZIL” iz Eskilstune.
Lijepo je bilo vidjeti taj četvorosatni
multikulturalni program, spoj mladosti i
iskustva, prekrasne narodne
nošnje i brojnu publiku, koja ih
je cijelo vrijeme bodrila i nagrađivala burnim aplauzima.
Treba pohvaliti vrijedne organizatore, na čelu sa Zlatkom
Avdagićem, Mirsadom
Kušljugićem, Nusretom Garčevićem, Melkinom Filipović, Erminom Smailagić i Goranom
Mulahusićem, te sponzore, Motala Kommun, Distrikt Östergötland, Omladinski savez i
Studiefrämjandet i Östergötland.
Goste je, poslije završenog programa, dugo u noć, profesionalno
zabavljao Nadir Garčević.
Na kraju su organizatori
svim učesnicima podijelili
diplome za njihov doprinos
ovoj manifestaciji. Program
su uspješno vodile Azra
Avdagić i Melisa Filipović.
Sve vas, koji do sada
niste bili na Festivalu folklora, pozivam ovim putem
da nam se pridružite iduće
godine 13. septembra u Motali na Međunarodnom festivalu folklora!
Š E H E R 11
BANJA LUKA
Reportaža
POLITIČK
VARNICE VE
Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ
U RS već počela predizborna kampanja – opozicija optužuje vladajuću
stranku i Vlast za tešku socijalnoekonomsku i privrednu situaciju, a
ovi se pravdaju da «možemo biti
zadovoljni», ali ipak ne i «prezadovoljni»
Iako je do održavanja opštih izbora u BiH ostalo još godinu dana, politička scena i odnosi između političkih
EHER
12 Š
BANJA LUKA
partija sve više poprimaju obilježja
predizborne kampanje. Možda i nije toliko važno ko je prvi krenuo u «predizbornu trku», ali je činjenica da u RS
uveliko «frcaju» varnice između opozicionih političkih partija i vladajućeg
SNSD-a: opozicija koristi svaki „slobodan“ trenutak i prostor da optuži vladajuće za katastrofalnu
socijalno-ekomonsku i privrednu
situaciju, dok vlast optužbe na svoj
račun tretira kao „početak predizborne
kampanje od strane opozicije“.
Kako razoružati» sve glasniju opoziciju
Međutim, čini se da vlast, prije svega
entitetska vlada na čelu sa premijerkom
Željkom Cvijanović, pokušava poprilično izlizanim floslukulama „da RS bilježi napredak, jer je došlo do obima
povećanja proizvodnje i rasta izvoza“,
donekle „razoružati“ sve glasniju
opoziciju, ali i isto tako, (ne)uspješno
smirivati i sve glasnije nezadovoljstvo
običnih ljudi i građana. Mada politički
analitičari, nevladine organizacije, ali
ponajviše obični građani upozoravaju
da je „demagogija postala obavezan
predmet u stukturama vlasti“, u Vladi
RS i dalje tvrde da su povećanjem
penzija u ukupnom iznosu od 5, 5
posto, te vraćanjem iznosa plata za pet
posto (u vladi tvrde da se radi o
povećanju-op.aut), ipak uspjeli „sačuvati redovnost isplata i demantovati
priče opozicije o bankrotu i kolapsu fondova i budžeta“.
S duge strane, iz opozicije i dalje
tvrde da je „vlada slijepa kod očiju“,
potrekpljujući to navodima o javnim
fondovima čiji se gubici i finansijske dubioze mjere desetinama, pa i stotinama
miliona maraka, o neviđenom kriminalu
i korupciji gdje strukture vlasti imaju
„prilična stepen učešća“, a deklarativno
Reportaža
KA SCENA
Ć «FRCAJU»
se zalažu za borbu protiv ovih pojava.
- Možemo biti zadovoljni, ali ne
i prezadovoljni, jer smo svjesni da
mnogi naši ljudi imaju problema i žive u
stanju potrebe, i vlada osjeća obavezu
i potrebu da reaguje da se ti problemi riješe, ali ne može se očekivati da vlada
radi sve. Vlada treba da obezbijedi
određeni ambijent, da ga popravlja, unapređuje i uklapa u realnost - samo je
jedna od «tvrdnji» iz bogatog repertoara
premijerke RS Željke Cvijanović, kojima
svakodnevno „bombarduje“ građane.
Ovakve „jezičke konstrukcije“, pa i to
kako „sve projekcije govore da se
konkretnija poboljšanja mogu očekivati
tek tokom ljeta ili krajem slijedeće godine“, za mnoge je još jedna od potvrda
da je aktuelna Vlada RS uvela demagogiju u ekonomsko-socijalnu i
privrednu sliku ovog bosanskohercegovačkog entiteta.
Nema vremena za čekanje
Nažalost, građani nemaju baš previše
vremena da čekaju, kako „slikovito“ najavljuje premijerka, na „neka nova sistemska rješenja, što podrazumijeva
novu organizaciju za pojedine subjekte“, jer prema podacima Saveza
sindikata RS sindikalna potrošačka
korpa za četveročlanu porodicu u entitetu u avgustu ove godine iznosila je
1.785,78 maraka, a prosječna neto
plata od 811 maraka pokrivala je sa
45,41 posto. A sindikati su objavili da je
u RS trenutno više penzionera nego
radnika, dok je optimalan broj tri radnika na jednog penzionera. I tako,
moglo bi se u nedogled, a u banjalučkom parku „Mladen Stojanović“
ponovo počinje „kamping-sezona“ otpuštenih radnika, nezadovoljnih penzionera, prevarenih invalida i
demobilisanih boraca, itd, itd, koji ovdje
i samo ovdje mogu i smiju izraziti svoje
nezadovoljstvo.
Za sada vlast (ne)uspješno
odrađuje „kozmetičko šminkanje“ aktuelne privredne, ekonomske i socijalne
situacije, a analitičari (pa i obični
građani) poručuju da su propagandne
poruke vlasti o izlasku iz recesije toliko
tragikomične, da se više ne može nazvati ni ozbiljnom propagandom. Vlast
se ni između sebe ne može usaglasiti
koju poruku želi poslati. Jer, ako predsjednik RS Milorad Dodik kaže da je
ovaj entitet izašao iz recesije, a poslije
to „demantuje“ ministar finansija Zoran
Tegeltija, rekavši da će „RS do kraja godine izaći iz recesije“, pa se pojave i
„tvrdnje“ da ovaj entitet nikada nije bio u
recesiji, može se primijetiti, pa i govoriti,
da vlast, nažalost, potcjenuje inteligenciju građana.
Š E H E R 13
BANJA LUKA
Kolumna
ČUJ, DŽENET
Piše: Radmila Karlaš
Poznavala sam ga od rođenja. Virkala sam
za njim koji je mistično promicao šuškajući
dugom galabom. A onda me jednom podigao
jako visoko, svijet je bljesnuo iz te perspektive
cikom mog smijeha. I postali smo prijatelji. Šta
misliš, dijete, o dženetu, jednom me je upitao, a
ja sam ga povukla za rukav, jer sam baš tad
ugledala neobično lijepog leptira. Nasmijao se.
Podsjećala sam ga na nju, govorio mi je sjajem
u očima. Ona je bila samo sjećanje u vidu crnobijelih fotografija istačkanih vremenom. Šiškice
i jamice na obrazima. Vragolastom sjaju u
očima ni vrijeme, kao ni požutjeli papir stare fotografije, nisu naudili. Nije stigla da poraste previše i zato je postala vječna. Bila je tek
studentica prve godine kada ju je na pješačkom
prevozu zakačio automobil. Kako je kumstvo
moglo da prenese DNA, pitala sam se mnogo
godina kasnije pipajući uvijek po navici svoju
kosu, kao da je upravo tad reže makazama, kao
prvo obilježavanje. Imam i ja smo imali zajedničko uporište. Obilazila sam ga i kad je otišao
iz našeg grada. Još češće kada se vratio na ognjište. Sad stojim malo sa strane i posmatram
mezar, spreman. Zrake sunca se pružaju preko
obližnjeg brda dok tonem u mrmor i šapat koji
me okružuju. Ja se ne molim. Ne tako, zapravo
nikako. Draže mi je posmatrati oblutak u obližnjoj rijeci i pratiti let čaplje koja se niotkud iznenada pojavila. Neko joj je dao ime Dobrila, a
ona se, odomaćivši se, graciozno zaljubila i nedugo potom pomolili su se i mali čapljići. U
mojoj „molitvi“ sjetila bih se svog prijatelja i
naše besjede. Ne znam ja to tako kao ti, jednom
mi je rekao, vrteći u rukama Kur;an. Šta to,
pitala sam ga nespretno prelazeći iz faze djevojčice u neko djevojačko doba. Samo su mi misli
EHER
14 Š
BANJA LUKA
brzale naprijed. Tebe ne zavarava privid, uzdahnuo je. Jednom se pomoli za mene, ali
onako kako najbolje znaš. Kako to ja,
efendijo, znam, stala sam u pola pokreta. Riječju, dijete, Riječju. Bog ti ju je dao savršeno
oblikovanu, nije štedio, pomeni me, napiši.
Godinama poslije, dok sam ispijala kafu s
pogurenim likom preko puta, podsjetio me na
obećanu „molitvu.“ Čuj, dženet, čula sam ga
kako mrmlja tiho, dok su mu oči bile uperene
negdje i ja sam slijedila trag. Onako kako najbolje znam.
Nanošena pomrčina valjala se
preko ceste presijecana kudikojim oreolom
ulične rasvjete, dok je glas odzvanjao. Jacija
je te noći započela kasno i imam, umoran od
obaveza i života koji mu je nagomilavao bore
oko očiju, uzdahnuo je. Šta se može. Ravnajući vrijeme po svojim mjerilima, kao da se
ono može ravnati, ponovo uzdahnu, ljudi uvijek negdje zakasne, pa se zvuk, kao i djelo,
krive stvarajući sasvim drugačiji dojam od
onog koji bi trebalo da ima. Eh život, pomisli
s još jednim uzdahom protisnutim iz pluća,
zagledajući rijeku kako valja talase, jer je
posljednjih dana nabujala, kao kvas za hljeb.
Gdje je kasnio tad, nigdje, sav život se sjatio
oko vječnosti u vidu skoka u zelenilo vode i
dovikivanja na drugu stranu. Život je imao
rok neograničenog trajanja, vrtio ih je kao na
ringišpilu.
Sokak je odzvanjao šumom vode i tišinom u odsustvu ljudskih glasova. A onda, tu
i tamo bi se pored prozora pomolila sjenka,
nedovoljna da pruži bar privid života. Samo
su duše lelujale skrivene iza natrulih vratnica od
crvotočnog drveta, šušteći povremeno po stablima sa kasno sazrelim trešnjama. Ko je, upita
korake koji zaškripaše po basamacima. Tišina
koju naču odgovori mu i on klimnu gavom.
Otac je imao običaj da se pojavi pred spavanje,
zadivani jednu uz otvoren prozor i uputi mu par
riječi. Ali njegovog oca nema već decenijama, a
i on se polako sprema na ahiret, mada je u
posljedne vrijeme sumnjičav u vidu njegovog
postojanja. Ahiret, hm, čudna mi čuda, mislio je
nekad, a tek dženet, rajsko voće, med i mlijeko,
rajske Hurije! Nije bilo sumnje, svjet se tad
ogledavao u dženetskim vrtovima. Sumnja se
javila nenadano kako je prvobitno mislio, ali
sada vidi da je negdje u njemu već bila šireći
Ilustracija: Goran Mulahusić
prostor u njegovoj nutrini za još nedoumica.
Čuj, dženet!
Vidi sad jasno kao da je samo za njega
postavljen reflektor iza kapaka povrh očnih
jabučica. Svako buđenje je bilo čudo, dok se
voda talasala okupana sjenkom vrba sa obala, a
on slušao glasove roditelja iz kuhinje, dok bi mu
mislima vitlali planovi kako što prije skočiti i
denuti se. Čuj, dženet! Kapljice polegle po njihovim još mršavim tjelima i ushićenje kad cura
iz sokaka kao slučajno svrne pogled pa se zakikoće sebi u bradu, a on bi se zakleo da ga je
sekund prije pogledala tako da je lebdio tri hefte
poslije toga. Ahmede, zvala bi majka, Ahmede,
Kolumna
evo majka napravila doručak. Šnjita crnog i tvrdog hljeba premazana pekmezom od šljiva i limeni lončić iz kojeg se pušilo mlijeko u koje bi
majka dodavala gutljaj kafe iz fildžana s nesumnjivim mirisom divke nestali bi za tren.
Žurio je, već ih čuje dolje na obali, a mati bi
samo odmahivala glavom ispod šarene šamije i
siguran je sa poluosmjehom oko punih usana.
Eno ih, skoro pa ćelavih glava po „modi“ tih godina, čekaju da krenu gore do mlina pa da se
spuštaju na gumama koje nose po trojica. Čuj,
dženet! S obala mašu ribolovci dižući ruke u
znak prijetnje da im ta dječurlija ne plaše ribe.
A oni bi vrišteći uranjali u hladne brzake,
ponosni što su već doveli do savršenstva opasno
presijecanje virova. Čuj, dženet! Babo bi obično
dolazio pred noć, malo pod gasom, opterećen
napornim poslom, veli, mora sebi dati malo
oduška. Skvrčene ruke u njegovom krilu sa
čuđenjem je poredio sa onim jakim mišićavim
rukama koje su ga koliko juče podizale u zrak i
bacale u brzake vode. Bio je to način da se mali
očeliči i ili potone ili pliva. Majka bi pored
šporeta zvanog „kraljica“ prčkala oko večere i
odmahivala glavom pod šamijom. Ama, čovječe, dođi kući pa jedi pa idi onda kud hoćeš,
eto si se osušio gore do ona šljiva ispred kuće
stare Hasanovice. Babo bi pojeo malo, protegao
se, časak odmarao, a onda išao u kovačnicu iza
kuće da još nešto završi, ima posla, ženo, a tebi
je do priče. Napravila se da ga ne čuje i počela
slagati tanjire u kredenac. Trčao je koliko ga
noge nose. Danas, sigurno! Cijelu noć nije
spavao lud od sreće što će napokon i to probati.
Dok je uskakao, čamac se opasno zaljuljao,
umalo ne prevrnuvši i sebe i dječaka u njemu.
Zgrabio je ono jedino veslo, stao uspravno dok
su mu noge klecale od uzbuđenja, em prvi put,
em mala iz drugog sokaka opet kao slučajno tu
i taj osmijeh što klizi po licu. Zamah i pljus! Ne
tako, kažem ti kako se vesla, drži veslo graciozno kao damu na plesu, nježno, a ipak čvrsto
da ti ne izmakne! Čuj, damu na plesu, on nikad
nije bio na plesu, pogotovo ne bi znao šta je to
tačno dama. Možda ona curica što se onako objesno, a opet stidljivo smješka. E, to već može
zamislti. Ali, kako se pleše. Nema tu puno priče,
prepusti se i opusti, hvataj joj ritam, sjedini se s
njom, a onda je povedi. Lako je njemu pričati,
pomislio je prestrašeno. A onda opet i opet.
Veslo je rezalo brzake, a on se okretao ukrug.
Dok jednog dana sve nije teklo kao mlijeko.
Djevojčicu s osmjehom nije nikad provozao u
čamcu, vozio je mnoge druge uspravan i preplanuo, ali nespretni pokušaji i vragolasti osmjeh nikad nisu čilili. Čuj, dženet! Samo ne traži
dženet predaleko, bilo je sve je što je babo
kazao kada je čuo da je naumio da postane
imam pri čemu je protrljao umorne i ogrubjele
ruke. Majka se malo ponosila, sin će joj biti
učen i poštovan. Gurala je ruke nespretno u džepove dimija, sretno gledajući lice djeteta koje
joj pred očima nekako prenaglo poraste. On
je bio zadovoljan i ubacivši se u naukovanje sve
je manje imao vremena. Ponekad danima ne bi
pogledao vodu ispod kuće kada bi dolazio iz
grada gdje je knjiga postala dio njegovog života. Šaroliko društvo, djevojački osmijesi i
promijenjen način života davali su mu osjećaj
važnosti. Čuj, dženet, kako ne bi postojao, tamo
je negdje i čeka na svakog iole pravednog insana. Više je tumačo, a manje govorio, osjetio
je moć riječi još prije do što su se glave okupljenih okrenule u njegovom pravcu. Džamija
je bila skoro pa krcata. Bilo je rano proljeće i on
nije imao vremena da primijeti kako su krošnje
raskošno zelene dok su mu ini stiskali ruku.
Babo je stajao po strani, pušio svoju „dravu“,
gledao u krošnje. Idemo sine, bio je sve što je
rekao. Majka ga je ponosno grlila, kao što ga je
grlila i kada je dolazio iz škole ili kada ga je
spremala za odlazak kod daidžinice, one što je
voljela da joj u kući bude ko u apoteci, pa ga je
uvijek molila da ništa ne dira i da na sve što ga
pita ili ponudi odgovori da ne može, da je up-
ravo jeo kod kuće. Kako je lijepo što su ovo
doživjeli , mislio je brzajući, sad ću da im
pokažem gdje živim, sve one lijepe predmete.
Nije mu promakao očev pogled kad su se opraštali, pripisao ga je umoru. Počeo si da tražiš
predaleko, rekao je otac, ali umoran je i on sad
ne može dokučiti šta to njegov otac misli kad
mu se tolike mudre misli kovitlaju glavom baš u
ovom momentu. Otac je umro jedne jeseni i on
ga je spustio u zemlju. Na momenat mu se
učinilo da zemlja krvari, ali je to bio samo
sunčev odsjaj. Prebirao je po glavi izgovoreno i
svaka je bila na mjestu. Otac može biti spokojan, takvi ljudi poput njega svakako idu u
dženet. Majci je inače kućica postala prevelika.
Nije znala kud bi sa sobom. Išla bi tamo-amo
čisteći nevidljivu prašinu ili tresući ponjave i
svako malo gledala na sat kao da bi otac mogao
svaki čas na vrata, a ona samo treba da se okrene
i kaže, pa možeš li prvo da dođeš kući da jedeš,
pa onda da popiješ koju sa svojima. Koliko se
samo puta vrtila oko njega tobož ljutita, a on bi
je onda samo jednom pogledao kao nekada kad
su ašikovali i ona bi se ponovo zarumenjela kao
posve mlada djevojka. Ne bi ona ništa više i da
se ponovo rodi do njega i ovo malo kućice. Nedostajao mu je otac u prvo vrijeme, tješio se zamišljajući ga u dženetu. Jacija je odjekivala kroz
gotovo napuštenu mahalu. Zadnji rat je osamio
kuće, a on stoji i gleda kroz prozor kao da će se
otac sad pojaviti iza trošne kućice. Majka mu se
pridružla koju godinu poslije. Sve do smrti prebirala je po sjećanjima na muža oživljajući ih
utoliko više što se kuća činila pustija. Njoj nije
smetalo. Sjedila bi na stolici i gledala u drugi
kraj stola tiho mu pričajući. On joj je svaki put
kada bi je obišao rekao da će oca sresti u
dženetu. Ona je samo odmahivala rukom i tiho
mrmljala, čuj, dženet! Bila je spokojna kad je
odlazila, na licu su joj bile ispisane sve godine
ne otkrivajući nijednu boru gorčine. Zatvorio je
knjigu i protrljao umorne oči. Šta je on to uopšte
tražio unutar tih stranica. Posmatrao je rijeku
kroz prozor, a onda se teškim staračkim korakom uputio na njenu obalu. I onda je sve došlo
na svoje mjesto. Udaljeni glasovi, šeretski osmjeh ispod šiškica, prevrnuti čamac, ples na
vodi... opet je protrljao oči, jesu li to u njegovim
dupljama očeve, a ne njegove sopstvene oči. Zakleo bi se da mu je pogled drugačiji, a opet on
najbolje zna kako to sve funkcioniše. Prizori su
bivali sve intenzivniji, majka mijesi pitu i viče
da ni slučajno ne ulazi obuven, upravo je oprala
ponjave na rijeci. Otac ga gleda dok jede, a onda
ga teškom rukom na tren dodiruje po glavi, tako
kratko da ne zna je li se zaista i desio taj neuobičajeni izljev nježnosti. Diže pogled prema
gustim krošnjama na obali. Otac ih je često posmatrao. Uzdahnuo je i još težim korakom
krenuo ka kući. A sve vrijeme je bio tako blizu.
Čuj, dženet!
Š E H E R 15
BANJA LUKA
Feljton
STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE
PORUKE
NETOLERANCIJE
I MRŽNJE
Piše: Srđan ŠUŠNICA
RE/okupacija javnog prostora mržnjom
i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam
Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski
grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju,
srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi
nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu
građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i
kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom,
regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu
političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih
stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi
“narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.
Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja
Luka (BiH).
Umjesto uvoda
Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na
Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se
prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI
između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih
grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i
konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom
prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na
koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i
osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja
zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku
teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna
osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te
radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati
raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može
razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.
EHER
16 Š
BANJA LUKA
Etno-fašizam u 4 slike
Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i
uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih
grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke
i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe
ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke
straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti,
frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i
zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i
poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i
slavljenja fašizma.
Materijal je složen tako, da svaka slika na početku
prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole,
zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov
tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli
biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali,
te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i
glavne poruke ulice i elite.
Feljton
Slika 1:
Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije
Nastavak iz prethodnog broja
Fotografija A. 12
SAKRALIZACIJA PROSTORA I POSRBLJAVANJE TVRĐAVE KASTEL: Nova
pravoslavna crkva kod tvrđave Kastel na
mjestu gdje nikada nije bilo sličnih bogomolja (utvrda u ovom obliku je uglavnom iz
osmanskog perioda, ali sa bogatim antičkim, ranohrišćanskim i srednjovjekovnim
slojevima). Na mjestu gdje je izgrađena ova
crkva postojao je mali park sa brončanom
statuom „Banjalučanka“.
Pri ovom procesu nasilnog prisjećanja ili
re/produciranja sjećanja, i ulica i elita
postižu to da predstave i memorije o
drugim, manje bitnim, „turskim“, socijalističkim, internacionalnijim ili uopšte „nesrpskim“ epohama, događajima, ličnostima i
narativima polako padaju u zaborav. A da bi
se novonastale „nesrpske“ rupe u kulturnoj
memoriji popunile, elita proizvodi nespojive i sinkretističke kombinacije,
(i)racionalizacije i parafraze istorijskih događaja, narativa i tradicionalnih srpskih kulturnih obrazaca i praksi, naravno uz njihovu
neizbježno nategnutu re-interpretaciju i mitologizaciju. Na taj način elita stare mitove
prerađuje u novu pop-mitologiju, a grafiti je
reproduciraju na ulicama uz nezaobilazan
govor mržnje. Krug se zatvara i, gle čuda,
Banja Luka je oduvijek bila srpski grad, i
tačka. Sjećanje je silovano, a etničko
čišćenje je urodilo plodom. I to me podsjeti
na jedan vic koji od od rata kruži po Banjoj
Luci, a koji kaže: Oni koji su se rodili u
Banjoj Luci, u drugoj polovini 70-tih, ne
pamte Tita; oni koji su se rodili u prvoj
polovini 80-tih, ne pamte sarajevsku
olimpijadu; a oni koji su se rodili u drugoj
polovini 80-tih i kasnije ne pamte Muslimane. Surovo, čak fašistički, ali nažalost istinito.
Slika 2:
Strah i prezir prema drugačijim, elitizam, frustracije i zavjere
Slika o kojoj ovdje govorim nadovezuje se
na 1. sliku, jer izgleda da sve prethodno
opisane predstave o kulturnoj, etničkoj i istorijsko-političkoj tradiciji i temeljima RS,
nekako upućuju na to da poruke elite i banjalučkih ulica, ustvari, govore o nekoj vrsti
kulturne i političke „emancipacije“. Emancipacija bi valjda trebala opisivati proces
kulturno-političkog oslobađanja od
nazadne, regresivne, konzervativne prakse
ili od podčinjenog statusa, praćen nekim
političko-pravnim mehanizmima i garancijama. I zaista, srpska politička i vjerska
elita u BiH već 20 godina insistira na tome i
dokazuje da je u socijalističkoj, austrougarskoj, a pogotovo u osmanskoj BiH
srpski narod bio ugrožen i podjarmljen i
„biološki“, i „genetski“, i ekonomski, i kulturno-politički, a da sada, eto, doživljava
punu nacionalnu „emancipaciju“.
© Študentska založba, prvi put objavljeno
u Časopisu za kritiko znanosti,
godina XL, broj 251. 2013. godine
Nastavak u slijedećem broju
↑Fotografija A.13
SPEKTAKL ELITE – 80 GODINA
MUZEJA REPUBLIKE SRPSKE: Jubilarna izložba 2010. godine, povodom 80 godina Muzeja RS (ex Bosanske Krajine) sa
temom „Vrbaska banovina“ – „Ne obilježavamo samo 80 godina Muzeja RS, nego
i 80 godina od kada se Banja Luka organizovano razvija u oblasti kulture i ono što
imamo danas je dio te tradicije i
duhovnosti, koju ne smijemo da zaboravimo. Banja Luka je prije 81 godinu prvi put
postala glavni grad tadašnje Vrbaske
banovine, a danas je glavni grad Republike
Srpske koja krupnim koracima korača ka
razvijenoj evropskoj regiji', naglasio je
Radmanović“ (Nebojša Radmanović, član
predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda,
prim. autora) (vidjeti Izvore i literaturu izvor pod rednim br. 9)
↑Fotografija B.1
↑Fotografija B.2
↑Fotografija B.3
↑Fotografija B.4
↑Fotografija B.5
↑Fotografija B.6
↑Fotografija B.7
↑Fotografija B.8
Grafiti, plakati i bedževi u centru grada, između 2005. i 2012. godine
Š E H E R 17
BANJA LUKA
Kad ministar nema vremena
Piše: Rešad SALIHOVIĆ
vnost i žele da
ra
p
o
n
v
ra
že
a
tr
i
lj
e
it
Rod
cionalnih preda
n
a
p
ru
g
i
k
zi
je
i
k
s
n
bosa
astavni pron
u
i
n
e
č
u
lj
k
u
u
d
u
b
meta
izgubila ime
ra
e
b
u
M
je
o
k
a
K
–
gram
Da se u manjem BeHa entitetu nije ništa promijenilo od
dolaska na vlast navodnog socijaldemokrate Milorada
Dodika, kojem je ta demokratska odrednica dalja od Kine,
situacija na terenu, naprotiv, potvrđuje da se stanje znatno
pogoršalo, a isto je prokomentarisao Dodikov potpredsjednik
Emil Vlajki ''kako se vlastima mora kazati da one ne mogu
staviti pod kontrolu religijsku kulturu i vjerske običaje nekog
naroda'', te dodao: »Analizom člana 6 Zakona o grobljima i
pogrebnoj djelatnosti u RS-u, pokazuje se da je to većim dijelom jedan suhoparan, birokratski tekst koji kao da izražava
strah vlasti od teorijski nepoželjnih posljedica prakse Bošnjaka, od tekstova na nadgrobnim spomenicima o kojima odlučuju porodice umrlih'', a ne Dodik ili Gavranović i upravo
zbog toga što takve odluke nisu po mjeri i odobrenju šefa
nepostojeće države srpske Milorada Dodika, porodice umrlih
ili roditelji učenika u Konjević Polju, Vrbanjcima i drugim
mjestima, ni u kom slučaju ne mogu odlučivati šta će pisati
na spomenicima, niti postavljati uvjete da se u RS-u uči
EHER
18 Š
BANJA LUKA
bosanski jezik i nacionalna grupa predmeta, drugačije nego
je to RS-ovim zakonom propisano.
Tako je ministar prosvjete Goran Mutabdžija na sastanku
sa roditeljima koji su zahtijevali da se ispoštuje dogovoreno,
da se bosanski jezik i grupa nacionalnih predmeta uče po
nastavnom planu a ne vannastavnim aktivnostima, ultimativno postavio pitanje:
''Ko hoće da njegovo dijete ide u školu, neka ostane, a
ko neće, neka danas svoje dijete izvede i mi dalje idemo u
školu''.
Šta se drugo moglo očekivati, pa makar se radilo o ministru ili Dodiku, nego reakcija roditelja, koji su prema izvještajima ovdašnjih medija izvrijeđali ministra i onog ko ga je
poslao da djeci zabrane ulazak u školu samo zato što traže
da se provede ustavno pravo jednakopravnosti na jezik. Šta
više, dogovora sa ministrom nije bilo, naveo je Vehid Dedić,
član Savjeta roditelja, jer se on samo pojavio, vidio da li su
djeca u klupama i nakon deset minuta napustio sastanak. A u
Bilježimo
tih deset minuta roditelji su tražili da se ispoštuje dogovoreno, a to je ono što su roditelji sasvim opravdano tražili, da
se njihovoj djeci obezbijedi pitka voda, da bošnjačka djeca
izučavaju grupu nacionalnih predmeta, da se izmijeni sastav
Školskog odbora tako da od sedam članova Bošnjacima pripadnu četiri mjesta, te da se procentualno prema broju bošnjačkih učenika zaposli pripadajući broj Bošnjaka u školi u
Konjević Polju. Kako od dogovora nije ništa ispoštovano,
roditelji su sasvim opravdano postavili pitanje ministru - zbog
čega ih je slagao, pa im ne preostaje drugo nego da djecu
upišu u drugu školu.
Roditelji tvrde kako ministar Mutabdžija podržava direktora da od devetogodišnje napravi petogodišnju školu u Konjević Polju, pa bi djeca od petog do devetog razreda morala
pohađati školu u Kravici, gdje je počinjen genocid i nad
onima iz uže familije te djece. Ne asocira li ovakva izjava i
nakana ministra prosvjete na ratne uvjete čelnika RS-a, koji
su nesrpskom stanovništvu postavljali iste takve uvjete: ko
neće da ide u srpsku vojsku da se bori protiv neprijatelja, podrazumijeva se protiv armije BiH, neka ide iz RS-a sa najlon
kesom, a najčešće i bez nje. Uz to su se ovdašnji mediji isto
kao i u ratu listom obrušili na bošnjačke roditelje što ne
dozvoljavaju da bošnjačka djeca uče srpski jezik, i da govore
ekavicom kako ih uče predavači iz Srbije. Sve to daje za
pravo rditeljima da nastave bojkot nastave, jer kako bi se taj
čin drugačije mogao nazvati, nego prisilno posrbljavanje
bošnjačke djece. A da svesrpska igra oko bošnjačkih
učenika nije samo slučaj u Konjević Polju, ništa bolja
situacija nije u još jednom mjestu gdje su počinjeni najkrvaviji
zločini nad bošnjačkim civilima na području Kotor Varoša,
gdje aktuelna vlast sada ponovni čini zločine nad potomcima
ubijenih, učenicima osnovne škole u Vrbanjcima, ne prihvatajući da se 130 učenika bošnjačke nacionalnosti školuje na
svom maternjem jeziku. Time se aktuelna vlast i javno deklarisala da ovom entitetu niko neće naređivati hoće li ili neće
prihvatiti da kojim slučajem nesrbin bude izabran za bilo
kakvu vodeću funkciju u RS-u, pa sada ne dozvoljavaju djeci
konstitutivnog naroda da pohađaju nastavu na maternjem
jeziku u školama gdje imaju većinu.
A da se posrbljavanje ne vrši samo u školama, govori
samo jedan od hiljadu primjera ne samo u Srebrenici nego i
u Banjaluci, čiji se dokazi nalaze u našem posjedu. Naime,
Haurdić rođ. Šarić Mubera, rođena 1976. godine u Banjaluci,
greškom CJB svih ovih godina nije imala Matični broj, pa je
15. 7. 2013. u CJB Banjaluka dobila Uvjerenje na osnovu
kojeg se određuje JMB i upis u matične knjige. Istog dana i
pod istim brojem određen je JMB i izdato uvjerenje ali ne na
ime Mubere nego Mileve Šarić sa potpisom Zorane Grahovac, službenice ovog centra. Od toga dana pa do danas se
vodi neravnopravna bitka i prepiska na relaciji CJB Banjaluka- porodica Šarić izmišljanjem nepostojećih problema o
čemu otac Mubere Dževad Šarić kaže:
''Ovim putem želim da upoznam svu svjetsku javnost šta
sve MUP u Banjaluci radi Bošnjacima. Sa njima se mjesecima borim kako bi za kćerku koja ima državljanstvo, rodni list
i sva potrebna dokumenta dobio JMB. To je smišljena opstrukcija kojom su me toliko šetali i zavaravali da se riječima
ne može opisati.»
No, ostaje pitanje da li to oni koji treba da znaju šta se
sve radi u ovom entitetu, poduzimaju odgovarajuće mjere da
spriječe ovakvu di-skriminaciju kojom se Bošnjaci
obeshrabruju kako bi odustali od vađenja ličnih dokumenata
i popisa stanovništva.
Razočarana odgovorima
mistra za prosvjetu u RS:
Roditelj, Hava Varošić.
Održ
NOVE MOG
Tekst i foto: Mehmed PARGAN
Bosanskohercegovačka dijaspora je jedan od najznačajnijih resursa
kojima raspolaže država Bosna i Hercegovina. Nefunkcionalan politički
sistem u zemlji onemogućio je da taj resurs maksimalno pomogne oporavak i razvoj zemlje. Time je spriječeno uključivanje BH građana u taj
proces, tako da su uspješni i obrazovani građani Bosne i Hercegovine
širom svijeta ostali, kao bogat resurs, potpuno neiskorišteni, a jedini način
uključivanja ljudi iz dijaspore svodi se na slanje novčane pomoći porodici i prijatejima, koji su u Bosni i Hercegovini suočeni sa teškom ekonomskom krizom. Ta podrška iz godine u godinu će biti sve manja i
stoga je neophodno na vrijeme poduzeti sistemske korake kako bi se taj resurs stavio u
funkciju.
Ekonomsko i kulturno povezivanje, sudjelovanje u izbornom procesu,
promocija države Bosne i Hercegovine u svijetu i privlačenje investicija,
zadatak su koji u kontinuitetu mora biti primaran narednih godina.
Nevladin sektor, kroz koji se ostvaruju prava i interesi oko milion iseljenika širom svijeta, povezivanjem sa nevladinim sektorom u Domovini,
može osigurati veću uključnost dijaspore u ključne procese u Domovini.
Ovi stavovi iznijeti su kao dio zaključaka konferencije „Connexchange“,
održane u Neumu od 26. do 28. septembra 2013. godine.
Da bi se snaga dijaspore stavila u funkciju, na konferenciji je oformljena mreža koja će okupljati nevladine organizacije koje se bave pitanjima
dijaspore. Mrežu je osnovalo dvadeset
neprofitnih organizacija iz
Bosne i Hercegovine i dijaspore, a na inicijativu
CLDD - Centara za lokalni
NEVLAA
Ž
E
R
M
A
OSNOVAN
OJE SE
K
A
J
I
C
A
GANIZ
DINIH OR
ASPORE
J
I
D
A
M
I
J
AN
BAVE PIT
ana konferencija Connexchange
žana
GUĆNOSTI
razvoj i dijasporu, koji djeluju u pet gradova BiH pod pokroviteljstvom
Ureda za dobrovoljni povratak Grada Stockholma. Tokom trajanja konferencije posebna pažnja posvećena je pitanjima mladih u dijaspori i njihovom povezivanju sa mladima u BiH. Na taj način će se osigurati
podrška obrazovanju, privlačenju investitora u BiH i promociji zemlje,
kao bogatstva različitosti. Nevladine organizacije u zemlji i dijaspori
pokrenut će zajedničke demokratske procese, iskazujući da im je sudbinski važno da Bosna i Hercegovina ide putem ekonomskog i kulturnog
jačanja, do kojega se može doći stvaranjem funkcionalne mreže nevladinih organizacija koje se bave pitanjem dijaspore.
-Susret nevladinih oranizacija u okviru „Connexchange“ Neum 2013,
bio je prilika da se prvi put susretnu predstavnici nevladinih organizacija
iz dijaspore i matice. Ova konferencija je razbila brojne predrasude sa kojima smo živjeli godinama. Prvi put se sada pokazalo da posjedujemo
nevjerovatnu snagu organizacija u dijaspori koje nude jedan sasvim drugačiji kvalitet od onoga kakav smo navikli da gledamo decenijama. Izrasla
je jedna nova generacija građana BiH, koji svojim obrazovanjem, uticajem i vezama, imaju snagu da Bosni i Hercegovini otvore nove
mogućnosti u svijetu. Također, mladi u zemlji, u saradnji sa dijasporom,
moći će ubuduće stvarati ambijent u zemlji, u kojem je će biti prihvaćeni
i cijenjeni, dajući svoj maksimum za oporavak i razvoj BiH - kazala je
Emina Krzović, voditeljica Ureda za dobrovoljni povratak Grada Stockholma.
Zaključeno je da će članice mreže „Connexchange“ naredne godine
sudjelovati na Kongresu dijaspore koji će se, u organizaciji Svjetskog
saveza dijaspore BiH, održati u Sarajevu. Također, pozvana su i druga
udruženja, koja se bave pitanjima dijaspore, da se uključe u mrežu tako
što će kontaktirati centre za lokalni razvoj i dijasporu u BiH. Rezulati
djelovanja mreže biti će predstavljeni u oktobru 2014. na trećoj konferenciji „Connexchange“. U radu ovog značajnog seminara važan doprinos
su, među ostalima, dali i predstavnici Saveza Banjalučana u Švedskoj i
udruženja “Ljiljan” iz Motale.
Sjećanje
Šišanje i frizura su za neke ljude oduvijek bili vrlo važna i privatna stvar, pa su pojedini
Na sredini jedne od glavnih Sydney-skih ulica, Oxford street, nalaze se dva frizerska sal
Ne mogu da se odlučim gdje da uđem… A onda mi u sjećanje dođe Banjaluka,i šišanje
FRIZERSKI SALO
Napisao: Dr Severin D. Rakić
Svi se Banjalučani vjerovatno
sjećaju gradskog sata u Titovoj ulici kod
prodavnice Drina. Ne pamtim je li to bio
prvi gradski sat modernog vremena ili je
bio prije toga jedan u Gospodskoj ulici, ali
je gradu svakako davao urban ton. Eksluzivno pravo na održavanje i servisiranje
ovog sata, dodijeljeno mu od gradske opstine, imao je Meho Kovačević, poznati
banjalučki sajdžija, sa neuglednom radnjicom u haustoru tik ispod tog sata. Kasnije
je sat dobio mnogo poznatijeg brata, osobni
poklon gradu od Mehe, famozni Gradski
sat na "Kastelovom ćošku", kasnije Trg Edvarda Kardelja, zaustavljen tačno u 9 h i 11
min. katastrofalnim zemljotresom u oktobru mjesecu 1969. godine. Meho se odnosio prema satovima kao prema rođenoj
djeci. Oni su bili njegova kreacija, svo njegovo urarsko umijeće, ponos, nešto zbog
čega je živio.
Pored Mehine radnje i ulaza u
stambenu zgradu iznad, upravo ispod sata
nalazio se drugi gradski simbol, muški frizerski salon, kojega su svi zvali "Ispod
sata". U tih tridesetak kvadrata, stalo su četiri radne stolice, pa red stolica pored prozora za mušterije koje čekaju sa malim
stolom za štampu, preko puta desk i kasa za
naplaćivanje iznad koje je stajao posterreklama sa najnovijim L’Oreal-ovim modelom, a u dnu salona uski paravan za osoblje
da se presvuče. U tom salonu se šišao moj
22 Š E H E R
BANJA LUKA
otac, a kako sam kasnije saznao, i mnogi
drugi građani Banjaluke: Sredoja, Barba,
Željko Košpić iz Slavije, zatim Dr Bajić,
rukometaši, fudbaleri, penzioneri, Mlađo
Lutrija, glumci, novinari i još neki drugi
viđeniji Banjalučani.
Rastanak sa infantilnim razdobljem moga života nastaje kad me je otac
uzeo za ruku i, na veliko žaljenje moje
majke, odveo da se ošišam kod njegovog
(muškog) frizera umjesto kod njenog (ženskog), kao do tada. Imao sam pet godina
kada sam prvi put ušao u ovaj "muški bastion" zvani Frizerski salon ispod sata, te od
mene nije moglo ništa drugo ni nastati do
"straight guy". Salon se bez ustezanja
mogao zvati i "Masculin", "Macho man" ili
slično jer za 30 godina, koliko sam se šišao
tamo, ženska noga nije kročila unutra. Jedini ženski svjedoci ovog muškog
klubašenja su bili ljepuškasti L’Oreal-ovi
modeli na zidu kod ulaza, koji su se mijenjali jednom godišnje. Gotovo ista postava
frizera je radila skoro 20 godina: Rezak
Šarić, kapetan broda, uredno začešljan,
tankih štucovanih brkova, u imidžu Marcello Mastroianni-ja iz filma "Jučer, danas,
sutra", zatim Safet Vrbanjac-Sajo, kormilar,
otprilike banjalučka verzija Rod Stewart-a,
sa vec dobro prorijeđenim "mallet-om";
uvijek sam se pitao nije li on možda iz
Chelsea prije nego iz Vrbanje; te Hamula,
stariji član posade bez puno zaduženja,
jedan od onih tipova što čitav život čeka
penziju, a kad taj dan dođe, onda ne zna šta
će od dosade. Svima njima je bilo zajedničko da su umjetnost šišanja učili od majstora Mustafe, doajena "banjalučke frizerske
akademije", a nama djeci znan kao "crta"
koja ostane na vratu kad majstor pritegne
zaštitnu kecelju, prije nego što krene da
šiša sa mašinom uz vrat. Svako je radio za
jednom stolicom u hijerarhijskom redu, od
izloga i mušterija, prema paravanu. Za
četvrtom stolicom (onoj kod paravana) se
Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić
gotovo nikad nije radilo, jer je frizer na
obuci, takozvani "naučnik", bio isuviše
zabavljen donošenjem pića i kafe iz obližn-
Sjećanje
i frizeri postajali artisti, a njihovi saloni kultna mjesta, gdje su zalazili viđeniji građani.
lona, jedan do drugog. Iznad jedne radnje piše "Tony & Guy", a iznad druge "Aldo’s".
“ispod sata”.
ON ISPOD SATA
jeg
"zdravljaka" (nekad poznati "Soko", dok ga
zemljotres nije srušio, a potom “Kozara”),
kupovinom novina ispred Pošte i uplaći-
vanjem "sportske," da jednostavno nije stizao da uči šišati. Svake godine dobijali su
novog naučnika, ali nikad naučnicu.
Poslije prve "đačke", i razočarenja
sa Rezakom, koju je moja majka zvala
"frizura iz Pervana", prešao sam kod Saje.
On je bio "good bloke", znao je šta vole
mladi i bilo je dovoljno da mu kažem ko je
dežurni profesor na vratima Gimnazije pa
da me ošiša na dužinu koja može proći, a
da opet "nisam iz Pervana", dok je Rezak
bio više za one "važne građane u lister odijelima", a Hamula za penzionere (50 %
off). Tako su ispod ruku ovih umjetnika
nastajale frizure "Kennedy", "Daniken",
"Ronnie Regan" itd. Ja sam im, jedanput,
predložio, da naprave frizuru "Gorbačov"
tako što će na nečiju čelu zalijepiti
"cenera".
Obično bih išao na šišanje sa svojim ocem subotom prije podne. On kod
Rezaka, ja kod Vrbanjca. Svaki put kad bih
ušao, zapahnuo bi me miris kolonjske
vode, pakovane u velike flaše, pomiješan
sa duhanskim dimom, koji se u tom malom
prostoru mogao nožem sjeći. Na pultu
džezve i fildžani od davno popijene kafe,
ispod pulta čašice sa konjakom, pretresaju
se događaji od jučer; prvo sport, pa politika. Čak su jednom i televizor postavili
(mislim da je igrao Borac-Hajduk u finalu
Kupa), što je bila rijetkost u to doba. Kada
se poslije zemljotresa napravila autobuska
stanica i taxi stajaliste ispred, pored stalnih
mušterija, svraćali su tu razni ljudi: strani
turisti na proputovanju, gastarbajteri na
putu u rodni kraj, taxisti itd.
Život u salonu je tako tekao; kad
god bih prošao, Rezak u svojoj uobičajenoj
pozi, šiša nekog i komunicira sa mušterijama, Sajo se smije i dobaci po koju,
Hamula sjedi i puši, dok Meho Kovačević
stoji na vratima i brani se od njihovih
pošalica. Napose, negdje osamdesetih, cijelu ekipu su razmjestili, prvo u Hotel
Bosnu, a onda po raznim dijelovima grada.
Mušterije su, naravno, otišle za njima, tako
da se moj otac šišao na Željezničkoj
stanici, a ja na Laušu. Pokatkad bih prošao
ispod sata i provirio. Tamo su tri frizerke
šišale, a Hamula je sjedio i čekao penziju,
kao i uvijek, poluzainteresovan šta se priča.
Negdje krajem osamdestih, Sajo
se vratio da radi ispod sata. Odem da se
ošišam, kad tamo, Sajo sam sa tri čavke,
koje ne zatvaraju. Šiša Macu Bezrodnika
(jedan od starih mušterija), koji umire od
smijeha. Pošto se Sajo tek bio oženio, a već
je bio u kasnim četrdesetim, one čavke ga
satjerale uza zid i navaljuju da im priča
kako se snalazi u braku. Pitam Saje šta je
ovo? On mi odgovara da se vremena mijenjaju, kako u privatnom životu tako i "Ispod
sata".
Zadnji put odem da se ošišam
"Ispod sata" negdje u junu 1992. i pozdravim se sa Sajom. Poslije godinu dana,
sretnem jednu od one tri Sajine kolegice iz
salona i kaže mi da je Sajo otišao iz Banjaluke.
Odlučim se, ipak, da uđem u
Aldo’s, mali neugledni frizerski salon na
Oxfordu, tražeći u njemu djelić moje mladosti. Pitam frizerku orijentalnog izgleda
koja čisti radnju, koliko košta šišanje? Iza
paravana proviruje okrugla faca, kosih
očiju i dovikuje: "Ten bucks!" Sjedam na
stolicu i poslije pola sata šutnje i rada, evo
ga, ko’ ispod čekića. Jedina mušterija je gotova. Kad sam htio da platim, frizerka me
uputi glavonji iza paravana, a ona počisti
za mnom. Na putu prema izlazu dadoh joj
trinkelt, a ona mi se lijepo zahvali. Izađem
na ulicu, zatvorim oči, a prožme me onaj
isti osjećaj olakšanja, kao kad izađem sa
šišanja "Ispod sata". Pogledam na veliki
digitalni sat: 01:00 p.m. Uh, mogao bih
malo do parkića.
Š E H E R 23
BANJA LUKA
BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME - ISTORIJSKA RETROSPEKTIVA
Rađanje grada
Tekst: Adem Čukur
Iako su na prostoru današnje Banjaluke od mlađeg paleolitika pa nadalje postojala ljudska naselja, nastanak grada / šehera vezan je za godinu 1528., kada su, nakon propasti
Jajačke banovine, Turci - Osmanlije ovladali i ovim krajevima.
Po dolasku Osmanlija, na južnom lokalitetu današnje Banjaluke na lijevoj strani Vrbasa, a ispod tadašnje tvrđave
počinje se formirati grad pod nazivom Gornji Šeher. Polet izgradnje Gornji Šeher je doživio kada Banjaluka (1553.)
postaje sjedište sandžaka (oblasti) i kada je za prvog
sandžakbega/upravitelja sandžaka ustoličen Sofi Mehmed
paša, sin Abdul-Muinov. Za kratko vrijeme on je izgradio niz
značajnih objekata koji su u to vrijeme naselje činili šeherom /
gradom, kao što su: čaršija orijentalnog tipa sa 59 zanatskih i
trgovačkih dućana, han (spomenut u zapisima, ali dosad
neutvrđenog lokaliteta) sa magazama u prizemlju i dvanaest
soba na spratu, nekoliko džamija, tri mlina na Vrbasu (jedan
EHER
24 Š
BANJA LUKA
na priobalju i dva na splavovima, javno kupatilo / hamam na
izvorištu termalnih voda, mekteb, mostovi preko Vrbasa i
preko rječice Suturlije...
Prema katastarskom defteru iz tog perioda, grad je imao
228 kuća, a s obzirom da su tadašnje porodice bile brojčano
relativno velike, može se po slobodnoj procjeni reći da je grad
imao između 1500 i 2000 stanovnika. Čaršija se razvijala duž
ulice paralelne sa Vrbasom na njegovoj lijevoj strani, a sačinjavali su je u nizu obostrano poredane manje zanatske i trgovačke jedinice - dućani, najčešće sa ćefencima orijentisanim
prema ulici. U prvo vrijeme u čaršiji su bili zastupljeni dućani
sa djelatnostima koje su iziskivale vojne potrebe, kao sto su:
sabljarski, tabački, čizmarski, mlinarski, sarački, da bi se vremenom razvili i drugi zanati za potrebe stanovništva kao što
su: sapunđijski, mesarski, terzijski, pekarski, halvadžijski, kovački , kujundžijski...
Sjećanje
Najznačajnije dvije džamije iz tog perioda su Careva
džamija (zvana i Hunćarija ) u čaršiji na lijevoj i Sofi Mehmedpašina na desnoj strani Vrbasa, jedna nasuprot drugoj.
Džamija na desnoj obali je bila kvalitetnije urađena, sa zidanom munarom, u odnosu na skromniju na lijevoj obali, u
čaršiji, koja je imala drvenu munaru. Legenda kaže da je paša
po izgradnji džamija onu kvalitetniju na desnoj obali nazvao
Careva džamija, onu na lijevoj obali, u čaršiji Sofi Mehmedpašina, i o tome izvijestio cara-sultana. Uskoro mu je od sultana stigao odgovor u kojem je (vjerovatno iz razloga što je
sultan smatrao da će skromnija džamija zbog toga što se
nalazila u čaršiji biti posjećenija) pisalo: ”Ona što si je meni
namijenio neka bude tvoja, a ona druga neka bude moja”, što
je Mehmed paša i ispoštovao pa džamija u čaršiji postade
Careva, a na desnoj obali Sofi Mehmed-pašina (zvana i Jama
džamija, po jednom nešto manjem četvrtastom udubljenju u
podu).
U to vrijeme Sofi Mehmed-paša gradi prvi, drveni, most
preko Vrbasa između ovih džamija. Iako car nije finansirao izgradnju mosta, on se, valjda radi blizine Careve džamije,
ponekad nazivao i Careva ćuprija. Vrbas je na tom mjestu
dosta širok, ali i relativno plitak, pa time i pogodan za izvedbu
oslonaca mosta. Takvih oslonaca je bilo pet, na koje su se
preko horizontalne grede oslanjala po tri drvena stuba, koja su
se završavala sa ”sedlima” i košnicima. Preko tih sedala su
bile postavljene poduzne grede, a preko njih daščani pod. Sa
obe strane bila je izvedena i drvena ograda. Oslonci na
obalama su bili urađeni od obradđenog kamena pravilnih
četvrtastih oblika. Kako je Careva džamija bila locirana
neposredno uz obalu Vrbasa, pored mosta, na toj strani je pri
gradnji bio izveden i dosta visok njen potporni zid. Upoređujući
taj zid sa obalnim potpornim zidom mosta, nameće se zaključak da su oni vrlo slični i da oba vjerovatno potiču iz perioda prvobitne gradnje mosta. Ti potporni zidovi na obe strane
rijeke su iskorišteni kao oslonci rešetkastih stubova visećeg
mosta, gradđenog sredinom prošlog vijeka.
Istovremeno sa formiranjem čaršije izgrađen je i niz stambenih naselja / mahala. Na lijevoj obali Vrbasa oko i iznad
Careve džamije formirala se mahala Hunćarija (ili Careva mahala), na padinama jugozapadno od čaršije mahala Grab, a
sjeverno od čaršije uz samu obalu, nizvodno od ušća Suturlije
u Vrbas, Tabačka mahala koja je dobila svoj naziv po preradi
kože. Nizvodno od nje nadovezivala se Kubadagina mahala.
Na desnoj strani Vrbasa ispod brda Šehitluka formirala se mahala Ilidža koja je dobila naziv po izvorištima termalnih voda.
Nizvodno od nje nalazila se mahala sadašnjeg naziva Dolac
sa Jama džamijom u središtu, a nizvodno mahala Sitarija.
Kuće, najčešće jednospratne, građene su u tradicionalmom
bosanskom stilu sa prostranim dvorištima i zidom ili drvenom
tarabom oko njih.
Najpoznatiji putopisac iz tog vremena Evlija Čelebija je u
prvoj polovini XVII-og vijeka u nekoliko navrata boravio u Banjaluci (tada je već bio izgrađen i Donji Šeher) pa je, između ostalog, napisao:
”Stara varoš i šeher .- Šeher se stere od jugoistoka prema
sjeveru u dužini od jednog sata (hoda- pr.a.), s obe strane rijeke Vrbasa, ali i s jedne i s druge strane uzak. Pored toga što
pored svih kuća teče živa voda, svaka bolja kuća (handan)
ima vinograd, bašču i ružičnjak, divan kao zemaljski raj... ”.
Na sjevernoj rubnoj strani Tabaka dugo vremena postoji
harem / groblje, a uz njega Halil-pašino turbe na kojem je svojevremeno pisalo: Ovdje pčiiva Halil-paša Ličanin bivši admiral
turske mornarice umro 1590 g. (Halilpaša je, za kratko, naslije-
dio Ferhadpašu na mjestu paše / vezira Bosanskog pašaluka).
Iako je kasnijim premještanjem centra grada u Donji Šeher
sam Gornji Šeher izgubio na značaju, bilo je to još uvijek
naselje koje narasta. Međutim, po upadu austrijske vojske u
grad na čelu sa Ludovikom Badenskim 1688. g., koja ga je na
kratko osvojila, u gradu je najviše stradao Gornji Šeher kojeg
je austrijska vojska pri povlačenju zapalila i skoro u potpunosti
razrušila. Iako se Gornji Šeher poslije toga postepeno obnavljao, nikad više nije povratio svoj prvobitni sjaj.
Foto: Iz arhive Šehera
Kako Banjalučanim Muharem Omerović nasmijava stanovnike BiH
Nikada nisam bio
narkoman,
a postao sam
ovisnik.
Sve više ovisim
od pomoći iz
dijaspore.
(Muharem Omerović)
TRAŽE SE UTJERIVAČI
DUGOVA
Piše: Kemal Coco
(Porodica Hatke i Mumina do agresije
na BiH živjela je u jednom naselju desetak kilometara daleko od grada. Onda su
izbjegli u grad. Uselili su se u tuđi stan i
željeli tu ostati. Poznata je Hatkina
rečenica: „Jedna me je granata dovela u
grad, stotinu me iz njega neće istjerati“.
Čak su promijenili i prezime. Dok su živjeli
u gradu prezivali su se Izbjeglići. Prije
nekoliko godina, ne svojom voljom, vratili
su se u svoje naselje. Žive od Muminove
minimalne penzije i pomoći koju dobiju od
sina i kćerke koji žive i rade u zemljama
Zapadne Evrope. U slobodno vrijeme,
kojeg dosta imaju, razgovaraju i razmišl-
EHER
26 Š
BANJA LUKA
jaju na svoj način, uglavnom kritikujući
vladajuće stranke.)
Penzije zakasnile, a hladnoća poranila. U kuhinji Hatke i Mumina ugodno.
Vatra svjetluca i zagrijava prostoriju u
kojoj Mumin sjedi na kauču i prelistava
neku knjigu. Hatka loži vatru, a zatim, ustajući, obraća se suprugu:
„Čuli ti onu što vrši popis šta me je
jutros pitala. Koliko kvadrata ima kuhinja?
„Šta tu ima čudno. Pročita li ti pitanje
na popisnoj listi?“, dok prelistava knjigu
odgovori Mumin.
„Ova država baš je ostala sa budalama. Pitaju koliko kuhinja ima
kvadrata, a ne pitaju šta kuham i da li
imam šta kuhati.»
„TAKI NAM GRAH PAO“, glasno izgovori Mumin, naslov knjige aforizama
poznatog humoriste Banjalučanina
Muharema Omerovića koji već podugo
živi u Zenici.
„Kakav te grah spopao! Vidiš li da još
za ručak ništa nisam počela spremati. A i
ne znam šta da kuham. Nemam ni graha,
ni makarona, ni riže.“
„Ne govorim ja o našem jelu nego naglas čitam naslov knjige aforizama, a on
je Taki nam grah pao“,odgovara Mumin i
supruzi pročita jedan od aforizama u kn-
Kratka priča
jizi:
TRAŽI SE VERZIRANI UTJERIVAČ
DUGOVA DA SAMOHRANOJ MAJCI UTJERA JEDAN DUG.
„Taj pisac, kao naši političari. Brine o
samohranim majkama, a o nama niko“,
zagrmi Hatka.
Mumin je začuđeno pogleda. Ona tek
tada shvati šta je rekla. Pokuša se smijati,
ali je Mumin prekide oštrim riječima: “O
čemu ti razmišljaš u tim godinama!?»
„Kada ti svašta možeš čitati mogu i ja
svašta govoriti“, glasno će Hatka.
„Odavno je u našoj kući prisutna
uzrečica Niti se hodža boji djece ni djeca
hodže“, izgovori Mumin i nastavi glasno
čitati knjigu aforizama
„PROFESORE, MRCINO STARA!
DOŠLA SAM DA ME ISPITAŠ, A NE ISPIPAŠ.“
„NOĆNA DAMA I UZIMA PARE UNAPRIJED BAŠ ZBOG IZREKE KASNO
SE JEBENOJ KAJATI.»
„Ko o čemu Mumin o ženama“, glasno
komentariše Hatka kojoj su se aforizmi
veoma dopali i koji su je nasmijali.
„Neću, valjda, o muškarcima“, smijući
se odgovara Mumin.
„Što u toj knjizi ne nađeš neki aforizam
koji govori i o ženama i o muškarcima?»
veselo će Hatka.
«Kada već želiš evo jednog:
„DOK JE VLADAO ČEKIĆ I SRP
BILO JE I ONDA: HAMZIGA HOP,
HAMZIGA DRP
... SADA NEMA NI ČEKIĆA NI SRPA
ALI SE SADA LOPATAMA DRPA.»
„Uh, Mumine brate, što je dobro
rečeno. Svaka mu čast kada tako
pametno misli i piše.»
Mumin se smije, a onda poluglasno
poruči supruzi:
„Čim neko o političarima loše piše, tebi
je odmah i pametan i pošten. Ne pitaš
kakvi su oni što to pišu.»
Mumin nastavi čitati:
„IZGUBIO SAM PRIJATELJA. KO GA
NAĐE NEKA GA SE DOBRO ČUVA.“
„Eto, Mumine, zar čovjek ne piše upravo ono što ti govoriš. Onaj tvoj Midho.
Dolazio ti svaki dan dok mu nisi pozajmio
460 maraka. Kada je pare stavio u džep,
ni njega ni maraka.»
Mumin odloži knjigu na sto, a onda će:
„Jest, jest uze pare i nestade. Napravi
od mene budalu veliku.“
Poslije ovih riječi ponovo otvori knjigu
i nastavi čitati. Hatka otvori frižider da vidi
čega ima da skuha ručak.
„Uh nemam ni grama mesa“, glasno
će Hatka.“ Ne znam šta ću skuhati za
jelo.“
„Imaš li graha, makarona, krompira,
riže“, pita Mumin.
„Nemam ničega“, odgovara Hatka.
„E to baš nije dobro jer se od ničega
ništa i ne može skuhati. A vrijeme je da
malo živimo od ljubavi“, veselo će Mumin.
„Tebi je sve ovo smiješno, a kada
dođe vrijeme ručka tražit ćeš da jedeš“,
ozbiljno će Hatka.
„Zovi djecu i reci im da penzije kasne“,
smijući se sadržaju pročitanog aforizma
reče Mumin.
„Prije bih umrla nego od djece tražila.“
Uvidjevši da mu je supruga uporna u
svoj želji da ne zove djecu i traži pomoć
Mumin ode u svoju sobu. Vraćajući se
pokaza novčanicu od 100 eura.
„Dao mi zet ljetos“, reče Hatki dajući
joj novčanicu.
„Neka zeta makar i u Švedskoj živio“,
reče Hatka i žurno krenu prema obližnjoj
prodavnici.
Mumin ostade u kuhinji čitajući biografiju Muharema Omerovića u kojoj je,
između ostalog, zapisano da je ovaj književnik rođen u Banjaluci 1940. godine,
da je radni vijek proveo u Doboju, da je
1996. godine protjeran u Zenicu gdje i
sada živi, da je do sada objavio 28 knjiga
pjesama i priča za djecu i humorističkih
tekstova, a najviše knjiga aforizama.
Foto: Mirsad Filipović
BANJALUČKI ROMAN, BAJKA
ALE
NIJE
SAM
Piše: Nerko GALEŠIĆ
Mi, Banjalučani, volimo pričati o našim sugrađanima, a često se
u našim razgovorima dotaknemo žive banjalučke legende - Ale.
Predložen je Ale i za plaketu grada Banjaluke, kao zaslužni
građanin.
Sjećam se Ale, kada sam bio dječak, kao veseljaka, sa francuskom kapom na glavi, velikim štapom odnosno letvom na kojoj
su bili slijepljeni okviri čokoladica životinjskog carstva. Svi smo se
zafrkavali sa njim da nam kaže ime životinje, zapravo broj sličice.
Vjerujte mi, znao je svaki broj sličice, a u albumu bilo je, mislim,
256 sličica. Sve brojeve sa imenima životinja znao je napamet.
Mnoge sličice životinjskog carstva dobio bih od njega za svoj
album, one koje su mi nedostajale. Znao je stajati na cesti gledajući u vozila i osobe koje voze,i pamtio im registracije.
Često bi, kada vas sretne, znao reći: «Ti voziš vozilo registracije te i te...» I stvarno nije bilo čovjeka u ono vrijeme koji bi upamtio toliko automobilskih registracija kao naš ALE.
Nikada nije tražio pomoć, iako nikada nije radio. Uvijek je bio
«pod starateljstvom», a što bi dobio, trošio je za čokoladice i druge
slatkarije, i dijelio svoj djeci, kao da je samo živio od dječjeg osmijeha, to mu je bila najveća zahvalnost.
Bez obzira na vremenske prilike možete ga vidjeti kako hoda po
gradu gledajući lijevo i desno, da nađe neki novčić. Danas više ne
nosi francusku kapu kao u moje vrijeme, već kačket okrenut
naopako.
Početkom devedesetih godina, kada je bjesnio rat na području
bivše Jugoslavije, nije bilo dženaze na kojoj nije bio i proučio, što i
danas radi. Sjećam se, kada je umro moj dajdža, nitko nije smio
doći na dženazu, čak ni hodža, samo je Ale došao i proučio dženazu.
Sjećam se, plakao sam kao dijete, prvo zato što mi je dajdža
umro mlad, a drugo, kada sam vidio Alu da je došao na dženazu,
bez ikakvog straha, jer to je bilo u maju 1993. godine.
U ono doba, kada sam bio dječak, grad je imao 70.000-80.000
stanovnika, svi smo se skoro poznavali, tako da bi mi bilo čudno
ako bih prošao gradom, a ne bih vidio grafit: 'KO ALU VOLIO STO
GODINA ŽIVIO". Pisalo je to i na automobilima, uz ono"Molim te
operi me».
EHER
28 Š
BANJA LUKA
Sada malo o biografiji naše legende Alije Mahmutovića.
Alija je rođen 1942, godine u Gornjem Šeheru, na Grabu. U osnovnoj školi bio je jedan od najboljih učenika, a onda je napustio
školovanje, nitko ne zna zašto. Ne razumijem zašto se nije bavio
građevinarstvom jer Banjaluku, osim po historijskim spomenicima,
svi znaju i po ALIJINOM OSTRVU. To je istina, na najbržem dijelu
rijeke Vrbas postoji Alijino ostrvo koje je on svojim rukama izgradio.To je ostrvo kojem bi se divio i Mark Twen,a posebno Tom
Soyer i Haklberi Fin.
To ostrvo dominira na Vrbasu, samo je Ada veća od njega.
Ostrvom dominira raslinje i velika topola iznikla nasred toga ljepotana ,a temeljac ostrva KAMEN.
Sjećam se, Ale je skoro bez prestanka bio na Vrbasu i gradio
svoje ostrvo, koje je često znao divlji Vrbas odnijeti, ali on je bio
uporan da ga ponovo izgradi. Danas, pored Hakijinog ostrva koje je
mnogo manje od Alijinog, postoji veliki broj manjih, ali Alijino je najveći ukras.
I danas možete vidjeti Alu kako obilazi kafane u kojima sjedi
SADAŠNJA banjalučka raja, i banjalučke dame, dijeleći bombone.
Najčešće kaže neku šaljivu dosjetku, nikad namršten, nikad nevoljan, uvijek crvenog lica sa osmjehom koji odaje njegovu ličnost, a
to ima samo naš ALE.
Ale policajac! Sigurno se pitate - kako Ale policajac? Bogami lijepo. 1960. godine kod Ferhadije džamije sudariše se praga registracije BL-16-77 i vojni kombi registracije 8885. Srećom, nitko nije
bio ozlijedjen. Da bi Banjalučani bili sigurni na raskrsnici kod Gradskog mosta, po lijepom vremenu saobraćaj od 9.maja 1960. godine
reguliše Ale, saobraćajac-amater. Vjerujte mi, da ga svi vozači
slušaju kada reguliše saobraćaj.
Veliko poštivanje prema Aliji iskazao je veliki broj Banjalučana,
učestvujući u rekonstrukciji njegovog stana u Boriku. Stan se nalazi
u prizemlju i nastradao je poplavom, pa je bio pun vlage i memle.
Uz pomoć 1505 članova sa Facebook, a pod nazivom grupe
"Pomoć za Alu-Ale nije sam", mnogi su pomogli da se obnovi Alin
stan. Na čelu te grupe bio je Fikret Smajić.
25.Septembra 2013. godine renoviran je stan živuće banjalučke
legende ALIJE-ALE MAHMUTOVIĆA.
Čest gost kod "Mrvice": Alija Mahmutović.
Ale među svojim Banjalučanima Mesudom, Suadom, Melkinom i Muhamedom-Paladom.
U sanaciji Alijinog stana, pored grupe sa Facebook-a, učestvovali su brojni umjetnici, muzičari, slikari, pjesnici, pisci, plesači, novinari, odnosno Jugoslavija u malom. Organizovani su humanitarni
koncerti, a najvećim donatorima uručene su povelje "Pro Alina goluba". Prodavali su i majice s likom našega Ale, a u akciju se
uključila i zagrebačka fabrika "Kraš", koja je Ali poklonila paket sa
bajaderama koje je on, naravno, podijelio svojim sugrađanima, i
400 KM za obnovu stana. Urađena je kompletna rekonstrukcija sa
promjenom cijevi, instalacije, prozora, keramike, podova. Rekonstrukcija je trajala više mjeseci, a u međuvremenu Ale je živio kod
svoje rođake i starateljke Bibe Delić-Puškar. Ukupni troškovi rekonstrukcije iznosili su nešto više od 19.000 KM sa PDV-om. To je bila
velika zahvala Aliji za njegovu veliku dobrotu, nesebičnost, ljubav
koju ispoljava sve ove godine prema svim sugrađanima i djeci. Ale
je jedna od živih banjalučkih legendi. I sada dolazi na sve sahrane i
dženaze gdje se moli, i baci grumen zemlje.
Poruka ekipe koja je obnovila Alin stan glasi:
Ale je jedan roman, i banjalučka bajka. Nije mu ostalo 100 godina života, ali neka ih sada proživi u renoviranom i mirisnom stanu
bez vlage i memle! Neka se tamo vraća sa svojih šetnji u kojima
hrani golubove, pse i ribe, sa dženaza, sahrana i banjalučkih ulica
na kojima djeci i sugrađanima dijeli masu slatkiša i milion komplimenata.
Bio je krajem prošle godine pogođen smrću svoje sestre, tako
da je bio prijatno iznenađen akcijom Banjalučana u rekonstrukciji
njegovog stana, jer ipak treba znati da veliki broj banjalučkih porodica više ne živi u svome rodnom gradu, ali da se veliki njih odazvao
akciji "Pomoć za Alu - Ale nije sam".
Hvala svima, koji su se odazvali akciji pomoći banjalučkoj legendi ALIJI-ALI MAHMUTOVIĆU, jer treba znati da naš Ale živi od
male invalidske penzije.
"KO ALU VOLIO 100 GODINA ŽIVIO".
Sjećanje
Fuad BALIĆ
(u desetoj knjizi Banjalučkih žubora)
BEŠIĆEVA
PREPELICA
Prije skoro četrdeset godina bio sam u
delegaciji koja je posjetila nordijske zemlje,
Dansku, Švedsku i Norvešku, kako bismo
upoznali kulturni i umjetnički život ovih najkulturnijih evropskih zemalja.
Prilikom posjete Štokholmu, u programu
smo imali i posjetu parku skulptura i fontana
istaknutog švedskog vajara Karla Millesa.
Prva misao mi je bila – kako bi bilo lijepo
da moj prijatelj Ahmed, saradnik u
brojnim kulturnim i mikrourbanim projektima, posjeti ovaj
park-izložbu na otvorenom
prostoru.
Brzo su prošle godine
mladosti i dužeg mira na
Balkanu. Negdje oko
ponoći, u Njemačkoj,
1995. godine, sablasno
je zazvonio telefon
koji je uglavnom
donosio crne
habere o
pogibijama,
smrtima,
EHER
30 Š
BANJA LUKA
progonima, izgonima, hajmovima u dalekim
hladnim i sivim zemljama, novim telefonima sa puno brojeva i novim adresama koje,
u izgovoru, lome jezik čudnim glasovima.
Prepoznajem glas kojeg u ovom nevremenu
nisam čuo već nekoliko godina. Glas
Ahmeda Bešića. Pitam ga odakle se javlja, a
on tiho odgovara: »Iz
Štokholma!«
Prvo što sam
ga upitao, bilo je
– da li je posjetio
Millesov park
skulptura?
»Nisam još
stigao, ganjamo
neke papire, a i
smješ-
tamo se u novi stan, gdje se ponovo kućimo
poslije pljačke u Banjaluci.«
Vesna, iz kreveta, bunovno mi govori da
nisam normalan, jer treba da ga pitam gdje
mu je kćerka Adna, pa majka, braća i sestre
iz Starog Majdana, i gdje mu je njegova
ratna saputnica Zejfa. Odgovor je bio – svi
su živi i zdravi, i rasuti po cijelom dunjaluku.
I on je prošao kalvariju hiljada i tisuća
Banjalučana i Banjalučanki, od naših sugrađana sa Veselog brijega do profesora Univerziteta. Izbacivanje, gubitak potvrde za
kretanje po svom gradu, pa put u crnim čamcima preko Save u neizvjesnost Bijelog svijeta, na dalekom sjeveru. Strahovlada
Brđana i Župljana po direktivama iz
Akademija i Matica na Istoku i Zapadu i dogovora u lovištu Mračaj, našla je brojne
izvršioce i među kulturnim radnicima, umjetnicima, novinarima i ljudima iz obrazovanja!
Društvo »Hercegovina«, i novi
brojni sapatnici i saputnici
omogućili su mu da dobije svoj
atelje, i da ponovo vaja, ovog
puta švedsku glinu. Kao rezultat tog prijateljstva sa poduzetnim Hercegovcima,
nastalo je više od 300 skulptura i figurina, prepoznatljivih po Ahmedovoj
eleganciji i poetskoj ljepoti
oblika, pretvorenih vrbaskih oblutaka! Zaredale
su izložbe – Utstallningi
zajedno sa prognanim umjetnicima iz Banjaluke i
BiH i novim prijateljima
iz Švedske.
Kruna tog neu-
Sjećanje
mornog rada i talenta – svečano otkrivanje
Ahmedove skulpture u jednom štokholmskom parku, poetizovana ptica prepelicaRipa u bronzi, 5. maja 2001. godine, uz
bosanskohercegovačke igre i pjesme, u
izvođenju folklorne grupe »Nur«, koreografa, Banjalučanina Muhameda Tufekčića,
u autentičnim nošnjama njegove Emine i
Safikadune!
Na svome tranzistoru, te na TV-stanicama, švedskim i stranim, na stranicama
naših novina koje su se teško dobijale na
kioscima, u »Bosanskoj pošti«, koja izlazi u
Norveškoj i Švedskoj a čita se, kao i naši
»Banjalučki žubori«, po čitavom svijetu,
Ahmet je redovno pratio sve što se događa u
njegovoj Bosni. Brinuo se za sudbinu njegovih pedeset bronzanih portreta antifašista,
heroja, revolucionara, istaknutih velikana
kulture i umjetnosti. Plašio se da barbarizam
neofašista i neonacista ne uništi njegove
spomenike narodno-oslobodilačkoj epopeji i
antifašizmu, njegovi monumenti na Gliginom brdu pokraj Dobrljina, na Orlovcima na
putu Prijedor – Kozarac, na raskršću putova
na Ahmedov Stari Majdan, i na drugim
mjestima.
Poslije Dejtonskog sporazuma došao je u
Banjaluku, pa smo zajedno otišli da posjetimo ostarjelu majku Fatimu koja se, poslije
izbjeglištva kod kćeri u Mostaru i Zagrebu,
vratila u svoj Stari Majdan, gdje joj je ipak, i
pored svih patnji i čežnji, najljepše, i gdje je
bila najrahatnija. Na zid iznad sećije ponovo
je stavila veliku uokvirenu fotografiju, na
kojoj Ahmet i ja predsjedniku Titu uručujemo Ahmetovu bronzanu skulpturu pjetlića.
Majka je bila i na postavljanju kamena
temeljca za obnovu zapaljene i porušene
čaršijske džamije.
Nismo ni znali
da je to bio
posljednji susret sa majkom
Fatimom,
koja
je presvisla od tuge za rasutom djecom i unučadi.
U Banjaluici, prije njegovog novog odlaska-povratka u Štokholm, napili smo se
hladne vode iz ibrika njegove bronzane
Emine-Safikadune, koju je samo za nas
»donijela« sa obližnjeg Studenca. Bila je
ponosna da mnogim putnicima-namjernicima, a posebno djeci i starima, danonoćno
gasi žeđ, stojeći ponosno u malom parku, na
temeljima Ferhat-pašinog konaka i Gradske
općine. Postavljanje ove biste na mjesto koje
je i pripada, omogućili su ranije Društvo prijatelja banjalučkih starina, Opština Banjaluke i preduzeće »Cvjećar«.
Bili su to, nažalost, posljednji gutljaji iz
Emininog-Safikadinog ibrika.
Urbicid i kulturocid se nastavljao, ali
sada drugim metodama. Nisam imao
hrabrosti da mu telefonski saopćim o
sudbini njegove i naše Emine i
Safikadfune. Neko od Banjalučana
ipak je putem interneta prenio svijetu
tužnu vijest:
»Obezglavljen spomenik kod
Gradskog mosta. Nestala u noći –
Vandalizam: glava plivala Vrbasom«, »Glas«, Banjaluka,
21. novembra
2003.
Novinarka Žana Božić pita se u svome
tekstu: kome je zasmetala legenda ljubavi?
»Blic«, 6. juli 2006. Ipak se pitalo i pisalo,
jer su godine 1992.i 1993., na svu našu
sreću, bile za nama!
Skulpture Ahmeda Bešića su, na svu
sreću, ponovo u Banjaluci – na izložbi u
okviru petog susreta Banjalučana (ll. – 18.
jula 2008. godine). Najveću podršku ovoj
specifičnoj izložbi dali su Ahmedova kćerka
Adna, koja živi i radi u Franfurtu na Majni,
Slobodan Rašić Bobara i brojni prijatelji.
Izložbu shvatamo kao prvi korak za veliku
retrospektivu Bešićevog stvaralaštva u Banjaluci i Štokholmu, zatim za pripremu i objavljivanje prigodne monografije i
revalorizaciju Ahmedovog stvarlaštva u stalnoj postavci Savremene umjetnosti Bosne i
Hercegovine u Umjetničkoj galeriji BiH u
Sarajevu, gdje nije zastupljen ni s jednim
svojim radom, a dobio je svoje mjesto u
Štokholmu, gradu sa najvećim brojem skulptura na svojim prostorima i dijelovima grada.
Bešićeva prepelica u
štokholmskom parku u
Ragsvedu najbolji je dokaz
da ljepota i umjetnost nemaju granica, i da uvijek
svojim porukama nadmašuju zlo.
31
Nedosoanjani
Foto, ilustracija: Goran Mulahusić
Napisao: Aljoša MUJAGIĆ
Staniša je bio u jedinici koja je čuvala skladište municije.
Na stražu su obično dolazili vojnica sa minimalnim obrazovanjem, osnovnom školom, neki i sa samo sa četiri
razreda. A Staniša je bio izuzetak, imao je, kako se to kaže,
znatno više škole od ostalih.
Smješteno na blagoj padini, na vododelnici u blizini
grada, skladište je bilo zaštićeno bukovom i hrastovom
šumom, ali je - pretrpano ubojnim sredstvima svih vrsta –
predstavljalo opasnost za grad i okolicu. Pristup je bio
moguć sa dvije strane, od glavnog puta i od obližnjeg zaseoka, iz kojega je poticao ovdašnji biskup.
Mala grupa vojnika, iz raznih krajeva tadašnje do-
EHER
32 Š
BANJA LUKA
movine, živjela je ustaljenim ritmom, u kojem su se smjenjivale dnevne i noćne smjene straže, ponekad ojačane i
stražarskim psima, da se pokriju pravci koje je teško bilo
nadgledati. Povremeno su dobivali izlazak u grad, ali su se
najčešće opuštali u birtijama kraj pivare, u kojima se okupljalo sve i svašta.
Promjene, koje su se kao tamni oblaci počele nazirati na
horizontu, uskoro su dovele do toga, da su nas prvo napustili vojnici iz bivše sjeverne republike, a malo zatim pobjegli su i vojnici iz zapadnog susjedstva, pa i iz ostalih
dijelova zajedničke države. Uskoro ostade jednonacionalni
sastav jedinice, sa sve većim obavezama, a sa smanjenim
osobljem. Uskočismo u čizme i počesmo cijelo vrijeme
provoditi u jedinici. Nazirala se mobilizacija sa promjenama
Jedna priča
mnogima i bio cilj. Neki su sa završenom srednjom školom
planirali da traže posao, a Staniša je želio da nastavi obrazovanje na višoj poljoprivrednoj školi, te da se bavi
voćarstvom, na imanju naslijeđenom od djeda.
Oružani sukobi u susjednoj republici, gdje se manjinsko
stanovništvo otcijepilo od centralne vlasti, potpomognuto
idejom o jednoj teritoriji u kojoj bi živjeli svi pripadnice jedne
nacije, doveli su do mobilizacije. Armija, do juče zajednička,
polako se pretvarala u jednonacionalnu, pogotovo što je
predsjedništvo naše republike objavilo da se bojkotuje mobilizacija, jer je to naredba koja nije izdalo predsjedništvo
nego armijski vrh lociran u drugoj republici.
Počeli su pristizati prvi rezervisti i, iz naoko nesređenog
gibanja, jedinica je prerastala u bataljon tehničkog snabdijevanja. Prvi dan je protekao normalno, u podizanju šatora
na platou sred drveća i pripremom svega onog što tako brojan sastav očekuje.
i snovi
koje su uslijedile nakon secesije zapadnih republika. Mediji,
posebno televizija, čije su se emisije mogle pratiti iz glavnih
centara susjednih osamostaljivanih republika, maksimalno
su se trudile da podstaknu buđenje i narastanje nacionalizma. U hladu stražare, pokušavajući da savladamo omoru
koja nas je obavijala, razgovarali smo o svemu. Mladići su
bili zabrinuti, zbunjeni kontraverznim informacijama, tako da
sam, koristeći sve svoje znanje, pokušavao da predočim
kakve sve posljedice može imati sukob u našoj zemlji,
posebno u ovom okruženju. Šutnja je često bila njihov
odgovor, kada sam im objašnjavao nelogičnosti oko nosanja
moštiju cara Lazara i huškačkih govora nekih novih vođa.
Teške teme često smo svjesno izbjegavali i pričali o
planovima nakon odsluženja vojnog roka. Za mnoge je to
bio ispit zrelosti, jer su, po povratku iz armije, dobivali
nepisanu diplomu spremnosti za osnivanje porodica, što je
Staniša, kao pismeniji, radio je na prijemu poziva i usmjeravanju novopridošlih u intendantsko skladište gdje su dobivali potrebnu opremu i gdje su komandiri zadužili
naoružanje za potčinjene jedinice.
Sunčan dan je omogućavao da poslovi teku prilično
uhodano. Sjedeći u komandi i rješavajuci papirni dio posla,
iznenada sam čuo pucanj. Pomislih - koja to budala puca,
jer se dešavalo da novozaduženi vojnici, spuštajući se vijugavom cestom prema mostu, ispale nekoliko rafala u zrak,
kao, tobože, “stari borci” koji su osjetili miris baruta ratujući
protiv dojučerašnjih komšija.
Dežurni oficir upade u kancelariju i istrese iz sebe da je
ranjen vojnik kod skladišta.
Dok sam ja došao do mjesta pucnja, ranjenik je već bio
transportovan u obližnju bolnicu, opremljenu i hirurškom
salom, gdje mu se mogla pružiti sva potrebna pomoć.
Sto i prevrnuta stolica, poprskani krvlju, te rasuti pozivi
kao da su govorili o drami. Automatska puška je ležala na
zemlji a, okružen vojnicima, u šoku uplakanih očiju stajao je
Stanišin najbolji drug, tada razvodnik straže. Nesvjestan, da
je zrno u cijevi, šaleći se sa Stanišom i uperivši pušku u
njega, povukao je obarač. Sa pucnjem srušiše se i dva
mlada svijeta.
Ubrzo me obavijestiše da je Staniša podlegao. U očekivanju vojne policije i isljednika pobrinuo sam se za vojnika
na čijem su lici bili vidni tragovi šoka. Naredni dani prolazili
su mi kao u bunilu, trebalo je roditeljima i rodbini objasniti
šta se desilo, i da njihov jedinac dolazi kući u sanduku.
Skrhani bolom, došli su roditelji obojice vojnika, da bi od
nas čuli šta se desilo. Oči pune suza i tragovi neprospavanih noći govorili su o njihovoj unutrašnjoj borbi, nesvjesni
da se iza brda valja nešto mnogo strašnije, što će ostaviti
mnoge majke uplakane.
Stanišini snovi ostadoše nedosanjani, kao i mnogih koji
će otići uskoro za njim. Osta u meni tuga. I pitanje - zašto
se sve to nije spriječilo. Nažalost, ni danas se ne čuje, dovoljno, jasno, glas onih koji su izgubili svoje voljene. I imenovanje, osuda jedne sulude ideje puštene iz Pandorine
kutije.
Razrušena zemlja, mnogo stradalih i protjeranih, invalidi i djeca bez roditelja, ostaće bez odgovora na pitanje:
“Zašto nam je sve ovo trebalo?!”
Š E H E R 33
BANJA LUKA
Foto: Goran Mulahusić
Godina je 2007., mjesec juli. Ovdje, u
Australiji, zima nije bila tako teška ima
tome pedeset godina. Ljudi liježu od gripe,
od obične prehlade ili od, samo Australiji
svojstvene, viroze koja te zna baciti u
krevet i po deset dana...
A meni ova zima više dođe kao naše,
bosansko, proljeće. Cvjetaju ruže, mirišu
mimoze, a kineski jasmin, australskom
klimom zbunjen, cvjeta evo već po treći put
ove godine. Ima u zraku nekih mirisa koji
najavljuju mogućnost proljeća.Ali, opet,
mnogo toga nedostaje za potpunu sliku. Da
je ovdje Hasna, moja komšinica iz Sitara,
sve bi se to uklopilo i popunilo, i proljeće bi
moglo...
Jer, bez Hasne, proljeća nisu nikad
dolazila u Sitare...
Proljeća u Sitarima ipak će morati bez
Hasne, jer je Hasna, pravo Hasnija Poturović, umrla u Danskoj. Cvijeće u saksijama,
bez kojeg ni u Danskoj nije mogla, zalijeva
sad neko drugi, a naša sjećanja na nju biće
zalijevana svakog proljeća, jer Hasna i proljeće u našim sjećanjima idu nekako zajedno. Niko joj ne napisa nekrolog u
Bosanskoj pošti, novinama koje izlaze u
Skandinaviji, ali to je normalno – iako se
preselila, njeno prisustvo se i dalje osjeća
kao da je među nama, živima, naročito u
proljeće...
Iako je za nas, mlađe od nje, Hasna bila
EHER
34 Š
BANJA LUKA
neko ko je oduvijek tu i ko će uvijek tu biti,
razabrali smo postepeno i dio njezine istorije. Rodila se kao druga, poslije sestre
Hanumice, a poslije nje Poturoviće još
obradovaše sestre Tahira i Vasva, pa braća
Hajro i Fahro. Sestre se poudaše, braća
poženiše, a Hasna ostade curom, kako je i
umrla u Danskoj, gdje je našla utočište
poslije progonstva. Najstarija od njih, Hanumica, ostade udovica iza Drugog svjetskog
rata te se s jednim djetetom vrati u rodnu
kuću i preuze ulogu oca i majke. Najbliža
joj po starini, Hasna, pomagala je koliko je
mogla i znala, a to nije malo. Posebno je
pazila na mlađu braću, bdjela kad su
napolju, u igri, ili kad bi htjeli prema vodi.
Tu naviku je zadržala čak i kad su završili
zanate i zaposlili se. Ako bi izbila kakva
gužva ili tuča među mladićima, što je bivalo
često kad se igra loptom, Hasna bi odmah
»izvlačila« svoju braću izvikujući njihova
zvanična imena:
»Hajrudine! Fahrudine! Ovamo! U
kuću!«
Tako smo naučili zvanična, prava imena
njene braće i sestre joj Vasvije, koju smo
svi zvali Vasva. Hasna se nije nametljivo isticala svojim manirima, ali ih je pokazivala
i tako bila prihvaćena. Stekla ih je, naučila i
prihvatila, radeći i pazeći djecu po gospodskim kućama, pridodajući zaradu socijalnoj
pomoći, kako bi mogli što normalnije živ-
jeti. Pravila lijepog ponašanja prenosila je
kasnije na sestrinu i bratovu djecu, od kojih
je najmlađe vazda vodila sa sobom. To dijete je često i spavalo kod nje, u njenom
malom stanu. Taj njezin stan je priča za
sebe: kao i većina porodica u Sitarima, i Poturovići su živjeli u kući sa dvije prostorije
u koje se ulazilo iz hajata što se pruža dužinom kuće. Taj hajat se pretvarao u primaću
sobu, ljetnju kuhinju, perionicu – kako je
kada trebalo. Kad se Fahro ožernio i odijelio, prezidao je dio hajata uz svoju sobu.
Tako je uradila i Hanumica, a Hasnij je pripao srednji dio hajata – prostorija otprilike
2,5 x 2,5 m. Otvoren joj je poseban ulaz
pored kojeg je ugrađen mali prozor. Iznad
ulaza je napravljena nadstrešnica, da ne
kisne obuća pred vratima. Djeca su zadivljeno gledala ovaj mali stan iz bajki, na
čijem se prozoru kočila mala saksija sa crvenim geranijama. Hasna je bila sretna. Dobila je svoj vlastiti stan i ponosno
pokazivala poveliki
ključ starinske brave. U njen sobičak
stali su krevet, šporet i orman – sve jedno
uz drugo, ostavljajući tek frtalj kvadratnog
metra slobodnog prostora. Tu sam i ja bio, i
Hasninu kahvu pio. Da bi bez ustezanja
mogla ići u posjete, Hasna je zahtijevala da
se i njoj dođe. Moja majka, sestra i ja sjedili
Sjećanje
Priča iz Sitara
HASNIN
MALI
PRST
Piše: Sakib SALAMA
smo na krevetu koji je služio i kao sećija.
Bilo je vrlo udobno, jer je ispod nas bila sva
Hasnina posteljina prekrivena koperdekom.
Kahvu smo pili sa šporeta koji je bio na dohvat ruke i zamjenjivao sto. Poslije su na
red dolazile Hasnine čuvene hurmice. Najljepše od svega bila je vesela atmosfera koja
je uvijek okruživala Hasnu i one koji su s
njom bili. Radovala se svemu iskrenom
dječijom radošću. Zidovi njenog malo stana
bili su prersiveni fotografijama njenih sestara, braće, sestrića, bratića, te komšija i njihove djece. U velikoj kutiji za cipele bilo je
još mnogo fotografija koje nisu našle
mjesto na zidu. Pregledanje fotografija bilo
je popraćeo Hasninim šaljivim komentarima, pa se njena mala prostorija brzo
punila smijehom koji se prelijevao i čuo
daleko napolju. Zbog njene dobre naravi, u
Sitarima bez nje nije mogla proći ni jedna
svadba, ni jedno veselje, pa ni tužna
prigoda. Voljela je sve ljude i iskreno
plakala kad bi neko od komšija umro. Za
žalost je glavu pokrivala maramom, a za
vesele prilike je ponosno pokazivala svoje
duge, debele pletenice. Ipak, više je voljela
da ljude razveseli pa je, iako rastom najmanja, na veseljima bila najuočljivija, jer je
bila najveselija. Sjećam se da je na mojoj
svadbi igrala tako živo i okretno, da su se
njene pletenice zaplitale oko ruku susjednih
igrača u kolu. Nije dala da kolo bude
šutljivo. Povremeno bi lupnula nogom o
pod, i podvrisnula, razbijajući posljednje
ostate nelagode, navodeći suigrače da se
prepuste uživanju u igri i muzici...
Svaki početak proljeća bio je i znak za
dječji izlet u prirodu. Hasna je voljela da
bratova i sestrina djeca imaju društvo, pa je
s njom na izlet išao čopor djece. To nije bilo
obično dječije lunjanje bez cilja. Od
roditelja se morala tražiti dozvola i komad
kruha namazan slatkim. Takav izlet je bio
onda kad počnu cvjetati ljubičice, jer zna
se: kad cvjetaju ljubičice nema iznenadnog
snijega, kao u vrijeme cvjetanja visibaba
(drimovca). Prema odredištu išli smo uz
strmi put koji se zvao Puća, sa dugim »u«.
Počinje od desne strane potoka koji žubori
ispod kuće Halila Karahalilovića, te vodi uz
brdo prema Šehitlučkom puitu. Puća je tako
strma, da se moraš oslanjati rukama na
vlastita koljena kako bi savladao tu strminu,
a niz brdo si se morao držati za granje
žbunja, da ne bi završio na »južnom dijelu
leđa«. Na suhom mjestu, odakle se najljepše
širio pogled, Hasna bi prostirila deku, da se
malo odmorimo nakon trčkaranja i potrage
za stidljivim ljubičastim cvjetovima. Sa
buketićima, razdraganih lica, okupljali
bismo se oko Hasne. Tu su već sendviči i
kolači, poredani kao na izložbi. Dok su
djeca jela, Hasna bi zapjevala, javljajući
tako onima dolje u Sitarima da je proljeće
Piše: Sakib SALAMA
počelo. Čulo se ne samo do naših kuća,
nego čak i preko Vrbasa. Uz pjesmu, djeca
su uživala u lijepom vidiku u koji su se smjestili Gornji Sitari, pa Vrbas i most preko
Suturlije u Gornjem Šeheru, pilana, Kurjakov kamen, Halil-pašino turbe, Hiseta i,
napokon, centar grada sa munarom Ferhadije i Sahat-kulom. Pogled je dopirao i do
Zelenog mosta, dok Stupnicu nismo vidjeli
od zelenila, ali smo razaznavali dio Podgaja
oko gostuionice Alibaba. Hasna bi pjevala
ozbiljno i zaneseno, najavljujući proljeće
veličanstvenim glasom: »Kamen gori, biser
odgovara...«
Jednom, za Bajram, bio sam u grupi osnovaca koje je Hasna povela u slastičarnu
kod Šukrije. Ulazili smo mi i prije u tu
slastičarnu, ali je to bilo trkimice, da se ostojećke popije boza ili kupi zamotana
halvica. Ovog puta, za Bajram, išli smo da
sjednemo i budemo posluženi kolačima i
obaveznom bozom. Hasna je svakome pomagala pri izboru jer je tu bilo puno raznih
kolača koje smo htjeli probati, ali im nismo
znali imena. Zbog opšte poznatog pravila lijepog ponašanja, da se ni u koga i ni u šta
ne pokazuje kažiprstom, birajući za nas kolače, Hasna se služila malim prstom, što
smo zapamtili za cijeli život...
I danas, kad ulazim bilo gdje u
slastičarnu, uvijek mi na um padne Hasnin
mali prst!
Š E H E R 35
BANJA LUKA
Nove knjige
NOTE
SJEĆANJA
CRTICE IZ MUZIČKOG
ŽIVOTA BANJALUKE
Napisao: Irfan Nurudinović
Događaj za pamćenje u gradu na Vrbasu
bila je promocija knjige „Note sjećanja“ autorice Radmile Kulundžije, novinarke i publicistke, održana 22. augusta 2013. g. u
Kulturnom centru Banski dvor (vijećnici Doma
kulture) u Banjaluci. Iako je bio pretopal dan,
vijećnica je bila popunjena do posljednjeg
mjesta. Prisutni su uživali i u muzičkim dešavanjima, uz učešće Sanje Čolić – klavir, Ivanke
Janjanin – vokal i Draška Kecman – saksofon,
u gotovo svečarskoj atmosferi. Kao promotori,
pored autora R. Kulundžije, učestvovali su:
Milorad Kenjanović, recenzent, Irfan Nurudinović i Milenko Petrović, članovi uređivačkog
odbora. Moglo bi se reći da je to bio susret brojnih sugrađana – dragih lica naših uspomena i
sjećanja.
Autorica knjige napisala je u predgovoru pored ostalog:
«Ova publikacija ispričaće jednu novu
muzičku priču o Banjaluci, njenim ljudima,
oduševljenjima, radostima, druženjima, o
odrastanju i mladosti brojnih generacija,
stasalih u nekim drugim vremenima, o prijateljstvima koja traju decenijama...»
Ideja da se napiše knjiga o muzičkom
životu Banjaluke poslije Drugog svjetskog rata,
i to prevashodno o zabavnom muzičkom životu, rođena je mnogo ranije, a grupa entuzijasta, aktivnih učesnika u tom muzičkom životu
(Irfan Nurudinović, Antun – Tončo Marković,
Milenko Petrović, Veljko Dukić...) zajedno sa
autorom publikacije, vrijedno je radila godinama da bi došlo do njenog ostvarenja.
Knjiga „Note sjećanja“ stvarana je
nekoliko godina uz «porođajne muke» od
početne ideje do konačne realizacije uz gotovo
filigransko prikupljanje raznolikog materijala
(tekstova , fotografija i drugih dokumenata ) što
knjizi daje dodatnu vrijednost. Najveći dio
cjelokupnog posla vrlo uspješno je obavila autorica R. Kulundžija, čime zaslužuje najveće
priznanje i pohvalu.
Knjiga „Note sjećanja“ ostaće stalni
zapis o jednom vremenu razdragane mladosti,
zanosa i entuzijazma, druženja i prijateljevanja
nekoliko generacija Banjaluke, grada zelenila,
lijepih djevojaka, uzdaha momaka, grada na Vrbasu. Knjiga je također vrlo lijepo tehnički
urađena i ukusno oblikovana, a zasluga za to
pripada autorici i izdavaču, te štamparu - banjalučkoj firmi «Grafid» D.O.O.
Autorica Radmila Kulundžija je umješno i maštovito organizirala i promociju svoje
knjige „Note sjećanja», koja je protekla u lijepom ozračju za pamćenje, što Banjaluka i zaslužuje.
Nove knjige
»Odsanjani grad«,
poetski prvjenac
Azre Dedić,
Banjalučanke
u Danskoj
Foto: Alija Beganović
Vatra od sjećanja
Napisao: Ismet BEKRIĆ
Azra Dedić. jedna od mnogobrojnih Banjalučanki (i Banjalučana) koja je morala napustiti rodni grad, sve ove godine zapravo
je i dalje živjela sa svojom Malom čaršijom,
sa Vrbasom, sa prijateljima, komšijama,
sugrađanima, grijući svoj »ledeni san« uz
»vatru od sjećanja«. Uz te proplamsaje,
negdje na sjeveru, javljale su joj se slike zavičaja, ali ne kao bolećiva nostalgija, nego
kao smisao života, lišen patetike i lažnih
suza. Ona je tako i budna sanjala svoj grad,
i u onome što je već bilo, prošlo, i što se ne
može vratiti, ali još više u svakodnevnom
kapanju vremena, u linijama života. To su
one čudesne linije u nama, linije koje izviru
iz naše prošlosti, iz našeg disanja i bitisanja:
»Na podu ponjava / sa linijama života Stare
majke«.
Te unutrašnje linije života i sjećanja slijede i pjesničke riječi Azre Dedić, sabrane u
njenoj zbirci »Odsanjani grad«. Već sam
naslov ovog njenog prvjenca doima se kao
slika sa više nijansi, kao metafora. Da li smo
grad već odsanjali? Ili ga odsanjamo u
svakodnevnim treptajima sjećanja i osjećanja? Da li ga treba prepustiti zaboravu,
prolaznosti? Ili s njim i dalje živjeti, zato što
je naš, satkan od sanja, od detalja koje
doživljavamo kao cjeline? Odgovore na ova
pitanja svako će otkrivati sam, jer svako svoj
grad nosi u sebi na svoj način. Pjesnikinja
nam ne nudi izlaze, ona nas samo poziva,
uvodi u taj svijet, u taj pjesnički i životni
dosluh, prepuštajući nas sebi i svome »osjećaju grada«, koji više nije samo određeni
prostor, mjesto rođenja i odrastanja, splet
ulica i parkova, sedri i obala, nego – još
više, još upečatljivije – ono što je duboko u
nama, kao vlastiti rukopis. U tome je i draž,
izvornost ove zbirke, koja je i neki mogući
poetski dnevnik, i svojevrstno traganje za
jednostavnim odsjajima života.
»San nad mojim gradom bdije«, kaže
Azra Dedić u pjesmi »San nad gradom«. Taj
san je satkan od svjetlucavih niti - »iskri
rodnog grada«, koje smo ponijeli sa sobom,
u sebi, odlazeći na sve strane svijeta. »Ali
život moj / I život prijatelja mog / Ponijet je u
nama / Uzalud nam gledaju prtljag« (1993.)
A rijeka, kao simbol grada, i našeg bivanja,
naše stalnosti i kad »protičemo«, ostaje
tamo, ispraćajući nas i dočekujući, kao majčina riječ na kućnom pragu. »Ali rijeka ostaje / Neće imati drugi tok / Neće pristati na
tuđe korito / Niti bez obe obale biti...«
(Vrbas)
Zbirka »Odsanjani grad« podijeljena je
u dva ciklusa, koji se zapravo prepliću, jer
se prepliću i inspiracije, sazdane od »banjalučkih besjeda«. U prvom ciklusu - »Iskre
rodnog grada« - više je prisutno vrijeme do
početka zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća,
kad je naš miran život grubo prekinut i kad
su nas putevi progonstva odveli u neizvjesnost, u mnogobrojne zemlje svijeta u kojima
smo mogli samo sanjati, priželjkivati slike
zavičaja: »A svaka noć tuđine / popali svjetla mojih sjećanja«. »Koracima sjećanja«,
kako se naziva drugi ciklus, dolazili smo u
svoj grad, prvo u mislima i željama, a zatim
i stvarno, ali sada kao stranci, koji ponovo
traže, i prepoznavaju, odsjaje zavičaja u
sebi: »Čekamo, mi, živeći tihe dane / Susrete naše nenadane / Ulicom krenemo puni
nade / Da ćemo / Prepoznati / Jedni druge /
U sebi«.
A onda se, možda, pitamo: Je li to, još
uvijek, onaj grad satkan od našeg disanja?
Je li to ona rijeka sa čamcima naše mladosti? Jesu li to ona ista draga lica koja već
tako dugo nismo susretali? I tu počinju i
prestaju pitanja, jer pjesnikinja nas ne želi
uvlačiti u neku bolećivu sentimentalnost.
Treba, jednostavno, prihvatati te trenutke,
živjeti, i ići dalje, sa blagim ironičnim smiješkom na licu. »I onda zaokreneš / Uz
Sitare, uz Vrbas / I sjedneš kod Alibabe / I
pričekaš da svrati neko / Pričekaš kao na
sebe.« A onda, kad se dočekaš, kad se
ponovo sretneš sa gradom, kao sa nekim
koga dugo nisi vidio, ostaješ tu, ostajemo tu,
i onda kad ponovo odlaziš/odlazimo na
nove svjetske adrese - »Uprkos svemu /
Kao da te nikad ni napustili nismo«. I ova
knjiga pjesama Azre Dedić, ovaj »Odsanjani
grad«, još jedan je, i lični, i zajednički, susret sa zavičajem, sa rodnim gradom. Ovim
stvarnim, i onim u nama. A ni ovaj ni onaj ne
mogu jedan bez drugoga. Kao i mi, »ovi
odavde, i oni odande«.
Naš grad
Dinko Osmančević
BIJELA UKRŠTENICA-KRIŽALJKA
(sami upisujete crna polja, broj crnih polja dat je na kraju svakog retka)
1
2
3
4
5
6
7
8
9 10 11 12 13 14
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
VODORAVNO:
1. Noviji dio grada, mjesna zajednica -- Rima (1)
2. Ljudi velikih obrva (prov.) -- Žensko ime odmila (1)
3. Vrsta turskog jela (mn.) -- Špijun --Oznaka za auto školu (2)
4. Pribor za rad (mn.) -- Izvor -- Kineska teniserka Na (2)
5. Slabo gorjeti -- Srp. musko ime (1)
6. Žensko ime -- Oznaka za Ugljik -- Uho (prov.) (4)
7. Savez komunista (skr.) -- Vrsta jela s mesom -- Proždrljiv (3)
8. Oznaka za litar -- Grad u Egiptu (1)
9. Planinski masiv u J.Americi -- Grčki fudbalski klub -- Cirkuski klovn, klaun (2)
10. Beskonačno duga linija -- Viljuškasta kost kod ptica (Znam za ...) (3)
RJEŠENJE:
VODORAVNO:
NOVAVAROŠ#STIH
OBRVANI#EDINKA
KEBABI#UHODA#L
ALATI#VRELO#LI
TINjATI#ARANĐEL
#SARITA##C#UVO
SK##SARMA#ALAV
L#ALEKSANDRIJA
ANDI#AEK#PAJAC
PRAVA#N#JADAC#
USPRAVNO:
1. Dio prsta -- Kaskada na Vrbasu i istoimeni restoran u Novoseliji (1)
2. Kameni spomenik, četvorobridni stub koji se ka vrhu suzava -- Narodna republika (skr.) (1)
3. Banjalučko prigradsko naselje, mjesna zajednica -- Dio Banjaluke, mjesna zajednica (1)
4. Poznati SF lm -- Glumica Tajler (1)
5. Dozivati se (prov.) -- Prvo slovo (1)
6. Glumica Žirardo -- Odisejeva postojbina (2)
7. Auto oznaka za Rijeku -- Rimski broj pet -- Pjevač, pjesnik i kompoz. Dedic (2)
8. Kiseonik -- Čas, sat -- Naš veliki pjesnik Dizdar (3)
9. Ponajstariji dio Banjaluke (grad tur.) -- Ad notam (skr.) -- Oznaka za Jod (2)
10. Dio našeg grada uz Crkvenu i Vrbas, nasuprot Kastela -- Direct Polytechnic Admissions (skr.) (2)
11. Fenički grad -- Grad u Rumuniji (1)
12. Total Nonstop Action (skr.) -- Žensko ital. ime (1)
13. Inicijali glumice Kolesar -- Banjalučki književnik, profesor gimnazije, Tihomir (1)
14. Dio Banjaluke uz rijeku Vrbas, nasuprot usca Crkvene (1)
Tortillas med Argeta
Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e%
Ingredienser:
Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök
Tortillabröd, 16 st
Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g)
Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g)
alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)
Blanda Argeta kycklingpastej med majs
och gräslök och krydda med peppar efter
egen smak. Fördela ut blandningen pa.
. tortillabröd och vik ihop dem.
atta
Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej
eller välj Argeta Pikant om du vill ha en
starkare smak, och blanda tillsammans
med chilin och löken pa. resterande torti.
llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15
min. Klart att servera!
lindstromrombo.se
Smakar
lika
gott
i
maten
%
%
som pa smörgasen!
Download

š eher banja luka - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine