ISSN 1986-812X
Financing
Nau~ni ~asopis za ekonomiju
Broj 2, godina I, decembar 2010. godine
U OVOM BROJU
2
Prof. dr Anđelko S. Lojpur
PROBLEM KONKURENTNOSTI U ZEMLJAMA U TRANZICIJI
Prof. dr Vinko Belak
UPRAVLJANJE TROŠKOVIMA U KRIZI
Dejan Rakić, dipl. pravnik
Vladimir Milinović, dipl. pravnik
PORESKA OSNOVICA PDV-a
(Normativno uređenje, primjena i zauzeti stavovi o spornim pitanjima u praksi)
BESPLATAN PRIMJERAK
Prilog za pretplatnike Finrara
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Milorad Telebak
Kr(i)tički osvrt
Borci za položaje
−
−
−
De si, bre, brate, otkad te nisam vido?! Gde si bio?
Bio sam na parastosu...
Opa, Grčka!!!... Ima se, može se!
Ali, da se vratimo izborima, predizbornoj kampanji kao najvažnijem faktoru uspjeha stranke. Jer, tamo gdje svi obećavaju isto,
čovjeku je, dakle, svejedno za koga će glasati, pa je za stranku
najvažnije da se dobro izreklamira, proda, da “opsjeni prostotu”.
Počev od raznih poklona, majica sa bedževima koji se neštedimice dijele simpatizerima na štandovima (pravi stranački vašar!), preko reklamnih panoa i bilborda sa posterima stranačkih
lidera (od onih preozbiljnih, državnički zamišljenih, a u stvari:
umišljenih, do onih pozerskih sa marlonbrandovskim pogledom
i osmijehom, kao da se fotografišu za kasting), do finalnih gozbi, krkanja i napijanja (raj za gladni narod!), te koncerata − od
“Kursadžija” do Cece, već prema dubini džepa i kulturnom nivou
stranačkog rukovodstva. Bilo je i liderskog pjevanja uživo. (Ne
ostavlja bogzna kakav umjetnički utisak, ali drugi ne umiju ni
tako). Neka, ko pjeva zlo ne misli. Ali, opet, ko misli nije mu do
pjesme!
Nisu nevažni ni slogani, koji upućuju na političku orijentaciju i
ciljeve stranaka. Sloganom “Zauvijek Srpska” vladajuća stranka
se fokusirala na najvažniji cilj, narodnu želju (kao što je na prethodnim izborima bio referendum). Opoziciona koalicija nastupila je sa sloganom “Zajedno za Srpsku”, što je u duhu srpske
sabornosti, o kojoj se odvajkada govori, ali se rijetko viđa. Eto,
ni ovaj put zajedništvo, iako monoetničko, nije donijelo željeni
rezultat. U cjelini gledano, sve stranke i svi građani javno su se
izjašnjavali za promjene i boljitak. A na izborima su glasali protiv promjena i boljitka?! (Narod je dosljedan: javno jedno, tajno
drugo, i uvijek − pogrešno!)
Mi, zapravo, i nismo birači, mi smo glasači, i to ne za ideje i
programe, već za svoje ljubimce − strančke lidere. Mi smo
samo navijači, njihovi fanovi (a fan je skraćenica od fanatik!).
Mi smo, dakle fanatični glasači-navijači: tačno se zna ko je za
koga, i tako to traje, i niko i ništa nas ne može u tome razuvjeriti.
Dvanaest i po miliona maraka, koliko su koštali ovi izbori, to su
u stvari bačene pare! Nama ne trebaju ni birački spiskovi, ni birački odbori, ni izborne komisije, ni glasački listići, ni... Možemo
glasti SMS porukama, kao u “Velikom bratu” ili “Farmi” (ima tu
i drugih sličnosti!), pa ko dobije najviše glasova taj pobjeđuje.
(Ionako, ni na preskupim izborima ne pobjeđuju najbolji. Stalno
birajući najbolje, najbolji su davno izabrani. I potrošeni.) Ne bi
bilo ni izborne geometrije, matematike, ni izbornog inženjeringa... Pogotovo ne krađe glasova, koja se obija narodu o glavu!
Oni kradu glasove, a narod biva osuđen na robiju − četvorogodišnju!
Vlast je samo deklarativno narodna. Eto, parlament se zove
Narodna skupština, a narod ne može ni da joj priđe, a kamoli da
u nju uđe. Ne mogu čak ni neki novinari, uprkos proklamovanoj
javnosti rada i pristupa informacijama. Eto, ATV redovno ostaje
uskraćena za informacije nekih institucija vlasti otkako ju je napustio novinar Mito Travar, pa ova kuća ne može da obavijesti
nadležne da će im doći MITO.
U uspostavljanju nove (stare) vlasti kadrovske kuhinje su radile punom parom. Među karijeristima je zavladala prava trka
za funkcijama. Šta ćete, svako vrijeme svoje borce daje: ratno
borce na položajima, poratno − borce za položaje. I svako od
njih pravilo trojno dobro znade: jedno misle, drugo govore, treće
− rade! Prema Ustavu, svaka vlast je ograničena (vlast to pojašnjava: ograničena mandatom!), mada se teško mijenja, čak i u
gramatici, po padežima: od vlasti, prema vlasti, sa vlasti, na vlasti − sve isto. Svaka ista. Zajedničko im je i to − kako reče jedan
aforističar − što vlast ne izlazi iz klupa: školske klupe zamijeni
skupštinskim, još kad bi, bar neki, skupštinske klupe zamijenili
optuženičkim.
I kad bi narod dobio posao, pa da svi budu na svome mjestu!
1
Prođoše i ovi izbori! Hvala Bogu. Istina, u početku je bilo ugodno slušati kako će nam poslije 3. oktobra biti bolje, ali je brzo
narodu dojadilo (čak se i ogadilo) slušati od svih jedno te isto
− prazna, nerealna obećanja, koja su − više je nego očigledno −
samo bijedno drljančenje glasova. Uostalom, tako je uvijek: prije
izbora − kako reče jedan aforističar − obećavaju narodu da će
mu podići standard, a oni mu ga na kraju − spuste! Drastično.
Tako će biti i ovaj put: dok ne “stignu” njihova (p)razna obećanja,
narod će biti upućen na kontejnere. (Anglicizam kontejner je od
kontain − sadržavati.) Tako i jeste, što je više sadržaja u kontejnerima, to je standard viši: oni koji u njih bacaju imaju šta da
bacaju, a oni koji se iz njih snabdijevaju imaju bolju ponudu, veći
izbor, širok asortiman − kako se ekonomskim rječnikom kaže. A
naš narod bi rekao: ima se − može se; nema se − mora se. Ovo
me podsjeti na vic:
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UPUTSTVO AUTORIMA
DOSTAVLJANJE RADOVA
Radovi se dostavljaju elektronskom poštom na e-mail adresu: fi[email protected] ili putem pošte na
digitalnom mediju na adresu: Finrar d.o.o., Mirka Kovačevića 13 A, 78000 Banja Luka.
PRIHVATANJE RADOVA
Nakon dostavljanja rada i preliminarne ocjene, rad prolazi anonimni recenzentski postupak (recenzent nije upoznat
sa identitetom autora). Recenzent po izvršenoj recenziji šalje uredniku povratnu informaciju o radu u vidu mišljenja i
preporuke o objavljivanju.
SADRŽAJ RADA
Rad treba biti relevantan za naučnu i stručnu javnost, s jasno naglašenim ciljevima i rezultatima istraživanja, zaključkom i referencama u tekstu.
Prva stranica rada treba da sadrži: ime i prezime autora, naslov članka i sažetak. Tekst članka mora početi uvodom, a
sadrži glavna poglavlja, fusnote, tabele, grafikone, slike, zaključak i popis korišćene literature i drugih izvora.
TEHNIČKO OBLIKOVANJE RADA
Tekstovi se pišu u Microsoft Word Windows programu. Obim rada treba iznositi od 15.000 do 32.000 znakova, što je
oko 5 do 10 strana teksta u časopisu. Naslovi poglavlja (od uvoda do zaključka) moraju biti kratki i jasni, te numerisani
arapskim jednocifrenim brojevima. Potpoglavlja se numerišu dvocifrenim, odnosno trocifrenim brojevima (na primjer:
1; 1.2; 2.1; 2.1.1. itd.). Tabele, grafikoni i slike treba da sadrže broj, naziv i izvor. Ukoliko tabele, grafikoni i slike
sadrže posebne znakove, te su rađeni u posebnom programu, dostavljaju se na posebnom fajlu, sa tačno navedenim
rasporedom po kojem se uključuju u tekst.
2
PRAVILA CITIRANJA
a) Knjiga:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv knjige, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja
6) strana.
Primjer: Rodić J., Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997, str. 172.
b) Rad u zborniku:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv naučnog skupa i zbornika radova, 4) podatak o izdavaču,
5) mjesto izdavanja, 6) godina izdavanja, 7) strana.
Primjer: Rodić J., Najvažnije finansijske odluke, Deseti kongres SRRRS – Harmonizacija regulatornog okvira u oblasti
računovodstva revizije i finansija, Savez računovođa i revizora Republike Srpske, Banja Luka, 2006, str. 118.
c) Rad u časopisu:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv časopisa i broj, 4) podatak o izdavaču, 5) mjesto izdavanja,
6) godina izdavanja, 7) strana.
Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58.
d) Propisi:
1) naziv propisa, 2) naziv i broj službenog izdanja, 3) član.
Primjer: Zakon o privrednim društvima Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske br.127/08, čl. 125.
e) www izvori:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja,
6) strana, 7) potpuna http adresa i datum pristupa dokumentu.
Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58,
www.srrrs.org, datum pristupa 17.10.2008.
SADRŽAJ:
NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU
5
Prof. dr Anđelko S. Lojpur
PROBLEM KONKURENTNOSTI
U ZEMLJAMA U TRANZICIJI
- nužnost prihvatanja nove razvojne
ekonomske propagande -
IZDAVAČ:
Finrar d.o.o., Banja Luka i Financing d.o.o., Brčko
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK:
Prof. dr Dragan Mikerević
ZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA:
Milan Pucarević, dipl. ek.
REDAKCIONI ODBOR:
Predsjednik:
Prof. dr Novak Kondić
Članovi:
Prof. dr Janez Prašnikar
Prof. dr Kata Škarić Jovanović
Prof. dr Mirko Puljić
Prof. dr Milorad Ivanišević
Prof. dr Hamid Alibašić
Doc. dr Milan Lakićević
Doc. dr Duško Šnjegota
Doc. dr Goran Radivojac
Dr Dejan Mikerević
IZDAVAČKI SAVJET:
Predsjednik:
Prof. dr Predrag Jovanović Gavrilović
Članovi:
Akademik dr Mirko Vasiljević
Prof. dr Jovan Rodić
Prof. dr Dragan Đuričin
Prof. dr Silvije Orsag
Doc. dr Kemal Kozarić
Prof. dr Franc Koletnik
Prof. dr Stanko Stanić
Prof. dr Marko Rajčević
Prof. dr Kadrija Hodžić
Prof. dr Đoko Malešević
Prof. dr Branko Krsmanović
Prof. dr Radomir Božić
Prof. dr Anđelko Lojpur
Prof. dr Nenad Vunjak
Prof. dr Zorica Božinovska Lazarevska
Prof. dr Zdravko Todorović
Prof. dr Goran Popović
Prof. dr Reuf Kapić
Doc. dr Vasilj Žarković
Prof. dr Gordana Ilić
Prof. dr Ljubomir Kovačević
Doc. dr Jugoslav Jovičić
Prof. dr Jovo Ateljević
Mr. Boško Čeko
Mr. Borko Reljić
Ranko Travar, dipl. ek.
Dragan Veselinović, dipl. ek.
Lektor:
Mijana Kuburić-Macura
Grafička priprema:
Atlantik BB
Za štampariju:
Branislav Galić
Štampa “Atlantik BB”
25
30
37
Prof. dr Vinko Belak
UPRAVLJANJE
TROŠKOVIMA U KRIZI
Dr Nedeljko Milaković
SAZNANJE PUNE ISTINE
O AKTUELNOJ KRIZI I,
POSEBNO, NJENO
PREVAZILAŽENJE, SPUTAVAJU
PARTIKULARNI INTERESI
Milan Kondić
INSTITUCIONALNA PODRŠKA
IZVOZU SA POSEBNIM OSVRTOM
NA ZEMLJE ZAPADNOG BALKANA
Mr Bojan Ćudić, dipl. ek.
Miodrag Čoprka, dipl. ek.
ULOGA MALIH I SREDNJIH
PREDUZEĆA U RAZVOJU PRIVREDE
REPUBLIKE SRPSKE
45
Mr Bojana Vuković
Mr Kristina Mijić
ANALIZA FINANSIJSKOG POLOŽAJA
PREDUZEĆA NA BANJALUČKOJ BERZI
52
Mr Nataša Zrilić
Dr Predrag Tomić
Dr Borislav Jakšić
FOND ZA ADAPTACIJU
- međunarodni finansijski mehanizam
namijenjen zemljama u razvoju u oblasti
održivog razvoja i klimatskih promjena -
57
66
Mr Zoran Malešević
SAVREMENI ASPEKTI FINANSIJSKIH
INTEGRACIJA NACIONALNIH
EKONOMIJA
Dejan Rakić, dipl. pravnik
Vladimir Milinović, dipl. pravnik
PORESKA OSNOVICA PDV-a
- normativno uređenje, primjena i zauzeti
stavovi o spornim pitanjima u praksi -
Časopis Financing upisan je u Registar javnih glasila Ministarstva prosvjete
i kulture Republike Srpske rješenjem broj: 07.030/053-160-19/10 od
05.10.2010. godine pod rednim brojem 603.
3
13
NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU – 02/10
Časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 338.124.4:316.658.2/.3
PREGLEDNI RAD
Prof. dr Anđelko S. Lojpur*
Problem konkurentnosti
u zemljama u tranziciji
- nužnost prihvatanja nove razvojne ekonomske propagande -
Rezime
UVOD
Proces tranzicije koji je tekao skoro dvadeset godina u zemljama
Centralne i Jugoistočne Evrope, pokazalo se, predstavljao je cilj pun
izazova. Na tranziciju se, ako ostavimo po strani tzv. „privatizacionu
pomamu“, posebno u njenoj početnoj fazi, gledalo kao na evolucionaran
i jednodimenzionalan proces, sa jasnim pogledom na početne i završne
tačke, kao i na putanju. Otuda su se tranzicioni procesi uglavnom
provodili na bazi brze i dosljedne primjene principa tzv. „vašingtonskog1
konsenzusa“. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da formalne promjene
npr. u zakonima o vlasničkim aranžmanima ili vlasničkim pravima nisu
značile i korjenite promjene u praksi, da je stvaranje tržištu primjerenih
institucija spor i mučan proces, da se ukupna dostignuća, ako se o
pozitivnim pomacima i može govoriti, mogu sticati i mjeriti ne godinama
nego tek decenijama kasnije i sl. U tom smislu se obistinilo da nije
bilo dovoljno „odreći“ se komunizma, mada, objektivno gledano, nije
uspio obezbijediti poželjan nivo društevnog boljitka za sve građane,
a konačni zaključak bi mogao da glasi da je u uslovima globalizacije
nužna strategija rekonceptualizacija razvoja u većini tranzicijskih
zemalja. Otuda se potreba za korjenitim preobražajem privreda zemalja
u tranziciji u jedan efikasan, tržišnom svijetu primjereniji obrazac i dalje
nameće kao imperativ. To bi, posebno ako se uzmu u obzir uzroci, dometi
i karakter tekuće globalne finansijske krize, značilo i „napuštanje“
*
1
2
principa već spomenutog „vašingtonskog konsenzusa“, što su njegovi
radikalni protivnici okarakterisali kao konačan slom neoliberalizma.
U najkraćem, to podrazumijeva privredu koja će biti okrenuta izvozu
i zasnovana na znanju, zatim kontinuirano nastojanje u pogledu podizanja ukupnog kvaliteta života građana, a što se u krajnjem svodi
na zahtjev za podizanjem nivoa konkurentnosti pojedinih nacionalnih
ekonomija.
U današnjoj, sve više otvorenoj i integrisanoj svjetskoj ekonomiji, problem konkurentnosti nesumnjivo zauzima centralno mjesto. Naime,
pokazalo se da sve intenzivnija konkurencija prijeti opstanku, podjednako kako preduzećima koja nisu u stanju da se transformišu, da
budu inovativna, produktivna i sposobna da odgovore pritiscima iz
okruženja, tako i čitavim nacionalnim ekonomijama2.
U ovom radu polazimo od ključne spoznaje da nivo nacionalne
konkurentnosti odražava i nivo sposobnosti određene zemlje da
svom stanovništvu omogući rastući prosperitet, što podrazumijeva
adekvatan balans između postizanja mikro i makrokonkurentnosti. U
tom smislu, polazna hipoteza u radu se može saopštiti na način, da je
konkurentnost nacionalne ekonomije uslovljena mnoštvom faktora, s
tim što se na bazi iskustava razvijenih zemalja može zaključiti da na
značaju sve više dobijaju faktori zasnovani na znanju i inovativnosti,
tzv. necjenovni faktori konkurentnosti.
Redovni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Crnoj Gori
Model je „razvio“ J. Williamson, sa Instituta za međunarodnu ekonomiju iz Washingtona 1990. godine. Neki ekonomisti su ga označili manifestom „tržišnog fundamentalizma, s tim da je iza njega stala neoliberalna ekonomska škola mišljenja, a primarno je bio zamišljen kao model razvoja za zemlje Latinske Amerike.
Da problem konkurentnosti po svojoj važnosti ima „nadnacionalni“ karakter pokazuje i donošenje tzv. Lisabonske agende, što predstavlja svojevrsnu reakciju Evropske
unije (EU) na prepoznato zaostajanje za SAD-om i drugim brzorastućim azijskim zemljama. Donesena je na Evropskom vijeću u Lisabonu 2000. godine s ciljem da
EU „do 2010. postane najkonkurentnija i najdinamičnija privreda svijeta zasnovana na znanju, sposobna za održiv privredni rast s većim brojem i kvalitetnim radnim
mjestima, te većom socijalnom kohezijom“. Kako bi se smanjio spomenuti jaz, agenda je kasnije i revidirana, tako da je Evropsko vijeće 2002. godine odlučilo da podstakne istraživačke napore i inovacije na način da se povećaju izdvajanja za istraživanje i razvoj, a cilj je da ista u 2010. godini dostignu 3% BDP, od čega dvije trećine
treba da dolazi iz privatnog sektora.
5
U radu je ukazano na značaj drugačijeg poimanja konkurentnosti nacionalne ekonomije. Dostignuti nivo nacionalne konkurentnosti
odražava nivo sposobnosti određene zemlje da svom stanovništvu omogući rastući prosperitet, što podrazumijeva adekvatan balans
između postizanja mikro i makrokonkurentnosti. Ujedno, dat je pregled pojedinih zemalja, sa naglaskom na zemlje u tranziciji, s
obzirom na dostignuti nivo konkurentnosti. U zaključnim razmatranjima su date određene preporuke koje odslikavaju nužnost promjene
paradigmatske osnovice poslovanja i potrebu pomjeranja fokusa pažnje sa cjenovnih na necjenovne faktore konkurentnosti.
Časopis za ekonomiju - 02/10
1. ZNAČAJ POSTIZANJA I RAZUMIJEVANJA
SADRŽAJA KONKURENTSKE PREDNOSTI
ZA ZEMLJE U TRANZICIJI
Poslije obaranja komunizma krajem osamdesetih godina, zemlje
Istočne i Srednje Evrope su bez ikakvih rezervi „prigrlile“ zapadni
model slobodnog tržišta. Kada su u pitanju zemlje u tranziciji,
ispostavilo se da su mlade demokratije Istočne Evrope doživjele
teško i zakašnjelo buđenje, finansijska i sveukupna ekonomska
kriza je generisana i došla sa „zapada“, ali je najteže pogodila
njih. Neke od njih su se već našle u EU i NATO-u, s tim da su
usput svoje banke predale velikim igračima, zatvorile većinu
domaćih fabrika, ostatak prodale multunacionalnim kompanijama,
a svoje ekonomije, najčešće uključujući i nacionalnu infrastrukturu
(telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica), prepustile silama
globalizacije.
6
Usponi i padovi pojedinih nacionalnih ekonomija, tj. njihova ciklična kretanja su potvrdila da ne postoje privrede koje osobine
konkurentnosti i prestiž iskazuju i mogu ostvarivati u svim privrednim granama i njihovim segmentima u dugom roku. Danas
skoro da je teško govoriti o nivou ekonomskog razvoja jedne zemlje
a da se pri tome u fokus pažnje ne stavi dostignuti nivo njene
konkurentnosti. Ujedno, tok međunarodnih ekonomskih odnosa i
dinamičnost internacionalne konkurentnosti uzrokuju promjenu i
utiču na gubljenje starih, kao i na osvajanje, usavršavanje i poboljšavanje novih konkurentskih pozicija. Isto tako, konkurentnost
je već odavno na nacionalnom nivou postala jedna od najaktuelnijih
briga i podjednako zaokuplja kako nerazvijene, tako i one privredno
najrazvijenije zemlje. To je i neophodan uslov da privreda neke
države kao cjelina održi i unapređuje konkurentske pozicije u
globalnoj i sve kompleksnijoj svetskoj privredi.
U literaturi se mogu pronaći brojne i ponekad različite definicije
konkurentnosti, pri čemu se često i ne pravi jasna razlika između
makro i mikrokonkurentnosti. Tako se, kada je u pitanju makrodimenzija, makrokonkurentnost odnosi na konkurentnost jedne
privrede, odnosno na njenu sposobnost da proizvodi i distribuira
robu na način kojim se povećava životni standard stanovništva.
S druge strane, mikro konkurentnost odnosi se na konkurentnost
preduzeća i znači njegovu relativnu efikasnost, odnosno sposobnost da prodaje svoje proizvode i usluge na tržištima u kojima je
prisutna međunarodna konkurencija. Pri tome se sve više insistira
na sticanju i zadržavanju konkurentske prednosti, što se svodi
na potrebu da se pronađe neki aspekt proizvoda koji određenom
ponuđaču omogućuje sticanje prednosti na tržištu u odnosu
na njegovu konkurenciju3. Nema dileme da se ovdje radi o dva
međusobno uslovljena aspekta jednog istog pitanja.
Pitanje nacionalne konkurentnosti posebno dobija na značaju u
uslovima potpune globalizacije koja karakteriše savremene tokove
biznisa što je surova realnost sa kojom su se već sa manje ili više
uspjeha suočile sve zemlje u tranziciji. Naime, globalizacija, kao i
sve prisutiniji i intenzivniji proces inovacija koji doseže do granica
neslućenog tehnološkog razvoja ima za posljedicu bitnu promjenu
pravila igre na svjetskom tržištu. To podrazumijeva potrebu za
korjenitim promjenama u poslovnoj orijentaciji preduzeća, tako
da i borba za očuvanje postojećih tržišta i potrošača postaje sve
agresivnija i bezobzirnija. Iste se, prema sažetim nalazima Hamera,
3
4
u odnosu na predglobalizacijski period sastoje u sljedećem (vid.
šire; Hamer, M.; 11):
-
-
-
konkurencija je postala (postaje) sve oštrija,
javlja se više različitih formi konkurencije,
evidentna je pojava konkurenata u okviru niše, tako što se
slične robe na različitim tržištima prodaju na potpuno različitim
konkurentskim osnovicama,
performanse koje postavljaju najkonkuretniji učesnici na tržištu
brzo postaju imperativ i standard za sve preostale učesnike,
kompanije inicijatori (start-up companies) ne takmiče se više
prema pravilima, već su u stanju da pišu i sasvim „nova“
pravila igre,
sve novije tehnologije mjenjaju prirodu konkurencije na način
koji kompanije ne očekuju.
Dakle, zaključak je da se konkurentske prednosti i eventualno zauzimanje pozicije lidera od strane u pojedinh država u određenim
industrijskim granama ili njihovim segmentima teško i sve teže
stiču, ali kako iskustva pokazuju, po pravilu, zato i dugo zadrže.
Takođe, praktična iskustva pokazuju da se vodeće pozicije u međunarodnoj konkurentnosti često ostvaruju u samo nekoliko grana
ili firme koje uspiju da razviju te osobine.
Razumijevanje pojma i suštine koncepta konkurentnosti zapravo
podrazumijeva razumijevanje suštine prosperiteta jedne privrede.
Bolje reći, radi se o sposobnosti jedne nacionalne ekonomije da
postigne uspjeh na svjetskom tržištu, što bi u konačnom trebalo da
ezultira boljim životnim standardom za sve. Pri tome se u osnovi
ovih pokazatelja nalaze efekti koji se mogu i koji se postižu na nivou
pojedinih preduzeća, što govori u prilog povezanosti mikro i makro
nivoa konkurentnosti. U funkciji našeg zalaganja za promjenom
odnosa prema poimanju problema konkurentnosti ističemo pristup
M. Portera, koji sve determinante konkurentnosti razvrstava u dvije
osnovne grupe: a) kontekstualne i b) mikroekonomske.
Kontekstualne determinante konkurentnosti odnose se na
makroekonomski ambijent, a što obuhvata društveni, ekonomski,
politički, pravni i socijalni aspekt funkcionisanja jedne privrede.
Jasno je da se ovdje radi o konstituentama koje su potreban,
ali ne i dovoljan uslov za postizanje većeg nivoa nacionalne
konkurentnosti. U tom smislu isti se dopunjava mikro-ekonomskim
konstituentama, jer se vrijednost stvara na mikroekonomskom
nivou, tj. „preduzeća4, a ne vlada stvaraju novu vrijednost“.
2. FAKTORI KONKURENTNOSTI – NUŽNOST
POMJERANJA FOKUSA PAŽNJE
Vremenom, pokazalo se da je dostignuti nivo konkurentnosti
jedne nacionalne ekonomije posljedica uticaja brojnih faktora.
Isti se tiču konkurentnosti na nivou preduzeća, zatim povoljnog
poslovnog okruženja koje podstiče uvođenje novih proizvoda i
procesa, te investicija. U tom smislu danas s pravom govorimo o
tzv. informatičkoj ekonomiji i potrebi napuštanja paradigmatske
osnovice masovne ekonomije. Naime, savremena ekonomija u
stvari predstavlja koegzistenciju dvije različite vrste ekonomija: a)
masovna i b) informatička ekonomija. Masovna ekonomija je kao
ključni prihvatala princip „ekonomije obima“, a počivala je na dvije
Ovaj pojam je uveo M.Porter, Harvard Business School; 1985. godine. Tako, M.Porter, u svom komentaru rezultata istraživanja konkurentnosti (World Economic Forum,
2007-2008) ističe sljedeće: “Mnoge zemlje su ostvarile uspjeh otvarajući se prema svjetskoj ekonomiji, stabilizovanjem makroekonomskih politika i otklanjanjem
unutrašnjih barijera za konkurenciju. Naša saznanja pokazuju potrebu da se izgradi potporni dio mikroekonomske konkurentnosti koji će pomoći da se pomenuta
nastojanja okrenu ka održivom prosperitetu”.
Tako se prema Izvještaju WEF mikroekonomskim fundamentima može objasniti 69% varijacija u konkurentnosti; vid.šire WEF; Report 2009-10.
Časopis za ekonomiju - 02/10
Dakle, ostaje nam da zaključimo da konkurentnost više nije
isključivo pitanje lokacije, tehnoloških inovacija ili organizacije.
Za razliku od cjenovne konkurencije, čije mogućnosti su često
ograničene jer se cijene ne mogu smanjivati u nedogled, u
savremenim uslovima težište borbe među rivalima se sve više
prenosi na područje necjenovne konkuretnosti. Jedan od razloga
je i taj što je lista mogućnosti necjenovne konkurencije skoro
neiscrpna, a oblici necjenovne konkurencije su različiti koliko su
različiti načini diferenciranja proizvoda.
U današnjem, sve kompleksnijem okruženju, preduzeća se takmiče
na osnovu znanja, i po tom osnovu stiču ključnu konkurentsku
prednost, što objektivno situaciju u zemljama u tranziciji čini
kompleksnijom. Revidirana Lisabonska strategija5 je u uslovima
kada je već bilo jasno da njeni ciljevi neće biti ostvareni, upravo
svoj fokus pažnje pomjerila ka pitanjima koja se ovdje potenciraju,
a zahtjev je iskazan na sljedeći način: osigurati znanje i inovacije za
rast na način što će se povećati i poboljšati ulaganja u istraživanje
i razvoj, podstaknuti inovacije, niti ICT i održivo iskorištavati
resurse i sl. Ovim, kroz prizmu pitanja koje se razmatraju u ovom
radu, skoro sa sigurnošću možemo reći da se se kao ključni
faktori porasta konkurentnosti nametnuli oni necjenovne prirode.
Okolnosti koje dopunjavaju sliku o potrebi potpunijeg izučavanja
i integrisanja „menadžmenta znanja“ u poslovanje današnjih
preduzeća su sljedeće6:







„Brže7, bolje, jeftinije“ su ključni zahtjevi u biznis okruženju
danas; današnja tržišta postala su sve više ili skoro savršeno
konkurentska, a brzina nastajanja inovacija je sve izraženija
(tzv. inovacijama vučene ekonomije).
Sve jači pritisak konkurencije smanjuje broj onih, tj. radnu
snagu koja zadržava dragocjeno poslovno znanje.
Evidentno je povećanje broja i raznovrsnost tehnoloških
i tehničkih inovacija što uslovljava napuštanje „starih“ i
potrebu za novim zanimanjima.
Dužina vremenskog perioda posvećenog iskustvu i usvajanju
znanja je bitno skraćena, a odluke se moraju donositi hitno;
rano penzionisanje i porast mobilnosti radne snage dovodi do
bržeg gubitka stečenog iskustva i znanja.
Pitanje više nije da li će kriza doći nego kada; s toga su
kompanije često prisiljene da izlaze iz oblasti osnovne djelatnosti,
s tim da nužne i česte promjene u strategiji poslovanja po pravilu
rezultiraju gubitkom znanja u oblasti u kojoj je kompanija bila.
Danas je većina poslova zasnovana na tzv. „soft“ faktorima,
savremeno preduzeće je postalo „proizvođač“ informacija;
proizvodi i usluge su sve više kompleksne, obogaćene
značajnom informacionom komponentom, koja je najviše
zastupljena u cijeni koštanja proizvoda i usluga.
Konkurentska utakmica se dodatno komplikuje sa promjenom
„potrošačkih obrazaca“, s jedne, dok su s druge strane
evidentni nedostatak energije, sve prisutnije siromaštvo i sl.
U smislu prethodno kazanog, treba naglasiti da se nije promijenio
ključni pokazatelj uspjeha jedne nacionalne ekonomije, čime se mogu
smatrati: rast bruto društvenog proizvoda, zatim stepen zaposlenosti,
produktivnost ili, sve to skupa uzeto, dostignuti nivo životnog standarda građana. Dugoročno posmatrano, sve prethodno pobrojane
kategorije se naslanjaju i odražavaju dostignuti nivo konkurentnosti
na nacionalnom nivou tako što formiraju tzv. piramidu konkurentnosti;
(slika br. 1) Kao baza i potencijal za izvođenje konačnih rezultata na
vrhu piramide, u njenoj sredini se nalaze tzv. međuproizvodi, odnosno
ekonomske veličine koje su mjerljive, i to: izvoz, produktivnost, troškovi, cijene i investicije, koje opet istovremeno odražavaju učinke
temeljnih faktora konkurentnosti. Na dnu priramide nalaze se bazični
faktori konkurentnosti kao što su: poslovno okruženje, ekonomska i
tehnološka infrastruktura, obrazovanje, inovativnost i preduzetničko
učenje.
Slika 1. Piramida nacionalne konkurentnosti8
5
6
7
8
Danas, kada je taj rok istekao, definitivno vidimo da su ostvarenja spomenutih strateških ciljeva još uvijek daleko od planiranih.
„Menadžment znanja“ možemo definisati kao sistematizovan i organizovan napor da se znanje koristi unutar organizacije u cilju unapređenja svih performansi
poslovanja firme.
„U budućnosti ćemo imati samo dvije vrste kompanija - brze i mrtve“; D.Vajs (Northern Telecom).
Piramidu nacionalne konkurentnosti prvo je definisalo Nacionalno vijeće za konkurentnost Irske.
7
temeljne odrednice: a) u proizvodnji na ekonomiji obima i masovnoj
eksploataciji energenata kao što su nafta, ugalj, plin i sl.; b) u potrošnji
na masovnoj potrošnji materijalnih dobara i akumulaciji materijalnog
bogatstva (nekretnina, kapitala, luksuznih roba i sl.). Za razliku od toga,
ekonomija znanja ili informatička ekonomija zasniva se na principu
„ekonomije različitosti“, s tim što koristi znatno manje energije, sirovina i
radne snage, ali postiže neuporedivo bolje efekte u ekonomskom smislu
zahvaljujuću ugrađenom dodatnom znanju, intelektualnom kapitalu,
odnosno informaciji u proizvode. Novi kvalitet proizvoda se ispoljava u
čitavom nizu osobina kao što su: dizajn, korisnost i fukcionalnost, trajnost,
proizvodi su „inteligentniji“, troše manje energije i sl. Gledano u cjelini
razlika se ogleda između „masovnog“ i „informatičkog“ koje je ugrađeno
u ekonomiju, jer, konačno ono što danas stvara dodatnu vrijednost je novi
kvalitet koji dolazi primjenom znanja i informacija. „Ekonomija informacija
se fundamentalno razlikuje od ekonomike „stvari“, naglašava prof. V.
Milićević, pri čemu u nastavku konstatuje da „tradicionalna preduzeća
moraju da promene svoje poslovne operacije da bi ostala konkurentna i
u novim uslovima (vid. šire V. Milićević, 11). Ta nova „pravila igre“ na koja
upućuje spomenuti autor zahtijevaju brzinu, fleksibilnost i inovativnost,
odnosno do izražaja dolazi njihova „adaptivna sposobnost“, tj. spremnost
preduzeća da inovira, kontinuirano uči i da se produktivno mjenja.
Časopis za ekonomiju - 02/10
Piramida konkurentnosti kao njen „sintetički iskaz“ na nivou
jedne nacionalne ekonomije je na različit način obuhvaćena
istraživanjima pojedinih međunarodnih institucija, s tim da najširi
obuhvat imaju istraživanja koje vrši Svjetski ekonomski forum
(World Economic Forum)9.
3. KOMPARATIVNE U ODNOSU NA
KONKURENTSKE PREDNOSTI EKONOMIJE
-
-
Jedan od osnovnih ciljeva međunarodne ekonomske razmjene jedne
zemlje i njene trgovinske politike je unapređenje i povećanje konkurentnosti i priliv finansijskih sredstava koji se stiče po tom osnovu.
Otuda, mada se već odavno istražuje, sa pojavom globalne ekonomske krize konkurentnost je iznova postala hit tema. Konkurentnost se
u „svakodnevnom životu“ najčešće poistovjećuje i možemo reći da
pokazuje sposobnost poduzeća, odnosno nacionalne ekonomije da
posluje (prodaje, izvozi) na stranom tržištu s profitom. I dok se sam
pojam konkurentnosti razvio iz mikroekonomskog aspekta, odnosno
pozicije konkurentnosti preduzeća, danas govorimo i o konkurentnosti
pojedinih grana i sektora, te jedne nacionalne ekonomije u cjelini.
8
Za potpunije razumijevanje problema, odnosno važnosti razlike između
komparativne i konkurentske prednosti polazimo od stava dvojice
autora, M. Ferbenksa i S. Lindzeja10, koji su, kada su u pitanju zemlje u
razvoju, došli do zaključka da razlog njihove stagnacije i zaostajanja za
razvijenim zemljama leži u tome što je tradicionalni način takmičenja
manjkav (vid. šire, M. Ferbenks, S. Lindzej; str 25-45). Spomenuti
autori preporučuju da se postojeći obrasci tržišnog nadmetanja
moraju napustiti ako te zemlje hoće da iskoriste svoje ogromne
i skrivene mogućnosti. Dosadašnji uspjeh u zemljama u ravoju
uglavnom se zasnivao na nekoj kombinaciji izdašnih prirodnih i drugih
domaćih resursa, vladine pomoći, jeftine radne snage ili neke druge
naslijeđene prednosti, koje najčešće označavamo komparativnim11.
Međutim, poslovanje u današnjim uslovima pokazuje da vremenom
komparativne prednosti koje pojedine zemlje imaju nisu više dovoljne
za postizanje i očuvanje visokog standarda građana. Ujedno, napori
da se komparativne prednosti, koje je inače lako podržavati, pretvore
u konkurentske ne uspijevaju, što se vidi i sa rang liste globalne
konkurentnosti (WEF), gdje su mnoge prirodnim resursima bogate
zemlje rangirane pri samom dnu. U smislu prethodno potenciranog,
neke od ključnih osobina koje se tiču razlika između konkurentskih i
komparativnih prednosti i njihove važnosti su sljedeće: -
9
10
11
12
13
Komparativne prednosti su u osnovi naslijeđene12, tj. proizlaze
iz raspoloživosti prirodnih, odnosno proizvodnih faktora jedne
države, naslijeđene privredne strukture i sl., tako da se može reći
da su po svom karakteru statične i mogu se mijenjati tek u dužem
vremenskom roku.
Za razliku od prethodnih, konkurentske prednosti su dinamičke, lako se mijenjaju, za razliku od komparativnih, zatim, na
konkurentske prednosti se može uticati različitim politikama
države, kao što su: unapređenje inovacija i tehničko-tehnološkim progresom industrijska politika, biznisu naklonjen ambijent i poreska politika, unapređenje preduzetništva, razvoj menadžmenta, politika zarada i drugo.
Konkurentske prednosti se planski izgrađuju i nužna je i vrlo važna
uloga države u kreiranju konkurentskih prednosti (tzv. „vidljiva
ruka“ države).
Takođe, ovdje se radi o dvije konstituente jednog istog procesa,
tako što komparativne prednosti mogu da predstavljaju dobru
osnovicu i podržavaju konkurentske, i ako se dobro ukomponuju
ove druge mogu iz njih da se razviju.
Komparativne prednosti jedne nacionalne ekonomije su uglavnom
„faktorski orijentisane“, a ključni problemi faktorski zasnovanog
prstupa konkurentnosti su sljedeći (M. Ferbenks, str. 42 - 43):
-
-
-
Sve je relativno; uvijek će se naći neka druga zemlja koja ima bolje
prirodne resurse ili je u mogućnosti da proozvodnju obavi po nižoj
cijeni;
Konkurencija u cijenama koja dolazi od drugih zemalja bogatih
resursima stvara pritisak da se cijene proizvoda održavaju niskim,
što obara i cijenu radne snage, tako da prosječan radnik ne uživa
blagodeti rasta;
Ako pak neka zemlja izvozi svoje prirodne resurse i to veoma često
mora da radi po niskim cijenama, gubi dvostruko, dodatno iscrpljuje
svoje prirodne resurse, a kupci dolaze do jeftinih proizvoda po
vještački umanjenim cijenama, što vodi daljem osiromašenju tih
zemalja.
Dakle, objektivno postoji opasnost da u uslovima globalne povezanosti
i visoke uslovljenosti nacionalnih ekonomija, konkurencija postaje
sve oštrija i bespoštednija, tako da ukoliko se neke zemlje opredijele
da svoju konkurentnost zasnivaju isključivo na prirodnim resursima,
jeftinoj radnoj snazi, jeftnim domaćim energentima, objektivno one
sebe osuđuju na trajno zaostajanje i nizak životni standard građana
i siromaštvo. Izlaz treba tražiti u pomjeranju težišta sa cjenovnih na
necjenovne faktore konkurentnosti.
4. PREGLED DOSTIGNUTOG NIVOA NACIONALNE
KONKURENTNOSTI PO ZEMLJAMA
Konkurentnost nije više ograničena samo na one s prestižnim
nasljeđem. Nacije odabiru prosperitet ako stvore takve politike,
zakone i institucije koji podržavaju rast produktivnosti”, ističe
M. E. Porter.13 Globalna ekonomija ulazi u novi period ubrzanja
WEF the Global Competitiveness Report, WB Dong Business Report; WEF The Global Information Technology Report; WEF The Lisbon Review – Measuring Europe’s
Progress in reforms i drugi.
“Oranje mora; podsticanje skrivenih izvora rasta u zemljama u razvoju“; prevod.
Da bismo potpunije shvatili i praktičnu razliku između komparativnih i konkurentskih prednosti navodimo primjer iz knjige „Oranje mora“, a radi se o holandskoj i
kolumbijskoj industriji cvijeća. Komparativne prednosti Kolumbije su plodno zemljište, jeftino zemljište i jeftina radna snaga, a ipak ona je u svijetu izvoznik cvijeća broj
dva. Izvoznik broj jedan je Holandija, koja ima malo komparativnih prednosti, nema ni jeftino zemljište, uostalom „otela ga je od mora“, nema ni jeftinu radnu snagu, ni
dobre uslove za uzgoj cvijeća jer se radi o malom broju sunčanih dana, što poskupljuje proizvodnju zbog grijanja. Međutim, Holandija očito ima razvijene dobre tehnike
istraživanja i razvoja, prefinjenu tehnologiju proizvodnje i efikasne i brze kanale distribucije cvijeća, veliku lokalnu tražnju i sl. Dakle, Kolumbija ima komparativne
prednosti, ali je Holandija stekla konkurentsku prednost, a to se može objasniti time da su u igri faktori koje je teško podržavati i koji omogućuju proizvodnju cvijeća
izvanrednog kvaliteta za koji su kupci spremni da plate visoku cijenu (M. Ferbenks, str. 38).
Da prirodne okolnosti gube na značaju svjedoči i jedna konstatacija P. Druckera: „Osnovni resursi u ekonomiji više nisu kapital, prirodni resursi ni radna snaga..., to
jeste i biće znanje“; (Post capitalist Society).
The Competitive Advantage of Nations; M.Porter, guru strategijskog menadžmenta i profesor na Harvard Business School, mada ge nerijetko nazivaju i svjetskim
„menadžment akademikom“. Njegova knjiga „Konkurentska strategija”, koju je napisao još 1980. godine doživjela je 53 izdanje i prevedena je na 17 jezika. Opšti je
zaključak da je ta knjiga promijenila pristup izvršnih menadžera svojim biznisima i industriji, i još uvek važi za bibliju svakog strateški-orijentisanog menadžera. Nakon
deset godina uslijedila još jedna „velika” knjiga „Konkurentnost nacija”, u kojoj je svoje ideje Porter primjenio na čitavu privredu.
Časopis za ekonomiju - 02/10
kao rezultat sve bržeg razvoja i penetracije informacionih komunikacionih tehnologija. Svjetski ekonomski forum (WEF) proučava konkurentnost zemalja pune tri decenije. WEF definiše
nacionalnu konkurentnost kao skup indikatora, institucija i faktora
koji određuju nivo produktivnosti jedne države i uspostavljaju
održiv tekući i srednjoročni nivo ekonomskog prosperiteta14.
Globalni konkurentski izvještaj bavi se proučavanjem parametara
privreda zemalja radi analize i usmjeravanja ekonomskog razvoja
na duži period15.
Uspješnost neke nacionalne ekonomije ili njenih pojedinih privrednih subjekata u savremenom svijetu, koji karakteriše neslućena promjena prirode ekonomije, sve se češće mjeri agregatnim
pokazateljem definisanim kao nivo nacionalne konkurentnosti.
Indeks globalne konkurentnosti (GCI) bavi se istraživanjem i
utvrđivanjem prosjeka više različitih komponenti, od kojih svaka
odražava jedan poseban aspekt složene dimenzije konkurentnosti16.
Sve komponente grupišu se u dvanaest osnovnih parametara
konkurentnosti, koji se mogu grupisati u tri osnovna zahtjeva, što
je prikazano na slici 2:
9
Slika 2. Dvanaest stubova (pillars) kompleksa konkurentnosti
Porast konkurentnosti jedne nacionalne ekonomije podrazumijeva
proces evolucije poslovnog okruženja. U tom smislu se mjenja i značaj
pojedinih faktora koji utiču na konkurentnost u zavisnosti od toga u
kojoj razvojnoj fazi se neka privreda nalazi. Mjerenje konkurentnosti
(WEF) počiva na pretpostavci da nacionalne ekonomije prolaze kroz tri
faze razvoja i dvije razvojne međufaze, i to:
1. Faktorski vođena ekonomija. U prvoj fazi, troškovi inputa
primarno određuju nivo konkurentnosti tzv. faktorski vođene
ekonomije, a države u ovoj fazi takmičenje baziraju na njihovim
naslijeđenim resursima, prije svega neobučenoj radnoj snazi i
prirodnim resursima, niskoj cjeni radne snage, niskim cijenama
proizvoda i slično. Nivo BDP-a per capita je ispod 2.000 $, u
ovoj grupi zemalja se nalaze: Bangladeš, Bolivija, Filipini, Indija,
Kenija, Pakistan, Vijetnam i dr.
2. Tranzicija od „faze 1“ ka „fazi 2“, ograničena je na nivo razvoja
pri kome se dostiže obim BDP-a per capita od 2.000 do 3.000
$. U ovoj razvojnoj fazi se nalaze: Alžir, Egipat, Inodnezija,
Kuvajt, Libija, Maroko, Venecuela i druge.
3. Ekonomija bazirana na investicijama17. U drugoj fazi, efikasnost
upravljanja određuje ekonomski razvoj koji je baziran na inve14
15
16
17
sticijama, a karakteriše ga veće učešće visoko i srednje obrazovane
radne snage, efikasniji proizvodni procesi, viša cijena i kvalitet
proizvoda, apsorpcija novih tehnologija, otvorenost tržišta i drugo.
Dostignuti nivo BDP-a per capita u ovoj fazi je između 3.000 i
9.000 $. U ovu grupu spadaju: Albanija, Bosna i Hercegovina,
Bugarska, Crna Gora, Kina, Makedonija, Srbija, Tunis, Ukrajina i
druge.
4. Tranzicija od „faze 2“ do „faze 3“ obuhvata razvojni period u
kome je dostignut nivo BDP-a per capita od 9.000 do 17.000 $.
Navodimo neke od zemalja koje se nalaze u ovoj razvojnoj fazi:
Čile, Hrvatska, Litvanija, Latvija, Mađarska, Poljska, Rumunija,
Rusija, Turska, Urugvaj i druge.
5. Ekonomija vođena inovacijama. Ključni faktor postizanja konkurentnosti u ovoj fazi je sposobnost proizvodnje inovativnih
proizvoda sa posljednjim tehnologijama, a karakteriše je: podsticaj
za inovacije, inovativni proizvodi, visoka cijena proizvoda, visok
životni standard, dobro umrežen poslovni sektor i slično s tim da
se dostignuti nivo BDP-a per capita nalazi iznad 17.000 $, U ovu
grupu spadaju sljedeće zemlje: Australija, Austrija, Belgija,
Finska, Japan, SAD, Kanada, Portugal, Švajcarska, Slovenija i
druge.
World Economic Forum, http://www.gcr.weforum.org/, The Global Competitiveness Report, 2009–2010.
Još od 1979. godine WEF mjeri konkurentnost grupe zemalja, kao i njihovih kompanija kroz indeks globalne konkurentnosti (Global Competitiveness Index – GCI). Pored
toga, Svjetska banka od 2004. godine po sopstvenoj metodologiji vrši istraživanje na bazi koga rangira zemlje po „lakoći (jednostavnosti) poslovanja“ – Doing Business
Report. U već drugu deceniju je ušao izvještaj prestižnog IMD centra iz Lozane koji za sada obuhvata svega 57 zemalja (IMD World Competitiveness Ranking).
Prvi put WEF je objavio svoj izvještaj 1979. godine istraživanjem faktora koji omogućuju državama da dostignu veći nivo ekonomskog rasta i dugoročnog prosperiteta.
1996. godine, tada vodeći svjetski makroekonomista Jeffrey Sachs definiše za WEF indeks rasta ekonomije (Growth Competitiveness Index). Dvije godine kasnije pod
vođstvom profesora Michaela Portera, WEF publikuje mikroekonomski indeks kompetitivnosti (Business Competitiveness Index – BCI).
Ponekad se označava i kao „razvoj vođen efikasnošću“.
Časopis za ekonomiju - 02/10
Pregled nivoa konkurentnosti grupe vodećih zemalja na bazi Globalnog indeksa konkurentnosti (Global Competitiveness Index18
– GCI), po pojedinim zemljama na bazi Izvještaja za 2009–2010.
godinu daje se u tabeli 1:
Tabela 1. Rang zemalja prema Indeksu globalne konkurentnosti 2009/10. godine
DRŽA VA
Švajcarska
SAD
Singapur
Švedska
Danska
Finska
Njemačka
Japan
Kanada
Holandija
Hong Kong
Tajvan
Velika Britanija
Rang
2009/10
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
Nivo
(max 6)
5,60
5,59
5,55
5,51
5,46
5,43
5,37
5,37
5,33
5,32
5,22
5,20
5,19
U funkciji poređenja i potpunijeg uvida gdje se danas nalaze
pojedine zemlje u tranziciji kada se uporede međusobno izvršeno
Rang
2008-2009.
2
1
5
4
3
6
7
9
10
8
11
17
12
je rangiranje jedanaest zemalja u tranziciji, od kojih su neke već
ušle, a neke su na putu priključenja EU, tabela 2.
Tabela 2. Rang jedanaest „top“ zemalja regiona19
10
Rang
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
Zemlja
Slovenija
Hrvatska
Grčka
Rumunija
Bugarska
Turska
Makedonija
Crna Gora
Albanija
Srbija
BiH
(bodovi)
(144)
(103)
(101)
(87)
(86)
(69)
(57)
(47)
(26)
(26)
(12)
S obzirom na to da prati i podstiče konkurentnost, u tabeli 3. daje
se pregled dostignutog nivoa „jednostavnosti poslovanja“ (Doing
Business) za 2009. godinu, s tim što se u fokus pažnje prvo stavlja
Singapur, kao prvorangirana zemlja, i nakon toga su poredane
zemlje iz regiona20.
Tabela 3. Rang zemalja prema „jednostavnosti poslovanja“
Zemlja /Godina
Singapur
Makedonija
Bugarska
Slovenija
Rumunija
Crna Gora
Turska
Albanija
Srbija
Hrvatska
Grčka
Bosna i Hercegovina
DB 2006
DB 2007
DB 2008
DB 2009
DB 2010
2
81
62
63
78
92
93
117
92
118
80
87
1
92
54
61
49
70
91
120
68
124
109
95
1
75
46
55
48
81
57
136
86
97
100
105
1
71
45
54
47
90
59
86
94
106
96
119
1
32
44
53
55
71
73
82
88
103
109
116
Radi potpunijeg uvida u stanje u pogledu dostignutog nivoa
konkurentnosti u regionu, dajemo poređenje dostignutog nivoa
18
19
20
konkurentnosti BiH i Crne Gore u odnosu na Sloveniju (dostigla
treću razvojnu fazu), tabela 4.
Ukupno rangiranje u Izvještaju o globalnoj konkurentnosti predstavljeno je globalnim indeksom konkurentnosti zemalja (GCI) koji je za WEF razvio profesor Xavier Sala-iMartin sa Columbia University.
Vid. šire, Lagumdžija Z.: „Kompetitivnost zemlja i regiona Jugoistočne Evrope 2009–2010“; na bazi trinaest mjerenja, str. 19.
World bank; Doing Business, 2010.
Časopis za ekonomiju - 02/10
Tabela 4. Poređenje nivoa konkurentnosti; Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Slovenija za 2009/10.
Kao zaključak se može izvući sljedeće – da sama činjenica da velik
broj prestižnih međunarodnih institucija u kontinuitetu istražuje nivo
nacionalne konkurentnosti govori u prilog značajuovog pokazatelja
za nacionalne ekonomije, odnosno usmjeravanje njihovog razvoja
na dugi rok. U tom smislu se na bazi podataka iz tabela 3, 4, 5,
može zaključiti sljedeće:
 Ovogodišnji izvještaj (2009/10) najobuhvatniji je ove vrste i njime
su obuhvaćene 133 zemlje sa oko 90% svjetske populacije.
 Prema ovom izvještaju, Švajcarska zauzima vrh ljestvice, SAD
su sa prvog pale na drugo mjesto, a slijede Singapur, Švedska,
Danska, Finska i druge zemlje koje su godinama u samom vrhu
ljestvice konkuretnosti.
 Najbrže rastuća zemlja na svijetu, Kina, napredovala je jedno
mjesto – 29.
 Jedanaest prvorangiranih zemalja (Global Top 11) koje su
obuhvaćane istraživanjem prestižnih (jedanaest) institucija za
posljednju godinu u kojoj je rangiranje objavljeno poredane su
redom: Danska, SAD, Singapur, Švajcarska, Švedska, Australija,
Hong Kong, Norveška, Kanada, Finska, Novi Zeland.
 Nekoliko zemalja Srednjeg Istoka i regiona Sjeverne Amerike
su pozicionirane u boljoj polovini ljestvice, a predvode Izrael,
Kuvajt, Katar, Tunis, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski
Emirati.
 Češka (31) je vodeća među zemljama u tranziciji, napredovala
je za dva mjesta, Estonija koja je prošle godine bila ispred
Češke nazadovala je za tri mjesta (35); Slovenija je popravila
svoju poziciju i sa 42. mjesta u prošloj popela se na 37. mjesto
u ovoj godini.
 Srbija je sa 85. mjesta pala na 93; Bosna i Hercegovina je isto
tako nazadovala za 2 mjesta (sa 107. na 109.); Mađarska za 11
mjesta (sa 38. na 47.); Albanija je popravila svoju poziciju i sa
108. u prošloj popela se na 96. mjesto u ovoj godini.
 Kada je u pitanju lakoća poslovanja prva četiri mjesta kao i prethodne
godine zauzimaju Singapur, Novi Zeland, Hong Kong i SAD.
 Crna Gora je poboljšala biznis ambijent i za šest mjesta
popravila svoju poziciju, tako da se nalazi na 71. mjestu u nizu
od 183 rangirane zemlje.
 Na rang listi vezano za „lakoću poslovanja“ od zemalja u
tranziciji ispred Crne Gore su rangirane Makedonija (32);
Slovačka (42), Bugarska (44), Slovenija (53), dok je istovremeno
Bosna i
Hercegovina
109
100
128
128
69
75
100
86
125
94
104
95
90
127
117
131
Crna Gora
62
Slovenija
29
65
52
93
70
40
46
31
26
22
37
65
57
58
53
17
45
124
68
80
56
19
38
56
48
32
72
30
33
29
Crna Gora ispred Poljske (72), Turske (73), Češke (74), Italije
(78), Albanije (82), Hrvatske (103) i sl.
 Kada je u pitanju dostignuta razvojna faza, zemlje regiona
se različito kotiraju; a) tako se od zemalja u tranziciji u grupi
inovacijama vođenih zemalja nalaze: Slovenija, Češka, Estonija,
zajedno sa SAD, Švedskom, Njemačkom i drugim najrazvijenijim
ekonomijama; b) u grupi zemalja na prelazu iz „faze 2“ u „fazu 3“
se nalaze Hrvatska, Rumunija, Poljska, Rusija, ali i Turska i druge,
c) u grupi ekonomija baziranih na investicijama nalaze se Crna
Gora, Bugarska, Ukrajina, Albanija, Srbija, Makedonija i druge.
ZAKLJUČAK
Ima li se u vidu prethodno kazano, jasno je da borba za osvajanje
tržišnog prostora postaje sve agresivnija i dinamičnija, a u njenoj
osnovici se nalazi dostignuti nivo konkurentnosti. Globalizacija, kao i sve
prisutnije inovacije na polju tehnologije bitno su promijenile pravila igre
na svjetskom tržištu i uvele novine u poslovnoj orijentaciji preduzeća.
Istovremeno, pojava globalizacije ne samo što je maksimalno zaoštrila
konkurenciju preduzeća i država na svjetskom tržištu, nego je težište sa
cjenovnih pomjerila ka necjenovnim faktorima konkurentnosti. Pojmovi
kao što su: ekonomija znanja, bestežinska ekonomija, tehnotronsko
doba, postbiznis, E-ekonomija, mrežna ekonomija i sl., kojim su nas
koliko do juče samo “plašili”, danas su nesumnjivo dio naše, ponekad,
surove realnosti. Ujedno, treba spomenuti da se bitan prodor u istraživanju
konkurentnosti desio najviše zahvaljujući doprinosu M. Portera, čiji se
inovirani pristup zasniva na granskoj paradigmi: struktura – ponašanje –
performanse preduzeća, inače u literaturi poznat kao „granski pristup“.
U pitanju je tzv. Porterov koncept „5 konkurentskih sila“, pri čemu
strukturne faktore grane, pored unutrašnjeg rivaliteta, čine još i sljedeći
faktori: pregovaračka snaga kupaca, pregovaračka snaga dobavljača,
pridošlice ili konkurenti koji ulaze i vjerovatnoća pojave novih supstituta.
Nadalje, za potpunije razumijevanje svrhe praćenja i izrade izvještaja
o konkurentnosti, polazimo od toga da brojna istraživanja nesumnjivo
potvrđuju da će konkurentski ambijent u budućnosti, gledano u cjelini,
oblikovati sljedeći ključni trendovi koji imaju karakter diskontinuiteta
u odnosu na sadašnjost: a) globalizacija koja nameće potrebu
kreiranja konkurentske prednosti na globalnom nivou: b) priva-
11
Index globalne kompetitivnosti
rang (GCI)
Indeks globalne konkurentnosti
Bazni zahtjevi:
1. stub: Institucije
2. stub: Infrastruktura
3. stub: Makroekonomska stabilnost
4. stub: Zdravstvo i osnovno obrazovanje
Pojačivači efikasnosti
5. stub: Visoko obrazovanje i usavršavanje
6. stub: Efikasnost tržišta roba
7. stub: Efikasnost tržišta rada
8. stub: Sofisticiranost finansijskog tržišta
9. stub: Tehnološka spremnost
10. stub: Veličina tržišta
Faktori inovativnosti i sofisticiranosti
11.stub: Sofisticiranost poslovanja
12. stub: Inovativnost
Časopis za ekonomiju - 02/10
tizacija; c) nestalnost gotovo svih industrija; d) konvergencija
različitih tehnologija; e) nedeterminisanost industrijskih granica;
f) poslovanje na bazi standarda; g) smanjivanje broja posrednika; h)
održivi razvoj; i) ekološka osjetljivost, tako da se kao opšti nameće
zaključak „da nam prošlost više nije od velike koristi“.
U tom smislu, da bismo bolje shvatili veličinu zadaće i šta nam je
činiti, treba kazati da se svjetska privreda danas nalazi pod jakim i
permanentnim uticajem globalizacijskih procesa i da je istovremeno
postala fleksibilna, otvorena i integrisana. Ujedno, tehnološki napredak,
znanje, obrazovanje, stručno osposobljavanje, slobodno kretanje rada i
kapitala, kvalitet i drugi faktori, gdje se težište od materijalnih pomjera
na tzv. nematerijalne faktore, postali su generatori rasta koji uzrokuju
stalne promjene na putu razvoja i podizanja ukupnog kvaliteta jedne
nacionalne ekonomije, a što se iznova svodi na potrebu i problem
podizanja nivoa nacionalne konkurentnosti, čega moraju biti svjesne
vlade zemalja u tranziciji. Inače, kada su u pitanju zemlje u tranziciji,
posebno one iz „domaćeg“ okruženja, a u funkciji nužnog zaokreta u
odnosu na drugačije poimanje konkurentnosti, bitna je spoznaja: a) da
se desio prelaz iz industrijskog u informacijsko doba, b) da preduzeća
sve više prodaju informacije, znanje i “inteligentne” proizvode i usluge,
što ima za posljedicu promjenu oblika organizacije i transakcija u
preduzećima, i između preduzeća; c) da je globalizacija poslovanja
imala za rezultat promjenu unutar procesa međunarodne podjele rada
tako što primat od industrijskih preuzimaju “nacije okrenute znanju”,
dok se fizičke, radno intenzivne djelatnosti “izvoze” u manje razvijene
zemlje, najčešće zemlje u tranziciji i sl.
12
Pored toga, nužna je tranzicija, odnosno pomjeranje težišta sa makro
na mikrokonkurentnost. Naime na današnjem globalnom svjetskom
tržištu se ne takmiče države i regioni, već se međusobno takmiče
preduzeća. Istovremeno, ili za početak, nužno je da se oslobodimo
nekih jako dugo ukorijenjenih zabluda, pri čemu, prije svega, mislim
na ukorijenjeno shvatanje da će ulazak u EU riješiti sve ekonomske
probleme zemalja u tranziciji koje to još nisu „učinile“. Važnim
smatramo istaći da se konkurentnost, kako to pokazuju iskustva
npr. Švajcarske, Singapura i drugih vodećih zemalja, ne nasljeđuje,
ona se stvara, ona se ne uvodi dekretima, ona se „zavređuje“.Da
bi neka zemlja popravila svoju poziciju na rang listi konkurentnosti
ona mora da popravi svoju sposobnost da kreira konkurentske
prednosti, odnosno nužno je ostvariti poboljšanje u inovacijama,
stvaranju povoljnijeg sistemskog ambijenta, prenošenju ili usvajanju
novih tehnologija, obrazovanju i preduzetništvu. Suštinski, to znači da
se ne može oslanjati na tradicionalnu paradigmu tzv. komparativne
prednosti, nego se mora podvesti pod suštinski pojam međunarodne
konkurentnosti.
Na kraju, ostaje nam da zaključimo da većinu zemalja u tranziciji
karakteriše „nedovršena tranzicija“ (Crna Gora, Srbija, Albanija, BiH,
Rumunija i dr.), što se ogleda u sporom zaživljavanju preduzetničke
klime, nedovoljno brzoj izgradnji tržištu primjerenih institucija, tome da
se još nije desila tzv. „menadžerska revolucija“ i sl. To znači da nam je
potrebno „više“ reformi, ali reformi „druge generacije“, što bi se moglo
okarakterisati time da su u razvojnoj politici umjesto „kontinuiteta“
potrebne sveobuhvatne promjene, odnosno da je umjesto „nevidljive
ruke tržišta“ potrebna „vidljiva ruka“ države.
LITERATURA
1. Đuričin, D.: Srbija 2012: Vizija razvoja i strategija konkurentnosti, Kopaonik biznis forum 2006.
2. Đuričin, D.: Kako iz ekonomije moralnog hazarda preći u
ekonomiju inteligetnog upravljanja rizicima: slučaj Srbije.
3. Estrin, S.: Tranzicija nakon krize, Razvoj i tranzicija, UNDP.
4. Fageberg J., Seholac M., Knell M.: The Competitivness of
nations: Why Some Countries Prosper While Others Fall Behind,
World development. 2007.
5. Ferbenks, M., Lindzej, S.: Oranje mora, Stubovi kulture,
Beograd, 2003.
6. Hammer, M. I Champy, J.: Reengineering the Corporation,
A manifesto for Business Revolution, Harper Business, New
York, 1994.
7. Lagumdžija, Z.: Kompetitivnost zemalja i regiona Jugoistočne
Evrope 2009 – 2010, Regionalni ekonomski forum, MIT,
Sarajevo 2009.
8. Lojpur A.: Nova menadžment paradigma i konkuretnost
privrede u posttranzicionom periodu, Kvalitet, Poslovna
politika, Beograd, br. 7/8; 2007.
9. Martins, I. i dr.: Konkurentnost preduzetništva: međunarodna
analiza, Management, Beograd.
10. Mašić, B., Đorđević-Boljanović, J.: Knowledge management,
Beograd, 2006.
11. Milićević, V.: Internet ekonomija, FON, Beograd, 2002.
12. Popović-Avrić, S.: Konkurentnost – ključni faktor strategije preduzeća, FON, Beograd, SymOrg, 2008.
13. Porter, M.: O konkurenciji, FEFA, Beograd, 2008.
14. Porter, M.: Competitive Advantage – creating and sustaining
superior performance, Free Press, June, 1998.
15. Porter, M.: Konkurentska prednost, prevod, Asee Books, Novi
Sad, 2007.
16. Prahalad C. K. i Hamel G.: The core compentences of the
corporation, Harvard Business Review; 1990.
17. Radošević, D.: Nova razvojna paradigma – stvara li se novi model gospodarskog i socijalnog razvitka: »Post-washingtonksi konsenzus«?
18. Riderstale, J., Nordstron, K.: Funky Business, prevod, Beograd,
2004.
19. Global Competitiveness Report 2009–2010; više godina, The
World Economic Forum.
20. 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske; Zagreb,
2005.
Internet izvori:
a.
b.
c.
d.
e.
http://www.weforum.org
http://www.oecd.org
http://www. ebrd.com/pubs/index.htm
http://www.doingbusiness.org
http://worldbank.org
Summary
In this paper is emphasized significance of different understanding of national economy competitivness. Achieved level of national
competitiveness reflects the skills of the country to provide for its population growing prosperity, which means achieving an appropriate
balance between micro and macro-competitiveness. Also, a review of individual countries, with emphasis on countries in transition, with
respect to the level of competitiveness is given. In the concluding remarks are given specific recommendations that reflect the necessity
of changing the paradigmatic base of the business operations and the need to shift the focus of attention from price to non-price factors
of competitiveness.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 338.58:005.96
PREGLEDNI RAD
Prof. dr Vinko Belak*
Upravljanje troškovima u krizi
Rezime
Velika svjetska kriza neminovno se negativno reflektuje na sve ekonomije, a posebno u malim i slabo razvijenim zemljama. Kriza izaziva
nagli pad prihoda kod mnogih kompanija, što otvara pitanje daljeg preživljavanja i njhovog opstanka na tržištu. Naravno, fokus je na modalitetima smanjenja troškova što zahtijeva dodatni napor menadžmentu kod upravljanja troškovima, a od čega zavise:
– finansijske performanse kompanija i
– mogućnosti plasmana
UVOD
puno vremena i energije na rezanje troškova čiji je postotak u ukupnim
troškovima beznačajan.
Velika svjetska kriza donijela je mnoge probleme poduzećima u cijelom svijetu, a posebno u malim slabo razvijenim zemljama. Nestala
su mnoga tržišta. Potražnja je naglo pala, pa su se prihodi značajno
smanjili. Nagli pad prihoda donio je mnogim kompanijama gubitke i
velike glavobolje oko toga kako preživjeti krizu. U prvi plan se izdiglo pitanje kako smanjiti troškove da se izbjegnu gubici. Postavilo se
pitanje može li teorija pomoći praksi da se izbjegnu ili barem ublaže
negativne posljedice snižavanja troškova. U prilog tome u nastavku se
iznose mogući modeli postupanja s troškovima u uvjetima krize.
Druga, još gora pogreška je što se često režu troškovi koji donose
prihod pa se time još više pogoršavaju poslovni rezultati. Zbog toga
je upravljanju troškovima potrebno pristupiti koristeći se znanstvenim
metodama1.
1. UTJECAJ UPRAVLJANJA TROŠKOVIMA NA
FINANCIJSKE PERFORMANSE
Troškovi su vrijednosni izraz resursa koje treba žrtvovati za održanje
života i postizanje određenih ciljeva svake fizičke i pravne osobe.
Oni su neizostavni dio života svake fizičke i pravne osobe, dok prihodi
i dobit mogu izostati i uopće se ne pojaviti.
U ekonomskom smislu troškovi prethode ostvarenju ciljane koristi.
Prema tome, troškovi su investicija radi ostvarenja buduće koristi.
Teoretski cilj angažiranja troškova je postići najveću korist od uloženog
troška.
Dvije najvažnije komponente financijske performanse su:
–
prihodi i
– troškovi.
Odnos između prihoda i troškova najsnažnije određuje financijske performanse mjerene profitom.
Utjecaj troškova na financijske performanse oduvijek je bio značajan.
Međutim, u današnje vrijeme globalne konkurencije taj utjecaj postaje
presudan za opstanak svake tvrtke. Aktualna svjetska ekonomska kriza dovela je upravljanje troškovima u žižu promatranja. Mnogi svjetski
poznati ekonomisti angažirali su se na pronalaženju efikasnih modela
upravljanja troškovima.
Međutim, iako se na tim modelima radi godinama, još se na tom području u praksi čine velike pogreške koje donose više štete nego koristi.
Naime, u razdoblju krize menadžeri vrlo često režu troškove papira
za fotokopiranje, toaletnog pribora, spajalica za papir, gase svjetla u
uredima i tome slično. Problem se sastoji u tome što menadžeri troše
*
1
Redovni profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Vidjeti opširnije: Lucey, T., 1996.
Osnovni cilj upravljanja troškovima je postići što veću tekuću
i dugoročnu korist od učinjenog troška ili postići cilj uz što
niže troškove, ali bez dugoročnih negativnih posljedica na rezultat poslovanja i konkurentnu poziciju kompanije.
Glavne aktivnosti upravljanja troškovima su:
– predviđanje, planiranje, budžetiranje, praćenje i kontrola troškova,
– analiziranje troškova koje pokazuje ponašanje troškova ovisno
o promjeni okolnosti,
– analiziranje uzroka odstupanja od predviđenih troškova s ciljem poduzimanja aktivnosti na zadržavanju troškova u prihvatljivim granicama.
13
Nastojeći upravljanje troškovima postaviti na zakonske osnove, osnovano je ustvrditi da teorija u ovom slučaju može pomoći praksi što
se u radu na eklatantan način ilustruje.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Postavlja se pitanje, kad počinju problemi zbog pada prihoda i kod
tvrtki koje dobro posluju?
Ako se pođe od teoretske pretpostavke da tvrtke ostvaruju 10% dobiti
u odnosu na ukupne troškove, u prosjeku gledano, kod različitih djelatnosti problemi počinju kod razina pada prihoda navedenih u tablici 1.
Tablica 1: Kritična točka nakon koje dolazi do gubitaka uslijed pada prihoda
PAD PRIHODA KOD KOJEG POČINJU PROBLEMI
GUBITAKA
DJELATNOST
USLUGE
-10%
PROIZVODNJA
-15%
TRGOVINA
-34%
Međutim, realno u praksi usluge u prosjeku ostvaruju veći postotak
dobiti u odnosu na troškove, a trgovina ostvaruje manji postotak
dobiti u odnosu na troškove.
Prema sadašnjem stanju u praksi problemi većine tvrtki koje dobro
posluju u svim djelatnostima počinju kod pada prihoda od 13% do
17%.
14
Prema tome, ako dođe do pada prihoda od 13% do 17%, kompanija je prisiljena snižavati troškove ako želi izbjeći gubitke. Međutim,
snižavanje troškova nije lagan posao kako bi se na prvi pogled
moglo činiti. Naime, osim običnog spriječavanja rasipanja troškova
što spada u osnovnu poslovnu kulturu upravljanja troškovima, svako daljnje snižavanje troškova nosi sa sobom i određene negativne
posljedice za normalno odvijanje poslovnih aktivnosti, konkurentsku poziciju kompanije i standard života u kompaniji. Stoga snižavanju troškova treba pristupiti vrlo oprezno.
d) prihod.
O izboru glavnog orijentira upravljanja troškovima ovisit će i ponašanje menadžera u tom postupku kao i pozitivni ili negativni učinci
tih ponašanja.
(a)
Apsolutno niski troškovi kao orijentir za upravljanje troškovima
– Apsolutno niski troškovi znače primjenu strategije držanja svih
troškova na minimumu.
– Očekivane posljedice primjene takve strategije su:
– nizak standard života u kompaniji koji smanjuje motivaciju za
ulaganje napora,
– veće ulaganje menadžerske energije na snižavanju troškova
nego na ostvarivanju prihoda,
– izbor najjeftinijih dobavljača što može utjecati na pad kvaliteta
i zastoje u isporukama,
1.1. Definiranje općih pravila upravljanja troškovima ovisno
o mogućnostima plasmana
Osnovno pravilo pri snižavanju troškova je da ulaganje napora u
snižavanje troškova i metode snižavanja troškova treba prilagoditi
dubini krize koja se mjeri padom prihoda.
Da bi se to postiglo, treba prvo odgovoriti na sljedeća ključna pitanja:
– koji glavni orijentir treba odabrati za upravljanje troškovima?
– kako mogućnosti plasmana utječu na probleme upravljanja
troškovima?
– kada se treba usmjeriti na snižavanje fiksnih troškova a kada na
snižavanje varijabilnih troškova? Što i kada daje veće efekte?
– koji su fiksni troškovi na čije se snižavanje u praksi može utjecati?
– povećanje prodaje zbog mogućih niskih cijena.
– Dodatna pretpostavka je: pružiti kupcu proizvod ili uslugu najviše kvalitete uz najmanju moguću cijenu!
To je više teoretska nego praktična opcija. Teoretski gledano, kupci
bi bili na dobitku, ali kompanija, zaposlenici i svi ostali na gubitku.
Međutim, uz apsolutno niske troškove, najviši kvalitet je teško ili
nemoguće postići. Kompanije koje primjenjuju strategiju apsolutno niskih troškova najčešće žrtvuju kvalitetu proizvoda i usluga,
a niske troškove baziraju na jeftinoj radnoj snazi. Budući da kod
nas radna snaga nije jeftina kao u nekim azijskim zemljama kod
kojih mjesečna plaća iznosi svega 25 $ do 40 $, privlačnost takve
strategije u našim uvjetima više je nego upitna. Ne može se tvrditi
da strategija apsolutno niskih troškova nije uopće moguća u nekim
pojedinačnim slučajevima, ali ta strategija ne može opstati kod nas
kao opće pravilo.
– koji su varijabilni troškovi na čije se snižavanje u praksi može
utjecati?
(b)
1.1.1. Na koji ekonomski pokazatelj se treba orijentirati u upravljanju troškovima?
Temeljiti upravljanje troškovima na pretpostavci da niži troškovi
daju veću dobit može biti potpuno pogrešna.
Pri praktičnom upravljanju troškovima potrebno je odabrati odgovarajući ključni pokazatelj koji će biti glavni orijentir za snižavanje
troškova.
Ako niži troškovi donesu niži prihod, dobit će se smanjiti, a ne povećati.
Mogući i najčešći orijentiri u upravljanju troškovima u praksi su:
a) apsolutno niski troškovi,
Sintagma “snižavanje troškova povećava dobit” kao orijentir
za upravljanje troškovima
To znači da sintagma “snižavanje troškova povećava dobit” nije
dobar orijentir za upravljanje troškovima.
b) sintagma: “snižavanje troškova povećava dobit”,
Na žalost, u praksi većina menadžera razmišlja upravo na taj način
vjerujući da time najviše pridonose poslovnom rezultatu kompanije.
c) dodana vrijednost,
(c)
Dodana vrijednost kao orijentir za upravljanje troškovima
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Neki modeli upravljanja troškovima uzimaju dodanu vrijednost kao
glavni orijentir za donošenje odluka.
sniziti cijene svojih isporuka. Opća pravila upravljanja troškovima
u uvjetima recesije prikazuje slika 1.
Osnovna ideja je da treba reducirati aktivnosti koje ne dodaju vrijednost proizvodu ili usluzi2 (opširnije o tome u: Kaplan, R.S. & R.
Cooper: 1998, str. 79-108.).
Slika 1: Opća pravila upravljanja troškovima u uvjetima recesije
Dodana vrijednost sastoji se od:
– plaća i naknada zaposlenicima,
– kamata,
– poreza na dobit,
– neto dobiti.
Najproblematičnije od svega je činjenica da ostvarenje dodane
vrijednosti ne osigurava ostvarenje dobiti. To znači da dodana vrijednost nije jasan niti dobar orijentir za upravljanje troškovima u
uvjetima krize!
(d)
Prihod kao orijentir za upravljanje troškovima
Visina prihoda presudno utječe na pokriće fiksnih troškova. Pri
nedovoljnom prihodu dobit se uopće ne pojavljuje, a moguć je i
gubitak.
Zbog toga doprinos troška ostvarenju prihoda ili kraće prihod, treba
biti glavni orijentir za upravljanje troškovima. Prije nego se pristupi
reduciranju nekog troška prvo treba ispitati ili procijeniti kako će to
djelovati na tekuće ili buduće ostvarenje prihoda.
Iako je prihod najjasniji orijentir za upravljanje troškovima nije u
svakom pojedinom slučaju jednostavno otkriti kako neki trošak
djeluje na ostvarenje prihoda.
Prema tome, za upravljanje troškovima u uvjetima recesije treba
prvenstveno istražiti načine i mogućnosti snižavanja fiksnih troškova.
1.2.1. Što su fiksni troškovi i koje su mogućnosti
njihovog snižavanja?
Fiksni troškovi su oni troškovi koji se u masi ne mijenjaju promjenom opsega aktivnosti unutar određenog stupnja pripravnosti kapaciteta. Kad se mijenja stupanj pripravnosti kapaciteta (relativno)
fiksni troškovi se skokovito povećavaju ili smanjuju a zatim ponovo
ostaju konstantni unutar novog stupnja pripravnosti kapaciteta. Iz
toga proizlazi da je teoretski moguće snižavanjem stupnja pripravnosti kapaciteta sniziti fiksne troškove.
Pri tome se postavlja pitanje: koliko je to praktično moguće i kako?
Da bi se odgovorilo na to pitanje potrebno je fiksne troškove podijeliti na:
1. obvezujuće fiksne troškove,
2. diskrecijske fiksne troškove.
(1) Definiranje obvezujućih fiksnih troškova i mogućnosti njihovog
snižavanja
Zbog toga kod menadžera treba stalno razvijati osjećaj za tu vrstu
prosudbe.
Obvezujući fiksni troškovi proizlaze iz investicija u:
Najbitnije je da menadžeri usvoje takav pristup, umjesto pristupa
nekritičkog rezanja svih vrsta troškova. Osnov opstanka na tržištu
je ostvarenje zadovoljavajuće visine kvalitetnog prihoda.
– nekretnine,
– nematerijalnu imovinu,
– postrojenja,
– opremu.
1.2. Opća pravila upravljanja troškovima ovisno
o mogućnostima plasmana
Polazeći od općih pravila utjecaja troškova na dobit ovisno o ostvarenju određene visine prihoda može se zaključiti da veće mogućnosti plasmana donose veći prihod, što rezultira manjim relativnim
udjelom fiksnih troškova u prihodu, pa time i povećanjem dobiti3.
Suprotno tome, smanjenje mogućnosti plasmana, do kojeg dolazi
zbog recesije, smanjuje prihod, čime se povećava relativni udjel
fiksnih troškova u prihodu. Prema tome, u uvjetima recesije raste utjecaj fiksnih troškova pa jači angažman na snižavanju fiksnih troškova daje veće efekte na spašavanju dobiti. Angažman
na snižavanju varijabilnih troškova u uvjetima recesije teško daje
rezultate, jer su i dobavljači u velikim problemima pa teško mogu
2
3
Obvezujući fiksni troškovi proizašli iz investicija manifestiraju se kroz
obračun amortizacije i deprecijacije. Tim troškovima treba dodati i troškove:
– obveznog osiguranja imovine,
– troškove održanja osnovne organizacijske strukture poduzeća,
– fiksne troškove održanja energetske infrastrukture,
– fiksne troškove održanja komunikacijske infrastrukture,
– fiksne troškove platnog prometa,
– fiksne troškove ispunjenja zakonskih obveza (izrada financijskih
izvještaja, obvezne revizije i slično),
– obvezujući troškovi po kolektivnom ugovoru o radu,
– obvezujući troškovi po osnovu potpisanih ugovora o isporukama.
Vidjeti opširnije: Kaplan, R.S. & R. Cooper, „Cost & Effect“, Harvard Business School Press, 1998. , str. 79-108
Vidjeti opširnije: Hickel, J.K., „The Cost-Effective Organization“,Glenbridge Publishing Ltd., 1993.
15
Međutim, razlučivanje aktivnosti koje dodaju vrijednost nije
jednostavno niti pod pretpostavkom da su sve aktivnosti u
kompaniji potpuno određene i jasne, a pogotovo kad nisu jasne. Ovdje ne želimo tvrditi da modeli upravljanja troškovima
bazirani na dodanoj vrijednosti nisu mogući. Međutim, istražujući veze između elemenata dodane vrijednosti i profitabilnosti došli smo do velikih praktičnih problema, jer su se te
veze pokazale prilično netransparentnim pa se primjena tih
modela više oslanja na intuitivne veze nego na znanstveno
dokazane veze.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Kad se jednom uspostavi organizacijska struktura, obvezujuće fiksne
troškove je teško, a neke i nemoguće snižavati. U teškim krizama moguće je troškove amortizacije sniziti jedino prodajom imovine ako je to
moguće. Naime, MRS 16 ne dopušta snižavanje troškova amortizacije
ako nije došlo do promjene vijeka trajanja dugotrajne imovine.
opće prihvaćen pristup. Međutim, kad se gledaju ukupni troškovi
radne snage problem je kompleksniji.
(2) Definiranje diskrecijskih fiksnih troškova i mogućnosti njihovog
snižavanja
U toj situaciji troškovi radne snage djeluju kao fiksni troškovi.
Međutim, u vrijeme krize kad prodaja značajno padne, poduzeće
može biti prisiljeno reducirati troškove radne snage sve do otpuštanja zaposlenih. U toj situaciji troškovi radne snage djeluju kao
diskrecijski fiksni troškovi.
Diskrecijski fiksni troškovi proizlaze iz odluka menadžmenta o potrošnji za specifične namjene. Oni po svojoj prirodi nisu ni fiksni ni
varijabilni troškovi, ali kad se donese odluka o njihovom angažiranju
oni se prema opsegu aktivnosti ponašaju kao fiksni troškovi.
Najbolji primjeri diskrecijskih fiksnih troškova su:
a) troškovi koji utječu na ostvarenje prihoda:
– troškovi svih vrsta reklame i propagande,
– dio troškova reprezentacije,
– dio troškova službenih putovanja,
– troškovi odnosa s kupcima,
– troškovi udovoljavanja žalbama kupaca,
– troškovi odnosa sa suradnicima,
– troškovi sponzorstva,
– troškovi odnosa s javnošću.
b) troškovi koji utječu na razvoj:
– troškovi istraživanja i razvoja,
– troškovi obrazovanja i usavršavanja vještina zaposlenih,
16
– troškovi stručne literature.
c) troškovi koji utječu na motivaciju zaposlenih (ugodni troškovi):
– dio troškova reprezentacije,
– dio troškova službenih putovanja,
– troškovi osobnih automobila,
– troškovi parkinga,
– troškovi donacija,
– troškovi odmora i rekreacije zaposlenih.
Mogućnosti snižavanja diskrecijskih fiksnih troškova su velike.
Menadžeri te troškove mogu jednostavno srezati. Međutim, većina
diskrecijskih fiksnih troškova su istodobno i troškovi konkurentnosti.
Rezanjem tih troškova konkurentnost pada, a pada i standard života u
kompaniji koji utječe na motivaciju i zadovoljstvo zaposlenih, pa i na
zadovoljstvo kupaca.
Zbog toga snižavanju diskrecijskih troškova treba pristupiti selektivno
ovisno o:
Na primjer, ako opseg aktivnosti varira u užim granicama na kraći
rok, poduzeće izbjegava otpuštati radnike radi prilagođavanja troškova radne snage tim fluktuacijama u prodaji.
1.2.3. Je li otpuštanje zaposlenih dobra opcija za snižavanje
troškova u razdoblju recesije i moguće krize?
Otpuštanje zaposlenih radi snižavanja troškova radne snage proizvodi snažne utjecaje na:
– društveno ekonomske prilike,
– ekonomsko stanje subjekta.
U društveno ekonomskom smislu velika otpuštanja dovode do
naglog opterećenja društvenih fondova i istodobnog smanjenja
priljeva u te fondove. Osiromašenje stanovništva uvjetuje manju
potražnju i potrošnju, što smanjuje priljeve u državni proračun i
mogućnosti plasmana većine kompanija. Kriza se time produbljava
i produžava. Kad kompanije zapadnu u teškoće, one mogu izgubiti
senzibilitet za društvene probleme i koncentrirati se isključivo na
vlastito preživljavanje. Ako dođe do nepovratnog gubitka velikog
dijela tržišta i prihoda, otpuštanje zaposlenih postaje neizbježno.
Postavlja se pitanje: kako velika otpuštanja djeluju na ekonomsko
stanje subjekta? Donosi li takav način snižavanja troškova pozitivne ekonomske rezultate u svakom slučaju?
Kad su otpuštanja uzrokovana općom krizom i nestankom čitavih
poslovnih područja ona predstavljaju pokušaj da kompanije opstanu na bilo koji način čekajući da kriza prođe. Međutim, mnoge kompanije kod nas i u svijetu primjenjuju strategiju otpuštanja
zaposlenih isključivo radi poboljšanja financijskih rezultata koji se
nastoje postići smanjenjem troškova radne snage. U takvim slučajevima otpuštanje je najčešće posljedica nesposobnosti menadžmenta da osigura dovoljan opseg plasmana proizvoda i usluga. To je
tipičan bijeg menadžera u rezanje troškova, umjesto angažmana
na povećanju prihoda. Naime, lakše je rezati troškove radne snage, nego osigurati stvaranje prihoda. Međutim, pri tome se često
zaboravlja na negativne posljedice koje izazivaju velika otpuštanja.
Velika otpuštanja kompanijama donose slijedeće negativne posljedice:
– visok strah kod zaposlenih,
– nizak moral kod zaposlenih,
– pojavu neprijateljstva među ljudima i negativna ponašanja,
– doprinosu tih troškova ostvarenju prihoda, i
– moguću negativnu selekciju,
– ovisno o financijskoj situaciji u kojoj se kompanija nalazi.
– najbolji zaposlenici odlaze sami,
Pored toga, neophodno je odrediti i vremenski rok trajanja redukcije
smanjenja tih troškova kako bi se smanjile negativne posljedice rezanja tih troškova.
– operativnost rada i stvaranja prihoda rapidno opada,
1.2.2. Jesu li troškovi radne snage diskrecijski fiksni troškovi ili
varijabilni troškovi? kakve su mogućnosti njihovog snižavanja!
– kad prođe kriza, operativnost se teško i sporo vraća u normalu,
– kompanija gubi uvježbane zaposlenike koji se više neće vratiti
kad kriza prođe.
Odgovor na to pitanje ovisi o pogledu na taj problem i situaciji u
kojoj se poduzeće nalazi.
Nabrojene negativne posljedice neće se promijeniti niti onda kada
za otpuštanja postoje realna opravdanja. Kad se razmišlja o otpuštanju zaposlenih, postavlja se pitanje u kojem stupnju su zaposlenici vrijedna imovina kompanije?
U većini kalkulacija troškova i prodajnih cijena troškovi direktnog
rada tretiraju se kao varijabilni troškovi. Analitički gledano, to je
Ovdje se razmatra ekonomski pristup bez sentimentalnih i društvenih ograda.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
– zaposlenici posjeduju specifična znanja i vještine u koja su uloženi novci, dugotrajno obrazovanje i uvježbavanje,
– na tržištu rada ne postoji dovoljna ponuda takve razine ljudi.
sadašnji zaposlenici su pribavljani teškom mukom i kroz duže
vrijeme,
– prihod izravno ovisi o sposobnostima zaposlenika i/ili njihovu
ugledu,
– najvažniji smisao postojanja tvrtke je zapošljavanje lokalnog
stanovništva i/ili stvaranje osnove razvoja regije,
U takvoj situaciji otpuštanje treba izbjegavati do krajnje granice.
Međutim, kad se dođe do krajnje granice, igra mijenja pravila. Za
održanje egzistencije kompanije žrtvuje se sve.
Glavne postavke modela upravljanja troškovima u uvjetima recesije i krize su:
1. snižavanju troškova pristupa se selektivno ovisno o dubini recesije i krize,
2. selektiranje troškova se izvodi s ciljem da se pronađu mogućnosti sniženja s najvećim efektima i najmanjim štetnim posljedicama,
3. glavni orijentir za selektiranje troškova koji će određenim redoslijedom biti snižavani je utjecaj tih troškova na ostvarenje
prihoda,
4. u recesiji i krizi veći naglasak je na snižavanju diskrecijskih
fiksnih troškova
Zbog toga se menadžment treba potruditi da do te granice ne dođe.
Glavni pokazatelj stupnja recesije i moguće krize je pad prihoda i iz
tog izveden financijski rezultat.
– Situacija druga: zaposlenici nisu najvrjednija imovina kompanije;
Kriteriji koji se primjenjuju pri odlučivanju o redoslijedu snižavanja
troškova kao osnovica za konstruiranje modela su slijedeći:
– vrijednost i funkcioniranje kompanije nije utemeljeno na
znanjima i vještinama radnika, nego na sasvim drugim
osnovama kao što su: brend, tehnologija, prepoznatljiv proizvod, koncesija, monopol i slično,
– KRITERIJ “A”: Postotni udjel određene vrste troškova u
ukupnim troškovima
– potrebna znanja radnika su općeg tipa i brzo se postižu,
– u znanja i vještine radnika kompanija nije puno uložila,
– na tržištu rada postoji dovoljna ponuda takve radne snage,
– prihod vrlo malo ovisi o sposobnostima radnika,
– tvrtka nema interesa zapošljavati lokalno stanovništvo i
svoje djelovanje može premjestiti na lokaciju s jeftinijom
radnom snagom.
U takvoj situaciji otpuštanjem zaposlenih tvrtke ne gube puno a
često nemaju senzibiliteta za ljudske i društvene probleme. Tada
one već u cilju održavanja vlastite dobiti pristupaju otpuštanjima u
cilju snižavanja troškova radne snage.
Pravilo odlučivanja: prvo se snižavaju troškovi s većim postotnim
udjelom, jer su za takve troškove učinci snižavanja troškova veći.
Naime, na snižavanje troškova s relativno beznačajnim udjelom ne
isplati se trošiti vrijeme, novac i menadžersku energiju.
Mjerilo: postotni udjeli troškova u ukupnim troškovima.
– KRITERIJ “B”: Utjecaj troškova na ostvarenje prihoda
Pravilo odlučivanja: prvo se snižavaju troškovi s manjim utjecajem
na ostvarivanje prihoda prema troškovima s većim utjecajem.
Mjerilo: - najmanji utjecaj: ocjena 10.
- najveći utjecaj; ocjena 1.
- za intenzite između ocjene od 10 do 1 za svaki trošak.
Intenziteti se utvrđuju procjenom.
– KRITERIJ “C”: Utjecaj težine postizanja sniženja troškova
2. MODEL SELEKTIRANJA TROŠKOVA I
NJIHOVA REDOSLIJEDA U POSTUPKU
SNIŽAVANJA UTEMELJEN NA
VIŠEKRITERIJALNOM ODLUČIVANJU
Na temelju prethodnih razmatranja upravljanje troškovima u uvjetima krize treba postaviti na znanstvenim osnovama koje su lako
primjenjive u praksi. Pri postavljanju modela upravljanja troškovima ćemo koristiti matematičke metode višekriterijalnog odlučivanja.
Pravilo odlučivanja: prvo se snižavaju troškovi na kojima se sniženja lakše postižu prema težim.
Mjerilo: - najlakše snižavanje; ocjena 10.
- najteže snižavanje; ocjena 1.
- za intenzitete između ocjene od 10 do 1 za svaki trošak.
Intenziteti se utvrđuju procjenom.
Za postavljanje modela upravljanja troškovima poslužit ćemo se
podacima jedne izvozno orijentirane proizvodne kompanije koji su
dani u tablici 2.
17
– Situacija prva: zaposlenici su najvrjednija imovina kompanije;
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Tablica 2: Podaci o troškovima i prihodu jedne izvozno orijentirane kompanije
Troškovi proizvodnje
%
%
Udio (%)
Fiksni troškovi
7.800.000,00
26,00
-
7.800.000
Sitni inventar i pomoćni
mat.
200.000
0,67
100.000
100.000
Energija
500.000
1,67
100.000
400.000
3.400.000
11,33
-
3.400,00
Materijal
Kooperanti
Održavanje kapaciteta 1
Iznos (KM)
Varijabilni
troškovi
600.000
2,00
400,00
200.000
6.000.000
20,00
4.800.000
1.200.000
250.000,00
0,83
250.000
-
2.000.000
6,67
2.000.000
-
250.000
0,83
250.000
-
21.000.000
70,00
7.900.000
13.100.000
150.000
0,50
150.000
50.000
0,17
50.000
Telefon i internet
200.000
0,67
200.000
Osiguranje imovine
180.000
0,60
180.000
Zaštita
360.000
1,20
360.000
Bruto plaće 1
Ispravljanje grešaka i penali
Amortizacija
Ostali proizvodni troškovi
Ukupno troškovi
proizvodnje
Troškovi potpore
Materijalni troškovi i sitni
inventar
Energija
18
Zakup prostora
350.000
1,17
350.000
Osobni autombili i rent-acar
100.000
0,33
100.000
Reprezentacija
250.000
0,83
250.000
Službena putovanja
200.000
0,67
200.000
Obrazovanje i literatura
200.000
0,67
200.000
Održavanje kapaciteta 2
100.000
0,33
100.000
Troškovi reklame
1.000.000
3,33
1.000.000
Troškovi prodaje i
distribucije
1.000.000
3,33
1.000.000
Troškovi razvoja
1.000.000
3,33
1.000.000
Bruto plaće 2
2.000.000
6,66
2.000.000
Amortizacija
150.000
0,50
150.000
1.510.000
5,03
1.510.000
200.000
0,67
200.000
9.000.000
30,00
9.000.000
30.000.000
100,000
16.900.000
Kamate
Ostali administrativni
troškovi
Ukupno troškovi potpore
Sve ukupno troškovi
Dobit
56,33
13.100.000
43,67
3.000.000
Prihod od prodaje
33.000.000
Definiranje međusobnih utjecaja kriterija A, B i C, te računanje
konačnog utjecaja svakog od kriterija na rezultate donesenih
odluka:
– Kriterij „C“ (težina snižavanja troškova) važniji je od kriterija
„A“ (postotni udjel troškova) 5 puta.
Podloga za izradu matrice:
– Kriterij „B“ (utjecaj troškova na prihod) važniji je od kriterija
„C“ (težina snižavanja troškova) 4 puta.
– Kriterij „B“ (utjecaj troškova na prihod) važniji je od kriterija „A“
(postotni udjel troškova) 7 puta.
Odnos; B : A = 7 : 1
Odnos; C : A = 5 : 1
Odnos; B : C = 4 : 1
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Odnos važnosti među kriterijima određuje se procjenom, a mjeri na
skali od 1 do 9, pri tome je intenzitet značaja jednog u odnosu na
drugi kriterij najveći kod ocjene 9, a najmanji tj. jednak kod ocjene 1.
Korak 3: težine (prioriteti) se računaju kao prosječne vrijednosti
elemenata redova
Formiranje matrice i izračun utjecaja svih kriterija na donesene odluke:
Bw2 = (7/13+28/39+20/26)/3 = 67,52%
Aw1 = (1/13+4/39+1/26)/3 = 7,27%
Cw3 = (5/13+7/39+5/26)/3
Korak 1: formiranje matrice
Kriteriji
„A“
„B“
„C“
„A“
„B“
„C“
∑
1
7
5
13
1/7
1
1/4
39/28
1/5
4
1
26/5
= 25,21%
Na temelju pretpostavljenog odnosa između svakog kriterija u odnosu na ostale kriterije dobili smo intenzitete utjecaja svakog pojedinog kriterija na rangiranje svih troškova po redoslijedu kojim će
biti snižavani. Kriterij „A“ ima utjecaj od 7,27%, kriterij „B“ 67,52%
a kriterij „C“ 25,21%. U tablici 3 izvedeno je rangiranje troškova po
prioritetima snižavanja nakon čega je objašnjen postupak izračunavanja redoslijeda snižavanja.
Korak 2: svaki element matrice podijeliti sa zbrojem stupca kojem
pripada
Kriteriji
„A“
„B“
„C“
„A“
1/13
7/13
5/13
„B“
4/39
28/39
7/39
„C“
1/26
20/26
5/26
Tablica 3: Rangiranje troškova prema redoslijedu njihova snižavanja pomoću metode jednostavnog zbrajanja težina (simple additive
weighting method-saw)
Naziv troška
Postotak
udjela
Utjecaj
na
prihod
Linearna transformacija
Lakoteško
Zbroj
Rang
7
8
5 (B)
6 (C)
7
0,1
0,7
0,7
65,616
9
1
1
1
0,1
0,1
16,53
19
0,83
10
3
0,0415
1
0,3
75,36129
4
Ostali proizv. troškovi
0,83
9
5
0,0415
0,9
0,5
73,65129
5
Materijalni troškovi
0,5
6
5
0,025
0,6
0,5
53,2815
13
Telefon i internet
0,67
6
5
0,0335
0,6
0,5
53,34321
12
Osiguranje
0,6
10
10
0,03
1
1
92,9178
2
Zaštita
1,2
10
10
0,06
1
1
93,1356
1
Zakup prostora
1,17
5
10
0,0585
0,5
1
59,37471
11
Automobili
0,33
5
6
0,0165
0,5
0,6
48,98979
14
Reprezentacija
0,83
8
10
0,0415
0,8
1
79,50129
3
Službena putovanja
0,67
5
5
0,0335
0,8
0,5
66,84321
8
Obrazovanje
0,67
7
10
0,0335
0,7
1
72,69321
7
Održavanje
kapaciteta 2
0,33
7
7
0,0165
0,7
0,7
65,00979
10
Reklama
3,33
1
10
0,1665
0,1
1
33,15879
17
Prodaja
3,33
2
3
0,1665
0,2
0,3
22,26879
18
Troškovi razvoja
3,33
2
9
0,1665
0,2
0,9
37,38879
16
2 (B)
3 (C)
Održavanje
kapaciteta 1
2
7
Bruto plaća 1
20
Greške
19
4 (A)
1 (A)
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Bruto plaća 2
6,66
1
1
0,333
0,1
0,1
11,68758
20
Kamate
5,03
5
2
0,2515
0,5
0,2
40,61589
15
Ostali admin. troškovi
0,67
9
5
0,0335
0,9
0,5
73,59321
6
A:20=st.
4
B:10=st.
5
C:
10=st.6
A x7,27
+B x
67,5
+Cx
25,2
=∑
wj
Objašnjenje postupka rangiranja troškova po prioritetima snižavanja pomoću metode jednostavnog zbrajanja težina (simple additive weighting method-saw):
Stupac 1: postoci udjela troškova izračunani su dijeljenjem svote
svakog troška s ukupnim troškovima.
Stupci 2 i 3: utjecaj na prihod i težina snižavanja troškova procjenjuje se ovisno o percepciji procjenitelja u svakoj konkretnoj situaciji (najveći utjecaj ocjena 1, najmanji utjecaj ocjena 10)
Stupci 4, 5 i 6: budući da atributi nisu zadani u istim mjernim
jedinicama potrebno je provesti njihovu linearnu transformaciju na
iste mjerne jedinice. Transformacija se provodi tako da svaki atribut podijelimo s maksimalnom vrijednošću atributa iz tog stupca.
sve atribute stupca 1 dijelimo s 20 a stupca 2 i 3 dijelimo s 10.
Na primjer za trošak održavanja kapaciteta (red 1):
Utjecaj na prihod = 7/10 = 0,7
Lako-teško
= 7/10 = 0,7
Stupac 7: zbrajanje težina radi se tako da svaki transformirani atribut
pomnožimo sa postotkom utjecaja (wj), a rezultati se zbroje.
Na primjer, 7,27 x 0.1+67,5 x 0,7+25,2 x 0,7 =65,616
Stupac 8: prioriteti snižavanja troškova dobiju se tako da se po veličini
od najvećeg zbroja (rang 1) do najmanjeg zbroja (rang 20) rangiraju troškovi. Tako se dobije redoslijed snižavanja troškova uzimajući u
obzir sve navedene kriterije. Prvi po redoslijedu se snižavaju troškovi
koji imaju veći postotak udjela, manji utjecaj na prihod i koje je najlkše
sniziti.
Nakon što su troškovi rangirani po redoslijedu snižavanja procjenjuje
se mogućnost visine snižavanja svakog troška u uvjetima krize, ali ne
potpune katastrofe. To je prikazano u slijedećoj tablici 4.
Postotak udjela = 2/20 = 0,1
Tablica 4: Procjena mogućnosti visine snižavanja svakog troška u uvjetima krize
20
Rang
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
Naziv troška
Zaštita
Osiguranje imovine
Reprezentacija
Ispravljanje grešaka
Ostalo 1
Ostalo 2
Obrazovanje i literatura
Službena putovanja
Održavanje kapaciteta 1
Održavanje kapaciteta 2
Zakup prostora
Telefon i internet
Materijalni troškovi
Osobni autombili
Kamate
Troškovi razvoja
Troškovi reklame
Troškovi prodaje
Bruto plaće 1
Bruto plaće 2
Ukupno
Iznos
360.000,00
180.000,00
250.000,00
250.000,00
250.000,00
200.000,00
200.000,00
200.000,00
600.000,00
100.000,00
350.000,00
200.000,00
150.000,00
100.000,00
1.510.000,00
1.000.000,00
1.000.000,00
1.000.000,00
6.000.000,00
2.000.000,00
3. IZRAČUN POSLOVNIH REZULTATA
I NEOPHODNOG SNIŽAVANJA TROŠKOVA
U SLUČAJEVIMA PADA PRIHODA
% sniženja
70%
100%
80%
50%
40%
40%
70%
60%
30%
40%
100%
50%
20%
60%
10%
80%
90%
25%
30%
40%
Iznos sniženja
252.000,00
180.000,00
200.000,00
125.000,00
100.000,00
80.000,00
140.000,00
120.000,00
180.000,00
40.000,00
350.000,00
100.000,00
30.000,00
60.000,00
151.000,00
800.000,00
900.000,00
250.000,00
1.800.000,00
800.000,00
6.658.000,00
Udio CM u prihodu = CM/Prihod = 19.900.000,00/33.000.000,00
= 60,303%
Potreban prihod na nula dobit = Fiksni troškovi/Udio CM u prihodu =
= 16.900.000,00/0,60303
3.1. Tačka pokrića ukupnih troškova prihodom - granični
pad prihoda
Kontribucijska marža (CM) = Prihod – Varijabilni troškovi
CM = 33.000.000,00 – 13.100.000,00 = 19.900.000,00 KM
= 28.025.139,00 KM
Granični pad prihoda za nula dobit =
Potreban prihod za nula dobit/Sadašnji prihod – 1=
= 28.025.139,00/33.000.000,00 -1 = - 15,07%
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Prema tome, pad prihoda od preko 15% donosi gubitke ako se ne
pristupi snižavanju troškova4.
Tablica 5: Izračun poslovnih rezultata za sve scenarije ovisno o mogućem padu prihoda
Ako se procjenjuje da će pad prihoda u slijedećoj godini zbog recesije biti manji od 15%, tada najveći dio menadžerske energije treba
usmjeriti na povećanje prihoda.
3.2. Izrada mogućih scenarija koje kriza može uzrokovati
Budućnost je uvijek neizvjesna, a neizvjesnost se povećava s nastupom recesije i krize. U takvim uvjetima predviđenje i planiranje
budućih rezultata značajno je otežano. Reakcije kompanije na mogući pad prihoda ovise o dubini krize koja se može pojaviti. Budući
da je neizvjesno što će se stvarno dogoditi, kompanija se treba pripremiti za sve realno moguće opcije. Stoga je potrebno razmotriti
više mogućih scenarija, izračunati gubitke za svaki od nepovoljnih
scenarija i pripremiti akcije snižavanja troškova u svakom pojedinom slučaju. Za taj postupak moguće je koristiti model prikazan
pomoću slijedećeg primjera.
Postavke modela:
Na primjer:
SCENARIO IV: MOGUĆI PAD
PRIHODA ZA 30%
Scenario I: prihod se neće promijeniti, jer očekivani pad prihoda na
sadašnjim tržištima možemo nadoknaditi na novom tržištu
PRIHOD
Scenario II: prihod će pasti 10% zbog smanjene potražnje na tržištu strojne obrade.
FIKSNI
TROŠKOVI
Scenario III: prihod će pasti 20% zbog ranije navedenih razloga i
dodatno zbog problema u brodograđevnoj industriji i moguće lošije
turističke (nautičke) sezone
VARIJABILNI
TROŠKOVI
Scenario IV: prihod će pasti 30% zbog ranije navedenih razloga i
dodatno zbog otkazivanja narudžbi vezanih uz automobilsku industriju.
=
23.100.000
=
=
(16.900.000)
= 13.100.000 x 0,7
=
(9.170.000)
=
(2.970.000)
GUBITAK
Scenario V: prihod će pasti 40% zbog ranije navedenih razloga i
dodatno zbog pada aktivnosti brodskog prijevoza.
Scenario VI: prihod će pasti 50% zbog ranije navedenih razloga
i dodatno zbog jakog usporavanja poslovnih aktivnosti i sveopće
financijske krize.
2. Za svaki scenario treba izračunati financijski rezultat (dobitak
ili gubitak).
3. Pripremiti aktivnosti snižavanja troškova ovisno o dubini krize i ranije utvrđenom redoslijedu snižavanja troškova za sve
scenarije.
3.3. Izračun poslovnih rezultata za sve scenarije ovisno o
mogućem padu prihoda i program snižavanja troškova
ovisno o dubini krize
U tu svrhu poslužiće nam podaci u narednoj tabeli.
4
= 33.000.000 x 0,7
21
1. Odabrati više mogućih scenarija kretanja prihoda tvrtke, ovisno
o prognozi događaja u recesiji;
Vidjeti opširnije: Belak, V.,“Menadžersko računovodstvo“, RRiF, Zagreb, 1995.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Tablica 6: Planovi snižavanja troškova ovisno o dubini krize
PAD PRIHODA
-20%
-30%
-40%
-50%
GUBITAK KOJI TREBA POKRITI
22
Rang
Naziv troška
Iznos
(980.000)
1
Troškovi zaštite
252.000,00
252.000,00
2
Troškovi osiguranja
180.000,00
180.000,00
3
Reprezentacija
200.000,00
200.000,00
4
Greške u proizvodnji
125.000,00
125.000,00
5
Ostali proizvodni
troškovi
100.000,00
100.000,00
6
Ostali admin. troškovi
80.000,00
80.000,00
7
Troškovi obrazovanja
140.000,00
43.000,00
8
Službena putovanja
120.000,00
120.000,00
9
Održavanje proizv.
kapaciteta
180.000,00
180.000,00
10
Održavanje potp.
kapaciteta
40.000,00
40.000,00
11
Zakupnine
350.000,00
350.000,00
12
Telefon
100.000,00
100.000,00
13
Mater. troškovi i sitni
inventar
30.000,00
30.000,00
14
Troškovi automobila
60.000,00
60.000,00
15
Kamate
151.000,00
151.000,00
16
Troškovi razvoja
800.000,00
71.000,00
17
Promidžba
900.000,00
900.000,00
18
Troškovi prodaje
250.000,00
250.000,00
19
Bruto plaće u
proizvodnji
1.800.000,00
72.000,00
1.380.000,00
20
Bruto plaće potpore
800.000,00
39.000,00
610.000,00
6
UKUPNO SNIŽENJE
1.199.000
1.990.000
1.990.000
66
KUMULATIVNO
SNIŽENJE
2.970.000
4.960.000
6.950.000
6.658.000,00
980.000
(2.970.000)
(4.960.000)
(6.950.000)
97.000,00
729.000,00
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Kad prihod padne više od 40% već se pojavljuje potreba snižavanja
plaća ili otpuštanja zaposlenih. Kad prihod padne preko 50% i ne
vidi se poboljšanje u kraćem roku, to se može smatrati katastrofom
gdje je otpuštanje neizbježno a možda će trebati prodavati i imovinu kako bi se smanjili troškovi amortizacije. To je situacija kad
kompanija sigurno gubi jer je prodaja imovine u kriznim vremenima otežana, a cijene su nerealno niske.
4. PROCJENA OČEKIVANOG REZULTATA
UTEMELJENA NA RAČUNU VJEROJATNOSTI
Nakon što su utvrđene moguće aktivnosti na snižavanju troškova za moguće scenarije kompanija se treba detaljnije pripremiti za najvjerojatniji scenarij. To je moguće izvesti pomoću
računa vjerovatnosti računanjem očekivanih vrijednosti, ovisno
o procjeni vjerojatnosti nastupa pojedinih događaja za ranije
pretpostavljene scenarije.5
Koraci u tom postupku su sljiedeći:
1. Svakom od navedenih scenarija treba dodijeliti vjerojatnost nastupa tog scenarija s tim da zbroj svih vjerojatnosti daje 100%.
Vjerojatnost nastupa scenarija se procjenjuje na temelju analiza i prognoza kretanja u područjima našeg interesa tj. na
tržištima na kojima ostvarujemo prihod. Taj posao se obavlja
timskim radom uz korištenje brainstorming metode ili analitičkih tehnika.
2. Prihode i financijske rezultate treba pomnožiti s vjerojatnostima kako bi se dobili ponderirani rezultati.
3. Zbrajanjem ponderiranih rezultata dobije se očekivana vrijednost, tj. najvjerojatniji prihod i poslovni rezultat.
U tablici 7, izračunat je očekivani prihod i očekivani rezultat, ovisno
o procjeni vjerojatnosti nastanka pojedinih događaja.
Tablica 7: Očekivani prihod i očekivani poslovni rezultat ovisno o procjeni vjerojatnosti nastanka pojedinih događaja.
Varijante
prihoda
Nepromijenjen
pad za 10%
pad za 20%
pad za 30%
pad za 40%
pad za 50%
SCENARIO
I
II
III
IV
V
VI
Mogući
prihod
33.000.000
29.700.000
26.400.000
23.100.000
19.800.000
16.500.000
Očekivani prihod
Vjerojatnost
događaja
10%
20%
25%
20%
15%
10%
100%
Ponderirana
vrijednost
3.300.000
5.940.000
6.600.000
4.620.000
2.970.000
1.650.000
Dobit
(gubitak)
3.000.000
1.010.000
(980.000)
(2.970.000)
(4.960.000)
(6.950.000)
25.080.000
Vjerojatnost
događaja
10%
20%
25%
20%
15%
10%
100%
Očekivani rezultat
Ponderirana
vrijednost
300.000
202.000
(245.000)
(594.000)
(744.000)
(695.000)
(1.776.000)
23
Prema tome, pod navedenim pretpostavkama najvjerojatniji je Izvještaj o dobiti ili gubitku prikazan u tablici 8.
Tablica 8: Izvještaj o dobiti za najvjerojatniji događaj
Prihod
25.080.000
Fiksni troškovi
(16.900.000)
Varijabilni troškovi
(9.956.000)
Gubitak
-1.776.000
To znači da se kompanija treba detaljnije pripremiti za snižavanje treba snižavati prema ranije utvrđenom redoslijedu daju se u tablici 9.
troškova koji pokrivaju gubitak od 1.776.000,00 KM. Troškovi koje
Tablica 9: Troškovi koje treba snižavati prema iznosu i ranije utvrđenom redoslijedu
Rang
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
5
Naziv troška
Troškovi zaštite
Troškovi osiguranja
Reprezentacija
Greške u proizvodnji
Ostali proizvodni troškovi
Ostali admin. troškovi
Troškovi obrazovanja
Službena putovanja
Održavanje proizv. kapaciteta
Održavanje potp. kapaciteta
Zakupnine
Telefon i internet
Ukupno
Mogući iznos
252.000,00
180.000,00
200.000,00
125.000,00
100.000,00
80.000,00
140.000,00
120.000,00
180.000,00
40.000,00
350.000,00
100.000,00
Vidjeti opširnije: Drury, C., „Management & Cost Accounting“, Business Press, Thomson Learning, 2000.
Iznos sniženja
252.000,00
180.000,00
200.000,00
125.000,00
100.000,00
80.000,00
140.000,00
120.000,00
180.000,00
40.000,00
350.000,00
9.000,00
1.776.000,00
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Iako je iz opreza potrebno izraditi planove postupanja s troškovima
za sve scenarije, kompanija se treba detaljnije pripremiti za najvjerojatniji scenarij snižavanja troškova u iznosu od 1.776.000,00
KM. Redoslijed i visine snižavanja troškova definirani su primjenom
višekrtierijalnog odlučivanja na temelju odabranih kriterija.
nog modela sastoji se u tome što su pri njegovoj izgradnji korištene
znanstvene metode, a model je jednostavan za primjenu u praksi.
LITERATURA
ZAKLJUČAK
S obzirom na aktualnu krizu koja je donijela pad prihoda većini
kompanija došlo je do potrebe konstruiranja adekvatnih modela
snižavanja troškova koji mogu pomoći u preživljavnju krize. Pri izgradnji ovdje prikazanog modela upravljanja troškova korištene su
metode višekriterijalnog odlučivanja i metode izračunavanja očekivanih vrijednosti na osnovi računa vjerojatnosti. Kvaliteta prikaza-
1.
2.
3.
4.
5.
Belak, V.,“Menadžersko računovodstvo“, RRiF, Zagreb, 1995.
Drury, C., „Management & Cost Accounting“, Business Press,
Thomson Learning, 2000.
Hickel, J.K., „The Cost-Effective Organization“,Glenbridge
Publishing Ltd., 1993.
Kaplan, R.S. & R. Cooper, „Cost & Effect“, Harvard Business
School Press, 1998.
Lucey, T., „Costing“, DP Publications, London, 1996.
Summary
Great financial crisis inevitably has a negative impact on all economies, especially in small and underdeveloped countries. The crisis
causes a sharp drop in revenue for many companies, which raises the question of their survival on the market. Of course, the focus is on
modalities of cost reduction which requires extra effort in managing of costs, on which depends:
– financial performance of companies
– placement opportunities
Trying to place the managing of costs on legal grounds, it is reasonable to claim that the theory in this case can help in practice which is
illustrated in the work.
24
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 316.658.2/.3:338.124.4
PREGLEDNI RAD
Dr Nedeljko Milaković*
Saznanje pune istine o
aktuelnoj krizi i, posebno, njeno
prevazilaženje, sputavaju
partikularni interesi
„Ko ne zna istinu, taj je, jednostavno, glupan.
Ali, ko je zna i naziva je laž, taj je zločinac“.
Rezime
Rad je podjeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju se razmatra akutna kriza evra i Evropske Unije gdje se ustanovljuje da ni evro ni EU
nemaju alternativu, ali da ih naopako shvaćeni interesi ozbiljno dovode u pitanje. U drugom poglavlju se tretiraju valutni ratovi i problem
nepostojanja svjetske rezervne valute i ukazuje se na pokušaje pojedinih zemalja da taj problem rješe bilateralnim ugovorima. U trećem
poglavlju se razmatra monetarno-kreditna politika BiH u vezi sa aktuelnim svjetskim zbivanjima i dolazi se do zaključka da je neuspješna
u dva ključna segmenta.
UMJESTO UVODA
Ekonomsko–finansijska kriza i dalje, gotovo nesmanjenom žestinom,
tutnji Evropom i svijetom. Svjedoče o tome i naslovi brojnih tekstova
i priloga u poznatim svjetskim dnevnicima i magazinima, poput ovih:
„Evropa gori“, „Kolos bez kompasa“, „Laku noć, Ameriko“, „Pomoć
sa primislima“ i sličnih. Iz njih nije teško razabrati da se radi o sudbini
evra kao zajedničke valute Evropske Unije, a možda i nje same, kao i
o globalnim valutnim odnosima u svijetu, posebno između Sjedinjenih
Američkih Država, Kine i drugih zemalja u brzom ekonomskom usponu. Bavićemo se tim pitanjima ne zaobilazeći, naravno, ni monetarnu
tematiku Bosne i Hercegovine sa njenim „Valutnim odborom“.
1. EVRO I EVROPSKA UNIJA NA VELIKOJ
SU PROBI
Evro, koga emituje Evropska centralna banka sa sjedištem u
Frankfurtu na Majni u Njemačkoj, danas je zvanična zajednička valuta 16 zemalja Evropske Unije i drugih šest evropskih zemalja koje
*
1
su obrazovale „Evrozonu“. Nakon dugogodišnjih priprema uveden
je 1. januara 1999. godine kao depozitni novac, a tri godine kasnije,
1. januara 2002. godine i kao gotov, papirni i metalni novac i tako
eliminisao nacionalne valute kao sredstva plaćanja. Nakon starta
vrlo brzo se konsolidovao i postao je valuta visokog povjerenja, te
je, i protivno volji ustanove koja ga emituje, zauzeo drugo mjesto
kao svjetska rezervna valuta, odmah iza američkog dolara (vidjeti
odgovarajuću tabelu).
Svjetska finansijsko-ekonomska kriza koja je počela još sredinom
2007. godine kao kriza američkih hipotekarnih dugova i koja nikako da prođe, ugrozila je, stvarno ili prividno, mnoge vrijednosti koje
su do njene pojave bile apsolutno neprikosnovene. Među njima su,
da se ne povjeruje, takve institucije kao što su evro kao zajednička
valuta Evrozone, pa čak i sama Evropska unija1.
U novčanim, odnosno valutnim relacijama i odnosima mnogo šta
je duboko prikriveno i uporno izmiče objektivnom, cjelovitom saznanju. Po našem mišljenju, tome su dva osnovna uzroka. Jedan
je, što se radi o izuzetno jakim neposrednim materijalnim interesima, a drugi, koji se čak čini i važnijim, što je sve u tom domenu
podvrgnuto snažnim emocionalnim, masovnim psihozama koje su
najčešće iracionalne i nepredvidive.
Samostalni analitičar i konsultant
Njemački savremeni ekonomski i društveni teoretičar Henrik Enderlajn (Henrik Enderlein) tvrdi da:“Svaki razuman političar zna, da se radi o preživljavanju Evrozone“
(Spiegel Internet stranica).
25
Bertolt Breht (Bertolt Brecht,1898-1956), dramski pisac
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Kada se iz priložene tabele analiziraju kursevi evra u cjelokupnom
proteklom periodu, počev od njegovog uvođenja 1999. godine pa
sve do danas, onda se nameće nedvosmislen zaključak da se u
domenu kursa, koji je za jednu valutu najvažniji, u sadašnjosti ne
događa ništa što se već nije, i to više puta, dogodilo u prošlosti.
Tako se, npr. već duže vrijeme za jedan evro dobija više od 1,30
dolara (27.12.2010. iznosio je kurs 1:1,3113 i bio je za 0,08%
viši u odnosu na prethodni dan). Taj kurs je, još uvijek, značajno
iznad kursa koji je bio prvog dana nakon uvođenja evra na ber-
zu 5. januara 1999. godine (1,1790). U međuvremenu je padao
do 0,8252 (26. oktobra 2000. godine) i rastao do 1,5990 (15. jula
20008. godine). Treba imati u vidu da se za cijelo proteklo vrijeme,
realni sektor Evropske Unije isključivo zalagao za niži kurs evra, jer
je tako jačao svoju konkurentsku sposobnost van Evropske Unije,
dok su se uvoznici mineralnih goriva zalagali za viši kurs, koji im
omogućuje jeftiniji uvoz.
Sadašnje procjene tvrde da je kurs evra još uvjek precijenjen u
odnosu na dolar.
Dosadašnji godišnji najniži i najviši kursevi evra (1 evro/dolara)
Godišnje najviše i najniže vrijednosti evra prema dolaru (referentni kurs ECB)
26
Godina
Datum
Najniži
Datum
Najviši
1999
3.12.
1,0015
5.1.
1,1790
2000
26.10.
0,8252
6.1.
1,0388
2001
6.7.
0,8384
5.1.
0,9545
2002
28.1.
0,8578
31.12.
1,0487
2003
8.1.
1,0377
31.12.
1,2630
2004
14.5.
1,1802
28.12.
1,3633
2005
15.11.
1,1667
3.1.
1,3507
2006
2.1.
1,1826
5.12.
1,3331
2007
12.1.
1,2893
27.11.
1,4874
2008
27.10.
1,2460
15.7.
1,5990
2009
4.3.
1,2555
2.12.
1,5090
2010
8.6.
1,1942
13.1.
1,4563
Izvor: Wikipedia na njemačkom jeziku
Mišljenje o evru doživjelo je „kopernikanski obrt“ sa izbijanjem
krize likvidnosti, najprije u Grčkoj, a potom u Irskoj i Portugalu. Da
toga nije bilo, evro bi sve više istiskivao dolar iz strukture svjetskih deviznih rezervi. Grčka kriza je, međutim, iznenadila svijet, a
u Evropskoj Uniji izazvala je pravi šok. Neki od EU prvaka koji su u
noći 10. maja zajedno sa predstavnicima MMF-a donosili odluku
o promptnom obezbjeđenju 110 milijardi evra za sanaciju grčke
nelikvidnosti, prenosili su na internet stranicama atmosferu koja
je vladala. Bili su izgubljeni i van sebe i presretni kada su došli do
rješenja. Kada je takav utisak na njih ostavila grčka kriza, zemlja
koja je tek negdje oko tri odsto Evropske Unije ili manje, čiji su
dugovi bili veliki ali sagledani i rješivi, gdje se uglavnom znalo šta
treba činiti, onda nije teško zaključiti kako primaju sve ono što je
poslije došlo sa irskom i portugalskom krizom.
Malta
Španija
Holandija
Kipar
Finska
Slovenija
Slovačka
Luksemburg
Prosjek Evrozone
Granica po ugovoru iz Mastrihta
70,9
66,3
65,6
58,6
47,4
42,8
39,2
16,4
84,0
60,0
Izvor: EU-Komisija
Nisu, međutim, problem samo državni dugovi. I ovaj put se pokazalo da u periodu kriza i privatni dugovi postaju javni problem.
Ispostavilo se da „kišobran spasa“ od 750 milijardi dolara, sa kojim
su računali, neće biti dovoljan za postojeće i nove slučajeve insolventnosti država i banaka u vrlo mogućem domino efektu (vidjeti
odgovarajuće podatke o zaduženosti).
Javni i privatni dugovi prema stranim bankama (dugovi države,
banaka, privatnih firmi i ostalih dužnika), četiri ugrožene zemlje
Evrozone, iznose, kod:
Državni dugovi zemalja Evrozone 2010. godine u procentima procjenjenog BDP
- Irske
731 USD,
- Grčke
175 USD,
- Portugala
235 USD i
- Španije
876 USD,
ukupno:
2.017 milijardi USD
Grčka
Italija
Belgija
Portugal
Irska
Francuska
Njemačka
Austrija
Malta
Š
124,9
116,7
101,2
84,6
82,9
82,5
76,7
73,9
70,9
Među bankama povjeriocima su banke:
- Njemačke
394 USD,
- Britanije
272 USD,
- Španije
78 USD,
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
- Belgije
- Francuske
- Japana
- Ostalih zemalja
ukupno:
69 USD,
54 USD,
307 USD,
27 USD,
816 USD,
2.017 milijardi USD
Navedeni podaci o dužničko-vjerovničkim odnosima ukazuju na
svu složenost problema. Pored zemalja dužnika, u problemu su i
zemlje vjerovnici. Otvaranje postupka stečaja nesolventnih dužnika, kod njih otvara problem banaka koje će ostajući bez svojih
potraživanja (imovine) i same postati nesolventne i time će ugroziti
svoje deponente. Širenju dužničko-vjerovničke paklene spirale kao
da nema granica. U strahu od nje, želi se sanacija država po posebnom i prioritetnom postupku, premda se redovno dodaje kako
bi kod toga i privatni kapital trebalo da učestvuje i da podnese
određene žrtve, ali se još uvijek nije došlo do načina kako bi ga
trebalo uključiti.
Insolventne države kod svoje sanacije, i pored toga što koriste evro
kao zajedničku valutu, nailaze na problem smanjenog kreditnog
rejtinga. Za obveznice, koje bi same emitovale za svoju sanaciju,
trebalo bi da ponude i da plate nekoliko puta veću kamatnu stopu.
Tako, npr. rizični dodatak Irske u odnosu na Njemačku iznosi 6,5
procentnih poena (8,9:2,4), a Grčke čak 7,8 procentnih poena.
Da bi se rizične marže u kamatnim stopama eliminisale ili značajno
smanjile, Luksemburg je predložio da Evropska Unija emituje svoje
namjenske obveznice za stvaranje zajedničkog sanacionog fonda.
Međutim, ovaj prijedlog je dočekan „na nož“ u nekim članicama
EU posebno kod određenih krugova u Njemačkoj. Tvrdi se da tako
nešto direktno protivriječi Lisabonskom ugovoru koji, navodno, isključuje međusobno jamčenje članica EU, a njegovu izmjenu, uz
dobru volju, ne bi bilo moguće izvesti ni do početka 2013. godine.
S tim u vezi, u Njemačkoj se već formira javno mišljenje protiv evra
kao zajedničke valute i zagovara se ponovno uvođenje njemačke
marke. Nailazimo na procjene da tako misli svaki treći njemački
građanin2. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Među poznatim ličnostima koje su ustale u odbranu Evra i Evropske Unije je i bivši kancelar Helmut Šmit. U autorskom članku objavljenom 17. decembra
2010. godine u dnevniku Cajt (Zeit), Šmit, između ostalog, piše: „Ko
u postojećim uslovima javno govori o raspadu evro-saveza, tome
nedostaje svaka dalekovidost“. Za Šmita je evro ništa manje nego
„samopotvrđivanje evropske civilizacije“3. Šmit se dalje zalaže da
Njemačka i Nijemci budu spremni da podnesu stanovite žrtve za
zajedničku evropsku stvar i da se tako iskupe za ono što su učinili
Evropi i svijetu u minulim vremenima. On, međutim, ističe da se
kod odbrane evra ne radi ni o kakvoj žrtvi, već o neposrednoj i
opštoj koristi. Kaže da bi stanje koje bi nastupilo poslije evra bilo
nepodnošljivo. Sjever bi uveo marku čiji bi kurs nerealno skočio i
paralisao izvoz, a valute juga bi toliko pale i devalvirale da bi došlo
do eksplozije cijena i galopirajućih inflacija.
U odbranu evra, odnosno Evropske Unije, stali su i drugi poznati Nijemci. Prof. Peter Bofinger kaže da bi ponovno uvođenje
D-marke „bilo neodgovorno... evro je uspješan model...potrebno
je da ga bezuslovno zadržimo“. Izričit je u tome da treba podržati
luksemburški prijedlog i „uvesti zajedničke državne obveznice za
Evrozonu“4.
3
4
5
6
Pisac Dirk Kurbjuvajt je napisao esej naslovljen „Divna domovina“ i
sa podnaslovom „Zašto je Nijemcima potrebna Evropa“ u kome se,
između ostalog, kaže: “ne postoji vlastiti nacionalni put“5.
Teško je reći šta će se dalje događati, kakva će biti sudbina evra i
Evropske Unije. Nije slučajno što ovo dvoje povezujemo. Ne bude
li evra, neće biti ni EU, a bez toga je Evropa niko i ništa, ne samo
u tradicionalnoj komparaciji sa SAD, već i sa Kinom, Japanom,
Indijom, Brazilom i drugim zemljama koje se razvijaju velikom dinamikom.
Nema ni jednog racionalnog razloga koji bi bio protiv evra i Evropske
unije. Naprotiv, ni najveći pesimisti jedva da mogu pretpostaviti kakva bi bila alternativa njihovom nestanku. Bio bi to totalni krah
svjetskog monetarnog i finansijskog sistema sa nesagledivim trajnim posljedicama. Problem je, međutim, u tome što, kako smo već
isticali, kod ovakvih kategorija, manje odlučuje razum i dugoročni ciljevi, a više partikularni i kratkoročni interesi, tako da je sve
moguće. Pridružujemo se onim mišljenjima po kojima se očekuju
rasplet u periodu od naredne jedne do dvije, najviše tri godine.
2. VALUTNI RATOVI SU NA DJELU SA SVIM
NEGATIVNIM UČINCIMA
Kriza koja godinama traje izazvala je već pomalo zaboravljeni fenomen tzv. valutnog ratovanja poznat s početka prošlog vijeka.
Čuvena lozinka „izvoziti ili umrijeti“ ponovo se nametnula. Kini
koja raspolaže sa daleko najvećim valutnim rezervama (vidjeti tabelu) ozbiljno se prigovara da svoju nacionalnu valutu „juan“ drži
potcijenjenom, prije svega u odnosu na američki dolar i tako podstiče svoj izvoz i ograničava svoj uvoz. S druge strane, Sjedinjenim
Američkim Državama se zamjera što svoje enormne vojne i druge
rashode, kod kuće i po svijetu, finansiraju inflatornim dolarom i
na taj način „pljačkaju“ i „potkradaju“ ostatak svijeta koji, u tom
istom dolaru, drži daleko najveći dio svojih deviznih rezervi (vidjeti
tabelu).
Problem svjetskih deviznih rezervi bi se posebno zaoštrio ako bi
došlo do raspada evro-sistema.
Lista petnaest zemalja sa najvećim deviznim rezervama:
Rang
Zemlja
Milijardi USD
1
Narodna Republika Kina
$ 2648.3 (Sep. 2010)
2
Japan
$1118.1 (Okt. 2010)
—
Evrozona
$ 753 (Sep. 2010)
3
Rusija
$ 497.082 (Nov. 2010)
4
NRK -Tajvan
$ 383.38 (Sept. 2010)
5
Saudijska Arabija
$ 410 (Dec. 2009)
6
Indija
$ 300.214 (Nov. 4, 2010
7
Južna Koreja
$ 293.35 (Okt. 2010)
8
Brazilija
$ 287 (Okt. 2010)
9
Hong Kong
$ 266.1(Sep. 2010)
Vjerovatno da nije slučajno što su se pojavile vijesti da je, kod vlasnika, ostalo nezamjenjeno 13 milijardi maraka. Koliko su od toga pojeli miševi, a koliko se čuva u
čarapama, za svaku eventualnost, niko pouzdano ne zna. Inače, nema krajnjeg roka za zamjenu maraka za evro.
Osvrt na Šmitov članak donijeli su vodeći njemački dnevnici na svojim internet stranicama.
Prof. Peter Bofinger (56) predaje novčanu teoriju, kao posebno područje makroekonomije, na univerzitetu u Vircburgu (Würzburg). Od 2004. godine član je Stručnog
savjeta (pet mudraca) za procjenu ukupnog privrednog razvoja (Spiegl 51/2010 str 52).
Dirk Kurbjuweit, HERRLICHE HEIMAT, Warum die Deutschen Europa brauchen (Spiegel 51/2010, str. 52).
27
- SAD
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
10
Švajcarska
11
Singapur
$ 221.4 (Okt. 2010)
12
Njemačka
$ 184 (Sep. 2009)
13
Tajland
$ 159.1 (Sep. 2010)
14
Alžir
$ 157 (Sep. 2010)
15
Italija
$ 144 (Juni 2010)
16
Francuska
$ 143 (Juni 2010)
17
USA
$ 129 (juli 2010)
Teoretska i praktična saznanja govore o tome da nacionalne valute,
ma kako bile moćne, ne mogu obavljati ulogu svjetske rezervne
valute6. Kako Međunarodni monetarni fond do sada nije ponudio
nikakvo rješenje, pojedine zemlje se odlučuju na bilateralne sporazume. Tako su, npr. nedavno Rusija i Kina potpisale sporazum
o prestanku upotrebe američkog dolara u međusobnoj trgovini i
umjesto dolara počele da koriste svoje valute. Takav sporazum
Kina je još ranije zaključila sa Brazilom. I neke druge zemlje najavljuju takve međusobne sporazume.
$ 250 (Avg. 2010)
Izvor: Wikipedia na engleskom jeziku
Valutna kompozicija zvaničnih deviznih rezervi po godinama u %
'99
'00
'01
'02
'03
'04
'05
'06
'07
'08
'09
USA dolar
70.9%
70.5%
70.7%
66.5%
65.8%
65.9%
66.4%
65.7%
64.1%
64.1%
62.2%
Evro
17.9%
18.8%
19.8%
24.2%
25.3%
24.9%
24.3%
25.2%
26.3%
26.4%
27.3%
Funta sterling
2.9%
2.8%
2.7%
2.9%
2.6%
3.3%
3.6%
4.2%
4.7%
4.0%
4.3%
Japan. jen
6.4%
6.3%
5.2%
4.5%
4.1%
3.9%
3.7%
3.2%
2.9%
3.1%
3.0%
Švajc.
franak
0.2%
0.3%
0.3%
0.4%
0.2%
0.2%
0.1%
0.2%
0.2%
0.1%
0.1%
Ostale
valute
1.6%
1.4%
1.2%
1.4%
1.9%
1.8%
1.9%
1.5%
1.8%
2.2%
3.1%
28
Izvor: Wikipedia na engleskom jeziku
Poznato je da je devizno tržište najveće svjetsko finansijsko tržište.
Prema procjenama Banke za međunarodna platna poravnanja iz
Bazela, na njemu se dnevno trguje sa 4.000 milijardi dolara, što
je dobrih dvanaest puta veći novčani promet od prometa na svim
svjetskim berzama akcija. Devizno tržište nikad ne staje. Otvoreno
je 24 sata sedam dana u nedelji. Kakva će biti budućnost ovog
tržišta u uslovima valutnih ratova i bilateralnih valutnih sporazuma,
niko još ne zna. Veliki i moćni traže načina da se zaštite (vidi se i
po tome što već zaključuju međusobne sporazume), ali kakve će
to imati posljedice na globalnom planu, na dalje produbljavanje
svjetske krize i, posebno, na njen uticaj na male i siromašne. To
kao da nije ničija briga.
3. PROSTOR BIH NIJE ZAŠTIĆEN
OD OPASNOG VRTLOGA SVJETSKOG
FINANSIJSKOG KAPITALA
Bosna i Hercegovina ima svoju centralnu monetarnu ustanovuCentralnu banku BiH. Ima i svoju valutu - konvertibilnu marku
(KM). Može se reći da su time osigurani svi uslovi koji su potrebni
za vođenje lokalne monetarne politike i za zaštitu od negativnih
uticaja koji bi mogli da dođu sa svjetskog finansijskog tržišta.
Centralna banka BiH posluje po modelu „valutnog odbora“ čija je
osnovna karakteristika da je kurs domaće valute DM prema evru,
valuti Evrozone, jednostrano fiksiran: 1 evro/1,99583 KM. Ne samo
primarni novac Centralne banke BiH, već i ukupna domaća novčana masa (formirana kroz depozitno-kreditne transakcije poslovnog
bankarstva) trebalo bi da u cjelosti budu pokriveni neto deviznom
aktivom Centralne banke.
Centralna banka u ovom sistemu nema uticaja na novčanu masu
u zemlji, koja je apsolutno limitirana raspoloživom neto-deviznom
aktivom. Budući da na tu deviznu aktivu centralna banka nema
uticaja (ne može niti povećati niti ograničiti i smanjiti uvoz, a nema
uticaja ni na prekogranična kretanja novca i kapitala) proizlazi
da jedna egzogena varijabla (neto devizne rezerve) determiniše
domaću novčanu masu. Centralna banka BiH posluje kao „čisti“
valutni odbor, što znači da nema pravo da daje kredite poslovnim
bankama, pa ni one u krajnjoj nuždi7. Uloga centralne banke BiH
uglavnom se ograničava na mjenjačke poslove i na nadziranje mehanizma pokrića. Ne nadzire poslovne banke, zašto su nadležne
entitetske agencije.
Stiče se utisak da je Centralna banka BiH suviše pasivna i da malo
čini na svojoj afirmaciji. I dalje traje kao čisti valutni odbor, premda
je nakon prvih šest godina mogla da dobije kreditnu funkciju i tako
poslovnim bankama i realnom sektoru značajno pomogne u održavanju potrebne likvidnosti (bankama sa pozajmicama u nuždi,
a realnom sektoru sa reeskontnim kreditima). Nije učinila ništa ni
na zaštiti od stranog vrućeg novca. Trebalo je da kao centralna
monetarna ustanova pravovremeno reaguje i da postavi pitanje
svrsishodnosti uvođenja devizne klauzule u kreditne ugovore poslovnih banaka, preko koje sada ovaj novac izaziva dosta nelagodne potrese na domaćem finansijskom tržištu
Centralna banka BiH onakva kakva je sada ne služi ni sektoru poslovnog bankarstva, ni realnom sektoru, tako da se u njihovom poslovanju ne bi ništa promjenilo ni kada je ne bi bilo. Za ono što radi
suviše je skupa. Nije ni slučajno da je jedina u Evropi koja posluje
po čistom modelu valutnog odbora. Centralna banka Bugarske, koliko nam je poznato, posluje po modifikovanom modelu.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Sve ono što smo govorili o evru i EU trebalo bi imati u vidu kod koncipiranja naše buduće monetarno-kreditne politike. Dvije su stvari
prioritetne. Stavljanje te politike u funkciju stabilnog dinamičnog razvoja realnog sektora i zaštitu domaćeg finansijskog tržišta od opasnih finansijskih vrtloga koji su, u današnjem svijetu, veći nego ikad.
ZAKLJUČAK
Evro i Evropska Unija nalaze se pred najvećim problemima od
svoga nastanka. Iako nema ni jednog objektivnog razloga koji bi
ih osporio, opšta svjetska finansijsko-ekonomska kriza i otvoreni
i prikriveni partikularni materijalni i politički interesi, stavljaju ih
pred velika iskušenja u narednom periodu, za koji je sada teško
precizno ocjeniti koliko će dugo trajati i kako će se na kraju završiti.
Valutni ratovi su ponovo aktivirani. Veliki nalaze rješenja za nedostatak svjetske rezervne valute u bilateralnim ugovorima, a o
malima još uvjek niko ne vodi računa.
Monetarno-kreditna politika BiH nije našla načina da se stavi u
funkciju stabilnog dinamičnog razvoja, niti da zaštiti lokalno finansijsko tržište od svjetskih turbulencija.
IZVORI
Korišćena literatura i izvori navedeni su u tekstu.
Summary
29
The paper is divided into three chapters. The first chapter deals with the acute crisis of euro and the European Union, where it is
established that neither the euro nor the EU have no alternative, but are seriously challenged by the wrongly understood interests. The
second chapters deals with the topic of currency wars and the lack of world reserve currency and points to the attemps of some countries
to solve this problem by bilateral agreements. The third chapter deals with monetary-credit policy of Bosnia and Herzegovina in relation
to current world events and leads to the conclusion that it has been unsuccessful in two key segments.
29
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 339.56.055(497)
PREGLEDNI RAD
Milan Kondić*
Institucionalna podrška izvozu
sa posebnim osvrtom na zemlje
Zapadnog Balkana
Rezime
30
Vrijednost ostvarenog izvoza jedan je od najznačajnijih parametara ekonomske snage neke zemlje. Dok neoklasična ekonomska teorija
ne podržava institucionalnu podršku izvoznoj privredi, rezultati vladinih mjera u zemljama širom svijeta pokazuju da ogovarajući paket
državnih mjera može doprinijeti povećanju vrijednosti izvoza. Takođe, izvozna privreda je za mnoge zemlje u razvoju snaga koja pokreće
ostale sektore i značajno doprinosi rastu produktivnosti i konkurentnosti nacionalne ekonomije. Dobro sprovedena politika podrške izvozu
relativno brzo vodi i ka dobrim rezultatima za cijelu ekonomiju. Ipak, postoji niz makroekonomskih i trgovinskih preduslova koje svaka
zemlja treba da ispuni prije nego što svoju ekonomiju učini globalno konkurentnom. Ovaj tekst posebnu pažnju daje dešavanjima u oblasti
izvoza u zemljama Zapadnog Balkana i nastoji da ukaže na reforme koje će biti neophodne da bi se povećala vrijednost i konkurentnost
njihovog izvoza.
UVOD
1. NAJVEĆI SVJETSKI IZVOZNIK
O izvozu i njegovom značaju se početkom 21. vijeka govori i piše
više nego ikad. Gotovo da ne postoji privredni skup ili ekonomska
konferencija na kojoj se kao jedan od zaključaka ne navede stav
da je izvoz najbolji put za izlazak iz krize i dalji razvoj ekonomije.
Glavna tema Samita G201 u Seulu, u Južnoj Koreji, bio je pokušaj
američke administracije da obaveže najjače svjetske ekonomije
na akcije koje bi ograničile trgovinske deficite i suficite. Kina
i Njemačka su odlučno odbacile ovakav prijedlog, što je i bilo
očekivano imajući u vidu da se upravo ove dvije zemlje takmiče
za titulu najvećeg svjetskog izvoznika. Ovakvo interesovanje
za izvoz ili transfer roba i usluga preko nacionalnih granica,
proizlazi iz činjenice da je vrijednost ukupnog svjetskog izvoza
prema procjenama Svjetske trgovinske organizacije2 u 2009.
godini iznosila 12,461,000,000,000 američkih dolara. Zato je
za razumijevanje međunarodne trgovine danas veoma važno
razmotriti značaj izvozne privrede i mjere podrške koje nacionalne
vlade sprovode u tom pravcu.
Snažna izvozna privreda najčešće je indikator snažne i rastuće
nacionalne ekonomije. Tako je Njemačka posljednjih decenija
bila najbolji primjer zemlje koja je rast i snagu svoje ekonomije
bazirala na velikom izvozu. Nakon Drugog svjetskog rata, svjesna
da je domaće tržište slabo, Vlada Federalne Republike Njemačke
(Zapadne Njemačke) odlučila je da privredni oporavak bazira na
izvozu. Ujedinjenjem Federalne Republike Njemačke i Njemačke
Demokratske Republike (Zapadne i Istočne Njemačke), nova
Savezna Republika Njemačka je postala najveći izvoznik na svijetu.
Ova pozicija je ojačana uspostavljanjem Evrozone i uvođenjem
evra, nakon čega naročito raste izvoz na druga evropska tržišta3.
Taj trend se nastavio sve do 2008. godine, kada je Njemačka
izvezla oko 1400 milijardi dolara, a izvozna privreda je stvarala
41% bruto društvenog proizvoda (BDP-a). Ipak, tada je svjetska
ekonomska kriza zakucala i na vrata njemačkih izvoznika, te se
bilježi drastičan pad izvoza iz mjeseca u mjesec4 (grafikon 1).
*
1
2
3
4
Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju. Autor je diplomirao na Pepperdine University, Los Angeles, USA
Grupa najznačajnijih svjetskih ekonomija, osnovana 1999. godine, koje predstavljaju ministri finansija i guverneri centralnih banaka 19 zemalja i Evropske unije.
Svjetska trgovinska organizacija, saopštenje za javnost od 26. marta 2010, str. 8, www.wto.org, 12.11.2010.
Federalni zavod za statistiku SR Njemačke, www.destatis.de, 12.11.2010.
Grafički prikaz u prilogu, na osnovu podataka Federalnog zavoda za statistiku SR Njemačke.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Grafikon 1:
Iako su mnogi analitičari ocijenili da je kvalitet njemačkog izvoza
daleko ispred kineskog i da je status Kine kao svjetskog izvoznika
broj 1. više simobličan, jasno je da je ovom titulom Kina još jednom
potvrdila rastući uticaj i snagu svoje privrede u svijetu. Njemačka
privreda se u 2010. godini dobro oporavljala, ali kineska ekonomija
i dalje bilježi nevjerovatan rast koji će i u kriznoj 2010. godini
iznositi preko 10%. Zato svjetski analitičari s nestrpljenjem očekuju
kumulativne rezultate za izvoz roba i usluga iz Kine i Njemačke za
2010. godinu.
Ako je izvoz tako bitan za privredni razvoj jedne zemlje, koji su
najbolji načini za podsticanje izvoza i šta zemlje Zapadnog Balkana7
mogu uraditi na promociji i podršci izvoznoj privredi?
Već sredinom 2009. godine, njemački izvoz počinje da se
oporavlja, ali su se u međuvremenu odnosi snaga na globalnom
tržištu promijenili. U prošloj deceniji, izvoz roba i usluga iz Kine je
u prosjeku rastao nevjerovatnih 21% na godišnjem nivou.5 Kina
je u 2009. godini izvezla roba i usluga u vrijednosti 1200 milijardi
američkih dolara, 30 milijardi više od Njemačke, koja je iste
godine izvezla 1170 milijardi dolara6, i tako postala najveći svjetski
izvoznik (grafikon 2).
Grafikon 2:
5
6
7
8
9
10
11
12
Standardna neoklasična ekonomska teorija podržava rast
međunarodne trgovinske razmjene, ali ne podržava državne
podsticaje izvoznoj privredi jer to vidi kao urušavanje idealne
konkurencije. Najsnažnija teorijska podrška državnim mjerama
podsticaja izvoza dolazi iz „nove trgovinske teorije“, tačnije iz
Brander-Spenser modela iz osamdesetih godina prošlog vijeka.8
Kasnije je pojednostavljenu verziju ovog modela proslavio
dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju prof. dr Pol Krugman
u svojoj knjizi „Beznačajni prosperitet: ekonomski smisao i
besmisao u doba smanjenih očekivanja“.9 Ipak, ni ovaj model ne
dokazuje apsolutnu opravdanost institucionalnih mjera podsticaja
izvoznicima, već radije ukazuje na specifične primjere intervencije
koja bi u određenim uslovima bila korisna i opravdana. Ipak,
i Brander i Spenser su bili saglasni sa većinom ekonomskih
teoretičara u zaključku da kad bi sve zemlje simultano primijenile
ovaj model podsticaja svi bi bili na gubitku. Međutim, danas gotovo
da ne postoji zemlja u svijetu koja na neki način ne pokušava da
podstakne privredu na izvoz. Naravno, neke su više, a neke manje
uspješne u ovim nastojanjima.
Mnogobrojni primjeri direktne državne podrške usmjerene ka
povećanju izvoza su prisutni na svim kontinentima, mada se
često formalno-pravno ne zovu „podrška ili podsticaj izvozu“
već „unapređenje konkurentnosti“10 ili „internacionalizacija privrede“11. Nacionalne vlade snažno podstiču izvoz, i dobri rezultati
izvozne privrede često su i dio nacionalnog ponosa, kao što je to
slučaj s Njemačkom ili Kinom, dok se slabost izvozne privrede vidi
kao nacionalni problem, kao što je to trenutno slučaj u Sjedinjenim
Američkim Državama. Evropska unija ulaže mnogo sredstava
u „unapređenje konkurentnosti“ naročito u poljoprivredi i u avio
industriji. Tako je, na primjer, Francuska već decenijama poznata
po svom „dirigisme” programu, kojim se Vlada Francuske snažno
angažuje u nacionalnoj ekonomiji. I italijanska vlada značajno
podstiče globalnu konkurentnost svoje privrede, naročito kroz
program „Made in Italy” u prehrambenoj i modnoj industriji.
Najsnažnije azijske ekonomije, kao što su Japan ili Južna Koreja,
takođe provode programe podsticaja izvozu već decenijama. Tako
se „azijsko ekonomsko čudo“ ili „uspon četiri tigra Azije12“ snažno
bazirao na državnoj pomoći izvozno orijentisanim preduzećima.
Već krajem osamdesetih godina prošlog vijeka bilo je jasno
Batson, Davis, “China begins planning for slower future growth”, Wall Street Journal, New York, July 2010, www.wsj.com
“China Becomes World’s No.1 exporter”, New York Times, New York, January 2010, www.nytimes.com
Termin nastao u evropskim institucijama u Briselu, pod njim se podrazumjevaju sljedeće zemlje: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija i Srbija.
Brander, J. and Spencer, B. (1984), “Carine i nesavršena konkurencija”, Monopolistic Competition and International Trade, Oxford University Press, Oxford.
Krugman, Paul, Peddiling Prosperity: economic sense and nonsense in the age of diminished expectation, Norton, New York, 1994.
U EU institucijama se često govori unapređenju konkurentnosti („to improve the competitiveness“).
U Srbiji, Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza, u cilju „internacionalizacije privrednih društava“ dodjeljuje bespovratna finansijska sredstva malim i srednjim
privrednim društvima.
Južna Koreja, Singapur, Tajvan i Hong Kong.
31
2. TEORIJA I PRAKSA
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
da se privredni rast Južne Koreje može objasniti selektivnim
kreditiranjem, ciljanim izvozom, državnim vlasništvom bankarskog
sektora, subvencijom izvoza i državnom kontrolom cijena, a uspon
izvoza iz Tajvana kombinacijom restriktivnog uvoza i agresivnog
izvoza13. Čak i Sjedinjene Američke Države, kao najglasniji
zagovornik neoklasične ekonomije, provode politiku podrške
izvozu kroz mnogobrojne indirektne podsticaje, kao što su izuzeće
ili smanjenje taksi i posebne kreditne linije za izvoznike.
3. RAZLOZI ZA INSTITUCIONALNU PODRŠKU
IZVOZU
Osnovu za ovakvu podršku nacionalne vlade nalaze u težnji da svoja
preduzeća učine što jačim u borbi na stranim tržištima. Koncept
je sljedeći: dok se preduzeća takmiče na stranom tržištu, vlade
pokušavaju preduzećima dati stratešku prednost odgovarajućom
trgovinskom politikom. U suštini, nastoji se pružiti neka vrsta
inicijative preduzećima da agresivnije nastupe na stranom tržištu
i preuzmu veći udio na istom, najčešće kroz povećanje obima
proizvodnje i kroz smanjenje cijena roba. Naravno, za ovakav
nastup preduzećima su najčešće neophodni podsticaji, koji na
različite načine povećavaju profitabilnost preduzeća.
32
Takođe, nacionalne vlade često devalviraju domaću valutu da bi
podstakle izvoz. Sa padom vrijednosti domaće valute na globalnom
monetarnom tržištu, proizvodi te zemlje postaju jeftiniji i samim
tim konkurentniji na stranim tržištima. Najpoznatiji primjeri
ovakve nacionalne trgovinske politike su već pomenuti najveći
svjetski izvoznici, Kina i Njemačka. Američki predsjednik Barak
Obama jedan je od najglasnijih kritičara „namjerno devalviranog“
kineskog jena koji, po njemu, Kini daje nepravednu prednost u
prodaji svojih proizvoda u inostranstvu. Analiza New York Timesa
u 2010. godini je pokazala da je realna vrijednost kineskog Jena
25-40% veća14 od trenutne tržišne vrijednosti. Niska vrijednost
kineske valute posljednjih je godina jedna od najznačajnijih tema
razgovora između dvije najveće svjetske sile, Amerike i Kine. S
druge stane, Njemačka je indirektnom devalvacijom, odnosno
uvođenjem nove zajedničke evropske valute – evra, pomogla
svojoj izvoznoj privredi. Nakon uvođenja evra, njemački proizvodi
su postali jako konkurentni na drugim tržištima evrozone, pa je
tako njemački izvoz doživio ekspanziju, iako se mnogi Nijemci i
danas sa nostalgijom sjećaju njemačkih marka.
U globalizovanom svijetu, očigledno za pojedinačne nacionalne
ekonomije ima smisla podsticati izvoz. Naravno, ova podrška
mora biti dobro planirana i voditi ka ubrzanju ekonomskog rasta,
tehnološkom napretku, razvijanju veza sa velikim internacionalni
firmama i grupacijama, ekonomskoj specijalizaciji i većoj
profitabilnosti preduzeća. Takođe, za jačanje izvozne privrede
važni su i dobra makroekonomska politika (minimalan budžetski
deficit, odgovarajući devizni kurs, mala inflacija i sl.), lak i najčešće
neoporezovan pristup osnovnim sirovinama, politička stabilnost i
pouzdana transportna infrastruktura.
4. IZVOZNA PRIVREDA I EKONOMSKI RAST
Na koji način povećanje izvoza doprinosi održivom ekonomskom
rastu? Kao prvo, snažan izvoz pomaže privredi u deviznim
transferima neophodnim za uvoz sirovina koje zemlja ne posjeduje.
13
14
15
16
17
Zbog pristustva na stranim tržištima zemlje izvoznici su u boljem
položaju kada je riječ o kupovini sirovina, ali i kapitala (fabrička
postrojenja, nove mašine, alatke i sl.). Drugo, izvozna preduzeća
mogu specijalizovati svoju proizvodnju do znatno višeg nivoa od
preduzeća koja rade na principu „zamjene sirovina“. Tako i zemlje
u razvoju koje se specijalizuju u proizvodnji malih dijelova za
komplikovanije proizvode unapređuju svoju konkurentnost. Najbolji
primjer su azijske zemlje koje su prije nekoliko decenija počele
sa proizvodnjom čipova i manjih dijelova za velike proizvođače
američke industrije informacione tehnologije, a vremenom su
uspjele da postanu proizvođači najsavremenijih elektronskih
uređaja15. Jedan od prvih primjera je bila Malezija koja je još 1972,
nakon godina rada na dijelovima za Intel uspjela da privuče ovu
kompaniju da proizvodi cijele procesore nedaleko od Kuala Lumpura.
Treće, izvozno orijentisana privreda ima mnogo veće mogućnosti
ekspanzije i razvoja, jer nije ograničena samo na domaće tržište.
Četvrto, strateško podsticanje izvoza vodi i ka tehnološkom razvoju
društva. Rast izvozno orijentisane proizvodnje je usko povezan sa
saradnjom sa velikim multinacionalnim kompanijama i grupama
koje domaćim firmama omogućuju uvid u najnovije tehnologije
i zahtjeve tržišta. Samim tim, domaće firme podliježu fenomenu
“učenja kroz rad”. Sve ovo je, naravno, nemoguće ako je zemlja
isključena iz globalnih trgovinskih dešavanja i nije otvorena ka
svijetu. Nijedna zemlja samostalno, pa ni velike zemlje kao što su
Kina i Indija, ne može da razvije najnovije tehnologije, mašineriju i
metode neophodne za brz ekonomski razvoj.16
Za akumulaciju novog kapitala i razvoj novih proizvodnih tehnologija
neophodno je osigurati da se isti mogu jednostavno i jeftino uvesti
bez carina i kvota. Carine i kvote na uvezeni kapital su u “četiri
azijska tigra” bili jednaki nuli od šezdesetih godina prošlog vijeka.
Ovakva trgovinska politika je imala dvije značajne uloge: kao
prvo, da smanji cijenu proizvodnje i, kao drugo, da omogući lakše
usvajanje novih tehnologija. Južna Koreja, kao jedan od najvećih
izvoznika današnjice, osnovu za svoju savremenu proizvodnu
tehnologiju uglavnom je uvezla.
Uspjeh izvozne privrede sam po sebi nije dovoljan za uspjeh
cijele ekonomije. Međutim, uspjeh izvoznika ima važan uticaj na
ostale sektore ekonomije. Izvoznici se sa drugim preduzećima
takmiče za različite resurse, kao što je, na primjer, radna snaga. U
razvijenim ekonomijama, plate i radna praksa u velikim izvoznim
preduzećima često mogu da posluže kao primjer za druga
preduzeća. Izvoznici takođe zahtijevaju visoke standarde i stvaraju
pritisak za unapređenje rada špeditera, dobavljača, ali i državne
administracije. Sve ovo značajno unapređuje uslove poslovanja
na domaćem tržištu za sva preduzeća, nezavisno od toga da li su
izvoznici ili ne17.
Za značajne rezultate izvozno orijentisanih privreda veoma su
zaslužne i veze između domaćih firmi i njihovih stranih partnera.
Mnogi izvoznici na tržištima u razvoju izvoze kroz ugovor sa stranom
firmom za koju naručenu robu prave po licenci. Da bi osigurale
kvalitet i sigurnost isporuke, strane firme pružaju instrukcije i
savjete izvoznicima u gotovo svim aspektima poslovanja. Uspješni
izvoznici brzo nauče i razviju potencijal da sami proizvode gotove
proizvode. Takođe, kroz rad sa stranom firmom, izvoznici ostvare
nove kontakte i upoznaju zahtjeve na stranim tržištima. Nakon
određenog perioda, ovi izvoznici su spremni da samostalno
Xiangkang Yin, Xiangshuo Yin, Mogu li zemlje u razvoju imati koristi od podsticaja izvoza, Journal of Economic Studies, Bradford 2005.
Wong, Landler, China Rejects U.S. Complaints, New York Times, New York, February 2010. www.nytimes.com
Radelet, „Manufactured Exports, Export Platforms, and Economic Growth“, Harvard Institue for International Development, Cambridge, 1999.
Guo, Is China’s export oriented growth sustainable?, IMF Working Papers, August 2009.
Radelet, „Manufactured Exports, Export Platforms, and Economic Growth“, Harvard Institue for International Development, Cambridge, 1999.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
posluju na stranom tržištu, nakon što su unaprijedili svoje vještine,
tehnologiju i znanja.
5. IZVOZNA PRIVREDA NA ZAPADNOM
BALKANU
U deceniji nakon kraja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije,
zemlje Zapadnog Balkana su značajno promijenile strukturu
svoje spoljnotrgovinske razmjene. U cijelom regionu prisutna je
modernizacija i rekonstrukcija privrede. Ulazak stranih ulagača,
kao i povratak lica koja su region napustila za vrijeme sukoba,
donijeli su nove tehnologije, ali i znanja u privredu.
Tako je izvoz iz zemalja Zapadnog Balkana u ovoj deceniji snažno
rastao do dolaska svjetske finansijske krize. Ovaj dinamičan
razvoj izvozne privrede je uglavnom bio zasnovan na preostalim
industrijskim postrojenjima iz bivše Jugoslavije, kao i na relativno
bogatim prirodnim resursima regiona (šume, oranice, vode, ugalj,
željezo, boksit i sl.). Iako se u prvim godinama nakon rata gotovo
sav izvoz u regionu bazirao na iskorištavanju prirodnih resursa i
na radu nekvalifikovane radne snage, ovaj trend se u posljednjim
godinama značajno mijenja. Pošto je cijena rada relativno visoka,
proizvodnja bazirana na nekvalifikovanoj radnoj snazi (tekstil i
obuća) nema mnogo šansi u borbi sa konkurencijom iz azijskih,
ali ni drugih istočnoevropskih zemalja18. I dok će neka od ovih
preduzeća opstati, prvenstveno zahvaljujući geografskoj blizini
tržištima Evropske unije, značaj ovog sektora za ukupan izvoz je u
padu. S druge strane, snažnije industrije, koje koriste kvalifikovanu
radnu snagu, proizvode sve skuplje proizvode i sve više dižu
vrijednost ostvarenog izvoza.
Najznačajniji period ekspanzije izvozne privrede u prošloj deceniji
je bio od 2003. do 2007, odnosno nakon stabilizacije stanja na
Kosovu i Metohiji i u Makedoniji, pa do početka svjetske ekonomske
krize. Uprkos impresivnom rastu, treba imati u vidu da sve zemlje
regiona počinju sa relativno niskih startnih pozicija u odnosu na
druge evropske zemlje (tabela 1).
Tako je prosječan izvoz po glavi stanovnika u posmatranim
zemljama Zapadnog Balkana iznosio $857, a u EU-819 $5,620.
Prosječan izvoz po glavi stanovnika u Hrvatskoj bio je oko $2,900,
u Makedoniji oko $1,495 a u Bosni i Hercegovini $81820. Analitičari
često porede Zapadni Balkan sa zemljama EU-8 iz više razloga:
oba regiona su bila na relativno sličnim industrijskim nivoima
razvoja 1990. godine, oba regiona su prošla kroz decenije
komunizma i oba regiona su se odlučila za integraciju u EU.
Međutim, zemlje Zapadnog Balkana su devedesete godine prošlog
vijeka u ekonomskom smislu izgubile u ratovima raspada bivše
Jugoslavije, a posljedice su bile pogubne ne samo po privredu,
već i po sve ostale sektore društva. Region je imao relativno dobro
razvijene proizvodne kapacitete u određenim industrijama, kao
što su odbrambena, automobilska, građevinska, prehrambena
i industrija namještaja, ali i u uslužnim djelatnostima, kao što
su trgovina i turizam. Mnoge od ovih industrija su devastirane
za vrijeme konflikta, ali i nakon njega u netransparentnom i
neadekvatnom provođenju privatizacije. I dok pokrivenost uvoza
izvozom još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, očigledno je
da je oporavak tradicionalno jakih sektora na Zapadnom Balkanu
dao značajan doprinos da pokrivenost uvoza izvozom iz godine u
godinu raste. Tako se u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini,
područjima koja su najviše bila zahvaćena ratnim razaranjima s
kraja prošlog vijeka, spoljnotrgovinski bilans iz godine u godinu
mijenja (tabela 2).
Tabela 2: Spoljnotrgovinski bilans BiH
18
19
20
Kaminski, Back in the Past in new veil but will it last?, The World Bank Group, Trade and Integration, January 2010.
EU-8 je skraćenica za osam zemalja koje su nekada bile dio komunističkog bloka, a 2004. godine su postale punopravne članice EU (Estonija, Letonija, Litvanija,
Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka).
Kaminski, Back in the Past in new veil but will it last?, The World Bank Group, Trade and Integration, January 2010.
33
Tabela 1:
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Tako je na primjer, izvoz iz Republike Srpske u periodu od svega
pet godina (od 2004. do 2009. godine) porastao preko 30%.
Centralnoevropske zemlje koje su danas punopravne članice
Evropske unije imale su pozitivna iskustva sa trgovinskom unijom
koju su formirale dok su čekale punopravno članstvo u EU, pa se isti
model danas primjenjuje na Zapadnom Balkanu. Danas je CEFTA
sporazum koji definiše slobodnu trgovinu u Jugoistočnoj Evropi, a
prvobitni sporazum su potpisale Poljska, Mađarska i Čehoslovačka
(kasnije Češka i Slovačka) (slika 1).
Slika 1: Zemlje potpisnice CEFTA sporazuma
34
Slovenija im se pridružila 1996. godine, a Rumunija i Bugarska
1997. odnosno 1998. godine. Sve ove zemlje danas su članice
Evropske unije, a CEFTA sporazum danas obuhvata Hrvatsku
(od 2003), Makedoniju (od 2006), Bosnu i Hercegovinu, Srbiju,
Crnu Goru, UNMIK21 i Albaniju (od 2007). Razloge za promjene
u spoljnotrgovinskim bilansima zemalja Zapadanog Balkana,
stoga svakako treba tražiti i u potpisivanju ovakvih sporazuma,
ali i u napretku u evropskim integracijama. Rezultati rasta
spoljnotrgovinske razmjene između BiH i ostalih zemalja CEFTA
sporazuma od 2007. godine pokazuju da trgovinska liberalizacija
može koristiti svima u regionu (tabela 3).
Tabela 3:
6. INSTITUCIONALNA PODRŠKA IZVOZU
NA ZAPADNOM BALKANU
Gotovo sve zemlje Zapadnog Balkana usvojile su strategije
podsticanja izvozu, a neke imaju i posebne agencije koje se bave
promocijom izvoza.
U Republici Hrvatskoj, odlukom Vlade iz 2006. godine pokrenut
je projekat „Hrvatska izvozna ofanziva“. Ovim projektom Vlada
Hrvatske je željela ostvariti četiri strateška cilja: povećati broj
21
izvoznika, poboljšati strukturu izvoza, povećati konkurentnost
domaćeg repromaterijala i ujediniti izvoznike u klastere. Ipak,
nakon tri godine „ofanziva“ nije dala željene rezultate, pa je Vlada
donijela odluku o povlačenju, odnosno Zakon o prestanku rada
Agencije za promociju izvoza i ulaganja 2010. godine. Poslove
promocije hrvatskog izvoza sada radi Ministarstvo privrede, rada
i preduzetništva.
U Srbiji je još 2001. godine osnovana Agencija za strana ulaganja
i promociju izvoza (SIEPA), koja je Međunarodni trgovinski centar
Tekst kompletne strategije Hrvatske izvozne ofanizive je dostupan na www.izvoz.hr, 18.11. 2010.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Manje uspješne u promociji izvoza su Crna Gora i Albanija.
Strateški orijentisana na izvoz i strana ulaganja, Crna Gora nema
vladinu agenciju koja bi podsticala izvoz, iako je, prema podacima
Zavoda za statistiku Crne Gore, vrijednost izvoza šest puta manja
od vrijednosti uvoza u ovu zemlju.23 Albanija od 2003. godine ima
Agenciju za promociju izvoza, ali su njeni proizvodi i dalje slabo
poznati u regionu, te se većina izvoza odnosi na poslove dorade
za italijanske firme. Tako je u 2009. godini vrijednost albanskog
izvoza bila oko 1,2 milijarde dolara, od čega se oko 56% odnosi na
izvoz u Italiju. Istovremeno, Albanija je uvezla roba u vrijednosti od
3,6 milijardi dolara.
U Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj promocija i podsticaji
izvozu su u začetku. Agencija za promociju izvoza Bosne i
Hercegovine (BHEPA) djeluje u okviru Spoljnotrgovinske komore
BiH i osnovana je 2008. godine. Cilj njenog djelovanja je pružanje
podrške BH izvoznicima i kreiranje povoljnijeg spoljnotrgovinskog
ambijenta za domaća preduzeća. U Republici Srpskoj, Vlada već
tri godine dodjeljuje finansijske podsticaje izvoznim preduzećima,
a putem Investiciono-razvojne banke izvoznim preduzećima je
dostupna posebna kreditna linija. Narodna skupština Republike
Srpske je usvojila trenutno aktuelnu Strategiju podsticanja izvoza
Republike Srpske za period 2009–2012. godine, kojom se predviđa
još snažniji angažman republičkih institucija na jačanju izvozne
privrede.
7. NAJVEĆI PROBLEMI IZVOZNIKA
NA ZAPADNOM BALKANU
U regionu Zapadnog Balkana očigledno postoji razumijevanje
državnih institucija za važnost snage izvozne privrede. Ipak,
državne agencije i strategije još uvijek nisu otklonile mnogobrojne
prepreke izvozu. Izvoznici iz zemalja regije se najviše žale na
nedostupnost kapitala, nelikvidnost u zemlji, protekcionizam na
stranim tržištima, ali i loš imidž zemalja u svijetu. Od nacionalnih
vlada veći izvoznici u zadnje vrijeme traže i korjenite promjene
u društvu, kao što su reforma obrazovnog sistema i njegovo
usaglašavanje sa potrebama privrede, a i podsticanje razvoja
primijenjenih nauka, uključujući i odgovarajuću finansijsku podršku
i intenzivnije povezivanje sa istraživačkim institucijama. Izvoznici
kojima su bitne domaće sirovine traže jasno definisane kriterijume
za korišćenje prirodnih resursa. Takođe, mnogi izvoznici se žale i
na probleme u implementaciji potpisanih trgovinskih sporazuma,
naročito CEFTA-e. Iako je CEFTA generalno dala pozitivne rezultate
za razvoj spoljnotrgovinske razmjene između zemalja regije, mnogi
izvoznici tvrde da postoje problemi u potpunoj implementaciji ovog
sporazuma vezani za primjenu pravila porijekla, nepriznavanje
dokumenata o usklađenosti, sporost carinskih administracija i
slično. Evidentno je da se tržište regiona sve više otvara prema
Evropi, te da u skladu s tim i domaća preduzeća zahtijevaju
evropske principe poslovanja.
22
23
8. PREDUSLOVI ZA USPJEŠNU IZVOZNU
PRIVREDU
Osnovni preduslovi iz makroekonomske i trgovinske politike
neophodni za ravoj izvozne privrede su sljedeći:
- monetarna politika koja teži uspostavljanju i održavanju
profitabilnosti izvozne privrede;
- kontrola inflacije;
- smanjenje izvoznih tarifa i uklanjanje kvota za uvoz kapitala;
- izgradnja odgovarajuće infrastrukture za podršku izvozu
(željeznice, luke, autoputevi i telekomunikacije);
- izgradnja jakih institucija, posebno carinskih, da bi se uklonila
nepotrebna administrativna ograničenja, smanjilo vrijeme
neophodno za izvoz i kontrolisala korupcija;
- razvoj odgovarajućih obrazovnih programa i ulaganje u radnu
snagu radi sticanja potrebnih vještina.
Ipak, malo zemalja u razvoju je uspješno sprovelo osnovne principe
ove politike, a sličan problem imaju i zemlje Zapadnog Balkana.
Poznato je da je Srbija zemlja sa jednom od najnestabilnijih
valuta u Evropi i svijetu. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i UNMIK
su se odlučili za currency board, odnosno unilateralno uvođenje
evra, pa su time izgubili mnoge instrumente monetarne politike.
Inflacija u regionu je već godinama van granica željene. Izgradnja
infrastrukture, državnih institucija i kvalitetnog sistema obrazovanja
su među prioritetima svih vlada u regionu, ali je napredak, nažalost,
prilično spor i često nezadovoljavajući. Kao i svugdje u svijetu, i
nakon što vlade donesu odluku o uvođenju novih principa, puna
implementacija rijetko zaživi. Takođe, za implementaciji reformskih
mjera neophodne su godine. S druge strane, mnoge zemlje uspješni
izvoznici su daleko od potpuno otvorenih i slobodnih ekonomija.
Carine i kvote su i dalje nepovoljne u mnogim zemljama, barem
za potrošačke robe i neizvoznike. Plate i kreditne stope su često
ograničene od strane države, a bankarske garancije se često daju
samo odabranim sektorima i preduzećima. Takođe, infrastruktura
je često slaba, a birokratija prekomplikovana. Ipak, izvoz nalazi
načine da raste.
Međutim, osnovni izazov za zemlje u razvoju je da prevaziđu ove
izazove i stvore okruženje koje će podržati uvezivanje domaćih
sa stranim firmama i omogućiti transfer novih tehnologija i
proizvodnih modela u zemlju. U teoriji, idealno rješenje bi bilo
uklanjanje carinskih barijera, otklanjanje administrativnih prepreka
i iskorjenjenje korupcije. Ipak, u praksi, ovo je za zemlje u razvoju
gotovo nemoguć zadatak. Zbog spleta okolnosti, većina zemalja, pa
i one najuspješnije, ili ne mogu ili ne žele da otklone ove prepreke.
ZAKLJUČAK
Jaka izvozna privreda pokazala se kao jedan od najvažnijih
aspekata uspješnih ekonomija u razvoju. Zemlje koje su bile
najuspješnije u podsticanju izvoza su počele sa nekih osnovnim
pretpostavkama, kao što su makroekonomska stabilnost,
djelimična trgovinska liberalizacija i funkcionalna infrastruktura.
Mnogi izvoznici su u zemlje u razvoju donijeli najnovije tehnologije,
unaprijedili poslovnu klimu, doprinijeli povećanju broja zaposlenih
u povezanim sektorima i pospješili rast plata u proizvodnom
sektoru. Najuspješnije zemlje su uspjele da preorijeništu razvoj
privrede u pravcu tehnički napredne proizvodnje. Naravno, rast
izvozne privrede neće sam po sebi riješiti sve ekonomske probleme
Zvanični sajt Agencije za promociju stranih ulaganja i izvoza, www.siepa.gov.rs, 18.11.2010.
Zavod za statistiku Crne Gore Monstat, 18.11.2010.
35
uvrstio u šest najboljih agencija ove vrste. U 2009. godini SIEPA
je odobrila bespovratnu finansijsku pomoć za preko 200 izvoznih
preduzeća, te organizovala nacionalni štand srpskih izvoznika
na više desetina međunarodnih sajmova iz oblasti prehrambene,
tekstilne, automobilske, drvno-prerađivačke, građevinske i drugih
industrija.22
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
jedne zemlje, ali izvozna preduzeća direktno i indirektno mogu dati
snažan doprinos daljnjem razvoju zemalja Zapadnog Balkana. U
narednim godinama region ima priliku da iskoristi sve pogodnosti
samostalnosti uprave i centralnih banaka i razvije svoju izvoznu
privredu. Nakon što region pristupi Evropskoj uniji, biće sve manje
prilika za inovativnu institucionalnu podršku izvozu.
6. Radelet, „Manufactured Exports, Export Platforms, and
Economic Growth“, Harvard Institue for International
Development, Cambridge, 1999.
LITERATURA
7. Guo, Is China’s export oriented growth sustainable?, IMF
Working Papers, August 2009.
1. Federalni zavod za statistiku SR Njemačke, www.destatis.de,
12.11.2010.
2. Batson, Davis, “China begins planning for slower future
growth”, Wall Street Journal, New York, July 2010.
3. Brander, J. and Spencer, B. (1984), “Carine i nesavršena
konkurencija”, Monopolistic Competition and International
Trade, Oxford University Press, Oxford.
5. Xiangkang Yin, Xiangshuo Yin, Mogu li zemlje u razvoju imati
koristi od podsticaja izvozu, Journal of Economic Studies,
Bradford 2005.
8. Kaminski, The World Bank Group, Trade and Integration,
January 2010.
9. Zavod za statistiku Crne Gore Monstat, www.monstat.org,
18.11.2010.
10. Republički zavod za statistiku Republike Srpske, www.rzs.
rs.ba, 18.11.2010.
11. Agencija za statistiku BiH, www.bhas.ba, 18.11.2010.
4. Krugman, Paul, Peddling Prosperity: economic sense and
nonsense in the age of diminished expectation, Norton, New
York, 1994.
Summary
36
The value of exported goods and services is one of the most significant parameters of economic strength of a country. While neoclassical
economic theory does not support institutional support to export enterprises, the results of government actions in countries around
the world demonstrate that a suitable package of state measures can contribute to the increase in value of exports. In addition, export
enterprises are a power that drives the economic growth in many countries and significantly contributes to the growth of productivity and
competitiveness of national economy. Well implemented export support policy will relatively fast lead to good results for entire economy.
Still, there is a list of macroeconomic and trade preconditions that every country has to fulfill before making its economy globally
competitive. This text gives a special attention to the development in the area of exporting in countries of Western Balkans and strives to
point of the reforms that will be necessary to increase the value and competitiveness of exports of these counties.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 338.242.2(497.6 PC)
PREGLEDNI RAD
Mr Bojan Ćudić, dipl. ek.*
Miodrag Čoprka, dipl. ek.*
Uloga malih i srednjih preduzeća
u razvoju privrede
Republike Srpske
Prema dostupnim podacima, u Republici Srpskoj u 2009. godini je poslovalo ukupno 14.321 preduzeće (po novom zakonu o privrednim
društvima za pravna lica se koristi termin „privredna društva“), od čega 14.266 ili 99,62% pripada kategoriji malih i srednjih preduzeća
(MSP), koja su u 2009. godini zapošljavala 99.430 lica ili 39,45% ukupno zaposlenih. MSP su ostvarila ukupan prihod u iznosu od 11,632
milijardi KM, što je činilo 78,64% ukupnog prihoda svih preduzeća. Ostvarena dobit u sektoru MSP je 369,344 miliona KM, dok je porez
na dobit iznosio 70,459 miliona KM ili 72,63% od ukupno ostvarenog budžetskog prihoda po ovom osnovu. U toku 2009. godine novootvoreno je 736 MSP preduzeća, dok je 800 preduzeća zatvoreno.
U Republici Srpskoj je u 2009. godini poslovalo 28.228 zanatsko-preduzetničkih radnji koje su zapošljavale 40.837 lica, što je činilo 16%
od ukupnog broja zaposlenih. Radnje su prijavile 16,28 miliona KM na ime poreza na dobit. Radnje koje su zapošljavale do tri radnika
činile su 93,28% ukupnog broja radnji. Broj novootvorenih radnji u 2009. godini je bio 3.250, dok je zatvoreno 5.616 radnji.
Navedeni podaci govore u prilog tome da je sektor malih i srednjih preduzeća značajan dio privrede, ekonomski nedovoljno jak, ali stabilan
i otporan na promjene izazvane svjetskom ekonomskom krizom. Kao takav, ovaj sektor zaslužuje punu pažnju i podsticaje države, kako bi
ekonomski ojačao, razvijao svoje konkurentske sposobnosti i doprinosio sveopštem razvoju Republike Srpske.
Podaci dati o ovoj oblasti bazirani su na Izvještaju o realizaciji strategije razvoja malih i srednjih preduzeća u Republici Srpskoj za period
2006–2009. godina i Godišnjem izvještaju za oblast malih i srednjih preduzeća i zanatsko-preduzetničku djelatnost u Republici Srpskoj
za 2009. godinu, koje su zajedno izradili Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva Republike Srpske i Republička agencija za razvoj
malih i srednjih preduzeća.
UVOD
Srednja preduzeća su pravna lica koja:
Podrška razvoju malih i srednjih preduzeća u Republici Srpskoj
dobila je na značaju usvajanjem Programa razvoja male privrede,
nakon čega je 2004. godine usvojen Zakon o podsticanju razvoja
malih i srednjih preduzeća (MSP). Usvajanjem Zakona stvorene su
pretpostavke za zakonodavnu, institucionalnu i finansijsku podršku
ovoj oblasti.
1. zapošljavaju prosječno godišnje od 50 do 249 radnika;
Mala i srednja preduzeća su u Republici Srpskoj definisana
Zakonom o podsticanju razvoja MSP („Službeni glasnik Republike
Srpske“ 64/02, 34/06. i 119/08). Mala preduzeća su pravna lica
koja:
1. zapošljavaju prosječno godišnje od 10 do 49 radnika;
2. ostvaruju ukupni godišnji prihod od prodaje do 10.000.000 KM;
3. imaju zbir bilansa aktive u vrijednosti do 10.000.000 KM.
U okviru malih preduzeća su i mikropreduzeća, koja zapošljavaju
prosječno godišnje manje od deset radnika.
* Republička agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća
2. ostvaruju ukupni godišnji prihod od prodaje do 50.000.000 KM;
3. imaju zbir bilansa aktive u vrijednosti do 43.000.000 KM.
U Evropskoj uniji, mikro, mala i srednja preduzeća su preduzeća
koja zapošljavaju manje od 250 radnika i čiji ukupni godišnji
prihod ne prelazi 50 miliona evra, i/ili ukupni godišnji bilans ne
prelazi 43 miliona evra. Prema preporukama Evropske komisije
(„Official Journal of the European Union“ L 124/03, Commission
Recommendation 2003/361/EC, 6. May 2003), pod preduzećem se
podrazumijeva bilo koji subjekat koji je angažovan u ekonomskim
aktivnostima bez obzira na njegov pravni oblik, uključivši i
subjekte angažovane u zanatskoj i drugim aktivnostima koji su na
individualnoj ili porodičnoj osnovi, kao i partnerstva ili udruženja
redovno angažovana u ekonomskim aktivnostima.
37
Rezime
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Definicija MSP u Republici Srpskoj je samo djelimično usklađena sa
preporukama Evropske komisije. U narednom periodu, izmjenama
i dopunama Zakona o podsticanju razvoja MSP potrebno je izvršiti
usklađivanje iste sa definicijom u EU. To se prvenstveno odnosi
na uključivanje zanatsko-preduzetničkih radnji u definiciju MSP,
prema preporukama Evropske komisije.1
Fond zdravstvenog osiguranja, Zavod za zapošljavanje i Javni fond
dječije zaštite) dobili jedinstvenu bazu podataka koja sadrži sve
informacije o prijavljenim i plaćenim porezima i doprinosima. Na
ovaj način, baza podataka Poreske uprave RS je postala jedini
sveobuhvatni izvor podataka za izradu analize stanja MSP i
zanatsko-preduzetničkih radnji.2
1. STANJE MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA
U REPUBLICI SRPSKOJ
Problem koji se svake godine javlja u Republici Srpskoj, prilikom
analiziranja stanja MSP i zanatsko-preduzetničkih radnji,
predstavlja nepostojanje preciznih podataka o broju privrednih
subjekata.
Stanje MSP za potrebe ovog rada sagledano je, uglavnom,
na osnovu podataka Fonda PIO Republike Srpske i Poreske
uprave Republike Srpske, koja od 01.01.2010. godine raspolaže
jedinstvenom bazom podataka poreskih obveznika i obveznika
uplata doprinosa. Zahvaljujući Projektu promovisanja pokretljivosti
tržišta rada (ELMO), koji je finansirala Američka agencija za
međunarodni razvoj (USAID), stvoren je jedinstveni sistem za
registraciju, kontrolu i naplatu poreza i doprinosa u Poreskoj
upravi. Time su Poreska uprava i vanbudžetski fondovi (Fond PIO,
Ukupan broj MSP u Republici Srpskoj u 2009. godini je, prema
Godišnjem izvještaju za oblast malih i srednjih preduzeća i
zanatsko-preduzetničku djelatnost u Republici Srpskoj za 2009.
godinu, iznosio 14.266, što predstavlja 99,62% od ukupnog broja
preduzeća. U strukturi MSP najviše je mikropreduzeća, odnosno
12.049, sa dominantnim učešćem od 84,14%, dok je 1.805 malih
preduzeća sa 12,60% i 412 srednjih preduzeća sa 2,88% učešća u
ukupnom broju preduzeća. Velika preduzeća čine samo 0,38% od
ukupnog broja preduzeća u Republici Srpskoj.
Tabela 1: Struktura preduzeća prema veličini u 2009. godini
38
Izvor: Poreska uprava RS
Grafikon 1: Struktura preduzeća prema veličini u 2009. godini
Izvor: Poreska uprava RS
Najviše MSP u 2009. godini je registrovano kao društva sa ograničenom odgovornošću, 12.292 ili 86,16%, dok je akcionarskih društava
u sektoru MSP 6,35% ili 906 MSP.
Tabela 2: Struktura MSP prema obliku organizovanja u 2009. godini
Izvor: Poreska uprava RS
1
2
Odredbe Zakona o podsticanju razvoja MSP („Službeni glasnik RS“ 64/02, 34/06. i 119/08) odnose se na zanatsko-preduzetničku djelatnost samo u pogledu ciljeva,
strategije razvoja, podsticajnih mjera i nosilaca strategije.
S obzirom na to da je ažuriranje baze podataka Poreske uprave još uvijek u toku zbog spajanja različitih evidencija gorenavedenih institucija, podaci korišćeni u radu
predstavljaju trenutni presjek stanja koji se još uvijek ažurira.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Prilikom analize regionalne zastupljenosti MSP korišćena je
podjela po privrednim područjima definisanim Prostornim planom
Republike Srpske do 2015. godine: Prijedor, Banja Luka, Doboj,
Bijeljina, Istočno Sarajevo i Trebinje.
područje je imalo 16,56% MSP, područje Doboj 12,69%, a slijede
ih područje Istočnog Sarajeva sa 10,62% i područje Prijedor sa
8,35%. Područje Trebinja ima najmanje učešće MSP u ukupnom
broju MSP u Republici Srpskoj (4,81%).
Podaci pokazuju da je, kao i prethodnih godina, najveći broj
MSP koncentrisan na području Banje Luke (46,96%). Bijeljinsko
Grafikon 2: Teritorijalna zastupljenost MSP po privrednim područjima Republike Srpske
Izvor: Poreska uprava RS
1.1. Novootvorena i zatvorena MSP po sektorima djelatnosti
Ubrzanje postupka i smanjenje troškova registracije poslovnih
subjekata je jedan od glavnih operativnih ciljeva definisanih
Strategijom razvoja MSP Republike Srpske. Međutim, ključni
pomaci u samom ubrzanju postupka registracije poslovnih
subjekata će se postići tek nakon uspješne realizacije velikog
broja preduslova (npr. registarski sudovi kasne sa unošenjem
podataka u elektronski dio jedinstvenog Registra poslovnih
subjekata i još uvijek nije formirana mreža registarskih sudova).
Proces registracije zanatsko-preduzetničkih djelatnosti je znatno
ubrzan formiranjem servisa za registraciju u pojedinim opštinama
Republike Srpske, čime je omogućena njihova registracija za jedan
dan (one stop shop).
Zakonom o privrednim društvima olakšan je postupak osnivanja
privrednih društava, jer je umjesto dva sada neophodan samo
jedan osnivački akt društva. Isto tako, omogućena je samostalna
procjena nenovčanih uloga od samih osnivača kod društva s
ograničenom odgovornošću i zatvorenog akcionarskog društva
(ranije je bilo potrebno angažovati ovlaštenog procjenitelja),
propisani su rokovi postupanja registra i dr.
U periodu 2006–2008. godine u Republici Srpskoj je zabilježen
prosječan trend povećanja broja novoregistrovanih MSP od oko
1.150 godišnje, što je vidljivo iz grafikona.3
Grafikon 3: Kretanje broja MSP u Republici Srpskoj za period 2006–2008. godina
Izvor: Fond PIO RS
U 2009. godini ukupan broj novootvorenih MSP u Republici Srpskoj
je iznosio 736, od čega je najveći broj, kao i prethodnih godina,
u sektoru trgovine na veliko i malo, opravke motornih vozila i
predmeta za ličnu upotrebu (40,82%). Nakon toga slijedi sektor
prerađivačke industrije sa 13,74% i poslovanja nekretninama,
3
iznajmljivanja i poslovne djelatnosti sa 10,75% u ukupnom broju
novootvorenih MSP. Broj zatvorenih preduzeća u 2009. godini je
iznosio 800, od čega se više od polovine odnosi na preduzeća
iz sektora trgovine na veliko i malo, opravke motornih vozila,
predmeta za ličnu upotrebu (414 preduzeća ili 51,75%).
U analizi kretanja broja preduzeća 2006–2008. su korišćeni podaci iz baze podataka Fonda PIO RS, koji nisu u potpunosti uporedivi sa podacima o broju preduzeća iz
nove baze podataka Poreske uprave RS za 2009. godinu, zbog različitih metodologija u prikupljanju i obradi podataka.
39
Izvještaji Republičke agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća
o stanju u ovoj oblasti pokazuju da Republika Srpska ima
izgrađen institucionalni i zakonski okvir za oblast MSP, da je
proširena i ojačana institucionalna mreža za pomoć preduzećima i
unapređenje preduzetništva.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Tabela 3: Novootvorena i zatvorena MSP u 2009. godini
Učešće u
Sektori djelatnosti
Novootvorena ukupnom broju
(%)
A Poljoprivreda, lov i šum.
32
4,35
1
0,14
B Ribarstvo
5
0,68
C Vađenje rude i kamena
101
13,74
D Prerađivačka industrija
10
1,36
E Prodaja električne energije, gasa, vode, snadb.
F Građevinarstvo
48
6,53
G Trgovina na veliko i malo, opravka mot. vozila
300
40,82
20
2,72
H Ugostiteljstvo
45
6,12
I Saobraćaj, skladištenje i komunikacije
6
0,82
J Finansijsko posredovanje
79
10,75
K Poslovanje nekretninama, poslovne djelatnosti
Ostale djelatnosti
88
11,97
Ukupno
736
100
Izvor: Poreska uprava RS
1.2. Uspješnost poslovanja malih i srednjih preduzeća
Pokazatelji uspješnosti poslovanja MSP u Republici Srpskoj u 2009.
godini prikazani su na osnovu podataka sadržanih u godišnjim
poreskim prijavama za porez na dobit. Prema podacima Poreske
uprave RS, ukupan prihod koji su prijavila sva preduzeća u 2009.
40
Mikro
Mala
Srednja
Ukupno MSP
Velika
UKUPNO
Podaci govore da je ukupan prihod po zaposlenom radniku u
velikim preduzećima znatno niži u odnosu na MSP. Najveći ukupni
prihod po zaposlenom u 2009. godini imala su mikropreduzeća,
dok su najveći ukupni prihod po preduzeću imala velika i srednja
preduzeća.
1.3. Stanje malih i srednjih preduzeća u Evropskoj uniji
Kao kičmeni stub ekonomije EU su postavljena mala i srednja
preduzeća, a pogledom na statističke podatke EU, jasno je i zašto –
mala i srednja preduzeća čine više od 67% zaposlenosti privatnog
sektora, a uǦnekim privrednim djelatnostima (metaloprerađivački
sektor, građevinarstvo,
namještaj) i više od 80%.
Ǧ
Rast i zapošljavanje su primarni zadaci politika EU u kontekstu
Ǧ
revidirane Lisabonske
strategije sa tri ključna cilja:4
Ǧ
5
28
7
130
4
42
414
20
63
8
72
12
800
Učešće u
ukupnom broju
(%)
3,50
0,00
0,88
16,25
0,50
5,25
51,75
2,50
7,88
1,00
9,00
1,50
100,00
godini putem podnošenja godišnjih poreskih prijava za porez na
dobit, je iznosio 14.792.120.605 KM. Od tog iznosa 78,64% se
odnosi na MSP, a 21,36% na velika preduzeća. Na MSP se odnosi
75,28% ukupno prijavljene dobiti i 72,63% ukupno plaćenog
poreza na dobit, što je prikazano u narednoj tabeli.
Tabela 4: Podaci iz godišnje poreske prijave za porez na dobit
Ukupan prihod (u 000)
%
Dobit/Gubitak (u 000)
%
Porez na dobit (u 000)
2.796.527 18.91
101.545 20.70
21.576
4.056.738 27.42
196.146 39.98
26.240
4.779.303 32.31
71.652 14.60
22.641
11.632.569 78.64
369.344 75.28
70.459
3.159.551 21.36
121.294 24.72
26.548
14.792.120 100.00
490.638 100.00
97.007
Izvor: Poreska uprava RS
Ǧ
U strukturi ukupnog prihoda najveće je učešće trgovine na veliko
i malo, opravke motornih vozila, motocikala i predmeta za ličnu
upotrebu i domaćinstava sa 42,20%, te prerađivačke industrije
sa 17,32%. Najveća dobit ostvaren je u trgovini, građevinarstvu i
saobraćaju, skladištenju i vezama.
4
Zatvorena
%
22.24
27.05
23.34
72.63
27.37
100.00
– postaviti znanje u srž razvoja;
– učiniti Evropu atraktivnijom za investicije i rad i
Ǧ
– kreirati veći broj kvalitetnijih poslova.
Prema podacima EUROSTAT-a5, nefinansijski poslovni sektor
u Evropskoj uniji obuhvata oko 20 miliona preduzeća, preko
99% ih čine MSP. Budući da unutar sektora MSP, većinu čine
mikropreduzeća (92%), odnosno preduzeća koja imaju manje od
10 zaposlenih, tipično evropsko preduzeće je mikropreduzeće.
Nove članice Evropske unije imaju veće stope otvaranja i gašenja
preduzeća nego stare članice. Većina novih preduzeća se otvara u
uslužnom sektoru i većina su mikropreduzeća.
Oko dvije trećine od ukupnog broja zaposlenih u privatnom sektoru
u EU su u MSP. Mikropreduzeća (ona koja imaju prosječno dva
zaposlena radnika) zapošljavaju 30% od ukupnog broja zaposlenih
u privatnom sektoru.
Podaci EUROSTAT-a takođe govore da je doprinos MSP rastu
zaposlenosti između 2002. i 2007. godine bio mnogo veći (84%)
nego što se moglo očekivati od njihovog učešća u ukupnoj
zaposlenosti (67%).
Evropska komisija. “Implementing the Community Lisbon Programme – Modern SME policy for Growth and Employment”, COM (2005) 551 final, 10. novembar 2005.
EUROSTAT–Agencija za statistiku Evropske unije
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
MSP u EU imaju nižu produktivnost zaposlenih nego velika
preduzeća. Prema tome, MSP doprinose razumljivo manjem
udjelu u dodanoj vrijednosti (58%) nego u zapošljavanju (67%).
Produktivnost zaposlenih je najniža u mikropreduzećima. Takođe,
MSP (mikropreduzeća posebno) pokazuju nižu profitabilnost i
naknadu zaposlenih nego velika preduzeća.
2. ZAPOSLENOST U MALIM I SREDNJIM
PREDUZEĆIMA U REPUBLICI SRPSKOJ
Upoređujući podatke o strukturi MSP po djelatnostima u Republici
Srpskoj sa strukturom MSP po djelatnostima u EU evidentna je
relativno nepovoljna struktura MSP u Republici Srpskoj u odnosu
na strukturu u EU. Ta nepovoljnost se ogleda u većinskom učešću
MSP u tri do četiri djelatnosti, sa dominantnim učešćem trgovine
na malo i veliko, opravke motornih vozila i predmeta za ličnu
upotrebu, dok u zemljama EU postoji proporcionalna zastupljenost
MSP u svim djelatnostima.
Što se tiče trenda zaposlenosti, u periodu 2006–2008. godine
(na osnovu podataka Fonda PIO RS) broj zaposlenih u MSP je
povećan za 15,14%. U 2007. godini u odnosu na 2006. godinu,
broj zaposlenih je povećan za 6,21%, dok je u 2008. godini došlo
do povećanja za 8,40%. Broj zaposlenih u MSP u Republici Srpskoj
u 2008. godini iznosio je 138.108, radnika što je predstavljalo
53,28% od ukupnog broja zaposlenih. Najveći procenat zaposlenih
je bio u srednjim preduzećima (42,45%) i malim preduzećima
(35,69%). Mikropreduzeća zapošljavala su 21,86% od ukupnog
broja zaposlenih u MSP.
U Republici Srpskoj se pitanje (ne)zaposlenosti sve više pokušava
riješiti kroz podsticanje razvoja MSP. Ovaj pristup se sve više
ugrađuje i u strateške dokumente.
Tabela 5: Broj zaposlenih u MSP u Republici Srpskoj za period 2006Ǧ2008. godina
2006.
2007.
26.184
44.034
49.732
119.950
28.567
46.765
52.069
127.401
2008.
Rast 2007/2006 (%)
Ǧ
Rast 2008/2007
(%)
Rast
2008/2006
(%)
15,31
11,94
17,88
15,14
30.194
9,10
5,70
49.291
6,20
5,40
58.623
4,70
12,59
138.108
6,21
8,40
Izvor: Fond PIO RS
Prema podacima Poreske uprave Republike Srpske, broj zapos- 37,3%. Najveći broj zaposlenih radnika u MSP u 2009. godini bio
lenih u MSP u 2009. godini iznosio je 99.430 lica.6 Stopa ukupne je u srednjim (41,57%) i malim preduzećima (36,62%), dok su
zaposlenosti u 2009. godini je prema anketi radne snage, iznosila mikropreduzeća zapošljavala 21,81% od ukupnog broja zaposlenih
37,2%, što je približno nivou 2008. godine, kada je ona iznosila u MSP, što se jasno vidi iz sljedeće tabele i grafikona.
Mikro
Mala
Srednja
UKUPNO
Tabela 6: Broj zaposlenih u MSP u 2009. godini
Preduzeća
Ǧ
MIKRO (do 9 zap.)
Ǧ
MALA (10Ǧ49 zap.)
SREDNJA (50Ǧ249 zap.)
UKUPNO
Broj zaposlenih u MSP
Učešće zaposlenih u MSP (%)
21.687
36.413
41.330
21,81
36,62
41,57
99.430
100
Izvor: Poreska uprava RS
Prosječan broj zaposlenih
po jednom MSP
2
20
100
7
Grafikon 4: Struktura zaposlenih u MSP u 2009. godini
Izvor: Poreska uprava RS
6
U analizi kretanja broja zaposlenih 2006–2008. su korišćeni podaci iz baze podataka Fonda PIO RS, koji nisu u potpunosti uporedivi sa podacima o broju zaposlenih iz
nove baze podataka Poreske uprave RS za 2009, zbog različitih metodologija u prikupljanju i obradi podataka.
41
Preduzeće
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Posmatrano prema sektorima djelatnosti, najveći broj radnika u
MSP je bio zaposlen u prerađivačkoj industriji (29,80%) i trgovini na
veliko i malo, opravci motornih vozila i predmeta za ličnu upotrebu
(28,55%). Manji procenat je bio zaposlen u građevinarstvu, i to
11,34%, dok je u poslovanju nekretninama, iznajmljivanju i
poslovnim djelatnostima bilo 5,99% zaposlenih, od ukupnog broja
zaposlenih u MSP.
Tabela 7: Struktura zaposlenih u MSP prema djelatnosti u 2009. godini
Djelatnost
Prerađivačka industrija
Trgovina na veliko i malo, opravka motornih vozila i predmeta za ličnu upotrebu
Građevinarstvo
Poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne djelatnosti
Saobraćaj, skladištenje i komunikacija
Poljoprivreda, lov i šumarstvo
Izvor: Poreska uprava RS
Razvoj preduzetništva i stvaranje uslova za brzi rast i razvoj MSP
predstavlja jedan od temelja u stvaranju radnih mjesta. To mora
biti sistematski uklopljeno u poboljšanje političke, poslovne i
investicione klime, fizičke i socijalne infrastrukture i političkih
institucija (brže, jednostavnije i manje proceduralno upravljanje
ekonomskim procesima, naročito osnivanje preduzeća i rješavanje
njihovih sudskih sporova), transfer tehnologija i njihovu dogradnju
kroz komercijalne inovacije proizvoda i proizvodnih procesa,
naročito unutar klasterskih inicijativa, diverzifikaciju finansijskih
šema i instrumenata te specifično kroz ruralnu zaposlenost.
3. ZNAČAJ INVESTICIJA U MALA I SREDNJA
PREDUZEĆA
42
U cilju prikaza značaja investicija u MSP za razvoj privrede Republike
Srpske potrebno je sagledati proces stvaranja društvenog bruto
proizvoda u kojem se upotrebljavaju pojedini faktori reprodukcije, i
to: rad, sredstva za rad, koja u kombinaciji s radom podrazumijevaju
i tehnički napredak definisan u širem smislu, te predmeti rada koje
je potrebno nadoknaditi kako bi bio moguć novi ciklus društvene
reprodukcije. Ovim faktorima se dugoročno osigurava jednostavna
reprodukcija, dok dio društvenog bruto proizvoda koji preostaje
nakon toga služi za proširenu reprodukciju. U skladu s tim određena
je i struktura raspodjele društvenog bruto proizvoda:7
1. Bruto društveni proizvod
2. Amortizacija
2.1. Dio za zamjenu
2.2. Slobodni dio
Učešće
29.80%
28.55%
11.34%
5.99%
5.47%
4.20%
3. Nacionalni dohodak (1. - 2.)
4. Neto plate
4.1. Potrošnja
4.2. Štednja
5. Javni rashodi
6. Akumulacija (3. – 4.1. – 5.1.)
Kako su investicije ulaganja akumulacije u procesu razvoja, otuda
i visok stepen međuzavisnosti između akumulacije i investicija, s
jedne strane, te privrednog razvoja, s druge strane. Investicije, dakle,
proizlaze iz akumulacije koja se troši radi podsticanja privrednog
razvoja. Odluka o upotrebi društvene akumulacije je investiciona
odluka, dok slijed investicionih odluka čini investicijsku politiku.
Funkcionalna međuzavisnost između privrednog razvoja i
investicija se može odrediti izrazom8:
r=s/k
gdje je:
r – stopa privrednog rasta;
s – stopa investicija;
k – marginalni kapitalni koeficijent.
Ovaj izraz zapravo određuje stopu privrednog rasta koja je direktno
srazmjerna stopi investicija, a obrnuto srazmjeran vrijednosti
kapitalnog koeficijenta.
U periodu od 2006. do 2008. godine bruto domaći proizvod u
Republici Srpskoj je stalno rastao po realnoj stopi od 5,8% do
6,7%, što je znatno iznad ostvarenja u zemljama šireg regionalnog
okruženja.
Tabela 8: Bruto domaći proizvod za period 2006-2009. godina
Godina
BDP u mil. KM
(tekuće cijene)
% RS
u BiH
Indeks (tekuće
cijene)
Stope rasta
(stalne cijene)
BDP per capita u
KM (tekuće cijene)
BDP per capita u €
(tekuće cijene)
RS
BiH
RS
BiH
RS
BiH
RS
BiH
RS
BiH
2006.
6.544
19.121
34,2%
113,6
113
5,8
7,2
4.533
4.976
2.318
2.545
2007.
7.351
21.759
33,8%
112,3
113,8
6,7
6
5.106
5.663
2.611
2.895
2008.
8.489
24.716
34,3%
115,5
113,6
6,2
5,7
5.895
6.435
3.015
3.290
2009.
8.243
23.994
34.40%
97,1
97,1
-2,8
-2,9
5.744
6.244
2.937
3.192
Izvor: Republički zavod za statistiku Republike Srpske, Banja Luka i Agencija za statistiku BiH, Sarajevo
7
8
Bendeković, J. i koautori, Priprema i ocjena investicionih projekata, FOIP 1974. d.o.o., Zagreb, 2007, str. 43.
Vojnić, D., Investicije i društvena reprodukcija, Ekonomski institut Zagrab, Zagreb 1977, str. 4.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Ekonomska kriza je usporila ekonomski rast, te nominalna stopa
bruto domaćeg proizvoda za 2009. godinu iznosila je -2,8%.
Učešće Republike Srpske u bruto domaćem proizvodu Bosne i
Hercegovine je bilo u blagom porastu sa 34,2% u 2006. na 34,4%
u 2009. godini.
Investicijama u MSP stvaraju se preduslovi za brži razvoj privrede
Republike Srpske, budući da je sasvim jasno da one imaju
važnu ulogu u stvaranju novih, trajnih radnih mjesta, povećanju
izvoza, prenošenju tehnologije i znanja o poslovanju, povećanju
konkurentnosti, unapređenju ukupne proizvodnje i, konačno,
smanjenju siromaštva putem opšteg privrednog rasta i razvoja.9
U 2009. godini ukupne bruto strane direktne investicije u Republici
Srpskoj su iznosile 122,3 miliona KM, dok su neto investicije
iznosile 104,5 miliona KM. Neto vrijednost stranih investicija u
2009. godini je u odnosu na 2008. godinu bila manja za 37%.
U okviru industrije u 2009. godini, podsektor proizvodnje i prerade
hrane je privukao najveći iznos direktnih stranih ulaganja i ujedno
najveći broj investicija. Značajan obim investicija je privukao i
sektor građevinarstva, sa 26% ukupnih investicija u 2009. godini.
Grafikon 5: Investicije u industriji RS, u 2009. godini
Globalna ekonomska i finansijska kriza je imala veliki uticaj
na direktna strana ulaganja u Republiku Srpsku u 2009. godini.
Priliv DSI (direktne strane investicije) je smanjen u cijeloj regiji u
posljednjoj godini. Zaključci okruglih stolova o DSI, u 2009. godini,
jesu da je u periodu krize važno zadržati postojeće ulagače u zemlji.
Međutim, globalna ekonomska kriza nije jedini razlog za smanjenje
stranih investicija u RS. Ostali razlozi su: politička nestabilnost,
nedostatak predanosti reformama i nepredvidivo poslovno
okruženje. Sporost u provođenju reformi je obeshrabrujuća i za
domaće i za strane investitore.10
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Kontinuirano praćenje i analiza stanja malih i srednjih preduzeća i
preduzetničkih radnji predstavlja nephodnu podlogu za pokretanje
inicijativa za donošenje uspješnih podsticajnih mjera i novih
zakonskih rješenja za brži razvoj malih i srednjih preduzeća, a
posebno za brže zapošljavanje, veći izvoz, ravnomjerniji regionalni
razvoj i dr.
Razvoj malih i srednjih preduzeća neophodan je za razvoj
ekonomije u cjelini, budući da ona stimulišu privatno vlasništvo i
preduzetničke sposobnosti. Osnovna karakteristika MSP je njihova
fleksibilnost i sposobnost prilagođavanja tržišnim uslovima, što
je posebno značajno danas u turbulentnim uslovima poslovanja.
Međutim, nesporno je i to da je za razvoj privrede jedne zemlje
neophodno postojanje i jakih velikih preduzeća.
Razvoj MSP je kompleksan izazov, koji podrazumijeva saradnju
države i privatnog sektora. Odnos Republike Srpske prema
MSP je važan i sa stanovišta približavanja Evropskoj uniji, što
podrazumijeva usklađivanje sistemskog ambijenta i poboljšanje
9
10
klime za razvoj preduzetništva, privatne inicijative i razvoja MSP
u skladu s Evropskom poveljom o MSP (sada Small Business Act).
Pitanje razvoja MSP direktno je vezano i za pitanje nezaposlenosti.
Sporo otvaranje novih radnih mjesta i generalno niska potražnja za
radnom snagom nedvosmisleno je ključni problem nezaposlenosti
u Republici Srpskoj. Evropska komisija u svom izvještaju o
napretku BiH ocjenjuje da ne postoji proces kreiranja radnih mjesta
koji može da apsorbuje priliv radne snage na tržište rada. U tom
kontekstu potrebno je razvijati mjere usmjerene na ponudu radnih
mjesta, odnosno razvoj preduzetništva.
Kada je riječ o podsticajnim mjerama za razvoj MSP, bitno je
ukazati na sve mjere koje dovode do stvaranja povoljne klime za
razvoj MSP. Republika Srpska je u tome napravila značajne korake
u posljednjem periodu, posebno u institucionalnom dijelu, prije
svega zahvaljujući razvojnim programima institucija Republike
Srpske. Republika Srpska ima izgrađenu institucionalnu
infrastrukturu za podršku razvoju MSP na republičkom i djelimično
na lokalnom nivou, te definisane strateške i zakonske okvire
za podsticanje razvoja ove oblasti, kao što su Strategija razvoja
MSP i Zakon o podsticanju razvoja MSP. Situacija na nivou BiH je
komplikovanija zbog složenog uređenja države i velikog uticaja
političkog faktora.
Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da uspješan razvoj sektora
MSP zahtijeva jaku i efikasnu podršku relevantnih javnih institucija. Ova podrška mora da bude iz oblasti zakonodavstva,
razvoja infrastrukture, finansiranja i sprovođenja konkretnih
projekata. Zainteresovane strane, poput javnih institucija, privatnih
preduzeća, donatora i drugih učesnika u sektoru MSP trebalo bi
da sarađuju, te da se usaglase oko mehanizama podrške razvoju
sektora MSP.
Strategija podsticanja i razvoja stranih ulaganja u Republiku Srpsku za period 2009–2012. godina
Vijeće stranih invstitora, Bijela knjiga 2009.
43
Izvor: MOFTER – Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
LITERATURA
6. Strategija podsticanja i razvoja stranih ulaganja u Republiku
Srpsku za period 2009–2012.
1. Bendeković, J. i koautori, Priprema i ocjena investicionih
projekata, FOIP 1974. d.o.o., Zagreb, 2007.
7. Strategija razvoja MSP BiH za period 2009–2013.
2. Ekonomski institut RS, Ekonomska politika Vlade Republike
Srpske za 2010.
3. Evropska komisija. “Implementing the Community Lisbon
Programme – Modern SME policy for Growth and Employment”,
COM (2005) 551 final, 10. novembar 2005.
4. Godišnji izvještaj za oblast malih i srednjih preduzeća i zanatskopreduzetničku djelatnost u Republici Srpskoj za 2009.
8. Strategija razvoja MSP u Republici Srpskoj za period 2006–
2010.
9. Vojnić, D., Investicije i društvena reprodukcija, Ekonomski
institut Zagrab, Zagreb 1977.
10. Zakon o podsticanju razvoja malih i srednjih preduzeća,
„Službeni glasnik Republike Srpske“ 64/02, 34/06. i 119/08.
11. http://www.epp.eurostat.ec.europa.eu
5. Izvještaj o realizaciji strategije razvoja malih i srednjih
preduzeća u Republici Srpskoj za period 2006–2009.
Summary
According to available data in the Republic of Srpska in 2009 year operated 14,321 companies, of which 14,266 or 99.62% belongs to the
category of small and medium-sized (SMEs), which in 2009 year was employed 99,430 persons or 39.45% of total employment. SMEs
have achieved total revenue of 11.632 billion BAM, which represents 78.64% of total income of all enterprises. Realized gains in the SME
sector was 369.344 million profit, while the corporate income tax amounted to 70.459 million or 72.63% of the total budget revenues on
this basis. In 2009 the newly established SME is 735 while 800 enterprises closed.
In 2009 was 28,228 operating crafts of shops that employ 40,837 people, which makes 16% of the total number of employees. Crafts
reported 16,28 million BAM for taxes on profits. Crafts employ up to three workers are 93.28% of the total number of crafts. Number of
newly opened shop in 2009 year is 3,250, while 5,616 closed shop.
44
These data are in favor of the sector of small and medium sized enterprises an important part of the economy, economic sufficiently
strong, but stable and resistant to changes caused by global economic crisis. As such, this sector deserves the full attention and incentives
for the community to strengthen economic, constantly developing their competitive capabilities and contributed to the development of
Serbian omnipresent. The data presented in this area are based on the „Report on implementation of strategies for small and medium
enterprises in the Republic of Srpska for the period 2006-2009. Years“ and the „Annual Report for the area of small and medium-sized
enterprises and handicraft-entrepreneurial activities in the Republic of Srpska in 2009 year“.
Časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 336.763.1:658.8(497.6 Bawa Luka)
PREGLEDNI RAD
Mr Bojana Vuković*
Mr Kristina Mijić*
Analiza finansijskog položaja
preduzeća na Banjalučkoj berzi
Rezime
UVOD
Savremeno finansijsko upravljanje zasniva se na informacijama i
rezultatima sistematskog praćenja, prikupljanja, obrade i obračuna
složenih pokazatelja finansijskog poslovanja. Navedeni postupci predstavljaju osnovu za finansijsku analizu poslovanja preduzeća. Finansijska analiza podrazumeva ispitivanje finansijskog i
ekonomskog stanja i rezultata poslovanja nekog preduzeća. Ona
obuhvata analizu prinosnog, imovinskog i finansijskog položaja
preduzeća, u cilju dobijanja informacija koje predstavljaju polaznu
osnovu za preduzimanje mera i akcija usmerenih na popravljanje
boniteta i trendova u poslovanju i razvoju preduzeća.
Finansijski položaj preduzeća primarno determiniše njegove mogućnosti finansiranja. U teoriji i praksi se pominje pod nazivom “finansijska pozicija” ili “finansijska situacija preduzeća”. Međutim,
finansijska situacija je uži pojam od finansijskog položaja i pod njome se uglavnom podrazumeva novčano stanje preduzeća. Uslovi
privređivanja direktno utiču na održavanje finansijske ravnoteže, a
time i finansijskog položaja većine proizvodnih preduzeća. U navedenim uslovima, neizvesne su mogućnosti maksimiziranja efekata
upotrebe i nabavke potrebnog kapitala, radi ostvarivanja pozitivnog
finansijskog rezultata. S tim u vezi, bitan segment finansijske funkcije preduzeća je koncizna analiza finansijskog položaja preduzeća
putem ispitivanja finansijskih izveštaja posmatranih preduzeća.
Finansijski položaj preduzeća pokazuje usklađenost sredstava i
izvora sredstava, zaduženost, solventnost, mogućnost održavanja
realne vrednosti kapitala i reprodukcionu sposobnost preduzeća.
Analizom finansijskog položaja procenjuje se mogućnost izmirenja
obaveza, uvećanja sopstvenog kapitala i mogućnost finansiranja
reprodukcije. Menadžment preduzeća ima obavezu da održava
dobar finansijski položaj. Ako su indikatori finansijskog položaja
nepovoljni, menadžment preduzeća mora da reaguje kako se op*
Asistent Ekonomskog fakulteta u Subotici, Univerzitet u Novom Sadu
stanak i razvoj preduzeća ne bi ugrozio. Dobar finansijski položaj
važan je indikator i bankama prilikom donošenja odluka o odobravanju kredita, dobavljačima prilikom davanja robe na odloženo
plaćanje i drugim poslovnim partnerima.
U radu će biti analiziran finansijski položaj preduzeća kotiranih na
Banjalučkoj berzi. Istraživanje je bazirano na uzorku od 40 finansijskih izveštaja proizvodnih preduzeća i posmatrane su glavne determinante finansijskog položaja, odnosno kratkoročna finansijska
ravnoteža, dugoročna finansijska ravnoteža, dugoročna finansijska
ravnoteža na osnovu obrtnog fonda, zaduženost, tekuća likvidnost,
ubrzana likvidnost i solventnost. Osnovni cilj rada je da se na osnovu izvršene analize oceni kretanje glavnih determinanti finansijskog položaja kotiranih preduzeća za 2008. i 2009. godinu i da se
ukaže na moguće pravce delovanja za njihovo poboljšanje.
1. PREDMET ANALIZE FINANSIJSKOG
POLOŽAJA
Finansijski položaj preduzeća određen je stanjem finansijske ravnoteže, zaduženošću, solventnošću, održavanjem realne vrednosti
sopstvenog kapitala i reprodukcionom sposobnošću preduzeća. U
cilju uspešne analize potrebno je razlikovati dobar, prihvatljiv i loš
finansijski položaj.
Finansijski položaj preduzeća je dobar ako finansijska ravnoteža
obezbeđuje sigurnost u održavanju likvidnosti; ako zaduženost
obezbeđuje punu nezavisnost preduzeća i dobru sigurnost njegovih poverilaca; ako je solventno; ako preduzeće pri stabilnoj novčanoj
jedinici iz finansijskog rezultata značajno uvećava sopstveni kapital, a u uslovima inflacije iz efekta revalorizacije i finansijskog
rezultata uvećava realnu vrednost sopstvenog kapitala i ako preduze-
45
U radu je izvršena komparativna analiza najznačajnijih parametara finansijskog položaja preduzeća čijim se akcijama trguje na
Banjalučkoj berzi. Istraživanje je bazirano na uzorku od 40 finansijskih izveštaja proizvodnih preduzeća. Vremenskim poređenjem
ostvarenih pokazatelja finansijskog položaja preduzeća u dve uzastopne godine (2008, 2009) došlo se do rezultata koji su ukazali da čak
80% preduzeća ostvaruje loš finansijski položaj u 2009. godini. Broj preduzeća koja ostvaruju loš finansijski položaj u 2009. godini se
povećao u odnosu na posmatranu 2008. godinu, kao posledica nepostojanja finansijske ravnoteže i nesposobnosti održavanja prihvatljive
zaduženosti i solventnosti.
Časopis za ekonomiju - 02/10
će iz sopstvenih izvora finansira prostu i deo proširene reprodukcije.
Prihvatljiv finansijski položaj preduzeća podrazumeva da se pomoću
finansijske ravnoteže održava likvidnost, ali bez sigurnosti; zatim da
zaduženost obezbeđuje preduzeću relativnu nezavisnost i relativnu sigurnost njegovih poverilaca; ako je solventno; ako u uslovima stabilne
novčane jedinice umereno uvećava sopstveni kapital, a u inflatornim
uslovima održava realnu vrednost sopstvenog kapitala i ako preduzeće uspešno finansira prostu reprodukciju iz sopstvenih sredstava.
Finansijski položaj preduzeća se smatra lošim ako ne postoje uslovi
za održavanje likvidnosti i ne postoji finansijska ravnoteža; ako se ne
obezbeđuje nezavisnost preduzeća i sigurnost njegovih poverilaca;
ako je solventnost kritična; ako se iz finansijskog rezultata ne uvećava
sopstveni kapital i ne održava realna vrednost sopstvenog kapitala i
ako preduzeće ne može da finansira ni prostu reprodukciju iz sopstvenih sredstava.
Finansijski položaj preduzeća uslovljavaju brojni činioci koji međusobno mogu biti kontradiktorni, što dodatno otežava konačno sagledavanje finansijskog položaja preduzeća. Ovaj problem se rešava vremenskim i prostornim upoređivanjem finansijskog položaja preduzeća.
Vremenskim upoređivanjem uočava se razvoj finansijskog položaja
preduzeća. Prostorno upoređivanje omogućuje vrednovanje finansijskog položaja preduzeća u odnosu na finansijski položaj najboljeg
konkurentskog preduzeća.
Analiza finansijskog položaja preduzeća zasnivaće se na analizi:
-
kratkoročne i dugoročne finansijske ravnoteže,
dugoročne finansijske ravnoteže na osnovu obrtnog fonda,
zaduženosti,
ubrzane i tekuće likvidnosti,
solventnosti.
46
1.1. Pojmovno određenje finansijske ravnoteže preduzeća
Analiza finansijske ravnoteže je najvažnija determinanta u analizi finansijskog položaja preduzeća, budući da je direktno povezana sa na-
čelom stabilnosti finansijske politike. Kroz postojanje ili nepostojanje
finansijske ravnoteže ocenjuje se kvalitet finansijskog upravljanja, sa
aspekta usaglašavanja rokova vezivanja sredstava i rokova raspoloživosti izvora sredstava.
Finansijska ravnoteža podrazumeva da sredstva po obimu i vremenu
vezanosti odgovaraju obimu i vremenu raspoloživosti izvora sredstava. Ukoliko postoji usklađenost sredstava i izvora sredstava po obimu i vremenu, smatra se da postoji finansijska ravnoteža i obrnuto.
Finansijsku ravnotežu možemo posmatrati kao kratkoročnu i dugoročnu. Kratkoročna finansijska ravnoteža podrazumeva da odnos gotovine, vrednosnih papira koji se kotiraju na berzi i kratkoročnih potraživanja prema kratkoročnim obavezama bude 1 ili veći od 1. Sa druge
strane, dugoročna finansijska ravnoteža sagledava se na osnovu
odnosa dugoročno vezanih sredstava i dugoročnih izvora sredstava.
Dugoročna finansijska ravnoteža je prihvatljiva ako je ovaj odnos 1 ili
manji od 1.
1.1.1. Analiza kratkoročne finansijske ravnoteže
Analiza kratkoročne finansijske ravnoteže daje odgovor na pitanje
da li postoji jednakost između, s jedne strane, likvidnih i kratkoročno
vezanih sredstava i, s druge strane, kratkoročnih obaveza. Analizom
kratkoročne finansijske ravnoteže preduzeća kotiranih na Banjalučkoj
berzi utvrđeno je da je u 2009. godini kratkoročna finansijska ravnoteža pomerena ka kratkoročno vezanim sredstvima u 15% ispitanih
izveštaja, što ukazuje na likvidnost kotiranih preduzeća. U preostalih
85% ispitanih izveštaja, kratkoročna finansijska ravnoteža je pomerena ka kratkoročnim izvorima sredstava, čime nije ostvarena kratkoročna finansijska ravnoteža, odnosno likvidnost kotiranih preduzeća.
Preduzeća ne mogu da obezbede likvidnost ukoliko ne uspeju da kratkoročno vezana sredstva mobilišu pre nego što dospevaju na naplatu
kratkoročne obaveze. U odnosu na 2008. godinu kratkoročna finansijska ravnoteža kotiranih preduzeća se pogoršala za 5%, budući da je
u 2008. godini kratkoročna finansijska ravnoteža, odnosno likvidnost
preduzeća utvrđena u 20% ispitanih finansijskih izveštaja.
Prikaz 1: Raspored preduzeća prema postojanju kratkoročne finansijske ravnoteže
Za analizu kratkoročne finansijske ravnoteže potrebno je izračunati
i koeficijente likvidnosti. Preduzeće je likvidno ako je sposobno da
plaća obaveze u momentu njihovog dospeća. Likvidnost se može
meriti primenom:
1. koeficijenta ubrzane likvidnosti,
2. koeficijenta tekuće likvidnosti.
1. Koeficijent ubrzane likvidnosti predstavlja odnos kratkoročno vezanih sredstava bez zaliha i kratkoročnih izvora sredstava. On treba
Časopis za ekonomiju - 02/10
da bude jednak ili veći od 1 kako bi se smatralo da je preduzeće
likvidno.1 Ako je koeficijent ubrzane likvidnosti jednak 1, uz pretpostavku da preduzeće ne raspolaže sezonskim zalihama, onda istovremeno postoje i kratkoročna i dugoročna finansijska ravnoteža.
U situaciji kada je koeficijent ubrzane likvidnosti veći od 1, tada je
kratkoročna ravnoteža pomerena ka sredstvima, a dugoročna ravnoteža ka izvorima finansiranja. Time je sigurnost da će preduzeće
biti likvidno veća ukoliko je koeficijent ubrzane likvidnosti veći od
1. Kod preduzeća koja poseduju sezonske zalihe i pored postojanja
finansijskog pravila 1:1, koeficijent ubrzane likvidnosti će biti manji od 1. Ovakva ocena likvidnosti nastaje kao rezultat finansiranja
sezonskih zaliha iz kratkoročnih izvora i po pravilu se u takvim
situacijama ne daje negativna ocena o likvidnosti.
Analizom koeficijenta ubrzane likvidnosti kotiranih preduzeća zapaža se da je ubrzana likvidnost pogoršana iz 2008. godine u 2009.
godinu za 5%, odnosno sa 17,5% na 12,5%. Pogoršanje pomenute
likvidnosti potvrdio je parametar za izračunavanje kratkoročne finansijske ravnoteže. Na osnovu koeficijenta ubrzane likvidnosti zaključuje se da je 82,5% preduzeća u 2008. godini, odnosno 87,5%
preduzeća u 2009. godini, imalo ugroženu ubrzanu likvidnost preduzeća, odnosno sposobnost da iz sume novca i potraživanja podmiri kratkoročne obaveze.
2. Koeficijent tekuće likvidnosti zahteva da odnos između obrtnih
sredstava i kratkoročnih obaveza iznosi najmanje 2. Karakteristika
koeficijenta tekuće likvidnosti jeste da je on kao samostalan pokazatelj nepouzdan. Razlog za to je pretpostavka da polovinu obrtnih
sredstava čine trajna obrtna sredstva.2 Ukoliko je koeficijent tekuće
likvidnosti manji od 2, ne može se automatski zaključiti da je preduzeće nelikvidno, bez analize finansijske ravnoteže.
Analizom koeficijenta tekuće likvidnosti preduzeća kotiranih na
berzi, zapaženo je da je u 2009. godini 12,5% ispitanih preduzeća
ostvarilo tekuću likvidnost, odnosno imalo najmanje dvostruko veća
obrtna sredstva u odnosu na kratkoročne obaveze. Posmatrajući
dinamiku pokazatelja, zapaža se njegov pad u posmatranoj 2009.
godini, budući da je u 2008. godini u 17,5% ispitanih izveštaja
utvrđena tekuća likvidnost preduzeća. U preostalih 87,5% odnosno
82,5% ispitanih izveštaja, preduzeća nisu uspela da ostvare tekuću
likvidnost, budući da su njihove kratkoročne obaveze bile daleko
veće od zbira zaliha, potraživanja i ostalih obrtnih sredstava. Da bi
se izvela pouzdana analiza likvidnosti, potrebno je izvršiti analizu
dugoročne finansijske ravnoteže.
Prikaz 3: Raspored preduzeća prema postojanju tekuće likvidnosti
1
2
Žager, K., Mamić Sačer, I., Sever, S. i Žager, L. (2009). Analiza financijskih izvještaja. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, str. 246.
Vunjak, N. (2008). Finansijski menadžment – poslovne finansije. Subotica: Ekonomski fakultet Subotica, str. 114.
47
Prikaz 2: Raspored preduzeća prema postojanju ubrzane likvidnosti
Časopis za ekonomiju - 02/10
1.1.2. Analiza dugoročne finansijske ravnoteže
Analiza dugoročne finansijske ravnoteže može se sprovesti na
osnovu dugoročno vezanih sredstava, koeficijenta finansijske stabilnosti i na osnovu obrtnog fonda.
Analiza dugoročne finansijske ravnoteže
na osnovu dugoročno vezanih sredstava
Za postojanje dugoročne finansijske ravnoteže sa aspekta dugoročno vezanih sredstava potrebno je da dugoročno vezana sredstva po obimu i roku vezanosti odgovaraju dugoročnim izvorima
finansiranja po obimu i roku dospeća. Prema tome, potrebno je
da zbir osnovnih sredstava, dugoročnih ulaganja, stalnih zaliha
i gubitka u aktivi, s jedne strane, bude jednak zbiru sopstvenog
kapitala, dugoročnih obaveza i dugoročnih rezervisanja, s druge
strane. Finansijska ravnoteža može biti pomerena ka dugoročnim
sredstvima, što ugrožava održavanje likvidnosti, jer će kratkoročne
obaveze pre dospeti za plaćanje od mobilizacije dugoročno vezanih
sredstava. Održavanje likvidnosti je moguće ako se vrši brža mobi-
lizacija kratkoročno vezanih sredstava od roka dospeća kratkoročnih obaveza. U suprotnom, kada je finansijska ravnoteža pomerena
ka dugoročnim izvorima obezbeđuje se sigurna likvidnost, jer se
kratkoročna sredstva mobilizuju pre nego što dospevaju dugoročne obaveze na naplatu iz kojih su ta sredstva finansirana.
Analizom dugoročne finansijske ravnoteže preduzeća sa aspekta dugoročno vezanih sredstava, zapaže se da je u 2009. godini, u 22,5%
ispitanih izveštaja, dugoročna finansijska ravnoteža pomerena ka dugoročnim izvorima sredstava i lošija je u odnosu na 2008. godinu, gde
je utvrđeno da je u 40% ispitanih izveštaja, dugoročna finansijska ravnoteža pomerena ka dugoročnim izvorima sredstava. Na taj način su
pogoršani uslovi za održavanje likvidnosti u 2009. godini, što pojačava
finansijsku nestabilnost posmatranih preduzeća. Pomenutu konstataciju potvrđuje činjenica da je u 2008. godini povećan broj preduzeća
koja ne uspevaju da ostvare dugoročnu finansijsku ravnotežu, a time
ni uslove za održavanje likvidnosti. Održavanje likvidnosti kod kotiranih
preduzeća je ugroženo, jer kratkoročne obaveze dospevaju na plaćanje pre nego što se izvrši mobilizacija dugoročno vezanih sredstava.
48
Prikaz 4: Raspored preduzeća prema postojanju dugoročne finansijske ravnoteže
Analiza dugoročne finansijske ravnoteže
na osnovu obrtnog fonda
NETO
Neto obrtni fond predstavlja deo sopstvenog kapitala, dugoročnih
rezervisanja i dugoročnih obaveza koji je korišćen za finansiranje
obrtnih sredstava. Neto obrtni fond možemo izračunati na jedan od
sledeća dva načina:
NETO OBRTNI FOND = (Kapital + Dugoročne obaveze + Dugoročna
rezervisanja) - Nematerijalna ulaganja + Osnovna sredstva +
Dugoročni finansijski plasmani + Gubitak iznad visine kapitala)
3
OBRTNI = Obrtna sredstva - Kratkoročne obaveze
FOND
Nakon izračunavanja neto obrtnog fonda, finansijska ravnoteža
se ocenjuje upoređivanjem stalnih zaliha i neto obrtnog fonda.
Prilikom analize moguće su sledeće relacije:3
1. neto obrtni fond = stalne zalihe
postoji dugoročna finansijska ravnoteža
i uslovi za održavanje likvidnosti
2. neto obrtni fond > stalne zalihe
dugoročna finansijska
ravnoteža je pomerena ka obrtnom fondu
i postoji sigurnost za održavanje likvidnosti
3. neto obrtni fond < stalne zalihe
dugoročna finansijska ravnoteža je
pomerena ka stalnim zalihama i time je
ugroženo održavanje likvidnosti
Rodić, J., Vukelić, G. i Andrić, M. (2007). Teorija politika i analiza bilansa. Beograd: Beoknjiga, str. 288.
Časopis za ekonomiju - 02/10
Ako je prisutno stanje da je neto obrtni fond negativan, u tom slučaju je narušena finansijska ravnoteža. Negativni neto obrtni fond
ukazuje na iznos osnovnih sredstava, dugoročnih finansijskih ulaganja i gubitka koji se finansiraju iz kratkoročnih izvora. U takvoj
situaciji se stalne zalihe u potpunosti finansiraju iz kratkoročnih
obaveza, pri čemu ne postoji mogućnost za održavanje likvidnosti.
49
Analizom dugoročne finansijske ravnoteže na osnovu neto obrtnog
fonda preduzeća kotiranih na berzi, zapaža se da u 2009. godini
15% preduzeća uspeva da zalihe finansira iz obrtnog fonda, čime
ostvaruje uslove za održavanje likvidnosti. Ova pokrivenost je pogoršana u odnosu na 2008. godinu, kada je 20% ispitanih preduzeća uspelo da zalihe pokrije iz obrtnog fonda. Negativan neto obrtni
fond ukazuje na činjenicu da se 50% osnovnih sredstava i dugoročnih finansijskih plasmana finansira iz kratkoročnih obaveza,
čime se 50% stalnih zaliha u obe posmatrane godine u potpunosti
finansira iz kratkoročnih izvora. U 20% ispitanih preduzeća u 2009.
godini, odnosno 17,5% ispitanih preduzeća u 2008. godini, obrtni
fond je manji od stalnih zaliha, čime se ne ostvaruju uslovi za održavanje likvidnosti. Istraživanjem je ukazano na to da 15% preduzeća
ne raspolaže zalihama u 2009. godini, čime se broj preduzeća koji
ne raspolažu zalihama povećava za 2,5% u odnosu na posmatranu
prethodnu godinu. Kod ovih preduzeća su zapažena izuzetno mala
sredstva naspram obaveza. Nepostojanje zaliha kod posmatranih
preduzeća utiče na nemogućnost izračunavanja pokazatelja dugoročne finansijske ravnoteže na osnovu obrtnog fonda.
Prikaz 6: Raspored preduzeća prema postojanju dugoročne finansijske ravnoteže na osnovu obrtnog fonda
1.2. Ocenjivanje zaduženosti
Analiza zaduženosti preduzeća se utvrđuje analiziranjem strukture pasive bilansa stanja sa stanovišta strukture vlasništva.
Zaduženost preduzeća se meri odnosom sopstvenih i tuđih
izvora sredstava, kako bi se ispitala struktura izvora sredstava.
Struktura pasive bilansa stanja utiče na sigurnost, rentabilnost
i autonomiju preduzeća kao dužnika. Sigurnost privrednog subjekta možemo posmatrati sa stanovišta poverilaca i sa stanovišta dužnika. U oba slučaja, sigurnost je veća kad je struktura
pasive više pomerena ka sopstvenom kapitalu jer, u slučaju
stečaja, poverioci mogu naplatiti svoj dug iz stečajne mase. Sa
rastom stepena zaduženosti preduzeća raste i rizik poverilaca.
Ako poverilac pozajmljuje novčana sredstva dužniku koji ima
nizak stepen sopstvenog kapitala, tada se poverilac obezbeđuje
od mogućeg rizika hipotekom na nepokretne stvari i zalogom
na pokretne stvari.
U procesu analize zaduženosti potrebno je utvrditi prihvatljivi
nivo zaduženosti i za poverioca i za dužnika. Po tradicionalnom
finansijskom pravilu, taj odnos treba da bude 1:1. Time se pre-
duzeće finansira 50% iz sopstvenih izvora i 50% iz tuđih izvora,
a odnos sredstava i dugova treba da je 2:1.
Polazeći od tradicionalnog finansijskog pravila, u 2009. godini
52,25% preduzeća ima manje od 50% dugova u strukturi pasive. Preostalih 39,25% preduzeća većinski se finansira na osnovu
tuđeg kapitala, dok je 8% preduzeća 100% zaduženo, budući da
ne raspolaže sopstvenim kapitalom u strukturi pasive. Kod ovih
preduzeća većinu čini kratkoročna zaduženost. U strukturi osnovnog kapitala kod nekih preduzeća se povećava učešće akcijskog
kapitala. Sa aspekta sigurnosti poverilaca i nezavisnosti preduzeća
zaključuje se da se stabilnost preduzeća u 2009. godini pogoršala
u odnosu na 2008. godinu, kada je 65% preduzeća imalo manje
od 50% dugova u strukturi pasive, čime je struktura pasive većeg
broja preduzeća bila pomerena ka sopstvenom kapitalu. Visokim
učešćem sopstvenog kapitala u strukturi pasive, ova preduzeća
su mogla da obezbede sigurnost ostvarivanja pozitivnog bruto finansijskog rezultata. Preostalih 35% preduzeća je imalo većinsko
učešće dugova u strukturi izvora sredstava, čime se uglavnom finansiralo iz tuđeg kapitala, s tim da nije bilo preduzeća kod kojih
se u strukturi pasive nalazi tuđi kapital u stoprocentnom iznosu.
Časopis za ekonomiju - 02/10
Prikaz 7: Raspored preduzeća prema postojanju zaduženosti
1.3. Analiza solventnosti
Solventnost preduzeća podrazumeva sposobnost plaćanja svih
obaveza, ali ne o roku njihovog dospeća. Solventnost ukazuje da
li će preduzeće moći da izmiri svoje obaveze barem i iz stečajne
mase.
50
Solventnost preduzeća se meri odnosom poslovne imovine i ukupnih obaveza. Ovaj odnos bi trebalo da bude veći od 1, jer ukoliko
je manji od 1, preduzeće je insolventno. Insolventnost upućuje da
kada bi preduzeće unovčilo svu svoju imovinu po knjigovodstvenoj
vrednosti ne bi moglo da izmiri sve obaveze. Pošto u uslovima ste-
čaja preduzeće često može da unovči imovinu samo po vrednosti
nižoj od knjigovodstvene, solventnost je prihvatljivija što je ovaj odnos više udaljen od 1.
Analiza solventnosti preduzeća iz 2008. godine u 2009. godinu
pokazuje pogoršanje sposobnosti preduzeća da otplate obaveze
kad tad, pa makar i iz likvidacione mase. Koeficijent solventnosti
pokazuje da je u 2008. godini 60% preduzeća bilo solventno i da
je ta solventnost pogoršana, budući da je u 2009. godini 47,5%
preduzeća bilo u mogućnosti da izmiri svoje obaveze iz poslovne
imovine. Preostalih 40%, odnosno 52,5% nije moglo da izmiri svoje
obaveze iz poslovne imovine.
Prikaz 8: Raspored preduzeća prema postojanju solventnosti
2. OCENA FINANSIJSKOG POLOŽAJA
PREDUZEĆA NA BANJALUČKOJ BERZI
Objedinjavajući navedene pokazatelje, došlo se do zaključka da je
samo 15% preduzeća u posmatranoj 2009. godini imalo dobar finansijski položaj koji pokazuje tendenciju pada u odnosu na 2008.
godinu, kada je 20% ispitanih preduzeća imalo dobar finansijski
položaj. Prihvatljiv finansijski položaj u 2009. godini ima svega 5%
preduzeća, dok je ovaj procenat u 2008. godini iznosio 12,5%. U
2009. godini povećao se broj preduzeća koja imaju loš finansijski
položaj (80% preduzeća), u odnosu na 2008. godinu, kada je loš
finansijski položaj bio prisutan kod 67,5% preduzeća. Kao glavni
uzrok ističe se nemogućnost preduzeća da usklade rokove vezivanja sredstava i rokove raspoloživosti obaveza, kao i da obezbede
uslove za održavanje likvidnosti. U nastavku je dat prikaz strukture
finansijskog položaja u 2009. i 2008. godini.
Časopis za ekonomiju - 02/10
ZAKLJUČAK
Prikaz 10: Struktura finansijskog položaja u 2008. godini
Prilikom ocene finansijskog položaja kotiranih preduzeća, razmatrano je koliko je preduzeća uspelo da ostvari svih sedam determinanti dobrog finansijskog položaja u 2009. godini. Rezultati istraživanja pokazuju sledeće:
-
10% preduzeća je ostvarilo svih sedam zahtevanih pokazatelja,
0% preduzeća je ostvarilo šest zahtevana pokazatelja,
5% preduzeća je ostvarilo pet zahtevanih pokazatelja,
0% preduzeća je ostvarilo četiri zahtevana pokazatelja
5% preduzeća je ostvarilo tri zahtevana pokazatelja,
32,5% preduzeća je ostvarilo dva zahtevana pokazatelja i
2,5% preduzeća je ostvarilo jedan zahtevani pokazatelj,
45% preduzeća nije ostvarilo nijedan zahtevani pokazatelj.
Za razliku od rezultata istraživanja navedenih u 2009. godini, kotirana preduzeća su imala uspešnije pokazatelje finansijskog položaja u 2008. godini, budući da je:
-
10% preduzeća je ostvarilo svih sedam zahtevanih pokazatelja,
2,5% preduzeća je ostvarilo šest zahtevanih pokazatelja
7,5% preduzeća je ostvarilo pet zahtevanih pokazatelja,
5% preduzeća je ostvarilo četiri zahtevana pokazatelja,
7,5% preduzeća je ostvarilo tri zahtevana pokazatelja
40% preduzeća je ostvarilo dva zahtevana pokazatelja i
2,5% preduzeća je ostvarilo jedan zahtevani pokazatelj,
25% preduzeća nije ostvarilo nijedan zahtevani pokazatelj.
Navedeni rezultati pokazuju trend rasta broja preduzeća u 2009.
godini koja ne uspevaju da zadovolje nijedan pokazatelj dobrog
finansijskog položaja preduzeća, dakle, ni likvidnost, ni uslove za
održanje likvidnosti, ni solventnost, ni prihvatljiv leveridž.
Posmatrajući odnos finansijskog položaja i uspešnost poslovanja preduzeća, dodatna istraživanja su pokazala da čak 70% preduzeća ostvaruje
negativan rezultat u posmatranoj 2009. godini, koji je u većini slučajeva
rezultat negativnog rezultata iz redovnih aktivnosti preduzeća, što najbolje
govori o neuspešnosti poslovanja preduzeća. Tendencija ostvarivanja negativnog finansijskog rezultata se značajno povećala u odnosu na 2008.
godinu, kada je 52,5% preduzeća ostvarilo negativan finansijski rezultat. Od
15% preduzeća koja su ostvarila dobar finansijski položaj, čak 10% ispitanih preduzeća je poslovalo sa gubitkom, što upućuje na zaključak da dobar
finansijski položaj ne mora da znači istovremeno i dobar finansijski rezultat.
Pored toga, istraživanjem je pokazano da preduzeće koje ima najbolji finansijski položaj prema posmatranim pokazateljima, nema istovremeno i najbolji finansijski rezultat. Šta više, preduzeće koje je imalo najbolji finansijski
položaj poslovalo je sa gubitkom. Da bi pomenuto preduzeće i sva ostala
preduzeća izašla iz zone gubitka, potrebno je, pored povećanja efikasnosti
poslovanja, kroz vlasničku transformaciju, doneti i niz mera iz oblasti monetarne, poreske i carinske politike.
LITERATURA
1. Mikerević, D. (2005). Strateški finansijski menadžment. Banja
Luka: Ekonomski fakultet u Banjoj Luci.
2. Novićević, B., Antić, L. i Stevanović, T. (2006). Upravljanje performansama preduzeća. Niš: Ekonomski fakultet Niš.
3. Rodić, J., Vukelić, G. i Andrić, M. (2007). Teorija politika i analiza
bilansa. Beograd: Beoknjiga.
4. Slović, D. (2003). Dinamička analiza bilansa. Beograd: FINEX,
preduzeće za finansijske ekspertize i izdavačku delatnost.
5. Vunjak, N. (2008). Finansijski menadžment – poslovne finansije. Subotica: Ekonomski fakultet Subotica.
6. Žager, K., Mamić Sačer, I., Sever, S. i Žager, L. (2009). Analiza
financijskih izvještaja. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
7. www.blberza.com (datum dostupnosti: 10/10/2010)
Summary
The paper gives a comparative analysis of major parameters of the financial position of companies listed on the Banja Luka Stock Exchange.
During the research, the analysis was based on the data from the annual financial reports of 40 manufacturing companies. Comparing the
indicators of the financial position of the company in two consecutive years (2008, 2009) come to a result which showed that almost 80% of
the company realized a bad financial position in year 2009. The number of companies that have bad financial position in 2009. increased in
comparison to the 2008th year, as a consequence of the lack of financial balance and inability to maintain an acceptable level of debt and solvency.
Key words: financial position of company, analysis
51
Prikaz 9: Struktura finansijskog položaja u 2009. godini
Analiza finansijskog položaja preduzeća treba da odredi trenutni položaj preduzeća, kako bi se na osnovu rezultata analize definisale mere za eventualno
poboljšanje finansijskog položaja posmatranih preduzeća. Loš finansijski položaj pojedinačnog preduzeća stvara probleme na nivou preduzeća i zahteva
determinisanje mera za njegovo poboljšanje na nivou preduzeća. Loš finansijski položaj većeg broja preduzeća ukazuje na problem privrede kao celine,
koji zahteva sistemske mere za njegovo prevazilaženje na nivou privrede. Na
osnovu izvršene analize najvažnijih pokazatelja finansijskog položaja preduzeća na Banjalučkoj berzi u 2008. i 2009. godini može se zaključiti da su nepostojanje finansijske ravnoteže i nesposobnost održavanja prihvatljive zaduženosti i solventnosti, osnovni pokazatelji poremećenosti finansijske strukture
preduzeća, odnosno lošeg finansijskog položaja. U posmatranoj 2009. godini,
čak 80% preduzeća ostvaruje loš finansijski položaj, čime je značajno povećan broj preduzeća koja ostvaruju loš finansijski položaj, u odnosu na 2008.
godinu. Preduzeća pokušavaju da pokriju nagomilane tekuće obaveze nastale
smanjenim obimom poslovne aktivnosti. Lošoj finansijskoj situaciji verovatno
su doprineli i krediti koji su usmereni na potrošnju, a na uštrb proizvodnje. Za
poboljšanje finansijskog položaja preduzećima je potreban dugoročni i jeftiniji
kapital, koji se može obezbediti ili kroz dodatna ulaganja vlasnika ili kroz povoljnije kredite u odnosu na postojeće.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 336.76:551.583(100)
PREGLEDNI RAD
Mr Nataša Zrilić*
Dr Predrag Tomić*
Dr Borislav Jakšić*
Fond za adaptaciju
- međunarodni finansijski mehanizam namijenjen zemljama
u razvoju u oblasti održivog razvoja i klimatskih promjena
Rezime
Klimatske promjene postaju sve češće i intenzivnije, pa mjere kompleksne adaptacije na globalnom, nacionalnom i lokalnom nivou predstavljaju pravi odgovor na te pojave.
Usvojenim aktivnostima u okviru Kjoto protokola i naročito naknadnim odlukama na Konferenciji država potpisnica Okvirne konvencije
UN-a o klimatskim promjenama u Marakešu, osigurana je pomoć zemaljama potpisnicama ove konvencije, koje ne pripadaju Aneksu I, tj.
zemljama u razvoju, u koje je svrstana i Bosna i Hercegovina, te data mogućnost korišćenja Fonda za adaptaciju.
52
UVOD
Opšte je poznato, a sada i prihvaćeno, da čovjekove aktivnosti utiču
na klimatske promjene i da te promjene uzrokuju značajne fizičke
efekte. Prvi organizovani razgovori o međusobnom uticaju klime,
životne sredine i održivog razvoja bili su na Konferenciji Ujedinjenih
nacija o životnoj sredini održanoj u Štokholmu, još daleke 1972.
godine.
Naknadno, pod uticajem Svjetske meterološke organizacije, u Rio
de Ženeiru je 1992. godine usvojena Okvirna konvencija UN-a o
klimatskim promjenama (UNFCCC), koju su potpisale 154 zemlje.
Bosna i Hercegovina to tada nije mogla učiniti zbog poznatih ratnih
dešavanja.
Zemlje učesnice ove konvencije, u skladu sa razvijenošću i
ekonomskim potencijalom, svrstane su u nekoliko grupa. Zemlje
u razvoju svrstane su u grupu zemalja koje ne pripadaju Aneksu I.
Do sada je održano 16 godišnjih konferencija o klimatskim promjenama, od kojih je najznačajnija ona održana u Kjotu 1977.
godine, kao i pretposljednja, održana u Kopenhagenu decembra
mjeseca 2010. godine. Ovih dana se još uvijek rezimiraju zaključci
XVI konferencije održane u Kankunu, u Meksiku.
Prema Protokolu iz Kjota razvijene zemlje i zemlje sa prelaznom
ekonomijom obavezne su bile da u prvom obračunskom periodu
od 2008. do 2012. godine smanje u prosjeku emisiju gasova sa
efektom staklene bašte (greenhouse gases-GHG) za 5,2%.
Za zemlje u razvoju, Protokol, ne znači novu obavezu smanjenja
emisije GHG, ali ostaje mogućnost da svaka od njih, prema članu
9. Protokola, u bilo kom trenutku, može tu obavezu da preuzme.
*
Fond za zaštitu životne sredine Republike Srpske.
Bosna i Hercegovina se uključila u aktivnosti Okvirne konvencije
UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC-a) 2000. godine. Mogućnost korištenja sredstava dobila je putem Globalnog fonda za
zaštitu životne sredine (Global Enviroment Facility – GEF) 2004.
godine. Bosna i Hercegovina je kao operativnu fokalnu tačku (focal
point) za provođenje Konvencije odredila Ministarstvo za prostorno
uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske u
Banjoj Luci.
Obaveza svake države potpisnice je da redovno dostavlja svoje
nacionalne izvještaje Sekretarijatu UNFCCC-a putem operativne
fokalne tačke. Bosna i Hercegovina je uradila svoj Prvi nacionalni
izvještaj (Initial National Communication – INC) vlastitim stručnim
zalaganjima u organizaciji focal pointa i UNDP-a BiH. Ovaj dokument je prihvaćen od strane UNFCCC-a i GEF-a. U toku su
aktivnosti na izradi Drugog nacionalnog izvještaja (Second National
Communication – SNC).
Dokument je faktorski prikazao situaciju u BiH i ukazao na potrebu
integralnog sagledavanja i implementacije aktivnosti BiH u okviru
ove konvencije. Izradom Prvog nacionalnog izvještaja o klimatskim
promjenama, Bosna i Hercegovina je ispunila svoju osnovnu
obavezu prema UNFCCC-u. Još važnije je da su ovim dokumentom
u određenom obimu identifikovane klimatske promjene u BiH,
date prognoze promjena, procijenjena je ranjivost prostora, ekosistema, uslova življenja, kao i ranjivost privrede. Izradom Prvog
nacionalnog izvještaja, Bosna i Hercegovina postaje zvanično
učesnik svjetskog procesa dogovaranja oko adaptacije klimatskim
promjenama i njihovog ublažavanja.
Postoje dvije osnovne kategorije ljudskih odgovornosti vezane za
klimatske promjene, a to su mitigacija i adaptacija. Oba ova tipa
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Adaptacija je poduzimanje aktivnosti sa namjerom da se smanje
negativne konsekvence klimatskih promjena. Adaptivne aktivnosti
imaju za cilj da smanje klimatske udare na ljudske i prirodne
sisteme.
Ova dva tipa naše odgovornosti su bitna i međusobno se
dopunjavaju. Treba imati na umu da se klimatske promjene već
dešavaju i da će se nastavljati zbog prisutnosti veće količine
gasova sa efektom staklene bašte koji su već prisutni u atmosferi.
Zbog toga, čak i izuzetno veliki napori i mjere mitigacije neće moći
eliminisati uticaje na klimatske promjene u narednih nekoliko
decenija. Zbog toga su mjere adaptacije nezaobilazne i od izuzetne
važnosti.
Adaptacija se poduzima od niza organizatora i uključuje pojedince,
lokalnu vlast, biznis odnosno privredu, privatni sektor, civilno
društvo i državu – entitet i sastoji se od niza aktivnosti, počevši
od promjene ponašanja pa do institucionalnih, strukturalnih i
tehnoloških prilagođavanja.
Na godišnjoj konferenciji UNFCCC-a održanoj 2001. godine u
Marakešu, na inicijativu zemalja u razvoju donesena je odluka da
se formira Fond za adaptaciju koji bi pomogao ovim zemljama da
se što brže i efikasnije uključe u globalne aktivnosti.
Poslije dugih priprema konačno je prihvaćen način izdvajanja
sredstava za ovaj fond, kao i njihova distribucija. Zemlje potpisnice
Konvencije koje ne pripadaju Aneksu I moraju uspostaviti svoje
vlastite organizacije, tj. tijela koja će u ime države voditi sve
potrebne aktivnosti.
S obzirom na preporuke date u Prvom nacionalnom izvještaju i
stvarne potrebe, treba na zajedničkom nivou Bosne i Hercegovine
što prije dogovoriti i usaglasiti forme mehanizama rada ovog
složenog tijela.
1. KRATAK PREGLED USPOSTAVLJANJA
FONDA ZA ADAPTACIJU
Da bi razmotrile mogućnosti za smanjenje globalnog zagrijavanja,
kao i u borbi sa klimatskim promjenama, u prethodnoj dekadi,
većina zemalja se pridružila međunarodnom sporazumu sadržanom
u Okvirnoj konvenciji UN o klimatskim promjenama. Mnoge od ovih
država kasnije su ratifikovale Protokol iz Kjota, dokument koji ima
snažno pravno dejstvo, kao i obavezujuće mjere u pogledu daljih
aktivnosti vlada razvijenih i nerazvijenih država u borbi sa naraslim
klimatskim promjenama.
Kao rezultat zajedničkog dogovora država, Protokol iz Kjota je članom 8. odredio mogućnost da se pomogne prvenstveno zemljama
u razvoju koje su osjetljive na negativne efekte klimatskih promjena. Ova mogućnost je prenijeta u praksu kroz uspostavljanje Fonda
za adaptaciju, novog izvora finansiranja na međunarodnom nivou,
koji omogućava direktni pristup svojim sredstvima zainteresovanim državama.
Drugim riječima, Fond za adaptaciju su uspostavile strane potpisnice Protokola iz Kjota, Okvirne konvencije UN-a o klimatskim
promjenama (UNFCCC). Ovaj finansijski mehanizam ima ulogu i
zadatak da finansira konkretne projekte i programe za adaptaciju
u zemljama u razvoju koje su strane potpisnice Protokola iz Kjota,
kao i da omogući ovim zemljama da imaju direktan pristup Fondu.
Put osnivanja Fonda i njegovo zaživljavanje u praktičnom smislu
riječi, u prethodnoj dekadi je bio prilično dug.
Sporazumom iz Marakeša je odlučeno da se osnuje Fond, na
VII konferenciji država potpisnica Okvirne konvencije UN-a o
klimatskim promjenama, koja se održala u ovom gradu 2001. godine. Postignut je dogovor da fond svoj budžet obrazuje dijelom
sredstava ostvarenih projektnim aktivnostima putem Mehanizma
za čisti razvoj (Clean Development Mechanism – CDM), kao i iz
drugih izvora. Dio prihoda iznosi oko 2% dokumentovanih smanjenja emisije (Certified Emission Reduction – CERs), izdatih za
projektne aktivnosti CDM-a.
Na XIV Konferenciji UN o klimatskim promjenama održanoj decembra mjeseca 2007. godine na indonežanskom ostrvu Baliju,
usvojen je set odluka koje se odnose na operativne detalje uspostavljanja Fonda za adaptaciju (njegov zakonodavni okvir i nadležna
tijela, koja omogućavaju rad Fonda u praksi).
Zasjedanje u poljskom gradu Poznanju, decembra mjeseca 2008.
godine, predstavlja nastavak XIV Konferencije UN-a o klimatskim
promjenama sa Balija. Tom prilikom, u pogledu daljeg operativnog
uspostavljanja Fonda za adaptaciju, učesnice su se složile da njegov upravni odbor ima pravni kapacitet da može sredstva direktno
dodjeljivati zemljama u razvoju.
Nakon ovih odluka, Fond je i operativno mogao da otpočne sa
radom. Na XV zasjedanju Konferencije UN o klimatskim promjenama održanom u Kopenhagenu 2009. godine, država Njemačka
se ponudila da bude domaćin sastancima Upravnog odbora Fonda
u 2010. godini.
Možemo se zapitati da li se u proteklih desetak godina na međunarodnoj sceni u oblasti održivog razvoja i klimatskih promjena
desilo uspostavljanje jednog novog finansijskog mehanizma, koji
ima sličan “dug put zaživljavanja” u praktičnom smislu, kao i neke
druge međunarodne institucije, koje su kasnije prerasle u ključne
nosioce današnjeg procesa globalizacije u svojim aktivnostima.
Misli se na Svjetsku banku, Međunarodni monetarni fond, Svjetsku
trgovinsku organizaciju. Kako god bilo, može se očekivati da u
narednoj deceniji, Fond za adaptaciju u oblasti prilagođavanja
klimatskim promjenama poprimi ključnu ulogu zbog koje je i
osnovan, pomoći zemalja u razvoju da lakše dođu do njegovih
sredstava u cilju razvoja, a ne napuštajući usvojeni koncept zaštite
životne sredine.
Ovaj rad ima cilj da upozna javnost Bosne i Hercegovine sa
načinom rada Fonda za adaptaciju, kao i njegovim dosadašnjim
aktivnostima, oblasti održivog razvoja u kontekstu prilagođavanja
klimatskim promjena, za naše stanovništvo. Sve ovo treba da pomogne političkoj i stručnoj javnosti da se opredijeli za aktivno
prisustvo države na međunarodnom nivou, kao i saradnju sa ovim
tijelom, u pogledu promocije njenih interesa.
2. INSTITUCIONALNA STRUKTURA FONDA
(ORGANI FONDA)
2.1. Staratelj nad radom Fonda (Svjetska banka):
Staratelj nad radom Fonda za adaptaciju na privremenoj osnovi je
Svjetska banka. Svjetska banka izvršava dvije ključne funkcije:
a) prodaje CER-ove, b) upravlja Fondom za adaptaciju. Privremeni
aranžman Svjetske banke je trebalo da bude revidiran u toku 2010.
godine, ali je ovo odgođeno za 2011. godinu. Kao staratelj, Svjetska
53
odgovornosti pomažu da se umanje rizici od klimatskih promjena.
Mitigacija uključuje aktivnosti čija je namjera da se smanji veličina
naših uticaja na klimatske promjene. To, drugim riječima, znači
prihvaćanje i uključivanje strategije za smanjenje izvora gasova sa
efektom staklene bašte i njihovih emisija, kao i njihovu redukciju.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
banka nastoji da uveća vrijednost sredstava Fonda, uzimajući u
obzir ciljeve transparentnosti i efikasnosti.
2.2. Sekretarijat Fonda za adaptaciju:
Fond za adaptaciju je osnovan u okviru Globalnog fonda za životnu
sredinu (GEF). Da bi podržao i olakšao njegove aktivnosti, GEF
obezbjeđuje usluge poslovanja Sekretarijata Fonda za adaptaciju,
takođe na privremenoj osnovi.
ovjerenih smanjenja emisije (CER) i dobijanje doprinosa iz
drugih izvora;
e) vrši pregleda finansijske izvještaje Fonda;
f) vrši nadzor nad aktivnostima Sekretarijata povezanim sa angažovanjem i nabavkom usluga i drugim aktivnostima povezanim sa
nadležnošću komisije;
g) razmatra ostala pitanja koja smatra odgovarajućim.
2.3. Upravni odbor:
2.6. Panel za akreditaciju
Upravni odbor je uspostavljen kao operativno tijelo i ima mandat
da nadgleda i upravlja Fondom za adaptaciju svojim autoritetom
i rukovođenjem Mehanizmom čistog razvoja. Upravni odbor
se sastoji od 16 članova i njihovih zamjenika koji predstavljaju
strane, zvanično izabrane i to kako slijedi:
Pored gorenavedenih tijela, postoji i Panel za akreditaciju. On je
osnovan od strane Upravnog odbora Fonda da bi se osiguralo
da organizacije koje primaju novac od Fonda za adaptaciju
ispunjavaju fiducijarne standarde. Takođe, ovo tijelo daje
preporuke Upravnom odboru o akreditaciji, uslovnoj akreditaciji,
suspenziji ili otkazivanju akreditacije. Dva člana Upravnog odbora
su ujedno i članovi Odbora za akreditaciju, dok u radu ovog tijela
učestvuju još tri spoljna tehnička stručnjaka. Upravni odbor
nadzire rad Panela za akreditaciju, koji se obično odvija putem
virtuelnih sastanaka preko telekonferencija. Panel za akreditaciju
pregleda i razmatra zahtjeve za akreditaciju na osnovu informacija
datih u obrazcu zahtjeva. U slučaju da zahtjev ne bude odmah
odobren, Panel za akreditaciju može odrediti da li treba pružiti
tehničku podršku organu za realizaciju koji podnosi zahtjev da
bi se unaprijedile njegove sposobnosti za dobijanje akreditacije i
obim potrebne podrške. Panel za akreditaciju istovremeno može
odrediti da li postoji potreba da se prikupe dodatne informacije
ili ponovo podnese obrazac zahtjeva organa za realizaciju, koji
podnosi zahtjev. Panel za akreditaciju određuje da li je potrebna
posjeta mjestu i/ili posmatranje imenovanog organa za realizaciju.
–
–
–
–
–
dva predstavnika iz svake od regionalnih grupa UN-a;
jedan predstanik malih ostrvskih država u razvoju;
jedan predstavnik najnerazvijenijih država;
dva predstavnika strana iz Aneksa I1;
dva predstavnika strana iz Aneksa II.
Članovi imaju dvogodišnji mandat, koji se može obnoviti.
Na šestom sastanku upravni odbor Fonda za adaptaciju je
uspostavio dvije komisije i odobrio opšti vodič za njihov rad, i
to Komisiju za pregled projekata i programa i Komisiju za etiku
i finansije.
2.4. Komisija za pregled projekata i programa:
54
Komisija za pregled projekata i programa ima sljedeće dužnosti:
a) razmatra i pregleda projekte i programe koje Upravnom odboru
podnesu zainteresovane strane u skladu sa Operativnim
politikama i smjernicama;
b) rješava pitanja proistekla iz projekata i programa podnesenih
Upravnom odboru, uključujući neriješena pitanja;
c) pregleda izvještaje o projektima i programima koje podnesu
državni i multilateralni organi za realizaciju u skladu sa stavom
46. Operativnih politika i smjernica, uz podršku Sekretarijata;
d) razmatra ostala pitanja, koja Upravni odbor smatra
odgovarajućim.
3. RASPOLOŽIVI IZVORI
FINANSIRANJA FONDA
2.5. Dužnosti komisije za etiku i finansije
Pomenuli smo da se Fond za adaptaciju finansira sa 2% od
prihoda prikupljenih Mehanizmom čistog razvoja. Svjetska banka,
kao staratelj fonda, monetizuje ovjerena smanjenja emisije, čuva
prihode u starateljskom fondu i isplaćuje ih po nalogu Upravnog
odbora. Svjetska banka je početnu prodaju i ispitivanje tržišta
obavila u 2009. godini, tako da je već u aprilu mjesecu 2010.
godine osigurala 106 miliona američkih dolara ukupnih prihoda
od prodaje i doprinosa.
Komisija za etiku i finansije ima sljedeće dužnosti:
Prihodi Fonda za adaptaciju od ovjerenih smanjenja emisije zavise od:
a) izrađuje, da na odobrenje Upravnom odboru nacrte kodeksa
ponašanja za sprovođenje dijela VII Poslovnika, da bi se
zaštitili članovi Upravnog odbora i njihovi zamjenici i zaposleni
u Sekretarijatu od sukoba interesa, kroz određivanje slučajeva
sukoba interesa i povezanih procedura;
– ukupnog broja ovjerenih smanjenja emisije izdatih od
projekata Mehanizma čistog razvoja;
– cijene ovjerenih smanjenja emisije na karbonskom tržištu.
b) vrši nadzor nad primjenom kodeksa ponašanja i tumači razlike
u njegovom sprovođenju, kao i posljedice kršenja kodeksa
ponašanja;
c) pregled i pružanje obavještenja o budžetu za operativne troškove Upravnog odbora, Sekretarijata i Staratelja;
d) obavještava Upravni odbor o opštoj politici i pristupu efektivnim
resursima, uključujući preporuke Staratelja za monetizaciju
1
Procijenjeni prihod od ovjerenih smanjenja emisije, koji bi Fondu
bio na raspolaganju do kraja 2010. godine, iznosi 200 miliona
dolara, dok se pretpostavlja da bi Fond mogao raspolagati iznosom
od 400 miliona dolara do kraja 2012. godine.
Pored ovih prihoda, na konferenciji u Kopenhagenu krajem 2009.
godine strane potpisnice iz Aneksa I su podstaknute da obezbijede
dodatna finansijska sredstva fondu, tako da je Španija donirala
fondu dodatnih 45 miliona evra, dok je Njemačka najavila 10
miliona evra.
UNFCCC lista Aneks I zemalja obuhvata 41 zemlju, industrijalizovane i neke zemlje u tranziciji. Zemlje koje nisu na listi Aneks I spadaju u tzv. ne Aneks I grupu zemalja
(Aneks II). Prema Koncenciji Aneks I zemlje su se obavezale da smanje nivoe svojih emisija na nivoe iz 1990. godine, dok zemlje Aneks II nemaju obaveze smanjenja
emisije, ali su pristale da razvijaju mjere i politike za smanjenje emisije i ublažavanje uticaja klimatskih promjena.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Upravni odbor Fonda za adaptaciju je usvojio dokument pod
nazivom Operativne politike i smjernice, koji omogućava zainteresovanim državama da podnesu svoje projekte, tj. da traže
fina nsijska sredstva od Fonda putem akreditovanog državnog
orana za realizaciju. To mogu biti biti nacionalne jedinice za
sprovođenje (National Implementation Entities (NIE)). Takođe,
grupa zainteresovanih strana, umjesto državnog organa za
realizaciju, može imenovati regionalne ili podregionalne organe,
tj. mogu da podnesu svoje prijedloge putem akreditovanog
multilateralnog organa za realizaciju (Multilateral Implementation
Entities (MIE)).
Proces akreditacije je uspostavljen od strane Fonda za
akreditaciju i potrebno je da zainteresovane strane – države
zatraže akreditaciju. Ovlašćene jedinice za sprovođenje NIE
i MIE će biti akreditovane od strane Upravnog odbora Fonda
za adaptaciju ukoliko pokažu da mogu da ispune standarde
opunomoćnika Fonda i standarde upravljanja, tj. pokažu da su
u stanju da posluju u skladu sa procedurama rada Fonda za
adaptaciju.
Da bi država ili multilateralni organi “povukli” novac od strane
Fonda za adaptaciju za svoje projekte, oni moraju:
a) ispuniti fiducijarne standarde, koje je utvrdio Upravni odbor
fonda (ovi standardi se većinom odnose na upravljanje
finansijskim sredstvima fonda, uspostavljanje institucionalnih
kapaciteta za praćenje projekata na terenu, kao i sistem
interne kontrole unutar ovih institucija);
b) snositi punu odgovornost za opšte upravljanje projektima i
programima;
c) snositi finansijske odgovornosti za praćenje i izvještavanje.
Zahtjevi za akreditaciju potencijalnih ovlaštenih akreditovanih
tijela bi trebalo da budu praćeni dokumentovanim dokazima
da takve jedinice ispunjavaju standarde opunomoćnika Fonda
i standarde upravljanja. Kada se akredituju ova tijela će
odgovarati Upravnom odboru Fonda za sva sredstva koja prime
od fonda za projekte i programe. Takođe, ova tijela unutar svoje
organizacione strukture mogu da odrede izvršnu jedinicu za
realizaciju projekata i programa pod svojim nadzorom, koja će
implementirati projekte Fonda.
Pojašnjenja radi, sličan sistem akreditacije ovlaštenih tijela i implementacije projekata, finansiranih od strane Svjetske banke
putem IDA i/ili IBRD sredstava, kao i ostale manje razvijene zemlje, Bosna i Hercegovina je već imala priliku provoditi na terenu. Kreditna sredstva Svjetske banke u BiH se “povlače i
implementiraju”, putem ovlaštenih jedinica za implementaciju
projekata, koje su osnovane od strane nadležnih organa vlasti.
Ova tijela su akreditovana i osposobljena za poslove upravljanja
sredstvima Svjetske banke od strane same banke i odgovaraju
nadležnim organima vlasti, kao i banci, za sva trošenja sredstava
kojima raspolažu, kao i implementaciju projekata.
Proces akreditacije odvija se na sljedeći način:
1. Vlada imenuje ovlašteni organ. Ovlašteni ogran mora dati
podršku za imenovanje potencijalnog organa, koji će provoditi
realizaciju prijedloga projekata i programa.
2. Podnosi se zahtjev Sekretarijatu Fonda za adaptaciju, koji
sadrži opis kako organizacija ispunjava potrebne specifične
zahtjeve, te odgovarajuću prateću dokumentaciju.
3. Panel za akreditaciju pregleda ovaj zahtjev.
4. Panel može zahtijevati dodatne informacije, objašnjenja od
organizacije. On može predložiti Upravnom odboru da li je
potrebna posjeta licu mjesta i/ili posmatranje organizacije.
Može predložiti i da li je potrebno pružiti tehničku podršku
podnosiocu zahtjeva da bi se unaprijedio njegov kapacitet, da
bi dobio akreditaciju.
5. Nakon ovoga, Panel za akreditaciju daje preporuku Upravnom
odboru Fonda.
6. Odbor donosi konačnu odluku o akreditaciji organa.
Nakon donošenja Operativnih smjernica i procedura za
akreditaciju u septembru mjesecu 2009. godine, poziv za
podnošenje zahtjeva za akreditaciju organa za realizaciju poslat
je svim stranama potpisnicama izvan Aneksa I, kao i izabranim
multilateralnim agencijama.
Do sada je od strane Upravnog odbora Fonda izvršena akreditacija
tri državna organa za realizaciju i šest multilateralnih organa
za realizaciju. Od državnih organa za realizaciju za sada su
akreditovani:
-
Centre de Suivi Ecologique iz Senegala,
Planning Institute of Jamaica iz Jamajke i
Agencia Nacional de Investigacion e Innovacion iz Urugvaja,
od multilateralnih organa za realiazciju akreditovani su:
-
Asian Development Bank (ADB),
International Fund for Agricultural Development (IFAD),
United Nations Development Programme (UNDP),
United Nations Environment Programme (UNEP),
United Nations World Food Programme (WFP) i
World Bank (International Bank for Reconstruction and
Development).
Odluka o njihovoj akreditaciji je donesena kroz striktnu analizu
fiducijarnih standarda organizacije izvršenu od strane eksperata
Panela za akreditaciju. Jednom odobren proces akreditacije
vrijedi pet godina, nakon čega se vrši ponovna provjera rada
ovih tijela. U toku rada akreditovane jedinice takođe se vrši njena
provjera, i dobijena akreditacija se može suspendovati, zavisno
od rezultata rada.
3.2. Finansiranje projekata i programa od strane Fonda
Fond za adaptaciju finansira projekte čiji je osnovni i izričiti cilj
adaptacija i povećanje otpornosti na klimatske promjene. Upravni
odbor Fonda nije propisao sektore ili pristupe finansiranju, nego
se prilagođava različitim zemljama. Fond za adaptaciju izbjegava
dupliciranje sa drugim izvorima finansiranja. Kroz finaniranje projekata nastoje se obezbijediti puni troškovi projekata i programa,
kako bi se primjenom adaptivnih mjera doprinijelo zaustavljanju negativnih klimatskih promjena. Predlagač mora obezbijediti obrazloženo pojašnjenje, na koji način projekat utiče na
prilagođavanje klimatskim promjenama.
Projektni ciklus se odvija na sljedeći način:
1. Projekat ili program se podnosi Sekretarijatu Upravnog odbora Fonda na obrascima koje je odobrilo ovo tijelo putem
Nacionalne ili Multilaterne jedinice za implementaciju, uz
zvanično pismo odobrenja od strane vlada.
2. Nakon toga vrši se provjera usklađenosti i tehnički pregled
dokumentacije od strane Sekretarijata.
3. Sekretarijat prosljeđuje dokumentaciju Komisiji za pregled
projekata i programa, koja sa svoje strane vrši stručni
pregled dokumentacije. Tom prilikom može koristiti i usluge
nezavisnih stručnjaka.
55
3.1. Pristup finansijskim sredstima Fonda za akreditaciju
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
4. Izabrani projekti se prosljeđuju na odlučivanje Upravnom odboru Fonda zajedno sa stručnim mišljenjem komisije;
5. Nakon odlučivanja od strane Upravnog odbora fonda, vrši se
zaključivanje ugovora o finansiranju projekata. Staratelj vrši
isplate sredstava uz pismeni nalog Upravnog odbora Fonda.
6. Nakon ovoga, slijedi realizacija i praćenje projekata od strane
organa za realizaciju.
Proces pregledanja i odobravanja dokumentacije odvija se u jednom ili više koraka, zavisno od vrijednosti pojedinih projekata i
programa.
Za projekte ili programe čija je vrijednost manja od milion dolara,
odluke o odobravanju projekata se donose kroz jedan korak. Za
projekte ili programe čija vrijednost prelazi jedan milion dolara,
Upravni odbor obično odluku donosi u dva koraka, tako što prvo
odobri koncept projekata i dokumenta, a nakon podnošenja konačnog projekta, donosi odluku o finansiranju.
Prijedloge projekata treba podnijeti najmanje sedam sedmica prije sastanka Upravnog odbora Fonda. Na zvaničnoj stranici Fonda
za adaptaciju pružaju se informacije o svoj potrebnoj dokumentaciji za proces akreditacije, apliciranju na projekte, pozivima za
akreditaciju, kao i svim važnijim datumima koji se odnose na rad
organa Fonda.
ZAKLJUČAK
56
Izradom i usvajanjem Prvog nacionalnog izvještaja (INC), Bosna i
Hercegovina je utvrdila stanje klimatskih promjena u našoj zemlji
i konstatovala ranjivost u određenim sektorima. U preporukama
za implementaciju mjera za suzbijanje negativnosti vezanih
za klimatske promjene, posebna pažnja se poklanja mjerama
adaptacije.
U uslovima koje pruža uspostavljeni Fond za adaptaciju u okviru
ove UN Konvencije, Bosna i Hercegovina sigurno ima veliku
šansu da korišćenjem tih sredstava organizovano podstakne svoj
održivi razvoj.
Neki nagovještaji da će nakon održavanja konferencije u Kankunu,
Meksiku, u decembru mjesecu 2010. godine i naredne godine
u Johanesburgu finansiranje aktivnosti u mjerama adaptacije
uključiti i druge podsticajne fondove sigurno da dodatno pružaju
mogućnosti našeg maksimalnog uključivanja.
Normalno, temeljne i profesionalno organizovane pripreme za
apliciranje za ova sredstva, kao i pitanje same implementacije
usvojenih adaptacionih aktivnosti zahtjeva, u našim uslovima,
posebnu pripremu. Zbog toga formiranje Mehanizma čistog
razvoja (Clean Development Mehanizam CDM), Ovlašćenog
nacionalnog tijela (Designed National Authorities DNA) za
odobranje i autorizaciju projekata u Bosni i Hercegovini
predstavlja početni korak a sama organizacija posla trebalo bi
da respektuje entitetske prilike i okolnosti, pri čemu fondovi za
zaštitu životne sredine/okoliša treba da budu uključeni.
LITERATURA
1. Akcioni plan zaštite životne sredine BiH – NEAP iz 2003.
godine (National Enviromental Action Plan), www.neapbih.ba;
2. Okvir razvojne pomoći za BiH u periodu 2010. – 2014. godina
– UNDAF, mart 2009. godine, (United National Development
Assistence Framework), www.undg.org;
3. Okvirni akcioni plan za prilagođavanje klimatskim promjenama
za Jugoistočnu Evropu, novembar 2008. godine (South East
European Climate Change Action Plan for Adaptation), www.
rcc.int;
4. Studija za procjenu uticaja klimatskih promjena na
poljoprivredu i razvoj strategije adaptacije u BiH, 2007.
godina, www.rec.org.ba;
5. Declaration of the UNECE Ministerial Conference “Enviroment
for Europe”, Belgrade, 2007. www.unece.org;
6. Borba protiv klimatskih promjena, UNDP BIH, 2008. godina;
7.
Kjoto protokol Okvirne konvencije UN o klimatskim
promjenama, www.unfccc.org;
8. Srednjoročna razvojna strategija BiH u periodu 2004. – 2007.
godine, PRSP (Poverty Reduction Strategy Paper);
9. Prvi nacionalni izvještaj Bosne i Hercegovine u skladu sa
Okvirnom konvencijom Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama, Banja Luka, oktobar 2009. godine.
Summary
Climate changes are becoming increasingly frequent and intensive, therefore measures of complex adaptation at global, national and
local level represent the right response to those occurrences.
The activities adopted within the Kyoto Protocol, and in particular the subsequent decisions of the Marrakesh Conference of Countries
Signatories to the UN Framework Convention on Climate Changes, provide for assistance to countries signatories to the Convention that
do not make part of the Annex I, i.e. developing countries which include also Bosnia and Herzegovina, and provide for a possibility to use
the Adaptation Fund.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 338.124.4:336.76(100)
PREGLEDNI RAD
Mr Zoran Malešević*
Savremeni aspekti finansijskih
integracija nacionalnih
ekonomija
Rezime
UVOD
1. POVEZIVANJE I INTEGRACIJE U SVETU
Jedna od najuniverzalnijih pojava koja je zahvatila savremeni svet
i koja se nametnula kao trend jeste proces integracija. Jedna nacionalna ekonomija, bez obzira na to gde se geografski nalazi, ne
može više da posluje i da se razvija kao zatvoren sistem, pošto
nije dovoljno jaka da se razvija samostalno, bazirajući se samo na
svojim resusrima, niti je to uvek isplativo. Iz navedenog razloga se
nacionalne ekonomije uključuju u integracione tokove sa drugim
nacionalnim ekonomijama. Integracioni tokovi podrazumevaju nekoliko nivoa povezivanja, od strukturalnog, investicionog, proizvodnog, preko tokova kapitala radi ostvarivanja profita, što se
postavlja kao merilo uspešnosti kako poslovanja, tako i same
integracije.
U svetu u kojem zemlje trguju velikim obimom roba i usluga, može
se konstatovati da su njihove privrede strukturno međuzavisne.
To dalje znači da su sistemi tih privreda do te mere povezani da
pozitivni ili negativni uticaji iz jedne zemlje utiču na ekonomsko
funkcionisanje druge zemlje.
Pretpostavka finansijske integracije je postojanje odgovarajućih
instrumenata, koji su po svom karakteru dinamični i koji se
stalno prilagođavaju datoj situaciji, odnosno poprimaju različite
karakteristike u zavisnosti od konkretnog slučaja i specifičnosti
nacionalne ekonomije.
Cilj je stvaranje efikasne privredne strukture svih nacionalnih
ekonomija, kako bi se premostili, ako ne i rešili problemi koji pritiskaju jednu nacionalnu ekonomiju, a mogu se reflektovati i preneti,
bilo posredno ili neposredno, i na ostale ekonomije u okruženju.
Pošto nije uvek jasno niti jednostavno odrediti pravac same
integracije, niti definisati instrumente koji odgovaraju datoj situaciji
i nacionalnoj ekonomiji – potrebno je prvobitno razmotriti sve
pokazatelje i tek onda razviti i primeniti raspoloživi i upotrebljivi
intrumentarijum, radi pokretanja procesa integracije i njegove
uspešne realizacije.
*
1
Eksterna međunarodna politika reguliše ovu međuzavisnost
između dve ili više nacionalnih ekonomija, a može biti pozitivnog
ili negativnog karaktera. Pozitivni karakter se ogleda u činjenici
da aktivnosti za poboljšanje stanja privrede jedne zemlje utiču
pozitivno i poboljšavaju privredu druge zemlje. Negativna ima
obrnuto dejstvo na privredu druge zemlje, odnosno akcije koje
treba da povećaju rast i poboljšaju ekonomski razvoj jedne
zemlje se negativno odražavaju na ekonomska kretanja druge
ili drugih zemalja. Ovaj problem se može delimično prevazići
dezintermedijaciom i diverzifikacijom, koje su se istakle kao veoma
moćni instrumenti, pogotovu u periodu rešavanja i prevazilaženja
posledica velikih kriza finansijskih sistema1.
Međuzavisnost nacionalnih ekonomija se ipak ne može ovako
jednostavno predstaviti. Mnogo je češća situacija da kreiranje
razvojne politike jedne nacionalne ekonomije ima negativan
i destabilizirajući uticaj na drugu u smislu kreiranja politike
osiromašenja nacionalne ekonomije. Kreiranje ovakve strategije
prati donošenje niza protekcionističkih odluka i politika koje
ograničavaju uvoz dobara i usluga, sa ciljem zaštite domaće
industrije, kao i sa ciljem ograničavanja nečijeg prisustva na
finansijskom tržištu. Ovakve strategije treba veoma pažljivo
razmotriti pošto posledice mogu da budu nepovoljne, pogotovo
ako se radi o dugoročnim aranžmanima. Najbolja strategija
integracije je kada zemlje i nacionalne ekonomije deluju zajednički
Agrobanka a.d., Subotica
Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 412.
57
Ovaj rad razmatra najznačajnije aspekte, pravce, koristi i eventualne posledice finansijske integracije. Kao deo integracionog procesa,
najvažniju ulogu imaju instrumenti finansijskih integracija nacionalnih ekonomija u svetu. Dosadašnji pravci i instrumenti finansijske integracije se nalaze pred velikim testom održivosti usled globalne ekonomske krize. Ova kriza će biti, takođe, dobar pokazatelj ispravnosti
dosadašnjih i budućih aktivnosti u procesu finansijske integracije. U velikoj meri, globalna ekonomska kriza će odrediti i budući pravac
finansijskih integracija u svetu.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
na postizanju svojih ciljeva. Na taj način, od tih ciljeva svi imaju
zajedničku korist. Strategija dinamiziranja domaće privrede
se zasniva na konceptu priliva stranog kapitala i na ubrzavanju
razvoja malih i srednjih preduzeća2.
U praksi, na osnovu koje je naknadno to obuhvatila i obradila
teorija, izdvojila su se i sada funkcionišu dva pristupa, i to putem
međunarodne političke saradnje, odnosno međunarodnom
koordinacijom politike.
Međunarodna politička saradnja polazi od objavljivanja relevantnih
informacija o nacionalnim ciljevima i ekonomskim podacima.
Upoređivanjem i usklađivanjem tih podataka, odnosno informacija,
dolazi se do osnovnih saznanja o načinu poslovanja, kao i do
razvojnih mogućnosti, definisanjem postojećih i predviđanjem
eventualnih prepreka, koje se mogu pojaviti tokom procesa
primene. Važan elemenat predstavlja postojeća saradnja sa ostalim
nacionalnim ekonomijama, kao i nivo te saradnje, radi uspešnijeg
i preciznijeg definisanja sklopa instrumenata koji će se primeniti.
58
Međunarodnom koordinacijom se utvrđuje aktivna politika
i usaglašavaju stavovi koji vode dobrobiti svih nacionalnih
politika koje su uključene u međusobnu saradnju. Preduslov
dobre koordinacije politike je postojanje volje svih nacionalnih
ekonomija koje su uključene u proces integracije, bez skrivenih
namera, koje bi na neki način mogle osujetiti uspeh integracije
ili dovesti do nejednakog razvoja nacionalnih ekonomija. Ovo
najčešće nije slučaj, pošto se nacionalne ekonomije uključuju u
ovaj proces vođene sopstvenim interesom. Od međunarodne
političke saradnje postoje brojne koristi, pošto se ovim omogućava
pristup većem broju informacija, čime se omogućava razumevanje
i razmena nacionalnih ciljeva i namera. Potrebno je istaći da oko
međunarodne koordinacije politika ne postoje ujednačeni stavovi.
Smatra se da potpuna međunarodna koordinacija politika nikada
nije postignuta. Koordinacijom svojih politika, nosioci ekonomskih
politika u nacionalnim ekonomijama zajednički utvrđuju postupke
i metode koje se odnose na sopstveno područje radi ostvarivanja
zajedničkih interesa. Zemlje koje su učesnici procesa integracije bi
trebalo da se ponašaju kao da one predstavljaju celinu, a ne dva
odvojena entiteta, te u tom smeru formiraju svoju strategiju i način
integracije. U praksi to nije uvek slučaj, pošto nacionalne ekonomije
ne otkrivaju svoje ciljeve u potpunosti, ili imaju neke dodatne ciljeve
u smislu ostvarivanja nekih nenavedenih interesa, koji bi ugrozili
proces integracije. Ne postoji jedinstveni stav oko toga kako da
se ove razlike prevaziđu, niti koji instrument ili institucija da se
upotrebi kako bi se obezbedilo efikasno sprovođenje i ostvarivanje
ovih ciljeva3.
2
3
Međunarodna koordinacija daje mogućnost za ostvarivanje
više ciljeva uz minimiziranje instrumenata koji su potrebni za
ostvarivanje zacrtanih ciljeva. Još jedna prednost se ogleda u
činjenici da je snaga u brojnosti, odnosno da nosioci politike
različitih zemalja, dobijanjem podrške izvana, od drugih zemalja,
dobijaju i mogućnost da se odupru domaćim pritiscima, koji
međunarodnu integraciju ne vide kao dobru ideju ili je vide kao
opasnost po nacionalne interese.
Međunarodna koordinacija politika ima i svoje nedostatke. Jedan
od najvećih nedostataka je da se dovodi u pitanje problem očuvanja
nacionalnog suvereniteta. Potpuna koordinacija zahteva takvu
saradnju koja obuhvata i zastupa tezu o postojanju zajedničkog
bogatstva zemalja. Zemlje koje su saglasne da slede zajedničke
međunarodne ciljeve, a ne ograničene nacionalne ciljeve, saglasne
su i da na štetu svojih nacionalnih ciljeva preferiraju zajedničke
ciljeve. Ovim se zapravo daje prednost međunarodnoj povezanosti
i eventualnoj daljoj integraciji, a ne razvoju sopstvene nacionalne
ekonomije. Na ovaj način, zemlja gubi deo svog suvereniteta,
od samog početka mogućnosti donošenja odluka, pošto se
pretpostavlja da je unapred saglasna sa zajedničkim ciljem.
Ne bi trebalo da iznenađuje stav mnogih zemalja da ne prihvataju
ovu ideju i da su protiv žrtvovanja nacionalnog interesa. Tu se
razdvajaju stavovi zemalja i njihovih vlada. Pošto se integracija,
barem teorijski, treba odvijati u smeru da svako od ovog procesa
ima koristi, potrebno je naći neko rešenje prihvatljivo za sve.
Mnoge zemlje nemaju izbora i primorane su da prihvate ono što
im međunarodna zajednica nametne. Ove zemlje direktno zavise
od razvijenih zemalja. Razvijene zemlje su zapravo te koje, pod
plaštom zajedničkog interesa, uključuju nacionalne ekonomije
zemalja u razvoju, u projekte i ostale vidove integracije. Razvijene
zemlje ostvaruju nacionalni interes, a zemlje u razvoju se mogu
nadati da će dobro proći. Ovakav odnos snaga u svetu je pravilo
i zemlje u razvoju pristaju na ovo, pošto bez pomoći razvijenih
zemalja ne bi mogle u potpunosti da ostvare zacrtane reforme, niti
da se u potpunosti integrišu na svetsko tržište.
Postoji mnoštvo parametara kojima se može meriti kako spremnost
tako i nivo integracije nacionalnih ekonomija. Najznačajniji
pokazatelj je ostvareni nivo finansijske integracije, koji, pored
direktnog povezivanja nacionalnih ekonomija, definiše i buduće
parametre međuzavisnog odnosa dve ili više nacionalnih ekonomija
u smislu poverilačkog odnosno dužničkog polažaja tih ekonomija.
Tabela 1. prikazuje podatke o međunarodnoj finansijskoj integraciji
u periodu od 1980. g. do 2004. g. visinom bruto stokova inostranih
sredstava i obaveza, kao i bruto prilivima:
Ćirović M.:„Fuzije i akvizicije“, Prometej, Novi Sad, 2004., str 3.
Marján Attila:“Európa pénzügyei, Bankok, tőzsdék, a közös pénz és a glóbális verseny“, Sanoma, Budapest, 2005., str. 38.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Tabela 1. Međunarodna finansijska integracija4
Sve zemlje
(milijarde USD)
Udeo stranih
dir. invest.
Udeo akcija
Udeo duga
Udeo ostalog
Razvijene
ekonomije
(milijarde USD)
Udeo stranih
dir. inv.
Udeo akcija
Udeo duga
Udeo ostalog
Ekonomije
u nastajanju
(milijarde USD)
Udeo stranih
dir. inv.
Udeo akcija
Udeo duga
Udeo ostalog
Ostale zemlje
u razvoju
(milijarde USD)
Udeo stranih
dir. inv.
Udeo akcija
Udeo duga
Udeo ostalog
Bruto prilivi
1990-94.
1980-84.
2000-04.
7,124
26,411
76,142
397
1,209
3,564
15.6
4.9
75.1
4.4
17.9
9.5
69.4
3.3
21.8
15.9
58.7
3.6
12.9
3.9
83.2
-
15.6
9.4
75.0
-
19.6
12.0
68.4
-
6,100
16.1
5.5
74.8
3.6
859
23,969
17.9
9.9
69.7
2.5
2,167
69,441
325
1.008
3.260
21.4
16.5
59.8
2.3
12.3
4.4
83.3
-
13.9
9.0
77.2
-
16.9
21.1
71.0
-
6,221
66
194
288
12.0
1.3
77.9
8.8
17.6
6.1
64.6
11.7
26.6
10.6
46.6
16.2
15.9
1.5
82.6
-
24.4
11.7
63.9
-
48.6
12.1
39.3
-
165
276
480
6
7
16
16.0
0.2
73.8
6.7
14.4
0.3
78.5
5.6
22.7
1.0
58.3
12.0
15.1
1.1
83.8
-
27.7
0.5
71.8
-
44.5
0.4
55.1
-
Originalni podaci su bazirani na setu podataka konstruisanim od strane Lane i Milesi-Ferretti (2006).
Podaci prikazani u gornjoj tabeli se baziraju na godišnjim
prosecima zemalja za petogodišnji period posmatranja, te su
dati posebno po grupama zemalja. Uzorak je napravljen na 21
industrijalizovanoj, 20 ekonomija u nastajanju i 30 ostalih zemalja u
razvoju. Finansiranje duga je najznačajniji izvor priliva za razvijene
ekonomije, dok direktne strane investicije čine značajan deo
priliva ekonomija u razvoju. Tokovi kapitala postaju sve značajniji
za tržišta u nastajanju. Najveće stokove sredstava i obaveza imaju
razvijene zemlje, dok najmanje imaju ostale zemlje u razvoju. U
posmatranom periodu od 1980. do 2004. godine beleži se stalan
rast kako u stokovima sredstava i obaveza tako i u bruto prilivima,
dok je u okviru stokova sredstava i obaveza najveći udeo duga kod
svih posmatranih grupa zemalja.
Svetska bankovna i finansijska tržišta su u poslednjim godinama
doživela velike promene. Svetski uticaj i položaj banaka SAD u
odnosu na ostale banke je naglo opao. Veze između finansijskih
tržišta SAD i onih u ostalom delu sveta su znatno poboljšale
mogućnost i sposobnost pomeranja finansijskih preduzeća da
prošire delokrug svojih finansijskih transakcija u manje regulisane
i finansijski ispitane delove sveta. Ovim su se otvorile brojne
mogućnosti razvoja kako razvijenih finansijskih tržišta, tako i
razvoja finansijskih tržišta zemalja u razvoju i iskorišćavanje svih
mogućnosti i instrumenata koje ono nudi.
4
Kako će se to odvijati odnosno relizovati u postkriznom periodu, u
fokusu je pažnje ovih integracija na globalnom nivou.
2. POVEZIVANJE NACIONALNIH EKONOMIJA
Povezivanje nacionalnih ekonomija je uslovljeno ostvarivanjem
neke koristi iz te integracije. Ove integracije, uglavnom, kreću
povezivanjem zemalja u regionu, integracijom i osnivanjem
zajedničkih institucija, u vidu multinacionalnih kompanija ili
sklapanjem posebnih preferencijalnih sporazuma i ugovora.
Ovako ojačane nacionalne ekonomije, koje istupaju kao deo
međunarodnog finansijskog ili nefinansijskog tržišta, imaju bolje
početne pozicije i veću finansijsku moć. U svetu danas postoji
veliki broj međunarodnih organizacija čiji su članovi zemlje iz
različitih regiona, kao i zemlje koje ne pripadaju tom regionu.
Ova udruženja imaju različite načine i svrhe povezivanja, od
ekonomskih i trgovinskih, pa do istorijskih. Jedno je zajedničko,
a to je da su zemlje, pogotovo manje razvijene zemlje i zemlje u
razvoju, prihvatile činjenicu da kao pojedinci nemaju iste šanse
na svetskom finansijskom i nefinansijskom tržištu, kao one koje
imaju kada istupaju kao međunarodna organizacija. Ovo se
najbolje očituje u finansijskoj sferi. Razvoj kompjuterskih, telekomunikacionih i prenosnih tehnologija je omogućio da se finansijske institucije angažuju u regulatornoj arbitraži. Pod terminom
M. Ayhan Kose, Eswar Prasad, Kenneth Rogoff i Shang-Jin Wei: Finansijska globalizacija: Ponovna procena , PANOECONOMICUS, 2009, str. 11. (prevod)
59
Bruto stokovi inostranih sredstava i obaveza
1980-84.
1990-94.
2000-04.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
„regulatorna arbitraža“ se podrazumeva nastojanje finansijskih
institucija da ograniči uticaje regulatornih i zakonskih razlika
između zemalja učesnika na svetskom finansijskom tržištu.
Ovim se finansijskim institucijama omogućava da traže mesto i
da plasiraju svoja sredstva tamo gde su regulatorna ograničenja
manja, odnosno da se zaobiđu one zemlje gde su uslovi i
ograničenja finansijskih aktivnosti strogi. Od ovoga imaju koristi
zemlje koje se prilagođavaju i koje otvaraju svoju ekonomiju, a
zemlje koje to ne čine imaju izbor da ili promene svoju politiku
ili jednostavno ne budu učesnici na svetskom tržištu. Integracija
nacionalnih ekonomija kao deo opšteg procesa globalizacije tržišta i konkurencije predstavlja jedan od najznačajnijih faktora
koji pokreće kapital i koji smanjuje ili ukida postojeće barijere
integracije5.
razvijenost tržišta i stepen obučenosti kadrova. Ovo se pogotovo
odnosi na finansijsku sferu i na karakteristiku skoro svake privrede,
da konstantno ima potrebu za dodatnim izvorima finansiranja,
usled tendencije povećanja obima proizvodnje, modernizacije
tehnologije, povećanja tražnje i ostalih faktora.
Pojam integracije se danas koristi u mnogim situacijama i vezuje
se za mnoge procese, bez obzira na to šta ti procesi znače ili
obuhvataju. Slobodno interpretiranje i svakodnevno proširivanje
ovog pojma sa jedne strane omogućava klasifikaciju procesa i
trendova koji su danas aktuelni u svakoj privrednoj ili neprivrednoj
oblasti u svetu, dok sa druge strane isto tako omogućava skrivanje
pravih značenja, odnosno neadekvatno razmatranje posledica i
rezultata.
Povezivanje nacionalih ekonomija, najčešće, počinje od finansijske
integracije, koja pretpostavlja postojanje određenih institucija,
kao i zadovoljavajući nivo razvijenosti poslovanja tih institucija u
okviru odgovarajućeg zakonskog i poslovnog okvira. Finansijska
integracija, naravno, nije puko posredovanje, već je i savlađivanje
finansijskih i drugih prepreki, uključivanje svih finansijskih učesnika,
posrednika i ostalih zainteresovanih strana u proces poslovanja.
U finansijskoj integraciji najvažniju ulogu ima finansijsko tržište
jedne nacionale ekonomije.
60
Pod integracijom, sa aspekta ekonomskih procesa, podrazumeva se zadatak formiranja međunarodnih tržišta uz konstantno
povećavanje broja učesnika. Podrazumeva se nalaženje načina
komunikacije i međuzavisnosti koji nijednog učesnika ne stavlja
u podređeni položaj, već omogućuje zajedničko rešavanje svih
nastalih problema. Integracija se bazira na nacionalnim ekonomijama i na njihovom postepenom integrisanju u organizovane
međunarodne entitete. Nacionalne ekonomije se integrišu iz više
razloga. Jedan od osnovnih razloga leži u činjenici da u savremenim
uslovima nacionalne ekonomije teško mogu da budu konkurentne
samostalno na svetskom tržištu. Retko koja nacionalna ekonomija
je u mogućnosti da samostalno zadovolji sve svoje potrebe, bez
obzira na prirodna bogatstva, stepen razvoja tehnike i tehnologije,
Pozicija nacionalnih ekonomija uslovljava potrebu za međusobnom
saradnjom. Institucionalizacijom te saradnje, osnivanjem institucija koje prate tu saradnju i harmonizacijom zakona, pravila i
mehanizama nacionalne ekonomije, dolazi do integrisanih međunarodnih organizacija. Integracija i povezivanje nacionalnih ekonomija su najčešće regionalnog karaktera, ali to nije pravilo, odnosno
nije uslov da se zemlje međusobno graniče ili da pripadaju istom
geografskom području da bi oformile neki vid međunarodne
saradnje.
Kao funkcionalni segment celokupne nacionalne ekonomije,
finansijska tržišta, putem alokacije sredstava povezuju privredne
grane. Privreda ima za cilj ostvarivanje rasta celog sistema
nacionalne ekonomije Uspostavljanjem odgovarajućih kanala rasta
i rešavanjem problema u vidu prepreka ostvaruje se rast, kao krajnji
cilj poslovanja. Prikaz 1. pokazuje zavisnost privrede nacionalne
ekonomije, finansijskih tržišta i rasta. Funkcionisanje privrede i
finansijskog tržišta je veoma povezano, pošto jedno bez drugog
otežava ostvarivanje rasta nacionalne ekonomije. Finansijska
tržišta su ona koja prikupljaju sredstva potrebna privredi, i koja
ih adekvatnim funkcijama finansiranja plasiraju radi ostvarivanja
profita, u funkciji podsticaja nacionalnih ekonomija njenog rasta.
Prikaz 1. Funkcionalna zavisnost u okviru nacionalne ekonomije
Nacionalna ekonomija
Privreda nacionalne ekonomije
Finansijska tržišta
Tržišne prepreke
Funkcije finaOsiranja
Kanali rasta
5
Ćirović M.: Fuzije i akvizicije, Prometej, Novi Sad, 2004, str. 178.
Rast
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Za razliku od nacionalnih ekonomija, međunarodna saradnja je
mnogo manje regulisana i podložna upravljanju, kao i samom
stvaranju nadležnih institucija. Integracija omogućava smanjivanje
zagušenja od strane političkih, monetarnih i nemonetarnih institucija,
pošto je, pod pretpostavkom da se radi o tržišno orijentisanim
privredama, cilj ovako integrisanih zemalja ostvarivanje prihoda
korišćenjem zdrave konkurencije. Pod zdravom konkurencijom se
podrazumevaju principi formiranja ponude i tražnje na tržištu bez
regulatornih uplitanja sa bilo čije strane.
Rezultat integracije je sve veće prisustvo nacionalnih ekonomija
i u regionu i na širem geografskom području, pošto sama ideja
udruživanja i osnaživanja nacionalnih ekonomija i povećanja
stepena prisustva na svetskoj sceni podstiče mnoge nacionalne
ekonomije da preduzmu korake koji to i omogućavaju, te da putem
reformi funkcionisanja celokupnog svog sistema, izvrše potrebna
prilagođavanja. Ne treba izgubiti iz vida da je svaka pojedinačna
zemlja odnosno nacionalna ekonomija nosilac procesa integracije.
Kao takva, treba da ima sve preduslove koji uključuju i realnu
procenu stvarnog stanja i mogućnosti. Pri tome ne treba izgubiti iz
vida činjenicu, da se uspešne integracije odvijaju na „finansijskim
mestima“, koja podrazumevaju postojanje razvijenih i funkcionalnih
finansijskih tržišta6.
3. KARAKTERISTIKE MEĐUNARODNIH
FINANSIJSKIH STRUKTURA
Današnji međunarodni finansijski i monetarni odnosi su rezultat
kretanja u svetskoj privredi i promena u odnosima snaga u svetu od
drugog svetskog rata. Glavni elementi međunarodnog finansijskog
sistema su posledica nekoliko faktora:
1) slom Breton-Vudskog sistema,
2) kriza međunarodnih kreditnih odnosa,
3) zasnivanje i nastanak novog finansijskog i monetarnog sistema
u Evropi,
4) raspad finansijskih i monetarnih sistema u Istočnoj Evropi, i
5) globalna finansijska kriza koja je započela 2007. godine.
Na međunarodnoj finansijskoj konferenciji u Breton-Vudu, 1944.
godine, osnovan je novi međunarodni monetarni sistem, koji je
tokom tri decenije obezbeđivao relativnu monetarnu stabilnost
i omogućio obnovu i razvoj svetske privrede. Nakon napuštanja
sistema fiksnih deviznih kurseva, prešlo se na plivajuće devizne
kurseve od kojih se očekivalo da obezbede odgovarajući proces
prilagođavanja platnih bilansa i izbegavanje distorzije i neravnoteže
koja je pratila sistem fiksnih deviznih kurseva. U vremenu od
1973/74. i 1979/80. godine se pojavila kriza međunarodnih
kreditnih odnosa.
6
Kod prve naftne krize (1973/74), zemlje uvoznice nafte su se
prvi put suočile sa problemima prilagođavanja i finansiranja
platnog deficita, pošto je došlo do naglog rasta prenošenja
kupovne moći iz zemalja uvoznica nafte u zemlje izvoznice nafte.
Problem finansiranja se sastojao u tome da se obezbede rezerve
za finansiranje i da se dobije na vremenu koje je potrebno za
prestrukturiranje privreda zemalja koje uvoze naftu. Ovaj problem
je rešen posredstvom međunarodnog bankarskog sistema. Druga
petrolejska kriza (1979/80) pokazala je da i prilagođavanje preko
reciklaže petrodolara ima granice i da banke razvijenih zemalja ne
mogu bez ograničenja davati zajmove zemljama u razvoju, pošto
su se ovi zajmovi ugovarali sa promenljivom kamatnom stopom.
Nagli skok kamatnih stopa na svetskom finansijskom tržištu je
prouzrokovao prezaduženost siromašnijeg dela sveta.
Navedeni nedostaci su prouzrokovali nametanje kontrole nad
ekonomskom politikom prezaduženih zemalja i razvijanje programa stabilizacije od strane Međunarodnog monetarnog fonda.
Ova kontrola je takođe pokrenula i reformu finansijskih sistema
nerazvijenih zemalja, zemalja u razvoju, i razvijenih zemalja.
Kao posledica svih ovih promena došlo je do novih tendencija u
kretanju kapitala:
1) Javila se deregulacija, kojom su ukinuta mnoga ranija
ograničenja. Vrednost prometa hartija od vrednosti je višestruko
nadmašila vrednost međunarodnog prometa robe i usluga.
2) Međunarodno kretanje javnog kapitala je relativno opalo u
korist privatnog, pošto se kretanje privatnog kapitala odvija u
okviru bogatijeg dela sveta. Zbog otplate dugova, siromašniji
svet postaje neto izvoznik kapitala.
3) Međunarodni tokovi novca i trgovine više nisu prenosnici
privrednog oporavka iz razvijenog u manje razvijene delove
sveta, pošto su bogate zemlje protekcionizmom ograničile
mogućnost ostalom delu sveta da pribavi sredstva izvozom na
njihova tržišta.
4) Međunarodni monetarni fond i Svetska banka su moćni
instrumenti kontrole nad svetskim finansijskim tržištem.
Kreiranjem Svetske trgovinske organizacije, najrazvijenije
zemlje sveta su stvorile institucionalni okvir kontrole celine
međunarodnih ekonomskih trgovinskih i finansijskih odnosa.
5) Glavnu ulogu u međunarodnim finansijskim i monetarnim
odnosima igraju SAD, Japan i Evropska unija. Dolar, jen i
euro postaju glavna sredstva u međunarodnim plaćanjima i
akumulaciji rezervi.
Pored ovoga, međunarodne monetarne i finansijske strukture se
oblikuju i zavise od:
1) pariteta valuta,
2) načina odbrane i prilagođavanja pariteta, i
3) sredstava rezervi i plaćanja u međunarodnom poslovanju.
Centralni činioci u međunarodnim finansijskim i monetarnim
strukturama su, pored Svetske banke i Međunarodnog monetarnog
fonda, multinacionalne banke i krupne nacionalne banke bogatih
zemalja. One se zapravo javljaju kao tvorci i učesnici finansijskog
tržišta novca i kapitala i imaju odlučujuću moć i ulogu u formiranju
cene novca i kapitala, deviznih kurseva i kamatnih stopa.
Značajnu promenu snaga na svetskoj ekonomskoj sceni
predstavljaju nove ekonomije koje su se formirale u zemljama
bivšeg tzv. Istočnog bloka, koje su 90-ih godina prošlog veka ušle
u proces sveobuhvatnih promena. Napuštanjem do tada postojećih
i prihvaćenih koncepata poslovanja u okviru planske ekonomije i
Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 189.
61
Nacionalne ekonomije iz razloga rasta i ekonomskog napretka
povezuju se radi ostvarivanja, prvobitno, nacionalnog interesa,
a regulacijom međudržavnih odnosa i zajedničkog interesa.
Integracija se bazira na dobrovoljnom pristupanju nacionalnih
ekonomija određenoj interesnoj grupi, sa ciljem ostvarivanja
interesa od pripadanja toj grupi. Vremenom se izdvajaju dva pravca
u kojima integracija može da se razvija. Prvi je proširenje članova,
koji ispunjavaju određene uslove. Drugi je, na uštrb proširenja
članstva, povećanje kvaliteta odnosa između zemalja članica. Novi
članovi se primaju samo u onim situacijama kada za to postoji
saglasnost celokupne organizacije, odnosno svih zemalja i kada za
to postoji ili velika potreba ili opravdani razlog.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
prelaskom na tržišne uslove privređivanja, ove zemlje su zauzele
određeno mesto u globalnim finansijskim strukturama, koristeći
se iskustvima razvijenih zemalja. Ove promene su se, u prvom
redu, bazirale na liberalizaciji i realokaciji kapitala, čime je započet
proces nesmetane razmene, kako roba i usluga, tako i kapitala.
Liberalizacijom, kao početkom procesa integracije, postignut je
veći stepen funkcionisanja finansijskog tržišta, čime se povećao
broj učesnika na finansijskom tržištu, izvršena je segmentacija i
diverzifikacija poslova i načina rada, te je omogućeno da jedna
nacionalna ekonomija pređe granice svoje ekonomije. Ne postoji
zvanično mišljenje da li ovo predstavlja prvi korak integracije, ili
je samo pokazatelj da jedna ekonomija nije više zatvoren, sebi
okrenut sistem, ali se u svakom slučaju može govoroti o ekonomiji
koja se nalazi u procesu integracije7.
Pojedine nacionalne ekonomije su se različito prilagođavale zahtevima finansijske integracije. Jedan od najznačajnijih pokazatelja
je status finansijske otvorenosti, koji se može definisati kao nivo
dozvoljavanja prisustva i zaštite stanih investitora, što pokazuje
tabela 2.
Tabela 2. Najbrže i najsporije rastuće zemlje u razvoju VQFSJPEV 1980-2005. i njihov status finansijske otvorenosti8
Najbrže rastuće
ekonomije
NR Kina
R. Koreja
Tajland
Singapur
Mauricijus
Indija
Indonezija
Malezija
Čile
Šri Lanka
Prosečni rast BDP
8.49
5.52
4.57
4.49
4.19
3.96
3.73
3.69
3.57
3.00
Finansijska
otvorenost
Da/Ne
Da
Da
Da
Da/Ne
Da/Ne
Da
Da
Da
Da/Ne
62
Prosečne stope rasta su izvedene korišćenjem serija realnog per
capita DBP iz indikatora baze Svetske banke. Zemlje su klasifikovane
kao otvorene ili neotvorene na osnovu informacija o stvarnoj
otvorenosti i na osnovu pravne regulative zaštite stranih investitora.
Zemlje koje su klasifikovane kao „Da/Ne“ su one koje primaju,
odnosno koje su otvorene samo za određene vrste i oblike priliva.
Prva globalna ekonomska kriza u 21. veku potiče iz finansijske
krize u SAD i odatle se proširila na druge sektore u svim delovima
Najsporije rastuće
ekonomije
Nigerija
Zambija
Zimbabve
Venecuela
Togo
Bolivija
Malavi
El Salvador
Paragvaj
Kenija
Prosečni rast BDP
-1.78
-0.90
-0.79
-0.74
-0.73
-0.14
-0.13
-0.01
0.01
0.02
Finansijska
otvorenost
Ne
Ne
Ne
Da/Ne
Ne
Da/Ne
Ne
Ne
Ne
Ne
sveta9. Za relativno kratko vreme, iz kratkoročne krize likvidnosti
jedne nacionalne ekonomije, nastao je globalan problem koji je
pogodio sve sektore na svetskom nivou. Pored smanjenja rasta
nacionalnih ekonomija, kriza je uzrokovala pad DBP-a, koji je
najviše pogodio visokozadužene nacionalne ekonomije u razvoju.
Tabela 3. pokazuje pad DBP-a kod nas i u zemljama u regionu,
odnosno u najzaduženijim nacionalnim ekonomijama u poslednjem
kvartalu 2008. godine i u prvom kvartalu 2009. godine.
Tabela 3. Pad DBPB u visokozaduženim privredama u poslednjem kvartalu 2008 i prvom kvartalu 2009. godine10
Zemlja
Estonija
Litvanija
Crna Gora
Hrvatska
Bugarska
Mađarska
Ukrajina
Poljska
Rumunija
Srbija
Makedonija
Domaći krediti
kraj 2008.
(% DBP-a)
(1)
91,9
89,6
87,2
68,1
74,5
67,6
79,8
55,0
38,5
39,7
43,9
Cross-border Lrediti
kraj 2008.
(% DBP-a)
(2)
118,4
90,2
63,0
70,7
62,1
65,5
22,8
24,2
39,6
30,9
16,9
U posmatranom periodu, poslednji kvartal 2008. godine i prvi
kvartal 2009. godine, najveći pad DBP-a je zabeležila Litvanija, dok
je najmanji pad imala Makedonija. U istom periodu, od posmatranih
zemalja samo je Poljska imala rast DBP-a. Najveći iznos kredita je
imala Estonija, dok je najmanje kredita bilo plasirano Makedoniji.
7
8
9
10
Ukupno krediti
kraj 2008.
(% DBP-a)
(3)
210,3
179,8
150,2
138,8
136,6
133,1
102,6
79,2
78,1
70,6
60,8
Međugodišnji realni
pad DBPB u 2009.
u%
(4)
-13,2
-16,0
-4,1
-5,4
-6,0
-6,5
-14,0
1,3
-8,0
-3,0
-1,6
Kriza nije dovela samo do globalne recesije, već i do globalne
depresije ekonomskih sistema. Sama pojava integracije, odnosno
globalizacije nije uzročnik ove krize, ali ne može se reći da
nema uticaja kako u nastajanju, tako i u širenju. Globalizacija
pretpostavlja postojanje određenog okvira, međusobnu zavisnost
i integraciju finansijskih tržišta, što za posledicu ima da regionalne
Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 653.
M. Ayhan Kose, Eswar Prasad, Kenneth Rogoff i Shang-Jin Wei: Finansijska globalizacija: Ponovna procena, PANOECONOMICUS, 2009, str. 13. (prevod)
Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 647.
Izvor: EBRD za kolone (1) i (4); BIS za kolonu (2).
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Sadašnja finansijska kriza se u dve osnovne stvari razlikuje od
ostalih finansijskih kriza. Jedna je da se kriza nije pojavila u zemlji
u razvoju ili u nerazvijenoj zemlji, već u SAD i nekoliko razvijenih
zemalja. Druga je da globalna integrisanost finansijskih tržišta nije
mogla da lokalizuje sadašnju finansijsku i ekonomsku krizu, i ne
samo to, već je uzdrman i bankarski sistem, za koji se do sada
verovalo da je stabilan11.
4. INSTRUMENTI INTEGRACIJE
FINANSIJSKIH TRŽIŠTA
Strateški interes zemalja koje učestvuju u nekakvom obliku
integracije, gde spada i Srbija kao kandidat za proces integracije u
Evropsku uniju, jeste ubrzati ove procese. Sa stanovišta evropskih
zemalja u razvoju, potrebno je da se proces integracije u Evropsku
uniju ubrza, kako bi se pojačala regionalna dimenzija tog procesa.
Pored ubrzanja integracije, važno je da se standardni instrumenti
pridruživanja što više koriste. Želja za ubrzanjem procesa integracije
je posledica činjenice da su tendencije razvoja i prihvatanja novih
savremenih tokova danas brže nego što su to bile pre.
U slučaju zemalja u razvoju, u njihovom je najboljem interesu
da podrže najviši mogući stepen obavezanosti koji je Evropska
unija spremna da ponudi, a te zemlje da prihvate. Najvažnije je
podržati procese reformi tekućih procesa i podržati razvoj zdrave
konkurencije u regionu. Ubrzanje procesa integracije vodi ka bržem
rešavanju problema izgradnje jakih država u regionu. Zemlje u
razvoju bi morale da preuzmu obavezu da sva nerešena pitanja
izgradnje države i nacije rešavaju isključivo u okvirima procesa
integracije. Na isti način, ali u suprotnom smeru, trpe se posledice
i troškovi usporavanja i odugovlačenja tog procesa.
Regionalna dimenzija je tesno povezana i sa željom za ubrzanjem
integracije. Jasno je da zemlje u razvoju imaju veliki interes da
ne zaostanu u procesu integracije, pošto gubitak vremena ima
i svoju ne baš malu cenu. Gubitkom vremena gubi se i korak
odnosno zaostaje se u odnosu na druge zemlje iz okruženja, čime
se otežava mogućnost ostvarivanja postavljenog cilja.
određene osobine i karakteristike, odnosno odlike koje neke druge
nacionalne ekonomije nemaju ili imaju izražene na drugi način,
dolazi se do zaključka da se kod svake nacionalne ekonomije mora
postaviti odgovarajući okvir i set instrumenata. Ovi instumenti se
mogu i kombinovati ili stvarati novi, kako bi se rezultati koji su
zacrtani kao cilj postigli. Posebno se naglašava oprez u upotrebi
ovih instrumenata, kad se radi o nacionalnim ekonomijama gde ne
postoji odgovarajući pravni okvir i adekvatno privredno okruženje,
koje podrazumeva postojanje tržišnih uslova privređivanja, ali ne
samo u teoriji, već i u praktičnoj primeni.
Posebno je pitanje koji su instrumenti adekvatni za upotrebu u
slučaju globalne ekonomske krize, kao što je to slučaj danas. Na
ovo pitanje nije još dat odgovor. Finansijska kriza je dobar pokazatelj
da li su postojeći instrumenti dobri, kao i da li se proces integracije
sprovodi u pravom smeru, kao i da li zemlje učesnice, mogu i na
koji način, odgovoriti izazovima krize, a da ne poremete proces
integracije, ili da naruše odnose sa drugim zemljama u slučaju
da se odluče da donesu protekcionističke mere, koje bi ugrozile
poziciju druge ili drugih zemalja. Pored instrumenata, kriza je dobar
test i za sam proces integracije, pošto ukazuje na nedostatke i
na eventualne preferencije pojedinih zemalja učesnica, u smislu
ponašanja prilikom rešavanja globalnog problema, u okviru svoje
nacionalne ekonomije, a da se ne naruši ili ugrozi zajednički cilj.
Najvažniji i najčešće korišćeni instrumenti integracije su:
1) Stabilizacija regiona, koji se ogleda u težnji za postizanjem trajno
stabilnog regiona. Pitanje stabilnog regiona nije novog datuma.
Svaki region, kao nosilac procesa integracije, mora biti dobro
utemeljen i siguran u osnovnim pretpostavkama funkcionisanja,
da bi predstavljao izazov za dalje razvojne procese, u koji spada i
integracija. Tu se, pored pravne, formalne, stukturalne i državne
utemeljenosti, podrzumevaju i pitanja kao što su obrazovanje
stanovništva, brzina rešavanja administativnih prepreka, pitanje
korupcije, zaštita stranih investitora, rešavanje eventualnih
destabilizirajućih faktora i mnoga druga.
2) „Screening process“ proces provere i temeljne analize, uprkos
izvesnim poteškoćama, trebalo bi primeniti što je više moguće.
Ovaj proces predstavlja stalno preispitivanje, prikupljanje
podataka i analizu tih podataka, kako bi se ustanovile
eventualne greške, ukazalo na moguće propuste i kako bi se
otklonili vidljivi nedostaci. Proces provere se stalno odvija i u
svakom segmentu i aspektu svih delova privrede nacionalne
ekonomije sa ciljem nesmetanog odvijanja procesa integracije
nacionalne ekonomije.
Želja da se u procesu integracije koriste svi raspoloživi standardni,
odnosno definisani (a ne vanredni) instrumenti posledica je činjenice
da zemlje u tranziciji imaju potencijal da primene definisane
instrumente međunarodnih odnosa i integracije. Ne postoji
potreba za oslanjanjem na mere i instrumente koji se primenjuju u
protektoratima ili drugim oblicima provizorne uprave, koju svakako
ne treba mešati niti poistovećivati sa procesima integracije, jer
je osnovna razlika u tome da se procesi integracije sprovode
dobrovoljno u okviru jedne nacionalne ekonomije. Integracija, iako
delimično nametut proces, označava i ujedinjavanje pojedinih
entiteta u jednu jaču celinu sa zacrtanim ciljem12.
3) Zemlje koje vode proces integracije, ili članice koje su se već
integrisale trebalo bi da pojačaju svoju makroekonomsku
ulogu u regionu. Ovaj instrument se bazira na konceptu
mentorstva i podele pozitivnih i negativnih iskustava sa
zemljama koje u ovaj proces tek ulaze. Ostaje pitanje nivoa
moguđe saradnje i podele empirijskog saznanja, pošto nije
uvek sigurno da razvijenije zemlje žele da daju svoja iskustva
i znanja. Zemljama koje se tek integrišu, ovaj instrument
omogućava veliku prednost, ali ga, istovremeno, treba veoma
pažljivo koristiti, pošto se iskustva razvijenih zemalja ne mogu
uvek primeniti direktno, bez modifikacija i prilagođavanja
potrebama zamalja u razvoju.
Ne postoji jasno definisan instrumentarijum integracije nacionalnih
ekonomija. To je set mera i poteza koji se koristi kako bi se
nacionalne ekonomije što bolje integrisale, uz što je moguće veće
smanjenje i izbegavanje negativnih posledica. Ukoliko se uzme u
obzir činjenica da sve pojedinačne nacionalne ekonomije imaju
4) Rešavanje pitanja unilateralne carinske unije. Ovaj instrument
spada u domen rešavanja pitanja liberalizacije i otklanjanja
protekcionizma u okviru integrisanih nacionalnih ekonomija,
kako bi se svakoj zemlji ukazala ista prilika i šansa za nastup
na tržištu druge nacionalne ekonomije.
11
12
Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 697 – 698.
Lőrincné Istvánffy Hajna: Pénzügyi integració Európában, KJK Kerszöv, Budapest, 2001, str. 98.
63
pojave, pa tako i regionalni problemi i krize poprime odlike
globalne dimenzije. Zbog toga se problemi jedne ekonomije
prelivaju i prenose u drugu. Tako se kriza širi čitavim regionom, a
značajnu ulogu u širenju ima i razvijena informaciona tehnologija,
zahvaljujući kojoj se informacije šire velikom brzinom, te ponekad
neopravdano izazivaju paniku, čime se postiže da kriza zavlada pre
nego što je realno došla do tog regiona.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
5) Regionalna koordinacija ekonomskih politika putem koordinacije zemalja regiona. Svaka zemlja u regionu integracije
ima svoje zacrtane ekonomske ciljeve i određenu ekonomsku
politiku, kojom te ciljeve želi da ostvari. Ukoliko se ekonomske
politike i ciljevi jako razlikuju u svakoj nacionalnoj ekonomiji,
proces integracije ne može biti uspešan. Da bi se ovaj problem
rešio, ovaj instrument se koristi kako bi se ekonomske politike
pojedinih nacionalnih ekonomija uskladile sa ciljem da svaka
od njih ostvari ekonomske ciljeve, bez negativnih efekata ili
posledica na drugu nacionalnu ekonomiju u okviru regiona.
Ovo se postiže harmonizacijom normi, propisa i sagledavanjem
konkurentske prednosti nacionalnih ekonomija integracionog
regiona
6) Zaštita od političkog rizika. Politički rizik predstavlja veoma
osetljivo pitanje funkcionisanja jedne nacionalne ekonomije
i vezano je za instrument koji je naveden pod brojem (1),
jer predstavlja važan faktor stabilnosti kako u nacionalnoj
ekonomiji, tako i u regionu. Politički rizik određuje kako nivo
stabilnosti jedne naconalne ekonomije, tako i nivo sigurnosti
ulaganja. Mogućnosti da jedna nacionalna ekonomija bude
nosilac ili učesnik integracionog procesa u nekoj regiji
značajna sa stanovišta da je najbolja varijanta da je politički
rizik sveden na minimum.
64
7) Omogućavanje finansiranja pre ulaska u proces integracije.
Ovo finansiranje može da bude ili u vidu pomoći, ili u vidu
finansiranja iz određenih pretpristupnih fondova. Cilj ovakvog
finansiranja je pripremanje terena za pristupanje procesu
integracije. Ovaj instrument je značajan pošto omogućava
siromašnijim nacionalnim ekonomijama, koje su voljne da
budu deo procesa integracije, da sprovedu reforme, pre
samog procesa integracije, a koje su preduslov za pristupanje
i integrisanje.
8) Fond za strukturno prilagođavanje je, zapravo, pomoć koja
se pruža najnovijim kandidatima, i ovaj instrument je novijeg
datuma. Za razliku od prethodnog, gde se sredstva odobravaju
za sprovođenje određenih reformi i projekata pre pristupanja,
ovaj fond se koristi nakon pristupanja, kod novijih članova, gde
je potrebno izvršiti određene promene i prilagođavanja.
9) Liberalizacija, kao veoma značajan instrument, pretpostavlja
postojanje privrednog okruženja, koje se temelji na zdravoj
konkurenciji, a ne na protekcionizmu ili bilo kakvom drugom
elementu koji ograničava slobodan protok roba, usluga i
kapitala;
10) Dezintegracija starih struktura. Pogrešno je mišljenje da
je sve ono što je prethodni režim ili režimi stvorio loše i
neupotrebljivo, te prema tome štetno za proces integracije.
Ovaj instument treba veoma pažljivo koristiti, a on obuhvata
analizu postojećeg stanja i struktura, te mogućnosti njihove
implementacije i nova strukturalna okruženja. Veoma je važno
pažljivo razgraničiti šta zadržati a šta ne, pošto će to imati
velikog uticaja na budućnost procesa integracije.
11) Bilateralni i multilateralni programi. Ovaj instrument je značajan sa stanovišta upoznavanja kako ekonomskog tako i
kulturološkog diverziteta, a ima za cilj upoznavanje zemalja
svih članica međusobno. Ovaj instrument se najčešće sprovodi
kroz različite programe razmene i prisustva u medijima, kako
bi se smanjile eventualne predrasude i povećalo poverenje.
12) Donošenje paketa ekonomskih zakona i zakona u domenu
finansija kojima se stvara pretpostavka za potpunu tržišnu
privredu. Integracija nekoliko nacionalnih ekonomija podrazumeva postojanje adekvatnog privrednog ambijenta, a koji
pretpostavlja funkcionisanje tržišnih načina privređivanja.
Za razliku od planskog načina privređivanja, koji je isto bio
zakonski regulisan, tržišni način privređivanja obezbeđuje
nesmetan protok dobara i usluga između svih zemalja
integrisane regije, bez postojanja nekih barijera i ograničenja;
13) Sufinansiranje projekata, je instrument koji provezuje nacionalne ekonomije na finansijskom nivou. Kod projekata kod kojih postoji zajednički interes, nacionalne ekonomije, odnosno
odgovarajuće institucije pristupaju zajedničkom finansiranju,
odnosno sufinansiranju, prema dogovorenoj srazmeri, kako bi
se taj projekat u predviđenom roku završio.
14) Aktivna savetodavna uloga u procesu prilagođavanja je
delimično vezana za mentorstvo pojedinih država. Aktivna
savetodavna uloga je proširena na sve zemlje, bilo da su
članice neke integrisane celine ili to žele da postanu. U samom
procesu se javljaju mnogi problemi koje je neophodno rešiti,
te tu dolazi do izražaja mogućnost da se svaka nacionalna
ekonomija posavetuje u cilju rešavanja datog problema, i
drugi.
Navedeni instrumenti su najvažniji i najčešće se upotrebljavaju, kako prema zemljama koji su novi članovi, tako i prema
zemljama koji su već članovi neke međunarodne organizacije. Uspostavljanje međunarodne saradnje ne zavisi samo od
pojedinačnih instrumenata, već je to najčešće kombinacija
nekoliko instrumenata, pošto je svaka nacionalna ekonomija
specifična u pogledu svoje politike i ekonomskog stanja. Iz
tog razloga se ne može za svaku nacionalnu ekonomiju primeniti svaki instrument ili uvek ista kombinacija instrumenata. Pored toga, navedeni su samo glavni instrumenti, pošto je
proces integracije aktivan proces koji se stalno odigrava i koji
se prilagođava stvarnim i novonastalim potrebama, a to znači
da se kreiraju novi instrumenti i da na taj način nastaju nove
kombinacije instrumenata ili serije instrumenata po potrebi.
Ovi instrumenti integracije su, kao i sam proces integracije,
promenljivi mehanizmi i zakonitosti, te njihova primena zavisi
od slučaja do slučaja.
Svaki intrument, bez obzira na to koliko siguran izgledao, treba
i mora se primenjivati krajnje pažljivo, kako bi se postigli dobri
rezultati.
ZAKLJUČAK
Proces integracije je neminovan i sveprisutan proces kako na finansijskom tako i na nefinansijskom tržištu. Razvojem tehnike,
kanala komunikacije, procesa i tehnologije rada, diverzifikacijom
poslovanja i potrebom proširenja tržišta došlo je do širenja obima
poslovanja sa nacionalne privrede na zemlje u regionu, a daljim
razvojem, pitanje granica i ograničenja u smislu geografske i vremenske udaljenosti je svedeno na minimum. Onog momenta kada
se došlo do zaključka da pitanje granica i prostorne udaljenosti
više ne predstavljaju problem, integracija je dobila svoju strukturalnu formu i počela da se tretira kao proces.
Nosioci ovog procesa su nacionalne ekonomije, koje su istorijski stvorile uslove, kao razvijene zemlje, ili reformom, odnosno
napuštanjem do tada prihvaćenog koncepta poslovanja, kao što su
to zemlje u razvoju. Povezivanjem dve i više nacionalnih ekonomija
započinje proces integracije tih zemalja u organizovanu, institucionalizovanu celinu.
Važnu determinantu uspeha predstavljaju instrumenti finansijske
integracije, jer čine osnov povezivanja i spajanja nacionalnih
ekonomija. Postoji mnoštvo instrumenata, svakodnevno se kreiraju
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Sam proces integracije je spontani proces koji se odvija na svakom segmentu finansijskog i nefinansijskog tržišta. Ovi instrumenti pomažu i kanališu taj proces u zacrtanom smeru, odnosno
naglašavaju prednosti, a definišu nedostatke i načine prevazilaženja
tih manjkavosti, bilo na nivou nacionalne ekonomije, bilo na nivou
međunarodnih struktura. Pošto sve nacionalne ekonomije nemaju
iste ciljeve, niti iste mogućnosti, time se broj instrumenata povećava,
jer se postojeći ili prilagođavaju ili se njihovom kombinacijom
stvaraju novi. Ovako definisani instrumenti integracije su predmet
aktivne koordinacije između nacionalnih ekonomija. Instrumenti
postavljaju zakonitosti, postupke i mehanizme koji moraju služiti
svrsi i zadovoljenju potreba svih učesnika na finansijskom i
nefinansijskom tržištu i na strani tražnje i na strani ponude.
Treba imati u vidu da nijedna integracija nije i ne može biti idealna.
Ali je činjenica da je proces integracije stvarnost, koja se mora
prihvatiti. Svaka zemlja, u manjoj ili većoj meri, postaje deo ovog
procesa i logički se nameće zaključak da je bolje dobrovoljno
biti deo ovog toka, sa jasno definisanim ciljevima, zakonskim,
političkim i ekonomskim normama i očekivanim koristima, nego
egzistirati bez njega.
Globalna ekonomska kriza koja je zavladala biće dobar pokazatelj
uspešnosti dosadašnjih integracionih procesa, kao i merilo
korisnosti postojećih instrumenata. Ipak, ne treba biti prestrog niti
suditi prebrzo, već izvući zaključke i sakupiti što više podataka,
analizarati ih, kako bi se korišćenjem mehanizama i instrumentima
integracije, implementirali sa ciljem rešavanja postojećih problema
i daljeg razvoja.
suštine i primene definisanih instrumenata, koji u primeni
integracije vode do njihovog preferiranog cilja.
Treće, nastala i još neprevaziđena ekonomsko-finansijska kriza
u svetu je uslovila preispitivanje značaja i uloge datih primena
integracije ekonomskih, a posebno finansijskih tržišta, što treba
da doprinese podsticanju afirmacije datih integracija na inoviranim
odnosno stabilnijim osnovama.
LITERATURA
1. Bjelica Vojin, Raičević Božidar, Radičić Marko, Babić Blagoje i
Radmilović Stanko: Finansije u teoriji i praksi, Stylos, Novi Sad,
2006.
2. Buckley, Adrian: Multinational Finance, Prentice Hall, Harlow,
2000.
3. Campanella, Miriam L., C. W. Eijffinger, Sylvester: EU Economic
Governence and Globalization, Edward Elgar Publishing Ltd,
Cheltenham, United Kingdom.
4. Ćirović Milutin: Fuzije i akvizicije, Prometej, Novi Sad, 2004.
5. Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai
kiadó, Budapest, 2010.
6. Lőrincné Istvánffy Hajna: Pényügyi integració Európában, KKJ
Kerszöv, Budapest, 2001.
7. Malešević, Zoran: Uslovljenost domicilnog, međunarodnog
i globalnog finansijskog tržišta, magistarski rad, Ekonomski
Fakultet Subotica, 2009.
8. Marján Attila: Európa pénzügyei, Sanoma, Budapest, 2005.
9. Miller, Roger LeRoy, D. VanHoose, David: Moderni novac i
bankarstvo, Mate doo, Zagreb, 1997.
Konačno, iz ovih razmatranja ekonomskih i finansijskih integracija,
do sada i ubuduće, mogle bi se, osnovano, istaći sledeće poruke:
Internet strane
Prvo, ekonomske i finansijske integracije domicilnih ekonomija u
globalni ekonomsko-finansijski sistem je sad i ubuduće perspektiva
njihovog rasta i razvoja.
www.europa.eu.int
Drugo, zemlje u tranziciji su upućene na potpuno razumevanje
www.ft.com
www.investopedia.com
www.worldbank.com
Summary
This paper considers the most important aspects, courses, benefits and possible consequences of financial integration. As a part of
integration process, the most important role is given to the instruments of financial integration of national economies of the world.
Recently used approaches and instruments of financial integration are being tested by the global economic crisis. This crisis will be also
a good indicator of correctness of activities in the process of financial integration. The global economic crisis is going to determine the
future direction of financial integration in the world.
65
novi, bilo modifikacijom starih ili kombinovanjem postojećih. Za
instrumente je karakteristično da predstavljaju dinamičku veličinu,
da se stalno menjaju i prilagođavaju, kao i sam proces integracije.
Instrumenti su nosioci procesa integracije kao uslov nastajanja,
održavanja i intenziviranja procesa povezivanja nacionalnih
ekonomija u međunarodne strukture.
65
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
UDK 336.226.3
STRUČNI RAD
Dejan Rakić, dipl. pravnik*
Vladimir Milinović, dipl. pravnik**
Poreska osnovica PDV-a
- normativno uređenje, primjena i zauzeti stavovi o
spornim pitanjima u praksi -
Rezime
Oporezivanje transakcija porezom na dodatu vrijednost po ugledu na zemlje Evropske unije pozitivan je napredak Bosne i Hercegovine
ka sveukupnoj integraciji sa EU. Međutim, stavovi i praksa Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kao organa nadležnog za sprovođenje
tih propisa, morali bi se takođe osloniti na pozitivnu praksu zemalja EU. Dodatni problem predstavlja to što se odluke Evropskog suda
pravde u poreskim pitanjima odnose samo na zemlje EU, ali nisu obavezujuće za zemlje koje nisu članice. Onog trenutka kada BiH postane
članica EU, za poreske stručnjake, obveznike i širu javnost otvoriće se sasvim novi izvor prava koji će biti obavezan za primjenu i u BiH.
Ova obaveznost će biti više deklarativnog karaktera u smislu da će postojati izvjesnost odlučivanja Suda u pojedinim slučajevima, ali će
biti korisna i primjenljiva na naš poreski sistem (PDV). Do tada, potrebno je pratiti stavove, mišljenja i praksu kontrolnih organa Uprave
za indirektno oporezivanje kako bi obveznici plaćanja poreza na najbolji mogući način zakonito rapolagali poreskim opterećenja koja im
nameće država.
66
UVOD
1. POJAM PORESKE OSNOVICE
Kompromis potreba fiskalnog sistema i privredne zajednice u
jednoj zemlji najjasnije je vidljiv kroz poreski sistem te zemlje.
Obuhvat oporezivanja poslovnih transakcija (kod indirektnih poreza) ili dobiti (kod direktnih poreza) zavisi od nekoliko faktora. Neki
od tih faktora su sporazum (prećutni ili javni) privredne zajednice
i fiskalnog sistema, podvođenje pod regionalne propise (EU npr.),
uslovi razvijenosti zemlje od kojih zavise stope i obuhvat oporezivanja i sl. Međutim, u samom sprovođenju poreskog zakona veliku
ulogu igra i poreska administracija. Stavovi i mišljenja poreskog organa, uspostavljene interne procedure, praksa prvostepenog i drugostepenog organa u kontroli poreza, odluke sudova u poreskim
sporovima faktori su koji dodatno profilišu poreski sistem jedne
zemlje. Stoga je za poreske obveznike u svakoj zemlji, pa i u Bosni
i Hercegovini, od suštinske važnosti biti adekvatno informisan o
ovom aspektu primjene poreskih propisa. U Bosni i Hercegovini,
kao i u ostalim zemljama Evrope, poreske administracije posjeduju
svoju vlastitu praksu, zauzete stavove, usmena uputstva kontrolama i sl. koji nisu propisani poreskim zakonima, već se primjenjuju
da bi popunili „rupe“ u tim propisima. Čak i u daleko razvijenijim
zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država, praksa i stavovi
IRS-a1 (Poreske uprave, aut. prevod) važniji su i bitniji za primjenu
poreskog zakona od onoga što je propisano tim zakonom ili odlučeno u sudovima (kako federalnim, tako i državnim)2.
Poreska osnovica predstavlja kvantitativnu konkretizaciju predmeta oporezivanja3. Ona je element, tj. veličina na osnovu koje se,
primjenom poreske stope, određuje iznos dugovanog poreza. U
načelu, kod PDV-a, osnovica je određena kao naknada za isporučeno dobro ili obavljenu uslugu. U PDV sistemu oporezivanja,
naknada je jedan od njegovih najbitnijih elemenata. Mogli bismo slobodno reći da, ako nema naknade, nema ni obračuna
PDV-a, uz neke izuzetke (kao što su davanje bez naknade dobara i pružanje usluga u vanposlovne svrhe).
*
**
Samostalni konsultant
Uprava za indirektno oporezivanje BiH
Takođe, između naknade i isporuke dobara i pružanja usluga
mora da postoji neka neposredna veza. Ako postoji naknada
a nema isporuke, nema ni obračuna PDV-a, kao što je slučaj
kod naknade štete, depozita ili donacija koje se daju u novcu.
Naknada predstavlja ekvivalent vrijednosti izvršene isporuke.
Poreska osnovica može biti uvećana kada je naknada prekomjerna, ili kada isporučilac dobara/pružalac usluga prima dodatni iznos naknade od svog kupca, a može biti i umanjena
kada je niža od vrijednosti isporučenog dobra ili usluge (razni
popusti).
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Kao što smo već naveli, u članu 20. stav 1. Zakona porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“, broj 9/05, 35/05. i 100/08)
propisano je da je poreska osnovica prometa dobrima i uslugama oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju
obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene
usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa
cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV.
Ovime je data opšta definicija poreske osnovice, koja je određena
kao oporezivi iznos naknade pod kojom se podrazumijeva sve ono
što obveznik prima ili treba da primi za isporučena dobra ili usluge,
bez obzira na to da li je naknada u novcu, stvarima ili uslugama.
Iz date definicije može se zaključiti da je poreska osnovica:
-
-
-
-
cjelokupan iznos naknade koju obveznik prima ili treba da primi, nezavisno od toga da li je ista plaćena ili ne,
da ona predstavlja protivčinidbu za isporučena dobra i usluge,
odnosno da je neophodno da postoji veza između isporuke dobara i pružanja usluga i naknade koju obveznik prima ili treba
da primi,
da je irelevantno ko tu naknadu plaća ili treba da plaća – primalac dobara, odnosno usluga ili neko treće lice,
da se u osnovicu uključuje ne samo davanje koje se čini u novcu ili stvarima za isporuku dobara ili usluga, već i subvencije
koje su neposredno povezane sa cijenom isporučenog dobra,
odnosno pružene usluge,
da naknadu uvijek treba posmatrati kao bruto naknadu koju
primalac dobra ili usluge plaća. Ona se ne može umanjivati
za troškove nastale prilikom isporuke dobra, odnosno pružanja
usluge,
naknada kao poreska osnovica ne sadrži PDV.
a) Subvencija kao elemenat poreske osnovice
Već pomenuta odredba člana 20. stav 1. Zakona, koja u načelu
propisuje osnovicu PDV-a, za subvencije posebno naglašava da se
uključuju u naknadu koju obveznik prima ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge. Date subvencije ulaze u poresku
osnovicu samo u slučaju ako su neposredno povezane sa cijenom
tih dobara i usluga. To znači da subvencije koje se daju obvezniku
a nisu neposredno povezane sa cijenom dobara ili usluga koje se
pružaju, ne ulaze u osnovicu. U tom slučaju subvencije po svojoj
stvarnoj suštini predstavljaju donaciju, te bi pravilnije bilo zvati ih
tako (često se u ugovorima ovaj vid priliva novca naziva i grantovima ili dotacijama).
Za razgraničenje subvencija koje ulaze u poresku osnovicu od onih
koje ne ulaze, navešćemo sljedeće primjere:
1. Gradsko komunalno preduzeće, koje pruža usluge prevoza,
odredilo je cijenu mjesečne pretplatne karte u gradskom prevozu u iznosu od 100 KM, koja ne sadrži PDV, odnosno 117 KM
sa uračunatim PDV-om. Gradska skupština je donijela odluku
da za određene kategorije stanovništva (studenti i penzioneri)
subvencioniše cijenu pretplatne karte u iznosu od 80 KM.
Dakle, u skladu sa odredbom člana 20. stav 1. Zakona, obveznik je dužan da u poresku osnovicu za usluge prevoza u gradskom saobraćaju za ovu kategoriju lica uključi i subvencije koje
daje gradska skupština, odnosno da PDV obračuna na osnovicu
od 100 KM, kao i za druge potrošače.
Međutim, u slučajevima kada Gradska skupština daje određene
subvencije radi poboljšanja likvidnosti preduzeća ili recimo za
pokriće određenih gubitaka, iste ne ulaze u poresku osnovicu,
jer nisu neposredno povezane sa cijenom gradskog prevoza.
2. Gradska toplana prima subvencije od skupštine grada za nabavku mazuta, opreme (osnovnih sredstava), kao i za plaćanje
situacija izvođačima radova za izgradnju novih postrojenja, kao
i za remont postojećih.
Imajući u vidu odredbu člana 20 .stav 1. Zakona, jasno je da
ako novčana sredstva u vidu subvencije predstavljaju dio naknade za promet dobrima ili uslugama koji vrši PDV obveznik
– primalac subvencije, da se u tom slučaju u poresku osnovicu
uračunava i taj iznos subvencije, u koju nije uključen PDV.
Prema tome, u konkretnom slučaju subvencije se ne uračunavaju
u osnovicu za obračun PDV-a, s obzirom na to da se ne radi o
subvencijama koje su neposredno povezane sa prometom koji vrši
ovaj PDV obveznik.
Međutim, kada obveznik PDV-a (gradska toplana) primi određeni
novčani iznos u vidu subvencija od skupštine grada na ime naknade za izvršenu isporuku toplotne energije potrošačima, onda se
isti uključuje u poresku osnovicu (oporezuje) saglasno navedenoj
zakonskoj odredbi.
b) Ostale vrijednosti koje uvećavaju naknadu kao poresku osnovicu
Kao što smo već istakli, naknada u načelu predstavlja iznos koji
primalac dobara ili usluga plaća ili treba da plati kao protivčinidbu
za isporučeno dobro ili uslugu. Stavom 2. člana 20. Zakona je propisano da se u osnovicu uračunavaju i:
1. akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi,
osim PDV-a,
2. svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakovanja, prevoza, osiguranja
i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu),
3. bilo koji iznosi koji se obračunavaju na povratnu ambalažu,
4. bilo koji troškovi priključivanja, naknade za ugradnju i drugi
iznosi koji se obračunavaju kupcu od strane isporučioca dobara ili davaoca usluga kao uslov da se izvrši promet dobrima
i uslugama.
Dakle, u poresku osnovicu se uračunavaju i neki drugi iznosi koje
primalac dobara ili usluga plaća obvezniku, a koji nisu u direktnoj
vezi sa vrijednošću dobara ili usluga koji su predmet isporuke.
Uračunavanje uvoznih dažbina, taksi i naknada najčešće imamo
kod uvoza dobara, a kod uvoza akciznih proizvoda u osnovicu se,
pored uvoznih dažbina, uključuje i akciza. Takođe, prilikom prometa akciznim proizvodima na teritoriji BiH poreski obveznici su u
obavezi izvršiti obračun PDV-a na sve troškove koji uključuju i već
obračunatu i plaćenu akcizu.
Kada je riječ o uključivanju ostalih javnih prihoda u poresku osnovicu za PDV, to je najčešće u slučaju pružanja usluga ustupanja
radne snage, odnosno ustupanja osoblja na rad kod drugog obveznika PDV-a, gdje se po pravilu naknada ugovara najmanje u visini
iznosa zarade radnika koji se ustupaju.
S tim u vezi, navodimo nekoliko primjera:
1. Obveznik PDV-a pruža uslugu stavljanja na raspolaganje zaposlenih za obavljanje privremenih i povremenih poslova i od
primaoca usluge naplaćuje iznos bruto zarade zaposlenih i
proviziju.
U ovom slučaju osnovicu za obračun PDV-a čini ukupan iznos
naknade koju obveznik primi ili treba da primi za pruženu uslugu, a koju, pored iznosa provizije, čini i iznos bruto zarade zaposlenih.
67
2. IZNOS NAKNADE KAO PORESKA
OSNOVICA
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
2. Obveznik PDV-a iz BiH pruža uslugu stavljanja osoblja na raspolaganje licu sa teritorije Republike Srbije. Domaći obveznik
od primaoca usluge naplaćuje iznos zarade koju je isplatio zaposlenom po osnovu ugovora o radu, kao i iznos provizije.
Naime, odredbom člana 15. stav 2. tačka 4. pod f) Zakona o
PDV-u određeno je da se mjestom gdje se vrši promet usluga
stavljanja osoblja na raspolaganje smatra mjesto gdje primalac
usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu
adresu ili uobičajeno prebivalište.
Imajući u vidu ovu odredbu zakona o određivanju mjesta prometa navedenim uslugama, kao i već navedene odredbe člana
20. stav 1. i 2. Zakona o PDV-u, iz ovog konkretnog primjera
jasno proizlazi da kada obveznik PDV-a pruži uslugu stavljanja
osoblja na raspolaganje, odnosno lica sa kojima ima zaključen ugovor o radu, licu sa sjedištem, odnosno prebivalištem u
Srbiji, u tom slučaju ova usluga nije predmet oporezivanja PDVom, s obzirom na to da je mjesto prometa usluge inostranstvo.
Međutim, kada obveznik PDV-a koji pruži uslugu stavljanja
osoblja na raspolaganje licu sa teritorije BiH, a koji od primaoca usluge naplaćuje iznos zarade koju je isplatio zaposlenom
po osnovu ugovora o radu, kao i iznos provizije, dužan je da za
promet ove usluge obračuna i plati PDV. U tom slučaju, osnovicu za obračun PDV-a čini ukupan iznos naknade koju obveznik
primi ili treba da primi za pruženu uslugu, a u koju se uračunava i bruto iznos zarade zaposlenog.
68
3. Obveznik PDV-a – Dom zdravlja pruža uslugu Domu za stare i
penzionere tako što odobri svom zaposlenom ljekaru – specijalisti da 30% od punog radnog vremena radi u Domu za stare
i penzionere, pri čemu od Doma za stare i penzionere potražuje
novčani iznos u visini srazmjernog dijela zarade ljekara (30%).
S obzirom na to da se u poresku osnovicu, saglasno odredbi
člana 20. stav 2. Zakona o PDV-u, između ostaloga uračunavaju i ostali javni prihodi (osim PDV-a), te da se u ovom slučaju
radi o prometu uslugom za koju postoji obaveza obračuna i
plaćanja PDV-a, osnovicu za obračun PDV-a u ovom slučaju
čini ukupan iznos naknade koju obveznik prima ili treba da primi za tu pruženu uslugu.
4. Međutim, ne ulaze javni prihodi u svakom slučaju u osnovicu
za obračunavanje PDV-a. Primjere za to nalazimo u svakodnevnoj praksi. Taksa za posjedovanje TV prijemnika koju telekom
operateri naplaćuju od građana u ime i za račun Javnog radio-televizijskog servisa ne ulazi u osnovicu za obračun PDV-a.
Takođe, boravišna taksa koju su dužni plaćati svi koji noće
na teritoriji određene opštine, a koju naplaćuju hoteli u ime i
za račun opštinskih budžeta, ne ulazi u osnovicu za obračun
PDV-a. Razlog za ovo je u odredbama člana 20. stav 10. tačka
2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost. O tome ćemo reći
više u nastavku, u dijelu koji se odnosi na primjenu prethodno
navedenog, uz navođenje dodatnih primjera.
Sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i
usluga se uračunavaju u osnovicu za obračun PDV-a. To su najčešće sljedeći troškovi koji su vezani za isporuku dobara, odnosno
usluga: provizije, troškovi pakovanja, prevoza, osiguranja i drugi
vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu, kao i bilo
koji iznosi koji se obračunavaju na povratnu ambalažu. Ovi drugi
troškovi koje obveznik naplaćuje od kupca su najčešće posebno
ugovoreni, i u skladu sa načelom jedinstva prometa dijele sudbinu
glavnog prometa (sporedni prometi).
Kao što je to određeno u članu 2a. Pravilnika o primjeni Zakona o
porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“, broj: 93/05,
21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08. i 65/10) promet se smatra sporednim u odnosu na osnovni promet ako on za klijenta ne predstavlja cilj sam po sebi, nego preduslov za korištenje ili sredstvo
za bolje korištenje osnovnog prometa. Dakle, možemo konstatovati
da se neka isporuka smatra sporednom isporukom uz neku glavnu
isporuku, ako je u odnosu na glavnu isporuku sporedne važnosti,
i ako je sa njom u uskoj vezi u smislu ekonomskog dopunjavanja,
te se obično i sa njom zajedno pojavljuje. Sporedna isporuka može
biti sporedna isporuka dobara i sporedna isporuka usluga.
Neki od najčešćih primjera koje možemo zateći u praksi, a u kojima postoji obaveza uračunavanja sporednih troškova u osnovicu
za obračun PDV-a su:
1. troškovi režija koje zakupodavac – poreski obveznik obračunava zakupoprimcu prilikom ispostavljanja fakture za usluge
zakupa;
2. troškovi advokata, revizora, računovođa, notara i sl. koji se ne
odnose na usluge koje pružaju, ali koje obračunavaju na ispostavljenim poreskim fakturama (troškovi putovanja, smještaja,
materijala, kopiranja i sl.),
3. troškovi vezani za ugradnju ili priključenje komunalnih usluga,
kao što su priključna naknada na toplovodnu mrežu, naknada
za mjesto sata za električnu energiju i sl.
3. RAZMJENA
Članom 20. stav 3. Zakona propisano je da ako naknada ili dio naknade nije plaćen u novcu, već u obliku prometa dobrima ili uslugama, osnovicom se smatra tržišna vrijednost tih dobara i usluga u
momentu njihove isporuke, u koju nije uključen PDV.
Kako je o ovim odredbama bilo dosta riječi u proteklom periodu, na
ovom mjestu ćemo se osvrnuti na najkarakterističnije primjere koji
kod obveznika, ujedno, stvaraju najviše nejasnoća:
1. ulaganje u zakupljena tuđa osnovna sredstva, koja podižu njegovu vrijednost, podrazumijevaju da dolazi do prometa, te obaveze obračunavanja PDV-a na ta ulaganja zakupodavcu (dolazi
do prikrivene razmjene);
2. bez obzira na to da li je u razmjeni promet oporeziv s obje
strane, s one strane s koje je oporeziv u osnovicu za obračun
PDV-a se unosi vrijednost razmijenjenog dobra (razmjena novosagrađenog građevinskog objekta koji podliježe oporezivanju za zemljište koje je oslobođeno plaćanja PDV-a);
3. u slučaju da prilikom razmjene, pored dobara i usluga, učestvuju i novčana davanja, ukupna vrijednost ulazi u osnovicu za
obračun PDV-a (npr. poreski obveznik daje određena dobra u
zamjenu za druga dobra, usluge i novac), osnovicu za obračun
PDV-a na ta dobra činiće tržišna vrijednost usluga, dobara i
novac koji primi za taj predmet razmjene.
4. OSNOVICA U SLUČAJEVIMA UPOTREBE
DOBARA I USLUGA ZA VANPOSLOVNE
SVRHE
Članom 20. stav 6. i 7. Zakona propisano je da se osnovicom u
slučaju prometa dobrima iz članovi 5. i 6. ovog zakona smatra nabavna cijena tih ili sličnih dobara u momentu prometa bez PDV-a,
a osnovica za promet uslugama iz člana 9. ovog zakona je iznos
naknade za izvršene usluge.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
Uzmimo za to sljedeći primjer:
Obveznik je nabavio određenu količinu lož ulja kako bi zagrijavao svoje poslovne prostorije. Izvršio je odbitak ulaznog PDV-a ostvarenog za
nabavku tog dobra. Međutim, naknadno se utvrdilo da je obveznik tim
uljem zagrijavao i svoje stambene prostorije koje se nalaze u istom
objektu. Osnovano pitanje u ovom slučaju bi bilo da li je nabavna
vrijednost toplotne energije (shodno Zakonu o PDV-u ista se smatra dobrima) nabavna vrijednost lož ulja potrošena za zagrijavanje
srazmjernog dijela stambenih prostorija ili tržišna cijena zagrijavanja
stambenih površina u mjestu u kojem se nalazi taj obveznik. Naime,
da bi isti nabavio grijanje od drugog lica (toplane npr.) morao bi platiti
određen iznos novca koji je značajno veći od iznosa koji je plaćen za
nabavku lož ulja. Kako je ovo područje Zakona o PDV-u nedovoljno
razjašnjeno u Pravilniku, mišljenja smo da bi u ovom slučaju nabavna
cijena tih dobara ipak bila nabavna vrijednost lož ulja podijeljena na
broj kvadrata stambenog prostora koji učestvuje u ukupnoj površini
objekta. Ovo iz razloga što je državni budžet ipak oštećen samo za
iznos neosnovano odbijenog ulaznog poreza.
Kod pružanja usluga iz člana 9. Zakona (usluge izvršene u vanposlovne svrhe) stvari je još teže procijeniti. Koliki bi bili troškovi prevoza šljunka kamionom preduzeća za potrebe zaposlenog radnika
preduzeća?
Članom 22. stav (2) Pravilnika propisano je da osnovicu za promet
usluga iz člana 9. Zakona čine ukupni troškovi poreskog obveznika
za pružene usluge.
Da li u tom slučaju ukupni troškovi podrazumijevaju utrošeno gorivo, amortizaciju kamiona, dio plate vozača za taj dan, izgubljenu zaradu što kamion nije radio na nekom drugom mjestu ili se
PDV obračunava samo na neki od pojedinačnih troškova? To su
pitanja na koja će se odgovor morati dati kroz proširene odredbe
Pravilnika, koje bi ovu oblast morale pobliže objasniti. Naravno, u
praksi je ovakvih slučajeva jako malo iz prostog razloga što usluge
u vanposlovne svrhe obveznici vrlo rijetko prijavljuju kroz PDV prijave i ostale evidencije.
Kako smo u materijalima za ranija predavanja često govorili o načinu utvrđivanja tržišne vrijednosti u slučajevima prometa dobrima
i uslugama bez naknade ili u sniženu naknadu, na ovom mjestu
ćemo samo uputiti na relevantne odredbe člana 22. stavovi (3) i (4)
Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost.
5. IZNOSI KOJI SE NE URAČUNAVAJU
U PORESKU OSNOVICU
U članu 20. stav 10. Zakona o PDV-u propisano je da se sljedeće ne
uključuje u poresku osnovicu:
1. popusti i druga umanjenja cijene, koji se primaocu dobara ili
usluga daju na fakturi najkasnije u momentu izvršenja prometa
dobrima ili uslugama,
2. iznosi koje obveznik primi od kupca kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog, a koji su u njegovim knjigama
knjiženi kao troškovi,
3. iznosi kamata koje je prodavac, odnosno davalac usluga obračunao na iznos koji je kupac dugovao, ako se iz ugovora ili druge dokumentacije o uplatama može utvrditi koji se dio uplata
odnosi na kamate.
Dakle, ukoliko se u momentu prometa kupcu odobravaju određeni
popusti, npr. uobičajeni popusti u veleprodaji koji se daju u vidu
rabata, kao i druga umanjenja naknade – predstavljaju umanjenje
cijene dobara, odnosno usluga i kao takvi se ne uračunavaju u
poresku osnovicu.
Međutim, za popuste u cijeni koji se daju nakon izvršenog prometa
se ne može umanjiti poreska osnovica, ali se po tom osnovu može
izvršiti ispravka poreske osnovice i obračunati PDV, u skladu sa
članom 20. stav 11. Zakona o PDV-u. Naime, tom odredbom (čl. 20.
st. 11. Zakona) određeno je da ako se osnovica naknadno izmjeni,
zbog vraćanja dobara isporučiocu, popusta koji kupac dobije nakon
primljenih dobara ili pruženih usluga, ili ako se iznos naknade ne
može naplatiti nakon iscrpljivanja svih zakonskih sredstava, obveznik koji je izvršio promet dobrima ili uslugama može, primjenom
člana 55. stav 6. ovog zakona, izvršiti ispravku iznosa PDV-a.
Naime, članom 55. stav 6. Zakona o PDV-u je propisano da se
knjižno obavještenje izdaje u slučajevima kada se roba vraća nakon ispostavljanja fakture, kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga nakon ispostavljanja fakture odobri sniženje cijene ili
popust i kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga primi dodatnu uplatu za isporučena dobra, odnosno izvršene usluge nakon
ispostavljanja fakture.
Navedena ispravka iznosa PDV-a vrši se na način da dobavljač
dobara, odnosno davalac usluga ispostavlja knjižno obavještenje
svom kupcu na iznos za koji ispravlja (smanjuje) svoj izlazni porez.
Lice kojem su isporučena dobra, tj. obavljene usluge na osnovu te
knjižne obavjesti vrši ispravku svog ulaznog poreza, kao što je to
određeno u članu 69. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i uz to
je dužno, saglasno odredbi člana 20. stav 12. Zakona o PDV-u, pismeno obavijestiti isporučioca dobara i usluga o ispravci svog ulaznog poreza, nakon čega isporučilac dobara i usluga vrši ispravku
svoje izlazne poreske obaveze, a u skladu sa naprijed navedenim
odredbama.
Kada je u pitanju primjena člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona, vrijeme je da se vratimo na primjere u kojima je dopušteno određene
iznose isključiti iz osnovice za oporezivanje PDV-om. Kako same
odredbe propisuju, potrebno je da se ostvare sljedeći uslovi:
-
iznosi koje obveznik primi od kupca,
kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog,
a koji su u njegovim knjigama knjiženi kao troškovi.
Dakle, kada hotel naplaćuje boravišnu taksu od gosta i uplaćuje je
u budžet, on je plaća u ime i za račun gosta, a sam nije obveznik
plaćanja te takse nego ima obavezu po osnovu Zakona o boravišnoj taksi da istu prikupi. Naime, ta naknada nije obaveza hotela,
već gosta koji noći na teritoriji te opštine, a on samo vrši naplatu
u ime i za račun javnih prihoda. S druge strane, pogrešan prevod
teksta iz Direktive 2006/112/EC Evropske unije kojom se propisuju
ove odredbe, uslovio je da npr. hotel taj iznos mora knjižiti kao trošak da ne bi podlijegao obračunu PDV-a. To je, naravno, u suprotnosti sa računovodstvenim propisima, s obzirom na to da ti iznosi
predstavljaju prolaznu stavku na računu telekom operatera, a ne
trošak. Naime, navedenom Direktivom EU na osnovu koje je Zakon
o PDV-u u BiH i rađen, propisano je u članu 79. stav 1. pod c) da poreska osnovica ne uključuje iznose koje je poreski obveznik primio
od kupca, po osnovu refundiranja troškova koje je imao u ime i za
69
Namjera zakonodavca u ovom slučaju sasvim je jasna. Ukoliko za
svoje potrebe vlasnik ili osnivač utroši određenu količinu dobara,
u obavezi je na nabavnu cijenu tih dobara obračunati PDV. Mora
se priznati da je ovdje bilo nekoliko slučajeva u kojima nije sasvim
jasan termin nabavne cijene dobara.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/10
račun kupca, i koji se u njegovim knjigama vode na privremenom
računu. S obzirom na to da se UIO u pojedinim situacijama koristi
Direktvom EU kao osnovom primjene Zakona o PDV-u, do sada nije
bilo slučajeva u kojima je način knjiženja uticao na primjenu ovog
člana Zakona.
Sličnu situaciju imamo i kod špeditera u slučajevima kada u ime i
za račun klijenata plaćaju carinske i poreske dažbine pri uvozu, a
naknadno ih naplaćuju od istih ili kod advokata kada plaćaju sudske takse u ime i za račun klijenata, a zatim ih naknadno „prefakturišu“. U tim slučajevima, PDV se ne obračunava na ove iznose.
Ipak, potrebno je voditi računa da se ove situacije ne dovedu u vezu
sa situacijama u kojima obveznici od kupaca naplaćuju troškove
u svoje ime, a za račun drugih lica. Tako npr. ukoliko revizor od
klijenta naplaćuje troškove pravnih usluga koje je on platio u svoje
ime, a za račun klijenta, u obavezi je prilikom ispostavljanja fakture
klijentu iste uvrstiti u osnovicu za obračun PDV-a. Dakle, osnovni
parametar na osnovu kojeg se može procijeniti da li troškovi ulaze
u osnovicu za obračun PDV-a je da li se troškovi naplaćuju u ime i
za račun drugog ili u svoje ime, a za račun drugog.
70
Pitanje isključenja iz osnovice za obračun PDV-a kamata obračunatih na iznose koje je kupac duguje jako dugo izaziva nedoumice.
Da se zatezna kamata isključuje iz osnovice za obračun PDV-a sasvim je jasno, ali da li se može isključiti u još nekim situacijama
ostaje nejasno. Naime, ukoliko neko lice zaključi ugovor o prodaji
određenog proizvoda i pri tome omogući otplatu cijene na rate, da
li to znači da će kamate koje se odvojeno obračunaju isključiti iz
osnovice za obračun PDV-a. Odredbama Zakona je to omogućeno,
ali da li je to i provedivo, to je sasvim drugo pitanje. Naime, doslovno čitajući ove odredbe, a i odredbe člana 22. stav (5) Pravilnika
koje pojašnjavaju primjenu ovog člana i stava (u smislu člana 20.
stav 10. tačka 3. Zakona, smatra se da kamate uključuju iznos
kamate obračunate za period nakon prometa predmetnim dobrima
i uslugama) moglo bi se zaključiti da bi i kamata na lizing transakcije bila oslobođena, ali to nije slučaj. Ipak, opet se pokazuje da ove
odredbe nisu dovoljno pojašnjene i da bi na njihovom pojašnjenju u
smislu uslova koji su potrebni da se zadovolje trebalo raditi.
ZAKLJUČAK
Kao što vidimo, pravilno utvrđivanje poreske osnovice za obračun
PDV-a u praksi je mnogo kompleksnije nego što to možda izgleda
iz samih zakonskih i podzakonskih odredbi kojima je uređen ovaj
izuzetno značajan poreski institut.
Zakonom su propisane osnovne odredbe za pravilno i zakonito
utvrđivanje osnovice za obračun PDV-a, koje su dodatno razrađene
u pravilniku, međutim, za pravilnu primjenu ovog instituta potrebno
je, prije svega, odlično poznavati sve relevantne propise i njihovim
pravilnim tumačenjem ih primjeniti na sve primjere koji se pojave
u praksi.
Naravno, u legislativi je uvijek prisutan i onaj dobro poznati „jaz“
između stvarnog i normativnog, koji se najčešće ogleda u tome
da neki slučajevi iz prakse nemaju dovoljno uporište u propisima,
tako da mogu predstavljati određene „sive zone“ i rizična područja u kojima je moguće vršiti određene malverzacije, ali i dodatno
stvarati mnoge poteškoće poreskim obveznicima i raznim poreskim praktičarima koji žele što pravilniju primjenu poreskih zakona
i drugih propisa.
KORIŠĆENI IZVORI
1. Garry W. Carter, Getting started in tax consulting, izdavač John
Willey & Sons, inc. 2001, str. 23.
2. Popović D. Komentar Zakona o porezu na dodatu vrednost,
izdavač Cekos in, Beograd 2004, str. 70.
3. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“,
broj 9/05, 35/05. i 100/08)
4. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
(„Službeni glasnik BiH“, broj: 93/05, 21/06, 60/06, 6/07,
100/07, 35/08. i 65/10)
5. Direktiva Evropske unije 2006/112/EC
Summary
Taxation of transactions with the tax on added value based on the model of EU countries is a positive progress of Bosnia and Herzegovina
in direction of total integration with the EU. However, attitudes and practices of the Agency for Indirect Taxation of Bosnia and Herzegovina,
as the body responsible for implementing these regulations, should also rely on positive practice in EU. An additional problem is that
decisions of European court of Justice in tax matters are related only to European countries, but are not binding for non-members. The
moment when Bosnia and Herzegovina joins the EU, for tax professionals, taxpayers and general public will open up a whole new source
of law that will be mandatory for implementation in Bosnia and Herzegovina. This obligation will be more declarative in a sense that there
will be a certainty of Court decisions in individual cases, but it will also be useful and applicable to our tax system (VAT). Until then, it is
necessary to monitor the attitudes, opinions and practice of monitoring bodies of Agency of Indirect taxation, in order for taxpayers to
legally dispose in best possible way the tax burden placed upon them by the state.
NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU – 02/10
Download

Naučni časopis "Financing" - Broj 2 Godina 1 / decembar 2010.