Tadija Eraković
Đed drži privatne časove
o etici i moralu, o dobru i zlu i još ponešto, na
drugi način
Uvodne napomene
Ovo su predavanja koja sam držao studentima ili drugim
slušaocima. Sada sam predavanja modifikovao i pokušao da dam
popularniji smisao nastavnom času. Malo ko uči na fakultetu, već
uči kod kuće. Mnoge stvari i ne razumeju, pa traže pomoć
neposredno pred ispit. Ja sam se opredijelio za model privatnog
časa. Možda će nekom koristiti.
3
4
Predgovor
Iz dana u dan, iz godine u godinu, i tako kroz vječnost,
ponavljaju se ritmovi postojanja: svijetlost i tama, dan i noć,
ljubav i mržnja, pravda i nepravda, odrastanje i starenje, život i
smrt, trajanje i nestajanje. Ništa nije danas što je bilo juče, a opet,
sve liči jedno na drugo. Veliki dar i velika kazna ne bi mogli
jedno bez drugog. Prošlost, sadašnjost i budućnost u večnom
trajanju, međusobno se prepoznaju. Oni su tu oduvek i zauvek. U
svojoj sadašnjosti ponavlja se prošlost, a očekuje se budućnost.
Ponavljaju se i stare kulture, navike i običaji. Ponavljaju se ratovi
i sklapaju prijateljstva, ponavljaju se pobjednici i pobjeđeni,
ponavljaju se kuće i stara odijela, ponavljaju se knjige i đačke
torbe, ponavljaju se progonitelji, dobročinitelji, mučitelji i
spasitelji, ponavlja se istorija i praistorija. Sadašnjost, kao i
prošlost, sazdana je od dobra i zla. U prošlosti civilizacije su
živjele u ratu i miru. A sada?... Isto tako. Nema ništa treće. Sve je
primjereno čovjeku i protiv čovjeka. Mir-simbol života, ratsimbol smrti. Kad se čovjek osvrne iza sebe, kroz istoriju, nema
ničeg nepoznatog. Sve je kao i sad: krv, vatra, ljubav i mržnja.
Spaljeni ljudi, kuće i životinje-isto kao i sada. Izvađene oči,
odrana koža... Ovce i ljudi na istom ražnju-isto kao i sada. Izgnani
i prognani- isto kao i sada. Tuđe zlato na tuđem vratu, isto kao i
sada. Đeca čuvaju mrtvu majku, isto kao i sada. Sablasni gradovi
sa izgladnjelom djecom i pobijesnelim psima-isto kao i sada.
Izgubljena djeca izgubljenih roditelja-isto kao i sada. I tako to
5
traje i traje. Onda dolazi ljubav i bratski zagrljaj koji će da traju i
traju. A onda, opet sve ispočetka. To su ritmovi življenja,
čovjekova suština. To je njegovo sebstvo. Sumorne misli dolaze
iz sumorne prošlosti. One gomilaju strah i razvijaju nadu.
Nadanje je čovjekov smisao i vječno iščekivanje. Konačno
spasenje, po Božjoj milosti, ne znamo kad će doći. Zato, činimo
druge ljude srećnim da bismo izbjegli nesreću koja je uvijek
negdje tu, blizu. Ne smijemo je pominjati, jer se lako zadržava u
našim srcima i srcima naših prijatelja. A onda-sve ispočetka.
6
Prvi čas
- Vrijeme je da počnemo. Osim tebe Petre, nema
slušalaca.
- Ja sam im svima javio ali su otišli na utakmicu.
- Dobro, dobro moj Petre. Ti bilježi šta si danas naučio
pa im ispričaj. Doći će oni drugi put.
- Mislim đedo da neće doći jer se plaše da ćeš ti tražiti
pare za časove, a još kažu da su to oni slušali na fakultetu pa im je
dosadno da ponovo slušaju.
- Kad ih vidiš, kaži im da ja ne naplaćujem časove
nego želim da im pomognem ako hoće. No, da mi počnemo.
Dakle, Petre učenjače, ovako. Evo još neko dolazi. Možemo
početi!
- Đedo, o čemu ćeš nam danas pričati?
- Pričaću vam ono što vi znate, pa i ako ste učili na
fakultetu. Učili ste i u porodici, a to je najvažnije. Dakle ovako,
pričaću vam o etici, o moralu, o dostojanstvu i još ponešto.
- Ko zna šta je etika?
- Reci Petre.
- Etika je filozofija.
- U pravu si, to je deo filozofije koji se bavi
izučavanjem morala, tj. izučava moralne vrijednosti naroda. To je
nauka, a moral je pravilo ponašanja u određenom društvu, partiji,
organizaciji, porodici, školi, u državi i tako moral reguliše odnose
u društvu. Ti odnosi se mogu regulisati zakonskim odredbama,
običajima, pravilima, a najčešće se regulišu kodeksima. Kodeks je
skup pravila za jednu određenu oblast ponašanja ljudi. U kodeks
ponašanja mogu da se ubrajaju i običaji kao nepisana pravila ali u
određenoj sredini se moraju poštovati.
- Opet ti Petre, reci!
- Šta je, ustvari, filozofija?
- Teško pitanje, to je nauka koja se bavi proučavanjem
zakonitosti razvitka prirode i društva kao i mišljenja.
Materijalistička filozofija se bavi istraživanjima u nauci, a nauka
7
je širok pojam i obuhvata brojne naučne oblasti. Međutim,
idealistička filozofija ide drugim putem jer se zasniva na
religijama i vjerovanjima. Idealističkih filozofija ima koliko i
religija i svaka zastupa svoje pozicije da baš ta religija može da
protumači smisao života i postanak svijeta. U tim religijama
stvara se i odgovarajući moral koji je često u skladu sa
opšteljudskim potrebama i vrlinama koje treba uvažavati i po
njima živeti. Tako, hrišćanski moral iskazan je kroz Bibliju, a kod
drugih naroda i religija kroz njihove svete knjige kao Kuran,
Talmud, plemenska učenja i vjerovanja. Religioznost
podrazumijeva pobožnost, bogougodnost, bogobojažljivost, a
čovjek treba da bude smjeran, savjestan, prožet osjećanjima
dužnosti prema sebi, ali i prema drugima. „Zaista vam kažem: kad
učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”,
(pročitajte to iz Novog zavjeta po Mateji, 25.40). Zapamtite moji
učenjaci, veliki je broj religija. Teško ih je nabrojati ali postoji
samo jedan moral, to su isticali mnogi učeni ljudi kao izvjesni
Rasel, Raskin i drugi, sada se ne mogu sjetiti. Religija je značajna
za stvaranje i održavanje moralnih vrijednosti. Ako ne vjeruješ u
postojanje Boga, ako Bog ne postoji, treba ga izmisliti rekao je
Volter. Slična gledišta imao je i Dostojevski, pa kaže: „Kad Bog
ne bi postojao sve bi bilo dozvoljeno”, a Sloterdijk kaže: „Kad
umre Bog, umrijeće i čovjek”. Nauka i religija su dvije velike
suprotstavljene sile. Religija je zabranjivala nauku i mnogi su
ljudi i civilizacije stradali, ali je nauka ostala. Međutim, i nauka je
religiju zabranjivala i obarala, ali i nauka i religija i dalje traju.
Kakav će svijet biti u budućnosti to ne zavisi ni od religije ni od
nauke već od čovjeka. „Pun je sila ovaj svijet, ali ništa od čovjeka
jače nije”. tako je još davno pjevao Sofoklov hor u „Antigoni”.
Obavezno pročitajte „Antigonu” i „Cara Edipa”. Sofokle je živeo
četri stotine godina prije nove ere. Poznat je kao pisac tragedija u
staroj Grčkoj u Atini. Moram citirati Radovana Popova koji je o
odnosima crkve, nauke, društva, crkve i države konstatovao:
„Religija je prirodna, a crkva je vještačka tvorevina; društvo je
prirodno, a država je takođe vještačka tvorevina; nauka je, isto
tako, prirodna, a njena primena vještačka; kao što je i znanje
8
prirodno, a škola vještačka tvorevina. Sve što je u skladu sa
prirodnim tokovima, nosi karakter moralnosti, a sve što je čovjek
veštački stvorio može biti moralno ili nemoralno”. U vezi odnosa
religije, crkve i morala, Kant je rekao, u svom dјelu „Religija u
granicama uma”, da je hrišćanska religija sa svojom Biblijom
moralna, a da crkva samo onoliko vrijedi koliko doprinosi
moralnom razvoju čovječanstva. To isto, čini mi se, važi i za
nauku i njenu primjenu, za znanje i školu, za društvo i državu.
Nauka je moralna, da bi se čovjek nauci prilagođavao, a ne da bi
je zloupotrebljavao. „Međutim, primjena nauke samo onoliko
vrijedi koliko doprinosi moralnom razvoju čovjeka”.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821˗1881)
Ja mislim da ste shvatili neke zakonitosti morala, nauke,
religije i odnosa u društvu u smislu „moralno-nemoralno”. Ja
nijesam u stanju da vam sve objasnim o razvoju društva u raznim
epohama i društvenim odnosima u tim epohama. Morate sami da
izučavate i da imate svoj stav o moralu kao opšteljudskoj
vrijednosti, ali isto tako i o nemoralu. Moral i nemoral uvijek idu
zajedno, a šta će preovladati zavisi od brojnih okolnosti kao:
društveno uređenje, zakoni i zakonske regulative, kodeksi, sistem
mišljenja, ekonomski razvoj, stanje i nivo razvijenosti nauke,
obrazovni sistem u školama i mnogo, mnogo drugog. Ilustracije
radi navodim primjer da je u vrijeme socijalizma bilo sramota da
9
se ljudi mole Bogu i da idu u crkvu. To se smatralo nedostojnim
ponašanjem svestrano razvijene ličnosti. Međutim, stvarane su
nove vrijednosti koje su vrijednovane u širokim narodnim
masama, a to je opet vid neke druge religije kao: „Ne vjerujem u
nebesa no u Marksa i Engelsa”. Znači, opet su ljudi u nešto
vjerovali pored društvene uslovljenosti da su se odrekli Boga.
Odreći se Boga značilo je političku dobit i napredak u karijeri.
Međutim, kada se sistem promijenio svi su pohitali da prihvate i
vaskrsnu Boga za spas duše svoje. Gdje su granice moralnosti i
nemoralnosti? Ja vam za ovaj čas dajem da razmislite i da imate
svoj stav šta je moralno, a šta nemoralno. Zapamtite: „Učenost
bez morala ne vrijedi, a moral bez učenosti ne može”, reče Dositej
Obradović.
Dositej Obradović (1739˗1811)
U istoriji društva su poznate različite moralne vrijednosti,
kao: moral raznih religija, humanistički moral, rigorozni moral (iz
vremena kraljice Viktorije), poznat je i tolerantni moral tj. toleriše
se određeno ponašanje, a poznat je i robovski moral. Međutim,
kada ne bi postojale nikakve moralne norme došlo bi do moralnog
haosa. Zato se u modernim društvima kroz porodične i školske
sisteme radi na razvijanju moralne svijesti. Moralna svijest ili
moralnost obuhvata tri komponente i to: intelektualnu,
emocionalnu i konativnu (voljnu). Pod intelektualnom
10
komponentom podrazumijevaju se moralna shvatanja ili uvjerenja
ljudi, tj. standardi koje oni prihvataju i prema kojima svoje i tuđe
postupke i namjere procijenjuju kao dobre ili loše, ispravne ili
neispravne. Pod emocionalnom komponentom smatra se sklonost
pojedinca da doživi moralna osjećanja kao što su stid, osjećanje
krivice, kajanje, osjećanje ponosa i sl. Konativna ili voljna
komponenta moralnosti sastoji se u spremnosti pojedinca da učini
ono što treba da učini ili da se uzdrži od činjenja nepoželjnog
ponašanja. Moralna svijest podrazumijeva da su sve tri
komponente podjednako usaglašene i razvijene. Međutim, u
svakom društvu postoje i moralne anomalije. One se ogledaju u
grubom kršenju i potpunom nepoštovanju društvenih i moralnih
normi. To je specifično za osobe sa nerazvijenom moralnom
sviješću. Moralne anomalije karakteristične su za mentalno
nerazvijene osobe, duševno oboljele, ali i za osobe sa društvenom
zanemarenošću, vaspitnom zapuštenošću ili psihopatskom
strukturom ličnosti, poznatije kao poremećaji ponašanja i ličnosti.
Svakako, treba razlikovati moralne nenormalnosti koje vrše
mentalno retardirane osobe i one koje vrše mentalno zdrave ali
patološki orijentisane osobe. Na ove druge može se djelovati
vaspitnim i popravnim mjerama resocijalizacije i socijalizacije.
Problem se javlja kad se anomalije javljaju sa određenim ciljem
od osoba mentalno i vaspitno normalnih. To je mnogo teži
problem. Takvih primjera ima na sve strane i u svim slojevima
društva. To su razne ucjene, prevare, bogaćenje na tuđ račun te
razni oblici malverzacija. Prije neki dan jedan visoki političar u
svom zanijesenom govoru reče: „U Srbiji kradu kao da je to tuđa
zemlja”. Pa ovo je strašno, a vi učenjaci razmislite. Iz konstatacije
proizilazi da je dozvoljeno, ako ne i normalno, da se krade u
nekoj tuđoj zemlji, samo ne u Srbiji. Znači, nije poželjno da
kradeš u Srbiji „kao da je tuđa zemlja”. Moralna svijest ne
dozvoljava da se bilo gdje krade, laže i obmanjuje. Trebalo bi da
su političari najmoralniji i da imaju visoko razvijenu svijest o
moralnim vrijednostima, jer su predstavnici naroda i njihova
moralna čestitost je ogledalo vrijednosti naroda kojeg
predstavljaju. Ova izreka je možda trenutak emocionalne
11
zanijesenosti i nepromišljenosti, ali je ona izrečena spontano što
joj daje lošu moralnu poruku.
I da ponovimo: Moral je jedan oblik društvene ideologije
jer on reguliše odnose među ljudima kao: odnos pojedinca prema
društvu i društva prema pojedincu, odnos muškarca i žene,
roditelja i djece, starijih i mladih i sl. Kao i svaka ideologija i
moral se mijenja. U klasnim društvima moral nosi pečat klase
koja ga je stvorila. U tom pravcu formira se i moralna svijest. O
ovim moralnim pogledima možete pročitati u svakoj ozbiljnoj
pedagoškoj literaturi koja se bavi zadacima i sadržajima moralnog
vaspitanja. Prema tome, knjige u ruke i učite, a možete koristiti i
internet sadržaje.
- Kaži Joco, šta hoćeš da pitaš?
- Otac mi je rekao da ja nemam muškog dostojanstva
jer sam istukao jednu djevojčicu, u osnovnoj školi, što mi je rekla
da sam blentav i da sam nenormalan. Njen otac je došao kod mog
oca da se žali, pa su mi rekli da sam ja pogriješio jer kao
muškarac nijesam smijo da tučem djevojčicu bez obzira šta mi je
rekla. I još je otac rekao da moram da držim do svog dostojanstva.
- Otac ti je dobro rekao. Moraš da držiš do svog
dostojanstva. A dostojanstvo je poštovati drugu osobu i ne svetiti
se već opraštati. „Dostojanstvo je izraz unutrašnje vrijednosti
čovjeka i njegove moralne vlasti nad nagonima”. Pročitajte o
ovom u nekoj enciklopediji, kao što je „Sveznanje” iz 1937.
godine. Možete i nešto drugo pročitati. Obavezno pročitajte sve
što je napisao Nobelovac Radjar Kipling (1865-1936). Ja ću vam
pročitati jedan njegov poetski tekst, a vi bilježite i potražite u
njegovim knjigama.
Ako...
„Ako možeš sačuvati prisustvo duha
kada svi gube glavu,
I još te okrivljuju za to,
Ako možeš sačuvati samopouzdanje
kada svi sumnjaju u tebe,
Ali ako u isto vrijeme vodiš računa i o njihovoj sumnji,
Ako možeš čekati i ne umoriti se od čekanja,
12
Ako možeš mirno slušati kako lažu o tebi,
A ti ne izreći ni jednu laž,
Ako možeš trpjeti da te mrze, a sam da ne mrziš.
Ako možeš da sanjaš, ali da snovi ne zagospodare tobom,
Ako možeš da misliš, ali da ti misli ne budu same sebi cilj,
Ako možeš da doživiš trijumf i propast i da obje stvari
primiš jednako hladnokrvno kao slučajne goste u svom životu,
Ako možeš da čuješ kako istinu koju si izrekao
izokreću podlaci da bi razgnjevili glupake,
Ili da gledaš uništeno djelo svog života
i da počneš da ga iznova gradiš istrošenim alatkama.
Ako možeš da govoriš sa gomilom i da zadržiš svoje vrline,
ili da šetaš sa kraljevima, a da sačuvaš skromnost,
Ako te ni neprijatelji ni prijatelji ne mogu povrijediti,
Ako svi ljudi računaju na tebe, ali niko suviše
Ako možeš ispuniti neumoljivi minut
sa šezdeset sekundi u kojima se mora pretrčati rastojanje,
Tada će Zemlja i sve na njoj biti tvoji
I - što je još važnije - bićeš čovjek, sine moj!”
Joseph Rudyard Kipling (1865˗1936)
Iz ovog Kiplingovog teksta možete izvući pouke koje će
vam pomoći u životu. Vježbajte da istrpite nepravde koje vam
drugi čine i da nikoga ne mrzite.
13
14
Drugi čas
- Ovo je Petre učenjače, najvažnija tema. Ustvari, ima
više tema koje moraš naučiti. Ako ne naučiš nećeš moći da održiš
roditeljski sastanak kako bi trebalo. Ja ću ti pričati, a ti zapisuj ili
pamti. Bolje da zapisuješ. Ja mislim da si u toku svojih studija
čuo za Mariju Montesori.
- Nijesam đedo, niko mi nije pričao o Mariji, pa ja ne
znam šta je ona radila.
Маrijа Montesori (1870˗1952)
- Ona je bila ljekarka. Bavila se djecom predškolskog
uzrasta. Napisala je mnogo, ne mnogo nego dosta. Kada bismo mi
to primjenjivali u praksi naše bi ustanove bile mnogo bolje nego
što su sada. Nije ona naćerivala djecu da uče ovo ili ono. Ona im
je davala maksimalnu slobodu tj. da rade ono što žele. U njihovoj
učionoci bilo je raznih didaktičkih materijala, pa kada djeca nešto
požele sama se posluže. Ako neko želi da nešto škraba, piše ili
crta tu su mu, pri ruci, papir i bojice pa neka radi što želi. To se
zvalo u njeno vrijeme „vaspitanje slobodom”. Njen je rad poslje
njene smrti 1952. godine zaboravljen. Sada se poneko sjeti te
velike naučnice iz Italije pa formira udruženje „Marija
Montesori” kao što je Isa Grahovac iz Novog Sada, a sigurno
15
ima još njenih obožavalaca. Njeno učenje je sada aktuelnije nego
u njeno vrijeme. Tako je to u životu moj Petre. Kad čovjek umre
onda ga veličaju. Tako se živi. Važna je njena izreka pa je zapiši,
a ona glasi:
„Djetinja mudrost i disciplina treba da budu
probuđene. Škola treba da ostavi mjesta djetetovom duhu i
pruži mu priliku da se razmahne”.
Razmisli malo o ovom citatu. Možda će ti biti jasnije kada
malo razmisliš.
Prof. dr Светомир Бојанин (1932.)
Moj Petre učenjače, problemu vaspitanja prilazi se sa
stanovišta mentalnog zdravlja. To je često isticao moj profesor
Svetomir Bojanin. Zapiši njegovo ime i pročitaj neke njegove
knjige pa ćeš onda biti dobar učitelj, ako budeš njegovo učenje
primjenjivao u praksi. Ukoliko se učitelj postavlja shodno ritmu
sazrijevanja djece i adolescenata, podstičući buđenje novih
sposobnosti koje se javljaju u svakoj novoj etapi razvoja i ukoliko
pomaže rješavanju konfliktnih situacija koje život mladih nosi
sam po sebi, vaspitanje se može smatrati kao metod prevencije
mentalnih poremećaja u razvojnom dobu. Može se reći da je u
oblasti vaspitanja mladih toliko zabluda i pogrešnih koraka
učinjeno baš u ova naša, najnovija vremena i to zbog neke
brzopletosti, a često i nespretnosti u korišćenju zdravorazumnog
16
pristupa u sagledavanju odnosa među ljudima i položaju čovjeka
u svijetu. Prva naslućivanja o tome da su stavovi roditelja bitni za
mentalno zdravlje djece pokrenula su čitav lanac pukih
logičarenja čiji su rezultati doživljeni kao novina u shvatanju
ljudskog bića i samim tim kao „moderni” i kao „posljednja riječ
savremene naučne misli”.
Neću više da ti pričam o Bojaninovom učenju no čitaj
sam. Pronađi njegove knjige.
- Ne znam ja đede da ih nađem. Ja to ništa ne
razumijem.
- Ja sam se prihvatio da ti držim časove bez plaćanja.
Ti razmisli. Ako ti ovo nije po volji nemoj da učiš za učitelja.
Učitelj mora da ima široko znanje i da svakog može
posavjetovati. Ako ti ovo ne ide u taj tvoj veliki mozak, onda uči
nešto drugo, kao neki zanat, bravar, strugar, stolar, zavarivač i sl.
Možda ćeš posao prije naći.
- Oću ja đede da budem učitelj jer sam već pri kraju,
no ti sve nešto pričaš što ja nijesam učio na fakultetu.
- Upravo ti ja zbog toga i pričam sve ono što će ti biti
od koristi u životu kao narodnom učitelju.
- Oćeš li ti Petre, budući učitelju, da ti i dalje pričam?
- Oću đedo kako ne, ja volim da te slušam. Ja ću sve
to da naučim ali neću da idem na zanat.
- Dakle ovako:
Prvi i najvažniji zadatak vaspitača i učitelja je negovanje
toplih emocionalnih odnosa. Oni doprinose da se đeca oslobađaju
straha, da se bude prijatna osećanja, sa jasnim usmjerenjem prema
osobama, predmetima, poslovima. Tako će se osloboditi
intelektualne sposobnosti djeteta od „emocionalne zarobljenosti” i
straha od škole, od učitelja, od nepoznatog, od nenaučenog
gradiva, neurađenog domaćeg zadatka, starijeg i jačeg druga, od
umokravanja, od osećanja nemoći i neizvjesnosti! (Šta će biti, šta
će se desiti?).
Vježbajte se da „normalno” razgovarate sa đecom. Pričajte
im bajke ili nešto slično. Zašto ih uvijek pitate kako je bilo u školi
17
(ili vrtiću), zar nema drugih tema? Decentrirajte se za trenutak, pa
se zamislite kako bi vama bilo da vas neka draga osoba svakog
dana pita šta je bilo na poslu, šta si radio, šta ti je rekao šef, kad si
pošao s posla, zašto si se toliko zadržao kad autobusi idu redovno
i sl. I zamislite, svakog dana to i ništa drugo! Pričajte o običnim
stvarima, a školske probleme ostavite za kasnije. Možete ih i
izostaviti, jer to ne treba da bude glavna tema razgovora.
Razgovor neka teče spontano i o neobaveznim stvarima. Ne
moraju se „podnositi računi”. Ako dijete ośeti potrebu da nešto
ispriča, saslušajte ga. Slušanje mora biti aktivno. To znači da
misaoni sadržaj koji djete verbalno iznosi, vi misaono prerađujete
i da shvatite šta želi da vam kaže. Nije slušanje čuti određene
riječi, već je slušanje misaoni proces. Tako ćete dijete naučiti da
sluša i razumije misaone poruke drugih sagovornika i da u njima
misaono učestvuje. Na taj način vježbamo ga da saopštava misli u
rečenicama, a ne u jednoj ili dvije rječi.
Uspjeh u školi nije glavno mjerilo vrijednosti u životu.
Razmislite, postoji i nešto važnije. Veliki je broj dobrih ljudi, a
loših đaka u detinjstvu.
Da bi određena aktivnost za djete bila motivaciona,
potreban mu je uspjeh u toj aktivnosti.
Ako često vježbate neku radnju, javiće se otpor i slabljenje
interesovanja prema učenju ili prema nekom konkretnom poslu.
Ako se dijete često podseća na propuste ili ga često
upozoravamo da pazi šta radi (pazi, nemoj, šta radiš, pogriješio si
opet...), neželjeno ponašanje neće se otkloniti, već učvrstiti.
Učenik neće voljeti matematiku ako dobije zadatak da
napiše tablicu množenja, na primjer, 50 puta, ili nešto slično.
Ako su zadaci brojni i preteški, dijete će se namučiti i neće
imati interesovanje da postigne cilj. Pošto ne očekuje uspjeh,
18
odustaje od daljeg rada („Neću da radim te zadatke, jer znam da
nijesam za matematiku”).
„Budi dobar”, često se govori djeci. Kako se postaje
dobar? Ako je poslušnost dobrota, onda vaspitavamo djecu da
nemaju kritičan odnos prema zbivanjima oko sebe. Ako
vaspitavamo djecu za poslušnost, kada im stariji drug kaže da
urade nešto „što ne valja”, a ovaj mlađi posluša, onda se roditelji
žale da je dijete povodljivo i svako ga može nagovoriti na ono što
ne valja. Kako da „bude dobar” ako ne zna da rješi zadatak?
Zadaci moraju biti primjereni mogućnostima djeteta, a ne
godinama starosti i razredu koji pohađa.
„Pazi ti njega kako sa mnom razgovara. Nijesam ja tvoj
drug, gilipteru jedan.” Zašto da učitelj ne bude drug i prijatelj
svom učeniku? Razmislite!
Ako đetetu postavljate neki zadatak, a ono ga ne može
rješiti, to ne znači da dijete nije dobro, već da nije dobar zadatak.
Školski rad đeci liči na rad pod „moranje”, pa ga zato i
izbegavaju. Ako nešto što „moraju” i nauče, obično brzo i
zaborave. Jednostavno, đeci nije jasno, ne vide cilj zašto nešto
moraju da uče. „To mi je glupo” - kaže jedan dečko. Radoznalost
se ne razvija ako se obaveze nameću spolja i pod prinudom
(davanje slabe ocjene). „Neću da čitam Pop Ćiru i Pop Spiru dok
ne pročitam Orkanske visove, pa makar dobio jedinicu”.
ZAŠTO?
U predškolskom periodu i nižim razredima motiv za
postizanje uspjeha je radost što se može zadovoljiti druga osoba.
„Ja ću da učim, jer volim svoju vaspitačicu”. „Moram da učim, jer
se moja mama raduje peticama”. Zašto vaspitači i učitelji ne daju
dijetetu mogućnost da doživi uspjeh i da se raduje zajedno sa
19
svojim roditeljima, nije mi nikada bilo jasno. Zašto đeci ne
postavljati zadatke koje mogu lako da rješe, pa onda malo teže
koje će takođe da rješe? To bi im donosilo očekivanu sreću zbog
uspjeha. To je jak motiv za dalje otkrivanje, saznavanje i
radovanje. Doživljeni strah, permanentna strepnja i iščekivanje da li će biti provjeravanje i ocjenjivanje, kakvog će biti
raspoloženja vaspitač, učitelj ili roditelj, šta će se saopštiti
roditeljima na roditeljskom, kako da se opravdaju izostanci i
mnogo drugog, stvaraju stanje anksioznosti i strepnje, što parališe
saznajne sposobnosti đeteta. Ako upitate vaspitače i učitelje zašto
se đeca njih plaše, neće se dobiti pouzdan odgovor. Odgovor će
biti u smislu: „Pa, verovatno zato što nijesu naučili” ili „Zato što
su nešto zgriješili” ili „Dobri đaci se ne plaše” ili „Roditelji ne
rade dovoljno sa đetetom” ili... Nijedan odgovor se ne može
prihvatiti.
NIJE ZADATAK ŠKOLE DA SE OD NJE I ODNOSA U
NJOJ ĐECA PLAŠE, VEĆ DA SE RADUJU, jer se druže,
saznaju nešto novo, da vide nasmijana lica učitelja, da se igraju i
raduju. Međutim, nije tako. U školi se tumači, ispituje, ocjenjuje,
a teško uči. Uči se kod kuće. Ocjenjivanje u školi znači rangiranje
i ponižavanje velikog broja učenika, kaže Bojanin.
Voljeti dijete - to ne treba poistovjetiti sa maženjem i
zaštićivanjem. To je jedan poseban odnos u kome podjednako
učestvuje i dijete i odrasli. Ako napravi nešto što nije dobro,
dijete ne treba okrivljavati, već iznalaziti rješenje šta i kako dalje
bez osude. Ako dobije slabu ocjenu, treba saosjećati, pa njegov
problem posmatrati kao naš zajednički. Nije dobro reći: „Eto
vidiš, kad se ne trudiš, odmah dobiješ slabu. Brukaš majku i oca,
neću s tobom da govorim dok ne popraviš.” Da bi dijete osjetilo
da je voljeno i zaštićeno, treba reći: „Sve će biti u redu. Učićemo
zajedno, pa ćeš naučiti. Sve se može naučiti, ako ne danas, a ono
neki drugi dan”. Ovo su dva odnosa prema dječjim problemima.
Prvi u život đeteta unosi strah, strepnju i neprijatnost, a drugi
smirenost, racionalnost, perspektivu uspjeha i radovanja.
20
Đetetu, pa i odraslom, treba omogućiti da doživi uspjeh i
zadovoljstvo. Bolje je pohvaliti i sam pokušaj, a ne reći: „Svi
mogu, samo ti ne možeš!” „Treba da se trudiš!” Djetetu nije baš
jasan termin „truditi se”. Šta vrijedi da se „trudi”, kad zadatak ne
može da rješi? Treba mu pokazati kako se treba truditi i šta treba
da uradi. Nije jasno ni odraslima šta znači „truditi se”. Oni traže
rezultat po sopstvenoj želji. Učenik bi trebalo da odgovori:
„Potrudite se Vi, učitelju, pa me naučite”.
Postupajte na način koji je prijateljski za dijete, sa
povjerenjem i uvažavanjem. Ako nekada i nije sve ono što dijete
radi po mjeri vrijednosti odraslih, neka ostane tako. U nekoj
drugoj prilici „stvari” postavite „kako treba”. Drukčije rečeno,
nemojte da dijete „hvatate” u laži i da ga špijunirate. Ne
„išćerujte” istinu po svaku cijenu. To bi bilo nasilje nad đecom.
To nije potrebno. Decentrirajte se i posmatrajte datu situaciju iz
pozicije đeteta. Onda će vam sve biti lakše, pa i onda kad vam
izgleda da dijete ne govori istinu. Zašto da ono nema neke svoje
tajne i sopstveno pravo da vam ne mora sve ispričati? Često se
majke hvale kako sa djecom uspostavljaju drugarski odnos. Pa
tako uz „drugarske” razgovore saznaju svaku „tajnu”.
Dijete ćemo zaštititi od frustracija ako mu omogućavamo
da postiže uspjehe. Jedan postignuti uspjeh rađa želju i nov
interes za rješavanje još težih zadataka. Frustracije i teškoće
nestaju i ustupaju mjesto radoznalosti kao smislu odrastanja.
Ako se javljaju teškoće u matematici, đetetu nećete
pomoći pukim vježbanjem matematike po nekoliko sati. Jedna
majka kaže: „Ne znam šta da radim! Kada ja i muž dođemo s
posla, čim ručamo, ja počinjem da s malim vežbam matematiku.
Za to vrijeme muž se malo odmori, a onda nastavlja on sve dok ne
počne Dnevnik, a nekad i duže, i ništa ne koristi. Mali nekad i
zaspe za stolom, vjerovatno se i on umori. On je inače nepažljiv i
nezainteresovan”.
21
Pomoć u matematici mora da se kreće u drugom pravcu.
Napušta se program matematike. Vraćamo se u niže periode
djetinjstva, u svet igre i pokreta koji će da podstakne opažanje, da
omogući prepoznavanje i integraciju opaženog, kao i radovanje
zbog postignutog uspjeha. Tako se podstiče razvoj funkcija
mozga, na čijim osnovama treba da se uključuje „prava
matematika”.
Pismeni zadaci koje učitelji postavljaju svojim učenicima
imaju strašnu, čak zastrašujuću atmosferu. Velike su pripreme od
same najave da će biti pismeni zadatak, pa onda upozorenje da se
neće tolerisati prepisivanje ili izlazak iz učionice za vrijeme
pismenog, kao i da će se kažnjavati svako prepisivanje ili
korišćenje nedozvoljenih papirića („puškica”), pa sve nekako,
strašno, strašno. I kada dođe „strašni čas”, mnogi učenici su već
prestravljeni i uznemireni. Mozak kao da se blokirao. Zaboravi se
i tablica množenja. Nastupa opšta pometnja i došaptavanje. A
onda stroga upozorenja i prijetnje da će se „ko priča” kazniti
slabom ocjenom iz pismenog. Ako neko mora da ode do toaleta,
javlja se problem. To se tumači kao domunđavanje s nekim u
hodniku, kako bi se našlo rješenje za pismeni.
Svi bi željeli da su im đeca motivisana za učenje.
Međutim, u dobroj namjeri prave se greške. Obično se govori
đeci: „Mora čovjek da bude zainteresovan, mora da uči! Morate
učiti i morate se interesovati!” Ovo su velike greške u dobroj
namjeri. Čak i profesionalni vaspitači i učitelji motivaciju i interes
podvode pod nešto što se „mora”. Bolje je reći: „Postaviću vam
nekoliko zadataka. Neka se svako od vas opredijeli za zadatak
koji želi da rješava. Ko rješi zadatak, saznaće nešto novo, nešto
što nije znao. Ako neko želi da zadatak rješava kući, neka onda
rješenje donese drugi dan.”
Zašto terate đecu da na časovima fizičkog vaspitanja rade
aktivnosti za koje još nijesu spremna? Ima đece koja mogu da
22
preskaču kozlić, da se penju na švedske merdevine, da preskaču
kanap, da igraju „školice”, a neka đeca to nijesu u stanju. Ovi
drugi svoju nesposobnost doživljavaju kao sramotu i bruku. Zašto
časovi fizičkog moraju da budu kruti i službeni? Neka svako uradi
koliko može po sopstvenom ritmu i sposobnostima.
U prva četiri razreda osnovne škole đetetu pomognemo ili
odmognemo. Svaku ozledu koju mu škola nanese, na primjer
ocjenu, ne smijemo dočekati grdnjom, nego sjetom, kao što je i
djete sjetno. Zatim, tumačenjem i objašnjenjem situacije i,
naravno, zajedničkim učenjem s djetetom. Zajedničko učenje i
planiranje „politike” ponašanja đeteta prema nemilosrdnosti
nepromjenljivih odnosa u školi, jedino je što će pomoći da se
dijete oseća sigurnijim i mudrijim prema nedaćama, ističe
Svetomir Bojanin.
Ne žurite sa osvajanjem čitanja. Do četvrtog razreda dijete
će naučiti da čita. Zašto žurimo i nastojimo da dijete tačno čita u
prvom razredu?
Ako se učeniku javljaju teškoće u čitanju, potražite pomoć
iskusnog pedagoga. Vježbajte rječi koje su kratke, jednosložne.
Napustite globalnu metodu, jer ona ne odgovara svakom učeniku.
Čitajte „vučenjem” ili pjevanjem određenog slova, dok se ne
prepozna sljedeće. U nekim slučajevima tolerišite i čitanje „slovo
po slovo”. Kod slabih čitača problem je što se javlja teškoća u
prepoznavanju slova i njihovom izgovaranju. Za popravljanje
čitanja potrebno je duže vrijeme. Zato ne žurite, ima vremena.
Čest razlog neuspjeha đece u školi je negativna slika o
sebi. Ako đetetu ništa ne „polazi za rukom” javlja se strah od
učenja i škole kao nečeg što ne može da savlada. Dajte šansu da
dijete doživi uspjeh. U protivnom, javiće se ozbiljne smetnje u
mentalnom razvoju đeteta.
23
Kada se u kući pojave roditelji, izmješa se radost i strah.
Raduje se jer su roditelji došli i dijete više nije samo. A strah!?
Otac će da pita šta je bilo u školi. Ako kaže istinu, vikaće i
śekirаće se i otac i majka. A, ako ne kaže, šta će biti kad
pogledaju svesku ili kad odu na roditeljski. Sad se život đeteta
rastače između škole i roditelja, između uspjeha i neuspjeha,
između radovanja i strahovanja, između izvjesnosti i
neizvjesnosti, između dobra i zla, između...
Za pisanje i računanje ima vremena. Nije potrebno žuriti.
Kroz razgovor i prepričavanje, naučite đecu da lijepo govore, da
razlikuju šta je fantazija, a šta realnost.
Zadatak je učitelja, ma koliko to bilo teško, da u đeci
razvija želju da učenjem jačaju vjeru u sopstvene mogućnosti. To
se postiže izmjenom metoda i sadržaja rada. Treba uključiti
senzomotorne vježbe i vježbe koje rekonstruišu pokrete i igre iz
djetinjstva. One podstiču opažanje i radovanje uspjehu.
Ispričao mi je jedan učitelj da ga je učenik, dok je pisao
nešto na tabli, gađao kredom u leđa. To je učitelju bio “jak”
argument da sa učenikom nije nešto u redu. Taj događaj podignut
je na nivo školskih vlasti, kako bi se učenik što teže kaznio, „da
se tako nešto više nikada ne dogodi u školi”. Moje je mišljenje da
bi bilo pedagoški ispravnije da je učitelj rekao: „Ko me to dira?
To me, mislim, dira neki mali vrabac, ili mišić”, i da nastavi da
piše ono što je započeo na tabli. Đeca bi se nasmijala, atmosfera
bi bila ugodna i ne bi se stvorio jaz između učitelja i učenika koji
je poželeo da se poigra sa učiteljem. Učitelj je sam sebi uništio
autoritet i stvorio konfuznu situaciju.
- Ako radimo suprotno od ovoga što sam ti rekao, znadi
dobro da upropašćujemo đecu i to u dobroj namjeri. Ko biva, mi
njih izvodimo na pravi put i sve radimo za njihovo dobro.
Zapamti, svako bi želio da mu đaci budu besprijekorni, a roditelji
pogotovo. Da bi se to postiglo mora se mnogo znati, pa zato te ja
24
podučavam i ukazujem kako treba da radiš kada postaneš učitelj
ili direktor škole. Kako si bistar možda ćeš biti i ministar u vladi.
Sve je moguće moj Petre.
- Sve ja to razumijem moj đedo. No škola mi se nešto
ogadila. Ja se trudim da naučim i da se lijepo vladam, ali me
iznutra nešto sputava. Nijesam ja jedini. Tako je sa mnogim
mojim vršnjacima. Prije neki dan profesor pedagogije dao mi je
zadatak da napišem seminarski rad na temu „Šta učenici misle o
svojoj školi”. Zastrašujuće je šta su sve napisali. Ja sam odabrao,
moj đede, da ti pročitam jedno pismo. Ja sam se rasplakao kada
sam pročitao. Pisao je kao da sam ja to, pa sam se ražalostio. Sada
ću ga pročitati. Želio bih da mu pomognem ali ne znam kako.
- Čitaj Petre, učenjače!
- Evo šta piše:
...O sebi nemam bog zna šta da pišem. Ja sam loš i nisam
se popravio. Tata i mama stalno govore kako im je dosta života i
da bi najradije umrli. A kako je tek meni? Ja bih voleo da se
niјеsam rodio.
U školi: svađa, psovanje, maltretiranje, ukori, a kad dođem
kući odmah priče, kazne i batine.
Želim da odem od kuće da se roditelji ne śekiraju.
Želim da odem dalje od Novog Sada, dalje od škole, dalje
od nedrugova, od ukora...
Mislim, kad bih otišao odavde, da bih u duši bio srećan.
Roditelji svakog dana, ponekad satima, mi pričaju šta je
loše, šta je dobro, ali te kazne, ukori, neopravdani časovi (često
nepravedno), sve to osećam kao mučenje i patim.
Što se tiče škole: ona je grozna. U početku, u osnovnoj
školi, volio sam školu, volio sam učiteljicu Ivu Benić. Učio sam.
Sada me škola ne interesuje.
U razredu, samo petoro se ponašaju kao drugovi, ostali su
očajni.
U školi nema ništa lijepo i radosno. Svakoga dana
profesori u dnevnik pišu neopravdane časove učenicima, a
predavanja su, ponekad, baš dosadna. Sve ovo nisam očekivao u
25
srednjoj školi. Najviše sam želio da u školi imam prave drugove,
a sve je ispalo drugačije.
Sada, kada idem u školu, znam da će tamo biti mržnja,
psovanje, batine, izbacivanje sa časa i zato ne volim školu.
Hteo bih da se promjenim, ali ne mogu i ne znam kako. Ne
volim sebe (ne znam zašto), ali i meni je potrebno da živim, ma
kakav moj život u budućnosti bio...
***
- Da bi ti bilo lakše da nešto naučiš, ti piši šta treba da
pročitaš da bi bolje zapamtio. Evo ovako:
1. Bojanin, S.: Škola kao bolest, Beograd, 1990.
2. Bowlby, John: Materinska briga za dijete i duševno
zdravlje, Zaštita zdravlja, Zagreb, 1953. str. 13159.
3. Eraković, T.: Osnovi specijalne pedagogije sa
metodikom, Učiteljski fakultet, Sombor, 1999.
John Bowlby (1907˗1990)
26
Treći čas
- Ko ti je ovaj Petre?
- To je moj najbolji drug, Zajedno studiramo na istom
fakultetu.
- Dobro, dobro, a kako se ti zoveš?
- Ja sam Todor Jovanov. Kako si đedo zaboravio?
- Nijesam ja zaboravio no provjeravam da li znaš da
se predstaviš. Čovjek mora da se predstavi imenom i prezimenom
jer ja možda ne mogu odmah da se sjetim. Nijesi ti nikada dolazio
u moju kuću iako smo blizu. Koji si razred i kako učiš?
- Ja sam đedo četvrti razred i dosta sam dobar.
Nemam slabih ocjena.
- Dobro, dobro. Nije dobar učitelj ako je „dosta dobar”.
Mora biti mudar, obrazovan, bistar, pošten, kulturan i
dostojanstven. Od učitelja zavisi kakvi će njegovi đaci biti u
životu. Učitelj je taj koji im usađuje moralne vrijednosti kao:
iskrenost, poštenje, korektnost i sve što ide u moralne vrline.
Zapamti, moj Todore, ništa gore od lukava i lažljiva čovjeka. Vi
stvarate buduće stručnjake: pravnike, ljekare , sudije, učitelje, a i
političare. Nema ništa gore nego lukav, licemjeran, lažljiv i
halapljiv političar. On se narodu uvuče pod kožu, a onda kada
osvoji vlast upropasti i narod i državu. Ima ih i poštenih ali šta
vrijedi ako su brojniji oni lukavi i oni srebroljupci. Ništa moji
učenjaci. Kad dođe na vlast onda udri po narodu. Narod se buni,
ali šta vrijedi. Ništa! Ništa ne vrijedi, ni štrajkovi ni mitinzi ni
protesti. Dobro je Njegoš rekao: „Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovječstvom”. Mi smo zaboravili riječi
mudrog Dekarta: „Svaki čovjek dužan je da, koliko god može
doprinese dobru drugih ljudi, a da ne biti od koristi nikom,
jeste upravo ne vrijeđeti ništa”.
27
Petar II Petrović Njegoš (1813˗1851)
- Đedo, to mi se dopada, no ko je taj Dekart. Đe on
živi? Ja bih otišao da s njim popričam jer mi se baš dopada ta
njegova izreka.
Rene Dekart (1596˗1650)
- E moj Todore, ti malo znaš. To je Rene Dekart,
francuski filozof, matematičar i fizičar. Rodio se 1596., a otišao
na onaj svijet 1650. godine. Mora da ti je profesor matematike ili
fizike pričao nešto o njemu. A ako nije upitaj ga pa će ti on reći
više o Dekartu...Da li si ti Todore čuo nešto o velikom Solomonu.
28
Imaš u Bibliji ili, da ti bude lakše, u Starom zavijetu, kako je
Solomon podučavao narod... Ovo zapamti:
„U lukavu dušu ne ulazi mudrost, niti će boraviti u
tijelu koje služi grijehu”. Još ću vam reći i ovo. „Istinoljublje
je osnovna i najvažnija crta ljudskog karaktera. Čovjek koji
laže nema karaktera”, govorio je onaj nemački filozof Kant
Imanuel. Svoju mudrost odnio je u grob 1804. godine. Baš mi ga
je žao jer je dosta uradio za čovječanstvo. Moji učenjaci, morate
sve o njemu znati, a ako ne sve bar „Kritiku čistog uma”, biće
vam od koristi.
Imanuel Kant (1724˗1804)
A onaj naš Dučić, pjesnik i diplomata, precizno kaže:
„Ljudima koji su skloni da budu čovjekomrsci, umjesto
čovjekoljubivosti, trebalo bi zabraniti da budu: kraljevi,
sudije i UČITELJI”. Ovo sam namjerno istakao da znate, ako ne
volite đecu nemojte učiti za učitelja. Bolje da se odmah
opredijelite za neko drugo zanimanje kao: bravar, strugar, stolar i
tako nešto.
- Reci Petre, šta ti nije jasno?
- Mi smo već došli do kraja da postanemo učitelji. Kod
tebe smo došli da nam još nešto pokažeš. Teško bi se snašli da
napuštimo ovaj fakultet, a da učimo za zanatliju i tajo bi se
naljutio.
29
- Dobro, dobro, završite to što ste naumili. Morate
dobro da znate da rješavate velike probleme u školama. Đeca već
od predškolskog perioda, pa dok ne postanu punoljetni i kasnije
imaju razne probleme. Sve to vi treba da rešavate. Morate dobro
znati mentalnu higijenu i da pomognete učenicima da sačuvaju
mentalno zdravlje.
Jovan Dučić (1871˗1943)
- Šta je to đedo mentalna higijena, mi smo samo nešto
čuli od psihologa jer je nekoliko puta pomenuo tu mentalnu
higijenu i mentalno zdravlje.
- E moji učenjaci! Teško vama kad učite svašto, a ne
služi ničemu. Kako sačuvati mentalno zdravlje, kako sačuvati i
spasiti djecu od moralnog propadanja, od raznih trauma, od zle
kulture i načina života? Ako ste pametni, a čini mi se da jeste,
učite vi nezavisno od onoga što je u programima. Profesori
moraju da rade po programima države. Ako država ima loše
programe onda će i obrazovanje učitelja biti loše. Zato se vi borite
da sami naučite kako bi bili od koristi. U staroj Atini su mudraci
govorili: „Atina neće propasti ako su joj loši obućari, ali će
propasti ako su joj loši učitelji”. Možda nijesam naveo svaku riječ
doslovce ali je to uglavnom ovako kao što sam rekao. Više vam
neću mudrovati, nego uzmite papir pa pišite, jer prelazimo na
30
važan čas. Ovako, ja ću vam dati u tezama, a vi to proučite i
dopunite iz literature.
x
Mentalna higijena je fundamentalna naučna oblast jer
podstiče razvoj društva u svim aspektima:
- Školovanje
- Zapošljavanje
- Porodični život
- Ekologija
- Arhitektura
- Urbanizam
- Politički i kulturni život
- Ishrana
- Stanovanje
- Komunikacije
- Prevencija mentalnih poremećaja
- I drugi aspekti života...
x
Da li će neka osoba biti usklađena, da li će imati poleta
za život i samorealizaciju zavisi od:
- Uslova života
- Dispozicija
- Jačina EGA koje je sposobno da se snađe u životnim
okolnostima i odupre negativnim uticajima.
Zadatak je:
Ojačati osobu u razvoju, da se snađe u raznim životnim
okolnostima bez posledica na svoje mentalno zdravlje ili zdravlje
drugih osoba.
x
Takmičarski duh ˗ uredu ali ?!
- U društvu se cijeni ali se pretvara u rivalstvo sa
neprijateljskim ponašanjem.
- Komunikacija sa odraslima ˗ roditelji, vaspitači,
učitelji su nužno zlo. „Šta znaju ovi matorci?”
- Traže:
1. Slobodu bez granica (danju spava, noću gluvari).
31
2. Pare, pare i samo pare ˗ daj, moraš!
3. Komunikacija je sa nekom GORČINOM.
- To neko mora da popravi, a to je učitelj, najpozvaniji i
najstručniji!?
32
x
Samoubistva i ubijanja drugih. Zašto? Zbog čega?
- Život bez SMISLA i BEZ USPJEHA.
- DOSADA: ovaj život mi je bez veze. Moram nešto
strašno da uradim, neka se svi začude šta ja mogu!
- Od dosade se ne umire ali je teška „bolest” jer
prouzrokuje strašne posljedice.
- Savremena kultura je kičerska ˗ neumerena, ljepljiva.
Ne daje šansu da se čovjek kultiviše i da razvija svoje
potencijale.
- Neuspjeh, ponavljanje razreda, GUBITAK DOMA ˗
provociraju samoubistva ili nešto još gore ˗ ubijanje
drugih osoba da bi se „rješila” tenzija ˗ frustriranost...
x
Šta uspjeva?
- Pohvala i sticanje nečeg dobrog, ali imenom i
prezimenom, može da ima veliki vaspitni značaj.
Znači, ja postojim, vaspitač, učitelj zna moje ime. On
MENE poštuje.
- Ti si Petre sasvim dobro uradio ovaj zadatak. Da si
malo proširio odgovor mogao si dobiti 4 (četvorku) ali
za sada treba da se zadovoljiš sa 3 (trojkom). Ja
OČEKUJEM da ćeš u narednim mjesecima uspjeti da
dobiješ visoku ocjenu jer ti to možeš kad rješiš da
nešto naučiš.
x
Birokratija umara i davi ljude, a neformalnost
oslobađa svaku osobu.
- Titule i zvanja nemaju neki značaj.
- Rukovodeći ljudi treba da saslušaju SVAKU IDEJU i
da ih ostalima ponude.
-
-
x
Učiniti da je svaka osoba važna i da je svako svjestan
da je važan, je bolje od birokratskog nametanja
stavova sa autoritetom.
Arogancija je ubica za odnose u kolektivu.
Svi su važni: i direktor, i kuvarica, spremačica, i
učenici i vaspitači, učitelji, pedagozi, psiholozi,
socijalni radnici, ljekari...
Zašto su mnogi „propali”?
- Nailazili su na otpor,
- Zabrane,
- Kažnjavanje,
- Nerazumijevanje,
- Nedostatak tolerancije od odraslih,
- Materijalni problem,
- Subkulturna sredina,
- Nemogućnost da se „popne” na lestvicu „visokog”
ranga (pare, kola , putovanja, provod, uspjeh bez
rada...)
Posledice: Patologija!!!?
x
Traumatizacija sopstvenog života
- Kada mladi ne znaju da li nekom pripadaju JAVLJA
se traumatizacija ˗ „Ja ne znam šta ću sa sobom!”
DOĐE MI DA POLUDIM.
- Dobre rezultate daju aktivnosti kao što su:
1. Sport bez rivalstva.
2. Razne sekcije (likovna, literarna, folklorne grupe,
planinari, ekolozi, botanička bašta, zookutak,
modelarstvo, putovanja, izleti, fotosekcije i dr.).
3. Uključivanje u humanitarna društva: Crveni krst,
pomoć i briga o starim osobama, pokretanje
humanitarnih akcija za osobe sa posebnim potrebama...
4. Adolescentima se čini „da sve znaju i da sve mogu” pa
se tako i ponašaju.
33
5. Ako mu kažemo: „Mi očekujemo da ćeš ti to dobro
uraditi. Ti to možeš jer imaš dovoljno sopstvene
snage”, dali smo mu do znanja da ga uvažavamo i da on
nije više mali već samostalan i „veliki” odrastao
čovjek.
34
x
Dekadentna kultura
- Pogoduje razvoju stresnih situacija.
- U kulturi, posebno u sportu, gdje čovjek nije čovjeku
čovjek već meta nasilja i agresivnosti, postaje kultura
surovosti, stvarajući velike nevolje.
- Agresija u domovima, zatvorima, školama, uličnim
bandama, prešla je prag tolerancije u poslјednjim
decenijama.
- Ubistva i povrede su česti, pljačke i razbojništva i
mnogo teških zločina.
Kako to sprečiti? Razmislite!
x
Karakteristike perioda adolescencije
- BURAN razvoj seksualnosti, a ne znaju kako to da
rješe.
- Rađa se svijest o samofunkcionisanju, što je nemoguće
realizovati.
- Dolazi do sukoba sa roditeljima, nastavnicima,
vaspitačima, sa okruženjem zbog nerazumijevanja.
- Odrasli moraju imati senzibiliteta za ovaj period
razvoja, u protivnom stvoriće se barijera pa odlaze
nekim svojim putem, često pogrešnim.
- Аko odrasli, posebno učitelji i vaspitači, imaju
razumijevanja za često nerazumne postupke (BEZ
KAZNI), ako umeju da ga vezuju za aktivnosti gde
može da POTVRDI svoju individualnost, može se
desiti da voli školu, domski način života i personal
doma ili škole.
x
Nije moguće:
- Đecu i adolescente izolovati iz okruženja gdje vladaju
patološke zamke (alkohol, droga, kriminal,
prostitucija, promet opojnih droga i drugi izazovi i
problemi).
x
Moguće je:
- Osposobiti đecu i adolescente da selektiraju sadržaje i
da kažu NE dilerima i podstrekačima.
- Znači jačati EGO, a ne POSLUŠNOST niti
snishodljivost
prema
jačim
i
robusnijim
adolescentima.
- Poslušnost je „car zla svakojega”, ako nije prihvaćena
kao sopstveni stav, nego je zasnovan na strahu od
posljedica (ako ne izvršim naredbu biću kažnjen!).
Znači, ne poslušnost već razumno prihvatanje ili
odbijanje neke naredbe.
Ovo što sam vam ispričao je samo uvod u problem
mentalnog zdravlja. Razmišljajte o svakom problemu i trudite se
da iznađete rješenje. Čitajte odgovarajuću literaturu i pitajte
profesore kako da se pomogne svakom pojedinačnom čovjeku.
Postoje brojne psihijatrijske, neurološke i psihološke metode.
Bihevior metoda i tehnika, ali ova modifikovana, ne stara, daje
dobre rezultate. Može se kombinovati i sa Geštalt terapijom i
drugim savetodavnim metodama i tehnikama. Treba se potruditi
da se osobi sa problemima pomogne da promeni način života koji
nije prihvatljiv. Znam, vi ovo nećete raditi ali morate znati nešto o
načinu da se sačuva mentalno zdravlje. Vaš doprinos očuvanju
mentalnog zdravlja učenika već sam ispričao na nekim časovima.
Blag i prijateljski odnos, dobra atmosfera i raspoloženje daju
dobre rezultate. Ne grdite učenika ako nije nešto naučio, naučiće
drugi put. Imadnite povjerenja u učenika i on će imati u vas.
Pročitajte onu moju knjižicu „Više smijeha, manje straha”, biće
vam od koristi. Neko je rekao „škola je raj i pakao, ali i ono
između”, poslje raja, a prije pakla. Divno je sve objasnio profesor
35
univerziteta Radovan Popov u svojoj knjizi „Univerzitetski
profesor ˗ kakav treba da bude?” On ističe da su nam danas u
školi najpotrebniji vrsni graditelji moralnih vrijednosti. U ovoj
velikoj epidemiji nemorala, sami graditelji su podložni toj
epidemiji. No i pored toga, škola je najkompetentnija i
najodgovornija društvena institucija za moralno vaspitanje
mladih, a neposredni nosioci tog procesa su učitelji i profesori na
svim nivoima. Oni moraju da budu visoko moralni ljudi. Moraju
da imaju one moralne vrijednosti koje je definisao Konfučije,
objasnio je Ž. Ž. Ruso u „Emilu”, a dogradio Gete u „Faustu”.
Konfučije (око 551‒479 pre nove ere)
To treba da su ljudi koje nije iskvarila nijedna religija, ni
bilo kakva država, ni napredna civilizacija. Pored toga, uvijek
treba imati na umu da svako predavanje treba da ima opšte
obrazovni i vaspitni karakter, naročito u moralnom i kulturnom
pogledu. Ja vam ne mogu sve ispričati, no pronađite knjigu pa
čitajte.
Zapišite važnije knjige:
- Popov, Radovan: Univerzitetski profesor-kakav treba
da bude?
- Kosović, Dušan: Stres
36
-
Pročitajte i moju knjigu, bar jednu i to Specijalna
pedagogija sa metodikom.
- Pročitajte i „Emila” Od Ž. Ž. Rusoa.
- Poslužite se i Biblijom neće vam ništa škoditi.
Eto toliko za danas.
- Pa šta je sad Todore, šta ti nije jasno?
- Ja sam čitao „Emila” od Rusoa, ali ja nijesam čuo
što je značajan Gete, čini mi se da se to uči iz književnosti, a
nijesam čuo ni za Konfučija.
Žan Žak Ruso (1712‒1778)
- Nije dobro što nijesi čuo, ali je dobro što se
interesuješ.
- Evo ovako:
Gete Johan (1749-1832) je najveći pjesnik u Njemačkoj
i ne samo Njemačkoj. On je i dramski pisac i pisac romana i
mnogo drugog. Družio se i sa našim Vukom. Oduševljavao se
našim narodnim pjesmama. On je preveo Hasanaginicu na
njemački jezik. Velika su mu dramska djela kao Ifigenija, a
najznačajnija je dramska pjesma Faust. Ova drama dobila je
naziv po jednoj skitnici i razvratniku, Faustu. Taj razvratni Faust
poslužio mu je da u istoimenoj drami proučava društvene
probleme i dođe do zaključka da je najveća sreća u radu na
korist drugih. Napisao je i druga djela: „Rimske elegije”,
37
„Stradanje mladog Vertera”, „Putovanja Vilhelma Majstera”,
„Torkvato Taso”, „Putovanje Italijom” i dr.
Johan Volfgan fon Gete (1749 ‒1832)
Konfučije je kineski mudrac od prije nove ere (551-479).
Poznata su mu brojna djela, a ponajviše je značajno što je napisao
sistem „Istinskog mišljenja”. Poznat je po etičkoj djelatnosti u
kojoj je osnovna crta humanost. „Sa 15 godina prionuo sam na
učenje, sa 30 godina išao sam čvrstim korakom po putu vrline, sa
40 nijesam imao više sumnje, sa 50 sam poznavao zakone neba, u
60-toj sam razumeo sve što je moje uvo čulo, u 70-toj slijedeći
želje srca, nijesam prekršio ni jedno pravilo.”
- Za danas je dosta. Učite bez moje pomoći. Snalazite
se.
38
Četvrti čas
-
Zapamti dobro šta ću ti reći. Nemoj da ti nijesam
kazao.
- E, vidi: Agresija se ne suzbija agresijom. Agresija
na agresiju vodi u zlo. Ona se čak pojačava. Tako počinju ratovi.
Mali incident izaziva veliki rat, i to velikih razmjera. Agresija se
neće suzbiti ni medijskim „linčovanjem” kao na primjer: Sva
sredstva informisanja objavljuju da je neka žena bila zlostavljana
ili da je u nekoj školi ili na igralištima bilo tuče i vandalizma.
Psihopatskim strukturama ličnosti baš godi da se o tome priča i
piše. „Momci, pazite šta ću ja danas da napravim, to će biti
strašno. Sve će novine pisati i TV emisije prenositi”. U suštini
osobe agresivne konstitucije baš žele da se istaknu u nečemu.
Zapamti, moj đače učenjače, da su državne vlasti koje odobravaju
otvaranje sigurnih ženskih kuća sasvim na pogrešnom putu. To je
nužno zlo. Potrebno je raditi da se porodice, koliko je moguće,
stabilizuju, a u krajnjem slučaju da se bračne zajednice raskinu.
Međutim, preventiva je zanemarena oblast mentalnog zdravlja.
Zašto odgovarajuće institucije niјеsu osposobljene da na
preventivi rade, nije mi jasno. Valjda neko drugi, neko iz vlasti,
treba da kaže. U porodicama se nekada insceniraju zlostavljanja
jer će tada žena i đeca imati smještaj tj. stan i hranu tj. toplu
prostoriju. To nije rješenje, bar ja mislim. Tako isto, moj dobri
Petre, mislim da je školski policajac, kao organ suzbijanja
agresivnosti u školama, jedan ozbiljan pedagoški promašaj.
Policajac je školovan za druge oblike zaštite građana, a školski
personal je školovan da vaspitava i usmjerava u svakoj situaciji.
U starim učiteljskim školama, još odredbama iz 1870. godine,
bilo je propisano da učitelji i ostali radnici za vrijeme odmora
učenika moraju da budu među učenicima u dvorištu, hodnicima i
drugim prostorijama, a ne u kabinetima i zbornicama, jer je taj
odmor namenjen učenicima, a ne nastavnicima. Zapamti školski
policajac doprinosi nastavljanju agresije van njegovog delovanja
u smislu: „Slušaj ti klinjo, ovdje te neću mnogo tući, ali kad
39
odemo dalje od škole oderaću ti kožu. Rekao sam ti da mi
svaki dan doneseš džeparac jer tvoj ćale ima. To ti nijesi
uradio. Zato slijede debele batine”.
- Ti me, Petre, slabo slušaš. Ti moraš da čuješ i da
razmisliš o čemu ja pričam. Ti se pripremaš za učitelja jadan
nebio.
- Slušam đede, slušam no mi misli odlutale. Imam
śutra ispit iz književnosti. Ja još nijesam pročitao „Pop Ćiru i pop
Špiru”.
- Dobro, dobro, radi ti po svome, ali pozdravi taju i
reci mu slijedeće: „Svako podsećanje učenika na neželjeno
ponašanje, kaznama i zabranama jača ono što bi trebalo da se
smanji ili ugasi”. Nijesam ja ovo izmislio, ali jesam provjerio u
praksi. To ćeš ti naći u knjigama. To je neurološki problem moj
učenjače.
- Đede, imam problem sa profesorkom. Danas mi je
rekla da sam loš i nemoralan. Ja nijesam ništa radio osim što sam
rekao da je profesorka nepravedna jer daje ocjene po protekciji, a
ona je to čula. Ja nijesam ništa slagao. Ja sam sve znao što me je
pitala, a mali Buca nije ništa znao ali je dobio ocjenu bolju nego
ja. Dobio je osmicu, a ja sedmicu. Tata kaže da ćutim jer je ona u
istoj partiji kao i Bucov otac pa to ide po partijskoj liniji. Još mi je
rekao da budem pristojan i da ne gledam tuđe poslove jer mogu
ponavljati razred. Đede ja ne znam šta sam pogriješio.
40
- E, vidi, ti nijesi ništa pogriješio. Rekao si da daje
ocjene po protekciji, a to je teško dokazati. Uči ti i dalje kao i do
sada pa će pravda pobjediti.
- Znam, to mi kaže i tajo. Nije mi jasno što sam
nemoralan, šta je to nemoral? Ja ne znam da li je nemoral istina ili
neistina. Tajo nije znao da mi objasni nego mi je udario šamar i
rekao da ćutim i da učim i da ne istjerujem pravdu jer pravde,
kaže, nema.
- Slušaj Petre, nemoj pogrešno da me shvatiš.
Nijesam ja za zataškavanje, zlostavljanje i druge oblike agresije.
Naprotiv, ja se zalažem da svako odgovara po „kantaru” zakona, i
maloljetnici i odrasli. I maloljetnici moraju da imaju „kantar” koji
meri maloljetničku krivicu. No nijesam ja da se oni veličaju na
TV emisijama, novinama i sl. Negativnost se ne reklamira, ona se
suzbija. I zapamti još i ovo: „...Znaš da je blagost jača od
strogosti, da je voda jača od stjene, ljubav jača od sile”,
govorio je to, moj Petre, onaj čuveni Hese. No, ti to moraš
pročitati. To je onaj nobelovac iz Njemačke što je napisao poznata
djela „Stepski vuk”, „Igra staklenih perli”, „Sidarta” i dr.
Zapamti, moraš da proučavaš šta su pisali poznati ljudi.
Herman Hese (1877‒1962)
41
Ja mislim da ćeš ti biti dobar učitelj ako budeš čitao.
Nemoj se oslanjati na ono što ti profesori pričaju jer to što oni
kažu malo je za tvoj veliki mozak. Ti sam moraš učiti i mnoge
knjige čitati. Ljudska istorija je, moj učenjače, satkana od dobra i
od zla, čovječnosti i nečovječnosti, pravde i nepravde, dopuštenog
i nedopuštenog, između života i smrti, između, između. Pričao ti
je profesor o Njegošu. Možda si ti to i zaboravio. „Svijet je ovaj
tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj! On je sostav
paklene nesloge...”
Ima, moj Petre, i drugih učenih ljudi koji su pisali i
tumačili suštinu ljudske destrukcije, sukobe i raskole. Onaj Frojd,
učio si o njemu iz psihologije (Sigmund Freud), ističe da se u
čovjeku sukobljavaju nagoni.
Sigmund Frojd (1856‒1939)
Nagon, želja da se živi (Eros) i nagon da se prekrati život
tj. nagon za smrću (Tanatos). Ja nijesam siguran da li je mislio da
čovjek priželjkuje sopstvenu smrt ili želi da usmrti nekog drugog
čovjeka. Ovo ti pripitaj tvog profesora. Međutim, onaj From
(Erich Fromm) ima neka dva polazišta kojim objašnjava ljudsku
destruktivnost. Jedan je zajednički ljudima i životinjama kojeg
naziva benigni, a drugi je maligni kao neka čovjekova
specifičnost koja se ispoljava u uslovima življenja čovjeka.
Čovjek je jedinstven po tome što ga porivi mogu nagnati da ubija
42
i muči druge, pri čemu oseća zadovoljstvo. On je jedina
„životinja” koja može biti ubica, ili destruktor svoje vrste, bez
ikakve racionalne dobiti, bilo biološke, bilo ekonomske...
Erih From (1900‒1980)
U kanonskoj književnosti Indije (SüYAGADA), nasilje se
svrstava u trinaest kategorija: „nasilje sa određenom svrhom,
nasilje bez svrhe, nasilje zbog odbrane, slučajno nasilje, nasilje iz
zabune, nasilje koje se očituje u neistinitom govoru, u
nedopuštenom prisvajanju, u zlu raspoloženju, u ponosu, u
zlonamjernostima prema prijateljima, u preveri, u lakoumstvu, u
izvršenju naloga”. Čitajući i razmišljajući, izgleda da je čovjek
jedini stvor koji je sposoban za mučenje i uništavanje pripadnika
svoje vrste, s razlogom i bez razloga. U biljnom i životinjskom
svijetu vladaju harmonični zakoni do nivoa sopstvene egzistencije
˗ potreba za hranom.
- Kaži ti meni, učenjače Petre, da li sam ti ja dosadio
sa ovim naukovanjem. Sve mi se čini da me slabo slušaš. Mogao
bi nešto i zapisati pošto ja govorim polagano. Ja se nikud ne
žurim.
- Ali ja se žurim đede jer je tajo rekao da moram
nahraniti krmad i da moram da nacijepam drva. Imam i domaći
zadatak iz matematike. Ja bih radije došao śutra pa bih ponio i
43
teku da zapišem. Ja ću napraviti seminarski rad za profesore
pedagogije i psihologije.
- Dobro, dobro. Idi ti pa kad dođeš dobro si došao.
***
- Evo, ja stigao da mi još nešto pričaš.
- Dobro, dobro. Znaš li ti šta je frustracija?
- Pa, to bi bilo kad te neko smeta da nešto uradiš. Ako
je ometanje beznačajno, kao neko ti otme loptu, onda je
frustracija mala. Ali, ja mislim đede, ako bi me neko tukao, a ja
ne mogu da se odbranim biću u stanju ljutnje sve dok mu se ne
osvetim.
- Potpuno sam zadovoljan. Vidim da razumiješ ovaj
problem samo nije dobro što bi ti svoju frustriranost rјešavao
osvetom i tučom. Treba da izmisliš prikladniji i tolerantniji način
da rјešiš frustraciju. Ti o tome još razmisli.
- Obrati pažnju na nauku o uslovnim refleksima jer
izgleda da se sve odvija po zakonima neuroloških procesa.
Nova saznanja u refleksologiji (Anošin, Bernštajn, 1962.)
ukazuju da ponašanje čovjeka nije u sferi refleksnog luka (S-R),
već u sferi refleksnog kruga, gde se naglašava aktivan stav
individue na zbivanja u okruženju. Od kvaliteta podsticaja iz
sredine, bilo da se radi o pojedincu kao autoritetu, ili državi kao
organizacionoj strukturi, zavisi kakav će biti stav pojedinca.
Pojedinci će opet imati stav u zavisnosti od svojih interesa,
moralnih, religioznih, patriotskih i drugih opredjeljenja, od
kvaliteta svoje nervne djelatnosti i od nivoa potčinjavanja
autoritetu. Tumačenje blisko refleksološkoj teoriji je i stav
Miomira Žužula. On naglašava značaj frustracije kao individualne
crte ličnosti. Frustracija izaziva u organizmu određenu
emocionalnu tenziju, a često i gnjev. Do redukcije tenzije dolazi
obično posle svake agresivne reakcije, zbog čega se javlja težnja
za agresivnim reagovanjem. Da bi se tenzija smanjila, potrebna je
kataraza, a agresija upravo dovodi do željene kataraze. Neke
osobe mogu da podnesu jaču emocionalnu tenziju, a neke i na
slabu tenziju reaguju agresivno. Učenjem i socijalizacijom mi
44
stičemo određeni mehanizam inhibicije agresivnog ponašanja, a
taj mehanizam inhibicije je kod različitih osoba različit. Neko će u
određenoj frustracionoj situaciji reagovati psovkama, neko
prijetnjom, a neko fizičkim napadom. Ove razlike tumačimo
uticajem sredinskih faktora i sistema vrijednosti pojedinca,
političkih partija, vjerskih zajednica, nacionalnih opredjeljenja,
geografskih i materijalnih uslova života. Kod pojedinih naroda
duhovne i moralne vrijednosti (poštenje, čast, čovječnost,
sloboda, nepokornost, junaštvo, patriotizam i dr.) su iznad
materijalnih. Za neke narode je važnije sačuvati dostojanstvo i
nacionalne interese, nego materijalna dobra. Opet, za druge
narode je neshvatljivo zašto se neki narodi suprotstavljaju i daju
oružani otpor kad im se nude materijalne vrijednosti i „novi
svjetski poredak” u kome ćemo ekonomski biti svi povezani u
cilju opšteg materijalnog blagostanja. Ovo je upravo
karakteristično za sadašnju ekspanziju Zapada prema Istoku.
Prodor kapitala na Istok, osvajanje novih tržišta i plasiranje
zapadnog kapitala trebalo bi da narode na Istoku učini „srećnijim”
i „ekonomski bogatim”. Međutim, čovjekovu suštinu, njegovu
sreću i smisao života zapravo čine duhovne i moralne vrijednosti,
a ekonomske su značajne samo toliko koliko služe elementarnoj
egzistenciji.
Zapamti, Petre učenjače, da ti nećeš biti dobar učitelj ako
ne poznaješ dobro zakonitosti učenja i ponašanja. To znači da
poznaješ bezuslovne i uslovne reflekse ili nižu nervnu aktivnost
gdje spadaju nagonske, afektivne i vegetativne manifestacije. Viša
nervna aktivnost, moj dobri Petre, se stiče tokom života. Tu je
prvi signalni sistem gdje se realnost individualno odražava tj.
perceptivno datim materijalom. Postoji i drugi signal gdje se
realnost simbolizuje u društvenom životu kao što je sposobnost
simbolizacije, programiranja, predviđanja, planiranja i druge vrlo
složene radnje što ulaze u sferu genija i talenata.
Eto toliko je za danas. Računam da si nešto naučio. Ako
nijesi a ti uzmi knjigu pa nađi ove teme i dobro ih pročešljaj i
nauči.
45
Za ovaj čas je dosta. To su bila i dva časa. Ne
napominjem ja to da mi tvoj otac plati, nego da znaš. Najveća je
plaća ako si ti nešto razumio. Moraš pročitati i knjige i to baš ove
što ću ti izdiktirati:
1. Marko Miljanov: Primjeri čojstva i junaštva,
2. Sve o Njegošu, a naročito Gorski Vijenac,
3. From, Erih: Anatomija ljudske destruktivnosti,
4. Anošin, Bernštajn: Moskovska konferencija o
refleksnom krugu iz 1962.,
5. Obavezno pročitaj i moju knjižicu: Očuvanje
mentalnog zdravlja iz 2004.
- Ima još literature, a i profesor će ti dati čitav jedan
spisak. Ovo je sada za ova dva dopunska časa.
- Šta kako ćeš naći, što me to pitaš? Znaš đe su
knjige. Idi i traži po bibliotekama, knjižarama đe oćeš.
Ajde sad, pozdravi roditelje i reci da sam rekao da dobro
napreduješ i da ćeš biti dobar učitelj, a možda i više od učitelja.
Vojvoda Marko Miljanov (1833‒1901)
46
Peti čas
- Evo, danas dođoste u velikom broju. dobro, dobro,
znači da vas nauka interesuje.
- Đedo, interesuje nas nauka no predavanja su baš
dosadna, a ima sve što nam pričaju na fakultetu i na Internetu. No,
pričao nam je Petar koji je od početka na tvojim časovima, da mu
nije dosadno i da to što vi pričate nije tako dosadno kao na
fakultetu.
- „Šta ćete nam danas pričati?” Upita Petar.
- Pričaću vam o poslušnosti i drugarstvu. Da li je
poslušnost povoljna, poželjna osobina ili je nepoželjna?
U našoj civilizaciji poslušnost se često smatra vrlinom i
spada u moralne kategorije jer „sluša starije kao pametnije”. To se
smatra i oblikom poštovanja prema starijima kao autoritetu.
Izvršili smo ispitivanje među 127 učenika koji žive u
instituciji. Odgovore smo grupisali prema uzrastu (do 7 godina,
od 7 do 14, više od 14 godina) i srodnosti shvatanja pojma
„poslušnost”.
1.
2.
3.
4.
5.
Postavili smo sljedeća pitanja:
Šta znači biti dobar?
Da li si ti dobar (dobra)?
Kada sebe uporediš sa drugom djecom, da li si kao ona, ili
si bolji/a?
Šta očekuješ od budućnosti?
Koje rječi najčešće čuješ?
Na pitanje: Šta znači biti dobar? dalo je odgovor svih
127 dječaka i djevojčica. Odgovore smo razvrstali u tri grupe
prema kriterijumu srodnosti odgovora i moralnom vrednovanju
pojma DOBAR.
47
PRVA GRUPA odgovora (odgovorilo 52% ispitane đece)
Biti dobar znači:
- Biti poslušan. ˗ Slušati - Slušati starije. ˗ Redovno
izvršavati svoje obaveze. - Redovno poslušati sve što se kaže. Ustati na krik vaspitačice, a legati u 21 sat i ustajati u 6 sati,
trpjeti sve. - Poslušan prema vaspitačicama.
Najveći broj đece smatra da je biti dobar isto što i biti
poslušan. Poslušnost stavljaju u kriterijum vrline. Odrasli su tu da
zapovijedaju, đeca da slušaju. Tako smatraju mnoga đeca i mnogi
odrasli. Za poslušnost se dobija nagrada i priznanje. Za
neposlušnost se kažnjava.
Zahtjevi za izvršavanje naređenja i za poslušnost prisutni
su u vaspitnom sistemu, kako u institucijama, tako i u porodici.
Roditelji će se pohvaliti kako im je dijete poslušno. Majka će
obično reći: „Blago mami. Vidi kako sluša svoju mamu”.
Učitelj će reći: „Vaše dijete je neposlušno, ne znam šta da
radimo? Vi, kao roditelj morate nešto preduzeti”. Ako dijete
slučajno oponira i ne prihvata sve „zdravo za gotovo” , obično će
učitelj reći: „Vaše dijete stalno zapitkuje i nikad mu nije
pravo, ni jasno. Stalno želi da se nadmudruje”. U ovakvom
primjeru dobar učitelj bi rekao: „Vaše dijete je odlično. Ume
uspješno da mi oponira”. U institucijama gdje đeca stalno
borave, odrasli zahtijevaju od đece poslušnost i izvršavanje
zadataka, što su i od njih zahtijevali njihovi roditelji i učitelji.
Znači, kada đeca postanu odrasla, najčešće se ponašaju onako
kako su i vaspitavana. I odrasla „đeca”, stariji učenici osnovne,
pogotovo srednje škole, težište poslušnosti pomjeraju prema
mlađima, sve više postaju naredbodavci, a kad postanu „jako
veliki”, onda su oni pravi „komandanti”. Većina odraslih
zadržava shvatanje poslušnosti kao „vrline” tokom cijelog života,
međutim, okolina je samo prividno zadovoljna pokornošću i
poslušnošću odrasle osobe. Obično se kaže za nekog ko je
poslušan „da je čovjek bez svog stava” i „da nema svoje
mišljenje”.„On sluša šta mu drugi kažu”. „Na njega se ne
možete osloniti”. Majka mi se požaliti na sina: „Ja više ne znam
48
šta da radim. Ušao je u loše društvo, pa od njega rade šta
hoće, kao da nema svoju glavu”.
Đeca imaju zaista veliki problem u svom odrastanju. Jedna
mjerila u ponašanju važe „dok su mali”, a druga „kad postaneš
veliki”. Čovjek je zbunjen dvojnim moralom, bilo da je ostao
„poslušan cijelog života”, bilo da je izmijenjen, pa postao kao
odrastao „zapovjednik” i „naredbodavac”. Oni koji su se
oslobodili poslušnosti često postaju „vođe” i agresivci u životu.
Nameću se kao autoriteti drugim ljudima i obično kinje okolinu.
Poslušnost kao „vrlina” pre svega je problem vaspitanja. U
savremenoj pedagogiji poslušnost kao vaspitnu kategoriju treba
zamjeniti razumnošću djece u obavljanju poslova i izvršavanju
zadataka. Dijete treba da radi nešto sa razumjevanjem - zašto to
radi, kako to treba da uradi kao i da je za kvalitet izvršenog
zadatka lično odgovorno. Znači, dijete ne treba pohvaliti zato što
sluša, nego za kvalitet izvršenog zadatka. Ne treba ga prisiljavati
nego, motivisati da nešto uradi.
DRUGA GRUPA odgovora (odgovorilo 39% ispitane
đece)
Biti dobar znači:
- Ne činiti štetu ni sebi, ni drugima. - Kada se ne
tučeš i kada se ne svađaš. - Mirno dijete. - Tolerantan prema
drugima. - Biti human, pošten, iskren. - Ne činiti drugima zlo.
- Plemenit. - Da nije bezobrazan. - Kada dijeliš nešto sa
drugim. Kada se ne tučeš. - Kada nije cicija. - Kad nešto daš
ili pomogneš. - Kad se igraš, kad podijeliš užinu s nekim i kad
znaš šta je ljubav. - Kad nešto daš, kad dobro učiš. - Kad
drugom pomogneš pa on kaže da si dobar. - Voljeti ljude. - Da
je pravedan, da ne krade i ne laže. - Ako pomaže drugima u
nevolji. - Poštovati deset Božjih zapovijesti. - Poštovati pravila
pristojnog ponašanja. - Pomagati ljudima. - Učiniti nešto
lijepo nekom. - Imati veliku dušu. - Pošten, iskren, čovječan. Imati razumijevanja prema drugima. - Učiniti human
postupak. - Kada si nekom vjeran. - Marljiv, miran, prijatelj,
49
osjećajan. - Kad ne činiš zlo drugima. - Biti pohvaljen od
okoline. - Da se volimo. - Primjereno ponašanje.
U ovoj grupi odgovora đeca se približavaju višim
kvalitetima vrednovanja ponašanja dovodeći ih u vezu sa
moralnim vrijednostima i moralnim stavovima, koji prevazilaze
poslušnost kao pokazatelj dobrote. Znači, ona u ponašanje unose
moralne vrijednosti, kao: čovekoljublje, iskrenost, osjećajnost,
prijateljstvo i slično, kao mjerila dobrote čovjeka.
TREĆA GRUPA odgovora (odgovorilo 9% ispitane đece)
Biti dobar znači:
- Ja na to ne znam da odgovorim. - Svako od nas
ima svoje kriterijume, objašnjenja i shvatanje reči „dobar”.
U ovoj grupi đeca pokušavaju da se izvuku iz „klopke”.
Izgledaju zbunjeno kada pokušavaju da kažu šta je DOBAR. To
su đeca koja se nalaze u sukobu sa sobom i okolinom. Ona se
trude da imaju svoj stav i sud o nečemu, ali ih zbunjuje okolina,
koja ih prisiljava na poslušnost. Dobro će biti ako ova đeca
izgrade sopstveni stav prema sebi, prema drugim ljudima i životu
uopšte.
Na pitanje: Da li si ti dobar (dobra)? odgovor je dalo127
dјečaka i djevojčica. Njihovi odgovori mogu se svrstati u pet
grupa, i to:
- Ja mislim da sam dobar. (52% ispitane đece)
- Možda jesam, možda nijesam. (23% ispitane đece)
- Nijesam dobar. (10% ispitane đece)
- Ne znam. (4% ispitane đece)
- Neka drugi kažu. (11% ispitane đece)
Predstava o sebi, svojim postupcima, percepciji
sopstvenog ponašanja, kod djece je izuzetno povoljna. Većina ima
predstavu o sebi kao o dobrom đetetu. Preovlađuje i ambivalentna
ocena (možda jesam, možda nijesam dobar, kako kad...).
50
Prepuštanje drugima da odrede „da li je dobar ili nije”, ukazuje
da su neka đeca nesigurna u svojim procijenama sopstvenog stava
o sebi i svom ponašanju. No takve đece je manji broj (11%).
Na pitanje: Kada sebe uporediš sa drugom djecom, da li
si kao ona, ili si bolji? odgovorilo je 120 dјečaka i dјevojčica.
dobili smo četri grupe odgovora:
- Isti sam. (30% ispitane đece)
- Bolji sam od ostalih. (31% ispitane đece)
- Ne znam, ne želim da se upoređujem, neka drugi
kažu. (37% ispitane đece)
- Ja sam gori od ostalih. (2% ispitane đece)
Većina đece sebe stavlja u istu poziciju sa ostalima ili
sebe smatra boljim (60% od ukupnog broja đece). Đeca imaju,
dakle, pozitivno mišljenje o sebi u odnosu na druge, što znači da
imaju pozitivno mišljenje i o svojim mogućnostima. Broj onih
koji ne mogu da odgovore kakvi su u odnosu na druge (37%
ispitane đece), ukazuje da još nemaju izgrađen stav o sopstvenoj
vrijednosti u odnosu na ostalu đecu različitog uzrasta koja žive
pod istim uslovima. Ova đeca, jednostavno, ne znaju s kim da se
uporede, da li sa predškolcima, osnovnoškolcima ili
srednjoškolcima. U ovakvoj situaciji, gdje su kriterijumi đece
različiti s obzirom na njihov uzrast, moglo se očekivati da đeca ne
znaju kakva su (ako je za Bubu od 5 godina dobro što je stalno
hvale i maze, za nekog petnaestogodišnjaka to je neprimjereno i
ne može se uzeti kao mjerilo za upoređivanje).
Iz pozitivnog stava o samom sebi i o sebi u odnosu na
druge, rađaju se i drugi stavovi i odnosi koji naginju pozitivnim
vrijednostima. Mogu se očekivati optimistički pogledi na svijet,
na svoju budućnost, na život uopšte, i svoj, i drugih ljudi. Tu se
rađa nada kao smisao života i motivisanost da se postigne cilj. To
je indikator mentalnog zdravlja đece.
Na pitanje: Šta očekuješ od budućnosti? odgovor je dalo
127 dјečaka i djevojčica. Dobili smo dve grupe odgovora - jedni,
51
koji se mogu svrstati u kategoriju optimističkih odgovora i drugi
koje smo svrstali u kategoriju u kojoj preovlađuje pesimizam.
1. Optimistička očekivanja od budućnosti (82% ispitane
đece).
- Da mi dođe tata iz rata, da mi kupi dječji motor,
da prestane rat i da idem svojoj kući. - Da postanem pravnik,
da imam đecu, svoj život i postanem svoj čovjek. - Nadam se
da ću se snaći u životu i da ći naći svoj put u ovoj džungli. Od nje očekujem da mi pruži šansu da uspijem... - Očekujem
uspjeh. - Ostvarenje snova. - Život buran, dug, pun saznanja.
- Doktorat povijesti umjetnosti. - Kustos Metropoliten
muzeja. - Najviše želim povratak kući u svoj rodni kraj. - Na
staro, svojima. - A onda odatle da se otisnem što dalje od
Balkana i Slovena i da zaboravim svoje porijeklo. - Da
zaboravim slovensko licemjerje i nesreću koja je prisutna sad,
ovdje. - Idem među domorodce kao Gogen na Tahiti. - Mrzim
ratove! - Da bude bolje nego što je bilo. - Da rat prestane i da
se vratim svojoj kući. - Da završim školu. - Da prestane ovaj
užas. - Da se moja porodica sastane, da se zaposlim. Pokušaću da budem krojač svoje budućnosti. - Očekujem mir,
ljubav, zdravlje i puno, puno đece. - Još uvjek vjerujem u
ljude, nadam se da će ovo ludilo prestati i da će sve biti kao
pre, nadam se i mnogo ljepše. - Da imam svoju kuću i da
budem srećan u životu. - Da završim prvi razred. - Naći ću
posao, da kupim kuću. - Da se zaposlim, da kupim kola, da ne
bude rata, da budem zdrav. - Da budem cijenjena ličnost,
sarađujem s ljudima. - Da se sastanem sa svojom porodicom i
da ponovo krenemo od početka. - Da budem džudista. - Da
porastem, završim školu, da budem srećan, - Živeću lijepo i
veselo. - Radiću, biću fudbaler, putovaću. - Da ću živjeti
lijepo, dobro i veselo. - Da putujem kod strine. - Da završim
fakultet. - Da postanem uspješan poslovan čovjek. - Da
postanem bogataš i da završim baletsku školu. - Da živim
slobodno, da imam svoj dinar, da ne očekujem da me neko
izdržava. - Da završim fakultet i da se napokon skrasim
52
negdje. - Da usavršim fudbal. - Ljubav. - Budućnost...Ali
bolja. - Očekujem nešto lijepo što ne mogu da kažem. - Da
postanem vozač. - Da pođem u školu. - Da kupim kuću i kola.
- Najviše se molim Bogu da mi porodica ostane živa i svi drugi
nedužni ljudi koji pripadaju ovom, sada, paklu. - Da sve
protekne lijepo, otvoreno i u miru i da ne bude svađa sa bilo
kim. - Bolji život nego što je ovaj sada. - Da ne bude rata, da
se lijepo živi i da bude sve lijepo i u slozi. - Sve najljepše, ne
samo meni, nego svima. - Da odem u neku stranu zemlju radi
promjene sredine, da se zaposlim i da dobro zarađujem, da
steknem nove prijatelje i da se srećno udam. - Očekujem da
bude mir, da se ljudi međusobno vole i da se vrate svojim
kućama. - Da će se ljudi složiti, da će dijeliti sve što imaju, da
se više nikada neće ratovati. - Da završim srednju školu da
radim svoj posao, da imam ženu, da imam kuću, da imam
sina i ćerku, da svi budemo zdravi. - Da završim školu, da se
zaposlim, da se lijepo družim s ljudima. - Da mi se ispuni bar
jedna želja, a to je da se upišem u školu koju želim. - Da
budem bogat. - Mir, uspjeh u školi. - Da postanem pravnik,
da osnujem svoju porodicu, budem svoj čovjek, ne odbacim
svoju đecu, kao moji roditelji mene i mog brata. - Uf!
„Budućnost” ta riječ verovatno u svim ljudima budi puno
razmišljanja. Ranije sam razmišljala o budućnosti puno više
nego sada. Puno toga mi se nije ostvarilo i onda sam se malo
uplašila... Ipak, očekujem lijep život. - To znači ljubav, dom,
porodicu i naravno posao. - Sve ono što sada nemam. - Da
prestane mržnja i rat i dođu neki bolji dani. - Da bude mira,
ljubavi, da budemo svi složni, da se baci oružije, da se mjesto
njega drži cvijeće. - Da imam lijepu porodicu, da budem
divna žena, da se moj dečko i ja uzmemo, da srećno živimo,
da postanem foto-model, smršam. - Očekujem da odem iz ove
zemlje u neku drugu, ali najviše želim da putujem. - Da
odrastem, da budem vaspitačica, da putujem. - Da se vratim
svojoj kući i da živim sa svojom porodicom. - Mamu.
Kod ove grupe odgovora izostavili smo one odgovore koji
su uopšteni i neprecizni, kao na primjer: Sve najljepše, puno
53
toga, sreću i uspjeh u životu, daj šta daš i slično. Željeli smo da
izbegnemo opterećenje teksta nepreciznim iskazima.
2. Pesimistička očekivanja budućnosti (18 % ispitane
đece)
Od budućnosti očekujem: - Ništa naročito. - Svašta
očekujem. - Ništa. – Svašta. - U ovakvoj situaciji ništa. - Ne
znam. - Da će mi biti teško u životu. - Sumorna budućnost. Ništa specijalno... a i ne volim da razmišljam o budućnosti. Bojim se budućnosti. - Ni sama više ne znam, postala sam
pesimista. - Šta da očekujem...
Kod ove serije odgovora izostavili smo one iskaze koji su
se ponavljali, s obzirom da su već obuhvaćeni po jedanput.
Ne bi bilo realno očekivati da u dječjem kolektivu nema
problema. Naprotiv, ima ih dosta. Mogu se podjeliti u dvije
grupe: problemi materijalne prirode i problemi međusobnih
odnosa.
U prvoj grupi problema dominiraju oni koji se odnose na
lične potrebe: nedostatak para, nedostatak sredstava za ličnu
higijenu, odeće, obuće, veša i drugih svakodnevnih potreba.
Predstavlja problem i ishrana. Zajednički jelovnik za sve
stanovnike. Želje su različite naročito kada su u pitanju osobe
izbegle sa ratnih područja. Neko voli pirinač, a neko kupus. „Ja
mrzim čorbu”. „Neću da jedem pasulj”. „Neću ništa”. „Hoću
nešto namazano”. „Neću da jedem splačine”. „Kakvo je ovo
jelo?” Za isto jelo drugi kažu: „Baš je danas dobar ručak”, „Volim
pasulj”, „Ja volim sutlijaš”, „Ja volim pečeno meso, a ne volim
gulaš”.
Dječja reagovanja su različita. Uzroci su brojni - od onih
koji su posljedica navike i načina ishrane u porodici, pa do onih
koji zadiru u psihičke probleme đece. Emocionalni problemi i
brojna emocionalna osujećenja i strepnje, anesteziraju se
ishranom i neadekvatnim reagovanjima. Nezasitost u jelu,
pogotovo kad je u pitanju neka određena hrana (slatkiši, na
primjer), predstavlja emocionalnu glad, suprotnu anoreksiji, kada
54
se odbacuje hrana u cjelosti. Ovo su problemi koji zalaze u
psihijatrijske probleme đece.
U drugu grupu problema spadaju međusobni odnosi. Oni
su varijabilni. Nekada su međusobni odnosi harmonični i
tolerantni, a nekada su poremećeni i netolerantni. Te konfliktne
situacije, na sreću, kratko traju i nemaju značajnijeg uticaja na
atmosferu. Sve se završava na nekoliko pogrdnih riječi, a posle
toga ipak slijedi pomirenje.
Na pitanje koje smo postavili đeci: Koje riječi najčešće
čuješ u domu? dobili smo sledeće odgovore:
- Šta je tvoj posao? - Šta si rekao?- Reći ću te
vaspitačici! - Izbaci pomije! - glupačo. - Oʼladi. - Ćao. Sređivajte! - Uradi svoj posao! - Šest je sati, hajde ustajanje! Hajde sa mnom, brzo, na večeru. - Blago mami! - Psovke i
reči o ljubavi. - Bićeš upisana u glavnu svesku. - Rat, smrt,
mržnja, politika. - Opet spavaš, šta je tvoj posao, uzmi
usisivač! - Tišina. - Ja sam plaćena da radim sa devetoro
djece, a vas je dvadesetoro. - ʼAjde, skuvaj kafu. - Najčešće
čujem lijepe riječi, a ponekad čujem i ružne. - Umukni! Tišina! - Uči! - Radi to! - Razbiću te! - Gore nikada biti ne
može. - Ljudi moji, ovom prokletom ratu mora doći kraj! - Da
se vratim svojoj kući. - Čujem samo lijepe riječi. - Čujem
ružne riječi od dece. - Čujem dječije psovke. - Molim te, izađi
iz kupatila! - ʼAjde da se igramo! - Crtani! - Idemo po ručak!
- Ućutite! - Tišina! - Neću! - Ustaj! - Marš! - Cigane! - Rat. Politika. - Dobićeš batine!
Jedno dijete je napisalo: - Bolje bi bilo da ne pišem riječi
koje se često upotrebljavaju u kući, jer su to sve ružne riječi
koje klinci vrlo često koriste bilo da ih razmenjuju između
sebe, ili da ih upućuju starijima.
Čuju se pohvale, a ponekad i riječi ljubavi i nežnosti: Čujem psovke, a ima i lepih riječi. - Život izbeglica je veoma
tužan. - Volim te. - Ti si moj drug. - Ljubavi moja. - Tetka. Sine.
55
Iskazi đece u vezi sa rječima koje se najčešće čuju u
njihovom svakodnevnom životu odnose se na rječi koje su
ostavile snažan utisak u dječjem pamćenju. Dijete je, na primjer,
ružnu riječ zapamtilo kao nešto bolno ili nešto što je već bezbroj
puta čulo (kao: rat, povratak kući) i dnevne obaveze, (kao:
ustaj, idete na spavanje i sl.). Ovakav način prikupljanja
mišljenja od đece je subjektivan, jer su to pojedinačni i slobodni
iskazi đece. Zato se ne može uopštavati jer je život drugačiji.
Standardni način razgovaranja nije prikazan, jer nije prisutan u
sjećanju đece. Ostalo je samo ono što ih je u datom momentu
zaboljelo, što je bilo neprijatno (psovke). Napominjemo da
nijesmo prikazali riječi koje su se više puta ponavljale.
-
A sada nešto o prijateljstvu.
Prijateljstvo je staro koliko i ljudski rod. Stari narodi, pa i
ovi današnji, drže do prijateljstva. Prijateljstvo se cijeni i poštuje.
Mislim da će tako biti i u budućnosti. Čovjek današnjice mora da
zna kako se stiče prijateljstvo, kako se održava i kako se postupa
sa prijateljima. Prijateljstvo su pokušali da definišu brojni filozofi
i učenjaci. Ja ću pomenuti samo nekoliko definicija koliko sam
zapamtio.
„Nevolja otkriva imaš li prijatelja ili samo njegovo ime”,
rekaoje mudri Publilius.
„Bolje je prijateljstvo jednog razumnog nego svih
nerazumnih”, isticao je poznati Demokrit.
„Ako ti je prijatelj od meda ne pojedi ga svega”, pričali su
libijski narodi.
56
Demokrit iz Abdere(460 - 370 p. n. e.)
„Svojstvo pravog prijatelja je da opominje i da prihvata
opomenu”, govorio je veliki Ciceron.
Marko Tulije Ciceron (106 - 43 p. n. e.)
„Zaista vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje
male braće, meni učiniste”, piše u Svetom pismu po Mateju
(25,40).
Ja sam u životu imao dosta prijatelja. Neki su se „istopili”
i nestali, a neki još duraju i dalje prijateljimo. Ne mogu ih sve
nabrojati.
57
Oktoih, Crnojevića tiskara,1493. na Cetinju
58
Šesti čas
- Evo, danas imamo dosta slušalaca, čak 10. To je
dobro. Ko nije slušao prethodne časove neka se usmjeri na
literaturu i konsultacije sa onima koji su odslušali predavanja.
Za ovaj čas predviđeno je da se analiziraju kratke priče ili
novelice i da se napiše referat na određenu temu.
- Šta je to, đedo, novelica? Ja sam učio o
pripovjetkama ali ne i o novelicama.
- Mala novela ili noveleta je riječ italijanskog
porijekla, a često se zove novelica tj. kratka priča. Ona je prijelaz
između novele i kratke priče.
No da pređemo na obaveze, a to su: Da se izvrši analiza tri
kratke priče sa aspekta moralnosti, humanosti i dostojanstva, a
svakako mogu se kritikovati i drugi aspekti ovih priča.
- Čitaj Petre priču o „Mašni”.
- Ti Todore čitaj priču „Budi na oprezi sinovac”.
- A ti, jel se zoveš Joco, dobro, dobro, čitaj priču o
„Blentu”.
- O svakoj priči zauzmite svoj stav, a ja vam neću
pomagati. Pišite kako mislite i kako te priče doživljavate. Sada je
prisutno 10 studenata pa neka vas deset obradi bar po dvije priče.
Seminarske radove donesite iduće srijede, a to je za nedelju dana.
Znači, imate vremena. Sretno i doviđenja do srijede.
59
Njegoševe beleške za lekciju o interpunkciji
60
Mašna
Mnogo si ljepši kad staviš mašnu. Djeluješ nekako zornije,
nekako gospodski, ko da si iz neke vlasti. Nemoj da je oklembesiš
ko prošli put kad smo išli na vašar. Bolje bi bilo da je nijesi ni
stavljao no što si je onako objesio oko vrata. Mašna mora da stoji
uz vrat, dobro pritegnuta, pa da ti glavu podiže naviše, da gledaš
iznad naroda, onako visoko. Tada izgledaš sto puta ponositije.
Ako ti mašna ne podigne tu glavurdu, stalno ćeš gledati u zemlju
ko kakav bleso sa sela. Uljudi se malo. Uvijek kad neđe ideš,
obuci bijelu košulju, jer mašna najbolje stoji na bijeloj košulji.
Nemoj ko onaj sin Đurov, što radi u čistoći ˗ obuko šarenu
košulju i šarenu mašnu, a to se dvoje ne slaže. Čoeku se izgubi
lice u šarenilu. Mora i odjelo da bude primjereno tvom držanju.
tebi najbolje pristoji crno lister odijelo, a nikako ti ne stoje
rajtozne, karirani sako, šarena mašna i srbijanski opanci. Ako se
tako obučeš, izgledaš kao da si se spremio za cirkus. Ja te
spremam za sudiju ili advokata, da pravdu dijeliš, da ti se narod
klanja i divi i da se pribojava, a mi da se tobom dičimo. Kad imaš
lijepu mašnu, lijepo odijelo i lijepe lakovane cipele pola si posla
obavio. Stajling treba u svemu. Sve što kažeš tako mora biti, jer si
viđen, pa ti se niko ne smije mješati u ono što radiš. Sve ide po
tvome. Ako nemaš mašnu, no se onako razdrljiš, niko te neće
gledati ni poštovati pa da si sto puta pametniji, ko što nijesi.
Bogami moj Jovane, ljudi kojima je stalo do ugleda,
gledao sam, mašnu nose i kad idu u šumu po drva ili kad pomažu
nešto oko stoke ili kad kopaju kukuruz. U svakoj prilici čoek
treba da nosi mašnu. Kad čuvaš goveda, a imaš mašnu, sve te
pogleduju krave, a volovi buču i koče se ispred tebe. I stoci se
dopadaš, moj Jovane, kad te vide tako zornog i lijepog. Ovce
bleje, a koze veče i trče za tobom ko da ih vodiš na solilo, a
kamoli narod da te ne poštuje i gleda sa nekim strahom.
Onaj jadni Simanin isto nosi mašnu svaki dan. Misli da će
ga neko poštovati. E, neće niko, slobodno! Niko mu nikad valj’o
nije ništa, pa mu je zalud da ih stavi stotinu oko vrata. Neće,
bogami, niko ni da ga pogleda, izuzev ako ode neđe u drugo
61
mjesto, e ga ne poznnaju, e ne znajuu iji je. No, morra se priznati,
on izg
gleda dosta koooperno. Ima ono držanje, ne znam
m na koga se
vrg’o. Mora da je neeije kopile. Kadd bi imao ko daa ga usmjeri,
o bi se od njega nešto istjesati. Im
ma on držanje, iaako ne ui za
moglo
sudiju
u.
Preedizborna kampaanja 2012.
No, nikad se ne
n zna. Eno viddi, oni naši u vlaasti i nemaju
neke škole, ali imaju držanje. Nose liijepa lister odijeela, uvijek su
sa maašnom i lakovannim cipelama, paa lako upravljaju narodom i
držav
vom. Mora da jee mašna od velikkog znaaja, kadd se svi onju
otimaaju. No, ne ide mašna bez taššne. To se dvooje nikad ne
razdv
vaja, moj Jovane. Lijepa tašna, liijepa mašna, lijeepo odijelo –
ine oeka
oekom. Slobodno eš uuspjeti, svi e tee poštovati i
priziv
vati da se s tobom
m druže i da te ašavaju. Nemooj progovariti
jednu
u avolju rije, saamo ako moraš – bie bolje. Šuuti i delijaj se
onako
o ko što umiješ, jer ti ima pokom
me doi. Onda ee svi da drže
da neešto mudro smijeeraš, da si pameetan oek, jer see nerazmeeš
rijeim
ma.
62
Čovjek i njegova mašna
I odijelo treba da bude primjereno nekoj situaciji. Na
primjer, kad ideš u zatvor, stavi mašnu i lijepo se obuci. Mnogo
će te, u zatvoru, više poštovati, jer si se pojavio kao čoek od
položaja. Kad voziš kola, obavezno stavi mašnu i obuci lijepo
odijelo. Kad te vidi saobraćajac, neće te zaustavljati, jer će misliti
da si odnekud odozgo, iz vlasti. Ne smiju oni da udare na vlast i
da ih zaustavljaju, da kažnjavaju one koji lijepo izgledaju i znaju
da se kulturno ponašaju. Ako te slučajno zaustavi kada napraviš
neki prekršaj, stani, ugasi motor, podigni mašnu i pritegni je uz
vrat i izađi iz kola. Sve polako, ko da se nijesi uplašio. To ostavlja
jak utisak i čini te ozbiljnim i dostojanstvenim. Onda lijepo kaži
da si ti na službenom putu i da se jako žuriš na sastanak
kolegijuma ili glavnog odbora neke značajne stranke.
63
Zapamti, mašna, ili kako često kažu kravata, može da ti
donese veliko bogatstvo i ugled ako si vješt. Ako ideš u neku
kupovinu, svi će ti se klanjati i nuditi kvalitetnu robu po
povoljnim cijenama. Ako slučajno nešto švercuješ, ko biva drogu,
a najbolje je heroin, jer je on skup, nemoj oko vrata da stavljaš
zlatnu kajlu, no obuci lijepu košulju, zaveži oko vrata crvenu ili
šarenu mašnu i opet joj pritegni čvor i gledaj onako
dostojanstveno. Ako te milicija ili carina upita šta imaš u tašni,
treba reći da imaš stručnu literaturu i materijal za sjednicu vlade.
Elegantno otvori kofer ili tašnu i pokaži im šta je unutra. Duplo
dno tašne nemoj nikako otvarati ni pokazivati. Ako je ljeto, lijepo
bi bilo da obučeš bijelo odijelo, a ako je neko drugo godišnje
doba, obavezno tamno. Zapamti, moj Jovane, svečana odijela
moraju biti od najboljeg lister materijala, a ne od običnog koje se
gužva.
Ako vodiš računa o svom izgledu, možda ti škola nije ni
potrebna. No ti to što si započeo završi, a onda ćeš biti još veći no
što si. Pogledaj kako se ljudi oblače u politici i miliciji i još
ponegdje. A pogledaj i one naše jadne učitelje. Jadnik je onaj sa
sela i onaj iz grada. Kao da ih nijesu u školi naučili kako treba da
se oblače. Prije neki dan otišo sam sa našim učom Petrom na
njihov sabor, ’ajde besposlen, pa da vidim šta se to tamo radi.
Mili bože te tuge i bruke. Obukli neke karirane košulje što su se
nosile odma posle velikog rata i više ih niko ne nosi. Poneko
zavez’o mašnu, a onaj čvor umašćen od pritezanja, bi čoek reko
da je dvadeset godina nije skidao sa vrata. Nose neka siva odijela
i stare demodirane sakoe. Puše krdžu, „Moravu” ili „Drinu”.
Rijetko ko puši strane cigare. Valjda nijesu ni probali šta valja.
Ako ćeš mi vjerovati u sred ljeta nose zimske cipele. Pravo da ti
kažem, rađe bih bio milicioner no učitelj. Nije, bolan, učitelj ko
što je nekad bio. Sjećam se mog učitelja Luke. Bio je to gospodin
ko jedan i po jedan. Nosio je divna odijela, imao je raznih mašna i
tašna. Možda za svaki dan u godini po jednu. Nosio je najljepše
cipele ili čizme, kad gođ treba. Imao je i konja sa sedlom kad
neđe ide, a išao je stalno. Brinuo je on o đeci i o narodu. To je bio
učitelj, brajo moj, a ne ovi sad. Pogledam one učitelje po selu i
64
ove što dolaze tuda iz grada, sačuvaj Bože kako izgledaju. Lijepo
se nekako ofucali. Nekome oči utekle u očne duplje, a nekome
nabuljile, ko da će da iskoče. Fino oni pričaju i u sve se razumiju,
ali ne znaju da se urede. Bilo bi im važnije da lijepo izgledaju, pa
makar ništa nemali u glavi. Urednog čoeka, bolan, svi poštuju.
Ako nosiš ono seljačko odijelo, svi ugledni ljudi, koji drže do
sebe i svog položaja u vlasti, gledaće te ko nekog jadnika i
priprostog seljaka koji ništa ne zna no da kopa i čuva stoku.
Seljaku treba da je čast što mu u kuću ponekad neko dođe sa
mašnom. To je čast i za cijelo selo. Pa ako još begeniše da ostane
na ručak ili večeru, domaćinu će da raste ugled. Ako seljak zna da
se ponaša i da mu nije žao što ljude čašćava, ko što im dolikuje,
slobodno će svi doći i drugi put. Može se desiti da nekog od
čeljadi uzmu pod svoje, da ga uključe na neki posao, u neku
dobru stranku, a onda pravo na visoki položaj. Tamo đe se nose
mašne, đe te svi poštuju i đe svima ugled raste. Može i seljak da
dođe do mašne, do ugleda i vlasti ako nije zatucan, pa samo radi
zemlju i čuva stoku. Vremenom čuvajući stoku, čoek postaje brav
ko i ostali bravi. Bolje bi im bilo da se druže sa ljudima po
kafanama, da malo svijeta vide i da se oblače ko i drugi svijet, no
što se oblače onako staromodno i priprosto. Seljaku treba dugo da
se opameti, a neko se neće opametiti ni tokom svog vijeka. Mnogi
će umrijeti, a neće znati kako se stavlja mašna i kako to lijepo
izgleda i za samog sebe i za svoju rodbinu. Svima, bolan, raste
ugled, a onda i položaj i vlast i moć, moj Jovane. Mislim da ti
nijesam uzalud ovo pričo, a sve se bojim da ti nijesi ništa ovo
razumio. Ponoviću ti ja ovo drugi put, da ne zaboraviš. Ti se
lijepo obuci i idi u grad, a ja ću malo da prilegnem dok se ti
vratiš.
65
Vladika Danilo Petrović (1670- 1735)
66
Budi na oprezi, sinovac
Moraš uvijek, dok si živ da budeš na oprezi. Naćuli uši ko
zec, pa čekaj. Neko te mora napasti, to je sigurno. Ako te ne
napadne neki stranac, mislim iz neke druge zemlje, sigurno će te
napasti tvoj čovjek, komšija ili partijski drug koji je promjenio
partiju. Od pamtivijeka smo mi strahovali da li će nas napasti ovi
ili oni, ili će se svi udružiti, pa će nas napasti onako udruženi i
jaki. Mnogo je njima lakše kad se udruže, onda su oni i veliki i
jaki. Zalud smo mi veliki kad smo nejaki. Veliki smo mi po
junaštvu, ali šta vrijedi, kada nas nema no malo, pa im ne
možemo ništa, no da grdno izginemo ko što smo vazda ginuli.
Zato nas i nema no ovoliko koliko nas je.
Uvijek se junačimo i uvijek strahujemo. Od straha su nam
oči izbuljile, pa ko aveti izgledamo. Niti što jedemo, niti pijemo, a
i ne radi nam se. Radio ili ne radio, niko ti ništa ne priznaje.
Narod viče po selima da je bolje džabe ležati i čekati sudnji dan,
no džabe raditi, pa isto čekati sudnji dan. Lijepo smo se, moj
sinovče, sludili. Samo čekamo da nas neko napadne. U tom strahu
ponekad opali sama puška. Nekako, čovjek bi rekao, sama od
sebe, pa eto ti belaja. Možeš, bogomi, da pogodiš prvog komšiju
preko ograde ili preko granice ako se nađe na nekoj granici ili ako
si se zatekao đe ne treba. Odmah računaj da će izbiti rat. Onda se
bijemo dok i jednoga teče. Bio si ti mali, pa se ne sjećaš
sarajevskih svatova. Neko opali, pa ubi mladoženju, a onda udri.
Zapališe se sela i gradovi. Počeše da narod sahranjuju na hiljade,
sve u jednu jamu ili, ko biva, u neku grobnicu. Ima sela da nema
žive duše. Nešto pobjeglo, a nešto pobijeno. Ili kad pogibe
ćesarski kralj, isto u Sarajevu, zapali se Balkan, ili kad se nešto
zavadiše Srbi i Šiptari, zamalo da ne izbije rat na cijeloj
zemaljskoj kugli. Sve to nekako počne ko da se igramo rata, ali,
govno paśe, nije tako. Ozbiljno počnu majke da kukaju za
sinovima kad čuju za njihovu smrt. Dok je to u početku ličilo na
malu igru momčadi, majke su sokolile svoju đecu da budu junaci,
da osvijetle obraz svome rodu, da ne daju nase, no da bace sve
podase, ko biva, svog protivnika. Kad rat postane svjetski
67
problem, onda neko kaže moramo braniti obraz, dostojanstvo i
grobove predaka. Čudo jedno, sinovac, mrtve branimo što većim
brojem mrtvih.
Zejtinlik - Srpsko vojničko groblje
Foto: Nenad Šeguljev
Mi nikad ne prebrojavamo koliko nas je ostalo u životu,
no koliko ima mrtvih i koliko je za slobodu poginulo. Mi se i sad
šepurimo kako branimo čast kroz vijekove, obraz, poštenje i kako
samo prave patriote daju svoj život za ovaj mali broj što je ostao
da živi i da se hvali junaštvom i podvizima. Ođe je, izgleda,
patriotizam da čovjek bude mrtav, jer kako bi se bez mrtvih živi
hvalili. Ako nema na hiljade mrtvih onda kao da rata nije bilo.
Druge neke zemlje su se opametile. Pronašli su neku
tehniku, sinovac, pa ne moraju da patriotizam, čast i poštenje
brane životima ljudi. Oni pucaju iz velike daljine, pa sve sprže i u
vatru pretvore. Mogu tako da ruše čitave gradove, a da im jedan
jedini čovjek ne pogine. Ako im se pridružiš i priznaš da su veliki
i jaki, kažu da te tada neće dirati, a ako im prkosiš, nema ti spasa.
68
Znao je mudri Stefan Nemanja za ovu taktiku. Nije se on
suprostavljao krstašima, no je on Barbarosu i ostale, iz Evrope,
careve i kraljeve u svoje dvorove primao. Krstaši su onda mirno
prošli kroz Srbiju tamo đe ih put nosi.Vidio je on da ne može biti
kapija Evrope koju bi otvarao i zatvarao kako mu kad padne na
um.
Stefan Nemanja (1113—1199)
Ovi naši, u posljednjih nekoliko vjekova nikako da
razumiju mudrog Stefana. Stalno se kočopere i dokazuju kako
čuvaju svijet od drugog svijeta i da nije nas na Balkanu ne bi bilo
Evrope, jerbo bi je pregazili Turci. Da nije bilo nas Rusi bi pali na
koljena pred Nijemcima. A sada i opet isto, da nije nas da
pobijedimo ovu novu vojsku ˗ NATO, stradao bi cijeli Balkan.
Eto, mi smo, moj sinovac, kapija Balkana. Uvijek na straži i na
oprezi. Moramo da čuvamo i sebe i druge narode, jer smo mi
hrabriji i svjesniji da pogledamo smrti u oči. Naša hrabrost i
junaštvo je za divljenje i cijelom svijetu je primjer. Svijet se,
kažu, ne može čudu načuditi kakav smo mi narod!? radije ćeramo
momke u smrt nego da im idemo u svatove. Da nam nije onog
mudrog i hrabrog cara Laza, ne bi nam se za strv znalo i ne bi
niko za nas čuo u svijet, ko što je čuo od njegove slavne pogibije.
Od njegove pogibije pa sve do današnjih dana njegovo se ime
slavi, bogomi i drugih junaka i vitezova što svi od reda pogiboše,
69
izuzev izdajnika Vuka Brankovića. Onog jadnog Brankovića koji
odluči da spasi malo momčadi da se srpstvo ne ugasi, proglasiše
za izdajnika i turskog udvarača. Od njega pa naovamo kroz
vijekove o njemu se pjevaju pjesme ko o izdajniku. I mi sad, onog
koji neće časno da pogine nazivamo izdajnikom i nikogovićem,
poput nesretnog Vuka. Ja mislim, a ko sam ja da mislim, da on
tada nije mislio da izda Srbe, no da sačuva malo ljudi da pričaju
kako je bilo na Kosovu.
Paja Jovanović - Seoba Srba, 1896. god.
Možda je on vidio da se toj velikoj sili ne može oduprijeti,
ali što vrijedi?! Izdajstvo je uvijek izdajstvo. Sto puta bi bilo bolje
da je poginuo sa cijelom vojskom, pa nek se srpsko ognjište
ugasi, jer se ne bi pjevale pjesme o izdajniku Vuku Brankoviću,
no bi se pjevale pjesme o zajedničkoj srpskoj grobnici. I sada je
na Kosovu kao što je bilo i u Lazarovo vrijeme. Kada nas prošle
godine napadoše, neki prihvatiše da se bore na nebu, a neki ne.
Ovi što su se, ko biva, borili, grdno izgiboše, a zemlju porušiše
oni odozgo, sve iz nebeskih visina. ovi što dolje preživješe počeše
se međusobno odlikovati i svakojaka priznanja dijeliti. Oni drugi,
što odbiše da ratuju sa nebeskim silama, sačuvaše zemlju i narod,
70
ali šta vrijedi, odmah ih ovi prvi proglasiše za izdajnike ko Vuka
Brankovića. Bolje bi bilo da su izginuli i jedni i drugi, pa bi svi
bili vitezovi i junaci. Svijet bi im se divio kako su složno otišli u
istu grobnicu. Ovi prvi nazivaju ove druge, što nijesu šćeli da se
bore, prodane duše. Prodadoše zemlju krvnicima, spanđali se sa
agresorom, kleče pred Hrvatima, a Šiptarima, Turcima i drugim
neprijateljima daju pravo glasa i sve povlastice da se slobodno
mogu šetati po zemlji srpskoj. Izdajnici, kažu, izdadoše kosovski
mit i prodadoše obraz i čast za šaku dolara. Možda oni jadni, ko
Vuk, nijesu ni znali šta će ih snaći. Sigurno su mislili, ko i Vuk,
da spasavaju nešto što još može da se spasi.
No, kako izgleda, moj sinovac, više se Kosovo nema od
koga spašavati. Ono što izgubiš jedanput, nemoj više tražiti, sem
ako je riješeno da se pravi drugi Kosovski boj. Onda treba stati na
čelo vojske, ako si vladar, a na čelo njihove vojske njihov vladar,
pa neka se jure po Kosovu polju dok svi glave ne izgube. Poslije
ćemo viđeti šta će biti. Mislim da ovo što ti pričam neće biti, i da
niko neće stati na čelo jedne ili druge vojske od postojećih vladara
i gospodara. Raniji vladari, pa makar to bio kralj ili car, išli su na
čelo svoje vojske. A sad jok! Nema toga! Sad su vladari zaštićeni
i sklonjeni na sigurno. Car Lazar nije htio da se skriva i čuva, nije
ni Karađorđe, nije ni stari kralj Petar, ni njegov punac, kralj
Nikola, a nije, bogomi, ni Tito.
Nj.K.V. Kralj Nikola I Petrović Njegoš (1840 ‒1921)
71
Lazar Hrebeljanović (1329 ‒1389) Car Lazar
Svi su išli zajedno sa vojskom, pa šta im junačka sreća i
Bog da. E moj sinovac, nijesmo se mi jurcali i Turke na buljuke
rašćerivali, no i mnoge druge: Talijane, Francuze, Nijemce,
Madžare, Austrijance, pa Rvate, Slovence, Bugare, Šiptare... No,
ne mogu se sjetiti šta je sve bilo u prošlosti.
Kralj Petar I Karađorđević (1844‒1921)
Moralo se ratovati i između sebe, sa svojim. I ko zna
koliko puta! Niko živi to ne može izbrojati. Dolje, u Crnoj Gori,
zaratiše plemena. Međusobno ’oće da se istrijebe. Oćeraše, bolan,
kralja u Italiju, pa se onda poslje toga, ko biva, smiriše. To je bilo
72
za kratko. Taman toliko da đeca narastu za ratovanje. A onda,
brate mili, krvi do koljena. Ratuju četnici, ko biva, kraljevska
vojska. Zakleli se kralju da čuvaju zemlju. Sa druge strane
partizani. Zakleli se, kažu Titu, Partiji i drugu Staljinu.
Josip Broz Tito (1892 —1980)
Nije bilo mira između četnika i partizana dok četnicima
nije pukla krvava pogibija, a ponajviše na Zelengori, pa onda
svuda po Crnoj Gori i zemlji Srbiji. Jedni su jadnici nosili srpsku
šajkaču, ko u svim ratovima, i kokardu na šajkači, ko biva,
obilježje kraljevske vojske, a partizani su nosili titovku, koja je
slična šajkači i na njoj petokraku zvijezdu kao obilježje proletera.
Gonjali su se po zemlji, i Srbiji, i Crnoj Gori, i Rvtskoj, i
Sloveniji i Makedoniji, sve dok im nije doš’o kraj. Partizani su
bili jaka vojska. Poletna i borbena. Kad ubiju četnika Srbina,
sahranjivali bi ga da se ne bi kuga širila. I to sve u jednu grobnicu
ako ih je bilo više. Prvo se iskopa jama, pa se nabacaju mrtvi, pa
se onda pospe negašeni kreč i zatrpa zemljom, pa se onda ozgor
posije trava da bude zeleno ko livada. Niko ne zna đe su im kosti.
Partizani propisaše da se ne dozvoljava da se četnici sahranjuju na
narodnom groblju. Ako bi to neko krijući uradio, pa se poslje
saznalo, rodbina bi morala mrca da vadi iz zemlje i da ga
zakopava van groblja. Sad se pomalo šapuće da se ipak ponešto
zna o tim grobnicama i za pokopane na pasjem groblju, pa onda u
73
onoj udolici niže manastira Svetog Vasilija Ostroškog (slava mu i
milost!), pa onda neđe u Prigradini, kažu da je naš stric zakopan u
nekom šumarku, pa onda na Zelengori i ispod Zelengore, Pa onda
u Grbaljskom polju, pa u Grahovskom polju đe je bio logor za
zarabljene četnike, i ko zna kuda sve, moj sinovac, o tome više
niko ne vodi računa. Četnici su bili naši neprijatelji, pa o njima
niko ne traga. A ni popovi se mnogo ne raspituju da bi im
grobove osveštali i na seosko groblje kosti prenijeli. O ovome
neće niko ništa da kaže pouzdano, no svak šapuće da ne možeš
razumijeti, šta čeljade ’oće da kaže.
Mene ne čudi što smo grdno izginuli boreći se s Turcima,
Nijemcima, Talijanima, Madžarima, izginuli su, bogme, i oni, no
što se poklasmo između sebe. Sve zbog petokrake, kokarde ili
neke ideologije, koju seljaci nijesu baš dobro razumjeli.
Četnici su se borili za kraljevinu. Kada su polagali
zakletvu, pred generalima su rekli da će braniti otadžbinu. To je
bilo za ono vrijeme sve vojska jedne kraljevine. Partizani su bili
siromašni proleterijat i paravojska, što se u ono vrijeme nije
smelo reći, a nijesam siguran da se i sada smije kazati. I u
sadašnjem, posljednjem ratu mi smo imali paravojne jedinice
mimo regularne vojske, koja je ratovala sa Rvatima, Bošnjacima i
Šiptarima. Oni su pošteno ratovali i uzimali su svu pokretnu
imovinu kao ratni plijen. Tako su se neki obogatili iz Konavala,
Dubrovnika, Srebrenice, Vukovara... i šta ja znam, svukuda đe se
ratovalo. Onaj mladi crnogorski gospodar nije mogao da razdijeli
ratni plijen iz Rvatske i Ercegovine bez velike bruke i sramote, no
je riješio, ma koliko mu to bilo teško, da se lijepo izvine Rvatima
i da im polako vraća njihovu imovinu: šporete, namještaj,
frižidere, zamrzivače, kola, čamce, kašike i viljuške,
poljoprivrednu opremu i ostalo što su našli u kućama neprijatelja.
Mora se priznati da partizani kao paravojska nijesu pljačkali. To
nije dozvoljavala vojnička čast. Kažu da se nije smjela ubrati ni
jedna jedina jabuka kad gladni partizani prolaze kroz voćnjak.
Ako bi se to desilo, slijedila je smrtna kazna. Bogomi, ovo je bilo
pošteno, moj sinovac. Partizani su se časno borili sa
neprijateljima, pa makar to bila i njihova rođena braća ˗ četnici.
74
Da se nijesu hrabro i junački borili, možda bi nam još kralj
valcer igrao u Bijelom dvoru i kraljevska odlikovanja dijelio.
Ovako smo, što se kraljevske krune tiče, zasad potpuno mirni.
Više nema kralja, ni krune. No, nikad se ne zna. Može se desiti da
se neko od kraljevskih potomaka, koji žive u izgnanstvu, neđe u
svijetu, vrati jednog dana u svoju otadžbinu. Zapamti, moj
sinovac, u životu je sve moguće. Niko ne zna šta će se kad desiti,
osim Stvoritelja. Sve je u njegovim rukama, a pamet je u našim
glavama, ako je ko ima. U svijetu ima još četničkih porodica, pa
se njihovih potomaka treba pribojavati. Srećom, kralj je umro
daleko od kraljevstva, isto kao što je onaj crnogorski, u
izgnanstvu. prije nekoliko dana sahranili smo starog princa.
Čekao je, jadnik, kod porodične grobnice da mu što prije bog
uzme dušu, pa da bude sahranjen sa svojom čeljadi. Niko ga nije
dirao, iako je zvanično bio prognanik. Mogao je da ide po bivšem
kraljevstvu i da čini parastos roditeljima. Na sahrani je bilo veliko
sveštenstvo i narod. Mili Bože, koliko je bilo svijeta. Iz vlasti,
izgleda, nije bilo velikih imena, a nije bilo ni velikih govora. Ne
znam što se plaše mrtvog princa. Kad nikome nije naudio za
života, ne može, valjda, mrtav. No, bogomi, ništa se to ne zna.
Nekada su mtrvi jači od živih. Kad su Srbi Lazara po zemlji
nosili, uvijek su grdno izginuli. Mlade ljude ponese neka
unutrašnja sila, pa od radosti idu da što prije poginu. Vele, kad je
car Lazar junački poginuo, što ne bi i mi, pa da se i o nama
pjesme pjevaju i posmrtna ordenja daju. U svijetu, moj sinovac,
ima još dosta prinčeva i princeza, i po srpskoj i po crnogorskoj
kraljevskoj liniji, pa ćeš viđeti šta će se desiti u vremenu koje
dolazi.
Mi smo se, sinovče, navikli da stalno nekog ćeramo, bilo
da su naši vladari i gospodari, bilo da su naši Srbi koji nam nijesu
po volji, bilo da su naši vijekovni neprijatelji: Nijemci, Rvati,
Turci, Šiptari, Bugari i drugi. Da nijesmo oćerali silne Švabe iz
Vojvodine poslije velikog rata, još bi oni radili vojvođanska polja,
pa bi onda vojvođansko bogatstvo izvozili u svijet. Ovako, sad
nema Švaba, a nema šta ni da se izvozi, osim kad uzmeš od usta
onome kome je nešto malo rodilo. Zadruge su se raspale i
75
poljoprivredna dobra isto. Seljaci ˗ mještani i kolonisti broje
posljednje dane. Mladi bježe iz sela i idu u svijet. Ženidba i
udadba su prorijeđene, moj sinovac. Nema ko da pravi đecu, ne
jedno đaolje. Mladi kažu: „Ako se slučajno oženiš, može ti se
roditi dijete, pa šta ćeš onda!”. Nema posla, nema zarade, zemlju
se ne isplati raditi, nemaš ništa, pa čime da raniš sebe i đecu?!
Poslušaj ti mene, moj sinovac, uzmi pasoš pa idi u svijet, za
ljebom.
Za vrijeme i poslije ovog rata u svijet je otišlo na hiljade
mladića i đevojaka. Ko u Njemačku, ko u Italiju, ko u Ameriku,
ko u Australiju, ko na Novi Zeland i ne mogu ti sve nabrojati.
Kažu da tamo dobiju posao čim malo nauče jezik. Onda se žene.
Ja ti velim: Idi što prije, da ne dangubiš! Ođe ti nema mijesta. Sad
su počeli da pristižu Kinezi. Oni su radni i pošteni ljudi.
Naseljavaju se u Vojvodini i kažu da su sa sobom, u torbama,
donijeli neki luk što nikada niko u životu vidio nije u ove krajeve.
To, kažu, rađa neviđeno. Čudo jedno, svi se u Vrbasu iščuđavaju.
Možda će to dobro biti za sve nas. No, koliko vremena treba da se
nasele onoliki Kinezi. To je dug proces, sinovac moj.
Vojvođanska kuća u Šajkašu, Foto: N. Glišić 2009.
76
Poneki jadni Švaba je dolazio da obiđe svoju kuću i svoj
rodni kraj, da se isplače na groblju, ali nije mogao da ostane.
Nijesu oni mogli svi da dođu, jer ih je bilo oko tri stotine hiljada.
Ne bi mi to mogli ni primiti odjedanput. Dolazili su pojedinačno
oni koji su najviše patili za svojim zavičajem. Bogami, sve sam se
plašio da ćemo morati platiti božju kaznu što smo Švabe oćerali iz
Vojvodine. Nijesu oni svi okrvavili ruke u ratu. Oni koji jesu,
trebalo je da odgovaraju. Oni koji nijesu, trebalo je da ostanu, pa
da zajednički obrađujemo zemlju.
Sve sam se plašio da će se to nama vratiti. Tek je prošlo
pedeset godina, Rvati proćeraše iz Rvatske isto onoliko Srba
koliko smo mi Švaba. Bježali su prema majci Srbiji. Srbija ih je
primila, smještala ih u neke sabirne centre, logore i barake, ali im
državljanstvo nije davala, no žive ko izbjeglice od humanitarne
pomoći koja se dobija iz humanitarnih organizacija sa zapada, od
naših neprijatelja a nešto iz prijateljske Grčke. Iz Rusije, koliko ja
znam, nijesmo dobijali ništa, osim podršku u moralnom smislu, a
to je mnogo važnije i značajnije jer imamo na koga da se
oslonimo kada nam je teško. Pošto izbjeglicama u Srbiji nema
lijeka ni neke nade da se za stalno nasele, počeli su da se vraćaju
odakle su i došli.
Nijemci su prihvatili Švabe iz Vojvodine kao svoje. Kažu
da su ih odmah oporavili, jer su bili promrzli pošto su se
doseljavali u poznu jesen što pješke, što zaprežnim kolima.
Odmah su im dali kuće i posao. Sada žive ko i ostali Nijemci.
Valjda se neće vraćati na svoja ognjišta kad im je tamo dobro. No,
nikad se ne zna šta im se može smontati u glavi. Bogomi, vraćaju
se sada svi na svoja imanja: i Rvati, i Muslimani, i Šiptari, a nešto
slabije Srbi, ko da još nešto treba da sačekaju, pa da se vidi šta će
se s njima.
Svi su se dosta naratovali, pa se čude i iščuđavaju šta im je
to bilo da se pokolju. Eno, počeli da žive po Bosni i Rvatskoj ko
rođena braća. Eno i Nijemci, pošto se Brant svijetu izvinio za
Drugi svijetski rat, odlučili da svakom zarobljeniku u velikom
ratu daju odštetu i naknadu za prisilni rad u Njemačkoj. Može se
desiti, sinovac, da se Švabe vrate na svoja ognjišta u Vojvodini
77
kad oduže i otplate ratne dugove. Tražiće oni svoje kad ˗ tad.
Nijesu oni bili svi u ratu i protiv partizana. Oni su, bolan, bili
gruntovni vlasnici zemlje, pa nek im se vrati. Mene to ništa ne bi
smetalo. Što je njihovo, neka im bude. Neka se sve vraća i
Srbima, i Rvatima, i Bosancima, i Šiptarima na Kosovu i svak
neka dobije svoje. Onaj ko je imanje prodao, nema šta da traži,
prodao i šlus, a Srbi su prodavali imanja na Kosovu. Švabe nijesu
prodavale zemlju po Vojvodini i na njoj su živeli i radili sve dok
im nije rečeno da u poznu jesen idu sa zavežljajima pravo u
Njemačku. I Srbi sa Kosova, iz Rvatske, iz Bosne, isto su sa
zavežljajima u rukama bježali da živu glavu iznesu. Mnogi su
pobijeni, udavljeni, umrli, pa su ih tako pored puta ostavljali. Nije
bilo vremena da ih sahranjuju. Poneko, ko je imao neko vozilo,
vozio je mrca sa sobom. Takvih slučajeva je bilo bezbroj, niko ne
zna koliko. Zapamti, sinovac, sve se nekako vrti u krug. Ako ti
nekog ćeraš danas, tebe će neko neki drugi put. Tako se ćaramo,
što veli neki Matija, vijekovima. Ćeraćemo se dok i jedan teče!
Kada jedni iznemoćaju, njih polako nestaje. Nestaje, i ko da ih
nikada nije ni bilo. Jedini su tragovi ispod zemlje. Da bi znali ko
je tu nakada živio i ko ih je nekuda oćerao moraš da kopaš
duboko u zemlju i da pod zemljom nađeš neki trag. Ono što je na
zemlji, ko biva crkva, džamija, spomenik, kuća toga rijetko đe
ima. Porušeno je, bolan, sve. Rušili su oni nama crkve, a mi njima
džamije. Oni naše kuće, a mi njihove kuće. Oni ćerali našu stoku,
a mi opet ćerali njihovu stoku. Mi pljačkali njih, oni pljačkali nas.
Eno i posle velikog rata, prošlo je pedeset godina, mi rušimo
oronule švapske crkve, umjesto da ih malo omalterišemo, pa da
još duraju. Ako nema vjernika, neka bar crkva podseća da ih je
nekad bilo. Gledam prije neki dan, sjatili se seljaci pa raznose
ciglu i vijećaju kako da sruše toranj. Pravo da ti kažem, sinovac,
vata me strah. Može se to okrenuti protiv nas u nekom vremenu.
Zamisli, bolan, da Srbima neko sruši Studenicu ili Visoke
Dečane, svašta je moguće. Zamiritali smo. Nemoj ti, moj sinovac,
da radiš drugome ono što ne želiš sebi. Ako je onaj drugi kako ne
treba, ti budi bolji od njega. Ako ti on, na primjer, ubije nekog
tvog, nemoj ti da ubiješ njegovo čeljade da bi se osvetio. Čovječe,
78
nauči da praštaš, pa će i tebi biti oprošteno. Ako smo mi išćerali
Švabe, nijesu Rvati trebali da išćeraju Srbe. Znam, Švabe su
njihovi prijatelji, ali su im Srbi komšije. Ako smo mi šćeli da
išćeramo preko Prokletija Šiptare, ko što smo bili krenuli, nijesu
morali Šiptari uz pomoć agresora da proćeraju Srbe glavom bez
obzira. Ako smo mi bombardovali Vukovar i srušili toranj za
vodu, nijesu morali Rvati da proćeraju onoliki srpski narod. Ako
smo mi pljačkali Konavle, nijesu morali oni da obustave vodu za
ʼErceg Novi. Ako smo mi očistili Srebrenicu, što su oni morali da
formiraju zatvore i koncentracione logore za mučenje Srba?
Uroš Predić - Siroče na majčinom grobu,1888. god.
Neko mora da popušti, moj sinovac, ako mislimo da
preživimo. Moraš se, bolan, naviknuti da živiš sa raznim
narodima. Šta je tebe briga ko je koje vjere, ili u kojoj je neko
stranci, gledaj ti svoja posla, a on neka gleda svoja. Važno je da
svak može da živi od svoga rada, a ne od tuđe muke i nevolje.
79
Rvati su mislili da se rašire po cijeloj svojoj državi i da
bude Rvat do Rvata, bez iđe ijednog Srbina. Okreni, obrni, to
nikako ne može. Šćeli su Srbi da prodavaju imanja po Kosovu i
da kupuju imanja u Šumadiji, a da vladaju Kosovom. E, vidiš, to
nikako ne može.
Sveti Petar Cetinjski, od Herakovića rodom, govorio je
narodu da je planina onog čije su ovce. I za narod je isto tako.
Zemlja i država je onoga ko ima brojan narod i mladi naraštaj, a
ne stare muškarce, ostarjele kuće i neobrađena polja. Zemlja
mora, moj sinovac, da živi i da diše i da nekog hrani svojim
bogatstvom. Srbi su ko nešto razmišljali kako da sačuvaju Kosovo
od Šiptara. Mislili su kad odu sa Kosova da će ozgor iz neke
vlasti da narede Šiptarima da smanjuju rađanje đece. Tako bi se
smanjivao broj Šiptara, pa bi onda na Kosovu bilo manje
šiptarskih stanovnika. E, to ne može! Šćeli smo mi da napravimo
plan i program ko može da rađa, a ko ne. Međutim, to nije
uspjelo. Rađa onaj ko može i ko ’oće, a oni koji planiraju šta će
muž i žena da rade po noći ˗ takav program dosad nije uspio čak
ni u Kini. Kineza ima ko na gori lista, i pored programa da
muževi ne smiju da prave đecu. Oni sada preskaču kineski zid i
stigli su i na naše područje. I neka su. Hvala Bogu, ima nade da će
imati ko da obrađuje zemlju. Bilo bi greota da se Kinezi, Šiptari,
Arapi i drugi brojni narodi muče na nekoj maloj i neplodnoj
zemlji, a kod nas ima, hvala Bogu, zemlje koliko ko ’oće.
Evo, sad se Šiptari šepure po bogatom Kosovu i nema
Srba da im smetaju u pravljenju đece. Preživjeli Srbi sve to
gledaju iz daljine, mole se bogu i nosaju Lazara i presvetu
Trojeručicu (slava joj i milost!), ali izgleda da je sve zalud. I
Šiptara ima ko na gori lista. I neka. Hvala Bogu da nekog ima.
Vidi, sinovac, kad se nasele u Crnu Goru, samo tamo đe niđe
nikog živog nema, oni će razviti stočarstvo da će biti kozijeg i
ovčijeg mesa, sira i skorupa za cijelu jadransku obalu, pa i za
druge zemlje. Bolje je i to no da planina Njegoš i druge planine
zvijere bez žive duše. U planine treba vratiti život i stvarati hranu
za sebe i druge, a to mogu oni koji znaju da prave đecu i da
80
ostavljaju potomstvo. Šiptari znaju da budu dobre komšije, moj
sinovac. Samo ih nemoj dirati bez razloga.
Na kraju, mora se uzeti u obzir da je cio svijet krenuo da
ih štiti od to malo Srba. Ovo čudo nikad niko vidio nije. Podigao
se svijet protiv malog srpskog naroda. To je na njihovu opštu
bruku i sramotu. No, šta oni mare za sramotu! Samo se još Srbi
pozivaju na poštenje i dostojanstvo. Kod drugih naroda
dostojanstvo je da nijesi na teret drugih naroda, da si bogat i da ni
od koga ne zavisiš. Oni imaju svega dosta, pa im mi zavidimo i
čekamo da se smiluju da nam nešto pošalju da se preranimo.
Izgleda da nešto pomoći i dolazi, no je veliki broj ljudi, pa im
nikad nije dosta. Neki su se naši ovizali, pa idu tamo kod naših
neprijatelja da rade, otvaraju preduzeća, trguju sa svijetom i šalju
koliko mogu svojoj rodbini da preživi dok se kod nas stanje ne
digne na svijetski nivo.
Evo, prije neki dan kaže mladi čovjek iz najviše vlasti da
nema potrebe da mi brinemo za svoju budućnost, jer, veli, ima ko
da brine o nama. Istina, tu postoji red i način. Svi su se oni na
neki način obezbjedili: visokim platama, prostranim stanovima,
poslali su đecu u inostranstvo da se školuju i da uče visoke škole,
da uzimaju preduzeća po svijetu i da čuvaju naše dostojanstvo u
svijetu. Neka im je aferim! Nama su rekli da budemo na oprezi i
da se pripremimo za ujedinjenje svakog sela đe je nekad Srbin
živeo. Mnogi su shvatili da moraju ići u svijet ili na Karlobag,
Dubrovnik i druga mjesta đe su Srbi živeli i da se bore za
ujedinjenje srpskih zemalja, što bi bila sveta srpska dužnost.
Većinom mlađi idu u svijet, pa makar se nikad ne vratili, jer kažu
Rvati su im komšije, pa ne treba više da ratujemo. Srbi više ne
nosaju Lazara, jer ako ga ponovo ponesu, počeće car da
komanduje, ko u svoje vrijeme svojim oklopnicima, konjici i
pješadiji raji da vraćaju srpske zemlje. No, bolan sinovac, ne
može se sada ratovati ko u Lazarevo vrijeme. Svak misli da je
bolje živjeti no umrijeti za krst časni i slobodu zlatnu. No, kako je
krenulo, nećemo, bogomi, više imati prilike da se sa
neprijateljima junački ogledamo na bojnom polju. Mi smo se,
bolan, prorijedili, što od starosti, što od pogibije, što od
81
iseljavanja po svijetu. Kako da ratuješ kad nemaš vojske?! Kako
da „pobijediš” svijet ko prije neku godinu? Lani je još i bilo
vojske, pa smo nekako mogli „pobijediti” velike sile, a sad je
mnogo manje, jer narod neće da ratuje dobrovoljno. Ne, ni za živu
glavu! Nikako, bolan, ne znam kako da sačuvamo dostojanstvo i
kako da ispunimo obećanje dato narodu i kako da pošteno
krenemo u novi rat. Svi razmišljaju šta da radimo i kako. Kako je
krenulo, nema nam spasa. Neprijatelj gađa sa daljine i sa visine i
niko ne vidi đe je i odakle je gađao. Ovom neprijatelju se ne može
suprotstaviti nikakav živi stvor.
Mina Karadžić – Marko Kraljević sa topuzom
Ne može, bogomi, ni najbolji junak, ko biva Marko
Kraljević ili Musa Kesedžija, Miloš Obilić ili Karađorđe. Ovdje ti
je, izgleda, došao kraj junačkom srcu i jakoj mišici.
Eno, kažu oni naši Crnogorci namjerili u svijet pa više
neće da ratuju za krst časni i slobodu dragu. Podijelili su se, ko i
ranije kad su ćerali kralja, na plemena. Jedni ’oće na zapad, a
drugi da se za vječito vjenčaju sa majkom Srbijom. ’Oće da uz
pomoć braće Srba povrate srpsku kolijevku i staru slavu. Neki im
vele: „Što ste bježali iz kolijevke, zar ne znate, jadi vas znali, čim
izađeš iz kolijevke, u njoj se odmah ljulja drugo gijete.” Kako ćeš
sada da ga išćeraš iz kolijeveke, kad si mu je prodao i
dobrovoljno ustupio? Nikako, budi siguran. Ko jednom ode iz
82
kolijevke, ili kako se kaže po narodnom iz koćete, više se u nju
nikad vratiti neće! Ne, budi siguran!
Bilo kako bilo, mi smo se odrekli Kosova i, što kažu,
srpskih zemalja, moj sinovac. Ne što smo šćeli pameću, no što
smo šćeli da sjedimo na dvije stolice. E, to ne može. Poneko još
kuka za starim običajima, navikama, junaštvom, srpskom slavom,
medaljom Obilića, Karađorđevom zvijezdom, i to naglas, ko biva
da se čuje, a sve se radi drugačije, po evropski. Jedno ti pričaju, a
drugo čine. Ja ne znam šta je ovo. Zapad je naš ko biva
neprijatelj, a stalno se njima obraćamo. Kupujemo njihovu
tehniku, kupujemo njihova odijela, jedemo njihovu hranu, pijemo
njihova pića, pušimo njihove cigarete i pišemo po jevropski i
engleški.
Zapamti, moj sinovac, mi jedno govorimo, a drugo
radimo. Ako nijesi vješt da misliš svojom glavom, mislićeš
tuđom, pa onda vidi kud ćeš i kako ćeš. Uvijek kad nešto vlast
govori, znaj da oni rade suprotno od toga, a ti radi kako oćeš.
Neka rade i Srbi i Crnogorci kako oće. Neka se dijele ako oće, tu
im niko ne može pomoći. Ako im pomogneš, oni će misliti da im
je to gore od onoga što oni misle.
A svi će čuvati uspomene na svoje ubijene i proćerane
kraljeve i na zajedničke nevolje i uspjehe. Zajedničkog ima dosta.
Zar nam nije zajednička kosovska pogibija i druge tragedije u
svim vijekovima do današnjeg dana? Zar nijesmo zajednički
likvidirali četnike, „izdajnike” što izdaše narod? Zar nam nijesu
zajednička sela i gradovi, zajedničke jame bezdanice, zajednička
groblja i spomenici? Zar nam nije zajednički Goli Otok,
Srebrenica, Vukovar, Konavle, Dubrovnik i druga mjesta? Zar
nam nije zajednička izgradnja i obnova, kolonizacija i ćeranje
Švaba? Zar nam nije zajedničko siromaštvo i bogatstvo, moj
sinovac?! Kako da se sve to podijeli i da svi budu čistih ruku i
svijetla obraza? Nek se dijele kako ’oće. Treba uzeti u obzir ono
što nam prije neki dan reče naš mladi političar. Ono što je rekao
ulijeva nam nadu i povjerenje i daje nam snagu kad sa
odgovornog mjesta kaže da Srbi nema šta da brinu za svoju
budućnost. Zna on šta se planira za našu sreću i budućnost, pa
83
nam tako daje do znanja da izdržimo. Vála mu što nas kuraži, jer
se u nadi sve bolje izdržava. Kad nema nade, nema ni života. Oni
Crnogorci ako će da se dijele po plemenima i prvobitnoj
zajednici, neka ih. Nek osnuju rodovsku zajednicu, a onda će oni
sami odlučiti kako će dalje. Možda kad počnu od početka, od
prvobitne zajednice i plemenskog uređenja, biće im mnogo lakše.
Sve dok su im oči uprte u Kosovo i đe su gusle najvažniji
instrument, lako će ući u treći milenijum, budute sigurni. Pred
njima je valika budućnost. Kako izgleda, još uvijek se može
dobro živjeti od prošlosti, a oni koji zanemaruju prošlost, nijesu
dostojni ovakve budućnosti. No, što zanemaruju prošlost izgleda
da ih nije briga, jer oni ulaze na široka vrata u dvadeset prvi vijek.
Viđećemo dokle će oni dogurati. I ja plačem za kosovskim
junacima i za mnogim drugim, ali šta vrijedi? Moje suze niko ne
vidi. Dolazi neki novi svijet i neki novi život određen, izgleda, po
božjoj volji, inače ne bi bilo ovako. Trpi i radi, nema ti druge!
Moj sinovac, ja ti ovo ispričah, a ti radi kako gođ ’oćeš. Možda
nijesam sve rek’o po tvojoj mjeri, a ti slobodno ispravi tamo đe se
ne slažeš, jer si pametniji i sve bolje vidiš i bolje razumiješ, jer
tebi je potreban dvadeset prvi vijek, a meni, pravo da ti kažem, i
nije. Ja se raspričo pa dugo ostadoh.
84
Blento
Jesi li ti to, majko? Čuvaš krave, veliš. Neka, neka, majko.
Imaćemo sira i skorupa. Slabo me čuješ? Kako me slabo čuješ?
Pa što nijesi stavila nove baterije? Kako nema? A imaš li punjač?
Isključili ti struju? Kako to, prekukala, da ti isključe struju? To
nijesi smela dozvolit. Kako nemaš para? Ja sam mislio da ti šalje
Pero, pa zato ti ja nijesam slao. Kako to, on kaže da ja šaljem!
Mani ti njega. Laže čim zine. Kako si ga onakog rodila! Šta veliš?
Rodila ga ko i mane. Nije, bogomi, ja sam bolji sto puta. Ja sam
bolećiv, a on nije. Ja bih dušu dao za tebe, majko. Razgovarao
sam, kako nijesam. Kaže mi na mobilni da on neće moći ljetos
doći da kosi sijeno. Ja ne mogu nikako. Ne znaš ti, majko, kako je
amo. Ja valjam po Novom Sadu neki veliki biznis, pa nikud ne
mogu. Ako bih ovo propuštio, bio bih na velikoj šteti. Da, da i
Pero isto veli. Veliš da si pričala s njim juče. Pa, šta ti je rek’o?
Znam, isto što i ja. valja on mnogo bolje od mene. Ne, ne, neće on
otići u zatvor. Vičan je on, majko. Zna se on prometnut kroz svaki
guber.
85
Kako se ti valjaš? Šta to kažeš? Jesam li te dobro čuo?
Kako se valjaš za kravama? Što ne možeš da ideš? Izdale te noge?
Može li, majko, to biti istina, ili ti to da bi došo da te vidim? Pa
od kad nosiš štap? Nijesi ti tako stara da moraš da nosiš štap. Zar
imaš 70 godina? Kasno se udala, veliš! Trebala si se ranije
udavati. Šalim se, majko, no idi doktoru! Nemoj da tu reumu
zapuštiš. Može preći na srce. Kad je prešlo? Otkud znaš da je
prešlo na srce? Kako asma, od kud tamo asma? Tamo je čist
vazduh. Ja ću ti iz ovih stopa poslati para da pokosiš sijeno.
Nijesam ja nikad slagao kad sam obećao. Prošle godine? Ja se
toga ne sjećam. I Pero, veliš obećao, pa ništa! Sad ću mu ja reći.
Vara svoju majku, sram ga bilo. Ja ti sam ništa ne mogu pomoći,
no me poslušaj ako ’oćeš. Odma’ se spremi, pa idi u Melence.
Platićemo ja i Pero. Kako đe? Kako đe su Melenci? Kako, majko,
nijesi čula za Melence, pa to je čuvena banja u Banatu. Kako ‒
kako ćeš? Lijepo kreni autobusom ili vozom do Beograda, a iz
Beograda lijepo uzmi taksi sve do Melenaca. Tamo je taksista
moj najbolji drug iz rata, Hotim Sadiku, tako ga zovu drugi
taksisti. Pravo ime mu je Đuro, a nikad ga nijesam pit’o za
prezime. Pa da, bona, naš čovjek. Kako se šalim? Čim dođeš na
autobusku, upitaj bilo kog taksistu za Hotima, odma’ će ti reći.
Pa zovi ga na mobilni. Evo ti broj, piši 070-1930. Kako da
zapišeš? Pa odmah ukucaj u mobilni. Ja ti ništa ne mogu što nijesi
ponela cvikere. Kako može biti da je to tvoja godina rođenja? Pa,
zar si ti rođena 1930.? To sam zaboravio. Nikad nijesam
pomišljao kad si rođena. Ne znam ja, majko, kako se to potrevilo,
ne pravim ja mobilne. Kako kud ćeš krave? Neka ih pripazi
komšinica Simana sa svojim kravama. Umrla?! Pa, kad je umrla?
E, bogomi, žao mi je. Svima je valjala dosta, a tebi najviše. Onda
ih zatvori u zabran u Vagan do. Imaju da pasu cijelo ljeto. Zar ima
vukova? Ja sam mislio da sad nema vukova. Onda ja ne znam šta
ćeš da radiš. Javiću ja Peru da on nešto predloži i da nešto činimo.
Ti ne znaš, majko, kako je mene bez tebe. Dao bih život za tebe, a
ti mene tako grdiš da ja ništa ne razumijem. Ja, majko, uživam
veliki ugled kod mojih drugara, i to baš veliki. Sada nemam
vremena da studiram.
86
Prićer’o sam blizu četrdesete, veliš! Kako? Živjeću od
biznisa. Kupiću dolje na more hotel, pa onda ti nećeš čuvati
krave, no ćeš živjeti ko prava gospođa. Do viđenja, majko, ja ću
se kasnije ponovo javiti! Nijesam ja, majko, blento. Ti si me
zvala, kad sam bio mali, klempo, a ne blento. Do viđenja, moja
majko!
***
- Ove tri priče su preuzete iz moje knjige „Đede kaži mi
nešto ˗ ʼoću obraza mi” (treće izdanje). Ima i drugih priča pa
čitajte.
87
88
Sedmi čas
Rekli su o moralu
- Razmišlјajte o izrekama koje slijede i napišite svoj
stav, svoj sud.
- „Uzrok zla nije u nekoj posebnoj vrsti prirode, nego u prirodi
samoga čovjeka.”
A. Ajnštajn (1879-1955)
- „Koliko ću živjeti to je stvar tuđe volje, ali od mene zavisi,
dokle god živim, da živim kao čovjek ”
Aristotel (384-322 p.n.e.)
- „Život čovјečiji i ne traje baš toliko dugo da se čovjek mora
odviše velikim strahom da brine za svoju egzinstenciju:
dovoljno je tek toliko da se živjeti može, da bi se za ideju
živjelo.”
B. Petronijević (1875-1954)
- „Čovjek nije ono što misli da jeste, niti ono što hoće da bude,
već jedino što djelom dokazuje.”
B. Spinoza (1632-1677)
- „Učenost bez morala ne vrijedi, a moral bez učenosti ne
može.”
D. Obradović (1739-1811)
- „Lukavi ljudi preziru nauku, obični joj se dive, a pametni je
koriste.”
F. Bekon (1561-1626)
- „Država ne priznaje religiju isto kao ni filozofiju, jer želi da se
postavi iznad njih i da bude njihov sudija.”
F. Niče (1844-1900)
89
- „Malo je izgubljeno ako je čast spašena.”
F. Volter (1694-1778)
- „Rad nas oslobađa triju velikih zala: poroka, dosade i
oskudice.”
F. Volter (1694-1778)
- „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.”
I. Andrić (1882-1975)
- „Bolje je znati malo i temeljno, nego mnogo i površno. ”
I. Kant (1724-1804)
-
„Istinoljublje je osnovna i najvažnija crta ljudskog karaktera.
Čovjek koji laže nema karaktera.”
I. Kant (1724-1804)
- „Nema dostojanstva u gladna čovjeka.”
Ispovijest Krsta Zrnova (1881-1947)
- „Najbolji je onaj čovjek koji oprosti drugome ono što sam sebi
ne bi nikada oprostio.”
J. Dučić (1871-1943)
- „Učtivost je dar božiji koji se teško postiže. To je jedan ponos
koji dolazi iz čovekoljublja, kulture i namjere za
dobročinstvom.”
J. Dučić (1871-1943)
- „Ljudima koji su skloni da budu čovjekomrsci, umesto
čovjekoljubivi, trebalo bi zabraniti da budu: kraljevi, sudije i
učitelji.”
J. Dučić (1871-1943)
90
- „Pravo je znanje znati šta znaš i znati šta ne znaš.”
Konfučije (551-479 p.n.e.)
- „Ne živjeti ni za koga, nije ni živjeti za sebe. Treba živjeti za
druge, ako hoćeš da živiš za sebe.”
L. A. Seneka (4-61 p.n.e.)
- „Bolje patiti zbog istine nego biti nagrađen za laž.”
L. da Vinči (1452-1519)
- „Ako učitelj voli samo posao, dobar je učitelj. Kad učitelj
sjedini ljubav prema poslu i učenicima, savršen je učitelj.”
L. N. Tolstoj (1828-1910)
- „Nema veličine
jednostavnosti ”
tamo
gde
nema
dobrote,
pravde
i
L. N. Tolstoj (1828-1910)
- „Život je časovnik na kome časovi prolaze brže popodne, nego
prijepodne.”
M. Petrović-Alas (1866-1943)
- „Pametan čovjek misli šta govori, a lud govori šta misli.”
Narodna poslovica
- „Odbacite, dakle, svaku pakost i svaku prevaru i licemjerje i
zavist i svaka opadanja.”
Nv. Zavet: Prva saborna poslovnica Sv. apostola Petra, gl.2/1
- „Jer nema ništa tajno što neće biti javno, niti ima što skriveno
što neće izaći na viđelo.”
Nv. Zavet:Sv. Jevanđelje po Marku, gl.3/22
- „Jer siromahe imate svugdje sa sobom, i kad god hoćete
možete im dobro učiniti.”
Nv. Zavet: sv. Jevanđelje po Marku, gl. 14/7
91
- „Ako vidiš trn u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne
osijećaš.”
Nv. Zavet: Sv. Jevanđelje po Luki, gl.6/41
- „Samo kralj-filozof pozvan je da upravlja državom. Dokle god
filozofi ne postanu kraljevi ili dok se sadašnji takozvani
kraljevi i vlastodršci ne predaju istinskom a temeljnom
filozofiranju i dok se u jedno ne stope to dvoje (politička moć i
filozofska mudrost), sve dotle država neće moći da se oslobodi
zla.”
Platon (427-347 p.n.e.)
- „Svaki čovjek dužan je da, koliko god može, doprinese dobru
drugih ljudi, a da ne biti od koristi nikome, jeste upravo ne
vrijeđeti ništa.”
R. Dekart (1596-1650)
- „Bez velikog karaktera, nema ni velikog čovјeka, ni velikog
umjetnika. ”
R. Rolan (1866-1944)
- „Nepravdu je bolje podnositi , nego nanositi.”
Sokrat (470-399 p.n.e.)
92
- „U lukavu dušu ne ulazi mudrost, niti će boraviti u tijelu koje
služi grijehu.”
Solomon (970-930 p. n. e.)
- „Prijatelji, danas nijesmo vladali, jer nikome nijesmo ništa
dobro učinili.”
S. Lazarević (1377-1427)
- „Nema mraka ni sjene smrtnoga, gdje bi se skrili oni koji čine
bezakonje.”
St. Zavet: Knj. o Jovu, gl. 34/22
- „Ovo je što treba da činite: govorite istinu jedan o drugome,
sudite pravo i mirno na vratima svojim.”
St. Zavet: Knj. proroka Zaharije, gl. 8/16
- „Nema nikog da viče na pravdu, niti ima koga da se bori za
istinu, uzdaju se u ništavilo, i govore laž, začinju nevolju i
rađaju muku.”
St. Zavet: Knj. proroka Isaije, gl. 59/4
- „Teško onima koji smišljaju bezakonje i o zlu se trude na
postavkama svojim, a kad svane izvršavaju, jer im je sila u
rukama.”
St. Zavet: Knj. proroka Miheja, gl. 2/1
- „Nije lasno ljudima dobro činiti. Među ljudima je svagda više
ludi nego pametni; a zavist i zloba i privatni interes i pametna
čovjeka zalude, te govori i radi protiv svoga razuma.”
V. St. Karadžić (1787-1864)
- „Samo je priroda dobra, i samo je prirodan čovjek čovječan.”
Ž. Ž. Ruso (1719-1778)
93
Kapela na Lovćenu iz 1845.
94
A evo i mudrosti mojih prijatelja
- „Ponašaj se tako da te ne bude sramota kada ih kasnije u životu
budeš sretao kao odrasle ljude.”
Prof. dr emerit Prvoslav Janković (Donje Leskovice, 1943.)
***
- „Moralna ljubav pitanje je strasti, a nemoralna pitanje je časti.”
- „Moralniji je moral u nemoralu od nemorala u meni.”
- „Moral je oruđe u rukama ljudi, a pravda oružije u rukama
neljudi.”
Božidar-Bajo T. Cmiljanić Sivački
95
-
-
***
„Ubijajući druge ubijamo sebe...”
„Gmizavac može viđeti samo u visini svojih očiju...”
„I došli su da ti se poklone... i spadoše im maske... i
pobjegoše... svako u svoju jazbinu...”
„Kada ti opustoše srce ono umire u tišini i samo večita
čovjekova potreba da zaviri u prošlost probudi sjećanje da je
moglo biti drugačije...”
„Kud god se okrenem sjećanje me opomene...”
„Razgoreh tugu u sva svitanja tražeći istinu od nebeskog
raja...”
„Kada se život začne u suzi pobjeda nad životom je dupli
trijumf...”
„U smjernom hodu bića tvog ja otkrih moć prirode cijele...”
„Bakine rječi i mudrosti vremena, zauvjek ostaju
zabeležena...”
„Misao moja luta svemirom podstaknuta nemirom duše...”
Dana Radulović (Žabljak)
96
***
- „Društvo koje je lišeno morala, a deviza kojom se rukovodi
glasi: Sve je dozvoljeno, a ništa nije istinito, osuđeno je na
propast.”
Akademik dr Emil Kamenov (Beograd, 1940.)
97
Crkva sv. Arhangela Mihaila - Velimlje
98
Biografija
Rođen sam tamo gdje proljeće dolazi kasno, a zima rano.
To je mjesto gdje se ljudi dozivaju s jednog brda na drugo, da
saopšte tužnu ili radosnu vijest. To je mjesto gdje su puške i gusle
najvažniji inventar. Tamo se radije odlazi u rat nego u svatove.
Tamo nema pošte ni opštine. Nema ni škole, a ni đece. Ako neko i
ima dijete, šalje ga u drugo mjesto na školovanje. To je tamo gdje
su njive male kao tanjiri. Oru ih volovi i ljudi zajedno. Ako neko
nekud pođe, ide pješke, zapravo skačući s kamena na kamen.
Tako idu svi ˗ i mladi i stari, svi skaču i preskaču do duboke
starosti, jer se drukčije i ne može. To je mjesto gdje nema vode ni
vodenica. Voda se pije direktno iz oblaka, a oblaci rijetko prolaze
99
iznad ovog mjesta. Kue su od kamena i u kamenu. Nema livada
ni šuma. Sve je pretvoreno u šiblje i veliko kamenje. Krava, ovca
ili kokoš su najvee bogatstvo. Koza sada nema, jer su se
zamjerile politici, pa su ih uništili da više ne brste zanovijet. To je
tamo pomeu Bilee i Nikšia – daleko od gradova, puteva i
fabrika. Sve je i sada onako kao i u vrijeme kada je Gospod
stvarao svijet. Ništa se nije promijenilo. Zove se Gornji Tupan, a
ima i Donji Tupan. Dva Tupana – jedan naspram drugog, pa se
ljudi dozivaju i saopštavaju jedan drugom šta ima novo u svijetu.
Ja sam roen baš na Gornjem Tupanu. Kada sam napunio
jedanaest godina, poslali su me na Velimlje u prvi razred. Uitelj
Luka Dubljevi, Bog da mu dušu prosti, prevodio me je iz razreda
u razred, pa sam brzo završio školovanje. Sveske smo pravili od
papirnih džakova, mastilo od jasenove kore, a gumice od gumenih
opanaka. Nosio sam odijelo od sukna koje je majka izatkala. Imao
sam opanke od govee kože, a za maturu potkovane, od
italijanskog kamiona. Jeli smo hljeb od kukuruza, jema ili ovsa.
U školi smo dobijali Trumanova jaja, žuti sir i varevinu od
praška.
U školu sam odlazio skaui s kamena na kamen, rano
izjutra preko Zaljute, a vraao se kasno u no istim putem. Bio
sam bolešljiv, slab i nejak, pa nijesam bio za velike terete. Koza
nije bilo da bih imao šta da uvam. Jedino mi je ostalo da uim
školu, jer ni za šta nijesam bio. Govorili su da sam ostao vakesan,
jer sam nešto teško prebolovao kad sam bio mali, od ega su mi
dva brata i sestra umrli. Poslali su me u fiskulturnu školu, pa su
me vratili, pa onda u zubarsku, pa su me vratili, pa u
poljoprivrednu, pa su me opet vratili, pa onda u uiteljsku u
Nikši. Tu sam ostao i završio za narodnog uitelja 1953. godine.
Imao sam tano devetnaest godina kada me je Ministarstvo
poslalo da prosvjeujem i vaspitavam narod u Matarugama kod
Pljevalja, a potom u mnoga mjesta u Vojvodini.
Kada sam postao svoj ovjek, poeo sam da studiram,
usput radei. Uio sam književnost, istoriju, geografiju, hemiju,
pa pedagogiju, defektologiju i još po nešto. Visoke škole uio sam
u Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu i Bratislavi. Sve mi se inilo
100
da školu nijesam dobro utvrdio, pa sam onda sve duplirao: dva
zanimanja sa višom, dva zanimanja sa fakultetom, pa dva
zanimanja sa doktoratom. Morao sam tako. U mom selu kažu:
„Što ga šiljasmo u svijet kad nije mogao da nam donese
doktorat?” Tamo na Tupanu su neki neobični ljudi. Oni drže da su
najpametniji i najhrabriji. Od svih čuda koje se dešavaju u svijetu,
njima je svako poznato. Svak' zna da ispriča nešto novo, šta je čuo
iz svijeta. Čovjek se vrednuje prema onome šta zna da ispriča.
Ako se nešto i doda, nije važno, to je u interesu politike. A
politika ˗ to je ovamo najvažnije zanimanje. Svi su političari i
filozofi, a ako se to ospori, može svašta biti. Onda se javlja
junaštvo kao „car zla svakojega”.
101
Pečat Vladike Danila sa pisma od 03.01.1708.
Pečat Vladike Save sa pisma od 18.12.1779.
102
Sadržaj
Uvodne napomene ...................................................................... 3
Predgovor .................................................................................... 5
Prvi as ........................................................................................ 7
Drugi as ................................................................................... 15
Trei as .................................................................................... 27
etvrti as ................................................................................. 39
Peti as ...................................................................................... 47
Šesti as..................................................................................... 59
- Mašna ...................................................................... 61
- Budi na oprezi, sinovac ........................................... 67
- Blento ...................................................................... 85
Sedmi as .................................................................................. 89
- Rekli su o moralu .................................................... 89
- A evo i mudrosti mojih prijatelja ............................ 95
Biografija .................................................................................. 99
Tadija Eraković
ĐED DRŽI PRIVATNE ČASOVE
Izdavač:
Sopstveno izdanje
Priprema, tehnički urednik i korice:
Mitar Eraković
Štampa:
Štamparija „Budućnost”
Novi Sad, 2012.
Download

Đed drži prisove o etici i moralu, o dobru i zlu i još ponešto, i na