Orhan Pamuk
ZOVEM SE CRVENA
I kad ubiste čovjeka,
pa se oko njega prepirati počeste..
Kuran, al-Baqara, 72
Nisu isto slijepac i onaj koji vidi.
Kuran, al-Fatir, 19
Alahovi su i Istok i Zapad.
Kuran, al-Baqara, 115
1.
JA SAM MRTVAC
Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je prošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno
stalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna šta se dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bi
se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine,
odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je prethodno razbio kamenom,
prosula se u paramparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo i obrazi razmrskani su, kosti
polomljene, usta natopljena krvlju.
Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djeca sigurno me traže. Kći gleda prema kapiji
iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo pogledavaju u kapiju iščekujući me.
Da li me zaista iščekuju? Ne znam. Možda su se već i navikli. Užas! Jer, dok je ovdje, čovjek
pomišlja da život poslije njega teče kao i ranije. Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije
mog rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez kraja. Dok sam živio, o tim
stvarima nisam razmišljao; živio sam obasjan svjetlošću između dva vremena tame.
Bijah sretan. Sad shvatam da jesam. U radionici našeg padišaha pravio sam najbolje
iluminacije i nije bilo nijednog pozlatara koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom.
Poslovi koje sam radio pored toga donosili su mi devet stotina akči mjesečno. Sve to moju
smrt čini još nepodnošljivijom.
Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate; ukrašavao sam margine stranica, bojio okvire,
ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice, razigrane oblake u kineskom stilu, prepletene
listove, šume boja i gazele, galije, vladare, drveće, palate, konje, lovce skrivene u njima...
Prije sam ukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala, kašiku, ponekad tavanice vila i
ljetnjikovaca na Bosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekoliko godina ukrašavao sam samo
stranice knjiga jer ih je padišah mnogo plaćao. Ne želim reći da sam suočen sa smrću shvatio
kako novac u životu nije važan. I onda kada nije živ, čovjek shvata vrijednost novca.
Znam da ćete sada slušajući moj glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani se priče o
tome koliko si zarađivao! Pričaj o tome šta sada vidiš! Šta se dešava poslije smrti, gdje ti je
duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš tamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znam
da živog čovjeka jako interesuje šta se dešava sa one strane života. Pričalo se nekad o nekom
čovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao među leševima po krvavim bojištima... Vjerovao
je da će sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio da mu otkrije tajnu onoga svijeta. No,
Timurovi vojnici, pomislivši da je neprijatelj, posjekoše ga sabljom, a on vjerovaše da su svi
ljudi na onome svijetu raspolovljeni kao i on.
Nečeg takvog nema. Mogu vam reći da se ovdje ujedinjuju i duše koje su prije smrti bile
podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika, neznabožaca i bogohulnika koji se
priklanjaju šejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaz tome je što vam se ja obraćam.
Umro sam, ali kao što vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisam naišao na rajska vrata
od srebra i zlata koja se spominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke, ni na stabla s
krupnim plodovima i velikim lišćem, ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobro sjećam
kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta crtao rajske hurije krupnih očiju opisane u sur
Vekia. Naravno, nisam naišao ni na četiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med o
kojima ne pripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao Ibn Arabi, preuveličavajući njihove
opise. S obzirom na to da ne želim odvući u neznaboštvo one koji žive sa jasnom predodžbom
o drugom svijetu i koji mu se nadaju, odmah napominjem da je to povezano sa mojim
stanjem: svaki vjernik koji ponešto zna o zagrobnom životu prihvatiće činjenicu da će se
nespokojna duša, kakva je i moja, namučiti da ugleda rajske rijeke.
Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni,
umro sam, ali nisam sahranjen. Zato moja duša nije mogla napustiti moje tijelo. Da bi se moja
duša mogla približiti dženetu ili džehenemu, gdje god da mi je suđeno da odem, ona mora
napustiti trulež mog tijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadaje strahovit bol. Iako ne
osjećam da mi je lubanja razbijena i da polovina mog izranjavanog i izlomljenog tijela trune u
vodi hladnoj kao led, osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava da napusti tijelo. Kao da
se cijeli svijet u meni zgušnjava i sabija.
To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa osjećajem beskrajnog blaženstva koji
doživjeh u trenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu, shvatio sam da želi da me ubije, ali
nisam vjerovao da će u tome uspjeti. Bio sam čovjek koji se cijeli svoj život nada, a da toga
nisam ni bio svjestan dok sam živio jednoličan život. Hvatao sam se grčevito za život i
prstima i noktima i zubima kojima sam ga ugrizao. Neću vam dosađivati bolom koji sam tad
doživio.
Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti, obuzeo me nevjerovatan osjećaj blaženstva. Tako
sam i doživio trenutak prijelaza na onu stranu: odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidi
sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svog krvnika umrljane blatom i snijegom.
Zatvorio sam oči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao na ovu stranu.
Ne jadikujem zbog toga što su mi zubi rasuti po krvavim ustima kao kamenčići i što mi je lice
neprepoznatljivo, niti što sam ostavljen na dnu jame, već zato što još uvijek misle da sam živ.
Oni koji me vole neprestano misle na mene, vjerujući da se u nekom kraju Istanbula
zamajavam uzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekom drugom ženom, što neopisivo
boli moju nespokojnu dušu. Neka što prije pronađu moje tijelo, klanjaju namaz, obave
dženazu i pokopaju me! I, što je još važnije, neka nađu mog ubicu! Ako žele neka me
pokopaju i na najraskošnijem groblju, ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojen
čekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mog ubicu. Pronađite tog kurvinog sina koji
me je ubio, a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim na ovom svijetu. Kada ga nađete,
mučite ga u stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, lagano krčkajući, a zatim počupajte
njegovu odvratnu, masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenim baš za mučitelje.
Ko je moj ubica prema kojem osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako iznenada? Zapitajte
se sami. Kažete jedan ko nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica. Upozoriću vas: iza
moje smrti krije se gnusna zavjera uperena protiv naše vjere, tradicije i pogleda na svijet.
Otvorite oči i shvatite da neprijatelji islama, života u koji vjerujete i koji živite jednoga dana
mogu ubiti i vas. Obistinjuju se jedna po jedna propovijedi hodže Nusreta Er-zurumlije,
velikog vaiza, kojeg sam slušao sa suzama u očima. Čak i kada bi se moja sudbina pretočila u
pripovijest i zapisala u jednu knjigu, moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori ne bi
mogli oslikati. Kao što se i Kur'an Časni, nemojte pogrešno protumačiti, da Bog sačuva, čija
snaga i proizlazi iz svog postanja, ne može oslikati. Sumnjam da to možete shvatiti.
Za vrijeme dok sam bio šegrt i ja sam se plašio istine, glasova što dopiru s onoga svijeta, ali
nisam slušao pažljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, moj kraj je sada ova sramotna
jama! Moglo bi i vas to snaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugo nego da se nadam da
će me naći kad potpuno istrulim, zbog strašnog smrada. I da maštam o mukama koje će neki
dobročinitelj prirediti mom krvniku kad ga pronađu.
2.
ZOVEM SE CRNI
U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje sam odrastao, ušao sam kao mjesečar poslije dvanaest
godina. Kažu da zemlja privlači sebi one koji će umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam
stigao u grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada, kad
stigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na grad. U
Istanbulu, prije dvanaest godina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja je još bila dijete.
Samo četiri godine nakon što sam napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim stepama,
snježnim planinama i tužnim gradovima, noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam da
polagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokušavao
sam da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjek zaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, ma
koliko ih volio. U šestoj godini provedenoj na Istoku radeći kao pisar, putujući i služeći
pašama, znao sam da lice koje sam prizivao u mašti nije lice moje ljubavi koja je ostala u
Istanbulu. Znao sam da sam i to lice, koje sam oživljavao u šestoj godini, kasnije u osmoj
godini još više zaboravio, pa sam ga se opet sjećao potpuno drugačijeg. Dvanaest godina
poslije kad sam se, u svojoj trideset šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugom sam shvatio da
sam odavno zaboravio lice svoje voljene.
U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja, rođaka i poznanika iz mahale je poumirao.
Otišao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i stričeve koji su umrli
dok mene nije bilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojim uspomenama; pokraj majčinog
groba neko je razbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekog razloga rasplakah se. Da li sam
plakao za mrtvima ili zato što sam poslije toliko godina i dalje bio na početku, ili zato što sam
osjećao da se moj život bliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg. Pošao sam
zagledan u pahuljice koje su stidljivo padale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicama svog
života, kad spazih kako me iz mračnog prikrajka groblja posmatra crni pas.
Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazeći s groblja vidio sam kako mi crni pas prijateljski maše
repom. U mahali sam iznajmio kuću u kojoj je ranije stanovao neki moj rođak po ocu.
Gazdaricu sam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona će mi
spremati i čistiti.
Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao da nisam u Istanbulu nego u nekom drugom
arapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili
mi se samo činilo? Po nekim sokacima zbijenim među kuće hodao sam tarući se o zidove i
vrata kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogataši umnožili ili mi se
učinilo? Vidio sam raskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordi konji, kakve nema ni u
Arabiji ni u Persiji. Na Čemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskaju
jedni uz druge u smradu kokošije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kako
pada i smješkao se.
Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mu
povjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo. Jer, kuća dragane koju sam ostavio i dalje je
bila na istom mjestu, skrivena iza stabala lipa i kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi
je stanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka, umrla je, tetak i njegova kćer su odselili i,
kako rekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na to kako vam nemilosrdno slamaju srce i
snove, snašle su ih nevolje. Ne želim sve da vam prepričavam, želim da kažem da su sa grana
stare lipe u vrtu visile ledenice veličine mog malog prsta i da me je taj vrt, čijih se zelenih,
suncem okupanih dana sjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti podsjetio na smrt.
Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojim rođacima saznao sam iz pisma koje mi je tetak
poslao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je u Istanbul i napisao da za padišaha priređuje neku
tajnu knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako sam neko vrijeme u Tabrizu priređivao
knjige za osmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. U Tabrizu sam od naručilaca knjiga
uzimao predujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, koji ogorčeni zbog ratova i osmanlijske
vojske još nisu napustili grad i otišli u Gazvin i dru-ge persijske gradove, davao im da
krasnopišu, ukrašavaju, uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul. Nikada se ne bih
upustio u taj posao da nije bilo tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama
i lijepoj knjizi.
Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdje je živio moj tetak, bio je još u svojoj radnji
među istim ogledalima, brijačima, ibricima i sapunima. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam
da li me je prepoznao. Obuze me radost kada sam ugledao kako posuda za pranje kose koja
visi na kraju lanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk.
Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u mladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestale
u pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarišta gdje su psi presijecali put prolaznicima i
pezumnici plašili djecu, ili su podignuti bogataški konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kao
i ja, došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena su najskuplja venecijanska stakla. Sa
doksata na visokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulu podignuto mnogo bogataških
dvospratnica za vrijeme moje odsutnosti.
Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac više nije imao nikakvu vrijednost.
Pekare, koje su, kada sam ja otišao na istok, pravile ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za
isti novac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nije podsjećao na djetinjstvo. Da je moja
pokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče, predložila bi da bježimo u neku
drugu zemlju prije nego što nam razmažene kokoške počnu srati na glavu, ali znao sam da se
taj obezvrijeđeni novac proširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovački brodovi iz Holandije i
Venecije dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u kovnici novca
od sto grama srebra kovalo pet stotina akči, sada se, usljed beskrajnih ratova sa Safavidima,
počelo kovati osam stotina. Kad su janjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u Zlatni rog,
pliva u vodi kao bijeli pasulj koji se prospe u more s keja gdje prodaju povrće, pobuniše se i
opkoliše šaraj našeg padišaha kao neprijateljsko utvrđenje.
Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina i otimačine proslavi se jedan vaiz po imenu
Nusret koji drži propovijedi u Bajazitovoj džamiji, a koji je objavio da je sejjid - onaj koji
vodi porijeklo od loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje u posljednjih deset godina
zadesiše Istanbul, požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja, svaki put kada se
pojavi, odnese hiljade života, uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenih života bez
ikakve koristi, ustanke hrišćana na zapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaiz kojeg su
još zvali Erzurumi objašnjavao je skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem od
zapovijedi Kurana Časnog, popustljivošću prema hrišćanima, slobodnom prodajom vina i
sviranjem po tekijama.
Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđeno pripovijedao reče da krivotvoreni novac koji je
preplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa likom lava i akče sa sve manje i manje srebra,
vuku ljude kao što su Čerkezi, Abhazi, Mingerci, Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz
kojeg nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi okupljaju se po kafanama i spletkare do
zore. Siro-masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su, ovisnici o opijumu i ostale
kojekakve propalice okupljaju se u derviškim tekijama i plešu do jutra uz muziku, misleći da
su nedjela Alahov put, ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, male dječake i jedni druge
opoganjuju.
Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ih krenuo slijediti ili moja smušenost
uspomenama i željama nije mogla da podnese zajedljivog prodavca turšije, tek primijetio sam
izlaz. Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemu se mnogo krećete, poslije mnogo
godina njegove ulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, i u trenucima tuge, kad
snijeg tužno pro-miče, noge vas same odnesu na neko vama drago mjesto.
Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te s bočne strane džamije Sulejmanije počeh da
posmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po krovovima sa sjeverne strane i po dijelovima
kupola u koje puše sjeverac već se nahvatao snijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra lađe
koja je uplovljavala u grad pozdravljala su me lepršanjem. Čempresi i platani, slika krovova,
melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjih mahala, uzvici trgovaca i graja djece koja
su se igrala u dvorištu džamije pomiješali su se u mojoj glavi stavljajući mi do znanja da od
sada neću moći živjeti nigdje osim u gradu svog života. U jednom trenutku pomislio sam da
će mi se pred očima pojaviti davno zaboravljeno lice moje drage.
Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslije večernjeg ezana najeo sam se džigerice u
jednoj aščinici. Pažljivo sam slušao priču vlasnika prazne radnje koji mi je nudio hranu kao da
je nudi mački, prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračilo i ja sam, nadahnut
njegovom pričom, prema uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnih sokaka negdje iza
pijace robova i pro-našao kafanu.
Unutra je bilo vruće zbog velike gužve. Pripovjedač, kao oni koje sam viđao u Tabrizu i
drugim persijskim gradovima, koje tamo zovu perdedar, a ovdje medah, smješten na visoko
mjesto
okraj peći, objesio je na brzinu majstorski urađen jedan jedini crtež psa na zid i, pokazujući
svaki čas na njega, pripovijedao je kao da pas priča njegovu priču.
3.
JA, PAS
Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i oštri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbog
toga izgledam strašno, ali mi se
baš to dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajući veličinu mojih zuba rekao: „Uf, ovo nije
pas nego divlja svinja!"
Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima osjetio tvrdoću butne kosti tamo gdje se
završavalo meso. Za jednog psa ništa ne može biti veći užitak, nego kada ljutit i gnjevan
zarije zube u meso omraženog neprijatelja. Kad mi se ukaže takva prilika, smrači mi se pred
očima od slasti dok moja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi bolno utrnu i sam od
sebe počnem strašno režati.
Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kao ja, pitate se da li jedan pas uopšte može
govoriti. A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci govore, a junaci upotrebljavaju riječi koje ne
razumiju. Psi govore, ali onome koji umije da ih sluša.
Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećih džamija, hajde, recimo, da je to bila džamija
na Bajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz iz provincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovo
ime, recimo da se zvao Husret hodža, ali svakako taj čovjek bija-še tupoglavi vaiz. Koliko
god da je bio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezik razvezao. Svakog petka na džematu
bacao bi oku-pljene toliko u zanos da bi mnogima suza ponestalo, gubili bi svijest ili bi im
pozlilo. Molim vas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugi rječiti vaizi, već suprotno,
dok bi svi plakali, on ne bi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudi džemat. Vje-rovatno
zato što su voljeli kada ih kudi, svi carski gardisti, mlade sluge na padišahovom dvoru,
halvadžije, bostandžije, silna raja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se pokorili. Eh, on ne
bijaše pas već običan čovjek, pogan u duši, i pred zadivljenom gomilom pade u zanos, ali
vidje da ima neke slasti u tome što plaši džemat do suza, te da u tom poslu ima hljeba, pa,
prevršu-jući svaku mjeru, reče:
„Jedini razlog skupoće, kuge i požara jeste taj što smo zaboravili islam kakav bijaše u vrijeme
hazreti pejgambera, te vjerujemo i priklanjamo se drugim knjigama i lažima misleći da je to
muslimanska vjera. Da li je hazreti Muhamed tražio da se uči mevlud? Da li se mrtvom
davalo četrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum? Da li se u doba hazreti Muhameda
Kuran Časni učio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret i učio ezan oholo i gordo,
misleći kako mu je lijep glas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajući koketno kao da je žena? Idu
na groblja da kukaju očekujući pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju,
zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše li u Muhamedovo doba derviša koji su dijelili takve
savjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postade grešnik kada se zakleo da je
faraon umro kao vjernik. Ti derviši, mevlevije, halvetije, kalenderi-je uče Kuran Časni uz
pjesmu i igru s dječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići, mole, svi su oni nevjernici.
Tekije im treba razoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati, izvađenu zemlju u more
bacati da jedino tamo mogu klanjati namaz."
Ražestivši se još više, vikao je Husret hodža iz sveg glasa:
„Hej, vjernici, haram je piti kafu! Naš Prorok nije pio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh,
uništava želudac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio da je kafa šejtanski posao. A sada su
kafane mjesta gdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći svakakve nepodopštine, zato
kafane treba pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara para da kafeniše?! Odu u kafanu
i pi-jući kafu toliko se izgube da slušaju što im govori obična džukela, misleći da je istina, a
upravo pas je taj koji ruži mene i našu vjeru!", govorio je Husret hodža.
Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje riječi efendi va-iza Husret-hodže. Vama je
poznato da hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne vole. Ako mene pitate, to ima veze
sa pričom kad je hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku koja je na njemu zaspala,
odsjekao dio svoje haljine. Samim tim što se priča odnosi na mačke, a nas nigdje nije
spomenuo, i zbog našeg rata s tim stvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna da su
nezahvalna, govori se kako je božji poslanik imao nešto protiv pasa. Posljedica svega toga
jeste ta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti, da ne pokvarimo abdest, i udaranje
motkama i metlama koje već vijekovima trpimo od poslužitelja u džamijama.
Podsjetiću vas na jednu od najljepših sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu. Ne zato što među
nama u ovoj lijepoj kafani ima nevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vam osvježim
pamćenje.
Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima je dodijao život među nevjernicima. Sklonili su se
u jednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio uši i uspavao ih na tačno tri stotine i devet
godina. Kad su se probudili, jedan od mladića shvati da je u međuvremenu prošlo toliko
godina jer je uza se imao novčić za koji je, kada je otišao među ljude, utvrdio da više ne
vrijedi i tu se svi silno zbuniše. Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu te sure, gdje
se spominje odnos čovjeka i Boga, o njegovim čudesima, o prolaznosti vremena i prijatnosti
dubokog sna, podsjetiću vas da se tu opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinu gdje
su bili mladići. Naravno, svako može biti ponosan na to što mu se ime spominje u Kuranu. Ja
kao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će se oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim
sinovima opametiti, inšalah!
Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva prema psima? Zašto kažete da je pas nečist; zašto
ako vam pas uđe u kuću, prema šartu, morate sve tri puta temeljito očistiti? Zašto gubi abdest
onaj ko nas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan, morate ga oprati sedam puta kao
neka blesava, razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogle izmisliti laž da treba baciti ili
ponovo kalajisati posudu koju je pas liznuo. Ili možda i mačka.
Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog života i naselili se u gradove, ovčarski psi
ostali su na selu i tada smo mi Psi postali nečisti. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je
mjesec psa. A sada je pas postao vjesnik nesreće. Ne želim da do-sađujem vama, prijateljima,
koji večeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim što efendi vaiz priča svašta protiv naših
kafana.
Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otac tom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalno
pitali kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medah koji je objesio crtež u kafani i priča
priče, a ti, kako bi ga zaštitio, olajavaš vaiz-efendiju, sikter! Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Ja
baš volim naše kafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan na jeftinom papiru, niti zato što
sam pas, žao mi je što ne mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu ko čovjek. Svi mi
umiremo za svojom kafom i svojim kafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor mi daje da
pijem kafu iz džezve. Nemojte razmišljati o tome da li slika pije kafu, već gledajte kako pas
halapljivo pije kafu.
Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid, razbistrila um i još mi nešto pade na pamet!
Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineske grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat,
kćerki našeg padišaha, poklonio je još nešto. Ne znate šta? Jedno evropsko kuče krzna
mekanijeg od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da je imao i odijelce od prave
crvene svile. Jedan moj prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije mogao ni one stvari da
radi bez odijela. Priča se da u toj evropskoj državi svi psi nose odijela i da je jedna dama kada
je ugledala golog psa, ili njegov organ, ne znam tačno, vrisnula: „Pa ta životinja je gola!" i
onesvijestila se.
U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave lanac oko vrata sirotim psima i šetaju ih po
ulici, tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih odvuku u kuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi se
ne smiju njuškati i pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni, vezani lancima sretnu na ulici,
žalosno pogledaju jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi ovdje ne idemo
istanbulskim ulicama pojedinačno već lutamo slobodno u čoporima, ne priznajući nikakve
gospodare, kad zatreba, napadamo prolaznike na putevi-ma, uživamo šćućureni na toplim
mjestima, spavamo mirno u hladovini, vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga hoćemo e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se nisam pitao da li je to razlog protivljenja
Erzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskim ulicama, uz molitve, psima baca meso kao
milostinja i da se za njih podignu vakufi. Ako namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo prema
psima kao prema bezbožnicima, podsjetiću vas da je neprijateljstvo prema psima zapravo
bezvjerje. Kada budu po-gubljeni, naši prijatelji dželati pozvaće nas da malo jedemo, da ih
raskomadamo, kao što to ponekad čine za nauk.
Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bio je mnogo pravedan čovjek. Kad bismo
noću odlazili u pljačku, podijelili bismo posao: ako ja počnem lajati, on bi odmah žrtvi
prerezao grkljan pa se zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ih isjekao, skuvao i davao meni
da jedem. Ja ne volim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza iz Erzuruma misliti o tome,
inšalah, pa neću pokvariti stomak jedući živo meso tog ništavila.
4.
NAZVAĆE ME UBICOM
Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bih
mu vjerovao. Zbog toga se ono što sam uradio lagano udaljava od mene kao neka strana galija
koja se gubi na horizontu. A ponekad osjećam kao da nikakav zločin nisam učinio. Prošlo je
četiri dana otkako sam nehotično ubio sirotog Prefmjenog, koji mi je bio kao brat, pa sam se
već nekako navikao na to.
Silno sam želio da riješim problem koji se pojavio, a da ne ubijem čovjeka, ali sam shvatio da
drugog načina nema. Završio sam stvar i preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisam
mogao da dozvolim da svi iluminatori budu u opasnosti zbog izmišljotina jednog
praznoglavca.
No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži me mjesto, izađem na ulicu, nemam mira ni
tamo, idem u drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada gledam lica drugih ljudi, vidim da mnogi za
sebe misle da su nevini zato što još nisu dobili priliku da počine neki zločin. Teško je
povjerovati da su drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igre sreće i sudbine. Lica
im djeluju tupa-vije jer još nisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi glupači, samo izgledaju
dobronamjerno. Bilo mi je dovoljno četiri dana na-kon što sam ubio onog bijednika da lutam
po istanbulskim sokacima i shvatim da je pritajeni ubica svako u čijim sam očima vidio
bljesak oštroumlja, a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi ljudi nevini.
Recimo večeras, dok sam se u kafani iza pijace robljem grijao toplom kafom, gledao crtež psa
u pozadini i opušteno sa ostalima smijao se onome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećaj
da je čovjek koji je sjedio pored mene ubica kao i ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda
zbog toga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog nemira njegovih prstiju koji su držali
fil-džan, ne znam zbog čega, sinulo mi je da je i on od moje fele, okrenuo sam se i pogledao
ga pravo u oči. Prepao se, a lice mu se izobličilo. Kad su se ljudi u kafani počeli razilaziti,
jedan poznanik, uhvativši ga za ruku, reče:
„Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusret hodže." Dajući mu znak očima, ušutka ga.
Njihov strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje, svako u svakom trenutku očekuje
nekakvu podlost od onoga kraj sebe.
Zahladilo je još više, a na uglovima ulica pored zidova snijeg se prilično nahvatao. U mrklom
mraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju. Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, a
prozori potpuno zamračeni crnim kapcima, pojavi se blijeda slabašna svjetlost svjetiljke koja
unutra još gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom ne vidim nikakvu svjetlost, baš ništa,
pa pronala-zim svoj put osluškujući udarce motki noćnih stražara po kamenju, zavijanje
čopora razjarenih pasa, uzdisaje koji dopiru iz kuća. S vremena na vrijeme, oko ponoći, neka
čudesna svjetlost koja, kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja uske i zastra-šujuće
ulice, i tada mi se čini kako u mraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima čine zlokobnim. A
ponekad se iz kuća začuju glasovi nesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući u snu, ili se
muževi i žene biju pred uplakanom djecom.
U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi li me slušanje medahove priče oraspoložilo i
vratilo u onaj sretan život prije nego što sam postao ubica. Većina mojih prijatelja iluminatora
s kojima sam proveo cijeli vijek svake večeri odlazi tamo. Otkako sam ubio tu budalu s kojom
sam od djetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ih vidim. U životima moje braće koji,
kada se sa-stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnoj zabavnoj atmosferi, postoji mnogo
toga što me tjera na stid. Da ne pomisle da sam uobražen, i ja sam uradio nekoliko crteža za
medaha, ali sumnjam da će to obuzdati njihovu zavist.
Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja, povlačenju ivica, uređivanju stranica,
izboru tema, crtanju lica, razmještanju ljudskih figura u scenama lova i bitaka, crtanju
životinja, vladara, brodova, konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije na slici, pa čak i
u pozlaćivanju, ja sam najbolji majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se hvalio, nego da
biste me razumjeli. Ljubomora u životu majstora iluminacije vremenom postaje neizostavna
poput boje.
U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve duža, katkad se nađem oči u oči sa nekim
prečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i iznenada mi se pojavi čudna misao: ako sada
pomislim na to da sam ubica, ovaj preda mnom će to odmah pročitati na mom licu.
Zato se odmah natjeram da mislim na nešto drugo kao što sam u mladosti, stideći se,
prisiljavao sebe da ne mislim na žene dok klanjam namaz. Ali, za razliku od tih mladalačkih
kriza, kada nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na vođenje ljubavi, sada uspijevam da
zaboravim zločin koji sam počinio.
Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa mojom trenutnom situacijom.
Ako nešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To će me spasiti da ne budem ubica bez
imena i lica, koji luta poput aveti među vama i pomaže mi da i ja budem jedan običan,
uhvaćeni zločinac kome će odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da nešto
sakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi između mojih riječi i boja pokušaju da
otkriju ko sam, kao da po tragu traže lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li iluminator
ima svoj lični stil, svoju boju, glas?
Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad majstorima, oca iluminacije. To čudesno djelo
koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo, odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajno
listajući stranice jedne savršene, devedeset godina stare knjige o Husrevu i Širin, nastale u
Heratu, u biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u nemilosrdnoj borbi za prijestolje.
Znate kraj pripovijesti o njima; neću prepričati Firdusijevu, nego Nizamije-vu verziju.
Nakon mnogih pustolovina i nevolja vjenčalo se dvoje ljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg
ima s prethodnom ženom, mladi Širuje, poput šejtana je i ne ostavlja ih na miru. Taj princ je
bacio oko na očevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. I Širuje, za kojeg Nizami veli da
mu „iz usta zaudara kao u lava", smisli način kako će zarobiti oca i sjesti na njegovo mjesto.
Jedne noći ušao je u sobu u kojoj su spavali njegov otac i Širin, pipajući u mraku, pronašao ih
je i zabio jatagan u očeve grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji pored lijepe Širin,
koja je spokojno spavala.
Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča, predstavila je istinski strah koji je u meni
već godinama: užasan osjećaj kada se čovjek probudi usred noći i shvati da u sobi u kojoj se
ne vidi prst pred okom ima još neko! Zamislite da u jednoj ruci drži bodež, a drugom vas
hvata za vrat! Skladno ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima, uvijene i
okrugle šare na ći-limu crvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla, fino izvezeni žuti i
plavičasti cvjetovi na predivnom jorganu koji gazi nemilosrdna noga vašeg ubice u trenutku
kad vas ubija, svaki detalj služi istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slike koju po-smatrate,
a s druge strane podsjeća vas na to kako je lijepa ta soba u kojoj napuštate svijet. Pravi smisao
koji se razotkriva po-smatranjem slike jeste u tome da su ljepota slike i svijeta potpuno
ravnodušne prema vašoj smrti i vi ste potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena.
„Behzadova", rekao je stari majstor koji je gledao knjigu u mojim drhtavim rukama prije
dvadeset godina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošću svijeće pored nas, nego
zadivljenošću. „Toliko je Behzadova da potpis nije potreban."
Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u neki skriveni kutak svoje slike. Prema mišljenju
starog majstora, u Behzadovom stavu osjećao se stid i snebivanje. Jer, istinska umjetnost i
vještina jeste u tome da se naslika nedostižno čudo, a da se u tom čudu ne ostavi nikakav trag
koji će otkriti umjetnikov identitet.
Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grub način, jedino kako sam mogao obuzet
smrtnim strahom i očajem. I kad god bih se noću vraćao na to mjesto, da provjerim da li je
ostao nekakav trag mog zločina koji bi me odao, sve više me je mučilo pitanje stila. Ono što
podrazumijevaju pod stilom u stvari je greška koja nam omogućava da ostavimo sopstveni
trag.
Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega što pada: to mjesto je zgarište gdje sam ubio
čovjeka koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina. Padajući, snijeg je sakrio sve tragove
koji bi mogli djelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah o stilu i potpisu misli kao i ja i
Behzad. Alah ne bi pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo četiri noći prije,
ukrašavajući onu knjigu, nehotice učinili neoprostiv grijeh, kao što je ona budala tvrdila.
Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći došli na ovo zgarište, snijeg još nije padao. Kao jeka,
izdaleka se čulo zavijanje pasa.
„Zašto smo došli ovamo?", upitao je jadnik. „Šta mi ovdje želiš pokazati u ovo doba?"
„Tamo naprijed je jedna jama, a dvanaest koraka iza nje nalazi se zakopani novac koji
godinama štedim", rekoh. „Ako nikome ovo ne kažeš, efendi Tetak i ja ćemo te nagraditi."
„Dakle, priznaješ da si znao šta radiš od samog početka?", pitao je uzbuđeno.
„Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.
„Znaš li da je slika koju pravite veliki grijeh?", pitao je naivno. „To je bogohuljenje i
bezbožništvo koje se niko ne bi usudio da uradi. Gorićete na dnu džehenema. Vašim patnjama
neće biti kraja. I mene ste uvalili u to!"
Dok sam slušao njegove riječi, s užasom sam shvatio da bi mu mnogi mogli povjerovati.
Zašto? Zato što su te riječi imale takvu snagu i privlačnost da čovjek, ne želeći, postaje
zainteresovan i vjeruje da će na sunce izaći istina i o drugim nikogovićima. Ionako je kružilo
mnogo priča o efendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju je dao izraditi i za koju je davao
velik novac.
Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbog svega toga. Čak sam pomišljao da je moj
brat u pozlaćivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ih svojoj priči. Koliko je bio iskren?
Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas posvađale. Govorio je otvoreno. Kao da me
nagovara da prikrijemo neku grešku da bismo se zaštitili od batina majstora Osmana, što smo
radili u doba šegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bila uvjerljivija. Širio bi oči, ali one se
tada još nisu smanjile od izrađivanja pozlata. No, nisam sebi dozvoljavao naklonost prema
njemu jer je bio spreman da sve izbrblja drugima.
„Slušaj", rekoh s lažnom zrelošću, „Mi radimo iluminacije, ukrašavamo margine, izvlačimo
linije okvira, ukrašavamo stranice sjajnim pozlatama, izrađujemo najljepše ilustracije,
oživljavamo kutije i ormare. I to već godinama. To nam je posao. Ljudi naručuju slike, traže
da u okvir nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz priče, pa
da bude ova-ko i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta efendi Tetak je tražio da
nacrtam konja kako ja želim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poput starih, velikih
majstora kako bih shvatio kakva je slika za moju dušu." Pokazao sam mu niz nacrtanih konja
na grubom samarkandskom papiru. Zainteresovano je približio papir očima i na blijedoj
mjesečini posmatrao konje naslikane crnim tušem. „Stari majstori iz Širaza i Herata", rekoh,
„govorili su da iluminator pedeset godina treba neprestano da crta konja kako bi dobio vjernu
sliku, onakvu kakvu Alah želi i vidi. Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdili su. Jer
u tih pedeset godina nakon neprekidnog rada pravi umjetnik će oslijepiti, a njegova ruka će po
sjećanju nacrtati konja."
Njegov nevini pogled, kojeg se sjećam iz djetinjstva, zadubio se u crteže konja.
„Od nas naručuju, a mi pokušavamo da nacrtamo najtajan-stvenijeg, najnedostižnijeg konja
kako su ga crtali stari majstori. Samo toliko. Nepravedno je ako nas kasnije smatraju
odgovornim za ono što su sami naručili."
„Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ,,I mi imamo odgovornost i volju. Ja se ne bojim
nikoga do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemo dobro i zlo."
Odgovor je bio na mjestu.
„Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom. „Shvatiće i to da smo ti i ja uradili ovaj posao
u neznanju. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka? Zar ne vjeruješ da iza ovog posla stoji želja
našeg padišaha?"
Šutio je.
Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili je trabunjao jer se istinski bojao Alaha.
Stali smo kraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u tami i shvatih da ga je strah. Bilo mi ga
je žao. Ali, nisam imao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da još jedan dokaz da čovjek pored
mene nije samo glupa kukavica nego i bestidnik.
„Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh.
„Šta ćete poslije učiniti?"
„Reći ću efendi Tetku, spaliće crteže. Šta bismo drugo mogli? Ako se iz Nusret-hodžina
džemata pročuje da je o ovome bilo riječi, nećemo ostati živi, a ni od radionice neće biti ništa.
Znaš li nekoga od njih? Uzmi ovaj novac da budemo sigurni da nas nećeš odati njima."
,,U čemu je novac?"
,,U jednom starom ćupu za turšiju ima sedamdeset pet venecijanskih zlatnika."
Za mletačke dukate nije čudno, ali odakle mi ćup za turšiju pade na pamet? Tolika glupost
bila je uvjerljiva. Još jednom sam se uvjerio da je Alah na mojoj strani - moj prijatelj iz doba
šegrtovanja iz godine u godinu postajao je sve pohlepniji i sada oduševljeno poče da broji
korake u pravcu u kojem sam mu pokazao.
Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvog blaga! Ako mu ne platim, uništiće nas, podla
budala! U trenutku sam poželio da ga zagrlim i poljubim kao nekad u doba šegrtovanja, ali
vremenom smo se toliko udaljili... Mislio sam i kako će kopati. Noktima? Sve te moje misli
trajale su kao treptaj.
U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajao pored jame. Stigoh ga na sedmom, osmom
koraku i iz sve snage udarih ga u Potiljak. Kamen ga je tako brzo i žestoko udario u glavu da
sam se trgnuo kao da je u pitanju moja - osjetio sam bol.
Umjesto da brinem zbog onoga što sam učinio, želio sam samo da što prije završim započeti
posao. Jer počeo se tako trzati na zemlji da se čovjek, htio ne htio, uspaniči.
Tek mnogo kasnije, kada sam ga gurnuo u jamu, pomislio sam da u svemu tome što sam
učinio ima nešto grubo što nikako ne pristaje prefmjenosti jednog iluminatora.
5.
JA SAM VAŠ TETAK
Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali zovu Tetak. Nekada je njegova majka tražila da
me on tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on, počeli da koriste to ime. Crni je počeo
posjećivati našu kuću prije trideset godina kada smo preselili u onaj mračan i vlažan sokak u
sjenci kestenovih i lipovih stabala, iza Aksa-raja. To je bila naša kuća prije ove. Kada bih s
Mahmut-pašom odlazio u vojne pohode, s jeseni, po povratku u Istanbul, zatekao bih često
Crnog i njegovu majku koji su kod nas pronalazili utočište. Njegova pokojna majka bila je
sestra moje pokojne žene. Ponekad bih, kad sam se vraćao kući u zimskim večerima, zatekao
njih dvije kako se zagrljene i uplakane jadaju jedna drugoj. Njegov otac, učitelj, koji je služio
po malim, zabačenim medresama, bio je prijek i mrzovoljan čovjek, a mnogo je i pio. Crni,
koji je u to vrijeme imao šest godina, plakao je kad mu majka plače, a šutio kad ona šuti, dok
je mene gledao sa strahom.
Drago mi je što ga sad vidim pred sobom kao odlučnog, zrelog i prijatnog nećaka. Poštovanje
koje mi je ukazivao, pažnja s kojom mi je ljubio ruku, način na koji mi je poklonio
mongolsku mastionicu, rekavši da je to samo za crvenu boju, kako je sjedio ispred mene
brižljivo skupljenih koljena, sve to me podsjeća da je stasao u čovjeka kakav je želio da bude,
ali i da sam ja starac kakav sam želio biti.
Liči na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput: visok, vitak, pomalo nervoznih pokreta ruku i
prstiju, ali mu to lijepo pristaje. Sve je bilo umjesno; i način na koji je držao ruke na koljenima kako me je pažljivo gledao,
dok sam govorio nešto važno, pravo u oči, kao da kaže: „Razumijem i slušam s poštovanjem",
njegovo tajanstveno klimanje glavom usklađeno sa ritmom mojih riječi. Sada u ovim
godinama znam da istinsko poštovanje ne dolazi od srca već od malih pravila i pokornosti.
Zbližila nas je njegova ljubav prema knjigama, još onih godina kada ga je njegova majka
često pod raznim izgovorima dovodila u kuću, jer je u njoj vidjela budućnost za svoga sina, pa
je, kako su to ukućani nazivali, šegrtovao kod mene. Objašnjavao sam mu novi stil
iluminatora u Širazu koji su iscrtavali liniju obzora pri vrhu slike. Pričao sam mu kako veliki
majstor Behzad nije prikazivao Medžnuna, ludog od ljubavi za Lejlom, samog u pustinji
skrhanog od bola, kao i svi drugi, nego među mnoštvom žena koje se trude da razgore vatru
duvajući u nju, ali time je uspio istaknuti njegovu usamljenost. Kazivao sam mu kako većina
iluminatora koji su oslikali trenutak kada je Husrev posma-trao Širin koja se u ponoć kupa u
jezeru kao od majke rođena nisu pročitali Nizamijev ep, pa su konje i odjeću bojili kako im je
padalo na pamet, i učio ga da, ako je neki iluminator nezaintere-sovan za tekst do te mjere da
ga i ne pročita pažljivo, onda je novac jedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke.
Sada sa zadovoljstvom vidim da je Crni naučio još nešto: ako ne želiš da se razočaraš u
iluminaciju i umjetnost, nipošto ih nemoj smatrati svojom profesijom. Koliko god sposobnosti
i dara imao, novac i moć potraži drugdje da se, kada ne dobiješ odgo-varajuću nadoknadu, ne
bi razočarao u umjetnost.
Pričao je da majstori iluminacije i kaligrafije iz Tabriza, koje je poznavao, jer je za paše i
bogataše iz Istanbula naručivao izradu knjiga, žive u siromaštvu i beznađu. Mnogi ilustratori u
Tabrizu, ali i u Mašadu i Alepu, ostavili su ukrašavanje knjiga zbog besparice i
nezainteresovanosti i počeli da izrađuju neobične crteže čak i besramne scene na samo
jednom listu kojima su razo-nodili franačke putnike. Čuo je da je knjiga koju je šah Abas poklonio našem padišahu povodom sklapanja mira uveliko raspadnuta i da su njene stranice
počeli koristiti za neku drugu knjigu.
azu da je indijski padišah Akbar počeo rasipati golem novac za novu veliku knjigu pa su
najbolji iluminatori Tabriza i Gazvina ostavili svoj posao i pohrlili u njegovu palatu.
Dok mi sve to kazuje, simpatično ubaci i neke druge priče: na primjer, smiješnu priču o
jednom lažnom mehdiju, ili priču o panici koja je zavladala među Uzbecima kada su im
Safavidi, radi mira, dali svog glupog princa za taoca koji je za tri dana umro u groznici.
Međutim, po sjeni u njegovim očima znam da je i dalje otvoren problem kojeg se obojica
bojimo i o kojem je teško progovoriti.
Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnu jedinicu Šeku-ru, kao i svi mladi muškarci koji su
nas posjećivali, slušali ono što se o nama govorilo ili znali da ona postoji. Tada mi to nije
ličilo na opasnost, problem kojim bi se valjalo pozabaviti, možda zbog toga što su u to
vrijeme svi bili zaljubljeni u moju kći, ljepoticu, iako je mnogi nisu nikada vidjeli. Ipak,
njegova ljubav bila je zanos mladića koji je redovno dolazio u našu kuću, dobijao ljubav i
poštovanje i u tome nalazio priliku da vidi Šekuru. Nije uspio sakriti ljubav, kao što sam se
nadao, i napravio je grešku otkrivajući mojoj kćeri snažnu vatru ljubavi u kojoj je izgarao.
Nakon toga morao je prestati da dolazi.
Mislim da je i Crni znao da se moja kći u najboljim godinama, tri godine nakon što je on
napustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je, pošto su dobili dvoje djece, otišao u rat i
nikada se nije vratio, iako je prošlo već četiri godine kako nema nika-kvog glasa o njemu.
Osjećam da je sve saznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzo šire Istanbulom, već dok
me je gledao u oči u trenucima kada je među nama vladala tišina. Shvatam da i sada, bacajući
pogled na otvorenu Knjigu duše na stalku, osluškuje glasove djece koja trčkaraju po kući jer
zna da je prošlo već dvije godine otkako se moja kći sa dva sina vratila u moj dom.
U početku uopšte nismo razgovarali o novoj kući koju sam napravio dok je bio odsutan.
Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladić koji je sebi odredio da stekne bogatstvo i čast, smatrao
da je veoma nepristojno razgovarati o tome. Ipak, rekao sam mu, čim je ušao u kuću, još na
stepeništu, kako drugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prija mojoj kostobolji. Osjećao
sam čudan stid dok sam pričao o drugom spratu, ali želio bih da znate i ovo: uskoro će i oni
koji imaju manje bogatstvo od mene, čak i obič-ne spahije koje imaju mali timar, imati velike
dvospratne kuće.
Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kao radionicu. Slutio sam da osjeća Šekurino
prisustvo u drugoj sobi. Odmah sam prešao na glavnu temu pisma kojim sam ga pozvao da
dođe u Istanbul.
„Isto kao što ti u Tabrizu radiš sa kaligrafima i iluminatori-ma, i ja pripremam jednu knjigu",
rekoh. „Moj naručilac je Njegovo preuzvišeno veličanstvo, naš padišah, oslonac svijeta. Pošto
je knjiga tajna, padišah je od glavnog rizničara krišom tražio novac. Detaljno sam se o svemu
dogovorio sa najboljim majstorima iz radionice našeg vladara. Jednome sam davao da nacrta
psa, drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju na marginama i oblake na horizontu, a drugi
konje. Želio sam da sve što sam im davao da nacrtaju, kao i na slikama mletačkih majstora,
predstavlja čitav svijet našeg padišaha. Ali sve to trebalo je da predstavlja slike duhovnog
bogatstva, radosti i strahova svijeta našeg padišaha, a ne materijalnog bogatstva kao kod
Mlečana. Ako sam zadavao da nacrtaju novac, to je značilo da želim da ga omalovažim, a
šejta-na i smrt zato što ih se bojimo. Ne znam šta se priča okolo. Želio sam da besmrtnost
drveća, umor konja i razjarenost pasa predstave svijet našeg padišaha. Tražio sam od mojih
iluminatora s nadimcima Roda, Maslina, Prefinjeni i Leptir da sami odaberu temu koju žele.
Čak i kada su zimske noći bile najhladnije i naj-zloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih
da pokaže šta je nacrtao za knjigu.
Ne mogu ti tačno opisivati kakve su to bile ilustracije i zašto baš takve. Ne zato što nešto
krijem i ne želim da ti kažem, već zato što ni sam ne znam šta one tačno znače. Ali, znam
kakve bi trebalo da budu."
Četiri mjeseca nakon što sam poslao pismo Crnom saznao sam od berberina u našoj ulici da
se vratio, pa sam ga pozvao da dođe do mene. Znao sam da moja priča sluti nevolju i sreću
koja će nas povezati.
»Svaka ilustracija ima svoju priču", rekoh. „Da bi ukrasio migu koju čitamo, iluminator nacrta
njen najljepši prizor; prvi susret zaljubljenih; junak Rustem koji odsijeca glavu đavolskoj
zvijeri; Rustemova patnja kada je shvatio da je neznanac kojeg je ubio zapravo njegov sin;
Medžnun, lud od ljubavi, u divljini medu lavovima, tigrovima, jelenima i šakalima; tužni
Aleksandar kada je vidio kako je orao rastrgao njegovu šljuku, a pošao je u šumu da po
pticama predskaže budućnost... Oči umorne od čitanja odmaraju se na crtežima. Ako nešto u
priči sputava našu maštu, crtež priskače u pomoć. Ilustracija predstavlja cvjetanje priče. Niko
ne može zamisliti sliku koja nema svoju priču."
„Smatrao sam da ne može", skoro pokajnički nastavih. „Ali izgleda da se i to može napraviti.
Prije dvije godine kao izaslanik našeg padišaha ponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao
sam portrete koje su izradili venecijanski majstori. Nisam znao iz ko-je priče potiče prizor, ali
trudio sam se da shvatim priču svake slike. Kada sam jednog dana ugledao sliku na zidu neke
palate, zapanjio sam se.
Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatno nekog nevjernika, nije bio naš. Što sam ga duže
gledao, osjećao sam da više liči na mene. Ali on mi nije bio sličan. Imao je okruglo lice, ne
ko-ščato, gotovo bez jagodične kosti, i bez moje jake vilice. Uopšte nije ličio na mene, ali što
sam ga duže gledao, srce mi je jače kucalo kao da je to moja slika.
Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodič kroz mletačku palatu saznao sam da je to slika
njegovog prijatelja, nekog plemića kao što je i on. Na toj slici prikazano je sve što mu je bilo
važno u životu: imanje koje se pružalo kroz otvoren prozor iza njega, selo i šuma koji su u
prelijevanju boja izgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige, vrijeme, zlo, život, mapa,
busola, kutije sa zlatnicima i druge stvari, drangulije, sitnice, i još nešto što nisam prepoznao,
što se samo naslućuje kao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha, šejtana, i kći koja stoji
kraj oca, lijepa kao san.
Koju je priču ukrašavala i dopunjavala ta slika? Gledajući je, shvatio sam da je ta slika priča
sama za sebe. Ona nije bila dodatak neke priče, već nešto što postoji odvojeno.
Slika pred kojom sam bio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz glave. Izašao sam iz
palate, vratio se u kuću u kojoj sam boravio i cijelu noć mislio na nju. Želio bih da i ja budem
tako naslikan. Ne, nisam tome dorastao. Padišaha bi trebalo tako na-slikati sa svime što
posjeduje, sa svim onim što čini njegov svijet, pomislio sam da bi se s tom idejom mogla
oslikati jedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je tog venecijanskog plemića tako da odmah
možeš shvatiti da je to slika tog gospodina. Ako ga nikada nisi vidio i ako ti kažu da ga
pronađeš u gomili, zahvaljujući toj slici mogao bi ga prepoznati među hiljadama ljudi.
Italijanski majstori smislili su slikarske tehnike i vještine kojima svakoga mogu naslikati tako
da se razlikuje od drugih, ne po odjeći i ordenima, već po crtama lica. Oni to zovu portret.
Ako ti jednom tako naslikaju lice, nećeš pasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjeća da si tu,
kraj njega i kada si veoma daleko. Čak i oni koji te nikada nisu živog vidjeli, dugo nakon
tvoje smrti mogu te gledati oči u oči, kao da si pred njima."
Dugo smo šutjeli. Kroz gornji prozor koji sam nedavno prekrio tkaninom umočenom u
pčelinji vosak, čije donje kapke nismo otvarali, probijala se svjetlost boje hladnoće.
„Imao sam jednog iluminatora", rekoh. „Dolazio je tajno, kao i drugi, zbog tajne knjige našeg
padišaha i radili bismo do zore. Izrađivao je najbolje pozlate. Jadni efendi Prefinjeni izašao je
jedne noći odavde, ali, kažu, nije stigao kući. Plašim se da su ubili mog majstora pozlate..."
6.
JA, ORHAN
„Ubili?", upitao je Crni.
Crni je bio visok, mršav i pomalo strašan. Išao sam prema njima kad je moj djed odgovorio:
„Ubili", i tada me je ugledao. »Šta ti radiš ovdje?"
Tako me je gledao da sam se, ne oklijevajući, popeo u njegovo krilo i sjeo, ali on me je
odmah spustio.
»Poljubi Crnom ruku", rekao je.
Poljubio sam je. Nije imala nikakav miris.
„Baš je sladak", rekao je Crni i poljubio me u obraz. „Biće pravi momak."
„Ovo je Orhan, ima šest godina. Drugi stariji, Ševket, ima sedam. Veliki je inadžija."
„Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", reče Crni. „Bilo je hladno, okovano snijegom i ledom, ali
kao da se ništa nije promijenilo."
„Sve se promijenilo, sve je gore nego prije. I to mnogo", a zatim se okrenu ka meni, „gdje ti je
brat?"
„Kod majstora."
,,A šta ti radiš ovdje?"
„Meni je učitelj rekao aferim, sada idi."
„Zar si se sam vratio?", upitao je djed. „Trebalo je da te brat dovede." Zatim je objasnio
Crnom: „Imam jednog prijatelja knjigovesca koji ih dva puta nedjeljno, nakon časova Kurana
u mektebu, uči knjigovezački zanat."
„Voliš li da crtaš kao tvoj djed?", upitao me je Crni.
Šutio sam.
„Dobro", rekao je djed. „Hajde sad, ostavi nas."
Toplina koja se širila sa mangala bila je tako prijatna da se nisam mogao odvojiti od njih.
Zastao sam na trenutak, udišući miris boje i smole. I kafa je mirisala.
„Ako se drugačije oslikava, da li to znači da se drugačije i vidi?", pitao je djed. „Zato su ubili
jadnog pozlatara. A radio je po-zlatu na stari način. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je.
Pod nadzorom glavnog iluminatora, majstora Osmana, oslikavaju jednu Sumarnu za našeg
padišaha. Svi rade kod kuće, a majstor Osman je u radionici. Želim da prvo odeš tamo i vidiš
sve. Pla-šim se da su se međusobno posvađali i poubijali majstori kojima je Osman dao
nadimke: Leptir, Maslina, Roda... Otići ćeš da ih posjetiš u njihovim kućama..."
Umjesto da siđem niz stepenice, pošao sam na drugu stranu. Iz sobe sa ugrađenim ormarom,
gdje je spavala Hajrija, čulo se neko škripanje pa sam ušao tamo. Unutra nije bila Hajrija,
nego moja majka. Posramila se kada me je vidjela. Stajala je skoro napola u ormaru.
„Gdje si bio?", upitala me je.
Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jedna rupa kroz leoju se mogla vidjeti djedova
radionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje i soba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod
uslo-vom da su i njena vrata otvorena.
„Bio sam kod djeda", rekao sam. „Šta ti, majko, radiš ovdje?"
„Nisam li ti rekla da ne ideš djedu kad ima goste?", vikala je, ali ne glasno, da ne čuje gost.
„Šta su radili?", upitala je potom umiljatim glasom.
„Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je pričao, a onaj drugi je slusao.
„Kako je sjedio?"
Odjednom, sjedoh na pod i počeh imitirati gosta: gle, majko, ja sam sad jedan ozbiljan čovjek,
namršten sam i slušam djeda, klimam glavom u ritmu, ozbiljno, kao da slušam mevlud.
„Idi dolje. Odmah pozovi Hajriju", rekla mi je majka. Sjela je i počela da piše na malom
komadu papira na tabli za pisanje koju je stavila u krilo.
„Majko, šta pišeš?"
„Zar ti nisam rekla da brzo siđeš i pozoveš Hajriju?"
Otišao sam u kuhinju. Brat se vratio. Hajrija je ispred njega stavila bakrenu zdjelicu sa
pilavom napravljenim za gosta.
„Izdajice!", rekao je brat. „Otišao si i ostavio me s majstorom. Sam sam morao završiti
uvijanje stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili."
„Hajrija, zove te mama!"
„Prebiću te kad ovo pojedem. Kazniću te zato što si ljenču-ga i izdajica."
Čim je Hajrija izašla, brat je ostavio pilav i krenuo da me bije. Nisam mogao pobjeći. Uhvatio
me je za ruku i počeo da je uvrće.
„Nemoj, Ševkete, nemoj, jako me boli."
„Hoćeš li opet ostaviti sav posao meni i pobjeći?"
„Neću!"
Zakuni se!"
Kunem se!" „Zakuni se Kuranom!" „Kunem se Kuranom!"
Ipak me nije pustio. Odvukao me je do sinije i srušio na koljena. Bio je jači od mene i mogao
je jednom rukom jesti pilav, a drugom još jače uvrtati moju ruku.
„Ne muči brata, bezdušniče!", rekla je Hajrija. Zabrađena, izlazila je na ulicu. „Pusti ga!"
„Ne miješaj se, robinjo!", rekao je brat. I dalje je držao moju ruku. „Gdje ćeš?"
„Idem da kupim limun", odgovorila je Hajrija.
„Lažljivice, ormar je pun limuna", reče brat.
Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem, udario sam ga i zgrabio svijećnjak za dršku,
ali on se bacio na mene i oborio me. Udario je svijećnjak i sinija se prevrnula.
„Vi ste moja božja kazna!", rekla je majka. Nije vikala da ne čuje gost. Kako je prošla kroz
predsoblje i sišla niz stepenice, a da je Crni nije vidio? Razdvojila nas je. „Derani, uvijek me
sramotite!"
„Orhan je danas lagao", rekao je Ševket. „Ostavio me je kod majstora u poslu i pobjegao."
„Šuti", reče majka i ošamari ga.
Nije zaplakao jer ga je blago udarila. „Hoću mog tatu", rekao je. „Kad se vrati, uzeće crvenu
sablju strica Hasana i vratiće nas iz ove kuće stricu Hasanu."
„Šuti", rekla je majka. Odjednom, razljutivši se, zgrabila ga je za ruku i odmah povukla do
mračnog ugla popločanog dvorišta. Pošao sam za njima. Majka je otvorila vrata šupe i,
ugledavši me, rekla:
„Ulazite obojica."
„Ali, majko, ja ništa nisam uradio!", rekao sam, ali sam ušao. Majka je zatvorila vrata za
nama. Unutra nije bilo mračno, slabo svjetlo prodiralo je kroz drvene kapke okrenute ka
stablu nara, ali ipak me je bio strah.
„Majko, otvori", zvao sam je. „Hladno je!"
„Ne plači, kukavice!", rekao je Ševket. „Otvoriće."
Majka je otvorila vrata. „Hoćete li biti mirni dok gost ne ode?", upitala nas je. „Dobro,
sjedićete u kuhinji dok Crni ne ode i nećete ići gore."
„Biće nam dosadno", rekao je Ševket. „Gdje je Hajrija?"
,,U sve se miješaš! Pretjeruješ", odgovorila je majka.
Ćulo se rzanje konja u štali. Još jednom se oglasio. To nije bio djedov konj, već od Crnog.
Obradovali smo se kao da sviće bajramsko jutro ili počinje vašar. Majka se nasmiješila kao da
je htjela da se i mi osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata štale prema
ovoj strani dvorišta.
„Miran!", viknula je unutra.
Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punu miševa koja je zaudarala na loj. „Da vam nije
palo na pamet da izađete odavde dok gost ne ode. Nemojte se svađati kako ne bi neko
pomislio da ste razmažena derišta."
„Majko", rekao sam prije nego što je zatvorila vrata. „Majko, da ti nešto kažem. Ubili su
djedovog jadnog pozlatara."
7.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina, shvatio sam da mi je sjećanje već godinama
pogrešno. Njeno lice bilo je prefinje-no kao i Orhanovo, a vilica izduženija nego što sam
pamtio. Zbog toga su usta moje ljubljene, o kojima sam godinama razmišljao, morala biti
manja i uža. Tumarajući dvanaest godina od grada do grada, zamišljao sam da su joj usta šira,
usne pravilne ali punije i neodoljive poput krupne, sjajne višnje.
Da sam imao sliku njenog lica izrađenu u stilu italijanskih majstora, ne bih se osjećao kao
budala koja, tokom dvanaestogodišnjeg odsustvovanja, ne može da se sjeti lica voljene koju je
za sobom ostavio. Jer, ako u srcu živi naslikano lice voljene, vaš dom je cijeli svijet.
Kada sam ugledao Šekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio njegovo lice i poljubio
ga, pojavio se u meni nemir ne-sretnika, ubice i grešnika. Neki unutrašnji glas govorio mi je:
»Hajde, idi, vidi Šekuru."
Nekoliko trenutaka mislio sam da odem bez riječi i da tajna vrata koja vode ka predvorju krajičkom oka izbrojao sam petoro vrata, od kojih su jedna vodila ka stepenicama - otvorim
sva, jedna po jedna dok ne nađem Šekuru. Ali, dvanaest godina bio sam daleko od svoje
ljubljene i to samo zbog toga što sam u krivo vrijeme nesmotreno i nepromišljeno otkrio šta
mi leži na srcu. Čekao sam bez riječi, pritajeno, posmatrajući mindere na kojima je Šekura ko
zna koliko puta sjedila, stvari, koje je ko zna koliko puta dodirnula, i slušao tetka.
Ispričao mi je da sultan želi da knjiga bude završena za hilja-dugodišnjicu hidžre. Naš
padišah, uzdanica svijeta, želio je povo-dom hiljadite godišnjice muslimanskog kalendara
pokazati da on i njegova država mogu primjenjivati evropejske postupke kao i sami
Evropejci. Naredio je majstorima iluminacije, koji su bili veoma zauzeti jer je naručio i izradu
jedne sumarne, da ne izlaze iz svojih kuća i da ne rade u radionicama, u gužvi, nego kod kuće.
Naravno, znao je da oni tajno dolaze kod mog tetka.
„Vidjećeš glavnog majstora iluminacije, Osmana", rekao mi je tetak. „Jedni govore da je
oslijepio, drugi da je izlapio. Ja mislim da je i slijep i senilan."
Iako tetak nije bio iluminator, sultan mu je dozvolio nadgledanje izrade jedne takve knjige što
je kvarilo odnose između njega i Osmana.
Sjećajući se djetinjstva, posmatrao sam stvari u kući. Sjećao sam se, još uvijek i nakon
dvanaest godina, plavog čilima izrađenog u Kuli koji je ležao na podu, bakrenog vrča,
poslužavnika za kafu, bakrača i fildžana koji su preko Portugalije, stigli čak iz Kine na šta je
moja pokojna tetka bila veoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sa rubovima
ukrašenim sedefom, polica za turbane na zidu i jastuk od crvene kadife, čije mekoće sam se
sjetio dotaknuvši ga, prenesene iz kuće na Aksaraju, gdje smo Šekura i ja proveli svoje
djetinjstvo, još uvijek su nosile nešto od sjaja mojih sretnih iluminatorskih dana u toj kući.
Sreća i iluminacije. Želio bih da dragi čitaoci koji poklanjaju pažnju mojoj pripovijesti i mojoj
muci, upamte ove dvije riječi kao ishodišta mog svijeta. Ovdje sam nekad bio veoma sretan,
među knjigama, perima i crtežima. Zaljubio sam se i bio prognan iz ovog raja. Tokom godina
provedenih u ljubavnom izgnanstvu, mnogo sam razmišljao o tome koliko sam dužan Šekuri i
mojoj
1 'ubavi prema njoj, jer me je još u mladosti naučila da optimistički gledam na život i svijet.
Bio sam naivan, dijete, i nisam sum-;a0 da će mi ljubav biti uzvraćena, pa sam radosno
prihvatao svijet, doživljavajući ga kao dobro mjesto. Sa takvim stavom, eto, prihvatio sam i
zavolio knjige koje mi je tetak tada davao da čitam, podučavanja u medresi, iluminacije i
slikanje. Ipak, koliko taj dio veselog i blistavog obrazovanja dugujem ljubavi prema Šekuri,
toliko odbacivanju moje ljubavi dugujem svoje mračne spoznaje koje su to razdoblje
zasjenile: želja da nestanem s plamenom koji gori na ognjištu u ledenim noćima po sobama
hanova, snoviđenje kako sa ženom koja leži pored mene padam u pusti bezdan, pomisao da ne
vrijedim ni pet para, da sam niko i ništa - sve to mi je Šekura ostavila u amanet.
„Jesi li znao", upitao me je tetak kasnije, „da poslije smrti naše duše mogu sresti duše onih
koji u svojim krevetima, na ovom svijetu spokojno spavaju?"
„Nisam znao."
„Nakon smrti čeka nas dugo putovanje i zato se ne bojim umrijeti. Plašim se jedino da umrem
prije nego što završim knjigu za sultana."
Dok je jedna strana mog mozga vjerovala da sam snažniji, razumniji i pouzdaniji od tetka,
drugi dio bio je zaokupljen raz-mišljanjem o preplaćenom kaftanu, kojeg sam kupio dolazeći
kod ovog čovjeka što prije dvanaest godina nije dozvolio da se oženim njegovom kćerkom, o
srebrnom amu i ukrašenom sedlu na konju kojega ću izvesti iz štale i uzjahati kada siđem niz
ste-penice.
Obećao sam da ću mu javiti sve što saznam od iluminatora. Poljubio sam ga u ruku, sišao niz
stepenice i izašao. Osjećajući hladnoću snijega na sebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni
starac: radosno sam osjećao svijet na svojoj koži. Dok sam zatvarao vrata štale, dunuo je
vjetar. Dok sam kamenom popločanom stazom vodio konja u avliju, i konj i ja smo zadrhtali.
Njegove sna-žne noge prošarane žilama, njegov nemir, neobuzdanost osjećao sam kao i svoje.
Izašli smo na ulicu i, kad sam se spremao da skočim, zajašem konja i nestanem u uskim
sokacima kao junak iz Priče, preda mnom se pojavi jedna krupna žena noseći zavežljaj u
rukama. Ne znam odakle se pojavila ta Jevrejka u ružičastoj odjeći, velika i široka kao ormar,
ali pokretna i živahna, čak i ko-ketna.
„Junače, momče, vidim da si zgodan kao što se i priča", reče. „Jesi li oženjen? Ili si još uvijek
momak? Hoćeš li za svoju tajnu draganu kupiti svilenu maramu od Ester, najpoznatije istanbulske ulične prodavačice?"
„Ne."
,,A crveni pojas od atlasa?" „Neću."
„Nemoj ti meni, neću pa neću! Zar takav junak kao ti nema vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna
koliko uplakanih djevojaka sanja o tebi?"
U trenutku njeno tijelo se izvi poput gipkog tijela akrobate i začuđujuće graciozno privi se uz
mene. Istog trenutka, kao ma-đioničar, stvori u rukama neko pismo. Zgrabih ga hitro kao da
sam godinama vježbao baš za ovaj trenutak i stavih ga za pojas. Bilo je to veliko pismo, ispod
pojasa na svojoj ledenoj koži u predjelu između struka i pupka osjećao sam ga kao žeravicu.
„Uzjaši konja i kreni polagano", reče ulična prodavačica Ester. „Idi uz ovaj zid u sokak,
skreni desno i produži mirno, ali čim dođeš do nara, okreni se i pogledaj kuću iz koje si
izašao, u prozor preko puta."
Produžila je svojim putem i začas nestala. Uzjahao sam konja nespretno, kao početnik. Srce je
udaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu znale kako da drže uzde, ali kada su noge čvrsto
obuhvatile konja, zavladaše zdrav razum i vještina, i nas dvojica, za-jedničkim snagama
krenusmo lagano kao što je rekla Ester i od-jahasmo u uski sokak s desne strane!
Pomislio sam da možda i jesam privlačan, da me iza svakog prozorskog kapka i rešetke tajno
posmatra neka žena iz mahale. Osjećao sam kao da će me opet obuzeti onaj isti plamen. Da li
to želim? Da li me hvata ista ona bolest od koje sam tolike godine bolovao? Odjednom,
proviri sunce i na trenutak me zbuni.
Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakržljalo, otužno drvo? Jeste! Lagano sam se okrenuo u
stranu: prozor se nalazio tačno ispred mene, ali tamo nije bio niko. Ester, vještica, slagala me
je!
Dok sam razmišljao, odjednom se otvoriše prozorski kapci okovani ledom i u tom okviru
prozora, koji je poslije dvanaest godina zasijao suncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu,
njeno lijepo lice među granama posutim snijegom. Da li je moja crno-oka ljubav gledala mene
ili neki drugi život negdje iza mene? Nisam dobro vidio da li je bila tužna ili nasmijana, ili se
možda tužno osmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritam mog srca, uspori! Ipak, odlučno
sam se okrenuo u sedlu i čežnjivo gledao u nju sve dok njeno tajanstveno, prefmjeno i nježno
lice nije iščezlo iza bijelih grana. Kada sam pročitao pismo, u kojem sam pronašao crtež,
shvatio sam koliko smo ona i ja podsjećali na jednu hiljadu puta oslikanu priču. Naš susret
ličio je na Husrevov dolazak pod prozor voljene Širin, samo je između nas stajalo tužno drvo
nara. Osjetio sam ponovo plamen ljubavi i to onakav kakav je prikazan u knjigama koje
volimo i kojima se divimo.
8.
ZOVEM SE ESTER
Znam, zanima vas šta piše u pismu koje sam dala Crnom. I mene je zanimalo i saznala sam.
Ako želite, vratite se na početak priče kao da unazad listate stranice, poslušajte priču o onome
što se dogodilo prije nego što sam mu dala pismo.
Predveče, moj muž Nesim i ja, dvoje staraca, sjedimo kraj peći u našoj kući u jevrejskoj
mahali na ulazu u Zlatni rog i, starački uzdišući, pokušavamo da se ugrijemo bacajući drva na
vatru. Ne obraćajte vi pažnju na to što ja sebe nazivam starom. Kada svilene marame,
rukavice, čaršave, šarene košulje s portugalskih lađa, pa još među njima i skupe i jeftine
đinđuve, skrivene đerdane, prstenje i narukvice, kojima se žene obraduju, strpam u zavežljaj i
prebacim preko ruku, obiđem Istanbul uzduž i popri-jeko, zavirim u svaki sokak. Nema
pisma, ni priče koju nisam prenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskih djevojaka ja sam
udala, ali ne pričam vam to hvale radi. Nego, kao što rekoh, sjedili smo predveče, kad
začusmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja odem, otvorim, kad ono, blentava sluškinja
Hajrija. U ruci joj pismo. Drhteći od zime, ili od uzbuđenja, ne znam, ispriča ona meni šta to
traži moja Šekura.
Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pa sam se začudila. Lijepa Šekura, znate, ima
muža koji se nikad nije vratio iz rata - ako mene pitate nesretnik je davno negdje završio. Taj
ratnik koji se nikad neće vratiti, ima jednog mahnitog brata po imenu Hasan. Ali, shvatim ja
da Šekurino pismo nije namijenjeno Hasanu, već nekom drugom. Poludjela je Ester od
radoznalosti šta piše u pismu. Na kraju sam saznala.
Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno, odjednom sam osjetila neki stid. Neću reći kako
sam pročitala pismo. Možda prezirete moju znatiželju, ali vi kao niste radoznali poput berberina iz brijačnice. Hajde da vam časkom ispričam šta sam čula dok su mi čitali pismo. Ovako
je pisala slatka Šekura:
„Efendi Crni, dolaziš u moju kuću jer si blizak s mojim ocem. Ali, nemoj misliti da ćeš od
mene dobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga desilo otkako si otišao. Udala sam se i imam dva
sina. Jedan je Orhan, kojega si vidio kada je maloprije bio kod vas. Četiri godine čekam muža
i ni o čemu drugom ne razmišljam. Sa dvoje djece i starim ocem, možda sam pomalo
usamljena, bespomoćna i nejaka, možda ponekad osjećam da mi treba snaga i zaštita
muškarca, ali neka nikome ne padne na pamet da bi se mogao okoristiti mojom situacijom.
Zbog toga te molim da više ne dolaziš. Jedanput si povrijedio moju čast i tada sam se
namučila da bih se opravdala pred ocem. U ovom pismu šaljem ti sliku koju si mi nacrtao i
poslao dok si još bio zaluđen. Ne želim da gajiš lažne nade i da pogrešno protumačiš bilo šta.
Pogrešno je vjerovati da se čovjek može zaljubiti gledajući sliku. Najbolje bi bilo da tvoja
noga nikada ne kroči preko našeg praga."
Jadnica Šekura, nije ni muškarac, ni beg, ni paša pa da udari pečat na kraju pisma! Na dnu
lista stajalo je samo prvo slovo njenog imena kao neka plašljiva ptičica.
Spomenula sam pečat. Vjerovatno se pitate kako otvaram i zatvaram zapečaćena pisma. Ona
zapravo nisu zapečaćena. Moja draga Šekura sigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejka
pa neće moći da ga pročita. Ja sama ne umijem pročitati vaša arapska slova, pa nađem nekoga
ko umije. Ipak, vaše pismo mogu savršeno čitati. Jeste li zbunjeni?
Hajde, objasniću vam tako da i najgluplji mogu shvatiti.
Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo slova. Pismo se čita kao i knjiga, miriše se,
dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu - čitaj da vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta
piše u pismu! Vještina nije samo u tome da se pročitaju slova, već cijelo pismo. Hajde,
slušajte šta je Šekura rekla.
Pismo šaljem tajno, ali po Ester, jer to je njen posao i navika, što znači da mi nije stalo da
bude previše tajno.
Papir je ispresavijan više puta kao burek, što ističe tajnu koju nosi. Međutim, otvoreno je. A
pored njega je i jedan veliki crtež. Izgleda kao da se zajednička tajna krije. Tako izgledaju
pisma u kojima se poziva na ljubav, a ne odbija.
To potvrđuje i miris. Toliko je neodređen da onaj koji bude držao pismo u ruci neće znati je li
ga namjerno ili slučajno namirisala (da li je to miris parfema ili njene ruke?), a opet dovoljno
omamljujući za svakoga. Mislim da će isto djelovati i na Crnog.
Ja sam Ester koja ne zna čitati ni pisati, ali vidim po rukopisu graciozno treperenje slova kao
na blagom povjetarcu, pero koje kaže: „Ah, žurim, pišem na brzinu, nepažljivo jer ovo pismo
nije važno", a zapravo je potpuno suprotno. Rekavši „maloprije" dok je govorila o Orhanu,
ističe da je pismo napisano upravo u tom trenutku, ali pažnja s kojom je pisano govori da je
plan ranije smišljen.
Crtež uz pismo govori o tome kako se lijepa Širin, dok gleda sliku zgodnog Husreva,
zaljubljuje, kao što govori priča koju znam čak i ja, Jevrejka Ester. Sve istanbulske djevojke i
žene maštaju o velikoj ljubavi i obožavaju ovu priču, ali prvi put sam vidjela da neko šalje taj
crtež u pismu.
Cesto se dogodi vama koji umijete čitati i pisati da vas neko nepismen moli da mu pročitate
pismo koje je dobio. Pismo je toliko potresno, uzbuđujuće i uznemirujuće da vas vlasnica
pisma, iako je obuzeta sramom što ste dio njene intime, sramežljivo moli da joj ga još jednom
pročitate. I opet čitate. Na kraju je toliko puta pročitano da ga znate napamet. Zatim uzima
pismo u ruke i pita vas: „Je li ovdje rekao ovo?" i „Piše li tu ono?" i gleda u slova koja
pokazujete vrhom prsta, iako ne zna pročitati. Dok očiju punih suza gledaju šare slova koje
prave riječi, ne umiju ih pročitati, a napamet ih znaju, ponekad se toliko rastužim i dođe mi da
ih poljubim, a zaboravim da sama ne umijem da čitam i pišem.
A ima i takvih nesretnika, pazite da ne budete kao oni, koji, kad djevojka poželi da uzme
pismo, da ga ponovo dotakne i po-gleda, iako ne zna gdje je koja riječ, kažu: „Nepismena si,
šta hoćeš, šta ćeš ponovo gledati?" Neki neće da vrate pismo djevojci, kao da je njihovo i
onda na mene dođe red da se svađam i vratim pismo. Eto, tako sam dobra ja, Ester i ako vas
volim, pomoći ću vam.
9.
JA, ŠEKURA
Zašto sam bila na prozoru baš onda kada je Crni projahao na svom konju? Zašto sam u tom
trenutku otvorila kapke na prozorima i dugo ga posmatrala kroz snijegom prekrivene grane
nara? Ne znam tačno. Ja sam poslala Hajriju da pronađe Ester i znala sam, svakako, da će
Crni proći ovuda. U međuvremenu, popela sam se u sobu koja je okrenuta prema stablu nara,
sobu sa zidnim ormarom, da pogledam čaršave u sanducima. Kada sam svom snagom gurnula
kapke, jer sam poželjela da otvorim prozor, sobu je obasjalo sunce. Zastavši, zaslijepljena
suncem srela sam se oči u oči s Crnim. Bilo je predivno!
Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalačku nespretnost i bio je lijep. „Gle, Šekura", srce
reče, „Crni nije samo zgodan, po-gledaj ga u oči, njegovo srce je kao dječije, čisto i
usamljeno. Udaj se za njega." No, ja sam već poslala pismo koje govori suprotno.
Još kao dvanaestogodišnjakinja znala sam da sam zrelija od njega iako je bio stariji od mene
dvanaest godina. Umjesto da tada stane ispred mene uspravan kao pravi muškarac i kaže da će
uraditi ovo ili ono, da će skočiti odande, popeti se onamo, on se skrivao iza knjiga i crteža kao
da se srami. Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crtež i tako otkrio svoju
ljubav. Oboje smo bili već odrasli. Kada sam napunila dvanaest godina, osjećala sam kako me
Crni više ne može pogledati, kao da se plašio da ću u njegovim očima vidjeti ljubav. Na
primjer, rekao bi: Hoćeš li mi dodati nož sa drškom od slonovače?", gledao bi nož i ne bi
mogao da me pogleda u oči. Ako bih ga pitala, na primjer: „Voliš li šerbe od višanja?", ne bi
potvrdio smiješkom ili izrazom lica kako i sami činimo punim ustima, nego bi glasno rekao:
„Da!" kao da govori gluvom čovjeku. Jer, od straha nije smio da pogleda moje lice. Tada sam
bila veoma lijepa. Svi muškarci koji bi uspjeli da me vide, pa makar i izdaleka ili kroz
zavjese, iza odškrinutih vrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene. Ovo vam govorim,
ne da bih se hvalila, nego da biste razumjeli moju priču i podijelili moju tugu.
U poznatoj pripovijesti o Husrevu i Širin postoji trenutak koji je često bio predmet naših
razgovora. Šapur, Husrevov prijatelj, želio je da se Husrev i Širin zavole. Jednoga dana kada
je Širin sa svojim dvorjankama pošla u šetnju, Šapur kradom postavi Husrevovu sliku na
granu drveta pod kojim su sjedile i odmarale se. Kada je ugledala sliku lijepog Husreva na
drvetu u tom pre-lijepom vrtu, Širin se zaljubila. Bilo je mnogo pokušaja da se nacrta taj
trenutak, ili, kako to iluminatori zovu, scena, u kojoj Širin zadivljeno i zbunjeno gleda
Husrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogo puta vidio taj crtež dok je radio s mojim
ocem, a nekoliko puta ga je i sam nacrtao, gledajući pažljivo original i izrađujući vjernu
kopiju. Kasnije, kada se zaljubio u mene, izradio je još jedan. No, umjesto Husreva i Širin
nacrtao je sebe i mene, Crnog i Šekuru. Da ispod nije bilo napisano da smo to on i ja, samo ja
bih znala da smo to mi, jer dešavalo se da ponekad u šali nacrta sebe i mene: ja u plavom, a on
u crvenom. Ovog puta, kao da to nije dovoljno, ispod crteža Husreva i Širin napisao je naša
imena. Kao neki prijestupnički dokaz crtež je ostavio tamo gdje ću moći da ga pronađem i
pobjegao. Sjećam se daje posma-trao kako ga gledam i pratio kako ću reagovati.
Jako dobro sam znala da se ne bih mogla zaljubiti u njega kao Širin, pa sam se pravila da ne
shvatam. Te Ijetnje večeri, kada se Crni vratio kući, pokušavali smo da se osvježimo sirupom
od višanja rashlađenim ledom koji je stigao čak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da mi je
Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek završio medresu. Učiteljevao je po sirotinjskim mahalama
i poku šavao da se približi veoma moćnom i uglednom Naim-paši, zbog želje moga oca. Moj
otac mislio je da Crni mašta, lebdi. On se namučio da Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da
se zaposli kao pisar, govoreći da se sam Crni ne trudi mnogo i da se ponaša nezrelo. Te večeri
rekao je: „Siromašak je sebi postavio visok cilj." I ne obraćajući pažnju na majku, rekao:
„Pametniji je nego što smo mislili."
Tužna srca sjećam se svega što je moj otac učinio poslije toga, kako sam izbjegavala Crnog,
kako je prestao posjećivati našu kuću, a zatim i cijelu četvrt, ali ne želim to da pominjem jer
biste zamrzili i mene i mog oca. Vjerujte, drugog izlaza nije bilo. Jasno se vidjelo da je ljubav
beznadežna, ko ne zna pravila uči se na sopstvenom iskustvu, i pametan čovjek jednostavno
kaže: „Nismo bili jedno za drugo" ili „Tako je moralo biti." Moja majka je nekoliko puta
molila: „Nemojte slomiti srce dječaku." Crni je tada imao dvadeset četiri godine, ali ga je
majka još uvijek smatrala djetetom. Otac je izjavu Crnog smatrao drskim djelom i mo-guće je
da je namjerno prečuo majčinu molbu.
Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se pročulo da je otišao iz Istanbula, više ga nije bilo u
našim srcima. Pošto godinama nije bilo glasa o njemu, smatrala sam da njegov crtež, nacrtan
u tajnosti, mogu zadržati i sačuvati kao uspomenu na djetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da
ga moj otac, a kasnije i moj muž, ne bi pronašli i nervirali se zbog ljubomore, naša imena,
Crni i Šekura, napisana u dnu crteža prekrila sam tako da izgleda kao da je slučajno kanulo
očevo hasanpaša mastilo te su od kapljica nastali cvjetovi. Ako neko želi da prigovori zato što
sam mu se ukazala na prozoru, budući da sam mu danas vratila crtež, možda će se malo
posramiti, ili bar malo zamisliti.
Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim. Neko vrijeme poslije toga ostala sam na
prozoru obasjanom crvenilom večernjeg sunca i, dok mi nije bilo već prilično hladno,
zadivljeno sam posmatrala kako je pod tom svjetlošću vrt bio obavijen biagocrvenkastom i
narandžastom bojom. Nije bilo ni daška vjetra. Nisam brinula o tome da li će me pokraj
otvorenog prozora vidjeti neki prolaznik, ili moj otac, ili da će se vratiti na konju i proći
ispred. Mesrura, jedna od Ziver-pašinih kćeri, s kojima jed-nom nedjeljno, smijući se i šaleći,
odlazim u hamam, ona koja se neprestano smije i u najneobičnijim trenucima smisli nešto najnevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni sam čovjek nikada ne zna šta zapravo misli. Ja
razmišljam ovako: ponekad nešto kažem i dok to izgovaram, shvatam da sam tako i mislila,
ali čim to shvatim, već mislim suprotno.
Ražalostila sam se zbog toga što je, kao i moj muž, nestao bez traga i siroti efendi Prefmjeni.
On je bio jedan od iluminatora koje je otac pozivao u kuću, a koje sam ja, otkriću tajnu,
kradom posmatrala. Bio je najružniji i najsiromašniji duhom.
Zatvorila sam prozorske kapke, izašla iz sobe i sišla u kuhinju.
„Mama, Ševket nije poslušao", reče Orhan. „Dok je Crni izvodio konja iz štale, on je izašao iz
kuhinje i gledao ga kroz otvor."
„Pa šta!" viknu Ševket, držeći u ruci havan. ,,I mama ga je gledala kroz rupu u ormanu."
„Hajrija", rekoh, „večeras im ispeci hljeb s marcipanom i šećerom na malo maslaca."
Orhan je poskakivao od radosti, a Ševket nije progovarao.
Dok sam se penjala uz stepenice, prestigli su me vičući i dok su me obilazili, gurajući se i
veselo podvriskujući, nasmijala sam se i rekla: „Polako, polako, vragolani jedni!" Obojicu
sam lagano potapšala po leđima.
Baš je lijepo provoditi večeri kod kuće s djecom! Moj otac se zadubio u tišinu knjige. „Otišao
je gost", rekoh. „Nadam se da vas nije zamorio."
„Ni najmanje", reče. „Bilo mi je lijepo. Pun je poštovanja Prema svom tetku, kao nekad."
„Dobro."
»Ali i oprezan i proračunat."
Rekao je, omalovažavajući ga, prije s namjerom da završi razgovor nego da vidi moju
reakciju. U neko drugo vrijeme već bih mu oštro uzvratila. Ipak, ovog puta pomislila sam na
tog čovjeka i vidjela ga kako još uvijek jaše na bijelom konju. I zadrhtala sam.
Kasnije, ne znam kako, nađoh se u sobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I Ševket nam je
prišao. Na trenutak su se malo gurkali. Kad sam pomislila da su započeli svađu, padosmo sve
troje na sećiju. Mazila sam ih kao štenad, ljubila potiljak i kosu, grlila ih osjećajući njihovu
težinu na svojim grudima.
„Uh", rekoh. „Kosa vam ne miriše. Sutra idete s Hajrijom u hamam."
„Ne želim u hamam s Hajrijom", reče Ševket. „Zar si već odrastao?"
„Majko, zašto si obukla tu lijepu ljubičastu košulju?", upitao je Ševket.
Otišla sam u susjednu sobu i skinula ljubičastu košulju. Obukla sam blijedozelenu koju stalno
nosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se presvlačila, naježila sam se, ali sam osjetila kako mi
koža gori, a tijelo buja od života. Rumenilo na mojim obrazima sasvim se razmazalo dok sam
se mazila s djecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvši u dlanove. Znate li da mi svi, moja
bliža i dalja rodbina, žene iz hamama i svako ko me vidi kaže da izgledam kao
šesnaestogodišnjakinja, a ne kao starija dvadesetčetvorogodišnja žena, majka dvoje dece?
Želim da im vjerujete, da im i vi povjerujete, je li vam jasno, inače vam neću više pričati.
Nemojte da vam bude čudno što razgovaram s vama. Godinama sam posmatrala slike u
očevim knjigama tragajući za ženama, ljepoticama. Ima ih prilično rijetko i uvijek stidljivo i
smjerno gledaju preda se ili, u najboljem slučaju, gledaju se međusobno, kao da traže oprost.
Nikada ne gledaju na svijet kao muškarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta čela. Ali, u
jeftinim, na brzinu oslikanim knjigama, događa se da, zbog slikareve nepažnje, žene ne
gledaju prema zemlji, niti u bilo šta na slici, na primjer pehar ili ljubljenog, već pravo čitaoca
u oči. Uvijek sam se pitala ko je taj čitalac u kojeg gledaju.
Naježim se kad pomislim na knjige stare dva vijeka, čak iz famerlanovog doba, i tomova koje
radoznali kauri plaćaju zlatom i odnose u svoje zemlje: možda će jednoga dana neko iz dajete
zemlje slušati i ovu moju pripovijest. Zar to nije želja da se i dalje živi u knjizi, zar svi sultani
i veziri ne plaćaju zlatom onima koji pišu knjige o njima ili posvećene njima? Kada osjetim tu
želju u sebi i ja, kao i te prelijepe žene, koje jednim okom posma-traju život u knjizi a drugim
svijet izvan nje, želim da razgovaram s vama koji me posmatrate iz nepoznatog mjesta u
nepoznato vrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se što me posmatrate. Čak i ako ponešto
slažem, činim to zato da ne steknete pogrešno
mišljenje o meni.
Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije mene imao je trojicu sinova, ali ih je Alah, jednog
po jednog, pozvao sebi, a mene je poštedio. Moj otac me je uvijek čuvao i nisam se udala za
čovjeka po njegovom izboru; pošla sam za jednog spahiju u kojeg sam se zagledala. Da se
pitalo mog oca, čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti najveći naučnik, znati
umjetnost i ilu-minaciju, biti moćan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a pošto takvog nema,
trebalo je da sjedim u kući i čekam. O ljepoti mog muža nadaleko se čulo; poslala sam mu
glas preko provodadžija i on me je presreo jednom prilikom na povratku iz hamama. Oči su
mu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila u njega. Bio je ljepotan, tamne kose, bijelog lica i
zelenih očiju, imao je snažne ru-ke, ali je djelovao nevino i mirno kao dijete u snu. Činilo mi
se da pomalo miriše na krv, vjerovatno zato što je svoju snagu trošio ubijajući ljude u
ratovima i skupljajući ratni plijen, ali kod kuće je bio nježan i blag poput žene.
Moj otac ga nije želio prihvatiti jer ga je smatrao siromašnim ratnikom i pristao je na moju
udaju tek kada sam mu zaprijetila samoubistvom, a on je jurio iz bitke u bitku dokazujući
svoje junaštvo i tako stekao timar od deset hiljada akči na čemu su nam svi zavidjeli.
Nisam se brinula kada prije četiri godine nije došao kući iz Safavida sa svojom vojskom. S
godinama postajao je sve vještiji, sam poduzimao podvige, donosio sve veći plijen, dobijao
veći timar, obučavao više vojnika. Bivalo je i svjedoka koji su pričali kako se odvojio od
pješačke vojske i krenuo u planine. U početku sam se nadala da će se svakog časa vratiti, ali
nakon dvije godine postepeno sam se navikla na to da ga nema i, uvidjevši da je Istanbul pun
žena čiji su muževi ratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem.
Sinovi i ja smo se noću grlili u krevetu jecajući. I lagala sam im da ne bi plakali kako je taj i
taj rekao da postoji dokaz da će se otac vratiti prije proljeća, da bi kasnije te laži oni prenosili
drugima, one bi išle od usta do usta i vratile se meni kao muštuluk, a ja bih povjerovala u njih.
Živjeli smo na Čaršikapiji u iznajmljenoj kući s ocem mog muža, koji je bio porijeklom
Abhaz, siromašan ali gospodin, i djeverom koji je takođe imao zelene oči. Nakon što mi je
muž nestao, nastale su nevolje. Svekar, koji je napustio svoj posao - proizvodnju ogledala
kada mu se stariji sin obogatio, ponovo je počeo raditi. Kako je više zarađivao na carinarnici,
tako je Hasan, neoženjeni brat moga muža, počeo izigravati glavu kuće. Jedne zime,
strahujući da neće skupiti novac za kiriju, brzo su robinju koja je obavljala kućne poslove
odveli na sajam i prodali, a od mene su tražili da obavljam njene poslove, da kuham, perem
rublje, čak i da odlazim u nabavku i na tržnicu. Nisam im se suprotstavila već sam šutke
počela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bez robinje koju je noću odvodio u svoju sobu i
počeo navaljivati na moja vrata, nisam znala šta da radim.
Mogla sam se odmah vratiti u očevu kuću, ali po kadijinom mišljenju moj muž je bio još
uvijek zakonski živ i ako ih razljutim, mogli bi na silu da vrate mene i moju djecu u kuću mog
muža, i još mene i mog oca kazniti i poniziti. Iskreno, mogla sam se i predati Hasanu koji je
bio čovjekoljubiv i razuman i više nego moj muž, a bio je veoma zaljubljen u mene. Ali, ako
budem ne-promišljena, ne bih postala njegova žena, već, sačuvaj bože, njegova robinja. Jer,
proglašenje smrti mog muža nije poželjno za njih; mogla bih tražiti svoj dio nasljedstva, ili ih
napustiti i vratiti se s djecom ocu. Ako moj muž nije mrtav, po kadijinom mi-šljenju, ne mogu
se udati za Hasana. Isto tako, pošto se ne bih mogla udati ni za koga drugog, ostala bih vezana
za njihovu kuću i za taj brak, i činjenica da mi je muž nestao i ta beskrajna neizvjesnost njima
je odgovarala. Jer, nemojte zaboraviti, ja sam
obavljala kućne poslove, kuhala i prala, a pored toga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen u
mene.
Najbolje rješenje za mog svekra i Hasana bilo je da se udam za Hasana, ali prije toga trebalo
je pogoditi se sa svjedocima i ubijediti kadiju. I pošto bi najbliži srodnici mog muža, njegov
otac i brat, pristali na to i ne bi bilo nikoga da im protivrječi, vje-rovatno bi kadija povjerovao
svjedocima potplaćenim sa nekoliko akči da je moj muž mrtav. Najteže bi bilo ubijediti
Hasana da neću napustiti kuću kao udovica, da neću tražiti nasljedstvo ni novac zbog braka s
njim i, ono najvažnije, da ću svojom voljom poći za njega. Znala sam da je najbolji način da
spavam sa Hasa-nom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da ga se na taj način oslobodim.
Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od mog nestalog muža bio je mlađi
osam godina i kad je moj muž bio kod kuće, bio mi je kao brat, što nas je zbližilo. Sviđala mi
se njegova nenametljivot i strastvenost, uživanje kad se igrao s mojom djecom, čežnja s
kojom me je gledao kao da sam čaša hladnog šerbeta od višnje, a on umire od žeđi. Ali znala
sam da se moram jako potruditi da zavolim nekoga ko je od mene napravio pralju i ko mirne
duše gleda kako kao robinja i sluškinja ski-tam i kupujem po čaršiji i pijaci. U to vrijeme,
kada sam odlazila u očevu kuću i dugo plakala gledajući lonce, kuhinjsko posuđe i šolje, a
noću spavala zagrljena s dječacima, Hasan mi nije pružio priliku da ga zavolim. Bio je
nepristojan jer nije mogao da povjeruje da bih se mogla zaljubiti u njega što bi omogućilo da
se nas dvoje uzmemo.
Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je na mene da me poljubi, miluje, govorio je da mi
se muž nikad neće vratiti, prijetio da će me ubiti, plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila
da se neću moći udati za njega, jer njegova naglost i brzopletost nisu davale mogućnost da se
probudi istinska i plemenita ljubav iz bajke.
Kada je jedne noći grunuo na vrata sobe u kojoj smo djeca i ja spavali, odmah sam ustala i, ne
obazirući se na to da li ću uplašiti djecu, na sav glas sam povikala kako su kuću zaposjeli zli
duhovi. Probudila sam svekra i svojim urlanjem i strahom od džina, razotkrila Hasana,
njegovog sina, čija strast još nije bila nestala. U tim kricima i besmislicama o džinima
razboriti starac je spoznao strašnu istinu - da mu je sin pijan i da nedolično nasrće na ženu
njegovog drugog sina, majku dvoje djece. Kada sam rekla da neću spavati do jutra i da ću
sjediti na vratima da sinove zaštitim od džina, šutio je. Ujutro kada sam im rekla da ću s
djecom na duže vrijeme otići kod oca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio je poraz.
Vratila sam se u očevu kuću i ponijela sa sobom neke uspomene na bračni život, stvari koje
mi je muž donosio s ratišta, a koje nije rasprodao: časovnik sa zvoncem za-plijenjen u
Mađarskoj, bič izrađen od tetive najsnažnijeg arapskog konja, komplet za šah od slonovače
napravljen u Tabrizu, koji su dječaci koristili kad bi se igrali rata, i srebrne svijećnjake koji su
bili trofej iz bitke za Nahdživar, zbog kojih sam se često svađala da ih ne prodaju.
Napustila sam dom svog nestalog muža i, kao što sam očekivala, to je pretvorilo Hasanovu
strasnu ljubav prema meni u beznadežan ali vrijedan plamen. Znao je da ga otac neće
podržati, pa je, umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sa pticama, la-vovima suznih očiju i
žalosnim gazelama u uglovima. Neću kriti od vas da sam skoro ponovo počela da iščitavam ta
pisma koja, ako ih nije pisao i oslikavao neki njegov prijatelj, otkrivaju bogat svijet Hasanove
mašte što nisam primijetila dok smo živjeli pod istim krovom. Zbog toga što je u posljednjim
pismima tvrdio kako me neće tjerati da radim kao robinja jer sada više zarađuje, zbog načina
na koji mi se obraćao s poštovanjem, šaljivo i nježno, zbog beskrajnih svađa i izvoljevanja
moje djece, zbog očevih jadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bih uzdahnula.
Prije nego što je Hajrija postavila sto za večeru, napravila sam ocu mlaki napitak od najboljeg
svježeg cvijeta urmi donesenih iz Arabije, dodala kašiku meda i malo limunovog soka,
polagano ušla kod njega i dok je čitao Knjigu duše, kao duh nečujno stavila napitak pored
njega onako kako on želi.
Žalosnim i slabašnim glasom upitao me je: „Pada li snijeg?" i ja sam tada shvatila da će to biti
posljednji snijeg u njegovom ži-votu.
JA SAM DRVO
Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša. U ime Alaha poslušajte moju priču. Popijte
kafu, otjerajte san, širom otvorite oči, pažljivo gledajte i pripovijedaću vam zašto sam tako
usamljen.
Kažu da sam nacrtan na brzinu, na neobrađenom, grubom papiru, zato što iza medahovih leđa
treba da stoji crtež stabla. Tačno je. Sada pokraj mene nema drugih tankih stabala, stepskih
travki sa sedam listova, vijugavih mračnih stijena koje ponekad liče na šejtana ili čovjeka,
usplahirenih oblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo, horizont i ja. Ali je moja priča
mnogo zamršenija.
Nije važno da li ću, kao drvo, biti dio knjige. Nespokojan sam što ja, kao crtež drveta, nisam
stranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet da bi se moglo desiti da, kad već nisam dio
knjige, moj crtež bude okačen na zid pa da mi se klanjaju i obožavaju me, kao što to čine
idolopoklonci i bezbožnici. U tajnosti se ponosim, da me ne čuju sljedbenici Erzurumi-hodže,
a opet, jako se stidim i bojim.
3.
Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što ne znam koje sam priče dio. Trebalo je da
budem dio jedne, ali ispao sam iz
nje, kao list sa drveta. Ispričaću vam:
PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČE POPUT LISTA S DRVETA
Persijski šah Tahmasp, najljući neprijatelj Osmanlija i najveći ljubitelj iluminacije među
svjetskim vladarima, prije četrdeset godina počeo je da se gubi i nije mu više bilo važno ono
što je volio, a na prvom mjestu mu bijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo. Kada je
ostavio i kafu, mozak je stao; zbog nepovjerenja karakterističnog za namrgođene i mračne
starce, da bi bio daleko od osmanlijske vojske, svoj prijesto je iz Tabriza, koji je u to vrijeme
pripadao Persijancima, preselio u Gazvin. Još više je ostario i jednoga dana ga je zaposjeo
džin. Doživio je nervni slom i zavjetovao se da će se zauvijek odreći vina, lijepih momaka i
slikanja, što je dokaz da je, kada je izgubio ljubav prema kafi, uzvišeni šah izgubio i zdrav
razum.
Tako su se čudotvorni knjigovesci, kaligrafi, iluminatori i minijaturisti, koji su dvadesetak
godina u Tabrizu stvarali najveća svjetska čuda, raspršili kao ptice na sve strane svijeta.
Sultan Ibrahim Mirza, nećak i zet šaha Tahmaspa, doveo je najbolje majstore u Mašad, gdje je
bio valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedio prepisivanje svih sedam mesnevija
Heft evreng koje je napisao pjesnik Džami, najveći pjesnik timuridske epohe u Heratu. Kada
je čuo za tu sjajnu knjigu, šah Tahmasp, ljubomoran na svog pametnog i lijepog nećaka kojeg
je istovremeno i volio i zavidio mu i žalio što mu je dao svoju kćerku za ženu, protjera ga u
nastupu gnjeva s mjesta valije u Mašadu i pošalje u grad Kain, a zatim, u novom naletu
ljutnje, u još manji Sebzevar. I opet su se kaligrafi i iluminatori iz Mešheda razmilili po
drugim gradovima i zemljama, po radionicama drugih sulta-na i prinčeva.
No, nekim čudom, veličanstvena knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovršena - imao
je pravog odanog knjižničara. Taj čovjek je sjeo na konja i otišao u Širaz da nađe najboljeg
pozlatara, odatle je dvije stranice odnio u Isfahan do kaligrafa koji piše najfinijim stilom
zvanim nastalik, potom je preko planina stigao u Buharu i jednom velikom majstoru
iluminacije koji radi na dvoru uzbečkog kana dao je da osmisli kompoziciju i nacrta likove;
zatim je otišao do Herata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjećanju nacrtao vijugave travke i
listove, a drugi je u stilu zvanom rika zlatnim slovima napisao tekst na ploči iznad vrata, i nakon toga ponovo je otišao na jug u Kain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokaže stranicu
koju je tokom šest mjeseci napola završio i dobio pohvalu za to.
Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na taj način, knjiga nikada neće biti dovršena,
unajmili su tatarske glasnike. Uz stranicu koju je trebalo ukrasiti, svakome su nosili i jedno
pismo gdje je objašnjeno šta se od njih traži. Tako su glasonoše noseći stranice knjige prošli
čitav Horasan, Uzbekistan i Transoksa-niju. Što su glasnici bili brži, i knjiga je brže
napredovala. U nekom karavansaraju iz kojeg se čuje zavijanje vukova u snježnoj noći
ponekad bi se sreli pedeset deveti i sto šezdeset drugi list, i kad bi u prijateljskom razgovoru
shvatili da rade za istu knjigu, pokušavali bi da saznaju gdje se tačno u kojoj mesneviji nalaze,
pogađajući redoslijed stranica koje bi donijeli iz svojih soba.
Na jednoj stranici te knjige, koja je, nažalost, kako sam čuo, završena, trebalo'je da budem i
ja. Po nesreći, jednog zimskog dana drumski razbojnici presreli su tatarskog glasonošu koji je,
noseći me, prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnog Tatarina pretukli, a zatim orobili,
silovali i bezdušno ubili. Zbog toga ja ne znam sa koje stranice sam ispao. Želim da me
pogledate i razmislite: je li trebalo da pravim sjenoviti hlad Medžnunu, koji je pre-rušen u
čobanina išao u posjetu Lejli u njenom šatoru? Ili je trebalo da utonem u noć kake bih
prikazao tamu u duši beznade-žnog i nevjernog čovjeka? Volio bih da pratim sreću dvoje
ljubavnika koji su se sakrili od cijelog svijeta, prešli preko sedam mora i pronašli mir na
ostrvu punom voća i ptica! Ili da bacam sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog,
koji danima krvari iz nosa zbog sunčanog udara na osvajačkom pohodu na Indiju? Ili je
trebalo da budem simbol snage i godina oca koji svom sinu daje savjete o ljubavi i životu?
Koju je priču trebalo da osmislim i uljepšam?
Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, mene odnijeli i nosali po planinama i gradovima,
povremeno je uviđao moju vrijednost, iskazivao svoju prefmjenost shvatajući da je gledanje
slike drveta prijatnije od gledanja samog drveta, ali s obzirom na to da nije znao iz koje je
priče drvo koje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me je od grada do grada, ali hajduk
me nije, kako sam se plašio, pocijepao i bacio, već me je u nekom hanu prodao jednom finom
čovjeku za vrč vina. Taj ubogi čovjek ponekad me je noću, uz svjetlost svijeća, dugo gledao i
plakao. Kada je nesretnik umro, rasprodali su njegovu ostavštinu. Otkupio me je majstor
medah i ja sam stigao čak do Istanbula. Sada sam sretan i čast mi je što se nalazim među
vama, iluminatorima osmanlij-skog padišaha, čudesnih ruku, sokolovih očiju, čvrste volje,
nježnih zglobova i osjećajne duše. Molim vas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore
da me je neki majstor iluminacije na brzinu nacrtao na grubom papiru da bih visio na zidu.
Kakvih sve besramnih laži, kleveta i podvaljivanja ima, poslušajte sad! Sinoć je, sjetite se,
moj majstor medah ovdje na zid objesio crtež nekakvog psa, prepričavao je avanture
nevaspitane životinje i istovremeno pričao o događajima jednog Husret-ho-dže iz Erzuruma!
E, sad oni koji se priklanjaju Husret-hodži nisu dobro razumjeli: mi smo, tobože, govorili
protiv njega. Zar bismo mogli kazati da je preuzvišeni efendi vaiz tikva bez korijena? Bože
sačuvaj! Zar bismo tako nešto mogli uopšte i po-misliti?! Kakvo spletkarenje, kakvo
izmišljanje! S obzirom na to da se ime Husret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusret iz
Erzuruma, ispričaću vam priču o drvetu i Nedret-hodži Zrikavom.
Dakle, Nedret-hodža Zrikavi iz Sivasa, pored toga što je proklinjao ljubav prema lijepim
mladićima i iluminaciji, pričao je kako je i kafa šejtanska rabota i da će oni koji je piju završiti
u džehenemu. E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova moja najveća grana savila? Ispričaću
vam, ali zakunite se da nećete reći nikome, da vas Alah sačuva od kleveta. Jednog jutra, vidim
ja, ogroman čovjek, mašala, visok kao minaret, ruku poput lavljih šapa, kao div, zajedno sa
gore pomenutim popeo se na moju granu i tu skriveni mojim bujnim lišćem, rade, da prostite,
one stvari. Div, za kojeg sam kasnije shvatio da je šejtan, uhvatio onog našeg, strasno ga
ljubeći i šapućući: „Kafa je haram, kafa je grijeh..." Prema tome, onaj koji vjeruje u štetnost
kafe ne vjeruje za-povijedima naše vjere već šejtanu.
Na kraju, ispričaću vam nešto i o franačkim slikarima; ako ima onih kojima služe kao uzor,
neka im to bude nauk. Ti franački slikari slikaju lica kraljeva, sveštenika, plemića i žena, tako
da prema slici možeš tu osobu na ulici prepoznati. Njihove žene ionako slobodno šetaju
ulicom, pa sad zamislite čega tu još može biti. Kao da im ni to nije dovoljno, otišli su još
dalje. Ne mislim u podvođenju nego u slikarstvu.
Šetali jednom tako nekom franačkom livadom veliki franački slikar i neki drugi veliki
umjetnik te razgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom šetnje pred njima se pojavi šuma. Onaj
vještiji u slikarstvu, reče onom drugom: „Slikanje novim stilom zah-tijeva veliki talenat. Kad
nacrtaš neko drvo u ovoj šumi, svako ko
leda sliku, ako poželi, može doći ovamo i prepoznati ga među ostalima na osnovu te slike."
Alahu sam zahvalan ja, ubogo drvo pred vama, što me nisu nacrtali s takvim naumom. Ne
zbog toga što se plašim da bi me, nacrtanog na taj način, istanbulski psi zapišavali misleći da
sam pravo drvo, nego zato što ne želim da budem pravo drvo, nego ono što drvo predstavlja.
11.
ZOVEM SE CRNI
Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je do jutra. Cijelu noć, uvijek iznova, iščitavao sam
Šekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amo po praznoj sobi u pustoj kući, prilazio
svijećnjaku i pomoću titrave slabašne svjetlosti svijeće, posmatrao razdražljivo treperenje
ljutitih slova moje ljubljene, kako sve pokušava ne bi li me prevarila, i njihovo preplitanje
zdesna nalijevo. Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorski kapak koji je iznenada
otvorila moja ljubljena, i na njemu njezino lijepo lice i tužni smiješak. Ugledavši njeno lice,
zaboravio sam sva ona lica kojih sam se u posljednjih šest-sedam godina prisjećao, misleći da
su ona lica sa usnama boje višnje koja su postajala sve šira, zapravo Šekura.
Tokom noći sanjario sam o braku. Sanjajući, nisam sumnjao u svoju ljubav niti u to da mi je
uzvraćena. Vjenčali smo se sretni, ali ta sreća je počela da se rasplinjuje u nekakvoj kući sa
stepenicama; nisam uspijevao da pronađem dobar posao, svađao sam se sa ženom, a ona se
nije osvrtala na moje riječi.
Shvatio sam da su te mračne misli iz poglavlja o lošim stranama braka iz Gazalijevog djela
Oživljavanje vjerskih nauka, koje sam čitao noćima, kao usamljeni neženja, u Arabiji i sjetio
sam se da se o dobrim stranama bračnog života mnogo više govori. Iako sam uporno tjerao
sebe da se sjetim svih dobrih strana braka, koje sam toliko puta čitao, sjetio sam se samo
dvije. Kada se muškarac oženi, neko mu kuću dovodi u red, ali u kući sa stepenicama nije bilo
nikakvog reda. Drugo, brakom se izbjegava samozadovoljavanje, zbog kojeg sam osjećao
grizu savjesti, kao i od skitanja po mračnim sokacima za svodnicima u potrazi za kurvama,
zbog čega me je još više pekla savjest.
Pomisao na oslobađanje u kasnoj noći opet me je navela na masturbaciju. Kako bih tijelo i
mozak što prije oslobodio te želje, kao i obično povukao sam se u jedan ugao sobe, ali shvatih
da ne mogu masturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam bio zaljubljen!
Taj očigledni dokaz ispunio me je uzbuđenjem i strahom zbog čega sam usplahireno šetao po
sobi kao plamen svijeće. Ako je Šekura planirala da se pojavi na prozoru, čemu onda ovo
pismo kojim je slala suprotne poruke? Zašto me je otac zvao ako me njegova kći toliko ne
želi? Da li se oni, otac i kći, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobi osjećajući da vrata,
zid i pod pucketaju, zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju neki škr-gutavi odgovor na
svako moje pitanje.
Pogledao sam crtež koji sam izradio prije mnogo godina, crtež koji prikazuje kako se Širin
zaljubljuje u Husreva ugledavši njegovu sliku obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam
ga nadahnut istim motivom iz neke osrednje knjige koja je pristigla tetku iz Tabriza. Gledanje
crteža nije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kad bih ga se sjetio (zato što su i crtež i
moja iz-java ljubavi bili jednostavni), niti mi je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred
svitanje razum je nadvladao i shvatio sam da je vraćanje crteža Šekurin sjajan potez u partiji
ljubavnog šaha koji je igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlošću svijeće napisao od-govor.
Kad sam malo odspavao, stavio sam pismo u njedra, izašao na ulicu i dugo hodao. Snijeg je
uske istanbulske sokake proširio i rasteretio gradsku gužvu. Sve je bilo tiše i mirnije kao u
mom djetinjstvu. Kao što mi se u snježnim zimskim danima mog dje-tinjstva pričinjavalo,
pomislih i sada kako su vrane opkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula. Hodao sam,
osluškujući škripanje svojih koraka po snijegu i gledajući paru koja je izlazila iz usta, osjećao
sam kako u meni raste uzbuđenje pri pomisli da će i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, u koju
je Tetak tražio da odem, vladati tišina kao i na ulicama. Ne zalazeći u jevrejsku mahalu, po
nekom dječaku obavijestio sam Ester, koja će odnijeti moje pismo Šekuri, gdje ćemo se naći
prije podnevnog namaza.
Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza Aja Sofije. U spoljašnjem izgledu te zgrade, u
kojoj sam u djetinjstvu jedno vrijeme bio šegrt i, zahvaljujući Tetkovom zauzimanju, često je
posjećivao, ništa se nije promijenilo osim ledenica koje su visile sa strehe.
Mladi zgodni šegrt proveo me je između starih knjigovezaca omamljenih mirisom smole i
ljepila, još od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladića koji su na koljenima miješali boje u
činijama, ne gledajući ih, pogleda zakovanog za plamen peći. Jedan starac u uglu pažljivo je
bojio nojevo jaje na krilu, drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, a mladi šegrt ih je obojicu
gledao s po-štovanjem. Kroz odškrinuta vrata ugledao sam učenike koji su prekoreni, kako
crvenih lica gledaju knjige pred sobom pokuša-vajući shvatiti gdje su pogriješili. U drugoj
ćeliji utučeni, tužni šegrt, zaboravljajući boje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu ko-jom sam
maloprije prošao. Iluminatori koji su pravili reprodukcije, pripremali kalupe i boje, oštrih pera
odmjeravali su mene, stranca, ispod oka.
Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smo trijemom koji je okruživao drugi sprat
radionice sa sve četiri strane. Dolje, u dvorištu prekrivenom snijegom, dvojica mlađahnih
učenika, drhteći od zime iako ogrnuti prekrivačima od oštre vune, čekali su nešto, moguće i
kaznu. Sjetio sam se batina što su ih dobijali mladi učenici zbog lijenosti ili uzaludnog
rasipanja skupih boja, kao i šibanja dok im noge ne prokrvare.
Ušli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatore koji su sjedili na koljenima, udobno
smješteni, i nisu izgledali kao majstori kakve sam zamišljao; bili su mladi, tek što su završili
šegrtova-nje. S obzirom na to da su veliki majstori kojima je majstor Osman nadjenuo
nadimke radili kod svojih kuća, ova prostorija ličila mi je na poveliku sobu nekog
karavanseraja zagubljenog među visokim planinama, a nikako na umjetničku radionicu našeg
moćnog, bogatog vladara.
Majstor Osman sjedio je sa strane za stolićem. Ugledao sam ga prvi put poslije petnaest
godina, ličio je više na sjenku, nego na avet. Veliki majstor koji mi se, kao sam Behzad,
čudesno ukazivao, budeći osjećaj, kada bih maštao o iluminaciji i crtanju na svojim
putovanjima, obasjan snježnobijelom svjetlošću koja je ulazila kroz prozor od strane Aja
Sofije, u svojoj bijeloj odjeći, iz-gledao je kao da se odavno stopio sa avetima onoga svijeta.
Poljubio sam njegovu ruku prekrivenu staračkim pjegama i podsjetio ga ko sam. Rekao sam
mu da me je moj tetak još kao dijete doveo tu, ali zavolivši pisarski posao, napustio sam
radionicu, otišao na putovanje po Istoku, radeći kao pisar i sekretar kod paša i defter-dara, da
sam preko Serhat-paše i drugih velikaša upoznao kaligra-fe i iluminatore u Tabrizu, naručivao
izradu knjiga, boravio u Bagdadu, Alepu, Vanu i Tbilisiju i preživio mnoge ratove.
„Ah, Tbilisi!", reče veliki majstor, gledajući svjetlost koja je dopirala iz snježnog dvorišta i
probijala se kroz voštano platno na prozoru. „Da li i tamo sada pada snijeg?"
Djelovao je kao stari persijski majstori, koji su, usavršavajući se neprestano u svojoj
umjetnosti, izgubili vid i poslije toliko godina živjeli život i sveca i slaboumnika, dok se o
njima tkaju beskrajne legende; ipak, po njegovim oštroumnim pogledima shvatio sam da
Tetka jako prezire, a ja sam mu sumnjiv. Bez obzira na to ispričao sam mu kako u arapskim
pustinjama snijeg pada ne samo na Aja Sofiju kao ovdje, već i na uspomene. Ispričao sam mu
kako žene koje peru veš, kada snijeg pada na tvrđavu u Tbilisiju, pjevaju pjesme obojene
cvjetnim bojama, a djeca pod jastucima čuvaju sladoled za ljeto.
„Pripovijedaj mi", reče, „šta crtaju i ukrašavaju iluminatori u zemljama u koje si odlazio."
Mladi iluminator zanesenog pogleda, koji je u uglu, iscrtava-jući stranice lenjirom, već utonuo
u maštanje, podigao je pogled sa svog stalka i, kao i ostali, kao da kaže: „Ispričaj nam sada
pravu priču!" Ti ljudi uglavnom nisu znali ko je bakalin u njihovoj mahali, zašto je komšija u
zavadi sa piljarom, koliko staje oka hljeba, ali nisam sumnjao da su bili dobro obaviješteni o
tome ko i kakve iluminacije izrađuje u Tabrizu, Gazvinu, Širazu i Bagdadu i koliko koji
sultan, šah, padišah ili princ plaća za knjigu, kao
i da su se dosta naslušali najnovijih glasina i priča koje se brzo oput kuge šire u ovim
krugovima. Ispričao sam im. Jer došao sam sa Istoka, iz Persije, gdje se vode ratovi, prinčevi
se bore za prijesto, pale i pustoše gradove, gdje se svakodnevno pregovara o ratu i miru, ali
gdje se vijekovima pišu najbolji stihovi i izrađuju najbolje iluminacije.
„Čuli ste već, Šah Tahmasp, koji je sjedio na prijestolju pedeset dvije godine, posljednjih
godina života izgubio je volju za knji-ge, iluminacije i crtanje, okrenuo leđa pjesnicima,
iluminatorima i kaligrafima, predao se molitvi i kad je umro, naslijedio ga je sin Ismail",
počeo sam priču. „Nasljednik, kojeg je otac dvadeset godina držao zatočenog, znajući da mu
je narav loša i da je svadljiv, riješio se svoje braće naredivši da neke pobiju, a neke oslijepe.
No, njegovi protivnici ubiše ga opijumom i otrovom, i na prijestolje dovedoše njegovog
maloumnog brata Muhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove vladavine, izbijale su pobune
prinčeva, braće, valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, međusobno i sa Serhat-pa-šom, da je
Persija postala prah i pepeo, pretvorivši se u haos. Po-luslijep i maloumni šah, ostavši bez
novca nije mogao naručivati ni prepisivanje ni ukrašavanje knjiga. Tako su svi umjetnici Gazvina i Herata, majstori i šegrti, stari učitelji i učenici koji su stvarali čudesa u iluminatorskoj
radionici šaha Tahmaspa, ilustratori pod čijim perima su konji galopirali, a leptiri letjeli,
čarobnjaci boja, majstori knjigovesci i kaligrafi, svi su ostali bez posla, novca i krova nad
glavom. Neki su se odselili na sjever među Šejbane, neki izbjegli u Indiju, a neki dođoše u
Istanbul. Neki su započeli druge poslove upropastivši i sebe i svoju čast. Pojedini su stupili u
službu kod sitnih prinčeva i valija, koji su jedni prema drugima neprijateljski raspoloženi, i
izrađuju male knjige veličine dlana sa svega nekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige,
na brzinu napisane i namijenjene ukusu običnih vojnika, nevaspitanih paša i razmaženih
prinčeva, rasprostrle su se svuda." „Za koliko ih prodaju?", upita majstor Osman. „Priča se da
je veliki Sadiki ilustrovao Čudesa božjih stvorenja uzbečkom spahiji za svega četrdeset
zlatnika. U čadoru nekog paše, neukog i prostog čovjeka, koji se vraćao u Erzurum sa rat-nog
pohoda na Istok, vidio sam zbirku nepristojnih slika, među
kojima je bilo i radova majstora Sijavuša. Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu
izrađujući crteže koji nisu dio neke knji-ge ili priče. Posmatrajući tu jednu jedinu sliku, ne
razmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već je gledaš zbog nje same, radi uživanja: na
primjer, diviš se kako je neki konj vjerodostojno nacrtan na njoj i za to daješ novac slikaru.
Najviše se traže prizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata sa mnogo ljudi spustio se na tri
stotine akči, a naručilaca kao da i nema. Da bi crtež bio jef-tiniji i da bi pronašao kupca, neki
ne nanose čak ni boju, crtaju crno-bijelo na neobrađenom, grubom papiru."
„Imao sam jednog sretnog i nadarenog pozlatara", reče majstor Osman. „Svoj posao je radio
nekako prefmjeno pa smo ga prozvali efendi Prefinjeni. Ali, ostavio nas je i otišao. Ima šest
dana kako ga nigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao."
„Zar čovjek može poželjeti da ostavi ovu radionicu, ovaj sretni dom?", upitah.
„Četvorica mojih mladih majstora koje podučavam od šegrtovanja, Leptir, Maslina, Roda i
Prefinjeni, po padišahovoj zapovijesti sada rade kod svojih kuća", reče majstor Osman.
Vjerovatno zato da bi iluminatori u miru radili na Sumarni kojom se bavila cijela radionica.
Ipak, padišah nije tražio da se napravi poseban kutak u dvorištu carske palate za majstore
iluminacije kako bi oslikavali jednu posebnu knjigu, nego je zapo-vijedio da rade po kućama.
Sjetio sam se da je to naređenje moglo biti izdato zbog Tetkove knjige i ušutio sam. Koliku
aluziju je napravio majstor Osman tim posljednjim riječima?
„Nuri efendija", obrati se pogrbljenom, blijedom iluminato-ru, „pokaži gospodinu Crnom
kako stoje stvari!"
„Pokazati kako stoje stvari" predstavljalo je ceremoniju koja je svaka dva mjeseca priređivana
kada je padišah dolazio u obilazak da vidi šta se događa u radionici. Padišah, koji je dolazio u
pratnji carskog rizničara Hazima, dvorskog hroničara Lokmana i glavnog majstora Osmana,
slušao bi izvještaj o svim radovima u radionici i tako saznao ko radi na oslikavanju koje
knjige, ko je uradio koju pozlatu, ko je obojio koju sliku, šta rade oni koji prave boje, crtači
linija i iluminatori, odnosno šta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku.
Rastužio sam se zato što je urađena imitacija cijele te napuštene ceremonije koju više nisu
priređivali jer je dvorski hroničar Lokman, pisac većine knjiga toliko oslabio da nije više
mogao izlaziti iz kuće, majstor Osman nestao je u magli ozlojeđenosti i srdžbe, a četvorica
majstora Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni radili su kod kuće; konačno ni padišah više nije
gledao na radioni-cu sa dječijom ushićenošću. Nuri efendija je ostario uzalud jer nije proživio
život, i nije uspio da postane majstor zanata, ali nije se uzalud iskrivio i pogrbio jer je uvijek
detaljno pratio sve što se događa u radionici i znao ko šta radi. Tako sam prvi put u životu
posmatrao legendarne stranice Sumarne koja je opisivala slavlje povodom obrezivanja malih
prinčeva, sinova našeg padišaha. Čak u Persiji čuo sam priče o toj svečanosti od pedeset i dva
dana u čemu je učestvovao cijeli Istanbul, ljudi svih zanimanja i iz svih esnafa, a za knjigu
koja to slavlje opisuje, čuo sam još dok se radila.
Na prvom crtežu koji su stavili pred mene, naš padišah, zaštitnik svijeta, udobno smješten na
balkonu palate pokojnog Ibrahim-paše, blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu.
Njegovo lice bilo je nacrtano stručno i s poštovanjem, iako ne toliko precizno da bi se moglo
razlikovati od ostalih. Na desnoj strani crteža koji je zauzimao dvije stranice, u lijevom dijelu
smjestio se padišah, a na prozorima i pod lukovima stajali su veziri, paše i persijski, tatarski,
franački i mletački izaslanici. S obzirom na to da oni nisu bili vladari, njihove oči, nacrtane
nepažljivo, nisu gledale ni u šta određeno, nego u sva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio
da se i na drugim slikama ponavlja isti raspored likova i kompozicija, dok su zidne dekoracije,
stabla i keramički cri-jepovi bili drugačije iscrtani i obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari
završe ilustracije i knjiga bude uvezana, čitalac koji bude listao Sumarnu na svakoj stranici
treba da vidi padišaha koji, okružen mnoštvom podanika, uvijek u istom položaju posmatra
trg gdje se odvijaju uvijek drugačiji događaji, obojeni svaki put drugačijim bojama.
Na crtežu sam vidio one koji se otimaju za stotine činija s pilavom na Atmegdanu i one
uplašene živim zečevima i pticama koji su izlazili iz pečenog vola. Vidio sam kazandžije koji
su se esnafski vozili na kolima s točkovima ispred sultana i na nakovnju postavljenom na
golim prsima jednog od njih čekićima kovali bakar, a da ga nisu povrijedili. Vidio sam
staklare koji su, vozeći se kolima pred sultanom, na staklu crtali karanfile i čemprese,
poslastičare koji recituju slatke pjesme dok vode kamile natovarene šećernim papagajima u
kavezima i vrećama punim šećera, i stare bravare koji su na kolima izložili brave s kukama, sa
zasunima i zupčanicima, kako jadikuju zbog nedaća novih vremena i novih kapija. Leptir,
Roda i Maslina radili su na prikazu mađioničara: jedan je žonglirao dugačkim štapom na
kojem se jaja kotrljaju, a drugi je udarao u daire. Vidio sam prizor kada je Ki-lič Ali-paša
natjerao u pomorskim bitkama zarobljene nevjernike da prave kaursku planinu od blata, sve
natovario na kola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kako je domovinu nevjernika
natjerao da bolno jeca. Vidio sam golobrade kasape odjevene u boje ruže i patlidžana s
mesarskim satarama u rukama kako se smješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenim na
kuke. Gledaoci su aplaudirali krotiteljima lava kojeg su vezanog lancima doveli pred sultana,
dražili ga, ismijavali dok mu oči nisu zakrva-vile od bijesa, a onda na sljedećoj stranici vidio
sam lava, simbol islama, kako tjera ružičastu svinju koja je simbol hrišćanskih nevjernika. Sit
sam se nagledao crteža berberina kako brije mušteriju dok okrenut naglavačke visi s tavanice
svoje radnje, dovezene na kolima pred padišaha, i njegovog šegrta odjevenog u crveno koji
drži mirišljavi sapun i ogledalo u srebrnoj posudi čekajući bakšiš. Upitah ko je to nacrtao.
„Važno je da slika svojom ljepotom iskaže bogatstvo života, ljubav, poštovanje prema bojama
svijeta koji je Alah stvorio, da iskaže misao i vjeru. Nije važno ko ju je nacrtao."
Da li je iluminator Nuri, suptilniji nego što sam mislio, shvatio da me je poslao Tetak da
izvidim šta se dešava i zato bio oprezan ili je jednostavno ponavljao riječi majstora Osmana?
„Da li je sve ove pozlate izradio efendi Prefinjeni?", upitao sam. „Ko sada izrađuje pozlate?"
Kroz otvorena vrata s pogledom na unutrašnje dvorište začu se dječja vriska i urlanje.
Vjerovatno je neki majstor po tabanima udarao učenike čiji su džepovi puni rubinskog praha
ili su sakrili list zlata u hartiju. Pretpostavljam da su to ona dvojica koja su maloprije čekala na hladnoći.
Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku da se nekome narugaju, pohrlili se na vrata da
to gledaju.
„Kada se naš brat efendi Prefinjeni vrati odande kamo je otišao, završiće pozlatu na ove dvije
stranice, ako bog da, a dotle po naređenju našeg majstora Osmana, učenici će bojiti zemlju na
Atmegdanu u ružičasto", reče efendi Nuri oprezno. „Majstor Osman je tražio od efendi
Prefinjenog da tlo na Atmegdanu u svakom prizoru oboji drugom bojom: ružičastom,
indijskozele-nom, šafranžutom, smeđom poput izmeta. Onaj ko pogleda sliku, na prvoj shvata
da je u pitanju trg čije tlo bi trebalo da bude boje zemlje, zatim na drugoj, trećoj slici traga za
drugim bojama, kako bi se nečim zanimao. Crtež se izrađuje zato da bi se unijela radost na
stranice knjige."
Ugledali smo iscrtani papir koji je neki kalfa ostavio u uglu. Na jednoj jedinoj stranici za neku
Zafernamu, knjigu o pobjedama, radio je crtež koji prikazuje flotu kako kreće u rat, ali
očigledno je, čim je čuo krike svojih drugara, otrčao da posmatra nemilosrdno šibanje.
Izgledalo je da flota identičnih lađa, koje je precrtavao pomoću šablona, nije plovila morem,
ali ta neprirod-nost i nepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze sa šablonom, nego sa
nenadarenošću mladog ilustratora. Tužno sam primijetio da je šablon divljački istrgnut iz neke
stare nepoznate knjige, nisam znao koje. Majstor Osman, očigledno, već poodavno mnogo šta
nije primjećivao.
Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendi Nuri ponosno je rekao da završava
iluminaciju jedne tugre koju je radio tri nedjelje. S divljenjem sam posmatrao tugru i njezinu
pozlatu izrađenu na praznom papiru s ciljem da se ne bi otkrilo kome je upućena. Mnogi
buntovnici na Istoku, kako mi je poznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu na plemenitu i
nadmoćnu lje-potu ovog sultanskog monograma.
Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafa Džemala, ali samo letimično da ne bismo
stali na stranu neprijatelja boje i iluminacije koji tvrde da je kaligrafija umjetnost, a
iluminacija samo ističe ljepotu rukopisa.
Nasir, majstor za izvlačenje rubnih linija, vjerujući da popravlja stranu iz Nizamijeve Hamse
nastale u doba Timurida koja prikazuje nagu Širin dok se kupa, zapravo ju je kvario.
Stari poluslijepi majstor, devedesetdvogodišnjak, koji nije znao pričati ni o čemu drugom
osim o susretu sa Behzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, a veliki majstor je tom
prilikom bio slijep i pijan, drhtavom rukom pokazivao je ukrase na kutiji za olovke koju će,
kada je za tri mjeseca završi, pokloniti padišahu za Bajram.
Na donjem spratu u uskim ćelijama radionice u kojoj je radilo osamdeset umjetnika, šegrta i
učenika, prostrla se tišina. Bila je to tišina poslije batina kakvu sam mnogo puta doživio; s
vremena na vrijeme prekinuo bi je glasan smijeh ili neka šala, ponekad jecaj ili stenjanje koje
prethodi plaču i sve to podsjeća čak i stare majstore na batine koje su dobili kada su bili šegrti.
Posma-trajući devedesetdvogodišnjeg poluslijepog majstora, daleko od svih ratova i nereda,
pomislio sam kako sve ide svome kraju. I pred sudnji dan zavladaće isti muk.
Crtanje je tišina misli, muzika očiju.
Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstora Osmana, osjetio sam ne samo ogromno
poštovanje, nego i nešto potpuno novo, nešto što je pokrenulo osjećanja: sažaljenje
pomiješano s divljenjem kao što osjećate prema evlijama, svetim ljudima; nepoznat osjećaj
krivice. Možda i zbog toga što je moj Tetak, koji je želio da se u slikarstvu, skriveno ili
otvoreno, imitira stil franačkih majstora, bio njegov suparnik.
U istom trenutku zaključili da je to posljednji put što velikog majstora vidim živog i sa
usplahirenom željom da mu se svidim i da ga razveselim, upitao sam ga:
„Veliki majstore, gospodaru, šta razlikuje istinskog umjetnika od prosječnog?"
Mislio sam da će glavni carski iluminator, naviknut na ovakva pomalo podilazeća pitanja, dati
površan odgovor i da već sada ne zna ko sam.
„Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi se pravi iluminator mogao razlikovati od onog
koji nema umijeća i vjere", reče ozbiljno. ,,S vremenom to se mijenja. Suočavajući se sa zlom
koje prijeti umjetnosti, važni su moral i vještina. Kada bih danas želio provjeriti da li je neki
mladi iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja." „Koja?"
„Da li se priklanja novom adetu i pod uticajem kineske i franačke umjetnosti uporno nastoji
da ima vlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kao iluminator da li želi da ima stil koji će ga
razlikovati od ostalih i da li će to potvrditi time što će se negdje na slici potpisati, kao franački
majstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mu postavio pitanje o stilu i potpisu."
„Zatim?", upitao sam s poštovanjem.
„Potom bih želio da saznam šta taj iluminator osjeća kada pomisli da će, nakon smrti vladara i
sultana koji naručuju naše knjige, one ići od ruke do ruke i biti rastavljene, a crteži korišteni
za nove knjige u neko drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivo pitanje na koje čovjek ne može
lako odgovoriti iskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao o vremenu. O vremenu iluminacije
i Ala-hovom vremenu. Razumiješ li, sinko?"
Ne. Ali to nisam priznao i upitah ga:
,,A treće pitanje?"
„Treće je sljepoća!", reče veliki majstor iluminacije Osman i ušuta kao da je rekao nešto što
samo po sebi ne zahtijeva nikakvo objašnjenje.
„Šta u vezi sa sljepoćom?", upitao sam zbunjeno.
„Sljepoća je tišina. Ako spojiš prvo i drugo što sam rekao, dobijaš sljepoću. Najdublje u
iluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami."
Ušutio sam i izašao. Polako sam sišao niz zaleđene stepenice. Znao sam da ću ova tri pitanja
postaviti Leptiru, Rodi i Maslini; ne zbog razgovora, već da bih bolje razumio te vršnjake koji
su za života postali legende.
Ipak, nisam odmah otišao njihovim kućama. Našao sam se sa Ester na novom bazaru u blizini
jevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje Zlatni rog dodiruje Bosfor. Među robinjama koje
su trgovale, ženama iz siromašnih mahala, odjevenim u široke is-prane kaftane, u mnoštvu
koje je vrvilo među mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama, odjevena u ružičastu odjeću,
koju je morala nositi svaka Jevrejka, Ester se pojavila živahna, krupnog tijela, usta koja
nikada ne miruju, sa obrvama i očima koje su mi slale znakove kolutajući.
Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje šalvare vješto i tajnovito, kao da nas posmatra cijela
čaršija. Rekla mi je da Šekura misli na mene. Uzela je bakšiš, a kada sam joj rekao da požuri,
odgovorila je da ima mnogo posla, pokazujući svoj zavežljaj, pa će pismo odnijeti tek oko
podne. Zamolio sam je da kaže Šekuri da sam otišao u posjetu trojici majstora.
12.
MENE ZOVU LEPTIR
Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam ih i pogledao:
gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajedno šegrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam se
da li nosi neku vijest od Tetka, kad reče kako želi da pogleda stranice koje ukrašavam, da
dolazi prijateljski i da bi htio, u ime našeg sultana, da mi postavi jedno pitanje. Dobro, rekao
sam, koje pi-tanje? Pitao me je. U redu!
STIL I POTPIS
Sve dok bude više izroda koji se bave umjetnošću, ne radi uživanja i uvjerenja, nego radi
novca i ugleda, rekoh, nagledaće-mo se mnogih gadosti i pohlepe kao što je manija za stilom i
potpisom. Napravio sam ovakav uvod, ne zbog toga što u to vjerujem, nego zato što se tako
kaže, jer istinsku nadarenost i vještinu ne kvari ljubav prema zlatu i ugledu. Ako ćemo pravo,
kao i u mom slučaju, onaj ko je darovit ima pravo i na novac i na slavu što ga, naravno,
usrećuje. No, ako bih to otvoreno rekao, napali bi me prosječni iluminatori, koji su ludi od
zavisti, i tražili od mene da na zrnu pirinča nacrtam drvo i tako dokažem da svoj posao volim
više nego oni. S obzirom na to da znam da je pomama za stilom, potpisom i osobenošću stigla do nas pod uticajem franačkih i kineskih majstora
koje su prevarile slike što su doni-jeli jezuitski sveštenici, ispričaću vam tri poučne priče.
TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU
Alif
Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdima sjeverno od Herata živio jedan mladi kan koji je
volio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena u haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka
voljela je samo njega. Cijele noći provodili su u vođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su
željeli da vječno traje. Shvatili su da je najbolji put do ostvarenja sreće posmatranje prelijepih
crteža starih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajući savršene crteže, koji su se
neprestano ponavljali, osjećali su da vrijeme stoji i da se njihova sreća prepliće sa zlatnim
vremenima o kojima priče govore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan majstor
iluminacije koji je uvijek iznova istim crtežima savršeno ukrašavao iste knjige. Crtajući
Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema Širin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivo pogledavaju,
Husreva i Širin koji se značajno odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto junaka iz
priče, crtao je kana i njegovu tatarsku krasoti-cu. Kan i njegova ljubljena, posmatrajući te
stranice, čvrsto su vjerovali da njihova sreća nema kraja i darivali majstora zlatom i
pohvalama. Mnoštvo pohvala i blaga skrenuše umjetnika sa pra-vog puta i on, pod uticajem
šejtana, zaboravi da ljepotu tih crteža duguje starim majstorima, pa pun gordosti pomisli da će
nje-gova djela biti još ljepša ako doda nešto vlastito, njemu svojstveno. Međutim, ugledavši
novotarije majstora iluminacije, kan i njegova ljubljena pomisliše kako je došlo do greške i
uznemiriše se. Nakon dugog gledanja crteža kanu se učinilo da su prizori njihove sreće
narušeni i najprije osjeti zavist što je njegova draga prikazana u prvom planu. Zatim, da bi
izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugu robinju. Kada je to saznala od haremskih
tračara, tatarska ljepotica se rastuži do te mjere da se objesila o je-dan kedar u haremskom
dvorištu. Kan, koji je uvidio svoju grešku i shvatio da je uzrok slikareva strast prema
sopstvenom stilu, naredi da oslijepe majstora kojeg je šejtan obmanuo.
Ba
U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedan sretan stari car koji je volio iluminacije. Živio je sa
svojom lijepom Kineskinjom, koju je tek oženio. No, između njegove žene i njegovog sina
kojeg je imao s prethodnom ženom dogodi se ljubav. Plašeći se da ne iznevjeri oca, sin se
postidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se u iluminatorsku radionicu i posveti se slikarstvu.
Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crtež bio je toliko lijep da ga niko nije mogao
razlikovati od crteža starih majstora, i otac je bio veoma po-nosan na sina. Njegova žena,
Kineskinja, gledala je crteže i rekla: „Da, veoma lijepo, ako se ne potpiše, nakon nekoliko
godina niko neće znati da je on stvorio tu ljepotu." „Ako moj sin potpiše crtež", upitao je
padišah, „neće li tako sebi pripisati crtež koji je uradio po ugledu na stare majstore. Zapravo,
ako stavi svoj potpis, neće li time otkriti kako crtež sadrži njegovu sopstvenu gre-šku?"
Shvatajući da svog starog muža neće ubijediti, Kineskinja na kraju uspije da proslijedi svoju
ideju njegovom sinu u radio-nici. Nažalost, sin kome je ponos bio povrijeđen zato što je
morao kriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladom maćehom i šejtanom, potpiše se u
skrivenom uglu jednog crteža između trave i zida. Prvi crtež koji je potpisao prikazivao je
prizor Husreva i Širin. Poznato vam je: Husrev je oženio Širin, a Širuje, njegov sin iz
prethodnog braka, zaljubljuje se u nju i jedne noći uđe kroz prozor u odaju svoga oca i
probode mu srce nožem pored usnule Širin. I, eto, dok je stari car posmatrao crtež, primijetio
je da je na njemu nešto pogrešno, pošto nije bio svjestan da je vidio sinovljev potpis, osjećao
je samo da ima nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, taj crtež nije pričao priču ili legendu,
već je prikazivao ono što jednoj knjizi ne priliči - istinu. Shvativši to, stari car se uplaši. I baš
u tom trenutku njegov sin, kao na slici koju je nacrtao, uđe kroz prozor i posiječe oca
jataganom, ne gledajući njegove od straha razrogačene oči.
Džim
TJ svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisao je o tome kako su prije dvije stotine godina
najomiljenije umjetnosti u Gazvi-nu bile ukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. Šah,
koji je tada vladao u Gazvinu, pokorivši četrdeset zemalja od Vizantij-skog carstva do Kine
(možda se tajna njegove moći krila u ljubavi prema umjetnosti), nije imao muškog
nasljednika. Da se poslije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja, odlučio je da svojoj kćeri
pronađe za muža nekog pametnog iluminatora i najavi nadmetanje trojici neoženjenih
majstora iz svoje radionice. Prema Rašidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlo jednostavan trebalo je nacrtati najljepši crtež! S obzirom na to da su mladi umjetnici znali da to znači crtati
po uzoru na stare majstore, sva trojica izabraše omiljenu scenu: prekrasnu djevojku oborena
pogleda koja, obuzeta ljubavnim jadima, sjedi u rajskom vrtu među čempresima i kedrovima,
uplašenim zečevima i uznemirenim la-stavicama. Sva tri iluminatora, ne znajući, nacrtala su
isti crtež po ugledu na stare majstore, a onaj koji je želio da se najviše istakne, želeći samo
sebi pripisati ljepotu crteža, zapisao je svoje ime u najskrivenijem uglu slike, među narcisima.
Ali zbog svoje drskosti, taj iluminator bio je prognan iz Gazvina u Kinu. Započelo je novo
nadmetanje za preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedan crtež, lijep kao pjesma, na
kojem je bila ljepotica na konju u čudesnom vrtu. Jedan od njih, zbog pogrešnog poteza
četkice ili namjerno, čudno je nacrtao njušku bijeloga konja na kojem je jahala djevojka
istaknutih jagodica i očiju iskošenih kao u Kineskinje: otac i kći to shvate kao nedostatak. On
se, doduše, nije potpisao, ali je ostavio svoj pečat kako bi se istakao. „Greška je majka stila",
reče šah i protjera slikara u Vizantiju. U toku pri-prema za vjenčanje šahove kćeri s darovitim
umjetnikom, koji je slikao bez greške i potpisa kao stari majstori, prema ljetopisu Ra-šidudina
iz Gazvina, zbilo se još nešto: cijeli dan uoči vjenčanja šahova kći tužno je posmatrala crtež
lijepog velikog majstora koji je trebalo da postane njen muž. Kada se spuštala večernja tama,
rekla je svome ocu: „Stari majstori na svojim čudesnim crtežima prikazivali su ljepotice kao
Kineskinje. To je staro pravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku ženu voljeli, oni bi ostavili njen
trag na obrvi, oku, usnama, kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveni nedostatak
ostavljen na crtežu, predstavljao je znak njihove ljubavi koji bi samo oni mogli prepoznati.
Čitav dan posmatrala sam crtež djevojke koja jaše na konju, dragi oče, ali na njoj nema ni
traga nečemu mojem." Šah je odmah otkazao vjenčanje i otac i kći ostadoše zajedno sve do
smrti.
„Dakle, prema ovoj priči, nesavršenstvo je kolijevka stila", ljubazno reče Crni. „Da li to
proizilazi iz tajnog znaka na licu, oku ili osmijehu djevojke u koju je iluminator zaljubljen?"
„Ne", odgovorio sam samouvjereno i gordo. „Taj detalj koji se pojavljuje na crtežu nije
greška, već postaje pravilo. Jer, poslije nekog vremena, svi oponašaju majstora i slikaju
djevojačko lice po ugledu na lice njegove voljene."
Ćutali smo. Kada sam primijetio da je, nakon što je pažljivo saslušao sve tri moje priče, Crni
smeten zveckanjem moje žene u hodniku i sobi pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam
ga pravo u oči.
„Prva priča govori o tome da je stil greška", progovorio sam. „Druga da savršenom crtežu ne
treba potpis. Treća priča objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska
nad-menost."
Koliko se razumije u iluminaciju taj čovjek kojem sam održao lekciju?
„Jesi li iz mojih priča zaključio ko sam ja?", upitao sam ga. „Jesam", neuvjerljivo je rekao.
Nemojte pokušavati da dokučite ko sam na osnovu njegovog pogleda i zapažanja, ja ću vam
otvoreno reći ko sam ja. Meni sve polazi za rukom. Crtam i bojim kao gazvinski majstori,
smijući se i zabavljajući se. S osmijehom kažem da sam bolji od svih. A sa nestankom
pozlatara efendi Prefinjenog, predosjećam da je efendi Crni zato došao, nemam nikakve veze.
Crni me je upitao kako se slažu brak i umjetnost.
Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno sam oženio najljepšu djevojku u gradu. Kada ne
radim iluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No, to mu nisam spominjao, samo sam rekao da
iluminator čini čuda na hartiji, onda nije u stanju isti uspjeh ponoviti sa ženom. I obrnuto, ako
iluminatorova alatka zadovolji ženu, onda ona druga, od trske, blijedo klizi po papiru. Kao i
svi koji zavide umjetniku na njegovom daru, i Crni je povjerovao ovim lažima i obradovao se.
Rekao je da bi želio da vidi posljednje stranice koje sam uradio. Posjeo sam ga za moj radni
sto, medu boje, mastionice, kugle za satiniranje papira, četkice, pera i rezače za trsku. Dok je
Crni posmatrao crtež na dvolisnici koju sam radio za Sumarnu o svečanostima povodom
obrezivanja našeg prijestolonasljednika, sjeo sam na crveni minder pored njega, čija me
toplota podsjeti na to da je tu maločas sjedila moja lijepa žena jedrih bedara. Ja sam svojim
trščanim perom iscrtavao muku nesretnih osuđenika dovedenih pred padišaha, a moja
pametna žena držala je moju muškost.
Na dvije stranice crtao sam scenu kako padišahovom blagonaklonošću oslobađaju osuđenika i
njihove utamničene porodice, jer nisu mogli da otplate dug. Vladara sam postavio na rub
jednog čilima, koji je bio prekriven torbama punim srebrnjaka, kako sam i sam vidio u toku
svečanosti. Malo iza njega postavio sam defterbašu koji je čitao dugovanja osuđenih dužnika,
a njih sam prikazao vezane lancima i okovima oko vrata jedne za druge, kako u bolu i patnji
stoje ispred sultana, potišteni i uplakani. Nakon što padišah odriješi kesu i podijeli milostinju,
što znači da se mogu osloboditi tamnice, svirači na lauti i tamburi, odjeveni u crveno, prate
pjesme i molitve koje su svi sretno pjevali. Da bih što vjernije prikazao gorčinu i sramotu
dužništva, iako rhi to nije bila namjera, pokraj posljednjeg sirotog dužnika nacrtao sam
njegovu ženu u plavoj haljini, poružnjelu od srama i njegovu nesretnu dugokosu prelijepu
kćer sa crvenom fere-džom. Želio sam da smrknuti Crni shvati zašto sam poredane dužnike
razvukao na dvije stranice, da crvena boja ima tajanstveno značenje, o čemu smo žena i ja uz
smijeh razgovarali gledajući crtež, zašto sam padišahov kaftan od atlasa i psa kojeg sam s
ljubavlju nacrtao u prikrajku isto obojio, ali on me upita nešto neumjesno.
Da li znam, možda, gdje je ubogi efendi Prefinjeni?
Ubogi? On je jedan ništavni plagijator, nemaštovita budala koja pozlate radi samo zbog
novca! Nisam mu to rekao. „Ne", rekao sam. „Ne znam."
Da li sam mogao naslutiti da su razbojnici koji slijede vaiza iz Erzuruma nešto učinili efendi
Prefinjenom?
Suzdržao sam se. Nisam rekao da je on jedan od njih. „Ne", rekao sam. „Zašto?"
Neimaština, kuga, nemoral i skandali kojima smo potčinje-ni u ovom gradu Istanbulu mogu
se objasniti samo udaljavanjem od islama iz vremena našeg Proroka, Alahovog izaslanika,
novim navikama i običajima koje smo preuzeli od Franaka. Vaiz iz Er-zuruma samo o tome
priča, ali njegovi neprijatelji pokušavaju da obmanu padišaha, govoreći kako oni koji su
njemu priklonjeni napadaju tekije u kojima se svira muzika i uništavaju grobove evlija. S
obzirom na to da im je poznato da nisam neprijateljski raspoložen prema vaizu iz Erzuruma,
pretpostavljam da pokušavaju da saznaju da li sam ja taj koji je ubio efendi Prefinjenog.
Shvatih kako se tako nešto odavno priča medu iluminatori-ma. Gomila nedarovitih i
nesposobnih sa zadovoljstvom širi priče o tome da sam ja hladnokrvni ubica. Poželio sam da
ludom Crnom bacim mastionicu pravo u čerkesku glavu jer je ozbiljno shvatio klevete gomile
zavidnih iluminatora.
Crni je pogledom prelazio preko moje radne sobe, pomno pamteći sve što je izloženo
njegovom pogledu; detaljno je prelazio pogledom moje dugačke makaze za papir, kutijice
žutog arsena, ćase za boju, jabuku koju sam radeći povremeno grickao, moju džezvu i
fildžane na rubu peći, mindere, svjetlost koja proviruje kroz poluotvoren prozor, ogledalo
pomoću kojeg provjeravam simetriju crteža, moje mintane i ženin crveni pojas koji je kao
grijeh izvirivao iz ugla, jer joj je tamo ispao kada je istrčala iz sobe začuvši kucanje na
vratima.
Pokušavao sam da sakrijem svoje misli od njega, ipak, njegovom prodornom i ispitivačkom
pogledu otkrio sam crteže koje radim i ovu sobu u kojoj živim. Svi ćete biti iznenađeni
mojom gordošću, to mi je jasno, ali ja zarađujem najviše, što znači da sam najbolji ilustrator!
jer, Alah želi da iluminacija bude radost, i da onome ko umije gledati pokaže da je i čitav
svijet radost.
13.
MENE ZOVU RODA
Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata Pogledao sam, kad pred
vratima stoji Crni koga se sjećam iz djetinjstva. Zagrlili smo se. Ozebao je, uvedoh ga unutra,
a da nisam pitao kako Je našao put do moje kuće. Poslao ga jee tetak da sazna gdje i zbog
čega je nestao efendi Prefinjeni. Ali, nije došao samo zato, donio je novosti od majstora
Osmana. Postavio mi je jedno pitanje: majstor Osman mu je rekao da pravog ilustratora od
ostalih razlikuje vrijeme, vrijeme umjetnosti. Šta ja mislim o tome? Slušajte.
CRTANJE I VRIJEME
Poznato je da su nekada iluminatori našeg svijeta, stari arapski majstori, gledali na svijet kao
što danas gledaju franački ne-vjernici, pa su sve prikazivali iz svoje pozicije - i beskućnike i
pse, trgovce i celer na tezgi. Nisu poznavali perspektivu kojom se i danas diče franački
majstori, i zato je njihov svijet bio ograničen i dosadan, kakav zapravo jeste iz perspektive psa
ili celera. Potom se dogodilo nešto što je cijeli iluminatorski svijet odjednom promijenilo.
Tako ću i početi svoju priču.
TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENU
Alif
Tri stotine pedeset godina ranije, hladnog februarskog dana kada je Bagdad pao u mongolske
ruke i nemilosrdno opljačkan, Ibn Šakir bio je najglasovitiji i najbolji kaligraf, ne samo u
arapskom nego i u čitavom islamskom svijetu. Iako je bio mlad, u na-daleko poznatim
bibliotekama Bagdada postojale su dvadeset i tri knjige koje je on ispisao, uglavnom Kuran
Časni. Vjerovao je da će te knjige postojati do sudnjeg dana, pa je živio s mišlju o dubokom,
beskrajnom vremenu. Uz svjetlost svijeće čitavu noć je radio na posljednjoj legendarnoj
knjizi, sve su ostale potpuno nepoznate jer su ih vojnici mongolskog Hulagu-kana u nekoliko
dana iscijepali, rastrgli, spalili i bacili u Tigris. Okretanje leda sunčevom izlasku i gledanje ka
zapadnom horizontu služilo je kao tradicija kojoj su pribjegavali arapski kaligrafi vjerni ideji
o besmrtnosti knjiga, da odmore oči i spriječe sljepilo, i tako se jednog jutra i Ibn Šakir popeo
na minaret Halifme džamije i bio svjedok onoga što je dovelo do kraja tradicije pisanja duge
pet stotina godina. Vidio je kako hladnokrvni vojnici Hulagu-kana ulaze u Bagdad stojeći i
dalje na minaretu. Vidio je kako pljačkaju i uništavaju grad, kako sablje sijeku stotine ljudi,
kako ubijaju posljednjeg u nizu islamskih kalifa što su pet stotina godina vladali Bagdadom,
kako siluju žene, kako pale biblioteke, kako desetine hiljada knjiga bacaju u Tigris. Poslije
dva dana, obavijen smradom leševa i samrtnih ropaca, zureći u Tigris, crven od mastila kojim
su bile ispisane bačene knjige, pomislio je kako su to-like knjige koje je krasnopisao sada
nestale i nisu mogle da zaustave taj stravični pokolj i uništenje - zakleo se da nikada više neće pisati. Poželio je da svoju patnju i sve što je vidio izrazi crtežom, iako je do tada
omalovažavao iluminaciju, doživljavajući je kao pobunu protiv Alaha, i na papiru, koji je
uvijek nosio sa sobom, nacrtao je sve što je vidio s minareta. Ovom čudu treba da zahvalimo
za snagu islamske iluminacije, koja traje već tri vijeka poslije najezde Mongola, i po tome se
razlikuje od slikarstva hri-šćana i idolopoklonika - iscrtavanju linije horizonta najdubljom
patnjom i iskrenim bolom, svijet je prikazan odozgo s mjesta s kojeg ga vidi i Alah. Naravno,
zahvalni smo i činjenici da je nakon pokolja Ibn Šakir sa crtežima u rukama i odlučnošću u
srcu pošao na sjever, odakle je došla mongolska vojska, kako bi učio slikarstvo od kineskih
majstora... Dakle, jasno je da se ideja o neograničenom vremenu, koja se pet stotina godina
skrivala u srcima arapskih kaligrafa, neće ostvariti pomoću pisanja već slika-njem. Dokaz je
taj što knjige mogu biti rasparčane i uništene, ali ilustrovane stranice su izvađene i prebačene
u druge knjige gdje nastavljaju svoj vječni život prikazujući Alahov svijet.
Ba
U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija, kad se sve do te mjere ponavljalo te čovjek, da
nije starenja i umiranja, nije mogao primijetiti postojanje vremena, i kada je svijet, kao da
nema vremena, prikazivan uvijek istim pričama i slikama, malena vojska šaha Fahira, kao što
je opisao Šalim iz Samarkanda u svojoj kratkoj istoriji, 'do nogu je potukla' vojnike
Selahadin-kana. Šah Fahir naredio je da zarobljenog Selahadin-kana muče i ubiju, i, kako
tradicija nalaže, prvo je kao pobjednik posjetio pokoj-nikovu biblioteku i harem da ostavi svoj
pečat. U biblioteci, vješti knjigovesci razvezivali su knjige pokojnog šaha i ponovo uve-zivali
presložene stranice, dok su kaligrafi mijenjali ime Vječnog pobjednika Selahadin-kana
imenom Pobjednika Fahir-šaha, a ilustratori su brisali lice pokojnog, nacrtano na najljepšim
crtežima, koje je odmah i zaboravljeno, i ucrtavali lice mlađeg šaha Po-bjednika. U haremu
Fahir-šah nije dugo tražio najljepšu ženu, ali nije želio na silu da je uzme, već je, zato što je
dobro poznavao crteže i iluminacije, odlučio da pridobije njenu ljubav i najprije je pozove na
razgovor. Prelijepa uplakana udovica, sultanija Ne-riman tražila je samo jedno - da lice
njezinog pokojnog supruga ne izbrišu iz jedne knjige o ljubavi Lejle i Medžnuna, u čijim likovima su prikazani Neriman i Selahadin-kan. Njen muž se trudio da osvoji pravo na
besmrtnost neprestanim naručivanjem knjiga i zaslužio je da ono bude sačuvano bar na toj
jednoj stranici. Pobjednik Fahir-šah udovoljio je njenoj želji i nije dozvolio da iluminatori
priđu toj slici. Neriman i Fahir odmah zavolješe jedno drugo, zaboravljajući prošlost. No,
Fahir-šah nije mogao da zaboravi knjigu o Lejli i Medžnunu. Nije ga mučila ljubomora što je
njegova žena bila nacrtana s bivšim mužem. Mučilo ga je to što nisu nacrtani zajedno u toj
knjizi i neće moći s njom do-segnuti vječnost. Pet godina izjedao ga je crv sumnje i poslije
jedne blažene noći kada su on i Neriman dugo vodili ljubav, tajno, sa svijećnjakom u ruci,
uputi se u biblioteku, otvori knjigu o Lej-li i Medžnunu i umjesto lica pokojnika pokuša da
nacrta svoje li-ce. Kao i mnogi vladari koji su voljeli iluminaciju, ali nije bio vješt i nije uspio.
Ujutro, kada je bibliotekar, sumnjajući, otvorio knjigu, primijetio je da nasuprot Lejle,
odnosno Neriman, stoji novo lice, kako je kasnije razglasio, lice lijepog mladog šaha Abdulaha, neprijatelja Fahir-šaha. Ta glasina pokoleba Fahirove vojnike, što opet ohrabri
Abdulaha, mladog ratnički raspoloženog vladara susjedne zemlje, i on u prvom ratu pobijedi
Fahir-šaha, zarobi ga i ubije, stavi svoj pečat na njegovu biblioteku i harem i postane novi
muž prelijepe sultanije Neriman.
Džim
Medu iluminatorima se često pripovijeda priča o iluminato-ru, poznatom u Istanbulu kao
Mehmed Dugovječni, a u Persiji kao Muhamed Horasanski, koja uglavnom služi kao primjer
dugovječnosti i sljepila, iako je to zapravo parabola o iluminaciji i vremenu. Najistaknutija
osobina ovog majstora, koji je od devete godine šegrtovao i bavio se ovom profesijom oko
stotinu i de-set godina, a nije oslijepio, bilo je nepostojanje ličnog. Ovo nije igra riječima, već
izraz mog divljenja. Sve je crtao, kao i ostali, po uzoru na stare majstore i to ga je činilo
najvećim. Njegova skromnost i potpuna naklonjenost iluminaciji što je doživljavao kao
služenje Alahu, držali su ga dalje i od svađa u kaligrafskim radionicama i od ambicija da
postane glavni iluminator, iako bi to odgovaralo njegovim godinama. Čitav svoj iluminatorski
vijek, stotinu i deset godina, strpljivo je iscrtavao detalje: travke kojima se ispunjavaju uglovi
na crtežu, na hiljade listova na stablima, uskomešane oblake, konjske grive koje je trebalo
raščešljati, zidove od cigle i bezbrojne ukrase na njima koji su se neprestano ponavljali, i
desetine hiljada lica sa kosim očima i prefinjenim vilicama. Bio je veoma sretan i veoma tih.
Nikada nije pokušavao da istakne lični stil i osobnost. Radionicu svakog kana ili princa za
kojeg je radio smatrao je svojom kućom, a sebe samo dijelom namještaja u njoj. Nakon što su
hanovi i šahovi jedni druge pobjeđivali, a iluminatori su se, kao i žene iz harema, selili od
grada do grada za novim gospodarima, stil nove radionice ogledao se u li-šću, busenju trave i
obrisima stijena koje je on izrađivao. Kada je imao osamdeset godina, zaboravilo se da je
smrtnik i raširilo se
vjerovanje da živi u legendama koje je oslikavao. Vjerovatno su zbog toga neki pričali kako
on živi izvan vremena i da zato nika-da neće ostariti niti umrijeti. Upravo tim čudom što je
vrijeme za majstora stalo objašnjavali su činjenicu da on nije oslijepio iako je svoj samački
život proveo u iluminatorskim radionicama bdi-jući nad listovima papira. Neki su tvrdili da je
u stvari slijep i da mu vid nije potreban jer crteže izrađuje po sjećanju. U sto devetnaestoj
godini, legendarni majstor koji se nikada nije ženio i ni-kada nije vodio ljubav, u radionici
šaha Tahmaspa sretne šesnaestogodišnjeg kosookog mladića, šiljate brade i lica poput punog
mjeseca, kakve je godinama crtao, pola Kinez, pola Hrvat, i zaljubi se u njega, te da bi osvojio
mladića nevjerovatne ljepote, kao što bi svaki zaljubljeni čovjek učinio, upusti se u
spletkarenje i svađu oko prevlasti uplićući se i u laži, prevare i podvale. Iako ga je bavljenje
svakodnevnim životom u početku pokrenulo, isto tako ga je i otrglo od vječnosti drevnog
legendarnog života. Jednog dana prozebao je pored otvorenog prozora na hladnom tabri-skom
vjetru, dok je posmatrao lijepog šegrta, sutradan je oslijepio, a poslije dva dana pao je niz
visoke kamene stepenice u radionici i poginuo. „Čuo sam za ime Dugovječnog Mehmeda
Horsanskog, ali ovu priču nisam znao", reče Crni.
Izgovorio je te riječi diskretno kako bi jasno pokazao da je priča završena i da mu je glava
puna svega što sam pričao. Kratko sam šutio da bi me se sit nagledao. Jer, budući da nisam
spokojan kada sjedim skrštenih ruku, čim sam počeo da pripovijedam drugu priču, nastavio
sam sa crtanjem gdje sam stao kad je pokucao na vrata. Moj lijepi šegrt Mahmud, koji uvijek
sjedi uz moje noge, miješa boje, oštri pera, a ponekad briše kada pogriješim, šutke je sjedio
pored mene, slušajući i posmatrajući, dok je iz daljine dopirao zveket koji je proizvodila moja
žena.
„Gle", uzviknuo je Crni, „padišah stoji!"
Iznenađeno je gledao sliku, a ja sam se pravio da je njegovo čuđenje beznačajno, ipak, da vam
iskreno kažem: u toku pede-setodnevne svetkovine obrezivanja, koju smo oslikavali za Surnamu na dvije stotine crteža, naš uzvišeni padišah udobno sjedeći na balkonu prati kako ispod njega prolaze zanatlije, obični ljudi, vojnici i podanici. Samo
na ovom crtežu nacrtao sam ga kako stoji dok iz vreća baca florine masi na trgu. To sam
uradio da bih mogao da prikazem oduševljenje i veselje gomile u kojoj su ljudi, da bi se
dočepali novca, jedni druge hvatali za gušu, udarali se rukama i nogama, skupljali novčiće
dok su im turovi štrcali ka nebu.
„Ako je ljubav tema nekog crteža, onda ga treba raditi s ljubavlju", rekao sam. „Ako se
pojavljuje bol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali, bol se ne treba vidjeti na likovima ili biti
prikazana suzama, već mora izvirati iz unutarnje harmonije crteža, koja se na prvi pogled ne
vidi, ali se može osjetiti. Nisam nacrtao nikoga sa kažiprstom u zaokrugljenim usnama, kako
su vijekovima crtali majstori, već sam prikazao čuđenje na čitavoj ilustraciji. To sam postigao
time što sam vladara postavio na noge."
Zaokupio me je način na koji je njegov pogled, tražeći neki trag, prelazio preko mojih stvari,
mog slikarskog pribora, u stvari, čitavog mog života te i ja počeh gledati sopstvenu kuću
njegovim očima.
Znate za prikaze palata, hamama i tvrđava kakve su nekada izgrađivali u Tabrizu i Širazu. Da
bi se takav crtež uskladio s pa-žnjom velikog Alaha, koji sve vidi i sve zna, iluminatori su
crtali palatu kao da je posred presječena velikim čudnovatim brijačem i tako se moglo vidjeti
sve što se nalazi unutra: kuhinjsko posuđe, čaše, ukrasi na zidovima koji se ne vide spolja,
zavjese, papa-gaji u kavezima, čak i jastuci i ljepotica kojoj sunce nije nikada vidjelo lice,
koja sjedi na njima u najskrivenijem uglu. Posmatrao je moj crtež kao očaran, pažljivi čitalac,
moje boje, papire, knjige, mog lijepog šegrta, prikaze nošnji i albume napravljene za franačkog putnika, crteže vođenja ljubavi i nepristojne stranice koje sam tajno uradio za jednog
pašu, mastionice od stakla, bronze i gline u raznim bojama, rezače od slonovače, pera sa
zlatnim drškama, kao i pogled mog lijepog šegrta.
„Za razliku od starih majstora, vidio sam mnoge ratove", rekao sam tek da ispunim tišinu
svojim prisustvom. „Ratne sprave, topove, vojske, mrtvace. Ratne šatore našeg padišaha
uvijek sam ja ukrašavao. Vraćajući se u Istanbul poslije vojnih pohoda, crtao sam ratne scene
koje bi svi zaboravili, raskomadane leševe, sukobljene vojske, sirote kaurske vojnike koji su s
opkoljenih tvrđava sa strahom gledali u naše topove i vojsku, pobunjenike bez glava, snagu
konja u galopu. Upamtim sve što vidim - novi mlin za kafu, prozorsku alku koju nikad prije
nisam vidio, top, oroz na novoj vrsti franačke puške, boju odjeće koju je neko nosio prilikom
posjete, šta je jeo, ko gdje i kako postavio ruku..."
„Staje poruka tih triju priča koje si pripovijedao?", upita Crni kao da traži polaganje računa.
„Alif, rekao sam. „Priča s minaretom govori da, bez obzira na vještinu iluminatora, vrijeme
čini crtež savršenim. Ba, druga priča o haremu i knjizi, pokazuje nam da su nadarenost i
slikarstvo jedini put ka bezvremenosti. Ti mi kaži kakva je poruka treće priče!"
„Džim", samouvjereno reče Crni. „Treća priča o stodevetna-estogodišnjem majstoru
iluminacije, ujedinjuje prethodne dvije, alif i ba, i daje do znanja da vrijeme onoga ko se
odvoji od savršenog života i iluminacije prestaje, i on umire; eto, to nas uči."
14.
ZOVU ME MASLINA
Bilo je to nakon podnevnog namaza. S uživanjem, ali hitro crtao sam nježna momačka lica,
kad neko zakuca na vrata. Zadrhtala mi je ruka od uzbuđenja, ispustih pero. Pažljivo sam
spustio sa strane tablu za crtanje koja je bila na mojim koljenima, Poletjeh ka vratima i
pomolih se prije no što sam ih otvorio: Gospode Bože... Svi vi koji slušate moj glas što dopire
iz ove knjige mnogo ste bliži Alahu nego ovaj naš prljavi i siroti svijet i pokorne sluge našeg
padišaha, od vas neću skrivati: car Indije, najbogatiji car na svijetu, Akbar-kan dao je izraditi
legendarnu knjigu, Pa je širom islamskog svijeta poslao poziv najboljim iluminatori-ma
svijeta. Ljudi koje je poslao u Istanbul bili su kod mene juče i Pozvali me u Indiju. Otvorio
sam vrata, ali pred njima ovoga pu- ta nisu bili oni, već Crni koji mi nije pao na pamet od
djetinjstva. Nekada se nije družio s nama, zavidio nam je. Šta hoće?
Došao je da porazgovara, tako kaže, da se druži i pogleda moje radove. Pozvao sam ga da ude
i vidi. Kaže, bio je kod glavnog majstora Osmana i poljubio mu ruku. Veliki majstor rekao
mu je veliku mudrost: pravi umjetnik, reče, raspoznaje se po razgovoru o sljepoći i sjećanju.
Elem, razumjećete!
SLJEPOĆA I SJEĆANJE
Prije pojave iluminacije bilo je mračno vrijeme i poslije nje će ponovo biti mrak. Pomoću
boja, umijeća i ljubavi prisjećamo se Alahove zapovjedi: „Vidite!" Sjećati se znači da znaš
ono što si vidio. Vidjeti je znati bez sjećanja. Izrađivanje iluminacija pred-stavlja sjećanje na
mrak. Ljubav velikih majstora prema iluminaciji zahtijeva znanje da su boje i sposobnost
posmatranja proiza-šli iz mraka i da se pomoću boje vraćaju u Alahovu tamu. Ko ne umije da
se sjeća, ne sjeća se ni Alaha ni njegovog mraka. Tokom svog rada svi veliki umjetnici
pomoću boja tragaju za dubokim bezvremenskim mrakom. Da biste shvatili šta znači sjećati
se mraka, dopustite mi da pripovijedam o onome što su otkrili veliki majstori Herata.
TRI PRIČE O SLJEPOĆI I SJEĆANJU Alif
Pjesnik Džami u zborniku Dah intimnosti, koji je na turski preveo Lami-čelebi, opisuje
čudesa evlija i piše kako je poznati majstor Šejh Ali Tabrizi u radionici šaha Džahana radio
jedan prelijepi crtež Husreva i Širin. Kako sam čuo, u legendarnoj knjizi čija izrada je trajala
punih jedanaest godina, Šejh Ali, majstor nad majstorima, pokazao je vrhunsku vještinu i
majstorski je oslikao prelijepe stranice kakve bi mogao izraditi jedino Behzad, najveći među
iluminatorima, pa je šah Džahan prije nego što su dopola uradili knjigu shvatio da će postati
vlasnik knjige kojoj nema ravne u cijelom svijetu. Šah Džahan, vladar Crnog Ovna, Živio je u
strahu od Uzun Hasana, mladog vladara Bijelog Ovna, kojeg je proglasio svojim naljućim
neprijateljem i zavidio mu je, pa je pomislio da bi Uzun Hasan mogao dati da se oslika još
ljepša knjiga. Šah Džahan pripadao je bolesno ljubomornim ljudima koji zagorčavaju svoju
sreću pitajući se: ,,A šta ako i drugi budu ovoliko sretni?", i istog časa pomisli da ako njegov
majstor iluminacije bude oslikao još jednu takvu knjigu, ili još bolju, mogao je napraviti za
njegovog dušmanina Uzun Hasana. Tako je, da niko drugi osim njega ne bi imao takvu
čudesnu knjigu, odlučio da naredi ubistvo iluminatora Šejha Alija kad završi knjigu. Ali,
jedna dobrodušna čerkeska ljepotica iz njegovog harema podsjeti ga da će biti dovoljno da
oslijepi velikog majstora. Ovaj dobar prijedlog, koji je šah Džah odmah prihvatio i ispričao ga
krugu svojih ulizica, došao je i do ušiju Šejha Alija, ali on nije ostavio knjigu nedovršenu i
nije napustio Tabriz, kao što bi učinio neki drugi iluminator. Nije se trudio ni da uspori posao
kako bi odložio svoje osljepljenje niti da je loše oslikava da knjiga ne bude savršena. Radio je
sa snažnijim zanosom i ubjeđenjem nego ikada. U kući u kojoj je sam živio, nakon jutarnjeg
namaza počinjao bi da radi i sve do ponoći, dok mu pod svjetlošću svijeće iz umornih očiju ne
bi potekle suze, crtao bi uvijek iste konje, čemprese, ljubavnike, aždaje i zgodne prinčeve.
Najčešće bi danima posma-trao stranicu nekog od starih majstora iz Herata i u isto vrijeme
izrađivao bi isti crtež na drugom papiru koji uopšte nije gledao. Na kraju, knjiga za šaha
Džahana od Crnog Ovna bila je završena, i velikog majstora su, kao što je i očekivao, prvo
obasuli pohvalama i zlatnicima, a zatim ga oslijepili oštrom iglom kojom pričvršćuju
perjanicu za turban. Šejh Ali, iako u bolovima, odmah je napustio Herat i otišao kod Uzun
Hasana, vladara Bijelog Ovna. „Da, slijep sam", rekao je, „ali u sjećanju još uvijek imam sve
ljepote knjige koju sam ukrašavao posljednjih jedanaest godi-ni, i svaki potez pera i četkice
moja ruka, bez gledanja, zna da nacrta po sjećanju. Moj gospodaru, mogao bih za tebe da
ilustru-jem najljepšu knjigu na svijetu. S obzirom na to da mi se pogled više ne zadržava na
prljavštini ovog svijeta, sve Alahove krasote mogu da crtam najčistije moguće, po sjećanju."
Uzun Hasan je povjerovao velikom majstoru i majstor održi riječ i za kana Bijelog Ovna po
sjećanju oslika najljepšu knjigu na svijetu. Nakon što je u jednom napadu u blizini Bingola
Uzun Hasan pobijedio i ubio šaha Džahana, svi znaju da je iza toga bila duhovna snaga koju
je nova knjiga udahnula kanu pobjedniku. Ta sjajna knjiga zajedno sa knjigom koju je Šejh
Ali uradio za pokojnog šaha Džahana nalazi se u riznici našeg padišaha otkada je u bitki kod
Otlukbelija pokojni sultan Mehmed osvajač pobijedio Uzun Hasana. Znaju samo oni koji
vide.
Ba
S obzirom na to da je sultan Sulejman Veličanstveni, džene-ta dostojni, više cijenio kaligrafe
nego iluminatore, nesretnici ilu-minatori njegovog doba pričali su ovu poučnu priču kao
dokaz da je iluminacija važnija od kaligrafije, ali ako budete pažljivo slušali, vidjećete da je
ona u stvari pripovijest o sljepoći i sjećanju. Nakon smrti Timura, gospodara svijeta, njegovi
sinovi i unuci međusobno se zavadiše i nemilosrdno krenuše jedni na druge. Kada bi jedan
drugome preoteo neki grad, pobjednik bi odmah dao da se iskuje novac s njegovim likom i
naredio da mu se ime spominje u hutbi u džamiji, a zatim bi naredio da se knjige koje su im
dopale šaka razvežu, da se na početak stavi nova posveta i novi kolofon kojim se on veliča
kao gospodar svijeta, ponovo da se uvezu i tako bi oni koji gledaju knjigu vjerovali da je on
gospodar svijeta. Kada je Abdulatif, sin Timurova unuka Ulug-bega, zauzeo Herat, do te
mjere je požurivao iluminatore, kaligrafe i knjigovesce da odmah izrade jednu knjigu u slavu
njegovog oca da su se crteži iz razvezanih knjiga pomiješali dok su oni cijepali i uništavali
stranice. Ulug-beg je bio ljubitelj iluminacije i nije bilo primjereno da se crteži nasumično
ukoriče tako da se ne zna koja je dio koje priče. Njegov sin je okupio sve iluminatore Herata i
tražio da svaki ispriča svoju priču kako bi slike mogle da budu poredane. Ali, iz svake glave
izlazila je neka druga priča te su se slike još više pomiješale. Tada su pronašli posljednjeg,
starog davno zaboravljenog glavnog iluminatora koji je izgubio vid nad knjigama svih šahova
i prinčeva koji su vladali Heratom posljednje pedeset i četiri godine. Kada su uvidjeli da je
stari maj-tor koji je gledao slike slijep, nastade pometnja, čak bijaše i onih koji su se smijali.
No, stari majstor zatraži da mu dovedu pametnog, ali nepismenog dječaka koji još nije navršio
sedam godina. Odmah su ga pronašli i doveli. Stari iluminator stavi jednu sliku pred dječaka i
reče mu da priča šta vidi. Dok je dijete prepričavalo šta sve vidi na ilustraciji, starac je
pažljivo slušao gledajući nebo slijepim očima, a zatim bi govorio: „Aleksandar grli mrtvog
Darija, iz Firdusijeve Šahname... Pripovijest o učitelju koji se zaljubio u svog lijepog učenika
iz Sadijeva Dulistana... Nadmetanje ljekara iz Nizamijeve Mahznen i Esrara..." Ostali
iluminatori ljuti na starog i slijepog majstora, rekoše: ,,I mi bismo sve to ispričali. To su
najpoznatije scene najčuvenijih priča!" Stari i slijepi iluminator zatraži da stave najteže
prizore pred dijete i opet ga pažljivo posluša. „To je iz Firdusijeve Šahname, Ormuzd ubija
jednog po jednog kaligrafa, dajući im otrov", reče gledajući u nebo. „Loš i jeftin prikaz o
mužu koji svoju ženu zatiče sa ljubavnikom u krošnji kruške iz Mevlanine Mesnevije", rekao
je i po djetetovom opisu prepoznao je sve ilustracije koje nije mogao da vidi i tako omogućio
da se knjige ukoriče. Kada je Ulug-beg sa svojom vojskom ušao u Herat, pitao je starog
iluminatora u čemu je tajna, kako je slijep mogao da prepozna pripovijesti što drugi majstori
nisu mogli i pored zdravih očiju. „Razlog nije taj, kao što se misli, što je slijepcu sjećanje
dobro", odgovori stari majstor, „već ja nikada ne zaboravljam da se priče prenose riječima a
ne slikama." Ulug-beg odvrati kako su i ostali znali iste priče, ali nisu znali poredati crteže.
„To je zato", odgovori stari iluminator, „što oni pravilno razmišljaju o iluminaciji, jer to je
njihova vještina i umjetnost, ali ne znaju da su stari majstori crtali po Alahovom sjećanju."
Ulug-beg upita kako je dijete moglo da zna. »Dijete ne zna", reče stari majstor, „ali ja, slijepi
ostarjeli ilumi-nator, znam da je Alah stvorio onakav svijet kakav bi jedno sedmogodišnje
dijete željelo da vidi. Jer, Alah je stvorio svijet da bi ga mogli vidjeti, prije svega. Zatim nam
je dao riječi da bismo rn°gH međusobno podijeliti ono što vidimo, da bismo mogli
razgovarati, a mi smo od riječi sastavili priče smatrajući da crtanje postoji radi tih priča. Ipak,
crtanje je traganje za Alahovim pamćenjem i posmatranje svijeta onako kako ga on vidi."
Džim
Poznato je da su nekada davno zbog straha od sljepoće, što je strah od kojeg svi iluminatori s
razlogom strahuju, arapski majstori u svitanje dugo posmatrali zapadni horizont i da su vijek
kasnije iluminatori iz Širaza iz istog razloga ujutro na prazan stomak jeli izgnječene orahe sa
ružinim laticama. Tada su, tako-đe, stari iluminatori iz Isfahana, vjerujući da sunčeva svjetlost
uzrokuje sljepoću od koje su obolijevali kao od kuge, radili u po-lumračnim uglovima soba
pod slabom svjetlošću svijeće kako im radne table ne bi bile pod izravnom sunčevom
svjetlošću, a majstori u uzbečkim radionicama uveče su ispirali oči vodicom nad kojom su
šejhovi izgovarali molitve. Ipak, medu svim tim postupcima najbolji pristup sljepoći otkrio je
majstor iluminacije u Heratu Sejid Mirek, učitelj velikog Behzada. Po njemu, sljepoća ne
predstavlja nikakvu nesreću, već vrhunac sreće koju je Alah darivao iluminatoru nakon što je
čitav svoj život posvetio njegovoj ljepoti.
Jer, iluminacija je traganje za onakvim viđenjem svijeta kako ga Alah vidi, a to jedinstveno
viđenje događa se samo pomoću sjećanja kada se poslije naporno provedenog radnog vijeka
oči zamore, slikar iznemogne, i nastane sljepoća. Znači, samo posredstvom sjećanja slijepih
slikara može se saznati kako Alah vidi svijet. Stari iluminator čitav život uvježbava ruku da
bi, na kraju, ona sama od sebe mogla da prenese čudesni crtež na har-tiju kad mu se pred
očima u mraku sljepoće i uspomena bude ukazao prizor kakav vidi Alah. Prema istoričaru
Mirzi Muhamedu Hajdaru Duglatu, koji je pisao o heratskim iluminatorima toga doba i
legendama o njima, majstor Sejid Mirek je, da bi objasnio svoje shvatanje iluminacije,
spominjao primjer iluminatora koji je želio da nacrta crtež konja. Po tome, čak i
najnesposobni-ji praznoglavi iluminator, kakvi su svi današnji franački slikari, crta konja po
sjećanju iako neprestano pogledava pravog konja jer, niko ne može istovremeno da gleda i
konja i hartiju na kojoj crta. Iluminator najprije pogleda konja, a zatim istog časa na hartiji
nacrta ono što je upamtio. Čak i da između ta dva trenutka prođe vrijeme jednog treptaja, ono
što iluminator prenese na hartiju nije konj kojeg vidi nego sjećanje na konja kojeg je
maloprije vidio, i to je dokaz da je i za najnevještijeg iluminatora crtanje moguće jedino po
sjećanju. Konačni ishod ovog shvatanja, koje iluminatorov radni vijek gleda kao pripremu za
blaženu sljepoću i uspomene što će kasnije nastati, jeste taj da su herat-ski majstori toga doba
crteže rađene za šahove i prijestolonasljednike koji su voljeli knjige, doživljavali kao
uvježbavanje ruke, kao pripremu, pa su svoj rad, neprestano crtanje i danonoćno posmatranje
stranica uz svjetlost svijeća, prihvatali kao blagoslov koji će ih dovesti do sljepoće. Majstor
Mirek je čitavog života tragao za najpovoljnijim trenutkom kada će dosegnuti veličanstveni
cilj, ponekad namjerno se približavajući sljepoći i brzo crtajući olistalo drveće na noktu, zrnu
riže ili vlasi kose, ili je odlagao dolazak tame crtajući radosne, sunčane bašte. Kad je imao
sedamdeset godina, sultan Husejin Bakra s namjerom da ga nagradi otvorio je hiljade i hiljade
knjiga koje su čuvane u riznici iza bezbroj zaključanih brava. U toj riznici, pri svjetlosti
zlatnih svijećnjaka, oslijepio je majstor Mirek, među oružjem, svilom, kadifom i zlatom, tri
dana i tri noći bez prestanka gledajući izuzetne stranice velikih heratskih majstora u
legendarnim knjigama. Veliki majstor je zrelo i odgovorno prihvatio svoje stanje kao da
prima Alahove anđele, nikada više nije progovorio niti je išta nacrtao. Mirza Muhamed
Hajdar Duglat, pisac Istori-je Rašida objašnjava to time što iluminator kada dostigne
besmrtno vrijeme Alahovo nikada više se ne vraća na stranice urađene za obične smrtnike i
kaže: „Tamo gdje sjećanje slijepog iluminatora dosegne Alaha vlada apsolutna tišina, sretna
tama i beskraj prazne stranice."
Znao sam da mi je Crni postavio pitanje majstora Osmana o sljepoći i sjećanju kako bi u miru
mogao da posmatra moje stva-n> slike i sobu, a ne da sazna moj odgovor. Ipak, bio sam
sretan što su ga moje priče ganule. „Sljepoća je blagoslov nedostupan šejtanu i grijehu", rekao
sam.
„U Tabrizu", reče Crni, „neki iluminatori koji poštuju stare stilove, pod uticajem majstora
Mireka, na sljepoću gledaju kao na najuzvišeniji čin Alahove blagonaklonosti, pa se
pretvaraju da su slijepi zato što se srame što su ostarili, a nisu oslijepili. Zbog takvog načela
na koje je uticao Džemaletin iz Gazvina, neki, želeći da nauče da gledaju na svijet kao slijepi,
iako to zapravo nisu, sedmicama sjede u mraku medu ogledalima i pod slabom svjetlosti
kandila, bez hrane i pića, posmatraju stranice starih he-ratskih majstora."
Neko je pokucao. Otvorio sam i pogledao, pred vratima je stajao jedan lijepi šegrt iz
radionice, očiju širom razrogačenih. Rekao je da je u jednoj napuštenoj jami pronađeno tijelo
našeg brata pozlatara efendi Prefmjenog i da će dženaza krenuti iz džamije Mihrimah u
vrijeme popodnevnog namaza, zatim je otrčao da javi vijest drugima. Alahu, sačuvaj nas!
15.
ZOVEM SE ESTER
Da li ljubav pravi budalu od čovjeka ili se samo budale zaljubljuju? Godinama se bavim
prodavanjem i provodadžilukom, a nisam saznala odgovor na to pitanje. Baš bih voljela da
upoznam par koji, što je njihova ljubav jača, postaje pametniji, lukaviji i prepredeniji.
Pogotovo da vidim takvog muškarca. Znam da, ako se muškarac služi lukavstvom, zamkama i
podvalama, znači da taj i nije zaljubljen. Očigledno je da je naš gospodin Crni prilično
izgubio hladnokrvnost, a kad je sa mnom govorio o Šekuri, prevršio je svaku mjeru.
Na pijaci sam mu rekla kao neku pjesmicu koju znam napamet i svakom je kazujem - da
Šekura neprestano misli na njega, da me je pitala da li je odgovorio na pismo, da je takvu
nikad nisam vidjela. Tako me je gledao da mi ga je bilo žao. Rekao mi je da pismo što mi ga
je dao „brzo i smjesta" odnesem Šekuri. Sve budale vjeruju da u njihovoj ljubavi postoje neke
okolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu žurbu, te razotkriju snagu svoje ljubavi i time
voljenim osobama stavljaju oružje u ruke, a ona, ako je pametna, odložiće svoj odgovor.
Nauk: žurba u ljubavi odlaže poslove.
Zato bi mi efendi Crni zahvalio da je znao da sam pismo koje je trebalo da odnesem „brzo"
najprije odnijela na drugo mjesto. Dakle, skoro sam se zaledila čekajući ga na pijaci i, da bih
se ugrijala, svratim ja prvo do jedne moje kćerke koja mi je usput. Svojim kćerima zovem sve
djevojke kojima sam raznosila pisma i lično ih poudala.
Ova ružnjikava djevojka mi je do te mjere zahvalna da svaki put kad dođem, ne samo da
skakuće oko mene, već mi i gurne u ruku nekoliko akči. Sad je blagoslovena i sretna. Skuhala
je lipov čaj koji sam s uživanjem popila. Kada sam ostala sama, prebrajala sam novac koji mi
je dao efendi Crni. Dvadeset akči.
Opet krenuh na put. Prođoh sporednim sokacima i nesigurnim prolazima gdje se blato
zaledilo toliko da ne možeš hodati. Dok sam kucala na vrata, poželjela sam da se našalim, pa
povikah:
„Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfiniji muslin dostojan svakog padišaha, sjajne šalove
iz Kašmira, kadifu iz Burse, najbolje egipatsko platno za košulje, prekrivače od vezenog muslina, posteljinu, šarene maramice! Torbarka!"
Otvoriše se vrata i ja uđoh unutra. Kuća se, kao i uvijek, osjećala na postelju, san, prženo ulje
i vlagu. Strašan smrad neženja koje stare.
„Vještice", reče. „Zašto vičeš?"
Ćutke izvadih koverat i dadoh mu ga. Priđe mi kao sjenka u polumračnoj sobi i u trenutku mi
istrže pismo iz ruke. Prešao je u susjednu sobu gdje je uvijek gorila svjetiljka. Ostala sam na
pragu. "Otac nije kod kuće?", upitala sam.
Nije odgovorio. Izgubljeno je čitao pismo. Pustila sam ga da Clta. Nisam mogla da mu vidim
lice jer je svjetiljka bila iza njega. Završivši, počeo je iznova čitati.
»Da", upitala sam ga. „Šta piše?"
Hasan pročita:
Draga gospodo Šekura,
S obzirom na to da i ja godinama živim sanjajući samo o jednoj osobi, s poštovanjem shvatam
da i ti čekaš svog muža i da ni na koga drugog ne misliš. Šta se drugo može i očekivati, osim
čestitosti i ne-iskvarenosti, od žene kao što si ti? (Hasan se glasno nasmija!) Ali moj dolazak
tvome ocu bio je zbog iluminacija, a ne da tebe uznemirim. To mi na pamet nije palo. Ne bih
želio da ispadne da sam od tebe dobio nekakav znak, a pogotovo znak ohrabrenja. Kad mi se
tvoje lice kao nebeska svjetlost ukazalo na prozoru, smatrao sam daje to Ala-hov dar i ništa
više. jer, vidjeti tvoje lice za mene je dovoljna sreća. („Ovo je ukrao od Nizamija", srdito
upadne Hasan.) Ali, pošto kažeš da ti ne prilazim, reci mi da li si anđeo pa da se čovjek boji
tebi prići? Poslušaj šta ću ti reći: nekad sam usred noći, pokušavajući da zaspim kroz prozore
pustih i bijednih karavanseraja (u kojima nije niko konakovao osim očajnih vlasnika i
razbojnika što bježe pred smrtnom kaznom), posmatrao mjesečinu koja obasjava gole planine,
i slušajući zavijanje usamljenih vukova nesretnijih od mene, maštao o tome da ćeš mi se
jednog dana ukazati, baš kao što si se ukazala na onom prozoru. Poslušaj, kada sam ponovo
došao tvome ocu zbog knjige, ti mi vraćaš crtež koji sam nacrtao u djetinjstvu. Znaj, za mene
je to znak da sam te ponovo našao, a ne znak smrti. Vidio sam Or-hana, jednog od tvojih
sinova, jadno siroče. ]a ću mu biti otad
„Mašala, dobro je napisao," rekoh. „Pravi pjesnik!"
„Da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići?", reče Hasan. „To je ukrao od Ibn Zerhanija. Ja
pišem bolje." I izvadi svoje pismo iz džepa. „Uzmi, odnesi Šekuri."
Prvi put me je obuzela nelagoda zbog novca koji mi je davao zajedno s pismom. Grozno mi je
bilo to opsesivno vezivanje tog čovjeka za neuzvraćenu ljubav. Kao da je želio da potvrdi
moje slutnje, po prvi put poslije dugo vremena, Hasan odbaci svoju uljudnost i grubo reče:
„Reci joj, ako budemo željeli, vratićemo je kući pomoću kadije."
„Da joj baš tako kažem?"
Nastade tišina. „Nemoj", reče. Svjetlost svjetiljke obasja mu lice i vidjeh kako gleda preda se
kao dijete koje je nešto skrivilo.
Nosim njegova pisma jer poštujem stanje u kojem se nalazi, nje-govu veliku neuzvraćenu
ljubav. Ne zbog novca, kao što misle.
Na izlasku iz kuće Hasan me zaustavi na vratima.
Da li joj govoriš o tome koliko je volim?", upitao je uzbuđeno i smeteno.
„Zar joj to ne pišeš u svojim pismima?"
„Kaži, kako bih mogao da ubijedim nju, njenog oca?"
„Budi dobar čovjek", rekoh i pođoh ka vratima.
,,U ovim godinama? Prekasno...", rekao je s iskrenim žaljenjem.
„Počeo si da zarađuješ mnogo novca, čauš Hasane. To čovjeka čini boljim...", rekoh i izađoh.
U kući bijaše tako mračno i turobno da mi se činilo da je napolju otoplilo. Sunce obasja moje
lice. Pomislila sam kako bih voljela da Šekura bude srećna. Ali, nekako sam poštovala i tog
jadnika iz vlažne, hladne i mračne kuće. Premda nisam planirala, svratih na pijacu začina na
Laleliju. Mislila sam da će me mirisi cimeta, šafrana i bibera povratiti, ali prevarih se.
U svojoj kući Šekura je uzevši pisma prvo pitala za Crnog. Rekoh joj da ga je ljubavni plamen
zahvatio cijeloga i to joj se dopalo.
„Svi se pitaju zašto je ubijen nesretni efendi Prefinjeni, čak i žene koje sjede i pletu u svojim
kućama", promijenila sam temu.
„Hajrija, napravi halvu i odnesi Kalbiji, nesretnoj ženi efendi Prefinjenog."
„Na sahranu će vjerovatno doći svi erzurumci i mnogi drugi", rekoh. „Govorka se da će ga
osvetiti njegovi rođaci."
Šekura se, međutim, već zadubila u pismo. Pažljivo i ljutito zagledah se u njeno lice. Ta žena
ima toliko životnog iskustva da može da utiče na način kako će se njena osjećanja izražavati
na licu. Osjetila sam da joj, dok je čitala, prija moje šutanje i da ga doživljava kao da
potvrđujem važnost koju je pridavala pismu. I tako, kada je završila pismo i osmijehnula mi
se, da bi se ona bolje osjećala, upitala sam:
„Šta kaže?"
„Kao u djetinjstvu... Zaljubljen u mene." ..Pa, šta ćeš?"
„Udata sam. Čekam muža."
Nasuprot vašim pretpostavkama, priznajem da se nisam naljutila zbog toga što je začas
slagala iako je prethodno tražila moje zanimanje za događanja. Naprotiv, donijelo mi je
olakšanje. Da su sve one djevojke i žene, kojima sam nosila pisma i savjetovala ih o životu,
pokazale interesovanje kao Šekura, bio bi nam upola lakši posao, a neke bi čak uspjele da
nađu mnogo bolje muževe.
„Šta kaže drugi?"
„Hasanovo pismo ne želim da čitam sada", odgovori. „Da li Hasan zna da se Crni vratio u
Istanbul?" „Ne zna ni da on postoji."
„Da li razgovaraš s Hasanom?", upitala je širom otvorivši svoje prelijepe crne oči. „Ti si to
željela." „Da?"
„Pati. Strašno te voli. Ako tvoje srce bude naklonjeno nekom drugom, teško ćeš ga se
osloboditi. Tvoje prihvatanje njegovih pisama daje mu lažnu nadu. Toga treba da se plašiš,
jer, on se ne priprema samo da te vrati, već i da dokaže da je njegov brat mrtav i da te oženi."
Osmijehnula sam se da bih stišala prijeteću stranu posljednjih riječi i da se ne bih postavila
kao zaštitnica onog nesretnika.
„Dobro, šta kaže drugi?", upitala je, ali da li zna za koga pita?
„Iluminator?"
„Zbunjena sam", reče odjednom, možda uplašena sopstve-nih misli. „Kao da će se sve još
više zapetljati. Moj otac je ostario. Šta će biti s nama, s mojim siročićima? Naslućujem da
nam dolazi neka nesreća, da nam šejtan priprema neko zlo. Reci mi, Ester, nešto što će me
obradovati."
„Ne brini, draga moja Šekura", rekla sam drhteći, „Ti si zaista veoma pametna i lijepa. Jednog
dana ležaćeš sa svojim lijepim mužem u istom krevetu, grlićeš ga i zaboraviti sve svoje
probleme i bićeš sretna. Čitam ti u očima."
Osjetih toliku unutrašnju toplinu da mi oči ovlažiše.
„Dobro, ali ko će biti moj muž?"
„Zar ti to nije reklo tvoje pametno srce?"
„Nesretna sam jer ne umijem razabrati šta mi ono govori."
Nastala je tišina. Na tren, učini mi se da mi Šekura nikako ne vjeruje, da vješto prikriva svoje
nepovjerenje kako bi izazvala moje sažaljenje i otkrila sve što znam. Kada shvatih da neće
istog časa odgovarati na pisma, pokupih svoj zavežljaj i iziđoh u avliju rekavši ono što pričam
svim svojim djevojkama, čak i zrikavim:
„Dušo moja, ako budeš širom otvorila te svoje lijepe oči, neće ti se ništa rđavo dogoditi. Ne
brini."
16.
JA, ŠEKURA
Kad god bi ranije dolazila torbarka Ester, mislila sam kako je neki osvajač konačno napravio
prvi korak i napisao pismo koje će izazvati ubrzano kucanje srca jedne žene kao ja, pametne,
lijepe i časne udovice. Ali kada bih vidjela da stižu pisma mojih po-znatih prosaca, još bih
snažnije i strpljivije čekala svog muža. U posljednje vrijeme zbunjena sam i osjećam se sve
jadnije kad Ester ode.
Osluškivala sam glasove svijeta izvana. U kuhinji je klokota-la ključala voda i širio se miris
limuna i luka: znam, Hajrija kuha tikvice. Ševket i Orhan su na avliji, kod drveta nara, i
gurkajući se igraju se mačevanja; čujem njihove glasove. Moj otac se ne čuje u susjednoj sobi.
Otvorila sam i pročitala Hasanovo pismo i ponovo shvatila da tu nema ničega zbog čega bih
se brinula. No, plašila sam ga se malo više i čestitala samoj sebi što sam se, u vrijeme kada
sam s njim dijelila dom, oduprijela njegovom nastoja-nju da dijelimo postelju. Poslije toga
pročitala sam pismo koje mi Je napisao Crni, držeći ga pažljivo kao da je nešto krhko,
lomljivo, i smela se. Nisam poslije čitala pisma. Pojavilo se sunce i pomislila sam: da sam
samo jednu noć otišla u postelju s Hasanom 1 spavala s njim, to niko ne bi znao osim Alaha.
Liči na mog ne-stalog muža, to je isto. Ponekad mi padnu na pamet takve šašave ] neobične
misli. Sunce se podiglo i kad je otoplilo, osjetih da 'mam tijelo, osjetih svoju kožu, vrat, čak i
bradavice. Dok me je sunce obasjavalo kroz vrata, iznenada se pojavi Orhan.
„Mama, šta čitaš?", upitao me je.
Dobro, maločas sam vam rekla da nisam iznova čitala posljednja pisma koja mi je Ester
donijela, ali slagala sam. Opet sam ih čitala. Ovoga puta sam ih zaista presavila i stavila u
njedra, te rekoh Orhanu:
„Hajde, dođi mi u krilo." Došao je. „Oho, mašala, što si težak, baš si veliki", rekoh i poljubih
ga. I dok sam mu govorila: „Hladan si k'o led", on meni reče: „Mama, kako si ti topla", i
nasloni se leđima na moje grudi.
Prijalo nam je oboma da sjedimo tako, čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, ne razgovarajući.
Pomirisala sam mu vrat i poljubila ga. Zagrlila sam ga još jače. Ostali smo tako u tišini.
„Golica me", reče nešto kasnije.
„Hajde, reci", rekoh ozbiljnim glasom, „kad bi došao sultan svih džina i rekao da će ti ispuniti
sve što zatražiš, šta bi želio najviše na svijetu?"
„Želio bih da Ševket ne bude sa nama."
„I šta bi još želio? Da li bi želio da imaš tatu?"
„Ne. Kad porastem, oženiću tebe."
Pomislih da ostariti, izgubiti ljepotu ili biti udovica ili sirotinja nije životna nesreća, već
živjeti bez ikoga ko bi ti zavidio. Spustila sam Orhana iz krila. Razmišljajući kako će se jedna
rđa-va žena poput mene udati za dobrog čovjeka, priđoh ocu.
„Kada njegovo veličanstvo sultan svojim očima vidi da je knjiga završena, nagradiće vas",
rekla sam. „Ići ćete opet u Veneciju."
„Ne znam", reče otac. „Plašim se zbog ovog ubistva. Naši neprijatelji su vjerovatno moćni."
„Znam da ih moje stanje ohrabruje i nagoni na krivo tumačenje i uzaludno nadanje."
„Kako?"
„Trebalo bi da se udam što prije."
„Šta?", upita otac, „Za koga? Ali, ti si udana. Otkud sad to? Ko je prosac? Čak i da postoji
razuman i neodoljivi prosac", reče moj pametni otac, „ne mislim da bismo takvog lako našli i
da bi nam bio po volji", dodao je i ukratko izložio moje nesretne okol-nosti, „Znaš da postoje
teškoće koje moramo riješiti da bi mogla da se udaš." Nakon duge pauze reče: „Zar zaista
želiš da odeš i da me ostaviš, dušo moja?"
,Juče sam sanjala da je moj muž umro", rekoh. Ali nisam mogla da plačem kao žena koja je
zaista sanjala takav san.
„Kako treba znati pročitati iluminaciju, tako treba znati i san protumačiti."
„Da li je pristojno da vam ispričam svoj san?"
Na trenutak nastade tišina, osmijehnusmo se jedno drugom kao pametni ljudi koji hitro
razmišljaju o svim posljedicama koje bi mogle nastati iz onoga o čemu razgovaraju.
„Tumačeći tvoj san, mogu povjerovati da je tvoj muž umro, ali tvoj svekar, djever i kadija
koji ih mora saslušati, tražiće i druge dokaze."
„Prošlo je dvije godine otkako sam se sa djecom vratila kući, a moj svekar i djever nisu
uspjeli da me vrate nazad."
„Zbog toga što vrlo dobro znaju gdje su pogriješili", reče otac. „Ali, to ne znači da su saglasni
sa tvojim razvodom."
„Da pripadamo malikitskoj ili hanbalitskoj šerijatskoj pravnoj školi", rekoh, „kadija bi,
uzimajući u obzir da je prošlo četiri godine, dozvolio razvod, i još bi mi odredio i izdržavanje.
Ali kako smo mi, hvala Alahu, hanefiti, to nije moguće."
„Ne pričaj mi o šafiitskom pomoćniku kadije. Sve su to prljavi poslovi."
„Sve istanbulske žene čiji su muževi nestali u ratu sa svojim svjedocima odlaze k njemu zbog
razvoda. Pošto je šafiit, on pita: da li ti je muž nestao, koliko ga dugo nema, da li teško
preživljavaš, jesu li ovo tvoji svjedoci, i odmah ih razvodi."
„Ko ti je sve to utuvio u glavu, kćeri moja draga?", upitao je. „Ko ti je to razum pomutio?"
„Ako se jednom pojavi neko ko bi mogao da mi pomuti ra-zum, a ja budem razvedena, Vi
ćete mi reći ko je to i ja neću ići protiv Vaše odluke o mom budućem mužu."
Moj lukavi otac, vidjevši da mu je i kći lukava kao i on, poče treptati. On uvijek trepće iz tri
razloga: 1. kad je u škripcu, pa se trudi da brzo misli ne bi li pronašao izlaz; 2. kada poželi da
za-P ace od tuge i bespomoćnosti; 3. kad je u škripcu, pa lukavo kombinuje prvi i drugi razlog
kako bi ostavio utisak da bi svakog trenutka mogao da zaplače od tuge.
„Zar bi uzela djecu i otišla i ostavila samog svog starog oca? Znaš li da sam se plašio da me
mogu ubiti zbog naše knjige - da, rekao je naše knjige - ipak, sada ti želiš da uzmeš djecu i
odeš, i ja želim da umrem."
„Oče, zar mi niste uvijek govorili da me jedino razvod može spasiti od mog nesmotrenog
djevera?"
„Ne želim da odeš. Tvoj muž bi se mogao vratiti jednog dana. I ako se ne vrati, nikakva šteta
od tvoje udaje. Dok u ovoj kući živiš sa ocem."
,,I ne želim ništa više nego da u ovoj kući živim sa Vama." „Dušo, nisi li maločas rekla da bi
htjela da se udaš što prije?" Eto, takve su svađe sa ocem. I sama na kraju povjerujem da nisam
imala pravo.
„Rekla sam", odgovorih, gledajući preda se. Zatim, suzdržavajući se da ne zaplačem,
ohrabrena zbog ispravnosti onoga što mi je palo na pamet, upitala sam:
„Dobro, zar se ja nikada više neću udati?" „Volio bih i poštovao zeta koji bi te odveo daleko
od mene. Ko te prosi? Da li bi on živio sa nama u ovoj kući?"
Šutila sam. Naravno, oboje smo znali da moj otac ne bi mogao poštovati zeta koji bi živio s
nama u kući, već bi ga lagano omalovažavao. Otac bi takvog zeta, zvanog domazet, podmuklo
i vješto ponižavao da ni ja sama ne bih htjela da živim s takvim čovjekom.
„Znaš da je u takvoj situaciji u kakvoj se nalaziš nemoguća udaja bez očevog pristanka, zar
ne? Ne želim da se udaš i neću to dozvoliti."
„Želim da se razvedem, a ne da se udam."
„Zbog toga što bi te mogla povrijediti neka bešćutna zvijer koja ne misli ni na šta drugo osim
na svoju korist. Znaš koliko te volim, draga moja kćeri, zar ne? A moramo i završiti ovu
knjigu."
Ćutala sam. Jer, da sam progovorila, iskušavao bi me i šejtan koji je primijetio moj gnjev, i
ocu bih u lice rekla da znam da noću prima Hajriju u svoju postelju, ali da li djevojci kao što
sam ja priliči da svom ocu kaže da zna da on spava s robinjom?
„Ko je čovjek koji želi da se oženi tobom?"
Oborila sam pogled i zašutjela, ali ne od stida nego od bijesa. Što je najgore, nisam bila u
stanju da bilo šta kažem iako sam bila jako ljuta. Zamislila sam oca i Hajriju u tom smiješnom
i groznom položaju u krevetu. Kad sam pomislila da ću zaplakati, gledajući ispred sebe,
rekoh:
„Tikvice su na vatri, da ne zagore."
Pošla sam u sobu pokraj stepeništa čiji prozor, kojeg nikada nismo otvarali, gleda na bunar.
Pipajući u mraku, brzo pronađoh svoj krevet, prostrijeh ga i bacih se na njega. Ah, što je lijep
osjećaj nepravedno kažnjenog djeteta, leći i zaspati gušeći se u plaču i suzama! Ja sam jedina
osoba na ovom svijetu koja me voli i ta usamljenost je toliko žalosna da, dok ja nju
oplakujem, u pomoć priskačete vi koji čujete moje jecaje i jauke.
Malo kasnije primijetih da je Orhan ispružen na mom krevetu. Glavicu je stavio među moje
grudi i lije suze jecajući. Pri-vukoh ga i čvrsto zagrlih.
„Nemoj da plačeš, mama", reče malo kasnije. „Vratiće se tata iz rata."
„Kako znaš?"
Šutio je. Ali toliko sam ga voljela, da sam zaboravila na sve svoje muke kad sam ga privila na
grudi. Prije nego što zaspim, gr-leći nježno krhko tijelo moga Orhana, otkriću vam svoju
jedinu brigu. Kajem se zbog onoga što sam maločas, u ljutnji, rekla o ocu i Hajriji. Ne, to nije
laž, ali se toliko sramim što sam to izgovorila da vas molim da zaboravite i da se pravite kao
da to nije iz-rečeno i kao da moj otac i Hajrija nemaju nikakve veze.
17.
JA SAM VAŠ TETAK
Teško je imati kćer, teško. Plakala je u sobi, čuo sam njeno jecanje, ali nisam mogao učiniti
ništa osim da posmatram stranice knjige koju sam držao u rukama. U Knjizi o sudnjem danu
na jednoj stranici koju sam pokušavao da čitam, piše kako duša tri dana poslije smrti dobija
dozvolu od Alaha da ode u posjetu tijelu u kojem je ranije bila. Kada vidi u kakvom žalosnom
stanju se nalazi staro tijelo na groblju, krvavo i trulo, duša se rastuži i počne da tuguje: „Jadno
moje tijelo, snago moja nekadašnja!" Razmišljao sam neko vrijeme o tužnom kraju efendi
Pre-finjenog, kako je ležao na dnu neke jame i kako ga je njegova duša posjetila umjesto na
groblju, na dnu jame i, naravno, silno se rastužila.
Kada se utišalo Šekurino jecanje, ostavio sam knjigu o smrti. Obukao sam još jednu vunenu
košulju, čvrsto omotao pojas od debelog kozjeg krzna da mi grije krsta i obukao šalvare od
zečjeg krzna. Izašao sam iz kuće i ugledao Ševketa na vratima.
„Kuda ideš, djede?"
„Ulazi! Na dženazu."
Prošao sam pustim, snijegom prekrivenim sokacima, između zgarišta i sirotinjskih
nakrivljenih kuća koje su jedva stajale. Dugo sam išao opreznim staračkim korakom pazeći da
se ne okliznem i ne padnem. Idući prema gradskim zidinama, prolazio sam zabačene mahale,
bašte i njive, dućane gdje se prodaju toč-kovi i oprema za kola, kovačke radnje, sarače,
sedlare, potkivače i izrađivače konjskih hamova.
Ne znam zbog čega je dženaza polazila čak iz džamije Mihri-mah kod Jedrenske kapije. U
džamiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu smušenu braću, koji su djelovali ljutito i odlučno.
Mi, iluminatori i kaligrafi, međusobno smo se grlili i plakali. Dok sam u olovnoj magli, koja
se iznenada spustila prekrivajući sve, klanjao dženaze-namaz, pogled mi pade na kovčeg na
pogrebnoj kamenoj ploči u džamiji i osjetih takav bijes prema zločincu koji je to uradio, da mi
se, vjerujte, u glavi pobrkala čak i molitva Al-lahuma barik.
Dok su ljudi uzimali kovčeg na ramena poslije namaza, i dalje sam bio medu iluminatorima i
kaligrafima. Roda i ja se zagr-lismo zaboravljajući noći kada smo zbog moje knjige zajedno
sjedili do zore uz svjetlost slabe svjetiljke, kada me je ubjeđivao da su pozlate efendi
Prefinjenog neuvjerljive, da ne umije da upotrijebi boje jer je sve bojio u tamnoplavo da
izgleda bogatije, i da sam ja govorio kako nema drugog čovjeka za to. Plačući, zagrlili
smo se ponovo. Toliko mi je prijao način na koji me je Maslina prijateljski i s poštovanjem
pogledao i zagrlio - čovjek koji zna da grli, dobar je čovjek - i opet pomislih na to da on među
svim iluminatorima i kaligrafima najviše vjeruje u moju knjigu.
Na stepeništu kod dvorišne kapije, nađosmo se majstor Osman i ja jedan pokraj drugog, ne
znajući šta da kažemo jedan drugom. Neobičan, napet trenutak - jedan od pokojnikove braće
počeo je da plače, a neko ko je želio da istakne sebe uzvikne: „Alah je velik!"
„Na koje groblje?", upitao me majstor Osman, tek da bi nešto rekao.
Pomislio sam da bi djelovalo neprijateljski ako kažem da ne znam, pa bez imalo razmišljanja,
upitam onoga koji je bio do mene na stepeništu:
„Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"
„Na Ejupu", odgovorio je ljutit i priglup mladić s bradom.
„Na Ejupu", okrenuo sam se i rekao majstoru Osmanu, ali on je već čuo riječi ljutitog i
priglupog mladića s bradom. Uputio mi je pogled kojim je pokazao da razumije i stavio mi do
znanja da ne želi da naš susret bude duži.
Majstora Osmana je ljutilo što je padišah meni povjerio posao oko pisanja, ukrašavanja i
oslikavanja knjige koju zovem „tajnom". Pored toga, padišah se pod mojim uticajem
zainteresovao za franački način slikanja. Padišah je jednom natjerao majstora Osmana da
kopira njegov portret koji je naručio od jednog itali-janskog majstora. Znam, majstor Osman
mene je smatrao odgo-vornim za tu neobičnu sliku koju je uradio sa podozrenjem kao i za
oponašanje italijanskog slikara što je doživio kao mučenje. S pravom.
Zastao sam nasred stepeništa i neko vrijeme posmatrao nebo. Kada sam se uvjerio da sam
prilično zaostao iza drugih, po-čeh da silazim niz zaleđene basamake. Tek što sam sišao niz
dvije stepenice, neko me uhvati pod ruku i zagrli me - Crni.
„Hladno je", reče. „Jeste li se smrzli?"
Nisam sumnjao da je on pomutio Šekurin razum. I samopouzdanje s kojim me je uhvatio pod
ruku to je potvrdilo. Nešto u njegovom držanju govorilo je: „Radio sam dvanaest godina.
Odrastao sam." Stigosmo do kraja stepeništa. Želio sam da mi kasnije ispriča sve što je saznao
u kaligrafskoj radionici.
„Idi naprijed, sinko", rekoh. „Požuri da stigneš džemat."
Iznenadio se, ali nije pokazivao. Dopalo mi se čak i to kako je dostojanstveno pustio moju
ruku i otišao naprijed. Ako bih mu dao Šekuru, da li bi želio da živi s nama u istoj kući?
Kroz Jedrensku kapiju izašli smo iz grada i daleko negdje dolje ugledah kovčeg skoro
izgubljen u izmaglici i mnoštvo ilumi-natora, kaligrafa i šegrta koji su se, noseći ga na
ramenima, užurbano spuštali nizbrdicom prema Zlatnom rogu. Toliko su brzo hodali da su
prešli već pola blatnjavog puta koji se kroz snježnu dolinu spuštao prema Ejupu. U tišini i
izmaglici s lijeve strane ra-dosno se dimio dimnjak prodavnice svijeća sultanijinog vakufa.
Ispod zidina nalazile su se klanice i kožarske radionice koje bez predaha rade za grčke mesare
na Ejupu. Smrad crkotine širio se dolinom koja se pruža sve do čempresa na groblju i džamije
na Ejupu, čije kupole su se nejasno raspoznavale ispred nas. Poslije kraćeg hoda, čuo sam
odozdo iz nove jevrejske mahale na Balatu dječju graju.
Kada smo stigli do ejupske ravnice, prišao mi je Leptir. Žustar kao i inače, odmah je prešao
na stvar:
„Maslina i Roda su to uradili", reče. „Kao i svi, veoma dobro su znali da nisam bio dobar s
pokojnikom; znali su i da svi to znaju. Postoji ljubomora, pa čak i otvorena netrpeljivost zbog
toga ko će poslije majstora Osmana doći na čelo kaligrafske radionice. Očekuju da krivica
padne na mene, ili da će se carski rizničar, a po njegovom nagovoru i sultan, udaljiti od mene,
od nas."
„Ko ste to vi?"
„Svi koji se zalažemo da se u radionici sačuvaju stara moralna načela, da se prati put
persijskih majstora, da se ne može ilu-minirati svaka tema radi novca. Govorimo da u naše
knjige, umjesto oružja, vojski, zarobljenika i osvajanja, treba da udu stare legende, mitovi i
priče, da ne treba napuštati stare modele, da pravi iluminatori ne treba s poniženjem da sjede
po dućanima u čaršiji i svakome, za svega nekoliko akči, oslikavaju svakakve teme i rade
bijedne stvari. Njegovo veličanstvo padišah podržava nas u tome." "Nepotrebno sebe
opravdavaš", rekao sam da skratim priču, "Siguran sam da radionica ne bi mogla biti utočište
bilo kome ko može tako nešto uraditi. Svi ste moja braća. Nema ništa loše u to-me da se uradi
poneka tema koja ranije nije oslikana, niti bi to mogao biti razlog neprijateljstva."
U istom času, kao i kada prvi put čujem novu vijest, shvatio sam neminovnu istinu. Ubica
efendi Prefmjenog bio je jedan od majstora koji su sazreli u kaligrafskoj radionici i sada se
nalazi u mnoštvu koje se ispred mene penjalo uzbrdicom. Istovremeno, bio sam siguran da će
ubica nastaviti svoje šejtanske poslove i spletke, da je neprijatelj knjige koju pravim i da je
vjerovatno bio i u mojoj kući, radeći iluminacije i ukrašavajući je. Da li je Leptir kao i većina
iluminatora koji su dolazili u moju kuću zaljubljen u moju kćer? Da li je, objašnjavajući svoja
ubjeđenja, zaboravio da sam od njega tražio prizore upravo suprotne s njegovim poi-manjima,
ili me vješto podbada?
Ne, pomislio sam kasnije, nije moguće da me podbada. Kao i svi majstori iluminacije i Leptir
mije pokazivao iskrenu zahvalnost. Kada su zbog ratova i padišahove nezainteresovanosti
ukinuti darovi i novac, jedini prihod koji su imali bila je naknada za rad na mojoj knjizi. Znao
sam da su međusobno ljubomorni zbog moje pažnje, i zbog toga sam se, i ne samo zato, s
njima viđao nasamo u svojoj kući i nisam smatrao da bi to moglo izazvati neprijateljstvo
prema meni. Svi moji iluminatori su zrele osobe, u stanju su da se ponašaju razumno i da
pronađu što humaniji razlog kako bi zavoljeli osobu koju su svakako prinuđeni da vole zbog
koristi.
Da prekinem tišinu i da se ne vraćamo na istu temu, rekao
sam:
„Mašala, ovi mogu da nose kovčeg uzbrdo istom brzinom kao i nizbrdo."
Leptir se nasmijao pokazujući zube: "Zato što je hladno."
Da li ovaj čovjek može da ubije čovjeka, pomislio sam. Reci-mo, zbog ljubomore. Da li bi
kasnije mogao ubiti i mene? Može naći izgovor: taj čovjek je vrijeđao moju vjeru. Ali on je
veliki Majstor, vješt i darovit, zašto bi ubio? Starost nije samo zamaranje pri penjanju na
uzbrdicama, već je starost i nestajanje straha od smrti; izgubiti želje, uvlačiti se u robinjin
krevet ne radi želje, već radi navike. Rekao sam mu u lice odluku koju sam upravo donio:
„Neću više raditi knjigu." „Kako?", upita Leptir čije se lice izmijenilo. „Ima zlu kob. A i
padišah ne daje više novac. Reci Maslini i Rodi."
Možda je želio da pita još nešto, ali iznenada smo se našli na groblju, okruženom gustim
čempresima, visokim papratima. Kako je grob bio okružen svijetom, po prizivanjima Alaha i
njegovog poslanika, po glasnim i čestim naricanjima, zaključih da u tom trenutku tijelo
spuštaju u raku.
„Otkrijte mu lice, skroz otkrijte", neko je rekao.
Sklonili su pokrov, gledali se oči u oči s pokojnikom, ako je na njegovoj smrskanoj glavi i
bilo očiju; ali ništa nisam mogao da vidim jer sam bio pozadi. Ja sam smrti već jednom
pogledao u oči na drugom mjestu, a ne pokraj groba.
Jedna uspomena: prije trideset godina, dženeta dostojni djed našeg padišaha htio je da
preotme od Mlečana ostrvo Kipar, no šejhul-islam efendi Abusud podsjeti ga na to da su
egipatski sultani odredili da to ostrvo hranom snabdijeva Meku i Medinu i iz-dao je fetvu po
kojoj nije ispravno da ostrvo koje je nekad hranilo sveta mjesta naše vjere ostane u rukama
hrišćanskih nevjerni-ka. Tako je meni, kao prvi izaslanički zadatak, dopao težak posao da
Mlečanima saopštim tu neočekivanu odluku da nam predaju svoje ostrvo. Obišao sam crkve u
Veneciji, divio se mostovima i palatama, najviše zadivljen slikama u bogataškim domovima, i
u tom svom divljenju, uzdajući se u gostoljubivost koju su mi ukazivali, predao sam pismo
puno prijetnji, saopštavajući da naš padišah nadmeno želi Kipar. Mlečani su se toliko razljutili
da su na brzinu sazvali skupštinu i odlučili da o takvom pismu ne može ni da se raspravlja. Uz
to, razjarene mase satjerale su me u Duždevu palatu, a probisvjeti koji su savladali gardiste i
vratare pokušali su da mi prerezu grkljan, te su mi dvojica duždevih musketa-ra omogućili da
pobjegnem kroz tajne hodnike palate i izađem na stražnja vrata koja su vodila prema kanalu.
Tamo sam u magli, kao što je ova, pomislio da je visoki blijedi gondolijer, obučen u bijelu
odjeću, koji me je dočekao, sama smrt i, gledajući ga u oči, vidio sam u njima svoj odraz.
Čežnjivo sam sanjario o tome da tajno završim knjigu i još jednom odem u Veneciju. Prišao
sam brižno zatrpanom grobu: sada njega anđeli ispituju kojeg je pola, koje je vjere, ko mu je
prorok. Pomislio sam na svoju smrt.
Kraj mene sleti jedna vrana. Pogledao sam prijateljski Crnog u oči i zamolio ga da me uhvati
pod ruku i pravi mi društvo u po-vratku. Rekao sam da ga sutradan rano ujutro očekujem u
svojoj kući radi knjige. Jer, kada pomislim na svoju smrt, uvijek shva-tim da moram završiti
knjigu po svaku cijenu.
18.
NAZVAĆE ME UBICOM
Dok su na osakaćeno tijelo efendi Prefinjenog bacali vlažnu, hladnu zemlju, ja sam plakao
kao niko. Zapomagao sam kako želim da umrem s njim, da me sahrane s njim u grob. Da ne
bih pao u grob, držali su me za pojas. Kad je izgledalo kao da se gušim, pritisnuli su moje
čelo dlanovima i zabacili glavu unazad da uhvatim dah. Po pogledima pokojnikovih rođaka
primijetio sam da sam pretjerao u naricanju i suzama, pa sam se pribrao. Zbog moje velike
žalosti, zlobnici iz kaligrafske radionice mogli su po-misliti da smo efendi Prefinjeni i ja bili u
ljubavnoj vezi.
Sakrio sam se iza jednog platana da ne privlačim pažnju ostalih i ostao tamo sve do kraja
dženaze. Nekakav glupi pokojnikov rođak, još veći glupan od onoga kojeg sam poslao u
džehe-nem, prišao mi je iza platana i zagledao se u moje oči pogledom koji je smatrao
značajnim. Dugo me je grlio, a zatim mi glupan reče: »Jesi li Subota ili Srijeda?"
»Srijeda je bilo pokojnikovo ime nekada", rekao sam i on se zbunio.
Priča o našim nadimcima je jednostavna, ona nas kao neka tajna i danas međusobno povezuje.
Dok smo šegrtovali, majstora Osmana, koji je tada unaprijeđen od kalfe u majstora, svi srno
mnogo poštovali, divili smo mu se i voljeli ga. Bio je veliki ilumi-nator, svemu nas je učio, jer
mu je Alah dao čarobni dar i velik, um. Svakog jutra jedan od nas, što je i obaveza šegrta,
odlazio bi do majstorove kuće i, noseći njegov pribor, torbu i kožne korice pune hartije,
dopratio ga pješke do radionice. Toliko smo se lak-tali da budemo blizu njega da smo se znali
međusobno posvađati oko toga ko će toga dana da ide po njega.
Majstor Osman imao je miljenika, ali, ako bi taj ljubimac dolazio svakog jutra, iluminatori bi
ionako širili česta ogovaranja i nepristojne šale, pa je odlučio da svaki od nas dolazi po njega
jedan dan u sedmici. Veliki majstor je radio petkom, a subotom ni-je dolazio. Njegov sin,
kojeg je neizmjerno volio, bio je šegrt poput nas, ponedjeljkom je pratio oca, kao običan šegrt,
a kasnije je izdao i njega i nas i napustio umjetnost. S nama je bio i mršavi visoki brat
Četvrtak, najdarovitiji od svih nas, ali je umro mlad u groznici od neke nepoznate bolesti.
Pokojni efendi Prefinjeni dolazio je srijedom po majstora, i on je bio Srijeda, ali kasnije smisleno i s ljubavlju veliki majstor je promijenio naša imena: Utorak u Maslina, Petak u Roda, a
Nedjelja u Leptir, dok je njega na-zvao Prefinjeni zbog fine izrade iluminacija.Vjerovatno je
nekada i njega veliki majstor pozdravljao kao i nas:
„Dobro jutro, Srijedo, kako si?"
Sjetivši se kako se obraćao meni, pomislio sam da će mi suze navrijeti na oči; i pored batina,
u vrijeme šegrtovanja živjeli smo kao u dženetu, jer nas je majstor Osman volio, pri pogledu
na naše iluminacije oči bi mu zasuzile i ljubio bi naše šake i ruke, a svaki njegov poljubac
činio bi da naš talenat s ljubavlju procvjeta. Tada je čak i ljubomora koja baca sjenu na te
sretne godine imala drugu boju.
Vidite da se osjećam totalno podvojeno, kao likovi čiju glavu i šake oslikava jedan majstor, a
tijelo i odjeću drugi. Kada neko bogobojažljiv poput mene sasvim slučajno postane ubica,
potrebno je vrijeme da se na to navikne. Da bih se mogao praviti kako se moj pređašnji život
nastavlja, dobio sam novi glas, glas ubice. Takvim podrugljivim i ništavnim glasom, koji
nikada nije bio dio mog prijašnjeg života, govorim sada. Povremeno ćete
čuti naravno, i moj stari, dobro poznati glas, kojim bih govorio da nisam postao ubica, ali
samo pod mojim nadimkom, a ne kao
"ja, ubica". Neka niko ne pokušava da spoji ta dva glasa, jer nemam poseban stil niti grešku
koja bi me odala. Vjerujem da je
stil, kao i bilo koja sitnica koja bi razlikovala jednog iluminato-ra od drugog, u stvari
nedostatak, a ne, kako se neki hvale i tvr-de osobenost.
Ali, slažem se da to u mom specifičnom položaju predstavlja teškoću. Jer, iako bih mogao
govoriti pod bilo kojim nadimkom koji je nadjenuo majstor Osman s ljubavlju, a i efendi
Tetak ih koristi, ne želim da shvatite da li sam Leptir, Maslina ili Roda. Ako uspijete u tome,
najvjerovatnije ćete trčeći otići i prijaviti me mučiteljima zapovjednika sultanske garde.
Zato ne smijem reći sve što pomislim. Znam da me motrite i dok razmišljam u sebi. Ne
smijem nesmotreno spomenuti neki detalj iz mog života ili svoje muke što bi me moglo odati.
I kad sam pričao one tri poučne priče Alif, Be i Džim, bio sam svjestan da me posmatrate.
Ratnici, ljubavnici, prinčevi i legendarni junaci, koje sam desetine hiljada puta nacrtao,
jednom svojom stranom okrenuti su ka onome što je nacrtano: neprijateljima s kojima su
ratovali u to slavno doba, aždajama s kojima su se hvatali u koštac, prekrasnim djevojkama
zbog kojih su suze prolijevali. Ali, jednom stranom i jednim dijelom svoga tijela, okrenuti su
ka zaljubljeniku u umjetnost koji posmatra tu čudesnu sliku. Ako posjedujem neki stil i
osobenost, oni nisu skriveni samo u mojim iluminacijama, već i u mom zločinu i mojim
riječima. Hajde, otkrijte ko sam Prema boji mojih riječi!
Ako biste me uhvatili, vjerujem da bi to donijelo smirenje nesretnoj duši ubogog efendi
Prefmjenog. Na njega nabacuju lo-pate zemlje, dok ja pod krošnjom drveta posmatram zlatne
vode Zlatnog roga i kupole Istanbula i uživam u cvrkutu ptica, shvata-jući koliko je život
lijep. U posljednje vrijeme, otkako je počeo da se druži sa sljedbenicima namrgođenog
propovijednika iz Erzu-ruma, ubogi efendi Prefinjeni nikako me nije volio, iako smo nas
dvojica bili bliski u zadnjih dvadeset pet godina, ukrašavajući knjige za našeg padišaha.
Zbližili smo se prije dvadeset godina kad smo radili na šahnami pokojnog oca našeg padišaha,
a najviše dok smo radili na osam dekorisanih strana koje je trebalo da budu dodate
Fuzulijevom Divanu. Tada jedne ljetnje večeri, da bih se pokorio njegovim opravdanim ali
nelogičnim željama (da iluminator u duši treba da osjeti tekst koji ilustruje), strpljivo sam
slušao stihove koje mi je teatralno čitao iz Fuzulijevog Diva-na, dok su nad nama letjela jata
lastavica. Od te noći upamtio sam jedan stih: ,Ja nisam ja, što sobom zovem uvijek si ti." I
razmišljao sam o načinu kako bih tu sliku prikazao.
Čim sam čuo da su pronašli leš, požurio sam trčeći u njegovu kuću; omanji vrt u kojem smo
nekada sjedili čitajući poeziju bio je prekriven ogromnim snijegom i djelovao još manji, kao i
svaki vrt koji vidimo poslije mnogo godina. I kuća je bila ista. Iz susjedne sobe čuli su se sve
glasniji i glasniji vapaji i naricanje žena, kao da se takmiče jedna s drugom. Kada je njegov
stariji brat opisivao efendi Prefinjenog, pažljivo sam ga slušao: lice našeg ubogog brata bilo je
gotovo smrskano, glava zdrobljena. Kada je iznesen iz jame, gdje je ležao četiri dana, rođena
braća ga nisu mogla prepoznati, pa je njegova jadna žena Kalbija, koju su doveli od kuće,
uspjela u mrklom mraku da prepozna tijelo po iscijepanoj odjeći, u dronjcima. Pred očima mi
se pojavio prizor kada su trgovci iz Midijana izvadili Jusufa iz jame u koju su ga bacila
ljubomorna braća. Dopada mi se ilustrovanje te scene iz Ju-sufa i Zulejme jer podsjeća na to
da je bratska ljubomora osnova svih osjećanja u životu.
U jednom trenutku nastade muk, osjetih da me posmatraju. Da zaplačem? Pogled mi se
zaustavio na Crnom. Podmukli gad nas sve odmjerava i izaziva utisak kao da ga je efendi
Tetak poslao među iluminatore da otkrije istinu.
„Ko je mogao uraditi ovako strašno zlo?", vikao je njegov stariji brat. „Koji nečovjek je
mogao da ubije našeg brata koji ni mrava nije zgazio?"
I sam sam se posvetio tom pitanju na koje je on odgovorio plačem, i pokušavao sam da
odgovorim samome sebi. Ko su bili njegovi neprijatelji? Da ga nisam ja ubio, ko bi? Sjećam
se da se davno - mislim kada je pripremana Knjiga o umjetnosti - posva-đao s nekima jer su
zapostavljali stil starih majstora, kako bi bilo
jeftinije i brže, tako što su bojili rubove lošim bojama i uništavali stranice koje smo mi s
velikim trudom uradili. Ko su bili oni? Kasnije su se pojavile glasine da razlog neprijateljstvu
nije to, već ljubav prema lijepom šegrtu knjigovescu s donjeg sprata, ali to je bila stara priča.
Bilo je i kivnih na njegovu otmjenost, prefinje-nost i gotovo ženskasto uglađeno držanje, ali
to je imalo druge razloge: Prefinjeni je robovao starom stilu, sitničario je oko sklada boja
iluminacije, u prisustvu majstora Osmana nadmjeno i ta-što isticao je greške drugih
iluminatora, a posebno moje... Njegova posljednja svađa bila je u vezi s problemom na koji je
majstor Osman bio posebno osjetljiv: dvorski iluminatori su kradom radili, primali sitne
narudžbine izvan palate. U posljednje vrijeme, kako je nestao padišahov interes i presahnuo
novac carskog rizničara, svi iluminatori počeli su da posjećuju dvospratne kona-ke
skorojevića, neotesanih paša, a najveći među njima krenuli su u noćne posjete Tetku.
Nimalo nisam zamjerio Tetku što je, izgovarajući se zlom kobi, odlučio da više ne radi na
svojoj, našoj knjizi. Naravno, pretpostavljam da je efendi Prefinjenog, glupana, ubio neko od
nas koji ukrašavamo knjigu. Da ste vi na njegovom mjestu, da li biste jednom u dvije sedmice
po noći pozivali ubicu u svoju kuću da zajedno radite iluminacije? Ili biste najprije otkrili ko
je pravi ubica i ko najbolji iluminator? Apsolutno ne sumnjam da će brzo shvatiti ko je od
ilustratora koji mu dolaze u njegovu kuću najnadareniji u svemu: od biranja boja do
pozlaćivanja, od izvlačenja linija do ukrašavanja, od crtanja lica do kompozicije, pa će poslije
toga samo sa mnom htjeti da radi. Ne mislim da bi mogao pasti na tako niske grane da misli o
meni kao o ubici, već kao o umiješnom iluminatoru.
Krajičkom oka pratim onog efendi Crnog, budalu koju je doveo sa sobom. Kada su njih
dvojica zajedno krenula sa groblja i sa mnoštvom krenula prema ejupskom pristaništu, i ja
sam išao za njima. Na pristaništu su se ukrcali u jedan čamac s četiri vesla, a ja sam poslije
ušao u jedan sa šest, sa mladim šegrtima koji su se smijali, zaboravljajući na dženazu i
mrtvaca. U jednom trenu na otvorenoj pučini kod Fenerkapija naši čamci su se toliko približili
da su se umalo dodirnuli pramcima, pa sam iz blizine mogao vidjeti kako efendi Crni nešto
šapuće Tetku i iznenada pomislih kako je lako ubiti čovjeka. Dragi Alahu, ti si nam svima
podario nevjerovatnu moć, ali i strah da je ne upotrijebimo.
Ipak, ukoliko čovjek jednom savlada taj strah i pokrene se, odjednom postane sasvim druga
osoba. Prije sam se mnogo plašio ne samo šejtana nego i najtananije slutnje zla u sebi. Sada,
međutim, osjećam da je zlo podnošljivo, pa čak i potrebno ilu-minatoru. Ako zanemarimo što
su mi ruke drhtale nekoliko dana poslije zločina, otkako sam ubio onog bijednika crtam bolje,
upotrebljavam sjajnije i jače boje i, što je najvažnije, uviđam da moja mašta stvara čuda. Ali,
koliko je osoba u Istanbulu koje mogu poštovati vrijednost mojih čuda?
Sa središta Zlatnog roga, s pučine kod Džibalija bijesno sam pogledao Istanbul. Kupole
prekrivene snijegom zablistale su na suncu koje se iznenada probilo kroz oblake. Što je grad
veći i ša-reniji, ima više kutaka u kojima možemo sakriti krivicu i grijeh; što ima više ljudi,
više je i onih s kojima se možemo stopiti sa svojom krivicom. Mudrost grada ne treba da se
mjeri učenjacima, bibliotekama, iluminatorima, kaligrafima i medresama, već brojem zločina
koji su hiljadama godina tajno obavljani u njegovim mračnim ulicama. Po tome je Istanbul,
bez sumnje, najmudriji grad na svijetu.
Na pristaništu na Unkapaniju sišao sam sa čamca poslije Crnog i Tetka. Slijedio sam ih dok
su se, oslanjajući se jedan na drugog, penjali uzbrdo. Zastali su na jednom zgarištu iza
džamije sultana Mehmeda, popričali još malo i nakon toga se rastali. Kad je efendi Tetak
ostao sam, na trenutak je djelovao kao neki oronuli starac. Došlo mi je da potrčim do njega,
da mu prepričam klevete budale sa čije se dženaze vraćamo, da mu kažem šta sam učinio da
bih sve nas zaštitio od tih kleveta i da ga upitam da li je istina sve ono što je efendi Prefinjeni
rekao - da smo na crtežima zloupotrijebili padišahovo povjerenje, da smo izdali iluminator-ski
postupak i uvrijedili našu vjeru. I da li je završio posljednji veliki crtež.
U sumrak, zastao sam nasred sokaka pokrivenog snijegom i pogledao prema njegovom
mračnom kraju, koji su očevi i djeca, vraćajući se kući, prepuštali ne samo meni već i
džinima, vilama, razbojnicima, lopovima i žalosti, snijegom prekrivenih stabala. Tamo, na
kraju sokaka, u prekrasnoj dvospratnoj efendi Tetkovoj kući, pod krovom, koji vidim kroz
grane golih kestenova, živi najljepša žena na svijetu. Ali ja ne želim da izgubim pamet.
19.
JA, NOVAC
Ja sam osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata. Na meni je slavni monogram našeg
padišaha, zaštitnika svijeta. Jedan od najboljih majstora našeg padišaha, Roda, ovdje, u lijepoj
kafani prepunoj tuge poslije dženaze, na brzinu me je nacrtao sada, u ponoć, i nije mogao da
me premaze pozlatom, ali vi ćete to već zamisliti. Moj lik je ovdje, ali ja se lično nalazim u
kesi vašeg brata, velikog majstora, iluminatora Rode. On ustaje, vadi me iz novčanika i
pokazuje svima. Zdravo, zdravo, pozdrav vr-hunskim majstorima i gostima. Oči vam se šire
od mog sjaja, uzbuđuje vas odsjaj plamena kandila na meni, i zavidite mom vla-sniku,
majstoru Rodi.
U posljednja četiri mjeseca majstor Roda zaradio je tačno četrdeset i sedam ovakvih zlatnika
kao što sam ja. Svi smo mi u toj kesi i majstor Roda nas ni od koga ne krije i zna da među istanbulskim iluminatorima nema tog koji više od njega zarađuje. Izuzetno sam ponosan što
smo među iluminatorima prihvaćeni kao mjerilo umješnosti i što smo stavili tačku na suvišne
prepirke. Ranije, dok još nismo navikli na kafu i dok nam se razum nije razbistrio, ograničeni
iluminatori su provodili večeri prepiru-ći se ko je najnadareniji, ko je najvještiji s bojom, ko
crta najljepše drveće, a ko najljepše oblake, i ne samo to, svake večeri su se tukli i izbijali
zube jedan drugom. Moja logika sada odlučuje o svemu, što načinu rada u radionici daje
skladnu atmosferu dostojnu čak i starih heratskih majstora.
U skladu sa harmonijom moje logike nabrojaću vam i razne stvari koje možete dobiti za
mene: jedno stopalo mlade i lijepe robinje, što je njen pedeseti dio; lijepo berbersko ogledalo
od orahovine s ramom od kosti; lijepo obojen sanduk s ladicama oslikan motivima sunca i
ukrašen srebrom od devedeset akči; sto dvadeset svježih hljebova, tri grobna mjesta i tri
kovčega; srebr-nu amajliju; jednu desetinu konja; noge stare debele robinje; mladunče bivola;
dva lijepa kineska tanjira; mjesečnu nadnicu Derviša Mehmeda iz Tabriza kao i većine
persijskih kaligrafa iz radionice našeg padišaha; jednog dobrog lovačkog sokola s kavezom;
deset krigli panajotovog vina; sat dženeta sa svjetski poznatim mladićem Mahmutom i još
mnogo beskrajnih nebrojenih mogućnosti.
Prije mog dolaska ovamo, proveo sam deset dana u prljavoj čarapi jednog siromašnog šegrta
nekog obućara. Jadnik je svako veče usnio razmišljajući o beskrajno dugom popisu šta sve
može dobiti za mene. Stihovi te pjesme, slatke kao uspavanka, dokazali su mi da ne postoje
vrata koja novac ne može otvoriti.
Kad sam rekao vrata, sjetih se nečega. Da vam ispričam sve događaje koje proživjeh prije no
što sam došao ovamo, trebalo bi mi nekoliko knjiga. Naši smo, svoji, pa ako nikome nećete
reći i, ako mi efendi Roda ne zamjeri, odao bih vam jednu tajnu. Kune-te li se da nećete?
Priznajem. Ja nisam pravi osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata iz kovnice na
Čemberlitašu. Ja sam lažni novac. U Veneciji su me skovali od nečistog zlata, donijeli ovamo
i ubacili u upotrebu kao osmanlijski zlatnik. Hvala na razumijevanju.
Kako sam saznao u venecijanskoj kovnici, to se radi već godinama. I zlatnici nedovoljne
čistoće što su mletački nevjernici donedavno donosili i rasturali po Istoku bili su venecijanski
dukati koje su sami kovali u toj istoj kovnici. Osmanlije, poštujući svaki natpis i vjerujući
onome šta piše, to ti je to, nisu obraćali pažnju na količinu zlata u dukatu sve dok je natpis na
njemu bio isti, te su lažni venecijanski dukati preplavili čitav Istanbul. Kasnije su počeli da ih
raspoznaju grickanjem, jer je lažni imao malo zlata a mnogo bakra. Na primjer, izgaraš u
plamenu ljubavi, pohitaš kod Mahmuda, najvećeg ljepotana u kojeg je čitav svijet zaljubljen,
a on prvo stavi novčić u usta, a ne onu stvar, utvrdi da je novac lažan i povede te u dženet,
umjesto na sat vremena, na pola sata. Mletački nevjernici su vidjeli da njihov lažni novac ima
nesretan kraj, pa odluče da u tom slučaju prave lažni osmanlijski novac, jer to neće primijetiti.
Dozvolite mi, skrenuću vam pažnju na nešto čudno; mletački nevjernici kada slikaju, ne prave
sliku, nego pravu stvarnost onoga što slikaju. Ali kad kuju novac, ne prave pravi novac, nego
njegov falsifikat.
U Veneciji su nas stavili u željezne sanduke, utovarili na lađe i, ljuljajući se i talasajući,
doplovismo do Istanbula. Pojavio sam se u jednoj mjenjačnici novca, u gazdinim ustima koja
su se osjetila na bijeli luk. Nakon kraćeg čekanja, dođe neki priglupi seljak koji je želio da
zamijeni zlatnik. Mjenjač, lukaviji od svih, reče mu: ,,De da ga zagrizemo pa da vidimo da li
je tvoj zlatnik lažan", te ga uzme i hitro stavi u usta.
Čim smo se sreli u ustima, vidio sam da je seljakov zlatnik pravi osmanlijski, sultanski
zlatnik. Kada me je primijetio u mirisu bijelog luka, rekao je: „Ti si lažan." Bio je u pravu, ali
povrijedio je moju čast i ja sam slagao: „Ti si lažan."
Za to vrijeme priglupi seljak se bunio: „Kako je moguće da je moj zlatnik lažan? Ja sam ga
prije dvadeset godina zakopao u zemlju! Je li i tada bilo takve pokvarene rabote?!"
Dok sam se pitao šta će se dalje dogoditi, mjenjač izvadi iz usta mene umjesto seljakovog
zlatnika. „Evo ti tvoj zlatnik, neću lažni novac mletačkih nevjernika!", reče i prekori
priglupog seljaka. Seljak je nešto odgovorio, uzeo me i otišao. Kada je čuo iste nječi i kod
drugih mjenjača, teška srca me zamijeni kao bezvrijednog za devedeset akči. Eto, tako poče
moje beskrajno, sedam godina dugo lutanje od ruke do ruke.
S ponosom pripovijedam da sam većinu svog vremena u Istanbulu proveo kako priliči jednom
novčiću, lutajući od kese do kese, od pojasa do džepa. Događao mi se i košmar kada bi me
vlasnik stavio u neki vrč i ja bih neko vrijeme ležao zakopan u nekom vrtu, ali ti dosadni
periodi iz nekog razloga kratko su trajali. Uglavnom su oni kojima sam dopao šaka htjeli
odmah da me se riješe, naročito ako bi otkrili moj lažni sjaj. Još nisam sreo nekoga ko bi
blesavu mušteriju upozorio na to da sam lažnjak. Ali, oni koji nisu primijetili da sam lažan,
kada bi za mene izbrojali sto i dvadeset akči, čim shvate da su se prešli, mučili bi same sebe u
napadima bijesa, žalosti i nestrpljenja, dok ne bi prešli nekog drugog i tako se riješili mene i
svoje bijede. Iako su tokom tih napada i sami često pokušavali da prevare druge (ne bi uvijek
uspjeli zbog žurbe i bijesa), iz dna duše psovali bi onoga koji me je dao i tako ih prevario.
U posljednjih sedam godina, promijenio sam sto šezdeset ruku u Istanbulu; i nije bilo kuće,
čaršije, trgovine, džamije, crkve ili sinagoge u kojoj se nisam pojavio. Što sam više obilazio,
shvatao sam da se o meni šire glasine, ispredaju legende i govore laži, mnogo više nego što
sam mogao da pretpostavim. U lice mi je sve to neprestano sasipano; da nema nikakve druge
vrijednosti osim mene, da ne znam za milost, da sam proklet i da i sam volim novac, da se
svijet, kakve li štete, oko mene vrti, da mogu sve da kupim, da sam prljav, pokvaren i bijedan.
Oni koji su shvata-li da sam lažan, ponašali su se strašno ljutito i govorili mi još gore stvari.
Kako mi je prava vrijednost sve više opadala, tako sam sve više dobijao vrijednost u
prenesenom značenju. No, uvidjeo sam da me velika većina ljudi iskreno voli, nasuprot svim
tim surovim izrazima i nepromišljenim klevetama. Mislim da je u ovom vremenu bez ljubavi
jedna toliko iskrena, strasna ljubav, nešto što bi trebalo sve da nas veseli.
Vidio sam svaki kutak Istanbula, ulicu po ulicu, kvart po kvart, upoznao ruke svih, od Jevreja
do Abhaza, od Arapa do Mingeraca. Jednom izađoh iz Istanbula u kesi nekog hodže iz Jedrena, koji se zaputio u Manisu. Razbojnici nam prepriječiše put i povikaše pare ili život, a
jadni hodža u panici turi me u svoj stražnji otvor. Smrdilo je gore no u ustima onog koji je
volio bijeli luk i bilo je nešto neudobnije. Ali odmah zatim, dogodi se još gora stvar, jer
razbojnici nisu viknuli pare ili život, nego „Čast ili život!" i svi ga redom silovaše. Neću vam
pričati šta sam pretrpio u tom malenom otvoru. Zato i ne volim da napuštam Istanbul.
U Istanbulu sam se uvijek osjećao voljen. Mlade djevojke su me ljubile kao da sam njihov
muž iz snova, skrivale me u vrećicama od kadife, pod jastucima, medu bujnim grudima, u
gaćicama tražile me i u snu da provjere da li sam tu. Bio sam sakriven pokraj peći u jednom
hamamu, u čizmi, na dnu bočice u radnji sa mirisima, u tajnom džepu na vreći sočiva nekog
kuhara Prošao sam Istanbul uzduž i poprijeko skriven u pojasevima od kamilje kože, u
postavama od šarene egipatske tkanine, u cipelama postavljenim čojom i u naborima šalvara.
Majstor Pe-tro, sajdžija, stavio me je u tajni dio sata sa batom, a neki grčki trgovac u kolut
masnog sira; krili su me u dimnjacima, pećima, umotanog u komade čoje zajedno sa
pečatima, draguljima i ključevima; pod prozorskim daskama, medu prostirkama sa gustom
slamom, u tajnim dijelovima sanduka i škrinja. Vidio sam očeve kako ostavljaju jelo i svakog
časa pogledavaju da li sam ondje gdje su me sakrili, žene koje su me nepotrebno stavljale u
usta i sisale kao šećer, djecu koja su me njušila i gurala u nos, starce s jednom nogom u grobu,
koji nemaju mir ako me sedam puta dnevno ne izvade iz vrećice da bi me vidjeli. Jedna
pedantna Čerkeskinja, nakon što je cijeli dan ribala i čistila kuću, izvadila bi i nas iz vrećice i
ribala drvenom četkom. Neki jednooki mjenjač novca pravio je kule od nas; jedan nosač bi
nas posmatrao sa svojom cijelom porodicom kao prizor iz prirode, a neki pozlatar koji više
nije među živima, da mu ne spominjem ime, po cijele večeri redao nas je uvijek drugačije.
Vozio sam se u čamcima od mahagonija, bio u carskoj palati, skrivan u knjigama heratskih
majstora, u potpeticama cipela koje mirišu na ruže, u pokrivačima za samare. Vidio sam
stotine ruku, prljave, dlakave, debele, masne, drhtave, stare. Na meni je miris druženja uz
opijum, radionica voska, sušenih skuša i znoja cijelog Istanbula. Nakon svih tih uzbuđenja i
doživljaja, u kući nekog nesretnika podmukli je lopov, obavijen noćnom tamom, prerezao
grkljan svojoj žrtvi, ubacio me u vrećicu i pljunuo uz riječi: „Gade, sve zbog tebe!", ražalostio
sam se i poželio da me nema.
Ipak, kada mene ne bi bilo, niko ne bi mogao prepoznati dobrog iluminatora među lošima, i
oni bi se međusobno svađali. Zato i nisam nestao, već sam ušao u vrećicu najnadarenijeg i
najmudrijeg iluminatora i pojavio se ovdje.
Ako ste bolji umjetnici od njega, zaradite me.
20.
ZOVEM SE CRNI
Koliko je Šekurin otac znao o pismima koja smo razmjenjivali? Da sam razmišljao o tome
kako se plašljiva djevojka, koja se silno boji svoga oca, obraćala u pismu, morao sam da
izvučem zaključak kako nisu razmijenili ni riječ, ali slutio sam da nije tako. Prepredenost u
pogledu torbarke Ester, magija Šekurinog pojavljivanja na prozoru, odlučnost tetka koji me je
poslao ilumi-natorima i slabost koju sam kod njega osjetio kad me je jutros pozvao da dođem,
uznemirili su me.
Tetak me je jutros posjeo pred sebe i počeo pripovijedati o portretima koje je vidio u Veneciji.
Kao izaslanik našeg padišaha, zaštitnika cijelog svijeta, vidio je on mnoge palate, bogate kuće
i crkve. Danima je stajao pred hiljadama portreta, vidio na hiljade lica naslikanih na
zategnutom platnu, drvetu, u ramu i na zidu. „Svako lice bilo je različito, posebno,
jedinstveno!", pričao je. Omađijale su ga njihova raznovrsnost, boje, blagost, prijatnost, čak i
svjetlost koja ih je obasjavala, ali i pogled njihovih očiju.
„Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naručivali svoje portrete", reče. „Cijela Venecija. Oni
bogati i moćni naručivali su portrete da bi predstavljali svjedoke i uspomene na njihovo
postojanje, i kao simbol njihovog bogatstva, snage i moći. Da vječno stoje ondje, pred našim
očima, jedan drugome dokazuju svoje postojanje, ističući svoju posebnost i različitost."
Njegove riječi bile su omalovažavajuće, kao da govori iz ljubomore, bijesa i zavisti, ali kada
je pričao o portretima koje je vidio u Veneciji, lice bi mu poput djetinjeg zablistalo i ispunilo
se životom.
Bogataši, prinčevi i porodice velikaša, mecene, napravili su od portretisanja takvu zarazu da,
čak i kada su naručivali oslikavanje neke crkve prizorima iz Novog zavjeta i biblijskih
legendi, tražili su da njihova lica budu naslikana na slici. Tako, na primjer, posmatrajući sliku
koja prikazuje sahranjivanje svetog Ste-fana u grob, među mnoštvom koje plače pokraj groba
primijetiš princa koji je sav razdragan, radostan i čio pokazivao slike na zidovima svoje
palate. Onda pogledaš svetog Petra kako na nekoj slici iscjeljuje bolesne svojom sjenom i
razočaran primijetiš da je bolesnik koji se sa strane previja od bolova brat ljubaznog
domaćina, inače zdrav kao drijen. A sljedećeg dana vidiš da je među pokojnicima na slici koja
prikazuje uskrsnuće mrtvih tvoj susjed za stolom s kojim si maloprije dobro jeo.
„Neki su toliko pretjerali", reče tetak bojažljivo kao da govori o šejtanskom iskušenju, „da su
pristajali da budu prikazani kao sluga koji u gomili nalijeva piće u pehare, ili nemilosrdnik
koji kamenuje prijestupnicu, ili ubica okrvavljenih ruku."
„To je isto", rekao sam, pretvarajući se da razumijem, „kao kada u knjigama o starim
persijskim legendama vidimo šaha Ismaila kako sjeda na tron. Ili kada u priči o Husrevu i
Širin na-iđemo na crtež Timura koji je vladao poslije njih." Da li sam to čuo lupkanje negdje u
kući? „Ali te franačke slike kao da su napravljene s namjerom da nas zastraše", reče potom
tetak. „Ne plaše nas snagom i bogatstvom svojih naručilaca, već pokušavaju da nas ubijede da
je postojanje na ovom svijetu nešto veoma izuzetno i tajanstveno. Jedinstvenim licima, očima
i držanjem, odjećom u čijim naborima su sjene, žele da nas uplaše djelujući kao neka
tajanstvena bića."
Pripovijedao je kako se jednom prilikom izgubio u veličanstvenoj galeriji portreta jednog
zaljubljenika u slikarstvo, na bogatom imanju na obali jezera Komo gdje je sakupio portrete
svih poznatijih ljudi franačke istorije, od kraljeva do kardinala, od vojnika do pjesnika. „Kada
me je moj gostoljubivi domaćin ostavio nasamo da, po svojoj volji, sam prošetam njegovom
palatom, koju je s ponosom pokazivao", reče, „vidio sam da su ti, nazovi važni likovi, koji su
uglavnom izgledali kao stvarni, a neki me gledali pravo u oči, postali značajne ličnosti ovoga
svijeta zato što su sami naručili portrete. Njihovi portreti imali su nekakvu magiju i do te
mjere ih učinili jedinstvenim, da sam se ja među tim slikama na trenutak osjećao neugledno i
nemoćno. Mislio sam da su izradili i moj portret, bolje bih shvatio razlog svog postojanja na
ovom svijetu."
Odmah je sa strahom od svoje želje shvatio da oduševljenje portretom može dovesti do samog
kraja islamske umjetnosti koju su stari majstori iz Herata doveli do savršenstva i trajnosti.
„Ali, kao da sam želio da osjetim tu različitost od svih, posebnost i jedinstvenost", reče. Kao
kad nas šejtan navodi na grijeh, osjećao je privlačnost snažne želje koja ga vuče ka onome
čega se boji. „To je bilo, kako da kažem, kao nekakva grešna želja, kao gordo postavljanje
samoga sebe nasuprot Alaha, kao da smatraš sebe nečim značajnijim i postavljaš sebe u centar
svijeta."
Kasnije mu je palo na pamet da bi to što je u rukama franačkih majstora djelovalo kao igra
hvalisave djece, moglo služiti našoj vjeri kao pravedna sila koja bi, ukoliko bi se čarolija
usmjerila ka našem uzvišenom padišahu, mogla da utiče na sve koji je vide.
Tada se rodila ideja o izradi knjige u kojoj će biti slike našeg padišaha i svega onog što ga
predstavlja. Kada se tetak vratio u Is-tanbul i pričao padišahu kako bi bilo veoma dobro da i
on bude naslikan u stilu franačkih majstora, u početku se protivio.
„Priča je najvažnija", rekao je padišah. „Lijepa slika svojom profinjenošću upotpunjuje priču.
Ako zamislim sliku koja ne do-punjava neku priču, čini se da ona na kraju postaje idol. Pošto
ne možemo vjerovati priči koje nema, vjerovali bismo u sliku. To je slično obožavanju idola
oko Kabe u Meki prije nego što ih je naš Prorok slomio. Kako bi, na primjer, naslikao ovaj
karanfil ili onog drskog patuljka ako nisu dio neke priče?"
„Prikazao bih da ljepota karanfila njega samog čini posebnim."
„Da li bi ga onda, u kompoziciji stranice, postavio u centar?"
„Uplašio sam se", rekao mi je tetak. „Na trenutak me je uhvatila panika kada sam shvatio gdje
me vode padišahove misli."
Shvatio sam da je ono čega se tetak plašio zapravo to što je smatrao da centar svijeta, i papira,
može biti i nešto drugo osim Alahove namjere.
„Poslije ćeš poželjeti da sliku patuljka okačiš o zid", rekao je padišah što potvrđuje moje misli
o onome čega se tetak plašio. „Ali, ta slika ne može na zid. Jer, kakav god bio naš cilj, nakon
nekog vremena počećemo obožavati sliku okačenu o zid. Kada bih, kao i kauri, vjerovao da
je, Alah nas sačuvao, poslanik Isa sam Alah, bilo bi mi jasno da se Alah može prikazati na
ovome svijetu, čak i u ljudskom obliku, pa bih mogao nacrtati sliku čovjeka i okačiti je o zid.
Shvataš, zar ne, da bismo na kraju počeli nesvje-sno da joj se klanjamo?"
Tako sam to dobro shvatio da sam se, baš zbog toga, i plašio onoga o čemu smo obojica
razmišljali.
„Zbog toga ja ne pristajem na to da moja slika bude obješena o zid", izgovorio je naš padišah.
„Ali on je upravo to želio", šapne tetak, osmjehujući se šejtanski.
Sada je na mene došao red da se uplašim.
Padišah je rekao: „Ipak, želim da se izradi jedna moja slika na način franačkih majstora. Sliku
treba sakriti među stranice jedne knjige. Kakva će to knjiga biti, ti ćeš mi reći."
„Na trenutak sam se zamislio zbunjen i začuđen", reče tetak. Zatim mi je uputio jedan
osmijeh, nalik šejtanskom, kao maloprije, te sam povjerovao da se moj tetak odjednom
pretvorio u nekog drugog.
„Njegovo veličanstvo padišah mi je zapovijedio da odmah počnem sa izradom knjige. Od
sreće mi se zavrtilo u glavi. Knjiga treba, kako je rekao, da bude pripremljena kao dar
mletačkom duždu kojem će me ponovo poslati. Knjiga će biti završena u hi-ljaditoj
hidžranskoj godini kao simbol pobjedonosne moći našeg uzvišenog padišaha. Zahtijevao je da
knjigu pripremim tajno ka-ko se ne bi saznalo za njegovu namjeru o sklapanju saveza sa
Mlečanima i da ne bi bilo ljubomore u kaligrafskoj radionici. I ja sam, sretan, započeo tajnu
izradu mojih slika."
21.
JA SAM VAŠ TETAK
I tako, u petak ujutro, počeo sam da mu objašnjavam kakva bi trebala da bude knjiga u kojoj
će se naći slika našeg padišaha urađena u stilu franačkih majstora. Počeo sam od priče koju
sam ispričao padišahu i kako sam ga ubijedio da naredi izradu knjige. No, moja tajna namjera
bila je da nagovorim Crnog da za te slike napiše najljepše priče koje ja nisam umio napisati.
Rekao sam mu da sam većinu slika završio i da je posljednja pri kraju. „1 slika smrti je tu",
rekao sam, ,,i slika drveta koje po-kazuje da je svijet našeg padišaha jedno spokojno mjesto, a
nju sam naručio od pametnog iluminatora Rode, slika šejtana, slika konja koji nas daleko
nosi, pas podmukao i lukav, novac... Sve to su najveći majstori iz radionice tako lijepo
naslikali i, kad bi sa-mo jednom vidio, mogao bi napisati tekst", rekao sam. „Poezija i slika,
boja i riječ su sestre, to znaš."
Razmišljao sam da li da mu kažem da bih mu mogao dati svoju kćer. Da li bi živio s nama u
ovoj kući? A onda rekoh sebi: ne daj da te zavara njegovo pažljivo slušanje i djetinji izraz
lica. On želi da uzme Šekuru i pobjegne s njom. Ali, osim Crnog nije postojao niko ko bi
mogao završiti moju knjigu.
Dok smo se vraćali s džume, pričao sam mu o sjenama, najvećem otkrovenju na slikama
italijanskih umjetnika. „Ako slikamo kao sa ulice, kao da koračamo njome, zastajemo,
divanimo i posmatramo svijet, kao franački majstori, onda moramo naučiti kako da na slike
unesemo ono što je na ulici najistaknutije -sjenu."
„Kako bi se sjenka mogla nacrtati?", upitao je Crni.
Dok me je slušao, povremeno sam kod njega primjećivao nestrpljenje. Ponekad bi se igrao
mongolskom mastionicom koju mi je poklonio. Povremeno bi uzimao žarač i raspirivao vatru.
S vremena na vrijeme pomislio bih kako želi da me udari žara-čem u glavu i ubije zato što
hoću iluminaciju udaljiti od načina na koji Alah gleda na svijet. I zato što želim da iznevjerim
slikarsku tradiciju heratskih majstora koji su slikali sanjajući. I zbog toga što sam i našeg
padišaha na to nagovorio. Povremeno bi veoma dugo sjedio, ne trepćući i ne skidajući pogled
s mene. Pomišljao sam da razmišlja o tome kako će, ako treba, biti i moj rob sve dok ne
dobije moju kćer. U jednom trenutku sam ga, kao kad je bio dijete, izveo u baštu i, kao otac,
kazivao mu o drveću, o sunčevoj svjetlosti koja pada na lišće, o snijegu koji se otapa i zašto se
kuće u našem sokaku čine sve manje što se više udaljava-mo od njih. Ali, to je bilo pogrešno i
dovoljno da shvatim da se odnos oca i sina, koji je nekada bio medu nama, odavno istrošio.
Umjesto dječije radoznalosti i žudnje za znanjem, pojavilo se strpijenje koje ispoljava pred
naklapanjima jednog izlapjelog starca čiju kćer je volio. U njegovoj duši nataložile su se
nedaće i prašina zemalja i gradova u kojima je boravio u posljednjih dvanaest godina. Bio je
umorniji od mene i bilo mi ga je žao. Pomišljao sam da je bijesan, ne samo zato što mu prije
dvanaest godina ni-sam dao Šekuru - to je bilo nemoguće - nego zbog mog maštanja o
slikama koje nisu izradili islamski iluminatori i legendarni heratski majstori, i zbog besmislica
koje uporno izgovaram. Zbog toga pomislih kako bi moja smrt mogla doći od njegove ruke.
Ali, nisam ga se plašio. Već suprotno, ja sam pokušavao da zaplašim njega. Jer, osjećao sam
da bi njegov strah mogao prijati tekstovima koje sam tražio da napiše. Rekao sam da čovjek,
kao na onim slikama, sebe može da postavi u centar svijeta, i dodao: „Jedan od mojih
iluminatora lijepo je naslikao smrt. Hoćeš li da pogledaš?"
Eto, tako sam mu počeo pokazivati slike koje sam proteklih godinu dana tajno radio sa
najboljim majstorima. Prvo se malo ustručavao, čak i plašio. Ali kada je vidio da je slika smrti
zapravo nadahnuto oslikan prizor iz prepisa Firdusijeve Šahname kad Afrasijab odsijeca glavu
Sijavušu ili kada Rustem ubija Suhraba, ne znajući da je njegov sin, Crni se odmah
zainteresovao. Na slici koju sam dao uraditi u tužnim i jakim bojama sa slika koje prikazuju
dženazu pokojnog sultana Sulejmana, uočljiva je kompozicija franačkih majstora i pokušaj
sjenčenja koji sam ja sam dodao. Pokazao sam mu paklenu dubinu gdje se prepliću oblaci s
linijom horizonta. Napomenuo sam i da je smrt naslikana kao jedna jedinstvena osoba, kao
oni nevjernici koje sam viđao na portretima u venecijanskim palatama, a koji nastoje biti
drugači-ji od ostalih. „Žele biti jedinstveni i različiti i to toliko snažno, Pogledaj i sam,
pogledaj joj u oči, čovjek se ne treba plašiti smrti već upravo te želje da bude jedinstven,
različit i poseban. Pogledi sliku smrti i napiši priču o njoj. Neka smrt progovori. Evo ti pero i
hartija. Ono što budeš napisao, odmah ću dati kaligrafu."
Neko vrijeme posmatrao je sliku šuteći. „Ko je ovo nasli-kao? upitao je potom.
»Leptir. On je najnadareniji. Majstor Osman je bio očaran
njime i zaljubljen u njega godinama."
„Vidio sam sličan crtež psa, samo nešto grublji, u kafani u kojoj medah priča priče", reče
Crni.
„Moji iluminatori, duhovno vezani za majstora Osmana i radionicu, ne vjeruju u ono što
crtaju za moju knjigu. Mogu zamisliti kako u po noći, kada odu odavde, u kafani ismijavaju
mene i slike koje rade za novac. Jednom je padišah naručio portret kod mladog venecijanskog
slikara kojeg sam s mukom doveo iz poslaništva. Kasnije je majstoru Osmanu zadao da uradi
istu sliku uljanim bojama. Majstor Osman, natjeran da imitira venecijanskog slikara, mene je
smatrao odgovornim za tu nepriličnu prisilu i sramnu sliku. Bio je u pravu."
Cijeli dan pokazivao sam mu sve slike osim posljednje koju nikako nisam uspijevao da
završim, nagovarao ga da napiše priče za njih, govorio mu o naravima iluminatora i pričao o
tome koliko sam ih plaćao. Razgovarali smo o perspektivi i o tome da li je suprotno vjeri to
što se u pozadini mletačke slike stvari postepeno umanjuju i da li je siroti efendi Prefinjeni
ubijen zbog pohlepe i zavisti.
Te noći kad je Crni odlazio kući, bio sam uvjeren da će sljedećeg jutra ponovo doći, kao što je
obećao, i da će opet slušati priče o mojoj knjizi. Dok sam iza otvorenih vrata slušao kako
nestaje bat koraka, u hladnoj noći osjećalo se ono što je nespokojnog ubicu bez sna činilo
jačim i đavolskijim od mene i moje knjige.
Zatvorio sam kapiju za njim pažljivo i čvrsto, te iza nje, kao svake noći, prislonio stari ćup
koji koristim za bosiljak, i prije nego što sam ugasio vatru i legao, vidio sam ispred sebe
Šekuru u bijeloj anteriji kao da je duh u mraku.
„Jesi li sigurna da želiš da se udaš za ovog čovjeka?", upitao je.
„Ne, tata. Odavno sam odustala od udaje. Osim toga, ja sam udata."
„Ako i sada želiš da se udaš za njega, odmah bih te blagoslovio."
„Ne želim da se udam za njega." „Zašto?"
„Jer vi to ne želite. Ako vi nekoga ne želite, ni ja ga iskreno ne mogu željeti."
U jednom trenutku u tami vidjeh odsjaj žeravice sa ognjišta u njenim očima. Oči su joj bile
pune suza, ne od žalosti, nego od ljutnje, ali u glasu nije bilo nimalo ozlojeđenosti.
„Crni te mnogo voli", rekao sam kao da odajem tajnu. „Znam."
„Cijeli dan je slušao moje pripovijesti, ne zbog ljubavi prema iluminaciji, nego zbog ljubavi
prema tebi."
„Pa, završiće vašu knjigu, a to je važno."
„Muž će ti se vratiti jednog dana", rekao sam.
„Ne znam zašto, možda zbog tišine, ali noćas sam konačno shvatila da mi se muž nikada neće
vratiti. Moji snovi su sigurno tačni; sigurno su ga ubili. Odavno su ga izjeli ptice i vukovi."
Posljednje je prošaputala s nekakvim čudnim bijesom, plašeći se da bije mogli čuti dječaci
koji spavaju,.
„Ako me ubiju", rekao sam, „želim da dovedeš do kraja knjigu za koju sam sve dao. Obećaj
mi."
„Obećavam. Ali, ko će završiti knjigu?" „Crni! Ti ga možeš nagovoriti."
„Vi ste ga ionako već nagovorili, oče", reče. „Ja vam nisam potrebna."
„Tačno, ali on mi pomaže zbog tebe. Ako mene ubiju, mogao bi se uplašiti i odustati od
knjige."
„Tada me ne bi mogao oženiti", reče moja mudra kći smješkajući se.
Odakle mi to da se nasmiješila? U toku cijelog razgovora nisam mogao vidjeti ništa osim
povremenog sjaja u njenim očima. Napeti, stajali smo jedno naspram drugog nasred sobe.
„Dopisujete li se, šaljete li jedno drugom znake naklonosti?", upitao sam, ne mogavši se
suzdržati.
„Kako možete pomisliti tako nešto?"
Nastala je duga, bolna tišina. Negdje veoma daleko zalajao je pas. Bilo mi je hladno i naježio
sam se. U sobi je bila već tolika tmina da nismo mogli vidjeti jedno drugo, samo smo osjećali
da stojimo jedno naspram drugog. Potom smo se iznenada zagrlili, svom snagom. Zaplakala
je i rekla da joj nedostaje majka. Poljubio sam je u kosu koja je mirisala na njenu majku i
pomilovao je. Odveo sam je i smjestio pokraj dječaka u krevet gdje
su zajedno spavali. Kad sam razmislio o protekla dva dana, u sebi nisam osjetio ni najmanju
sumnju u to da se Šekura i Crni dopisuju.
22.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam se te noći vratio kući, brzo sam se riješio gazdarice, koja je sebe počela da
doživljava kao da je moja majka, i odmah se zatvorih u sobu i opružih na krevetu,
razmišljajući o mojoj Šekuri.
Počeću od zvukova koje sam, uživajući kao u igri, s napeto-šću osluškivao: za vrijeme mog
drugog dolaska njihovoj kući poslije dvanaest godina, Šekura mi se uopšte nije pokazala.
Međutim, uspjela me je opkoliti na jedan tako čaroban način da sam bio uvjeren da me
neprestano posmatra pažljivo sa svih strana, mjerkajući me kao budućeg muža i uživa u tome
kao u nekakvoj logičkoj igri. Zato sam se ponašao kao da se i ona meni neprestano privida.
Tako sam bolje razumio riječi Ibn Arabija kada je go-vorio da je ljubav sposobnost da se
nevidljivo napravi vidljivim i želja da se ono što je nevidljivo uvijek živo osjeća u blizini.
Pretpostavljao sam da me Šekura neprestano posmatra jer sam prisluškivao zvukove kuće i
škripanje drvenih dasaka. Čak sam u jednom trenutku bio potpuno uvjeren da se zajedno sa
dječacima nalazi u susjednoj sobi koja izlazi na predsoblje, čuo sam kako se dječaci gurkaju i
svađaju, i kako se utišavaju nakon majčinih prijetećih pogleda i namrštenih obrva. Ponekad
bih čuo kako neprirodno šapuću - i to ne kao da se ne bi uznemira-vao neko ko klanja namaz,
već napadno da bi se na kraju zajedno kikotali.
Drugi put, dok mi je njihov djed govorio o čudesima svjetlosti i sjene, ušli su dječaci Ševket i
Orhan, brižno držeći poslužav-nik, i poslužili nam kafu očigledno unaprijed detaljno
uvježbanim pokretima. Misleći da je njihova majka pripremila tu dužnost, koju je trebalo da
obavi Hajrija, da bi im dala priliku da izbliza pogledaju čovjeka koji će im možda postati
poočim, da kasnije može s njima o tom čovjeku razgovarati, obratio sam se Ševketu riječima:
„Što ti imaš lijepe oči!", i, naslutivši da je njegov mlađi brat Orhan ljubomoran, dodao sam:
„Lijepe su i tvoje oči!", pa na poslužavniku ostavih latice uvelog karanfila koje odjednom
izvadih iz džepa, i obojicu poljubih u obraze. Nešto kasnije kućom se razlijegalo kikotanje i
smijeh.
S vremena na vrijeme intrigiralo bi me na kojem se otvoru na zidu, na zatvorenim vratima, ili
čak tavanici, nalazilo njeno oko koje me posmatra i iz kojeg ugla, pa sam nagađao, gledajući
neke pukotine, čvorove na drvetu ili mjesta za koja sam greškom mislio da predstavljaju otvor
i istovremeno zamišljao kako se baš iza te pukotine nalazila Šekura, ali bi se sumnje brzo
prestrojile. Kako bih se uvjerio da li je to u šta sumnjam tačno ili ne, ustajao sam sa mjesta
gdje sam sjedio, po cijenu da ispadnem nekulturan prema tetku koji je i dalje nastavljao da
pripovijeda, praveći se kao da sam zaprepašten ili zamišljen, pokušavajući ti-me da prikazem
zainteresovanost za njegovu priču. Nestrpljivo sam hodao po sobi tamo-amo, i prilazio toj
sumnjivoj tački ili zacrnjenju na zidu.
Razočarao bih se kada tamo, iza te tačke za koju sam povjerovao da je špijunski otvor ne bih
susreo Šekurine oči. Za trenutak bi me obuzeo osjećaj usamljenosti i nestrpljenja, kao i nekog
ko ne zna šta će dalje.
Povremeno bih osjetio da me Šekura sigurno posmatra i tako snažno povjerovao da sam
izložen njenom pogledu, da bih počeo da se ponašam kao neko ko želi da se prikaže
dubokoum-niji, snažniji i moćniji nego što jeste, kako bih ostavio utisak na ljubljenu. Onda bi
mi palo na pamet da me Šekura i njeni sinovi upoređuju sa mužem koji se ne vraća iz rata, s
izgubljenim ocem, i tada bih razmišljao o novim moćnim Mlečanima o kojima mi je tetak
pripovijedao i o tome kako su bili naslikani. Poželio sam da ličim na te nove moćnike jer je
Šekura slušala priče svoga oca o njima koji su svoju slavu stekli zbog knjige koju su napisali
ili stranice koju su ukrasili i iluminirali, a ne zbog iskušavanja u isposnici, kao sveci, ne zbog
glava koje su, kao taj izgubljeni muž, odsijecali snagom svoje ruke i oštricom svoga mača.
Mnogo sam se trudio da pred očima oživim slike tih velikaša, koje su, kako mi je rekao tetak,
bile nadahnute snagom mračnih kutaka ovog svijeta i njegovog tajnog mraka, pokušavao sam
da zamislim ta čudesa koja je tetak vjerno opisivao meni, nećaku koji ih nikada nije vidio i
toliko sam se trudio da sam, kada na kraju nisam uspio ništa da zamislim, doživio poraz i
osjetio se tako mizernim.
U jednom trenutku ponovo sam ugledao Ševketa pred sobom. Kad se odlučno privio uz mene,
pomislio sam kako u nekim arapskim klanovima u Transoksaniji i čerkeskim plemenima na
Kavkazu starije muško dijete u kući treba da poljubi gosta u ruku, ne samo po dolasku već i
kada odlazi, prema običaju, i bez mnogo razmišljanja pružim mu ruku da je poljubi i dotakne
čelom. U isto vrijeme začuo sam kako se Šekura nasmijala negdje, ne previše daleko. Da li se
meni smijala? Uzvrtio sam se i da bih se nekako izvukao, zgrabio sam Ševketa i poljubio ga u
oba obraza kao da se to očekivalo. Osmijehnuo sam se tetku kako bih mu pokazao da znam da
sam ga prekinuo, ali da zapravo ne želim da budem nekulturan, a u istom trenutku pažljivo
sam njuškao dje-čaka kako bih osjetio trag mirisa njegove majke. Dok sam ja shvatio da mi je
Ševket tajno gurnuo parče papira u ruku, on se već okrenuo i otišao.
Kao dragulj, čvrsto sam sakrio parče papira u šaci. Kada sam shvatio da je to pisamce koje mi
je poslala Šekura, zamalo nisam počeo da se smješkam tetku od sreće. Zar to nije čvrst dokaz
da me Šekura strašno želi? Odjednom sam u mislima ugledao sebe i nju kako strasno vodimo
ljubav. I toliko sam bio siguran da će se taj nevjerovatan čin iz mašte uskoro ostvariti, da sam
primijetio kako mi se, tu pred tetkom, u posve neprikladnoj situaciji, ukrutio. Da li je Šekura
to primijetila? Slušao sam tetkovu priču ne bih li uspio da usmjerim svoje misli na nešto
drugo. Mnogo kasnije, dok se tetak pružio da mi pokaže neku drugu ukrašenu stranicu knjige,
razmotao sam papir koji je mirisao na kozje mlijeko, pogledao i vidio da na njemu ne piše
ništa. Prevrtao sam i okretao papirić ne vjerujući da je prazan.
„Prozor", reče tetak. „Primjenjivati perspektivu isto je kao posmatrati svijet kroz prozor.
Kakav je to papir?"
„Nikakav, efendi tetak", rekao sam, ali kasnije sam dugo mirisao papir.
Pošto nisam želio da upotrijebim tetkovu noćnu posudu, iz-vinio sam se poslije ručka i otišao
u baštu. Bilo je jako hladno. Žurno sam obavio šta treba kako mi se zadnjica ne bi smrzla i
izašao, kad se preda mnom poput drumskog razbojnika tiho i šutke pojavio Ševket. U ruci je
držao noćnu posudu svog djeda iz koje se dizala para. Ušao je u zahod iza mene i ispraznio je.
Kada je izašao s praznom noćnom posudom, naduvao je svoje debelju-škaste obraščiće i
zagledao se u moje oči svojim lijepim okicama.
„Da li si nekada vidio mrtvu mačku?", upitao je. Imao je isti nos kao njegova majka. Da li nas
je ona posmatrala? Pogledao sam kapak na prozoru iz snova na drugom spratu, na kojem sam
je ugledao prvi put poslije mnogo godina. Bio je zatvoren.
„Nisam."
„Da ti pokažem mrtvu mačku u kući obješenog Jevrejina?"
Ne čekajući odgovor, izašao je na ulicu. Pošao sam za njim. Išli smo nekih pedeset koraka po
blatnjavom i smrzlom putu i ušli u neku zapuštenu baštu. Mirisalo je na vlažno, trulo lišće,
pomalo i na buđ. Dječak je vještim koracima, samouvjeren kao da dobro poznaje to mjesto, na
vrata ušao u neku žutu kuću koja je bila skrivena, zabačena iza žalosnih stabala smokve i
badema.
Kuća je bila prazna, ali suva i pomalo topla, kao da neko stanuje u njoj.
„Čija je ovo kuća?", upitao sam.
„Od Jevreja. Kad je čovjek umro, žena je s djecom odselila u jevrejsku mahalu kod pristaništa
na pijaci. Torbarka Ester prodaje njihovu kuću." Otišao je do jednog ugla, vratio se i rekao:
„Nema mačke, otišla je."
„Zar mrtve mačke mogu da idu?"
„Moj djed kaže da mrtvi lutaju."
„Ne", rekoh, „lutaju njihove duše."
„Kako znaš?", upitao me je ozbiljno, čvrsto stežući noćnu posudu u naručju.
,,E, znam. Da li stalno dolaziš ovamo?"
„Mama dolazi sa Ester. Noću ovdje dolaze duhovi, ali ja se ne bojim ovog mjesta. Jesi li ikada
ubio čoveka?" „Jesam." „Koliko?"
„Ne mnogo, dvojicu."
„Sabljom?"
„Sabljom."
„Lutaju li i njihove duše?"
„Ne znam. Po onome što knjige pišu, trebalo bi."
„Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, posiječe ako je dotak-neš. Ima i jatagan, s drškom
ukrašenom rubinima. Da li si ti ubio mog tatu?"
Glavom sam klimnuo neodređeno što nije značio ni da, ni ne. „Kako znaš da je tvoj otac
mrtav?"
„Mama je tako juče rekla. Neće se više vratiti, kaže. To je sanjala."
Svi želimo da, ako nam se ukaže prilika, radi nekog višeg cilja možemo da obavimo neki
prljav posao, koji smo inače spremni da uradimo radi ličnih niskih pobuda, požude i ljubavi
koja nam lomi srce, tako sam i ja, u tom trenutku još jednom odlučio da postanem otac tim
siročićima, pa sam zato, po povratku u kuću, još pažljivije slušao njihovog djeda koji je
opisivao knjigu, čije je tekstove i slike trebalo da dovršim.
Počeću od crteža koje mi je tetak pokazao, recimo, od konja: iako na toj slici nema ljudi, iako
je oko konja sve prazno, nisam mogao reći daje to samo crtež konja i ništa više. Konj je tamo,
ali kao da je njegov jahač otišao negdje, na stranu, ili će se pojaviti u pozadini iza nekog, u
gazvinskom stilu nacrtanog grma. To je bilo očigledno zbog samara na konju i uobičajenim
ukrasima na sedlu. A možda će se svakom trenutku pokraj konja pojaviti ljudi naoružani
sabljama.
Najvjerovatnije je tetak tražio crtež konja od majstora iluminacije kojeg je tajno pozivao u
kuću. Pošto je iluminator dolazio noću, sliku konja koja je u njegovoj glavi urezana kao neki
kalup, na papir je mogao da prenese jedino ako je crta napamet, kao dio neke priče, on je crtež
tako i radio. Dok je majstor crtao konja, kojeg je hiljadu puta vidio u prizorima ratovanja i
ljubavnim scenama, tetak, nadahnut metodama franačkih majstora, napomi-njao bi mu:
„Nemoj da nacrtaš jahača. Tamo nacrtaj drvo. Ali pozadi, i neka bude maleno."
Dolazeći noću, iluminator je sjedio za radnim stolom zajedno s tetkom i pod svjetlošću
svijeće crtao čudan crtež koji nije ličio ni na jednu uobičajenu scenu na koju je bio naviknut i
koju je znao napamet, vrijedno je radio zato što je tetak za svaku od njih dosta plaćao, i zato
što su mu, iskreno govoreći, neobične ilustracije bile zanimljive. Ali, nakon nekog vremena,
ni iluminator, isto kao ni moj tetak, nije mogao da shvati koju priču uljepšava i oslikava taj
crtež konja. Ono što je tetak od mene očekivao jeste da pogledam te, pola venecijanskim, pola
persijskim stilom nacrtane crteže i da pored, na stranicama, napišem odgovarajuće priče.
Morao sam obavezno napisati te priče ako želim Šekuru, ali osim medahovih priča iz kafane
ništa drugo nije mi padalo na pamet.
23.
NAZVAĆE ME UBICOM
Moj sat sa zupčanicima objavljivao je vrijeme akšama; molitva još nije bila oglašena, ali sam
davno upalio svijeću pokraj svog stalka. Upravo sam uradio crtež jednog pušača opijuma,
nacrtavši ga na brzinu iz glave svojim perom umočenim u hasanpaša mastilo koje sam
povlačio po dobro impregniranom i lijepo sati-niranom papiru, kad začuh u sebi onaj glas koji
me je svake večeri pozivao na ulicu. Ali, svladao sam se. Toliko čvrsto sam odlučio da
večeras ne izlazim već da radim kod kuće, da sam čak u jednom trenutku pokušao iznutra
ekserima zatvoriti vrata.
Ovu knjižicu koju na brzinu završavam naručio je jedan Jer-men što je jutros rano, dok su još
svi spavali, došavši čak s Gala-te, zakucao na moja vrata. Taj čovjek, iako muca, radi kao
prevodilac i vodič, i pronalazio bi me kad god bi italijanski putnici po-željeli neku knjigu o
nošnjama, upustio se u naporno cjenjkanje. Kako smo se jutros pogodili oko cijene od sto
dvadeset akči za jednu osrednju kijafetnamu od dvadeset slika, u vrijeme poziva na večernju
molitvu trudio sam se i nacrtao dvanaest ljudi iz Is-tanbula, posebno obraćajući pažnju na
njihovu odjeću: šejhul-islama, kapidžiju, imama, janjičara, derviša, spahiju, kadiju, džigerdžiju, dželata - crtež dželata je veoma tražen - prosjaka, ženu koja ide u hamam, pušača
opijuma. Toliko sam mnogo takvih knjiga izradio kako bih zaradio koju akču više, da sam se,
da bih izbjegao dosadu dok radim te crteže, obično igrao sam sa sobom onih igara kao da
nacrtam kadiju ne podižući pero s papira, ili prosjaka ne gledajući.
Svi razbojnici, pjesnici i ubogi znaju kako se, dok mujezin s minareta poziva na ezan, džini i
šejtani u njima svi zajedno uzvrpolje, podižu i uglas viču: Van! van!, progovara im nemirni
unutrašnji glas, bježi medu druge ljude, u mrak, bijedu i nemoć. Godine sam posvetio tome da
smirim te demone i đavole. Uz pomoć tih džina i šejtana ja sam naslikao svoje crteže koje
mnogi smatraju čudom moje ruke. Ali, otkako sam prije sedam dana ubio onog bijednika,
noću više ne mogu da utičem na džine i šej-tane u sebi. Toliko se mnogo uzvrpolje da kažem
sebi: možda će se smiriti ako izađem nakratko.
Tek što sam to rekao, našao sam se na sokaku, kao i obično, ne shvatajući kako. Išao sam
brzo. Ne zastajkujući, krenuo sam preko snijegom prekrivenih kaldrma, blatnjavih prolaza,
zaleđenih uzbrdica i sokaka gdje niko ne prolazi. Što sam duže hodao, a noćna tama polijegala
na mračne i osamljene dijelove grada, moj grijeh je lagano ostajao iza mene, i s odjekom
mojih koraka u uskim ulicama među zidovima kamenih hamama, medresa i džamija, moj
strah se smanjivao.
Noge me same odniješe u ovu zabačenu bijednu mahalu gdje dolazim svake noći, u napuštene
sokake u koje čak i utvare ulaze naježene od straha. Čuo sam da je polovina muškaraca iz ove
mahale poginula u ratu s Persijom, a druga polovina ju je napustila zato što je zlokobna, ali ja
u takve priče ne vjerujem. Jedina nevolja koja je ovu simpatičnu mahalu snašla zbog
persijskih ratova, dogodila se prije četrdeset godina kada zatvoriše vrata derviške tekije
kalenderijskog reda, izgovarajući se kako je to ne-prijateljsko gnijezdo.
Zašao sam u žbunove kupine i lovora koji, i po najvećoj zimi, lijepo mirišu, pažljivo kao i
uvijek složio sam daske između uruše-nog dimnjaka i prozora čiji se kapak otvarao. Uđoh. U
pluća mi se uvukao stoljetni miris tamjana i buđi. Do te mjere me usrećilo što sam u tim
prostorijama da sam pomislio da će suze same krenuti.
Želim da kažem, ako još nisam, da se ne plašim nikog osim Alaha, jer kazna koja bi mi na
ovom svijetu bila dodijeljena u mojim očima ne vrijedi ništa. Ja se bojim onih stradanja i
muka na sudnji dan za ubice poput mene što je jasno napisano u suri Furkan u Kuranu
Časnom. Kada mi pred očima oživi ta kazna u svim svojim bojama i svojom žestinom u
starim knjigama, koje mi rijetko dođu do ruke, i podsjećaju me na uprošćene, djetinjaste ali
strašne prizore pakla koje su arapski iluminatori izrađivali na koži, ili, iz nekog razloga, na
mučenja šejtana, koja su crtali kineski i mongolski majstori, ne mogu, a da se ne upustim u
tumačenje njihovog značenja i da se ne zapitam šta kaže sura Isra u svom trideset trećem
ajetu. Zar ne kaže da se ne smije bez pravednog razloga ubiti niko čije ubistvo Alah
zabranjuje? U redu, onda bijednik kojeg sam poslao u džehenem nije bio vjernik čije ubistvo
Alah zabranjuje, a i ja sam imao zaista opravdane razloge da mu smrskam glavu.
Taj čovjek nasrtao je na nas koji radimo na knjizi koju je naš padišah tajno naručio. Da mu
nisam zapušio usta, on bi efendi Tetka, sve iluminatore, pa i majstora Osmana, proglasio
bezbožnicima i bacio pred razjarene sljedbenike hodže iz Erzuruma. Ako bi neko samo
jednom naglas rekao kako iluminatori brane bezvjerje, ti erzurumlije, koji svakako traže
izgovor kako bi pokazali svoju silu, satrli bi cijelu radionicu, a ne samo nas iluminatore, pri
tom bi čak i padišah to posmatrao bez glasa.
Sve sam obrisao krpama i pomeo metlom koju čuvam u jednom uglu, kao što činim svaki put
kad dođem ovamo. Dok sam radio, toplina mi ispuni srce i osjetih se kao dobri Alahov sluga.
Du go sam se molio Alahu da mi ne oduzme taj osjećaj čestitosti. Do kosti mi se uvlačila
grozna hladnoća, potmuli bol je počinjao
u grlu i izadoh.
Potom, u onom čudnom duševnom stanju, nađoh se u nekoj drugoj mahali. Ne znam šta se
dogodilo na putu između opustjele mahale u kojoj je tekija i ovog mjesta, o čemu sam
razmišljao, kako se dogodilo da sam došao u ove ulice u kojima su s obje strane čempresi.
Ipak, postoji jedna misao koju, koliko god hodao, nikako ne mogu da ostavim iza sebe,
nagriza me kao crv, možda će mi biti lakše ako vam kažem. Zvao ga ja sramni klevetnik ili
siroti efen-di Prefinjeni, sasvim svejedno, pokojni iluminator, malo prije nego što će postati
pokojni, razulareno je napadao Tetka i rekao još nešto. Kad je vidio da se nisam uzbudio zbog
priče o tome kako je efendi Tetak na svim slikama primjenjivao perspektivu kao poganski
umjetnici, bestidnik je rekao: „Postoji još jedan po-sljednji crtež. Na tom crtežu Tetak se ruga
svemu u šta vjerujemo. To što čini nije samo bezvjerje, to je jasno, otvoreno bogo-huljenje."
Efendi Tetak je tri sedmice prije ovih kleveta zaista od mene tražio da u različitim uglovima
na jednom papiru, kao na nekoj franačkoj slici, nacrtam razne stvari kao na primjer konja,
novac, smrt u začuđujuće nesrazmjernim dimenzijama. Na stra-nici koju je želio da
ilustrujem, uokvireni odjeljak koji je pozlatio ubogi efendi Prefinjeni, uvijek je bio prekriven
drugim papi-rima, kao da od mene i ostalih iluminatora želi da sakrije nešto.
Želio sam da pitam Tetka šta će biti nacrtano na toj posljednjoj stranici, ali mnogo šta me je
sprječavalo. Ako ga pitam, naravno, posumnjaće da sam ja ubio efendi Prefinjenog i tu svoju
sumnju bi podijelio sa ostalima. Ono što mi još donosi nespokoj jeste šta da radim ako ga to
pitam, a on kaže da je efendi Prefinjeni bio u pravu. Ponekad kažem sebi da ću ga pitati kao
da su to moje misli a ne sumnje koje mi je usadio efendi Prefinjeni, no to ne umanjuje moj
strah. Možda i nije toliko strašno da čovjek nesvjesno huli na boga, ali ja sam sada konačno
svjestan.
Moje noge, uvijek pametnije od glave, same me odvedoše do sokaka u kojem je kuća efendi
Tetka. Sakrio sam se u jedan ugao i, koliko sam u mraku mogao da vidim, dugo posmatrao
kuću: velika i neobična bogata kuća na dva sprata među drvećem. Ne znam gdje se nalazi
Šekura. Maštajući, pokušavao sam da zamislim iza kojeg kapka bih je ugledao kad bi kuća
bila po sredini ra-sječena nožem, kao na crtežima izrađenim u Tabrizu u vrijeme šaha
Tahmaspa.
Vrata se otvoriše. U tami sam vidio da Crni izlazi. Tetak je nježno gledao za njim s dvorišne
kapije, a zatim ju je zatvorio.
Čak je i moj um, iako utonuo u glupave maštarije, po onome što je vidio spontano i srdito
izvukao tri zaključka:
Prvi: Efendi Tetak će Crnom povjeriti završetak knjige jer je jeftiniji i bezopasniji.
Drugi: Lijepa Šekura će se udati za Crnog. Treći: Istina je ono što je govorio siroti efendi
Prefinjeni. Uzalud ga ubih.
U takvim situacijama, kad naš nemilosrdni um dođe do gorkog zaključka koji naše srce
nikako ne želi da prizna, istog trena čitavo tijelo pobuni se protiv toga. Isprva jedna polovina
mog uma svom snagom se suprotstavi trećem zaključku - da sam ni zbog čega postao ništavni
ubica. Moje noge opet se pokazaše brže i razumnije od glave i odvedoše me za efendi Crnim.
Kad smo prošli koju ulicu, pomislio sam kako bi bilo veoma lako ubiti Crnog koji je koračao
ispred mene zadovoljan životom i samim sobom, i kako bi me taj čin spasio suočavanja sa
prva dva zaključka moga uma, koje je duša odbijala. Tada čak nisam ni pomislio da sam
sirotom efendi Prefinjenom uzalud razbio glavu. Ako bih sada potrčao za Crnim desetak
koraka, stigao ga i udario svom snagom po glavi, sve bi bilo po starom; efendi Tetak će me
pozvati da završim našu knjigu. Ipak, opreznija i iskre-nija strana mog uma (zar iskrenost nije
najčešće plašljivost?) i dalje mi govori da je nikogović kojeg sam umlatio i bacio u jamu
zaista bio klevetnik. Ako je to tačno, znači da ga nisam uzalud ubio i da će me efendi Tetak,
koji nema šta da krije u svojoj knji-zi, pozvati da dođem kod njega.
Ali, kad bih pogledao Crnog koji je koračao ispred mene, shvatio sam: ništa od toga neće se
dogoditi. Sve je bila mašta. Crni je stvarniji od mene. Svima se tako nešto događa: ponekad
sedmicama i godinama maštamo, vjerujući kako razmišljamo logično, a jednog dana vidimo
nešto, neko lice, odjeću ili nekog sretnog čovjeka i u trenutku shvatimo da nam se mašta neće
nikad ostvariti, da nam, na primjer, nikada neće dati neku djevojku ili da nikada nećemo biti
na tom i tom položaju.
Gledao sam njegovu glavu, zatiljak, ramena koja se spuštaju i dižu, njegov veoma
razdražujući hod - hodao je kao da svojim koracima čini dobro djelo svijetu. Osjećao sam
duboku mržnju koja mi je obavijala srce. Ljudi kao Crni, bez grize savjesti, koji imaju sretnu
budućnost pred sobom, doživljavaju čitav svijet kao dom, svaka vrata otvaraju kao sultan
svoju konjušnicu i odmah ponize nas koji smo unutra. Jedva sam se suzdržao da ne uzmem
kamen, pojurim i razmrskam mu glavu.
Nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu, on naprijed, ja nazad (ne sluti da ga
pratim), hodamo kao dva brata, vr-ludajući istanbulskim sokacima gdje se bore čopori pasa,
preko zgarišta gdje borave džini, kroz dvorišta džamija, gdje naslonjeni na kupole snivaju
anđeli, pored čempresa koji razgovaraju s dušama preminulih, pokraj groblja prekrivenog
snijegom gdje se skupljaju aveti, nešto dalje od razbojnika koji dave žrtve, između beskrajnih
dućana, konjušnica, tekija, voskarnica, saračnica i kamenih zidova. I dok sam išao za njim,
razmišljao sam o tome kako ja njega ne pratim, već ga oponašam.
24.
ZOVEM SE SMRT
Kao što vidite, ja sam Smrt, ali nemojte se plašiti jer sam slika. Ipak, u očima vam vidim
strah. Kao djecu koja su se potpuno prepustila igri, obuzima vas užas kao da ste sreli pravu
smrt, iako ste svjesni da nisam stvarna, i to mi se sviđa. Kad me pogle-date, osjećate da ćete
se unerediti od straha kada dođe neumitni, posljednji čas. Nije šala, ljudi a naročito većina
muškaraca lavljeg srca, pri susretu sa smrću izgube kontrolu nad sopstvenim tijelom. Zato se
bojna polja prekrivena leševima koja ste hiljadu puta crtali, ne osjećaju na krv, barut i usijane
oklope, kao što se pretpostavlja, već na izmet i trulež.
Znam, prvi put gledate sliku smrti. Prije godinu dana, neki visoki, mršavi i tajanstveni starac
pozvao je u svoju kuću mladog majstora iluminacije koji me je nacrtao. U svojoj polumračnoj
radnoj sobi u jednoj dvospratnici poslužio je iluminatora izvrsnom kafom, gustom kao prava
svila, koja je razbistrila um mladog umjetnika. Potom je starac pokazao najkvalitetniju
indijsku hartiju, četkice izrađene od vjeve-ričje dlake, listiće zlata, svakakva pera i rezače
ukrašene koraljima u sobi sa sjenkama plavih vrata, rekao da će dobro platiti i na taj način
pridobio umjetnikovu pažnju.
„Nacrtaj mi smrt", rekao je nakon toga.
„Ne mogu da nacrtam smrt, a da je nikada u životu nisam vidio", reče iluminator čarobnih
ruku koji me je kasnije nacrtao.
„Da bi mogao da nacrtaš nešto, nije važno da li si prije vidio sliku", rekao je uporni, prefinjeni
starac.
„Da, možda i nije važno", rekao je iluminator koji me je nacrtao. „Ipak, ako želiš da crtež
bude savršen kao oni koje su radili stari majstori, prvo treba da bude iscrtan hiljadama puta.
Koliko god bio sposoban, prvi put iluminator novu temu crta kao šegrt, a to meni nikako ne
priliči. Dok crtam smrt, ne mogu da ostavim po strani svoju vještinu, jer bi to za mene bilo
isto što i umiranje."
„Pa, to umiranje bi možda moglo da te približi temi", rekao je starac.
„Ne čini nas majstorima to što smo doživjeli, već ono što još nismo preživjeli."
„Onda ta majstorska vještina treba da upozna smrt."
Tako se prepustiše umnom razgovoru punom dvosmislenosti, metafora, igre riječi, aluzija i
nagovještaja, kako i dolikuje ilu-minatorima koji poštuju stare majstore i njihovu vještinu.
Znam da bi vama, sjajnim umjetnicima okupljenim u ovoj kafani, bile dosadne sve
pojedinosti ove rasprave koju sam ja pažljivo slušala, jer je bila u vezi sa mojim postojanjem.
Reći ću vam da se u jednom trenutku razgovaralo i o još nečemu.
„Je li kriterijum umjetnikovog talenta to da sve crta kao stari majstori ili da u crtež uvede
motive koje niko nije mogao da vidi?", upitao je pametni iluminator čudotvornih ruku i lijepih
očiju. Bio je oprezan iako je i sam znao odgovor na to pitanje.
„Umjetnikovu vještinu Mlečani mjere prema tome koliko nalazi nove teme i postupke koje do
tada niko nije vidio", odgovori pretenciozni starac.
„Mlečani umiru kao Mlečani", reče ilustrator koji je trebalo da me nacrta.
„Ali, smrt je uvijek ista", odgovori starac.
„Legenda i iluminacija govore o tome da se međusobno razlikuju, a ne da su slični", reče
iluminator. „Vješt iluminator postaje majstor koji slika legende koje su međusobno različite
kao da su slične."
Tako je počeo razgovor o smrti Mlečana i smrti muslimana, o anđelu smrti Azraelu i ostalim
Alahovim anđelima, i o tome da se sve to ne bi trebalo vidjeti na slikama nevjernika. Mladom
majstoru koji je trebalo da me nacrta, a koji me u našoj dragoj kafani u ovom trenutku gleda
svojim lijepim očima, dosadi ova ozbiljna rasprava, ruka mu postade nervozna, želio je da me
nacrta, ali me nikako nije mogao zamisliti.
Promućurni starac, koji je želio da nagovori mladog majstora, lukavo je to osjetio. U mladića
čudotvornih ruku upro je svoj pogled, u očima se vidio odsjaj plamena svijeće u sobi
ispunjenoj sjenama.
„Smrt koju Mlečani crtaju kao ljudsko biće liči na našeg Azraela", reče. „Ali u ljudskom
obliku. Poput Džebraila koji se u ljudskom obliku ukazao Poslaniku dok mu je prenosio
Kuran Časni. Razumiješ?"
Tad sam shvatila da mladog umjetnika, kojem je Alah podario nevjerovatni talenat, hvata
nestrpljenje i da želi da me nacrta. Đavolski starac uspio je da probudi u njemu onu šejtansku
ideju: u suštini, želimo da nacrtamo ne nešto što znamo u njegovom punom svjetlu, nego
nešto nepoznato, skriveno u polutami.
„Ja tu smrt uopšte ne poznajem", reče tada iluminator koji će me potom nacrtati.
„Svi mi poznajemo smrt", reče starac.
„Bojimo je se, ali je ne poznajemo."
,,E, ti nacrtaj taj strah!", reče starac.
Zamalo da u tom trenutku moj crtež bude urađen. Velikom majstoru iluminacije prođoše trnci
kroz potiljak, mišići ruke se zatežu, a vrhovi prstiju traže pero. Ipak, pošto je bio pravi veliki
majstor, obuzda se, osjećajući kako će ta napetost još više produbiti ljubav prema crtanju u
njegovoj duši.
S obzirom na to da je i lukavi starac to vidio, kako bi ga nadahnuo za izradu crteža, uveliko je
bio siguran da će biti naslikana ubrzo, pročitao je odlomke o smrti iz knjiga koje je držao pred
sobom - El Džauzijeva Knjiga duše, Gazalijeva Knjiga sudnjeg dana i dijelove iz Sujutija.
I tako, dok je iluminator čudotvornih ruku radio moj crtež, koji sada posmatrate sa
strahovanjem, slušao je kako anđeo smrti ima hiljade krila koja sežu od dženeta do ovoga
svijeta i šire se od najdalje tačke na istoku do najdalje tačke na zapadu, grle sve istinske
vjernike, i zadaju bol grešnicima i zabludjelima, probijajući ih poput usijanih klinova, pa je i
mene majstor nacrtao pre-krivenu klinovima jer je većina vas iluminatora na putu ka džehenemu. Iluminator je slušao da će u rukama anđela, kojeg će Alah poslati da vam uzme život,
biti jedan defter u kojem su svi popisani, kako će na stranicama tog deftera imena nekih biti
crnim zaokružena, a vrijeme smrti zna samo Alah pa, kada taj čas kucne, s drveta koje se
nalazi ispod prijestolja Alahovog pašče jedan list, a onaj ko ga uhvati i pročita, znače na koga
je došao red da umre. Zbog toga me je iluminator nacrtao zastrašujuću ali i zamišljenu kao
nekog ko se razumije u račune. Kako je budalasti starac pročitao kako će se, kada anđeo smrti
u ljudskom liku pruži ruku i oduzme život onome kome je kucnuo sudnji čas, okolinom
iznenada prosuti svjetlost nalik sunčevoj, pametni iluminator me je zato nacrtao u svjetlosti,
jer je znao da tu svjetlost neće vidjeti oni koji se nalaze pored umrlog. Opsjednuti starac
pročitao je iz Knjige duše i svjedočenja nekih pljačkaša grobova, o leševima zakovanim
ekserima, o plamenu koji se ukazivao na mjestu novog leša kad se razgrne zemlja, o njihovim
lobanjama nalivenim olovom, zato je vješti iluminator, koji ga je pažljivo slušao, na moj crtež
postavio sve ono što će onoga koji ga gleda prestraviti.
No, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha koji je prikazao na crtežu, već zbog toga što
je crtež uopšte uradio. Zato se osjećam poput nekoga koga se rođeni otac sa sramom i
žaljenjem odrekao. Zašto se iluminator čudesnih ruku kajao nakon što me je nacrtao?
1. Jer, kao slika smrti, nisam dovoljno vješto nacrtana. Kao što vidite, nisam savršena kao ono
što crtaju mletački majstori, niti kao crteži starih majstora Herata. I sama se sramim svojeg
nedostatka, jer veliki majstor koji me je nacrtao nije mogao da dostigne dostojanstvo smrti.
Majstor koji me je crtao po šejtanskom nagovoru odjednom je sebe uhvatio kako
nepromišljeno oponaša stil i gledišta franačkih majstora; to je bilo nepoštovanje prema starim
majstorima i prvi put je osjetio da je nečastan pred njima, što ga je izjedalo.
Ipak, kao i sve prisutne naivčine koji su već navikli na mene i počeli da se podsmijevaju,
shvatio je: sa smrću se ne smije šaliti.
Sada majstor koji me je nacrtao, kajući se, neprestano noćima luta ulicama, te, kao i neki
kineski umjetnici, smatra da je postao ono što je nacrtao.
25.
ZOVEM SE ESTER
Žene s Kizilminareta i Karakedija naručile su za izradu pre-krivača ljubičasto i crveno platno
iz Biledžika, te sam ih rano izjutra stavila u svoju torbu. Odložila sam zelenu kinesku svilu
koja je skoro pristigla na portugalskim lađama, a plavu sam spako-vala. Pošto se ovoj zimi ne
vidi kraj, snijeg ne prestaje da pada, lijepo sam presložila i stavila u sredinu mnogo vunenih
čarapa, debelih vunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenih jeleka da i najravnodušnijoj ženi
zaigra srce kad pokažem to šarenilo. Onda, za žene koje me zovu da bi ogovarale, a ne da bi
kupovale, stavila sam lagane ali skupe svilene maramice, vrećice za novac i vezene torbice za
hamam. Podigla sam torbu - kuku, preteško je, slomiću kičmu! Spustila sam naramak na
zemlju. Ponovo sam ga razvezala da vidim šta ću izvaditi, kad neko pokuca na vrata. Ne-sim
otvori i pozove me.
Pred vratima je bila robinja Hajrija, sva crvena. U ruci je držala pismo.
„Šalje me hanuma Šekura", prošaputa. Tako je bila uzbuđena da bi čovjek pomislio kako je
ona zaljubljena i želi da se uda.
Ozbiljno uzeh pismo, a glupači preporučih da se vrati kući tako da je niko ne vidi. Nesim me
je upitno posmatrao. Uzeh onaj ogromni ali lagani lažni zavežljaj koji nosim sa sobom kad
raznosim pisma.
„Šekura, kći Tetka čelebije izgara od ljubavi", rekoh. „Sirotica, sišla je s pameti."
Glasno se nasmijah i izađoh napolje, ali se odmah posramih. Zapravo sam željela da suze
lijem nad njenim nesretnim životom, a ne da se šalim s njenim ljubavnim avanturama. Lijepa
je ta moja crnokosa sirota djevojka!
Brzo sam išla pokraj trošnih kuća naše jevrejske mahale, koja u jutarnjoj hladnoći djeluje još
jadnije i osamljenije. Mnogo kasnije, kada vidjeh onog slijepog prosjaka koji je zauzeo ugao
Hasanove ulice i odatle nadzire prolaznike, povikah iz sveg glasa: „Torbarkaa!"
„Debela vještice", reče. „1 da ne vičeš, poznao bih te po koraku."
„Prljavi ćoro", uzvratih. „Tatarski prokletniče! Slijepci su oni koje je Alah ostavio. Neka te
Alah kazni!"
Prije se nisam ljutila, nisam obraćala pažnju na takve stvari. Hasanova vrata otvorio je njegov
gospodin otac Abhaz, fin i uglađen čovjek.
,,E, da vidimo šta ste nam ovog puta donijeli", reče.
„Spava li tvoj lijeni sin?"
„Da li spava? Bdije. Čeka vijesti od tebe."
Toliko je ova kuća mračna da svaki put pomislim da silazim u grob. Šekura nikad ne pita šta
rade i kako su, ali neprestano joj o ovoj kući govorim tako da ne pomisli da se vrati u ovaj
grob. Teško mi je da zamislim da je lijepa Šekura nekada bila domaćica ove kuće i da je u
njoj živjela sa svojim dječacima. Unutra je mirisalo na spavanje i smrt. Ušla sam u drugu
sobu, u još veću tamu.
Nije se vidio prst pred okom. Nisam još ni izvadila pismo kad se Hasan pojavio u tami i
istrgao mi ga iz ruke. Kao i uvijek, Pustila sam ga da čita sam i zadovolji radoznalost. Odmah
je podigao pogled s papira.
„Zar ništa više nema?" upitao je iako je znao. „Ovo je neko kratko pisamce", reče i pročita ga:
Efendi Crni, Dolaziš kod nas, u našu kuću, sjediš po cijeli dan. Ipak, čujem da za knjigu mog
oca nisi napisao ni jedan jedini red. Ničemu se ne nadaj dok ne završiš očevu knjigu!
Držeći pismo u ruci, gledao me je pravo u oči kao da sam ja kriva za sve. Ne dopada mi se
tišina u ovoj kući.
„Više ne spominje da je udata i da će joj se muž vratiti iz rata", reče. „Zašto?"
„Otkud ja znam zašto?", rekoh. „Ne pišem ja ta pisma."
„Ponekad čak i u to sumnjam", prozbori i vrati mi pismo zajedno s petnaest akči.
„Neki muškarci su sve škrtiji što više zarađuju. Ti nisi takav", rekla sam.
U tom čovjeku je nešto tako šejtansko i promućurno da možete odmah shvatiti zašto Šekura
prihvata njegova pisma uprkos svim tim njegovim mračnim i teškim raspoloženjima.
„Kakva knjiga Šekurina oca?"
„Znaš kakva! Priča se da naš padišah daje sav novac."
„Iluminatori jedni druge ubijaju zbog crteža u toj knjizi", reče. „Je li zbog novca ili - sačuvao
nas Alah - zato što je protiv naše vjere? Ko samo baci pogled na te crteže, kažu, odmah
oslijepi."
To je rekao osmijehujući se tako da sam shvatila kako ne treba da ga shvatim ozbiljno. Da je
nešto i trebalo shvatiti ozbiljno, ono što bih ja shvatila ozbiljno ne bi bilo ozbiljno za Hasana.
Kao i mnogi muškarci kojima treba moja usluga da im raznosim pisma i provodadžišem, i
Hasan me je omalovažavao čim mu je ponos povrijeđen. A ja se, zato što je i to dio mog
posla, pravim da mi sve to pada teško, pa neka se raduju. Djevojke, kad im je ponos potpuno
poljuljan, grle me i plaču.
„Ti si pametna žena", reče Hasan laskajući mi jer je pomislio da me je povrijedio. „Brzo ovo
odnesi. Zanima me kakav je odgovor one budale."
U trenutku poželjeli reći: „Crni nije tolika budala." Kada se kod muškaraca suparnika dogodi
ljubomora, to su okolnosti koje provodadžiki Ester donose veliku zaradu. Ali, bojala sam se
njegove provale bijesa.
„Na kraju ulice ima jedan prosjak Tatarin", rekoh na izlasku. „Mnogo je nepristojan."
Pošla sam drugom stranom ulice da se ne bih posvađala sa slijepcem i rano ujutro prođoh
pokraj kokošije pijace. Zašto muslimani ne jedu kokošje glave i noge? Zato što su čudni!
Moja baka po majci, laka joj zemlja, pričala je da su, kada su došli iz Portugalije, stalno
kuhali i jeli kokošije noge jer su bile jeftine.
U kvartu Kemeraraliku spazila sam jednu ženu koja je ponosno jahala konja, sjedeći uspravno
kao muškarac u pratnji robova, pomislih da je neka pašina žena ili bogataška kći. Uzdahnula
sam. Da Šekurin otac nije potpuno posvećen knjigama i da ne lebdi, da joj se muž vratio iz
rata sa Safavidima s ratnim plijenom, Šekura bi živjela kao ta ponosna žena. Ona je toga
dostojnija od bilo koje druge.
Kad udoh u ulicu u kojoj stanuje Crni, srce mi je brže zakucalo. Da li želim da se Šekura uda
za njega? Uspijevam da održim njenu vezu s Hasanom, a istovremeno i podalje od njega, ali
šta da radim sa Crnim? Osim ljubavi prema Šekuri, on je na svom mjestu.
„Torbarkaaa!"
Ne bih ni za šta mijenjala sreću trenutka kada dajem ljubavno pismo u ruke zaljubljenih koji
su poludjeli od usamljenosti i želje za ženom ili mužem. I kad je siguran da vijest može biti i
najgora, prije nego što počne da čita pismo, osjeti nadu.
Pošto mu Šekura nije napisala ništa o povratku svog muža, a svoju zapovijest „Ničemu se ne
nadaj" uslovila, Crni se, naravno, s punim pravom ponadao. Sa uživanjem sam ga gledala dok
je čitao pismo. Od sreće se uzvrtio, čak i uplašio. Kada je otišao da napiše odgovor, ja sam,
kako i priliči pametnoj torbarki, otvorila svoju lažnu torbu i izvadila jednu crnu vrećicu za
novac, pa je pokazala njegovoj ljubopitljivoj gazdarici.
„Od najljepše persijske kadife", rekoh.
„Moj sin je poginuo u ratu u Persiji", reče. „Čija to pisma stalno donosiš Crnom?"
Na licu sam joj svakako već pročitala kako smišlja planove da Crnom da svoju mršuljavu
kćerku, ili ko zna koju drugu. „Ničija", rekoh. „Neki njegov siromašni rođak na samrti je u
Baj-rampaši pa traži od Crnog novac."
„Ajoj", reče mi ne vjerujući. „Ko je taj jadnik?"
„Kako ti je sin poginuo u ratu?", pitala sam jogunasto.
Počele smo se neprijateljski pogledavati. Udovica, sama žena; kako je njen život težak! Da ste
vi Ester, torbarka i pismonoša, vidjeli biste da samo bogatstvo, moć i nevjerovatne ljubavne
bajke interesuju ljude. Sve ostalo: tuga, rastanci, ljubomora, usa-mljenost, neprijateljstvo,
suze, ogovaranja i oskudica međusobno liče, kao i stvari u ovoj kući: nekakav stari,
izblijedjeli šareni čilim, kutlača i bakrena zdjela na tepsiji za burek, mašice i kanta sa pepelom
kod peći, dva dotrajala sanduka, jedan veliki i jedan mali; polica za turbane koja tu i dalje
stoji kako bi sakrila život usamljene udovice u toj kući, i stara sablja koja treba da zaplaši
lopove.
Crni se, beskrajno sretan, vratio s jednom vrećicom u rukama. „Torbarko", reče tako glasno
kako bi ga čula radoznala gazdarica, radoznalija nego ja, „uzmi ovo i nosi sirotom bolesniku.
Odmah očekujem odgovor, ako ga bude imao. Kasnije ću cijeli dan biti kod efendi Tetka."
Ove igrarije nisu bile potrebne. Ta nema se šta kriti da je lijepi mladić kao što je Crni izabrao
djevojku, pa šalje maramice i pisma. Zar je zaista bacio oko na gazdaričinu kćer? Ponekad
Crnom ništa ne vjerujem i plašim se da bi mogao bezobrazno da prevari Šekuru. Nije u stanju
da joj da ikakav znak, iako provodi čitave dane s njom u istoj kući.
Otvorila sam vrećicu na ulici i u njoj je bilo dvanaest akči i pismo. Jako me je zanimalo šta
piše pa sam trčeći otišla kod Ha-sana. Pred svojim dućanima piljari su izložili kupus i mrkvu,
a ja nisam mogla ni da dodirnem oveći praziluk koji me je mamio.
Kad sam ušla u ulicu, primjetila sam da će slijepi Tatarin opet nešto da mi kaže. „Pih", rekoh i
pljunuli ka njemu, toliko od mene. Zašto ova hladnoća ne smrzne takve ljigavce do smrti?
S mukom sam se obuzdavala dok je Hasan u sebi čitao pismo. Konačno, ne izdržavši,
nervozno rekoh: „Pa?" i pročitao je:
Draga moja hanumo Šekura,
Tražiš da završim knjigu tvoga oca. Znaj da drugi cilj i nemam. S tim ciljem dolazim u tu
kuću, a ne, kako si napisala, da te uznemiravam. Svjestan sam prilično da je moja ljubav
prema tebi moj problem. Ipak, zbog te ljubavi ne mogu nikako da se uhvatim pera i napišem
nešto za knjigu, kao što tvoj otac, moj tetak, traži. Kako osjetim tvoje prisustvo u kući, sledim
se i ne mogu da mu po-mogem. Mnogo sam razmišljao o tome, a razlog je taj: poslije
dvanaest godina tvoje lice sam ugledao samo jednom kad se ukazalo na prozoru. Sada se
mnogo plašim da tu sliku ne izgubim. Da te još jednom vidim izbliza, ne bih se plašio da ću ti
lice zaboraviti, i lako bih završio knjigu tvoga oca. Juče me je Ševket odveo u praznu kuću
obješenog Jevrejina. Tu nas niko ne može vidjeti. Otići ću danas tamo i čekaću te kad god
budeš došla. Ševket mije rekao juče da si sanjala da ti je muž umro.
Čitajući pismo Hasan je na nekim dijelovima utanjivao svoj kreštavi glas kao neka žena, a na
drugim dijelovima, smijući se, imitirao dahtavo zapomaganje sluđenog ljubavnika. Podsmijevao se riječima „da te još jednom vidim" napisanim na persij-skom jeziku. „Kad je vidio da
mu daje nadu, Crni odmah poče da se cjenjka", reče. „Takva promućurnost nije
karakteristična za onoga ko je zaljubljen."
„Taj je zaista zaljubljen u Šekuru", rekla sam.
„Te tvoje riječi su dokaz da držiš stranu Crnom", reče. ,,A to što je Šekura napisala da je
sanjala da je moj brat poginuo znači da prihvata smrt svog muža."
„To je samo san", odgovorila sam kao da sam priglupa.
„Znam ja da je Ševket pametan i lukav. Kolike godine smo preživjeli zajedno ovdje! Taj ne bi
odveo Crnog u kuću obješenog Jevrejina da nije majčine dozvole i prisile. Šekura misli da će
se riješiti mog brata i nas, ali vara se! Moj brat je još živ i zdrav i vratiće se iz rata!"
Ušao je u sobu prije no što je završio svoje riječi, htjede da zapali svijeću na plamenu
ognjišta, ali opeče se i viknu. Ližući šaku, na kraju zapali svijeću i stavi je na kraj jednog
postolja za knjigu. Iz divita izvadi jedno spremno pero, zamoči ga u mastionicu i na brzinu
ispisa jedan papirić. Odmah sam shvatila da mu prija što ga posmatram, ali sam se prilično
usiljeno osmijehnula kako bih mu pokazala da ga se ne plašim.
„Ko je taj obješeni Jevrejin, da li znaš?"
„Nešto podalje od njihove ima jedna žuta kuća. Kažu da je Moše Hamon, dragi ljekar
prethodnog sultana, bogat čovjek, go-dinama tamo skrivao svoju jevrejsku ljubavnicu iz
Amasje i njenog brata. Prije mnogo godina, u jevrejskoj mahali u Amasji, uoči Pashe, kad je
navodno nestao neki mladić Grk, kružile su priče da je zaklan kako bi se od njegove krvi
zamijesio beskvasni hljeb. Kad se pojaviše i lažni svjedoci, počelo je ubijanje Jevreja, pa je
padišahov omiljeni ljekar pomogao toj lijepoj ženi i njenom bratu da pobjegnu i, uz
padišahovu dozvolu, sakrio ih. Kad je pa-dišah umro, neprijatelji nisu uspjeli da se dokopaju
ljepotice, ali su objesili čovjeka koji je živio sam."
„Ukoliko Šekura ne bude čekala da se moj brat vrati iz rata, i nju će kazniti", reče Hasan i
preda mi pisma.
Ipak, na licu mu se nije vidjela srdžba i bijes, već tuga i nesreća karakteristična za istinski
zaljubljene. U jednom trenutku vidjela sam u njegovim očima kako je za kratko vrijeme tog
čovjeka ljubav pretvorila u starca. Ni novac koji je počeo da zarađuje na carini nije ga
podmladio. Zbog njegovih uvrijedljivih pogleda pomislila sam da bi opet mogao da me pita
kako da ubije-di Šekuru poslije tolikih prijetnji. Ali, uveliko se već primakao tome da postane
loš čovjek, da više ni to nije mogao da upita. Ako čovjek prihvati jednom da je loš - što je
važan razlog odbijanja u ljubavi - poslije toga lako slijedi nasilje. Toliko sam se uplašila
onoga što mi je padalo na pamet i one zastrašujuće crvene sablje o kojoj dječaci govore, koja
siječe sve što dotakne, da sam, u želji da pobjegnem, u panici, jedva izašla na ulicu.
Tako sam, eto, nesvjesno naletjela na psovke tatarskog prosjaka. Ali, odmah sam se pribrala i
sa zemlje hitro uzela kamičak, po-lako ga stavila u njegovu maramicu i rekla: „Drži, šugavi
Tatarine!"
Ne smijući se, gledala sam kako je s nadom uzeo kamen za koji je mislio da je novčić. Ne
slušajući njegove kletve, otišla sam kod jedne od svojih kćeri kojoj sam pomogla da se dobro
uda.
Slatka moja kćerka iznijela je jučerašnju pitu sa špinatom, ali i dalje hrskavu. Za ručak je
pripremila janiju od janjetine, začinjenu s mnogo jaja i blago zakiseljenu šljivom, baš kako ja
volim. Sačekala sam da joj ne bih slomila srce i pojela dvije kutlače sa svježim hljebom.
Skuvala je i lijep kompot od grožđa. Bez ustručavanja zatražila sam i slatko od ruža i pošto
sam dodala jednu kašiku u kompot i popila ga da zalijem ručak, odnijela sam pisma mojoj
tužnoj Šekuri.
26.
JA, ŠEKURA
U trenutku kad je Hajrija rekla da je stigla Ester, slagala sam u sanduk juče oprano i osušeno
rublje. Htjela sam reći... Ma, zašto da vam lažem? U redu, kad je Ester stigla, kroz rupu u
plaka-ru posmatrala sam Crnog i svog oca, a pošto sam nestrpljivo iš-čekivala pisma koja su
trebala da stignu od Crnog i Hasana, Ester mi je stalno bila na pameti. Jer, kako sam slutila
očev strah od smrti utemeljen na opravdanoj sumnji, tako sam znala da intere-sovanje Crnog
za mene neće trajati vječno. Koliko je zaljubljen, toliko i želi da se oženi. A kako želi da se
oženi, lako se zaljubljuje. Ako se ne oženi sa mnom, oženiće se nekom drugom i zalju-biće se
u ženu i prije nego što se vjenčaju.
U kuhinji Hajrija je posjela Ester u jedan ugao, dala joj u ruku čašu šerbeta od ruže i gledala
me s osjećanjem krivice. Palo mi je na pamet kako Hajrija mom ocu, otkako s njim spava,
prenosi sve što vidi. To me je plašilo.
„Crnooka moja, zlosretnice moja, najljepša ljepoto, zakasnih ja jer Nesim, ona svinja od mog
muža, nikako me ne pušta", reče Ester. „Ti nemaš muža da ti naređuje, znaj to da cijeniš."
Čim je izvadila pisma, zgrabila sam ih iz njene ruke. Hajrija se povukla u jedan ugao da ne
smeta, ali odatle je sve mogla da čuje. Okrenula sam leda da me Ester ne gleda u lice i
pročitala sam najprije pismo koje je poslao Crni. Zadrhtala sam pri pomisli na kuću obješenog
Jevrejina. Ne boj se, Šekura, izvući ćeš se ti iz svega, rekoh u sebi i počeh da čitam Hasanovo
pismo. On je pak bio na ivici ludila.
Šekura hanumo,
Ja izgaram od želje, ali znam da ti o tome ne razmišljaš. Noću sanjam kako po pustim brdima
jurim za tvojim priviđenjem. Svaki put kad ostaviš moja pisma bez odgovora a znam da ih
čitaš, u moje srce zarije se strijela sa tri pera. Pišem ti jer se nadam da ćeš na ovo možda
odgovoriti. Priča se naokolo, ide od usta do usta, tvoja djeca kažu kako si sanjala da ti je umro
muž, pa misliš da si konačno slobodna. Ne znam da lije to istina. Ali znam da si ti za mog
starijeg brata još uvijek udata i da za ovu kuću treba da budeš vezana. Kako mi konačno i moj
otac daje za pravo, danas idemo kod kadije da te vratimo kući. Okupićemo ljude i doći, neka i
tvoj otac zna. Pakuj svoje stvari, vraćaš se kući. Odgovor odmah pošalji po Ester.
Kada sam i drugi put pročitala pismo, pribrala sam se i upitno pogledala Ester. Ali ona mi nije
rekla ništa novo ni o Hasanu ni o Crnom.
Odmah sam izvukla pero koje je skriveno u jednom uglu kredenca, stavila sam papir na dasku
za hljeb i tek kad sam počela pismo Crnom - zastadoh.
Nešto mi prođe kroz glavu. Okrenula sam se i pogledala Ester: tako radosno kao neko
bucmasto dijete pila je šerbet od ruže da mi se u trenutku učinilo veoma glupavo da Ester zna
sve o čemu razmišljam. Vratila sam pero na mjesto, i okrenula se Ester, nasmiješivši se.
„Gle, kako se slatko osmjehuješ, ljepotice moja", reče. „Ne brini se, sve će na kraju biti dobro.
Istanbul je pun bogatih begova i paša koji život daju da se ožene ljepoticom kao što si ti koja
svašta umije i zna."
Znate, ponekad nekome tako olako kažemo ono u šta vjerujemo, ali poslije sami sebe pitamo
zašto smo to izgovorili s nevje-ricom, iako u to vjerujemo. Eto, tako sam i ja rekla:
„Ali, Ester, za Boga miloga, ko bi htio da se oženi sa udovicom koja ima dvoje djece!"
„Takvu kao što si ti, htjeli bi mnogi," reče pokazujući rukom, „mnogi muškarci."
Gledala sam je pravo u oči. Razmišljala o tome koliko je ne volim. Tako sam ušutjela da je
shvatila da joj neću dati pismo i da već treba da ide. Kada je otišla, ja sam se, osjećajući istu
tišinu, kako bih rekla, i u svojoj duši, povukla u svoj kutak.
Dugo sam stajala u mraku naslonjena na zid, ne radeći ništa. Razmišljala sam o sebi, o tome
šta da uradim, o strahu koji je na-rastao u meni. Sve vrijeme mogla sam da čujem kako Ševket
i Or-han razgovaraju gore.
„Kukavica si kao djevojčica", rekao je Ševket. „Napadaš s
leda."
„Klima mi se zub", reče Orhan.
Istovremeno jednim kutkom svog mozga pratila sam ono što se događalo između mog oca i
Crnog.
Kako su plava vrata radne sobe bila otvorena, s lakoćom sam mogla da čujem o čemu su sve
razgovarali. „Poslije slika italijan-skih majstora," govorio je otac, „čovjek plašeći se shvata da
naslikane oči nisu više okrugle i jednostavne rupice koje liče jedne na druge, nego su kao naše
oči koje poput ogledala odbijaju svjetlost i upijaju je poput jame. Usne nisu pukotina nasred
lica ravna kao papir nego dva čvora značenja, svako crveno na svoj način, koji, skupljajući se
i šireći se, izražavaju svu našu sreću, tugu i naš duh. Nos nije dosadan zid koji po sredini
dijeli lica na dva dijela nego živahan radoznali instrument, različit kod svakoga od nas."
Je li se Crni, kao i ja, čudio što otac o kaurskoj gospodi koja je naručivala svoje portrete,
govori kao o „nama"? Kad sam po-gledala kroz otvor, primijetila sam da mu je lice toliko
blijedo da sam se uplašila. Dragane moj tamne kose, tužni junače, jesi li ti to cijelu noć
probdio o meni misleći, pa si zato poblijedio?
Vi možda ne znate: Crni je visok, vitak i zgodan muškarac. Ima široko čelo, oči poput
badema, velik i lijepo oblikovan nos. Kao i u djetinjstvu, ruke su mu tanane i duge, a prsti
živahni i spretni. Kad stoji, on je žilav i prav kao bor, ramena su mu malo šira, ali ne kao u
onih koji prenose teret. U djetinjstvu ni tijelo ni lice još se nisu konačno postavili. Kada sam
ga poslije dvanaest godina prvi put posmatrala iz ovog svog mračnog kutka, odmah sam
uočila da je dostigao savršenu muževnost.
Sada, kada oko priljubim uz rupu, na njegovom licu primjećujem tugu koju ugledah poslije
dvanaest godina. Osjećam i krivicu i ponos što je zbog mene toliko patio. Dok sluša šta mu
moj otac objašnjava, gledajući u neku sliku izrađenu za knjigu, njegovo lice je potpuno
nevino kao u djeteta. I kad sam vidjela kako baš u tom trenutku kao dijete otvara svoja
ružičasta usta, spopa-de me želja da u njih stavim svoju dojku. Dok bih mu prstima prolazila
kroz kosu i po potiljku, Crni bi svoju glavu smjestio u osamu među mojim grudima, a kada bi
stavio u usta moju bradavicu, kao što su to moji sinovi nekad radili, zatvorio bi oči od sreće i
shvatio, poput sićušnog, bespomoćnog djeteta, da će mir naći jedino s mojom nježnošću i
zauvijek bi se za mene vezao.
To moje maštanje mi se toliko dopalo da zamislih, preznojavajući se, kako Crni zadivljeno i
pažljivo posmatra veličinu mojih dojki umjesto crteža šejtana koji mu je moj otac pokazivao. I
da kao opijen gleda moju kosu, moj vrat, sve moje. Toliko mu se sviđam da mi govori one
slatke riječi koje u mladosti nije mogao da mi kaže, a po njegovim pogledima i izrazu lica
shvatam da je očaran mojim ponosnim držanjem, iskustvom, lijepim ponašanjem, strpljivim i
hrabrim čekanjem svoga muža i ljepotom pisama koja sam mu napisala.
U trenutku sam zamrzila oca koji je onemogućavao da se udam ponovo. Dozlogrdile su mi i
slike koje su izradili ilumina-tori u stilu franačkim majstora, i njegove uspomene iz Venecije.
Kada sam ponovo zatvorila oči, Alah zna da to ne činim svojom voljom, u snovima mi je Crni
tako nježno prišao da sam ga u mraku osjetila tik pokraj sebe. Iznenada sam osjetila kako se
pojavio iza mene, ljubi me po potiljku, po vratu, iza ušiju, i kako je veoma jak. Osjetih
sigurnost zato što je bio snažan, velik i čvrst, i zbog toga što mogu da se oslonim na njega.
Osjećala sam golicanje na potiljku, bradavice su mi se stvrdnule. Zatvorenih očiju u mraku
učinilo mi se toliko uvjerljivo da mogu osjetiti kao da me uzima otpozadi da mi se zavrtje u
glavi. Pitam se, koliki je njegov ud?
Ponekad u snovima, moj muž, sav u mukama, pokazuje mi svoj. Primjećujem da kako
pokušava da hoda uspravno, uzdižući svoje okrvavljeno tijelo ranjeno strijelama koje su
kopljima probadali safavidski vojnici, i kako mi prilazi. Ali među nama je nekakva rijeka.
Dok me on u krvi i skvrčen od bolova zove s one strane rijeke, ja vidim kako mu je narastao
ogroman. Ako je tač-no ono što mi je u hamamu kazala gruzijska mlada i što govore one stare
babuskare: „Da, naraste ovoliki!", onda u mog muža i nije bio baš mnogo velik. Ako je u
Crnog veći, ako je ono što sam vidjela pod učkurom juče, kada je od Ševketa uzeo prazan
papir, stvarno bilo to - a svakako jeste - onda se plašim da ne bi mogao da stane u mene, ili bi
me mnogo boljelo. „Mama, Ševket me imitira."
Izašla sam iz mračnog ugla u plakaru, šutke prešla u susjednu sobu, iz sanduka uzela svoj
jelek od crvene čohe i obukla ga.
„Rekla sam da ne bude galame kad Crni dolazi u kuću!"
„Mama, zašto si obukla taj crveni jelek?", upita Ševket.
„Ali, mama, Ševket me imitira", reče Orhan.
„Zar ti nisam rekla da ga ne imitiraš? Kakva je to tamo gadost?" Sa strane je stajao komad
kože.
„Leš", reče Orhan. „Ševket ga je pokupio s puta."
„Da ste odmah otišli to da odnesete i bacite."
„Neka Ševket odnese."
„Hajde, kad kažem."
Kad sam ljutito počela da grickam rub usana, kao što radim prije nego što ću ih udariti, vidjeli
su koliko sam odlučna, uplašiše se i odmah izađoše. Samo da se brzo vrate, da se ne prehlade.
Crni mi se najviše dopada od svih iluminatora jer me on voli više od svih i znam ga u dušu.
Izvukla sam papir i pero te sam kao u jednom potezu, bez razmišljanja brzo napisala:
U redu, prije večernjeg ezana vidječu se s tobom u kući obješenog Jevrejina. Završi knjigu
mog oca što prije.
Hasanu nisam odgovorila. I da zaista danas ode kadiji, ne vjerujem da će on, njegov otac i
ljudi koje bi skupili, odmah udariti na našu kuću. Da je tako, ne bi pisao pismo i čekao moj
odgovor, nego bi odmah nasrnuli na nas. Sada sigurno očekuje pismo od mene, a kad ga ne
bude bilo, poludiće, okupiti ljude i tek onda krenuti u napad. Nemojte misliti da ga se uopšte
ne bojim.
U stvari, sigurna sam da će me Crni od njega zaštititi. Ali, da vam
kažem šta mi je sad na srcu: vjerovatno se ja ne bojim toliko
mnogo Hasana, jer i njega volim.
Ako me pitate kakva je sad to ljubav, ne ljutim se i u pravu
ste. Tokom svih onih godina, kad smo pod istim krovom čekali da se moj muž vrati, nije da
nisam uvidjela da je on bijedan, slab i prevejan čovjek. Ali, Ester kaže da on sada mnogo
zarađuje, a ja po njenim podignutim obrvama zaključujem da to nije laž. S obzirom na to da
sad ima više novca, a time i samopouzdanja, razmišljam kako su konačno nestale loše osobine
koje su ga činile odbojnim i kako se pojavila njegova mračna, šejtanski oštroumna i čudna
strana koja me privlači. Tu sam njegovu stranu otkrila u pismima koja mi tvrdoglavo šalje.
I Crni i Hasan su mnogo propatili zbog ljubavi prema meni. Uvrijeđen, Crni je nestao na
dvanaest godina. Hasan mi je svakog dana slao pisma čije rubove je ukrašavao crtežima ptica
i gazela. Čitajući ta pisma, naučila sam prvo da ga se bojim, a potom i da ga volim.
Veoma dobro znam da Hasana zanima sve o meni i nisam iznenađena što zna da sam sanjala
leš svoga muža. No, sumnjam da je Ester Hasanu dala da čita pisma koja sam slala Crnom.
Zato nisam poslala odgovor Crnom po Ester. Vi znate da li su moje sumnje opravdane.
„Gdje ste vi?", povikala sam kad su se dječaci vratili.
Odmah im je bilo jasno da to nisam učinila u bijesu. Povukla sam Ševketa u stranu, uz ivicu
mračnog ormara, krišom kako Orhan ne bi vidio. Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u
vrat, kosu i potiljak.
„Smrznuo si se, dušo", rekla sam. „Daj te lijepe moje ručice da ih mama ugrije."
Njegove ruke smrdile su na crkotinu, ali nisam rekla ni riječ. Zagrlila sam ga čvrsto pritišćući
mu glavu na svoje grudi. Brzo se ugrijao i opustio kao mačka što zadovoljno prede.
„Voliš li ti mnogo, mnogo svoju mamu?"
„Mmm."
„Znači li to da?"
„Da."
„Više nego ikog?" „Da."
,,E, onda ću ti nešto kazati", rekla sam kao da mu otkrivam neku tajnu. „Ali nikome nećeš
reći, u redu?" Šapnula sam mu na uvo: „1 ja tebe volim više nego ikog, znaš li?"
„Više od Orhana?"
„Više od Orhana. Orhan je mali, kao ptičica, ništa ne razumije. Ti si pametniji, ti razumiješ."
Poljubila sam mu kosu miri-šući je. „Zato ću te sada nešto zamoliti. Znaš kako si juče efendi
Crnom kradom odnio jedan prazan papirić? I danas ćeš da mu odneseš, važi?"
„On je ubio mog tatu."
„Šta?"
„On je ubio mog tatu. Sam je to juče rekao u kući obješenog
Jevrejina."
„Šta je rekao?"
„Rekao je - ja sam ubio tvog oca. Rekao je - ja sam ubio mnogo ljudi."
Nešto se dogodilo. Tada je Ševket, sišavši sa mog krila, zaplakao. Zbog čega sad ovo dijete
plače? Dobro, upravo sam ga uda-rila, vjerovatno ne mogavši se obuzdati. Ne bih voljela da
neko pomisli da imam kameno srce. Ali, nisam mogla da podnesem što je tako nešto rekao za
muškarca za kojeg sam ja, za njihovo dobro, htjela da se udam.
Jadno siroče je i dalje plakalo što me je odjednom toliko ganulo, da sam i sama htjela da
plačem. Zagrlili smo se. S vremena na vrijeme bi zajecao. Zar toliko plače zbog jednog
šamara? Po-milovala sam ga po kosi.
Ovako je sve počelo: znate da sam prije dva dana uzgred rekla ocu da sam sanjala kako mi je
muž umro. Zapravo, kako se i događalo za ove četiri godine otkako se nije vratio iz rata s
Persi-jancima, vidjela sam ga na tren, bio je u snu i nekakav leš, ali da li je bio njegov uopšte
mi nije bilo jasno.
Snovi uvijek služe nečemu. U Portugaliji, odakle je došla Esterina baba, snovi su služili kao
dokaz da se nevjernici sastaju i vode ljubav sa šejtanom. Uprkos tome što su se Esterini preci
odricali svog jevrejstva i govorili da su postali katolici i hrišćani kao i svi, jezuitski mučitelji
portugalske crkve nisu povjerovali u to, te su svakoga stavljali na muke i tjerali ih ne samo da
opišu šejta-ne i džine koje su u snovima vidjeli, nego bi im natovarili i da priznaju snove koje
nikada nisu sanjali kako bi mogli da spale sve Jevreje. Dakle, tamo su snovi služili da bi se
ljudi okrivili za vođenje ljubavi sa šejtanom, da bi ih optužili i spalili. Snovi služe za tri stvari:
Alif: Nešto tražiš, ali ti ne dozvoljavaju čak ni da to poželiš. Tada kažeš: sanjala sam. I tako
ispada da tražiš i ono što želiš, a kao da zapravo to ne želiš.
Ba: Nekome želiš da naneseš zlo. Recimo, nekoga želiš da oklevetaš. Tada kažeš, sanjala sam,
ta i ta žena je činila preljubu ili tom i tom paši nose krčag za krčagom vina. I tako, ako ti i povjeruju, jedan dio tog nevaljalstva biće odmah zabilježen, jer je izrečen.
Džim: Nešto želiš, ali čak ni ti ne znaš šta. Ispripovijedaj neki smušen san. Odmah ti ga
rastumače i kažu šta ti treba i šta bi mogli da ti daju. Kažu ti, na primjer: treba ti suprug,
dijete, kuća...
Ti snovi uopšte nisu ono što smo zaista sanjali. Da bi izvukao korist, svako priča onaj san koji
sniva usred bijela dana kao da je san koji je noću sanjao. Samo glupi ljudi prepričavaju prave
snove koje su tokom noći sanjali. Tada te ili ismiju ili, kao svaki put, tvoj san protumače kao
loš znak. Istinske snove niko, uključujući i one koji su ih sanjali, ne shvata ozbiljno. Ili ih vi
možda tako shvatate?
Kada sam snom, koji kolebajući se spomenuh, nagovijestila da bi mi muž mogao biti mrtav,
otac prvo reče da taj san ne bi mogao da bude prihvaćen kao dokaz istine: ali, pošto se vratio
sa dženaze, on je po tom snu s lakoćom zaključio da je moj muž mrtav. I tako, ne samo da su
svi povjerovali u to da je moj muž, koji već četiri godine nikako nije umirao, umro u jednom
snu, nego je ta smrt tako lako bila prihvaćena, kao da je službeno objavljena. Djeca su tada
shvatila da su istinski siročići i počeše tugovati.
„Da li ikad sanjaš?", upitala sam Ševketa.
„Da", reče, osmjehujući se. „Tata se ne vraća, ali se ja na kraju oženim tobom."
Uski nos, crne oči i široka ramena ima na mene, a ne na oca. ponekad osjećam krivicu što
nijednom od svojih sinova nisam mogla da podarim visoko i široko čelo njihovog oca.
„Hajde, idi sad, igraj se rata s bratom."
„Sa tatinom starom sabljom?"
„Da."
Dugo sam gledala u tavanicu slušajući zveket njihovog mačevanja i škripu drveta, i
pokušavala da prikrijem strah i paniku koji su rasli u meni. Sišla sam u kuhinju i rekla Hajriji:
„Moj otac već dugo traži riblju čorbu. Možda ću da te poša-ljem na Kadirgu. Izvadi nekoliko
komadića onog sušenog voćnog želea, koji Ševket voli, odande gdje si ga sklonila i daj djeci."
Dok je Ševket halapljivo jeo u kuhinji, Orhan i ja smo se popeli gore. Uzela sam ga u naručje
i poljubila u vrat.
„Oznojan si", rekoh. „Šta ti je ovo?"
„Udario me je Ševket, kako kaže, stričevom crvenom sabljom."
„Pomodrilo je", rekla sam i opipala. „Boli li te? Baš je Ševket nepromišljen. Čuj šta ću ti
kazati. Ti si jako pametan i nježan. Nešto ću te zamoliti. Ako budeš to uradio, odaću ti tajnu
koju neću reći ni Ševketu, ni nekom drugom."
„Šta?"
„Vidiš li ovaj papir? Uđi kod djeda. Ovo daj Crnom, ali tako da djed ne vidi. Je li ti jasno?"
„Jasno mi je." „Hoćeš li to uraditi?" „Koju tajnu ćeš da mi odaš?"
„Odnesi papir", rekoh. Još jednom sam poljubila njegov mirisni vrat. Kad smo već kod
mirisa: koliko je prošlo otkako je Hajrija ovu djecu vodila u hamam. Nisu išli otkako je
Ševketu počeo da se diže pri pogledu na žene u hamamu. „Kasnije ću ti otkriti tajnu."
Poljubila sam ga. „Ti si mnogo pametan i jako lijep. Ševket je prgav. Taj bi i na svoju majku
podigao ruku."
„Neću da odnesem taj papir", reče. „Plašim se efendi Crnog. On je ubio mog tatu."
„To ti je Ševket rekao, je li?", upitah. „Brzo siđi dolje i pozo vi ga."
Vidio je bijes na mom licu, uplašeno je sišao s krila i otrčao. Vjerovatno je bio i pomalo
zadovoljan naslutivši da će Ševket na-grabusiti. Ubrzo su došla obojica crveni u licu. Ševket
je u jednoj ruci držao voćni žele, a u drugoj sablju.
„Bratu si rekao da je efendi Crni ubio vašeg oca", rekoh. ,"U ovoj kući se tako nešto nikada
više neće pričati. Efendi Crnog ćete voljeti i poštovati. Da li je jasno? Ne možete cijeli život
ostati bez oca."
„Ne želim njega. Vratiću se našoj kući, kod strica Hasana i čekati tatu", drsko reče Ševket.
Toliko sam se naljutila da sam ga ošamarila. Sablju još nije ispustio, pa mu je sama ispala iz
ruke.
„Hoću mog tatu", plačući reče.
Ali, ja sam plakala više od njega.
„Vašeg oca više nema, neće se vratiti", rekla sam plačući. „Ostali ste bez oca, razumijete li,
derani." Toliko sam plakala da sam se uplašila da su nas oni iz sobe čuli.
„Nismo mi derani", reče Ševket plačući. Dugo smo plakali. Poslije nekog vremena osjetila
sam da plačem zato što mi to omekšava srce i čini me boljom. Gušeći se u suzama, dječaci i ja
smo se zagrlili i opružili u postelji. Ševket je zagnjurio glavu u moje grudi. Ponekad se privije
uz mene kao da će se zalijepiti, a ja osjećam da ne spava. Možda bih ja i zaspala s njima, ali
moje misli bile su dolje. Širio se prijatan miris kuhanih narandži. Iznenada sam skočila i tako
glasno viknula da su se djeca razbudila:
„Idite dolje. Hajrija će vas nahraniti."
Bila sam sama u sobi. Snijeg je počeo padati. Pomolila sam se Bogu da mi pomogne, a zatim
otvorila Kuran Časni i pročitavši ponovo u suri Ali Imran da oni koji na božjem putu padnu u
ratu, odlaze kod Alaha i odmah mi je bilo lakše zbog mog pokojnog muža. Da li je moj otac
pokazao Crnom još nedovršen crtež našeg padišaha? Govorio je da će ta slika biti toliko
uvjerljiva da će svako ko je pogleda, zbog straha skrenuti pogled, kao što se dešava onima
koji pokušavaju da gledaju u oči našeg padišaha.
Zvala sam Orhana i, ne uzimajući ga u krilo, dugo ga ljubila po glavi i obrazima. „Sada ćeš,
bez straha, taj papir odmah dati Crnom. Nemoj ni slučajno da pokažeš djedu. Jasno?"
„Klima mi se zub."
„Kad se vratiš, ja ću ga izvaditi ako želiš", rekla sam. „Zagrli ga, a on neće znati šta da radi pa
će te zagrliti. Ti mu tada pažljivo stavi papir u ruku. Jasno?"
„Plašim se."
„Nemoj da se plašiš. Ako to ne bude Crni, znaš li ko umjesto njega želi biti tvoj tata? Stric
Hasan! Da li želiš da ti stric Ha-san bude otac?"
„Ne želim."
„Hajde onda, srećo moja, pametni moj Orhane", rekla sam. „Pazi, i ja ću poslije da se ljutim...
Ako plačeš, još više ću se ljutiti."
Pismo sam ispresavijala i tutnula ga u njegovu malu ruku koju mi je pomirljivo pružio,
nemajući kuda. Alahu moj, pomozi da ovi siročići ne ostanu bez igdje ičega. Uzela sam ga za
ruku i povela do vrata. Na pragu me je posljednji put preplašeno pogledao.
Vratila sam se u svoj kutak i kroz rupu vidjela kako stidljivim korakom prelazi predsoblje,
približava se mom ocu i zastaje. Za trenutak tako bespomoćno stoji ukočeno gledajući iza
sebe u pravcu rupe tražeći me. Rasplakao se. Ipak, s posljednjom snagom uspio se baciti
Crnom u naručje. Pošto mu je mozak radio dovoljno dobro da zasluži da bude otac mojoj
djeci, ovaj se nije izgubio kada je vidio Orhana koji mu je plakao u naručju i odmah je
provjerio dječakov dlan.
U trenutku kad se Orhan vratio, praćen iznenađenim pogledom mog oca, ja sam potrčala,
uzela ga u naručje i dugo ga ljubila, spustila ga dolje u kuhinju, dala mu suho grožđe koje voli
i rekla:
„Hajrija, idi sa dječacima do luke na Kadirgi da kupite ribu za čorbu koju otac voli. Uzmi
dvadeset akči i u povratku za ono što ostane kupićete suhe žućkaste smokve i drenjine, koje
voli. Ševketu kupi leblebije i salamicu od ćuftera s orasima. Šetajte do večernje molitve, ali
pazi da se ne smrznu."
Svidjela mi se tišina kuće nakon što su se svi obukli i otišli. Otišla sam gore i pronašla
ogledalo koje je bilo skriveno u jastucima što mirišu na lavandu, svekar gaje izradio, a muž
mi poklonio. Kako sam se polako pomjerala, uspijevala sam da u ogledalu vidim dio po dio
cijelo svoje tijelo poizdalje. Lijepo mi je stajao jelek od crvene čohe, ali željela sam da nosim
i ljubičastu košulju koju sam pronašla u škrinji sa majčinim mirazom. Iz škrinje sam izvadila i
obukla zelenu bluzu sa izvezenim cvjetovima što je bio bakin ručni rad, ali nije bilo dobro.
Kada sam oblačila ljubičastu košulju, bilo mi je hladno i ja sam se naježila, a zajedno sa
mnom zadrhtao je i tanki plamičak svijeće. Preko svega toga htjela sam, naravno, staviti svoju
crvenu feredžu postavljenu lisičjim krznom, ali sam se u posljednjem trenu predomislila. Tiho
sam prošla kroz predsoblje, iz škrinje sam uzela i ogrnula onu široku i dugačku nebeskoplavu
vunenu feredžu. Ipak, kada sam u tom času začula zvuke s kapije, odjednom me obuze
panika: Crni odlazi! Odmah sam skinula maminu staru feredžu i obukla crvenu s krznom.
Stiskala mi je grudi, ali mi se to svidjelo. Dobro sam pokrila glavu, a preko lica spustila svoj
laneni veo.
Efendi Crni, naravno, još nije izašao, već sam od uzbuđenja krivo shvatila. Ako sada izađem,
reći ću ocu da sam otišla da kupim ribu s djecom. Kao mačka sišla sam niz stepenice.
Zatvorila sam vrata kao duh. Polako sam prošla avliju, a kada sam izašla na ulicu, na trenutak
sam zastala i pogledala iza sebe; kroz veo mi se učinilo kao da to nije naša kuća.
Na ulici nije bilo ni žive duše, čak ni mačaka. Pomalo je padao snijeg. Drhteći uđoh u
napuštenu baštu gdje sunca nikada nije bilo. Mirisala je na trulo lišće, plijesan i smrt, ali kad
sam ušla u kuću obješenog Jevrejina, odmah sam osjetila kao da sam kod kuće. Priča se da se
džini ovdje noću sastaju, pale vatru i igraju. Strašno je slušati lupanje svojih koraka u praznoj
kući. Čekala sam ne pomjerajući se. Iz bašte se čuo neki šum, ali je sve brzo utonulo u tišinu.
Negdje blizu lajao je pas. Znam lavež svih pasa u našoj mahali, ali ovaj nisam mogla
prepoznati.
U novonastaloj tišini osjetila sam da je u kući još neko, pa sam stajala ne pomjerajući se kako
taj neko ne bi čuo moje korake. Sokakom su prošli neki ljudi i živo razgovarali. Pomislila sam
na Hajriju i djecu, valjda neće ozepsti. Li toj tišini osjetila sam ka-janje. Crni neće doći,
pogriješila sam, trebalo je da se vratim kući prije nego što mi još više povrijedi ponos. Plašeći
se, zamišljala sam da me Hasan prati, kad sam čula šuštanje u bašti. Otvorila su se vrata.
Odjednom sam promijenila položaj. Nisam znala zašto sam to uradila, ali kada sam stala tako
da mi s desne strane bude prozor kroz koji je ulazila svjetlost iz bašte, shvatila sam da će me
pod tom svjetlošću Crni moći vidjeti u tajni sjenki, kako to otac kaže. Stavila sam veo i
čekala, slušajući zvuk njegovih koraka.
Kada je ušao u prostoriju i ugledao me, Crni je napravio nekoliko koraka i stao. I tako smo se
gledali na udaljenosti od pet-šest koraka. Djelovao mi je zdravije i snažnije nego što mi se
činilo kroz rupu. Nastupila je tišina.
„Skini veo", reče gotovo šapatom. „Molim te."
„Udata sam. Čekam muža."
„Skini veo", opet reče istim glasom. „Neće se vratiti."
„Da li si me zvao ovamo samo da mi to kažeš?"
„Ne, već da bih te vidio. Već dvanaest godina mislim na tebe. Skini veo, draga, da te jednom
vidim."
Skinula sam veo. Svidjelo mi se na koji način me je, bez glasa, dugo posmatrao, moje lice i
oči.
„Udala si se i imaš djecu, što te je još više proljepšalo. Lice ti je potpuno drugačije nego što
sam ga se sjećao."
„Kako si me se sjećao?"
„Bolno. Jer, u mom sjećanju, razmišljao sam da ono čega se sjećam nisi ti nego tvoje
priviđenje. Sjećaš se, zar ne, kako smo u djetinjstvu razgovarali o Husrevu i Širin koji su
vidjeli slike i zaljubili se? Zašto se Širin nije zaljubila kada je na grani drveta prvi put vidjela
sliku zgodnog Husreva, nego je bilo neophodno da je vidi tri puta kako bi se zaljubila? Ti si
uvijek govorila da se u bajkama sve događa tri puta. A ja sam smatrao da je ljubav morala da
se pojavi kada su prvi put vidjeli sliku. Ali, ko bi mogao vjerno nacrtati Husrevovu sliku da bi
se ona mogla u njega zaljubiti, da bi ga mogla prepoznati? O tome nismo pričali. Tokom ovih
dvanaest godina da sam ja kod sebe imao pravu sliku tvog neponovljivog lica, možda ne bih
toliko patio."
Pričao je mnogo lijepo o posmatranju slike i zaljubljivanju i o tome koliko mnogo je patio
zbog mene. S obzirom na to da sam u tim trenucima svu pažnju usmjerila na način na koji mi
se polako primicao, ono što mi je govorio miješalo mi se u glavi s uspomenama. Tih riječi,
jedne po jedne, sjećaću se i razmišljati poslije. Tada sam osjećala jedino čaroliju onoga što je
govorio i ona me je vezala. Kako lijepo govori ovaj Crni, dobar čovjek! Kao neko nevino
dijete! Sve to sam mu vidjela u očima. Sigurnost mi je davalo to što me toliko voli.
Zagrlili smo se. Toliko mi se svidjelo da nisam osjetila nikakvu krivicu. Potpuno me je
ponijeo prelijep osjećaj sladak poput meda. Zagrlila sam ga čvršće. Pustila sam ga da me
poljubi, a i ja sam njega poljubila. Dok smo se ljubili, cijeli svijet kao da je bio uronjen u neku
prijatnu tamu. Htjela sam da se svi zagrle kao mi. Čini mi se kao da se sjećam da tako izgleda
voljeti. Uvukao je svoj jezik u moja usta. Uživala sam u tome što sam radila do te mjere da
nisam pomišljala ni na kakvo zlo, kao da je cijeli svijet s nama utonuo u nekakvu sjajnu
dobrotu.
Opisaću vam kako bi trebalo oslikati naš zagrljaj, ako bi ova moja tužna pripovijest jednog
dana bila ispričana u nekoj knjizi, a iluminiraju je poznati heratski majstori. Postoje neke
čudesne stranice koje mi je otac uzbuđeno pokazivao: tok zapisa ima isti zanos kao lelujanje
lišća, tkivo dekoracije na zidu isto je kao iluminacija stranice; uznemirenost lastavice koja
krilom probija okvir i pozlatu slike, i uznemirenost ljubavnika iste su. Ljubavnici koji se
izdaleka čežnjivo posmatraju i zadirkuju se međusobno dvosmislenim šalama, budu tako mali
na tim slikama, kako se iz daljine vide, te čovjek na trenutak pomisli da priča ne opisuje njih
nego prelijepu palatu i njeno dvorište gdje su se sreli, čudesnu baštu čiji su listovi jedan po
jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i zvijezdanu noć koja ih obasjava. Ipak, ko dobro
pogleda, kada se na tim slikama do kraja usredotoči na tajni redo-sljed boja i tajanstvenu
svjetlost koja isijava iz svakog ugla slike, a što je umjetnik mogao da ostvari samo uz iskreno
predavanje Svevišnjem, on odmah shvata da su slike i ljubav čiju tajnu prikazuju satkane od
istovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikaza-nih ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno
prožima sliku. Kada smo se Crni i ja zagrlili, vjerujte mi, kao da se ista milina razlila po
cijelom svijetu.
Hvala Alahu što imam dovoljno životnog iskustva i da mogu da shvatim kako takav jedan dar
nikad ne traje dugo. Crni je nježno dlanovima dotakao prvo moje velike dojke. Mnogo mi je
to prijalo. Zaboravila sam na sve i poželjela da u usta stavi moje bradavice. On to nije uradio,
pošto ni sam nije bio siguran u to šta radi. Činilo se kao da nije znao šta radi, a htio je mnogo
više. Kako smo se duže grlili, više nas je obuzimao strah i stid. Najprije mi se svidjelo kada
me je uhvatio za kukove i onako ogrom-nog prislonio mi ga na stomak. Bila sam radoznala i
nije me bilo stid, te ponosno rekoh sebi da to valjda toliko naraste kada se toliko grliš. Kad
gaje izvadio, pogledala sam na drugu stranu, ali fascinirane veličinom njegove muškosti,
nisam mogla da odvo-jim pogled.
Kasnije, kada me je nagovarao na one prostote koje nikada ne bi uradile ni Kipčakinje i
nepristojne žene koje u hamamu pričaju priče, zastala sam, zapanjena i neodlučna:
„Draga, nemoj da se ljutiš!", zamolio je.
Ustala sam, odgurnula ga i, ne pazeći na to da li će se rastužiti, počela sam da vičem na njega.
27.
ZOVU ME CRNI
Prema riječima Šekure koja me je, lijepih ali namrštenih obrva, grdila u tami kuće obješenog
Zidova, strahotu koju sam držao u ruci možda sam mogao gurnuti u usta čerkeskih djevojaka
koje sam sretao u Tbilisiju, kipčačkih bludnica, siromašnih djevojaka koje su se prodavale po
hanovima, turkmenskih i per-sijskih udovica, običnih prostitutki koje su se sve više i više
širile Istanbulom, razbludnih Mingerijki, koketnih Abhaskinja i armenskih babuskara, asirskih
i đenovljanskih vještica, dvostranih plesačkih transvestita i nezasitnih golobradih mladića, ali
u njena ne. Spavajući s jeftinom i bijednom fukarom svake vrste i iz svih krajeva, od
sporednih ulica vrelih gradića Arabije sve do obala Kaspijskog mora i od Persije do Bagdada,
očigledno sam, u Šekurinim razjarenim razmišljanjima, izgubio svaku mjeru i zaboravio da
ima žena koje misle o svojoj časti. Sudeći po tome, i sve moje riječi ljubavi padoše u vodu
kao neiskrene.
Pun poštovanja slušao sam bujicu riječi moje drage, od kojih se krivac u mojoj ruci sve više
smanjivao, stideći se zbog stanja u kojem sam se našao i doživljenog poraza - nije da ovoga
nije bilo - ali bile su tu i dvije stvari kojima sam bio zadovoljan: 1. na Šekurin bijes i optužbe
nisam ni pokušao uzvratiti istom mjerom, iako sam se u sličnim situacijama često znao
životinjski ponijeti prema ženi, 2. otkrio sam da Šekura zna dosta o mojim putovanjima, što je
značilo da je o meni razmišljala više nego što sam i pretpostavljao.
Kad je vidjela koliko me moje neostvarene žudnje čine tužnim, Šekura me čak počela i
sažaljevati.
„Da me strastveno voliš", reče kao da se izvinjava, „vladao bi sobom kao moralan muškarac i
ne bi povrijedio čast žene prema kojoj su tvoje namjere ozbiljne. Nisi ti jedini muškarac koji
se služi svim svojim lukavstvom kako bi se oženio mnome. Je li te neko vidio da dolaziš?"
„Nije."
Njeno slatko lice, kojeg se dvanaest godina nisam mogao sjetiti, okrenulo se prema vratima,
kao da neko hoda po mračnom vrtu prekrivenom snijegom, pruživši mi tako zadovoljstvo da
ga vidim iz profila. Kad se na trenutak začuo neki štropot, oboje smo zašutjeli i pričekali, ali
niko nije ušao. Tad sam se sjetio da je Šekura čak i s dvanaest godina bila mudrija od mene, i
da je to u meni oduvijek budilo predosjećaj neke nesreće.
„Duh obješenog Jevrejina obilazi ovo mjesto", reče.
„Dolaziš li ikada ovamo?"
„Džini, vještice, vampiri... Sve njih donosi vjetar, ulaze u stvari i čine da one progovore.
Svaka stvar govori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih čuti."
„Ševket me je doveo ovamo da mi pokaže mrtvu mačku, ali je nije bilo."
„Rekao si mu da si ubio njegovog oca."
„Nisam mu baš to rekao. Zar ste i o tome razgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego da bih
mu volio biti otac."
„Zašto si rekao da si ubio njegovog oca?"
„Najprije me je upitao jesam li ikada ubio čovjeka. Rekao sam mu istinu: ubio sam dvojicu."
„Da bi se pohvalio?"
„1 da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu čiju majku volim. Jer, shvatio sam da je majka
te svoje male razbojnike tješila pokazujući im ratni plijen u kući i preuveličavajući ratna
junaštva njihovog oca."
„Slobodno se onda hvali! Jer te oni ne vole."
„Ševket ne, ali Orhan me voli", rekoh ponosan što sam dragu uhvatio u pogrešci. „Ali, obojici
ću biti otac."
Odjednom, kao da je između nas u polumraku kliznula sjena nečeg nepostojećeg, mi smo se
od straha trgnuli i naježili. Kad sam se pribrao, Šekura poče tiho jecati.
„Moj nesretni muž ima brata, Hasana. Čekajući da mi se muž vrati, dvije godine sam živjela u
istoj kući s djeverom i svekrom. Zaljubio se u mene. Sad sumnja da se nešto događa, bjesni
jer misli da ću se udati za nekog drugog, možda i za tebe. Poručio mi je da me planira na silu
odvesti natrag, u njihovu kuću. Kaže da će me, pošto u kadijinim očima nisam udovica, u ime
svog brata silom vratiti kući. Svakog trena mogao bi nam napasti kuću. Ni moj otac ne želi da
kadijinom odlukom postanem udovica jer se plaši da ću, ako se razvedem, naći novog muža i
napustiti ga. Kad sam mu se vratila s djecom, unijela sam sreću u samoću koju je trpio nakon
smrti moje majke. Da li bi stanovao s nama?" „Molim?"
„Ako se vjenčamo, bi li živio s mojim ocem i s nama?" „Ne znam."
„Razmisli o tome što prije. Nećeš imati previše vremena, vjeruj mi. Moj otac osjeća da nam se
približava neka nesreća, i mislim da je u pravu. Ako Hasan i njegovi ljudi s janjičarima
napadnu našu kuću i mog oca izvedu pred kadiju, da li bi svjedočio da si vidio mrtvo tijelo
mog muža? Tek si stigao iz Persije, povjerovali bi ti."
„Svjedočio bih, ali ga ja nisam ubio."
„Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglašena udovicom, zajedno s drugim svjedokom
potvrdio pred kadijom da si vidio okrvavljeno tijelo mog muža?"
„Nisam ga vidio, mila, ali rekao bih to za tebe."
„Voliš li moju djecu?"
„Volim."
„Reci mi, šta to voliš kod njih?"
„Kod Ševketa volim njegovu snagu, odlučnost, poštenje, razum i njegovu tvrdoglavost.
Orhana volim zbog njegove nježne osjetljivosti, zato što je malen i pametan. I zbog toga što
su tvoja djeca."
Moja crnooka ljubav blago se nasmiješila i pustila nekoliko suza. S proračunatom žurbom
nekog ko u kratko vrijeme želi dovršiti mnogo toga, odmah je prešla na drugu temu:
„Treba dovršiti knjigu koju nadzire moj otac i predati je pa-dišahu. Sva nesreća koja kruži oko
nas potiče od knjige."
„Kakvo zlo pade na nas, osim ubistva efendi Prefinjenog?"
To joj se pitanje nije svidjelo. Pošto je pokušavala zvučati iskreno, sljedeće riječi izgovorila je
izvještačeno:
„Pristalice Nusret-hodže Erzurumskog pričaju da u knjizi mog oca ima svetogrđa i
podilaženja Francima. Da li su ilumina-tori koji posjećuju našu kuću toliko ljubomorni jedan
na drugog da bi pravili intrige? Ti ćeš to bolje znati, bio si među njima!"
„Ima li brat tvog pokojnog muža nekakve veze s iluminato-rima, knjigom tvog oca i
sljedbenicima hodže Nusreta, ili je suz-držan?"
„Hasan nema ništa s njima, ali nikako nije neko ko bi se držao po strani", odgovori ona.
Nastupi tajanstvena, čudna tišina.
„Da li si pokrivala lice dok si živjela u istoj kući s Hasanom?"
„Onoliko koliko je to bilo moguće u kući s dvije prostorije."
U istom času, nedaleko od nas, razjareno zalajaše dva-tri psa predajući se svojim stvarima.
Nisam se usudio pitati zašto je njen muž, koji je toliko ratovao, postigao tolike pobjede i
stekao timar, dopustio da živi u dvosobnoj kući s njegovim bratom, nego sam, ustručavajući
se i oklijevajući, svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedeće pitanje: „Zašto si se udala za
tog čovjeka?"
„Za nekoga sam se morala udati, jasno", odgovorila je. To je bila istina. Tako mi je sažeto i
oštroumno dala do znanja zašto se udala za njega, a da me nije ražalostila hvaleći ga. „Ti si
otišao i nisi se vraćao. Uvrijeđenost je možda znak ljubavi, ali takav lju-bavnik je i dosadan,
pa nema puno izgleda za uspjeh." I to je bilo tačno, ali nije bilo nikakvog razloga da tom
razbojniku postane žena. Čak ni po njenom lukavom pogledu nije bilo teško shvatiti da me je
i Šekura, kao i svi ostali, zaboravila nedugo nakon što sam napustio Istanbul. Pomislih kako je
tu očiglednu laž rekla samo da bi bar malo olakšala mom slomljenom srcu teret i da bi to sa
zahvalnošću trebalo da pozdravim kao znak dobre namjere, a zatim joj počeh pričati kako je
tokom svojih putovanja nikako nisam mogao prognati iz svojih misli, i kako mi se njen lik
noćima vraćao poput utvare. To su bile moje najskrivenije i najdublje patnje, za koje sam
vjerovao da ih nikada ni sa kim neću moći podijeliti; bile su posve stvarne i doživljene, ali,
kao što sam tada zapanjen primijetio, nimalo nisu bile iskrene.
Kako biste moja osjećanja i želje u tom trenutku pravilno razumjeli, skrenuću vam pažnju na
pitanje značenja sljedeće razlike, koju sam uočio prvi put u životu: izražavanje riječima,
koliko god da se oslanja na istinu, čovjeka ponekad odvede u neiskrenost. Kao najbolji
primjer možda bi mogli poslužiti iluminatori, među kojima je ubica od kojega strahujemo: čak
i najsavršeniji crtež, na primjer, crtež konja, koliko god da prikazuje jednog pravog konja,
onako kako je Alah do najsitnijih pojedinosti zamislio, pa i ostale konje velikih majstora
iluminacije, ne mora potpuno odgovarati iskrenim osjećajima koje je vješti iluminator
proživljavao u trenutku kad ga je crtao. Iluminatorova iskrenost, odnosno iskrenost poniznih
Alahovih slugu kakvi smo mi ostali, ne ogleda se u trenucima inspiracije i savršenstva, već
obrnuto, onda kad nam se jezik zaplete, kad pogriješimo, klonemo duhom ili se gorko
razočaramo. Sve to govorim onim mladim ženama koje će se razočarati kad shvate da se
neopisivo snažna želja, koju sam u tom trenutku osjećao prema Šekuri, nimalo ne razlikuje,
kako je i ona sama to primjetila, od vrtoglave čežnje koju sam tokom svojih putovanja znao
osjetiti prema, recimo, nekoj ga-zvinskoj ljepotici nježnih crta lica, bakrene puti i
tamnocrvenih usana. Zahvaljujući svome bogatom životnom iskustvu i pronicljivosti kojom ju
je Alah obdario, moja mila Šekura bila je puna razumijevanja i prema mojoj
dvanaestogodišnjoj ljubavnoj patnji koja se mogla porediti sa pravim kineskim mučenjem,
kao i prema tome što sam se, čim sam se prvi put našao s njom nasamo, nakon dvanaest
godina, ponio kao bijedni rob strasti koji nije mogao misliti ni na šta drugo, osim da što prije
zadovolji svoju mračnu požudu. Pjesnik Nizami usta prelijepe Širin upoređu-je s mastionicom
punom bisera.
Kada su revnosni psi ponovo iz sve snage zalajali, Šekura uznemireno reče: „Moram da
idem." Tad smo oboje primijetili da se u kući obješenog Jevrejina prilično smračilo iako veče
još nije bilo na pomolu. Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo da je još jednom zagrli, no ona
kao vrapčić pobježe u stranu.
„Da li sam još lijepa? Kaži mi brzo!"
Rekao sam joj, a ona je tako lijepo saslušala moje riječi i složila se s njima.
,,A moja odjeća?" Rekoh joj.
„Da li lijepo mirišem?"
I Šekura je vjerovatno znala da se ono o čemu Nizami govori kao o ljubavnom šahu ne sastoji
od takve igre riječi, nego od najskrovitijeg strujanja osjećaja između dvoje ljubavnika.
„Koliko ćeš sada zarađivati?", upitala me je. „Hoćeš li se moći brinuti o mojoj siročadi?"
Dok sam joj govorio o svojim poslovima u državnim i upravnim službama, koji su trajali duže
od dvanaest godina, o velikom iskustvu stečenom u ratovima i u susretima s tijelima
poginulih, te o svojoj blistavoj budućnosti, zagrlio sam je.
„Kako smo se maloprije lijepo zagrlili", rekla je. ,,A sad je već sve izgubilo prvobitnu draž."
Da bih joj pokazao koliko sam iskren, zagrlih je još čvršće i upitah zašto mi je nakon toliko
godina čuvanja po Ester vratila crtež koji sam joj prije dvanaest godina nacrtao i poklonio. U
očima joj pročitah iznenađenost mojom glupošću i sažaljenje, koje je u njoj sve više raslo, te
se poljubismo. Ovog puta nisam se osjećao upregnutim u jaram vrtoglave požude, nego sam
bio potresen snažnim lepetom krila ljubavi poput orlovskih, što nam je oboma prodirao u srca,
grudi, trbuhe, u svaki dio tijela. Zar nije vođenje ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti?
Kada sam dlanovima pokušao obujmiti njene krupne dojke, Šekura me je odbila s još većom
odlučnošću i ljupkošću. Nisam ja bio muškarac dovoljno zreo da bih mogao ostvariti stabilan
brak sa ženom kojoj sam prije toga okaljao čast. Bio sam dovoljno smeten da zaboravim da je
posao koji se previše požuruje jalov, a i neiskusan toliko da ne znam koliko je strpljenja i
muke potrebno uložiti da bi se ostvario jedan sretni brak. Izmigoljila mi je iz ruku, spustila
laneni veo i uputila se prema vratima. Kad sam kroz otvorena vrata ugledao snijeg koji je
nasipao ulice u kojima se vrlo rano smrkavalo, zaboravio sam da smo se dotad stalno
došaptavali, možda zato da ne uznemirimo duh obješenog Jevrejina, pa podviknuh:
„Šta ćemo dalje?"
„Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima ljubavne partije šaha i tiho nestala iz starog
vrta ostavivši za sobom ljupke tragove koje je snijeg brzo prekrivao.
28.
NAZVAĆE ME UBICOM
Uvjeren sam da se i vama ponekad dogodilo ovo o čemu ću vam sad pričati. S vremena na
vrijeme, dok lutam beskonačnim istanbulskim ulicama, dok u nekoj aščinici u usta stavljam
zalogaj kuhanog povrća ili dok stisnutih očiju pažljivo zurim u vijuge nekog ukrasa na rubu
stranice iscrtanog trščanim perom, odjednom osjetim da sadašnjost doživljavam kao da je
prošlost. Dođe mi tako da, dok gazim ulicom po snijegu, kažem da sam ulicom po snijegu
gazio.
Neobični događaji o kojima ću pripovijedati odvijali su se i u sadašnjem vremenu poznatom
svima nama, ali, čini mi se, i u prošlosti. Bilo je to predveče, mrak se lagano spuštao, rijetke
pahulje su padale, a ja sam koračao efendi Tetkovom ulicom.
Za razliku od drugih noći, ovog puta sam došao odlučan, znajući šta želim. Noge me nisu, kao
prethodnih noći, same od sebe dovele u ovu ulicu dok bih zanesen razmišljao o drugim
stvarima: o heratskim knjigama iz Timurovog vremena sa ukrasima u obliku sunca, ali
nepozlaćenim; o tome kako sam se majci prvi put pohvalio da sam za jednu knjigu dobio
sedam stotina akči; i o svojoj krivici i glupostima. Došao sam tu svjesno, znajući šta radim.
Iako sam se bojao da neće biti nikoga da mi otvori, vrata velike dvorišne kapije otvorila su se
sama od sebe čim sam ih dotakao da pokucam, i tako se još jednom uvjerih da je Alah na
mojoj strani. U dvorištu popločanom blještavom kaldrmom, kojom sam prolazio onih noći
kad sam ovamo dolazio priložiti nove crteže za efendi Tetkovu knjigu, nije bilo nikoga.
Desno od mene bio je bunar i vedro na kojem je sjedio vrabac, sasvim ravnodušan prema
mrazu, ispred mene peć koja je zbog nečega bila ugašena, iako je bilo veče, a s lijeve strane
konjušnica gdje su samo gostiju ostavljali konje; sve je bilo na svom mjestu. Ušao sam kroz
otvorena vrata pokraj konjušnice i, udarajući nogama po drvenim basamacima i glasno
kašljući, uz buku istrčao na sprat.
Buka koju je proizvelo moje nakašljavanje nije izazvala nikakav odgovor. Odgovora nije bilo
ni kad sam uz tresak spustio svoje blatnjave cipele, izuvši ih u gornjem predsoblju da bih ih
ostavio pokraj ostale obuće složene ispred vrata. I kako sam to prije činio kada bih ovdje
dolazio, pogledom sam potražio one cipele za koje sam mislio da su Šekurine, zelene i
elegantne, ali ih nije bilo, pa sam zato pomislio da možda nikoga nema kod kuće.
Ušao sam u prvu sobu zdesna u kojoj je, kako sam pretpostavljao, spavala Šekura zagrljena sa
svojom djecom. Pomilovao sam dušeke i čaršave i, otvorivši ormar vrata laganih kao pero i
sanduk u uglu, zavirio unutra. Dok sam razmišljao o tome kako je miris badema koji prijetno
ispunjava sobu, bio Šekurin miris, jastuk sabijen u gornjem dijelu ormara pade isprva na moju
ludu glavu, a zatim i na bakreni bokal i čaše. Dešavalo vam se, začujete buku, i odjednom
shvatite da je u sobi mrak. Ipak, ja sam primijetio da je hladno.
„Hajrija", začu se efendi Tetak iz druge sobe. „Šekura? Koja je?
U treptaj oka izašao sam iz sobe, pretrčao predsoblje, ušao u Tetkovu radnu sobu s plavim
vratima u kojoj smo zimi radili na knjizi i rekao: „Ja sam, efendi Tetak, ja." ,,A ko si ti?" U
trenu shvatih da je efendi Tetak nadimke koje smo dobili od majstora Osmana u djetinjstvu
koristio da bi nam se podsmjehivao. I kako bi neki hvalisavi kaligraf zabilježio na posljednjoj
stranici neke raskošno ukrašene knjige, tako sam i ja polagano jasno izgovorio slogove svog
punog imena, mjesto rođenja i ime oca, kao i izraz 'vaš bijedni grešni rob'.
„Ha?", najprije reče, a potom vikne: „Ha!"
Nakon toga efendi Tetak utone u kratku tišinu koja se činila kao vječnost, poput starca koji je
sreo Smrt u nekoj asirskoj bajci koju znam još iz djetinjstva.
Zbog toga što sam sad spomenuo smrt, ako među vama postoji neko ko misli da sam ovdje
stigao s takvom namjerom, on pogrešno razumije knjigu koju čita. Zar onaj ko ima takvu
namjeru kuca na vrata, izuva cipele, dolazi bez noža?
„Dakle, došao si", reče ponovo poput starca iz bajke. Ali onda potpuno promijeni ton. „Dobro
došao, sine. Reci mi šta želiš?"
Tama je već poprilično zavladala. Kroz maleni uski prozor premazan pčelinjim voskom, kroz
koji se u proljeće, kad se otvori, vide stabla jele i nara, dopiralo je onoliko svjetlosti koliko bi
se svidjelo kineskim slikarima, dovoljno da se razaznaju obrisi predmeta. Nisam mogao jasno
vidjeti efendi Tetkovo lice, koji je, kao i obično, sjedio za radnim stolom u svom ćošku koji se
svjetlo obasjavalo s lijeve strane. Silno sam pokušavao oživjeti osjećaj bliskosti koji sam
nekada imao prema njemu dok smo ovdje, među četkicama, mastionicama, kistovima i
ravnalima papira, uz svjetlost svijeće crtali i razgovarali o iluminaciji sve do svitanja. Da li
zbog tog osjećaja otuđenosti ili zato što sam se ustručavao i stidio da mu otvoreno priznam
strahovanje da sam crtanjem počinio grijeh i da to znaju čak i učenici medrese, ne znam, ali u
tom trenutku odlučio sam da mu ispripovijedam jednu priču i tako mu iznesem svoje muke.
Vjerovatno i vi znate pripovijest o Musavir Šejh Muhamedu iz Isfahana. Nije mu bilo ravnoga
kada je u pitanju izbor boja, postavljanje stranica, crtanje ljudi, životinja i lica, unošenje
zanosa kakav se može sresti samo u poeziji i tajanstvene logike karakteristične za geometriju
predmeta. Pošto je u mladim godinama dostigao titulu majstora, ovaj vrhunski umjetnik
čarobne ruke po izboru tema, stvaralačkoj snazi i stilu čitavih trideset godina bio je za
najsmjeliji i najoriginalniji iluminator svog vremena. On je u istančan i precizan heratski stil
slikanja spretno i precizno uveo zastrašujuće šejtane, rogate džine, konje velikih mošnica,
stvorenja koja su pola ljudi, pola zvijeri, divove i gorostase, koji su u stilu sijah kalema preko
Mongola stigli iz Kine. Prije svih pokazao je interesovanje za portrete koji su dolazili sa
portugalskim i flamanskim jedrenjacima i divio im se, ponovo je oživio zaboravljene stilove
iz vremena Džingis-kana, izvukavši iz starih gotovo raspadnutih knjiga. Prije svih ostalih
hrabro je oslikao scene od kojih muškarcima raste muškost, kao ona kad Aleksandar u tajnosti
posmatra ljepotice kako nage plivaju na ženskom otoku, ili Širin koja se kupa noću, na
mjesečinom. Crtajući hazreti pejgambera kako leti na konju Buraku, šahove dok se češkaju,
pse koji se pare i šejhove opijene vinom, nametnuo je te teme čitavoj iluminatorskoj zajednici.
Sve je to on, nekad tajno, nekad javno, crtao uz mnogo vina i opijum, vrijedno i sa zanosom
koji su ga držali trideset godina. Kad je ostario, postao je učenik nekog pobožnog šejha i,
promijenivši se od glave do pete, zaključio je da su svi crteži koje je u proteklih trideset
godina nacrtao zapravo bezbožništvo i svetogrđe, pa ih se zato odrekao. Preostalih trideset
godina svog života pješačio je od grada do grada, od saraja do saraja i od biblioteke do
biblioteke pretražujući riznice šahova i padišahova kako bi našao i uništio knjige koje je
svojom rukom oslikao. Kad bi u biblioteci nekog šaha našao neki od svojih crteža, poslužio bi
se svim sredstvima, milom ili silom, pa bi, kada niko ne gleda, iscijepao stranicu sa svojim
crtežom ili bi, birajući pogodan trenutak, prosuo vodu na nju i uništio je. Ovu priču sam
ispričao s namjerom da pokažem patnje iluminatora kada se u zanosu slikanja nesvjesno udalji
od vjere. Zbog toga sam podsjetio na to da je Šejh Muhamed zapalio ogromnu biblioteku u
Gazvinu, u kojoj je princ Mirza Abas bio upravitelj; zato što je u njoj bilo nekoliko stotina
njegovih knjiga koje nije mogao izdvojiti od ostalih, čitavu ju je spalio. U strašnom požaru, u
patnji i mukama, izgorio je i sam iluminator, a ja sam sve to pripovijedao preuveličavajući
kao da sam
sam to proživio.
„Da li te je strah, sine, zbog crteža koje smo uradili?", upita
me efendi Tetak saosjećajno.
Soba je bila toliko mračna da ga više nisam mogao vidjeti, pa sam pretpostavljao da je to
izgovorio sa smiješkom.
„Naša knjiga više nije tajna", rekoh. „To možda nije bitno. Međutim, naokolo kruže glasine.
Govorka se da smo u tajnosti počinili bogohuljenje. Priča se da smo ovdje priredili knjigu, ne
onakvu kakvu je naš preuzvišeni padišah želio i očekivao, nego knjigu po svom ćefu koja se
ruga preuzvišenom padišahu, bezbo-žnički huli i podstiče krivovjerje, knjigu koja imitira
paganske majstore. Neki su se usudili da tvrde kako naša knjiga čak i šejta-na prikazuje
umiljatim. Pričaju da smo, koristeći perspektivu, posmatrajući svijet iz ugla nečistih uličnih
pasa, konjsku muhu i džamiju naslikali u istoj veličini, izgovarajući se da je džamija u
pozadini. Noćima ne spavam razmišljajući o tome."
„Crteže smo radili zajedno", rekao je efendi Tetak. „Da li smo ikada tako što i pomislili, a
kamoli učinili?!"
„Nipošto!", uzviknuh s pretjerivanjem. „Ali, gdje god da su čuli, ljudi kažu da postoji još
jedan crtež, posljednji, i na njemu, pričaju, nije čak ni prikriveno krivovjerje, nego je otvoreno
prikazano bogohuljenje."
„Ti si posljednji crtež vidio."
„Na jednom velikom dvostranom listu uradio sam slike koje ste zahtijevali i onako kako ste
željeli", oprezno odvratih efendi Tetku, a sa uvjerenošću koja bi mu, nadao sam se, mogla
prijati. „Ipak, nisam vidio cijelu sliku. Da jesam, odbacio bih sve to jer mi je savjest čista."
„Zbog čega se osjećaš krivim?", upitao me je. „Šta te to iznutra jede? Ko te navodi da
posumnjaš u sebe?"
„Sumnjati da je knjiga koju je čovjek mjesecima oslikavao napad na ono što mu je sveto,
znači za života gorjeti u paklu... Da sam bar jednom vidio taj posljednji crtež u cijelosti!"
„Je li u tome sva tvoja muka?", upitao je. „Da li si zbog toga došao ovamo?"
Odjednom me obuze panika. Da mu nije palo na pamet da sam ja ubio sirotog efendi
Prefinjenog?
„Klevetaju nas i oni koji žele našeg padišaha ukloniti s prijestolja i na njegovo mjesto
postaviti princa, tako što su razglaša-vaju da tu knjigu padišah zapravo tajno podržava."
„Koliko im je ljudi povjeravalo?", upitao je umorno, rezignirano. „Svaki zaneseni
propovjednik, koji privuče imalo pažnje pa mu to zavrti pamet, počne pričati kako se vjera
zapostavlja i ne poštuje. Tako je najlakše doći do hljeba."
Da li je mislio da sam došao ovamo samo da bih mu prenio te glasine?
„Jadni efendi Prefinjeni je navodno", rekoh drhtavim glasom, „vidio čitav taj crtež, pa je
shvatio da je bogohuljenje, i zato smo ga mi navodno ubili. To mi je u iluminatorskoj
radionici rekao jedan nadzornik odjela koji mi je blizak. Znate kakvi su šegrti i kalfe, svi
ogovaraju."
Govorio sam mu o tome duže vrijeme, uzbuđujući se sve više i više, prateći tu istu logiku. Ne
bih znao reći šta sam od svega izgovorenog zaista i čuo, šta sam, usmrtivši tog lajavog
nitkova, slagao iz straha, a šta izmislio na licu mjesta dok sam mu to pri-čao. Nakon tolikog
laskanja, ponadao sam se da će efendi Tetak izvaditi taj posljednji crtež oslikan na dvije
stranice i pokazati mi ga, pa ću se smiriti. Zašto nikako nije mogao shvatiti da bih samo tako
uspio da se izbavim od straha da sam grešan?
Nadajući se da ću ga prodrmati, ohrabrih se da ga upitam: „Može li čovjek nesvjesno,
slikajući bogohuliti?"
On odjednom blago i polagano zamahnu rukom umjesto odgovora, kao da me upozorava da je
u sobi usnulo dijete i ja za-šutjeh. „Smračilo se", rekao je gotovo šapatom, „upaliću svijeću."
Čim je na mangalu upalio svijeću, na licu mu se pojavio ponos na koji nisam navikao; nije mi
se dopao. Ili je to možda bio izraz sažaljenja? Da li mu je sve bilo jasno, da li je mislio da sam
ja jedan običan, podmukli ubica ili me se zbog toga bojao? Moje misli, sjećam se, kao da su
odjednom izmakle kontroli, i sve o čemu sam tada mislio pratio sam začuđen, kao da je tuđe.
Čilim na podu: zašto nisam ranije primijetio da je u jednom uglu bilo nešto nalik vuku?
„Tri su perioda opijenosti svih kanova, šahova i padišaho-va zaljubljenih u ilustracije,
iluminacije i lijepe knjige", rekao je efendi Tetak. „Na početku hrabrost, a onda nestrpljenje i
radoznalost prevladavaju. Pošto su iluminacije vidjeli kod drugih, žele imati svoje radi
ugleda. To je razdoblje učenja. U drugom periodu već naručuju knjige prema vlastitom ukusu.
Budući da su naučili iskreno uživati u razgledanju knjiga, raste im i ugled s brojem
prikupljenih knjiga koje bi im, nakon smrti, trebale obezbijediti slavu na ovom svijetu. Ipak, u
jesen svog života nijedan padišah više nije opterećen održanjem ovozemaljske besmrtnosti.
Pod ovozemaljskom besmrtnošću podrazumijevam njegovu želju da ga pamte naraštaji koji će
nastaviti živjeti na ovom svijetu, naši potomci. Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su
već postigli ovozemaljsku besmrtnost preko knjiga koje su od nas naručili, u koje su dali
upisati svoja imena, a ponekad i vlastitu istoriju. U starosti žele sebi osigurati dobro mjesto na
onom svijetu. Svi odmah zaključe da je slikarstvo nekakva prepreka tome. To je ono što me
čini nespokojnim. Kada se šah Tahmasp, i sam iluminator koji je mladost proveo u vlastitoj
iluminatorskoj radionici, približio smrti, zatvorio je svoju čudesnu radionicu, svoje
čudotvorne iluminatore protjerao iz Tabriza, uništio knjige koje je naručivao, predajući se
teškom pokajništvu. Zašto svi misle da će im slike zatvoriti vrata dže-neta?"
„Znate vi zašto! Zato što se sjete da je naš preuzvišeni hazre-ti pejgamber rekao kako će Alah
na sudnji dan najokrutnije kazniti slikare."
„Ne slikare", odgovori efendi Tetak. „One koji stvaraju idole. To je hadis, Buharijev?"
„Kada dođe sudnji dan od onih koji stvaraju zahtijevaće se da likovima koje su stvorili
udahnu život", nastavih oprezno. „Ali, to neće biti moguće, podvrgnuće ih paklenim mukama.
Ne zaboravimo, prema Kuranu Časnom, Stvoritelj je jedno od Ala-hovih krasnih imena. Alah
je taj koji je Stvoritelj, koji od nepostojećeg stvara postojeće i oživljava beživotno. Niko ne bi
smio ni pokušati da se nadmeće s Njim. To što slikari pokušavaju činiti što i On i što tvrde da
stvaraju kao i On - najveći je grijeh."
Sve sam ovo izrekao oštro, kao da ga i ja optužujem. Pogledao me je pravo u oči.
„Šta ti misliš, da li smo mi to počinili?" „Nipošto", odgovorih sa smiješkom. „Ali, kada je
vidio posljednji crtež kao cjelinu, pokojni efendi Prefinjeni počeo je vjerovati u to. Govorio je
da je uvođenje perspektive i oponašanje franačkog stila u slikarstvu dovelo do približavanja
šejtanu. Pričaju da smo, koristeći franačku tehniku, na posljednjem crtežu lice nekog smrtnika
naslikali kao da i nije slika, nego kao stvarna osoba, pa bi čovjek koji posmatra tu sliku
mogao pomisliti da se, kako se to radi u crkvama, pokloni pred njom. Po njemu, perspektiva
je šejtanovo iskušavanje, ne samo zato što crtež s Alahovog ugla gledanja prebacuje na ugao
iz kojeg svijet vidi običan ulični pas, nego i zato što će nas prihvatanje stila franačkih
majstora, kao i miješanje našeg znanja i umijeća s paganskom vještinom i stilom lišiti čistoće
našeg izraza i pretvoriti nas u njihove robove."
„Ništa ne postoji čisto", rekao je efendi Tetak. „Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu
čuda, kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka ljepota od koje će mi se oči ovlažiti, a
cijelo tijelo naježiti, znam da su tu postigle jedinstvo dvije stvari ko-je se ranije nikada nisu
približile jedna drugoj i da je od toga nastalo jedno novo čudo. Behzada i svu ljepotu
persijskih crteža dugujemo spajanju arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim slikarskim
stilom. Najljepše iluminacije šaha Tahmaspa objedini-le su persijsko slikarstvo s
turkmenskim senzibilitetom. Ako danas neko ne može dovoljno nahvaliti slikarske radionice
Ekber-kana u Indiji, to je samo zbog njegovih podsticaja iluminatorima da usvoje stil
franačkih majstora. Alahovi su i istok i zapad. I neka nas Alah sačuva od želja onih koji su
čisti i nepatvoreni."
Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijeće izgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova sjena
na zidu izgledala tamna i zastrašu-juća. Iako sam svaku njegovu riječ smatrao veoma
razumnom i ispravnom, ipak mu nisam mogao vjerovati. Pomislio sam da sumnja u mene,
zato sam i ja u njega sumnjao: osjećao sam da s vremena na vrijeme pažljivo osluškuje
događa li se šta dolje, kod dvorišnih vrata, kao i da iščekuje nekoga ko bi ga spasio od mene.
„Pripovijedao si mi kako je Musavir Šejh Muhamed iz Isfa-hana zapalio ogromnu biblioteku
zbog toga što je u njoj bilo i njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samog sebe spalio
zbog grize savjesti", rekao je. „Dopusti da ti ja ispričam jednu drugu, poučnu priču iz te
legende, koju ti ne znaš. Da, posljednjih trideset godina taj iluminator tragao je za svojim
slikama. Ali u knjigama čije je stranice listao našao je mnogo više imitacija nadahnutih njime
nego sopstvenih crteža. U poznim godinama svog života shvatio je da su dva naraštaja
stvaralaca crteže kojih se on sam bio odrekao prihvatila kao uzor, da su te crteže ure-zali u
svoje pamćenje i po sjećanju ih ne samo bili u stanju proizvesti, već su ih i učinili dijelom
svoje duše. Dok se Šejh Muha-med trudio da pronađe svoje crteže i uništi ih, shvatio je da ih
mladi iluminatori s oduševljenjem umnožavaju u raznim knjigama, da se oslanjaju na njih kad
oslikavaju nekakve druge priče, da ih čuvaju u sjećanju i šire po čitavom svijetu. Kada
godinama pregledamo knjigu za knjigom i crtež za crtežom, jasno nam je da se dobar
iluminator ne zadovoljava isključivo zauzimanjem mjesta u našoj svijesti, svojim čudima,
nego da na kraju mijenja i obrise naših sjećanja. A dospiju li vještina i djelo jednog iluminatora do naše duše, nastaje jedinstveno mjerilo ljepote čitavog svijeta. Dok je Musavir iz
Isfahana pred kraj svoga života sa sve većom upornošću spaljivao i uništavao svoje crteže, ne
samo što je shvatio da se oni sve više i više rasprostiru po svijetu, već je shvatio i da svi oni
vide svijet onako kako ga je nekad on sám vidio, tako da se sve što nije ličilo na njegove
crteže iz mladosti sada
smatralo ružnim."
Nisam uspio ukrotiti divljenje koje jw narastalo u meni, niti želju da se dopadnem efendi
Tetku, pa sam mu se bacio pred noge. Dok sam mu ljubio ruke, u očima mi se pojaviše suze i
osjetih kako mjesto koje sam u svojoj duši davao majstoru Osmanu sada prepuštam njemu.
„Iluminator", rekao je efendi Tetak glasom osobe zadovoljne samom sobom, „izrađuje svoje
iluminacije slušajući glas savjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, ne plašeći se ničega.
Nije ga briga za ono što će reći njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici."
Ipak, efendi Tetak uopšte nije iluminator, pomislio sam ljubeći u suzama njegovu ruku
prekrivenu mladežima i staračkim pjegama. I odmah se postidjeh svoje misli. Kao da mi je tu
šejtan-sku i drsku pomisao neko drugi na silu usadio u glavu. A opet, i vi znate da je to istina.
„Ja se njih ne bojim", rekao je Tetak. „Jer se ne bojim smrti."
Ko su bili oni? Klimnuh glavom kao da sam razumio njegove riječi. Međutim, u meni je
narasla ljutnja. Vidio sam da je stara knjiga koja je ležala pored Tetka bila El Džauzijeva
Knjiga duše. Svi djetinjasti starci voljni da umru zaljubljeni su u tu knjigu o avanturama duše
poslije smrti. Među divitima, rezačima, drvenim podlogama za pisaljke, mastionicama i
kutijama za pera, među svim tim stvarima poredanim na plitkim pladnjevima, kutijama s
pisaćim priborom i na sanduku, spazih jednu jedinu novu stvar otkako sam posljednji put
dolazio ovamo: jednu bron-zanu mastionicu.
„Hoćemo li da dokažemo da ih se ne bojimo?", rekoh hrabro. „Izvadite posljednji crtež i
pokažite im ga."
„Zar im to ne bi pokazalo da njihovim klevetama pridajemo toliku važnost i time ih činimo
ozbiljnim? Nismo uradili ništa strašno zbog čega bi se trebalo plašiti. Čime bi se još mogao
opravdati tvoj toliki strah?"
Očinski me je pomilovao po kosi. Uplašio sam se da će mi se oči ponovo ispuniti suzama, pa
ga zagrlih.
„Znam zbog čega je ubijen jadni pozlatar efendi Prefinjeni", rekoh uzbuđeno. „Klevećući vas,
vašu knjigu i sve nas, efendi Prefinjeni htio je sljedbenike Nusret-hodže iz Erzuruma
nahuškati na nas. Bio je ubijeđen da se ovdje priklanja šejtanu i čini krivovjerje, i to je počeo
svugdje pričati huškajući protiv vas ilu-minatore koji rade na vašoj knjizi. Zašto se kod njega
dogodila ta promjena, ne znam. Možda iz zavisti, možda ga je Šejtan zaveo. I drugi
iluminatori koji rade na vašoj knjizi čuli su koliko je efendi Prefinjeni odlučio da nas uništi.
Možete da pretpostavite kako su se svi uplašili i kako su ih, kao i mene, obuzele sumnja.
Pošto je efendi Prefinjeni jedne noći nekoga od njih pritisnuo i počeo huškati protiv vas, nas,
naše knjige, iluminacija, crtanja i svega u šta vjerujemo, uspaničio se, ubio nitkova i bacio ga
u jamu." „Nitkova?"
„Efendi Prefinjeni bio je jedan pokvareni, beskarakterni izdajnik. Pokvarenjak!", vikao sam
kao da se nalazi preda mnom, u sobi.
Nastade tajac. Da li me se bojao? Ja sam se bojao samog sebe. Izgledalo mi je kao da sam
poletio na vjetrovima bijesa i razuma neke druge osobe. Ipak, bilo je ugodno.
„Ko je taj iluminator kojeg je, kao i tebe i isfahanskoga ilu-minatora, svladala panika? Ko ga
je ubio?"
„Ne znam", rekoh.
Ipak, htio sam da mu izraz mog lica kaže da sam slagao. Postajalo mi je jasno da sam, došavši
ovamo, napravio mnoge greške, ali nisam bio čovjek koji bi se zbog toga prepustio osjećaju
krivice i kajanja. Uvidio sam da efendi Tetak sumnja u mene i odatle sam crpio sigurnost i
snagu. Mislio sam da će shvatiti da sam ja ubica i, ako me se uplaši, donijeće i pokazati mi
posljednji crtež, koji sam jako želio vidjeti, ne samo da bih provjerio da li je bezbožnički, već
i iz radoznalosti kako sada izgleda.
„Da je je toliko važno ko je ubio tog bijednika?", upitah ga. „Onaj ko ga je uklonio, uradio je
dobru stvar, zar ne?"
Ohrabrilo me je što nije sakupio dovoljno snage da me pogleda u oči. Kada uzvišene osobe,
koje vjeruju da su bolje i veli-kodušnije, osjete stid zbog vas, baš ovako vas ne mogu
pogledati u oči. Možda i zbog toga što razmišljaju o tome da vas prijave i izruče mučiteljima i
dželatima.
Vani, ispred same dvorišne kapije, psi su zalajali kao pobjesnjeli.
„Opet je počelo da sniježi", rekao sam. „Gdje su ostali u ove večernje sate? Zašto su vas
ostavili u kući ovako samog i otišli? Nisu čak zapalili nijednu svijeću."
„To je vrlo čudno, vrlo čudno", rekao je. „Uopšte mi nije jasno."
Izgledao je toliko iskren da sam mu povjerovao i, iako sam ga zajedno s ostalim
iluminatorima ponekad izrugivao, još jednom u dubini duše osjetio sam da ga zaista volim.
Nisam uspio da razumijem kako to da je u istom tom trenu shvatio da u mom srcu raste
golema ljubav i poštovanje prema njemu, tako da me je, opet s onom neodoljivom očinskom
nježnošću, pomilovao po kosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora Osmana,
nadahnut starim heratskim majstorima, nema nikakve budućnosti. Bila je to tako ružna misao
da sam se uplašio samog sebe. Svima nam se može dogoditi da poslije neke nesreće, s
posljednjom nadom, ne obazirući se na to da ispadnemo smiješni ili budalasti, poželimo da se
sve opet vrati kao i prije.
„Hajde da nastavimo ponovo oslikavati našu knjigu", rekao sam. „Neka sve bude kao prije!"
„Medu iluminatorima je ubica. Rad na knjizi nastaviću s efendi Crnim."
Da li me je to on podstrekavao da ga ubijem?
„Gdje je sad Crni?", upitao sam. „Gdje su vam kći i unuci?"
Osjećao sam se kao da mi neka strana sila gura u usta te riječi, ali, ipak, nisam se mogao
suzdržati. Nakon toga mi nije preostao nijedan izlaz da budem sretan i da se nadam. Mogu biti
jedino inteligentan i sarkastičan, a iza ta dva uvijek interesantna džina, inteligencije i
sarkazma, osjećao sam blisku prisutnost šej-tana, koji je bio njihov gospodar. U istom trenu
ispred dvorišne kapije počeli su zavijati pobješnjeli psi, kao da njuše miris krvi.
Da li sam ja taj trenutak već davno proživio? U dalekom gradu, nekog davnog dana, dok je
vani padao snijeg koji nisam mogao vidjeti, pri svjetlosti svijeće, nekom onemoćalom starcu,
koji me je optuživao da sam krao boje, pokušavao sam objasniti kroz plač da nisam ništa
skrivio. I tada su, kao i sada, ispred daleke dvorišne kapije počeli zavijati psi, kao da su
osjećali miris krvi. I po Tetkovoj bradi, koja je pokazivala nadmenost i koja je ličila na bradu
onog smežuranog zlog starca, kao i po njegovim očima koje je sada konačno smogao
nemilosrdno dići i uperiti u moje, razumio sam njegovu namjeru da me uništi. Kao što sam tu
ružnu uspomenu, prizvanu iz vremena kada sam bio desetogodišnji iluminatorski šegrt, u
svojoj glavi oživio kao sliku vidljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam i sadašnjost
proživljavao i kao nekakvu uspomenu istovremeno jasnu i izblijedjelu.
I tako sam, ustavši sa svog mjesta, hodao iza leđa efendi Tetka koji je sjedio, i dok sam s
radnog stola uzimao onu novu, veliku i tešku bronzanu mastionicu između meni poznatih
staklenih, porculanskih i kristalnih mastionica, dotle je vrijedni iluminator u meni (glavni
iluminator majstor Osman učio nas je da takav jedan postoji u svakome od nas) u oštrim
obrisima i blijedim bojama crtao sve što je učinio i vidio, kao da to nije sadašnjost koju
proživljavam, već neka davna uspomena. Poznato vam je kako u snu vidimo sami sebe
izvana, pa zadrhtimo. S istim osjećajem jeze, držeći u ruci masivnu bronzanu mastionicu
uskog grla, rekoh:
„Kada sam imao deset godina i šegrtovao, vidio sam jednu ovakvu mastionicu."
„Mongolska mastionica, stara trista godina", rekao je efendi Tetak. „Crni ju je donio čak iz
Tabriza. Koristi se samo za crvenu boju."
Naravno da me je šejtan u tom trenutku navodio da mastionicom iz sve snage udarim i
prospem mozak tom samoljubi-vom, djetinjastom starca. Ali nisam ga poslušao. S nekom
glupom nadom rekoh: „Ja sam ubio efendi Prefinjenog."
Shvatićete zašto sam rekao s nadom, zar ne? Nadao sam se da će me efendi Tetak razumjeti i
da će mi oprostiti. I da će me se uplašiti. I pomoći mi.
29.
JA SAM VAŠ TETAK
Kada je rekao da je ubio efendi Prefinjenog, u sobi je nastupio dugačak muk. Pomislio sam da
će i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano tuklo. Da li je ovamo došao s namjerom da me ubije
ili da bi priznao ubistvo i zaplašio me? Da li je sam znao šta želi? Shvatio sam u trenu da
uopšte ne poznajem dušu tog velikog iluminatora, čiji sam talenat i vještinu godinama
poznavao, osjećao sam da stoji iza mene, iza mog potiljka, još uvijek držeći u ruci onu veliku
mastionicu za crvenu boju, ali se nisam okrenuo da ga pogledam u lice. Znao sam da će ga
moje šutanje uznemiriti, pa sam rekao:
„Psi još nisu prestali lajati."
Zatim smo ponovo zašutjeli. Tada sam shvatio da je moja smrt ili spas iz te nevolje, potpuno
u mojim rukama, u onome što ću mu reći. Jedino što sam o njemu znao pored njegovog
slikarstva i iluminacije, jeste to da je inteligentan. A to je, ako vjerujete da iluminator u svom
djelu nikako ne smije otkriti sebe i svoju dušu, nešto na šta bi čovjek morao biti ponosan. Ali
kako me je uspio spopasti samog, u praznoj kući? Moja staračka pamet pokušavala je brzo
posložiti činjenice, ali bila je toliko zbrkana da se nije mogla izvući iz ove igre. Gdje je sad
Šekura?
„Odavno znaš da sam ja to učinio, zar ne?", upitao je. Sve do trenutka dok mi sam nije
priznao, nije mi bilo ni na kraj pameti. Štaviše, i u tom času, krajičkom uma, pomislio sam da
je ubistvo efendi Prefinjenog zapravo dobro djelo, jer bi pokojnog majstora pozlatara možda
zaista toliko savladao strah i da bi nas sve mogao upropastiti.
Osjetio sam jednu slabašnu, jedva primjetnu zahvalnost prema ubici s kojim sam se našao
sam u praznoj kući.
„Ne čudim se što si ga ubio", rekao sam. „Ljudi kao mi, koji žive s knjigama i noću sanjaju
stranice, neprestano strahuju od nečega na ovom svijetu. Uz to, bavimo se nečim još manje
dopuštenim, još opasnijim, bavimo se iluminacijom u muslimanskom gradu. Kao što je to bilo
i kod Musavir Šejh Muhameda Isfahan-skog, postoji snažna želja za krivicom i kajanjem u
duši svakog iluminatora, za optuživanjem i žaljenjem samog sebe prije nego što to učine svi
ostali, zbog onog što je učinio i za oproštajem pred Alahom i pred ljudima. Svoje knjige
priređujemo u tajnosti, kao da smo prijestupnici, često kao da tražimo pomilovanje. Itekako
znam kako unaprijed povijamo glavu pred napadima ho-dža, propovjednika, kadija i šejhova
koji nas optužuju da smo nevjernici i kako taj stalni osjećaj krivice i ubija, ali i raspaljuje
iluminatorovu maštu."
„Znači, ne kriviš me zbog toga što sam uklonio nerazumnog efendi Prefinjenog?"
„Ono što nas privlači u tekstu, iluminaciji i slikarstvu sadržano je upravo u tom strahu. Novac
i nagrade nisu jedini razlog zbog kojeg se, klečeći na koljenima, od jutra do mraka, pri
svjetlosti svijeće, noćima predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne oslijepimo; razlog je i
bijeg od drugih ljudi, bijeg od zajednice. Ali, suprotno toj strasti, želimo da isti ti ljudi od
kojih bježimo i skrivamo se, vide i zavole crteže koje smo nadahnuto uradili. A šta ako nas
proglase bezbožnicima?! Kakve su to muke za pravog nadarenog stvaraoca! Međutim, prava
slika skrivena je u onome što niko nije vidio ni nacrtao, u slici za koju će svako na prvi pogled
reći da je loša, nepotpuna i bogohulna. Istinski iluminator zna da mora dospjeti do toga, ali se
ujedno boji samoće koja ga ondje čeka. Ali, ko može pristati na to da mu sav ovozemaljski
vijek protekne u takvom strahu i nespokoju? Optužujući samog sebe prije nego što drugi to
učine, iluminator misli da će se spasiti strahova koji ga godinama progone. Vjeruju mu tek
kad prizna svoju krivicu i onda ga spale. Pravi iluminator taj posao obavi sam."
„Ti nisi iluminator", rekao je, ,,a ja njega nisam ubio iz straha."
„Ubio si ga zato što bi htio slikati onako kako želiš, bez straha."
Prvi put poslije mnogo vremena iluminator koji je namjeravao da bude moj ubica rekao je
nešto pametno: „Znam da sve ovo govoriš da bi dobio na vremenu, da bi me obmanuo i da bi
se izvukao iz ovoga", a zatim je dodao: „Ipak, ono što si posljednje rekao, ispravno je. Želim
da ovo shvatiš, poslušaj me."
Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Dok mi je govorio, potpuno je napustio stara pravila
našeg međusobnog ophođenja, po čemu mi je bilo jasno da u mislima negde luta. Ali kamo?
„Ne boj se, neću povrijediti tvoje dostojanstvo", rekao je. Dok je odostraga prelazio ispred
mene, glasno se nasmijao, ali je u tom smijehu bilo nečeg veoma žalosnog. „Događa mi se,
baš kao i sada, da nešto radim", reče, ,,a ubijeđen sam da to i nisam ja. Kao da je u meni nešto
nemirno i nespokojno što me tjera da činim zlo. Ipak, za tim imam neodoljivu potrebu. Isto
kao i sa iluminacijom."
„Sve su to same bapske priče o šejtanu." „Znači, ja lažem?"
Osjećao sam da nema dovoljno hrabrosti da me ubije pa me navodi da ga razljutim. „Ne lažeš.
Ali nemaš spoznaju o onome što osjećaš."
„O, ne, ja jako dobro poznajem svoje osjećaje, i prije nego što sam umro, stradam u paklenim
mukama. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, a da toga nismo bili svjesni. A ti sad
govoriš da budem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubica. Sve će nas pobiti Nusret-hodžini
razjareni psi."
Što je manje vjerovao u ono što govori, to je više vikao i sa sve većim bijesom stiskao
mastionicu u ruci. Hoće li neko, prolazeći snježnom ulicom, čuti njegovu galamu i prići?
„Kako se dogodilo da si ga ubio?", upitao sam ga više zbog toga da bih dobio na vremenu
nego zato što me je zanimalo. „Kako ste se sreli pokraj te jame?"
„One noći kad je otišao od tebe, efendi Prefinjeni me je sam potražio", poče pričati s nekim
neočekivanim zanosom. „Rekao je da je vidio posljednji crtež urađen na dvije stranice. Dugo
sam se borio da ga nagovorim da ne diže veliku prašinu oko toga. Odveo sam ga do zgarišta i
rekao da pokraj jame imam zakopan novac. Čim je čuo za novac, povjerovao mi je. To je
najbolji dokaz da ilu-minator radi samo za novac. I zato mi nije žao. Pio je nadaren, ali
osrednji iluminator. Bio je spreman noktima raskopati zaleđenu zemlju. Da sam kraj te jame
zaista imao zakopane dukate, ne bi bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednog bijednika da ti
radi pozlate. Imao je sigurnu ruku, ali su mu pozlaćivanje, izbor i upotreba boja bili prosti.
Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom. Reci mi šta je suština stila? Sad i Franci i Kinezi
govore o koloritu slikarovog talenta, o nekakvom stilu. Da li je dobrom iluminato-ru
neophodan stil po kojem se razlikuje od ostalih ili ne?"
„Ne brini se", rekoh mu, „novi stil ne nastaje iz želje ilumi-natorovog srca. Dešava se da neki
princ umre, da neki šah izgubi ratove, da se završi neko razdoblje koje je izgledalo beskrajno,
pa se zatvori neka iluminatorska radionica, a njeni iluminatori se raziđu i potraže druge
zemlje, druge mecene zaljubljene u knjige. Jednog dana neki padišah u svom šatoru ili šaraju,
samilosno okupi te smušene ali talentovane iluminatore bez krova nad glavom, pristigle s
raznih strana, na primjer iz Herata i Alepa, i tako brižno osnuje sopstvenu radionicu. Ako ti
iluminatori, nenavikli jedni na druge, u početku i iluminiraju vlastitim, starim, po-znatim
stilovima, kasnije među njima, baš kao među djecom koja se zbliže trčkarajući ulicama, dođe
do natjecanja, sukoba i raz-računavanja. Ono što izroni na površinu poslije dugogodišnjih
svađa, ljubomora, zavjera i proučavanja boje i iluminacije zove se novi stil. Uglavnom za taj
stil je zaslužan najsjajniji i najvještiji iluminator, mogli bismo reći i najsretniji. Na preostalim
ilumi-natorima je da taj stil zauvijek samo oponašaju, da ga usavršavaju, pa i uljepšavaju."
Nije mogao da me pogleda u oči, te neočekivano blagim glasom, kao da me moli za pošten
odgovor ili za blagonaklonost, upita me drhteći poput neke mlade djevojke:
„Imam li ja vlastiti stil?"
U trenutku sam pomislio da će mi na oči navrijeti suze. Trudeći se svom snagom biti nježan,
saosjećajan i dobar, požurio sam mu reći ono što sam zaista i mislio o njemu:
„Ti si najnadareniji i najčudesniji iluminator, umjetnik naj-vještije ruke i najistančanijeg oka
kojeg sam vidio u svom životu dužem od šezdeset godina. Da se ispred mene nađe crtež koji
su oslikali kistovi hiljade stvaralaca, odmah bih prepoznao i izdvo-jio potez tvojeg bogom
danog, čudesnog kista."
„To je i moje mišljenje, ali ti nisi dovoljno pametan da bi mogao razumjeti tajnu moje
nadarenosti", reče. „Sada zbog straha od mene govoriš samo laži. Ipak, opisi još jednom moj
stil!"
„Tvoj kist i potezi kao da ne pronalaze svoje puteve uz pomoć tvog dodira, već samostalno.
Kvalitet koji tvoj kist stvori nije ni stvarnost ni ironija. Kad nacrtaš scenu s mnogo ljudi,
napetost koja se vidi u njihovim unakrsnim pogledima, u kompoziciji stranice i značenju
teksta, na tvojim crtežima pretvara se u vječni, prefinjeni šapat. Uvijek iznova posmatram ta
djela da bih osluškivao taj šapat, i svaki put sa smiješkom primjećujem da se značenje
promijenilo te se ponovno upuštam u, kako bih rekao, čitanje tvoje iluminacije, kao da je
pisani tekst. I tako, kad se slojevi značenja natalože jedan na drugi, dobije se dubina koja seže
mnogo dalje i od perspektive franačkih majstora."
„Aha. Dobro. Pusti franačke majstore. Nastavi!"
„Tvoj kist je zaista tako čudesan i moćan, da će onaj koji po-smatra tvoje crteže prije
povjerovati naslikanom nego stvarnom svijetu. I kao što bi svojim umijećem najiskrenijeg
vjernika mogao skrenuti s njegovog puta, tako bi svojom slikom i najbezna-dežnijeg
nevjernika mogao izvesti na Alahov put."
„Tačno je, ali ne znam da lije pohvalno. Govori dalje."
„Nijedan iluminator ne poznaje gustinu boje i njene tajne kao ti. Uvijek priređuješ
najblistavije, najživlje i najljepše boje."
„Da. Pričaj još!"
„Znaš da si najveći iluminator od doba Behzada i Mir Sejid Alija naovamo."
„Jeste, znam. Ako i ti to znaš, zašto knjigu ne završiš sa mnom, nego s efendi Crnim,
primjerom prosječnosti?"
„Posao koji on obavlja ne zahtijeva čak ni vještinu iluminacije", rekoh. „To je jedna stvar. A
druga - on nije ubica kao ti."
Blago mi se nasmiješio kao odgovor na moj osmijeh pun razumijevanja. Slutio sam da bi se
na takav način mogao spasiti ovog noćnog košmara. I tako, pošto sam započeo temu, zanijeli
smo se u ugodnom razgovoru o mongolskoj mastionici u njegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego
kao dva radoznala, iskusna starca. Pričali smo o težini bronze, stabilnosti mastionice, dubini
njenog vrata, o dužini pisaljki starih iluminatora i o tajni crvene boje, čiju gustinu je mogao
osjetiti dok je lagano njihao mastionicu stojeći ispred mene. Razgovarali smo kako mi u
Istanbulu uopšte ne bismo mogli slikati da Mongoli tajnu crvene boje, koju su naučili od
kineskih majstora, nisu prenijeli u Horasan, Buharu i Herat. Što smo duže razgovarali, kao da
se i zgusnutost vremena mijenjala zajedno s gustinom boje, sati su sve brže prolazili.
Krajičkom uma neprestano sam se čudio zašto se još uvijek niko ne vraća kući. Priželjkivao
sam da tu tešku mastionicu vrati tamo odakle ju je i uzeo.
„Kad tvoja knjiga bude završena, hoće li oni koji budu vidjeli moja djela znati cijeniti moje
umijeće?", upitao je sa starom, nekada uobičajenom radnom opuštenošću.
„Ako jednog dana, uz Alahovu pomoć, sretno dovršimo tu knjigu, naš preuzvišeni padišah
uzeće je u ruke i prelistati, i, naravno, krajičkom oka najprije prekontrolisati jesu li zlatni
listići upotrijebljeni gdje treba. Zatim će, kao da čita knjigu o ljudskim ćudima, pogledati svoj
portret i, kao svaki padišah, diviti se ne našem prelijepom crtežu, nego vlastitom liku. Ako
nakon toga bude našao malo vremena da pogleda čudesne prikaze koje smo, nadahnuti i
istokom i zapadom, oduševljeno slikali ne štedeći oči i ne osvrćući se na patnje, kakva će to
biti blagodat! Znaš da, osim ako se ne dogodi kakvo čudo, on neće postavljati pitanja o tome
ko je napravio taj okvir, čija je pozlata ili ko je nacrtao ovog čovjeka i konja i na kraju će
odložiti knjigu u svoju riznicu. Ali, mi ćemo se, kao i svi drugi talentovani, vratiti iluminaciji
vjerujući da će se jednog dana dogoditi i to čudo."
Neko vrijeme smo šutjeli. Kao da smo nešto strpljivo čekali.
„Kada će se to čudo dogoditi?", upitao je. „Kada će toliki crteži nad kojima smo radili do
sljepoće konačno biti shvaćeni? Kada će mi iskazati ljubav koju zaslužujem, koje mi
zaslužujemo?"
„Nikada!"
„Kako?"
„Nikad ti neće dati to što želiš", rekao sam. ,,U vremenu koje dolazi razumjeće te još manje."
„Ali knjige traju vijekovima", gordo je izjavio, ne vjerujući
potpuno ni samom sebi.
„Vjeruj mi, ni kod jednog talijanskog majstora nema tvoje poetičnosti, predanosti poslu,
osjećajnosti, čistote i sjaja tvojih boja. Ali njihove slike su sličnije životu, vjernije. Oni ne
slikaju kao da svijet posmatraju sa minareta, zanemarujući perspektivu, već ga slikaju s ulice,
ako ne tako, onda kao pogled iz prinčeve sobe, zajedno s njegovim krevetom i jorganom,
stolom, ogledalom, tigrom, kćerkom i novcem. Znaš, oni naslikaju sve. Ne nasjedam ja na sve
što oni rade. Pokušaj da se svijet doslovno oponaša na slici čini mi se kao omalovažavanje,
vrijeđanje. Ipak, te njihove slike naslikane novim stilom imaju takvu privlačnost! Sve što oko
vidi oni naslikaju baš onako kako ga vidi. Oni slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo.
Kada vidiš njihova djela, postane ti ja-sno da jedini način da ovjekovječiš lice do sudnjeg
dana vodi preko franačkog stila. A to djeluje tako privlačno da Mlečani nisu jedini koji traže
da ih tako naslikaju: tu su i krojači, mesari, vojnici, sveštenici i trgovci iz svih franačkih
zemalja, svi traže da tako budu naslikani. Jer, kada čovjek jednom vidi te slike, odmah poželi
sebe vidjeti takvim, poželi vjerovati da je drugačiji od ostalih, da je jedinstveno, posebno i
neuporedivo biće. Tu mogućnost ne pruža slikanje čovjeka na način na koji ga vidi razum,
nego slikanje novim stilom kako ga vidi golo oko. Jednog dana svi će se slikati kao oni. Na
pomen riječi 'slika', svi će misliti na njihov rad. Čak će i jadni, glupi krojač koji o slikanju
pojma nema poželjeti da, nakon što na slici ugleda jedinstvene linije svog nosa, povjeruje
kako nije tek neki tamo šupljoglavac, nego posebna i jedinstvena ličnost."
„Eh, pa i mi ćemo onda izrađivati takve slike", šaljivo reče ubica.
„Ne možemo!", odgovorih. „Zar nisi od svoje žrtve, pokojnog efendi Prefinjenog, naučio
koliko se oni plaše da ne postanemo imitatori Mletaka? Čak i da se ne plašimo, i da pokušamo
slikati kao oni, sve bi se svelo na isto. Naši stilovi će na kraju iz-umrijeti, naše boje izblijediti.
Nikoga neće interesovati naše knjige, naše iluminacije. Oni koje to bude zanimalo ili ništa
neće moći razumjeti, pa će nezadovoljnog izraza lica pitati gdje je tu perspektiva, ili neće
moći da nađu knjige. Jer, pored nemara, naše knjige polako će dokrajčiti zub vremena i
nedaće. Pošto u arapskom ljepilu za uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjaju za poliranje
stranica mješavine jaja i škroba, proždrljivi i nametljivi miševi ješće ih u slast, dok će ih bijeli
mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca ravnomjerno izgrickati i dokrajčiti. Povezi će se raspasti,
stranice poispadati, a lopovi, nezainteresovane sluge, djeca i žene koje potpaljuju peć,
hladnokrvno će kidati listove i crteže. Mali prinčevi kvariće iluminacije svojim perima,
probijati oči ljudskim likovima, brisati o njih svoje zabaljene nosiće i podebljavati rubove
crnom bojom. Oni koji u svemu vide grijeh išaraće ih, istrgati, isjeći, možda napraviti nove
crteže od njih ili ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majke budu cijepale, smatrajući ih
besramnim, očevi i starija braća samozadovoljavaće se nad crtežima žena i svršavati na njih.
Stranice će se slijepiti jedna za drugu ne samo zbog toga nego i zbog prljavštine, blata, vlage,
lošeg ljepila, pljuvačke i svakakve nečistoće, kao i ostataka hrane na njima. Tamo gdje su se
slijepile, mrlje i fleke od plijesni i prljavštine rascvjetaće se poput čireva. Nakon toga kiša,
kapljice s krovova što prokišnjavaju, poplave i nanosi blata uništi-će naše knjige, naravno,
zajedno s odrpanim, izjedenim, izblije-djelim i nečitkim stranicama koje će se zbog vode,
vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kašu. Posljednju nedirnutu knjigu, koja će čudom izroniti
sa dna nekog čudesnog sanduka suhog kao barut, jednog dana progutaće plamen nekog
nemilosrdnog požara. Da li postoji u Istanbulu ijedna mahala koja u posljednjih dvadeset
godina nije bar jednom planula i izgorila do zemlje, u kojoj mogle ostati knjige? U ovom
gradu, u kojem poslije svake tri godine nestane više knjiga i biblioteka nego kad su Mongoli
spalili i razorili Bagdad, koji bi iluminator uopšte mogao zamisliti da bi njegova čudesna djela
mogla postojati duže od sto godina, ili da bi po svojim radovima mogao biti cijenjen i pamćen
kao Behzad? Ne samo naša djela nego sve što je vijekovima stvarano na ovom svijetu nestaće
u požarima, izješće crvi i upropastiti nemar: Širin kako s prozora ponosno posmatra Husreva;
Husrev koji zadivljeno gleda Širin koja se kupa na mjesečini, ljupki i nježni pogledi svih
ljubavnika; Rustem kako na dnu jame davi bijelog šejtana; tužno Medžnunovo stanje dok, lud
od ljubavi, u pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom kozom; nevjerni pas, uhvaćen i
obješen o drvo nakon što je jednu ovcu iz stada koje je čuvao poklonio vučici s kojom se
svake noći pario; svi oni ukrasi naslikani s cvijećem, anđelima, olistalim granama, pticama i
suzama; svi svirači uda naslikani da bi ukrasili Hafizovu za-gonetnu pjesmu; svi zidni ukrasi
nad kojima su hiljade, desetine hiljada iluminatorskih šegrta kvarili svoje oči, a majstori
zauvijek gubili vid; svi stihovi upisani na male ploče okačene iznad vrata i po zidovima, i
skriveni u međusobno isprepletenim okvirima ili usred crteža; skromni potpisi provučeni u
dnu zidova, u uglovima, na zabatima, ispod stopala, pod grmovima i između stijena; sve
cvijeće koje prekriva jorgane što pokrivaju ljubavnike; sve odrubljene nevjerničke glave koje
uz rub strpljivo čekaju na pokojnog djeda našeg padišaha dok on pobjednički opsjeda
neprijateljsku tvrđavu; svi topovi, puške i šatori čijem si se slikanju i ti kao mladić priklonio i
koji se naziru u pozadini prizora na kojem nevjernički poslanik ljubi noge pradjeda našeg
padiša-ha; svi šejtani - s rogovima i bez njih, kusi i repati, šiljatih zuba i oštrih kandži; hiljade
ptica raznih vrsta, uključujući i mudrog pupavca, razigranog vrapca, nevjestu lunju i
raspjevanog slavuja; mirne mačke, uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni trave što
se ponavljaju na hiljadama crteža, nevjesto osjenčane stijene, desetine hiljada stabala
čempresa, platana i nara čiji je svaki list posebno nacrtan s velikim strpljenjem; saraji i stotine
hiljada njihovih cigala naslikanih po uzoru na saraje iz vremena Timura i šaha Tahmaspa,
iako pripadaju pričama iz starijih vremena; desetine hiljada melanholičnih prinčeva koji
slušaju muziku prekrasnih djevojaka i mladića što sjede na prekrasom ćili-mu prostrtom na
rascvjetanoj livadi, ispod olistalog stabla; sjajni crteži činija i sagova koji svoju savršenost
duguju batinama što su trpjele tokom posljednjih sto pedeset godina i suzama što su lile
hiljade iluminatorskih šegrta od Samarkanda do Istanbula; tvoji čudesni vrtovi i lunje koje još
uvijek zanesen crtaš, tvoji nevjerovatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni šahovi u lovu i
plašljive gazele koje isto tako graciozno bježe, tvoji šahovi na sa-mrti, zarobljeni neprijatelji,
tvoji paganski jedrenjaci i neprijateljski gradovi, sve one tvoje blistave mračne noći, koje
svjetlucaju kao da je sama noć izašla iz tvog kista, zvijezde, čempresi slični utvarama i tvoji
prikazi ljubavi i smrti koje si obojio u crveno, sve, sve će nestati..."
Zamahnuvši mastionicom svom snagom me je udario po glavi.
Od siline udarca zateturao sam. Osjetih strašan bol koji nikako ne mogu opisati. Kao da je
moj bol na trenutak preplavio cijeli svijet i obojio ga jarkožutom bojom. Iako je veliki dio
mog uma shvatio da mije sve ovo učinjeno namjerno, ipak je, istovremeno s udarcem, ili
možda izazvan njime, drugi, oštećeni dio mozga s tužnom dobrotom želio reći bezumniku koji
je namjeravao postati moj ubica: „Smiluj se, nanosiš mi strašnu bol tvojom greškom!"
Ponovo me je udario po glavi bronzanom mastionicom.
Sada je i onaj oduzeti dio mog uma shvatio da to nije greška, već samo ludilo i srdžba i kako
bi to, na kraju, mogla biti i moja smrt. Tako sam se uplašio stanja u kojem sam se našao da
sam iz sve snage zapomagao od boli. Da je moj krik naslikan, bio bi potpuno zelen. Shvatio
sam da u noćnoj tami i na praznim ulicama niko neće moći ni čuti ni vidjeti tu boju, kao ni to
da sam potpuno sam.
Preplašen mojim zapomaganjem zastao je. Na trenutak su nam se oči. U njegovim zjenicama,
uz strah i stid, vidio sam predanost i pomirenost s onim što je učinio. To nije bio iluminator
kojeg sam poznavao, već jedan meni dalek, zli stranac koji nije poznavao moj jezik. A sve je
to moju sadašnju samoću produžilo u vijekove. Htio sam ga uhvatiti za ruku kao da se
grčevito hvatam za ovaj svijet, ali nije pomagalo. Preklinjao sam ga, ili sam bar bio ubijeđen
da to činim: „Sine, sine, nemoj me ubiti!" Činilo se da me uopšte ne čuje, kao što biva u snu.
Ponovo me je mastionicom udario svom snagom po glavi. Moj razum, moji doživljaji, moje
uspomene, moje oči, sve moje, pretopilo se u strah i potpuno izmiješalo. Kako nisam mogao
vidjeti nijednu boju, shvatio sam da su se sve pretvorile u crvenu. Ispostavi se da je crvenilo
za koje sam mislio da je moja krv zapravo mastilo. Crvenilo na njegovim rukama, za koje sam
mislio da je mastilo, bila je moja krv, koja nije prestajala teći.
Koliko mi je nepravedno, okrutno i nemilosrdno izgledalo moje umiranje u tom trenutku. Eto,
do tog mjesta polagano me je dovela moja staračka glava oblivena krvlju. Primijetio sam da
su moja sjećanja potpuno bijela, kao snijeg. Boljela me je glava, probadalo me je u ustima.
Sad ću vam opisati svoju smrt. Možda ste već davno shvatili da smrt nije kraj svega - tu nema
sumnje. Međutim, kao što uostalom i piše u raznim knjigama, nevjerovatno je bolna. Kao da
ne samo moja smrskana lubanja i mozak, nego i svaki dio mog tijela izgara u bolu. Toliko je
teško podnijeti taj neopisivi bol da je jedan dio mog uma nastojao, kao da je to jedini izlaz,
zabora-viti na njega, pokušavajući da utone u prijatan san.
Prije nego što sam umro, sjetio sam se jedne asirske legende koju sam čuo negdje na kraju
djetinjstva. Jedan starac, koji je živio usamljeno, probudi se jednom usred noći i ustane da
popije čašu vode. Čašu stavi na stočić, kad ono nema svijeće koja je ondje stajala. Gdje li je?
Slaba svjetlost probijala se iz sobe. Prateći zrak svjetlosti, vratio se natrag u svoju sobu i u
svom krevetu za-tekne nekog drugog kako leži sa svijećom u ruci. „Ko si ti?", upita. „Smrt",
reče stranac. Starac utone u tajanstvenu tišinu. „Zna-či, došla si", reče kasnije. „Da",
zadovoljno reče smrt. „Ne", odlučno odvrati starac, „ti si moj nedosanjani san." Brzo dune u
svijeću u strančevoj ruci i sve nestane u mraku. Starac leže u svoj prazan krevet i zaspi. Živio
je još dvadeset godina.
Bilo mi je jasno da se to meni neće dogoditi. Jer, još jednom me je udario mastionicom po
glavi. Osjećao sam toliko intenzivan bol da sam taj udarac jedva mogao osjetiti. I on, i
mastionica i soba koja je škrto osvijetljena svijećom počeli su polako bli-jediti i gubiti se u
daljini.
Ipak, još uvijek sam bio živ. Znao sam po tome što sam se pokušavao uhvatiti za ovaj svijet,
što sam želio potrčati i pobjeći, mlatarao sam šakama i rukama kako bih zaštitio svoju
okrvavljenu glavu i lice, i po tome kako sam ga, čini mi se, u jednom tre-nutku ugrizao za
zglob, i kako me je mastionica još jednom udarila po licu.
Vjerovatno smo se malo rvali, ako se to može tako nazvati. Bio je veoma snažan i uzrujan i
srušio me je na leda. Koljenima mije pritisnuo ramena i gotovo zakucao za pod, pa mi je,
starom i umirućem, govorio nešto vrlo nepristojno, bez imalo poštovanja. Ponovo me je
udario mastionicom po glavi, možda i zbog toga što ga nisam mogao ni razumjeti ni slušati,
niti gledati njegove zakrvavljene oči. Njegovo lice, glava i cijela odjeća bili su crveni od boje
koja je prskala iz mastionice i, pretpostavljao sam, krvi koja je iz mene tekla.
Tužan jer će posljednje što ću vidjeti na ovom svijetu biti taj čovjek, moj neprijatelj, zatvorio
sam oči. Odmah zatim ugledah neko prijatno, nježno svjetlo. Bilo je tako privlačno i slatko
kao san koji će mi, kako sam vjerovao, odmah ukloniti bol. U njemu ugledah nekoga. Kao
dijete upitao sam ga: „Ko si ti?"
„Ja sam Azrael, anđeo smrti", rekao je. „Ja završavam čovjekova ovozemaljska putovanja.
Razdvajam djecu od njihovih majki, muževe od žena, ljubavnike jedno od drugog i očeve od njihovih kćeri. Nijedan smrtnik na
ovom svijetu neće izbjeći susret
sa mnom."
Shvativši da je smrt neizbježna, zaplakah.
Plakanje je izazvalo jaku žeđ. S jedne strane, bila je to bol koja čovjeka vodi prema ludilu,
mjesto usplahirenosti i okrutnosti na kojem je moje lice zalila krv. S druge strane bilo je
mjesto na kojem prestaju užurbanost i nepravda, ali je to mjesto bilo strano i zastrašujuće.
Znao sam da je taj osvijetljeni svijet u koji me Azrael poziva zapravo svijet mrtvih, pa sam se
plašio. A opet, znao sam da neću moći dugo ostati u tom svijetu koji me tjera da kukam i da
se previjam od bolova, i da u toj svijetu strašne boli i muke za mene nije ostao nijedan miran
kutak. Da bih mogao ostati na ovom svijetu, trebalo je, čini se, saživjeti se s tom strašnom
boli dokle god živim, a ja za to, u ovim svojim staračkim godinama, nisam imao snage.
I tako, neposredno prije svoje smrti, i sam sam htio umrijeti. U istom trenutku saznao sam i
odgovor na pitanje oko kojeg sam cijelog života razbijao glavu, a nije ga bilo u knjigama:
kako to da svi ljudi, bez izuzetka, umru? Shvatio sam da je odgovor u toj jednostavnoj želji za
umiranjem i da će me smrt učiniti još mudrijim.
Ipak, obuzela me je neodlučnost onoga koji, prije nego što se uputi na dalek put, ne može
izdržati, a da još jednom ne pogleda svoju sobu, svoje stvari i svoju kuću. Panično i s čežnjom
poželio sam još jednom, posljednji put, vidjeti svoju kćer. To sam tako snažno želio da sam
shvatio kako ću je moći dočekati ako još neko vrijeme stisnem zube i izdržim bol i sve jaču
žeđ.
Tako je ono smrtonosno i prijatno svjetlo na neko vrijeme nestalo pred mojim očima, a moj
um otvorio je svoja vrata glasovima i zvucima svijeta gdje sam ležao na samrti. Mogao sam
čuti kako moj ubica tumara po sobi, otvara ormar, pretura po mojim papirima i bijesno traži
posljednji crtež, a zatim, budući da ga nije uspio naći, pretura moj pribor za boje i šuta
sanduke, kutije, mastionice i stočić. Shvatio sam da s vremena na vrijeme jecam i da mi se
stare ruke i umorne noge ponekad čudno trzaju. Čekao sam.
Bol nije prestajao, bio sam sve žedniji, više nisam mogao stiskati zube. Ali, čekao sam.
Tada mi je palo na pamet da bi se moja kći, kad dođe kući, mogla sresti s ubicom, ali na to
nisam htio ni pomišljati. U istom trenutku osjetio sam da je moj ubica izašao iz sobe.
Vjerovatno je našao posljednji crtež.
Žeđ je bila neizdrživa, no svejedno sam čekao. Hajde, kćeri, lijepa moja Šekura, dođi! Nije
došla.
Više nisam imao snage da izdržim bolove. Shvatio sam da ću umrijeti ne vidjevši kćer. To mi
je palo tako teško da sam htio umrijeti od tuge. I baš tad s moje desne strane pojavi se lice
koje dotad nisam vidio i, smiješeći se, pruži mi čašu vode.
Zaboravljajući na sve, pohlepno sam posegnuo za vodom.
On izmakne čašu i reče: „Reci da je Muhamed govorio laži! Odreci se njegove riječi!"
Bio je to šejtan. Nisam odgovorio, nisam se čak ni uplašio. Pošto nikada nisam ni vjerovao da
slikanje znači priklanjanje njemu, strpljivo sam čekao. Mislio sam samo na beskrajno
putovanje koje me očekuje i na moju budućnost.
Kada mi se u istom trenu približi anđeo svjetlosti kojeg sam maloprije vidio, šejtan nestade.
Jedan dio mog uma znao je da je Azrael taj blistavi anđeo koji je otjerao šejtana. Ali njegova
druga buntovna strana podsjećala me je na to da u Knjizi o sudnjem danu piše kako je Azrael
anđeo s hiljadu krila koja se šire od istoka do zapada i u svojim rukama drži cijeli svijet.
Dok mi se razum prilično mutio, priđe mi anđeo okupan zracima svjetlosti i, kao da mi želi
pomoći, kako je Gazali opisao u knjizi Dragocjeni biser, ljupko reče:
„Otvori usta da ti duša izađe!"
„Iz mojih usta neće izići ništa osim bismile", odgovorih.
Ali, to je bio posljednji izgovor. Znao sam da se više ne mogu odupirati, da je došao moj čas.
Na trenutak sam se postidio što ću svojoj kćeri, koju više nikada neću vidjeti, ostaviti svoje
krvavo, ružno tijelo u ovom bijednom stanju. Ali, želio sam izaći iz ovog svijeta, kao iz
tijesnog odijela.
Otvorio sam usta i kao na slikama koje prikazuju Miradž, Poslanikovo putovanje u posjetu
dženetu, odmah je sve prekrilo šarenilo obasjano predivnim svjetlom, kao da je iluminirano
zlatnom vodicom. Iz očiju mi je potekla suza boli. Iz pluća mi se oteo težak uzdah i sve je
prekrila tajanstvena tišina.
Mogao sam razabrati da mi se duša lagano odvojila od tijela i da se našla u Azraelovoj ruci.
Moja duša, veličine pčele, bila je okupana svjetlošću, a kako je počela drhtati napuštajući
tijelo, i na Azraelovom dlanu podrhtavala je poput žive. Ipak, nisam raz-mišljao o tome, nego
o potpuno novom svijetu u koji sam ulazio.
Poslije tolikih bolova, ispunio me je mir, a saznanje da sam umro nije mi nanosilo bol, kako
sam se ranije plašio, već suprotno, osjetio sam olakšanje i odmah shvatio da je moje sadašnje
stanje trajno, a da su nemir i tjeskoba koje sam osjećao u životu bili prolazni. Sad bi se sve
trebalo nastaviti ovako, dok je svijeta i vijeka, sve do sudnjeg dana, a to me nije činilo ni
zadovoljnim ni nezadovoljnim. Događaji koji su me nekad snalazili brzo se smjenjujući jedan
za drugim, rasplinuli su se u beskrajnom prostoru, odvijajući se istovremeno. Kao na onim
širokim crtežima na dvije stranice, gdje u svakom uglu šaljivi iluminator nacrta nešto posebno i nevezano jedno s drugim, tako se i ovdje mnogo toga odvijalo u istom trenutku.
30.
JA, ŠEKURA
Snijeg je padao jako, ulijećući mi kroz veo u oči. Teško sam se probijala kroz vrt prekriven
trulom travom, blatom i slomljenim granama, ali, izišavši na ulicu, požurila sam. Znam,
zanima vas o čemu razmišljam. Koliko mogu da se pouzdam u Crnog? Otvoreno ću vam reći
da i mene samu veoma interesuje šta mislim. Razumijete, zar ne, u glavi mi je poprilična
zbrka. Ali, upr-kos tome, sad već sigurno znam da ću se, kao i uvijek, baviti kuhanjem,
djecom, ocem i drugim stvarima, moje srce će mi poslije nekog vremena, a da ga čak to ne
moram ni pitati, samo od sebe došapnuti šta je pravo. Sutra još prije podne znaću za koga ću
se udati.
Postoji nešto što odmah, prije nego što se vratim kući, želim podijeliti s vama. Ne, ne, dragi
moji, zaboravite na veličinu muškosti koju mi je Crni pokazao. Ako želite, o tome možemo
kasnije razgovarati. Ono što zapravo spominjem jeste njegova nestrpljivost. Ne mislim kako
mu se u očima ne čita ništa drugo osim požude. Pravo da vam kažem, čak i kad bi i bilo tako,
to nije presudno. Mene zapanjuje njegova nepromišljenost! Dakle, nikako mu ne pada na
pamet da bi time mogao uplašiti i otjerati, da bi mogao prokockati moju čast i ohladiti me, čak
da bi mogao izazvati još opasnije stvari. Po njegovom tužnom pogledu primjećujem koliko
me voli i želi. Ako je već čekao dvanaest godina, što se ne može ponašati kako dolikuje i
sačekati još dvanaest dana?
Znate li, osjećam kako sam zaljubljena u tu njegovu nespretnost, u te njegove tužne dječačke
poglede. To sam osjećala kad sam mogla najviše da se ljutim na njega, a zapravo sam osjećala
sažaljenje. „Ah, ubogo dijete moje", govorio je glas u meni. „Toliko se mnogo mučiš, a još si
toliko nespretan!" Imala sam potrebu da ga zaštitim, do te mjere da sam mogla i pogriješiti mogla sam se predati tom derištu.
Misleći na svoju ubogu djecu, požurila sam. Kako se zbog snijega i nadolazećeg sumraka ni
prst pred okom nije vidio, učinilo mi se da neki čovjek poput sablasti ide pravo ka meni te,
duboko pognuvši glavu, pobjegoh.
Ušavši kroz dvorišna vrata, shvatila sam da se Hajrija i djeca još nisu vratili. Dobro, večernji
ezan još nije bio oglašen. Popela sam se uz stepenice. Kuća je mirisala na slatko od narandže.
Otac je bio u svojoj mračnoj sobi. Noge su mi promrzle. Kad sam sa svjetiljkom u ruci ušla u
sobu i vidjela otvoren orman i jastuke razbacane po podu, pomislila sam da su Ševket i Orhan
krivci. Tišina u kući, obična tišina, ipak nije bila uobičajena. Kada sam obukla kućnu haljinu,
palo mi je na pamet da sjedim sama u mraku i na trenutak se prepustim maštanjima, no tada
tačno ispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetnje iluminatorske radionice, začulo se neko
lupkanje. Zar je otac sišao dolje na ovoj hladnoći? Ipak, ne sjećam se da sam tamo vidjela
svjetlost svjetiljke, pomislih, kad se začu škripa vrata koja iz kamenom popločanog hodnika
vode u avliju. Nakon toga, začuvši zloslutni lavež onih nesretnih pasa baš kod dvorišnih vrata,
uznemirih se.
„Hajrija!", povikala sam, „Ševkete, Orhane!"
Bilo mi je jako hladno. Uputih se ocu, nisam više razmišljala o Crnom nego o djeci,
smatrajući da na očevom mangalu sigurno ima vatre, pa ću sjesti s njim i ugrijati se. U ruci mi
je bila svjetiljka.
Da li sam, prolazeći predsobljem, pomislila da na mangal dolje stavim vodu za riblju čorbu?
Ušla sam u sobu s plavim vratima u kojoj je sve bilo razbacano i baš sam se zapitala šta je to
moj rastreseni otac učinio.
Tada ga ugledah na podu.
Vrisnuh užasnuto. Pa još nekoliko puta. Potom ušutjeh gledajući očevo mrtvo tijelo.
Po tome što šutite, po vašoj hladnokrvnosti jasno mi je da već znate šta se dogodilo u ovoj
sobi. Ako ne baš sve, onda većinu. Sada vas zanima moja reakcija na ono što sam vidjela,
moja osjećanja. Kao što ponekad čine ljudi dok posmatraju neku ilu-minaciju, i vi ćete suditi
o bolu junaka koji je prikazan, razmišljajući o tome kako je priča zapravo došla do bolne
tačke, a zatim, gledajući kako sam ja postupila, s uživanjem ćete nastojati da shvatite kako
biste se vi osjećali da ste na mom mjestu i da je vaš otac ovako ubijen, a ne da shvatite moju
bol.
U redu. Uveče sam se vratila kući i zatekla ubijenog oca. Da, čupala sam kosu s glave u očaju.
Da, plakala sam na sav glas. Da, zagrlila sam ga iz sve snage, udišući njegov miris, kao što
sam radila u djetinjstvu. Da, dugo sam drhtala od straha, od bola, od samoće i gušila se. Da,
nisam mogla povjerovati u ono što vidim i preklinjala sam Alaha da otac ustane i da, kao i
obično, spokojno sjedne u svoj ćošak, medu knjige. Ustani, oče, ustani, nemoj umrijeti, hajde,
oče, ustani! Ali, njegova krvava glava bila je smrskana. Više me je uplašila mržnja koja je
tako uništila sobu i sve stvari u njoj, nego očevi iscijepani papiri i knjige, polomljena i
razbacana postolja, kompleti boja i posude, divljačko cijepanje mindera na kojem je sjedio,
stalaka za čitanje, drvenih tabli za pisanje, više nego činjenica da je sve bilo potpuno
isprevrtano. Nisam više plakala. Dok su dva čovjeka prolazila sporednom ulicom,
razgovarajući i smijući se u mraku, ja sam u glavi čula beskrajnu tišinu ovoga svijeta i rukama
brisala suze s lica. Dugo sam razmišljala o djeci i o našem životu.
Oslušnula sam tišinu. Potrčala sam. Uhvatila sam oca za noge i, vukući ga i tegleći, izvukla u
predsoblje. Tamo kao da je otežao iz nekog razloga, ali sam ga, ne obazirući se, počela vući
niz stepenice. Kad mi je nasred stepenica ponestalo snage, sjela sam. Možda sam htjela i
zaplakati, ali zbog nekakvog lupanja pomislila sam da su stigli Hajrija i djeca, te sam ponovo
zgrabila očeve noge, stisnula ih pod pazuh i spustila se dolje, ovoga puta još brže. Glava mog
dragog oca bila je tako smrskana i krvava da je, svaki put kad god bi udarila o basamake,
ispuštala zvuk kao cijeđenje mokre krpe. Njegovo, iz neznanog razloga, olakšalo tijelo
okrenula sam prema dolje i, vukući ga po kamenoj avliji, u nekoliko koraka stigla do Ijetnje
slikarske radionice pored štale i ušla. Da bih vidjela unutrašnjost potpuno mračne sobe,
otrčala sam do kuhinjskog ognjišta. Kada sam se vratila, pri svjetlosti svijeće koju sam držala
u ruci, vidjela sam da je i iluminatorska radionica bila ispreturana. U trenutku sam zanijemila.
Ko je to bio, dragi Bože, ko?
Mozak mi je ubrzano radio, preispitivala sam mnogo toga. Ostavila sam oca u ispreturanoj
sobi čija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje sam uzela vedro, napunila ga vodom iz bunara,
popela se uz stepenice i pri svjetlosti svjetiljke oprala krvave tragove u predsoblju, a zatim i
na stepenicama. Sve sam veoma brzo uradila. Potom sam se popela u svoju sobu, skinula
krvavu odjeću i obukla čistu. Baš u trenutku kad sam htjela ući u očevu sobu s vjedrom i
krpom u ruci, čula sam kako se otvara kapija. Utom se začu i večernji ezan. Sakupila sam svu
snagu koju sam imala i dočekala ih na vrhu stepeništa sa svjetiljkom u ruci.
„Mama, stigli smo!", reče Orhan.
„Hajrija! Šta vas je zadržalo?", prosiktala sam.
„Ali, mama, stigli smo do ezana...", rekao je Ševket.
„Šuti! Djed vam je bolestan, spava."
„Bolestan?", upitala je Hajrija odozdo. U mojoj šutnji osjetila je bijes. „Gospođo Šekura,
čekali smo kod Koste. Kad je riba stigla, ne gubeći vrijeme, nabrali smo lovor. Kupila sam
djeci suhe smokve i osušene drenjine."
Poželjela sam da siđem i šapatom ukorim Hajriju, no pomislila sam da će svjetiljka u mojoj
ruci osvijetliti mokre stepenice dok budem silazila, a uz to i kapljice krvi koje u brzini nisam
stigla obrisati. Djeca su se tapkajući popela uz stepenice i izula se.
„Pssst!", rekoh, gurajući ih u našu sobu. „Ne tamo, djed spava."
„Hoću u sobu s plavim vratima, do mangala", rekao je Ševket. „Neću u djedovu sobu."
„Vaš djed je tamo zaspao", rekoh šapatom.
Ipak, vidjela sam da se na trenutak kolebaju. „Uđite u svoju sobu", rekla sam, „da i u vas ne bi
ušli džini koji su ušli u djeda i učinili ga bolesnim." Obojicu sam uzela za ruke i ugurala u
našu sobu, u kojoj smo spavali zagrljeni. „Pričajte šta ste do ovog do-ba radili na ulici?"
„Vidjeli smo arapske prosjake", rekao je Ševket.
„Gdje? lesu li imali zastavu?", upitala sam ga.
„Na uzbrdici. Dali su Hajriji limun. Ona im je dala novac. Bili su skroz pokriveni snijegom."
„1 šta još?"
„Na trgu su strijelama gađali metu." „Po ovom snijegu?", upitala sam.
„Majko, hladno mi je", rekao je Ševket. „Idem u sobu s plavim vratima."
„Iz ove sobe nećeš izlaziti", rekla sam. „Inače ćete umrijeti. Ja ću vam sada donijeti mangal."
,,A zašto ćemo umrijeti?", upitao je Ševket.
„Nešto ću vam ispričati", rekoh. „Ali, to nikome ne smijete reći, jasno?" Obećali su. „Dok ste
bili na ulici, ovamo je došao pot-puno bijeli mrtvac iz neke daleke zemlje. Razgovarao je s
vašim djedom. To je bio džin." Pitali su odakle je došao džin. ,,S druge strane rijeke", rekla
sam. „Odande gdje je tata?", upitao je Ševket. »Da, odatle", odgovorila sam. „Došao je da vidi
slike u knjigama vašeg djeda. Grešnik koji vidi te slike, kažu, odmah umire."
Zavlada tišina.
„Idem sad dolje kod Hajrije", rekla sam. „Donijeću i mangal i poslužavnik s jelom. Da niste
izašli iz sobe, umrijećete. Jer, džin je još uvijek u kući."
„Mama, mama, nemoj ići!", rekao je Orhan.
Okrenula sam se Ševketu: „Ti odgovaraš za svog brata", rekoh. „Ako izađete, a džin vas ne
dohvati, ja ću vas ubiti." Napravila sam prijeteći izraz lica, koji pravim prije nego što ih
ošama-rim. „Sad se pomolite da vaš bolesni djed ne umre! Ako budete dobri, Alah će uslišiti
vaše molitve. I niko vas neće do taci." Počeli su se moliti, ne predajući se previše tome. Sišla
sam u kuhinju.
„Neko je oborio teglu slatka od narandže", rekla je Hajrija. „Rekla bih mačka, ali ona nije
toliko snažna, a pas i ne ulazi..."
Odjednom vidje užas na mom licu i zastade: „Nešto nije u redu?", upita. „Šta se dogodilo? Da
se nije nešto dogodilo tvom gospodinu ocu?"
„Mrtav je."
Vrisnula je. Nož i glavica luka koje je držala u ruci tako snažno udariše o dasku da je
isjeckana riba odskočila. Ponovo je vri-snula. U istom trenutku obje smo shvatile da krv na
njenoj ruci nije od ribe, nego iz njenog kažiprsta koji je posjekla kada je prvi put vrisnula.
Potrčala sam uz stepenice, dok sam u suprotnoj sobi tražila komad platna, čula sam kako iz
sobe u kojoj su dječaci dopire vriska i galama. S komadom isparane tkanine uđoh u sobu.
Ševket se popeo na Orhana i davio ga, pritišćući koljenima njegova ramena.
„Što radite?!", povikala sam iz sveg glasa.
„Orhan je htio da izađe iz sobe", reče Ševket.
„To je laž", reče Orhan. „Ševket je otvorio vrata, rekao sam mu da ne izlazi!" Zaplakao je.
„Ako se ne budete utišali, obojicu ću vas ubiti."
„Mama, nemoj da ideš!", rekao je Orhan.
Dolje smo zamotale Hajrijin prst i zaustavile krvarenje. Kad sam joj rekla da otac nije umro
prirodnom smrću, uplašila se i pomolila Alahu da nas sačuva i zaštiti. Plakala je gledajući
posječeni prst. Da li je voljela moga oca toliko koliko je plakala, brišući oči, ili je plakala onoliko koliko ga je voljela? Htjela je da se popne gore da ga vidi.
„Nije gore", rekla sam. ,,U stražnjoj sobi."
Pogledala me je ne vjerujući. Ali, kad je shvatila da nemam snage da ga opet vidim, nije
mogla da savlada svoju radoznalost i želju da doživi strah. Uzela je svjetiljku i otišla. Sa ulaza
u kuhinju gdje sam bila, vidjela sam kako je napravila četiri-pet koraka po popločanoj avliji,
sa strahopoštovanjem i zebnjom lagano je odgurnula vrata sobe i pri svjetlosti svjetiljke u ruci
pogledala unutra. Najprije ga nije vidjela pa je podigla svjetiljku još više pokušavajući
osvijetliti sve uglove velike sobe.
Zatim viknu: „Ah!" Ugledala ga je tamo gdje sam ga ostavila, pokraj vrata. Nepomično je
posmatrala. Njena sjenka na kamenom tlu i na zidu štale nimalo se nije pomjerila. Dok je
gledala, zamišljala sam šta vidi. Kad se vratila, nije plakala. Obradovala sam se kada sam
vidjela da je toliko pribrana da može zapamtiti ono što ću joj reći.
„Slušaj me sad, Hajrija", rekla sam. Govorila sam mašući nožem za ribu kojeg je moja ruka
nekontrolisano zgrabila. „1 gornji sprat je potpuno ispreturan. Taj dušmanin, šejtan, ulazio je i
tamo i sve polomio, pročešljao je svaki ćošak. Tamo je smrskao glavu i lice mog oca, ubio ga.
Da ga djeca ne vide, i prije svega da se i ti ne bi plašila, odnijela sam oca dolje. I ja sam
poslije vas izašla iz kuće. Otac je bio sam."
„Nisam znala", rekla je drsko. „Gdje si bila?"
Ćutala sam, htjela sam da ona to primijeti.
„Bila sam s Crnim", rekoh zatim. „Crni i ja smo se našli u kući obješenog Jevrejina. Ali, to ne
smiješ nikome reći. Nikome ne smiješ reći ni da je moj otac ubijen."
„Ko ga je ubio?"
Da li je zaista bila toliko glupa ili se tako ponašala da bi me pritegla?
„Da znam, ne bih krila da je mrtav", rekla sam. „Ne znam. Da li ti znaš?"
„Otkud bih znala?", odgovorila je. „1 šta ćemo sad?"
„Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo", rekla sam. Došlo mi je da zapomažem iz sveg
glasa, ali sam šutjela. Šutjele smo obje.
Dosta kasnije rekoh joj: „Ostavi sad ribu. Odmah postavi djeci jelo."
Kad je, jadikujući, zaplakala, primakla sam je sebi, snažno smo se zagrlile. Milovala sam je,
sažalijevajući na trenutak ne samo sebe i djecu, već sve nas. S druge strane, pak, što sam se
više privijala uz nju, sve više sam sumnjala. Poznato vam je da sam Hajriju i djecu udaljila iz
kuće, no to je bilo s drugom namjerom, a događaji su kasnije išli jedan za drugim... Ali, zna li
to Hajrija? Kad joj to govorim, da li shvata i da li će shvatiti? Istovremeno će i shvatiti i
posumnjati. Stegla sam je još čvršće, ali kad mi je palo na pamet da bi ona zbog iskustva
jedne robinje mogla pomisliti da to radim kako bih sakrila sopstvenu podvalu, učinilo mi se
kao da je obmanjujem. Dok su ovdje ubijali oca, ja sam se našla sa Crnim i vodila ljubav s
njim. Kad bi Hajrija tako razmišljala, ne bih se osjećala toliko krivom, ali znam - i vi tako
mislite. Priznajte da mislite kako krijem nešto od vas. Baš sam jadna! Nesretna sam! I kad
sam počela plakati, zaplakala je i Hajrija, pa smo se ponovo zagrlile.
Dok smo jeli u gornjoj sobi, ja sam se pravila da jedem. Izgovarajući se da hoću obići djeda, s
vremena na vrijeme izlazila sam napolje i plakala. Kad su djeca poslije jela otišla na spavanje,
bila su veoma uznemirena i privila su se uz mene. Dugo nisu mogla zaspati zbog straha od
džina, pa su se neprestano trzala govoreći: „Nešto škripi, da li si čuo?" Kako bi se umirili i
zaspali, obećala sam da ću im ispričati jednu ljubavnu priču. Poznato vam je da u mraku riječi
dobijaju krila.
„Majko, nećeš se ni za koga udati, zar ne?", pitao je Ševket.
„Slušaj", rekla sam. „Bio jednom jedan princ koji se izdaleka zaljubio u jednu prelijepu
djevojku. Ali, kako je to moguće? Vidio je sliku te ljepotice nad ljepoticama prije nego nju
samu, eto tako."
Kao u doba nesreće i tuge, i ovog puta ispričala sam svoju bajku ne onako kako sam je
naučila, nego onako kako mi je u tom trenutku duša htjela. Moja pripovijest, ukrašena svime
što mi je ležalo na srcu, uspomenama i patnjama, bila je kao neka vrsta tu-žnog veza koji je
podsjećao na nesreću što je i mene zadesila.
Nakon što su dječaci zaspali, izašla sam iz tople postelje i sa Hajrijom pospremila stvari koje
je onaj prokletnik svuda razbacao. Dok su nam kroz ruke jedna za drugom prolazile razne
stvari: razbijeni sanduci, pocijepane knjige i platna, pobacane i po-razbijane šoljice za kavu,
grnčarija, teglice i mastionice, raskomadani stalak za knjige, kutije za boje, papiri i listovi
knjige, iskida-ni i bačeni s mržnjom i gnušanjem, jedna od nas dvije bi povremeno prekidala
posao i plakala. Kao da smo više tugovale zbog ispreturanih soba i razbacanih stvari, zbog
divljačkog nasrtaja na našu intimu, nego zbog smrti moga oca. Ljudi kojima umre ne-ko koga
su voljeli razvijaju sposobnost koju znam iz ličnog iskustva: trude se da sve u kući i dalje ide
svojim starim tokom, tješe-ći se time, lažući sebe da zavjese, prekrivači, dnevna svjetlost
izgledaju kao i prije, te povremeno ne vjeruju da im je Azrael, an-đeo smrti, uzeo voljenu
osobu. Saznanje da je kuća, o kojoj je moj otac strpljivo i s ljubavlju brinuo i čija je vrata i
kutke brižno ukrasio, bila tako nemilosrdno ispreturana, nije nam pružala takvu utjehu i
iluziju, čak nas je i plašila jer nas je podsjećala na okrutnost tog prokletnika, džehenema
dostojnog.
Na moj zahtjev sišle smo u prizemlje, nasule svježe vode iz bunara i uzele abdest. Dok smo iz
Kurana Časnog u heratskom povezu, ocu najdražem, učile suru Alilmran, koju je moj dragi
pokojni otac najviše volio zato što u isto vrijeme govori i o nadi i o smrti, obje smo, uplašene,
na trenutak čule škripu dvorišnih vrata, ali poslije toga ništa se nije dogodilo. U ponoć smo
provjerile rezu na dvorišnim vratima, poduprijevši ih loncem bosiljka koji je moj otac u
proljetnjim jutrima sam zalivao bunarskom vodom, i ušle u kuću. Na tren nam se učinilo da
naše sjenke, izdužene pod svjetlošću svjetiljke, pripadaju nekom drugom. Kad sam prala
očevo krvavo lice, smatrajući da mi ne preostaje ništa drugo nego da se ponašam kao da je
umro prirodnom smrću, i dok smo ga u mrtvoj tišini presvlačile („Pruži mi njegovu ruku",
prošaputala je Hajrija), osjetile smo užas.
Nakon što smo skinule očevu krvavu odjeću i donje rublje, zaprepastila nas je i zadivila jasna
bjeličasta boja njegovog tijela pri svjetlosti svijeće koja ga je u mračnoj sobi obasjavala, iako
smo još uvijek s vremena na vrijeme drhtale, plašeći se još veće Prijetnje, nimalo se nismo
ustručavale da pogledamo očevo opruženo, golo tijelo, prekriveno staračkim pjegama i
ranama.
Kad je Hajrija otišla da uzme njegovo donje rublje i zelenu svilenu košulju, nisam se mogla
savladati da u jednom trenu ne po-gledam stidno mjesto jadnog oca, ali sam se jako postidjela
svog postupka. Pošto smo mu obukle čistu odjeću i pažljivo obrisale krv s njegovog vrata, lica
i kose, zagrlila sam ga svom snagom, uronila lice u njegovu kosu, udisala njen miris punim
plućima i dugo, dugo plakala.
Onima koji me smatraju nesavjesnom i krivom, reći ću odmah da sam zaplakala još dva puta:
prvi put kada sam, spremajući gornju sobu kako djeca ne bi primijetila šta se dogodilo,
oslušnula morsku školjku, kao što sam činila u djetinjstvu, primijetila sam da je huk mora
skoro nestao, a drugi put kad sam vidjela da je pocijepan i minder od crvene kadife, koji je
gotovo srastao sa očevom zadnjicom jer je na njemu sjedio posljednjih dvadeset godina.
Nakon što je svaka stvar u kući vraćena na svoje mjesto, osim onih koje se nisu mogle
popraviti, oštro sam odbila Hajri-jinu želju da te noći svoj ležaj prebaci u našu sobu. „Da
djeca ujutro ne posumnjaju", rekla sam joj. Istini za volju, učinila sam to da bih ostala nasamo
s njima i zato što sam željela da kaznim Hajriju. Pošto sam se uvukla u postelju, dugo nisam
mogla zaspati. Ne zbog toga što sam razmišljala o užasu koji se dogodio, već zato što sam
razmišljala o tome kakve bi mi se nevolje još mogle dogoditi.
31.
ZOVEM SE CRVENA
Kada je Firdusi, pisac Šahname, došao u Gaznu, gdje su ga dvorski pjesnici šaha Mahmuda
dočekali s omalovažavanjem govoreći da je provincijalac, gdje je, kao od šale, izbacio
posljednji stih katrena čija su se prva tri stiha završavala jako teškom ri-mom, a koji niko
drugi nije mogao dovršiti, bila sam prisutna, tu, na Firdusijevom kaftanu. Pošto je Rustem,
legendarni junak
Šahname, otišao u daleke zemlje tragajući za izgubljenim konjem, bila sam na njegovom
tobolcu; bila sam u mlazovima krvi koja je lila kad je posjekao legendarnog diva svojom
čudesnom sabljom; kad je proveo vatrenu noć s ljepoticom, kćerkom šaha koji ga je ugostio,
bila sam u naborima njihovog čaršava. Bila sam svugdje i svugdje sam. Bila sam prisutna i
kad je izdajnik Tur odsijecao glavu svoga brata Ireča, kada su se legendarne vojske, lijepe kao
san, suočavale u stepi, u svjetlucanju krvi koja je, zbog sunčanice, uporno tekla iz lijepog
Aleksandrovog nosa. Bila sam na haljini ljepotice koju je sasanidski šah Behram Gur posjetio
u utorak i u čiju se sliku zaljubio; onaj Behram Gur koji je, svaki put pod kupolom druge boje,
po jednu noć u nedjelji provodio s nekom od ljepotica koje su dolazile iz različitih krajeva
svijeta, i koji je slušao njihove priče; bila sam i na svakom dijelu Husrevove odjeće od krune
do kaftana, kada se, ugledavši sliku, zaljubio u Širin. Viđena sam na zastavama vojski koje
opsjedaju utvrde, na stolnjacima, na baršunastim kaftanima poklisara koji ljube carske noge; i
tamo gdje je nacrtana sablja o kojoj djeca zadivljeno slušaju priče. Nanesena tankim
kistovima lijepih šegrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, pod budnim okom
majstora iluminacije, predstavljala sam kovčege iz Ušaka, zidne ornamente, košulje na lijepim
ali skromnim ženama koje kroz pritvorene prozore pogledavaju na ulicu, krijeste pijetlova
koji se bore, ambroziju i nektar mitskih zemalja, usta šejtana, tanku liniju na okvirima,
upletene vezove na šatorima, cvijeće vidljivo golim okom, koje iluminator slika samo radi
svog uživanja, oči od višanja na ptičjim figurama od šećera, čarape pastira, svitanja koja
nastaju iz predaja, zatim tijela i rane hiljada, desetina hiljada ratnika, vladara, ljubavnika.
Uživam kad bojim ratne prizore, na kojima krv cvjeta kao cvijeće, na kaf-tan najboljeg
pjesnika koji s lijepim mladićima uživa u prirodi ispijajući vino i slušajući muziku, na krila
anđela, na ženske usne, na rane i krvave odsječene glave.
Čujem da me pitate šta znači biti neka boja.
Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami. S obzirom na to da desetinama hiljada godina
osluškujem govor duša, što se kao brujanje vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mje
sto, reći ću da moj dodir liči na dodir anđela. Jedan dio men obraća se vašim očima; on je
moja ozbiljna strana. Jedan dio me ne prolijeće zrakom nošen vašim pogledima. To je moja
vesel strana.
Sretna sam što sam crvena! Gorim, snažna sam, znam da me primjećuju i da mi se ni vi ne
možete suprotstaviti.
Bez sumnje, po meni se prefinjenost postiže isključivo od-lučnošću i voljom, a nipošto
slabošću i nemoći. Ističem se. Nj druge boje, ni sjene, ni gomila, ni samoća ne mogu da me
uplaše. Divno je kad površinu koja me očekuje ispunim svojim pobjedničkim plamenom!
Gdje god se ja razlijem, tu svjetlucaju oči bujaju strasti, podižu se obrve, srce se uznemiri.
Pogledajte me -lijepo je živjeti! Gledajte me - lijepo je moći vidjeti! Živjeti znači vidjeti.
Pojavljujem se svugdje. Život počinje sa mnom, meni se sve vraća, vjerujte mi.
S mirom poslušajte kako sam postala tako čudesna crvena boja. Jedan majstor iluminacije koji
se razumije u boje u avanu je ručno dobro izgnječio najprobranije osušene crvene uši, pristigle
iz najtoplijih krajeva Indije; zatim je izmjerio pet drahmi tog pra-ha, jednu drahmu sapunjače i
jednu drahmu lotosovog korijena. Nasuo je tri oke vode u lonac i prokuvao sapunjaču. Nakon
toga je dodao korijen lotosa u vodu i promiješao kako treba. Ostavio je da se smjesa krčka
onoliko dugo za koliko se može popiti do-bra kafa. Dok je pio kafu, u meni je raslo
nestrpljenje kao kod djeteta koje treba da se rodi. Pošto mu je kafa razbistrila um i otvorila
oči, ubacio je crveni prah u lonac i dobro promiješao smjesu tankim i čistim štapićem kojeg je
samo za to koristio. Morala sam postati istinska crvena boja, ali moja gustina je veoma važna:
voda ne smije da vri ni predugo, ni prekratko. Vrh štapića zamočio je u smjesu i palcem
(ostali prsti nipošto nisu odgovarali) nanio na kažiprst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja!
Začas sam mu obojila nokat u crveno, a da se nisam, kao voda, razlila po ivicama. Gustina mi
je bila dobra, ali u meni je bilo taloga. Sklonio je lonac sa vatre i procijedio me kroz
besprijekorno čistu tkaninu, pa sam postala još čistija. Zatim me je vratio na vatru, pustio još
dvaput da proključam i zapjenim, dodao nešto is-tucane stipse i ostavio me da se hladim.
I poslije nekoliko dana ja sam, ne miješajući se ni sa čim dru-gim, stajala u loncu, na istom
mjestu. Srce mi se stezalo jer sam sarno stajala tamo, iako sam izgarala od želje da budem
nanesena na sve stranice, na sve što postoji, svugdje. U toj tišini razmi-šljala sam o tome šta
znači biti crvena boja.
U jednom persijskom gradu prisustvovala sam razgovoru dvojice slijepih iluminatora dok me
je šegrt četkicom nanosio na šare prekrivača na sedlu konja kojeg je jedan od te dvojice
majstora nacrtao po sjećanju.
„Svima nama, koji cijeli svoj slikarski život provedemo radeći ushićeno i s vjerom, i na kraju,
naravno, oslijepimo zbog toga, poznato je i sjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to
osjećaj", rekao je onaj koji je nacrtao konja. „Ipak, da smo slijepi od rođenja, kako bismo
mogli shvatiti šta predstavlja crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?"
„Dobro pitanje", odgovorio je drugi. „No, boje se ne mogu shvatiti, njih treba osjetiti."
„Objasnite nekome ko nikad nije doživio osjećaj crvenog kakva je to boja, poštovani
majstore."
„Ako bismo je promiješali vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto između željeza i bakra.
Kada bismo stavili kap na dlan, opekla bi nas. Ako je probamo jezikom, bila bi jaka kao
presolje-no meso. Kad bismo je stavili u usta, ispunila bi ih u potpunosti. Kad bismo je
pomirisali, mirisala bi na konja. Da miriše kao cvijet, ličila bi na kamilicu, a ne na crvenu
ružu."
Tada, prije sto deset godina, kada franačko slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je mogla
da začara šahove, legendarnim velikim majstorima koji su vjerovali u svoj stil kao i u samoga
Alaha, izraz nepoštovanja i neiskustva bio je taj što franački maj-stori upotrebljavaju različite
nijanse crvene boje za svaku ranu od mača, čak i za najobičniju čohu, pa su se tome smijali.
Pričalo se da samo neiskusan i nesavjestan iluminator može upotrebljavati različite nijanse
crvene boje kako bi oslikao isti crveni kaftan. Lose su se izgovarali da time žele prikazati
sjenke. Postoji samo jedna crvena boja i jedino u nju treba vjerovati.
„Koje je značenje te crvene boje?", upitao je ponovo majstor koji je po sjećanju nacrtao konja.
„Značenje boja jeste to što su tu, ispred nas, što ih vidimo" odgovori drugi majstor. „Onome
ko ne vidi nemoguće je objasniti šta je crveno."
„Ali sa željom da ponište postojanje Alaha, jeretici, bogohul-nici i nevjernici pričaju da se on
ne ukazuje", reče majstor koji je nacrtao konja.
„Ipak, ukazuje se onome koji vidi", dodao je drugi majstor. „Kuran Časni kaže da nikad ne
mogu biti isti onaj koji vidi i onaj koji ne vidi."
Lijepi šegrt me je lagano nanosio na šare prekrivača na sedlu konja. Postavljanje moje
sopstvene punoće, moje snage i svježine na crno-bijelu podlogu nekog lijepog crteža jeste
takav osjećaj da se vrpoljim od sreće dok me četkica od mačje dlake razmazuje po hartiji. I
tako, dok bojim, kao da govorim svijetu: „Budi!", i kao da svijet postoji zahvaljujući mojoj
crvenoj boji krvi. Iako to po-riče onaj koji ne vidi, ja postojim na svakom mjestu.
32.
JA, ŠEKURA
Ustala sam ujutro prije nego što su se probudili dječaci. Napisala sam pisamce Crnom da
odmah dođe u kuću obješenog Je-vrejina i gurnula ga Hajriji u ruke da ga brzo trčeći odnese
kod Ester. Iako me je Hajrija, dok je uzimala pismo, plašeći se onoga što bi nam se moglo
dogoditi, tada odvažno, sigurna u sebe, pogledala pravo u oči, ja sam joj, ipak, sa
novostečenim samopou-zdanjem uzvratila pogled jer više nije bilo oca kojeg bih se plašila.
Tako sam joj stavila do znanja pravila ponašanja koja će od sa-da biti medu nama. Priznaću
vam sada da sam u posljednje dvije godine brinula da bi Hajrija mogla dobiti dijete s mojim
ocem i zaboraviti da je robinja, izigravajući gospodu. Prije nego što su se dječaci probudili,
otišla sam do svog jadnog oca i s poštova-njem poljubila njegovu ruku, hladnu kao kamen, a
opet čudesno meku. Sklonila sam očeve cipele, turban, ljubičasti kaftan, a kad su se dječaci
probudili, rekla sam im da je djed prizdravio i da je ranom zorom otišao do Mustafa-paše.
Dok je Hajrija, poslije jutarnje šetnje, postavljala doručak servirajući i jedan još uvijek jestivi
dio slatka od narandže na sredinu trpeze, ja sam razmišljala o Ester, koja baš u tom trenu kuca
na njegova vrata. Snijeg je stao. Sunce je zasijalo.
Kada sam ušla u vrt obješenog Jevrejina, sve je bilo isto: ledenice su visile sa streha, sa
prozorskih okvira, otapajući se brzo, a vrt, koji se osjećao na buđ i trulo lišće, žedno je upijao
sunce. Crni me je čekao tamo gdje sam ga vidjela sinoć (iako mi je djelovalo kao da se
dogodilo prije nekoliko sedmica). Podigla sam veo i rekla:
„Raduj se ako želiš. Između nas dvoje nikada više neće biti prigovora, protivljenja i sumnji
mog oca. Dok si me sinoć na ovome mjestu pokušao obljubiti, neki prokletnik uvukao se u
našu praznu kuću i ubio mog oca."
Sigurno vas više od njegove reakcije interesuje zašto sam govorila tako nadmeno i sa
distancom. Ni sama ne znam pravi od-govor. Možda zato što sam se bojala da ću zaplakati i
da će me Crni zagrliti, pa ću mu se približiti brže nego što sam smatrala da treba.
„Kuća nam je u neredu i mnogo toga je polomljeno, vjero-vatno su ga na to naveli bijes i
gnušanje. Nikako ne mislim da je prokletnik uradio sve što je namjeravao i da će se na tome
zadržati. Ukrao je posljednji crtež iz očeve knjige. Želim da zaštitiš od njega mene, sve nas,
knjigu mog oca. Kako ćeš to učiniti, iz koje blizine, to je pitanje."
Poželio je da nešto kaže, ali sam ga, kao da to uvijek činim, spriječila pogledom.
„Poslije očeve smrti, prema kadiji, moji staratelji su moj muž i njegova porodica. Po
kadijinom tumačenju, moj muž je još uvijek živ, tako je bilo i prije nego što je otac ubijen.
Moj djever, u odsutnosti svog starijeg brata, pokušao me je iskoristiti. Ta njegova
nesmotrenost i nesposobnost pokolebali su mog svekra, Pa sam mogla to iskoristiti i vratiti se
kod oca, ali nisam proglašena udovicom. Dakle, s obzirom na to da je moj otac umro i da
nemam braće, nikome ne pripadam. Moji staratelji, bez sumnje, mogu biti moj djever i moj
svekar. Znaš da su oni dali sve od sebe da me vrate nazad, u svoju kuću, i da su htjeli ucijeniti
mog oca i uplašiti me svojim prijetnjama. Kad se pročuje da je otac mrtav, učiniće sve da me
vrate. Pošto ja ne želim da se vratim u tu kuću, krijem da je otac mrtav. Možda uzalud krijem.
Jer, možda su oni krivci za sve ovo."
U tom trenutku snop svjetlosti, koji se kroz polomljene kapke i rupičaste prozore kuće
obješena Jevrejina graciozno uvukao u sobu, razdvojio je mene i Crnog, osvjetljavajući
nakupljenu prašinu.
„Ne krijem očevu smrt samo zbog toga", rekla sam, gledajući u njegove oči, sretna što me u
tome trenutku posmatraju više s pažnjom nego s ljubavlju. „Plašim se da ne mogu dokazati
gdje sam bila kada je otac ubijen. Plašim se da je Hajrija, čak i ako njeno svjedočenje ne bude
imalo veliku važnost, dio zavjere protiv mene, ako ne protiv mene, onda svakako protiv očeve
knjige. Pošto nemam pravog staratelja kome pripadam, pretpostavljam da će mi objavljivanje
očeve smrti, čak i ako ubijedim kadiju da prihvati činjenicu da se dogodio zločin, kasnije
stvoriti probleme, samo zbog razloga koje sam ti već rekla. Hajrija, na primjer, možda zna da
otac nije htio da se udam za tebe."
„Zar tvoj otac nije želio da se udaš za mene?", upitao je Crni.
„Nije, jer, kao što znaš, plašio se da ćeš me odvesti daleko od njega. Pošto mu sada ne možeš
to učiniti, u ovoj situaciji jadni otac ni na koji način ne bi se mogao protiviti našem braku.
Imaš li nešto protiv?"
„Ne, draga moja!"
„Dobro. Moj staratelj neće tražiti od tebe ni novac, ni zlatnike. Molim te da mi oprostiš moje
nedolično ponašanje, zbog toga što u svoje ime govorim o uslovima udaje. Ali postoje još
neki uslovi koje sam, nažalost, prisiljena sada spomenuti."
„Dobro", rekao je Crni tonom koji se izvinjavao zbog svoje šutnje jer nakon toga dugo nisam
progovorila ni riječ.
„Prvo", počela sam, „zaklećeš se pred dva svjedoka da će se naš brak smatrati razvedenim i da
ćeš me, i nakon razvoda, doži-votno izdržavati ako se prema meni budeš ponašao
nepodnošljivo loše ili dovedeš još jednu ženu pored mene. Drugo, zaklećeš se pred dva
svjedoka da će se naš brak smatrati poništenim ako iz bilo kog razloga napustiš kuću i ne
vratiš se više od šest mjeseci, kao i da ćeš me nakon razvoda izdržavati. Treće, poslije ženidbe
preselićeš se u moju kuću, ali dok ne pronađu zlikovca koji mi je ubio oca, ili ga ti sam ne
pronađeš - želim da ga mučim vlastitim rukama! - i dok svojim umijećem i trudom ne završiš
knjigu našeg padišaha i svečano mu je predaš, nećeš dijeliti istu postelju sa mnom. Četvrto,
moje sinove, koji će tu postelju dijeliti sa mnom, voljećeš kao da su tvoji." ,,U redu!"
„Dobro. Ako ovom brzinom budemo riješili sve probleme pred nama, brzo ćemo dospjeti do
braka."
„Do braka da, ali ne i do iste postelje."
„Sve počinje brakom", rekoh. „Hajde da prvo to riješimo. Ljubav će uslijediti nakon sklapanja
braka. Ne zaboravi da ljubav koja se rasplamsa prije braka, u braku zgasne i od nje ostane
prazno, tužno zgarište. I ona ljubav koja se rodi u braku isto tako može prestati, ali je zamijeni
sreća. Uprkos tome, neke brzoplete budale zaljube se prije braka i sagore svu ljubav. Zašto?
Zato što je za njih ljubav najveći cilj u životu."
,,A šta je po tebi pravi cilj?"
„To je sreća. I ljubav i brak su sredstva kojima se do nje stiže, kao i muž, dom, djeca, knjiga.
Zar nije čak i moja trenutna si-tuacija - muž nestao, otac mrtav - ljepša od tvoje isprazne
usamljenosti? Umrla bih da nemam sinove s kojima cijeli dan pro-vodim smijući se i
svađajući se. Pošto i dušom i tijelom priželjkuješ da provedeš ovu noć pod istim krovom, ako
ne u istoj po-stelji sa mnom, onda s tijelom mog oca i s mojom nemirnom djecom, pažljivo
slušaj šta ću ti reći."
„Slušam."
„Postoje razni načini da se razvedem. Lažni svjedoci mogu potvrditi da me se muž prije
polaska u ratni pohod uslovno odrekao, na primjer, mogu se svjedočiti da se zakleo da će mu
žena biti slobodna ako se za dvije godine ne vrati s ratišta. Ili, što je bolje, mogu se lažno
zakleti da su na bojištu vidjeli mrtvo tijelo mog muža, opisujući najsitnije detalje. Opet, ako
uzmemo u obzir pokojnika u kući i protivljenje mog svekra i djevera, sva ta lažna svjedočenja
su veoma nepouzdana, tako će se razborite i oprezne kadije uplašiti i odbaciti ih. Iako me je
muž ostavio bez ikakvog izdržavanja i nema ga već četiri godine, ni kadije hane-fitskog
prava, kojem i mi pripadamo, ne mogu mi dati razvod. Priča se da bi uskudarski kadija, uz
prešutna odobravanja našeg preuzvišenog padišaha i šejhul-islama, s vremena na vrijeme
ustupa kadijsko mjesto svome zamjeniku šafiitskog prava, kako bi ženama koje su se našle u
istoj situaciji kao i ja, kojih je zbog ratova s Persijancima iz dana u dan sve više, omogućio
razvod, a on začas razvodi i dodjeljuje izdržavanje. Ako sad pronađeš dva čovjeka koji će
pošteno potvrditi moju situaciju, odmah im daš nešto novca, s njima odeš na Uskudar,
ubijediš kadiju, obez-bijediš da pitanje mog razvoda umjesto kadije preuzme njegov
zamjenik, pomoću svjedoka dobiješ razvod, i tražiš da se odmah upiše u kadijin defter, odmah
dobiješ i neki papir, potvrdu kao dokaz, i ako pomoću nekog drugog dokumenta nesumnjivo
pri-kažeš da mi je dopuštena udaja odmah nakon razvoda, da ne moram čekati, i ako sve to
napraviš do poslijepodne i vratiš se ponovo ovamo, možda ćeš još večeras kao moj muž, jer
nije teško pronaći imama koji bi nas odmah uveče vjenčao, ostati pod istim krovom sa mnom
i s mojom djecom i tako nas spasiti muka da u strahu od onog šejtana provedemo noć tresući
se i osluškujući. Ujutro kad objavimo da je otac umro, svojim prisustvom ćeš me spasiti toga
da se pred svijetom osjećam kao jadna, nezaštićena žena."
„Da", reče Crni vedro i pomalo djetinjasto. „Da. Uzimam te."
Maloprije spomenuh da ne znam zašto sam sa Crnim razgovarala s visine i suzdržano. Sad mi
je jasno: vjerovatno sam slutila da ću Crnog, za kojeg sam još u djetinjstvu znala da je
luckast, jednom riječju moći ubijediti u ono u šta sam i sama teško mogla da povjerujem.
„Ima mnogo toga što treba da preduzmemo protiv naših neprijatelja, onih koji će tvrditi da,
ako Bog da, moj razvod i moje večerašnje vjenčanje nisu ispravni, i onih koji se neće
suzdržavati od raznih podlosti kako bi omeli završetak očeve knjige, ali ne-ću te još više
zbunjivati kada si zbunjen više nego ja."
„Ti nisi zbunjena", rekao je Crni.
„Sve ovo nisam odjednom smislila, to sam naučila kroz razgovore sa ocem tokom brojnih
proteklih godina", rekoh da ne bi pomislio kako je sve to poteklo iz mog ženskog mozga i da
bi povjerovao u ono što sam rekla.
Međutim, Crni je rekao upravo ono što bi i svaki drugi muškarac koji me smatra
inteligentnom rekao, samo da je mogao.
„Veoma si lijepa."
„Da", rekla sam. „Mnogo mi se dopada kad pohvale moju pamet. I otac je to često radio kad
sam bila mala."
Htjela sam da kažem kako je otac prestao hvaliti moju inteligenciju kad sam porasla i razvila
se, no tad zaplakah. Dok sam plakala, činilo mi se da sam van same sebe, da sam postala neka
druga žena i da izvana posmatram svoj život kao čitalac kad se oneraspoloži zbog tužnog
crteža na stranici kakve knjige, i osjetih sažaljenje nad samom sobom. Ima nečeg tako čistog
kad čo-vjek lije suze nad svojim mukama kao da su tuđe, tako čistog da nas je, kad me je Crni
zagrlio, obuzela dobrota. I dok smo se gr-lili, ta dobrota ostala je među nama, ne dosežući
svijet neprijatelja koji je bio oko nas.
33.
ZOVEM SE CRNI
Kad je moja jadna i tužna Šekura otišla svojim kao pero lakim korakom, ostao sam potpuno
sam u tišini kuće obješenog Jevrejina sa njenim mirisom badema i sa snovima o braku. U
glavi mi je bila u potpuna zbrka, ali je radila toliko brzo da me je gotovo zaboljele Vratio sam
se kući užurbanim koracima, ne stigavši ni dovoljno oplakati svog tetka. S jedne strane,
sumnjao sam da me Šekura obmanjuje i koristi kao dio jedne velike zavjere, a sa druge strane
pred očima su mi neprestano prolazili prizori bračne sreće.
Poslije oštrog odgovora gazdarici koja me je na pragu počela ispitivati gdje sam išao u tako
sitne sate i odakle se vraćam, iz postave pojasa skrivenog pod madracem za sjedenje, izvadio
sam dvadeset dva venecijanska dukata i drhtavim prstima ugurao ih u kesu. Kada sam ponovo
izašao na ulicu, bilo mi je jasno da mi Šekurine uplakane i tužne crne oči nikako neće izlaziti
iz glave.
Najprije sam promijenio pet venecijanskih dukata kod jednog mjenjača Jevrejina, koji se
neprestano smješkao. Zatim sam se, zamišljen, vratio u mahalu čije vam ime, pošto ga ne
volim, nisam ni spominjao do sada (sada ću vam reći: Jakutlar), u ulicu gdje je kuća u kojoj su
me čekali mrtav tetak i Šekura s djecom. Dok sam išao gotovo trčeći, jedan visoki platan s
prijezirom me gledao jer na dan kada je tetak umro, jurim opsjednut čudesnim maštanjima i
planovima o braku. U tom času odleđena mahalska česma prosikta: „Gledaj svoja posla", reče
mi, „uradi šta treba i pobrini se da budeš sretan." „No, baš lijepo", začuh nešto kasnije u glavi
glas jedne nesretne crne mačke koja se lizala na uglu. „Svi osim tebe smatraju da su i tvoji
prsti umiješani u tetkovo ubistvo."
Mačka je prestala da liže šape i odjednom se moj pogled na trenutak sretne s njenim. Znate
već da su mačke u ovom gradu postale bezobrazne jer ih narod previše mazi.
Efendi imam, koji uvijek djeluje pospano zbog poluspušte-nih kapaka svojih krupnih crnih
očiju, nisam vidio u njegovoj kući, već u dvorištu mahalske džamije, gdje sam mu postavio
pitanje koje se često čulo: kada je svjedočenje na sudu obavezno a kada dobrovoljno, pa sam
saslušao njegov nadmen odgovor podignutih obrva, pretvarajući se da prvi put čujem. „Ako
bude drugih svjedoka, svjedočenje je dobrovoljno", objasnio je efendi imam. „ No, ako
postoji samo jedan svjedok, mora svjedočiti po Alahovoj zapovijesti."
„Baš to me i muči", prekinuh ga. Ako je dobro poznat slučaj, svjedoci ne odlaze na sud jer se,
otupljeni i ravnodušni, pozivaju na dobrovoljnost svog svjedočenja i zato se neodložni poslovi
ljudi kojima želim pomoći ne rješavaju.
„Eee", reče efendi imam, ,,a ti malko odriješi kesu."
To sam i učinio, i pokazao mu venecijanske dukate u njoj. Zlato je na trenutak obasjalo
ogromno džamijsko dvorište, ima-movo lice, obojicu. Upitao me je u čemu je problem.
Objasnio sam mu ko sam. „Efendi Tetak je bolestan", rekao sam- »Želi da prije nego što umre
bude javno objavljeno da je njegova kći udovica i da joj se dodijeli izdržavanje."
Nije bilo potrebe da spomenem zamjenika uskudarskog kadije. Efendi imam je odmah shvatio
o čemu je riječ, rekao je da cijela mahala već dugo tuguje nad sudbinom nesretne gospođe
Šeku-re i da se to prilično otegnulo. Umjesto da pred vratima uskudar-skog kadije tražimo
drugog svjedoka potrebnog za razvod, imam-efendija će dovesti svog mlađeg brata. Ako i za
njega budem odvojio jedan dukat, učiniću dobro djelo i za njegovog brata, koji živi u istoj
mahali i čuo je za patnje Šekure i njenih siročića. Pokazao sam mu dva dukata za drugog
svjedoka, međutim, nudio je i popust. Brzo smo se dogovorili i odmah je otišao po svog brata.
Sve što se poslije dogodilo, na kraju dana, podsjeća na avanturističke priče koje medasi u
alepskim kafanama istovremeno pričaju i glume. Ljudi koji zapisuju te priče u formi
mesnevije i od njih čine knjige uopšte ih ne shvataju ozbiljno i ne oslikavaju ih, smatrajući da
su prepune avantura i laži. Ja sam našu današnju avanturu na stranicama svog uma sažeo u
četiri scene, povezao i ilustrirao.
Na prvom crtežu iluminator treba da nas predstavi u crvenom čamcu s četiri vesla, u kojem od
Unkapanije plovimo za Us-kudar, nasred Bosfora, među veslačima dugih brkova i snažnih
mišića. Dok imam i njegov mršavi namršteni brat, sretni zbog neplaniranog izleta, zadovoljno
čavrljaju s veslačima, ja, siromah, na pramcu čamca sanjarim o sretnom braku, zagledan u
more, plašeći se da ću na dnu morskim strujama ustalasanih bos-forskih voda, koje u sunčano
zimsko jutro izgledaju bistrije nego obično, ugledati neki nepovoljan znak, na primjer ostatke
neke gusarske lađe. Dakle, koliko god veselim bojama iluminator na-slikao more, morao bi
naslikati i nešto mračno kako bi prikazao ravnotežu s mojim strahovima, snažnim kao i moja
maštanja o braku, na primjer, neku strašnu ribu na dnu Bosfora da čitalac koji prati našu
avanturu ni u jednom trenutku ne pomisli da je sve predstavljeno previše ružičasto.
Naš drugi crtež mora sadržati sve pojedinosti dostojne preciznih ilustracija skladne
kompozicije majstora Behzada, koje prikazuju carske palate, zasjedanja Divana u njima,
prijeme franačkih izaslanika, unutrašnjost prenaseljenih kuća, svu tu komiku i ironiju. Dakle,
u jednom uglu mora biti naslikan kadija podignute ruke kao da odbija i mene i mito koje mu
pružam i govori: „Stani!", a drugom rukom stidljivo stavlja u džep moje venecijanske dukate,
a umjesto uskudarskog kadije treba nacrtati njegovog šafiitskog zamjenika, efendi Šahapa
kako sjedi, dok se istovremeno vidi i ishod tog mita na crtežu. Prikazati događaje na jednom
crtežu kao istovremene i uzastopne mogu izvesti jedino oštroumni lukavi iluminatori,
raspoređujući mnoštvo detalja. Tako će, na primjer, oko koje najprije ugleda mito koje dajem,
čak i ako ne pročita našu priču, shvatiti da je osoba koja na slici sjedi na kadijinom minderu
zapravo kadijin zamjenik, te da je kadija, čim je u džep spustio dva venecijanska dukata,
ustupio svoje mjesto šafiitskom zamjeniku, kako bi on Šekuri dao razvod.
Treći crtež morao bi prikazivati istu scenu, ali ovog puta zidove treba ukrasiti kineskim
ornamentima, čije su gusto isprepletene šare manje prolazne i onda sve obojiti tamnijom
bojom, a iznad kadijinog zamjenika oslikati nemirne, razigrane oblake, kako bi bilo jasno da u
našoj priči postoji neka nečasna igra. Imam i njegov brat, koji na crtežu moraju biti zajedno
prikazani, iako pred kadijinog zamjenika izlaze odvojeno, svjedoče o tome kako se muž
nesretne Šekure već pune četiri godine ne vraća iz rata; da jadna Šekura, pošto se muž ne
brine o njoj, živi u neimaštini; da su njena dva siročeta uplakana i gladna; da nema prosca koji
bi im bio poočim jer se još uvijek smatra udatom; da se čak, zato što je udata, ne smije ni
zadužiti bez muževljeve dozvole; i obojica su, u svjedočenju, toliko uvjerljivi da bi je čak i
gluhi zidovi u suzama istog trena razveli, jedino kadijin zamjenik nema srca i ne haje za to,
nego pita ko je Šekurin staratelj. Nakon kratkog kolebanja, ubacujem se i govorim da je njen
uvaženi otac, koji je nekada bio čauš i carski izaslanik našeg padiša-ha, još uvijek živ.
„Nikako ne mogu da je razvedem dok on ne dođe na sud", reče kadijin zamjenik.
Ovoga puta uzrujano mu objašnjavam da se moj gospodin tetak na bolesničkoj postelji rastaje
sa dušom i da moli Alaha da njegova kćer dobije razvod prije nego što umre i da je mene
ovlastio da ga zastupam na sudu.
„Šta ako i dobije razvod?", pita kadijin zamjenik. „Zašto čovjek na samrti toliko želi da mu se
kći razvede od muža koji je davno nestao u ratu? Aha, znam, ako je njegovoj kćeri iskrsla
neka dobra prilika, neki pouzdan kandidat za zeta, onda ga razumijem jer nakon toga može
mirno umrijeti."
„Postoji, gospodine zamjenice", rekao sam.
„Ko?"
„Ja."
„Ma, kako je moguće? Ti si zastupnik njenog staratelja!", reče kadijin zamjenik. „Čime se ti
baviš?"
,,U istočnim provincijama, kod paša, radio sam kao pisar, vodio sam vilajetske kancelarije i
bio pomoćnik defterdara. Napisao sam istoriju ratovanja s Persijom, koju želim uručiti našem
padišahu. Razumijem se u slikarstvo i iluminaciju. Već dvadeset godina umirem za tom
djevojkom."
„Da li ste u srodstvu?"
Osjećao sam kako me pred kadijinim zamjenikom obuzima sramota, jer sam se potpuno
neočekivano našao u situaciji da ga molim i ponižavam se pred njim te odjednom pred njega
istresam svoj život bez ikakvih tajni, tolika sramota da sam zašutio.
„Odgovori umjesto što crveniš kao babura! Inače neće dobiti razvod."
„Ona je moja sestra od tetke."
„Aha, znači tako. Hoćeš li moći da je usrećiš?"
Pitao je, učinivši jedan prostački pokret rukom. Neka ilumi-nator to ne prikaže. Neka pokaže
koliko sam pocrvenio u licu.
„Dobro zarađujem."
„Pošto pripadam šafiitskom učenju, ništa nije u suprotnosti sa Svetom knjigom i mojom
vjerom da nesretnoj Šekuri, čiji se muž već četiri godine nije vratio iz rata, odobrim razvod",
rekao je kadijin zamjenik. „Razvodim je. Ako bi se njen muž i vratio iz rata, nema više
nikakvo pravo na nju."
Poslije ovog, četvrti crtež po redu treba prikazati kadijinog zamjenika kako poslušnom
armijom slova, koje crnom tintom raspoređuje po papiru, upisuje u sudski protokol razvod
braka, pružajući mi ovjeren papir na kojem piše da je moja draga Šeku-ra konačno udovica, te
da ne postoje nikakve prepreke da se oj, mah ponovo uda. Bljesak sreće, koju sam u tom
trenutku osjetio u sebi, ne može se izraziti ni bojanjem zidova sudnice u crveno ni
uokviravanjem slike crvenom bojom. Zaputio sam se kući, probijajući se užurbano kroz
gomilu drugih muškaraca i lažnih svjedoka pred kadijinim vratima, koji su došli sa svih strana
da bi dobili razvod za svoje sestre i kćeri.
Čim sam prešao Bosfor i stigao u četvrt Jakuti, otarasio sam se popustljivog imama koji je
htio da nas vjenča i njegovog brata. Bilo mi je jasno da mi svaki prolaznik u potaji smišlja
podvale i smicalice, jer su svi ljubomorni zbog nevjerovatne sreće koja mi se smiješila. Trčao
sam sve do Šekurine ulice. Kako nesretne vrane znaju da je unutra mrtvac i tako raspoloženo
skakuću po krovu? To što nisam do kraja ožalio tetka, čak i to što nisam mogao zaplakati za
njim, duboko me je pogađalo, ali sam, ipak, po čvrsto zatvorenim kapcima na prozorima i
vratima kuće, po tišini, čak i po stablu nara, odmah zaključio da je sve u redu.
Vjerovatno ste već primijetili da su moji postupci intuitivni i neobično brzopleti. Zgrabio sam
jedan kamen s ulice gađajući vrata, ali - promašaj. Bacio sam još jedan kamen. Pao je na krov.
Bijesno sam bacio kišu kamenja na kuću. Otvorio se jedan prozor. Bio je to onaj na drugom
spratu, na kojem sam, prije četiri dana, u srijedu, kroz grane nara, prvi put ugledao Šekuru. Na
prozoru se pojavio Orhan. Kroz otvore prozorskih kapaka čuo sam Šekuru kako ga grdi, a
zatim ugledah i nju. Puni nade, moja ljepotica i ja izmijenismo kratke poglede. Kako je mila,
kako lijepa! Napravila je pokret koji je značio da sačekam i odmah nakon toga zatvorila
prozor.
Do večeri je bilo još mnogo. Proveo sam ga s nadom, u pustoj bašti, diveći se ljepoti svijeta,
stabala, blatnjave ulice. Ubrzo dođe Hajrija, obučena i pokrivena velom kao da nije robinja
nego gospoda. Povukli smo se iza smokvinih stabala, ne približavajući se jedno drugom.
„Sve ide kako treba", rekao sam. Pokazao sam joj papir koji sam dobio od kadije. „Šekura je
dobila razvod." Poželjeh da kažem: „Sada ću dovesti imama iz susjedne mahale", ali sam se
brzo ispravio i rekao: „Dolazi imam. Neka Šekura bude spremna."
„Gospođa Šekura želi svatove, makar oni bili mali. Želi da prisustvuju susjedi iz četvrti, da se
počaste jelom. Skuhale smo u kazanu pilav s bademima i suvim kajsijama."
Vjerovatno bi i dalje oduševljeno pričala o tome što su sve skuhale da je nisam prekinuo.
„Ako se svadba toliko zakomplikuje", rekoh, „glas će stići i do Hasana i njegovih ljudi. Mogli
bi da dođu nepozvani, da izazovu bruku i ponište brak, a mi im ne možemo ništa. Sve bi bilo
uzaludo. Moramo se čuvati ne samo Hasana i svekra, već i pro-kletnika koji je ubio našeg
efendi Tetka. Ne bojite se?"
„Kako da se ne bojimo!", odgovori i zaplače.
„Ne govori nikome ništa", rekao sam. „Obucite tetku noćnu košulju, položite ga u
pripremljenu postelju kao da je bolestan a ne mrtav. Pored uzglavlja stavite čaše, sirupe i
zatvorite prozore. Neka u sobi bude mrak. Tako će na vjenčanju Šekurin otac moći biti njen
staratelj. Svatovi ne dolaze u obzir, neposredno pred vjenčanje pozovite četiri-pet susjeda, ni
slučajno više. Kad ih budete pozivale, reći ćete im da je to posljednja želja gospodina tetka...
Ovo će biti tužna, a ne sretna svadba. Ako ne budemo uradili kako treba, uništiće nas, a i tebe
će kazniti, razumiješ li?"
Sva u suzama klimne glavom. Rekao sam joj da ću uzjahati svog bijelog konja, dovesti
svjedoke i ubrzo stići kući, a Šekura neka bude spremna. Rekao sam da ću ja biti gospodar
kuće poslije vjenčanja i zato odmah idem kod berberina da me obrije.
Ništa nije bilo ranije isplanirano. Svega sam se sjetio tek kad sam počeo da pričam i, kao što
mi se često događalo i u bitkama, vjerovao sam da sam samo rob, ali rob kojeg njegov
gospodar Alah jako voli i štiti, da me čuva i da će zbog toga sve teći kako sam planirao.
Budete li bar jednom u sebi osjetili to povjerenje i tu predanost Alahu, učinićete sve što vam
padne na pamet i što vam srce želi, a sve to će se pokazati ispravnim.
Prošao sam četiri ulice od Jakuta do Zlatnog roga i u susjednoj četvrti, u blatnjavom dvorištu,
naišao na dobrodušnog crno-bradog imama Jasin-pašine džamije kako s metlom u ruci tjera
pse nasrtljivce. Izložio sam mu svoj problem da Alah poziva mog tetka, i po njegovoj
posljednjoj želji njegova kći i ja ćemo se vjenčati, da se ona, odlukom uskudarskog kadije,
danas razvela od muža koji se nije vratio iz rata. Na imamov prigovor da po šeri-jatskom
zakonu razvedena žena mora sačekati mjesec dana kako bi se ponovo mogla udati, odgovorio
sam da nema nikakve mogućnosti da je žena u drugom stanju jer se njen bivši muž nije pojavljivao već četiri godine, i da joj je uskudarski kadija baš s takvim obrazloženjem jutros dao
razvod. Pokazao sam mu kadijinu potvrdu. Rekao sam da efendi imam može biti siguran da
ne postoji ništa što sprečava taj brak. Dobro, s nevjestom sam u krv-nom srodstvu, ali to što je
ona kći moje tetke nije prepreka za brak. Njen prethodni brak je konačno završen, a medu
nama nema razlike u vjeri, ni po statusu, ni po imovnom stanju. Ako primi dukate, koje mu
dajem unaprijed, i vjenčanje obavi javno, pred očima cijele mahale, učiniće dobro i
bogougodno djelo i udovičinim siročićima. Da li efendi imam voli pilav s bademima i suhim
kajsijama?
Voli, rekao je, ali njegov pogled još uvijek je bio prikovan za pse na vratima dvorišta. Onda je
uzeo dukate. Obući će odoru za vjenčanja, dotjerati bradu i kosu, pa će doći da obavi
vjenčanje. Pitao je gdje je kuća i ja sam mu objasnio gdje se nalazi.
Koliko god da sam nestrpljivo požurivao vjenčanje, o kojem sam sanjao već dvanaest godina,
šta bi moglo biti prirodnije od toga da mladoženja zaboravi sva uzbuđenja i opasnosti, i svoje
svadbeno dotjerivanje prepusti mekim rukama nekog berberina dok ugodno ćaska s njim?
Berberin, do kojeg su me noge same odvele, radio je na strani do čaršije, u onoj istoj ulici u
kojoj je bila i ruševna kuća na Aksaraju (koju su moj pokojni tetak, moja tetka i lijepa Šekura
napustili mnogo kasnije kada je naše djetinjstvo prošlo). Čovjek kojeg sam sreo prije pet
dana, odnosno na dan kada sam se vratio nakon dugogodišnjeg odsustva, ovog puta me je
zagrlio na ulasku i, umjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklih dvanaest godina, kao
svaki pravi istanbulski berberin, odmah je poveo razgovor o najnovijim mahalskim glasinama
i o onom mjestu na koje ćemo svi otići po završetku smislenog putovanja koje se zove život.
Pogriješio bih kada bih rekao da mi se učinilo kako sam kod njega bio prije dvanaest dana a
ne prije dvanaest godina. Majstor je ostario i, kako se to već primjećivalo po britvi u njegovim
rukama, posutim staračkim pjegama, koja je drhtavo plesala po mom obrazu, odao se
alkoholu. Zbog toga je uzeo jednog šegrta bijelog lica, lijepih usana i zelenih očiju, koji je
zadivljeno posma-trao svog majstora. U poređenju sa stanjem od prije dvanaest godina, u
radnji su vladali red i čistoća. Kanta za vodu, iz čije je sla-vine, smještene pri dnu, pažljivo
sipao malo tople vode, oprao mi kosu i umio me, bila je pričvršćena lancem za tavanicu.
Njegovi široki stari lavori bili su od bakra, mangala čista, bez rđe, a njegove britve s drškom
od ahata oštre. Nosio je besprijekorno čistu svilenu kecelju, a za to prije dvanaest godina nije
imao volje. Pomislio sam da je i u radnji i kod majstora zavladao red tek kad je uzeo tog, za
svoje godine krupnog, krhkog i gracioznog šegrta. Prepustio sam se uživanju dok me je
brijao, sve je mirisalo na ru-žinu vodicu i toplu sapunicu, razmišljajući o tome kako brak
donosi novu snagu, kao i blagostanje, ne samo u domu samca, već i u njegovom poslu i
radnji.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Opušten vještim berbe-rinovim prstima i toplinom
mangala koji je prijatno grijao malu radnju, bio sam zahvalan Alahu što je omogućio da moj
život nakon toliko muka, neočekivano i bez ikakve nadoknade, danas nagradi nečim tako
velikim. U isto vrijeme ispunjen dubokom ra-doznalošću (na kojoj li je to tajanstvenoj vagi
uspostavljena ravnoteža svijeta koji je Alah stvorio?) i osjećajem tuge i žalosti zbog tetka koji
je ležao mrtav u kući, čiji gospodar ću ubrzo postati, upravo sam se spremio da se pokrenem
iz potpune obamrlosti, kad se na uvijek otvorenim vratima brijačnice nešto pokrenulo.
Okrenuo sam se i pogledao: Ševket!
Uzbuđeno ali sigurno, pružio mi je neki papir. Ne rekavši mu ništa, očekujući najgore,
pročitao sam ga dok me je obuzimala hladna jeza:
Ne udajem se ako nema svatova. Šekura
Uhvatio sam Ševketa za ruku i na silu ga uzeo u krilo. Poželio sam da svojoj dragoj Šekuri
mogu napisati: „Kako god ti želiš, ljubavi!", no otkud pero i mastionica kod nepismenog
berberina?! Zbog toga sam s obazrivom proračunatošću prošaputao na Ševketovo uho da kaže
majci da pristajem. Šapatom sam ga upitao kako je djed. „Spava."
Sad shvatam da i vi i Ševket sumnjate da sam umješan u tet-kovu smrt (iako Ševket sumnja u
druge stvari). Žalosno! Poljubio sam ga protiv njegove volje. Otišao je ne pokazavši ni
najmanju naklonost prema meni. I na svadbi, svečano odjeven, gledao me je neprijateljski.
S obzirom na to da Šekura nije odlazila iz očeve kuće u mla-doženjinu, nego sam ja dolazio u
njen dom kao domazet, svatovi su bili prilagođeni ovoj situaciji. Svakako, nisam bio u stanju,
kao što su to činili drugi, svoje bogate prijatelje i rođake, nagi-zdane i na konjima, dovesti do
mladinih kućnih vrata. Ipak, sa sobom sam poveo dva prijatelja iz djetinjstva, koje sam sreo u
posljednjih šest dana otkako sam se vratio u Istanbul (jedan od njih je, kao i ja, postao tajnik,
a drugi je hamamdžija), i svog dragog berberina, čije su oči bile pune suza kad mi je, još
tokom brijanja, poželio puno sreće; sam sam uzjahao bijelog konja, kojeg sam jahao od prvog
dana, te se na kraju nađosmo pred kućnim vratima moje drage Šekure, kao da želimo da je
odvedemo u neku drugu kuću, u neki drugi život.
Bogato sam nagradio Hajriju, koja je otvorila vrata. Uz plač, jecaje, uzdisaje (neka žena je
vikala na djecu), vrisku i povike „mašala!", Šekura se pojavila u jarkocrvenoj vjenčanici, sa
velom blijedoroze boje, koji joj je pokrivao glavu i spuštao se do zemlje, i spretno uzjahala
bijelog konja kojeg smo za nju doveli. Kad bubnjar i zurlaš, koje je u posljednji čas doveo
berberin, sažaliv-ši se na mene, zasviraše neku laganu svatovsku pjesmu i krenuše pred nama,
krene i naša sirotinjska, tužna ali ponosna svatovska povorka.
Čim su se konji pokrenuli, shvatio sam da je svadbena povorka samo još jedan dio Šekurina
lukavstva, koje je smislila da bi svoje vjenčanje postavila na čvrste noge. Budući da se,
zahvaljujući maloj svadbenoj povorci, naše vjenčanje moglo smatrati oglašenim, makar i u
posljednjem trenutku, tako je od svih prisutnih i čitave mahale zapravo bilo iznuđeno njegovo
priznanje, svi mogući prigovori na njegovu pravnu valjanost postaće neuvjerljivi. S druge
strane, i oglašavanje našeg vjenčanja, kao i de-monstrativno priređivanje svadbe kao da
želimo izazvati neprijatelje, Šekurinog bivšeg muža i njegovu obitelj, već je na samom
početku ugrožavalo sve. Da su mene pitali, tajno bih oženio Še-kuru, ne govoreći nikome
ništa o tome, ne priređujući nikakvu svadbu, postao bih njen muž i kasnije branio naš brak.
Dok sam jahao ulicama na čelu svadbene povorke, na svom hirovitom bijelcu, koji je izgledao
kao da je iz bajke, pogled bi mi zalutao u neku sporednu uličicu ili neko mračno dvorište,
tražeći preplašeno Hasana i njegove ljude, koji su nas odande mogli napasti. Vidio sam starce
i odrasle muškarce iz mahale, koji su zastajkivali pred vratima i pored zidova i, ne shvatajući
potpuno šta se dešava, ali ne pokazujući ni nepoštovanje prema nama, po-smatrali našu čudnu
svadbenu povorku i strance koji su se zau-stavljali da nas pozdrave. Po raspoloženju prodavca
voća i povrća (ne udaljavajući se previše od svojih šarenih dunja, mrkve i ja-buka na maloj
pijaci, na koju smo neplanirano izbili, s nama je prešao nekoliko koraka ponavljajući
„mašala!"), po načinu na koji se smješkao tužni prodavač namirnica, po odobravajućim
pogledima pekara koji je svome šegrtu dao da struže zagorjele pogače, po svemu tome sinulo
mi je odmah kako je Šekura majstorski osmislila mrežu ispletenu od tajnih poruka i glasina i
da su se njen razvod i udaja za mene za kratko vrijeme pročuli u mahali i naišli na
odobravanje. Ipak, bio sam spreman da u svakom trenutku odgovorim na bilo koji neočekivan
ili neukusan napad, čak i na dobacivanje, na ružnu riječ. Zbog toga nisam bio ljut na gomilu
djece koja je, dok smo napuštali trg, vičući, vrišteći i šaleći se, trčala za nama, moleći da im
damo sitniš. Po osmijesima žena koje sam nazirao kroz odškrinute prozore, kroz prozorske
kapke i rešetke, shvatao sam da nas radost, buka i gužva koju ta djeca čine zapravo štiti i
podržava.
Moj pogled je bio neprestano uperen u put kojim se, na kraju, hvala Alahu, uputila svadbena
povorka i koji je, krivudajući, vodio nazad prema kući, odakle smo i krenuli. Ali, moje srce je
bilo uz Šekuru, uz njenu tugu. Njena zla kob nije bila u tome što se morala udati istog dana
kad joj je otac ubijen. Ono zbog čega sam je žalio bila je njena jednostavna, sirotinjska
svadba. Mojoj Šekuri priličili bi konji sa srebrnom opremom, s bogato ukrašenim sedlima i
jahačima u samurovoj koži, svili i zlatom protkanom platnu, priličila bi joj povorka od
nekoliko stotina konja i konjskih zaprega koji vuku darove i djevojačku opremu, i brojne
pašine kćeri i sultanije iza te povorke, i još mnoštvo starijih haremskih dama koje bi, sjedeći u
kolima, pričale o bogatstvu prošlih vremena. Međutim, Šekura iznad sebe nije imala ni
baldahin od krvavocrvene svile, koji su postavljali iznad svake bogate dje-vojke da bi je na
njenoj svadbi zaštitili od urokljivih očiju, i koji bi na štapovima nosio po jedan sluga sa sve
četiri strane njenog konja, a ni sluškinju koja bi išla pred njom, noseći velike svadbene svijeće
ukrašene voćem, zlatnim i srebrnim listovima, blješta-vim lamotama i kamenčićima, i ukrasno
stablo od srebra. Pošto ni sami nisu osjećali poštovanje prema svadbenoj povorci, bub-njar i
svirač na zurli svakog časa su prekidali svirku, a kako ispred nas nije išao niko ko bi
opominjao prolaznike da se sklone jer nailazi mlada, naša svadbena povorka miješala se sa
svijetom na pijaci i sluškinjama koje su iz česme na trgu sipale vodu u posude, zbog'čega sam
osjećao duboku tugu, koja mi je skoro natjerala suze na oči, i to više nego stid koji me je
lagano obuzimao. Kad sam se, na povratku kući, u jednom trenutku na svom odvažnom konju
okrenuo i pogledao Šekuru, shvatio sam da ona ispod ružičaste koprene i krvavocrvenog vela
ne brine zbog neimaštine koju nipošto nije zaslužila, već osjeća olakšanje, jer je kružni put
svadbene povorke prošao bez nesreće i nevolje. Nakon toga i ja sam odahnuo. Skinuvši sa
konja svoju prelijepu mladu onako kako to tradicionalno čine mladoženje i, uzevši je pod
ruku, iz torbe koju sam ranije pripremio, laganim pokretima, kako bi me svako mogao pratiti i
uživati u tome, posipao sam srebrne novčiće po njoj. Dok su se djeca, koja su u toku prolaska
ove tužne povorke trčkarala oko nas, otimala za novčiće, Šekura i ja smo najprije ušli u
dvorište, prešli popločani hodnik i kročili u kuću, gdje nas je, užasnute, zajedno sa velikom
toplotom, zapahnuo teški vonj mrtvog tijela.
Vidjevši da se svatovi, smeštajući se u kuću, ponašaju kao da tog zadaha nema, kao i starci,
žene i djeca koji su već otprije bili tu (iz jednog ćoška Orhan me je sumnjičavo promatrao),
kao i Šekura na kraju krajeva, u jednom trenutku obuze me sumnja. Ipak, bio sam siguran da
se varam jer sam u ustima, nosnoj šupljini i plućima već ranije osjećao snažan i zagušujući
vonj mrtvih tijela koja su u pocijepanoj odjeći, bez obuće, čizama i remenja, što je skinuto i
odneseno, ležala po bojištima, raspadajući se na suncu i čija su lica, oči i usne bili hrana za
vukove i ptice.
Sišao sam u kuhinju i upitao Hajriju gdje se nalazi tetak i kako to da se u cijeloj kući osjeća
smrad. Rekao sam joj da bi to moglo sve pokvariti. To nisam izgovorio normalnim glasom,
već sam promrmljao kao u bunilu. U isto vrijeme kroz glavu mi je prošla misao da je ovo prvi
put kako s Hajrijom razgovaram kao njen gospodar.
„Namjestile smo ležaj kako ste zapovijedili, obukle mu noćnu košulju, pokrile ga jorganom i
pored uzglavlje stavile čaše i sirupe. Ako zaudara, onda je to zbog mangala u sobi",
odgovorila je plačući.
Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem je cvrčala ovčetina.
Po njenom plaču osjetio sam da ju je tetak noću zvao kod sebe u postelju, ali sam se kasnije
stidio tih misli. Ester, koja je sa-mouvjereno i mirno sjedila u uglu kuhinje, progutala je
zalogaj u ustima i ustala.
„Učini Šekuru sretnom", rekla je. „Poštuj je."
U sebi sam začuo melodiju uda, koju sam već čuo dok sam šetao ulicama prvog dana po
povratku u Istanbul, ali je u harmoniji sad bilo više života nego tuge. I kasnije, u polutamnoj
sobi gdje je ležao moj tetak u noćnoj košulji, dok je efendi imam obavljao obred Šekurinog i
mog vjenčanja, u meni je odzvanjala skladna harmonija iste muzike.
Pošto je Hajrija najprije brzo provjetrila sobu, a svjetiljku postavila u ćošak iz kojeg se dobro
vidjela sjena, nije se moglo primijetiti da moj tetak, odjeven u noćnu košulju, nije bolestan,
yeć mrtav. Zato je na vjenčanju mogao biti prihvaćen kao Šeku-rin staratelj, a svjedoci su bili
moj prijatelj berberin i jedan pre-vejani starac iz mahale. Budući da se u toku ceremonije, koja
se završila imamovim dobrim željama, savjetima i molitvom prisutnih, jedan drugi
pametnjaković, zabrinut za tetkovo zdravlje sumnjičavo pokušao nagnuti prema pokojniku,
skočio sam s mjesta čim je imam završio vjenčanje, primio tetkovu zgrčenu ruku i svom
snagom povikao: „Budite bez brige, dragi moj tetak! Sve ću učiniti da Šekuri i djeci ništa ne
nedostaje i da živimo u slozi i ljubavi!"
Nagnuo sam se, kao da mi tetak iz svoje bolesničke postelje pokušava šapatom nešto reći,
pažljivo i s poštovanjem prislonivši svoje uho na njegova usta. I kao što mi, mladi, lijepo
vaspitani, kad se u pravom času nađemo pored starca poštovanja vrijednog, pažljivo, kao da
ispijamo čudotvorni eliksir, saslušamo dva-tri savjeta na osnovu njegovog cijelog životnog
iskustva, tako sam, eto, i ja otvorio četvore oči praveći se da slušam tetka. Efendi imam i
starac iz mahale pogledali su me s odobravanjem i uvaža-vanjem moje vjernosti i beskrajne
odanosti, jer slušam savjete koje mi s bolesničke postelje šapatom daje punac na samrti.
Nadam se da niko više ne misli da su u ubistvo mog tetka umiješani moji prsti.
Gostima u sobi rekao sam da siroti bolesnik želi ostati sam. Odmah su napustili sobu i, dok su
prelazili u susjednu prostoriju, u kojoj su se okupljali muškarci da jedu Hajrijin pilav i pečenu
janjetinu (sad sam i ja miješao zadah mrtvog tijela s mirisom majčine dušice, kima i pečenog
mesa), izašao sam u predsoblje i kao svaki muškarac koji se u vlastitoj kući kreće rastresen i
zabrinut, ne razmišljajući otvorio vrata Hajrijine sobe i ušao. Ne obazirući se na žene užasnute
nenadanim prisustvom muškarca, nježno sam pogledao Šekuru, čije su se oči nasmiješile kad
me ugledala, i rekao joj:
„Zove te otac, Šekura, sad smo vjenčani, moraš mu poljubiti ruku." Nekoliko žena iz mahale,
koje je Šekura u posljednjem času pozvala kako bi vjenčanje učinila javnim, i mlade djevojke,
za koje sam pretpostavio da su rođake jer im se u očima ogledala odanost, užurbano su se
dotjerivale i, pretvarajući se da prekrivaju lica, odmjeravale me pogledima od glave do pete i
dugo is-pitivački posmatrale.
Mnogo kasnije gomila uzvanika je večerala, pojela sve orahe, bademe, voćni žele, lizalice i
bombone s klinčićima, i razišla se ubrzo nakon večernje molitve. Šekurini česti napadi plača i
mrzovolje kao i svađa djece pokvarili su raspoloženje u ženskoj sobi. U sobi gdje su bili
muškarci moja krajnja suzdržanost prema susjedskim šalama na račun moje prve bračne noći i
moja tiha potištenost protumačeni su kao tuga zbog tetkove bolesti. Najdublje mi je od sve te
muke ostalo u pamćenju to što smo se Še-kura i ja prije jela popeli u tetkovu sobu, a nakon
toga, ostavši nasamo, oboje s poštovanjem najprije poljubili tetkovu hladnu i zgrčenu ruku, a
potom se povukli u jedan mračan ugao sobe, gdje smo se ljubili strasno kao da gasimo smrtnu
žeđ. Na vrelom jeziku moje žene, koji sam vješto primio u usta, osjećao se ukus bombona s
aromom klinčića, koje su djeca neprestano jela.
34.
JA, ŠEKURA
Nakon što su se posljednji gosti naše tužne svadbe obuli, umotali, pokrili glave, potjerali
djecu koja su gutala zadnje bombone i izašli kroz dvorišnu kapiju, zavladala je duga tišina.
Svi smo bili u dvorištu i, osim kljucanja jednog vrapca, koji je iz po-lupraznog vedra oprezno
pio vodu iz bunara, nije se čuo ni šum. Čim se i ta ptica, na čijoj se glavi osvijetljenoj
kuhinjskom vatrom presijavalo kratko perje, u jednom trenutku izgubila u mraku, postala sam
bolno svjesna da u našoj praznoj, tihoj kući, gore, u postelji mog oca, leži mrtvac.
„Djeco, dođite ovamo!", rekla sam kasnije Orhanu i Ševketu tonom koji, kao što im je već
bilo poznato, koristim kad želim da kažem nešto važno.
Došli su.
„Od sada je Crni vaš otac. Poljubite mu ruku."
Tiho i poslušno poljubili su njegovu ruku. „Kako se ocu izražava poslušnost, kako se pažljivo
sluša šta on govori, gledajući ga ravno u oči, i kako se u njega može imati beskrajno puno
povjerenja - sve to moji nesretni siročići, jer su odrastali bez oca, uopšte ne znaju", rekla sam
Crnom. „Ako zbog toga iskažu nepoštovanje prema tebi, ako budu zazirali od tebe, ako se
budu ponašali nezrelo i djetinjasto, znam da ćeš ih najprije blagonaklono gledati i da ćeš to
pripisati tome što su odrastali bez oca kojeg se ne sjećaju."
„Ja se sjećam oca", rekao je Ševket.
„Psst... Slušaj!", rekla sam. „Od sada je za vas njegova riječ iznad moje." Okrenula sam se
Crnom: „Ako te ne budu slušali i poštovali, ako budu i najmanje bezobrazni, razmaženi i
neodgojeni, opomeni ih, ali im oprosti", rekla sam, trudeći se da u po-sljednjem trenutku ne
spomenem batine, koje su mi već bile na vrh jezika. „Mjesto koje ja zauzimam u tvom srcu
neka bude i njihovo mjesto."
„Gospođo Šekura, nisam te oženio samo da bih bio tvoj muž, nego i otac ovim dragim
siročićima", rekao je Crni.
„Jeste li čuli?"
„Ne lišavaj nas nikad svoje svjetlosti, Alahu, Gospodaru moj!", začula se Hajrija iz ugla.
„Čuvaj nas od svakog zla, Gospodaru moj!"
„Čuli ste, zar ne?", pitala sam. „Bravo, dobri moji sinovi! Pošto vas je tako zavolio, vaš otac
će vam, čak i onda kad na trenutak izjurite van bez njegove dozvole, opet oprostiti."
„Oprostit ću im i kasnije", reče Crni.
„No, ako i treći put naprave ono što si im zabranio, zaslužili su svoje", rekla sam. „Da li ste
razumjeli? Vaš novi otac, Crni, vratio se iz ratova gnjeva Alahova u koje je otišao vaš pokojni
otac da se nikada više ne vrati, iz najgadnijih, najgorih od svih strašnih bitaka i zato je jako
strog. Djed ih je razmazio, dozvolio im je da mu se popnu na glavu. Sad je djed jako
bolestan."
„Želim vidjeti djeda", rekao je Ševket.
„Ako ne budete slušali, Crni će vas uvjeriti da je batina iz dženeta izašla. Tad vas ni djed više
neće moći spasiti iz njegovih ruku kao što vas je spašavao iz mojih. Ako ne želite da
izazovete očev bijes, nemojte se više svađati jedan s drugim, dijelite sve među sobom, ne
lažite, redovito se molite, nemojte ići na spavanje prije nego što naučite svoj domaći, ne
govorite Hajriji ružne reči i ne podsmijevajte joj se. Da li je jasno?"
Crni se saže i zgrabi Orhana u naručje, ali Ševket se nije pomjerio. U jednom času poželjela
sam ga zagrliti i zaplakati. Moj jadni i tužni siročiću, siroti moj Ševkete, kako si sam na ovom
velikom svijetu! Onda mi se učinilo da sam i sama nedorasla, kao Ševket, da sam dijete
potpuno samo na svijetu, a kad su mi se u glavi ispreplela Ševketova i moja sopstvena
bespomoćnost, osjetila sam jezu. Jer, sjetila sam se odmah svog djetinjstva, i ja sam sjedila u
krilu svog dragog oca kao sad Orhan kod Crnog, ali sam tamo uživala, dok je Orhan tek
privremeno tu, kao plod koji se nije navikao na svoje stablo. Sjetila sam se koliko sam se jako
pri-vijala uz oca i kako smo se znali neprestano njuškati kao psi. Umalo nisam zaplakala, ali
sam se suzdržala i, mada mi to nije bilo na pameti, rekla:
„Hajde, kažite Crnom - oče!"
Kako je samo noć bila hladna i kako je tiha naša avlija! U nekom udaljenom kraju mahale psi
su tužno lajali. Prošlo je još malo vremena, tišina se neprimjetno rastvorila i procvjetala kao
neki crni cvijet.
„No, dobro, djeco", rekla sam nešto kasnije. „Uđimo u kuću da se ne bismo svi ovdje
prehladili."
Svi smo ušli u kuću, oklijevajući kao da ulazimo u mračno skrovište nekog tuđina, ne samo
Crni i ja, nalik na one mladen-ce koji se nakon svadbe plaše ostati nasamo, nego i djeca, i
Hajrija. Unutra se osjećao zadah mog oca, ali to kao da niko nije pri-mjećivao. Dok smo se
tiho penjali uz stepenice, sjene koje su svijeće u našim rukama neprestano bacale na tavanicu
kružile su, preplićući se jedna s drugom, svakog časa rastući i smanjujući se, ali mi se ipak
činilo da se sve to prvi put događa. Gore, u predsoblju, baš kada smo se izuvali, oglasio se
Ševket:
„Da poljubim djedovu ruku prije spavanja?"
„Maloprije sam provirila", rekla je Hajrija. „Ima takve bolove, tako mu je loše da su, izgleda,
zli duhovi ovladali njime, a i cijelo tijelo mu gori. Uđite u svoju sobu da vam namjestim
postelju."
I već ih je obojicu ugurala u sobu. Namiještajući postelje, prostirući čaršave i šireći jorgane,
govorila je o svemu što je uzimala u ruke kao o jedinstvenom i neponovljivom čudu, kao da je
spavati ovdje, ove ponoći, u toploj sobi, na tim čistim čaršavima i pod toplim perjanim
jorganima, isto što i spavati u padišaho-vom dvorcu.
„Hajrija, ispričaj nam priču", rekao je Orhan sa svoje noćne posude.
„Bio jednom jedan plavi čovjek", poče Hajrija. ,,A njegov najbolji prijatelj bio je jedan zao
džin."
„Zašto je čovjek bio plav?", upitao je Orhan.
„Zaboga, Hajrija", rekla sam, „bar večeras preskoči priče o džinima, vilama i sablastima!"
,,A zašto nam ne bi pričala?", upita Ševket. „Majko, kad zaspimo, hoćeš li se ti izvući iz
postelje i otići kod djeda?"
„Vaš djed, neka ga Alah čuva, jako je bolestan", rekla sam. „Naravno, svake večeri ići ću da
vidim kako mu je. A zatim se ionako vraćam kod vas u postelju!"
„Neka Hajrija ide kod djeda", rekao je Ševket. „Zar se Hajrija noću ne brine za djeda?"
„Da li si završio?", upitala je Hajrija Orhana. Dok mu je gazom brisala guzu, Orhanovo lice
poprimilo je onaj blaženi izraz. Bacila je oko na noćnu posudu i kao da se namrštila jer je
količinu u njoj smatrala nedovoljnom, a ne zbog smrada.
„Hajrija", rekoh, „isprazni posudu i vrati je nazad da ne bi noću izlazio iz sobe."
,,A zašto da ne izlazim?", upitao je Ševket. „Zašto Hajrija ne može pričati priče o džinima i
vilama?"
„Jer nam u kući boravi džin, budalo!", odgovorio je Orhan, sa onim glupim optimizmom koji
sam viđala na njegovom licu češće nakon pražnjenja crijeva nego u trenucima kada je bio
uplašen.
„Ima li, majko?"
„Ako izađete iz sobe, ako budete htjeli posjetiti djeda, džin će vas pronaći."
„Gdje će Crni namjestiti svoj ležaj?", upitao je Ševket. „Gdje će on večeras spavati?"
„To ne znam", odgovorila sam. „Hajrija će mu namjestiti ležaj."
„Majko, ti ćeš ipak spavati s nama, zar ne?", upitao je Ševket.
„Koliko to puta moram ponoviti? Spavaću s vama kao i
prije."
„Stalno?"
Hajrija je izašla s posudom u ruci. Iz ormara sam izvadila preostalih devet crteža koje sam
sakrila, njih podli ubica, koji je odnio samo posljednji crtež, nije ni dotakao, zatim sam sjela
na ležaj i dugo ih gledala, nastojeći pri svjetlu svjetiljke dokučiti tajnu skrivenu u njima. Ti
crteži su bili toliko lijepi da ih čovjek može gledati kao svoje vlastite, već zaboravljene
uspomene, a što ih čovjek duže posmatra, ti crteži, kao i rukopis, počinju razgovarati s onim
ko ih gleda.
Dok sam razgledala crteže, potpuno sam zaboravila svijet oko sebe. Po mirisu njegove lijepe
glave, prislonjene uz moj nos, shvatila sam da i Orhan sa mnom posmatra čudnu i sumnjivu
crvenu boju. I kao što to ponekad biva, odjednom sam dobila želju da izvadim dojku i
podojim ga. Nešto kasnije, dok se grozio crteža koji je prikazivao strašnu smrt i počeo
ubrzano disati, ot-puhujući kroz svoje crvenkaste usne, došlo mi je da ga pojedem.
„Poješću te, shvataš li?"
„Zagolicaj me, majko", rekao je bacivši se.
„Ustani, ustani, životinjo!", proderala sam se i udarila mu pljusku. Jer, bacio se na crteže.
Pregledala sam ih. Ništa im se nije dogodilo, samo se gornji malo izgužvao, ali ne previše.
Kad se Hajrija vratila s praznom noćnom posudom, sakupila sam crteže. Upravo sam bila
krenula iz sobe van, kad Ševket povika:
„Majko, kuda ideš?"
„Doći ću."
Prešla sam predsoblje hladno kao led. Crni je sjedio u ćošku, preko puta praznog mindera
mog oca, na istom mjestu na kojem je puna četiri dana s njim razgovarao o slikarstvu,
iluminaciji i perspektivi. Poredala sam crteže na stalak ispred njega, na min-der i pod. Soba
osvijetljena svijećom začas se ispuni bojama, kao da je neka svjetlost, neka toplina i
zbunjujuća živost u jednom trenutku sve oživila.
Dugo smo posmatrali slike u tišini, s poštovanjem, ne pomičući se. Da smo samo zatreptali,
zrak koji je iz susjedne sobe donosio vonj smrti pokrenuo bi svjetlost svijeće, pa bi se činilo
da trepću tajanstveni crteži mog oca. Da li je značaj crteža porastao u mojim očima zbog toga
što sam ih smatrala uzrokom očeve smrti? Da li sam bila očarana neobičnošću konja,
neponovljivo-šću crvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojice lutajućih derviša, ili sam
samo bila u strahu od zločinca koji je zbog tih slika ubio mog oca, čak i neke druge ljude?
Nakon nekog vremena, Crni i ja smo shvatili da šutimo i zbog crteža i zbog toga što smo se
naše prve bračne noći našli sami u sobi, pa smo oboje poželjeli da progovorimo.
„Sutra kad ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otac umro u snu", rekla sam. Ma
koliko bilo tačno to što sam rekla, moje riječi uopšte nisu zvučale uvjerljivo.
„Sutra ujutro biće sve kako treba", izgovorio je Crni istinu s onim čudnim prizvukom u glasu,
a da ni sam nije vjerovao u nju.
Kad je napravio neodređen pokret kako bi mi se približio, poželjela sam se priviti uz njega i
rukama primiti njegovu glavu, kao što to činim s djecom.
Utom začuh kako su se vrata očeve sobe otvorila i užasnuto skočih, otvorih vrata i pogledah.
Naježena od straha, pri svjetlosti koja se probijala u predsoblje, ugledala sam poluotvorena
vrata očeve sobe. Izašla sam u predsoblje hladno kao led. Očeva soba, zbog mangala na
kojem je još uvijek gorila vatra, zaudarala je na leš. Da li je Ševket dolazio ili neko drugi? Uz
slabu svjetlost mangala tijelo mog oca ležalo je nepokretno u noćnoj košulji. Palo mi je na
pamet kako sam mu nekada prije spavanja, dok bi či-tao Kitab-ur Ruh, znala reći: „Laku noć,
dragi oče!". Podižući se lagano, uzeo bi mi iz ruke čašu i rekao: „Ko te vodom napoji, tome
neka sve teče u izobilju, ljepotice moja!", pa bi me, kao dijete, poljubio u obraz i pogledao
pravo u oči. Pogledala sam očevo strašno lice i uplašila se. S jedne strane, nisam ga željela
gledati, a opet željela sam vidjeti u kojoj mjeri je postalo strašno, kao da me je sam šejtan na
to tjerao.
Ispunjena strahom, tek sam se vratila u sobu s plavim vratima kad Crni nasrnu na mene.
Odgurnula sam ga, ali više zbog toga što nisam znala šta činim nego zbog ljutnje. Rvali smo
se
pri drhtavoj svjetlosti svijeće, ali to i nije bila prava borba, nego samo oponašanje borbe.
Uživali smo u tome da se sudaramo, da jedno drugom dodirujemo ruke, noge, prsa. Zbrka u
mojoj glavi ličila je na duševno stanje koje opisuje Nizami u svojoj poemi o Husrevu i Širin.
Da li je Crni, koji je toliko čitao Ni-zamija, osjećao da sam i ja, kao i Širin, govoreći mu: „Ne
muči me, ne ljubi mi usne, ne čini mi to!", zapravo govorila: „Učini mi to!"?
,,S tobom ne idem u istu postelju sve dok se ne pronađe onaj šejtan, dok se ne otkrije ubica
moga oca", rekla sam.
Dok sam izlazila iz sobe kao da bježim, cijelu me je obuzeo nekakav sram. Jer, to sam
izgovorila tako glasno da je odmah bilo jasno kako sam željela da moje riječi čuju djeca i
Hajrija. I ne samo oni, kao da sam željela da moj vrisak čuju i moj jadni otac i pokojni muž,
čije je tijelo odavno istrunilo i pretvorilo se u prah i pepeo ko zna gdje.
Čim sam se vratila, Orhan je rekao: „Majko, Ševket je izlazio u predsoblje."
„Jesi li izlazio?", upitala sam, krenuvši da ga ošamarim.
„Hajrija!", povikao je Ševket i stisnuo se uz nju.
„Nije izlazio", rekla je Hajrija. „Sve vrijeme je bio u sobi."
Nisam je mogla pogledati u oči zbog straha koji me je obuzeo. U trenutku sam shvatila da će
moja djeca nakon objave očeve smrti kod Hajrije potražiti utočište i spas od moje ljutnje i
povjeravati joj naše tajne, a ta lukava sluškinja iskoristiće priliku i pokušati da ovlada mnome.
Pokušaće na mene svaliti očevu smrt i starateljstvo nad djecom prenijeti na Hasana! Da,
učiniće to! I sva ta njena bestidnost proizlazi iz toga što je spavala s mojim pokojnim ocem.
Zašto bih to više od vas krila? Naravno, radila je to. Ljubazno sam joj se nasmiješila. Zatim
sam uzela Ševketa u naručje i poljubila ga.
„Rekao sam da je Ševket izlazio u predsoblje", reče Orhan.
„Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta u sredini, da vam ispričam priču o bezrepom
šakalu i crnom džinu."
„Ali, rekla si Hajriji da ne priča priče o džinima", rekao je Ševket. „Zašto ih Hajrija noćas ne
može pričati?"
„Hoće li proći i kroz grad siročića?", upita Orhan.
„Proći će!", rekoh. ,,U tom gradu nijedno dijete neće imati ni oca ni majku. Hajrija, ti siđi
dolje i još jednom provjeri sva vrata. Sigurno ćemo zaspati usred priče."
„Ja neću", rekao je Orhan.
„Gdje će Crni spavati večeras?", pitao je Ševket.
,,U iluminatorskoj radionici", odgovorila sam. „Ležite uz majku, pa da se dobro ugrijemo pod
jorganom. Kome su to nožice hladne kao led?"
„Meni", reče Ševket. ,,A gdje će Hajrija spavati?"
Kad je, kao i obično, kratko vrijeme nakon što sam počela pričati priču, Orhan utonuo u san,
stišala sam glas.
„Ti nećeš izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne, majko?", upitao je Ševket.
„Neću."
Nisam ni namjeravala. Nakon što je i Ševket zaspao, počela sam razmišljati kako je velika
sreća to što u prvoj bračnoj noći svog drugog braka mogu spavati zagrljena sa svojim
sinovima, a da je pritom u kući zgodan, pametan i strastven muž, i s tim mislima utonula sam
u san. Kako sam se kasnije sjetila, u tom zloslutnom i nespokojnom svijetu između jave i sna
najprije sam se prepirala sa ljutitim duhom svog pokojnog oca, onda sam nastojala da
pobjegnem od utvare okrutnog ubice, koji je i mene htio poslati tom duhu, ali je ubica,
strasniji i od duha mog oca, stvarao nekakvu buku prateći me u stopu. U mom snu bacao je
ka-menje na našu kuću. Pogodio je prozor, krov. Nakon toga je gađao i vrata. Čak mi se
učinilo i da pokušava silom da ih otvori. Kad je nakon toga taj zao duh ispustio nekakav
plačljiv glas nalik zavijanju ili stenjanju neke životinje, koju ni sa čim ne mogu uporediti,
moje srce je počelo da lupa kao ludo.
Probudila sam se okupana znojem. Da li je taj čudni glas bio dio sna ili su ti zvuči zaista
doprli iz same kuće pa su me zato i probudili? Nisam mogla odgonetnuti, privila sam se uz
djecu i čekala, ne pomjerajući ni mali prst. Upravo sam pomislila kako sam sve te zvuke čula
u snu, kad se ponovo oglasi isto stenjanje. U isto vrijeme nešto pade u dvorište. Da li je i to
kamen?
Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo i nešto gore od toga: začula sam kloparanje u
kući. Gdje je Hajrija? U kojoj sobi je spavao Crni? Šta je sa očevim tijelom? Bože moj, čuvaj
nas! Djeca su slatko spavala.
Da se to dogodilo prije moje udaje, ustala bih iz postelje i, trudeći se da ovladam situacijom
kao muška glava u kući, pozvala na megdan džine i duhove. Sad sam se pritajila i privila uz
djecu. Kao da na ovom svijetu nema nikoga, kao da ni meni ni djeci niko neće pomoći.
Očekujući neko zlo, pomolila sam se Alahu. Bila sam sama, kao i u svojim snovima. Čula
sam otvaranje dvorišne kapije. Bila je to dvorišna kapija ili... Da.
Odmah sam ustala, nabacila na sebe veo prije nego što mi je i samoj bilo jasno šta radim, i
izjurila.
„Crni!", šapnula sam s vrha stepenica.
Obula sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijeća koju sam ostavila na mangalu ugasila se
čim sam stupila na popločani deo dvorišta. Duvao je nekakav oštar vjetar, ali je nebo bilo
vedro. Kad su se oči navikle na tamu, primijetila sam da polumjesec do-bro osvjetljava
dvorište. Bože moj! Kapija dvorišta bila je otvorena. Cvokoćući od hladnoće, stajala sam kao
ukopana.
Zašto nisam ponijela nož? U ruci nisam imala ni svijećnjak, čak ni komad daske. Vidjela sam
da se na trenutak dvorišna kapija u mraku pomjerila sama od sebe, međutim, kao da sam
njenu škripu čula mnogo kasnije, kad se već zaustavila. Sjećam se svojih misli, kao u snu.
Bila sam svjesna, ali nisam znala da hodam po dvorištu.
Kada se iz kuće začulo lupanje, djelovalo je kao da dolazi ispod potkrovlja. Pomislila sam da
se duša mog ubogog oca muči da izađe iz tijela. Spoznaja da duša mog oca pati u isto vrijeme
mi je nanijela veliku bol i pružila olakšanje. Ako je moj otac uzrok sve te buke, rekoh sebi,
onda se ništa loše ne može dogoditi. S druge strane, bila sam tužna zbog patnje duše, koja se
svim silama trudila da što prije napusti tijelo i uzvisi se, toliko da sam molila Alaha da
pomogne mom sirotom ocu. Pomisao da će duša mog oca zaštititi ne samo mene nego i moju
djecu, donijela mi je olakšanje. Ako je s druge strane dvorišne kapije i sam šejtan koji se
sprema da mi naudi, neka se uplaši uznemirene očeve duše.
U istom trenutku osjetila sam zabrinutost zbog pomisli da bi Crni mogao biti taj koji je
uznemirio oca. I da se moj otac upravo sprema da mu nanese zlo. Gdje je Crni? Tada, na ulici,
odmah ispred dvorišne kapije, ugledah Crnog i zastadoh. Razgovarao je s nekim.
Primijetila sam da mu neko nešto govori iza stabala u praznoj bašti s druge strane ulice. Čim
sam taj glas povezala sa stenjanjem koje sam maloprije čula u krevetu, shvatila sam da je to
Hasan. U njegovom glasu osjećalo se preklinjanje, plač, ali i prizvuk prijetnje. Slušala sam ih
izdaleka. Objašnjavali su se u tihoj noći.
Istog trena shvatila sam da sam u životu ostala sasvim sama sa svojom djecom. Mislila sam
da volim Crnog, međutim, samo sam željela da ga volim. Jer, u Hasanovom tužnom glasu, u
bolu koji sam odmah prepoznala, bilo je nešto što me je duboko dir-nulo.
„Sutra ću ovdje dovesti kadiju, janjičare, svjedoke koji će potvrditi da je moj stariji brat živ i
da još uvijek ratuje u planinama Persije", govorio je. „Vaš brak je nezakonit. Činite preljubu."
„Šekura je bila žena tvog pokojnog brata, a ne tvoja", rekao je Crni.
„Moj brat je živ", uzvratio je Hasan samouvjereno. „Postoje svjedoci koji su ga vidjeli."
„Jutros je uskudarski kadija dao razvod Šekuri jer se nakon četiri godine nije vratio iz rata.
Ako je živ, neka mu svjedoci kažu da je razveden."
„Šekura se ne može udati prije nego što prođe mjesec dana od razvoda", rekao je Hasan. „To
je suprotno vjeri i Kuranu Časnom. Kako je Šekurin otac pristao na takvu sramotu?"
„Efendi Tetak je jako bolestan", rekao je Crni. „Umire... Kadija je odobrio brak."
„Jeste li zajedno otrovali Tetka?", upita Hasan. „Da li ste to radili u dogovoru sa Hajrijom?"
„Moj punac žali zbog svega što si učinio Šekuri. Ako je zaista živ, i tvoj brat može tražiti da mu položiš račune za sramotu
koju si joj učinio." /
„Sve je to laž", reče Hasan. „To su izgovori koje je Šekura iz-/ mislila da bi pobjegla iz kuće."
Iz kuće se čuo vrisak. Bila je to Hajrija. Zatim se i Ševket pro-dera na sav glas. Vikali su
jedno na drugo. Uplašena, i ja sam ne-svjesno počela nekontrolisano vrištati te sam, ne
znajući šta radim, potrčala u kuću.
Ševket je strčao niz stepenice i izleteo u dvorište.
„Djed je hladan kao led!", povikao je. „Djed je umro!"
Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naručje, Hajrija je još uvijek vikala. Njenu viku i sve ostalo
čuli su i Crni i Hasan.
„Majko, ubili su djeda!", reče Ševket.
Svako je to mogao čuti. Da li i Hasan? Snažno sam zagrlila Ševketa. Ne uzbuđujući se, odvela
sam ga natrag, u kuću. Na ste-penicama Hajrija je upitala kako se dijete probudilo i
neopaženo pobjeglo napolje.
„Majko, rekla si da nas nećeš ostavljati!", rekao je Ševket, za-plakavši.
Moje misli bile su uz Crnog, koji je ostao kraj dvorišne kapije. Pošto je bio zaokupljen
prepirkom sa Hasanom, nije mogao zatvoriti vrata. Poljubila sam Ševketa u oba obraza,
snažno ga privukla sebi, pomirisala mu vrat, smirila ga i predala ga Hajriji u ruke. „Oboje
idite gore", prošaputala sam.
Popeli su se uz stepenice. Vratila sam se do dvorišnih vrata. Mislila sam da Hasan ne može
vidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka iza vrata. Da li je promijenio mjesto u mračnom
vrtu naspram nas, da li se povukao iza mračnog drveća kraj ulice? Ali, vidi me, i obraća mi se.
Ono što me je činilo razdražljivom nije bio razgovor u mraku s nekim čije lice ne možeš
vidjeti, uz-nemirila sam se zato što sam mu svaki put davala za pravo kad bi mene, sve nas,
okrivio; zato što mi je palo na pamet da sam sve vrijeme griješila, da sam ja krivac, kao što mi
je i moj otac neprestano davao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam zaljublje-na u
čovjeka koji sve to kaže. Alahu dragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a ne uzaludna
patnja?
Hasan je tvrdio da sam se udružila sa Crnim i ubila svog oca. Rekao je kako je čuo šta je
dijete reklo, da je zapravo sve jasno kao dan i kako je to što smo učinili smrtni grijeh. Ujutro
će otići kod kadije i sve mu ispričati. Ako sam nevina, ako mi ruke nisu uprljane očevom
krvlju, mene i djecu odvešće natrag kući i za-mjenjivaće nam oca sve dok se njegov brat ne
vrati iz rata. A ako sam kriva, žena koja bezdušno napusti svoga muža, dok on krvari u
ratovima, ionako zaslužuje svaku kaznu. Kada smo to s nestrpljenjem saslušali, iza drveća je
na trenutak zavladala tišina.
„Ako se sad svojom voljom vratiš u kuću svog pravog muža", rekao je Hasan jednim sasvim
drugačijim tonom, uzmeš djecu i mirno se vratiš kući, ne pokazujući se nikome živom, ja ću
zaboraviti tu predstavu s lažnim brakom, sve što sam ovdje večeras čuo, zločine koje ste
počinili, sve ću zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom ću godinama strpljivo čekati povratak
mog brata iz rata, Šekura."
Zar je pijan? U glasu mu je bilo nešto tako djetinjasto pa sam se zabrinula da bi ga ono što mi
je ponudio pred mužem moglo stajati života.
„Jesi li razumjela?", oglasio se iza stabala.
U mraku nisam mogla vidjeti gdje je tačno stajao. Pomozi svima nama, Alahu moj, grešnim
robovima svojim.
„Jer, ti nećeš moći živjeti pod istim krovom s čovjekom koji ti je ubio oca, Šekura, ja to
znam."
Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogao biti ubica moga oca. A sad nam se možda
ruga. Šejtan je taj Hasan, ali opet, možda se i varam.
„Poslušaj, efendi Hasane", oglasio se Crni u mraku. „Moj tetak je ubijen, to je tačno. Ubio ga
je neki nitkov!"
„Ubijen je prije vjenčanja, zar ne?", upitao je Hasan. „Ubili ste ga jer se usprotivio vašem
zavjereničkom braku, tajno ugovo-renom razvodu, lažnim svjedocima, vašim obmanama. Da
je Crnog smatrao čovjekom, dao bi mu kćer mnogo godina ranije, ne tek sada."
Pošto je godinama živio s mojim pokojnim mužem, s nama, znao je prošlost svih nas kao i mi
sami. I što je još gore, Hasan se sa strašću ljubomornog i zaljubljenog čovjeka sjećao
najsitnijih detalja, svega o čemu smo muž i ja razgovarali u kući, onoga što smo zaboravili i
onoga što smo sada željeli da zaboravimo. Tokom mnogih godina sakupili smo on, njegov
brat i ja toliko zajedničkih uspomena da sam se uplašila. Mislila sam ako ih počne iznositi,
osjetiću koliko mi je Crni stran, nov i dalek.
„Mi mislimo da si ga ti ubio", rekao je Crni.
„Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenčati. To je jasno. Ja nisam imao baš nikakav razlog da ga
ubijem."
„Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli", rekao je Crni. „Poludio si kad si čuo da je dopustio
Šekuri da se razvede i preuda za mene. Ustvari, ljutio si se na efendi Tetka što se usudio
pozvati Še-kuru da se vrati u njegovu kuću. Htio si mu se osvetiti. Znao si da Šekuru nikada
nećeš dobiti dok je on živ."
„Prestani!", reče Hasan odlučno. „Neću to više slušati. Jako je hladno. Ionako sam se smrznuo
nastojeći da privučem vašu pažnju bacanjem kamenja na kuću. Niste me čuli."
„Crni je unutra razgledao crteže mog oca", rekla sam.
Da li sam pogriješila što sam to rekla?
Hasan je počeo da govori onim neprirodnim tonom kakav je i moj, nekad i protiv moje volje,
kad razgovaram s Crnim: „Gospođo Šekura, pošto si žena mog starijeg brata, najbolje će biti
da povedeš djecu i odmah se vratiš u kuću junaka i spahije s kojim si još uvijek u zakonitom
braku."
„Ne", rekla sam kao da šapućem u mrak. „Ne, Hasane, ne!"
,,U tom slučaju moja odgovornost i privrženost bratu nalažu mi da kadiji odmah sutra
prijavim sve što sam ovdje čuo. Inače će tražiti da im položim račune."
„Od tebe će ionako tražiti da položiš račune", rekao je Crni. „Čim odeš kod kadije, ja ću
objaviti da si ti ubio dragog roba našeg padišaha, mog tetka."
„Dobro", rekao je Hasan mirno. „Učini tako."
Vrisnula sam. „Mučiće vas obojicu!", povikala sam. „Nemojte ići kod kadije. Sačekajte. Sve
će se razjasniti."
„Ne bojim semiučenja", rekao je Hasan. „Dvaput sam bio mučen i svaki put sam se uvjerio da
se samo mučenjem mogu razlikovati kriv i nevin. Samo prevaranti mogu se plašiti mučenja.
Ja ću kadiji, janjičarskom agi, šejhul-islamu, svakome pričati i o knjizi o crtežima ubogog
efendi Tetka. Svi govore o tim crtežima, šta je na njima?"
Obojica su zašutjeli. Nešto kasnije čuli smo korake iz puste bašte. Da li odlazi ili nam se
približava? Nismo mogli da ga vidi-mo, niti da shvatimo šta radi. Uzalud bi mu bio trud da u
potpunom mraku prolazi kroz trnje, grmlje i kupine na drugom kraju bašte. Mogao se provući
između stabala, skrenuti ispred nas i pobjeći, a da ga ne vidimo, no nismo čuli korake kako se
približavaju. Vikala sam: „Hasane!" Ali, nije se čuo ni šum. „Šuti!", rekao je Crni.
Oboje smo se tresli od hladnoće. Nismo predugo čekali, dobro smo zatvorili vrata i ušli u
kuću. Još jednom sam pogledala oca prije nego što sam se uvukla u postelju koju su djeca
zagrijala. Crni je, međutim, sjeo pred crteže.
35. JA, KONJ
Neka vas ne čudi što sam sada miran i nepomičan. Zapravo, već vijekovima galopiram, jurim
ravnicama, odlazim u ratove, odvodim na vjenčanja tužne kćeri šahova, galopiram iz priče u
istoriju, iz istorije u legendu, iz knjige u knjigu, sa stranice na stranicu. S obzirom na to da me
ima u tolikim pričama i bajkama, u tolikim knjigama i ratovima, da sam pratio nepobjedive
junake, legendarne ljubavnike i vojske iz snova te da sam s našim pobjedonosnim padišahom
jurio iz pohoda u pohod - jasno je da su me često, često crtali.
Kakvo je to osjećanje?
Ponosan sam, naravno, ali se pitam jesam li baš ja taj kojeg često crtaju? Po ovim crtežima,
jasno je da svako ima drugačiju predstavu o tome kako izgledam. A, opet, snažno osjećam da
svi crteži imaju jednu zajedničku karakteristiku, da su jedinstveni.
Ne tako davno, prijatelji iluminatori pripovijedali su pa sam saznao nešto. Kralj franačkih
nevjernika htio je da se oženi kćerkom mletačkog dužda. Dobro, oženiće se, ali šta ako je
Mlečanin siromašan, a kći ružna? Zato naredi najboljem među svojim sli-karima da ide i
naslika kćer mletačkog dužda, njenu imovinu, pokretnu i nepokretnu, te djevojačku spremu.
Budući da ne znaju za granicu između spoljašnjeg i intimnog svijeta, Mlečani slikaru dopuste
da vidi ne samo njihove kćeri nego i njihove kobile, kao i unutrašnjost palata. Majstor ih je
tako nacrtao da, čim baciš oko na sliku, prepoznaš određenu djevojku, određenog konja. Dok
je franački kralj u dvorištu svog dvorca razgledao crteže pristigle iz Venecije kako bi odlučio
hoće li će se ženiti, njegov konj, pogođen ljubavlju, krenu da zaskoči lijepu kobilu sa slike,
tako da konjušari s mukom zauzdaše uspaljenu životinju koja je svojim velikim organom
razderala i sliku i okvir.
Iluminatori pričaju da pomamu franačkog pastuva nije izazvala ljepota mletačke kobile, a
sigurno je bila lijepa, nego činjenica da je određena kobila vjerno naslikana. I sad, je li grijeh
biti naslikan kao ta kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kao što vidite, ja se ne razlikujem
mnogo od drugih konja na crtežima.
Zapravo, svi koji primjećuju ljepotu mojih slabina, moje duge noge i ponosno držanje vide da
sam drugačiji. A, opet, sve te ljepote ne svjedoče o tome da sam ja poseban konj, nego o tome
da je iluminator koji me crta poseban. Svima vama poznato je da, zapravo, ne postoji konj
koji bi izgledao potpuno isto kao ja. Ja sam samo slika konja u iluminatorovoj glavi.
„Ah, što je lijep taj konj!", govore dok me posmatraju. A, zapravo, ne hvale mene, nego
iluminatora. Svi konji, međutim, razlikuju se međusobno, što iluminator prije svih drugih
mora primijetiti.
Pogledajte, čak se i po onoj stvari razlikuju. Ne plašite se, možete je iz blizine razgledati, čak i
opipati. Moj organ je, po obliku i zakrivljenim oblinama, pravi božji dar.
Zašto nas mnogi iluminatori crtaju napamet, kad je najuzvi-šeniji iluminator, svemogući Alah
svakog od nas stvorio tako da se međusobno razlikujemo? Zašto se hvale time da su nacrtali
hiljade, desetine hiljada konja iz glave i ne gledajući nas? Zato što se trude da naslikaju svijet
koji Alah vidi, a svijet koji oni vide. Nije li to mnogoboštvo ili, sačuvaj bože, isto što i reći da
ono što je stvorio Alah mogu stvoriti i ja? Nezadovoljni onim što vide, hiljadu puta crtaju
konja čiju su sliku upamtili, smatrajući da je to konj kojeg vidi Alah. Zar se ne takmiče s
preuzvišenim Alahom i zar ne postupaju kao bezbožnici svi koji tvrde da najljepše konje
napamet crtaju slijepi majstori?
Novi slikarski postupci franačkih majstora nisu bezbožnički, već, naprotiv, nešto što je u
apsolutnom skladu s našom vjerom.
Neka me, zaboga, moja erzurumska braća ne shvate pogrešno, ali nimalo mi se ne sviđa što
franački nevjernici ne znaju za bračni moral, pa svoje polugole žene javno pokazuju, što ne
znaju za uživanje u kafi i lijepim mladićima, što im muškarci hodaju go-lobradi i bez brkova i
što, suprotno od onoga kako treba, puštaju kosu kao žene i što, bože sačuvaj, tvrde da je
hazreti Isa ujedno i Bog. Čak se i ljutim na njih; samo kad bi mi se neko od njih približio,
svojim bih ga kopitama...
Takođe mije dosadilo to što me iluminatori pogrešno prikazuju. Mislim na one koji poput
žena sjede kod kuće a nikada nisu bili u ratu. Crtaju me kako jurim s obje noge ispružene u
isto vrijeme. Nijedan konj ne može trčati kao zec. Ako mi je prednja noga ispružena naprijed,
druga mora biti nazad. Nijedan konj neće ispružiti prednju nogu kao radoznalo pašče, dok mu
je druga čvrsto na zemlji, kao što prikazuju crteži ratovanja. Nikada konji jednog konjičkog
odreda ne podižu istu nogu u isto vrijeme, ali nas crtaju dvadeset puta zaredom i po istom
kalupu, kao da smo jedan drugom sjenka. Kad nas niko ne gleda, kopamo kopitom i pasemo
zelenu travu, a nikad ne stojimo ponosno i uspravno, kao što nas crtaju. Zar je tolika sramota
što jedemo, pijemo, vršimo nuždu i spavamo? Zašto se plaše da nacrtaju moj povelik organ?
Posebno ga se djeca i žene,, kad nikog nema u blizini, ne mogu nagledati. Šta ima loše u
tome? Je li hodža iz Erzu-ruma protiv toga?
Pričaju da je jednom u Širazu bio jedan star, nemoćan i sumnjičav šah. Budući da se mnogo
plašio da ćei ga neprijatelji svrgnuti s prijestola i njegovog sina proglasiti za novog šaha, nije
poslao prijestolonasljednika u Isfahan za valiju, nego ga je zatvorio u najskriveniji kutak
dvorca. Princ je trideset i jednu godinu živio zatvoren u sobi bez pogleda na vrt i avliju,
odrastajući s knjigama. Kad je, nakon očeve smrti, sjeo na prijesto, rekao je: „Dovedite mi
konja! U knjigama sam stalno viđao njihove slike, pa me interesuje kako izgledaju." Doveli su
mu najljepšeg sivog konja u dvorac, ali kad je novi šah vidio konjske nozdrve široke poput
rupa na peći, nepristojnu stražnjicu, dlaku koja se ne sija kao na slikama i velike slabine,
razočarao se i naredio da poubi-jaju sve konje u carstvu. Nakon tog okrutnog pokolja, koji je
trajao četrdeset dana, u carstvu potekoše tužne i krvavocrvene rije-ke. Ali novi šah ostao je
bez konjice, stigla ga je Alahova pravda i porazila ga je vojska njegovog neprijatelja,
turkmenskog bega iz dinastije Crnog ovna, a njega su isjekli na komade, kako niko ne bi bio
nesretan što su konji ostali neosvećeni, kako se to događa u knjigama.
36.
ZOVEM SE CRNI
Kada se Šekura s djecom sklonila u svoju sobu, dugo sam osluškivao šumove, beskrajna
pucketanja i i škripu u kući. Jedanput su Šekura i Ševket počeli šaputati, ali ga je majka
uzrujano ušutkala jednim „pssst!". U istom trenutku čuo sam škripanje popločanog dvorišta
kod bunara, ali je nakon toga sve utihnulo. Kasnije mi je pažnju privukao galeb koji se spustio
na krov, ali je i on, kao i sve drugo, utonuo u tišinu. Nešto kasnije čuo sam bolno jecanje,
dopiralo je s druge strane hodnika. Shvatio samo da Hajrija plače u snu. Jecanje se pretvorilo
u kašalj koji je iznenada prasnuo, a zatim utihnuo.Opet je zavladala ona strašna, beskraj-na
tišina. Nešto kasnije sledio sam se od straha jer mi se učinilo da se neko kreće po sobi u kojoj
je ležalo mrtvo tijelo mog tetka.
Tokom duge tišine posmatrao sam crteže pred sobom i zamišljao kako na njih nanose boje
strastveni Maslina, ljepooki Leptir i pokojni majstor pozlate. Poželio sam da se svakom od tih
crteža obratim sa „šejtane!" ili „smrti!", što je moj tetak u nekim noćima činio, ali me je u
tome spriječavao neki strah. Zapravo, ti crteži su me već prilično ljutili, jer, iako je tetak
uporno insisti-rao na tome, nisam bio u stanju da napišem priču koja bi ih pratila. Moja svijest
polako je prihvatala nepobitnu činjenicu da su one povezane s Tetkovom smrću i sve sam više
osjećao strah i nestrpljenje. Slušajući Tetkove priče samo zato da bih se približio Šekuri, već
sam se nagledao tih crteža. Sada, kad mi je Šekura postala žena, zašto bih se bavio tim
čudnim stvarima? „Zato što Še kura nije napustila postelju i došla, iako su djeca zaspala", reče
neki neumoljiv unutarnji glas. Razgledajući crteže uz svjetlost svijeće, strpljivo sam čekao u
nadi se da će moja crnooka ljepotica doći.
Kad me je ujutro probudio Hajrijin vrisak, zgrabio sam svijećnjak i izletio u predsoblje. U
trenutku mi je prošlo kroz glavu da je u kuću upao Hasan s nekom ljudima i da treba sakriti
crteže. Ubrzo sam shvatio da Hajrija nariče po Šekurinoj naredbi kako bi za Tetkovu smrt
saznala djeca i susjedi.
Kad smo se sreli u predsoblju, Šekura i ja čvrsto smo se zagrlili. Djeca, koja su zbog Hajrijine
vriske izjurila iz postelje, zastala su.
„Vaš djed je umro", rekla im je Šekura. „Nipošto ne ulazite u tu sobu."
Izvukla se iz mog naručja, otišla kod oca i zaplakala.
Odveo sam djecu u njihovu sobu. „Presvucite se, prehladiće-te se", rekao sam. Sjeo sam na
ivicu kreveta.
„Djed nije umro jutros, nego sinoć", rekao je Ševket.
Jedna duga, prelijepa vlas Šekurine kose ispisivala je na jastuku neko slovo, izgledalo mi je
kao slovo vav. Pod jorganom se i dalje osjećala toplina njenog tijela. Sada je do nas dopiralo i
njeno zapomaganje, plač, zajedno s Hajrijinim. Veoma me je zapa-njilo to što je zapomagala
kao da joj je otac upravo neočekivano umro. Osjetio sam da je gotovo i ne poznajem te da se
u njoj kri-je neki meni nepoznat džin.
„Plašim se", rekao je Orhan. Činilo mi se da me pogledom moli za dopuštenje da zaplače.
„Ne boj se", rekao sam. „Vaša majka plače kako bi susjedi saznali za djedovu smrt i došli
ovamo."
„1 šta će biti ako dođu?", upitao je Ševket.
„Ako dođu, nećemo samo mi plakati zbog djedove smrti. I oni će se rastužiti i zaplakati. Tako
ćemo podijeliti bol i biće nam lakše."
„Jesi li ti ubio mog djeda?", povikao je Ševket. „Ako budeš ljutio majku, neću te voljeti!"
razderao sam se i ja. Vikali smo jedan na drugog kao dvije osobe koje razgovaraju na obali
nekog bučnog potoka, a ne kao očuh i pastorče. U međuvremenu je Šekura izašla u predsoblje
i, gurajući drvene daske, pokušavala da otvori prozorske kapke kako bi se njena vriska bolje
čula u mahali.
Izašao sam iz sobe jer više nisam mogao gledati sve to. Zajedno smo navalili na prozor u
predsoblju i počeli se boriti s drvenim kapcima. U posljednjem naletu kapci su se otvorili i
pali u avliju. U lice nas je udarilo sunce i hladnoća i na trenutak smo bili zatečeni. Šekura
poče da plače i kuka na sav glas, kao da se obraća cijelom svijetu.
Smrt efendi Tetka, koja je kuknjavom objavljena cijeloj mahali, doživio sam tragičniju nego
što sam očekivao. I plač moje žene, iskren ili lažan, pogađao me je u srce, te i sam zaplakah.
Jesam li sam zaista plakao od tuge ili sam se pretvarao da plačem, plašeći se da će me optužiti
za Tetkovu smrt? Ne znam.
„Otišao je, otišao, joooj, otišao je moj dragi tata, napustio naaas", kukala je Šekura.
Moji jecaji i riječi zvučali su isto, ali nisam bio svjestan onoga što govorim. Gledao sam sebe
onako kako bi me gledali susjedi iz svojih kuća, kroz odškrinuta vrata i iza prozorskih kapaka,
i razmišljao o ispravnosti svojih postupaka. Što sam više plakao, to sam manje sumnjao da su
moje suze iskrene i manje strahovao da bih mogao biti okrivljen za zločin. Čak sam se prestao
plašiti Hasana i njegovih ljudi.
Šekura je bila moja i izgledalo je da to vikom i suzama proslavljam. Privukao sam ženu koja
je kukala i, ne obraćajući pažnju na djecu koja su se uplakana približavala, s puno ljubavi
poljubio je u obraz. Uprkos plaču, osjetio sam da i njen obraz miriše na badem iz našeg
djetinjstva, baš kao i njena mekana i topla postelja.
Kasnije smo svi zajedno prišli pokojniku. Više nije izgledao kao truplo koje se poprilično
osjećalo od dvodnevnog ležanja, nego kao neko ko upravo umire. Izustili smo: ,,La ilahe
ilalah". Željeli smo da to budu posljednje riječi koje će u smrtnom času ponoviti za mnom i
tako otići pravo u dženet. Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio, u jednom trenutku
smo se osmi-jehnuli gledajući njegovo smrskano lice i glavu. Istovremeno sam, rastvorivši
dlanove, učio jasin; svi su šutjeli i slušali molitvu.
Komadom čistog muslina koji je donijela Šekura pažljivo smo povezali Tetkova otvorena
usta, još jednom nježno zatvorili ne-povrijedeno oko, lagano okrenuli njegovo tijelo na desnu
stranu, a njegovo smrskano lice okrenuli prema Meki. Šekura je pokrila oca čistim čaršavom.
Prijalo mi je što su djeca sve to pratila pažljivo poput ljeka-ra, kao i tišina koja je nastupila
nakon njihovog plača. Napokon sam se osjećao kao neko ko ima pravu ženu, djecu, ognjište,
dom... Ta pomisao bila je postojanija nego svi doživljeni strahovi od smrti.
Skupio sam crteže, vratio ih u mapu, obukao debeli kaftan i brzo izašao, ponijevši ih sa
sobom. Krenuo sam pravo prema ma-halskoj džamiji s namjerom da izbjegnem staru susjedu
koja je čula našu kuknjavu i požurila sretna što joj se pružio užitak da učestvuje u tuđem bolu,
kao i njenog slinavog unuka, koji je izgledao kao da se raduje nenadanoj zabavi.
Mala mišja rupa koju sam smatrao kućom, a zbog koje se čovjek jedino mogao postidjeti, bila
je kolibica naslonjena na prelijepu građevinu s ogromnom kupolom i prostranom avlijom, što
je bilo karakteristično za brojne nove raskošne džamije. A imam je, što se i na bilo kojem
drugom mjestu često moglo vidjeti, proširio svoju kuću na cijelu džamiju, ne obazirući se na
to što njegova žena izblijedjeli veš kači između dva kestena na kraju avlije. Oslobodivši se
nametljivih pasa koji su, očigledno, doživljavali avliju kao svoju, kao i imamova porodica, a
zatim i imamovih sinova, koji su ih otjerali batinama, povukao sam se s imamom u jedan
ćošak.
Bilo mu je krivo što ga, nakon jučerašnjeg razvoda, nismo pozvali da obavi vjenčanje. Njegov
pogled kao da je govorio: „Šta sad nije u redu?"
„Jutros je umro efendi Tetak."
„Neka mu se Alah smiluje i nek počiva u dženetu!", reče dobrodušno. Zašto sam dodao to
'jutros' i izložio se nepotrebnoj sumnji? U ruku sam mu tutnuo još jedan od onih dukata.
Rekao sam mu da prije ezana objavi poziv na dženazu, a onda da poša-lje brata kao telala koji
će po cijeloj mahali pronijeti vijest o Tet-kovoj smrti.
„Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja", rekao je, ,,s njim ćemo dobro okupati
pokojnika."
Šta bi bilo bolje od toga da efendi Tetka okupaju jedan slijepac i jedna polubudala? Rekao
sam mu da će se molitva za pokojnika klanjati u podne i da će joj se priključiti mnogi ljudi iz
pala-te, iluminatorske radionice, medrese... Nisam rekao ni riječ o efendi Tetkovom licu, o
njegovoj smrskanoj glavi. Odavno sam zaključio da ću problem riješiti samo na višem
položaju.
O Tetkovoj smrti prvi je morao biti obaviješten carski rizničar jer je naš padišah njemu
prepustio nadzor nad novcem za knjigu koja je bila naručena od mog tetka. Kako bih se
nekako uvukao u palatu, posjetio sam jednog tapetara, rođaka mog pokojnog oca, koji je još
od mog djetinjstva radio u krojačkoj radionici preko puta kapije kod Hladne česme. Poljubio
sam mu ruku, prekrivenu staračkim pjegama, rekavši mu kako moram vidjeti carskog
rizničara i zamolio ga da mi pomogne. Izvjesno vrijeme pustio me je da čekam medu ćelavim
šegrtima koji su, po-vijeni nad raznobojnim svilenim tkaninama, šili zavjese, da bi me onda
prepustio pomoćniku glavnog tapetara, koji je, kako sam shvatio, išao u palatu da uzme mjere
i napravi obračun. Kada smo prošli kroz kapiju kod Hladne česme i stupili na Alajmeg-dan,
bio sam pošteđen prolaska kraj iluminatorske radionice smještene u zdanju naspram Aja
Sofije, kao i objašnjavanja ostalim iluminatorima da se dogodio zločin.
Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobičajeno pust, toliko mi se činio i bučnim. Nije bilo
žive duše oko skladišta, niti pred vratima Kancelarije za molbe i žalbe, pred kojom uvijek u
dane vijećanja carskog Divana stoji mnoštvo ljudi s molbama u rukama. Ali, opet, činilo mi se
da čujem žamor iza čempresa, iz stolarske radionice i pekare, kroz prozore prostorija za
bolesne, iz štala, od konja i konjušara ispred druge dvorske kapije, čijim sam se kulama
šiljatih krovova divio. Svoje uzbuđenje pripisao sam strahu zbog toga što je malo kasnije, prvi
put u životu, trebalo proći kroz tu drugu kapiju, Kapiju spasa.
Na kapiji nisam obratio pažnju na ćošak gdje, kako se pričalo, u svakom trenutku čekaju
spremni dželati, niti sam mogao sakriti uzbuđenje od stražara koji su pažljivo posmatrali balu
ukrasne tkanine koju sam nosio kako bi pomislili da sam pomoćnik svog vodiča, tapetara.
Čim smo stupili na Divanski trg, zavladala je duboka tišina. Srce mi je snažno kucalo, osjetio
sam otkucaje čak i na čelu i vratu. Mjesto o kojem sam toliko slušao od ljudi koji su bili u
pala-ti i koje je i Tetak slikovito opisivao - pružalo se preda mnom kao prelijep, raznobojan
vrt, pravi dženet. Ipak, nisam osjećao beskrajno zadovoljstvo, koje obuzme sve koji stupe u
dženet, već strah i pokornost. Bilo mi je jasno da sam samo običan rob našeg padišaha, koji
je, kako sam sada mnogo bolje uviđao, temelj cijelog svijeta. Dok sam zadivljeno gledao
paune kako se šetaju zelenilom, zlatne čaše pričvršćene lancem za česme iz kojih je žubo-rila
voda, divanske čauše kako se u svilenim odorama kreću kao da ne dodiruju zemlju, u sebi
sam osjetio uzbuđenje što mogu služiti vladaru. Moram završiti tajnu knjigu našeg padišaha,
čije sam napola dovršene crteže nosio pod rukom. Pogleda uprtog u Kulu divana, koja je,
posmatrana izbliza, izazivala više strah nego divljenje, išao sam za tapetarom ne znajući šta
tačno radim.
S jednim pažom u pratnji, u mrtvoj tišini i s osjećajem straha prošli smo zgradu Divana i
riznicu. Činilo mi se da sam već ranije sve vidio i upoznao sva ta mjesta.
Kroz jedna široka vrata ušli smo u prostor koji nazivaju Stara divanska vijećnica. Pod
velikom kupolom ugledao sam majstore kako sjede i čekaju držeći u rukama platno, komade
kože, srebrne korice za sablje, sedefne škrinjice... Odmah mi je bilo jasno da su to majstori iz
umjetničke radionice našega padišaha koji izrađuju topuze, čizme, srebrnariju i baršun,
ukrasne predmete od slonovače i muzičke instrumente. Svi su čekali pred vratima carskog
rizničara da sravne dnevne obračune, nabavku materijala ili dozvolu za ulazak u Enderun,
zabranjene prostorije palate, kako bi uzeli mjere. Bilo mi je drago što među njima nisam vidio
nijednog iluminatora.
I mi smo se povukli u ćošak i čekali. S vremena na vrijeme do nas bi dopro povišen glas
tajnika Carske riznice, koji bi zbog greške u računima tražio da se neka riječ ponovi, a nakon
toga i odgovor koji mu je davao neki bravar s poštovanjem. Glasovi su vrlo rijetko
nadglasavali šapat, golubovi u dvorištu slijetali su i uzlijetali, a buka njihovih krila odjekivala
je pod kupolom jače od žalopojki obrtnika, koji smo se jadali jedan drugome zbog manjka
novca i materijala.
Kad je došao red na mene i kad sam ušao u malu, kupolom nadsvođenu sobu carskog
rizničara, u njoj sam ugledao samo jednog tajnika. Odmah sam mu saopštio da imam jedan
veliki problem s kojim mora biti upoznat carski rizničar, naime, jedna knjiga, koju je naručio
naš padišah i za nju se brižno zalagao, ostala je nedovršena. Unjkavi tajnik predosjetio je
nešto, razrogačio oči, a ja sam mu pokazao crteže iz tetkove knjige. Kad sam vidio da su ga
neobični crteži uzrujali, rekao sam mu tetkovo ime, nadimak, zanimanje, i dodao da je zbog
tih crteža izgubio život. Sve sam to rekao u jednom dahu. Jer, dobro sam znao ako se budem
vratio iz palate, a da ne dođem do našeg padišaha, biću optužen da sam svog tetka doveo u to
strašno stanje.
U trenutku kada je tajnik otišao kod carskog rizničara da ga obavijesti o tome, oblio me
hladan znoj. Da li bi carski rizničar, za kojega sam od tetka čuo da se nikad ne odvaja od
padišaha, da mu ponekad prostire molitveni tepih, da je osoba kojoj padišah povjerava svoje
tajne, da li bi samo zbog mene iz Enderuna došao ovamo? Nevjerojatna mi je bila čak i
mogućnost da je u En-derun, u samo srce palate, poslan glasnik. Gdje je sada naš preu-zvišeni
padišah, da li je sišao u neku od svojih rezidencija na obali ili je u haremu, da li je i carski
rizničar s njim?
Mnogo kasnije pozvali su me unutra što me je tako iznenadilo da se nisam ni stigao uplašiti.
Ali, obuzelo me uzbuđenje kad sam na licu majstora s kojim sam se sreo na vratima sobe
pročitao izraz poštovanja i nevjerice. Kad sam ušao, nakratko sam se ukočio, misleći da neću
moći usta otvoriti. Na glavi je nosio kapu ukrašenu zlatnim i srebrnim nitima kakvu smiju da
nose samo carski rizničar i veziri. Razgledao je crteže koji su stajali pred njim na stalku za
knjige. Uplašio sam se kao da sam ih ja nacrtao. Poljubio sam mu skute.
„Sinko", reče, „da li sam pogrešno čuo? Je li tvoj tetak mrtav?"
U jednom trenutku, da li zbog uzbuđenja ili osjećaja krivice, nisam mogao da odgovorim,
potvrdio sam mu klimanjem glave. U istom momentu dogodilo se nešto neočekivano: iz oka
mi je skliznula jedna suza i polako se spustila niz obraz praćena izne-nađenim ali obzirnim
pogledima carskog rizničara. To da se nalazim u palati, da se carski rizničar odvojio od
padišaha kako bi došao ovamo da razgovara sa mnom, da mogu biti tako blizu našeg
padišaha, sve je to čudno utjecalo na mene... Na oči mi navri-ješe nove suze, koje se u
potocima počeše shvati niz moje obraze a nisam osjećao stid.
„Sinko, isplači se koliko ti srce želi", reče carski rizničar.
Počeo sam plakati. Mislio sam da sam u proteklih dvanaest godina ostario i sazrio. Ali, kada
se čovjek toliko približi svom padišahu, srcu svoje države, shvati da je dijete. Nije me bilo
briga ni to što su moje jecaje čuli majstori srebrnari i baršunari, koji su čekali ispred sobe,
shvatio sam da ću carskom rizničaru sve ispričati.
I tako sam mu ispričao sve što mi je ležalo srcu. Osjećao sam olakšanje svaki put kad bih
vidio da pred očima carskog rizničara oživljava moja ženidba sa Šekurom, teškoće s tetkovom
knjigom, tajne koje crteži skrivaju, Hasanove prijetnje, tetkov leš. Kako sam čitavim svojim
bićem osjećao da ću se iz zamke u koju sam upao izvući samo ako se predam beskrajnoj
pravdi milosrdnog padišaha, Uzdanici ovog svijeta, opisivao sam sve. Da li će shvatiti moju
priču i tačno je prenijeti našem padišahu, Uzdanici svijeta, prije nego što me preda
mučiteljima i dželatima?
„Obavijestite odmah iluminatorsku radionicu o smrti efen-di Tetka", rekao je carski rizničar.
„Neka na njegovu dženazu dođe cijeli esnaf iluminatora."
Pogledao me je upitno kako bi provjerio da li se protivim tome. Ta pažnja ulila mi je
samopouzdanje i odmah sam mu ispričao svoje sumnje u vezi s tim ko je i zbog čega ubio
mog tetka i pozlatara efendi Prefmjenog. Aludirao sam na ljude propovjednika iz Erzuruma,
one koji napadaju tekije jer se u njima svira i pleše.
Primijetivši sumnjičave poglede carskog rizničara, želio sam da podijelim s njim i ostale
sumnje. Stavio sam mu do znanja da je to što sam pozvan uraditi crteže i iluminacije za knjigu
efendi Tetka među majstorima iluminatorske radionice vjerojatno izazvalo rivalstvo i
ljubomoru, ne samo zbog novca, nego i zbog časti. I sama povjerljivost tog posla pokrenula je među njima svu tu netrpeljivost, mržnju i
zavjere, rekao sam mu. Međutim, što sam više o tome govorio, to sam, uznemiren, sve više
naslućivao da i carski rizničar, kao i vi sada, na neki način sumnja na mene. Dragi Bože, neka
se napokon sve razjasni, neću ništa drugo tražiti od tebe!
Nastupila je tišina. Carski rizničar skrenuo je svoj pogled s mene, kao da se u moje ime stidi
mojih riječi i bola, a zatim pogledao crteže na stalku.
„Ima ih devet", rekao je. ,,A s Tetkom je ugovorena knjiga s deset crteža. Od nas je dobio
mnogo više zlatnih listića nego što je iskoristio na ovim slikama."
„Sigurno je podli ubica ukrao posljednji crtež, urađen s mnogo pozlate", odgovorio sam.
„Nikako nismo čuli ko je kaligraf."
„Moj pokojni tetak još nije završio tekst za knjigu. Očekivao je da je ja završim."
„Sinko, sam si rekao da si se tek nedavno vratio u Istanbul!"
„Stigao sam prije nedjelju dana, tri dana nakon što je ubijen efendi Prefinjeni."
„Zar je tvoj tetak godinu dana izrađivao crteže za knjigu koja još nije napisana?"
„Da."
„Da li ti je objasnio o čemu će ta knjiga govoriti?"
„Rekao je da naš padišah želi knjigu koja će venecijanskom duždu predstaviti silu i bogatstvo
loze Osmanovića, sablje i ponosa islama, a u srce mu usaditi strah, i to u vrijeme kad se
navršava tačno hiljadu godina od hidžre našeg Proroka i kad islamski kalendar pokazuje
okruglo hiljadu godina. Ta knjiga u slovu i slici treba da prikaže najdragocjenije i najsvetije
stvari našeg svije-ta, a u njenom srcu, baš kao i u Knjizi o oštroumlju, treba da bude portret
našeg padišaha. Pošto bi u njegovoj izradi trebalo ko-ristiti i postupke franačkih majstora,
portret bi, čim ga mletački dužd ugleda, morao izazvati divljenje prema našem padišahu, kao i
želju da se s njim sprijatelji."
„Jasno mi je, ali zar su najdragocjenije i najsvetije stvari loze Osmanovića psi i stabla?",
upitao je, uperivši prstom na crteže.
„Moj pokojni tetak je govorio da knjiga treba da prikaže ne samo bogatstvo našeg padišaha,
nego snagu njegovog duha i njegove skrivene tuge."
„A šta je sa portretom našeg padišaha?"
„Nisam ga nigdje našao, mora da ga je sakrio bezdušni ubi-ca, ko zna, možda u svojoj kući."
Moj pokojni tetak bio je izjednačen s bilo kim ko za gotove dukate nije bio u stanju da završi
obećanu knjigu, pa je umjesto nje dao izraditi nekoliko čudnih crteža koji su u očima carskog
rizničara bili potpuno bezvrijedni. Da li me je carski rizničar smatrao osobom koja je ubila tog
nesposobnog i nepouzdanog čovjeka samo zato da bi mogao oženiti njegovu kćer ili možda
zbog nečeg drugog, na primjer, da bih mogao prodati zlatne listiće? Pošto sam po njegovim
pogledima osjetio da nisam vjerodostojan, pro-govorio sam užurbano, koristeći svoju
posljednju snagu i rekao mu kako mi je tetak povjerio da je sirotog efendi Prefmjenog mo-žda
ubio neki od majstora koje je radio na knjizi. Ispričao sam mu da je sumnjao na Maslinu,
Rodu i Leptira, ali nisam previše dužio. Nisam imao dokaze, niti sam vjerovao u sebe.
Osjećao sam da carski rizničar i mene smatra klevetnikom i podlim prevarantom.
Zato me je obradovalo kad je carski rizničar rekao da od ilu-minatorske radionice moramo
sakriti da tetak nije umro prirodnom smrću, ove riječi shvatio sam kao prvi znak njegove
sarad-nje sa mnom. Zadržao je crteže. Kad sam, pod budnim okom stražara, izašao kroz
Kapiju spasa, kroz koju sam maločas ušao uzbuđen kao da ulazim u dženet, osjetio sam
olakšanje kao neko ko se poslije mnogo godina napokon vraća kući.
37.
JA SAM VAŠ TETAK
Moja dženaza bila je jako lijepa, onakva kakvu sam i želio. Došli su svi čiji sam dolazak
priželjkivao. Bio sam ponosan zbog toga. Među vezirima koji su se u vrijeme moje smrti
zatekli u Istanbulu, prisustvovali su joj Hadži Husejin-paša s Kipra i Topal
Baki-paša, vjerno su se sjetili na to kako sam im mnogo služio, polazak defterdara Melekpaše Crvenog, koji je u vrijeme moje smrti bio i slavljen i klevetan, izazvalo je veliko
interesovanje u skromnoj avliji mahalske džamije. Posebno zadovoljstvo osjetio sam kada je
došao čaušbaša Mustafa-aga, na čijem bih mjestu bio ja da sam i dalje živ i da i dalje aktivno
učestvujem u državnim poslovima. Tajnik Carskog vijeća, efendi Kemaletin, svi divanski
čauši, i bliski prijatelji i veliki dušmani, carski sekretar efendi Šalim Strogi, koji je još uvijek
bio nasmijan i optimistički raspoložen, bivši divanski činovnici koji su se rano povukli iz
aktivnog života, moji školski drugovi, mnogi za koje sam se čudio kako su čuli za moju smrt,
bliži i dalji rođaci, mladi ljudi, svi su činili je-dan povelik, dostojanstven i upečatljiv skup.
Bio sam ponosan na taj skup, njegovu ozbiljnost i tugu. Dolazak carskog rizničara Hazim-age
i zapovjednika sultanske garde svima je pokazao da je naš preuzvišeni padišah potresen zbog
moje smrti. Da li to znači i da će biti uložen veliki trud da se moj podli ubica pronađe i izruči
mučiteljima, ne znam. Ali, sad vidim tog prokletnika kako stoji u avliji s ostalim
iluminatorima i kali-grafima i gleda u moj kovčeg s dostojanstvenim i nevjerojatno tužnim
izrazom lica.
Ipak, nemojte misliti da sam ljut na svog ubicu, da želim osvetu, čak ni da je moja duša
nespokojna zato što sam krvnički i nemilosrdno ubijen, jer, sada sam u jednom sasvim
drugačijem svetu, moja duša je spokojna jer se nakon dugogodišnjih strada-nja na
ovozemaljskom svijetu napokon pronašla.
Moja duša je privremeno napustila moje, zbog udaraca mastionicom, krvlju obliveno, bolno
tijelo, neko vrijeme trepereći u svjetlosti, a usred toga, kao što sam mnogo puta pročitao i u
Ki-tab-ur Ruhu, lagano mi priđoše dva divna, nasmiješena anđela, sjajna poput sunca,
uhvatiše me za ruke i podigoše uvis, ne samo kao dušu, već kao da sam još uvijek tijelo. Kako
smo se blaženo i lagano, i kako visoko popeli, kao u najljepšim snovima! Prošli smo kroz
plamene šume, prešli rijeke svjetlosti, ušli u mora tame i snježne planine. Svaki dio tog puta
trajao je hiljadu godina, a meni je djelovao kratak kao treptaj oka.
Eto, tako, prolazeći pored neobičnih stvorenja, kroz raznorazne grupe, močvare što vrve od
bezbrojnih buba i ptica, kroz oblake, prošli smo sedam nebesa. Kod svakog od tih sedam
nebesa na vrata je zakucao anđeo koji je išao prvi i, kada bi ga neki glas upitao: „Ko je?",
naveo bi sva moja imena i osobine, dodajući: „Dobri rob Uzvišenog Alaha", na oči su mi
krenule suze rado-snice, iako sam saznao da će do sudnjeg dana, kada se razdvajaju oni
dostojni dženeta i oni dostojni džehenema, proći još hiljade godina.
Jer, osim ponekog beznačajnog detalja, sve je onako kako su El Gazali, El Džauzi i drugi
mudraci opisali na stranicama posve-ćenim smrti. Stvari, koje su u knjigama bile preskočene
kao nerješive, ili koje su izgledale kao kakva mračna zagonetka koju mo-že odgonetnuti samo
onaj koji umre, sada su se razjašnjavale jedna za drugom u eksploziji hiljadu svjetlosnih boja.
Kako da opišem boje koje sam tokom tog čudesnog vaznese-nja vidio? Vidio sam da je svijet
sačinjen od boja, da je sve boja. I kao što sam osjetio da je snaga koja me odvaja od svih
drugih stvari sačinjena od boja, tako sam shvatio da je boja ono što me sada s ljubavlju uzima
u naručje i povezuje sa svijetom. Vidio sam narandžasta nebesa, tijela boje zelenog lista,
smeđa jaja boje kafe, legendarne nebeskoplave konje. Sve je bilo kao na slikama koje sam s
ljubavlju posmatrao godinama, kao u legendama, i zato sam sve to gledao, čudeći se i diveći
se u isti mah, a opet, sve što sam vidio kao da je na neki način izviralo iz mog sjećanja. Shvatao sam da je ono što zovem sjećanjem dio svijeta i da će i svijet, zbog beskonačnog vremena
koje se preda mnom otvara, u budućnosti najprije postati moje iskustvo, a zatim moje
sjećanje. Umirući u tom veselju boja, shvatio sam i odakle taj osjećaj olakšanja, kao da sam sa
sebe svukao tijesnu košulju. Od sada mi ništa više nije bilo zabranjeno, a ispred mene su
neograničeno vrijeme i prostor da mogu da proživljavam sva vremena i sve prostore.
Čim sam to shvatio, prestrašen i radostan, shvatio sam da sam blizu Njega. U tom trenu,
ponizan, osjetio sam prisustvo jedne crvene boje koja se ni sa čim ne može uporediti.
Za vrlo kratko vrijeme sve postade jarkocrveno. Ljepota te boje ispunjavala je i mene i cijeli
svijet. Što sam se više približavao Njegovom biću, obuzimala me je sve veća želja da plačem
od radosti. Osjetio sam stid što izlazim pred Njega tako iznenada i obliven krvlju. Neki druga
strana mog uma govorila mi je da me On poziva sebi preko Azraela i drugih anđela, kao što
sam čitao u knjigama o smrti.
Da li ću moći da Ga vidim? Pomislio sam da će mi dah zastati od uzbuđenja.
Crvenilo, koje je preplavilo sve postojeće i u kojem su se razigrano odražavali svi prizori
svijeta, bilo je tako čudesno i veli-čanstveno pa su mi zbog pomisli da mogu biti dio Njega i
da sam Mu tako blizu suze brzo navirale na oči.
Međutim, shvatio sam da mi se više neće približavati. Shvatio sam da se kod svojih anđela
raspituje za mene, da me oni hvale i da me je prihvatio kao dobrog slugu koji se pridržavao
svih Njegovih naredbi i zabrana, kao i da me voli.
Radost koja me je obuzimala i suze koje su mi tekle niz lice odjednom se zatrovaše nekom
sumnjom. Kako bih je se odmah oslobodio, rekao sam s krivicom i nestrpljenjem:
„Posljednjih dvadeset godina života bio sam pod snažnim utjecajem nevjerničkih slika koje
sam vidio u Veneciji. Čak sam želio da moj portret bude napravljen u njihovom stilu, ali sam
se uplašio. Kasnije sam u nevjerničkom stilu dao naslikati Tvoj svijet, Tvoje sluge i našeg
padišaha, koji je Tvoja sjena na prolaznom svijetu."
Ne sjećam se Njegovog glasa, nego samo odgovora koji mi je dao i koji sam čuo u sebi:
„Moji su i istok i zapad."
Uzbuđen, nisam mogao da se suzdržim:
„Dobro, no staje smisao svega ovoga, cijelog svijeta... Šta sve to znači?"
„Tajna", čuo sam u sebi odgovor. Ili: „Milost." Ali nisam bio sasvim siguran.
Po tome što su mi anđeli opet prišli, zaključio sam da je u toj visokoj nebeskoj sferi donesena
neka privremena presuda i da ću, zajedno sa mnoštvom drugih duša koje su umirale
desetinama hiljada godina unazad, čekati u berzahu, mjestu gdje duše iščeku-ju sudnji dan
kada će nam biti izrečena konačna odluka. Sve se odvijalo kako su knjige zabiljeležile, čime
sam bio zadovoljan. Na putu dolje, sjetio sam se knjiga, opet ću biti u svom tijelu kad me
budu sahranjivali.
Ali, hvala Alahu, odmah mi je postalo jasno da je 'povratak u tijelo' samo stilska figura. Kako
je samo, uprkos tuzi kojom je bila praćena, pogrebna povorka bila dostojanstvena, bio sam
ponosan, kada je nakon pročitane molitve ponijela moj kovčeg prema malom groblju
Tepedžik u blizini džamije! Odozgo je djelovala kao tanka i slabašna nit.
Moram objasniti gdje sam se nalazio. Kao što se može razumjeti i iz Poslanikovog hadisa:
„Duša vjernika je ptica koja jede s dženetskih stabala", poslije smrti duša lebdi na nebu. Ovaj
hadis ne kaže da duša poprima izgled ptice, niti da postaje ptica, kako je to pogrešno tvrdio
Abu Omar bin Abdulbar, nego da duša boravi tamo gdje i ptica, kako to pravilno tumači El
Džauzi. Mjesto s kojeg sam ja posmatrao taj prizor, a mletački majstori, koji jako vole
perspektivu, nazivaju ga 'ugao posmatranja', što potvrđuje tačnost El Džauzijevog tumačenja.
S mjesta gdje sam bio, na primjer, mogu posmatrati pogrebnu povorku kako stupa na groblje,
protežući se kao kakav konopac, ali mogu vidjeti, s uživanjem, kao da gledam neki crtež, i
kako jedan jedrenjak, čija nabrekla jedra gutaju vjetar, raspoloženo ubrzava plovidbu,
krivudajući od kraja Zlatnog roga prema Dvorskom vrtu. Pošto sve to gledam s visine
minareta, cijeli svijet liči na crteže jedne čudesne knjige koju sam nekada razgledao stranicu
po stranicu.
Mogao sam da vidim više od bilo koga ko je bio na istoj visini, a da mu duša nije odvojena od
tijela: djecu koja se igraju trule kobile čak na drugoj strani obale, u jednoj napuštenoj bašti
okruženoj grobovima, negdje iza Uskudara; Reisulkutabov čamac sa sedam pari vesala kako
prije dvanaest godina i tri mjeseca savršeno klizi Bosforom prevozeći mletačkog ambasadora,
koji se ukrcao kod svoje rezidencije na obali i vodimo ga kod velikog vezira Ragip-paše
Ćelavog; debelu ženu kako na novom pazaru u Langi nosi ogromnu glavicu kupusa kao bebu
koju treba podojiti; svoju sreću zbog smrti divančauša efendi Ramazan, jer sam imao dobre
šanse da zauzmem njegovo mjesto; kako iz naručja svoje bake gledam crvene košulje koje
moja majka širi po avliji; kako tumaram udaljenim mahalama tražeći babicu kad je Šekurina
pokojna majka dobila trudove i počela rađati; mjesto gdje se nalazi moj crveni pojas, nestao
prije četrdeset i više godina (ukrao ga je Vasfi); daleki veličanstveni vrt, koji sam jedanput,
prije dvadeset i jednu godinu, sanjao i koji će mi Alah, ako bude volja Njegova, mnogo
kasnije pokazati kao dženet; glave, noseve i uši koje je gruzijski begler-beg Ali Beg poslao
caru kad je porazio pobunjenike u tvrđavi Gori; a u isti mah i svoju dragu, preli-jepu Šekuru,
koja je na trenutak ostavila žene koje su došle iz susjedstva i plače za mnom gledajući
ognjište u avliji.
Knjige i mudraci kažu da duša ima četiri zavičaja, to su: 1. majčina utroba, 2. ovozemaljski
svijet, 3. berzeh, međuprostor gdje sada iščekujem sudnji dan, 4. dženet ili džehenem, gdje se
ide poslije sudnjeg dana.
Iz berzeha je moguće istovremeno vidjeti i prošlost i sadašnjost, a dokle god uspomene duše
ostaju u njemu, za njih ne postoje nikakva prostorna ograničenja. Ali, tek kad se iziđe iz
tamnica vremena i prostora, postane jasno da je život tijesna košulja. Nažalost, niko prije
smrti ne može shvatiti koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvih istinski razlog sreće, toliko je i
tijelo bez duše medu živima izvor najveće sreće. Zbog toga sam, bolno po-smatrajući za
vrijeme svoje lijepe dženaze najdražu Šekuru, kako zbog mene uzalud plače u kući kidajući
sve sa sebe, preklinjao uzvišenog Alaha da nam u dženetu podari dušu bez tijela, a na ovom
svijetu tijelo bez duše.
38.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Znate one starce koji cijeli svoj život posvete umjetnosti. Ljute se na svakoga. Visoki su,
koščati i mršavi. Žele da ono malo godina što im je preostalo provedu u ponavljanju onog
dugog dijela života koji je ostao iza njih. Lako planu i bjesne, žale se na sve. Žele da sve
konce drže u svojim rukama, pa su svima već dosadili. Ne sviđa im se niko i ništa. Ja sam
jedan od njih.
Majstor nad majstorima Nurulah Selim Čelebija, s kojim sam u istoj radionici, sjedeći uz
njegovo koljeno, još kao šesnae-stogodišnji šegrt imao čast da radim crteže, bio je takav kad
je imao osamdeset godina (iako nije bio ljut kao ja). Takav je bio i posljednji veliki majstor
Sari Abdija, kojeg smo sahranili prije trideset godina (on opet nije bio mršav i visok kao ja).
Znam da se strijele kritike, odapinjane u leđa tih slavnih majstora, koji su u to vrijeme vodili
iluminatorske radionice, sada snažno zabadaju u moja leđa, želim da znate da su neka ofucana
ogovaranja potpuno neutemeljena.
Ne volimo nove stvari jer smatramo da nema ničeg novog što bi nam se svidjelo.
Sa većinom ljudi postupamo kao sa budalama zato što su većina ljudi budale, a ne zato što
smo nervozni, nesretni ili zato što imamo neki drugi nedostatak. (Ipak, kad bismo se bolje
ponašali prema njima, bili bismo im otmjeniji i pametniji.)
Činjenica da zaboravljam mnoga imena i lica, osim mojih iluminatora, jer ih još od doba
njihovog šegrtovanja volim i poučavam, nije posljedica moje senilnosti, već toga što su ta
imena i lica toliko lišena boje i svjetlosti da ih ne vrijedi pamtiti.
Sve vrijeme Tetkove dženaze, kojem je zbog budalaština Alah prerano uzeo život, pokušavao
sam zaboraviti na koliko muka me je stavio pokojnik primoravajući me jedno vrijeme da
oponašam franačke majstore. U povratku sam razmišljao kako ni ja više ni-sam daleko od
vremena kad će me, po Alahovoj milosti, stići sljepilo i smrt. Naravno, biću spominjan
onoliko dugo koliko crteži koje sam napravio i knjige koje sam ilustrovao budu radovali vaše
oko i u vašem srcu budili osjećaj sreće. Ali, želim da nakon moje smrti znate i ovo: i na kraju
moga života, u starosti, još uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretan osmijeh. Na
primjer:
1.
Djeca (ona sažimaju sva pravila ovoga svijeta)
Slatke uspomene (lijepi mladići, žene, lijepa umetnost, prijateljstvo)
Susret s čudesima starih heratskih majstora (ne može biti objašnjeno neupućenima).
Najjednostavnije rečeno, to znači sljedeće: u iluminatorskoj radionici našeg padišaha, na
čijem čelu sam ja, ne izrađuju se vije čudesna djela kao nekad, i kao što vidim, sve će se
istrošiti, nestati. S gorčinom osjećam da smo ovdje jako rijetko dostizali lje-pote starih
heratskih majstora, iako smo cijeli svoj život s ljubavlju posvetili ovom poslu. Skromno
prihvaćanje ove istine olak-šava život. Upravo zbog toga što olakšava život, skromnost je u
našem svijetu jako poželjna vrlina.
Eto, s takvom skromnošću dovršavao sam jednu sliku za Sumarnu, knjigu o ceremonijalnom
obrezanju naših prinčeva. Na slici je egipatski beglerbeg koji obrezanom dječaku daruje,
postavljenu na crveni baršun, pažljivo izrađenu sablju, optočenu zlatnim nitima i ukrašenu
rubinima, smaragdima i tirkizom, jednu lađu i jednog gordog, bržeg od munje, razigranog
arapskog konja, zauzdanog zlatnim lancem, sa stremenom ukrašenim biserima i krizolitom, s
bijelim biljegom iznad nozdrva i dlakom sjajnijom od samog srebra, sa srebrnim sedlom na
leđima, ukrašenim zlatnim vezom, crvenim baršunom i šarama u obliku sunca napravljenim
od kamenčića rubina. Povlačio sam posljednje poteze četkicom na crtežu čiju sam
kompoziciju sam izradio, a konja, sablju, princa i poklisare koji ih posmatraju dao sam
svakom šegrtu posebno da boji. Neke listove s platana na Atmegda-nu obojio sam u
ljubičasto. Dugmad poklisara tatarskog hana obojio sam žutom bojom. I baš kad sam s veoma
malo carske zlatne vode prelazio preko konjskih uzda, neko je zakucao na vrata. Stao sam.
Bio je to glasnik. Carski rizničar poziva me u palatu. Oči su me blago pekle. Smjestio sam
lupu za čitanje u džep kaftana i pošao sa mladićem.
Kako je lijepo hodati ulicama nakon veoma dugog rada! Čitav svijet izgleda kao nov i
nevjerojatan, kao da ga je Alah tek ju-če stvorio!
Vidio sam jednog psa, imao je više skrivenih značenja nego svi crteži pasa. Vidio sam jednog
konja, konj mojih iluminatora nosi mnogo više skrivenog značenja u sebi. Na Atmegdanu sam
vidio jedan platan, čije sam listove na crtežu maloprije obojio u ljubičasto.
Kad se čovjek nade na Atmegdanu, već dvije godine crta svi te i parade što prolaze tim trgom,
i šeta po njemu, čini mu se kao da se našao na nečemu što je sam nacrtao, pa sad i hoda po tome. Da smo na franačkoj slici, skrenuli bismo u drugu ulicu i kroz okvir crteža izašli; da smo
na crtežu naših heratskih majstora, stigli bismo tamo gdje nas Alah vidi; da smo na kineskom
crtežu, ne bismo mogli izaći jer se pružaju u beskonačnost.
Glasnik me nije vodio u Staru divansku vijećnicu, u kojoj bismo se carski rizničar i ja sretali
da bismo razgovarali o isplati zarada, poklonima koje iluminatori spremaju za našeg padišaha,
o knjigama, oslikanim nojevim jajima, zdravlju i dobrobiti ilumi-natora, o nabavci potrebnih
boja, zlatnih listića i drugih potrepština, o običnim pritužbama i željama, o zadovoljstvu,
željama, raspoloženju i zahtjevima našeg padišaha, Uzdanice svijeta, o svemu i svačemu mojim očima, naočarama za čitanje, bolovima u slabinama, o tigrastoj mački carskog
rizničara i njegovom podmuklom zetu. Tiho smo ušli u Carski vrt. Jedva čujno, kao da smo
počinili zločin, spustili smo se prema moru kroz drvorede stabala tiše i od nas samih.
Približavam se palati na obali. Znači, vidjet ću svog padišaha, Njegova preuzvišenost je tamo,
govorio sam samom sebi, kad u tom času skrenusmo s puta. Prešli smo nekoliko koraka i kroz
zasvođena vrata ušli u jednu kamenu zgradu iza spremišta za čamce. Iz pekare sultanove
garde dopirao je miris hljeba. Vidio sam ljude iz garde u crvenim uniformama.
U istoj sobi, zajedno, bili su carski rizničar i zapovjednik sultanske garde. Anđeo i Sotona!
Zapovjednik sultanske garde, koji je za našeg padišaha u Carskom vrtu izvršavao smrtne
presude i provodio mučenja, istrage, tukao, kopao oči i mučio, sada mi se umiljato smješio.
Kao da mi neki običan čovek, s kojim u hanu moram dijeliti istu sobu, želi ispričati kakvu
dopadljivu priču.
Ali, carski rizničar je počeo govoriti, a ne zapovjednik sultanske garde.
„Gospodar mi je prije godinu dana naredio da u najvećoj tajnosti dam izraditi knjigu, kao
jedan od poklona za neku diplomatsku delegaciju", reče stidljivim glasom. „Zbog tajnosti, kao
što nije smatrao prikladnim da taj posao povjeri glavnom sastavljaču carskih hronika, našem
majstoru Lokmanu, tako ni tebe, čijem su se majstorskom umijeću oduvijek svi divili, nije
želio da upliće u to. Uvažio je činjenicu da ste svi već dovoljno zauzeti Sumarnom, koja
govori o ceremonijalnom obrezivanju prinčeva."
Čim sam ušao u sobu, palo mi je na pamet da me je oklevetao neki podlac, i da je na sve
načine uspio uvjeriti Vladara u svoje laži, kako ja navodno na jednom crtežu hulim, a na
drugom se rugam, i da će me u svakom trenutku početi mučiti, ne obazirući se na moje
poodmakle godine. Zato su mi riječi carskog rizničara učinile slađim i od meda, koji me
pokušavao odobrovoljiti jer je naš padišah naručio knjigu od nekog drugog, a ne od mene.
Saslušao sam dobro poznatu priču o toj knjizi, ali nisam saznao ništa novo. Znao sam i za ta
govorkanja, i za Nusret-hodžu iz Erzuruma, naravno, kao i za netrpeljivost u iluminatorskoj
radionici.
Kako bih nešto rekao, postavio sam pitanje na koje sam već znao odgovor: pitao sam ko je
pripremao knjigu.
„Efendi Tetak, kao što znate", odgovorio je carski rizničar. Pogledao me je pravo u oči i
dodao: „Znate li da nije umro pri-rodnom smrću, već je ubijen?"
„Nisam znao", odgovorio sam prostodušno kao dijete i zašutio.
„Naš padišah je jako ljut", reče carski rizničar.
Priglup je bio taj smetenjak efendi Tetak. Više je želio da radi nego što je znao, imao je više
poleta nego pameti, pa su majstori iluminacije o njemu govorili podrugljivo, s podsmijehom.
Ionako sam na dženazi osjetio da to nisu čista posla. Kako je ubijen?
Carski rizničar je ispričao. Tragično. Sačuvaj Bože! Ko ga je ubio?
„Padišah je naredio", rekao je carski rizničar, „da se ta knjiga, isto kao i Sumama, što prije
završi..."
„Postoji još jedno Njegovo naređenje", rekao je zapovjednik sultanske garde. „Traži da taj
gnusni ubica, taj sotona, ako je među iluminatorima, odmah bude pronađen. Kazniće ga
takvom kaznom da nikom nikada više neće pasti na pamet da se još jednom usudi okomiti na
padišahovu knjigu i ubiti njegovog ilumi-natora."
Za trenutak pojavi se znak uzbuđenja na njegovom licu, kao da je već znao kakvom će
strašnom kaznom naš padišah kazniti krivca.
Shvatio sam da je naš padišah obojici maloprije povjerio taj zadatak i da ih je natjerao na
nešto prema čemu od prvog trenutka nisu mogli da sakriju svoje gađenje: na to da zajedno
obave taj posao, zato sam prema Vladaru osjetio naklonost koja je preva-zilazila divljenje.
Jedan paž poslužio je kafu, sjeli smo.
Efendi Tetak ima jednog nećaka kojeg je sam obučio i koji se razumije u iluminaciju i knjige:
Crnog. Da li ga znam? Ćutao sam. Na Tetkov poziv prije kratkog vremena vratio se u Istanbul
s persijske granice, gdje je bio u službi Serhat-paše (u zapovjed-nikovom pogledu bijesnu
sumnja); u Istanbulu se zbližio s Tetkom i od njega je čuo priču o knjizi koju priprema.
Poslije ubi-stva efendi Prefinjenog, Tetak mu je navodno rekao da sumnja na majstore
iluminacije koji su ga u kasnim noćnim satima posjećivali u kući zbog te knjige. Vidio je
crteže koje su ti majstori izradili za knjigu i tvrdio da je Tetkov ubica ukrao jedan od njih,
padišahov, na čiju je izradu navodno utrošeno najviše zlata. Taj mladić je Tetkovo ubistvo
dva dana skrivao od palate, od carskog rizničara. S obzirom na to da je u tom kratkom
vremenu na brzinu oženio Tetkovu kćer, a sumnjiva je zakonitost tog braka, zatim se nastanio
u njenoj kući, obojica sumnjaju na Crnog.
„Ako se njihove kuće pretresu i ako je ta izgubljena stranica kod nekog od mojih majstora,
ispostaviće se odmah da je Crni go-vorio istinu", rekao sam. „Ali, kada su u pitanju moja
draga djeca, moji iluminatori čudesnih ruku, koje poznajem još od doba njihova šegrtovanja,
nijedan od njih ne bi mogao ubiti čovjeka."
„Maslini, Rodi i Leptiru od krova do podruma pročešljaće-mo kuću, jazbinu, avliju, dućan
ako ih imaju, sve što imaju i što je njihovo", rekao je zapovjednik koristeći na podrugljiv
način nadimke koje sam im s ljubavlju nadjenuo. „I Crnom." Zatim je nastavio sa
izvještačenim beznađem:
„Hvala Bogu što smo u ovoj teškoj situaciji uspjeli da dobijemo dopuštenje od kadije da u
istrazi koristimo mučenje. Pošto je ubistvo i druge osobe bliske iluminatorskom esnafu, bacilo
sumnju da će se zločin ponoviti, i to na sve iluminatore, od šegrta do majstora, to mučenje
neće biti u suprotnosti sa zakonom, tako je rekao."
Razmišljao sam u tišini: 1. ako je mučenje u skladu sa zakonom, znači da dozvolu nije dao
naš padišah; 2. to što su, po kadijinu mišljenju, svi iluminatori pod sumnjom, znači da sam i ja
okrivljen jer, kao glavni među njima, nisam mogao pronaći krivca među nama i izručiti ga
pravdi; 3. shvatam da traži saglasnost, otvoreno ili prešutno, i od mene prije nego što počne
mučiti moje iluminatore, mog dragog Leptira, Maslinu i Rodu, koji su me posljednjih godina
izdali, kao i sve druge majstore.
„Kako naš padišah traži da i Sumama i druga knjiga, za koju je sada jasno da je ostala
nedovršena, budu završene kako dolikuje, brinemo da bi mučenje moglo naškoditi rukama,
očima, umijeću iluminatora", rekao je carski rizničar. Okrenuo se prema meni: „Zar nije
tako?"
„Nedavno smo imali istu brigu", grubo je rekao zapovjednik. „Neki zlatar nije odolio
šejtanovom iskušenju i, kao dijete, izabrao jedan fildžan s drškom ukrašenom kamenčićima
rubina, pa ga je na kraju i ukrao. To je bio fildžan sultanije Nedžmije, najmlađe sestre našeg
padišaha. Vladar mi je povjerio slučaj pošto se krađa fildžana, kojeg je mnogo voljela,
dogodila u palati na Uskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedžmija, isto kao i naš padišah,
brinula za umijeće, oči i prste svojih majstora zlatara. Odmah sam naredio da se majstori
svuku i bace u zaleđen bazen, među komade leda i žabe. Povremeno sam tražio da ih izvuku i
snažno bičuju, ali da paze kako im ne bi nastradali lice i ruke. Za kratko vrijeme zlatar koji
nije odolio šejtanovom iskušenju pri-znao je krađu i dobio zasluženu kaznu. Kako su bili
čistog obraza, oči i prsti juvelira i zlatara nisu bili oštećeni uprkos hladnoj vodi, zimi i
brojnim udarcima bičem. Čak mi je i padišah rekao da je njegova sestra jako sretna i da zlatari
i juveliri bolje rade na-kon što je uklonjen kukolj među njima."
Bio sam siguran da će se zapovjednik surovije ponašati prema mojim majstorima iluminacije
nego prema zlatarima. Čak i da je poštovao uživanje koje je naš padišah osjećao prema novim
knjigama, smatrao je da je samo kaligrafija umjetnost koju treba istinski poštovati. Zato je,
kao i mnogi drugi, iluminaciju, a posebno crtanje, smatrao nečim nepotrebnim, što gotovo
graniči s bezvjerjem, pa čak i nečim što priliči samo ženama i da to treba kazniti.
„Premda ste živi i zdravi i u punoj radnoj snazi, vaši dragi iluminatori počeli su međusobno
spletkariti i razmišljati ko će biti glavni majstor poslije vaše smrti", rekao je kako bi me
isprovocirao.
Da li je bilo spletki za koje nisam znao? Da li je postavljena neka nova zamka? Suzdržao sam
se i šutio. Carski rizničar je jako dobro vidio bijes koji sam osjećao prema njemu jer je iza
mojih leđa pokojnom tupoglavcu dao da priredi knjigu, a takođe i prema mojim nezahvalnim
iluminatorima, koji su u tajnosti radili crteže za tu knjigu da bi stekli nečiju naklonost i
zaradili poneku akču.
Odjednom sam uhvatio samog sebe kako pokušavam zamisliti na koji način bi moji
iluminatori bili kažnjeni. Tokom saslušanja i mučenja neće im derati kožu jer poslije toga
nema povratka, ne nabijaju ni na kolac, kao što se to čini s pobunjenicima, jer cilj takvog
načina ubijanja jeste da daju primjer drugima, ali, ne ide ni s lomljenjem ruku, nogu i prstiju.
Svakako ne bi priličilo ni da im se izvadi po jedno oko, što je učestali običaj u posljednje
vrijeme, sudeći po jednookim jadnicima koje često viđam na istanulskim ulicama. Tako sam
zamislio svoje drage iluminatore u bazenu smještenom u izdvojenom dijelu Carskog vrta, u
kao led hladnoj vodi, među lokvanjima, kako se tresu kao prut i zgle-daju se s mržnjom i
zamalo sam se u jednom trenutku nasmijao. Ali, srce me je zaboljelo kada sam pomislio kako
bi Maslina vrištao kad bi mu zadnjicu žigosali usijanim željezom i kako bi po-blijedilo lice
mog dragog Leptira okovanog lancima. Nisam čak mogao ni da zamislim da bi moj dragi
Leptir, čiji su vrhunski ta-lenat i ljubav prema iluminaciji ponekad izazivali suze, mogao biti
batinjan kao neki kradljivi šegrt. Skamenio sam se.
Moj ostarjeli um je na trenutak utihnuo, začaran dubokom tišinom u njemu samom. Svi smo
neko vrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo baca u zaborav.
„Oni su najbolji iluminatori našeg padišaha", rekao sam. „Nemojte im učiniti ništa nažao."
Zadovoljan, carski rizničar ustade sa svog mjesta, uze gomilu papira koji su ležali na stalku u
drugom kraju sobe, donese ga i spusti ispred mene i, kao da je u sobi mrak, stavi pored mene
dva velika svijećnjaka, s kojih se širila lelujava svjetlost debelih svijeća. To su bili oni crteži.
Kako bih mogao da vam objasnim šta sam vidio prelazeći lupom preko njih? Padalo mi je na
pamet da se nasmijem, ne zato što su smiješni. Osjećao sam bijes, ali ne zato što su izgledali
neozbiljno. Kao da je efendi Tetak rekao mojim iluminatorima da crtaju, ali ne kao oni sami,
već kao da su neko drugi. Kao da ih je natjerao da se sjete nepostojećih uspomena, da zamisle
jednu budućnost u kojoj nikada ne bi poželjeli da žive. A najnevjerojatni-je je to što su se
ubijali zbog tih besmislica!
„Možete li gledajući te crteže reći koji je iluminator radio koji crtež?", upitao je carski
rizničar.
„Da", odgovorio sam ljutito. „Gdje ste pronašli ove crteže?"
„Donio ih je Crni i lično ih uručio", odgovorio je carski rizničar. „Nastoji da dokaže da su i on
i pokojni efendi Tetak nevini."
„Stavite ga na muke", rekoh. „Da saznamo kakve je još tajne skrivao naš pokojni efendi
Tetak."
„Poslali smo jednog čovjeka", oduševljeno je rekao zapovjednik. „Poslije ćemo pretražiti
cijelu mladoženjinu kuću."
Nakon toga na licima obojice pojavi se čudesna svjetlost straha i divljenja i obojica skočiše na
noge.
I ne osvrnuvši se, shvatio sam da je u sobu ušao naš preuzvi-šeni padišah, Uzdanica ovoga
svijeta.
39.
ZOVEM SE ESTER
Kako je lijepo plakati sa svima! Dok su u vrijeme dženaze oca uboge moje Šekure plakale sve
žene koje su se okupile u kući, bliže i daljnje rođake, prijateljice i poznanice, i ja sam lila suze
udarajući se po prsima. Katkad sam se naslanjala na lijepu dje-vojku uza se i plakala, njišući
se s njom u usklađenom, prijatnom ritmu, a katkad sam lila suze i ridala u potpuno različitom
taktu osjećajući brigu zbog svog jadnog života i svojih muka. Kad bih bar jednom nedjeljno
tako otplakala, zaboravila bih na to da ci-jeli dan lutam ulicama kako bih zaradila za hljeb i
kako me poni-žavaju zbog moje debljine i zato što sam Jevrejka, i bila bih još br-bljivija
Ester.
Volim velika okupljanja, koliko zbog gužve u kojoj zaboravljam da sam crna ovca, toliko i
što se lijepo najedem. Mnogo volim baklavu, namaz od nane, hljeb s marcipanom i voćni žele
za bajram; na proslavama obrezivanja volim pilav s mesom i fil-džan-burek za sunet; na
mimohodima koje na Atmegdanu priređuje naš padišah volim sok od višnje, na svadbama sve
što mi dođe pod ruku; a nakon kakve dženaze volim halve sa susamom, medom i raznim
začinima koje susjedi prave i donose.
Tiho sam izišla u predsoblje, obula cipele i sišla. Kako sam, prije nego što ću zaci u kuhinju,
čula neki čudan šum koji je kroz poluotvorena vrata dopirao iz sobe smještene uz staju,
napravila sam korak-dva i pogledala unutra. Vidjela sam da su Ševket i Or-han konopcima
svezali sina jedne od žena koje su gore plakale i starim pokojnikovim četkicama nanosili mu
boju na lice. „Ako pokušaš da pobjegneš, ovako ću te istući", rekao je Ševket i oša-mario
dječaka.
„Lijepo se igrajte, mišu moj, nemojte jedni druge da povrijedite!", rekla sam najumiljatijim i
najnježnijim glasom. „Ti se ne miješaj!", viknuo je Ševket.
Kraj njih sam ugledala i malenu plavokosu, uplašenu sestru dječaka kojeg su zlostavljali i iz
nekog razloga sam se poistovjetila s njom. Zaboravi na sve, Ester!
U kuhinji me je Hajrija sumnjičavo odmjerila.
„Presušila sam od silnog plakanja, Hajrija", rekla sam. „Daj mi, tako ti Boga, čašu vode!"
Dala mi je bez riječi. Prije nego što sam je popila, pogledala sam je pravo u oči otekle od
plakanja.
„Jadni efendi Tetak, priča se da je zapravo umro prije Šeku-rinog vjenčanja", rekla sam. „Ne
možeš svijetu začepiti usta. Čak se govori da nije umro prirodnom smrću."
Na trenutak je značajno pogledala u svoja stopala. Zatim je podigla glavu i, ne gledajući me,
rekla: „Neka nas Alah sačuva svih kleveta!"
Prvi njen pokret značio je: „Tačno je što kažeš", a i njen ton dao je naslutiti da su na silu
izgovorene.
„Šta se događa?", upitala sam iznenada šapatom, kao da dijelimo istu tajnu.
Ali, neodlučna Hajrija je vjerojatno već shvatila da nema nade da će nakon smrti efendi Tetka
steći bilo kakvu nadmoć nad Šekurom. Upravo to je bio razlog zbog kojeg je maloprije
najiskrenije plakala.
„Šta će sada biti sa mnom?", upitala je.
„Šekura te mnogo voli", rekla sam kao da saopštavam vijest. Podizala sam poklopce bakarnih
zdjela poredanih između ćupa sa pekmezom i ćupa sa turšijom, probajući hranu umačući vrh
prsta i ližući ga, a nad neke sam se nadnosila samo da ih pomiri-:m, pitajući pritom ko je
poslao koji tanjir halve.
„Ovaj je poslao efendi Kasim iz Kajserija; ovaj majstorski pomoćnik iz iluminatorske
radionice, stanuje dvije ulice dalje; ovaj ključar Solak Hamdi; taj je tanjir poslala mlada iz
Jedrena", nabrajala je Hajrija, kad Šekura iznenada upade u riječ:
„Kalbija, žena pokojnog efendi Prefinjenog, nije došla da izjavi saučešće, niti je poslala
poruku ili halvu."
Zaputila se od kuhinjskih vrata prema popločanom dijelu avlije, gdje su vodile stepenice.
Shvatila sam da želi nasamo raz-govarati sa mnom, dalje od Hajrije, pa sam krenula za njom.
„Efendi Prefmjeni nije osjećao neprijateljstvo prema mom ocu. Na dan njegove dženaze mi
smo napravili halvu i poslali je. Želim da znam šta se dešava", rekla je Šekura.
„Idem odmah tamo da saznam šta se događa", rekla sam shvativši šta želi.
Poljubila me je jer joj nisam dozvolila da mi dalje objašnjava. Zagrlile smo se i tako stajale ne
mičući se, iako nam je hladnoća avlije ledila kosti. Zatim sam svoju lijepu Šekuru pomilovala po kosi.
„Ester, bojim se", rekla je.
„Ne boj se, dušo", rekla sam. ,,U svakom zlu ima nečeg dobrog. Gle, kako si se udala poslije
svega!"
„Ali, ne znam da li sam dobro postupila", rekla je. „Zato mu nisam dozvolila da mi se približi.
Noć sam provela pokraj mog jadnog oca."
Širom otvorenih očiju gledala me je pravo u oči kao da pita: „Shvataš li?"
„Hasan tvrdi da vaš brak u kadijinim očima nema nikakvu vrijednost", rekla sam. „Poslao ti je
ovo."
„Dosta mi je toga!", rekla je Šekura, ali je odmah razmotala papir i pročitala ga, no ovog puta
nije mi rekla šta piše.
Bila je u pravu, jer nismo bile same u dvorištu, gdje smo stajale zagrljene. Jedan izvještačeno
nasmijan stolar iznad nas je po-stavljao kapke, koji su jutros ko zna zašto pali i slomili se, na
prozor u predsoblju, neprestano gledajući u nas i u žene koje su unutra plakale, a Hajrija, koja
je tada izišla iz kuće, trčala je da otvori vrata avlije sinu jednog odanog susjeda, koji je kucao
i vikao: „Stigla je halva!"
„Mnogo je vremena prošlo od njegove dženaze", rekla je Šekura. „Sad se duša mog ubogog i
dragog oca posljednji put, za sva vremena, odvojila od njegovog tijela i uzdiže se na nebo,
osjećam."
Izvukla se iz mog zagrljaja i, gledajući u blistavo nebo, dugo se molila.
Odjedanput sam osjetila da sam joj strana i daleka, ne bih se začudila ni da sam bila oblak koji
je gledala na nebu. Kad je završila molitvu, poljubila me je s puno ljubavi u oba oka.
„Ester", rekla je, „sve dok je ubica mog oca živ, ni ja ni moji sinovi nećemo imati mira na
ovom svijetu."
Dopalo mi se što nije spomenula svog muža.
„Idi u kuću efendi Prefmjenog i saznaj od njegove žene zašto nam nisu poslali halvu. Odmah
mi javi."
„Želiš li nešto poručiti Hasanu?", upitala sam.
Osjetila sam stid, ne zato što sam pitala, nego zbog toga što nisam mogla da je pogledam u oči
dok sam je to pitala. Kako bih sakrila taj stid, zaustavila sam Hajriju i podigla poklopac. „Ah,
halva od griza s pistaćima!", rekla sam i stavila komadić u usta. „Dodali su i narandžu."
Obradovala sam se kad sam primijetila da mi se Šekura slatko osmjehnula, kao da je sve u
redu.
Ponijela sam svoju torbu i pošla, ali nisam napravila ni dva koraka kad ugledah Crnog na
kraju ulice. Novopečeni mladoženja, koji je tek sahranio punca, bio je zadovoljan životom. To
se osjećalo po njegovom ponosnom stavu. Da mu ne pokvarim ras-položenje, skrenula sam s
puta, ušla u povrtnjak i prošla kroz ba-štu kuće u kojoj je nekad živio obješeni brat voljene
žene pozna-tog jevrejskog ljekara Moše Hamona. Kad god tuda prođem, taj vrt koji miriše na
smrt toliko me rastuži da odmah zaboravim ka-ko za to mjesto moram pronaći mušteriju i
prodati ga.
Miris smrti iz tog vrta osjećao se i u kući efendi Prefmjenog, ali tuge nije bilo. Ja, Ester, koja
sam zalazila u hiljade kuća i upo-znala stotine udovica, znam da žene koje rano izgube
muževe duboko u sebi osjećaju ili poraz i beskrajnu tugu, ili bijes i bunt. (Jadna Šekura
osjetila je i jedno i drugo.) Gospoda Kalbija već je iska-pila otrov bijesa i odmah sam shvatila
da će mi to ubrzati posao.
Kao i sve gorde žene prema kojima je život bio okrutan, i gospođu Kalbiju s razlogom je
mučila sumnja da svako ko joj u teškim danima dolazi pred njena vrata dolazi iz sažaljenja ili,
još gore, tajno se zadovoljava njenom nesrećom. Zbog toga se ni najmanje nije trudila da
svojim gostima uputi koju lijepu riječ, pa je odmah prelazila na temu, ne predajući se
slabostima kao što su želja za naklonošćuili slatkorječivost. Zašto je Ester morala pokucati na
vrata upravo kad je Kalbija u svojoj tuzi htjela malo popodne da odrijema? Kako sam znala da
neće pokazati nikakvo zanimanje za najnovije svilene tkanine s lađe pridošle iz Kine, za
maramice koje su pristigle iz Bruse, odmah sam prešla na stvar, ne namjeravajući čak ni da
otvaram torbu, i ispričala joj šta brine moju uplakanu Šekuru. „Pomisao da je nesvjesno
uvrijedila gospođu Kalbiju, s kojom dijeli istu bol, sirotoj Šekuri zadaje novu bol", rekla sam.
Gospođa Kalbija je samouvjereno potvrdila da se nije raspitivala za Šekuru, da nije otišla da
joj izrazi saučešće i podijeli tugu s njom, čak nije mogla ni da joj napravi i pošalje halvu.
Naravno, iza njenog ponosa bila je zluradost koju nije mogla da sakrije: njena povrijeđenost
bila je primijećena! Eto, polazeći upravo od te slabe tačke, vaša pametna Ester pokušala je
otkriti razloge njene ljutnje i onoga što ju je izazvalo.
Nije potrajalo dugo da Kalbija objasni kako je na pokojnog efendi Tetka ljuta zbog knjige
koju je izrađivao. Rekla je da je njen pokojni muž prihvatio taj posao, ne da bi zaradio koju
akču više, nego zato što ga je efendi Tetak ubijedio da je sam padišah naručio izradu te knjige.
Ali, kad je vidio da iluminirane stranice, za koje mu je efendi Tetak naručivao pozlatu, polako
prestaju biti iluminirane stranice i pretvaraju se u prave pravcate slike, da te slike nose u sebi
znakove nezamislivog nevjerništva, bogohuljenja, čak i svetogrđa, njen pokojni muž se jako
uznemirio i pokolebao jer nije znao šta je ispravno, a šta pogrešno. Ali pošto je bila mnogo
promućurnija i opreznija od efendi Prefinjenog, pažljivo je dodala: sve te sumnje nisu došle
odjednom, rađale su se lagano, i pošto se pokojni efendi Prefinjeni nikada nije suočio sa
otvorenim svetogrđem, umirivao se misleći da je sve to samo mašta. Zapravo, pokojni efendi
Prefinjeni nikada nije propuštao propovijedi Nusret-hodže Erzurumskog, a ako ne bi na
vrijeme klanjao, uznemirio bi se. Kao što je znao da mu se neki bestidnici u iluminatorskoj
radionici rugaju jer je bio vezan za svoju vjeru, tako je i dobro primjećivao da oni te
nepristojne šale smišljaju iz zavisti koju osjećaju zbog njegove vještine i umijeća.
Jedna krupna sjajna suza iz njenog sjajnog oka skotrljala se niz obraz i u tom trenutku
dobronamjerna Ester donese odluku da pr-vom prilikom Kalbiji nađe boljeg muža nego što je
bio pokojnik.
„Sve te svoje muke pokojni muž nije mnogo dijelio sa mnom", rekla je Kalbija pažljivo.
„Sama sam pokušavala da se sjetim i tako sam došla do zaključka da su nas sve nevolje snašle
zbog slika efendi Tetka, kome je moj muž išao i one posljednje noći."
Bilo je to neko izvinjenje. A ja sam, kao odgovor, rekla da je i efendi Tetka možda ubio isti
prokletnik i podsjetila je na tačku koja objedinjuje Šekurinu i njenu tugu i neprijatelje. Dva
siročeta krupnih glava, koja su me sada sa strane pažljivo gledala, bila su u sličnom položaju
kao i njih dvije. Međutim, nemilosrdna provodadžijska logika u meni u istom trenutku me je
podsjetila na to da je Šekura mnogo ljepša, bogatija i tajanstvenija. Spontano sam
progovorila:
„Šekura ti poručuje da te moli za oproštaj ako je kriva za bilo šta", rekla sam. „Nudi ti
prijateljstvo kao sestra i kao žena koja s tobom dijeli istu sudbinu i moli te da razmisliš i da
joj po-mogneš. Da li je pokojni efendi Prefinjeni, kada je posljednje večeri odlazio odavde,
spominjao da će se sastati s nekim drugim osim sa efendi Tetkom? Da li si pomislila da će se
vidjeti s nekim drugim?"
„Samo ovo je pronađeno u džepu mog ubogog Prefinjenog", rekla je.
Iz jedne pletene kutije, u kojoj su bile igle za vezenje, komadići tkanine i jedan veliki orah,
izvadila je presavijeni komad papira i pružila mi ga.
Kad sam uzela izgužvani grubi papir i pažljivo ga pogledala izbliza, vidjela sam mnoge
mastilom iscrtane figure, čije se mastilo razlilo u vodi. Čim sam shvatila šta predstavljaju,
Kalbija moju misao pretvori u zvuk:
„To su konji", rekla je. „Pokojni efendi Prefinjeni godinama je radio samo pozlate i nikada
nije crtao konje, niko od njega nije tražio da ih crta."
Vaša stara Ester piljila je u na brzinu nacrtane, vodom raz-mazane konje i mnogo toga nije
mogla da razumije.
„Kad bih taj papir uzela i odnijela ga Šekuri, jako bi je obradovalo", rekla sam.
„Ako Šekura želi taj papir, neka sama dođe po njega", reče
Kalbija oholo.
40.
ZOVEM SE CRNI
Vjerojatno ste u međuvremenu shvatili da ljudima kao što sam ja, majstorima tuge poput
mene, koji ljubav i patnju, sreću i nesreću koriste kao izgovor za jednu, na kraju krajeva pravu
usamljenost, ne događaju se ni velike radosti ni velike tuge. Ne ka-žem da ne možemo shvatiti
druge ljude kad su im duše duboko potresene; baš suprotno, posebno razumijemo sve koji
duboko proživljavaju takva raspoloženja. Ako ima nešto što ne možemo razumjeti, onda je to
neobičan nemir koji se uvuče u našu dušu. Taj tihi nemir, koji pomrači naš um i naše srce,
zauzme mjesto prave radosti i tuge koju bi trebalo da osjećamo.
Tako sam joj oca, Bogu hvala, sahranio, nakon toga vratio se žurno kući i zagrlio svoju
Šekuru kako bih joj izrazio saučešće i kad se kasnije, zajedno s djecom koja su me
neprijateljski gledala, bacila na minder i počela gorko plakati, ostao sam zatečen. Njena tuga
bila je moja pobjeda: istovremeno sam se oženio snom svoje mladosti i oslobodio se njenog
oca, koji me je poni-žavao, i postao gospodar kuće, ma ko bi povjerovao mojim suzama? Ali
ne, vjerujte, nije bilo tako, zaista sam želio tugovati, ali nisam mogao. Jer, meni je tetak bio
kao otac, prije nego moj rođeni. Pored svega toga, promućurni imam, koji je okupao
pokojnika, nije držao jezik za zubima, pa su se govorkanja o tetkovoj neprirodnoj smrti, kao
što sam osjetio i u dvorištu džamije, raširile po cijeloj mahali. Zbog toga sam želio tugovati,
smatrajući da bi to što ne plačem moglo biti loše protumačeno. Znate i sami da je najiskreniji
osjećaj u nama strah da bi vas mogli smatrati čovjekom kamenog srca.
Postoji izgovor koji koriste postarije žene pune razumijevanja kad žele spriječiti da neko kao
ja bude odbačen od zajednice, pa za njih kažu: „Plače čovjek u sebi." I dok sam ja tako u sebi
plakao, trudio se da se zavučem u neki ćošak da me ne gledaju nasrtljivi susjedi i daleki
rođaci, koji se čude kako mogu tako gorko plakati, i dok sam se neodlučno pitao da li moram
napokon početi da se ponašam kao gospodar kuće i zagospodarim situacijom, neko je
pokucao na vrata. Na trenutak sam se uspaničio po-mislivši da je Hasan, ali sam bio voljan
platiti i tu cijenu samo da se izvučem iz tog uplakanog pakla.
Bio je to paž. Zovu me u palatu. Zbunio sam se.
Dok sam prolazio avlijom, u blatu sam našao jednu akču. Da li sam se mnogo plašio zbog
poziva u palatu? Da, plašio sam se, ali sam bio zadovoljan što sam napolju, na hladnoći, na
gradskim ulicama, među konjima, psima, drvećem i ljudima. Pokušao sam započeti razgovor i
uspostaviti prijateljski odnos s pažom koji je došao po mene, kao što čine zanesenjaci koji
vjeruju da će, prije nego što budu izručeni dželatu, započnu li razgovor s tamničarom o svemu
i svačemu, o ljepotama života, patkama u jezeru i čudnovatom obliku oblaka na nebu, na taj
način ublažiti okrutnost svijeta. Ali, pokazalo se da je paž koji je došao po mene smrtno
ozbiljan i šutljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofije i zadivljeno posmatrao kako se
vitki, tanani čempresi nježno pružaju prema tmurnom nebu, odjednom me prođe jeza, ne zbog
straha da bih nakon toliko godina priželjkivane i konačno ostvarene ženidbe sa Šekurom
mogao umrijeti, nego zbog osjećaja nepravde koju bi mi nanijela smrt u mukama u palati, a da
nijednom nisam podijelio postelju sa Šekurom niti s njom vodio ljubav.
Nismo išli prema Srednjoj kapiji, čije sam kule gledao sa strahom i iza kojih su mučitelji i
spretni dželati obavljali svoj posao, već smo skrenuli prema stolarskim radionicama. Dok smo
prolazili iza ambara, ispod nogu jednog dorata iz čijih ustaje izlazila para, neka mačka, ližući
se u bla.tu, okrenula se, ali nas nije ni pogledala; ona je, kao i mi, bila previše zauzeta svojom
pr-ljavštinom.
Iza ambara preuzela su me dva mladića, po čijim zeleno-lju-bičastim odorama nisam mogao
shvatiti čiji su ljudi, a zatim su me odveli u mračnu prostoriju neke nedavno izgrađene kućice,
što sam zaključio po mirisu drveta, i tu zaključali. S obzirom na to da sam znao da je
zatvaranje osumnjičenika u mračnu sobu jedan od načina zastrašivanja pred mučenje, smišljao
sam šta bih mogao slagati da izvučem živu glavu, nadajući se da će moji mučitelji svoj posao
najprije započeti batinjanjem. Znao sam da je u susjednoj sobi bilo dosta ljudi jer je iz nje
dopirala graja.
Sigurno među vama ima onih koji primjećuju bezbrižnu podrugljivost mojih riječi i misle da
ne govorim kao neko ko samo što nije stavljen na muke. Zar vam nisam već rekao da
vjerujem da sam sretni Alahov rob? Nakon svih muka koje sam godinama trpio, ako sretni
događaji u protekla dva dana nisu dovoljan dokaz, akča koju sam našao pri izlasku iz avlije
svakako bi morala imati skriveni smisao.
Iščekujući mučenje, pronašao sam utjehu u srebrnom novčiću, za koji sam već sasvim
povjerovao da će me štititi. Uzeo sam u ruku taj znak sreće koji mi je Alah poslao, pomilovao
ga i mnogo puta poljubio. Kada su me izveli iz mraka i odveli u drugu prostoriju i kada sam
pred sobom ugledao zapovjednika i ćelave mučitelje Hrvate, shvatio sam da mi ni akča neće
koristiti. Bio je u pravu nemilosrdni glas u meni, koji je govorio da akča u mom džepu nije
Božji znak, nego jedan od novčića koje sam prije dva dana posuo po Šekuri, a kojeg djeca
nisu uspjela pronaći. I tako dok su me predavali u ruke mučitelja, nisam imao više nade, niti
granu za koju bih se mogao uhvatiti.
Nisam primijetio ni da su mi iz očiju potekle suze. Želio sam da molim za milost, ali, baš kao
u snu, nisam mogao pustiti ni glasa od sebe. Zbog ratova, pogibija, političkih pogubljenja i
mučenja kojima sam svjedočio samo izdaleka, znao sam da čovjek može u trenutku nestati, ali
to iskustvo nikad nisam proživio. Skinuće me s ovoga svijeta kao da skidaju odjeću.
Skinuli su mi prsluk i košulju. Jedan od dželata sjeo je na mene i koljenima mi pritisnuo
ramena. Drugi mi je pažljivim, odmjerenim i iskusnim pokretima žene koja priprema jelo,
navukao na glavu kavez i polako počeo uvrtati zavrtnje na njemu. To nije bio kavez, nego
neka stega koja je počela da mi pritiska glavu.
Zaurlao sam iz sve snage. Preklinjao sam, ali nerazumljivim riječima. Plakao sam, vjerojatno
zato što su mi nervi popustili.
Zastali su i pitali da li sam ja ubio efendi Tetka. Uzdahnuo sam: Ne. Opet je počeo okretati
zavrtanj. Boli. Ponovo su pitali. Ne. Ko je? Ne znam!
Počeo sam razmišljati o tome da kažem da sam ga ja ubio. Ali, oko mene se cijeli svijet
prijatno okretao. Obuzela me neka ravnodušnost. Zar se navikavam na bol, pitao sam se.
Neko vrijeme proveli smo tako, moji dželati i ja. Ništa me nije boljelo, sa-mo sam se plašio.
Ponovo mi se činilo da me zbog akče u mom džepu neće ubiti. I zaista, odjednom su me
pustili! Izvukli su mi glavu iz stege koja mi je zapravo vrlo slabo pritiskala glavu. Sklonio se i
dže-lat sa mene. Ali, nije djelovalo kao da traži izgovor. Obukao sam košulju i prsluk.
Nastupila je duga, veoma duga tišina.
Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnog majstora, efendi Osmana. Prišao sam mu i
poljubio mu ruku.
„Ne brini, sinko", rekao je. „Samo su te iskušavali." Odmah mi je bilo jasno da sam nakon
tetka pronašao novog oca. „Naš padišah naredio je da te zasad više ne muče", rekao je
zapovjednik. „Želi da pomogneš glavnom iluminatoru, majstoru Osma-nu, da otkrije okrutnog
ubicu dvojice iluminatora, carskih podanika koji su pripremali knjigu. Pronaći ćete tog
nitkova pažljivo razgledajući oslikane stranice koje su završene u posljednja tri dana i
ispitivanjem ostalih iluminatora. Vladar je ogorčen zbog glasina koje smutljivci šire o
njegovim knjigama i iluminatorima. U pronalaženju tog nitkova pomoći ćemo vam ja i carski
rizničar Hazim-aga, po zapovijedi našeg padišaha. Jedan od vas dvojice je bliski rođak
pokojnog efendi Tetka i upućen je u sve što je on govorio, zna kako su radili iluminatori koji
su noću dolazili efendi Tetku, upućen je u to kako stoje stvari sa knjigom. Drugi je veliki
Majstor, koji se hvali da iluminatore svog odjela poznaje kao svoj džep. Ako u roku od tri
dana ne pronađete ne samo tu svinju nego i nestalu stranicu, koju je navodno on ukrao i o
kojoj kruže svakakve glasine, naš pravedni padišah tražiće da najprije ti, sine efendi Crni, na
mukama budeš podvrgnut saslušanju. Nipošto ne sumnjamo da će nakon tebe doći red i na
druge majsto-re iluminatorskog esnafa."
Nisam primjetio da su dva stara prijatelja i dugogodišnja sa-radnika, glavni iluminator,
majstor Osman, i carski rizničar, Hazim-aga, koji prosljeđuje narudžbe i obezbjeđuje materijal
i novac iz riznice, razmijenili ikakav značajan pogled ili tajni znak.
„Ako se dogodi neki zločin unutar carskih odaja, u službenim prostorijama ili majstorskim
radionicama našeg padišaha, u tom slučaju cijela grupa smatra se krivom sve dok se ne
pronađe i ne izruči krivac, čitava grupa koja nije u stanju da u svojim re-dovima pronađe
ubicu, počev od age i majstora, upisuje se u protokol kao 'grupa ubica', a zatim se svi
kažnjavaju", rekao je zapo-vjednik. „Zbog toga će naš glavni iluminator majstor Osman
otvoriti četvore oči, i svojim oštrim okom pregledati sve iluminirane stranice, otkriti koja je to
đavolija, obmana, smutnja, spletka, ili ne znam šta već, navela nedužne iluminatore da
podignu ruku jedan na drugog, pronaći krivca i predati ga nepogrešivoj pravdi našeg padišaha,
Uzdanice ovog svijeta, i time skinuti ljagu sa svog esnafa. Zato smo mu stavili na
raspolaganje sve što treba. Moji ljudi skupljaju i donose ovamo iluminirane stranice knjiga
koje svi majstori rade u svojim kućama."
41.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Kada su nam zapovjednik i carski rizničar ponovili naređenja našeg padišaha i otišli, ostali
smo u sobi samo nas dvojica. Crni je, naravno, bio umoran i tužan od mučenja, straha i plača.
Cutao je kao dijete. Predosjetio sam da ću ga zavoljeti, ali mu to nisam rekao.
Imao sam tri dana na raspolaganju da pregledam stranice koje su zapovjednikovi ljudi
pronašli u kućama kaligrafa i ilumi-natora i da ih prepoznam. Znate kakvu sam nelagodnost
osjetio kada sam prvi put ugledao iluminacije urađene za knjigu efendi Tetka, koje je Crni
donio i predao carskom rizničaru Hazim-agi kako bi dokazao svoju nevinost. Treba priznati
da na stranicama koje izazivaju toliko gađenje i odbojnost u iluminatoru koji je cijeli svoj
život posvetio svom poslu, sigurno postoji nešto što vam zadrži pogled. Jer, umjetnost koja je
samo loša ne može izazvati gađenje u nama. Eto, s takvom radoznalošću počeo sam ponovo
pregledati devet stranica koje je pokojna budala zadala ilumina-torima koji su ga noću
posjećivali.
Na jednom praznom papiru vidio sam nacrtano stablo, u okviru i pozlati sirotog Prefinjenog,
koji je to radio i na drugim slikama. Pokušavao sam da se sjetim kojoj priči to drvo pripada.
Kad bih svojim iluminatorima, dragom Leptiru, pametnom Rodi i lukavom Maslini, zadao da
nacrtaju drvo, oni bi ga najprije zamislili kao dio neke priče, da bi ga mogli mirno i spokojno
nacrtati. Kako sam pažljivo razgledao to drvo, po njegovim granama i lišću mogao sam
zaključiti koju je priču iluminator zamislio. Ali, ovo drvo bilo je tek ubogo, jadno drvo. Iza
njega je bila povučena visoko uzdignuta linija horizonta, koja je podsjećala na stil najstarijih
majstora iz Širaza, i koja je drvo činila još usamlje-nijim. Ipak, u praznini koja je nastala zbog
visoke granice horizonta nije bilo ničeg drugog. Želja da se u stilu franačkih majstora nacrta
drvo samo zato što je drvo pomiješala se sa željom per-sijskih majstora da svijet vide odozgo,
pa je tako nastao jedan žalostan crtež, ni franački ni persijski. Pomislio sam da bi tako trebalo
da izgleda drvo na kraju svijeta. Pokušavajući da ujedine dva različita stila, moji iluminatori i
pokojna budala napravili su nešto bezvrijedno, bez ikakvog umijeća. Ljutila me je ta
nevještost crteža, a ne činjenica da je u sebi sadržavala izvore iz dva različita svijeta.
To sam osjetio razgledajući i druge crteže; savršenog konja, skrušenu ženu. Ljutio me je i
izbor tema: dva lutajuća derviša ili šejtan. Očigledno su moji iluminatori u knjigu našeg
padišaha unijeli te crteže. Još jednom sam osjetio divljenje prema volji uz-višenog Alaha, koji
je pozvao Tetka na onaj svijet prije nego što je završio knjigu. Nisam imao ni najmanju želju
da je završim.
Da li sam mogao da se ne ljutim zbog crteža psa koji nas je, nacrtan odozgo, posmatrao tik
ispod nosa, kao da mi je rođeni brat. Jer, dok sam s jedne strane bio zadivljen njegovim
uobičajenim držanjem, ljepotom njegovog pogleda, kao da prijeti, dok spušta glavu, snažnom
bjelinom njegovih zuba, ukratko, talentom iluminatora koji su radili taj crtež (skoro da sam
riješio zagonetku šta je ko je radio na crtežu), s druge strane nikako se nisam mogao pomiriti s
tim da je takva nadarenost poslužila besmislenoj logici jedne nerazumne želje. Zelja da se
oponašaju franački majstori, pa čak ni naređenje našeg padišaha da kao poklon za dužda
knjiga bude urađena stilom koji će biti razumljiv Mle-čanima, nije bilo opravdanje za
podražavanje na tim crtežima.
Uplašila me crvena boja na jednom crtežu prepunom detalja, gdje sam odmah primijetio da je
svaki majstor radio u nekom drugom dijelu crteža. Nepoznata ruka, po nekoj čudnoj logici,
nisam mogao prepoznati čija, nanijela je neku čudnu crvenu boju na crtež i cijeli svijet na njoj
polako se utapao u crveno. Nakon nekog vremena, pokazao sam Crnom šta je koji od mojih
iluminatora radio na crtežu: drvo platana (Roda), lađe i kuće (Maslina), zmaja od papira i cvijeće
(Leptir).
„Veliki majstor iluminacije kao vi, koji godinama vodi cijeli esnaf, sigurno će prepoznati
svoje iluminatore po njihovom talentu i umijeću, po temperamentu svačijeg pera i ćudi svačije
četkice", rekao je Crni. „Ali kad jedan neobičan ljubitelj knjiga kao moj Tetak natjera
iluminatore da crtaju novim i nepoznatim stilom, kako ih onda možete prepoznati, kako
možete biti sigurni u to ko je uradio koju iluminaciju?"
„Bio jednom jedan padišah koji je vladao Isfahanom. Živio je sam, i volio je knjige i
iluminacije", počeh odgovarati pričom. „Bio je moćan, mudar ali nemilosrdan vladar. Ništa
nije volio, osim knjiga koje je priređivao i ilustrovao, i svoju kćer jedinicu. Bio je toliko
neumjeren u naklonjenosti svojoj kćeri da su njegovi neprijatelji, koji su širili glasine da je
padišah u nju zaljubljen, bili u pravu. Jer, bio je toliko zao i ljubomoran da je mogao objaviti
rat prinčevima i šahovima susjednih zemalja kad bi neko od njih preko izaslanika zaprosio
njegovu kćer. Naravno, nije mogao pronaći muža koji bi bio dostojan njegove kćeri, a držao
ju je zatvorenu iza četrdeset soba i četrdeset brava. Vjerovao je, kako se vjerovalo u Isfahanu,
da će ljepota djevojke izblijediti ako je vide drugi muškarci. Jednog dana kada je naručena
knjiga o Hu-srevu i Širin u heratskom stilu bila konačno urađena, Isfahanom su počela
govorkanja: blijeda ljepotica na jednom crtežu među mnoštvom likova je kći ljubomornog
padišaha! Padišah, posum-njavši u tajanstveni crtež i prije nego što je čuo glasine, drhtavim
rukama rastvorio je knjigu, i odmah kroz suze primijetio da je prikazana ljepota njegove kćeri.
Pričalo se da se i pored četrdeset brava nije iskrala padišahova kći, već samo njena ljepota,
kao usamljena utvara, zatim se njen odraz u ogledalu provukao ispod vrata i kroz ključaonice
i kao nekakva svjetlost, kao potpuno nevidljiv dim, došao do očiju iluminatora koji je radio
noću. Mladi majstor nije mogao da se odupre iskušenju pa je tu nevjerojatnu ljepotu, od koje
nije mogao oka da odvoji, nacrtao u jednom dijelu crteža koji je tada radio. Taj crtež prikazuje
izlet izvan gradskih zidina na kojem se Širin zaljubljuje u Husreva kada je ugle-dala njegovu
sliku."
„Poštovani majstore, gospodine, to je velika slučajnost", rekao je Crni. „Jer, i ja jako volim
baš tu scenu iz bajke."
„To nije bajka, nego istinit događaj", rekao sam. „Slušaj, naš iluminator nacrtao je lijepu
padišahovu kćer ne kao Širin, nego kao jednu od njenih dvorskih dama, koja joj pomaže, svira
i postavlja trpezu. Zato što je upravo u tom trenutku nju crtao. Tako je ljepota Širin bila
zasjenjena čudesnom ljepotom dvorske dame u ćošku, pa je kompozicija crteža bila
poremećena. Kada je padišah ugledao svoju kćer na crtežu, želio je da pronađe talentova-nog
iluminatora koji ju je nacrtao. Ali, lukavi iluminator, plašeći se padišahovog bijesa, dvorsku
damu i padišahovu kćer nije crtao u svom stilu, nego u nekom drugom, kako bi sakrio ko je
autor. Jer, taj crtež svojom rukom i perom dotakli su mnogi drugi majstori osim njega."
„Dobro, ali kako je padišah pronašao iluminatora koji je nacrtao njegovu kćer?"
„Po ušima!"
„Čijim ušima? Po ušima svoje kćeri ili po ušima djevojke na slici?"
„Zapravo, nijedne. Na osnovu predosjećaja, najprije je otvorio sve knjige, stranice i ilustracije
koje su izradili njegovi ilumi-natori i posmatrao uši. Ponovo je vidio ono što je već godinama
znao: koliko god da je vješt, svaki iluminator crta uši na svoj način. I nije bilo važno da li crta
lice padišaha, djeteta ili ratnika, ili, ne daj Bože, lice našeg preuzvišenog Poslanika, skriveno
iza vela, čak ni da li to lice pripada, sačuvaj Bože, samom šejtanu. Svaki iluminator u svakoj
prilici, na svakom crtežu i uvijek na isti način crta uši, kao da je to njegov tajni potpis."
„Zašto?"
„Majstori iluminacije kad crtaju nečije lice, svoju pažnju usmjere na izraz lica, na to da on na
nekoga liči ili ne, kako bi postigao uzvišenu ljepotu i zato ne odstupaju od ustaljenih
slikarskih načina. Kad dođe red na uši, ne kradu ih od drugih majstora, ne oponašaju neki
obrazac i ne posmatraju pravo uho. Jer, dok crtaju, ne razmišljaju, ne podražavaju, ne
zadržavaju se na onome što rade. Tako napamet povlače poteze perom po papiru."
„Ali, zar veliki majstori ne crtaju sva svoja čudesna djela po sjećanju, ne gledajući prave
konje, drveće, ljude?", upita Crni.
„Tačno", odgovorio sam. „Ali, to je njihova sposobnost crtanja po sjećanju koja se razvila
poslije mnogo godina razmišljanja, analiziranja i predanog rada. Pošto su u svom život vidjeli
mnogo i nacrtanih i pravih konja, dobro znaju da ni posljednji konj od krvi i mesa, koji je
upravo pred njima, neće narušiti savršenu predstavu konja u njihovoj glavi. Konj kojeg je
majstor u svom životu nekoliko hiljada puta nacrtao svojim perom, na kra-ju se sasvim
približi slici konja kakvog Alah vidi i iluminator to osjeća iz dubine svoje duše i iz svog
vlastitog iskustva. Konj kojeg iluminatorova ruka napamet nacrta u nekoliko poteza, nastao je
zahvaljujući vještini, strpljenju i znanju. On je blizak konju ko-jeg je Alah stvorio. Ali, uho
koje iluminator nacrta, ne sakupljajući nikakvo prethodno znanje, ne razmišljajući o tome šta
radi, i ne obraćajući pažnju na uho padišahove kćeri, uvijek ima nedostatak. I pošto ima
nedostatak, kod svakog iluminatora je različito. Dakle, neka vrsta njegovog potpisa."
Začu se buka i koraci. Zapovjednikovi ljudi donosili su u sobu stare iluminatorske radionice
stranice koje su pronašli u kućama kaligrafa i iluminatora.
„Zapravo, uho je ionako nedostatak na čovjeku", rekao sam želeći da Crnom izmamim
smiješak. „Nešto što je kod svakog različito, a opet isto, ružnoća u pravom smislu riječi."
„Šta se dogodilo s iluminatorom kojega je otkrio njegov potpis uha?"
Nisam rekao da je oslijepljen da se Crni ne bi još više ražalostio. „Oženio je padišahovu
kćer", rekao sam. „Ta metoda, koja se i danas koristi za otkrivanje identiteta iluminatora,
medu mnogim hanovima, šahovima i vladarima koji imaju iluminatorske radionice poznata je
pod imenom 'metoda dvorske dame' i čuva se kao tajna kako bi se odmah otkrilo ko je
odgovoran, ako neki iluminator unese u crtež neki sopstveni detalj i to ne prizna pa se poslije
crteža odrekne. Najvažnije je pronaći detalje koji nisu istaknuti u samom srcu crteža, koji su
nacrtani u nekoliko crta i stalno se ponavljaju. To mogu biti uši, ruke, trava, listovi ili konjske
grive, čak i noge i kopita. Ali, pazi, ni sam ilustrator ne smije znati da su te karakteristike
njegovog stila postale njegov tajni potpis. Na primjer, to ne mogu biti brkovi zato što je svaki
ilustrator svjestan da crta brkove na svoj način i da su oni njegov polupotpis. Ali, zato mogu
biti obrve jer na njih niko ne obraća pažnju. Dođi sad da vidimo koji su mladi majstori svojim
četkicama i perima ostavili trag na crtežima pokojnog Tetka."
I tako, Crni i ja smo poredali jedne pored druge stranice dviju knjiga različitih tema i sadržaja,
oslikanih različitim stilovima, od kojih je jedna, knjiga pokojnog efendi Tetka rađena tajno, a
druga, Sumama, knjiga o ceremonijalnom obrezanju prinčeva, javno i pod mojim nadzorom.
Počeli smo pažljivo posmatrati mjesta nad kojima je bila moja lupa:
Na jednoj stranici Sumarne najprije smo obratili pažnju na otvorena usta jedne lisice koju je,
odjeven u crveni kaftan s ljubičastim pojasom, u naručju nosio jedan majstor iz povorke
krznarskog esnafa. Povorka je upravo prolazila ispred našeg pa-dišaha, koji je posmatrao iz
svoje vile, podignute samo zbog te ceremonije. Lisičji zubi, koji su se na crtežu mogli
pojedinačno razaznati, i zubi onog nesretnog stvorenja s crteža šejtana, zapravo pola šejtana a
pola diva, za kojeg mislim da je stigao čak iz Sa-markanda, uradila je ista ruka - Maslinina.
Jednog zabavnog dana svadbenog veselja, ispod padišaho-vog prozora koji gleda na
Atmegdan, pojavio se jedan odred siromašnih krajiških gazija u ritama i dronjcima. Jedan od
njih je rekao: „Padišahu moj, kao pripadnici tvoje junačke vojske koji su se borili za svoju
vjeru protiv nevjernika svi smo zarobljeni, a mogli smo se osloboditi samo ako im kao taoca
ostavimo nekog rođaka ili brata, pa onda dođemo ovamo prikupiti otkupninu. Ali, kad smo se
vratili u Istanbul, zatekli smo takvu skupoću da nismo mogli prikupiti novac za spašavanje
naših bližnjih iz nevjerničkog ropstva, i zato nam je potrebna tvoja pomoć. Daj nam ili zlata
ili robova da odvedemo i zamijenimo našu braću taoce kako bismo ih spasili." Kandže lijenog
psa u ćošku, koji u tom trenu jednim otvorenim okom odmjerava našeg padišaha, jadnu
gazijsku sirotinju i persijske i tatarske izaslanike na trgu, i kandže psa koji se nalaze na
Tetkovom crtežu i popunjava ugao prizora koji prikazuje avanture jedne akče, očigledno su
nacrtane istom rukom - Rodinom.
Jedan od žonglera koji pred padišahom izvode salto i kotrljaju jaja niz dasku, nacrtan kao
ćelavac u ljubičastom prsluku i golim potkoljenicama, udara u daire i kleči na crvenom ćilimu
u uglu, a prste drži isto kao žena sa sinijom na crvenom crtežu iz Tetkove knjige (Maslina);
Kada je prolazio kuharski esnaf koji je ispred našeg padi-šaha gurao kola sa peći i ogromnim
loncem u kojem se kuha sarma, kuhari s loncima u rukama kreću se po plavim kamenčićima
rasutim po ružičastoj zemlji; ti kamenčići su djelo ruke koja je naslikala i crvene kamenčiće
na tamnoplavoj zemlji, nad kojom lebdi nešto kao poluutvara sa crteža koji je Tetak nazvao
Smrt (Leptir);
Kad su tatarski glasnici donijeli vijest da su se vojske per-sijskog šaha počele spremati za
novi ratni pohod protiv Osman-lija, prelijepa rezidencija persijskog poklisara, koji je,
ulagujući se našem padišahu, Uzdanici ovoga svijeta, neprestano ponavljao kako je on
prijatelj našeg padišaha i kako prema njemu ne osjeća ništa drugo osim bratske ljubavi, u
trenutku je sravnjena i zbrisana s lica zemlje; vodonoše su potrčale da vodom smire oblake
prašine koji su se u trenutku tog rušilačkog bijesa uskovitlali, a pritrčali su i ljudi s kožnim
mješinama na leđima kako bi jednu gomilu ljudi, koja se spremala da napadne na strane
izaslanike, polili lanenim uljem i tako ih smirili. Način na koji su vodonoše i ljudi s
mješinama lanenog ulja na leđima dizali noge u trku isti je kao i način na koji trče vojnici na
stranici gdje je naslikana crvena boja, to jest potječu od iste ruke (Leptir).
Posljednje od ovih otkrića pripadalo je Crnom, čije su oči bile iskolačene zbog straha od
mučenja i želje da se što prije sretne sa ženom koja ga je čekala kod kuće, a ne meni, koji sam
se potpuno predao praćenju traga pomičući lupu u ruci čas lijevo, čas desno, čas na ovaj, čas
na onaj crtež. Trebalo nam je cijelo popodne da 'metodom dvorske dame' pažljivo pregledamo
devet crteža koji su ostali od pokojnog Tetka i odgonetnemo koji su iluminatori na njima
radili i zatim analiziramo sve do čega smo došli.
Pokojni tetak nijednu stranicu nije prepustio peru samo jednog iluminatora. Na većini
ilustracija radila su sva trojica mojih majstora. To je potvrđivalo da su ilustracije nošene od
kuće do kuće, kao i da su dolasci i odlasci bili česti. Kad sam, osim ruku mojih iluminatora,
koje sam dobro poznavao, na slikama primijetio i petu ruku, uhvatio me bijes pri pomisli na to
koliko je grozni ubica bio nevješt, ali Crni je po oprezno nanesenoj boji prepoznao rad svog
tetka, pa smo se spasili da ne pođemo za pogrešnim tragom. Ako ostavimo sa strane i sirotog
efendi Prefmje-nog, čije su pozlate za našu Sumarnu bile gotovo iste kao i pozlate za Tetkovu
knjigu (da, naravno, to mi je slamalo srce), a za kojega sam vjerovao da je s vremena na
vrijeme vrhom svoje četke znao dotaći zidove, listove i oblake, bilo je sasvim sigurno da su
na slikama radila samo tri moja najsjajnija iluminatora iz esnafa koji sam vodio. Bila su to
moja djeca, koju sam od prvih šegrtskih dana s ljubavlju podizao, tri moja draga talenta:
Maslina, Leptir, Roda...
Ono što ću sada reći o talentu, majstorstvu i naravi svakog od njih uzdajući se da ćete nam
pomoći u potrazi, ne tiče se samo njih, već i mog života.
MASLININE KARAKTERISTIKE
Njegovo pravo je ime Velidžan. Da li on ima još neko ime pored onoga koje sam mu
nadjenuo, ne znam, dosad nikad nisam vidio njegov potpis. U vrijeme šegrtovanja utorkom
ujutro dolazio bi kući po mene. Veoma je ponosan, a to znači da kad bi samog sebe i smatrao
toliko poniznim da ne zaslužuje potpis, ne bi to prikrivao, volio bi da se vidi i zna. Alah mu je
podario poseban dar. Sve mu ide od ruke, od pozlate do iscrtavanja okvira, i u svemu je
najbolji. U crtanju drveća, ljudskog lica i životinja on je najsjajniji crtač moje iluminatorske
radionice. Velidžanov otac, koji ga je doveo u Istanbul kad mu je, mislim, bilo deset godina,
učenik je Sijavuša, poznatog slikara ljudskih lica iz iluminatorske radionice safavidskog šaha
u Tabrizu, tako da njegov umjetnički rodoslov seže čak do Mongola. Kao stari majstori od
prije sto pedeset godina, koji su bili pod mongolskim i kineskim utjecajem i koji su živjeli u
Samarkandu, Buhari i Heratu, i on mlade ljubavnike crta mjesecolike, kao i Kinezi. Taj tvrdi
orah ni-sam mogao slomiti ni kad je bio šegrt, a ni sada kad je majstor. Želio sam da napusti
metode mongolskih, kineskih i heratskih majstora, duboko skrivene u svojoj duši, da ih čak,
ako treba, i zaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i većina iluminatora koji su mijenjali
radionice i zemlje, odmah odgovorio da ih je već zaboravio, da ih zapravo nikada nije ni
naučio. Većina iluminatora i vrijedi upravo zbog tih čudesnih kalupa koje drže u svojoj glavi,
ali da ih je Velidžan zaboravio, bio bi još veći iluminator. Dvije koristi, kojih čak ni sam nije
svjestan, u dubinama su njegove duše, kao grijeh, ono što je nekada naučio od svojih učitelja i
to su: 1. prati ga osjećaj krivice i otuđenosti, koji vještini nadarenog iluminatora daje
određenu težinu; 2. kad zapadne u teškoće, dovoljno je da se sjeti onoga što kaže da je
zaboravio pa da, koristeći jedan od starih heratskih kalupa, savlada novu temu, nešto istorijski
novo, neki neobičan prizor. S obzirom na to da ima jako izoštreno oko, on zna iz starog
kalupa harmonično uklopiti u novi crtež sve što je naučio od starih majstora šaha Tahmaspa.
U njegovim rukama heratski crtež i istanbulska iluminacija skladno se nadopunjuju.
Jednom sam iznenada, banuo u njegovu kuću, a to sam radio i drugim iluminatorima. Za
razliku od mene i mnogih drugih majstora iluminacije, ćošak u kojem je sjedio i radio,
njegove boje, četke, školjke za satiniranje papira, stalak za čitanje, sve je bilo u potpunom
neredu i prljavštini. Za mene je to ostala zagonetka jer se zbog toga nije čak ni posramio.
Pored toga, nije prihvatao nikakav posao sa strane kako bi zaradio koju akču više. Kad sam
mu to ispričao, Crni je rekao da je Maslina bio najviše zainteresovan za stil franačkih majstora
i da se najviše prilagodio ovom stilu. Shvatio sam da je stara budala to smatrala pohvalnim.
To je sve bila njegova pogrešna procjena. Znao sam da je Maslina u tajnosti, mnogo više nego
što se primjećivalo, ostao vezan za heratske metode preuzete od Sijavuša, očevog učitelja, i od
njegovog učitelja Muzafera, i to me je neprestano tjeralo na pomisao da u njemu postoje i
druge skrivene tajne.
On je najšutljiviji, najosjećajniji, najkrivlji, najnevjerniji, najpodmukliji (odmah to pomislim)
od svih mojih iluminatora. Kad se spomene zapovjednikovo mučenje, prvo se njega setim. (I
želim i ne želim da ga muče.) Oči su mu kao u džina, sve vidi, sve primjećuje, čak i moje
pogreške, ali s oprezom čovjeka bez zavičaja i domovine, koji se prilagođava svakoj situaciji,
rijetko će govoriti o tuđim greškama. Podmukao je, ali mislim da nije ubica. (Ni to nisam
rekao Crnom.) Jer, ni u šta ne vjeruje. Ne vjeruje ni u novac, iako ga pažljivo štedi. Međutim,
sve ubi-ce su fanatični vjernici, a ne nevjernici, kako se smatra. Ilumi-natorska vještina vodi
ka slikarstvu, a slikarstvo, sačuvaj Bože, ka izazivanju Alaha, i to je svima jasno. U tom
smislu Maslina je zbog svoga nevjerništva pravi slikar. Ipak, sada mislim da je manje nadaren
od Leptira, čak i Rode. Želio sam da mi Maslina bude sin. Govoreći to želio sam da Crni
osjeti ljubomoru prema Maslini, ali Crni je samo širom otvorio svoje crne oči i gledao me s
djetinjom radoznalošću. Tad sam mu rekao da je Maslina genijalan kad crta crnim tušem, kad
za mape izrađuje po-jedinačne crteže ratnika i lovaca, krajolike s rodama i čapljama u
kineskom stilu, ili lijepe mladiće koji sjede pod drvetom, čitaju poeziju i sviraju, kad crta tugu
legendarnih ljubavnika, bijes ljutitog šaha sa sabljom u ruci, strah na licu junaka koji skače
zbog napada zmaja.
„Možda mu je Tetak želio dati da izradi posljednji crtež, portret našeg padišaha koji sjedi, i to
sa mnogo detalja u stilu franačkih majstora", reče Crni.
Da li je htio da me zbuni?
„Da je tako, zašto bi Maslina, nakon što je ubio Tetka, ponio sa sobom crtež koji mu je ionako
bio poznat?", upitao sam. „Ili, zašto bi morao ubiti Tetka da bi vidio taj crtež?"
Neko vrijeme obojica smo razmišljali.
„Zato što je na tom crtežu nešto nedostajalo", rekao je Crni. „Ili zato što se zbog nečeg
pokajao i uplašio. Ili...", razmišljao je kratko, „ili zbog toga što je htio da napravi štetu nakon
što je ubio mog sirotog tetka, jer je htio ponijeti neku uspomenu. Ili čak i bez posebnog
povoda? Maslina je veliki iluminator i svakako osjeća poštovanje prema lijepim crtežima."
„Govorili smo o tome da je Maslina veliki iluminator" rekao sam ljuteći se. „Ipak, nijedna od
tih Tetkovih slika nije lijepa."
„Nismo vidjeli posljednju", rekao je Crni odvažno.
LEPTIROVE KARAKTERISTIKE
Poznat je kao Hasan Čelebi iz Barutane, ali je za mene oduvijek bio Leptir. To ime me
podsjeća na njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer, toliko je lijep da svi koji ga vide ne
mogu da povje-ruju i požele ga vidjeti još jednom. A još jedno čudo jeste da je lijep, koliko je
i nadaren. On je majstor za boje, to mu je najjača strana. Crta s ljubavlju, kao da poskakuje i
pleše, samo da bi uživao u nanošenju boja. No, odmah sam rekao Crnom da je nestalan,
neodlučan, da nema određeni cilj. Želeći da budem pravedan, dodao sam da je on pravi
iluminator, jer stvara srcem. Ako iluminatorska umjetnost postoji da bi učinila radost oku, a
ne radi razuma, ne radi toga da dozove životinju u nama ili da se dodvori padišahu, onda je
Leptir pravi iluminator. Kao da je učio kod gazvinskih majstora prije mnogo godina, povlači
široke, slobodne, radosne i pomalo zaokružene linije, vješto nanosi blještave, čiste boje, a u
zagonetnoj kompoziciji njegove iluminacije neprestano je prisutan neki smireni kružni tok.
Ipak, ja sam ga podigao i podučio, a ne davno umrli majstori iz Gazvina. Možda ga zato
volim kao sina, čak i više, ali ne osjećam divljenje. U djetinjstvu i ranoj mladosti, kao i sve
svoje šegrte, često sam ga tukao držaljima za pera, lenjirima, čak i cjepanicama, ali to ne
znači da ga zbog toga ne mogu poštovati. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukao lenjirom, ali sam
ga poštovao. Učiteljeve batine ne istjeruju šejtana i džine talenta iz mladog šegrta, kako se
misli, nego ih samo privremeno udaljavaju. Ako je udarac dobar i pravedan, šej-tan i džini se
podignu i podstiču na rad iluminatora koji tek sazrijeva. Udarce koje sam udijelio Leptiru
napravile su od njega sretnog i poslušnog iluminatora.
A kasnije sam osjetio potrebu da ga ponovo pohvalim Crnom. Leptirova umjetnost, rekao
sam, pravi je dokaz da je slika sreće, za kojom pjesnik traga u svojoj mesneviji, moguća samo
uz bogom dani talenat za boje. Kad sam to shvatio, znao sam šta ne-dostaje Leptiru: nije znao
za onaj trenutak nevjerice i sumnje koji je Džami u svojoj pjesmi nazvao 'mračna noć duše'.
Radi svoj posao kao iluminator koji sretan crta u raju, vjeruje da će naslikati jednu sretnu
sliku što mu i polazi za rukom. Naša vojska koja opsjeda tvrđavu Dopio, trenutak kad
mađarski izaslanik ljubi skute našeg padišaha, uspeće našeg Proroka na konju u Sedmo
nebo... Sve su to sretni događaji sami po sebi, ali u Leptirovoj ruci svaki od njih pretvara se u
pravu radost koja na krilima izlijeće iz oslikane stranice. Ako se na nekom crtežu koji sam
dao naslikati previše osjeti mrak smrti ili ozbiljnost Divana, kažem Leptiru: „Oboji taj crtež
onako kako želiš!", i nekakav vjetar odmah zanjiše skute, lišće, zastave, mora, sve što je do
tog trenutka ležalo tiho i mirno, kao zatrpano grobnom zemljom. Ponekad pomislim da Alah
želi da život bude slavlje, a da svijet bude onakav kakvim ga Leptir predstavlja. To je svijet u
kojem boje jedna drugoj usaglašeno recituju savršene stihove, u kojem vrijeme stoji i u koji
Šejtan nikada ne zalazi.
Ali, i Leptir zna da tu nešto nedostaje. Neki su mu, s pravom, došapnuli da na njegovim
crtežima sve blista od sreće kao u prazničnim danima, ali da oni nemaju nikakvu dubinu. U
njima uživaju mali prinčevi i senilne haremske robinje na pragu smrti, a ne ljudi prinuđeni da
se bore protiv zla. Pošto je jako dobro znao za ta govorkanja, jadni Leptir je ponekad
ljubomoran na iluminatore koji su manje vješti i nadareni od njega, jer je mislio da u sebi nose
svog šejtana i svoje džine. Međutim, ono što mu se činilo 'šejtansko i džinsko' u njima
najčešće je bilo čisto zlo i ljubomora.
Ljutim se zato što ga sretnim čini misao da će se iluminacija na kojoj radi dopasti drugima, a
ne misao da može nestati u tom čudesnom svijetu dok ga crta. Ljutim se i zato što misli na
novac koji će dobiti. Još jedna ironija života jeste ta da ima bezbroj ilu-minatora koji mu po
talentu nisu ravni, a koji se u trenucima stvaranja više predaju svojoj umjetnosti.
Zbog potrebe da otkloni te svoje nedostatke, Leptira vječno želi da se dokaže kako se žrtvuje
za iluminatorsku umjetnost.
Kao iluminatora ptičjeg mozga, koji na noktu ili zrnu riže izrađuju iluminacije jedva vidljive
golim okom, i on je opsjednut strašću prema tako detaljnom radu. Jednom sam ga pitao da li
Se predaje toj strasti koja je mnoge iluminatore oslijepila u ranoj životnoj dobi, zbog toga što
se stidi talenta koji mu je Alah u izobilju podario. Jer, samo nenadareni umjetnici prepuštaju
se strasti da na drvetu, nacrtanom na zrnu riže, crtaju svaki i najmanji list, kako bi se na lak
način čulo za njih i kako bi se dodvorili svojim zahtjevnim nalogodavcima.
To što iluminacije i crteže nije radio za svoje oko i svoju dušu, nego za tuđe, ta njegova
potreba da bude slavan, sve je to Leptira, više nego bilo koga drugog, napravilo ovisnikom o
laskanju. Strašljivi Leptir zbog toga da bi se obezbijedio želi da postane prvi iluminator. Ovu
temu započeo je Crni:
„Da", rekao sam, „znam da pravi urote i spletkari da bi nakon moje smrti zauzeo moje
mjesto."
„Da li je zbog toga sposoban da ubije svoju braću po peru?" „Mogao bi ubiti. Jer, on je veliki
majstor, ali to ne zna, i u trenucima kad slika ne može zaboraviti svijet oko sebe."
Čim sam to izgovorio, shvatio sam kako sam zapravo i želio da na čelo iluminatorske
radionice poslije mene dođe Leptir. U Maslinu se nisam mogao pouzdati, a vjerujem da će na
kraju i Roda, nesvjesno, postati oruđe franačkog stila. Leptirova istraj-nost u tome da bude
voljen (bio sam nesretan zbog pomisli da je u stanju ubiti čovjeka), bila je potrebna kako bi
istovremeno mogao upravljati i jednom iluminatorskom radionicom i samim pa-dišahom.
Samo Leptirova osjećajnost i vjera u boje mogla je da se suprotstavi umjetnosti koja je sve
prikazivala kao istinu, a ne kao crtež, i zavodila posmatrače prikazujući franačke kardinale,
mostove, čamce, svijećnjake, crkve i štale, volove i točkove do najsitnijih detalja, uključujući
i sjene, kao da je svemu tome Alah dao isto značenje.
„Da li ste ga ikad nenajavljeno posjetili, kao što ste posjećivali ostale?"
„Ko vidi Leptirovu sliku, osjeća da on voli i tuguje srcem i da je sposoban u trenutku shvatiti
vrijednost ljubavi. Ali, kao svi ljubitelji boja, i on se lako mijenja, kako vjetar duva. Kako
jako volim njegov neobični dar i osjećaj za boje koji mu je Alah podario, tako sam ga u
njegovoj mladosti pratio iz neposredne blizine i znam sve o njemu. Naravno, u takvim
situacijama kod drugih iluminatora odmah se pojavi ljubomora, što opterećuje odnos majstora
i šegrta, a može i štetiti. Bilo je mnogo trenutaka ljubavi oko kojih Leptir nikada nije razbijao
glavu pitajući se šta će drugi reći. Nakon što je oženio lijepu kćer bakalina iz svoje četvrti,
nisam imao ni želju ni priliku da ga posjetim."
„Priča se da je blizak sa pristalicama Hodže iz Erzuruma", rekao je Crni. „Priča se i o tome da
naše Sumarne, u kojima je nacrtana parada svih učesnika, od kuvara do žonglera, od
sljedbenika derviških redova do igrača, od ćevabdžija do bravara, i naše sefername, knjige o
vojnim pohodima koja sadrži prikaze ratova, oružja, krvavih i svakakvih scena, da sve to
zabranjuje Hodža Er-zurumski, tvrdeći da razjaruju ljude i da se protive vjeri, i ako se zbog
toga ponovo budemo vratili knjigama i postupcima starih persijskih majstora, Leptir će,
pričaju, izvući korist."
„Kad bismo se vješto i pobjedonosno vratili čudesnim iluminacijama iz Timurovog doba, kad
bismo se upustili u one životne i umjetničke pojedinosti koje će nakon mene nastaviti moj
pametni Roda, na kraju će se opet sve zaboraviti", rekao sam bezosjećajno. „Jer, svako će
željeti da crta u franačkom stilu."
Da li sam vjerovao u te obeshrabrujuće riječi?
„Tako je rekao i moj tetak", dodao je tiho Crni. „Jedino što je on bio optimista."
RODINE KARAKTERISTIKE
Vidio sam kako se potpisuje kao iluminator Mustafa Čelebi, grješni. Potpisivao se sa
osmijehom i osjećajem pobjede, ne razbijajući glavu pitanjima da li ima svoj stil ili ne, da li bi
trebalo da ga ima i, ako ga ima, da li bi trebalo da ga otkrije svojim potpisom ili sakrije kao
svi stari majstori, da li je čin skromnosti potpisati ili ne potpisati svoje djelo.
Hrabro je išao putem koji sam mu utro, vidio je stvari koje niko prije njega nije mogao
naslikati i smjestio ih na papir: staklarske majstore koji vrte cijev na čijem je vrhu masa
rastopljena u njihovim pećima kako duvaju da bi izradili plave bokale i zelene boce; kožu,
igle i kalupe obućara koji su pažljivo nagnuti nad čizme i cipele i šiju; gracioznu ljuljašku na
nekoj proslavi; kapanje ulja iz sjemenja pod pritiskom prese; vatru naših topova usmjerenih
prema neprijatelju; cijevi i zavrtnje naših pušaka. Sve je to vidio kao i ja i nacrtao, ne
obraćajući pažnju na to da stari majstori Timurovog doba i slavni iluminatori iz Tabriza i
Gazvi-na nisu radili takve prizore. On je prvi muslimanski iluminator koji je, da bi se
pripremio za rad na knjizi o ratu, sefernami, koju će kasnije oslikati, otišao u rat i posmatrao
neprijateljska utvrđenja, topove, vojsku, konje iz čijih je rana tekla krv, umiruće i mrtve
ratnike, kako bi ih bolje nacrtao, i nakon toga vratio se živ i zdrav.
Lakše ga prepoznajem po temi nego po stilu, po zapažanju detalja koje drugi nisu vidjeli,
nego po samoj temi. Mogao bih mu, mirne duše, povjeriti čitav rad na iluminaciji, od
pripreme stranice i njene kompozicije, do bojenja najsitnijih detalja. Sve ovo čini ga
sposobnim da poslije mene postane glavni iluminator. Ambiciozan i samoljubiv
omalovažavao bi druge iluminato-re do te mjere da ne bi mogao upravljati, sve bi ih rastjerao.
On bi mogao, kad bi htio, sam izraditi sve minijature naše ilumina-torske radionice
zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj marljivosti. Veliki je majstor i zna svoj posao. Blago njemu!
Kad sam jednom nenajavljen otišao u njegovu kuću, zatekao sam ga kako radi više stvari
odjednom: ilustracije za knjigu našeg padišaha i ilustracije za mene; listove za knjigu o
odijevanju, koju su za svoje bijedne knjige naručivali budalasti franački putopisci, koji su nas
omalovažavali; jedan od tri crteža koje je naručio neki umišljeni paša; iluminacije za albume,
čak i one koje je crtao radi vlastitog zadovoljstva... Sve su, uključujući i jednu nepristojnu
koja je prikazivala obljubu, ležale naokolo raspoređene na stalcima za knjige, radnim
površinama i minde-rima, a moj visoki, mršavi Roda, marljiv kao pčela, trčao je od crteža do
crteža, pjevušio, štipkao za obraz šegrta koji je miješao boje, unosio u crtež neki šaljivi detalj,
pokazivao ga i slatko se smijao diveći se samom sebi. Za razliku od drugih iluminatora, nije
prestajao da radi zbog ceremonije dobrodošlice, nego je, baš suprotno, sa zadovoljstvom
pokazivao koliku brzinu mu omogućava talenat koji mu je Alah podario i vještina stečena
neprekidnim radom (uradiće ono što zajedno uradi sedam-osam iluminatora). Uhvatim
ponekad skrivene misli: ako je podmukli ubica jedan od trojice mojih majstora iluminacije,
onda je to, inšalah, Roda. Kad god bih ga u doba njegovog šegr-tovanja petkom ugledao na
svojim vratima, nisam mu se obradovao kao Leptiru.
S obzirom na to da svakakvim detaljima bez ikakve logike (osim da budu uočljive) daje isto
značenje, njegov stav u slikarstvu sličan je stavu franačkih majstora. Ali, za razliku od njih,
moj oholi Roda niti vidi, niti crta posebnost i različitost ljudskih lica. Ljudsko lice, smatram,
ne znači mu ništa zato što on, tajno ili javno, omalovažava svakoga. Pokojni tetak mu sigurno
nije povjerio da nacrta lice našeg padišaha.
Čak i kad radi neku veoma ozbiljnu temu, on ne može da odoli iskušenju da u uglu crteža
nacrta distanciranog i sumnjičavog psa ili bijednog prosjaka koji svojim siromaštvom baca
sjenu na bogatstvo i sjaj neke svečanosti. Toliko je samosvjestan da se može rugati iluminaciji
koju radi, temi i samom sebi.
„Ubistvo i bacanje efendi Prefmjenog u jamu slično je kao i kada su Jusufa njegova
ljubomorna braća bacila u jamu", rekao je Crni. „Ubistvo mog tetka isto tako liči na ono kada
je Husreva ubio njegov sin, koji se zagledao u lijepu Širin. Svi pričaju da Roda obožava
prizore rata i krvavog umiranja."
„Vjerovati da iluminator ima sličnosti s temom koju oslikava znači ne shvatati ni mene ni
moje majstore iluminacije. Ono što nas odaje nisu teme koje drugi naručuju, one su uvijek
iste, nego skrivena osjećanja koja unosimo u crtež dok obrađujemo određenu temu. Svjetlost
koja kao da isijava iz slike, suzdržanost ili ljutnja koji se naslućuju po rasporedu ljudi, konja,
stabala na crtežu, sjeta koju oko sebe šire čempresi stremeći ka nebu, osjećaj uzdanja u Boga i
trpljenja koji prenosimo na papir obrađujući šare zidnih pločica strašću koja osljepljuje, sve su
to naši skriveni znaci. Oni nisu konji koji stoje kao da se ponavljaju. Slikajući bijes i silovitost
nekog konja, iluminator ne crta svoj bijes i svoju silovitost, crtajući naj savršenijeg konja, on
prikazuje ljubav koju osjeća prema bo-gatstvu ovog svijeta, prema njegovom Tvorcu i prema
bojama, koja je neka vrsta ljubavi prema životu. Ništa više."
42.
ZOVEM SE CRNI
Veliki majstor Osman i ja proveli smo čitavo popodne u razgovoru o iluminatorima i o knjizi
mog tetka, posmatrajući stranice otvorene ispred nas od kojih su neke bile ispisane, neke
potpuno završene, neke još neobojene, a neke, ko zna zašto, tek napola urađene. Mislili smo
da su konačno utihnuli koraci učtivih ali grubih zapovjednikovih ljudi, koji su donosili radove
majstora i kaligrafa čije su kuće na prepad opljačkane (neke nisu imale nikakve veze s našom
knjigom, a neke su još jednom potvrdile da i kaligrafi tajno izvan palate rade neke bijedne
poslove kako bi zaradili koju akču). Mislili smo, dakle, da su se konačno povukli, kad je jedan
s najviše samopouzdanja, vadeći papir iz njedara, prišao velikom majstoru.
Najprije nisam obratio pažnju smatrajući da je to jedna od onih molbi koju otac, da bi dao sina
na zanat, pokušava doturiti načelniku nekog esnafa ili agi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti
koja je dolazila izvana zaključio sam da je jutarnje sunce zašlo za oblake. Kako bih odmorio
oči, trudio sam se da gledam u daljinu ne gledajući ništa posebno, što su stari majstori iz
Širaza preporučivali iluminatorima kao vježbu da ne bi mladi oslijepili. No, u tom trenutku
uzbuđeno sam prepoznao divnu boju papira koji je majstor gledao s izrazom čuđenja i način
(zbog čega mi je srce zaigralo) na koji je bio presavijen. Po svemu je ličio na pisma koja mi je
Šekura slala preko Ester. Malo je nedostajalo da, kao prava budala, pomislim da je neka
slučajnost, jer mu je još, kao i u Šekurinom prvom pismu, bio dodat crtež urađen na komadu
grubog papira!
Majstor Osman je zadržao crtež, a meni dao pismo koje je, kako sam u tom trenutku postiđen
shvatio, bilo Šekurino.
Moj gospodine Crni,
Ester sam poslala kod Kalbije, udovice pokojnog efendi Prefi-njenog, kako bi nešto saznala
od nje. Kalbija joj je pokazala papir koji ti sada šaljem. Kasnije sam je i sama posjetila,
dodvoravala joj se, uvjeravala je i preklinjala, i na kraju uspjela dobiti taj iscrtani papir
misleći da bi ti mogao koristiti. Navodno, pronađen je kod efendi Prefinjenog kad su ga
mrtvog izvukli iz jame. Kalbija se zaklinje da niko od njenog pokojnog muža nije naručio
crtež konja. Ko je onda nacrtao ovo? Zapovjednikovi ljudi pretražili su kuću. Crtež ti šaljem
jer bi to u vezi konja moglo biti važno. Djeca ti ljube ruku.
Tvoja žena, Šekura.
Posljednje tri riječi tog lijepog pisma pročitao sam još dvaput s uvažavanjem, kao da pažljivo
razgledam tri čudesne crvene ruže u vrtu. Zatim sam se i ja primaknuo papiru koji je majstor
Osman pažljivo razgledao kroz lupu. Odmah sam razaznao da figure, čije je mastilo bilo
mrljavo, prikazuju konje nacrtane u starom stilu i u jednom potezu, kako bi se ruka izvježbala.
Majstor Osman, koji je bez ijedne riječi pročitao Šekurino pismo, upita: „Ko je to nacrtao?"
Zatim je sam odgovorio na njega: „Naravno, iluminator koji je nacrtao konja za pokojnog
Tetka."
Da li može biti toliko siguran u svoje riječi? Pogotovo zato što nikako nismo mogli pouzdano
reći ko je nacrtao konja u knjizi. Izdvojili smo crtež konja iz pripremljenih devet listova
knjige i počeli ga pažljivo posmatrati.
Bio je to lijep i jednostavan dorat, čovjek ga se ne može nagledati. Da li je istina kada to
kažem? Crteže sam posmatrao sa svojim tetkom, a kasnije nasamo. Imao sam mnogo vremena
za razgledanje tog konja, ali se nisam zadržavao na njemu. Bio je lijep, ali sasvim običan,
toliko običan da nismo mogli odgonetnuti čiji je. Nije bio boje urme, nego zagasitosmeđe,
kestenjaste boje, a opet neodređeno crvenkast. To je bio konj kakvog sam često viđao u
drugim knjigama i na drugim crtežima, toliko običan da je čovjeku odmah bilo jasno da ga je
iluminator nacrtao u jednom potezu, ne razmišljajući.
Gledali smo tog konja sve dok nismo shvatili da krije neku tajnu. Sad sam u njemu vidio
ljepotu koja se pred mojim očima dizala kao para, snagu koja pobjeđuje, silnu želju za
životom, spoznajom i željom da sve primi u zagrljaj. „Ko je iluminator čarobne ruke koji je
nacrtao ovog konja onako kako ga Alah vidi?", pitao sam se kao da sam na trenutak zaboravio
da je taj čovjek jedan bijedni ubica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi i mesa, ali
jednim dijelom uma ipak sam bio svjestan da je samo nacrtan. Čarolija koja se javljala između
te dvije misli budila je u meni osjećaj cjelovitosti i besprijekornosti.
Neko vrijeme upoređivali smo konja urađenog za tetkovu knjigu sa konjima koji su na brzinu
nacrtani na papiru i čije mastilo je bilo razliveno. Zaključili da ih je nacrtala ista ruka. Držanje
konja nije odavalo pokret, nego mir, bili su ponosni, snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje
prema crtežu konja u tetkovoj knjizi.
„Taj konj je toliko lijep", rekao sam, „da čovjek odmah poželi da uzme papir i uradi isti takav
crtež."
„Najveći kompliment za jednog iluminatora jeste kada mu neko kaže da njegovi crteži
pobuđuju želju za crtanjem", rekao je majstor Osman. „Ali, pozabavimo se sada ne vještinom
tog šejta-na, nego pitanjem ko je on. Da li ti je pokojni Tetak ikad rekao za koju priču je
nacrtan ovaj konj?"
„Ne. Po njegovom mišljenju, to je mogao biti bilo koji konj koji živi u zemljama našeg
moćnog padišaha. Neki lijep konj, konj koji pripada dinastiji Osmanovića, Konj koji
venecijanskom duždu predstavlja zemlje i bogatstvo našeg padišaha. Ali, s druge strane, i taj
konj, kako je to već sa svim onim što crtaju franački majstori, morao je izgledati stvarnije od
konja kakvog je Tvorac zamislio, morao je izgledati kao konj koji živi u Istanbulu, gdje ima
štalu i konjušara, tako da mletački dužd pomisli: 'Osmanlije su počele ličiti na nas, jer su
njihovi iluminatori počeli gledati svijet našim očima i crtati kao mi', i da na taj način prihvati
moć i prijateljstvo našeg padišaha. Kad čovjek počne crtati konja na drugi način, to znači da
je cijeli svijet počeo posmatrati drugim očima. Uprkos njegovoj neobičnosti, taj konj nacrtan
je u stilu starih majstora."
Činjenica da se o tom konju toliko govorilo učinila ga je u mojim očima još privlačnijim i
vrijednijim. Imao je blago otvorena usta, a medu zubima se vidio jezik. Oči su mu bile sjajne.
Noge snažne i graciozne. Šta je taj crtež činilo izuzetnim? On sam ili sve ono što je
izgovoreno o njemu? Majstor Osman lagano je prelazio lupom preko crteža konja.
„Šta nam taj konj želi reći?" pitao sam se iz dubine duše. „Zašto postoji taj konj? Zašto baš taj
konj? Zašto me taj konj toliko uzbuđuje?"
„Padišah, šahovi i paše, zaštitnici knjiga koje naručuju šire glas o svojoj snazi i moći.
Smatraju ih lijepim jer svojom obilnom pozlatom i nemjerljivošću uloženog iluminatorovog
vida i truda svjedoče o njihovom bogatstvu", rekao je majstor Osman. „Ljepota crteža
značajna je i kao dokaz da je iluminatorov dar nešto rijetko i dragocjeno, kao i zlato koje je
upotrebljeno za crtež. Oni koji gledaju i listaju knjigu, smatraju je lijepom zbog teme i
sličnosti tog konja sa nekim drugim konjem, ili zato što je taj konj onakav kakvim ga je Alah
zamislio, ili što je zaista iz glave nacrtan, pa tu autentičnost tumače kao talenat. Za nas ljepota
crteža počiva na mnogoznačnosti i prefinjenosti. Saznanje da je u tom konju, osim njega
samog, i prst ubice, šejtanov znak, crtež čini mnogoznačnijim. Uz to, treba smatrati lijepim
tog konja kojeg je nacrtao, a ne sam crtež. Odnosno, konja ne treba posmatrati kao crtež, nego
kao pravog konja."
„Da ga posmatrate samo kao konja, šta biste vidjeli na tom
crtežu?"
„Po veličini konja, mogu reći da nije patuljaste rase, dužina i luk njegovog vrata govore mi da
je dobar trkački konj, a ravna leđa da je pogodan za duga putovanja. Njegove graciozne noge
govore da je okretan i spretan kao arapski konj, ali arapski nije, jer mu je tijelo dugo i krupno.
Gracioznost njegovih nogu svjedoči o tome da će naš konj, kako za dobre konje govori
naučnik Fadlan od Buhare u svojoj Knjizi o veterini, lako preskočiti rijeku ispred njega i da se
neće uplašiti i trgnuti. U Knjizi o veterini, koju je sjajno preveo dvorski veterinar Fujuzi,
mnogo lijepih riječi izrečeno je o vrsnim konjima. Znam ih napamet i svaku od njih mogao
bih upotrijebiti za dorata s crteža. Dobar konj mora imati lijepu glavu, oči kao gazela,
uspravne uši kao listove trstike i široko razmaknute, sitne zube, izbočeno čelo i neprimjetne
obrve, visok, duge grive, uskih bedara, malih nozdrva, uskih prsa i ravnih leđa, mesnatih
butina, dugog vrata, snažnih prsa, širokog korijena repa i mesnatog međunožja, mora biti
graciozan, a u pokretu otmjen i ponosan kao da se klanja svima."
„Naš dorat je upravo takav", rekao sam gledajući s divljenjem crtež konja.
„Sad znamo kakav je konj", rekao je majstor Osman s istim stidljivim osmijehom. „Ali, šteta
što nam to nimalo ne koristi u otkrivanju tajne ko ga je nacrtao, jer znam da nijedan pametan
iluminator neće nacrtati konja gledajući u nekog od krvi i mesa. Moji iluminatori, jasno, crtaju
konja napamet i u jednom potezu. Dokaz je to što većina njih konja počinje crtati od kopita."
„Zar se ne počinje od nogu kako bi konj mogao čvrsto stati na zemlju?", upitao sam kao da se
izvinjavam.
„Kao što piše Džemaletin Gazvinski u svome djelu Crtanje konja, crtež konja koji započnemo
od njegovih nogu možemo dobro završiti samo ako cijelog konja čuvamo u glavi. Poznato je
da se konj kojeg crtamo po sjećanju ili, što je još smješnije, kao da gledamo konja, mora crtati
od glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Pričaju da ima franačkih slikara koji takav crtež,
crtež bilo kakvog teglećeg konja s ulice, urađen nesigurno, često brisan i ispravljan, prodaju
krojačima i mesarima. Takav crtež konja nema ništa zajedničko sa smislom ovog svijeta, sa
ljepotom koju je Alah stvorio. Siguran sam da čak i oni znaju da pravi crtež nastaje
zahvaljujući onome što ruke dobro uvježbaju i zapamte, a ne zahvaljujući nečemu što oko u
tom trenutku vidi. Iluminator je uvijek sam kraj svog papira, pa se zbog toga mora stalno
oslanjati na pamćenje. Ne preostaje nam ništa drugo nego da 'metodom dvorske dame'
pronađemo skriveni potpis koji krije naš konj nacrtan po sjećanju, na brzinu, majstorskim
pokretom ruke. Dobro pogledaj taj potpis."
Polako je prelazio lupom preko čudesnog konja kao da traga za zakopanim blagom na nekoj
staroj, detaljno iscrtanoj karti na komadu kože.
„Dobro", rekao sam kao učenik ponesen željom da odmah napravi neko sjajno otkriće kako bi
se dopao svom učitelju. „Možemo uporediti boje i vez na prekrivaču s njegovog sedla sa prekrivačima na sedlima drugih crteža."
„Moji majstori iluminacije to uopšte ne dotiču četkom. Odjeću, ćilime, ukrasni vez na
šatorima i takve detalje na slici rade šegrti. Možda ih je iscrtao i pokojni efendi Prefmjeni,
zaboravi to!"
,,A uši?", upitao sam uzbuđeno. „1 uši konja..."
„Uši? To je kalup još iz Timurovog vremena, poznate uši u obliku lista trske."
Upravo sam poželio da kažem: ,,A pletenica u grivi, način na koji je, dlaku po dlaku,
raščešljana?", ali zašutio sam jer mi se ova igra majstora i šegrta nije dopadala. Kao šegrt
moram znati do koje granice mogu ići.
„Pogledaj ovo!", rekao je majstor Osman jadikujući, ali potpuno predan poslu, tonom kakav
bi upotrijebio ljekar pokazujući svom kolegi težak čir. „Vidiš li?"
Lupu je nadnio nad glavu konja i, dižući je s crteža, sasvim polagano primicao nama. Da bih
dobro uočio detalj koji je lupa uvećavala, sagnuo sam glavu.
Njuška konja izgledala je čudno. Tačnije, njegova nozdrva.
„Vidiš li?", ponovio je majstor Osman.
Da bih bio siguran u ono što vidim, morao sam pogledati tačno u sredinu lupe. Kako je to u
istom trenutku napravio i majstor Osman, lica su nam se dotakla upravo ispred lupe koja je
bila prilično udaljena od crteža. Na trenutak sam se trgnuo kad na svom licu osjetih oštrinu
majstorove brade i njegov hladni obraz.
Zavladala je tišina. Kao da se neko čudo događalo na crtežu udaljenom pedalj od mojih
umornih očiju, a mi, svjedoci, sa strahopoštovanjem i čuđenjem smo to posmatrali.
Mnogo kasnije prošaputao sam: „Staje to na njegovoj njušci?"
„Nozdrva je čudno nacrtana", rekao je majstor Osman ne skidajući pogled sa crteža.
„Da li mu se ruka omakla? Da li je to neka greška?"
Još uvijek smo zurili u taj čudan, jedinstveni crtež njuške.
„Da li je to ono što su svi, čak i stari kineski majstori, oponašajući franačke umjetnike počeli
otkrivati kao stil?", rekao je majstor Osman šaljivim glasom.
Misleći da je njegova šala bila na račun mog tetka, reagovao sam emotivno: „Ako neka greška
ne nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta, nego izvire iz dubina iluminatorove duše,
onda je to stil, govorio je moj pokojni tetak."
Osim te njuške, ni iluminatorova ruka, ni sam konj, niti bilo šta drugo nije odavalo nikakav
znak u potrazi za podlim tetko-vim ubicom. Na crtežu čije je mastilo bilo razmazano, a kojeg
su pronašli kod ubogog efendi Prefinjenog, teško smo razaznavali ne samo nozdrve nego čak i
njuške konja.
Mnogo vremena izgubili smo tragajući za crtežima konja koje su proteklih godina za različite
knjige radili omiljeni ilumi-natori majstora Osmana, kao i za pogreškom na nozdrvi konja.
Sumama je bila pri samom kraju i prikazivala je paradu različitih grupa i esnafa pred našim
padišahom, ali medu dvjesto pedeset crteža bilo je jako malo onih na kojima se pojavljuju
konji. U ilu-minatorsku radionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekih knjiga i tek
dovršene mape s uzorcima. Takođe je izdata zapovijest da iz unutrašnjih odaja palate i
harema, naravno s dopuštenjem našeg padišaha, donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene u
dobro čuvanoj Carskoj riznici.
Najprije smo na stranicama jedne sveske Knjige o pobjedama, donesene iz sobe jednog
mladog princa, razgledali dorata s bijelim biljegom na čelu i sivca s očima gazele. Oni su
vukli pogrebna kola na crtežu dženaze sultana Sulejmana Veličanstvenog, preminulog za
vrijeme opsade Sigeta, kao i druge tužne konje, koji su za sultanovu dženazu bili ukrašeni
pozlaćenim sedlima i prelijepim prekrivačima na njima. Sve to nacrtali su Leptir, Maslina i
Roda. Svi konji na crtežu, i oni koji vuku pogrebna kola s velikim točkovima i oni koji odaju
posljednju počast svom gospodaru prateći suznim očima njegovo tijelo prekriveno zagasitocrvenim pokrivačem, svi su stajali u onom istom gracioznom stavu preuzetom od starih
heratskih majstora: jedna noga otmjeno ispružena, a druga pokraj nje miruje. Svi su imali dug,
povi-jen vrat, repove svezane u čvor, podšišane i počešljane grive, ali ni na jednoj njušci nije
bilo greške za kojom smo tragali. Nije je bilo ni kod jednog od stotinu konja na kojima su
vojni zapovjednici, učenjaci i učitelji prisustvovali dženazi i na obližnjim brdima odavali
posljednju počast preminulom sultanu Sulejmanu.
Žalost tog obreda prešla je i na nas. Bili smo tužni zbog spoznaje da je ta veličanstvena
knjiga, u koju su majstor Osman i njegovi iluminatori uložili toliko truda, bila pohabana, i da
su haremske dame, igrajući se s prinčevima, na njenim stranicama tu i tamo povlačile linije i
ponešto švrljale. Ispod jednog prizora lova, na kojem djed našeg padišaha lovi pored jednog
drveta, neka ruka lošim rukopisom ispisala je sljedeću rečenicu: „Moj pre-uzvišeni
Gospodaru, volim vas i čekam strpljiva kao ovo drvo." I tako smo, s osjećanjem poraza i tuge,
pregledali sve te legendarne knjige koje sam poznavao iz priča o njihovom nastanku, ali ih do
sada nisam vidio.
U drugom dijelu Knjige o umjetnostima, u kojem su se prepoznavali tragovi pera sve trojice
majstora iluminacije, vidjeli smo stotine konja svih boja. Đogate, dorate i sivce kako pod
oklopom i punom ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, kako u savršenom borbenom
poretku prelaze ružičasta brda i marširaju iza topova koji grme i pješadije noseći na svojim
leđima slavne spahije sa štitovima i isukanim sabljama, ali nijedan od tih konja nije imao
grešku.
„Šta je na njemu pogrešno?!", uzviknuo je kasnije majstor Osman posmatrajući u istoj knjizi
crtež Carske kapije i Alajmeg-dana, gdje smo se upravo nalazili. Na bolnici s desne strane,
dvorani za prijeme, dvorišnom drveću toliko malenom da mogu stati u njegov okvir, i onoliko
velikim koliko im naš razum pridaje značenje, isto kao i na njuškama raznobojnih konja, na
čijim su leđima sjedili stražari, čauši i divanski pisari, nije bilo znaka za kojim smo tragali.
Gledali smo pradjeda velikih pradjedova našeg padišaha, sultana Selima Okrutnog, kako
prilikom ratnog pohoda protiv vladara od Zulkadira, naredivši da mu se na obali rijeke
Kuskun podigne šator, lovi razbježale crvenorepe divlje pse crnog krzna, gazele uzdignutih
zadnjica i preplašene zečeve i kako za sobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja tigra s
cvjetnim šarama na krznu. Nije bilo znaka ni na njušci dorata s bijelim biljegom na čelu kojeg
je jahao padišah, ni na konjima na kojima su iza obližnjih crvenih brda čekali sokolari s
pripravnim sokolima na podlaktici. Do mraka pregledali smo stotine konja koje su u
posljednjih četiri-pet godina izradila pera Masline, Leptira i Rode, iluminatora majstora
Osmana. Crne i žute konje krimskog kana Mehmeta Giraja s gracioznim ušima i smeđim
šarama na sebi, ružičaste i olovnosive konje koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza brda,
te im se vidi samo vrat i glava, konje Hajdar-pa-še, koji je iz ruku španskih nevjernika oteo
utvrđenje Halkul Vad u Tunisu, crvenkastosmeđe i svijetlozelene španske konje, od kojih
jedan pada u bijegu, crnog konja koji je majstora Osmana natjerao da kaže: „Njega sam
očigledno previdio, ko ga je tako nemarno nacrtao?". Crvenog konja koji uzdignutih ušiju s
poštovanjem sluša ud na kojem pod krošnjom stabla svira jedan paž. Šebdiza, konja stidljivog
i gracioznog kao Širin, prikazanog kako nju samu na obali čeka dok se ova na mjesečini kupa
u jezeru, i razigrane konje za viteške igre bacača kratkih kopalja. Jedan vatreni konj i njegov
lijepi jahač natjerao je iz ko zna kog razloga majstora Osmana na primjedbu da ga je u
mladosti jako volio, ali se jako umorio. Zlatnog konja boje sunca, kojeg je Alah poslao svom
poslaniku Iliji da bi ga spasio od potjere idolopoklonika, ali greškom crtača, krila je dobio
poslanik Ilija; plemenitog sivca sultana Sulejmana Veličanstvenog, krupnih prsa i malene
glave, dok tužnim pogledom posmatra mladog i ljupkog princa u lovu kojeg je sa sobom
poveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojice svojih sinova; ljutite konje; galopirajuće
konje; umorne konje; konje o kojima niko ne brine; konje koji nikad neće napustiti ove
stranice; konje koji se propinju probijajući okvir slike kao da žele pobjeći od dosade tih
stranica.
Nijedan od njih na njušci nije imao znak koji smo tražili. Ali, uprkos osjećanju bezvoljnosti i
tuge koje nas je obuzimalo, uzbuđenje u nama nikako nije nestajalo. Dva-tri puta zaboravljali
smo konje i predavali se ljepoti crteža koje smo gledali, bojama koje zaokupe čovjeka.
Majstor Osman, uzbuđeno više zbog prisjećanja nego divljenja, gledao je crteže koje je
uglavnom on lično pripremao, nadgledao ili dovršio. „To pripada Kasimu iz Kasimpaše",
rekao je pokazujući ljubičastu travu ispred jarko-crvenog ratnog šatora sultana Sulejmana,
djeda našeg padišaha. „Uopšte nije bio majstor, ali je četrdeset godina u nepopunjene dijelove
crteža ucrtavao travu s jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije godine. Budući da je
tu nisku travu crtao bolje nego iko, ja sam mu uvijek davao da je crta." Zatim je kratko šutio,
a onda dodao: „Šteta, šteta!" Cijelim bićem osjetio sam da se tim riječima nešto završilo, da je
završena jedna epoha.
Padao je mrak, kad odjednom sobu ispuni neka svjetlost, nastane neka strka. Moje srce,
snažno zakucavši, odmah je shvatio. U sobu je ušao naš preuzvišeni padišah, Gospodar
svijeta. Ba-cih mu se pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi se vrtjelo. Nisam ga mogao
pogledati u oči.
Međutim, on je već odavno otpočeo razgovor s glavnim ilu-minatorom, majstorom Osmanom.
Činjenica da razgovara s osobom sa kojom sam neko vrijeme prije toga sjedio koljeno uz
koljeno i razgledao crteže, ispunila me ogromnim ponosom. Nisam mogao vjerovati da naš
preuzvišeni padišah sada sjedi na mjestu na kojem sam maloprije ja sjedio i isto kao i ja
pažljivo sluša ono što mu objašnjava majstor. Carski rizničar, zapovjednik i nekolicina
nepoznatih osoba istovremeno su ga štitili i pažljivo gledali crteže na otvorenim stranicama
knjiga. U jednom trenutku skupio sam hrabrosti i dugo, makar i sa strane, posma-trao lice i
oči Vladara svijeta. Kako je lijep! Kako je odmjeren i pravedan! Srce mi više nije udaralo
tako snažno. U tom trenutku on me pogleda i naši se pogledi ukrstiše.
„Mnogo sam volio tvog pokojnog tetka", rekao je. Da, meni se obraćao. Od uzbuđenja su mi
promakle neke njegove riječi.
„...neobično me je potreslo. Tješi me kad vidim da je svaki od tih listova koje je priredio
pravo čudo. Kad to vidi, mletački nevjernik će se začuditi, uplašiće se moje mudrosti. Sada
ćete po nozdrvi tog konja otkriti ko je taj prokletnik među iluminatori-ma. Ako ne uspijete,
izlaganje svih majstora iluminacije mukama biće surovo ali neophodno."
„Moj preuzvišeni sultanu i padišahu, Uzdanico svijeta", rekao je majstor Osman, „ako moji
majstori u jednom potezu i bez premišljanja na praznom papiru nacrtaju konja, možda ćemo
po tom crtežu moći otkriti čije je to pero."
„Naravno, ako je to zaista pogrešan potez, a ne prava nozdr-va", pametno je primijetio naš
padišah.
„Moj padišahu", rekao je majstor Osman, „ako se s tim ciljem još noćas razglasi da želite
prirediti takmičenje i da naredite svakom Vašem iluminatoru da na praznom papiru u jednom
potezu nacrta konja..."
U pogledu našeg padišaha, upućenog zapovjedniku, vidjelo se pitanje da li je čuo. „Znate li
koja mi je najdraža priča pjesnika Nizamija o takmičenjima?"
Neki su odgovorili da znaju, neki upitali: „Koja?", a neki su kao ja, šutjeli.
„Ne volim priče o pjesnicima koji se takmiče. To nije ni priča s ogledalom i kineskim i
grčkim slikarima koji se takmiče u slikarskom umijeću", lijepo je rekao moj padišah. „Najviše
volim priče o ljekarima i njihovim opkladama u život."
Tek što je to izgovorio, brzo je otišao na večernju molitvu.
Kasnije, dok se razlijegao večernji ezan, izašavši u polutami kroz vrata palate, brzim
koracima išao sam prema svojoj mahali i srećan, maštao o Šekuri, djeci i našem domu. No, s
užasom sam se sjetio priče o takmičenju dva ljekara.
Jedan od ljekara koji su se takmičili pred svojim padišahom, kojeg najčešće crtaju u ružičastoj
odjeći, pripremio je jednu zelenu pilulu toliko jakog otrova da može ubiti slona i dao je
drugom ljekaru, onom u tamnoplavom ogrtaču. Ovaj je prvo progutao otrovnu pilulu, a zatim
jednu tamnoplavu s protivotrovom, koji je napravio na licu mjesta, i tako mu se, kako se može
zaključiti i po njegovom slatkom smijehu, ništa nije dogodilo. Ali, sad je na njega bio red da
svom suparniku da da osjeti miris smrti. Krenuo je polako, uživajući u osjećanju da je on na
potezu, ubrao u vrtu jednu ružičastu ružu i, prinijevši je usnama, u nju prošaputao jedan crni
stih. Zatim je samouvjerenim pokretima pružio ružu ljekaru u ružičastom da je on pomiriše.
Ljekara u ružičastoj odjeći tako je savladala snaga stiha izrecitovanog u ružu da se od straha
srušio mrtav kad je nosu primakao taj cvijet, koji ni po čemu nije bio poseban, osim po svom
mirisu.
43.
ZOVU ME MASLINA
Dogodilo se to prije večernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam. Zapovjednikov
čovjek iz palate, čist, lijep, nasmijan, zgodan mladić držao je u ruci svjetiljku, koja mu je u
lice bacala više sjene nego svjetlosti, papir i dasku za pisanje. Od-mah je objasnio da je naš
padišah naredio da se održi takmičenje kako bi vidio koji je majstor iluminacije sposoban da u
jednom potezu nacrta najljepšeg konja. Od mene se traži da odmah sjednem na pod, stavim
papir na dasku, a dasku na koljena, i da na određenom mjestu, u određenom okviru, u jednom
potezu nacrtam najljepšeg konja na svijetu.
Pozvao sam gosta da uđe. Začas sam donio najtanju četkicu od dlake s mačjeg uha i tuš. Sjeo
sam na pod i zastao. Da li je sve to zamka, igra koju bih mogao platiti glavom? Možda! Ali,
nisu li sve legende o starim heratskim majstorima obilježene tom tankom linijom koja
razdvaja smrt i ljepotu?
Obuzela me želja za crtanjem, ali kao da sam se plašio povući liniju, baš kao i svi stari
majstori.
Da bih se smirio, neko vrijeme sam oklijevao gledajući u prazan papir. Trebalo je misliti samo
na lijepog konja kojeg moram nacrtati, morao sam se dobro skoncentrisati i skupiti snagu za
to.
Pred oči su mi počeli izlaziti crteži svih konja koje sam dotad vidio i nacrtao. Ali, jedan među
njima bio je pravo savršenstvo. Nikome dosad nije pošlo za rukom nacrtati tog konja, sad bi
trebalo da ja to učinim. Sjetio sam se njegove slike. Sve ostalo se rasplinulo, kao da sam na
trenutak zaboravio samog sebe, zaboravio da sjedim i da ću crtati. Ruka mi je sama od sebe
umočila pero u mastilo i uzela onoliko koliko je bilo potrebno. Hajde sad, ruko, uvedi u
stvarnost tog čudesnog konja pred mojim očima! Konj i ja- kao da smo se stopili u jedno
spremajući se zauzeti svoje mjesto na ovom svijetu.
Obuzet nekom slutnjom, na tren sam stao tražeći to mjesto u okviru iscrtanom na praznom
papiru. U mislima sam tamo smjestio konja i odjednom...
Da, još prije nego što sam pomislio, moja ruka je sama odlučno krenula i - gle, kako lijepo! počela od kopita konja, potom se odmah popela iscrtavši oblinu njegovog lijepog, nježnog
zgloba. S istom odlučnošću se savila kod njegovog koljena i, kad se hitro približila grudnom
košu, odjednom me je obuzela radost! Savijajući se s tog mjesta, pobjedonosno je krenula
naviše - kako su divna prsa! Stanjujući se pri kraju, linija je iscrtala vrat. To je bila slika i
prilika konja kakvog sam zamislio! Ne dižući pero, spustio sam se preko obraza do snažnih
usta koja sam, razmišljajući trenutak, napravio otvorenim, pa sam mu, ušavši u njih - tako,
raširi još više svoja usta, konjiću moj! - izvukao jezik van. Njušku sam - ne budi neodlučan! polako zaobišao. Penjući se potpuno pravom linijom, na trenutak sam pogledao urađeno. Kad
sam vidio da je linija povučena baš onako kako sam želio, zaboravio sam da crtam. Kao da je
sama ruka, a ne ja, nacrtala uši i onaj savršeni nagib njegovog lijepog vrata. Dok sam brzo i
po sjećanju crtao leđa, ruka se sama zaustavila i zamočila pero u bočicu. Obuzimalo me je
silno zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu snažnu i uzdignutu stražnjicu. Moj
crtež me je potpuno ispunio. Na trenutak mi se učinilo da sam pored konja kojeg crtam, pa
sam se sretan upustio u crtanje repa - to je bojni konj, to je brz konj - napravio sam mu čvor
na repu, smotao ga i s uživanjem podigao. Dok sam mu crtao trtičnu kost i zadnjicu, kao da
sam u svojoj zadnjici i debelom crijevu osjetio ugodnu svježinu. S tim uživanjem brzo sam
dovršio onu divnu mekoću njegovih sapi, stražnju lijevu nogu, koju je zabacio unazad, i
njegova kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer je dočarala graciozan položaj prednje lijeve
noge, onako kako sam i zamislio, i konju kojeg sam nacrtao.
Podigao sam ruku i brzo nacrtao vatreno ali tužno oko, no-zdrvu, na trenutak sam bio
neodlučan, i prekrivač ispod sedla. Grivu sam, dlaku po dlaku, iščešljao s ljubavlju, kao da je
milujem, stavio mu uzengije, na čelo bijeli biljeg i, da bi sve bilo kako treba, dodao mu i onu
stvar srazmjernih dimenzija, ali tačno one veličine koja mu odgovara.
Dok crtam čudesnog konja, i sam postajem taj čudesni konj.
44.
ZOVU ME LEPTIR
Čini mi se da se to dogodilo u vrijeme večernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Reče da je
naš padišah naredio takmičenje. Kako zapovijedaš, moj padišahu, ko može ljepše od mene
nacrtati konja!
A opet, na trenutak sam zastao kad sam čuo da crtež mora biti u crnom mastilu i da se boja ne
može koristiti. Zašto bez boje? Zato što sam ja najbolji? Ko će odlučivati čiji je crtež najbolji?
Pokušao sam od ljepotana iz palate širokih ramena i ružičastih usana, izvući neki podatak o
tome i naslutio da se iza toga krije glavni iluminator, majstor Osman. Majstor Osman, nema
sumnje, poznaje moj talenat i od svih majstora iluminacije najviše voli mene.
I tako, dok sam gledao u prazan papir pred sobom, pred očima mi počne oživljavati držanje,
pogled i raspoloženje konja koji se mora dopasti obojici. Mora biti razigran kao konji kakve je
majstor Osman crtao prije deset godina, ali i dostojanstven kao konji koji se sviđaju našem
padišahu. Obje prednje noge takvog konja moraju biti u zraku, tako da se obojica slože u
pogledu njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosi nagrada? Kako bi takav crtež izradio Mir
Musavir? Kako Behzad?
Iznenada mi je nešto palo na pamet i moja prkosna ruka zgrabi pero prije nego što sam shvatio
šta se događa i od podignute prednje lijeve noge, poče crtati konja kakvog nikada niko neće
moći zamisliti. Nakon što mu se noga začas spojila s tijelom, hrabro sam, brzo i s užitkom
povukao dva luka. Kad biste ih samo vidjeli, rekli biste da nisam crtač, već sigurno vješt
kaligraf. Čudeći se gledao sam svoju ruku, sama je bježala, kao da je tuđa. Veličanstveni
lukovi pretvorili su se u zaobljeni trbuh veličanstvenog konja, u njegova jaka prsa, u labuđi
vrat i crtež se mogao smatrati završenim. Kako sam nadaren! Gledao sam kako je moja ruka,
sama od sebe, okružila njušku i otvorena usta sretnog i snažnog konja i iscrtala njegovo
pametno čelo i uši. Potom sam - pogledaj, majčice, kako je lijep! - savio još jedan luk, kao da
ispisujem neko slovo, kakav blažen osjećaj, zamalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk
vrata mog propetog konja spustio sam se do sedla. Crtajući sedlo ponosno sam gledao već
prepoznatljiv oblik konja čije je tijelo, poput mog, punačko i zaobljeno. Svi će se diviti.
Maštao sam o lijepim riječima koje će mi naš padišah uputiti kad osvojim nagradu pružajući
mi kesu dukata. Obuzimala me je želja da se smijem zamišljajući kako ću ih kod kuće brojiti,
jedan po jedan. U međuvremenu je ruka, na koju sam skrenuo pogled, završila sedlo, a moje
pero zaronilo je u mastilo i izašlo. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijući se, kao da se šalim.
Brzo sam okružio njegov rep. Kako sam mu lijepo zaokružio zadnjicu, mazeći je, ispunjen
željom da je zgrabim i čvrsto osjetim na svojim dlanovima kao slatku guzu tog mladića iz palate, kojeg bih odmah mogao povaliti. Dok sam se smješkao, moja pametna ruka je završila
stražnje noge, pero se zaustavilo i najljepši konj na svijetu bio je završen. Cijelog me je
obuzela neka radost. Presretan, dok sam mislio kako će im se svidjeti moj konj, kako će me
proglasiti najnadarenijim umjetnikom, čak i glavnim iluminatorom, kroz glavu mi je prošlo da
samo budale mogu tako misliti. Jer, mogli bi reći kako sam brzo, smijući se i zabavljajući,
napravio taj crtež! Obuzeo me je strah da moj čudesni crtež samo zbog toga neće shvatiti
ozbiljno. Zato sam detaljno izradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repu i pokrivač ispod sedla,
kako bi vidjeli da sam se potrudio oko njega. U tom položaju, straga bočno, može se vidjeti i
ona stvar, ali nisam je nacrtao da žene ne bi bile opsjednute njima. Pogledao sam ponosno
svog konja: na zadnjim nogama, brz kao munja, moćan, snažan. Kao da se podigao neki vjetar
i sve njegove savršeno oble crte zanjihao kao slova nekog rukopisa, a opet je bio miran.
Sjajnog iluminatora, koji je nacrtao taj crtež, morali bi hvaliti kao što hvale Behzada ili Mir
Musavira, a ja bih se tada trebao osjećati poput njih.
Kad slikam čudesnog konja, postajem neki drugi iluminator koji crta čudesnog konja.
45.
ZOVU ME RODA
Bilo je to poslije večernje molitve. Upravo sam se spremao u kafanu kad su mi rekli da je
neko na vratima. Daj Bože da su dobre vijesti! Izašao sam. Pred vratima je bio mladić iz
palate. Rekao mi je o čemu se radi. U redu! Najljepšeg konja na svijetu. Obećajte da ćete
platiti nekoliko akči po komadu pa ću vam začas nacrtati pet-šest najljepših konja na svijetu.
Postupio sam oprezno. Nisam to rekao, već sam uveo mladića unutra. Mislio sam da na
svijetu ne postoji najljepši konj, zato ga ne mogu nacrtati. Mogu nacrtati ratne konje, velike
mongolske konje, čistokrvne arapske konje, hrabre konje koji se ritaju obliveni krvlju, čak i
nesretnog teglećeg konja kako na gradilište vuče kola natovarena kamenjem, ali ko može reći
da su to najljepši konji na svijetu? Naravno, shvatio sam, kad naš padišah kaže 'najljepši konj
na svijetu', onda želi najčudesnijeg od svih, onoga koji je u zemlji Persiji hiljadu puta bio
nacrtan prema svim pravilima i obrascima i u tačno određenom položaju. Zašto?
Svakako da ne bih osvojio kesu zlata. Da su mi rekli da nacrtam bilo kojeg konja, ne bi išlo,
poznato je, naime, da se sa mnom niko ne može takmičiti u crtanju konja. Ko je obmanuo
našeg padišaha? Uprkos svim olajavanjima onih zavidnika naš Vladar dobro zna da sam ja
najnadareniji iluminator i voli crteže koje pravim.
Odjednom se moja ruka pokrenula sama od sebe kao da želi svesti sve račune, i ja sam,
krećući od kopita, u jednom potezu nacrtao pravog konja. Takvog ćete vidjeti na ulici, u ratu.
Umoran ali gizdav... Onda sam, u istom bijesu, za tren nacrtao konja kakvog jašu spahije. Taj
je bio još ljepši. Nijedan iluminator carske radionice ne može nacrtati nešto tako lijepo.
Upravo sam želio nacrtati još jednog kad se oglasi mladić iz palate: „Dovoljan je jedan."
Želio je uzeti papir i poći, ali sam ga zadržao. Bilo mi je jasno kao dan da ti podlaci neće
dozvoliti da za te konje dobijem kesu dukata.
Ako ih nacrtam na svoj način, neće mi dati nagradu! Ako ne budem mogao da je dobijem,
moja čast će biti ukaljana. Razmišljao sam šta da radim. „Čekaj malo!", rekao sam momku.
Ušao sam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lažna venecijanska dukata i stavio u ruku
mladiću iz palate. Uplašio se i razrogačio oči. „Hrabar si kao lav", rekao sam mu.
Izvukao sam jednu od mapa s uzorcima koje sam skrivao od svih živih. U nju sam tajno
kopirao najljepše crteže koje sam vidio tokom proteklih godina. Ako Džezmiju, agi dvorskih
kepeca, daš deset dukata, taj će ti podlac kopirati najljepša stabla, zmajeve, ptice, lovce i
ratnike iz dobro čuvanih i povjerljivih knjiga
Carske riznice. Moja mapa s uzorcima je prava stvar za sve koji se žele sjetiti starih majstora i
starih priča, a ne za one koji po crtežima i ukrasima žele da vide svijet u kojem žive.
Prelistao sam crtanku pokazujući momku iz palate crteže u njoj i odabrao najljepšeg konja.
Iglom sam vješto izbockao linije svoje kopije. Stavio sam pod uzorak čist papir, a uzorak
dobro posuo ugljenom prašinom i malo pretresao kako bi ta prašina prodrla do papira ispod.
Podigao sam uzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena prašina na donjem papiru, tačku po tačku,
stvarala lik lijepog konja.
Zgrabio sam pero. U nadahnuću koje je u tom trenutku na-viralo iz mene munjevitim i
odlučnim pokretima spojio sam te tačke lijepo i elegantno i dok sam crtao trbuh, lijep vrat,
njušku i sapi tog konja, s ljubavlju sam osjećao njegovu prisutnost u sebi. „Eto", rekoh, „to je
najljepši konj na svijetu. Nijedan od tih drugih budala ne može tako nacrtati."
Mladiću iz palate dao sam još tri lažna dukata da i on u to povjeruje i da ne odjuri našem
padišahu i ispriča mu s kakvim sam nadahnućem uradio crtež. Nagovijestio sam mu da će
dobiti i više, ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se nadao da će ponovo moći vidjeti
moju ženu, u koju je gledao otvorenih usta. Mnogi vjeruju da će postati dobri iluminatori ako
nauče dobro crtati konja. Međutim, to nije dovoljno da bi postali najbolji. Našeg pa-dišaha i
glupane oko njega treba uvjeriti u to da ste najbolji.
Dok crtam čudesnog konja, ja mogu biti samo onaj koji jesam.
46.
PROGLASIĆE ME UBICOM
Da li ste po načinu na koji crtam konja shvatili ko sam?
Cim sam čuo da se od mene traži da nacrtam konja, znao sam da to nije nikakvo takmičenje,
nego da po tom crtežu žele da otkriju ko sam. Bio sam svjestan toga da su skice konja, koje
sam radi vježbanja napravio na grubom papiru, ostale kod sirotog efendi Prefinjenog. Ali, ja
nemam nikakav nedostatak, nikakav stil da bi me mogli pronaći po konjima koje nacrtam. U
to sam bio sasvim siguran, ali me obuzimao nekakav strah. Da li je moguće da sam, crtajući
Tetkovog konja, nacrtao nešto što bi me moglo otkriti? Sad sam morao nacrtati drugačijeg
konja. Razmišljao sam o drugim stvarima, suzdržao se i nisam bio ja.
No, ko sam zapravo ja? Da li sam neko ko potiskuje u sebi čudesna umjetnička djela kako bi
se prilagodio stilu lluminator-ske radionice? Neko ko će jednog dana pobjedonosno nacrtati
konja u sebi?
Na trenutak sam sa strahom osjetio prisutnost tog ilumina-tora u sebi. Osjetio sam stid kao da
me posmatra neka druga duša skrivena u meni.
Pošto mi je odmah bilo jasno da neću moći ostati kod kuće, izjurio sam i lutao mračnim
ulicama. U svojoj knjizi Životopisi evlija šeik Osman Baba govori da jedan istinski derviš
mora lutati cijelog života kako bi se oslobodio šejtana u sebi i da se ni na jednom mjestu ne
smije predugo zadržati, a sam se nakon šezdeset i sedam godina lutanja od grada do grada i
bježanja od šejtana na kraju umorio i predao se. Starost je životno doba kada majstori
iluminacije osljepljuju i sreću se s Alahovom tamom, i kada iluminatori protiv svoje volje
stiču prepoznatljiv stil i istovremeno se oslobađaju svih prepoznatljivih obilježja stila.
Kao da nešto tražim, lutao sam po Bejazitu, po pijaci sa živinom, po praznoj Pijaci robova,
uživajući u prijatnom mirisu koji se širio iz čorbadžijskih radnji u kojima se pripremaju
raznovrsni pudinzi. Prošao sam pored zatvorenih brijačnica i radionica za peglanje odjeće,
pored jednog starog pekara koji je brojao novac, gledajući me zapanjeno, pored radnje koja je
divno mirisala na turšiju i usoljenu ribu, pa sam, samo zato što su me privukle boje, ušao u
dućan jednog trgovca travama i začinima koji je unutra još uvijek nešto vagao. Tu sam, uz
svjetlost svjetiljke, strasno kao da gledam ljude zadivljeno razgledao vreće kave, đumbira i
cimeta, šarene kutije smole, hrpice anisa, kima i šafrana, čiji je miris dopirao do mog nosa.
Povremeno sam osjećao želju da sve stavim u usta, da sve to nacrtam na jednom praznom
papiru.
Ušao sam u lokal u kojem sam prethodnog dana dvaput jeo i koji sam nazvao 'aščinicom
tužnih ljudi', a zapravo sam ga morao nazvati 'aščinicom ubogih'. Onima koji poznaju taj lokal
vrata su otvorena do ponoći. Unutra sam zatekao nekoliko sirotana obučenih kao okorjeli
kriminalci i konjokradice, nekoliko beskućnika čiji su se pogledi, u očaju i beznađu, otrgli od
ovog svijeta i, kao kod pušača opijuma, odlutali u neka druga rajska prostranstva, dva
prosjaka, kojima je teško padalo da se prilagode čak i pravilima ponašanja svog esnafa i
gospodina koji je sjeo u jedan ćošak dalje od te cijele gomile. Ljubazno sam pozdravio kuhara
iz Alepa. Zatražio sam da mi do vrha tanjira naspu sar-mu, preliju je jogurtom i odozgo pospu
šaku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo i sjeo pored mladog gospodina.
Svake večeri me obuzima neka tuga, neka duboka žalost. Braćo mila, braćo, trujemo se,
trunemo, umiremo, iz dana u dan trošimo, do grla tonemo u neimaštinu... Ponekad noću
sanjam kako izlazi iz jame i prati me, ali prekrili smo ga sa dosta zemlje, ne može ustati iz
groba.
Da li mi Alah upućuje neki tajni znak time što je razgovor započeo gospodin za kojeg sam
mislio da je, zabivši nos u zdjelu s varivom, zaboravio na svijet oko sebe? Da, rekao sam,
meso su samljeli upravo kako treba, moje sarme su jako ukusne. Onda sam ja upitao - ima
dvadeset godina, kaže, nedavno je završio medresu i stupio u službu kod Arif-paše kao pisar.
Nisam ga pitao zašto u ovo doba noći nije u pašinom konaku, džamiji ili u kući, u naručju
svoje žene, nego u aščinici ovih neoženjenih hajduka. On je želio znati odakle dolazim i ko
sam. Razmislio sam i odgovorio mu:
„Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tabriza. Ja sam uradio najveličanstvenije crteže,
najnevjerovatnija čudesna djela. U svakoj iluminatorskoj radionici u Persiji i Arabiji, u kojoj
se rade crteži i iluminacije, već vijekovima se kaže: misliš da je stvarno to što gledaš, baš kao
da je Behzadov crtež."
Naravno, to nije srž. Moj crtež odražava ono što vidi moj razum, a ne moje oko. Kao što
znate, crtež je samo radost za oko. Spojite te dvije misli i moj svijet će se pojaviti pred vama.
Dakle:
ELIF: Crtež oživljava šta razum vidi kako bi se oko radovalo.
LAM: Od svega što oko vidi na svijetu u crtež ulazi samo onoliko koliko koristi razumu.
MIM: Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono što razum sam po sebi zna.
Da li je naš mladi gospodin, dvadesetogodišnjak koji je završio medresu, shvatio logiku
onoga što je u nenadanom nadahnuću poteklo iz najskrivenijih dubina moje duše? Ne, jer tri
godine sjediš uz učitelja koji za dvadeset akči dnevno, danas je to dovoljno za dvadeset
hljebova, predaje u medresi neke prigradske mahale, i još uvijek ne znaš ko je Behzad. Očito,
to ne zna ni gospodin učitelj od dvadeset akči dnevno. Dobro, reći ću mu:
„Ja sam oslikao sve, baš sve: našeg Poslanika kako sjedi sa svojom četvoricom kalifa u
džamiji pred zelenim mihrabom; zatim, u jednoj drugoj knjizi, uspeće Božjeg poslanika na
konju Bu-raku u Sedam nebesa, u Noći uspeća; Aleksandra kako na svom putu u Kinu udara
u bubanj hrama na obali da bi uplašio čudovište koje je na moru podiglo oluju; padišaha kako
se zadovoljava dok u tajnosti gleda nage ljepotice svog harema u bazenu i pritom svira na
udu; kako jedan mladi rvač, koji je utvrdio da će pobijediti svog učitelja jer je naučio sve
njegove trikove, u padiša-hovoj prisutnosti predaje borbu nakon što ga je učitelj porazio
posljednjim lukavstvom, onim kojem ga nije htio naučiti; kako se Lejla i Medžnun u dječijoj
dobi zaljubljuju jedno u drugo dok klečeći čitaju Kuran Časni u nekoj školi fino ukrašenih
zidova; kako najstidljiviji ljubavnici, isto kao i najbestidniji medu njima, nikada ne mogu
jedno drugo gledati pravo u oči; zidanje palate kamen po kamen; mučenje okrivljenih; let
orlova; pjesnike kako se takmiče; pobjedničke trpeze i one koji poput tebe ništa drugo ne vide
osim variva pred sobom."
Oprezni pisar više me se nije bojao, čak me je smatrao zabavnim i smijao mi se.
„Gospodin učitelj ti je sigurno o ovome govorio", rekao sam. ,,U Sadijevu Bustanu ima jedna
priča koju jako volim. Ona priča u kojoj se kralj Darije za vrijeme lova odvojio od pratnje i
krenuo u šetnju po brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat čovjek, koji je djelovao
opasno. Kralj se uspaniči i ruka mu odmah posegnu za lukom, kad čovjek s kozjom bradom
zavapi: „Kralju moj, stanite, ne odapinjite strijelu, kako me ne prepoznajete? Zar ne
prepoznajete mene, svog vjernog konjušara, kojem ste povjerili stotine svojih konja i
ždrijebaca? Koliko ste me puta dosad vidjeli? Dobro poznajem svakog od vaših stotinu konja,
znam ih sve po naravi, čak i po boji dlake. Kako je mogu-će da vi ne primjećujete nekog
poput mene, jednog od vaših robova kojima vladate i kojeg tako često viđate?"
Kad crtam taj prizor, crne, dorataste i bijele konje, koje ko-njušar nježno posmatra, crtam
sretne i spokojne na zelenoj rajskoj livadi prekrivenoj šarenim cvijećem, tako sretne i
spokojne da čak i najgluplji čitalac razumije pouku priče pjesnika Sadija da ljepota i tajna
ovog svijeta postaju očigledne samo ako im se s ljubavlju pokloni pažnja i intimno
saosjećanje. Ako želite živjeti u onom dženetu u kojem žive sretne kobile i ždrijepci, širom
otvorite oči i obratite pažnju na njegove boje, njegove pojedinosti i njegovu razigranost.
Učenik učitelja od dvadeset akči istovremeno se zabavljao i osjećao strah. Htio je baciti
kašiku i pobjeći, ali ga nisam puštao na miru:
„Behzad, majstor nad majstorima, na toj slici je tako nacrtao kralja, njegovog konjušara i
konje da i nakon stotinu godina nisu prestali oponašati konje koje je on uradio. Svaki od tih
konja koje je majstor nacrtao iz svoje mašte, iz srca, na kraju je postao jedan uzorak. Stotine
iluminatora, uključujući i mene, crtaju te konje po sjećanju. Da li si ikada vidio crtež konja?"
,,U jednoj čarobnoj knjizi koju je jedan učitelj, učenjak nad učenjacima, jednog dana dao
mom pokojnom učitelju, vidio sam crtež krilatog konja."
Da li da zgrabim za glavu tog glupana koji, kao i njegov učitelj, uzima za ozbiljno Knjigu o
čudesima, da ga ugušim u zdjeli variva pred njim, ili da ga pustim da u zvijezde kuje jedini i
ko zna koliko loš crtež konja koji je vidio u svom životu? Odabrao sam treću mogućnost:
spustio sam kašiku i izjurio iz aščinice. Kad sam nakon dugog hodanja ušao u jednu
napuštenu tekiju, osjetio sam mir. Počistio sam prostor i, ne radeći baš ništa, osluškivao
tišinu.
Nakon toga izvadio sam skriveno ogledalo, postavio ga na stalak za knjige, u krilo stavio
dasku za crtanje i dvostruki list, pa ugljenom olovkom počeo crtati svoje lice, onakvo kakvo
sam vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jako dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da
lice na papiru ne liči na lice u ogledalu, toliko sam se rastužio da su mi se oči ovlažile. Kako
to polazi za rukom mletačkim slikarima koje je Tetak hvalio na sva usta? Na trenutak sam
pomislio da će, ako zamislim da sam jedan od njih i ako s tom mišlju budem crtao, možda
moj crtež ličiti na mene.
Kasnije sam prokleo i franačke crtače i Tetka, obrisao ono što sam nacrtao i ponovo počeo
crtati gledajući se u ogledalu.
Dosta kasnije našao sam se najprije na ulici, a potom u toj sramotnoj kavani. Nisam bio
svjestan kako sam stigao ovamo. Ulazeći u kavanu, osjećao sam takav stid što zalazim među
te bijedne iluminatore i kaligrafe da mi se čelo oznojilo.
Osjećao sam da me posmatraju, da se gurkaju, pokazuju na mene i cerekaju se, sve sam to,
ako baš hoćete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudeći se da moji pokreti budu prirodni. Pritom
sam pogledom potražio druge majstore iluminacije, dragu braću s kojom sam neko vrijeme
šegrtovao kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i njima večeras naređeno da nacrtaju
po jednog konja i da su se te budale, ozbiljno shvatajući takmičenje, napi-njale iz petnih žila
da to i urade.
Efendi medah još nije počeo svoju priču. Ni crtež još nije bio obješen. To me je natjeralo da
se zbližim sa ljudima u kafani.
Dobro, reći ću vam istinu, šalio sam se kao i svako drugi, pričao bestidne priče, izvještačeno
se ljubio s prijateljima, koristio dvosmislene riječi, aluzije i kalambure, pitao mlade kalfe za
zdravlje i raspoloženje, zajedničke neprijatelje, kao i svi drugi, okrutno zadirkivao, a kad bi
me ponijelo raspoloženje, ne bih se suzdržavao ni da prijatelje pipkam i ljubim u vrat. Pritom
me je nepodnošljivo boljelo saznanje da je, dok sam to radio, dio moje duše bio neumoljivo
šutljiv.
A opet, za kratko vrijeme uspio sam da svoju muškost i mu-škost svih drugih koje smo
ogovarali uporedim s četkicom, trskom, kafanskim stubovima, s nejom, krovnom gredom,
zveki-rom, prazilukom, minaretom, sa slatkišem u obliku prsta, s borom, dva puta i s cijelim
svijetom, a guze lijepih dječaka s naran-džama, smokvom, kadifom, jastukom i sićušnim
mravinjakom.
Istovremeno najpretenciozniji medu kaligrafima mojih godina svoj komad je uporedio s
jarbolom broda i motkom za nošenje tereta, pritom jako nespretno i nesigurno. Uz to sam se u
alegorijama i aluzijama osvrnuo i na onemoćalu muškost starih ilumi-natora, na usne novih
šegrta, crvene kao višnja, majstore kaligra-fije koji, kao i ja, svoj novac čuvaju na nekom
(recimo najnepri-stojnijem) mjestu, na to da se u vino koje pijem ne stavljaju ru-žine latice,
nego opijum, da za posljednje majstore u Tabrizu i Ši-razu, a u Alepu svakako, pripremaju
mješavinu kafe i vina, ne zaboravljajući spomenuti njihove kaligrafe i lijepe dječake.
Događalo se i to da jedna od te dvije moje duše prevagne nad onom drugom i ostavi je za
sobom, da na kraju zaboravim onu šutljivu i nemilu stranu svog bića. Tada sam se prisjećao
bajram-skih svečanosti iz svog djetinjstva, koje sam kao JA proslavljao zajedno sa svima
ostalima. Uprkos svim tim šalama, ljubljenju i grljenju, u meni je vladala neka tišina, koja mi
je usred tog meteža donosila veliku bol i osjećaj potpune samoće.
Ko je usadio u mene tu šutljivu i okrutnu dušu? To je džin, a ne duša, koja me stalno
okrivljavala i odvlačila od svih ostalih. Šejtan? Ali, tišina u meni nije nalazila mir u
bestidnostima na koje me je navodio šejtan, već naprotiv samo u najbezazlenijim pričama
koje su djelovale na moju dušu.
Pod utjecajem vina koje sam popio ispričao sam dvije priče kako bi mi donijele taj mir. Jedan
stasiti kaligrafski šegrt svijetle ali ružičaste puti, uperio je svoje zelene oči pravo u moje i
pažljivo me slušao.
DVIJE PRIČE O SLJEPOĆI I STILU KOJE PRIČA ILUMINATOR KAKO BI UBLAŽIO
USAMLJENOST SVOJE DUŠE
Elif
Smatra se da crtanje konja tako što gledaš živog konja pred sobom nije izum franačkih
majstora, nego je ideja velikog majstora Džemaletina Gazvinskog. Pošto je Uzun Hasan,
vladar Bijelog ovna, osvojio Gazvin, stari majstor Džemaletin ne samo da je oduševljeno
pristupio iluminatorskoj radionici pobjedničkog vladara, već je s njim krenuo i u vojne
pohode, uz objašnjenje da svoju Istoriju želi oslikati ratnim prizorima koje vidi svojim očima.
Tako je taj veliki majstor, koji je šezdeset i dvije godine crtao konje, konjanike i ratne prizore,
a da nije ni vidio rat, prvi put otišao u bitku, ali ga je topovska kugla ispaljena iz
neprijateljskih redova oslijepila i otkinula mu obje šake do ručnih zglobova prije nego što je
vidio kako se žestoko i snažno sudaraju oznojeni konji zaraćenih strana. Doduše, kao i svi
veliki umjetnici, stari majstor je iščekivao sljepoću kao znak Alahove milosti, a nije smatrao
velikim gubitkom ni to što je ostao bez šaka. Tvrdio je da ilumi-natorovo pamćenje leži u
razumu i srcu, a ne, kako su to neki tvrdili, u ruci, te da sada kad je oslijepio, vidi istinske
crteže i krajolike koje Alah nalaže gledati kao i stvarne savršene konje. Da bi ta čuda mogao
podijeliti s ljubiteljima iluminacije, našao je jednog stasitog, zelenookog kaligrafskog šegrta
svijetle ali ružičaste puti i dao mu da nacrta čudesne konje koji su mu se u Alahovoj tami
pojavljivali pred očima, objašnjavajući mu kako bi ih on sam nacrtao kad bi mogao držati
četkicu u rukama. Te opise i crteže tristo tri konja, od kojih je svaki počinjao od prednje lijeve
noge konja, nakon majstorove smrti lijepi kaligraf je sakupio u tri mape, s naslovima Crtanje
konja, Razigranost konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bile su veoma omiljene i
tražene u pokrajinama u kojima se osjećala moć Bijelog ovna. Pojavili su se različiti prijepisi i
imitacije, šegrti i učenici učili su ih crtati napamet, upotrebljavani su kao knjige za praktično
vježbanje crtanja da bi, nakon što je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica zemlje, a heratska škola iluminacije zavladala cijelom Persijom, bili zaboravljeni. Očigledno je značajnu
ulogu odigrala i pravilna logika Kema-letina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjizi Slijepčevi
konji oštro kritikovao te tri mape, smatrajući da bi ih trebalo spaliti. Po nje-govom mišljenju,
nijedan konj o kojem se govori u tri knjige Džemaletina Gazvinskog ne može biti Božji jer
nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao očevidac jedne prave bitke, makar na bojnom
polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne treba se čuditi što se neki od tih tristo tri opisa
konja s vremena na vrijeme
sreću i u drugim knjigama u Istanbulu. Neki konji se crtaju prema tim opisima pošto je riznicu
Uzun Hasana, vladara Bijelog ovna, opljačkao sultan Mehmed Osvajač i prenio u Istanbul.
Lam
Sljepoća majstora iluminacije, koja pred kraj njegovog života nastupa zbog previše rada, u
Heratu i Širazu nije služila samo kao dokaz majstorove nepokolebljive odlučnosti, već i kao
pohvala i nagrada koju Alah daje velikom majstoru za njegov trud i nadarenost. Sumnjičavost
prema majstorima koji uprkos svojim poodmaklim godinama nisu izgubili vid, neko je
vrijeme u Heratu tjerala brojne iluminatore da u starosti požele sljepoću. To-kom jednog
dugog razdoblja, s divljenjem su spominjani oni legendarni majstori koji su radije sami sebe
oslijepili nego da rade kod nekog drugog padišaha ili da promijene svoj stil. Samo jedan medu
njima, Ebu Said, unuk iz Timurove loze po liniji Miran-ša-ha, u iluminatorskoj radionici koju
je utemeljio nakon zauzeća Taškenta i Samarkanda, uveo je jednu novinu: pokazao je više
poštovanja prema oponašanju sljepoće nego prema njoj samoj. Kara Veli, stari majstor koji je
nadahnuo Ebu Saida, rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi Alahove konje i da je
prava vještina kad iluminator koji nije izgubio vid može posmatrati svijet kao slijepac. To je i
dokazao kao šezdesetsedmogodišnjak kad je u jednom potezu nacrtao konja koji mu je došao
na vrh četkice, ne razmišljajući o onome šta radi i ne gledajući u papir pred sobom, iako su
mu oči bile širom otvorene i uperene u njega. Na kraju te iluminatorske predstave, na koju je
Miran-šah radi podrške legendarnom majstoru doveo gluhe muzičare da sviraju na udu i
nijeme medahe da pričaju priče, veličanstveni konj kojeg je nacrtao Kara Veli dugo je
upoređivan sa drugim konjima velikih majstora i zaključeno je da se njegov konj ni po čemu
ne razlikuje od ostalih. Pošto je Miran-šah bio uznemiren time, slavni majstor pojasnio je da
obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenih očiju konje vidi uvijek na isti način, onako kako
ih Alah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru, smatrao je da nema nikakve razlike između
onoga koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek istog konja jer u to vrijeme nije bilo
franačkog izuma koji nazivaju 'stilom'. Konje velikog majstora Kara Velija muslimanski
iluminatori su oponašali sto deset godina, a on je, dvije godine poslije prelaska iz Samarkanda
u Gazvin nakon što je Ebu Said poražen, a njegova iluminatorska radionica prestala da radi,
najprije oslijepljen zbog zlonamjernog osporavanja ku-ranskog ajeta Zar su isti oni koji vide i
oni koji ne vide? Poslije toga ubili su ga vojnici mladog Nizam-šaha.
Želio sam kaligrafskom šegrtu lijepih očiju ispričati i treću priču, možda o tome kako je veliki
majstor Behzad oslijepio samog sebe, kako nikada nije htio otići iz Herata i zašto, kad je na
silu odveden u Tabriz, nije htio crtati, o tome da je iluminatorov stil zapravo stil iluminatorske
radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje sam čuo od majstora Osmana, ali sam pažnju
usmjerio na efendi medaha. Otkud sam znao da će večeras pri-povijedati priču o Šejtanu?
Osjetio sam potrebu da vičem: „Šejtan je onaj ko je prvi rekao JA! Ko ima stil i ko razdvaja
istok i zapad - taj je šejtan!"
Zatvorio sam oči i na medahovom grubom papiru nacrtao šejtana onako kako sam u tom
trenutku bio nadahnut. Dok sam crtao, smijali su se medah i njegov učenik, svi prisutni
radoznali iluminatori i zadirkivali me.
Mislite li da i ja imam neki stil ili to samo tako djeluje zbog vina?
47.
JA, ŠEJTAN
Volim miris crvene paprike ispržene na maslinovom ulju, kišu koja u zoru pada na mirno
more, trenutak kad se na otvorenom prozoru iznenada pojavi a zatim nestane neka žena,
tišinu, razmišljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe i uglavnom ne obraćam pažnju na ono što se
priča o meni. Ali, večeras sam došao u ovu kafanu da opomenem svoju braću iluminatore i
kaligrafe zbog nekih ogovaranja, laži i govorkanja.
Naravno, znam da ćete vjerovati u suprotno od onoga što kažem, ali dovoljno ste pametni da
naslutite kako nije uvijek dobro vjerovati u suprotno od onoga što kažem, kao i dovoljno
radoznali da vas zanima sve što kažem, čak i kad ne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime,
koje se u Kuranu Časnom pojavljuje pedeset dva puta, jedno od najčešće spominjanih.
Dobro, pođimo od Alahove knjige, od Kurana Časnog. Sve što je u njoj rečeno o meni tačno
je. Skromno priznajem, želim da se to zna. Postoji i pitanje stila. Uvijek me je boljelo to što
me Kuran Časni ponižava. Ta bol je moj životni stil. To ne poričem.
Da, Bog je stvorio čovjeka pred nama, svojim anđelima. Zatim je naredio da mu se
poklonimo. Da, dok su mu se svi anđeli klanjali, ja sam se tome, kako i stoji u suri Araf,
usprotivio. Podsjetio sam na to da je Adam stvoren od blata, a ja od vatre, i svi znamo da je to
mnogo uzvišeniji element. Nisam se poklonio čovjeku, a Alah me je smatrao 'gordim'.
„Odlazi iz dženeta!", rekao je. „Ne priliči ti da se ovdje gordiš!"
„Dopusti mi da živim do sudnjeg dana, dok mrtvi ne uskrsnu", zamolio sam.
Dopustio mi je. Onda sam rekao da ću do sudnjeg dana Adamove potomke navoditi na
pogrešan put, jer me je Alah kaznio zato što se nisam želio pokloniti čovjeku. On je rekao da
će sve takve slati u džehenem. Poznato vam je da se toga obojica pridržavamo. O tome jedva
da bi se nešto više moglo reći.
Neki tvrde da je tada sklopljen dogovor između preuzviše-nog Alaha i mene. Po toj logici,
preuzvišenom Alahu pomažem u iskušavanju njegovih robova pokušavajući ih dovesti u
napast, no dobri i dalje odlučno idu svojim putem, a loši se predaju strastima, čine grijehe i
završe u džehenemu. To što radim izuzetno je važno. Niko se ne bi dao zaplašiti kad bi svi išli
u dženet, jer se ovozemaljski i državnički poslovi nikad ne bi mogli obavljati samo dobrotom.
Na svijetu mora biti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrih djela. Iako se Alahov red
ostvaruje zahvaljujući meni i s Njegovim dopuštenjem (zašto bi mi inače bilo dano da živim
do sudnjeg dana?), to da sam 'zao' i da mi se nika-da ne daje za pravo nanosi mi bol koju
krijem duboko u sebi. Oni pojedinci kao Mansur al-Haladž, koji je svoj nauk razradio do
kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlađi brat glasovitog imama Ga-zalija, otišli su vrlo daleko
tvrdeći u svojim djelima da su i napasti u koje dovodim grješnike zapravo ono što Alah želi,
da se to provodi s Njegovim dopuštenjem i s Njegovom voljom, da zato ne postoje dobro i zlo
jer sve dolazi od Alaha i da sam čak i ja sam jedan dio Njega.
Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni zajedno sa svojim knjigama. Jer, svakako
postoji dobro i zlo, i zadatak je svakog od nas da povuče granicu koja ih razdvaja. Ja, sačuvaj
Bože, nisam Alah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti utuvio u glavu, sve su sami
smislili.
Postoji još nešto što me navodi na drugi prigovor. Nisam ja izvor svih zala i svih grijehova
ovog svijeta. Mnogo ljudi počini grijeh iz vlastite strasti, požude, neodlučnosti, podlosti,
ponajviše gluposti, a ne zbog toga što sam ih ja nagovorio na to, tjerao ili podstakao na
sumnju. Koliko god da su besmisleni napori nekih učenih mistika da me oslobode
odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko u suprotnosti sa Kuranom Časnim to što me smatraju
uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u iskušenje svakog trgovca voćem koji vara kupca i
podvaljuje trule jabuke, svako dijete koje laže, svakog laskavca, svakog starca koji ima
bludne snove, svakog mladića koji masturbira. Dvije posljednje stvari Preuzvišeni i ne smatra
zlom zbog kojeg bi me trebalo prozivati. Jasno, jako se trudim da ljudi počine teške grijehove,
ali neke hodže pišu da sam ja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kišu, pa čak i prde.
Sve to znači da me uopšte ne shvataju.
Možete reći, pa neka i ne shvataju, tako ćeš ih lakše zavesti. Tačno. Ipak, moram napomenuti
da i ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojeg su odnosi između Svevišnjeg i mene
narušeni. Iako je ko zna koliko puta zapisano u hiljadama knjiga da lako mogu poprimiti svaki
izgled, da se posebno pred ljudima čvrste vjere pojavljujem u liku lijepe i poželjne žene,
mogu li mi braća iluminatori objasniti zašto me još uvijek crtaju kao neku izobličenu rogatu i
repatu nakazu bradavičastog lica?
Stigli smo tako i do naše teme, do iluminacije. Gomila ljudi, koja je nagrnula na istanbulske
sokake nahuškana od jednog dža-mijskog propovjednika čije vam ime neću reći da vas to
kasnije ne bi mučilo, tvrdi da je melodično učenje ezana, okupljanje der-viša po tekijama i
njihova ekstaza uz muziku i ples, kao i ispijanje kafe, suprotno Alahovoj riječi. Neki ovdje
prisutni ilumina-tori, koji zaziru od tog propovjednika i njegove gomile, kako čujem, smatraju
me odgovornim za crtanje u franačkom stilu. To-kom proteklih vijekova o meni su izrečene
nebrojene laži, ali zaista nijedna od njih nije išla tako daleko.
Vratimo se na početak. Svi ga zaboravljaju jer se hvataju za to da sam upravo ja nagovorio
Evu da jede sa zabranjenog drve-ta. Ne, početak nije ni onaj trenutak kad mi je Preuzvišeni
prebacio gordost. Početak svega bilo je Njegovo naređenje da se poklo-nimo čovjeku kojeg je
meni i drugim anđelima pokazao, i to što se ja, dok su se svi anđeli klanjali, opravdano
NISAM ŽELIO POKLONITI ČOVJEKU.
Smatrate li da je umijesno njegovo naređenje POKLONI SE ČOVJEKU, stvoru napravljenom
od blata, od materije mnogo manje vrijedne nego što je vatra od koje sam ja stvoren?
Savjesno odgovorite, braćo moja! U redu, znam, bojite se jer mislite da ovdje ništa neće ostati
među nama, da će On sve čuti i da ćete jednog dana pred Njim odgovarati zbog toga. Onda
vas neću pitati zašto vam je dao savjest. Imate pravo da se plašite, kažem vam i odmah
zaboravljam svoje pitanje i razliku između vatre i blata. Ipak, postoji nešto što nikad neću
zaboraviti, da, nešto čega ću se s ponosno sjećati: JA SE NISAM POKLONIO ČOVJEKU.
Međutim, franački majstori upravo to čine. Nije im dovoljno što oči svojih gospodara,
sveštenika, bogatih trgovaca, pa čak i svojih žena crtaju u odgovarajućoj boji, što u crtež
unose detalje, kao što su lijepa sjena medu ženskim grudima, bore na čelu, prstenje na
rukama, pa čak i odvratne dlake koje izbijaju iz ušiju, već te figure smještaju tačno u sredinu
slike kao da je čovjek neko kome se treba klanjati, pa onda te slike vješaju na zid kao idole
koje treba obožavati. Da li je čovjek toliko značajno stvorenje da mu se i sjena detaljno crta?
Ako se kuće u nekoj ulici crtaju kao da se postepeno smanjuju, onako kako to ljudsko oko
pogrešno vidi, zar nije tada u središte svijeta postavljen čovjek, a ne Alah? To Svemogući i
Preuzvišeni najbolje zna. Ali ja, koji sam odbio da se poklonim čovjeku, koji sam zbog toga
osuđen na toliku patnju i samoću, koji sam zbog toga mrzak Alahu, koji sam psovan i
klevetan, ja, dakle, smatram da je sada sasvim jasno koliko je glupa tvrdnja da ideja za takve
crteže potiče od mene. Čak i vjerovanje da sva djeca masturbiraju zbog mene i da svi prde jer
ih ja nagonim na to, kako pišu neke mule i govore neki vaizi, djeluje logičnijim od te pomisli.
Takođe, na kraju želim reći još nešto, ali ne ljudima, koji su uvijek nejasni i neodređeni, jer
im je razum zamračen željom da se pokažu. Ljudi su zaslijepljeni požudom, novcem i
besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umom razumjeće me samo Preuzvišeni Alah. Zar
nisi Ti naučio svoje anđele gordosti tjerajući ih da se poklone čovjeku? A sada oni sami čine
ono što su naučili od Tvojih anđela, klanjaju se samima sebi i sami sebe sta-vljaju u središte
svijeta. Svako, pa čak i Tvoj najvjerniji rob, želi da bude nacrtan u stilu franačkih majstora.
Posljedica tog divljenja samima sebi jeste ta da će Tebe uskoro zaboraviti, siguran sam u to
kao i u samog sebe. I opet će na mene prebaciti sav grijeh svog zaborava.
Kako da vam dokažem da o svemu tome ne brinem onoliko koliko se misli? Dakako,
pokazujem vam da sam i poslije toliko vijekova, uprkos okrutnim kamenovanjima, psovkama,
prokletstvima i kletvama, još uvijek živ i zdrav i još uvijek na nogama. Kad bi se moji
ogorčeni i površni neprijatelji, koji me psuju na sva usta, sjetili da mi je Preuzvišeni dao
dozvolu da živim do sudnjeg dana, svima bi bilo lakše. Život koji je Alah njima darovao traje
samo šezdeset-sedamdeset godina. Ako im kažem da se bar potrude da produže svoj život
ispijajući kafu, znam da bi neki rekli da, za ime Boga, ako to Šejtan traži, moraju uraditi
suprotno, pa bi se zauvijek odrekli kafe ili bi se, dubeći na glavi, trudili da je naliju u guzicu.
Nemojte se smejati! Nije važan sadržaj misli, važna je forma. Ne ono što oslikava iluminator,
nego njegov stil, ali ni jedno ni drugo ne bi se trebalo primjećivati. Na kraju sam želio
ispričati jednu ljubavnu priču, ali već je kasno. Majstor medah, koji mi je noćas posudio glas,
obećao mi je da će, ne sutra, nego prekosutra, u srijedu uveče, kad na zid objesi crtež jedne
žene, slatko ispričati tu priču.
48.
JA, ŠEKUPvA
Sanjala sam oca kako mi govori nešto što nisam mogla razumjeti. Bilo je strašno i probudila
sam se. Ševket i Orhan čvrsto su se privili uz mene s obje strane, bila sam oznojana od topline
njihovih tijela. Ševket mi je stavio ruku na stomak, a Orhan je svoju oznojanu glavu naslonio
na moje grudi. Ipak sam uspjela da se išunjam iz kreveta i sobe, a da ih ne probudim.
Prošla sam predsoblje i tiho otvorila vrata sobe u kojoj je bio Crni. Pri svjetlosti svijećnjaka u
ruci nisam ga vidjela, već samo njegovu bijelu posteljinu, koja se usred mračne i hladne sobe
pružala kao tijelo u mrtvačkom sanduku. Svjetlost svijećnjaka kao da nikako nije mogla
dospjeti do njegovog ležaja.
Kad sam još više ispružila ruku, narandžasta svjetlost svijeće osvijetlila je njegovo
neobrijano, umorno lice i gola ramena. Približila sam mu se. Spavao je sklupčan kao bubica,
kao i Orhan, a lice mu je ličilo na lice usnule djevojke.
„To je moj muž", rekla sam samoj sebi. Bio mi je tako dalek i stran da sam se kajala. Da sam
u ruci imala bodež, ubila bih ga. Ne, nisam to željela stvarno uraditi, samo sam, kao što smo
svi radili u djetinjstvu, razmišljala šta bi se dogodilo da ga ubijem. Nisam vjerovala da je
godinama mislio samo na mene, ne vjerujem ni nedužnom djetinjem izrazu na njegovom licu.
Vrhom gole noge gurnula sam njegovo rame i probudila ga. Kad me je ugledao, na trenutak je
bio manje očaran i uzbuđen nego uplašen, što sam i željela. Prije nego što se potpuno
razbudio, rekla sam:
„Sanjala sam oca. Rekao mi je nešto strašno. Da si ga ti ubio..."
„Zar nismo bili zajedno kad je tvoj otac ubijen?"
„To i ja znam", odgovorila sam. „Ali, ti si znao da će moj otac biti sam u kući."
„Nisam znao. Ti si djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija, možda i Ester. Ti bolje
od mene znaš ko je još znao."
„Neki glas u meni kao da ponekad želi da mi otkrije zašto je sve krenulo naopako, i tajnu
odakle dolazi sva ta nesreća. Otvaram usta da bi mogao izići iz mene, ali iz grla ne izlazi
ništa, kao što se dešava u snu. A ni ti više nisi onaj dobar i prostodušan Crni kojeg sam
upoznala u djetinjstvu."
„Iti i tvoj otac protjerali ste tog Crnog."
„Ako si me oženio zato da se osvetiš mom ocu, onda si se već osvetio. A možda te djeca ne
vole zbog toga."
„Znam", rekao je, ali tužno. „Prije nego što sam zaspao, ti si neko vrijeme bila dolje, vikali su
da ih čujem: Crni, Crni, najeo se crvi!"
„Da si ih bar istukao!", najprije sam rekla, želeći da ih zaista istuče. „Digneš li na njih ruku,
ubiću te!", rekla sam uzbuđeno.
„Dođi već jednom u krevet", rekao je. „Smrznućeš se!"
„Možda nikada neću leći u tvoj krevet. Možda smo oboje pogriješili što smo se vjenčali. Kažu
da je brak nevažeći. Prije nego što sam zaspala, čula sam Hasanove korake. Ne zaboravi,
godinama sam slušala njegove korake dok sam sjedila sa svojim pokojnim mužem. Djeca ga
vole. On ne zna za milost. Ima crvenu sablju, čuvaj ga se."
U njegovom pogledu primjetila sam toliko veliki umor i strogoću da mi je odmah bilo jasno
da ga neću moći zaplašiti.
„Kad pogledam nas dvoje", rekla sam, „ti si onaj koji ima više i nade i tuge. Ja se inatim kako
ne bih bila nesretna i kako bih zaštitila svoju djecu, a ti da bi se dokazao i zato što me voliš."
Dugo mi je pričao koliko me voli i kako je u pustim karavan-sarajima, u golim planinama, u
snježnim noćima, neprestano mislio na mene. Da mi to nije rekao, probudila bih djecu i
vratila bih se u kuću svog bivšeg muža. Odjednom je izbilo iz mene:
„Ponekad mi se čini kao da će se moj bivši muž svakog časa vratiti. Bojim se, ali ne boravka s
tobom nasamo u ovoj sobi, u ponoć, pa ni toga da bi nas djeca mogla zateći zajedno, nego
toga da bi on mogao zakucati na vrata čim se zagrlimo."
Izvana, odmah s dvorišnih vrata, začulo se frktanje mačaka koje su se na smrt borile. Zatim je
nastupila duga tišina. Na trenutak sam pomislio da ću zaplakati. Nisam bila u stanju ni da
spustim svijećnjak koji sam držala na tronožac, ni da se vratim nazad u sobu, mojoj djeci.
Neću napustiti ovu sobu sve dok ne budem sigurna u to da njegovi prsti nisu umiješani u
ubistvo mog oca, rekla sam samoj sebi.
„Ti nas omalovažavaš", rekla sam Crnom. „Postao si gord nakon što smo se vjenčali. U stvari,
sažaljevao si nas jer se moj muž nije vratio iz rata, a sad nas sažaljevaš jer mi je otac ubijen."
„Gospodo Šekura", brižno je rekao, i dopalo mi se što je tako počeo, ,,i ti znaš da to nije
tačno. Za tebe ću sve učiniti."
„Onda ustani iz kreveta i čekaj stojeći, kao ja."
Zašto sam mu rekla da nešto čekam?
„Ne mogu to uraditi", rekao je stidljivo pokazujući na jorgan i pidžamu na sebi.
Bio je u pravu, ali opet razljutilo me to što me ne sluša.
„Dok moj otac nije bio ubijen, obilazio si oko kuće kao mačak oko vruće kaše", rekla sam. ,,A
sad, čak i kad kažeš 'gospodo Šekura', kao da ni sam ne vjeruješ u to što govoriš, i još želiš da
i mi znamo da ne vjeruješ."
Drhtala sam, ali ne od bijesa, nego od hladnoće koja je poput leda obavijala moje noge i
stopala, leda i vrat.
„Dođi u moju postelju i budi mi žena!", rekao je.
„Kako će biti otkriven krvnik koji je ubio mog oca?", upitala sam. „Ako istraga potraje, nije u
redu da budem s tobom u ovoj kući."
„Zahvaljujući Ester i tebi, majstor Osman je svu pažnju usmjerio na konje."
„Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj mog pokojnog oca. Sad moj ubogi otac odozgo vidi
da od tog čovjeka zavisi hapšenje njegovog ubice, i to ga sigurno mnogo boli."
U jednom trenutku skočio je iz postelje i pošao prema meni. Nisam se stigla ni da se
pomjerim s mjesta. Ali, suprotno onome što sam mislila, rukom je ugasio svijeću u mojoj ruci
i zastao. Sve je utonulo u duboki mrak.
„Sad nas tvoj otac ne može vidjeti", prošaputao je. „Sami smo. Reci mi, Šekura, kad sam se
vratio ovamo nakon dvanaest godina, osjetio sam da bi me mogla voljeti, da bi u svom srcu
mogla pronaći mjesto za mene. Zatim smo se vjenčali, ali ti od tada bježiš od mene, ne želiš
da me voliš."
„Udala sam se za tebe u nevolji", odgovorila sam šapatom.
U mraku sam bezdušno osjećala kako se moje riječi, kako to Fuzuli piše, kao čavli zabadaju u
njegovo tijelo naspram mene.
„Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu", prošaputa-la sam.
„Reci mi, ljepotice u mraku, tajno si posmatrala sve ilumina-tore koji su zalazili u ovu kuću.
Koji bi od njih, po tvom mišljenju, mogao biti ubica?"
Dopalo mi se što je još uvijek dobro raspoložen. Pa ipak, bio je moj muž!
„Hladno mi je."
Ne sjećam se da li sam to rekla. Počeli smo se ljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega dok sam
u ruci još uvijek držala svijećnjak, primiti u svoja usta njegov baršunasti jezik. Moje suze,
moja kosa, moja spavaćica, moje drhtanje, čak i njegovo tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je
lijepo u takvoj hladnoći nasloniti nos na njegov vruć obraz i ugrijati ga, ali se plašljiva Šekura
suzdržala, nije mogla zaboraviti, dok se ljubila i mislila je na svijećnjak u svojoj ruci, na oca
koji je gleda, svog bivšeg muža, djecu koja spavaju u sobi.
„Neko je u kući!", vrisnula sam, odgurnula Crnog i izjurila u predsoblje.
49.
ZOVEM SE CRNI
Iskrao sam se iz kuće po jutarnjem mraku kao gost koji je svjestan svoje krivice i dugo hodao
blatnjavim ulicama. Na Beja-zitu sam uzeo abdest u džamijskoj avliji, ušao u džamiju i
klanjao jutarnju molitvu. Unutra nije bilo ni žive duše osim efendi imama i jednog starca koji
je, zahvaljujući sposobnosti koja se stiče poslije mnogo i mnogo godina, mogao spavati i za
vrijeme molitve. Ponekad između snenih maštanja i tužnih uspomena osjetimo da je Alah na
trenutak obratio pažnju na nas, pa sa nadom podanika koji pun velikih očekivanja predaje
padišahu neku molbu, molimo nešto od Njega. Svog Alaha sam preklinjao da mi da dom pun
sreće i onih koji me vole.
Stigavši do kuće majstora Osmana, osjetio sam da je on u jednom danu u meni postepeno
zauzeo mjesto pokojnog tetka. Bio je zadrtiji, dalji, ali njegova predanost iluminaciji bila je
dublja. Veliki majstor je više ličio na derviša predanog svom miru nego na nekoga ko je
godinama među iluminatorima širio strah, divljenje i ljubavni zanos.
Od majstorove kuće krenuli smo prema palati. Idući tako on, lagano pogrbljen na svome
konju, i ja, uz konja, takođe lagano pogrbljen, vjerojatno smo ličili na nekog starog derviša i
njegovog zanesenog sljedbenika, koji se mogu vidjeti na jeftinim ilustracijama koje krase
stare priče.
U palati smo zatekli zapovjednika i njegove ljude, poletnije i spremnije od nas. Pošto je naš
padišah bio siguran da ćemo ujutru pregledati sva tri crteža konja, koja su sinoć izradila
trojica majstora iluminacije, i na brzinu utvrditi ko je od njih podli ubica, naredio je da se taj
prokletnik odmah baci na muke bez obaveze da se još jednom pita za carsko dopuštenje. I
tako smo bili primljeni u onu malu, sklepanu kuću u skrivenom dijelu padišahove bašte, koji
su radije koristili za tajna saslušanja, mučenja i pogubljenja, a ne pred Dželatovom česmom,
gdje se obavljaju javna pogubljenja kako bi svako iz toga mogao izvući odgovarajuću pouku.
Jedan mladić, toliko otmjen i uljudan da je bilo nemoguće povjerovati da je zapovjednikov
čovjek, sigurnim pokretima postavio je tri crteža na stalak za knjige.
Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi je snažno zakucalo. S lupom i okom koje je
stalno držao na istoj udaljenosti, lagano je prešao preko tri savršena crteža konja. Kao orao
koji graciozno kruži iznad zemlje i sa visine pažljivo posmatra gazelu koju će uloviti, tako je i
on u jednom trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se pretvorio u oko, ali se nije
uzbuđivao.
„Nema", rekao je hladnokrvno.
„Čega nema?", upita zapovjednik.
Mislio sam da veliki majstor neće žuriti, da će ispitati svaku tačku na konjima, od grive do
kopita.
„Prokleti iluminator nije ostavio nikakav trag", rekao je majstor Osman. „Po ovim crtežima ne
može se zaključiti ko je nacrtao dorata."
Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve konja. Majstor je imao pravo. Ni na jednom
od ta tri konja nije bilo ničega što je ličilo na čudnu nozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju
je pripremao moj tetak.
U tom trenu zaokupiše me mučitelji koji su čekali vani s nekakvom napravom za koju nisam
mogao odgonetnuti kako se koristi. Dok sam ih tako posmatrao kroz odškrinuta vrata, ugledao
sam kako jedan od njih trči unatraške, prestrašen kao da je vidio duha, baca se iza jednog
dudovog stabla i tu ostaje da leži.
Tačno u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje olovno jutro, u sobu je stupio naš
preuzvišeni padišah, Temelj svijeta.
Majstor Osman mu je odmah objasnio da po crtežima konja nije mogao ništa zaključiti. Ipak,
nije mogao odoliti iskušenju da našem padišahu ne pokaže konje na tim čudesnim crtežima,
na to da se prvi propeo na stražnje noge, na prefmjenost u gracioznom držanju drugog i
dostojanstvo i ponos trećeg, što se viđalo samo u veoma starim knjigama. Istovremeno je
procjenjivao kojem iluminatoru pripada koji crtež, a paž koji je sinoć išao od jednog do
drugog potvrdio je tačnost njegovih pretpostavki.
„Gospodaru moj, nemojte se čuditi tome što moje ilumina-tore poznajem kao svoj džep",
rekao je majstor Osman. „Jer, čudim se kako se nekom od tih iluminatora, koje dobro
poznajem, mogao dogoditi takav, meni nepoznat potez četkom. Jer, nijedna greška koju
napravi iluminator nije bez razloga." „To znači?", upitao je naš padišah.
„Moj preuzvišeni i sretni padišahu, Pokrovitelju svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na
nozdrvi onog dorata, po mom mišljenju nije beznačajna i glupa iluminatorska pogreška, nego
nešto čiji korijeni sežu daleko unazad, do sasvim drugačijih slika, drugačijih metoda i stilova,
a možda čak i drugačijih konja. Ako prelistamo čudesne stranice viševijekovnih knjiga koje
čuvate u svojoj carskoj riznici, u čvrsto zaključanim podrumima, u željeznim sanducima i
ormarima, vidjećemo da je ono što danas smatramo 'greškom' nekad možda bio stil, pa ćemo
tako i zagonetni crtež moći pripisati peru jednog od trojice iluminatora."
„Da li vi to želite ući u riznicu unutrašnjih odaja carske pa-late?", upita sultan zapanjeno.
„Da", odgovorio je majstor.
To je bila beskrajno hrabra želja, kao da poželiš ući u harem. U istom trenutku shvatio sam i
ovo: kao što su zgrade harema i riznice bile smještene u dva najljepša dijela unutrašnjeg
dvorišta koje je pripadalo unutrašnjim i poput raja lijepim odajama pala-te, tako su se i te
dvije građevine nalazile u najosjetljivijem dijelu padišahovog srca.
Dok sam po izrazu lijepog lica našeg padišaha, u koje sam se napokon usudio pogledati,
nastojao shvatiti šta bi se u tim trenucima moglo dogoditi, on se iznenada podiže i ode. Da li
se naljutio i uvrijedio? Da li bismo svi mi, pa čak i svi iluminatori, mogli biti kažnjeni zbog
majstorove drskosti?
Gledajući u crteže ispred sebe, razmišljao sam o tome da ću biti pogubljen i da nikad više
neću vidjeti Šekuru, niti leći s njom u istu postelju. Uprkos njihovoj ljepoti, sad mi se činilo
da su ti čudesni konji izronili iz nekog meni dalekog svijeta.
U toj jezivoj tišini neprestano me je opsjedala sljedeća misao: kao što sama činjenica da je
neko kao dijete primljen u unutrašnje carske odaje, u samo srce palate, da tu živi i stiče odgoj,
znači da je ta osoba rob našeg padišaha i da može i umrijeti za sve to, tako i biti iluminator
znači biti rob Alahove ljepote i umrijeti za nju.
Kada su nas mnogo kasnije ljudi glavnog rizničara izveli gore, prema Srednjoj kapiji,
pomislio sam samo na smrt i njenu tišinu. Dok smo prolazili kroz Kapiju mira, na kojoj je
pogubljeno na desetine paša, čuvari kao da nas nisu primijetili. U tim trenucima ni Divanski
trg, koji me je još juče zaslijepio svojom ljepotom kao da je sam dženet, ni kula na njemu, ni
paunovi nisu ostavili neki utisak na mene. Shvatio sam da nas vode još dublje unutra, u
unutrašnje carske odaje, u srce skrivenog svijeta našeg padišaha.
Tako smo prošli kroz vrata na koja bez dozvole nisu mogli ući čak ni veliki veziri. Kao dijete
koje se našlo u bajci, nisam podizao spušteni pogled kako se ne bih suočio s čudima i
čudovištima koji bi mogli da iskrsnu ispred mene. Nisam pogledao čak ni dvoranu za prijeme.
Ipak, u jednom trenutku moj pogled je skliznuo i načas se zadržao na zidovima harema, na
jednom platanu, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih, i na jednom visokom čovjeku
odjevenom u ogrtač od sjajnog, plavog satena. Prošli smo između visokih stubova i zaustavili
se pred teškim vratima, većim i ras-košnijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenim ukrasima
u obliku stalaktita. Na njihovom pragu stajale su age u svjetlucavim karta-nima, a jedan od
njih bio je nagnut prema bravi.
Gledajući nas pravo u oči carski rizničar je rekao: „Blago vama, naš preuzvišeni padišah
dopustio je da vas prime u Carsku riznicu. Vidjećete knjige koje još niko nije vidjeo, vidjećete
stranice od zlata i nevjerojatne crteže i tragati kao lovci. Moj padišah je naredio da vas
podsjetim na to da majstor Osman ima rok od tri dana, a pošto je jedan već prošao, majstor u
preostala dva dana, do četvrtka u podne, mora otkriti ko je prokletnik među ilu-minatorima,
ali ako to ne bude mogao zapovjednikova saslušanja pod mukama otkriće istinu."
Najprije su skinuli omotač lokota stavljenog zbog zaštite pečata koji spriječava da se u bravu
stavi neki drugi ključ. Čuvar riznice i dvojica aga provjerili su pečat i klimanjem glave
potvrdili da je netaknut. Kada je pečat prelomljen, a ključ stavljen u otvor, tišinu u kojoj smo
svi napeto posmatrali šta se događa narušilo je škljocanje i lokot se otvorio. Lice majstora
Osmana na trenutak je poprimilo pepeljastosivu boju. Kad se otvorilo jedno krilo teških,
izrezbarenih drvenih vrata, činilo se kao da je na to lice pala sjena iz nekih davno prošlih
vremena.
„Moj padišah nije htio da tome nepotrebno prisustvuju viši pisari i tajnici koji vode inventarne
knjige", rekao je carski rizničar. „Bibliotekar je umro, a na njegovo mjesto nije došao niko ko
bi brinuo o knjigama. Zato je padišah odredio da sa vama može ući jedino Džezmi-aga."
To je bio kepec sjajnih očiju, star otprilike sedamdeset godina. Kapa na njegovoj glavi, kao
jedro, bila je čudnija i od njega samog.
„Džezmi-aga poznaje unutrašnjost riznice kao svoju kuću. On zna bolje od svakog gdje su
knjige i sve druge stvari."
Stari kepec se nije gordio zbog toga. Razgledao je stvari koje su unosili paževi Carske riznice:
mangal s nogama od srebra, noćnu posudu s drškom ukrašenom sedefnim umecima, svjetiljku
i svijećnjake.
Carski rizničar nam je rekao da će vrata za nama opet biti zapečaćena sedamdesetogodišnjim
pečatom sultana Selima Okrutnog, da će pečat nakon večernjeg namaza u prisutnosti velikog
broja aga kao svjedoka opet biti prelomljen i vrata otvorena i da pripazimo na to da nešto
'greškom' ne zaluta u našu odjeću, džepove i pojaseve jer će nas pretresti do gole kože.
Ušli smo u riznicu kroz špalir aga. Unutra se osjećala jeziva hladnoća. Kad su se vrata za
nama zatvorila, načas je sve utonu-lo u gust mrak. Osjetio sam vonj plijesni, prašine i vlage,
koji me je gušio. Svaki je ugao bio pretrpan, stvari, sanduci, kacige, sve je to činilo jednu
zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjećaj kao da iz neposredne blizine prisustvujem nekom
velikom ratnom okršaju.
Moje oči su se na kraju navikle na čudnu svjetlost koja se raz-livala po cijelom prostoru
prodirući kroz debele rešetke na prozorima iznad nas i kroz ograde stepenica (duž visokih
zidova penja-le su se na međusprat) i drvenih odmorišta koja su zaobilazila drugi sprat. Ta
prostorija je bila crvena zbog crvene boje baršuna na zidovima, sagova i čilima. S dubokim
strahopoštovanjem osjetio sam da se tu završavaju svi ratni pohodi na koje se kreće radi
prikupljanja tog silnog bogatstva i svih tih stvari, da tu završavaju sve bitke, sva prolivena
krv, svi opljačkani gradovi i riznice.
„Da li se bojite?", upitao je stari kepec, izgovorivši naglas ono što sam osjećao. „Ko god ulazi
prvi put, boji se. Noću duše ovih stvari šapuću."
Tišina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih nevjerojatnih stvari bila je zastrašujuća. Čuli
smo zveket pečata udarenog na lokot vrata iza nas, no mi smo, ne pomjerajući se, s čuđenjem
po-smatrali tu gomilu.
Vidio sam sablje, bjelokost, ogrtače, srebrne svijećnjake, zastave od atlasa, vidio sam kutije
od sedefa, željezne sanduke, kineske vaze, remenje, sazove, oklope, jastuke od svile, globuse,
čizme, krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja, puške, strijele, topuze, ormare, ormare,
ormare... Sve je bilo zatrpano tkaninama, ćilimima i svilom, i kao da je sve to s gornjih
spratova obloženih drvetom, s balustrada, iz ugrađenih zidnih ormara, iz malih zidnih
udubljenja, u rolama lagano klizilo prema meni. Neka čudna svjetlost, kakvu još nisam vidio,
padala je na tkanine, kutije, vladarske kaftane, na sablje, ružičaste i velike svijeće, na turbane,
jastuke ukrašene biserima, sedla protkana zlatnim nitima, na duge mačeve s drškama
ukrašenim dijamantima, topuze ukrašene rubinima, kavuke, perjanice, neobične satove,
figurice konja i slonova od bjelokosti, nargile s dijelovima ukrašenim dragim kamenjem,
komode od sedefa, konjske perjanice, goleme brojanice, oklope ukrašene rubinima i tirkizom,
ibrike, bodeže... Ta neodređena svjetlost koja je dopirala s gornjih prozora osvjetljavala je
stupove prašine u polumračnoj sobi, baš kao kad sunčev zrak u ljetujem danu prodire kroz
stakleni otvor na džamijskoj kupoli, samo što to sada nije bila sunčeva svjetlost. Zahvaljujući
toj čudnoj svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao dotaći rukom, i zbog njega su sve
stvari izgledale kao da su napravljene od istog materijala. Pošto smo svi zajedno još neko
vrijeme s nelagodom trpili tišinu koja je vladala u prostoriji, primijetio sam da se zbog
prašine, koja je kao i svjetlost pokrivala sve stvari prigušujući u hladnoj sobi preovlađujuću
crvenu boju, da se upravo zbog te prašine činilo kako su sve stvari napravljene od iste tajne
materije. Ono što je tu cijelu gomilu predmeta činilo još strasnijom bilo je čudno i neodređeno
slivanje svih tih stvari u masu za koju čovjek čak ni nakon drugog ili trećeg pogleda ne može
otkriti šta je. Od jednog predmeta mislio sam da je sanduk, zatim da je stalak za knjige, na
kraju sam vidio da je to neka čudna franačka mašina. Pokazalo se da je i jedna sedef-na
škrinja, ostavljena među ogrtačima i perjanicama koje su iz sanduka na brzinu izvađene i
razbacane, zapravo jedna čudna komoda koju je poslao ruski car.
Džezmi-aga uvježbanim pokretima namjesti mangal ispod otvora dimnjaka u zidu.
„Gdje su knjige?", šapatom upita majstor Osman.
„Koje knjige?", upita kepec. „One iz Arabije, ili kurani napisani kufskim pismom, ili knjige
koje je Njegova preuzvišenost, u dženetu počivajući sultan Selim-han Okrutni, dopremio iz
Tabriza, ili zaplijenjene knjige pogubljenih paša, ili sveske koje je mletački ambasador
poklonio djedu našeg padišaha, ili hrišćan-ske knjige još iz vremena sultana Mehmeda
Osvajača?"
„One koje je prije trideset godina šah Tahmasp poslao na dar preuzvišenom, u dženetu
počivajućem sultanu Selimu", odgovorio je majstor Osman.
Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog ormara. Kad je otvorio njegova vrata i pred
sobom ugledao ukoričene sveske, majstora Osmana obuze nestrpljenje. Otvorio je jednu
svesku, pročitao natpis na njoj i prelistao stranice. Zajedno s njim i ja sam s divljenjem
razgledao stranice i pažljivo urađene crteže kanova lagano iskošenih očiju.
„Džingis-kan, Čagataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan, vladar Kine", pročitao je majstor Osman,
sklopio knjigu i uzeo drugu.
Pred nama je iskrsnuo crtež nevjerojatne ljepote: Ferhat snagom ljubavi i uz silan napor nosi
na leđima svoju ljubljenu Širin, zajedno sa konjem na kojem je jahala. Da bi naglasila strast i
tugu zaljubljenog para, tužna drhtava ruka nacrtala je svjedoke Fer-hatove ljubavi, planine,
oblake i lišće tri plemenita stabla čempresa, i to s takvim bolom da smo majstor Osman i ja
odmah osjetili tugu i ukus suza opadajućeg lišća. Taj dirljivi prizor ni ovdje, kao ni kod svih
drugih velikih majstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snaga Ferhatovih mišica, nego da bi
se crtežom reklo kako cijeli svijet u tom trenutku saosjeća s Ferhatom.
„Jedno od djela koja oponašaju Behzada, urađeno prije sedamdeset dvije godine u Tabrizu",
rekao je majstor Osman, vratio svitak na njegovo mjesto i uzeo drugi.
Bio je to crtež iz zbirke Kalila i Dimna na kojem je prikazano prinudno prijateljstvo mačke i
poljskog miša. Jadni miš, koji se našao na njivi između kune na zemlji i crne lunje na nebu,
nalazi spas kod jedne jadne mačke uhvaćene u lovčevu zamku. Postižu dogovor, mačka se
prema njemu ponaša kao prema prijatelju i liže ga s ljubavlju. Kuna i crna lunja plaše se
mačke i odustaju od lova na miša, a miš oprezno spašava mačku iz zamke. I prije nego što
sam mogao shvatiti iluminatorovu osjetljivost na tu temu, majstor je već ugurao knjigu medu
druge i napamet otvorio novu stranicu neke druge knjige. Na njoj je bio lijep crtež neke
tajanstvene žene koja je graciozno širila dlan jedne ruke pita-jući nešto, dok joj je druga ruka
počivala na koljenu prekrivenom zelenim prekrivačem, i muškarca okrenutog na stranu, koji
je pažljivo slušao šta mu ona govori. S uživanjem i zavišću posmatrao sam prisnost, ljubav i
prijateljstvo medu njima.
Majstor Osman skloni i tu knjigu i otvori neku stranicu nove knjige. Konjanici dvije
neprijateljske vojske, Irana i Turana, s oklopima, šljemovima i štitnicima na koljenima, s
lukovima, to-bolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnim konjima, pokrivenim zaštitnim
prekrivačima, poredani besprijekorno jedni nasuprot drugih u prašnjavoj stepi žute boje,
držeći uspravno koplja s raznobojnim ukrasima na vrhu, strpljivo posmatraju borbu svojih
zapovjednika prije nego što započnu odlučujuću borbu na život i smrt. Htio sam reći samom
sebi da ono što crta jedan iluminator čvrste vjere, danas ili prije sto godina, bilo da se radi o
ratnom ili ljubavnom prizoru, jeste njegova borba s vlastitim bićem, sa samim sobom, i
njegova ljubav prema crtanju, a to znači da iluminator crta svoje vlastito strpljenje. No, tada
majstor Osman zatvori tvrdi povez i reče: „Nije ni ovo."
Na stranicama jednog albuma vidjeli smo beskrajno dug crtež nekog s visokim planinama
koje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Mislio sam da je crtanje sposobnost da se
posmatra ovaj svijet, a zatim nacrta kao da je neki sasvim drugi. Majstor Osman mi je ispričao
kako je taj kineski crtež mogao dospjeti iz Kine u Istanbul putujući iz Buhare u Herat, iz
Herata u Tabriz, iz Tebriza u šaraj našeg padišaha i to tako što je bio umetan u razne knjige,
vađen iz njih, a zatim s nekim drugim crtežima ponovo uvezivan u neku drugu knjigu...
Vidjeli smo crteže rata i smrti, sve strasnije i ljepše: Rustem Šah s Mazenderanom; Rustem
napada Efrasijabovu vojsku, Rustem kao tajanstveni ratnik kojeg ne prepoznaju u oklopu... U
drugom albumu vidjeli smo raskomadane leševe u surovoj bici nepoznatih legendarnih vojski,
bodeže umrljane krvlju, nesretne vojnike u čijim očima se ogleda smrt i ratnike kako jedan
drugog sjeckaju na komadiće kao luk. Ko zna po koji, možda i hiljaditi put, majstor Osman je
razgledao čuvene crteže: Husreva kako iz prikrajka posmatra lijepu Širin, koja se na mjesečini
kupa u jezeru, Lejlu i Medžnuna kako gube svijest od uzbuđenja u trenutku ponovnog susreta
nakon duge razdvojenosti, crtež raspjevane sreće, na kojem Salaman i Absal, pobjegavši od
cijelog svijeta, sami žive na otoku sreće, punom stabala, cvijeća i ptica koje cvrkuću. I kao
svaki pravi majstor, ni on se nije mogao suzdržati, a da mi, čak i na najlošijem crtežu, ne
skrene pažnju na nešto neobično, iluminatorovu nesposobnost ili svađu koju su boje same
započele među sobom. Koji nesretni i zlonamjerni iluminator je nepotrebno smjestio zloslutnu
sovu na granu dok Husrev i Širin slušaju slatke priče njenih dama? Ko je smjestio onog
lijepog mladića u ženskoj odjeći među Egipćanke koje su isjekle prste guleći narandže jer
nisu skidale pogled s prelijepog Jusufa? Da li je iluminator koji je zabilježio trenutak kad
Isfendijara osljeplju-ju strijelom slutio da će i on kasnije izgubiti vid?
Vidjeli smo anđele koji okružuju našeg preuzvišenog Poslanika u trenutku njegovog uspeća
na nebo, tamnoputog bradatog starca sa šest ruku, koji predstavlja planetu Saturn, kako mali
Ru-stem spokojno spava u kolijevci od sedefa, pod budnim okom svoje majke i dadilja.
Vidjeli smo Darijevu bolnu smrt u Aleksandrovom naručju, kako Behram Gur s ruskom
princezom odlazi u crvenu sobu, kako Sijavuš kroz vatru jaše na vrancu na čijoj no-zdrvi nije
bilo tajanstvenog potpisa, tužnu dženazu Husreva, kojeg je ubio njegov vlastiti sin. Užurbano
pregledajući knjige, majstor je katkad prepoznavao iluminatora i pokazivao ga, tražio i
pronalazio njegov stidljivi potpis skriven u cvijeću, u djeliću nekih ruševina ili crne jame u
kojoj se krije demon, pa je te potpise i kolofone odgonetao objašnjavajući mi ko je šta od
koga preuzeo. Neke knjige je dugo listao nadajući se da ćemo u njima pronaći nekoliko
oslikanih stranica. Ponekad je nastupala duga tišina, čulo bi se samo neizvjesno šuštanje
stranica. A ponekad bi majstor Osman uzviknuo: „Tako!", ali ja sam šutio jer nisam znao
čemu se čudi. Povremeno je otvarao neke crteže, pokazivao ih i podsjećao me na to da smo
kompoziciju neke stranice ili ras-pored stabala i konjanika na nekim crtežima već sreli u
drugim knjigama, u drugim scenama nekih sasvim drugih priča. Upore-đivao je crtež iz jedne
knjige Nizamijeve Hamse/Petorke, priređena u vrijeme Timurovog sina šaha Rize, skoro prije
dva vijeka, s crtežom iz jedne druge knjige koji je, kako je majstor rekao, izrađen u Tabrizu
prije sedamdeset sedam godina, i pitao me kako se moglo dogoditi čudo da iluminatori
nacrtaju isti crtež, a da prije toga nijedan od njih nije vidio radove onog drugog. „Crtati znači
sjećati se."
Prelistavao je stare knjige, rastužio bi se nad čudesnim ljepotama (jer tako više niko nije znao
crtati), a radovao se greškama (jer, svi smo mi iluminatori zapravo braća!), pokazivao mi
stvari kojih se iluminator sjeća, crteže starih stabala, anđela, kišobrana, tigrova, šatora,
zmajeva i tužnih prinčeva, aludirajući na to da je nekada Alah vidio neponovljiv svijet i
vjerujući u ljepotu onoga što je vidio, povjerio ga je svojim robovima. Obaveza nas
iluminatora i onih koji vole iluminaciju jeste da se sjetimo tog veli-čanstvenog pejzaža koji je
Alah vidio i povjerio nam ga. Najveći majstori iz svake generacije iluminatora, koji su
predano radili čitav život dok ne bi oslijepili, s velikim trudom i nadahnućem nastojali su
dostići tu fantastičnu viziju, koju nam je Alah zadao da vidimo i nacrtamo. No, ono što su
napravili ličilo je na njihove najljepše uspomene. Nažalost, čak su se i najveći majstori kao u
snu mogli sjetiti samo ponekog detalja te veličanstvene slike, isto kao i umorni starci i veliki
iluminatori čije su oči već bile ugasnule od prekomjernog rada. Eto, to je razlog zbog kojeg
stari majstori, iako nikad nisu vidjeli radove drugih, iako su između njih vijekovi, s vremena
na vrijeme, kao nekim čudom, potpuno isto crtaju drvo, pticu, princa koji se kupa u hamamu
ili tužnu djevojku kraj prozora.
Mnogo kasnije, nakon što je crvena svjetlost u prostoriji Carske riznice već ugasnula i nakon
što se pokazalo da u ormaru nema nijedne knjige koju je šah Tahmasp poslao na poklon ocu
našeg padišaha, majstor Osman se ponovo vratio istom razmišljanju:
„Nekada se vještina vijekovima prenosila s majstora na šegrta, pokazivalo se, poučavalo i
učilo kako se crta krilo ptice, list koji visi s grane drveta, kako saviti strehu, oblak na nebu,
osmijeh žene. Kako sve što nauči od svog učitelja prihvata kao kalup, majstor iluminacije
svim srcem vjeruje u nepromjenljivost tih stvari isto kao što vjeruje u nepromjenljivost
Kurana Časnog, pa zato nikad ne zaboravlja detalj koji mu se, kao i Kuran Časni, dobro ureze
u pamćenje. Ali, to što ga majstor ne zaboravlja ne znači da će ga uvijek i upotrebljavati.
Navike iluminatorske radionice u kojoj gubi vid, navike mrzovoljnog učitelja uz kojeg crta,
osjećaj za boje i padišahov ukus, sve to ponekad ne dozvoljava iluminatoru da u svoj crtež
unese taj detalj, to krilo ptice ili osmijeh žene..."
„Ili konjsku nozdrvu", dodao sam u jednom dahu.
„Ili konjsku nozdrvu...", ponovi majstor Osman, ne osmi-jehnuvši se. „Sve to taj veliki
majstor ne crta onako kako je sačuvano u dubini njegove duše, nego u skladu sa navikama
majstorske radionice u kojoj radi i onako kako to svi drugi crtaju. Da li ti je jasno?"
Na jednoj oslikanoj stranici Nizamijevog djela Husrev i Ši-rin, čije smo brojne prepiše već
imali u rukama, bila je prikazana Širin na prijestolu, a na kamenom zidu dvorca vidio se
uklesan natpis koji je majstor pročitao: SVEMOGUĆI BOŽE, SAČUVAJ MOĆ,
VLADAVINU I ZEMLJU NAŠEGA PLEMENITOG PA-DIŠAHA, NAŠEGA
PRAVEDNOG VLADARA, SINA TIMUR-HANA POBJEDONOSNOG, DA BI I SRETAN
(napisano na lijevom kamenu) I BOGAT (napisano na desnom kamenu) BIO.
„Gdje ćemo naći crteže koje je majstor nacrtao onako kako je konjsku nozdrvu i upamtio?",
upitao sam kasnije.
„Moramo pronaći svesku legendarne Šahname, knjige o kraljevima, koju je šah Tahmasp
poslao na poklon", rekao je majstor Osman. „Moramo se vratiti u ona lijepa, stara, slavna
vremena kad nam je Alah darivao svoj udio u stvaranju iluminatorske umjetnosti.
Pregledaćemo još mnogo knjiga."
Kroz glavu mi je prošlo da prava namjera majstora Osmana nije bila ta da pronađe konja s
čudnom nozdrvom, nego da razgleda što više tih veličanstvenih crteža, koji u ovoj prostoriji
Carske riznice počivaju daleko od očiju. Bio sam nestrpljiv da što prije pronađemo dokaze i
da se vratim Šekuri, koja me je čekala kod kuće, toliko da nisam htio vjerovati u to da bi
veliki majstor želio što je moguće duže ostati u prostoriji hladnoj kao led.
1 tako, nastavili smo da otvaramo nove ormare i nove sanduke, koje nam je kepec pokazivao,
i da razgledamo crteže. Ponekad mi je bilo dosta tih crteža koji liče jedan na drugi, nisam više
želio da vidim scenu u kojoj Husrev dolazi pod prozor dvorca da bi vidio Širin, odvajao sam
se od učitelja, ne gledajući čak ni nozdrve Husrevova konja, i pokušavao se ugrijati kraj
mangala, ili sam šetao, s poštovanjem i divljenjem, između zastrašujućih gomila tkanina,
zlata, trofeja, oružja i oklopa u sporednim prostorijama koje su se nastavljale jedna na drugu.
Ponekad bih se brzo vraćao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili zbog njegovog
odmahivanja rukom, nadajući se da se u nekoj svesci pojavilo neko novo čudo, ili da se, baš
tako, konačno na nekoj stranici pojavio konj čudnih nozdrva, a kad bih prišao majstoru, koji
je sjedio pogrbljen na ćilimu još iz vremena sultana Mehme-da Osvajača, i pogledao list u
njegovim drhtavim rukama, ugle-dao bih nešto što do tada nikad nisam vidio - prikaz Šejtana
kako se podmuklo ukrcava na barku Muha Pejgambera.
Vidjeli smo stotine i stotine šahova, kraljeva, padišaha i sultana na prijestoljima raznih država
od Timurovog doba, sve do sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako sretni i razdragani love
gazele, lavove i zečeve. Vidjeli smo kako je čak i Šejtan pocrvenio od srama pred
bestidnikom koji je na stražnje kamiline noge, u visini njezinih koljena, pričvrstio dvije daske
kako bi se mogao uspeti na njih i sodomizirati jadnu životinju. U jednoj arapskoj knjizi iz
Bagdada vidjeli smo trgovca koji, držeći se za noge ptice iz bajke, leti preko mora. Na prvoj
stranici jedne sveske, koja se sama od sebe otvorila, vidjeli smo scenu koju smo Šekura i ja
najviše voljeli: kako se Širin zaljubljuje u Husreva posmatrajući njegov portret obješen na
drvetu. Postali smo svjesni vremena tek kad smo ugledali crtež s prikazom mehanizma nekog
zbrkanog sata, koji se sastojao od predmeta natovarenih na leđa slona: mo-tovila, lopti, ptica i
jedne arapske figurice.
Nisam mogao pretpostaviti koliko smo vremena proveli idući tako od sveske do sveske, od
jednog crteža do drugog. Kao da se apsolutno nepromjenljivo, zaustavljeno zlatno doba o
kojem govore crteži i priče koje smo prelistavali, izmiješalo s pljesnivim i vlažnim vremenom
koje smo živjeli u ovoj prostoriji Carske riznice. Stranice koje su vijekovima oslikavane u
iluminatorskim radionicama mnogih šahova, prinčeva, hanova i padišahova, i nad kojima je
nestajao očinji vid, kao da su poslije toliko godina koje su proveli u nedostupnim škrinjama
svakog trena trebale oživjeti i pokrenuti šljemove razbacane oko nas, sablje i bodeže s
drškama ukrašenim dragim kamenjem, oklope, šoljice donesene čak iz Kine i prašnjave i
nježne ude, jastuke s biserima i čilime kakve smo viđali na crtežima, kao i sve moguće vrste
konja.
„Tokom prošlih vijekova hiljade i hiljade iluminatora izrađivali su u tajnosti i tišini uvijek iste
crteže i tako su, tad mi je palo na pamet, na svojim crtežima zabilježile tihu i neosjetnu
promjenu svijeta u jedan potpuno drugačiji svijet."
Priznajem, nisam mogao potpuno shvatiti šta veliki majstor želi time da kaže. Pažnja koju je
posvećivao hiljadama crteža napravljenim u posljednja dva vijeka na prostoru od Buhare i Herata do Tabriza, Bagdada i odatle do Istanbula, uveliko je preva-zišla potragu za tajanstvenim
znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono što smo mi ovdje radili bila je jedna vrsta tužnog
obreda divljenja nadahnuću, umijeću i strpljenju svih majstora koji su na tim prostorima već
nekoliko vijekova izrađivali crteže i iluminacije.
Kada su se, u vrijeme večernje molitve, vrata Carske riznice počela otvarati i kad mi je
majstor Osman rekao da ne osjeća nikakvu potrebu da izlazi, da će zadatak koji mu je
povjerio naš pa-dišah moći valjano obaviti samo ako do jutra ostane tu i pri svjetlosti svijeća i
uljanica pregleda crteže, prvo sam pomislio da ostanem ovdje s njim (i s patuljkom!), zato
sam mu to i rekao.
Kad su se vrata riznice otvorila i kad je majstor našu odluku saopštio agama koje su nas
čekale, i od carskog rizničara tražio dozvolu, istog trena sam se pokajao. Čeznuo sam za
Šekurom i kućom. Svaki put kad bih pomislio na to da će sama s djecom provesti noć i da će
čvrsto zatvoriti prozore, čiji su kapci u međuvremenu popravljeni, osjećao sam se kao na
iglama.
Veliki, važni platani u unutrašnjem dvorištu, koji su se kroz odškrinuto krilo vrata riznice kao
kroz maglu nazirali i gestikuli-ranje dvojice mladih paževa koji su u tom sretnom vrtu
razgovarali jezikom gluvonijemih, da ne bi uznemirili našeg padišaha, mamili su me u
čudesni život vani, ali se nisam pomjerio obuzet stidom i krivicom.
50.
MI, LUTAJUĆI DERVIŠI
Pošto je kepec Džezmi-aga razglasio esnafu iluminatora da se u jednoj mapi u padišahovoj
tajnoj riznici, koju su njegovi preci vijekovima punili skupljajući i harajući mnoge zemlje,
među stranicama koje potječu iz Kine, Samarkanda i Herata, pojavio crtež nas dvojice,
ukoliko bismo i mi svoju priču ispričali na naš način, Alah će nam pomoći da nas niko ne
shvati pogrešno.
Naša smrt dogodila se prije stotinu i deset godina, a četrdeset otkako su nam šejtanske i
bogohulne tekije zatvorili izgovarajući se da se tu okupljaju persijski sljedbenici, no, mi smo
se pojavili ispred vas! Zbog čega? Naslikani smo na način franačkih majstora, eto zašto! Na
crtežu se vidi kako smo jednog dana mi, dva lutajuća derviša, u carstvu našeg padišaha, išli od
jednog do drugog grada.
Bosonogi, ćelavi, odrpani sa po jednim jelekom i komadom jelenske kože, opasani čemerom,
s povijenim motkama u rukama i prosjačkim posudicama obješenim o rame, dogovarali smo
se pokraj jedne česme, kad se pojavi franački putnik, čudak koji nas zaustavi, svakome da
jednu akču i krene da izrađuje naš crtež.
Čudak je na papir stavio nas u centar poput šatora našeg padišaha i crtao nas odrpane kad mi
odjednom pade na um, što sam rekao i svom prijatelju, pa da bismo izgledali kao pravi siroti
derviški prosjaci počeli smo kolutati zjenicama očiju, dok su nam bjeonjače bile isturene pa
smo gledali poput slijepaca.Tako derviš posmatra svijet koji se nalazi u njemu, a ne svijet koji
ga okružuje, i kako su nam glave bile pune hašiša, scena koju smo vidjeli bila je još prijatnija.
No, pejzaž se pokvario zbog nekog hodže koji je počeo da viče na sav glas.
joj, nemoj pogrešno shvatiti! Kada smo prije spominjali ho-džu, u kafani su nas dobro
razumjeli. Ali ovo nije Nusret hodža iz Erzuruma, niti je Husret hodža, niti hodža iz Sivasa
koji je sa šejtanom bio na drvetu. Oni koji sve pogrešno razumiju, zaprijetili su da će, ako
efendi medah bude olajavao časnog hodžu, odsjeći jezik i kafanu mu izvrnuti.
Dakle, hodža kojeg spominjemo, pošto prije sto i deset godina nije bilo ni kafe, bio je jako
bijesan.
„Hej, ti, franački nevjernice, zašto ih crtaš?", urlao je. „Bestidnici koji skitaju otimajući i
prošeci, pušeći hašiš, ispijajući vino, povaljuju jedni druge, a po tome kakvi su odrpani svako
vidi da su svjetska fukara koja ne zna ni za namaz, ni za dom, ni za porodicu. Pored svih
lijepih stvari u ovoj našoj zemlji, što ti crtaš ološ, zar da budemo bijedni?"
„Ne, već se crteži onog što je loše kod vas mnogo bolje i skuplje prodaju", odgovori franački
kaurin, dok smo se mi čudili njegovoj pameti.
„Da li bi i šejtana crtao ako donosi više zlata?", pita hodža pokušavajući da ga uključi u velike
priče i rasprave, ali umjetnik, majstor, ne dade se zapričati već se sav toliko posvetio svom
poslu da hodžu nije ni primijetio.
Tako as je nacrtao, crtež postavio u korice na kraju sedla svog konja, vratio se u svoju zemlju,
no kako je osmanlijska vojska grad u kojem je živio na obali Dunavca zaposjela, mi smo se
vratili nazad u Istanbul, u Carsku riznicu. Poslije su nas detaljno precrtavali iz jedne mape u
drugu, iz knjige u knjigu, i konačno se pojavismo u ovoj kafani gdje se kafa ispija kao napitak
snage i mladosti. Slijedi:
KRATKO OBJAŠNJENJE SLIKARSTVA, SMRTI I NAŠEG MJESTA NA OVOM
SVIJETU
Hodža kojeg smo maloprije spomenuli u svojoj povelikoj knjizi propovijedi, govorio je da
kalenderijski derviši ne bi trebali da poostoje na ovom svijetu. Jer, svi ljudi na svijetu dijele se
na četiri grupe: 1. gospoda, 2. mešetari, 3. radnici, 4. umjetnici, a derviša ni u jednoj grupi
nema. Dakle, oni su suvišni.
A pripovijedao je i to da oni koji lutaju u paru, vječno s jednom kašikom u ruci, prepirući se
oko toga koji će prvi da jede, dok se oni koji ne shvataju smiju zato što nisu shvatili pravi
razlog svađe, odnosno ko će koga prevrnuti. Efendi hodža je otkrio našu tajnu tako što s nama
i s lijepim mladićima, šegrtima i ilu-minatorima ide istom stazom.
Prava tajna je drugačija. Za vrijeme dok nas je crtao, franački nevjernik nas je nježno i ljupko
posmatrao pa nam se svidjelo sve to. Jedino je pravio grešku zbog toga što je prosto gledao
svijet i preslikavao ono što vidi i tako je nas koji vidimo prikazivao kao da smo slijepi, ali to
nas nije brinulo. Sada smo zadovoljni. Prema hodžinom mišljenju mi gorimo u džehenemu,
prema nevjernicima mi smo truli leševi, a vi, umni slikari, smatrate da smo mi jedna slika, a
kako smo slika, tako je lijepo što stojimo ispred vas kao da živimo. Budući da smo, poslije
susreta sa poznatim hodžom, skitali tri dana od Konje do Sivasa, prosjačeći po selima, jedne
noći bilo je tako hladno da smo nas dvojica zagrljeni zaspali, smrzli se i izdahnuli. Prije nego
što sam umro, usnio sam da sam naslikan i da poslije hiljadu godina postojanja moja slika
stiže u dženet.
51.
MAJSTOR OSMAN - TO SAM JA
U Buhari postoji jedna priča još iz vremena uzbečkog kana Abdulaha. Uzbečki kan, jedan
veoma sumnjičav vladar, dopuštao je da na jednoj slici istovremeno radi više iluminatora, ali
nikako nije volio da iluminatori jedni drugima gledaju crteže, kako se ne bi međusobno
oponašali. Jer, ukoliko bi se na crtežu pojavila kakva greška, bilo bi gotovo nemoguće pronaći
krivca među iluminatorima koji su jedni druge bez ustručavanja oponašali. Što je još važnije,
iluminatori koji kradu jedni od drugih s vreme-nom počinju crtati samo ono što vide preko
ramena svojih kolega, umjesto da se napregnu i u tami potraže božje uspomene. Zato je
uzbečki kan s radošću primio dvojicu velikih majstora, jednog s juga, iz Širaza, drugog s
istoka, iz Samarkanda, koji su po-bjegli od ratova i okrutnih šahova i potražili utočište kod
njega. Zabranivši toj dvojici slavnih umjetnika da jedan drugom pokazuju svoje radove, dao
im je po jednu malu radnu sobu u dva, međusobno najudaljenija krila svog saraja. Tako su
oni, rastavljeni jedan od drugog, tačno trideset sedam godina i četiri mjeseca slušali od kana
Abdulaha, kao da slušaju kakvu legendu, priče o čudnim stranicama na kojima rade, o
pojedinostima u kojima se one razlikuju i detaljima po kojima liče jedna na drugu, te su
umirali od želje da ih vide. Nakon što je uzbečki kan, poput kornjače, poživio dugo i umro,
dvojica iluminatora pohitala su jedan drugom u sobu da vide slike. Kasnije, kad su sjeli na
min-der, a svaki je pri tom u krilu držao knjigu onog drugog, i počeli razgledati crteže koje su
poznavali samo iz čuvene priče kana Abdulaha, obojica su osjetila razočaranje. Jer, crteži koje
su gledali nisu bili legendarna djela o kojima im je pričao kan Abdulah, već su izgledali poput
onih koje su tokom posljednjih godina viđali -lišeni bilo kakve osobitosti, tamni, mutni. Čak i
kad su, nedugo zatim, sasvim izgubili vid, ti veliki majstori nisu uspjeli shvatiti da je uzrok te
zamućenosti crteža bilo sljepilo koje je nastupalo. I zaključivši da su cijelog života bili
obmanjivani, obojica su umrla vjerujući da su snovi ljepši od crteža.
Dok sam noću u hladnoj odaji Carske riznice promrzlim prstima listao stranice knjiga o
kojima sam godinama maštao, bio sam mnogo sretniji od junaka te surove priče iz Buhare.
Uzbuđivalo me je to što, prije negoli oslijepim i umrem, u ruke mogu uzeti neke knjige o
kojima sam cijelog života slušao bajke. Toliko me je uzbuđivalo da sam, kad god bih bacio
pogled na stranicu koja je izgledala još čudesnije nego što je to kazivala bajka o njoj,
mrmljao: „Bože, hvala ti, hvala, hvala."
Na primjer, kad je, prije osamnaest godina, šah Ismail prešao rijeku i od Uzbeha sabljom
povratio Herat i cijeli Horosan, te svog mlađeg brata Sam Mirzu proglasio heratskim valijom,
brat je, da bi to proslavio, dao da se pripremi jedan rukopis naredivši da se iznova napiše i
oslika knjiga emira Husreva po imenu Susret zvijezda, jer opisuje nešto slično onome što je
emir doživio na delhijskom dvoru. Po onome što sam čuo, jedan crtež u toj knjizi prikazivao
je dvojicu vladara kako na obali jedne rijeke proslavljaju pobjede i taj susret; a obojica su
ličila ne samo na delhij-skog sultana Kejkubada i bengalskog vladara Bugru-kana, njegovog
oca, nego i na šaha Ismaila i brata mu Sam Mirzu, radi kojih je knjiga i nastala. Kad sam se
sasvim uvjerio u to da se u sultanovom šatoru na crtežu pojavljuju lica junaka iz one priče
koju zamislim u glavi, zahvalio sam Svevišnjem što mi je pružio priliku da vidim tu čudesnu
stranicu.
Na jednom crtežu šejha Muhameda, jednog od velikih majstora iz tih legendarnih vremena,
bio je nacrtan neki ubogi sluga čije je divljenje prema padišahu preraslo u strasnu ljubav. Dok
je njegov sultan igrao polo, taj je podanik strpljivo čekao ne bi li se lopta možda dokotrljala
do njega pa da je on podigne i da svom gospodaru, a na crtežu je prikazan trenutak kad se to
zaista i dogodilo i kad on loptu koju je podigao sa zemlje pruža svom padišahu. Ljubav,
divljenje i pokornost, sve što jedan podanik osjeća prema veličanstvenom vladaru, prema
jednom presvijetlom padišahu, ili mlad i lijep šegrt prema velikom majstoru, što mi je iz
hiljada priča već bilo poznato, na crtežu su bili dočarani s takvom suptilnošću i takvim
razumijevanjem stvari, od načina na koji su prsti što drže loptu bili ispruženi do podanikovog
ustezanja da podigne glavu i pogleda padišaha u lice, da čovjek, gledajući tu stranicu, shvata
kako je najveća sreća na svijetu biti učitelj lijepim i razumnim šegrtima i, isto tako, šegrtovati
kod velikog učitelja s pokornošću koja prelazi u ropstvo. Bio sam žalostan zbog onih kojima
to nije bilo suđeno.
I dok sam listao stranice i pomno posmatrao na hiljade ptica, konja, vojnika, ljubavnika,
divova, stabala i oblaka, dotle je sretni kepec Carske riznice iz škrinje neprestano vadio nove
uveze i stavljao ih preda me, hvaleći se bez ustručavanja, poput kakvog vladara iz starih
vremena kojem se pružila prilika da nam pokaže svoje silno bogatstvo. Stranice dvaju
raskošnih svezaka, oba su isplivala iz različitih kutova nekog željeznog sanduka, od kojih je
jedan bio boje trule višnje, ukoričen u širaskom stilu, dok je drugi, izrađen u Heratu, pod
kineskim uticajem, imao lakirane korice, toliko su međusobno ličile da sam najprije pomislio
kako su prekopirane. Pokušavajući da otkrijem koja je knjiga original, potražio sam imena
umjetnika u kolofonu, tragao za tajnim potpisima i na kraju, užasnut, shvatio da su ta dva
primjerka Nizamijevog djela one legendarne knjige koje je majstor šejh Ali Tabrizi izradio za
šaha Džahana, vladara dinastije Karakojun-lu, a drugu za Uzun Hasana, vladara dinastije
Akojunlu. Kad ga je karakojunski šah oslijepio kako nekom drugom ne bi izradio knjigu nalik
prvoj, veliki majstor iluminacije potražio je utočište kod akojunskog vladara i izradio još
bolju knjigu. Kad sam uvidio da su slike u onoj drugoj, koju je izradio kad je bio slijep, svedenije i čistije, a da su boje u prvoj jače i punije života, naslutio sam da uspomene slijepih na
vidjelo iznose nemilosrdnu ogolje-nost života, ali da ubijaju njegovu dinamiku.
Znam da ću jednog dana i sam oslijepjeti, jer sam zaista veliki majstor i jer je i to, naravno,
predodredio Svevišnji, koji sve vidi i sve zna, ali želim li to baš sad? Poput osuđenika na smrt
koji prije pogubljenja želi još jednom da pogleda krajolik, rekao sam Svevišnjem: „Dopusti
mi da vidim sve te slike, da nahranim oči!" Jer, u zastrašujućoj, stvarima ispunjenoj tami
rizničke odaje snažno se osjećalo božje prisustvo. Na stranicama koje sam listao često sam
nailazio na legende i primjere sljepila, te božje mudrosti. Čuvenu scenu koju prikazuje kako
se, prilikom jednog izleta, Širin zaljubila u Husreva vidjevši njegovu sliku okačenu na grani
platana šejh Ali Reza iz Širaza oslikao je tako da pojedinačno iscrtani listovi stabla prekrivaju
cijelo nebo. I da bi jednoj budali koja je, vidjevši crtež, rekla kako njegova tema ipak nije platan samouvjereno dokazao da je stvarna tema naše iluminacije umjetnikova strast, a ne strast
mlade i lijepe djevojke, odlučio je da taj isti platan, sa svim njegovim listovima, ponovo
nacrta na zrnu riže. Nisam vidio to stablo na zrnu riže, koje je majstor dopola dovršio jer je
sedam godina i tri mjeseca nakon što se dao na posao oslijepio, nego majstorovo prekrasno
drvo na papiru, ako me ne vara potpis oholo bačen pod noge lijepih Širininih drugarica. A na
jednoj drugoj stranici bilo je oslikano Aleksandrovo osljepljenje Rustemovom račvastom
strijelom, i to onako kako bi to izveli iluminatori upućeni u indijske postupke, s tako
raspjevanim i živopisnim bojama da se ta sljepoća, ta iskonska briga i skrivena želja svakog
istinskog iluminatora onome koji gleda crtež čini kao uvod u neko neobuzdano slavlje.
Sve te stranice i uveze razgledao sam s uzbuđenjem nekoga ko svojim očima želi vidjeti
legende što ih je godinama slušao, ali i s uznemirenošću starca koji naslućuje da će nakon
izvjesnog vremena sasvim izgubiti vid. Kad bi mi se oteo uzdah divljenja u hladnoj sobi
Carske riznice, koja je od boje tkanina, prašine i čudne svjetlosti svijeća u svijećnjacima
utonula u neku tamnocrvenu boju, kakvu sam prvi put vidio, Crni i kepec povremeno bi mi
prilazili i preko mog ramena gledali te čudesne stranice, a ja sam im, nemoćan da se obuzdam,
objašnjavao:
„Ta crvena boja ostala je tajna koju je veliki tabriski majstor Mirza Baba Imami odnio sa
sobom u grob. Njome je obojio rub čilima, alevitski znak na turbanu safavidskog šaha;
pogledajte, evo, na ovoj stranici, stomak lava, a tu kaftan ovog lijepog dječaka. Tu prekrasnu
crvenu boju, koju Alah svojim robovima nikad izravno nije pokazao, osim kad bi potekla krv,
i koju skriva u rijetkim bu-bama i među kamenjem, kako bismo se potrudili i pronašli je,
takvu crvenu golim okom na ovom svijetu možemo vidjeti samo na ljudskom materijalu i na
slikama velikih majstora", govorio sam i dodavao: „Hvala onome koji nam je sve ovo
pokazao!"
Mnogo kasnije, ne mogavši da se suzdržim, rekao sam: „Pogledajte ovo!" i pokazao im
veličanstven crtež, dostojan zbirke gazela o ljubavi, prijateljstvu, proljeću i sreći. Dok smo
gledali raznobojna stabla, čemprese u vrtu nalik rajskom i sreću ljubavnika koji sjede u
njemu, piju vino i recituju poeziju, kao da smo u hladnoj sobi Carske riznice što je vonjala na
buđ i prašinu na trenutak osjetili nježan miris cvijeća i kože sretnih ljubavnika. „Pogledajte
grubost s kojom je čemprese u pozadini nacrtao ilu-minator koji je tako iskreno uhvatio ruke i
lijepe obnažene noge ljubavnika, eleganciju u njihovom držanju i uživanje ptica koje kruže
oko njih", rekao sam. „To je crtež Luftija iz Buhare, koji zbog svoje naprasitosti nijednu sliku
nije dovršio, koji se posvađao sa svim šahovima i kanovima, smatrajući da nemaju pojma o
umjetnosti, i koji se nigdje nije mogao skrasiti. I tako se taj veliki majstor, kojem nijedan
vladar nije bio dovoljno dobar da bi radio za njega, svađajući se i lutajući od grada do grada,
od jednog do drugog vladara, naposljetku vezao za umjetničku radionicu jednog beznačajnog
princa koji je vladao golim planinama, te je kod njega proveo preostalih dvadeset pet godina
života govoreći da je kanova zemlja možda mala, ali da se zato kan razumije u umjetnost. I
danas zbijaju šale na račun toga, pitajući se je li iluminator uopšte znao da je taj neugledni kan
bio slijep."
Nakon što je prošla ponoć, upitao sam: „Vidite li ovu stranicu?" Ovaj put obojica su dotrčala
sa svijećnjacima u rukama. „Ova knjiga stigla je ovamo iz Herata i u proteklih sto pedeset
godina, od vremena Timurovog unuka do danas, promijenila je deset vlasnika." Pomoću moje
lupe, zajedno smo pročitali potpise koji su ispunjavali svaki kutak stranice s bilješkom,
posvete, hro-nograme i međusobno isprepletena imena padišaha koji su se u stvarnom životu
borili na život i smrt. Pisalo je: „Ova knjiga je osamsto četrdeset devete godine, u Heratu, s
božjom pomoći, završena rukom kaligrafa sultana Velija, sina Muzafera Heratskog, za Ismet
el Dunja, ženu Muhameda Džukija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura, vladara svijeta."
Knjiga je kasnije pala u ruke sultana Halila, iz dinastije Akonjulu, a potom u ruke njegovog
sina Jakub-bega, da bi nakon njega dospjela do uzbečkih sultana na sjeveru. Svaki od tih
sultana neko vrijeme radosno se zabavljao knjigom, trgao po dvije-tri stranice i umjesto njih
ubacivao dva-tri nova crteža neke svoje ljepotice, povodeći se za prvom vlasnicom knjige, te
u bilješke ponosno upisivao i njeno ime. Iz ruku uzbečkih sultana prešla je u ruke Sam Mirze,
mla-đeg brata šaha Ismaila, osvajača Herata. Potom ju je on s posvetom poklonio svom
starijem bratu. A kad je šah Ismail, koji je knjigu odnio u Tabriz, gdje je dao da se ona
pripremi kao poklon i da se na njoj ispiše nova posveta, poražen u bici na Caldironu od
sultana Selim-kana Okrutnog - počivao u dženetu! - i kad je opljačkana njegova palata Hešt
Bihišt u Tabrizu, knjiga je, kako smo pročitali, zajedno sa sultanovom pobjedonosnom
vojskom, prešla pustinje, planine i rijeke i stigla u Istanbul u ovu riznicu.
U kojoj li su mjeri Crni i kepec dijelili sa mnom, jednim ostarjelim iluminatorom, napetost i
uzbuđenje koje sam osjećao? Kad god bih prelistavao nove sveske i stranice, duboko u sebi
osjetio bih onu tugu hiljada i hiljada iluminatora koji su u stotinama velikih i malih gradova
svoje umijeće stavili u službu šahova, kanova i prinčeva, od kojih je svaki bio različite naravi
i svirep na svoj način, i tu oslijepjeli. A dok sam, postiđen, prelistavao stranice jedne
primitivne knjige koja je prikazivala metode i sprave za mučenje, osjetio sam bol od batina
koje smo dobijali u godinama šegrtovanja, bol šamaranja lenjirima, sve dok nam se obrazi ne
bi zacrvenjeli, bol od tupog udarca mramornog pečata po našim obrijanim glavama. Ne znam
šta je ta bijedna knjiga tražila u riznici Osmanlija, no bila je jedna od onih kakve od
minijaturista bez trunke časti, sposobnih da se u zamjenu za tri-če-tiri dukata prihvate
škrabanja takvih slika, naručuju kaurski pu-topisci da bi ih, umjesto da mučenje vide kao
neminovan postupak što se pod kadijinim nadzorom primjenjuje, koristili da svojim
istovjercima dokažu koliko smo mi okrutni.
Ipak, osjetio sam stid zbog naslućenog besramnog užitka, koji je obuzimao iluminatora dok je
radio sve te slike što prikazuju batinanje po tabanima, šibanje, razapinjanje na krst, vješanje,
vješanje naglavačke, kačenje na kuku, nabijanje na kolac, ispaljivanje iz topa, rezanje
grkljana, bacanje gladnim psima, trpanje u vreću, gnječenje stegom, uranjanje u ledenu vodu,
zabadanje čavala, čupanje kose, lomljenje prstiju, deranje kože, odsijecanje nosa i vađenje
očiju. Samo smo mi, istinski iluminatori, koji smo svih godina svoga šegrtovanja nemilosrdno
batinjani po tabanima i nasumično udarani da bi se nervozni majstor smirio nakon pogrešno
povučene crte, mi koji smo satima mlaćeni mot-kama i linijarima da bi šejtan u nama umro
preobrazivši se u slikarskog demona, samo smo mi mogli tako temeljito uživati u izradi crteža
batinanja i tortura i te sprave bojiti veselim bojama kao da bojimo zmaja od papira.
Oni koji naš svijet posmatraju s distance i bez velikog razumijevanja, sa željom da mu se
približe i shvate ga, ali bez strpljenja da tu želju i ostvare, možda će uspjeti da naslute stid i
sreću, dobok bol i zadovoljstvo koje sam osjetio razgledajući crteže u hladnoj prostoriji
Carske riznice, no sve to ipak neće u potpunosti shvatiti. Dok su moji starački, od hladnoće
obamrli prsti listali stranice, moja stara dobra lupa sa sedefnom drškom i moje lijevo oko
prelazili su preko slika poput rode, koja je, seleći se, prošla sito i rešeto pa se dok prelijeće
cijeli svijet ne čudi krajoliku ispod sebe, ali mu se divi. Sa stranica što su godinama ležale
daleko od naših očiju i o kojima sam slušao samo bajke saznao sam od koga je koji iluminator
šta naučio, u kojoj se umjetničkoj radionici i u vrijeme kojeg šaha najprije uobličilo ono što
danas nazivaju stilom ili, na primjer, to da su i u Gazvinu crtali one uskovitlane oblake u
kineskom stilu, za koje sam znao da su se pod kineskim uticajem iz Herata raširili po cijeloj
Persiji. Kad god bih otkrio nešto novo i nehotice bih uzviknuo, ali bol koji sam osjetio još
dublje u sebi, tuga i stid koje bih teško podijelio s vama, muke i poniženja koja su, umjetnosti
radi, trpjeli stasiti i lijepi iluminatori s očima gazele (mnoge od njih zlostavljali su u vrijeme
šegrtovanja njihovi majstori) te uzbuđenje i nada koje su nosili u sebi - sve je to bilo
povezano s nježnom bliskošću šegrta i njihovih majstora, sa zajedničkom ljubavi prema
slikarstvu, sa zaboravom i sljepoćom koja ih je čekala nakon mnogih godina rada.
S takvom tugom i stidom stupio sam u taj svijet finih i nježnih osjećanja; okružena tišinom,
moja je duša već zaboravljala da ih je moguće oslikati budući da sam za našeg padišaha
godinama izrađivao samo crteže s prikazima rata i proslava. U jednom albumu vidio sam
nekog vitkog, mladog Persijanca rumenih usana kako u krilu drži knjigu, baš kao ja u tom
času, i sjetio se onoga što svi vladari, zaluđeni zlatom i moći, zaboravljaju: da sve što je lijepo
dolazi od Alaha. Na stranici drugog albuma vidio sam dva mlada zaljubljena čovjeka
nevjerovatne ljepote, nacrtao ih je neki mlad majstor iz Isfahana, i suznih očiju prisjetio se
ljubavi koju su prema slikarstvu gajili moji lijepi šegrti. Jedna vitka lijepa djevojka,
bademastih očiju, s usnama boje trešnje, zadovoljno je, kao da posmatra tri lijepa cvijeta,
gledala tri mala ali duboka ljubavna ožiljka koje joj je upućivao mladić malih stopala,
prozračnog tena, krhke građe, kakva je bila i ona sama. Mladić je brižno razgolitio svoju
slabašnu ruku, čija je koža u čovjeku budila želju da ljubi i da umre, te ju je spaljivao na vatri
da bi dokazao snagu svoje ljubavi i privrženost djevojci.
Odjednom mi srce poče snažno kucati. Dok sam razgledao polupristojne crteže iz Tabriza, na
kojima su crnim tušem bili nacrtani lijepi mladići mramorne puti i nježne djevojke malih
grudi, na čelu mi izbiše graške znoja, kao i prije šezdeset godina, kad sam kao šegrt gledao te
iste crteže. Sjetio sam se misaone dubine i slikarske strasti koju sam nekoliko godina kasnije,
nakon što sam postao majstor, osjetio gledajući lijepog mladića anđeoskog lica, bademastih
očiju i ružičastog tena, koji je u radionicu bio doveden kao kandidat za šegrta. Na trenutak
sam osjetio da je crtanje povezano s tom željom koju sam osjetio, a ne sa stidom i tugom i da
talenat majstora iluminacije tu želju najprije pretvara u ljubav prema Svevišnjem, a ljubav
prema Svevišnjem u ljubav prema svijetu oko sebe; i to osjećanje bilo je toliko snažno da sam
sve godine koje sam proveo zgrbljen nad daskom za crtanje, sve batine koje sam dobio da bih
naučio svoj zanat, svu svoju odlučnost da slikajući oslijepim, sav slikarski bol koji su mi
nanosili i koji sam ja drugima nanosio - sve sam to doživio kao pobjedu jednog sretnog
zadovoljstva. Gledao sam nijemo, dugo i s istim zadovoljstvom taj čudesni crtež, kao da
gledam nešto zabranjeno. Prošlo je mnogo vremena, a ja sam ga i dalje gledao. Iz oka mi se
otela suza, skliznula niz obraz i izgubila se negdje u bradi.
Kad sam vidio da mi se u odaji Carske riznice približava jedan od svijećnjaka što su tromo
kružili uokolo, podigao sam album i ovlaš otvorio jedan od svezaka koje je kepec prije
izvjesnog vremena ostavio pokraj mene. Bio je to poseban album, pripremljen za šahove:
vidio sam jelena i srnu kako zaljubljeno stoje na rubu nekog zelenila dok im šakali zlobno
zavide. Okrenuo sam stranicu i ugledao dorate i alate kakve bi samo drevni majstori iz Herata
mogli nacrtati - kako su samo lijepi! Okrenuo sam drugi list i ugledao crtež nekog službenika
kako samouvjereno sjedi. Bio je to neki crtež star sedamdeset godina; po licu tog čovjeka
nisam mogao razaznati o kome je riječ - izgledao je kao i svako drugi. Htio sam reći ovo:
atmosfera crteža i način na koji je čovjekova brada bila obojena različitim bojama naveli su
me na pomisao od koje mi je srce brže zakucalo - prepoznao sam čudesnu ruku na tom crtežu.
Srce ju je naslutilo prije mene. Jedino je on mogao izraditi tako čudesno djelo. Pripadalo je
velikom majstoru Behzadu. Činilo mi se da je bljesak nekakve svjetlosti s crteža umio moje
lice.
I ranije sam nekoliko puta vidio crteže velikog majstora Beh-zada, ali, možda zato što ih prije
mnogo godina nisam gledao sam, a možda i zbog toga što nismo mogli biti sigurni pripadaju
li Behzadu, moje oči nikad dosad nisu bile tako zasljepljene ljepotom.
Teška, mirisom budi ispunjena tama rizničke odaje kao da se bila razdanila. U glavi mi se ta
lijepo iscrtana ruka sjedinila s onom nježnom, veličanstvenom, ljubavnim ožiljcima
žigosanom rukom koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam Alahu što mi je otkrio sve te
krasote prije nego što sam oslijepio. Kako sam znao da ću uskoro oslijepjeti? Ne znam! Na
trenutak sam osjetio da bih tu slutnju mogao podijeliti s Crnim, koji je, privivši se uza me sa
svijećnjakom u ruci, gledao istu stranicu kao ja, ali mi je iz usta izletjelo nešto sasvim drugo:
„Pogledaj ljepotu te ruke", rekao sam. „Behzadova je." Ruka mi je spontano dohvatila
njegovu, kao da hvata ruku nekog od lijepih, mladih šegrta baršunaste kože koje sam, sve do
jednoga, u mladosti toliko volio. Ruka mu je bila glatka i čvrsta, toplija od moje; njeno
zapešće na mjestu gdje se osjećao puls bilo je nježno i široko, onakvo kakvo mi se i sviđa.
Uzimajući u mladosti ruku kakvog šegrta dječačkog uzrasta, s ljubavlju bih uperio pogled u
njegove uplašene, male oči prije nego što bih mu rekao kako da drži kist. Tako sam pogledao i
Crnog. U njegovim zjenicama vidio sam plamen svijeće u svijećnjaku koji je držao u ruci.
„Svi smo mi iluminatori braća", rekao sam. „Ali sad je svemu došao kraj."
Te riječi, „sad je svemu došao kraj", izgovorio sam onako kako bi ih izgovorio svaki veliki
majstor koji je godine i godine života poklonio kakvom vladaru ili princu i koji je,
oponašajući stare majstore u gospodarevoj umjetničkoj radionici, stvorio čudesna djela, pa
čak se pobrinuo i za to da radionica stekne prepoznatljiv stil, ali je nakon svega poželio
oslijepjeti, jer je njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke i jer će za neprijateljskom
pljačkaškom vojskom što prodire u grad stići i novi gospodari, koji će rasturiti njegovu
radionicu, razvezati njegove knjige, pobrkati njihove stranice i s omalovažavanjem pokvariti
one sitnice u iluminaciji u koje je vjerovao, koje je izumio i volio kao svoju djecu. Ali to sam
Crnom morao objasniti na drugačiji način:
„Ovo je slika velikog pjesnika Abdulaha Hatifija", rekao sam. „On je bio tako velik pjesnik da
nije ni mrdnuo prstom kad je u Herat ušao šah Ismail, kojem su se svi dodvoravali. A šah
Ismail otišao mu je na noge, čak u njegovu kuću izvan grada. A da je u pitanju Hatifijeva slika
mi ne shvatamo po Hatifijevom licu koje je majstor Behzad nacrtao, nego po zapisu ispod
slike, zar ne?"
Crni me je pogledao, rekavši „da" svojim lijepim očima. „Kad pogledamo pjesnikovo lice na
slici, vidimo da je ono nalik svim drugim licima, da je poput bilo kojeg drugog lica. Kad bi se
sad pokojni Abdulah Hatifi našao ovdje, nikad ga ne bismo prepoznali po licu s ove slike. No
mogli bismo po cijeloj slici: u samoj atmosferi, u Hatifijevom držanju, u bojama i pozlati, u
toj predivnoj ruci koju je majstor Behzad nacrtao - u svemu tome postoji nešto što nas odmah
navodi na pomisao da je to neki pjesnik. Jer, na našem crtežu značenje je važnije od forme. A
sad, kad počnu oponašati franačke i italijanske majstore, kao u knjizi koju je naš padišah
naručio od tvog pokojnog tetka, nestaće sav taj svijet značenja i započeće svijet forme, tako
da će franačkim stilom..."
Crni mi je odbrusio: „Moj pokojni tetak je ubijen."
Pomilovao sam njegovu ruku koja mi je počivala na dlanu kao da s poštovanjem milujem
malu ruku mladog šegrta koji će u budućnosti crtati čuda.
Neko vrijeme nijemo smo i s poštovanjem gledali Behzado-vo čudo. Potom je Crni izvukao
svoju ruku iz moje.
„Preletjeli smo preko prethodnih stranica ne pogledavši njuške dorata na njima", rekao je
Crni.
„Nema tu ničega", rekao sam i okrenuo prethodnu stranicu da bih ga uvjerio u to: na
nozdrvama konja nije bilo ničega neobičnog.
„Kad ćemo naći konje neobičnih nozdrva?" upitao je Crni poput djeteta.
Ali kad smo, u gluho doba noći, kepec i ja pronašli legendarnu Šahnamu šaha Tahmaspa u
jednom željeznom sanduku, ispod svilenih materijala i zelenih satenskih tkanina, i izvadili je,
Crni je, spustivši svoju lijepo oblikovanu glavu na jastuk ukrašen biserima, spavao sklupčan
na jednom crvenom ušačkom tepihu. Meni je pak, čim sam, poslije mnogo godina, ponovo
ugledao legendarnu knjigu, sve bilo jasno: za mene je dan tek počinjao.
Knjiga je bila toliko velika i teška da smo je Džezmi-aga i ja jedva podigli i prenijeli. Kad
sam dotakao njene kožne korice, koje sam prije dvadeset pet godina pogledao izdaleka,
shvatio sam da su iznutra obložene drvetom. Kad je, prije četvrt vijeka, umro sultan Sulejman
Veličanstveni, šah Tahmasp toliko se obradovao što se napokon riješio padišaha koji mu je
triput otimao Isfahan da je svom nasljedniku, sultanu Selimu poslao mnoštvo darova, te jedan
veličanstven primjerak Kurana i najljepšu knjigu iz svoje riznice. Knjiga je, u pratnji jednog
persijskog izaslanstva od tri stotine ljudi, najprije otpremljena u Jedrene, gdje je u to vrijeme
mladi padišah provodio zime u lovu, a kad je zajedno s ostalim poklonima na leđima deva i
mazgi stigla u Istanbul, glavni iluminator Kara Memi i nas trojica mladih majstora otišli smo
da je pogledamo prije nego što je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo u palatu otišli
trčeći, baš kao Istanbulci koji hitaju da vide slona dopremljenog iz Indije ili žirafu pristiglu iz
Afrike, čuo sam od majstora Kara Memija da je veliki majstor Behzad u starosti prešao iz
Herata u Tabriz, ali, pošto je bio slijep, tu knjigu nije ni dotakao.
Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to vrijeme divili svakoj osrednjoj knjizi sa
sedam-osam ilustracija, pogledati tu knjigu s dvjesta pedeset ogromnih slika bilo je isto kao i
šetati se po nekom veličanstvenom šaraju u vrijeme kad svi njegovi stanovnici spavaju.
Nevjerovatno bogate stranice knjige razgledali smo bez riječi, s nekom nijemom pokornošću,
kao da posmatra-mo rajske vrtove što su nam se nekim čudom nakratko ukazali.
Posljednjih dvadeset pet godina razgovarali smo o knjizi zaključanoj u riznici. Dvadeset pet
godina kasnije, tiho sam otvorio debele korice legendarne Šahname, kao da otvaram
gorostasna vrata neke palate, ali dok sam listao stranice, osjećajući pod prstima prijatno
šuštanje, osjećanje tuge nadvladalo je moje oduševljenje:
Na crteže se nisam mogao usredsrediti zbog onih priča da su svi istanbulski majstori
iluminacije ponešto ukrali s tih stranica i to dalje primjenjivali.
Nisam se u potpunosti mogao predati čudima koja su se na pet-šest slika samo jednom
pojavila, jer sam se nadao da ću u nekom kutku prepoznati ruku koju je Behzad nacrtao. (S
kakvom je samo odlučnošću i elegancijom Tahmuras svojim topuzom mlatio po glavama
đavole i demone koji će ga kasnije, u vrijeme mira, podučiti alfabetu, grčkom i raznim drugim
jezicima!)
3. Konjske nozdrve i prisustvo Crnog i kepeca nisu mi dopustili da se do kraja predam onome
što vidim.
Koliko god da je za mene bila velika sreća što sam, zahvaljujući prilici koju mi je Svevišnji
velikodušno pružio, do mile volje mogao gledati tu legendarnu knjigu prije nego što mi se
pred oči spusti baršunasta zavjesa tame što se, kao dar božji, primiče svim velikim
iluminatorima - toliko mi se velikom činila tuga zbog činjenice da sam je, više nego srcem,
gledao razumom. I prije nego što se jutarnja svjetlost probila do rizničke prostorije koja je sve
više ličila na hladan grob, ja sam pregledao svih dvjesta pedeset devet (a ne dvjesta pedeset)
crteža te jedinstvene knjige. Osvrćem se na to s razumom te, ponovo razvrstavajući poput
arapskih naučnika sklonih racionalizmu, želim reći sljedeće:
Nisam naišao na konja koji bi po nozdrvama ličio na konja podlog ubice, mada sam pregledao
konje različitih boja koje je Rustem sretao u Turanu tragajući za konjokradicama; čudesne
konje šaha Feriduna kako, uprkos zabrani arapskog sultana, preplivavaju rijeku Tigris; tužne
sivce koji izdaleka posmatraju kako Tur izdajnički odsijeca glavu svom bratu Ireču jer je
njihov otac, poklonivši jednom sinu daleku zemlju Rum a drugom još dalju Kinu, najmlađem
Ireču prepustio Iran, najljepšu od svih zemalja; konje Aleksandrove junačke vojske odjevene
u oklope s metalnim štitovima, nesalomljivim sabljama i sjajnim šljemovima, kojoj su
podrška bili Hazari, Egipćani, Berberi i Tazijci; legendarnog konja koji neočekivano i po
pravdi božjoj na obali ljekovitog zelenog jezera ubija šaha Jazgrida, kojem je neprestano
curila krv iz nosa jer se pobunio protiv sudbine koju mu je zacrtao Alah; uz to, još i stotine
legendarnih i stvarnih konja koje su nacrtala šestorica ili sedmorica iluminatora. Ali ja sam
pred sobom imao više od dana vremena da pregledam i druge knjige u Carskoj riznici.
Postoji jedna tvrdnja o kojoj se proteklih dvadeset pet godina neprestano šuška medu
iluminatorima: kako jedan iluminator, s posebnim padišahovim dopuštenjem, ulazi u ovu
nedostižnu rizničku odaju, uzima ovu čudesnu knjigu, otvara je i pod svjetlošću svijeća kopira
u svoje bilježnice konje, drveće, oblake, cvijeće, ptice, vrtove te ratove i ljubavne prizore, pa
ih potom koristi u svojim crtežima... Kad god bi neki iluminator nacrtao nešto čudesno i
izvanredno, drugi bi iz ljubomore potezali tu priču ne bi li pomalo i omalovažili njegov rad,
kao nešto persijsko, nešto iz Tabriza. A u to vrijeme Tabriz nije bio teritorija našeg pa-dišaha.
U tu klevetu, zbog koje sam, kad bi o meni bila izrečena, osjećao opravdan gnjev i skriven
ponos, i ja sam znao povjerovati kad bi bila izricana o drugima. Sad sam s tugom uvidio da
smo se nas četvorica minijaturista, koji smo jednpm, prije četvrt vijeka, zavirili u tu knjigu i
tog je dana urezali u sjećanje, tokom svih dvadeset pet godina prisjećali se nje i preslikavali je
u sultanske knjige, stalno je mijenjajući u glavama. Nije me ožalostila okrutnost
nepovjerljivih sultana koji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili iz riznice i davali nama na
uvid, nego spoznaja koliko je zakinut naš slikarski svijet. Persijski iluminatori, veliki majstori
iz Herata i novi iz Tabriza stvarali su savršenije slike i virtuoznija djela od nas, osmanlijskih
iluminatora.
Na trenutak sam pomislio kako bi bilo dobro da za dva dana svi moji iluminatori i ja budemo
stavljeni na muke, i na slici koja je preda mnom stajala otvorena vrhom svog peroreza svirepo
sam iskopao oči prvom licu koje mi je došlo pod ruku. Bila je to priča o persijskom mudracu
koji je, gledajući figure i tablu s kvadratima što ih je donio indijski izaslanik, naučio da igra
šah i odmah pobijedio indijskog majstora! Persijska laž! Jednom po jednom, iskopao sam oči
šahistima, i vladaru koji ih je posma-trao, i svim njegovim ljudima. Prelistavši stranice
unazad, iskopao sam oči sukobljenim šahovima, vojnicima njihovih pompe-znih vojski i oči
odsječenim glavama na zemlji. Kad sam to učinio na tri stranice, stavio sam perorez za pojas.
Ruke su mi drhtale, ali se nisam osjećao naročito loše. Jesam li sad shvatao šta osjećaju ti silni
luđaci kad naprave tu istu, tu čudnu stvar, na koju sam često nailazio u svom
pedesetogodišnjem slikarskom pozivu? Priželjkivao sam da iz iskopanih očiju poteče krv po
stranicama knjige.
3. A to me dovodi do bola i utjehe na kraju života. Tu prelijepu knjigu, na kojoj su, po
zapovijesti šaha Tahmaspa, punih deset godina radili najveći majstori persijske iluminacije,
nije ni dotakao kist velikog majstora Behzada, nigdje više nisam sreo one prelijepe ruke koje
je on crtao. To je bila potvrda da je Beh-zad bio slijep kad je, u posljednjim godinama svog
života, stigao u Tabriz iz Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam još jednom s radošću
shvatio da je veliki majstor, kad je, nakon mnogih godina neprestanog rada, dostigao
savršenstvo starog majstora, samog sebe oslijepio da ne bi zbog prohtjeva neke umjetničke
radionice ili nekog drugog morao kvariti svoje djelo.
Crni i kepec otvorili su jedan debeo svezak i stavili ga preda me.
„Ne, nije taj", rekao sam ne inateći se. „To je neka mongolska knjiga o carevima: željezni
konji Aleksandrove željezne konjice, napunjeni naftom i potom zapaljeni, gore kao zapaljeni i
jurišaju na neprijatelja bljujući vatru iz nozdrva."
Razgledali smo tu željeznu vojsku u plamenu, koja je vodila porijeklo s kineskih slika.
„Džezmi-aga", rekao sam, „poklone persijskih izaslanika koji su prije dvedeset pet godina
donijeli ovu knjigu šaha Tahmaspa oslikali smo kasnije u Selimnami, hronici o sultanu
Selimu..."
Odmah je pronašao taj svezak Selimname i stavio ga preda me. Naspram blistavo obojene
stranice koja je prikazivala izaslanike kako pokojnom sultanu s ostalim poklonima predaju i
Šah-namu, među pojedinačno pobrojanim poklonima, moje oči spontano su pronašle nešto što
sam davno pročitao i zaboravio, jer u to nisam mogao povjerovati:
Zlatna igla perjanice, s drškom od sedefa i tirkiza, koju je majstor Behzad, najveći medu
starim majstorima Herata, koristio za samoosljepljivanje.
Upitao sam kepeca gdje je pronašao taj svezak Selimname. U prašnjavoj tami odaje hodali
smo krivudajući ispod stepenica i oko sanduka, škrinja i gomile tkanina i tepiha. U jednoj
drugoj prostoriji, utonuloj u onu čudnu boju crvenog štofa i baršuna, pored željezne škrinje u
kojoj smo pronašli svezak Šahname, među drugim knjigama, prekrivačima izvezenim
srebrnim i zlatnim nitima, među neobrađenim cejlonskim kamenjem i bodežima s rubinima,
ugledao sam i neke druge poklone šaha Tahmaspa, svilene tepihe iz Isfahana i šah od
slonovače, kao i jednu pernicu. Kineski zmejevi, grane i sedefne rozete kojima je bila
ukrašena otkrivali su da potiče iz Timurovog doba. Odmah sam je otvorio i, u nagorjelom
papiru i ružinom mirisu, ugledao zlatnu iglu per-janice s drškom od sedefa i tirkiza. Uzeo sam
iglu i neprimjetno se vratio na svoje mjesto. Kad sam ostao sam, na otvorenu stranicu
Šahname spustio sam iglu kojom se majstor Behzad oslijepio i dugo je posmatrao. Podilazila
me je jeza, ali ne zato što sam vidio iglu kojom je sebe oslijepio, nego zato što uopšte vidim
bilo šta što je držao u svojoj čudotvornoj ruci.
Zašto li je šah Tahmasp sultanu Selimu s poklonjenom knjigom poslao i ovu strašnu iglu? Je
li zato što se, iako je u djetinjstvu kod Behzada imao časove crtanja, a u mladosti iluminatore
pazio kao malo vode na dlanu, u starosti udaljio pjesnike i slikare iz svog okruženja i predao
se molitvi? Je li zbog toga drugome ustupio tu knjigu na kojoj su najveći majstori radili deset
godina? Je li tu iglu poslao s knjigom kako bi se svako uvjerio u to da je dobrovoljno sljepilo
označilo kraj velikog majstora iluminacije? Ili pak, kako se nekad pričalo, s ciljem da se
njome uputi ova poruka: ko jednom pogleda stranice ove čudesne knjige, taj na ovom svijetu
više ništa neće poželjeti da vidi. Ali ta knjiga više nije bila čudo za šaha koji se, poput mnogih
drugih šahova, u strahu od grijeha pokajao zbog svoje mladalačke ljubavi prema slikarstvu.
Sjetio sam se priča koje pripovijedaju nesretni iluminatori koji se razočaraju kad ostare.
Neposredno prije nego što će vojske šaha Džahana, karakojunskog vladara, ući u Širaz,
tamošnji glavni minijaturista Ibn Husam naredio je svom učeniku da mu sprži oči usijanim
željezom „jer on ne može crtati drugačije". Govorilo se da je među iluminatorima koje je
vojska sultana Selima Okrutnog, porazivši šaha Ismaila, ušavši u Tabriz i opljačkavši njegovu
palatu Hešt Bihišt, dovela u Istanbul bio i jedan stari persijski majstor koji je, vjerujući da „ne
može crtati u osmanlijskom stilu" samog sebe lijekovima oslijepio, te nije, kao što se kasnije
isticalo, izgubio vid zbog bolesti na putu. U trenucima ljutnje opisivao sam svojim
iluminatorima kako je Behzad samog sebe oslijepio, da bi im to služilo kao primjer.
Zar ne postoji drugi put? Zar ne bi majstor iluminacije mogao spasiti cijelu radionicu i stil
starih majstora, makar donekle, ako bi prihvatio ponešto od novih metoda?
Na vrlo oštrom vrhu igle koja se pri kraju elegantno sužavala vidjela se neka mrlja, ali moje
umorne oči nisu mogle razabrati je li to bio trag krvi ili nečeg drugog. Približio sam lupu i
dugo posmatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom posmatram neku tužnu ljubavnu scenu.
Pokušavao sam zamisliti kako je Behzad izveo takvo nešto. Govorili su mi da čovjek ne
oslijepi odmah nakon toga, nego da se baršunasta tama spušta polako, katkad danima i
mjesecima, kao kod staraca kojima spontano gasne vid.
Već sam ga ranije vidio u bočnoj odaji; ustao sam i pogledao - i zaista je bilo tamo: ogledalce
od slonovače sa spiralno uvijenom drškom i debelim okvirima od ebanovine. Sjeo sam na
svoje mjesto i u ogledalu posmatrao oči: kako je lijepo titrao plamen zlatnog svijećnjaka u
zjenicama koje su šezdeset godina crtale i posmatrale crtanje!
Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao sam se još jednom.
Moja ruka spontano je pronašla iglu uvježbanim pokretom žene koja se šminka ne skidajući
pogled s ogledala. Bez oklijevanja, odvažno, smireno i snažno zabio sam iglu u svoju desnu
zjenicu, kao da s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati. Želudac mi se prevrtao, ali ne
zato što sam nešto osjećao, nego zbog prizora koji sam vidio. Zabio sam iglu u oko za četvrt
prsta, a zatim je izvukao.
U distihu ugraviranom na okviru ogledala pjesnik je onome koji se ogledao želio beskrajnu
ljepotu i beskrajnu svjetlost, a ogledalu beskrajno dug život.
Smiješeći se, isto sam uradio i svom drugom oku. Dugo sam ostao potpuno nepomičan.
Posmatrao sam svijet. Sve.
Boje svijeta nisu, kao što sam vjerovao, potamnjele, ali kao da su se lagano prelijevale jedna u
drugu. No ja sam i dalje ponešto vidio.
Nešto kasnije, blijeda sunčeva svjetlost spustila se na zagasi-tocrvena sukna Carske riznice.
Glavni rizničar i njegovi ljudi ponovo su, uz isti ritual, polomili pečat, otključali bravu i
otvorili vrata. Džezmi-aga promijenio je noćne posude, svjetiljke i man-gal, uzeo svjež hljeb i
suhe dudinje te rekao da ćemo medu padi-šahovim knjigama nastaviti potragu za konjima
neobičnih no-zdrva. Dok razgleda najljepše crteže na svijetu, šta čovjeku može biti ljepše od
njegovog nastojanja da se sjeti svijeta onakvog kakvog ga je vidio Svevišnji.
52.
ZOVEM SE CRNI
Ujutro, kad su glavni rizničar i age ceremonijalno otvorili vrata, oči su mi se već privikle na
baršunasto crvenilo rizničke odaje, pa mi se svjetlost zimskog jutra, koja je iz unutrašnjeg
dvorišta prodirala kroz vrata, učinila kao nešto strašno, napravljeno da prevari posmatrača.
Nisam se ni pomakao, baš kao ni majstor Osman kao da bi, ako bih se pokrenuo, ona
pljesniva, prašnjava i gotovo opipljiva atmosfera rizničke odaje izletjela kroz vrata zajedno s
dokazima za kojima smo tragali.
S neobičnim oduševljenjem, kao da gleda neku dotad neviđenu ljepotu, majstor Osman gledao
je svjetlost koja je između glava rizničkih aga, poredanih u dva reda s obje strane otvorenih
vrata, prodirala unutra.
Dok je sinoć listao stranice Šahname šaha Tahmaspa, pažljivo sam ga posmatrao iz daljine i
vidio da mu se na licu povremeno javlja isti izraz oduševljenja. Njegova sjenka na zidu katkad
bi blago zadrhtala, glava bi mu se pažljivo primakla lupi, a usne bi mu se blago zaokružile,
kao da se pripremaju da otkriju kakvu lijepu tajnu, a zatim bi, dok on zadivljeno posmatra
kakav crtež, same od sebe zaigrale.
Kad su se vrata zatvorila, ja sam, gonjen nemirom koji je neprestano rastao, šetao gore-dolje
kroz sobe, usplahirano razmišljajući o tome kako iz knjiga u riznici nećemo moći da
prikupimo dovoljno informacija jer će nam nedostajati vremena. Osjećao sam da majstor
Osman tom poslu ne posvećuje dovoljno pažnje, te sam mu izrazio svoju bojazan. Uhvatio
sam ga za ruku s puno ljubavi, poput pravog majstora, koji je navikao na to da svoje šegrte
mazi.
„Ljudi poput nas moraju se truditi da posmatraju svijet onako kako ga vidi Alah, moraju se
uzdati u božju pravdu", rekao je. ,,U dubini duše osjećam da se ta dva ovdje, među ovim
slikama i predmetima, jedan drugom primiču. I što smo bliži Alahovom pogledu na svijet, to
nam je bliža i njegova pravda. Gle, igla kojom je majstor Behzad samog sebe oslijepio..."
Dok je pričao okrutnu priču o igli, pažljivo sam pogledao oštar vrh te jezive stvari pod lupom
koju mi je približio da bolje vidim i na njemu ugledao rozikastu, vlažnu mrljicu.
„Stari majstori su", rekao je majstor Osman, „od primjene vještina, boja i stilova kojima su
cijeli život posvećivali - pravili veliko pitanje savjesti. Smatrali su nečasnim da se, kako to
mladi danas čine, svijet vidi onako kako ti to jednog dana zapovijedi šah na Istoku, a drugog
dana vladar na Zapadu."
Njegove oči nisu gledale u moje, niti u stranicu koja je bila pred njim. Činilo se da gledaju u
neku nedostižnu, daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok su se na otvorenoj stranici Šahname,
koja je ležala ispred njega, svom žestinom sudarale iranska i tu-ranska vojska, a konji borili
prsa u prsa, koplja konjanika probijala su oklope i komadala tijela, na zemlji su ležala
raspolućena krvava trupla odsječenih glava i ruku, a hrabri, razjareni ratnici isukanim
sabljama ubijali su jedni druge s radošću i u bojama koje priliče kakvom veselju.
„Kad bi stari veliki majstori bili primoravani da prihvate metode pobjednika i oponašaju
njihove iluminatore, radi spasa svoje časti, odvažno bi iglom obavili čin zbog kojeg su
naposljetku osljepljivali, a potom bi, prije nego što im se na oči, kao kakva nagrada, spusti
čista božja tama, satima, ponekad i danima, netremice posmatrali neku čudesnu stranicu koju
bi stavili pred sebe. A kako su je satima posmatrali, ni na trenutak ne dižući glavu, svijet i
smisao tih slika, katkad umrljanih kapima krvi što bi im ponekad kapnule iz očiju, potisnuli bi
s prijatnom mekoćom sve nevolje koje su ikad preživjeli jer se vid hrabrih majstora polako
mutio, a oči su im gasnule! Kakva sreća! Znaš li koju bih ja sliku želio da gledam prije nego
što uronim u tamu sljepila?"
Svoje oči, činilo se da im se zjenice smanjuju, a bjeonjače postepeno šire, uperio je u daljinu,
daleko izvan rizničkih odaja, kao što to čine ljudi kada pokušavaju da se prisjete neke
uspomena iz djetinjstva.
„Prizor oslikan na način starih majstora iz Herata: Husrev na konju čeka Širin podno zidina
njenog društva, izgarajući od ljubavi za njom!"
Vjerovatno je tu sliku htio opisati u nekom tužnom pjesničkom zanosu da bude pohvala
osljepljenju starih majstora. Ali ja sam ga presjekao jednim neobičnim unutarnjim porivom:
„Moj veliki majstore i gospodine", rekao sam, „ono što ja zauvijek želim da gledam jeste
nježno lice moje voljene. Prošla su tri dana otkako sam se njome oženio. Dvanaest godina
čeznuo sam za njom. Scena u kojoj se Širin zaljubljuje u Husreva vidjevši njegovu sliku uvijek me na nju podsjeti."
Na licu majstora Osmana pojavilo se mnoštvo izraza koje nije mogao sakriti, možda neka
briga, no oni nisu bili upućeni mojoj priči, a ni krvavom ratnom prizoru pred njim. Izgledalo
je kao da očekuje neku radosnu vijest koju će lagano prigrliti. Kad sam bio siguran da me ne
vidi, brzo sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se odatle.
Na jednom mračnom mjestu u trećoj odaji Carske riznice, onoj uz hamam, postojao je kutak
sa stotinama neobičnih i velikih satova koje su brojni franački kraljevi i vladari slali na
poklon i koji su stavljani na stranu jer bi se za kratko vrijeme pokvarili. Otišao sam tamo i
pažljivo pogledao iglu kojom je, kako je rekao majstor Osman, Behzad sebe oslijepio.
Pri crvenkastoj dnevnoj svjetlosti, koja se odbijala o zlatne okvire prašnjavih i pokvarenih
satova, kristalne prozorčiće i drago kamenje na njima, povremeno bi bljesnuo zlatan vrh igle,
obložen nekom crvenkastom tekućinom. Je li legendarni majstor Behzad zaista ovim
predmetom sebe oslijepio? Je li i majstor Osman sebi napravio istu grozotu? Jedan šareno
obojen, odvratni Marokanac veličine prsta, prikačen za mehanizam jednog od ogromnih
satova, kao da mi je pogledom rekao „da"! Taj čovjek s osmanskim turbanom na glavi očito je
bio šaljiv poklon habsburškog cara i njegovog talentovanog sajdžije i trebalo je, naravno,
onda kad je sat radio, da zabavlja našeg padišaha i njegove žene u haremu tako što bi na svaki
pun sat određen broj puta klimnuo glavom.
Kroz moje ruke prošle su mnoge osrednje knjige. Kako je i kepec pojasnio, one su isplivavale
iz nekadašnjih dobara paša kojima su glave odsijecane, a sva imovina oduzimana. Toliko je
paša bilo podavljeno da tim knjigama nije bilo kraja. Kepec je zlurado rekao da paša koji bi,
opijen bogatstvom i moći, zaboravio da je samo sluga te, poput nekog sultana ili šaha, naredio
da se u njegovo vrijeme neka knjiga napiše i pozlatom iluminira i te kako zaslužuje da mu
glava bude odrubljena, a imovina zaplijenjena. Kad bih čak i u tim knjigama, od kojih su neke
bile albumi, a neke pak oslikani divani, naišao na scenu u kojoj se Širin zaljubljuje u Husreva
gledajući njegovu sliku, zastajao bih i dugo je posmatrao.
Slika u slici, dakle, Husrevova slika koju je Širin ugledala na izletu nikad nije bila
razgovijetna, ne zbog toga što iluminatori nisu mogli dovoljno dobro nacrtati nešto tako
sićušno kao što je slika u slici. Jer, velika većina iluminatora koji su radili slike bila je
sposobna da napravi filigranske radove na noktu, zrnu riže, čak i na vlasi kose. Pa zašto onda
nisu crtali lice i oči zgodnog Husreva, u kojeg se Širin zaljubila na prvi pogled, tako jasno da
odmah bude prepoznatljiv? Dok sam tokom poslijepodneva na-sumice listao stranice jednog
haotičnog albuma koji mi je došao pod ruku, razmišljajući o tome kako ću to pitanje postaviti
majstoru Osmanu, pažnju mi privuče konj na jednoj, na tkanini iz-rađenoj slici koja je
prikazivala neku svadbenu povorku. Istog trena srce mi je snažno zakucalo.
Preda mnom je bio jedan konj s neobičnom nozdrvom. Na sebi je nosio koketnu nevjestu i
gledao u mene. Učinilo mi se da će mi čaroban konj otkriti neku tajnu. Kao u snu, htio sam
povi-kati, ali glas nije izašao.
Zgrabio sam knjigu, okolo stvari i sanduka otrčao do majstora Osmana i pred njim otvorio
stranicu. Pogledao je sliku.
Vidjevši da mu se lice nije ozarilo, izgubio sam strpljenje. „Nozdrve ovog konja iste su kao
nozdrve konja nacrtanog za knjigu mog tetka", rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oči je
toliko primakao slici i lupi da nosom umalo nije dotakao stranicu. Nisam mogao podnijeti
tako dugu tišinu. „1 sami vidite da taj konj nije nacrtan na isti način i u istom stilu kao onaj
namijenjen tetkovoj knjizi", rekao sam. „Ali nozdrve su mu iste. Iluminator se očito trudio da
svijet vidi onako kako ga vide Kinezi." Nakratko sam zašutio. „Neka svadba. Reklo bi se da je
crtež kineski, ali ljudi na njemu nisu Kinezi, liče na nas."
Sad se činilo da je majstorova lupa prilijepljena za crtež, a njegov nos za lupu. Da bi bolje
vidio, svom snagom uposlio je ne samo oči nego i glavu, vratne mišiće, svoja stara leda i
ramena. Nastupila je duga tišina.
„Nozdrve su rasječene", zadihano je rekao mnogo kasnije.
Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Dugo smo, obraz uz obraz, gledali nozdrve konja. U
jednom trenutku s tugom sam primijetio da su konjske nozdrve rasječene i da se majstor
Osman napreže da vidi.
„Vidite ih, zar ne?"
„Jedva", reče. „Ti mi opisi sliku."
„Mislim da je u pitanju neka žalosna svadba", turobno sam rekao. „Jašući na jednom sivcu s
rasječenom nozdrvom, mlada putuje sa svojim pratiljama i njoj nepoznatim čuvarima. Lica
muškaraca, njihov strog izraz, zastrašujuće crne brade, skupljene obrve, dugi gusti brkovi,
krupne kosti, ogrtači od prostog, tankog materijala, laka obuća, šubara od medvjeđeg krzna,
njihove sjekire i sablje ukazuju na to da oni pripadaju turk-menskim plemenima Bijelog ovna
iz Transoksanije. Sudeći po tome što sa svojim dvorskim damama putuje noću, obasjana
svjetiljkama i bakljama, moglo bi se pretpostaviti da je lijepa nevjesta pred kojom je veoma
dug put neka tužna kineska prin-ceza."
,,A možda je iluminator, da bi istakao njenu besprijekornu ljepotu, nevjestino lice, kako to
Kinezi rade, obojio u bijelo, a oči joj nacrtao ukoso, kao u kineskih žena, pa mi sad mislimo
da je ona Kineskinja", rekao je majstor Osman.
„Ko god da je, žao mi je te tužne ljepotice, koja u po noći usred stepe u pratnji smrknutih
stranih čuvara putuje u nepoznatu zemlju kao nevjesta muža kojeg nikad nije vidjela", rekao
sam.
„Kako ćemo po rasječenoj nozdrvi konja na kojem jaše znati ko je taj naš iluminator?" upitao
sam odmah potom.
„Listaj stranice albuma i govori mi šta vidiš", rekao je majstor Osman.
Sad je s nama bio i kepec, kojeg sam maloprije, dok sam trkom nosio knjigu majstoru
Osmanu, vidio kako sjedi na noćnoj posudi, tako da smo sva trojica gledali stranice koje sam
listao.
Vidjeli smo lijepe Kineskinje nacrtane na isti način kao i naša tužna nevjesta; okupljene u
nekom vrtu, svirale su neku neobičnu lautu. Vidjeli smo kineske kuće, tužne karavane koji su
krenuli na daleka putovanja, stepsko rastinje i stepske prizore, lijepe kao stare uspomene.
Vidjeli smo stabla koja su se savijala i prepli-tala u kineskom maniru, njihov svom silinom
rascvjetali behar i raspjevane, sretne slavuje. Vidjeli smo prinčeve kako sjede u ho-rosanskim
šatorima i pričaju o poeziji, vinu i ljubavi; fantastične vrtove i naočite begove s
veličanstvenim sokolovima kako love jašući na svojim prekrasnim konjima. A onda, kao da je
preko stranice prešao đavo; osjetili smo da je zlo na slikama najčešće označavalo nešto
pametno. Je li to iluminator dodao nešto podrugljivo u zahvat hrabrog princa koji svojim
divovskim kopljem ubija zmaja? Je li zlurado uživao u siromaštvu ubogih seljaka koji u šejtanovom prisustvu iščekuju iscjeljenje? Je li se više naslađivao crtajući tužne oči kukavnih
pasa, nerazdvojivo spojenih u trenutku parenja, ili dok je đavolski crvenim bojio otvorena
usta žena koje su ih, smijući se, gledale? Kasnije smo vidjeli i slikareve demone lično: ta
čudna stvorenja ličila su na džine i divove koje su bezbroj puta crtali stari heratski majstori,
kao i ilustratori Šahname, ali ih je slikareva šaljiva vještina učinila zlonamjernijim, nasilnijim
i čo-vječnijim. Nasmijali smo se vidjevši te strašne šejtane u ljudskoj veličini, ali s
izobličenim tijelima, s kvrgavim rogovima i mačjim repovima. Kad god bih okrenuo stranicu,
počeli bi se rvati i međusobno tući goli đavoli gustih obrva, okruglih lica, buljavih očiju,
oštrih zuba i noktiju te zagasite kože, zbrčkane kao u staraca;
počeli bi krasti nekakvog ogromnog konja da ga odvedu i žrtvuju svojim bogovima, počeli bi
skakati i plesati, sjeći drveće, otimati lijepe sultanije zajedno s njihovim nosiljkama te hvatati
zmajeve i pljačkati riznice. Kad sam rekao da je u tom albumu, na kojem su radili raznorazni
iluminatori, zastupljen i onaj po imenu Sijah Kalem, koji je crtao demone, te da je on nacrtao i
kalenderijske derviše obrijanih glava, odjevene u rite, s okačenim željeznim lancima i
štapovima u rukama, majstor Osman je zatražio da mu, jednu po jednu, ponovim sličnosti.
Nakon što me je pažljivo saslušao, rekao je: „Rasijecanje no-zdrva konjima da bi lakše disali i
duže trčali stari je mongolski običaj. Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na svojim konjima
osvojio sve arapske zemlje, Persiju i Kinu, ušle u Bagdad, posje-kle i opljačkale cio grad, a
sve knjige bacile u Tigris, Ibn Šakir, čuveni kaligraf, kasnije i iluminator, nije otišao na jug,
kako su to činili drugi ne bi li pobjegli iz grada i tako izbjegli pokolj, nego je krenuo prema
sjeveru, odakle su, kako je poznato, pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme nije bilo
crteža u knjigama jer ih Kuran zabranjuje, pa slikari nisu bili ozbiljno shvatani. Majstor Ibn
Šakir, utemeljitelj naše umjetnosti, kojem dugujemo najveće tajne svog zanata, pogled na
svijet s minareta, zauvijek prisutnu liniju horizonta, bila ona skrivena ili jasna, te crtanje svih
stvari, od uskovitlanih oblaka do buba, u živopisnim bojama, kako to Kinezi vide, krenuo je s
namjerom da stigne čak do srca mongolske vojske. Tokom tog svog legendarnog pohoda na
sjever orijen-tisao se prema rasječenim konjskim nozdrvama. Oslikavajući knjige u
Samarkandu, u koji je stigao nakon što je godinu dana hodao po snijegu i žegi, nijednom od
konja, koliko sam čuo, nije nacrtao rasječene nozdrve. Jer, savršeni konji iz snova za njega
nisu bili moćni i pobjedonosni mongolski konji, s kojima se susreo u zrelim godinama, nego
rasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje je s tugom morao ostaviti i otići. Zato me
konj neobičnih nozdrva nacrtan za Tetkovu knjigu nije podsjetio na mongolske konje, a ni na
taj običaj, koji su Mongoli donijeli u Horasan i Samarkand."
Majstor Osman objašnjavao je gledajući čas u knjigu, čas u mene, ali činilo se da ne vidi nas,
nego stvari o kojima mašta.
„Osim kineskog slikarstva i običaja rasijecanja konjskih nozdrva, ono što je s prodorom
monglolskih hordi pristiglo u zemlju Persiju, pa čak i do nas, jesu demoni iz ove knjige.
Vjerovat-no ste slušali o tome da su oni izaslanici zla koje mračne sile podzemlja šalju ovamo
da otimaju stvari kojima mi ljudi posvećujemo život i koje cijenimo, te da će nas oni odvesti u
svijet tame i smrti. U tom podzemnom svijetu sve ima dušu i govori - oblaci, drveće,
predmeti, psi, knjige..."
„Da", reče stari kepec. „Bog mi je svjedok: u noćima kad sam ovdje zaključan uznemire se ne
samo duše tih satova, kineskih ta-njira i kristalnih zdjelica, koje ionako odzvanjaju, nego i
duše svih onih pušaka i sablji, štitova i krvavih šljemova. A onda počnu tako glasno
razgovarati da se odaja Carske riznice u mrklom mraku pretvara u jedno ogromno bojno
polje."
„Ta su vjerovanje iz Horasana u Persiju, a odande i u naš Istanbul, donijeli kalenderijski
derviši koje ste vidjeli na slici", nastavio je majstor Osman. „Dok je sultan Selim Okrutni,
porazivši šaha Ismaila, pljačkao Tabriz i palatu Hešt Bihišt, Bediuzaman Mirza, od Timurova
roda, izdao je šaha Ismaila i s kalenderijskim dervišima pridružio se Osmanlijama. Nakon
pobjede nad šahom Ismailom kod Čaldirana, sultan Selim Okrutni vraćao se po snijegu i
hladnoći iz Tabriza u Istanbul, a s njim su bile i dvije žene poraženog šaha, bjelopute ljepotice
iskošenih bademastih očiju. Tom prilikom donio je i sve ove knjige, preostale od bivših
gospodara Tabriza: Mongola, Ilhanida, Džalairida i Karakojunida. Njih je poraženi šah
preoteo od Uzbeka, Persijanaca, Turkmena i Timurovih potomaka, a onda ih sve sakrio u
biblioteci palate Hešt Bihišt u Tabrizu. Razgledaću te knjige sve dok me odavde ne udalje naš
padišah i glavni rizničar."
U njegovom pogledu, međutim, već je uveliko bilo one bes-ciljnosti koja se susreće kod
slijepih. Lupu sa sedefnom drškom držao je u ruci iz navike, a ne da bi bolje vidio. Nastupila
je kratka tišina. Majstor Osman zatražio je od kepeca, koji je cijelu pripovijest slušao kao da
je neka tužna bajka, da opet pronađe i donese onu knjigu čiji je uvez detaljno opisao. Čim je
kepec otišao, prostodušno sam upitao majstora:
„Pa ko je onda nacrtao konja u knjizi mog tetka?"
„Oba konja imaju rasječene nozdrve", rekao je. „Ali taj konj nacrtan je u kineskom stilu, pa
bilo to u Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. A što se lijepog konja u Tetkovoj knjizi
tiče, on je nacrtan na persijski način, poput svih drugih čudesnih konja heratskih majstora. To
je graciozan konj, kakav se rijetko može sresti na ovom svijetu! To je konj iluminacije, a ne
mongolski konj."
„Ali nozdrva mu je rasječena kao u pravog mongolskog konja", prošaputao sam.
„Zato što je neki od starih majstora koji su stvarali u Heratu još prije dva vijeka, u vrijeme kad
su se Mongoli povukli, a Timur i njegovi potomci uspostavili novu vlast, bio pod uticajem
mongolskih konja kojih se prisjećao, ili pak crteža nekog drugog ilu-minatora koji je crtao
konje rasječenih nozdrva. Niko ne zna za kojeg vladara, u kojoj knjizi i na kojoj stranici je to
bilo. Ali siguran sam da su na nekom dvoru ta knjiga i taj crtež bili veoma hvaljeni, ko zna,
možda su se dopadali i šahovoj miljenici u haremu, a neko vrijeme čak i legendarni! A
siguran sam i u to da su svi osrednji iluminatori, puni zavisti i mrzovolje, precrtavali tog konja
rasječenih nozdrva i umnožavali ga. Tako je, zahvaljujući tom čudesnom konju, i rasječena
nozdrva postala model, naučen napamet i ugraviran u sjećanja iluminatora u toj radionici.
Mnogo godina kasnije, kad su ti iluminatori, nakon što su im gospodari doživjeli poraz na
bojnom polju, našli sebi nove šahove i prinčeve, poput tužnih konkubina što prelaze u druge
hareme, i kad su promijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom i elegantno rasječene nozdrve
konja sačuvanih u sjećanju. Zbog drugih stilova i majstora, većina njih vjerovatno uopšte nije
ni crtala, pa je naposljetku i zaboravila tu rasječenu nozdrvu, pohranjenu u nekom kutku
sjećanja. Ali ipak, neki majstori nisu se u novim umjetničkim radionicama zadovoljili samo
time da crtaju konje sa skladno rasječenim nozdrvama, nego su podučavali i svoje lijepe
šegrte, govoreći da su ih tako crtali i stari majstori. I tako, mnogo stoljeća nakon što su se
Mongoli povukli i otišli iz Persi-je i arapskih zemalja, a u razorenim i opljačkanim gradovima
počeo nov život, neki iluminatori, vjerujući da je to model, nastavili su da crtaju konje s
rasječenim nozdrvama. A neki su, siguran sam, budući da ništa nisu znali ni o mongolskim
osvajačima ni o rasječenim konjskim nozdrvama, počeli crtati konje na isti način kao naši
iluminatori vjerujući 'da je to uzor'.
„Majstore moj i gospodine", rekao sam s divljenjem, „vaš metod dvorske dame zaista je dao
rezultat kojem ste se nadali. Svaki iluminator ima svoj tajni potpis."
„Ne svaki iluminator, nego svaka umjetnička radionica", rekao je ponosno. „Zapravo, ne
svaka. U nekim nesretnim radionicama, baš kao i u nekim nesretnim porodicama, niko ne
shvata da sreća proizlazi iz harmonije i da je harmonija sreća. Neki žele crtati kao Kinezi,
neki kao Turkmeni, neki oponašaju majstore iz Širaza, neki Mongole i nikako ne mogu
pronaći zajednički jezik, poput nesretnih supružnika koji se godinama prepiru."
Sad se na njegovom licu jasno mogao uočiti ponos, a umjesto izraza žalosnog i napaćenog
starca, koji sam mu već dugo viđao na licu, zauzeo je razjaren pogled drčnog čovjeka koji bi
da drži sve konce u svojim rukama.
„Majstore moj", rekao sam, „vi ste razne iluminatore, svakakvih ćudi i navika, pristigle sa
svih strana svijeta, ovdje u Istanbulu, ujedinili u takvoj harmoniji da ste stvorili osmanski
stil."
Zašto se divljenje koje sam maloprije osjećao prema njemu odjednom preobratilo u dvoličnost
kad sam mu to rekao u lice? Mora li neko čijem se talentu i umijeću divimo gotovo sasvim
izgubiti moć i postati pomalo jadan da bismo mogli biti iskreni dok ga u lice hvalimo?
„Gdje li se zadržao onaj kepec?" upitao je. To je izgovorio kao moćnik koji uživa u laskanju i
dodvoravanju, ali koji se nejasno sjeća da ne bi trebalo da mu prijaju. Jer, želi ostaviti utisak
da bi rado promijenio temu.
„Iako ste veliki majstor persijskih legendi i metoda, stvorili ste jedan poseban slikarski svijet,
dostojan osmanlijske slave i moći", prošaputao sam. ,,U iluminaciju ste uveli moć osmanlijske
sablje, vedre boje njene pobjede, njeno zanimanje za stvari i oruđa i slobodu lagodnog života.
Majstore moj, za mene je najveća čast u životu to što s vama ovdje gledam čuda legendarnih
majstora..."
Dugo sam šaputao u tom stilu. Blizina naših tijela u hladnom mraku rizničke odaje i haos koji
je ličio na napušteno bojno polje učinili su da moj šapat zazvuči kao neka vrsta povjerljive
ispovijesti.
Kasnije se, kao i u nekih slijepaca koji ne mogu kontrolisati izraz lica, u očima majstora
Osmana nazreo pogled starca koji se predao uživanju. Dugo sam hvalio starog majstora,
katkad od srca, a katkad s jezom zbog duboke odbojnosti koju osjećam prema slijepcima.
Hladnim prstima držao me je za ruku, milovao mi ramena, doticao lice. Činilo mi se da je
preko njegovih prstiju na mene prešla njegova moć i starost. Pomislio sam na Šekuru, koja me
je čekala kod kuće.
Neko vrijeme stajali smo pred otvorenim stranicama. Kao da su nas moje pohvale i njegovo
samodivljenje i samosažaljenje zamorili, a mi se odmarali. Osjećali smo i nekakav stid.
„Gdje li se kepec zadržao?" ponovo je upitao. Bio sam siguran da nas podmukli kepec
posmatra iz nekog budžaka. Ramena sam pomakao desno i lijevo, kao da ga tražim pogledom,
ali sam svoj pogled pažljivo usredsredio na majstorove oči. Je li zaista bio slijep ili je pak sve
druge, pa i samog sebe želio da uvjeri u to? Kažu da su se neki nevjesti i netalentovani
majstori iz Širaza pod starost pretvarali da su slijepi kako bi im drugi ukazivali poštovanje i
kako im ne bi prebacivali zbog njihovog neuspjeha.
„Ovdje želim da umrem", rekao je.
„Veliki moj majstore, gospodaru", ulizivao sam se, ,,u ovim zlim vremenima, kad se cijene
novac i oponašanje franačkih umjetnika, a ne iluminacija i naši stari majstori, ja tako dobro
shvatam to što govorite da mi suze naviru na oči. Ali vaša je dužnost da zaštitite svoje
majstore iluminacije od njihovih neprijatelja. Recite mi, molim vas, šta ste zaključili
metodom dvorske dame. Ko je nacrtao onog konja?"
„Maslina."
Rekao je to usput, pa nisam stigao ni da se začudim. Nakratko je zašutio.
„Ali siguran sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka ni siro-tog efendi Prefinjenog", rekao je
mirno. „Da je Maslina nacrtao konja zaključujem po tome što je najprivrženiji starim
majstorima, što cijelim svojim bićem poznaje heratske legende i metode i što rodoslov
njegovih učitelje vuče korijene čak iz Samarkanda. Znam da nećeš pitati zašto rasječenu
nozdrvu nikad nismo susreli kod drugih konja koje je Maslina godinama crtao. Već sam
govorio o tome da, iako se iz generacije u generaciju prenosi crtanje nekog detalja, recimo,
ptičjeg krila ili način na koji se list drži za drvo, ipak se desi da se zbog strogosti i mrzovolje
slikarevog majstora ili zbog padišahovog ukusa i prilika u radionici - taj de-talj uopšte ne
ispolji. To je, dakle, konj kakvog je Maslina u djetinjstvu naučio da crta direktno od persijskih
majstora i kojeg nikad nije zaboravio. A to što se taj konj neočekivano pojavio u knjizi
glupavog Tetka dokaz je da se Alah okrutno poigrao sa mnom. Zar nismo svi mi uzimali za
uzor stare heratske majstore? Zar nismo, kad bi se reklo 'lijepa slika', pomišljali na čudesna
djela starih heratskih majstora, baš kao što je turkmenski ilumi-nator ženu lijepog lica mogao
zamisliti jedino kao Kineskinju? Svi se mi divimo starim heratskim majstorima. Oslonac svih
velikih iluminatora jeste Behzadov Herat, dok iza Herata stoji mongolska konjica i Kinezi.
Zašto bi onda Maslina, koji je toliko privržen heratskim legendama, ubio efendi Prefinjenog,
koji je još više, čak slijepo, bio odan starim metodama?"
„Pa ko je onda?" upitao sam. „Leptir."
„Roda!" odgovorio je. „To mi govori srce. Jer, poznajem njegovu strast i luđačku marljivost.
Slušaj ovo: siroti efendi Prefinje-ni, koji je radio iluminacije, vjerovatno je shvatio da se u
knjizi tvog tetka, koja oponaša franačke metode, kriju bezbožništvo, je-res i nevjerništvo, pa
se uplašio toga. S jedne strane, bio je dovoljno ograničen da sluša blebetanja onog budalastog
vaiza iz Erzu-ruma - iako bliži Alahu od slikara, pozlatari su, nažalost, dosadni i priglupi; s
druge strane pak, znao je da je knjiga tvog blesavog tetka padišahov tajni i veliki poduhvat, te
su se stoga njegovi strahovi i sumnje međusobno sudarili. Kome da povjeruje: padi-šahu ili
vaizu iz Erzuruma? U neko drugo vrijeme, taj moj siroti posinak, kojeg sam u dušu poznavao,
došao bi k meni, svom majstoru, i povjerio mi muku koja ga je iznutra razjedala. Ali kako je
čak i on, sa svojim ptičjim mozgom, shvatao da izrada pozlate za knjigu tvog tetka, franačkog
imitatora, istovremeno znači izdaju mene i naše radionice, potražio je nekog drugog te se
povjerio lukavom i pohlepnom Rodi, u čiji je razum i moral, već oduševljen njegovim
umijećem, greškom povjerovao. Već sam mnogo puta vidio kako Roda, zloupotrebljavajući to
njegovo divljenje, koristi efendi Prefinjenog. Kakva god da je svađa među njima izbila, Roda
ga je ubio. A budući da je efendi Prefinjeni svoje stavove prethodno povjerio Erzurumčevim
sljedbenicima, oni su, da bi pokazali svoju moć i osvetili se, ubili tvog tetka, zaljubljenog u
Franke, jer su ga smatrali odgovornim za smrt svog prijatelja. Ne mogu reći da me je to
posebno ražalostilo. Tvoj tetak je prije mnogo godina nagovorio padišaha da od jednog
mletačkog majstora po imenu Sebastijano naruči svoju sliku u fra-načkom maniru, kao da je
kralj tog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu sliku stavio preda me kao model i primorao
me na jedan gnusan čin, uperen protiv mog dostojanstva - da prema njoj izradim istovjetnu
kopiju. I ja sam je, radeći u bezbožnič-kom maniru i strepeći od našeg padišaha, beščasno
prekopirao. Da nisam, možda bih i danas tugovao zbog smrti tvog tetka i upinjao se da
pronađem podlaca koji ga je ubio. Ali moj problem nije tvoj tetak nego moja radionica. Zbog
tvog tetka su moji majstori ilumiunacije, medu kojima sam svakog volio više nego rođeno
dijete i nad kojima sam drhtao dvadeset pet godina, izdali mene i cijelu našu tradiciju, te
poletno počeli da oponašaju franačke majstore izgovarajući se kako to, na kraju krajeva, želi i
naš padišah. Svi ti beščasnici zaslužuju da budu stavljeni na muke! Kad bismo mi, zajednica
slikara, u prvom redu bili podanici svog talenta i umjetnosti, a ne padišaha koji nam daje
posao, zaslužili bismo raj. Sad želim sam da pregledam ovu knjigu."
Te riječi izgovorio je poput nekog umornog paše koji s tugom izriče posljednju želju prije
nego što mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatraju odgovornim. Otvorio je knjigu
koju je ispred njega stavio kepec i počeo mu prijekornim glasom izdavati naredbe kako da
pronađe stranicu koju želi. Tako optuživački nastrojen, u trenu se preobratio u prvog
iluminatora, kakvog je poznavala cijela umjetnička radionica i na kojeg se navikla.
Udaljio sam se i povukao u jedan kutak između jastuka ukrašenih biserima, ormara i pušaka
čije su drške bile prekrivene draguljima, a cijevi zarđale, te izdaleka posmatrao majstora
Osmana.
Sumnja koja me je nagrizala dok sam ga slušao sad me je cijelog obuzela: pomisao da je
majstor Osman, kako bi spriječio izradu padišahove knjige u franačkom stilu, bio taj koji je
naručio ubi-stvo sirotog efendi Prefinjenog, pa onda i mog tetka, sad mi je djelovala toliko
logično da sam na trenutak sebi prebacio zbog divljenja koje sam maloprije prema njemu
osjetio. S druge strane, htio ne htio, ipak sam osjećao duboko poštovanje prema tom velikom
majstoru, koji se sad već toliko predao crtežu ispred sebe da je, neovisno od toga je li bio
slijep ili poluslijep, izgledalo kao da ga razgleda smežuranom kožom svog ostarjelog lica.
Kad mi je konačno doprlo do mozga da bi on zapovjednikovim mučiteljima lako mogao
izručiti ne samo bilo kojeg od svojih majstora iluminacije nego i mene, s namjerom da sačuva
stari stil i poredak u umjetničkoj radionici, da se riješi Tetkove knjige i ponovo postane
padišahov jedini miljenik, dugo sam razmišljao kako bih se mogao riješiti duboke naklonosti
koja me je za njega vezivala.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam i dalje bio zbunjen. Dugo sam nasumce razgledao
ilustrovane stranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samo da bih primirio đavole u sebi i
skrenuo pažnju demonima neodlučnosti.
Koliko je mnogo ljudi, muškaraca i žena, stavljalo prst u usta! U posljednja dva vijeka taj je
pokret kao izraz čuđenja korišten u svim radionicama od Samarkanda do Bagdada: dok junak
Kejhusrev, kojeg su neprijatelji sustigli, s božjom pomoći i zahvaljujući svom vrancu,
bezbjedno presijeca maticu rijeke Džejhun, podli splavar koji ga nije htio primiti na splav i
njegov veslač gledaju ga zaprepašteno s prstom u ustima. Dok se Širin kupa u jezeru čiju su
srebrnu vodu patinirale godine, Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njene kože boje mjesečine,
zadivljen, drži prst u ustima. Još duže i pažljivije posmatrao sam prste u ustima lijepih
haremskih žena koje su se ukazivale na poluotvorenim dvorskim vratima, na nedostižnim
prozorima na kulama tvrđava i iza zavjesa. Dok Težav bježi s bojnog polja nakon poraza od
iranske vojske i gubitka krune, njegova miljenica Espinuj, ljepotica nad ljepoticama,
zaprepašteno i s prstom u ustima posmatra ga s haremskog prozora njegove palate i očima
preklinje: „Ne ostavljaj me neprijatelju!" Dok Jusufa odvode u zatvorsku ćeliju nakon
Zulejhine optužbe da ju je silovao, klevetnica Zulejha, stojeći na prozoru, u svoja lijepa usta
gura prst više vragolasto i pohotno nego začuđeno. Dok se ljubavnici, sretni, ali melanholični
kao da su izašli iz lirske pjesme, u jednom vrtu nalik rajskom prepuštaju jedno drugom,
njihova zlonamjerna dvorska dama posmatra ih s prstom u ustima, više ljubomorna nego
začuđena.
Iako je taj pokret, koji su svi iluminatori imali i u svojim mapama i u svojim glavama, postao
kalup, dugi je prst u usta lijepe žene svaki put ulazio s drugačijom elegancijom.
Koliko je utjehe pružilo razgledanje tih crteža? Predveče sam prišao majstoru Osmanu i rekao
mu: „Uvaženi moj majstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata, napustiću riznicu s vašim
dopuštenjem."
„Kako to!" uzviknuo je. „Ta pred sobom imamo još jednu noć i jutro. Kako si se ti brzo
zasitio najljepših slika koje su ikad postojale na ovom svijetu!"
Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice pred sobom, ali je bljedilo njegovih zjenica
potvrđivalo da polako gubi vid.
„Otkrili smo tajnu rasječene konjske nozdrve", hrabro sam rekao.
„Ah!" uzviknuo je. „Da! Za ono što slijedi nakon toga pobri-nuće se naš padišah i glavni
rizničar. Možda će nam svima oprostiti."
Hoće li im pokazati Rodu kao ubicu? Zbog straha nisam to čak ni pitao. Jer, plašio sam se da
me neće pustiti van. I, što je još gore, na trenutak sam povjerovao da će i mene optužiti.
„Nestala je igla kojom se Behzad oslijepio", rekao je.
„Vjerovatno ju je kepec uzeo i vratio na mjesto", rekoh. „Kako je lijepa stranica koju
gledate!"
Lice mu se ozarilo kao u djeteta; nasmijao se. „Husrev noću dolazi na konju podno Širininog
dvorca i, izgarajući od ljubavi, čeka da se ona pojavi", reče. ,,U stilu starih heratskih
majstora."
Gledao je u crtež kao da ga vidi, a lupu čak nije ni uzeo.
„Primjećuješ li ljepotu listova na tim stablima, listova koji se u noćnoj tami vide jedan po
jedan, kao da su, poput proljetnog cvijeća i zvijezda, osvijetljeni iznutra; primjećuješ li
skromno strpljenje utkano u zidnu dekoraciju, tu otmjenu odmjerenost u korištenju pozlate,
finu ravnotežu u kompoziciji crteža? Konj lijepog Husreva plemenit je i otmjen poput kakve
žene. Vrat Hu-srevove voljene Širin, koja ga gleda s gornjeg prozora, malo je po-vijen, ali joj
je lice ponosito. Kao da će ti ljubavnici zauvijek ostati tu, obasjani svjetlošću što prosijava iz
slikareve strasti i nježno nanesenih boja, tkiva i kože crteža. Vidiš, licem su donekle okrenuti
jedno prema drugom, ali im je polovina tijela okrenuta prema nama. Jer, svjesni su da se
nalaze na slici i da ih možemo vidjeti. Zato se uopšte ne trude da budu istovjetni s onim što
vidimo. Štaviše, nagovještavaju da su izašli iz božjeg sjećanja. Zbog toga je tamo, na toj slici,
vrijeme stalo. I koliko god da je užurbana priča koju slikari pripovijedaju, oni će, kao dobro
odgojene, stidljive i otmjene djevojke, vječno ostati tu, ne mičući ni rukama, ni krhkim
tijelima, pa čak ni očima. S njima će se sve zaustaviti u zagasitoplavoj noći: meteor na nebu i
leti u tami, među zvijezdama, uzbuđeno poput ustreptalog srca ljubavnika, ali i vječno stoji
tamo, u tom jedinstvenom trenutku, kao da je prikovan za nebo. Stari heratski majstori, koji bi
znali da im se pred oči, kao kakav zastor, spušta baršunasta božja tama, dobro su znali i da će
im se, budu li oslijepjeli tako što će danima i nedjeljama nepomično gledati u neku ovakvu
sliku, duša naposljetku pretočiti u to beskrajno vrijeme sa slike."
Kad su se, u vrijeme večernjeg ezana, uz isti ritual i u prisustvu istih ljudi, vrata riznice
otvorila, majstor Osman je i dalje predano zurio u stranicu pred sobom, u pticu koja je letjela
nebom uopšte se ne mičući. Ali svi koji su primijetili bljedilo u njegovim zjenicama, upravo
onako kako primjećujemo neke slijepce kad se iz pogrešnog ugla primiču tanjiru pred sobom,
uočili su i to da on na neki čudan način posmatra čudesnu stranicu ispred sebe.
Budući da me čauši odjela Carske riznice, koji su znali da će majstor Osman još ostati unutra i
da će Džezmi-aga biti na vratima, nisu detaljno pretresli, nisu ni pronašli iglu skrivenu u
mojim gaćama. Kad sam iz dvorišta palate izašao na istanbulske ulice, skrenuo sam u jedan
uski prolaz, izvukao iz gaća tu užasnu stvar što je oslijepila Behzada i stavio je u njedra.
Krenuo sam niz ulice gotovo trčeći.
Hladnoća rizničkih prostorija toliko mi se uvukla u kosti da mi je izgledalo kao da se na
gradske ulice prerano spustio blag proljetni zrak. Prolazeći čaršijom Eskihan, ispred dućana
koji su se jedan po jedan već zatvarali, bakalnica, brijačnica, piljarnica, drvara i travarskih
radnji, usporio sam i pažljivo razgledao bačve, prekrivače, mrkve i tegle u toplim dućanima
koje su obasjavale uljane svjetiljke.
Ulica mog tetka, još nisam mogao reći „Šekurina ulica", a kamoli „moja ulica", nakon
dvodnevnog izbivanja bila mi je još dalja i nepoznatija. Ali radost zbog toga što se živ i zdrav
vraćam svojoj Šekuri i, s obzirom na to da je ubica pronađen, logična pomisao da ću noćas
leći u postelju svoje voljene tako me je zbližavala s cijelim svijetom da sam se, ugledavši drvo
nara i popravljen prozorski kapak, koji je bio zatvoren, jedva suzdržavao da se ne proderem
kao seljek koji se dovikuje s nekim preko potoka. Jer, htio sam svojoj dragoj započeti priču
ovim riječima: „Saznalo se ko je prokleti ubica."
Otvorio sam dvorišnu kapiju. Da li po škripi vrata, da li po bezbrižnosti vrapca koji je pio
vodu iz bunarskog vedra ili možda po kući utonuloj u mrak, ne znam, ali s vučjim
predosjećanjem čovjeka koji dvanaest godina živi sam kao pustinjak - osjetio sam da u kući
nema nikoga. Čovjek s bolom shvata da je ostao sasvim sam, a opet otvara sva vrata, ormare,
čak i poklopce na šerpama podiže. Tako sam postupio i ja. Čak sam i sanduke otvorio i
pogledao unutra.
Jedino što sam u toj dugoj tišini čuo bilo je ubrzano kucanje svog srca. Kad sam, kao kakav
starac koji je obavio sve što mu u životu valja činiti, izvukao sablju koju sam krio na dnu
najudaljenijeg sanduka i opasao je, u trenutku sam osjetio spokoj. Tokom svih godina u
kojima sam radio perom, moja sablja s drškom od slonovače pružala mi je unutarnji mir i
ravnotežu (u hodu takođe). Ljudskoj nesreći knjige pružaju samo dubinu, za koju vjerujemo
da je utjeha.
Sišao sam u avliju. Vrabac je odletio. Poput mornara kad napušta brod koji tone, izašao sam,
prepuštajući kuću tami što je padala.
Trči, govorilo mi je srce s mnogo više samopouzdanja, idi, pronađi ih! Potrčao sam, ali sam
usporavao na mjestima gdje je bila gužva i onda kad su za mnom pojurili čopori pasa,
zadovoljni što su pronašli zanimaciju u džamijskim dvorištima koja sam koristio kao prečice.
53.
ZOVEM SE ESTER
Baš sam za večeru kuhala čorbu od sočiva kad Nesim reče: „Neko je na vratima."
„Pazi da čorba ne zagori", rekla sam tutnuvši mu u ruku kašiku, a zatim sam dvaput
promiješala čorbu u loncu držeći dlanom njegovu staračku šaku.
Kad sam na vratima ugledala Crnog, osjetila sam prema njemu samo sažaljenje. Na licu je
imao takav izraz da se čovjek plašio da pita šta se dogodilo.
„Nemoj ulaziti", rekla sam. „Sad ću se presvući i doći."
Obukla sam svoje ružičasto i žuto ruho koje nosim kad me pozovu na ramazanska slavlja,
bogataške gozbe i druga svadbena veselja i uzela svoj praznični zavežljaj.
„Ješću čorbu kad se vratim", rekla sam sirotom Nesimu.
Tek što smo prošli jedan sokak moje male jevrejske mahale, čiji su se dimnjaci, kao
sirotinjske šerpe, jedva pušili, rekoh Crnom:
„Šekurin bivši muž vratio se iz rata."
Crni je šutio sve dok nismo izašli iz mahale. Lice mu je bilo sivkasto, kao boja večeri koja se
spuštala. „Gdje su?" upitao je mnogo kasnije.
Tako sam saznala da Šekura i djeca nisu kod kuće. „Kod svoje kuće", rekla sam. Shvativši
odmah da je ta rečenica ujela Crnog za srce jer je ciljala na Šekurinu prijašnju kuću, dodala
sam još jednu kako bih mu dala malo nade: „Vjerovatno."
„Jesi li ti vidjela muža koji se vratio iz rata?" upitao je gledajući me u oči.
„Niti sam vidjela njega, niti sam vidjela da je Šekura napustila kuću."
„Kako znaš da ju je napustila?" „Po izrazu tvog lica."
„Ispričaj mi sve što znaš", rekao je odlučno.
Toliko je bio očajan da mu nikako nije bilo jasno da ta Ester nikad ne smije sve ispričati ako
bi da bude Ester koja je, okom na prozoru a uhom na ulici, uspjela da pronađe muževe
mnogim sa-njalicama i da pokuca na vrata tolikih nesretnih kuća.
„Hasan, brat Šekurinog prvog muža", rekla sam, „uvukao se u vašu kuću (vidjela sam da se
obradovao što sam rekla vašu kuću) i rekao Ševketu da će se njegov otac svakog časa vratiti iz
rata, da će stići kući u vrijeme popodnevne molitve i da će se veoma rastužiti ne bude li kod
kuće zatekao djecu i njihovu majku. Iako je Ševket majci prenio vijest, Šekura je bila oprezna
i nije mogla donijeti odluku. U rano poslijepodne Ševket je pobjegao od kuće i sklonio se kod
svog djeda i strica Hasana."
,,A otkud tebi sve to?"
„Zar ti Šekura nije rekla da je Hasan u posljednje dvije godine na sve načine pokušava vratiti
u nekadašnji dom? Neko vrijeme Hasan joj je preko mene slao pisma."
„Je li mu ona ikad odgovorila?"
„Poznajem sve vrste žena u Istanbulu", rekla sam ponosno. „Nema te koja bi kao Šekura
toliko polagala na kuću, muža i poštenje."
„Ali sad sam ja njen muž."
U glasu mu se osjećala ona muška nesigurnost koja me je uvijek rastuživala. Ako se Šekura
prikloni jednoj strani, na onoj drugoj nastupiće propast.
„Hasan mi je dao da joj odnesem papir na kojem je napisao da je Ševket došao kući kako bi
dočekao oca, da je veoma nesretan zbog tog lažnog muža, svog novog oca, s kojim je njegova
majka u nezakonitom braku te da se neće vratiti."
„Šta je Šekura uradila?"
„Cijelu noć te je čekala sama sa sirotim Orhanom." ,,A Hajrija?"
„Hajrija godinama vreba priliku da tvojoj lijepoj ženi napakosti. Zato je i odlazila u postelju
pokojnog Tetka. Kad je Hasan vidio da je Šekura provela noć sama, u strahu od ubice i aveti,
po meni joj je poslao još jedno pismo."
„Šta je napisao?"
„Bogu hvala što ova sirota Ester ne zna ni čitati ni pisati, pa tako, kad to pitaju ljutita gospoda
i napeti očevi, ona kaže: 'Ja ne čitam pismo, već lice lijepe djevojke koja ga čita.'"
„1 šta si pročitala?"
„Očaj."
Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu šćućurenu na krovu jedne grčke crkvice. Vidjela sam
slinavu dječurliju iz mahale kako se smiju mojoj odjeći i zavežljaju. Vidjela sam šugave pse
kako, češući se, silaze s groblja pokrivenog čempresima na ulicu, radosni jer se spušta noć.
„Uspori", doviknula sam Crnom kasnije. „Ne mogu se pentrati uz ove uzbrdice kao ti. Kud
me vodiš s ovim zavežljajem u ruci?"
„Prije nego što me odvedeš do Hasanove kuće, odvešću ja tebe kod velikodušnih momaka
koji će od tebe kupiti poklone za tajne ljubavnike - cvjetne maramice, svilene pojeseve i
ukrasne, srebrnaste novčanike."
Dobro je bilo što se Crni u tom jadnom stanju još mogao šaliti, ali ja sam u toj šali odmah
uočila ono pola zbilje.
„Ako budeš okupljao neku vojsku, uopšte te neću voditi Ha-sanovoj kući", rekla sam.
„Smrtno se plašim svađe i tuče."
„Ako budeš bila ona pametna Ester, kakva uvijek i jesi, neće biti ni svađe ni tuče", rekao je.
Prošli smo Aksaraj i izašli na put koji vodi iza, prema vrtovima Longe. U gornjem dijelu
blatnjavog puta, u mahali koja je pamtila i bolje dane, ušao je u brijačnicu koja je još bila
otvorena. Vidjela sam kako razgovara s majstorom kojeg je pri svjetlosti svjetiljke brijao
jedan momak čistog lica i lijepih ruku. Nedugo zatim pridružiše im se brico, njegov lijepi
šegrt i još neka dvojica. U rukama su imali sablje i sjekire. Na Šehzadebaši, u mraku jedne
sporedne ulice, priključio nam se i jedan momak iz medrese za kojeg nikad ne bih pomislila
da je siledžija.
„Pa zar ćete napasti kuću usred bijela dana?" upitala sam. „Nije dan nego noć", rekao je Crni
više zadovoljno nego šaljivo.
„Nemoj biti tako siguran u sebe zato što si okupio rulju", rekla sam. „Pazi da vas ne vide
janičari kako tumarate naokolo poput kakve naoružane vojske!"
„Niko nas neće vidjeti."
„Juče su ljudi erzurumskog hodže najprije udarili na jednu mehanu, a potom na tekiju
Džerahija na Sagirkapiju i sve prisutne istukli. Izdahnuo je, kažu, neki starac koji je dobio
cjepanicom po glavi. U mrklom mraku mogu pomisliti da i vi pripadate njima."
„Čujem da si išla u kuću pokojnog efendi Prefinjenog - bog te blagoslovio! - i tamo vidjela
one konje nacrtane razmrljanim tušem, pa si o tome obavijestila Šekuru. Izgleda da je efendi
Pre-finjeni bio blizak s ljudima tog vaiza iz Erzuruma."
„Ako sam u toj kući i iščeprkala nešto, učinila sam to jer sam mislila da će koristiti sirotoj
Šekuri", rekla sam. „Zapravo, otišla sam tamo da bih pokazala tkanine što su tek stigle
flamanskom lađom, a ne da bih se petljala u te vaše šerijatske i političke stvari, kojima moja
sirota pamet ionako nije dorasla."
„Ester, ti si veoma pametna žena."
„Budući da jesam, da ti i ovo kažem: ljudi tog vaiza iz Erzuruma još će se više naljutiti i
mnogim će ljudima nanijeti bol, pazite se!"
Kad smo ušli u ulicu iza Čaršikapije, srce mi je od straha počelo ubrzano kucati. Gole i mokre
grane na stablima kestena i duda svjetlucale su na blijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji
su razduvali džini i aveti lepetao je zavezanim krajevima mog zavežljaja i, zviždeći u
ogoljelim stablima, odnosio miris naše družine mahalskim psima koji su vrebali u zasjedi.
Kad su jedan za drugima počeli lajati, pokazala sam Crnom kuću. Na trenutak smo u tišini
bacili pogled na njen mračni krov i kapke. Crni je smjestio svoje ljude oko kuće, u opustjeloj
bašti, s obje strane dvorišne kapije i iza smokava koje su bile pozadi.
,,U tom prolazu ima jedan grozni prosjak Tatarin", rekla sam. „Slijep je, ali zna bolje od
muhtara ko prolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao oni sultanovi nepristojni majmuni.
Udijelite mu deset akči - pazite da vas ne dotakne po ruci - i sve će vam reći."
Izdaleka sam posmatrala kako je Crni Tatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh sablje
prislonio na grkljan i prisilio ga da govori. A onda je, ne znam kako se to dogodilo, berberski
šegrt, za kojeg sam mislila da motri na kuću, počeo mlatiti Tatarina drškom od sjekire.
Posmatrala sam taj prizor, misleći da će se brzo okončati, ali je Tatarin i dalje plakao.
Pritrčala sam i iz ruku mu istrgla sjekiru prije nego što ga ubije.
„Psovao mi je majku", govorio je šegrt.
„Kaže da Hasan nije kod kuće", rekao je Crni. „Je li istina to što govori ovaj slijepac?" Pružio
mi je pismo koje je napisao na licu mjesta i rekao: „Uzmi ovo i odnesi do kuće. Daj Hasanu, a
ako njega ne nađeš, onda njegovom ocu."
„Zar za Šekuru ništa nisi napisao?" upitala sam uzimajući pismo.
„Ako bih joj poslao posebno pismo, to bi još više izazvalo muškarce u kući", odgovorio je
Crni. „Reci joj da sam pronašao podlog ubicu njenog oca."
„Je li to istina?"
„Ti joj to reci!"
Prijekorno sam ušutkala Tatarina, koji je i dalje plakao i kukao. „Nemoj zaboraviti šta sam
učinila za tebe!" rekla sam i shvatila da sve to odugovlačim kako bih ostala tu s njima.
Zašto sam se miješala u cijelu tu stvar? Prije dvije godine na Edirnekapiju odsjekli su uši
jednoj pokućarki poput mene, i ubili je kad se djevojka koju je ona obećala udala za drugog
čovjeka. Baka mi je govorila da Turci najčešće ubijaju bez ikakvog razloga. Čežnjivo sam
mislila na čorbu od sočiva koju je moj dragi Ne-sim u tom trenutku jeo kod kuće. Iako su mi
se noge odupirale i uzmicale, krenula sam prema kući misleći kako je Šekura tamo. A mučila
me je i radoznalost.
„Pokućarkaaa!" vikala sam. „Imam svilu iz Kine za praznično ruho!"
Primijetila sam kako se pokrenula narandžasta svjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata su
se otvorila. U kuću me je uveo Hasanov pristojni otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim
bogataškim kućama. Šekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s djecom sjedila za sofrom, ustala
je kad me je ugledala.
„Šekura", rekla sam, „došao ti je muž."
„Koji?"
„Crni", rekla sam. „On i njegovi naoružani ljudi opkolili su kuću. Spremni su da se bore s
Hasanom."
„Hasan nije kod kuće", rekao je uljudni svekar.
„Odlično!" rekla sam i pružila mu pismo kao ponosni izaslanik koji prenosi padišahovu
nepokolebljivu volju. „Uzmi to i pročitaj!"
Dok je njen uljudni svekar čitao pismo, oglasila se Šekura: „Ester", rekla je, „dođi da ti
naspem čorbu od sočiva, ugrijaće te."
„Ne volim ga", rekla sam najprije. Jer, uopšte mi se nije dopalo što o toj kući govori kao o
svojoj. Ali kad sam shvatila da želi ostati sa mnom nasamo, zgrabila sam kašiku i krenula za
njom.
„Reci Crnom da se sve ovo dogodilo zbog Ševketa", proša-putala je. „Prošle noći čekala sam
ga sama s Orhanom, strahujući od ubice. Orhan je cijelu noć drhtao. Djeca su mi se
razdvojila! Koja bi se majka od djece odvojila!? Kad se Crni nije vratio kući, donijeli su mi i
vijest da su ga padišahovi mučitelji natjerali da progovori i da je i on imao udjela u smrti mog
oca."
„Zar nije Crni bio s tobom kad ti je otac ubijen?"
„Ester", rekla je razrogačivši svoje lijepe crne oči, „molim te, pomozi mi!"
„Reci mi zašto si se vratila ovamo, kako bih shvatila i pomogla ti!"
„Misliš li da znam zašto sam se vratila?" rekla je. Na trenutak se činilo da će zaplakati. „Crni
je bio grub prema Ševketu", rekla je. ,,A kad je Hasan rekao da se vratio pravi otac dječaka,
povjerovala sam mu."
Ali u očima sam joj vidjela da laže, a ona je znala da ja to vidim.
„Hasan me je obmanuo!" prošaputala je, a ja sam osjetila kako želi da shvatim da voli Hasana.
Ali je li njoj bilo jasno da češće misli na Hasana zato što se udala za Crnog?
Vrata su se otvorila i ušla je Hajrija, noseći u ruci hljeb tek izvađen iz pećnice, koji je mirisao
kao duša. Po njenom smrknutom licu vidjela sam da je nakon Tetkove smrti to jadno
stvorenje ostalo u nasljeđe Šekuri kao belaj kojeg se nikako ne možeš otarasiti.
A kad se Šekura osvrnula prema djeci s tek pečenim hljebom pristiglim u sobu, shvatila sam
pravu istinu: ono što ona traži, a ne može naći, nije bio muž kojeg bi ona voljela, bilo da je u
pitanju rođeni otac djece, Hasan ili Crni, nego čovjek koji bi volio tu djecu, izbezumljenu od
straha. Šekura je bila spremna da dobronamjerno voli svakog dobrog muža.
„To što tražiš, tražiš srcem", rekla sam bez ikakvog razmišljanja. „Moraš, međutim, odlučiti
razumom."
„Odmah ću se Crnom vratiti s djecom", rekla je. „Ali pod određenim uslovima!" Malo je
odšutjela. „Mora se lijepo ponašati prema Ševketu i Orhanu. Ne smije tražiti da mu
objašnjavam što sam se sklonila ovamo. I povinovaće se našim bračnim uslovima - zna on.
Sinoć me je ostavio samu u kući i prepustio i ubi-ci, i lopovu, i zlotvoru, i Hasanu."
„Izgleda da još nije pronašao ubicu tvog oca, ali je tražio da ti kažem da jeste."
„Šta misliš o tome da mu se vratim?"
Prije nego što sam odgovorila, bivši svekar, koji je odavno pročitao pismo, reče: „Recite
gospodinu Crnom da mi sin nije tu, tako da ne mogu ponijeti odgovornost toga da mu vratim
svoju snahu."
„Koji tvoj sin?" upitala sam zlobno, ali blagim glasom.
„Hasan", odgovorio je. Postidio se, jer je bio gospodin u duši: „Moj stariji sin se, kažu, vraća
iz Persije."
„Gdje je Hasan?" upitala sam. Srknula sam dvije kašike čorbe koju mi je Šekura nasula.
„Otišao je da skupi carinske službenike, nosače i ostale ljude", odgovorio je s naivnošću
dobrih a glupih ljudi koji nisu u stanju da prevale laž preko usana.
„Nakon onog što su sinoć uradili ljudi hodže iz Erzuruma, noćas su i janičari na ulicama."
„Mi ih uopšte nismo vidjeli", rekla sam idući prema vratima. „Je li to tvoja posljednja?"
Pitala sam to svekra kako bih ga zaplašila, ali je Šekura vrlo dobro znala da je pitanje upućeno
njoj. Je li zaista bila toliko zbunjena ili je možda nešto krila; je li, recimo, čekala da se vrati
Ha-san s ljudima? Obradovala sam se shvativši da mi se dopada ta njena neodlučnost.
„Mi nećemo Crnog", odvažno je rekao Ševket. ,,A ti, debela, nemoj više ovamo dolaziti!"
„Ali ko će onda tvojoj lijepoj majci donositi one čipkane prekrivače i maramice s cvjetićima i
pticama, koje toliko voli, i crveno platno za košulje, koje ti tako voliš?" rekla sam i spustila
zavežljaj nasred sobe. „Do mog ponovnog dolaska odvežite ga i pogledajte, obucite šta želite,
krojte i šijte kako vam je volja."
Izlazeći, osjetila sam tugu: nikad dosad nisam vidjela toliko suza u Šekurinim očima. Tek što
sam se privikla na vanjsku hladnoću, Crni me je zaustavio sa sabljom u rukama.
„Hasan nije kod kuće", rekla sam. „Možda je otišao na pijacu da kupi vino kako bi proslavio
Šekurin povratak, možda će se, kako kažu, s ljudima odmah vratiti. U tom slučaju potući ćete
se jer je lud. Pogotovo kad prihvati onu svoju crvenu sablju."
„Šta je rekla Šekura?"
„Svekar je kazao da neće dati snahu, ali ne treba da se plašiš njega nego nje. Žena ti je
potpuno sluđena; ako mene pitaš, vratila se jer je shvatila da, dva dana nakon što joj je otac
ubijen, u istoj kući ne bi mogla provesti drugu noć u strahovima, što zbog ubice, što zbog
Hasanovih prijetnji, što zbog toga što tebe nije bilo, a nisi se uopšte javio. A rekli su joj i da si
i ti imao udjela u ubistvu njenog oca... Ali da se Šekurin bivši muž vratio, da ovo, da ono - o
tome nema ni govora. Izgleda da je Ševket povjerovao u Hasanove laži, a, čini se, i otac.
Šekura namjerava da ti se vrati, ali postavlje uslove."
Gledajući Crnog pravo u oči, nabrojala sam ih jedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i nekako
zvanično, kao da razgovara s pravim izaslanikom.
„1 ja imam jedan uslov", rekla sam. „Sad opet idem u kuću." Pokazala sam na kapke
svekrovih prozora iza njegovih leda: „Malo kasnije udarićete na njih i na vrata. Kad budem
viknula, prestaćete. Ako Hasan dođe, borite se bez kolebanja!"
Jednog izaslanika sve te riječi sigurno bi koštale života, ali se Ester, eto, zanijela. Vrata su se
otvorila čim sam povikala: „Poku-ćarkaaa!" Otišla sam pravo pred svekra.
„Cijela mahala i kadija u ovoj oblasti, svi znaju da je Šekura odavno razvedena i da se ponovo
udala po zakonima Kurana", rekla sam. „Čak i da tvoj odavno mrtav sin oživi, da napusti raj,
pa i božjeg poslanika Mojsija, i vrati se ovamo, to ništa ne bi značilo, jer on nije njen muž.
Oteli ste udatu ženu i držite je ovdje. Crni je tražio da vam prenesem da će vas on i njegovi
ljudi kazniti zbog toga prije kadije."
„Pogriješiće", rekao je svekar uljudno. „Ta mi nismo oteli Šekuru! Ja sam, hvala bogu, djed
ovoj djeci. Hasan im je stric. Kad je ostala sama, Šekura se sklonila kod nas. Šta je drugo
mogla? Ako želi, može se odmah s djecom vratiti. Ali ne zaboravi: ovo je njena kuća u kojoj
ih je rodila i u sreći ih podizala."
„Šekura", rekla sam nepromišljeno, „želiš li se vratiti u kuću svog oca?"
Zbog priče o sreći, Šekura je briznula u plač.
„Ja nemam oca", odgovorila je. Ili mi se samo učinilo. Djeca su joj se privila uz skute, a
potom je posjela i obgrlila je oko grudi; isprepleteni u zagrljaju, svi su zajedno plakali. Nije
ova Ester blesava: shvatila sam veoma dobro da Šekura upravlja objema stranama, ne čineći
pri tom nikakav izbor, ali sam znala i da plače od srca. Jer, i sama sam se rasplakala. Malo
kasnije, vidjela sam da i zmija Hajrija plače.
Što se pak tiče zelenookog, uljudnog svekra, jedine osobe u kući koja nije plakala, zbog njega
je u tom trenutku otpočeo napad Crnog i njegovih ljudi: počeli su udarati o daske na
prozorima i provaljivati vrata, a svaki udarac odzvanjao je u kući kao topovska granata.
„Ti si iskusan čovjek, gospodin", rekla sam svekru, ohrabrena i vlastitim suzama. „Otvori
vrata i reci da Šekura dolazi ne bi li oni bijesni psi vani prestali."
„Da si ti na mom mjestu, bi li izbacila na ulicu i prepustila tim psima ženu bez igdje ikoga
koja je kod tebe potražila utočište, a uz to ti je i snaha?"
„Ona sama želi da ode", rekla sam. Ljubičastom maramicom obrisala sam nos začepljen od
plača.
„Ako je tako, može otvoriti vrata i izaći", rekao je.
Sjela sam pokraj Šekure i djece. Svaki nov udarac na vrata stvarao je užasnu buku i izazivao
još više suza. Djeca su počela još jače plakati, a to je samo pospješilo Šekurine i moje suze.
Ali obje smo znale i da plačemo kako bismo dobile na vremenu, brojeći krike izvana i udarce
koji su padali kao da će srušiti kuću.
„Lijepa moja Šekura", rekla sam, „svekar ti dopušta, tvoj muž Crni prihvata sve tvoje uslove,
očekuje te s ljubavlju, nemaš više šta da tražiš u ovoj kući. Spremi se, stavi veo, uzmi svoj
zavežljaj i djecu, otvori vrata pa da konačno krenemo tvojoj kući."
Čuvši šta sam rekla, djeca su se još više rasplakala, a Šekura je razrogačila oči:
„Plašim se Hasana", rekla je. „Njegova će osveta biti strašna. On je divljak. Osim toga, sama
sam došla."
„Ali to ne poništava tvoj novi brak", rekla sam. „Ostala si bespomoćna, normalno je što si
potražila neko utočište. Muž ti je sve oprostio, prihvata te. A što se Hasana tiče: kako smo s
njim dosad, tako ćemo i odsad." Osmijehnula sam joj se.
„Ali ja ne mogu otvoriti vrata", rekla je. „Onda bi ispalo da sam svojevoljno otišla."
„Draga Šekura, ni ja ih ne mogu otvoriti", kazala sam. „1 sama znaš da bi onda rekli kako sam
gurala nos u vaše stvari. Ja bih još gore prošla."
U očima sam joj vidjela da se slaže sa mnom.
„Onda niko neće otvoriti vrata", rekla je. „Pustićemo da ih razbiju, udu i odvedu nas na silu."
Shvativši odmah da je za Šekuru i njenu djecu to najbolje rješenje, uplašila sam se. „Ali
mogla bi pasti krv", kazala sam. „Ako se kadija ne umiješa, biće krvi, a krvna osveta trajaće
godinama. Niko ko želi biti častan čovjek ne može mirno posmatra-ti kako mu razvaljuju
vrata, upadaju u kuću i odvode žensko čeljade."
Kad je, umjesto da razumno odgovori, privila djecu na grudi i počela glasno plakati, još
jednom sam s kajanjem shvatila koliko je ona lukava i proračunata. Neki glas iznutra govorio
mi je da sve to ostavim i odem, ali ni ja više nisam mogla prići vratima, jer su udarali na njih
kao da će ih polomiti. Jer, padalo mi je na pamet da bi Crni, koji se uzdao u mene a
pribojavao se da ide do kraja, svakog časa mogao povući svoje ljude i tako osokoliti svekra.
Kad sam se privila uz Šekuru, shvatila sam da se pretvara da plače, ali je od tog plača bilo
gore njeno drhtanje, koje se nije moglo imitirati.
Prišla sam vratima i iz sve snage povikala: „Stanite, dosta je bilo!"
U trenutku je sve utihnulo.
„Neka Orhan majci otvori vrata!" rekla sam u iznenadnom nadahnuću, umilno kao da se
obraćam djetetu. „Želi da se vrati kući, na njega se niko neće naljutiti."
Čim sam to izgovorila, Orhan je iskliznuo iz majčinih ma-laksalih ruku. S iskustvom nekog
ko je godinama živio u toj kući, najprije je povukao rezu, zatim skinuo drveni zasun, a onda
otvorio mandal i odmakao se dva koraka od vrata. Kroz odškrinuta vrata, koja su se sama od
sebe otvorila, prodrla je vanjska hladnoća. Nastala je takva tišina da smo svi čuli kako negdje
daleko tek tako laje neki lijeni pas. Kad je Šekura poljubila Orhana, koji joj se vratio u
naručje, Ševket je rekao: „Reći ću stricu Hasa-nu", rekao je.
Kad sam vidjela da je Šekura ustala, uzela veo i da sprema svoj zavežljej, laknulo mi je, i to
toliko da sam se uplašila da se ne nasmijem. Sjela sam i uzela dvije kašike čorbe od sočiva.
Srećom, Crni je bio dovoljno razborit da se ne približi vratima kuće. Iako smo ga zvale u
pomoć kad se Ševket, navukavši rezu iznutra, na neko vrijeme zaključao u sobi svog
pokojnog oca, Crni nije ni kročio u kuću niti je svoje ljude pustio unutra. A nakon što mu je
majka dopustila da uzme stričev bodež s drškom optočenom rubinima, i Ševket je pristao da
izađe iz kuće.
„Čuvajte se Hasana i njegove crvene sablje", rekao je, više izistinski zabrinut nego tonom
gubitnika i osvetnika. Poljubio je unuke pomirisavši im kosu. A onda je Šekuri nešto šapnuo
na uho.
Kad sam primijetila kako Šekura žurno baca posljednji pogled na kućna vrata, zid i dimnjak,
prisjetila sam se da je tu s prvim mužem provela najsretnije godine života. Je li primjećivala
da je sad ta kuća sklonište dvojici nesretnih, usamljenih muškaraca i da zaudara na smrt?
Kako mi je slomila srce, na povratku sam se prema njoj ponašala suzdržano.
Ono što je nas tri žene, jednu robinju, jednu Jevrejku i udovicu s dvoje djece, zbližavalo na
povratku, nije bila hladnoća i noćna pomrčina, nego skučenost nepoznatih sokaka te strah od
Hasana. Poput karavana što nosi blago, naša je brojna povorka, koju su štitili Crni i njegovi
ljudi, vijugala zaobilaznim putevima te udaljenim i zabačenim mahalama kako ne bismo
nabasali na noćne čuvare, radoznale kabadahije iz kraja, razbojnike i Hasana. Po mrklom
mraku, u kojem se ni prst pred okom nije vidio, put smo pronalazili sudarajući se sa zidovima
i jedni s drugima. Pomišljajući da bi nas u tami mogli ščepati i oteti vampiri, džini i demoni iz
podzemlja, privile smo se jedna uz drugu. Iza zidova koje smo doticali pipajući pred sobom u
pomrčini i iza zatvorenih kapaka, činilo se kako u hladnoj noći hropcu i kašlju spavači, a
životinje stenju u stajama.
Iako sam ja, Ester, koja sam protabanala svim istanbulskim sokacima, s vremena na vrijeme
pomišljala da smo se u tami bez dna izgubili u beskonačno krivudavim ulicama, ipak sam
uspijevala da prepoznam neke uglove kraj kojih sam danju strpljivo prolazila sa zavežljajem u
ruci: zidove u Terzibašinoj ulici, oštar vonj balege, gotovo nalik mirisu cimeta, koji se širio iz
staje pored vrata Nurulah-hodže... Prepoznala sam i Sokolarski prolaz i Česmu slijepog
hodže, na trgu na koji taj prolaz vodi, te shvatila kako ne idemo prema kući Šekurinog
pokojnog oca, nego u nekom drugom, meni nepoznatom smjeru.
Odmah mi je bilo jasno da Crni svoju porodicu želi da sakrije od Hasana, koji je u napadu
bijesa mogao svašta učiniti, kao i od onog bezdušnog ubice, i da je na nekom drugom mjestu
pronašao sklonište. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, a Hasanu sljedećeg jutra. Ne zato što
sam zla, nego zato što sam bila sigurna da će Šekura opet poželjeti da pridobije Hasanovu
pažnju. Ali promućurni Crni s pravom mi više nije vjerovao. Bili smo u jednoj mračnoj ulici
iza Pijace robova kad se s njenog kraja začuše krici, jauci i vapaji. Čule smo neko koškanje i
ja sam sa strahom prepoznala onaj jedinstven zveket koji se oglasi kad se ukrste sjekire, sablje
i močuge, i jauke kad udarac zaboli do kosti.
Crni je svoju veliku sablju ustupio svom čovjeku od povjerenja, na silu istrgao jatagan iz
Ševketove ruke i tako ga rasplakao, a Šekuru, Hajriju i djecu uputio dalje u pratnji berberskog
šegrta i druge dvojice.
Mene nije pustio s njima; student medrese rekao je da će me prečicom odvesti kući. Je li to
bila slučajnost ili namjera da od mene lukavo zataji mjesto gdje će me sakriti? Na kraju uskog
sokaka kojim smo morali proći bio je jedan dućan za koji shvatih da je kafana. Borba
sabljama bila je završena prije nego što je i počela. Rulja koja je urlajući izlazila i ulazila isprva sam pomislila da je pljačka - uništavala je kafanu. Da bismo mi radoznalci pod
svjetlošću buktinja mogli posmatrati i iz toga izvući pouku, oni su najprije pažljivo iznosili
fildžane, džezve, čaše i klupice, a potom ih na naše oči razbijali. Malo su istukli jednog koji je
to pokušao da prekine, ali je on naposljetku dobro prošao. U počet-ku sam mislila da je kafa
sva njihova briga, što su i govorili. Objašnjavali su da je štetna, da uništava oči i želudac,
pomućuje um i ljude izvodi iz vjere; govorili su da je to franački otrov, opisivali kako je
hazreti Muhamed odbio kafu koju mu je ponudio šej-tan u liku lijepe žene. Sve je to ličilo na
poučnu noćnu zabavu i mislila sam kako ću, kad stignem kući, izgrditi Nesima: „Ne na-livaj
se toliko tim otrovom."
Kako je u okolini bilo mnogo samačkih soba i jeftinih hanova, za kratko vrijeme okupila se
gomila radoznalaca željnih gledanja, sastavljena od besposličara i ološa koji se ilegalno
uvukao u grad, što je ohrabrilo neprijatelje kafe. Tad sam shvatila da su to ljudi Nusret-hodže,
čuvenog propovjednika iz Erzuruma, da po Istanbulu razbijaju kafane i legla razvrata i vina,
kažnjavaju one koji su skrenuli s hazreti Muhamedovog puta i one što uz muziku izvode
trbušni ples, tvrdeći da je to derviški ritual. Psovali su neprijetelje vjere, sve koji šuruju sa
šejtanom, idolopo-klonce, nevjernike i slikare. Tad sam se sjetila da je ta kafana ona na čije
zidove vješaju crteže i u kojoj se rugaju vjeri i hodži iz Erzuruma. Iznutra je izašao kafedžijin
pomoćnik okrvavljenog lica. Pomislila sam da će se srušiti, ali je on rukavom košulje obrisao
krv s čela i obraza, umiješao se među nas i zajedno s nama nastavio da gleda napad. Uplašena
svjetina lagano je uzmicala. Primijetila sam da je Crni u gužvi ugledao nekog i da se na
trenutak pokolebao. Po okupljanju Erzurumčevih pristalica, zaključila sam da pristižu
janjičari ili neka druga rulja. Baklje su se ugasile, a ljudi se raštrkali.
Crni me je uhvatio za ruku i predao studentu medrese.
„Ići ćete sporednim ulicama", rekao je. „Otpratiće te do kuće." Momak je htio da pobjegne što
prije, te se udaljismo žurnim koracima. U mislima sam bila s Crnim, ali vam Ester, ostane li
izvan toka događaja, ne može ispričati šta je dalje bilo.
54. JA, ŽENA
Kažu, medah-efendijo, da ti svakog umiješ oponašati, ali da žena ne možeš biti! A ja tvrdim
potpuno suprotno. Tačno je da mi ženidba nije bila suđena, jer sam putovao od grada do
grada, zabavljao se na svadbama, zabavama i u kafanama do sitnih sati i sve dok me ne bi
izdao glas pričao priče oponašajući sve i svakog. Ali to uopšte ne znači da ne poznajem ženski
rod.
Dobro ja poznajem žene; s četiri sam se čak lično susreo, lica im vidio, razgovarao s njima.
To su:
1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga tetka; 3. Žena mog starijeg brata (u nju sam se najprije
zaljubio) koji me je tukao, a ona, čim bi me vidjela, vikala: „Izlazi iz sobe"; 4. Žena koju sam
u jednom trenutku svojih putovanja primijetio na jednom otvorenom prozoru u Konju. Iako ni
riječ nismo izmijenili, prema njoj sam uvijek osjećao požudu, a osjećam je i sad. A možda je
sad već mrtva.
Pogled na ženu otkrivenog lica, razgovor s njom, svjedočenje o njenim ljudskim stanjima - u
nama muškarcima pobuđuju čulna i duboka duhovna osjećanja, a budući da je tako, najbolje
je, kako nam to i vjera zapovijeda, žene, naročito one lijepe, prije ženidbe uopšte i ne gledati.
Tražiti prijateljstvo lijepih momaka, što ne goni da se žena traži kako bi se prinudno
zadovoljili puteni porivi, jedini je izlaz, a na kraju i to postane slatka navika. To što se žene po
franačkim gradovima šetaju ne samo otkrivenog lica nego ne kriju ni svoje najprivlačnije
strane, sjajne kose, vratove, ruke, lijepa grla, pa čak, ako je istina ono što se priča, dijelom ni
noge, sve je to razlog zbog kojeg njihovi muškarci stidljivo, teško i bolno hodaju, s
nadignutim prednjim dijelom pan-talona, i zbog kojeg je njihovo društvo paralizovano. I zbog
kojeg franački nevjernici pred Osmanlijama svakog dana gube po jedno utvrđenje.
Kad sam, još u ranoj mladosti, shvatio da je najispravniji put k sreći i spokoju moje duše da
živim daleko od lijepih žena, za žene sam se još više zainteresovao. A kako u to vrijeme, osim
majke i tetke, nijednu ženu nisam vidio, moja radoznalost poprimala je tajanstvene obrise i ja
sam, kao da mi je mozak utrnuo, shva-tao da ću moći da dokučim kako se one osjećaju samo
čineći ono što one čine, jedući ono što one jedu, ponavljejući njihove riječi, oponašajući
njihova stanja i oblačeći njihovu odjeću. Tako sam jednog petka, kad su svi, otac, majka, brat
i tetka otišli u ružič-njak mog djeda na obali Fahrenga, rekao da sam bolestan i ostao kod
kuće.
„Ta pođi s nama!" rekla je pokojna majka. „Na selu ćeš vidjeti pse, drveće, konje, pa ćeš ih
oponašati i nas nasmijavati. Šta ćeš raditi sam u kući?"
Nisam joj mogao reći da ću obući njene stvari i glumiti ženu, pa sam rekao: „Boli me
stomak."
„Ne budi mlakonja", kazao je otac. „Dođi, rvaćemo se."
Sad ću vam, svojoj braći iluminatorima i kaligrafima, ispričati šta sam sve osjetio dok sam,
kad su oni otišli, komad po komad, oblačio rublje i odjeću pokojne majke i tetke; otkriću vam
šta znači biti žena, tajnu koju sam tog dana dokučio. Odmah vam mogu reći: šta god da smo
čitali u knjigama i slušali od propovjednika, čovjek se, kad postane žena, uopšte ne osjeća kao
đavo.
Baš suprotno: kad sam obukao vunene i ružama oslikane gaće pokojne majke, proželo me
osjećanje slatke dobrote, osjetio sam da sam senzibilan poput nje. Kad mi je kožu dotakla
svije-tlozelena svilena košulja moje tetke, i njoj je samoj bilo žao da je nosi, osjetio sam veću
ljubav prema svoj djeci, čak i prema sebi samom. Želio sam da spremim jelo cijelom svijetu,
svakog da po-dojim. I tako, nakon što mi je sinulo kakav je to osjećaj imati grudi, u njedra
sam nagurao razne stvari, čarape, peškire, jer sam htio da zadovoljim radoznalost i osjetim
kako je to biti žena s velikim sisama. Kad sam ugledao te ogromne izbočine na sebi... U redu:
bio sam ponosan ko sam đavo. Budući da sam odmah shvatio da će muškarci trčati za njima i
kad im samo vide sjenu, kako će se koprcati, žudeti da ih uzmu u usta, osjetio sam se veoma
moćno, ali - je li mi to bila namjera? Zbunio sam se: želja mi je bila i da imam moć i da me
sažaljevaju; i da me ludo voli bogat, jak i pametan muškarac, kakvog uopšte nisam poznavao,
ali sam se i plašio toga. Na ruke sam natakao majčine zlatne narukvice koje je, pokraj čaršava
s izvezenim lišćem, krila u vunenim, mirisom mošusa prožetim čarapama na dnu kovčega s
dje-vojačkom opremom; na lice sam nanio rumenilo što ga je koristila da bi joj obrazi po
povratku iz hamama bili još rumeniji, obukao tetkinu tamnozelenu feredžu pa, skupivši kosu,
stavio veo iste boje. Kad sam se vidio u ogledalu sa sedefnim ramom, zadrhtao sam. Iako ih
nisam bio ni dotakao, oči i trepavice već su mi postale ženske. Vidjele su mi se samo oči i
obrazi, ali bio sam veoma lijepa žena, što me je činilo sretnim. Moja muškost primijetila je to
i prije mene i ukrutila se, što me je oneraspoložilo.
U ogledalu koje sam držao u ruci posmatrao sam suzu kako se kotrlja iz mog lijepog oka i u
meni se iznenada bolno rodila pjesma koju nikad nisam zaboravio. Jer, istog trenutka, s
nadahnućem koje mi je poslao sam Svevišnji, a u nastojanju da zaboravim taj svoj bol, te
stihove počeo sam izgovarati melodično, njišući se kao u taktu neke pjesme.
Dok sam na istoku, na zapadu želim da budem,
kaže moje neodlučno srce.
Ako sam muškarac, žena bih da budem,
šapće mi jedan drugi organ.
Teško li je biti čovjek, a još teže živjeti tako!
I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom,
ja želim da uživam.
Pazite, naša erzurumska braća ne smiju me čuti kako pjevam tu pjesmu srca svog! Jer, veoma
bi se naljutili. A što li se ja plašim? Možda se i ne bi ljutili, jer, pazite, ovo nije ogovaranje,
ima onaj čuveni vaiz, prečasni efendi Čaknihusret, eh... Oženjen je, naravno, ali kažu da i on,
baš kao i vi, osjećajni iluminatori, više voli dječake nego nas žene. Samo prenosim ono što su
meni ispričali. Ali taj me ne zanima, jer je veoma odbojan. Zubi su mu poispa-dali, a, kako
kažu ljepotani koji su mu prilazili, iz usta mu se širi nesnosan smrad, ne zamjerite mi, kao iz
medvjeđeg dupeta.
No dobro. Zatvaram gubicu i vraćam se svojoj muci. Kad sam shvatila da sam veoma lijepa,
nisam više htjela da perem rublje i sudove niti da izlazim na ulicu ko robinja. Siromaštvo,
suze i nesreća, stalno razočaranje pred ogledalom i plač i tuga, sve je to za ružne žene. Ja
moram naći muža koji bi me držao ko malo vode na dlanu, ali ko je od vas takav?
Tako sam kroz rupu na zidu počela posmatrati sinove paša i plemića koje je moj pokojni otac
pod svakojakim izgovorima pozivao u kuću. Htjela sam da moj položaj liči na položaj one
poznate lijepe žene, one koja ima mala usta i dvoje djece, u koju su zaljubljeni svi iluminatori.
Ne bi bilo loše da vam ispričam priču o sirotoj Šekuri. Ali čekajte! Obećao sam da ću u
srijedu uveče ovo ispričati:
LJUBAVNA PRIČA KOJU ŽENA PRIČA PO ŠEJTANOVOM NAGOVORU
Zapravo, priča je vrlo jednostavna. Dogodila se u jednoj od siromašnijih istanbulskih mahala.
Jedan od uglednih prvaka u mahali - čelebi Ahmet, pisar kod Vasif-paše, bio je povučen
čovjek. Imao je ženu i dvoje djece. Jednog dana, kroz otvoren prozor ugledao je crnokosu,
crnooku, srebrnoputu i vitku bosansku ljepoticu i u nju se zaljubio. Žena je, međutim, bila
udata, te je čelebija uopšte nije zanimao. I tako, siroti čelebija nikom ne povjerava svoju
patnju, vene od ljubavi, kupuje vino od jednog Grka i pije, ali na kraju ne uspijeva da sakrije
svoju ljubav od ljudi u mahali. A kako su svima u njoj drage ljubavne priče i budući da su
čelebiju veoma voljeli i poštovali, najprije su se prema njegovoj ljubavi odnosili s
poštovanjem, pretvarajući se, uz poneku šalu, da je ne primjećuju. Ali kad se čelebi, nemoćan
da se nosi s ljubavnim jadima, počeo svake večeri opijati pred vratima kuće u kojoj su
srebrnoputa ljepotica i njen muž sretno živjeli, svi ga Se počeše plašiti. Ljubavnika koji je
svake večeri plakao skrhan bolom nisu mogli ni istući i protjerati, a ni utješiti. A on je plakao
bez glasa, ne prigovarajući ništa i ne dosađujući nikom, kao pravi čelebija, to jest gospodin.
Malo-pomalo, njegova beznadežna tuga zahvati cijelu mahalu i postade svačija tuga i nesreća;
uništi svako zadovoljstvo pa se, poput česme koja neprestano žalosno teče, i sama pretvori u
izvor tuge. Tako mahalom najprije poče da kruži priča o tugi pa o nesreći, a potom i misao o
prestanku blagostanja - i ta misao uvriježi se među svima. Neki se iseliše odatle, nekima je
krenulo loše, a nekima zanat više nije išao od ruke jer izgubiše polet. Jednog dana, mahala se
već bila ispraznila, zaljubljeni čelebija pokupi ženu i djecu i odseli se u neko drugo mjesto, te
srebrnoputa ljepotica i njen muž ostadoše sami samciti. Nesreća koju su prouzrokovali ugasila
je njihovu ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su zajedno do kraja života, ali više
nikad nisu bili sretni.
Volim ovu priču, jer nam kazuje koliko su ljubav i žene opasne, ali hej, gdje mi je pamet,
zaboravih da sam morao reći nešto drugo jer sam sad žena! U redu, nešto poput ovog:
Ah, kako je ljubav lijepa!
Ali ko su ti stranci što upravo ulaze?
55.
ZOVU ME LEPTIR
Kad sam vidio rulju, shvatio sam da Erzurumčevi ljudi ubijaju nas šaljive iluminatore.
I Crni je bio u masi koja je posmatrala prepad. U ruci je držao bodež, a pored njega je stajalo
nekoliko čudnih ljudi, čuvena pokućarka Ester i još neke žene sa zavežljajima u rukama.
Došlo mi je bilo da pobjegnem kad sam vidio kako su posjetioci kafane nemilosrdno
premlaćeni, a kafana divljački uništena. Zatim je pristigla neka druga gomila, vjerovatno
janjičari. Erzurumčevci ugasiše baklje i pobjegoše.
Na mračnim vratima kafane nije bilo nikog, niko nije ni gledao u tom smjeru. Ušao sam. Sve
je bilo u krhotinama; hodao sam po zdrobljenim šoljicama, tanjirima, čašama i komadima
stakla. Jedna svjetiljka, okačena o visoki čavao na zidu nije se bila ugasila u svoj toj gunguli,
ali nije osvjetljavala krhotinama prekriven pod kafane, slomljene tronošce i ostatke drvenih
klupica, nego čađave mrlje na tavanici.
Stavio sam jastuke jedan na drugi, pružio se i dohvatio svjetiljku. Pri njenoj svjetlosti spazio
sam tijela na podu. Kad sam ugledao okrvavljeno lice najbližeg od njih, skrenuo sam pogled u
stranu i primakao se drugom tijelu. Čulo se jecanje; ugledavši moju svjetiljku, ispustio je
nekakav dječji glas i ja uzmakoh.
U kafani je bio još neko. Najprije sam se pokolebao, no osjećao sam da bi taj došljak mogao
biti Crni. Zajedno smo se približili trećem tijelu. Kad smo mu prinijeli svjetiljku, vidjeli smo
ono što smo obojica slutili: ubili su medaha.
Na njegovom licu, našminkanom kao da je žensko, nije bilo tragova krvi, ali su mu vilica, oko
i narumenjene usne bili smrskani, a vrat sav u modricama od davljenja. Ruke su mu bile
zabačene unazad. Nije bilo teško zaključiti da je neko s leđa držao starca odjevenog u žensku
odjeću, a da su ga drugi tukli šakama po licu i potom udavili. Jesu li, prije nego što su to
učinili, rekli: „Onome ko se ruga preuzvišenom propovjedniku Hodža-efendi-ji - odsijecite
jezik!"
„Prinesi svjetiljku ovamo!" oglasio se Crni. Svjetlost je pala na slomljene mlinove za kafu,
sita, vagu i komadiće šoljica za kafu, sve je to ležalo oko štednjaka u lokvi prolivene kafe. U
kutku gdje je medah svake večeri kačio slike Crni je pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov
radni pribor, njegov pojas, peškir, motku kojom je lupkao. Držeći u ruci svjetiljku čija mi je
svjetlost udarala u lice, rekao je da su mu na umu samo crteži. Da, naravno, i ja sam, onako
drugarski, nacrtao dva. Jedino što smo pronašli bila je persijska kapica koju je pokojnik nosio
na obrijanoj glavi.
Uronili smo u noć kroz zadnja vrata, do kojih se stizalo kroz jedan veoma uzak prolaz, a da
nikog nismo sreli. Mora da su prilikom napada iluminatori i posjetioci bježali kroz ta vrata, ali
prevrnute saksije i razbacane vreće kafe svjedočile su o tome da je tu bilo priče.
Napad na kafanu, okrutno ubistvo majstora medaha i zastrašujuća tama noći zbližili su Crnog
i mene. Mislio sam da smo zbog toga obojica šutjeli. Dvije ulice dalje, Crni mi je dao da
nosim svjetiljku koja mu je bila u ruci, zatim je isukao nož i prislonio mi ga na grlo.
„Idemo tvojoj kući!" rekao je. „Hoću da je pretražim kako bih se smirio."
„Već su je pretražili", kazao sam i zašutio.
Osjetio sam prezir, ne ljutnju. Zar nije to što je Crni povjerovao u sramne glasine koje kruže o
meni pokazivalo da je i on jedan običan zavidljivac? A ni bodež nije držao baš samouvjereno.
Moja kuća nalazila se u suprotnom smjeru od ulice na koju smo izašli kroz zadnja vrata
kafane i kojom smo upravo prolazili. Zato smo, da ne bismo naletjeli na gomilu, napravili
širok luk krećući se sporednim ulicama i prolazeći kroz prazne vrtove koji su sjetno mirisali
na vlažno i usamljeno drveće. Buka što je dopirala iz kafane oko koje smo kružili uopšte nije
prestajala. Čuli smo kako erzurumčevci trče ulicama, a za njima janičari, noćni čuvari i
momci iz kraja. Kad smo bili negdje na kraju puta, Crni reče:
„Dva dana majstor Osman i ja gledali smo u Carskoj riznici čuda starih majstora."
Dugo sam šutio. A onda sam gotovo povikao: „Kad bi u nekim godinama života neki
iluminator i sjeo na istu klupu s Beh-zadom, ono što bi vidio priuštilo bi samo radost
njegovom oku te spokoj njegovoj duši, ali mu talenat ne bi obogatilo! Jer, ne slika se okom
nego rukom, a ruka teško uči i u mojim, a kamoli u godinama majstora Osmana!"
Vikao sam da bi moja lijepa žena, za koju sam bio siguran da me čeka, shvatila da nisam sam
te da se ne bi susrela s Crnim, a ne zato što sam tu jadnu, samodopadljivu budalu s bodežom u
ruci uzimao za ozbiljno.
Dok smo prolazili kroz dvorišna vrata, učinilo mi se da u kuci vidim žmirkavu svjetlost
svjetiljke, ali, bogu hvala, sad je sve bilo u mraku. Prinudan ulazak u kuću u pratnji životinje
naoružane nožem, ulazak u moj raj u kojem sam sve vrijeme provodio u crtanju i u traganju
za božjim uspomenama i, kad bi mi se oči umorile, u vođenju ljubavi sa svojom voljenom,
najljepšom na svijetu, djelovali su mi kao grubo narušavanje moje intime. Zato sam se zakleo
da ću se osvetiti Crnom.
Pri svjetlosti svjetiljke pregledao je moje papire, stranicu koju sam upravo završavao,
sultanovo pomilovanje osuđenika koji ga preklinju ne bi li se oslobodili duga, provjerio moje
boje, postolja, noževe, isječke, četkice, sve što je bilo oko mog radnog stola, pa iznova papire,
sprave za satiniranje papira, peroreze, zavirio u kutije za olovke i papir i u škrinju na podu, u
sanduke, pod jastuk i potom pod tepih. Pretraživao je moju radnu sobu, a ne moju kuću, kako
je rekao kad je isukao bodež. Kao da ono što je tražio nisam mogao sakriti u sobi iz koje nas
sad moja žena kri-šom posmatra!
„Knjiga koju je priređivao moj tetak imala je još jedan crtež", rekao je. „Onaj koji ga je ubio
ukrao ga je."
„Bio je drugačiji od ostalih", odmah sam dodao. „Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u
jednom kutku nacrtam drvo. Negdje u pozadini... U sredini i naprijed trebalo je da bude neko,
vjerovatno naš padišah. Bio je predviđen velik prostor za njega, ali je ostao nepopunjen.
Budući da su se predmeti u pozadini slike morali smanjivati, onako kako ih crtaju franački
majstori, tražio je da nacrtam stablo malih dimenzija. Što je crtež više napredovao, to nam se
više činilo da kroz otvoren prozor posmatramo svijet, a ne sliku. Tad sam shvatio da okvir i
pozlata tog crteža, urađenog u franačkoj tehnici perspektive, imaju funkciju prozorskog
okvira."
„Okvir i pozlatu radio je efendi Prefmjeni."
„Ako to pitaš, već sam ti rekao da ga nisam ubio."
„Čovjek nikad ne priznaje da je ubio", odgovorio je i upitao me kako sam se zatekao tamo
tokom napada na kafanu. Svjetiljku je namjestio malo podalje od mindera na kojem sam
sjedio, između mojih papira i crteža na kojima sam radio, i to tako da mi ona obasjava lice.
On je pak, poput sjenke u tami, unezvjere-no tumarao po sobi.
Osim onoga što sam i vama kazao, da veoma rijetko idem u kafanu i da sam onuda slučajno
prolazio, rekoh mu da sam ja nacrtao dva od svih crteža što su okačeni na zid, ali da mi se
uopšte nije sviđalo to što se odigrava u kafani.
„Jer", rekao sam, „ako iluminacija crpi snagu iz želje da omalovaži i prezre loše strane života,
a ne iz slikarevog talenta, njegove ljubavi prema umjetnosti i želje da se susretne i spoji s
Bogom, na kraju će samog sebe omalovažiti i kazniti, bilo da je onaj kojeg omalovažava vaiz
iz Erzuruma, bilo da je sam đavo. Pri tom, da se ta kafana nije okomila na Erzurumca i
njegove pristalice, možda večeras i ne bi bila napadnuta."
„Ali ipak si zalazio tamo", reče podlac.
„Zalazio sam jer sam se tamo i zabavljao." Je li shvatao s koliko sam iskrenosti govorio?
„Ljudi, premda umom i savješću znaju da je nešto ružno i pogrešno, u tome i te kako mogu
uživati", dodao sam „Ali me je ipak bilo sramota što uživam u tim jeftinim crtežima,
imitacijama i pričama o đavolu, novcu i psu, ispričanim na priprost način, bez rime i metrike."
„Pa zašto si onda odlazio u tu kafanu nevjernika?"
„Dobro", rekoh pokorivši se svom unutarnjem glasu. „Katkad i u meni proradi crv sumnje:
otkako su me majstor Osman i padišah otvoreno priznali za najtalentovanijeg i najsposobnijeg
među iluminatorima, toliko sam se počeo plašiti ljubomore drugih iluminatora da sam, kako
me ne bi udavili u čaši vode, povremeno odlazio na mjesta gdje se oni okupljaju, družio se s
njima i ponašao se poput njih. Shvataš li? Otkako su počeli govorkati da sam Erzurumčev
pristalica, odlazim u tu bijednu kafanu nevjernika da niko u te priče ne bi povjerovao."
„Majstor Osman smatra da ti mnogo toga činiš kako bi se iz-vinio zbog svog talenta i
sposobnosti."
„Šta je još rekao o meni?"
„Da radiš sitne, besmislene crteže na noktu i zrnu riže kako bi ljudi pomislili da si radi
umjetnosti digao ruke od života. Rekao je da ti kao iluminator neprestano pokušavaš da se
dopadneš drugima jer se stidiš talenta koji ti je Alah podario."
„Majstor Osman je ravan Behzadu", rekao sam iskreno. „Šta još?"
„Bez ustezanja je govorio i o tvojim manama", kazao je podlac.
„Nabroj ih!"
„Rekao je da, uprkos svom talentu, ne crtaš iz ljubavi prma crtanju, nego da bi se dopao
drugima. Kad crtaš, najviše te raduje maštanje o uživanju s kojim će drugi gledati taj crtež. Te
da bi ipak trebalo da crtaš radi užitka u samom crtanju."
Ujelo me je za srce to što je majstor Osman svoje mišljenje
meni bez ikakvog ustručavanja istresao pred čovjeka koji svoj život nije posvetio slikarstvu
nego stvarima primjerenim svojoj prirodi: protokoliranju, prepisci i dodvoravanju. Crni je
kazao
ovo:
„Rekao je da stari veliki majstori nikad ne bi odustali od stila i postupaka koje su usvajali
cijeli život samo da bi se pokorili sili nekog novog šaha, naravi nekog princa, ili pak ukusu
nekog novog vremena, te da su, kako ne bi bili prisiljeni na to, sami sebe osljepljivali. Vi ste,
međutim, pod izgovorom da je to želja našeg padišaha, za stranice knjige mog tetka, revnosno
i beščasno oponašali franačke majstore."
„Veliki učitelj i prvi iluminator Osman sigurno nije mislio ništa loše", rekao sam ,,A sad ću
svom gostu skuhati čaj od lipe."
Prešao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica, odjevena u spavaćicii od kineske svile koju je
kupila od pokućarke Ester, skočila je na mene i, podrugljivo ponavljajući moje riječi ,,A sad
ću svom gostu skuhati čaj od lipe", zgrabila me za klip među nogama.
S dna škrinje na podu, blizu naše postelje, uzeo sam i iz korica izvukao sablju s drškom
ukrašenom kamenčićima ahata. Oštrica joj je bila tako britka da bi i svilenu maramicu, spustiš
li je na nju, presjekla nadvoje. A prospeš li nad njom zlatne listiće, isjekla bi ih tako
ravnomjerno da bi ti komadići izgledali kao li-nijarom izmjereni.
Sakrivši sablju, vratio sam se u sobu za crtanje. Efendi Crni bio je toliko zadovoljan
propitivanjem da je i dalje kružio oko mindera s bodežom u ruci. Na minder sam spustio
jednu napola dovršenu stranicu. „Pogledaj ovo", rekao sam. Radoznalo je čučnuo,
pokušavajući da shvati.
Prišao sam mu s leda, isukao sablju, bacio se na njega i oborio ga. Bodež mu je ispao iz ruke.
Zgrabio sam ga za kosu i, gurajući glavu prema podu, sablju mu odozdo prislonio na grkljan.
Svojim teškim tijelom gnječio sam krhkog Crnog, koji je ležao potrbuške, a bradom i rukom
pritiskao sam mu glavu sve dok pod grkljanom nije osjetio britku oštricu. Jedna mi je šaka
bila puna njegove prljave kose, a druga je prislanjala sablju na nježnu kožu njegovog grla. Bio
je dovoljno razuman da se ne mrdne, jer bih mu istog časa mogao pustiti krv. To što sam bio
tako blizu njegove kovrčave kose, njegovog potiljka, koji je, da je kakva druga prilika,
naprosto mamio čovjeka da ga drsko pljusne, i njegovih ružnih ušiju - još me je više uzrujalo.
„Suzdržavam se da te smjesta ne ubijem", šapnuo sam mu na uho kao da mu odajem neku
tajnu. Svidjelo mi se što me sluša ne puštajući glasa od sebe, kao neko poslušno dijete. „Znaš
legendu iz Šahname", prošaputao sam. „Šah Feridun pravi grešku jer, dijeleći zemlju na tri
dijela, lošije pokrajine ostavlja dvojici starijih sinova, a najbolji dio - Iran - najmlađem Ireču.
Spreman na osvetu, Tur prevari Ireča, kojem je zavidio, i prije nego što će mu prerezati
grkljan, hvata ga za kosu, baš kao ja sad tebe, i svom svojom težinom, upravo kako ja to sad
činim, naliježe na tijelo mlađeg brata. Osjećaš li težinu mog tijela?"
Nije odgovorio, ali sam po njegovim očima, po pogledu žrtvene ovce, shvatio da sluša, te me
još jednom ispuni nadahnuće:
„Privržen sam persijskom stilu i postupcima ne samo u slikarstvu nego i u stavljanju noža pod
grlo i pedantnom odsijecanju glave. A jednu drugu verziju te omiljene scene viđao sam i na
slikama koje prikazuju smrt šaha Sijavuša."
Crnom, koji me je nijemo slušao, detaljno sam opisivao kako je Sijavuš pripremao osvetu
svojoj braći, kako je zapalio za-mak i sav svoj imetak, oprostio se od žene, uzjahao konja i s
vojskom otišao u boj; kako je izgubio bitku i kako su ga ščepali za kosu i vukli po prašnjavom
bojištu prekrivenom leševima; kako je, kao i on sada, oboren potrbuške i kako mu je
naposljetku bodež stavljen pod grlo; kako je, ležeći u takvom položaju, čuo raspravu između
svojih prijatelja i neprijatelja o tome treba li ga ubiti ili pomilovati; kako je poraženi šah, lica
zabijenog u prašinu, sve vrijeme morao slušati taj razgovor. A onda sam upitao svoju žrtvu:
„Voliš li tu sliku?"
„Kad se Geruj, približivši se straga, kao i ja tebi, baca na Sijavuša, prislanja mu sablju na vrat
i, hvatajući ga ovako za kosu, reže mu grkljan. Krv koja će ubrzo potom poteći najprije će se
na neplodnoj zemlji pretvoriti u crn dim, a potom će na tom mjestu izniknuti cvijet."
Nakratko sam ušutio, pa smo začuli erzurumčevce koji su negdje u daljini vrišteći trčali kroz
ulice. Užas i propast tamo vani još su više zbližili nas dvojicu, koji smo ležali na podu, jedan
preko drugog.
„Ali na svim tim slikama", nastavio sam čupajući još jače njegovu kosu koja mi je bila u šaci,
„naslućuje se da je teško s očekivanom istančanošću nacrtati dvojicu čija su tijela isprepletena
poput naših, a koja se istovremeno mrze. Kao da su se izdaja, ljubomora i metež ratova što su
prethodili tom tajanstvenom i veličanstvenom trenutku odsijecanja glave zavukli u te slike
više nego što je potrebno. Čak su se i najveći gazvinski majstori mučili dok su dvojicu
muškaraca crtali jednog na drugom; jer, sve se ispretura. Ali, pogledaj, ti i ja smo sređeniji i
ele-gantniji."
„Siječe sablja", prostenjao je.
„Hvala ti što si progovorio, dragi moj, ali ne siječe. Pazim, neću učiniti ništa što bi pokvarilo
ljepotu naše poze. Stari veliki majstori mogli su nas dovesti do suza samo kad su crtali ljudska
tijela isprepletena u svim ljubavnim i ratnim prizorima kao da su jedno. Pogledaj, moja glava
priljubljena je uz tvoj potiljak kao da je dio tvog tijela. Osjećam miris tvoje kose i tvog vrata.
Moje se noge s obje strane pružaju duž tvojih, i to tako skladno da bi neko sa strane mogao
pomisliti da smo neka graciozna četvorono-žna zvijer. Osjećaš li na svojim leđima i zadnjici
moj ravnomjeran pritisak?" Nastupila je tišina, ali sablju nisam pritisnuo jer je mogao
prokrvariti.
„Ako ne progovoriš, uješću te za ovo uho!" prošaputao sam mu.
Kad sam mu po očima vidio da je spreman da govori, ponovo sam upitao: „Osjećaš li na sebi
ravnomjeran pritisak mog tijela?"
„Osjećam."
„Je li ti lijepo?" upitao sam. „Jesmo li nas dvojica lijepi? Jesmo li lijepi koliko i legendarni
junaci što na čudesnim slikama starih majstora jedni druge elegantno ubijaju?"
„Ne znam", odgovorio je Crni. „Ne vidim nas u ogledalu."
Kad sam u mašti predočio prizor u kojem bi nas moja žena, koja nas je iz susjedne sobe tajno
posmatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljke donesene iz kafane i spuštene malo dalje od
nas, uplašio sam se da ću u talasu uzbuđenja zaista ugristi Crnog za uho.
„Efendi Crni, ti koji si mi u intimni prostor ušao s bodežom i koji si me podvrgao saslušanju,
osjećaš li sad svoju snagu na sebi?"
„Osjećam i da si u pravu."
„Sad me pitaj šta želiš!"
„Opisi mi kako te je milovao majstor Osman."
,,U vrijeme mog šegrtovanja, kad sam bio mnogo mršaviji, nježniji i ljepši nego sad, peo se na
mene kao sad ja na tebe. Milovao me je po rukama, ponekad bi mi nanosio bol, ali budući da
sam bio opčinjen njegovim znanjem, talentom i snagom, to mi se sviđalo i ni na šta loše
nisam pomišljao, jer sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za mene je bila put ljubavi
prema iluminaciji, bojama, papiru, peru, ljepoti crteža, prema svemu osli-kanom, pa tako i
prema svijetu i Bogu. Majstor Osman bio je za mene više od oca."
„Je li te mnogo tukao?" upitao je.
„Tukao me je u pravom trenutku i s osjećanjem za pravdu, onako kako treba da tuče jedan
otac, ali i jako i po kazni, onako kako mora tući majstor da bi podučio. Danas shvatam da sam
zbog straha i bola od udarca linijarom po noktima mnogo toga naučio i bolje i brže. Plašeći se
u danima šegrtovanja da će me uhvatiti za kosu i tresnuti mi glavu o zid, nisam u posudu
sipao previše boje i rasipao pozlatu, upamtio sam dobro zavijutak na konjskom kopitu,
skrivao greške crtača okvira crteža, na vrijeme čistio svoje kistove i naučio da svu svoju
pažnju i dušu predam stranici. Budući da svoje umijeće i majstorstvo dugujem batinama, sad
mirne duše bijem svoje šegrte. Znam da će čak i najnepravedniji udarac, ako šegrtu ne
povrijedi ponos, naposljetku biti koristan za dijete."
„Ali ipak, kad tučeš nekog lijepog šegrta nježnog pogleda i anđeoske naravi, svjestan si da
mu, kad povremeno izgubiš kontrolu, radi sopstvenog zadovoljstva radiš one iste stvari koje
je tebi radio veliki majstor Osman, zar ne?"
„Ponekad je znao da me udari mramornim pečatom iza uha, i to tako jako da mi je u uhu
danima zujalo, a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako ošamario da bi me obraz danima
bolio tjerajući mi suze na oči. Sjećam se ja svega, ali svog majstora ipak volim."
„Ne", rekao je Crni. „Ljutio si se na njega. Zbog bijesa koji se skupljao u vama svetili ste mu
se tako što ste crteže za knjigu mog tetka izrađivali u franačkom stilu."
„Ti uopšte ne poznaješ iluminatore. Potpuno suprotno je istina. Batine koje jedan iluminator
pretrpi u ranoj mladosti dubokom i doživotnom ljubavlju vežu ga za njegovog majstora."
„To što su Ireč i Sijavuš s leđa, okrutno i izdajnički, zaklani sabljom, kako ti meni sad činiš plod je bratske ljubavi. A bratsku ljubomoru u Šahnami uvijek izaziva nepravedni otac..."
„lacno.
„Sad se vaš nepravedni otac, koji vas je zavadio, priprema da vas izda", rekao je drsko.
„Ah, ne čini to, siječe me!" prostenjao je. Još jednom je jauk-nuo. „Da, u trenutku mi možeš
prerezati grkljan i pustiti krv kao žrtvenoj ovci", kazao je. „Ali ako to napraviš prije nego što
me saslušaš - zapravo, vjerujem da bi to mogao učiniti, ah, dosta s tim! - onda ćeš godinama
odgonetati šta ti imam reći. Olabavi malo sablju!" Olabavio sam. „Majstor Osman, koji je od
vašeg djetinjstva slijedio svaki vaš korak, svaki vaš dah i, obuzet srećom, pratio kako se,
zahvaljujući njegovoj pažnji, vaša bogomdana nadarenost rascvjetava poput behara i
preobražava u talenat - sad vam okreće leđa da bi zaštitio svoj stil i radionicu kojoj je zajedno
s vama posvetio cijeli život."
„Onog dana kad smo sahranili efendi Prefmjenog ispričao sam ti tri poučne priče da bih ti
objasnio koliko je ružna ta stvar koju nazivamo stilom."
„One su govorile o umjetnikovom stilu", uzvratio je Crni oprezno. ,,A što se tiče majstora
Osmana, njegova velika briga jeste kako da zaštiti stil umjetničke radionice."
Dugo mi je pričao kako je padišahu bilo važno da bude pronađen bijednik koji je ubio Tetka i
efendi Prefmjenog, kako mu je radi toga otvorio čak i vrata Carske riznice, te da će majstor
Osman iskoristiti tu priliku da osujeti Tetkovu knjigu i kazni one koji su se priklonili
oponašanju franačkih majstora. Rekao je da je majstor Osman, što se konja rasječene nozdrve
tiče, zbog njegovog stila sumnjao na Maslinu, ali da će dželatima predati Rodu jer je, kao prvi
iluminator, uvjeren u njegovu krivicu. Osjećao sam da pod pritiskom sablje govori istinu i
poželio sam da ga poljubim, jer se poput djeteta bio predao priči. Nimalo se nisam uplašio
onog što sam čuo; jer, to je značilo da je Roda ispao iz igre te da ću poslije - daleko bilo smrti majstora Osmana ja postati glavni iluminator.
Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve što je ispričao moglo ostvariti, nego mogućnost da
se to ne ostvari. Praznine koje sam osjećao između redova značile su da bi majstor Osman
mogao žrtvovati ne samo Rodu već i mene. Pomisao na tu nevje-rovatnu mogućnost nije u
meni izazivala samo jezu nego me je, poput nekog ko je iznenada ostao bez oca, vukla ka
užasu bes-kućništva. Suzdržao sam se jer me je razmišljanje o tome uvijek iznova tjeralo da
zarijem Crnom sablju u grlo, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam više upuštao u raspravu
o tome. Zašto bi nas to što smo, nadahnuti franačkim stilom, za Tetkovu knjigu izradili
nekoliko bezvrijednih knjiga - učinilo izdajnicima? Još jednom sam pomislio kako se iza
smrti efendi Prefmjenog krije Rodina i Maslinina zavjera protiv mene te izvukoh sablju ispod
njegovog grkljana:
„Hajdemo zajedno do Masline da mu ispreturamo kuću!" rekoh. „Ako je posljednja slika kod
njega, znaćemo barem da se više nikog ne moramo plašiti. A ako pak nije, povešćemo ga kao
pojačanje i udarićemo na Rodinu kuću."
Rekao sam mu da mi vjeruje i da će nam obojici biti dovoljan njegov bodež. Izvinio sam mu
se što mu nisam ponudio čak ni šoljicu čaja od lipe. Dok sam s poda uzimao kafansku
svjetiljku, obojica smo na trenutak značajno pogledali minder na koji sam ga bio oborio.
Približio sam mu se sa svjetiljkom u ruci i rekao da će jedva vidljiva posjekotina na njegovom
grlu biti biljeg našeg prijateljstva. Malo je krvario.
Na ulicama se još čula galama Erzurumčevih pristalica i njihovih progonitelja, ali na nas niko
nije obratio pažnju. Brzo smo stigli do Maslinine kuće. Kucali smo na dvorišna vrata pa na
kućna, a onda nastrpljivo i na prizorske kapke. Nije bilo nikoga. Nakon tolike buke bili smo
sigurni da u kući niko ne spava. Crni je rekao ono što smo obojica pomislili: „Da uđemo!"
Tupim dijelom oštrice njegovog bodeža olabavio sam metal brave, zatim smo bodež ugurali u
prorez između vrata i dovrat-ka i, navaljujući i čupajući, polomili bravu. Iznutra nas je zapahnuo godinama taložen vonj vlage, prljavštine i samoće. Pod svjetlošću lampe ugledali smo
jedan neuredan krevet, preko minde-ra nehajno nabacane pojaseve, jeleke, dva turbana,
košulje; potom persijsko-turski rječnik nakšibendije efendi Nimetulaha, čo-hu, konac za
šivenje, bakarni tanjir pun kora od jabuke, mnogo mindera, prekrivač za krevet, njegove boje,
kistove i sav slikarski pribor.
Baš sam htio da pročeprkam po papirima za pisanje, pažljivo isječenim slojevima indijske
hartije i iscrtanim stranicama na maloj polici, ali se u posljednjem trenutku suzdržah. Sinulo
mi je, naime, da je Crni zainteresovaniji od mene, a i da preturanje po stvarima nekog manje
talentovanog majstora iluminacije onom nadarenijem donosi nesreću. Maslina nije bio
nadaren koliko se mislilo, imao je samo volju. Nedostatak talenta pokušavao je da nadoknadi
opčinjenošću starim majstorima. Stare legende, međutim, samo rasplamsavaju maštu
iluminatora, a ruka je ta koja crta.
Dok je Crni pretraživao unutrašnjost svih sanduka i kutija, ja sam, ne dotičući ništa, bacao
pogled na Maslinine ubruse iz Bruse, češalj od ebanovine, prljav peškir za hamam, bočice s
ru-žinom vodicom, smiješnu pregaču od indijske basme, zatim na džempere, na njegov težak i
prljav ogrtač s izrezom, na jednu iskrivljenu bakarnu tepsiju, na prljave tepihe i zapušten
namještaj, jeftin i neugledan s obzirom na novac koji je zarađivao. Ili je Maslina bio veoma
škrt, pa je štedio novac, ili ga je negdje rasipao...
„Prava kuća jednog ubice", nadahnuto sam rekao kasnije. „Nema čak ni molitveni čilim." Ali
nije me to zaokupljalo. Razmislio sam. „To su intimne stvari osobe koja nije u stanju da bude
sretna..." rekao sam. Ali sam, ožalošćen, krajičkom uma shvatio da i nesreća i bliskost šejtanu
pogoduju slikanju.
„Iako zna šta bi ga učinilo sretnim, čovjek može i ne biti sretan", rekao je Crni.
Stavio je preda me niz crteža koji su bili izrađeni na grubom samarkandskom papiru i ojačani
straga tvrdim listovima. Vidjeli smo jednog ljupkog šejtana pristiglog čak iz Horosana, iz
samog podzemlja; vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crtež smrti koji sam ja bio
izradio. Bili su to crteži koje je ubijeni medah svake večeri kačio na zid i po kojima je
pripovijedao svoje sramotne priče. Crnom sam pokazao svoj crtež smrti.
„Isti crteži postoje i u knjizi mog tetka", kazao je.
I medah i vlasnik kafane složili su se da će pametnije biti da crtež koji će stajati na zidu svake
večeri nacrtamo mi, iluminato-ri. Medah bi od nas tražio da na grubom papiru na brzinu nešto
nacrtamo, potom bi nas malo propitao o priči i slikarskim šalama, ponešto bi i sam dodao, pa
od svega sastavio priču.
„Zašto si i za njega izradio crtež smrti?"
„Jer je to bio crtež sam za sebe, kako je medah tražio. Ali nisam ga radio pomno, kao za
Tetkovu knjigu, nego ovlaš i na brzinu. I ostali su tako, možda šale radi, u grubljem i
jednostavnijem obliku za pripovjedača improvizovali crteže na kojima su pomno radili za onu
tajnu knjigu."
,,A ko je nacrtao konja?" upitao je. „Njuška mu je rasječena."
Približili smo svjetiljku i zadivljeno posmatrali konja. Ličio je na onog izrađenog za Tetkovu
knjigu, ali je bio nacrtan brže, nemarnije i radi nekog jeftinijeg zadovoljstva. Kao da je neko
ilu-minatoru dao ne samo manje novca i natjerao ga da žuri nego ga i prisilio da nacrta
grubljeg i, možda baš zbog toga, mnogo život-nijeg konja.
„Roda najbolje zna ko je nacrtao konja", rekao sam. „Budući da ta samoljubiva budala ne
može živjeti bez slikarskih ogovaranja, svake večeri odlazi u kafanu. Siguran sam da je to
njegov crtež."
56.
MENE ZOVU RODA
Leptir i Crni došli su usred noći, poredali slike po podu i tražili da im kažem ko je izradio
koju. U djetinjstvu smo igrali igru „čiji je turban"; nalikovalo je tome. Na komadima papira
nacrtaju se turbani i kape što ih nose hodža, spahija, žena, dželat, def-tedar i pisar, a zadatak
je da se povezu s imenima ispisanim na papirićima i potom naopako okrenutim.
Rekao sam da sam psa nacrtao ja. Njihovu priču svi smo ispričali mučki ubijenom medahu.
Smrt nad kojom je lelujala svjetlost svjetiljke nacrtao je dragi Leptir, koji mi sad drži bodež
pod grlom. Sjećao sam se i kako je Maslina sa zanosom crtao đavola; priču o njemu možda je
u trenutku smislio pokojni medah. Drvo sam započeo ja, a listove su docrtali svi iluminatori
koji. su došli u kafanu. Mi smo i priču ispričali. A tako je bilo i s crvenim: na jedan list
kapnula je crvena tinta, a škrti medah upitao je može li od toga ispasti crtež. Nakapali smo još
crvenog na papir, a zatim su svi iluminatori u uglovima docrtali ponešto crveno i ispričali
priču o onome što su nacrtali, kako bi je onda naš padišah samo za nas ispripovijedao. Tog
prelijepog konja nacrtao je Maslina, svaka mu čast, a tužnu ženu, prisjetio sam se, Leptir. U
tom trenutku Leptir je sklonio bodež i rekao Crnom da je, sad se i on sjeća, nacrtao ljepoticu.
Novac na pijaci nacrtali smo svi, a dvojicu lutajućih derviša nacrtao je, naravno, Maslina, koji
i sam potiče od kalenderija. Njihov derviški red oslanja se na prosjačenje i spopadanje lijepih
mladića, a njihov šejh Evhadudini Kermani napisao je prije dvjesta pedeset godina knjigu o
tome te u stiho-vima opjevao kako je božansku ljepotu vidio u onima što imaju lijepa lica.
Oprostite mi, braćo iluminatori, što nam je kuća ovako neuredna. Zatekli ste nas nespremne,
ne mogu vas poslužiti ni katom s mirisom ambre, ni slatkom narandžom, jer mi žena spava u
susjednoj sobi. Govorio sam im to da ne bih morao okrvaviti ruke ako bahato ulete u susjednu
sobu, budući da ono što su tražili nisu našli medu vunenim suknima, pamučnim platnima za
učkure, ljetnjim pojesevima od indijske svile i muslina, persij-skim basmama i dolamama
poslaganim u korpe i sanduke koje su predano otvarali i pretraživali do dna, pod tepisima i
minde-rima i medu stranicama uvezanih knjiga, kao ni medu ilustracijama koje sam
pripremao za raznorazne knjige.
Ali ipak priznajem da sam osjećao izvjesno zadovoljstvo ponašajući se kao da ih se silno
bojim. Umijeće jednog iluminatora počiva na njegovoj sposobnosti da spozna ljepotu trenutka
i svaku stvar sa svim njenim pojedinostima ozbiljno shvati, ali i na tome da, kao da čini korak
unazad i gleda u ogledalo, odstojanje i vještinu šale postavi kao posrednike između sebe i
ovog svijeta, koji sebe shvata i suviše ozbiljno. Tako sam na njihovo pitanje odgovorio
potvrdno: da, u vrijeme prepada Erzurumčevih pristalica u kafani je te večeri, kao i obično,
bila okupljena poveća grupa od oko četrdeset ljudi, u kojoj su sa mnom bili i Maslina, crtač
okvira Nasir, kaligraf Džemal, dvojica mladih kalfi ilumina-tora i neki mladi kaligrafi s
kojima su stalno zajedno, potom čudesno lijep šegrt Rahmi i neki drugi lijepi učenici,
pjesnici, pijanci, narkomani i šestorica-sedmorica derviša - ukupno četrdeset osoba zajedno s
onima koji su se na prevaru priključili tom sretnom i šaljivom mnoštvu. Ispričao sam kako je
nastalo komešanje kad je počeo napad i kako nikome nije palo na pamet da odva-žno zaštiti
kafanu i jadnog starog medaha preobučenog u ženu kad je ta gomila ljubitelja opscenih priča,
koje je okupljao vlasnik kafane, počela bježati na prednja i zadnja vrata, uspaničena
osjećanjem krivice. Jesam li zbog toga bio tužan? Da! Jer, ja, slikar Mustafa, s nadimkom
Roda, koji sam cijeli život posvetio iluminaciji, smatram da svake večeri treba da sjednem sa
svojom braćom iluminatorima, da zbijam šale i da se podsmijavam, da reci-tujem poeziju,
izgovaram lijepe riječi i pravim aluzije - izjavio sam gledajući pravo u oči ograničenog
Leptira, koji je odavao utisak bucmastog momka s očima upalim od ljubavi. Naš Leptir, čije
su oči i dalje bile lijepe poput dječjih, kao šegrt bio je jedan veoma senzibilan ljepotan
prekrasnog tena.
I tako sam, kad su me ponovo upitali, ispričao da je pokojni stari medah, koji je obilazio
gradove pripovijedajući razne priče, drugog dana svog angažmana u kafani, stalnom
sastajalištu iluminatora, vidio kako je jedan od njih, možda omamljen kafom, šale radi, okačio
na zid jedan crtež. Na to je brbljivi medah odgovorio šalom i počeo da priča kao da je on taj
pas prikazan na slici, a kako se to svima dopalo, posao je nastavljen pomoću crteža koje su
mu svake večeri radili majstori iluminacije i šala koje su mu šaputali na uho. Peckanja na
račun propovjednika iz Erzuruma podsticao je i vlasnik kafane iz Jedrena da bi razgalio
iluminatore koji su se plašili hodžinog gnjeva i privukao više mušterija.
Rekli su da su crteže koji su bili pred nama, a koje je medah svake večeri kačio na zid iza
svojih leda, pronašli kad su upali u praznu kuću našeg brata Masline, te su od mene tražili
objašnjenje. Rekao sam da objašnjenje nije potrebno, da je vlasnik kafane, kao i Maslina,
kalenderijski derviš, prosjak, lopov i podli tu-đinac. Otkrio sam im da je naivni efendi
Prefinjeni, prestravljen riječima Hodža-efendije iz Erzuruma, naročito propovijedima koje je
ovaj, namrgođen, držao petkom, sve to prijavio Erzurum-čevim pristalicama. Ili su, što je još
vjerovatnije, vlasnik kafane i Maslina, koji pripada istom derviškom redu, okrutno ubili sirotog pozlatara kad ih je ovaj opomenuo da to ne rade. A erzurum-čevci, bijesni zbog toga, ubili
su efendi Tetka, jer su ga vjerovat-no smatrali odgovornim za sve što se događalo, a danas su,
opet iz osvete, izvršili prepad na kafanu.
Koliko su pažnje tim mojim odgovorima poklanjali debelju-škasti Leptir, koji je pretresao
moje stvari uživajući u tome da podigne svaki poklopac i prevrne svaki kamen, i ozbiljni
Crni, koji je izgledao kao avet? Na Leptirovom dječjem licu primijetio sam zavist kad je u
izrezbarenom sanduku od orahovog drveta naišao na moje čizme, oklop i ratnu opremu te sam
ponosno ponovio ono što su svi dobro znali: da sam ja prvi muslimanski ilumina-tor koji je s
vojskom otišao u rat i na bojnim poljima pažljivo posmatrao topovsku paljbu, kule
neprijateljskih tvrđava, boje uniformi kaurskih vojnika, leševe razbacane duž rijeke i rušenje
tvrđava, razvrstavanje konjanika u oklopima i kretanje u napad, i koji je potom u hronikama
podviga oslikao sve što je vidio.
Kad je Leptir tražio da pokažem kako se navlači oklop, bez ikakvog ustezanja svukao sam
mintan postavljen crnim zečjim krznom, košulju, čakšire i gaće. Uživajući u tome što me
posma-traju pri svjetlosti štednjaka, navukao sam duge i čiste gaće koje nosim ispod oklopa,
debelu košulju od crvene čohe koja se po hladnom vremenu nosi ispod, vunene čarape, čizme
od žute kože i preko njih kamašne. Izvadio sam oklop iz navlake i s užitkom ga stavio na
grudi, okrenuo leda Leptiru i takoreći mu naredio da mi čvrsto veže vrpce oklopa i pričvrsti
štitnike za ramena. Dok sam stavljao štitnike za ruke, navlačio rukavice, opasavao pojas za
sablju od kamilje dlake i na kraju stavljao šljem protkan zlat-nim i srebrnim nitima, koji sam
nosio samo u svečanim prilikama, s ponosom sam govorio kako se poslije mene prizori iz rata
više neće crtati na isti način.
„Nemoguće je", rekao sam, „crtati konjanike dviju sukobljenih vojski tako da se isti kalup
dvaput okrene, jednom s lica, drugi put s naličja. Odsad će se u umjetničkim radionicama
osman-lijske dinastije ratne scene crtati onako kako sam ih ja vidio i crtao: kao isprepletenost
vojski, konja, oklopa i krvavih leševa!"
„Iluminator ne crta ono što on vidi, nego ono što vidi Alah", rekao je Leptir ljubomorno.
„Da", rekoh, „ali Alah ionako vidi ono što mi vidimo." „Naravno da vidi i ono što mi vidimo,
ali to što vidi ne vidi onako kako mi vidimo", rekao je Leptir kao da me prekorijeva. „Bitku
koju mi zbunjeno vidimo kao potpun nered, onaj koji nam je uvijek blizu vidi kao dvije
međusobno suprotstavljene vojske u savršenom poretku."
Naravno da sam imao odgovor na to. Htio sam reći: vjerujmo u Alaha i slikajmo samo ono što
nam on pokazuje, ali sam prešutio. No nisam zašutio zato što bi me Leptir mogao optužiti za
oponašanje Franaka, niti zbog tog što me je, pod izgovorom da iskušava moj oklop, tupom
stranom bodeža nemilosrdno udarao po šljemu i leđima. Smatrao sam da ćemo se iz
Maslinine smicalice izvući samo ako se suzdržim i pridobijem tu ljepoo-ku budalu i Crnog.
Kad su shvatili da ovdje neće naći ono što traže, rekli su mi
čemu je riječ. Postojao je jedan crtež koji je podli ubica ukrao. Kazao sam im da mi je kuća
već ispreturana zbog toga te da će ga pametni ubica baš zato sakriti na neko nedostupno
mjesto (imao sam na umu Maslinu), ali koliko li su oni na to obratili pažnju? Crni mi je
detaljno ispričao sve o konju s rasječenim nozdrvama
rekao da su tri dana koja je naš padišah dao majstoru Osmanu gotovo istekla. Kad sam
navaljivao da mi kaže na šta ukazuju konji rasječenih nozdrva, Crni je, gledajući me pravo u
oči, rekao da te konje majstor Osman kao dokaz povezuje s Maslinom,'ali da, znajući kakve
su mi težnje, najviše sumnja na mene.
Na prvi pogled činilo se da su ovamo došli kako bi se uvjerili u to da sam ja ubica, ali to, ako
se ja pitam, nije pravi razlog njihovog dolaska. Na moja vrata pokucali su i zbog usamljenosti
i bezizlazne situacije u kojoj su se našli. Kad sam ih otvorio, bodež usmjeren prema meni
podrhtavao je u Leptirovoj ruci. Em što su se uplašili da bi ih ubica, čiji identitet nikako nisu
mogli utvrditi, s osmijehom starog prijatelja mogao satjerati u neki ćošak i zaklati ih, em što
im je san rastjerivala pomisao da bi ih majstor Osman, po dogovoru s našim padišahom i
glavnim rizničarom, mogao izručiti mučiteljima; pri tom, obeshrabrila ih je i gomila
Erzurumčevih pristalica na ulicama. U toj panici tražili su moje prijateljstvo. Ali majstor
Osman rekao im je potpuno suprotno. Sad im suptilno moram dokazati da je istina upravo
suprotno od onog što im je on rekao, što oni i priželjkuju.
Reći da se stari majstor vara, da je posenilio, značilo bi okrenuti Leptira protiv sebe. jer, kao
da sam u zamagljenim očima lijepog iluminatora leptirastih trepavica, koji je nožem udarao
moj oklop, i dalje vidio blijedi plamen ljubavi prema velikom majstoru čiji je miljenik bio. U
vrijeme moje mladosti, bliskost te dvojice, majstora i šegrta, bila je povod za ljubomorna
podbadanja ostalih iluminatora, ali se oni nisu obazirali na to, nego bi se pred svima dugo
gledali u oči, naočigled svih se mazili, a zatim bi majstor Osman nemilosrdno objavljivao da
je Leptir taj čije je pero najživahnije, a kist najjači. Ta konstatacija, obično tačna, davala bi
povoda ljubomornim iluminatorima za beskrajne igre riječi u kojima su pera, kistovi,
mastionice i pernice korištene kao nepristojne, đavolje aluzije i vulgarne metafore. Zbog toga
ja danas nisam jedini koji sluti kako bi majstor Osman želio da ga Leptir zamjeni na čelu
umjetničke radionice. Već mi je dugo bilo jasno da veliki majstor zapravo to ima na umu dok
drugima priča o mojoj svadljivosti, odbojnosti i tvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam ja
mnogo više nego Maslina i Leptir sklon franačkom stilu i da novim padišahovim željama
neću okrenuti leda pravdajući se kako „stari majstori uopšte nisu tako crtali".
Znam da bih u tome mogao uspostaviti čvrstu saradnju s Crnim: jer biće da naš novopečeni i
revnosni mladoženja silno želi da završi knjigu svog pokojnog tetka, ne samo da bi osvojio
srce lijepe Šekure i pokazao da joj može zamijeniti oca nego i da bi odlučno i brzo stekao
padišahovu naklonost.
I tako sam prešao na stvar s neočekivanog mjesta: načeo sam temu rekavši da je Tetkova
knjiga jedno neviđeno i sretno čudo. Kad to čudo bude završeno onako kako naš padišah
zapovijeda i kako je pokojni efendi Tetak želio, cijeli svijet će se zapanjiti pred moći i
bogatstvom osmanskog sultana i talentom, gracioznošću i sposobnostima iluminatora. Svi bi
se uplašili nas, naše snage i nepokolebljive žestine, a vidjeli bi i kako se smijemo i plačemo,
kako smo ponešto preuzeli od postupaka franačkih majstora, kako su žive naše boje i kako
smo u stanju da vidimo i najsitniji detalj, te bi sa strahom osjetili ono što su najpametniji
sultani rijetko mogli shvatiti - da mi postojimo negdje u svijetu crteža koje smo izradili, ali
istovremeno i negdje veoma daleko, među starim majstorima.
Leptir je najprije lupkao po mom oklopu kao dječak koji želi da ispita je li zaista pravi, zatim
je počeo udarati kao drugar koji bi da mu ispita čvrstinu, a na kraju je, s tim izgovorima,
mlatio po njemu poput kakvog nepopravljivog zavidljivca koji bi rado probio taj oklop i
povrijedio me. Zapravo, sigurno je s bolom shvatao da sam talentovaniji od njega, da je,
štaviše, slutio da je to i majstor Osman znao. A kako je Leptir, zahvaljujući svom
bogomdanom talentu, jedinstven majstor, njegova me je ljubomora činila još ponosnijim.
Budući da sam ja postao majstor zahvaljujući snazi svog pera, a ne držeći se majstorovog, kao
on, osjetio sam da bih ga mogao natjerati da me prihvati kao svog učitelja.
Povisio sam glas i rekao kako, nažalost, ima ljudi koji žele da onemoguće izradu te čudesne
knjige našeg padišaha i pokojnog tetka. Majstor Osman bio nam je svima otac i učitelj; sve
smo od njega naučili! Tragajući u riznici našeg padišaha, shvatio je da je Maslina podli ubica,
ali to je iz nekog nepoznatog razloga pokušao da sakrije. Rekao sam im kako sam siguran da
se Maslina, kojeg nema kod kuće, krije u napuštenoj kalenderijskoj tekiji u blizini
Fenerkapija. Podsjetio sam ih na to da je u vrijeme padi-šahovog djeda ta tekija zatvorena, ali
ne zato što je bila leglo sramote i nemorala, nego zbog beskrajnih ratova s Persijancima te da
se Maslina svojevremeno hvalio time da „čuva" zatvorenu tekiju. Ako nemaju povjerenja u
mene i misle da se iza svega što kažem krije neka podvala, imaju bodež i mogu mi presuditi
na licu mjesta.
Leptir mi je bodežom zadao još dva udarca, i to takva da bi ih malo koji oklop mogao izdržati.
Okrenuo se Crnom, koji je rekao da sam u pravu, i djetinjasto zaurlao na njega. Prišao sam
mu s leđa, rukom koja mi je bila u oklopu obgrlio ga oko vrata i privukao k sebi. Zapravo,
nismo se istinski ni borili ni igrali. Opisao sam mu jednu takvu scenu iz Šahname:
„Trećeg dana nakon što su se sukobile vojske Irana i Turana, u podnožju planine Hamaran, u
oklopima i pod punom ratnom opremom, Turanci su, ne bi li doznali ko je tajanstveni iranski
vitez koji je svakog dana ubijao po jednog velikog turanskog junaka, na bojno polje poslali
žustrog Šengila", počeo sam priču. „Čim je Šengil tajanstvenog ratnika izazvao na megdan,
ovaj je to prihvatio. Dok su vojnici dviju vojski bljeskali na popodnevnom suncu, a
posmatrači od uzbuđenja gubili dah, oklopljeni konji dvojice ratnika tako su se žestoko
sudarili da su im iskre koje su poletjele iz oklopa oprljile dlaku. Borba je dugo trajala.
Turanac je odapinjao strijele, a Iranac sjajno koristio mač i konja. Naposljetku je tajanstveni
Iranac srušio Turanca Šengila tako što mu je konja zgrabio za rep. Turanac je pokušao da
pobjegne, ali ga je Iranac stigao, u oklopu se bacio na njega i ščepao ga za vrat. Prihvatajući
poraz, Turanac Šengil, koji je htio da sazna ko je tajanstveni vitez, bespomoćno je upitao ono
što je danima kopkalo i druge: 'Ko si ti?' Tajanstveni vitez reče: 'Za tebe je moje ime smrt.' Ko
je to bio?"
„Bio je to legendarni Rustem!" odgovorio je Leptir, veseo poput djeteta.
Poljubio sam ga u vrat. „Svi smo mi izdali majstora Osma-na", rekao sam. „Sada, prije nego
što nas kazni, moramo pronaći Maslinu, izbaciti otrov iz sebe i dogovoriti se kako bismo se
snažno oduprli iskonskim neprijateljima iluminacije i onima što bi nas za tili čas izručili
mučiteljima. A možda ćemo, kad odemo tamo, u Maslininu napuštenu tekiju, mi shvatiti da
niko od nas nije bezdušni ubica."
Siroti Leptir nije ni pisnuo. Poput svih iluminatora koji, koliko god bili daroviti, samouvjereni
i s jakom zaleđinom, koliko god bili zavidni i međusobno ljubomorni, traže jedni druge, on se
zapravo užasno plašio da ne ode u pakao ili pak ne ostane sasvim sam na ovom svijetu.
Dok smo išli prema Fenerkapiju, nad nama je bila neka čudna žućkastozelena svjetlost, ali to
nije bila mjesečina. Pri takvoj svjetlosti, i poznati prizor noćnog Istanbula s čempresima,
kupolama, kamenim zidovima, drvenim kućama i zgarištima bio je pokrenut osjećanjem koje
u čovjeku izaziva pogled na kakvu neprijateljsku tvrđavu. Penjući se uz brdo, negdje daleko,
iza Baja-zitove džamije, vidjeli smo požar.
Kad smo u mrklom mraku naišli na volovska kola dopola napunjena vrećama brašna, koja su
se, kao i mi, kretala gradskim bedemima, platili smo dvije akče i popeli se. Crni je uza se
imao slike, pa je pažljivo sjeo. Dok sam ja zavaljen posmatrao niske oblake koje je požar
obasjavao, na oklop mi je pala prva kap kiše.
Tragajući za napuštenom tekijom, razjarili smo sve pse u mahali koja je u po noći izgledala
kao da je potpuno napuštena. Iako smo vidjeli plamen svjetiljki koje su se zbog nas upalile u
nekoliko kamenih kuća, otvorila su se tek četvrta vrata na koja smo pokucali. Jedan stariji
čovjek s kapom na glavi, koji nas je pri svjetlosti svjetiljke posmatrao kao da vidi sablasti, ne
promolivši nos na kišu koja je u međuvremenu počela pljuštati, objasnio nam je kako da
stignemo do napuštene tekije, ali je s užitkom dodao da će nam zli džini, demoni i aveti
zagorčati život.
U tekijskom vrtu dočekao nas je miris trulog lišća i spokoj ponositih čempresa koji uopšte
nisu marili za kišu. Kad sam provirio, najprije kroz rupu drvenog tekijskog zida, a zatim kroz
kapak na malom svjetlarniku, vidio sam zastrašujuću sjenku nekoga ko je klanjao pri
svjetlosti uljanice, ili se zbog nas pretvarao da klanja.
57.
ZOVU ME MASLINA
Je li bilo ispravnije prekinuti namaz, odmah ustati i otvoriti im vrata ili ih pustiti da čekaju
dok ne završim molitvu? Kad sam primijetio da zure u mene, molitvu sam obavio do kraja, ali
se na nju više nisam mogao usredsrediti. Čim sam otvorio vrata i pred sobom ugledao svoje
Leptira, Rodu i Crnog, uzviknuo sam od radosti. Uzbuđeno sam zagrlio Leptira.
„Šta nas to snađe?!" zajecao sam glave prislonjene na njegovo rame. „Šta hoće od nas? Zašto
nas ubijaju?"
Zbog odvajanja od stada bili su obuzeti onom usplahireno-šću kakvu sam tokom svog
slikarskog života povremeno viđao kod svih majstora iluminacije. Čak se ni u tekiji nisu
odvajali jedan od drugog.
„Ne bojte se!" rekao sam. „Ovdje se danima možemo skrivati."
„Bojimo se zato što je možda među nama onaj koga treba da se bojimo", rekao je Crni.
„1 ja se uplašim kad god pomislim na to", rekoh. „Jer, i do mene su doprle takve glasine.
Tračevi su od zapovjednikovih ljudi stigli do esnafa iluminatora, govorkalo se da je osoba
koja je ubila Tetka i efendi Prefmjenog među nama koji smo gubili vid radeći na knjizi od čije
tajanstvenosti više nije ostalo ništa." Crni je pitao koliko sam crteža izradio za Tetkovu
knjigu.
„Prvi je bio šejtan. Nacrtao sam mu jednog šejtana iz podzemnog svijeta, kakvog su često
crtali stari majstori u umjetničkim radionicama vladara Bijelog ovna. Medah je bio iz istog
reda kao ja, zato sam mu nacrtao i dva derviša. Predložio sam tvom tetku da ih stavi u knjigu.
Ubijedio sam ga da taj prijedlog prihvati dokazavši mu kako i za te derviše ima mjesta na
osmanskim teritorijama."
„Je li to sve?" upitao je Crni.
Kad sam rekao da jeste, Crni je, šepureći se kao da je u kradi uhvatio kakvog šegrta, otišao do
vrata, otvorio ih, izvana donio hrpu papira i stavio je pred nas trojicu iluminatora kao mačka
koja svojim mačićima donosi ranjenu pticu. Prepoznao sam ih još dok su mu bili pod rukom:
bili su to crteži koje sam zgrabio noćas, tokom iznenadnog napada, i odnio ih iz kafane.
Nisam ih ni pitao kako su ušli u kuću i uzeli ih. Uprkos svemu, Leptir, Roda i ja smireno smo
pokazali crteže koje smo izradili za pokojnog medaha. Tako je na kraju preostao jedan lijep
konj povi-jenog vrata. Vjerujte mi, nisam imao pojma da je nacrtan nekakav konj.
„Jesi li ti nacrtao onog konja?" upitao je Crni poput nekog učitelja sa štapom u ruci.
„Nisam", odgovorio sam. „A onog u knjizi mog tetka?" „Ni tog konja nisam nacrtao ja."
„Po stilu bi se reklo da jesi", rekao je. „Štaviše, to je zaključio majstor Osman."
„Ja uopšte nemam stil", rekoh. „Ne kažem to da bih se pohvalio kako odolijevam vjetrovima
koji u današnje vrijeme duva-ju, niti da bih dokazao svoju nevinost. Jer, smatram da je gore
imati nekakav stil nego biti ubica."
„Po nečemu se ipak razlikuješ od starih majstora i od svih drugih", kazao je Crni.
Nasmiješio sam im se. Počeo je govoriti o stvarima koje vi, siguran sam, znate. Pažljivo sam
slušao o tome kako naš padišah i glavni rizničar traže način da zaustave zločine, kako je
majstoru Osmanu dao rok od tri dana, o metodi dvorske dame, konjskim nozdrvama i o
najvećem čudu - ulasku u Carsku riznicu, gdje su vidjeli one nedodirljive knjige. Svi mi u
životu imamo trenutke kad smo svjesni da upravo proživljavamo nešto što dugo nećemo
zaboraviti. Vani je padala neka tužna kiša; Leptir je, kao da ga ona rastužuje, potišteno držao
bodež u ruci; Roda, čiji je oklop na leđima bio sav bijel od brašna, sa svjetiljkom u ruci
odvažno je zalazio u unutrašnjost tekije. Ti majstori iluminacije, čije su sjenke po zidovima
tekije tumarale poput utvara, bili su moja braća. Toliko sam ih volio! Osjećao sam sreću zato
što sam iluminator.
„Znaš li ti kakva je sreća sjediti rame uz rame s majstorom Osmanom i danima razgledati
čuda starih majstora?" upitao sam Crnog. „Je li te poljubio? Je li milovao tvoje lijepo lice?
Jesi li se divio njegovom talentu i znanju?"
„Majstor Osman mi je, dok smo se divili čudima starih majstora, kazao da ti imaš svoj stil",
uzvratio je Crni. „Naučio me je da stil nije nešto što bira sam iluminator, nego da umjetnikova
prošlost i potisnute uspomene određuju taj skriveni nedostatak. Ukazao mi je i na to da će te
skrivene greške, slabosti i nedostaci, kojih smo se nekad silno stidjeli i skrivali ih kako nas ne
bi udaljili od starih majstora, konačno s velikim pohvalama izaći na vidjelo kao lična
karakteristika, kao stil, jer su se postupci franačkih majstora proširili po cijelom svijetu.
Nakon toga će, zbog budala koje se hvale svojim manama, svijet postati šareniji, ali gluplji i
nekako nesavršeniji."
To što je Crni nadmeno vjerovao u sve što govori pokazivalo je da je i on jedna od tih novih
budala.
„Je li ti majstor Osman uspio objasniti zašto sam godinama za knjige našeg padišaha crtao
konjske nozdrve na uobičajen način?" upitao sam.
„Budući da vam je još od vašeg djetinjstva poklanjao ljubav i da vas je kažnjavao batinama,
bio vam je i ljubavnik i otac, te zato ni on sam ne shvata da je učinio da svi ličite na njega i
jedni na druge. On nije želio da vi imate svoj stil, nego da se umjetnička radionica prepoznaje
po stilu. A vi ste, zbog divljenja koje ste prema njemu osjećali, zaboravljali svoje potisnute
nedostatke, sve razlike i stvari koje odstupaju od uzora. Kad god si crtao za knjige koje oči
majstora Osmana neće vidjeti, crtao si konja koji je u tebi dugo ležao."
„Moja pokojna majka bila je umnija od mog pokojnog oca", rekao sam. „Jedne večeri, kad
sam u kući plačući izjavio kako se više neću vraćati u umjetničku radionicu zbog batina koje
sam dobijao ne samo od majstora Osmana nego i od drugih okrutnih i nervoznih majstora, kao
i zbog udaraca linijarom koje su nam dijelile starješine da bi nas zastrašile, rekla mi je da na
svijetu postoje dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji posustanu pod teretom batina iz djetinjstva.
Takvi ostanu uvijek pokorni, govorila mi je pokojna majka. Jer, batine bi, što se i htjelo, ubile
đavola u njima. Drugi su sretnici u kojima đavo nije ubijen nego samo zastrašen i ukroćen. Ne
zaboravljaju te ružne uspomene iz djetinj-stva, ali, nikom to ne govori, opominjala me je
majka, budući da su naučili da žive sa šejtanom, takvi bolje nego drugi znaju biti lukavi, znaju
ono što se ne zna, sposobni su da steknu prijatelja, prepoznaju neprijatelja, na vrijeme osjete
zavjere koje im se kuju i da, ovo ja dodajem, crtaju bolje nego drugi. Kad bi majstor Osman
smatrao da grane nekog stabla nisu skladno nacrtane, znao bi me tako ošamariti da bi mi se
pred očima zatalasala cijela šuma, a niz obraze potekle gorke suze. Najprije bi me izudarao
šakama po glavi vičući kako ne uočavam grešku na kraju stranice, a nakon toga bi s ljubavlju
uzeo ogledalo, položio ga na stranicu kako bih se oslobodio navike površnog gledanja i,
prislonivši svoj obraz uz moj, jednu po jednu, pokazao bi mi sve greške koje bi se u
izvrnutom odrazu ogledala pojavile. Činio je to s takvom ljubavlju da nikad nisam zaboravio
ni tu ljubav ni greške koje sam napravio.
A nakon proplakane noći u krevetu zbog povrijeđenog ponosa, budući da me je pred svima
grdio i tukao linijarom po ruci, izjutra bi mi s takvim zanosom ljubio ruke da sam strasno
vjerovao kako ću jednog dana postati slavan iluminator. Tog konja nisam nacrtao ja."
„Mi ćemo (imao je u vidu Rodu) potražiti u tekiji posljednji crtež koji je ukrao prokleti ubica
mog tetka. Jesi li ti vidio taj crtež?"
„To ne bi prihvatio naš padišah, a ni mi iluminatori odani starim majstorima. Niti bi to mogao
prihvatiti musliman privržen svojoj vjeri", rekao sam i zašutio.
Te su im riječi još više otvorile apetit. Roda i on počeli su pretraživati tekiju, okrećući je
naglavačke. Dva-tri puta prilazio sam im samo da bih im olakšao posao. Pokazao sam im rupu
na podu u jednoj od derviških ćelija čiji je strop prokišnjavao, da ne bi upali u nju i da bi je,
ako žele, pretražili. Predao sam im ogroman ključ male sobe u kojoj je boravio šejh tog reda
prije nego što su se, prije trideset godina, sljedbenici priključili bektašijama i rasturili ih. Kad
su vidjeli da u sobi u koju su poletno ušli nema jednog zida i da kiša pada pravo unutra, nisu
je čak ni pretražili.
Bilo mi je drago što se Leptir držao dalje od njih, ali sam osjećao da bi im se pridružio čim bi
se pronašao neki dokaz protiv mene. Roda se već prilično zbližio s Crnim, koji je, plašeći se
da bi nas majstor Osman mogao predati mučiteljima, govorio da jedan drugoga moramo
podržavati protiv njega i zajedno se suprotstaviti mučiteljima. Shvatio sam da ono što je
usmjeravalo Crnog nije bila samo namjera da pronađe Tetkovog ubicu i na taj način za lijepu
Šekuru obezbjedi istinski svadbeni dar, nego i želja da osmanske iluminatore usmjeri na put
franačkih umjetnika i tako novim novcem našeg padišaha, oponašajući franačke majstore (što
je bilo više smiješno nego bogohulno) Tetkovu knjigu privede kraju. Shvatio sam, naravno, da
i Roda, koji je maštao o tome da postane prvi iluminator (jer su svi pretpostavljali da će
majstor Osman predložiti Leptira), i koji je bio spreman da učini sve za svoju budućnost, želi
da se rastosilja nas, pa čak i majstora Osmana.
Na trenutak sam se zbunio. Osluškujući kišu, dugo sam razmišljao. Zatim sam, duboko
inspirisan, odlučio da se približim Rodi i Crnom poput nekog ko pokušava da se probije kroz
gužvu kako bi predao svoju molbu vladaru i velikom veziru koji prolaze na konjima. Proveo
sam ih kroz jedan mračan hodnik i široka vrata i odveo ih na strašno mjesto koje je
svojevremeno bilo kuhinja. Upitao sam ih jesu li u ruševinama nešto pronašli. Naravno da
nisu. Tu nije bilo ni traga od kazana, posuđa i mje-hova koji su nekad bili korišteni kad se tu
kuhalo za odbačene i siromašne. Nikad nisam ni pokušao očistiti to jezivo mjesto prekriveno
paučinom, prašinom, blatom, mačjim i psećim izmetom i krhotinama. Unutra je, kao i obično,
duvao snažan vjetar nepoznatog porijekla i prigušivao svjetlost uljanice čineći naše sjenke čas
blijedim, čas tamnim.
„Tražili ste moje skriveno blago, ali ga niste našli", rekao sam.
Vješto koristeći ivicu šake kao metlu, razgrnuo sam pepeo u ruševini koja je prije trideset
godina bila ognjište i, uhvativši ručku, uz škripu otvorio željezni poklopac pećnice koji se
ukazao ispod pepela. Primakao sam svjetiljku malom otvoru pećnice. Nikad neću zaboraviti
kako je Roda skočio prije Crnog i zgrabio kožne torbe koje su bile unutra. Htio je da ih
pretraži odmah tu, kraj otvora pećnice, ali budući da sam se vratio u veliku prostoriju i da mi
se Crni, plašeći se da ne ostane sam, pridružio, Roda je krenuo za nama na svojim dugim i
tankim nogama.
Vidjevši da su iz torbe isplivale moje čiste vunene čarape, čakšire, crvene gaće, moj
najelegantniji mintan, svilena košulja, brijač, češalj i druge stvari, na trenutak su zastali. Iz
ostalih teških torbi koje je Crni otvarao, jedna po jedna, na vidjelo su izašle sljedeće stvari:
pedeset tri venecijanska dukata; zlatni listići koje sam posljednjih godina krao iz radionice;
moja sveska s modelima koju sam krio od svih i ukradeni zlatni listići ubačeni medu njene
listove; nepristojni crteži koje sam dijelom sam izradio, a dijelom skupio s raznih strana;
uspomena na moju dragu majku - ahatni prsten i pramen njene sijede kose; moji najbolji
kistovi i pera.
„Da sam ubica, kao što mislite", rekao sam s nekim glupim ponosom, ,,u mojoj tajnoj riznici
našao bi se taj posljednji crtež, a ne sve ove stvari."
„Otkud sve ovo?" upitao je Roda.
„Kad su mi zapovjednikovi ljudi pretresali kuću - baš kao što su i tvoju - lopovski su strpali u
džep dva od dukata koje sam cijelog života skupljao. Pomislio sam da će nas zbog tog podlog
ubice više puta pretresati i, eto, bio sam u pravu. „Da je taj crtež kod mene, bio bi tu."
Pogriješio sam što sam izgovorio tu zadnju rečenicu, ali naslućivao sam da su se konačno
opustili i da se više ne plaše da ću ih zadaviti u nekom mračnom ćošku tekije. A jeste li mi vi
povjerovali?
Ovog puta me je, međutim, cijelog obuzeo neki nemir. To što su moji prijatelji iluminatori,
koje poznajem još iz djetinjstva, saznali da već dugo škrtarim skupljajući novac, da kradem i
krijem zlato i što su, uz to, vidjeli moje sveske i nepristojne slike - nije bilo ono zbog čega
sam se toliko uznemirio. Zapravo, bilo mi je krivo što sam im sve to pokazao u trenutku
panike. Tako lako otkrivaju se samo tajne nekog ko, poput mene, živi od danas do sutra.
„Ipak", rekao je Crni mnogo kasnije, „treba da se dogovorimo šta ćemo reći na mukama ako
nas majstor Osman, ne izdvajajući nikog, bez riječi preda u zapovjednikove ruke."
Osjećao sam da nas je obuzela neka apatija. Pri blijedoj svjetlosti svjetiljke, Roda i Leptir
razgledali su nepristojne slike u mojoj bilježnici. Izgledali su kao da ih ništa ne zanima; na
neki zastrašujući način bili su čak i sretni. Pretpostavljao sam da gledaju neki određen crtež, te
sam osjetio snažnu želju da bacim pogled na tu stranicu. Ustao sam, stao iza njih i bez riječi
pogledao vulgarnu sliku koju sam sam nacrtao, uzbuđen kao da iznova po-smatram neku
davnu sretnu uspomenu. Pridružio nam se i Crni. Osjetio sam olakšanje što nas četvorica
zajedno gledamo sliku.
„Mogu li uopšte biti jednaki onaj koji je slijep i onaj koji vidi?" upitao je Roda nakon
izvjesnog vremena. Je li aludirao na uzvišenost bogomdanog zadovoljstva gledanja, pa čak i
kad je ono što vidimo najobičnija prostota? Ali Roda se u te stvari uopšte nije razumio; on čak
ni Kuran Časni nije čitao. Znao sam da su stari heratski majstori često ponavljali taj kuranski
ajet. Koristili su ga kao odgovor neprijateljima iluminacije kad bi oni ustvrdili da naša vjera
zabranjuje crtanje i da će na sudnji dan svi iluminatori biti poslati u pakao. Ali, sve do tog
magičnog trenutka, iz Leptirovih usta nikad nisam čuo te riječi, koje kao da su mu same
navrle na usta.
„Rado bih izradio crtež koji pokazuje kako nisu jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi!"
„Ko su taj slijepi i taj koji vidi?" naivno je upitao Crni.
„Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi - značenje je ajeta wa ma yastawi al-'a' ma wa albasiru1, kazao je Leptir i nastavio.
Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi,
ni tama ni svjetlost,
ni hladovina i vjetar vrući,
i nisu isti živi i mrtvi.
U trenutku sam se naježio zbog zle sudbine efendi Prefinje-nog, Tetka i našeg brata medaha
koji je noćas ubijen. Jesu li se i drugi uplašili koliko i ja? Neko vrijeme niko se nije pomjerio
s mjesta. Roda je u ruci i dalje držao moju bilježnicu; bila je otvorena, ali mi kao da nismo
vidjeli nepristojnosti koje sam nacrtao iako smo i dalje zurili u njih.
,,A ja bih želio da nacrtam sudnji dan", rekao je Roda. „Uskrsnuće mrtvih, odvajanje grešnih
od nevinih. Ali zašto ne možemo oslikati Kuran Časni7."
Radeći u mladosti u istoj prostoriji umjetničke radionice, povremeno smo dizali glave s radnih
tabli i stalaka za knjige, kao što su to radili i stari majstori da bi odmorili oči, i započinjali
razgovor o onome što bi nam palo na pamet. Ni tad se nismo gledali dok smo razgovarali, baš
kao što ni sad nismo gledali jedan drugog dok smo razgovarali nad otvorenom bilježnicom.
Jer, da bismo otvorili oči, nekad smo upirali poglede kroz otvoren prozor. Ali kad je došao
red na mene, potpuno sam se zbunio, srce mi je zalupalo kao da sam se suočio s nekom
opasnošću. Nisam znao je li tome razlog uzbuđenje koje je izazvalo sjećanje na ljepotu sretnih
šegrtskih dana ili iskreno kajanje koje sam u tom trenutku osjetio jer već dugo nisam otvorio i
čitao Kuran Časni. A možda je za moju zbunjenost bio kriv užas zločina koji sam noćas vidio
u kafani. Ni sam nisam bio siguran. I kako mi ništa drugo nije palo na pamet, rekoh:
„Na kraju sure Krava nalaze se ajeti koje bih najviše volio da oslikam. Sjećate li se, u njima se
kaže: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš,
ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, obrisi grijehe naše i oprosti nam, i
smiluj se na nas." U trenutku sam izgubio glas, osjetio sam stid zbog suza koje su mi
neočekivano potekle. Možda zato što sam se uplašio podsmijeha koji smo stalno držali u
pripravnosti da bismo prikrili svoju osjetljivost. Mislio sam da će mi suze stati, ali se nisam
mogao suzdržati te počeh jecati.
Što sam više plakao, to sam bio sigurniji da svakog od njih obuzimaju osjećanja bratske
privrženosti, poraza i tuge. U padi-šahovoj umjetničkoj radionici ubuduće će se slikati na
franački način; postupci i knjige kojima smo posvetili život pašče u zaborav, svemu će doći
kraj. A ako nas erzurumčevci ne dokrajče, osakatiće nas padišahovi mučitelji... I dok sam tako
plakao osluškujući u pauzama između svojih uzdaha i jecaja tužno dobova-nje kiše,
djelimično sam osjećao da sve te stvari nisu ono što me tjera na plač. Koliko li su to drugi
primjećivali?
Iskreno sam plakao, ali sam istovremeno osjećao neku nejasnu krivicu zbog toga što ne
plačem iskreno.
Leptir mi je prišao, stavio ruku na moje rame, pomilovao me po kosi, poljubio u obraz i
izgovorio riječi utjehe. Zbog iskrenih emocija, ali i osjećanja krivice, taj izraz prijateljstva
rasplakao me je još više. Nisam mu mogao pogledati u lice, ali sam iz nekog razloga vjerovao
da i on plače. Obojica smo sjeli.
Eto, u takvom smo se raspoloženju prisjetili kako smo iste godine dovedeni u radionicu na
šegrtovanje; sjetili smo se osjećanja tuge i otuđenosti jer su nas otrgli od majki i iznenada
gurnuli u sasvim drugačiji život; prisjetili se bola od udaraca koje smo počeli dobijati već
prvog dana; radovanja zbog prvih poklona od glavnog rizničara; dana kad smo trčeći odlazili
kućama.
Isprva je samo on govorio, a ja potišteno slušao, ali kasnije, kad su se ćaskanju pridružili
Roda i Crni, koji je tokom prvih godina našeg šegrtovanja neko vrijeme proveo u radionici pa
otišao, zaboravio sam da sam maloprije plakao te sam, smijući se s njima, počeo pričati o
tome.
Sjetili smo se zimskih jutara, kad su šegrti ustajali rano, ložili peć u najvećoj prostoriji
umjetničke radionice i vrelom vodom ribali pod. Prisjetili smo se kako nas je jedan obazriv,
sad pokojni stari majstor, inače toliko nenadahnut i oprezan da je u jednom danu uspijevao da
nacrta tek list na stablu, po stoti put prekorio riječima „ne tamo, gledajte ovamo!" kad bi nas
vidio da kroz otvoren prozor umjesto u taj list gledamo u jarkozelene listove na procvalom
drveću, ali nas nikad nije tukao. Prisjetili smo se kako je plač jednog žgoljavog šegrta, kojeg
su vratili kući jer je od pretjeranog rada ozrikavio, odjekivao radionicom dok je sa
zavežljajem u ruci išao prema vratima. Kasnije nam je pred očima oživjelo kako smo s
uživanjem, jer nije bila naša krivica, posmatrali kako smrtonosna crvena boja curi na stranicu
na kojoj su trojica iluminatora radila šest mjeseci (na putu za Širvan osmanlijska vojska
suočena s glađu na obalama rijeke Kinik - zauzima Ereš i objeduje). S puno poštovanja
pominjali smo jednu čerkesku damu s kojom smo sva trojica spavali i nakon toga se u nju
zaljubili; bila je to najljepša žena jednog sedamdesetogodi-šnjeg paše koji je, zanesen
osvajanjem, moći i bogatstvom, tražio da mu oslikamo strop upravo onako kako je bio oslikan
u padi-šahovoj lovačkoj rezidenciji. S čežnjom smo se prisjećali uživanja u čorbi od sočiva
koju smo u zimska jutra jeli na pragu odškrinutih vrata kako para ne bi smekšala papir.
Pominjali smo i tugu koja nas je obuzimala zbog razdvojenosti od prijatelja i majstora iz
radionice kad smo, po naređenju svog učitelja, odlazili da še-grtujemo u nekom dalekom
mjestu. U jednom trenutku pred očima mi je iskrsao onaj najdraži prizor s mojim dragim
Leptirom u vrijeme kad je bio šesnaestogodišnjak. Jednog ljetnjeg dana, dok je sunce, koje je
ulazilo kroz otvoren prozor, padalo na njegove gole ruke boje meda, Leptir je satinirao papir
držeći morsku školjku u ruci. Povremeno je prekidao posao koji je obavljao sasvim odsutan,
prinosio očima papir i pažljivo proučavao ima li propusta na njemu, te pošto je uz dva-tri
drugačija pokreta prešao preko sumnjivog mjesta, ponovo bi zauzimao prijašnji položaj; i dok
mu je ruka brzo išla gore-dolje, on je maštao gledajući kroz prozor nekud u daljinu. Nikad
neću zaboraviti da je tad uradio ono što sam i ja kasnije radio drugima, prije nego što će
ponovo skrenuti pogled kroz prozor, pogledao me je pravo u oči. Taj pogled imao je samo
jedno značenje, koje su poznavali svi šegrti: ako ne maštaš, vrijeme uopšte ne prolazi.
58.
MENE ĆE PROGLASITI UBICOM
Zaboravili ste na mene, zar ne? Bar od vas više ne moram kriti da sam ovdje. Jer, osjećam
neodoljivu potrebu da progovorim glasom koji u meni sve više narasta. Katkad se teško
suzdržavam i pomišljam da bi me zbog toga glas mogao izdati. Katkad se, opet, prepustim igri
i tad mi se omaknu riječi koje ukazuju na moju drugu ličnost, koje možda i sami primjećujete.
Ruke mi zadrhte, čelo mi se orosi znojem i odmah znam da su to novi pokazatelji.
Ovdje sam, međutim, veoma sretan! Dok moja braća ilumi-natori i ja sjedimo i, tješeći jedni
druge, prizivamo uspomene, u sjećanje nam ne dolaze neprijateljstva, već ljepota i radost
slikanja. Sjedimo tako s osjećanjem da je kraj svijeta, milujemo se sa suzama u očima i, poput
haremskih žena, pominjemo stara dobra vremena.
To poredenje preuzeo sam od Ebu Saida iz Kirmana; pišući istoriju Timurovih potomaka,
prenio je i priče o starim majstorima iz Herata i Širaza. Prije sto pedeset godina, šah Džihan,
vladar plemena Crnog ovna porazio je male vojske međusobno zaraćenih timuridskih šahova i
kanova od Timurovog roda, sa svojom pobjedničkom turkmenskom vojskom prešao cijelu
Persiju i stigao na istok. Naposljetku je kod Astarabada pobijedio Ibra-hima, unuka šaha
Ruha, Timurovog sina, zauzeo Gurgan i poveo vojsku prema tvrdom Heratu. Prema
kermanskom istoričaru, snažan udarac zadat nepobjedivoj sili Timurida, koji su pola stoljeća
vladali ne samo Persijom nego i polovinom svijeta, od Indije do Vizantije, izazvao je tako
snažno osjećanje katastrofe da je u opsjednutoj tvrđavi Herat nastao pravi krkljanac. Istoričar
Ebu Said s čudnim zadovoljstvom podsjeća svoje čitaoce na to da je šah Džihan, vladar Crnog
ovna u osvojenim tvrđavama bez trunke milosti pobio sve koji su bili iz Timurove loze, kako
je probrao žene iz vladarskih i prinčevskih harema i poslao ih u svoj harem, a iluminatore
razdvojio jedne od drugih i većinu nemilosrdno dodijelio svojim majstorima kao šegrte. Na
tom mjestu on skreće svoju priču s heratskog šaha, koji se s vojskom trudio da probije
neprijateljsku odbranu na kulama tvrđave, i usmjerava je prema iluminatorima, koji su u
svojim radionicama, među kistovima i bojama, iščekivali već uveliko izvjestan, zastrašujući
kraj opsade. Ebu Said opisuje kako svi ti iluminatori, čija imena pojedinačno nabraja i koje,
kako kaže, cijeli svijet poznaje i nikad ih zaboraviti neće, iako su danas sasvim zaboravljeni,
tokom opsade nisu radili ništa drugo osim što su, sjećajući se lijepih, starih vremena, zagrljeni
plakali poput žena u šahovom haremu.
Poput sjetnih haremskih žena, i mi smo se sjetili krznenih kaftana i kesa punih novca koje bi
nam padišah, budući da nam je nekad iskazivao mnogo više naklonosti, darovao nakon što
bismo mu o praznicima uručivali poklone: izrezbarene šarene kutije, ogledala i tanjire,
oslikana nojeva jaja, ukrase od izrezanog papira, pojedinačne crteže, zabavne albume, karte za
igranje i knjige. Gdje su sad ti stari, vrijedni i strpljivi iluminatori iz mi-nulih vremena,
kojima je malo bilo dovoljno? Oni se nikad nisu zatvarali u kuće iz ljubomore da drugi ne bi
vidjeli kako rade, ili iz straha da se ne sazna da rade i za vanjske narudžbe, nego su svaki dan
dolazili u umjetničku radionicu. Gdje su stari majstori koji su cijeli život smjerno posvećivali
oslikavanju fine zidne dekoracije dvoraca na slikama, iscrtavanju listova na čempresima, za
koje bi jedino ako ih dugo gledaš mogao shvatiti da se razlikuju jedan od drugog, i stepske
trave sa sedam listova, koja je trebalo da popravi prazna mjesta na crtežu? Gdje su osrednji
majstori koji su prihvatili da ima neke nedokučive mudrosti i pravde u tome što je Alah
nekima dao umijeće i talenat, a nekima samo strpljenje i pokornost, i koji zbog toga nikad
nisu bili ljubomorni na druge? Kad god smo se prisjećali tih brižnih majstora, od kojih su neki
bili pogrbljeni i stalno nasmijani, neki sanjalice i pijanice, a neki pak opterećeni time da nam
utrape kćer koju ni-ko drugi nije htio uzeti za ženu, trudili smo se da oživimo zaboravljene
pojedinosti vezane za umjetničku radionicu iz vremena šegrtovanja i prvih majstorskih
godina.
Bio je tu - sjećate li se? - zrikavi izrađivač okvira, onaj koji je jezik prislanjao na desni obraz
ako je linija išla udesno, a na lijevi ako je išla ulijevo. Bio je i jedan sitan, nježan iluminator
koji se, kad bi mu se boja prosula, sam za sebe tiho kikotao ponavljajući: „Strpljenja,
strpljenja, samo strpljenja." Pa je bio onaj se-damdesetogodišnji pozlatar koji je satima brbljao
sa šegrtima knjigovescima s donjeg sprata i koji je tvrdio da crvena tinta, nanese li se na čelo,
zaustavlja starenje. Bio je tu i nervozni majstor koji je, kad bi sve nokte na rukama obojio da
bi provjerio gusti-nu boje, zaustavljao nekog od šegrta, ili bilo koga drugog, i na prst mu
nanosio boju. Postojao je i onaj debeli iluminator koji nas je nasmijavao kad god bi gladio
bradu krznenim zečjim nogama koje su korištene za skupljanje prašine preostale od pozlate.
Gdje li su oni sada?
Gdje su sad one daske za glačanje papira koje su od silne upotrebe srastale s tijelima šegrta,
da bi potom bile odbacivane; duge makaze za rezanje papira koje su šegrti kvarili mačujući se
njima; radne table na kojima su bila ispisana imena velikih majstora, kako se ne bi pobrkale
jedna s drugom; miris tinte za oslikavanje keramike; krckanje ibrika za kafu koje bi se čulo u
tišini; tigraste mačke i njihovi mačići, čije smo nježne dlačice svakog ljeta skidali iz ušiju i s
potiljka i od njih izrađivali razne kistove; tabaci indijskog papira koje su nam davali u izobilju
da ne sjedimo dokoni, već da vježbamo kaligrafsko umijeće; zastrašujući nož s čeličnom
drškom, koji je korišten samo s dopuštenjem prvog iluminatora kako bi cijela radionica
izvlačila pouku dok se velike greške na crtežu stružu, i rituali koji su sve to pratili?
Razgovarali smo i o tome kako je bilo pogrešno to što naš padišah nije dopuštao majstorima
iluminacije da rade kod kuće. I o nezaboravnoj toploj halvi koju su nam iz dvorske kuhinje
donosili u ranim zimskim večerima, kad smo s bolom u očima radili pri svjetlosti svjetiljki i
lojanica. Smijući se do suza, sjetili smo se slatkih gurabija koje je ostarjeli i senilni majstor
pozlatar, bolestan od drhtavice i nemoćan da u ruci drži olovku i papir, donosio kad bi,
jednom mjesečno, posjetio radionicu, a koje je za nas šegrte pekla njegova kći. Razgovarali
smo i o čudesnim stranicama velikog majstora Kara Memija, glavnog iluminatora prije
majstora Osmana; pri čišćenju majstorove danima prazne sobe nakon njegove sahrane, te su
stranice pronađene u jednoj mapi ispod dušeka koji je stari majstor prostirao da bi oko podne
malo odrijemao.
Razgovarajući, došli smo i do naših crteža kojima bismo se, baš kao i majstor Kara Memi,
ponosili i koje bismo, kad bi nam pod ruku došle njihove kopije, izvlačili na svjetlo dana i
gledali. Opisivali smo nebo iznad dvorca nacrtanog za Hunernamu; kad je ono bilo
premazano zlatnom vodicom, među kupolama, kulama i čempresima ukazao bi se krajolik
koji je podsjećao na kraj svijeta, ali ne zbog zlata samog, nego, kako to i priliči jednom
raskošnom crtežu, zbog njegove boje. Govorili smo i o prikazu raspeća božjeg poslanika s
vrha minareta na nebo.
Način na koji su ga dva anđela, uhvativši ga svaki sa po jedne strane, držala ispod pazuha i
način na koji je on, uplašen od nepoznatog, osjećao i golicanje - bili su oslikani tako ozbiljnim
bojama da bi se čak i djeca pred tim blagoslovljenim prizorom najprije pobožno uplašila, a
potom se s poštovanjem smijala, kao da i sama osjećaju isto škakljanje. Pričao sam im o
jednom crtežu na kojem sam s uživanjem prikazao glave koje je naš paša, prethodni veliki
vezir, posjekao dok je gušio ustanak pobunjenika odbjeglih u planine. Suptilno i s
poštovanjem nanizao sam ih duž ruba stranice koju sam ilustrovao: njihove presječene
vratove, na koje je bila nanesena crvena boja, i obrve spojene u samrt-nom času; njihove
tužne usne kako preispituju smisao života; noseve koji bez nade posljednji put udišu zrak;
zauvijek sklopljene oči. Nisam ih nacrtao kao neke bezlične mrtvačke glave, nego zasebno,
jednu po jednu, s licima koja se razlikuju jedno od dru-gog, onako kako bi ih nacrtali franački
portretisti. Tako sam prenio na crtež jedan zastrašujući ugođaj misterije.
Tako smo u sjećanje prizivali najdraže ljubavne i ratne scene, najčudesnije ljepote i detalje
koji su nam tjerali suze na oči. S čežnjom smo ih pominjali, kao da su naše nezaboravne i
neponovljive uspomene. Pred našim očima nizali su se pusti i tajanstveni vrtovi gdje su se
sastajali ljubavnici u zvjezdanim noćima, proljetna stabla, legendarne ptice, zaustavljeno
vrijeme... Zamišljali smo krvave bitke, zastrašujuće i bliske koliko i naši košma-ri;
raspolućene ratnike; konje s okrvavljenim oklopima; drevne ljude što jedni druge probadaju
bodežom; kosooke žene s malim ustima i sitnim šakama što kroz odškrinute prozore gledaju
šta se zbiva... Sjetili smo se ponosnih i samozadovoljnih lijepih momaka, zgodnih šahova i
kanova te njihovih odavno uništenih država i saraja. Znali smo da smo već uveliko iz života
prešli u uspomenu, baš kao žene koje su nekad plakale u haremima tih šahova, ali jesmo li,
poput njih, i mi prelazili iz istorije u legendu? Kako nas sjena straha da ćemo biti
zaboravljeni, gora i od same smrti, ne bi odvukla u užas, upitali smo jedni druge koji nam je
prizor smrti najdraži.
Odmah smo se sjetili kako je šejtan nagovorio Dehaka da ubije svog oca. Budući da je u
vrijeme te legende, ispričane na početku Šahname, svijet bio tek stvoren, sve je bilo toliko
jednostavno da ništa nije trebalo pojašnjavati. Poželiš mlijeko, pomu-zeš kozu i popiješ ga;
pomeneš konja, uzjašeš ga i odeš; kažeš li nešto loše, pojavi se šejtan i ubijedi te u ljepotu
oceubistva. To što je Dehak ubio svog oca Merdasa, porijeklom Arapina, bilo je lijepo i zbog
toga što je bilo sasvim bezrazložno i zbog toga što se zločin odigrao u ponoć, u vrtu jednog
veličanstvenog saraja, dok su zlatne zvijezde treperavo osvjetljavale čemprese i šareno
proljetno cvijeće.
Potom smo se sjetili kako je legendarni Rustem nekon trodnevnog dvoboja ubio Suhraba,
zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajući da mu je to sin. To što je Rustem plakao i
čupao sebi kosu kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogo godina ranije poklonila majka
shvatio da je ubio rođenog sina, raz-nijevši mu grudni koš udarcem mača, sve nas je pogodilo
duboko u srce.
Kako se zapravo sve to odigralo?
Dok je kiša melanholično udarala po krovu tekije, šetao sam gore-dolje i odjednom izgovorio:
„Ili će majstor Osman, naš otac, izdajom poslati u smrt nas, ili ćemo mi njega iznevjeriti i
ubiti."
Užasnuli smo se i zašutjeli, ali ne samo zato što su te moje riječi bile pogrešne, već zato što su
bile istinite. Hodajući gore-dolje, u panici sam nastojao da vratim stvari u prijašnje stanje te
sam u sebi govorio: da bih promijenio, temu moram ispričati kako je Efrasijab ubio Sijavuša.
Ali ne plašim se takve izdaje. Opisi Husrevovu smrt! U redu, ali kako? Onako kako je opisuje
Firdu-si u Šahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i Širin? Ono što u Šahnami izaziva tugu
jeste trenutak kad Husrev kroz suze prepoznaje ubicu koji je ušao u sobu.
Hvata se za slamku i pažu koji je bio kraj njega govori: „Hoću da se pomolim, donesi mi
vodu, sapun, čistu odjeću i prostirku za klanjanje!" Ali prostodušni dječak ne shvata da ga
gospodar šalje po pomoć i zaista odlazi da donese naručene stvari. Kad se našao sam u sobi s
Husrevom, ubica je najprije zaključao sobu iznutra. Na kraju Šahname Firdusi s gnušanjem
opisuje ubicu -smrdljiv, dlakav, izbačenog stomaka.
Dok sam hodao gore-dolje, glava mi je bila puna riječi, ali glasa nisam ispuštao od sebe, baš
kao u snu.
Tako sam, opet kao u nekom snu, osjetio da se ostali u trenutku došaptavaju i da o meni
govore neprijateljski.
Odjednom su se sva trojica bacila na mene. Tako su me brzo sapleli da smo se svi stropoštali
na pod. Počelo je guranje, ko-škanje i rvanje, ali sve to nije dugo trajalo. Ležao sam oboren na
leđima, a oni su bili na meni.
Jedan mi je sjeo na koljena, a drugi na desnu ruku.
Crni se koljenima naslonio na mjesto gdje mi se ruke spajaju s ramenima, a zadnjicu je
smjestio između mog stomaka i grudi. Nisam se mogao ni maknuti. Tako smeteni, svi smo
teško disali. Sjetio sam se nečeg.
Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije godine starijeg od mene. (Nadam se da su ga
uhvatili kako presreće karavan i odsjekli mu glavu.) Kad god bi taj ogavni zavidljivac osjetio
da znam više od njega, da sam pametniji i prefinjeniji, započeo bi svađu s nekim izgovorom; a
ako mu to ne bi pošlo za rukom, predložio bi da se rvemo i, kad bi me za kratko vrijeme
srušio, na isti bi način naslanjao koljena na moja ramena, upirao svoje oči pravo u moje,
onako kako to sad i Crni čini, te na usnama skupljao pljuvačku. I dok bi se ona gomilala i
lagano spuštala k mojim očima, on se zabavljao gledajući kako s gađenjem okrećem glavu
lijevo-desno da bih je izbjegao.
Crni je rekao da ništa ne krijem. „Gdje je posljednji crtež? Priznaj!"
Dvije su stvari u meni izazivale tugu i gnjev: to što sam se ulagivao ne shvatajući da su se već
dogovorili šta treba da čine i to što ranije nisam pobjegao. Jednostavno, nisam vjerovao da
ljubomora dotle može dovesti.
Crni je rekao da će me zaklati ne budem li im dao posljednji crtež.
Smiješno. Čvrsto sam stisnuo usne, kao da će, otvorim li usta, iz njih izletjeti istina. S druge
strane, razmišljao sam: nema ničeg što bih mogao učiniti. Ako se dogovore i prijave me
glavnom rizničaru kao ubicu, izvući ću se. Jedina nada bio mi je majstor Osman, koji bi
mogao usmjeriti trag prema nekom drugom, prema nekoj drugoj tački, ali pitam se je li istina
to što je Crni rekao o njemu? Plašio sam se da bi me ovdje mogli ubiti i potom na mene svaliti
svu krivicu.
Prislonili su mi nož na grlo. Odmah sam primijetio daje Crni u tome osjetio nakakvo
zadovoljstvo koje uopšte nije skrivao. Opalili su mi šamar. Je li me bodež sjekao? Opet me
udariše.
Ali mogao sam ići i ovom logikom: ako ništa ne kažem, ništa se neće ni dogoditi! To mi je
dalo snagu. Više nisu krili da su još od šegrtskih dana bili ljubomorni na mene. Osmijehnuo
sam se svojoj dragoj braći. Jedan od njih, ne želim da znate ko je uradio tu gadost, poljubio
me je strasno, kao da ljubi voljenu za kojom već dugo žudi. Ostali su to posmatrali pri
svjetlosti svjetiljke koju su bili prinijeli. A ja sam uzvratio poljubac svom voljenom bratu.
Ako se bližimo kraju svega, neka se zna da sam ja izrađivao najbolje crteže. Pronađite moje
stranice i pogledajte!
Kao da ga je razjarilo to što sam na poljubac odgovorio poljupcem, počeo me je ljutito tući,
ali su ga ostala dvojica zaustavila. Na trenutak su se svi pokolebali. To što su se među sobom
pokoškali naljutilo je Crnog. Izgledalo je kao da ne osjećaju gnjev prema meni, već prema
pravcu u kojem im život odlazi, pa zbog toga hoće da se osvete cijelom svijetu.
Crni je iz pojasa izvukao dugačku iglu veoma oštrog vrha. Primakao ju je mojim očima i
napravio pokret kao da će mi je zabosti u oko.
„Veliki Behzad, majstor nad majstorima, shvatio je prije osamdeset godina, dok je Herat
padao, da je svemu došao kraj i časno se oslijepio kako ga niko ne bi mogao prisiliti da crta na
neki nov način", rekao je. „Ovu iglu za perjanice lagano je zabio u oko i izvukao je. Nakon
izvjesnog vremena veličanstvena božja tama spustila se lagano na tog iluminatora čudesnih
ruku. Ovu iglu, koja je sa slijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata u Tabriz, šah
Tahmasp je, zajedno s legendarnom Šahnamom, poslao na poklon ocu našeg padišaha.
Majstor Osman isprva nije mogao shvatiti zašto je uz knjigu poslata igla. Ali danas je uvidio
da se iza tog okrutnog poklona krije zlonamjernost i ispravna lo-gika. Vidjevši da naš padišah
želi da mu slika bude izrađena u franačkom maniru i da ste ga izdali vi, koje je volio više
nego svoju djecu, majstor Osman je sinoć u Carskoj riznici, baš kao i Beh-zad, ovu iglu zabio
sebi u oko. I šta će biti ako ja sad oslijepim tebe, prokletnika koji gura u propast radionicu u
kojoj je majstor Osman proveo cijeli život?"
„Bilo da me oslijepiš ili ne, za nas ovdje više neće biti mjesta", rekao sam. „Ako majstor
Osman zaista oslijepi, ili umre, a mi pod uticajem franačkih majstora, nastavimo da crtamo u
prepoznatljivom stilu, sa svim svojim manama i osobenostima, onako kako želimo, opet ćemo
ličiti na sebe, ali to više nećemo biti mi. A ako kažemo: ne, hajde da crtamo u stilu starih
majstora, jer ćemo samo tako sačuvati svoju osobenost - naš padišah, koji je čak i majstoru
Osmanu okrenuo leđa, naći će druge majstore umjesto nas. Više nas neće ni pogledati; samo
će nas sažaljevati. A napad na kafanu doći će im kao naručen. Jer, naravno da će polovinu
krivice za te događaje natovariti nama iluminatorima, koji smo se rugali vaiz-efendiji."
Nastojao sam da ih pridobijem i navedem da shvate kako nam uopšte ne ide u prilog da se
među sobom zavadimo, ali nije vrijedilo. Nisu namjeravali da me slušaju, bili su u panici:
vjerovali su da će se izvući iz nevolje, da će izbjeći mučitelje i da će u radionici još mnogo
godina sve biti po starom pod uslovom da do jutra nepromišljeno zaključe da je jedan od njih
ubica, ne mareći pri tom je li to istina.
Ipak, druga dvojica nisu blagonaklono gledala na prijetnje Crnog. A šta ako se ispostavi da je
kriv neko drugi, a do padiša-ha dođe da su me bezrazložno oslijepili. Plašila ih je njegova
bliskost s majstorom Osmanom, ali i drskost s kojom je govorio o njemu. Zato su nastojali da
odmaknu iglu koju je Crni u neobuzdanom bijesu neprestano držao ispred mojih očiju. Crni se
us-paničio jer je mislio da mu iz ruku otimaju iglu i da smo se nas trojica dogovorili. Jedino
što sam mogao učiniti kako bih izbjegao natezanje s iglom koja mi se nalazila ispred očiju
bilo je da podignem vilicu i zabacim glavu.
Zatim se sve odigralo tako brzo da u prvi mah nisam ni bio svjestan šta se dogodilo. U
desnom oku osjetio sam oštar, ali ograničen bol. Na trenutak mi je čelo utrnulo. Onda se sve
vratilo u prijašnje stanje, ali mene je već bio prožeo užas. Udaljili su svjetiljku, ali sam ipak
vidio kako mi jedan od njih odlučno zabija iglu, ovaj put u lijevo oko. Trenutak ranije oteo je
iglu od Crnog, ovog puta bio je pažljiviji i precizniji. Kad sam shvatio da mi igla prodire u
oko, nisam se ni pomakao, ali sam osjetio isto peckanje. Kao da se osjećaj obamrlosti čela
proširio na cijelu glavu, ali je prestao kad je izvukao iglu. Gledali su čas u vrh igle, čas u moje
oči. Kao da im je bilo jasno šta se dogodilo. No kad su shvatili kakva me je strahota snašla,
koškanje je prestalo, a teret na mojim rukama oslabio.
Počeo sam vrištati. Ne zbog bola, već zbog užasa spoznaje šta me je zadesilo.
Ne znam koliko sam dugo vikao. Najprije sam osjetio da moj vrisak ne uznemirava samo
mene nego i njih. Zbližavala nas je moja vriska. I što sam jače vrištao, to ih je više obuzimala
panika. I dalje me ništa nije boljelo. Ali ni na trenutak nisam zaboravljao da je ta igla
zabodena i u moje oči.
Ali još nisam oslijepio. Bogu hvala, i dalje sam mogao razabrati da me posmatraju s tugom i
užasom i da se njihove sjenke neodlučno miču. To me je i obradovalo i uznemirilo.
„Pustite me!" vikao sam. „Molim vas, pustite me da još jednom vidim svijet!"
„Odmah nam ispričaj kako ste se ti i efendi Prefmjeni sreli one večeri", rekao je Crni. „Tada
ćemo te pustiti."
„Vraćao sam se kući iz kafane kad me je presreo efendi Prefmjeni. Bio je potpuno izgubljen.
Isprva mi ga je bilo žao. Ali pustite me sad, kasnije ću pričati! Smrkava mi se pred očima."
„Ne događa se to odmah", rekao je Crni ravnodušno. „Vjeruj mi, majstor Osman je i
probušenim očima prepoznao konja rasječene nozdrve."
„Siroti efendi Prefinjeni rekao je kako želi sa mnom da razgovara jer jedino meni vjeruje."
Ali sad nisam žalio njega nego sebe.
„Ako nam sve ispričaš prije nego što ti se krv zgruša u očima, ujutro ćeš posljednji put do
mile volje posmatrati svijet", rekao je Crni.
„Predložio sam mu da se vratimo u kafanu, ali sam odmah shvatio da mu se to mjesto ne
sviđa, da ga se čak i plaši. I tako sam prvi put od naših šegrtskih dana, nakon dvadeset pet
godina zajedničkog crtanja, primijetio da se efendi Prefinjeni prilično udaljio od nas. Tokom
posljednjih osam-devet godina, otkako se oženio, viđao sam ga u radionici, ali nisam čak znao
ni šta radi... Rekao mi je da je vidio posljednji crtež. Da nosi u sebi veliki grijeh. Nešto iz
čega niko od nas neće moći da se izvuče. Govorio je da ćemo zbog toga svi gorjeti u paklu.
Bio je uznemiren, uplašen; bio je opsjednut užasnim osjećanjem da je nesvjesno počinio
veliki grijeh."
„Je li rekao o kakvom je grijehu riječ?"
„Kad sam ga to upitao, zbunjeno je razrogačio oči kao da pita: zar ti ne znaš? Tad sam
pomislio kako je naš drug iz šegrtskih dana ostario kao i mi. Rekao mi je da je siroti Tetak na
posljednjem crtežu bez ustručavanja primjenjivao perspektivu. Na toj slici stvari su
oslikavane redosljedom koji se pričinjava našim očima, onako kako to čine franački majstori,
a ne u skladu sa značenjem koje imaju u božjem umu. To je, rekao je, veliki gri-jeh. A drugi
grijeh je to što je naš padišah, islamski kalif, na crtežu prikazan u veličini psa. Treći grijeh je
to što je u istoj veličini nacrtan i šejtan, i to tako da se čini dopadljivim. Ali je od svega toga
najbogohulnije, naravno, ako se prihvati franačko poimanje slikarstva, izraditi ogroman crtež
našeg padišaha, a njegovo lice sa svim detaljima. Onako kako to rade i idolopoklonici... Poput
portreta koje na zidovima crkava rade i pred kojima se klanjaju hrišćani, koji se nikako ne
mogu osloboditi mnogobožačkih navika. Efendi Prefinjeni dobro je poznavao tu riječ, naučio
ju je od tvog tetka i s pravom je vjerovao da je portret najveći grijeh i da će se njime okončati
islamsko slikarstvo. Budući da nismo otišli u kafanu, u kojoj se, po njegovom mišljenju,
rugaju preuzviše-nom vaiz-efendiji i našoj vjeri, sve mi je to ispričao u hodu. Povremeno je
zastajkivao i, kao da od mene traži pomoć, zapitkivao me je li sve to tačno, ima li izlaza,
hožemo li gorjeti u paklu. Kidao se u napadima kajanja, ali sam odjednom osjetio da mu uopšte ne vjerujem. Bio je podlac koji je glumio silno kajanje."
„Na osnovu čega si to zaključio?"
„Efendi Prefinjeni i ja poznajemo se još iz djetinjstva. Veoma je uredan, ali tih, blijed i
bezbojan. Kao i njegove pozlate. Čovjek preko puta mene kao da je bio neko gluplji, naivniji i
pobo-žniji od efendi Prefinjenog."
„1 on je bio blizak s Erzurumčevim pristalicama", rekao je Crni.
„Nijedan musliman ne bi se toliko kajao zbog nesvjesno počinjenog grijeha", rekao sam.
„Dobar musliman zna da je Alah pravedan i razuman i da vodi računa o namjerama svog
sluge. Samo neznalice kokošjeg mozga vjeruju da će otići u pakao zato što su nesvjesno jeli
svinjetinu. Pravi musliman zna da strah od pakla služi da bi se zaplašio drugi, a ne on sam. A,
eto, efendi Prefinjeni je to činio i htio je da me zaplaši. Tvoj tetak mi je pokazao da to može
uraditi; odmah sam to shvatio. Sad mi, draga braćo iluminatori, pošteno recite: jesu li mi oči
krvave, gube li boju?" Donijeli su svjetiljke, primakli ih mom licu i pažljivo poput lje-kara
zagledali mi se u oči.
„Kao da se ništa nije dogodilo."
Zar će ta trojica što bulje u moje oči biti posljednje što ću vidjeti na ovom svijetu? Shvatio
sam da te trenutke nikad neću zaboraviti i nastavio da pričam, jer sam, uprkos kajanju,
osjećao nadu.
„Tvoj tetak je ubijedio efendi Prefinjenog da radi nešto opasno. Prekrivajući posljednji crtež,
svakom od nas otkrivao je tek po jedan njegov kutak, tražio da na njemu nešto nacrtamo, a
cjelinu skrivao... Slici je dao auru nekog misterioznog posla, prožeo je strahom od grijeha.
Mučile su nas sumnje da bismo mogli počiniti grijeh; bili smo u panici. Za takva osjećanja
krivac je bio on, a ne erzurumčevci, koji u životu nisu vidjeli iluminiranu knjigu. Čega bi,
međutim, trebalo da se plaši iluminator čiste savjesti?"
„Ima mnogo stvari kojih bi trebalo da se plaši iluminator čiste savjesti", pametovao je Crni.
„Tačno", niko nema ništa protiv dekoracije, ali naša vjera zabranjuje slikarstvo. Budući da se
na slike persijskih majstora, pa čak i na čuda najvećih heratskih majstora, na kraju krajeva,
gledalo kao na dio ukrasa margine stranice, one nikome nisu smetale. Smatralo se, naime, da
u prvi plan ističu ljepotu pisanja ili vještinu kaligrafa. Osim toga, koliko njih uopšte vidi naše
iluminacije? Ali ako koristimo metode franačkih majstora, naše iluminacije ili pak minuciozni
ukrasi postaju slikarstvo. Eto, to je ono što zabranjuje Kuran Časni i što se nikako nije sviđalo
našem poslaniku. I naš padišah i moj tetak znali su to veoma dobro. Zato je moj tetak ubijen."
„Tvoj tetak je ubijen zato što se plašio", rekao sam. „1 on je, poput tebe, počeo da tvrdi kako
ilustracija nije u suprotnosti s vjerom i knjigom. A to je bilo upravo ono što su tražili erzurumčevci, koji se iz petnih žila trude da pronađu nešto protivno vjeri. Efendi Prefinjeni i tvoj
tetak sasvim su odgovarali jedan drugom."
„Obojicu si ti ubio, zar ne?", upitao je Crni. Na trenutak sam pomislio da će me udariti i
odmah sam shvatio da novi muž lijepe Šekure nijednom nije pokazao žaljenje zbog smrti svog
tetka. Nije namjeravao da me udari, a i da jeste, više me nije bilo briga.
„Zapravo, koliko je naš padišah želio da naruči knjigu opremljenu pod franačkim uticajem",
prkosno sam rekao, „toliko je tvoj tetak želio knjigu koja će svakog izazvati i proširiti strah od
grijeha, i to da bi se mogao praviti važan. Ropski se divio slikama franačkih majstora koje je
vidio na svojim putovanjima i predano je vjerovao u stvari koje je svima nama danima
prepričavao, sigurno je i tebi pričao one budalaštine o perspektivi i portretu. Mislim da u
knjizi koju smo ilustrovali nema ničeg što bi bilo štetno ili nespojivo s vjerom. A kako je i on
to znao, stvarao je oko sebe famu kao da tobože radi na nekoj opasnoj knjizi, što mu je veoma
prijalo. To što radi nešto opasno s padišahovim dopuštenjem za njega je bilo važno koliko i
divljenje slikama franačkih majstora. Nacrtati sliku koja će biti okačena na zid sigurno bi bilo
bogohulno. Ali ja ni na jednoj od slika koje smo radili za tu knjigu nisam osjetio ništa što bi
bilo u suprotnosti s vjerom, nikakvo bezbožništvo, pa čak ni strah od zabranjenog... A vi?"
Oči su mi bile izgubile ponešto od svoje snage, ali, bogu hvala, mogao sam shvatiti da ih je
moje pitanje pokolebalo.
„Niste sigurni, zar ne?" rekoh s uživanjem. „Čak da ste kri-šom i pomislili da zbog crteža koje
smo radili u vama postoji nekakva predstava o grijehu i da vas natkriljuje sjenka bezbožništva, nikad to niste prihvatili i izgovorili. Jer, to bi značilo da dajete za pravo svojim
neprijateljima, Erzurumčevim pristalicama i fanaticima koji vas okružuju. S druge strane, ne
možete tvrditi da ste čisti kao suza, jer bi to značilo da odustajete od go-spodskog razmetanja i
primamljive fantazije da radite na nečemu tajnovitom i zabranjenom. Znate li kako sam
shvatio da se i ja pravim važan? Tako što sam sirotog efendi Prefmjenog u ponoć doveo u ovu
tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se bili smrzli hodajući ulicama. Zapravo sam želio da
vidi da sam ostatak jednog nevjernog kalenderije i da, što je još gore, tome težim. Kao da je
siroti efendi Prefinjeni trebalo više da me se plaši kad vidi da sam posljednji sljedbenik
jednog rasturenog reda što počiva na pederastiji, pušenju hašiša, skitnji i svakojakim
nepodopštinama. Naravno, dogodilo se baš suprotno. Ne samo da se našem ograničenom
prijatelju iz djetinjstva ovo mjesto nije dopalo nego je i smjesta zaključio da su optužbe za
bezbožništvo koje je čuo od tvog tetka sasvim na mjestu. I tako je naš dragi prijatelj iz
šegrtskih dana, koji me je najprije preklinjao riječima 'pomozi mi, uvjeri me da nećemo otići u
pakao pa da mogu mirno zaspati', počeo govoriti kako će se sve to loše završiti. Govorio je
kako se na posljednjem crtežu uveliko odstupilo od šahovih naredbi, kako nam padišah to
neće oprostiti i da će glasine stići do hodže iz Erzuruma. Bilo je gotovo nemoguće uvjeriti ga
da je sve u redu. Shvatio sam da će on, pretjerujući u svojim izmišljanjima da se rugamo vjeri
i da šejtana prikazujemo na dopadljiv način, izbrbljati svojim ograničenim prijateljima koji su
se poveli za vaizom iz Erzuruma sve Tetkove besmislice te da će oni u te klevete povjerovati.
I sami znate koliko su nam zavidjeli ne samo majstori nego i umjetnici zato što smo imali
padišahovu naklonost. Tad bi svi uglas zlurado povikali: „ Iluminatori su izdali svoju vjeru!"
Pri tom, kleveta se mogla ispostaviti kao tačna zbog Tetkove saradnje s efendi Prefinjenim.
Kažem kleveta jer uopšte ne vjerujem u ono što je naš brat Pre-finjeni rekao o knjizi i
posljednjem crtežu. Tad još nikom nisam dopuštao da kaže nešto protiv tvog pokojnog tetka.
Smatrao sam čak umjesnim to što padišah više pažnje poklanja njemu nego majstoru Osmanu
i - premda ne onoliko koliko on - vjerovao sam u stvari koje mi je naširoko pričao o
franačkim majstorima i njihovim slikama. Iskreno sam vjerovao da mi osmanski iluminatori,
ne trgujući sa šejtanom, možemo preuzeti ponešto od franačkih metoda prema sopstvenom
nahođenju ili u mjeri u kojoj nas te metode očaravaju na putovanjima, te da nam to neće
natovariti bijedu na vrat. Život je bio lak, a tvoj pokojni tetak bio je za mene, nakon majstora
Osmana, nov otac u tom novom životu."
„Kasnije ćemo o tome", rekao je Crni. „Najprije opisi kako si ubio Prefmjenog."
„Taj čin", rekao sam, svjestan da preko usana ne mogu prevaliti riječ ubistvo, „taj čin izveo
sam ne samo da bih nas spasio nego i radi dobrobiti cijele radionice. Efendi Prefinjeni shvatio
je da raspolaže moćnim oružjem. Molio sam Svevišnjeg da mi pokaže koliko je bijedan taj
podlac. Alah mi je uslišio molitve i pokazao mi beščešće tog bijednika: ponudio sam mu
novac. Pali su mi na pamet i zlatnici, ali sam, s božjom pomoći, smislio laž. Rekao sam da
zlatnici nisu u tekiji već na jednom skrovitom mjestu. Izašli smo. Bez ikakvog cilja hodali
smo ulicama i zabačenim mahalama. Uopšte nisam znao kuda idemo i užasno sam se plašio.
Na kraju tog našeg besciljnog i besmislenog lutanja, kad smo prolazili sokakom kojim smo
već bili prošli, efendi Prefinjeni, naš brat pozlatar koji je cijeli život posvetio ponavljanju i
formi, postao je sumnjičav. Ali Alah nas je odmah doveo pred jedno zgarište i jedan presahli
bunar."
Tu sam shvatio da dalje neću moći da pričam, pa sam rekao: „Da ste vi bili na mom mjestu, i
vi biste mislili na spas ostale naše braće i učinili biste isto", rekao sam odvažno.
Kad sam čuo da mi daju za pravo, došlo mi je da se raspla-čem. Umalo nisam rekao da je to
bilo zato što mi je saosjećanje koje ne zaslužujem smekšalo dušu, ali ni to nije bio pravi
razlog. Htio sam reći da je to zato što sam se sjetio koliko sam bio sretan prije nego što sam
postao ubica, kad se ni po čemu nisam razlikovao od drugih, ali ni to nije tačno. Pred očima
mi se ukazala slika jednog slijepca koji je u mom djetinjstvu prolazio kroz na-šu siromašnu
mahalu. Iz prljave odjeće vadio bi još prljaviji bakarni vrč i oglašavao se djeci koja su ga
posmatrala izdaleka, stojeći kraj mahalske česme: „Draga djeco, ko će od vas natočiti vode u
vrč jednog slijepog čike?" A kad mu niko ne bi prišao, govorio bi: „To je sevap, djeco moja,
sevap!" Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela i sasvim se izjednačila s bojom njegovih
bjeonja-ča. Uspaničen zbog sličnosti sa slijepim starcem, na brzinu i bez ikakvog užitka,
ispričao sam im i to kako sam ubio efendi Tetka. Nisam pretjerivao ni u istini ni u laži.
Pronašavši mjeru koja mi nije previše pritiskala dušu, primijetio sam da su bili uvjereni kako
tamo nisam otišao da bih ubio efendi Tetka. I kao što su shvatili da sam htio reći: nisam ga
ubio s predumišljajem, tako su shvatili još nešto: da za sebe tražim opravdanje tvrdeći kako
čovjek neće završiti u paklu ako nema zle namjere.
„Nakon što sam efendi Prefmjenog predao božjim anđelima", rekao sam zamišljeno, „riječi
koje mi je pokojnik kazivao u posljednjim trenucima počele su me izjedati kao crv. To što
sam okrvavio ruke zbog posljednjeg crteža u mojim očima uvećalo je njegovo značenje.
Potražio sam tvog tetka, koji za potrebe knjige više nijednog od nas nije pozivao u kuću, da
mi pokaže taj posljednji crtež. Ne samo da mi ga nije pokazao nego se prema meni ponašao
kao da je sve u najboljem redu. Nije bilo nikakvog misterioznog crteža radi kojeg bi trebalo
počiniti ubistvo, niti bilo čega sličnog! Da me ne bi toliko nipodaštavao i da bi me uzeo za
ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio efendi Prefmje-nog i bacio ga u jamu. Shvatio me je
ozbiljno, ali je nastavio da me ponižava. Onaj koji ponižava svog sina ne može biti otac.
Veliki majstor Osman nekad bi se ljutio na nas, tukao bi nas, ali nas nikad nije nipodaštavao.
Pogriješili smo, braćo moja, što smo ga iznevjerili."
Osmijehnuo sam se svojoj braći, koja su me gledala pravo u oči, kao da uz samrtnu postelju
slušaju moje posljednje riječi. I kao što osjeća brat na samrti, tako sam i ja vidio da se
udaljavaju od mene rasplinj avaj ući se u izmaglici.
„Tvog tetka sam ubio zbog dvije stvari. Zato što je majstora Osmana tjerao da kao majmun
oponaša franačkog slikara Seba-stijana. I zato što sam u trenutku slabosti upitao imam li ja
stil."
„Šta je odgovorio?"
„Da imam. Ali za njega to nije bila uvreda, već, naravno, pohvala. Sjećam se da sam se
odjednom i s osjećanjem stida zapitao doživljavam li i ja to kao pohvalu. Stil mi se čini kao
neka vrsta izopačenosti i beščešća, ali ipak mi nešto ne da mira. Želio bih da nemam stil, ali
mi đavo ne da mira i budi u meni radoznalost."
Ali niko me nije slušao. Crni je pripovijedao priču o nesretnom turkmenskom begu koji je
prognan u Kinu zato što je šaho-voj kćerki prerano izjavio ljubav. A kako uza se nije imao
portret svoje voljene, o kojoj je maštao punih dvanaest godina, medu kineskim ljepoticama
zaboravio je njeno lice, a ljubavni bol pretvorio se u duboku patnju kojom ga je Alah
iskušavao. Ali svi smo znali da on zapravo priča o samom sebi.
„Zahvaljujući tvom tetku, svi smo konačno naučili tu riječ -portret. Bog će dati da jednog
dana naučimo kako da o sopstve-nom životu pričamo bez ikakvog straha."
„Bajke pripadaju svima podjednako", rekao je Crni. ,,A ne pojedincu."
,,A sve iluminacije Alahu", upotpunio sam stihove heratskog pjesnika Hatifija. „Ali kad se
rašire metode franačkih majstora, svako će misliti da je vještina pričati tuđu priču kao svoju."
„Upravo to šejtan i želi."
„Pustite me već jednom!" povikao sam iz sve snage. „Da posljednji put posmatram svijet!"
Kad sam vidio da su se prestravili, u meni se počelo buditi samopouzdanje. Najprije se
pribrao Crni: „Hoćeš li nam pokazati posljednji crtež?"
Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno da hoću, pa me je pustio. Srce mi je počelo
lupati. Sigurno ste već odavno otkrili moj identitet, koji tobože pokušavam prikriti. Ipak,
nemojte se čuditi što se ponašam poput starih heratskih majstora. Oni su krili svoje potpise iz
poštovanja prema svojim učiteljima i normama, a ne da se ne bi saznalo ko su. Sa svjetiljkom
u ruci, uzaludno sam hodao mračnim sobama tekije, praveći prolaz svojoj blijedoj sjeni. Je li
se to zavjesa tame već počela spuštati na moje oči ili su te sobe i predvorja zaista bili toliko
mračni? Koliko će još vremena proći prije nego što oslijepim. Moja sjenka i ja zastali smo
među utvarama u kuhinji, iz čistog kutka prašnjavog ormara uzeli papire i brzo se vratili. Crni
me je iz predostrožno-sti pratio, ali bodež nije bio ponio sa sobom. Jesam li ja želio da uzmem
bodež i iskopam mu oči prije nego što oslijepim?
„Drago mi je što ću to još jednom vidjeti prije nego što oslijepim", rekao sam ponosno.
„Želim da i vi to vidite. Pogledajte ovamo!"
I tako sam im pri svjetlosti svijeće pokazao taj posljednji crtež, koji sam uzeo iz Tetkove kuće
onog dana kad sam ga ubio. Najprije sam uočio kako radoznalo i uplašeno gledaju sliku
veličine dviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i zajedno s njima pogledao sliku, osjetio sam
laganu drhtavicu. Da li zbog igle kojom su mi probili zjenice ili zbog toga što sam pao u
ekstazu, tek skočila mi je temperatura.
U različitim dijelovima tih stranica nalazili su se crteži na kojima smo svi mi radili
posljednjih godinu dana: stablo, konj, šejtan, smrt, pas i žena; svi su, doduše, pomalo
nevjesto, bili poredani prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi, i to tako da su pozlata i
okviri pokojnog efendi Prefinjenog stvarali utisak kao da kroz prozorsko okno posmatramo
cijeli svijet, a ne stranicu neke knjige. Usred tog svijeta, tamo gdje je trebalo da bude
padišahov portret, nalazilo se nešto što sam na trenutak s ponosom osmotrio - moj portret.
Tištalo me je to što je veoma malo ličio na mene, iako sam ga, gledajući se u ogledalu,
danima i s mnogo truda crtao. Ipak, osjećao sam i nesavladivo uzbuđenje, ne samo zato što
me je portret stavljao u centar svijeta nego i zato što me je iz nekog neobjašnjivog šejtanskog
razloga učinio produhovljenijim, kompletnijim i tajanstvenijim nego što sam zapravo bio.
Želio sam da moja braća iluminatori vide to moje uzbuđenje, da ga shvate i podijele sa mnom.
Kao neki sultan ili kralj, bio sam u središtu svega, a, opet, bio sam to ja. Ta situacija budila je
u meni i ponos i stid. A kako su me ta dva, međusobno uravnotežena osjećanja smirivala,
mogao sam beskrajno uživati u tom svom novom položaju na slici. Ali da bi to uživanje bilo
potpuno, sve je, počev od bora na mom licu i nabora na odjeći, od sjenki, bubuljica i čireva,
od brade pa do tkanine, sve je moralo biti izrađeno bez najmanje greške i s umjetničkom
vještinom franačkih majstora.
Osim straha i zaprepaštenja, na licima svojih starih prijatelja koji su gledali sliku vidio sam i
ono neizbježno osjećanje koje nas sve izjeda i uništava - ljubomoru. Prema meni su osjećali
gnušanje koje bi osjetili prema svakom ko je do kraja ogrezao u grijeh, ali istovremeno i
zavist punu straha.
,,U noćima kad sam ovdje pri svjetlosti svijeće gledao tu sliku prvi put u životu osjetio sam da
me je Alah napustio i da mi u mojoj usamljenosti jedino šejtan može biti prijatelj", rekao sam.
„1 kad bih zaista bio u središtu tog svijeta, a poželim to kad god pogledam sliku, osjećao bih
se još usamljenijim uprkos svim stvarima koje me okružuju, a koje toliko volim; uprkos
mojim prijateljima dervišima i ženi koja liči na lijepu Šekuru; uprkos ljepoti crvene boje koja
prevladava na slici. Ne plašim se toga da imam stil i osobenost, kao ni toga da mi se drugi
klanjaju; naprotiv-ja to želim."
„Ti se, dakle, ne kaješ?" upitao je Roda glasom osobe koja se tek vratila s propovijedi
petkom.
„Osjećam se kao šejtan, ali ne zato što sam ubio dva čovjeka, nego zato što sam izradio takvu
sliku. Mislim da sam onu dvojicu ubio samo da bih je mogao završiti. Ali užasava me samoća
koju je stvorila novonastala situacija. Oponašati franačke majstore, a pri tom ne ovladati
njihovom vještinom, još više porobljava iluminatora. Rado bih pobjegao od svega toga.
Shvatili ste, a siguran sam da je to shvatio i Alah, da sam obojicu ubio samo da bi u
umjetničkoj radionici ostalo sve po starom."
„Ali to će nam stvoriti još veće probleme", rekao je moj dragi Leptir.
Budalu Crnog, koji je još bio zadubljen u sliku, u trenutku sam ščepao za ručni zglob, čvrsto
ga stisnuo zarivši mu nokte u meso i uvrnuo ga. Iz ruke mu je ispao bodež, koji je ionako
ovlaš držao. Zgrabio sam ga s poda.
„Nećete se riješiti briga tako što ćete me predati mučiteljima", rekao sam i vrh bodeža
približio Crnom kao da ću mu ga zabosti u oko. „Daj mi iglu perjanice!"
Izvadio ju je neozlijeđenom rukom i dao mi je. Zadjenuo sam je za pojas. Uperio sam pogled
u njegove oči; gledao me je poput janjeta.
„Zao mi je lijepe Šekure, jer nije imala drugog izlaza osim da se uda za tebe", kazao sam. „Da
nisam morao ubiti efendi Prefinjenog kako bih vas izvukao iz nevolje, ona bi se udala za
mene i bila bi sretna. Priče o franačkim majstorima i njihovim vještinama koje nam je
pripovijedao njen otac - najbolje sam shvatio ja. Zato dobro slušajte šta ću vam reći: ovdje
više nema mjesta za iluminatore koji žele da žive od svog umijeća i časti; to mi je odnedavno
jasno. Pa i kad bismo počeli oponašati franačke majstore, kako su to željeli pokojni tetak i
padišah, ne bismo mogli ići do kraja, jer bi nas savladali erzurumčevci ili neko poput efendi
Prefinjenog, a ako ne oni, onda onaj kukavičluk u nama. A ako bismo se priklonili šejtanu i
išli do kraja, iznevjerili prošlost i stekli osobenost kakva je franačka, ne bismo uspjeli, kao što
ni ja, zbog nedostatka talenta i znanja, nisam uspio da izradim svoj portret. Po svedenosti
moje slike, po tome što je nikako nisam mogao dotjerati tako da liči na mene, još jednom sam
spoznao ono što smo svi već odavno znali, da je umjetnost franačkih majstora nešto što se
stoljećima mora učiti. A da je Tetkova knjiga bila završena i poslata, ismijali bi nas franački
majstori, a njihov podrugljiv smijeh zarazio bi i mletačkog dužda, i to bi bilo to. Rekli bi kako
Osmanlije više ne žele da budu Osmanlije i više nas se ne bi plašili. Kamo sreće da smo išli
putem starih majstora! Ali to niko ne želi, ni naš preu-zvišeni padišah, ni efendi Crni, koji
tuguje jer uza se nema portret svoje mile Šekure! E, onda sjedite ovdje i stoljećima oponašajte
postupke franačkih majstora! Ponosno potpisujte svoje imitacije! Pokušavajući da oslikaju
svijet onako kako ga Alah vidi, stari heratski majstori nisu se potpisivali kako bi prikrili svoj
identitet. A vi ćete se potpisivati samo kako biste prikrili činjenicu da ne posjedujete identitet.
Ipak, postoji još jedan izlaz; možda su i vama kucali na vrata, ali to krijete od mene: Ekber,
mogulski padišah iz Indije, skuplja oko sebe najtalentovanije iluminatore svijeta, rasipajući
zlato i milost. Sad je konačno jasno: povodom hiljadugodišnjice islama, izdaćemo knjigu u
umjetničkoj radionici u Agri, a ne u Istanbulu, a radovi na njoj već se privode kraju."
„Mora li iluminator postati ubica da bi se mogao razmetati kao ti?" upitao je Roda.
„Dovoljno je da bude najtalentovaniji i najvještiji", odgovorio sam ne pridajući mu značaj.
U daljini je jedan ponosni pijetao dvaput zakukurikao. Skupio sam svoj zavežljaj i zlatnike, a
svoje sveske s modelima i slike stavio sam u korice. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ih
jednog po jednog mogao probosti bodežom čiji sam vrh držao uperen Crnom u grlo, ali sam i
dalje volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima sam još od šegrtskih dana bio nerazdvojan,
pa čak i Rodu, koji mi je zabo iglu u oči. Proderao sam se na dragog Leptira, koji je ustao,
preplašio ga i natjerao da ponovo sjedne. Kako mi je to ulilo nadu da ću se živ izvući iz tekije,
požurio sam; i baš kad sam bio na vratima, brzopleto sam izgovorio one neodmjerene riječi
koje sam naumio da kažem:
„Ovaj moj odlazak iz Istanbula liči na Ibn Šakirov bijeg iz Bagdada u vrijeme mongolske
opsade", kazao sam.
„Onda bi trebalo da kreneš na zapad, a ne na istok", rekao je ljubomorni Roda.
„Alahovi su i istok i zapad", odgovorio sam na arapskom, kao pokojni Tetak.
„Ali Istok je na istoku, a Zapad na zapadu", rekao je Crni.
„Iluminator ne bi smio umišljati", rekao je Leptir. „Trebalo bi da crta onako kako osjeća, a ne
da se opterećuje Istokom i Zapadom."
„Sad si rekao istinu!", odgovorio sam dragom Leptiru. „Najradije bih te poljubio."
Ali tek što sam napravio korak-dva prema njemu, Crni se snalažljivo bacio na mene. U jednoj
ruci držao sam zavežljaj s rubljem i zlatnicima, a pod pazuhom mapu punu crteža. Nastojeći
da ih zaštitim, nisam pazio na sebe - dopustio sam mu da mi zgrabi ruku u kojoj je bio bodež.
Ali ni on nije imao sreće: nogom se sapleo o stalak, izgubio ravnotežu i umjesto da me zgrabi
za ruku - samo se prihvatio za nju. Snažno sam ga šutnuo grizući ga za prste. Zaurlao je iz
petnih žila. Nanoseći mu snažan bol, zgazio sam mu istu šaku i, držeći bodež u ruci, povikao:
„Ostanite gdje ste!"
Poslušali su. Vrh bodeža zabio sam Crnom u nozdrvu, onako kako je to u legendi uradio
Kejkavus. Kad je počeo da krvari, iz očiju su mu potekle gorke suze pune preklinjanja.
„Govori sada", rekao sam, „hoću li oslijepjeti?"
„Prema legendi, nekome se krv zgruša u očima, a nekome, opet, ne. Ako je Alah zadovoljan
tvojom iluminacijom, darovaće ti svoju veličanstvenu tamu kako bi mu bio bliži. Tad ćeš,
umjesto ovog bijednog svijeta, vidjeti veličanstvene krajolike koje i on vidi. A ako nije
zadovoljan, nastavićeš da vidiš kao sada."
„Pravo umjetničko djelo naslikaću u Indiji", rekoh. „Još nisam izradio sliku na osnovu koje će
Alah suditi o meni."
„Ne pomišljaj da ćeš tako lako pobjeći od franačkih metoda", rekao je Crni. „Znaš li da
Ekber-kan podstiče svoje umjetnike da potpisuju slike? Portugalski jezuiti odavno su tamo
prenijeli franačko slikarstvo i postupke. Svuda ih ima."
„Onaj ko želi da ostane čist uvijek može nešto raditi i nekud pobjeći", kazao sam.
„Da", rekao je Roda, „može oslijepjeti i pobjeći u nepostojeće zemlje."
„Zašto želiš da ostaneš čist?", upitao je Crni. „Ostani ovdje i izmiješaj se kao mi."
„Oni će cijelog života oponašati franačke majstore vjerujući da imaju stil", rekao sam. ,,A
budući da ih oponašaju, nikad ga neće imati."
„Nema nam drugog izlaza", nečasno je rekao Crni.
Naravno, njegova jedina sreća nije bila umjetnost, već lijepa Šekura. Iz nosa sam mu izvukao
bodež okrvavljenog vrha i digao ga iznad njegove glave kao da je sablja dželata koji se
sprema da odrubi glavu.
„Kad bih htio, mogao bih ti odrubiti glavu", objavio sam ono što je bilo očito. „Ali oprostiću
ti radi sreće lijepe Šekure i njene djece. Lijepo se ponašaj prema njoj. Nemoj biti grubijan i
neznalica. Obećaj mi to!"
„Obećavam", rekao je Crni.
„Onda te darujem njoj", rekao sam.
Ali moja ruka je postupila potpuno suprotno od onog što mi je izletjelo iz usta. Svom snagom
zamahnuo sam bodežom prema Crnom.
On se u posljednjem trenutku pomakao s mjesta, pa mu se sječivo žarilo u rame, a ne u vrat, a
i ja sam promijenio putanju zamaha. Sa strahom sam pogledao u ono što je moja ruka
spontano učinila. Mjesto iz kojeg sam izvukao u meso zariven bodež potpuno se zacrvenjelo.
Bio sam se i uplašio i postidio tog čina. Ali takode sam znao da ako uskoro oslijepim, možda
na lađi negdje u arapskim morima, uza se neću imati nijednog od svojih prijatelja
minijaturista kojem bih se mogao osvetiti.
Roda, koji se s pravom uplašio da bi on mogao biti sljedeći, pobjegao je u mračne odaje
tekije. Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkom u ruci, ali sam se uplašio i vratio.
Posljednje što sam učinio bilo je da se poljubim i oprostim s Leptirom. Nisam ga mogao
poljubiti od srca, onako kako sam želio, jer se između nas ispriječio miris krvi. Vidio je da mi
iz očiju teku suze. Dok sam tiho kao lopov prolazio Aksarajem, na horizontu sam ugledao
prvu svjetlost dana.
Preko puta prve mahalske česme, koja se preda mnom ukazala kroz sporedne sokake, uske
prolaze i zidove, nalazila se kamena kuća u kojoj sam proveo noć po dolasku u Istanbul, prije
dvadeset pet godina. Tu sam kroz odškrinuta dvorišna vrata ponovo ugledao bunar u koji sam
usred noći htio da skočim zbog osjećanja krivice što sam se sa svojih jedanaest godina
pomokrio u krevet koji mi je namjestio moj dalji rođak što me je prije dvadeset pet godina
velikodušno i dobronamjerno ugostio. Sve dok nisam stigao do Bajazita, mene i moje suze s
poštovanjem su pozdravili: dućan sajdžije kod kojeg sam često dolazio da bih popravio
zupčanike svog polomljenog sata; dućan staklara od kojeg sam kupovao prazne kristalne
svjetiljke i čaše za sokove, dekori-sao ih i ispod ruke prodavao otmjenim ljudima, kao i boce
po kojima sam iscrtavao cvijeće; hamam u koji su me neko vrijeme noge same nosile jer je
bio jeftin i slabo posjećen.
U blizini rasturene kafane nije bilo nikog, kao ni u kući za koju sam iskreno poželio da lijepa
Šekura u njoj bude sretna sa svojim novim mužem, koji u ovom trenutku možda umire.
Otkako sam priznao svoje zločine i odlučio da napustim grad svog života, prijateljski su me
gledali svi istanbulski psi, mračna stabla, zamandaljeni prozori, crni dimnjaci, utvare te
vrijedni nesretni ranoranioci koji su hitali na jutarnju molitvu - sve ono što me je gledalo
neprijateljski onih dana kad sam okrvavljenih ruku tumarao ulicama.
Prošavši Bajazitovu džamiju, s jednog brijega posmatrao sam Zlatni rog: svitalo je, ali je voda
i dalje bila tamna. Ljuljuška-jući se lagano na jedva vidljivim talasima, dva ribarska čamca,
teretne lađe s umotanim jedrima i jedna zaboravljena galija dovik-nuli su mi: „Ne idi, ne idi!"
Jesu li mi suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oči? Zamisli taj fantastičan život koji te
očekuje u Indiji zahvaljujući čudima tvog raskošnog talenta, rekao sam samom sebi.
Skrenuo sam s puta, protrčao kroz dva blatnjava vrta i zaustavio se kraj jedne stare kamene
kuće okružene zelenilom. Bila je to kuća od čijih sam vrata kao šegrt svakog utorka pratio
majstora Osmana, hodajući dva koraka iza njega i noseći njegovu torbu, mapu, pernicu i
dasku za crtanje. Tu se ništa nije promijenilo, samo su platani u vrtu i na ulici davali ugođaj
raskoši, moći i bogatstva iz vremena sultana Sulejmana Veličanstvenog.
Kako je bila blizu puta koji se spuštao u luku, poslušao sam đavola i povinovao se želji da
posljednji put vidim lukove na zgradi umjetničke radionice u kojoj sam proveo dvadeset pet
godina. I tako sam opet prošao putem kojim sam kao šegrt prolazio utorkom hodajući za
majstorom Osmanom - Ulicom strijelaca, koja je u proljeće opojno mirisala na lipu; pored
pekare u kojoj je moj majstor kupovao pecivo s mljevenim mesom; uzbrdicom s nanizanim
stablima dunje i kestena i prosjacima pod njima; pored zatvorenih dućana nove čaršije; kraj
berberina s kojim se majstor svakog jutra pozdravljao; ivicom pustog povrtnjaka na kojem su
akrobati ljeti podizali šator i izvodili predstave; ispod samačkih soba što smrde na prljavštinu
i ispod vizantijskih stu-bova iz kojih se širio pljesniv zadah; pokraj Ibrahim-pašinog sa-raja,
zmijskog stuba koji smo crtali stotinu puta i platana koji smo svaki put crtali drugačije, te na
kraju, izašavši na Artmeg-dan, ispod stabala duda i kestena u čijim su krošnjama izjutra
cvrkutali vrapci i graktale svrake.
Teška vrata radionice bila su zatvorena. Nikog nije bilo ni na vratima ni gore, u nadsvođenom
hodniku. Uzbuđen, tek na trenutak uspio sam da bacim pogled na malene prozore kroz koje
smo posmatrali stabla dok smo se u šegrtskim danima smrtno dosađivali, kad me neko
zaustavi.
Imao je prodoran i kreštav glas koji para uši. Rekao je da krvavi bodež s drškom ukrašenom
rubinima pripada njemu, da ga je njegov bratanac Ševket, udruživši se s majkom, ukrao iz
njegove kuće. A to je pak bio dokaz da sam ja jedan od ljudi s kojima je Crni sinoć napao
kuću i oteo Šekuru. Znao je taj sveznajući ljutiti čovjek kreštavog glasa da Crni ima prijatelje
iluminatore i da će oni doći u radionicu. Imao je dugačku sablju koja je svjetlucala u nekakvoj
čudnoj crvenoj boji, a i mnogo nesređenih računa, koje je iz nekog razloga htio da izravna sa
mnom i pri tom još štošta da mi ispriča. Možda je trebalo da mu kažem kako je u pitanju neki
nesporazum, ali sam mu na licu spazio nevjerovatan gnjev. Činilo mi se da će me napasti
kako bi me, pun mržnje, ubio. Poželio sam da ga zamolim da stane.
Ali on je već krenuo u napad.
Što se mene tiče, nisam uspio ni da uperim bodež u njega, samo sam podigao ruku u kojoj mi
je bio zavežljaj.
Zavežljaj je poletio u zrak. Ne usporavajući, crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku, zatim
mi je isjekla vrat i odrubila glavu.
Da mi je glava odrubljena znao sam po tupavom mahanju bodežom, po tome što se moje
jadno tijelo odvojilo od mene, napravilo dva teturava, čudna koraka i stropoštalo se na zemlju
dok mi je iz vrata krv šikljala kao iz vodoskoka. Moje jadne noge, koje su koračale same od
sebe, uzalud su se ritale, kao u nekog jadnog konja na samrti.
Iz blata u kojem mi je glava završila nisam mogao vidjeti ni svog ubicu ni zavežljaj pun
zlatnika i crteža, koji sam i dalje želio čvrsto da držim. Ostali su iza mog potiljka, u pravcu
nizbrdice koja se spuštala prema luci i moru, do kojih nikada neću stići. Moja glava se više
nikad neće okrenuti i pogledati njih i ostali dio svijeta. Zaboravio sam ih i prepustio glavu
njenim mislima.
Prije nego što mi je sablja odsjekla glavu, pomislio sam kako će lađa isploviti s Kadirge, a to
je u mom sjećanju bilo povezano s naredbom da požurim i upotpunjeno načinom na koji mi je
majka kad sam bio dijete govorila „Požuri". Majko, boli me vrat i ne mogu se ni pomaći!
To je, dakle, ono što zovu umiranjem.
Znao sam, međutim, da još nisam mrtav. Moje probušene zjenice nisu se pomjerale, ali sam
otvorenim očima sasvim dobro vidio.
Ono što sam vidio odozdo ispunilo mi je sve misli. Put se lagano penje. Zid i luk umjetničke
radionice, njen krov, nebo. Tim redosljedom.
Činilo mi se da taj trenutak gledanja predugo traje dok nisam shvatio da je gledanje sada
postalo neka vrsta sjećanja. Tad sam se sjetio upravo onoga što sam doživljavao kad bih
satima posmatrao neku lijepu sliku: ako dovoljno dugo gledaš, umom ćeš prodrijeti u vrijeme
slike.
Sada su sva vremena postala ono vrijeme.
Činilo mi se da me niko neće vidjeti i da će mi glava, dok u njoj blijede misli, godinama
gledati tu tužnu uzbrdicu, kameni zid i, malo dalje, nedostižna stabla kestena i duda.
To beskrajno čekanje odjednom je postalo tako bolno i zamorno da sam poželio da izađem iz
tog vremena.
59.
JA, ŠEKURA
U kući njegovog dalekog rođaka, u koju nas je Crni poslao da se sklonimo, provela sam
besanu noć. Uprkos povremenom hrkanju i kašlju uspijevala sam da zaspim u krevetu koji
sam dijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojim nemirnim snovima neprestano pratila
čudna stvorenja i žene odsječenih te potom nasumično spojenih udova, pa sam se budila. Pred
jutro me je probudila hladnoća; utoplila sam Ševketa i Orhana, privila se uz njih, poljubila ih
u kosu i, kao u onim sretnim vremenima kad sam mirno spavala u kući svog pokojnog oca,
počela preklinjati Alaha da mi podari sretan san.
Ipak, nisam mogla zaspati. A ono što sam u sretnim snovima neprestano viđala ugledala sam
nakon jutarnje molitve kroz prozorske kapke male i mračne sobe. Jedan muškarac nalik na
avet, iscrpljen od ratovanja i rana, poznatim koracima približavao mi se s čežnjom, držeći u
ruci štap kao kakvu sablju. Uvijek sam se budila uplakana u trenutku kad bih tog čovjeka u
svojim snovima poželjela da zagrlim. Kad sam shvatila da je taj krvlju obliven čovjek na ulici
zapravo Crni, oteo mi se krik koji u snovima nikad nisam ispustila.
Potrčala sam i otvorila kapiju.
Lice mu je bilo oteklo i modro od udaraca, a nos razbijen i krvav. Imao je veliku ranu od
ramena do vrata. Košulja mu je bila crvena od krvi. Poput muža u mojim snovima, smješkao
mi se neodređeno jer je napokon uspio da se vrati kući.
„Uđi", kazala sam mu.
„Pozovi djecu", rekao je. „Idemo kući."
„Nisi sposoban za povratak."
„Ne treba više da ga se plašiš", rekao je. „Bio je to efendi Ve-lidžan, Persijanac."
„Maslina...", rekla sam. „Jesi li ubio tog bijednika?"
„Lađom koja je isplovila s Kadrige pobjegao je u Indiju", odgovorio je i nakratko skrenuo
pogled, svjestan da nije obavio posao do kraja.
„Hoćeš li moći da hodaš do kuće?" upitala sam. „Neka ti dovedu jednog konja."
Bilo mi ga je žao jer sam osjetila da će umrijeti kad stignemo kući. Ne samo zato što će
umrijeti nego i zato što nikad nije doživio sreću. Po njegovim očima, u kojima je bilo neke
tuge i odlučnosti, zaključila sam kako ne želi da umre u ovoj stranoj kući i kako zapravo želi
da se izgubi, a da ga niko živ ne vidi u tom strašnom stanju. S mukom su ga podigli na konja.
Dok smo se vraćali kući sa zavežljajima u rukama, idući sporednim ulicama, djeca od straha
nisu mogla ni pogledati Crnog, koji je jahao konja. Uprkos tome, on je s konja koji se lagano
kretao ipak uspio da im ispriča kako je raskrinkao podlog ubicu njihovog djeda i kako su se
njih dvojica borila sabljama. Vidjela sam kako se malo otkravljuju prema njemu i molila
Alaha da ne umre.
Kad smo stigli kući, Orhan je ushićeno povikao: „Kod kuće smo!" Istog trenutka osjetila sam
da će se Azrael, anđeo smrti, sažaliti na nas i da bi nam Alah mogao dati još vremena. Ipak,
nisam polagala previše nade u to, jer sam iz iskustva znala da se nikad ne zna koga će, zašto i
kada preuzvišeni Alah pozvati k sebi.
Crnog smo s mukom spustili s konja, odvukli ga na sprat, unijeli u očevu sobu s plavim
vratima i smjestili u krevet. Hajri-ja je prokuhala vodu i donijela je. Cijepajući tkaninu, ona i
ja zajedno smo mu skinule krvavu, za kožu slijepljenu košulju, pojas, cipele i donje rublje.
Kad smo otvorile prozor, sobu je ispunilo blago zimsko sunce koje se poigravalo na granama,
odbijalo se o ibrike, lonce, kutije za ljepilo, mastionice, komadiće stakla i pe-roreze i
obasjavalo rane boje višnje na njegovom samrtnički žutom tijelu.
Komade tkanine od izrezanog čaršava nakvasila sam toplom vodom, natrljala ih sapunom i
oprala mu tijelo pažljivo kao da čistim neki skupocjen stari tepih, a nježno i žudno kao da
njegujem jednog od svojih sinova. Ne dotičući mu modrice na licu i pazeći da mu ne
povrijedim posjekotinu na nozdrvi, poput ljeka-ra očistila sam mu strašnu ranu na ramenu. Pri
tom sam mu pjevušila neke besmislice, kao što sam to nekad činila dok sam kupala djecu. I na
njegovim grudima i rukama bilo je posjekotina. Prsti na lijevoj ruci bili su mu modri od
ugriza. Kad god bih komadima platna prešla preko njegovog tijela, oni bi se natopili krvlju.
Dotakla sam mu grudi, pod rukom osjetila mekoću njego-vog stomaka, dugo mu gledala
muškost. Odozdo, iz dvorišta, dopirali su glasovi dječaka. Zašto su neki pjesnici ovo nazvali
tršča-nim perom?
Kad sam čula da je u kuhinju ušla tajanstvena Ester, oglašavajući se zvonkim glasom kakav
ima kad donosi vesele vijesti, si-šla sam u prizemlje.
Toliko je bila uzbuđena da mi je sve ispričala a da me prethodno nije ni zagrlila ni poljubila.
Maslinina glava pronađena je pred vratima umjetničke radionice, zajedno s njegovim
zavežljajem i slikama koje dokazuju njegove zločine. Namjeravao je da pobjegne u Indiju, ali
je, izgleda, riješio da posljednji put obiđe radionicu.
Bilo je svjedoka: Hasan, koji je tamo sreo Maslinu, potegao je svoju crvenu sablju i jednim
udarcem odrubio mu glavu.
Dok je pričala o tome, u sebi sam se pitala gdje je sad moj siroti otac. Spoznaja da je ubicu
stigla zaslužena kazna najprije me je oslobodila straha. Osveta je u meni probudila prijatno
osjećanje rasterećenja i pravde. Istog trenutka poželjela sam da znam kako se to osjećanje
doživljava tamo gdje se sad nalazi moj otac i odjednom mi se cijeli svijet učinio poput nekog
dvorca s bezbroj soba koje se nižu jedna za drugom. Iz jedne sobe mogli smo preći u drugu
samo ako bismo se sjećali i maštali, ali je većina nas zbog lijenosti to rijetko činila te smo
čamili u istoj sobi.
„Ne plači, dušo!" tješila me je Ester. „Zar ne vidiš da se na kraju sve dobro završilo?"
Dala sam joj četiri zlatnika. Jedan po jedan, stavila ih je pohlepno u usta i zagrizla strasno ali
nevjesto.
„Sve su preplavili lažni dukati venecijanskih nevjernika", rekla je osmijehujući se.
Čim je otišla, kazala sam Hajriji da ne pušta dječake gore. Popela sam se, zaključala vrata,
željno se privila uz njegovo nago tijelo i više iz radoznalosti nego iz želje, više brižno nego
uplašeno uradila ono što je od mene tražio u kući obješenog Jevrejina u noći kad je ubijen moj
siroti otac.
Ne mogu da kažem da mi je u potpunosti bilo jasno zbog čega su persijski pjesnici stoljećima
upoređivali tu mušku stvar s tr-ščanim perom, a usta nas žena s mastionicom, niti šta stoji u
pozadini tih napamet naučenih poredenja, čiji je smisao u papagajskom ponavljanju odavno
zaboravljen - sićušnost usta, tajanstvena tišina mastionice ili to da je Alah iluminator? Ali
mora biti da je ljubav nešto što se ne da razumjeti logikom osobe poput mene, koja stalno
koristi svoj mozak kako bi se zaštitila.
Otkriću vam onda jednu tajnu: tamo, u sobi koja je mirisala na smrt, stvar koja mi je bila u
ustima uopšte me nije uzbuđivala. Ono što me je uzbuđivalo dok sam ležala osjećajući kako
mi cijeli svemir pulsira u ustima bilo je veselo cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani gurkali
i svađali.
Iako su mi usta bila zaposlena, mogla sam primijetiti da me Crni gleda na jedan sasvim
drugačiji način. Rekao je da nikad neće zaboraviti moje lice i usta. Koža mu je, poput nekih
starih knjiga mog oca, mirisala na pljesniv papir, a u kosu mu se uvukao miris prašine i
tkanine iz rizničkih odaja. Kad god bih se zaboravila i dotakla mu rane, otoke i posjekotine,
zaječao bi kao dijete, uda-ljujući se od smrti, a ja sam tad shvatala da ću se za njega još više
vezati. Naša ljubavna igra polako je dobijala na zamahu, kao brod čija se jedra lagano
nadimaju od vjetra, i smjelo se uputila prema nepoznatim morima, poput tog dostojanstvenog
jedrenjaka.
Da je Crni, koji se veoma dobro snalazio u tim vodama, ranije stekao iskustvo s ko zna
kakvim ženama - mogla sam vidjeti po tome što je i na samrtnoj postelji vladao situacijom. I
dok ja nisam znala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to što sam gurnula u usta moj prst ili
cijeli moj život, on je, iako poluošamućen od rana i uživanja, jednim poluotvorenim okom
pratio kuda ide ovaj svijet te povremeno nježno uzimao među šake moje lice i posmatrao ga s
divljenjem, kao da gleda sliku, a odmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidi lice neke
mingerske kurve.
U trenutku najvećeg užitka kriknuo je poput sabljom raspolućenih junaka s legendarnih crteža
koji prikazuju kako su se sudarale iranska i turanska vojska, a mene je uplašilo to što se
njegov krik razlijegao cijelom mahalom. Ipak, poput pravog majstora iluminacije, onog koji je
i u trenucima najvećeg nadahnuća, kad mu ruku u kojoj drži pero pokreće sam Alah, u stanju
da kontroliše oblik i postavku cijele stranice, Crni je, čak i kad je bio najuzbuđeniji, krajičkom
uma neprestano vodio računa o našem \ mjestu na ovom svijetu.
„Reći ćeš im da si stavljala melem na rane njihovog oca", rekao je zadihano.
Te riječi nisu samo odredile boju naše ljubavi, prikliještene između života i smrti, zabrane i
raja, beznađa i stida; one su postale i izgovor za nju. U narednih dvadeset i šest godina, sve
dok se moj dragi muž Crni nije srušio pokraj bunara i umro od srčane kapi, mi smo svakog
podneva, dok se kroz zatvorene prozorske kapke u sobu provlačilo sunce, a iz dvorišta, prvih
godina, dopirali veseli glasovi mojih dječaka, vodili ljubav i to uvijek na-zivali „stavljanjem
melema na rane". Tako su moji ljubomorni sinovi, koje sam htjela poštedjeti toga da ih jedan
grub i melan-holičan otac zlostavlja svojim prohtjevima i ljubomorom, mogli godinama
nakon toga spavati u istom krevetu sa mnom. Svaka razborita žena zna da je spavanje s
djecom privijenom uza se mnogo ljepše od spavanja s mužem kojeg život nije štedio.
Moja djeca i ja bili smo sretni, ali Crni nije. Prvi vidljiv razlog bila je rana na njegovom
ramenu i vratu, koja nikad nije potpuno zarasla, i što je moj dragi muž, čula sam druge kako
to govore, ostao „sakat". Ipak, osim što se vidjelo, to nije bilo tjelesno oštećenje koje mu je
otežavalo život. Ponekad bih čak čula da neke žene koje su Crnog viđale izdaleka kažu da mi
je muž zgodan. Ali njegovo desno rame zauvijek je ostalo spušteno, a vrat čudno nakrivljen.
Katkad su mi do ušiju stizale glasine da se žena poput mene mogla udati samo za čovjeka
kojeg bi gledala s visine i da je njegova obogaljenost bila razlog njegove nesreće onoliko
koliko i tajni razlog naše sreće.
Kao u svakom ogovaranju, i u ovom je možda bilo malo istine. Ali koliko god da sam se
osjećala zakinutom i siromašnom jer nisam mogla gordo projahati ulicama Istanbula na
prekrasnom konju, okružena slugama, Ester je uvijek govorila da mi to dolikuje, s vremena na
vrijeme čeznula sam i za mužem lavljeg srca koji bi pobjedonosno gledao na svijet.
Šta god da je bilo u pitanju, Crni je zauvijek ostao tužan. Budući da sam primijetila da
njegova potištenost najčešće nema nikakve veze s njegovim ramenom, vjerovala sam da u
skrivenom kutku njegove duše, čak i u najsretnijim trenucima vođenja ljubavi, obitava
nekakav demon tuge koji ga čini turobnim i zamišljenim. Da bi primirio tog demona, ponekad
bi pio vino, ponekad razgledao crteže u knjigama i zanimao se za iluminaciju, a ponekad je
dane i noći provodio s iluminatorima i zajedno s njima trčao za zgodnim momcima. I kao što
je bilo perioda kad se u društvu iluminatora, kaligrafa i pjesnika zabavljao dosjetkama,
dvosmislicama, aluzijama, laskanjem, igrarijama s lijepim mladi-ćima, tako je bilo i perioda u
kojima je sve to zaboravljao zaokupljen sekretarskim i državničkim poslovima koje je
obavljao za Sulejman-pašu Krivog. Četiri godine kasnije, kad je umro naš pa-dišah, a na
prijesto stupio sultan Mehmed, koji je iluminaciji i slikarstvu okrenuo leda, entuzijazam koji
je Crni gajio prema tim aktivnostima preobratio se iz jednog fantastičnog užitka u tajnu
proživljavanu u samoći, iza zatvorenih vrata. Ponekad bi otvarao neku od knjiga mog
pokojnog oca i s osjećanjem krivice i sjete posmatrao crtež još iz vremena kad je Timurov sin
vladao Hera-tom (da, prizor kad se Širin zaljubljuje u Husreva vidjevši ga na slici), i to ne kao
plod sretne umjetničke igre, koja je i u to vrijeme živjela u dvorskim krugovima, već kao neku
slatku tajnu koja mu se duboko urezala u sjećanje.
Engleska kraljica je našem padišahu povodom treće godišnjice njegovog stupanja na prijesto
poslala čudnovat sat u kojem se nalazio muzički uređaj s mijehom. S lađe koja je zbog tog
ogromnog sata i njegove pratnje doplovila iz Engleske iskrcani su dijelovi, zupčanici, slike i
statue te danima sklapani na jednoj padini što gleda na Zlatni rog. Ljudi su se iz radoznalosti
skupljali na padinama Zlatnog roga ili su pak pristizali čamcima. S čuđenjem i divljenjem
posmatrali su kako divovski sat radi bučno i u pratnji neke zastrašujuće muzike, kako se
skulpture i slike u ljudskoj veličini smislenim pokretima vrte jedne oko drugih i u taktu
melodije graciozno i smisleno kreću, kao da ih je stvorio sam Alah, a ne ljudska ruka, i kako
sat cijelom Istanbulu objavljuje vrijeme udarcima koji podsjećaju na zvuk zvona.
Nezavisno jedno od drugog, Crni i Ester prenijeli su mi kako je taj sat, koji je izazvao
bezuslovno divljenje priprostog puka i gomile glupaka, za fanatike odane našem padišahu i
vjeri s pravom postao izvor nespokojstva jer prikazuje snagu nevjernika. U periodu kad su se
takva ogovaranja već proširila, čula sam da se sljedeći padišah, sultan Ahmed probudio jedne
noći s božjim nadahnućem, zgrabio buzdovan, sišao iz harema u Carski vrt te u paramparčad
razbio sat i njegove figure. Oni koji su pronosili tu vijest i glasine objašnjavali su kako je naš
padišah u snu ugledao blagoslovljeno i božanskom svjetlošću obasjano lice našeg hazre-ti
pejgambera i kako ga je božji poslanik upozorio na to da će padišah odstupiti od Alahovih
zapovijedi dopusti li da se njegov narod divi slikama, pogotovo onim čovjekolikim, koje se,
kao takve, nadmeću s Alahovim stvorenjima, te da je naš padišah na te riječi još u snu bio
dograbio svoj buzdovan. A naš padišah je taj događaj svom vjernom hroničaru više-manje
ovako prepričao i, ne žaleći zlata, naložio je kaligrafima da mu prirede tu knjigu Suština
istorija, ali nije dopustio da je iluminatori ilustruju.
Na taj način je uvenula crvena ruža oduševljenja iluminacijom i crtanjem koja je,
nadahnjujući se Persijom, stotinu godina cvjetala u Istanbulu. Rasprave o metodama starih
heratskih majstora i postupcima franačkih majstora, koje su medu ilumina-torima raspirivale
svađe i otvarale bezbroj pitanja, nikad nisu okončane. Jer, slikarstvo je bilo napušteno: nije se
crtalo ni u istočnjačkom ni u zapadnjačkom maniru. Iluminatori se nisu pobunili; poput
staraca koji bez pogovora prihvataju neku bolest, prihvatili su situaciju s nenametljivom
pokornošću i tugom. Nisu se pitali šta rade veliki majstori iz Tabriza i Herata, koje su
svojevremeno s divljenjem slijedili, niti su se zanimali za djela franačkih majstora, čijim su
novim postupcima težili ne znajući da li da ih mrze ili da im zavide. I kao što noću, kad se
pozatvaraju vrata na kućama, grad ostane prepušten tami, tako je i slikarstvo ostavljeno
potpunoj samoći. Okrutno je zaboravljeno da je svijet nekad izgledao sasvim drugačije.
Knjiga mog oca, nažalost, nije mogla biti dovršena. Izrađene stranice prenesene su u Carsku
riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom zaslugom; tamo su na insistiranje nekog
snalažljivog i pedantnog bibliotekara uvezane zajedno s nekim drugim, bezveznim listovima
iz umjetničke radionice, tako da su se raštrkale po raznim albumima. Hasan je pobjegao iz
Istanbula, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Ali Ševket i Orhan nikad nisu zaboravili da je
ubicu mog oca posjekao taj njihov stric, a ne Crni.
Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije godine nakon što je oslijepio, došao je Roda
kao glavni iluminator. Leptir, čijem se talentu divio i moj pokojni otac, posvetio je ostatak
života crtanju i ukrašavanju tepiha, tkanina i šatora. I mlade kalfe iz umjetničke radionice
krenule su istim putem. Niko se nije ponašao kao da je napuštanje umjetničke radionice neki
veliki gubitak. Možda zato što niko nije vidio pravu sliku svog lica.
Ja sam cijelog života tajno priželjkivala da budu izrađene dvije slike, ali to nikom nisam
smjela otkriti.
1. Željela sam svoju sliku. Ali znala sam da im to, ma koliko se trudili, ne bi pošlo za rukom;
jer čak i kad bi moju ljepotu uspjeli da vide onakvu kakva jeste, nijedan od padišahovih iluminatora, nažalost, ne bi mogao vjerovati da je lice neke žene lijepo ako joj oči i usne ne bi
nacrtao kao u Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku ljepoticu, kako bi to učinili
stari majstori iz Herata, možda bi oni koji bi me vidjeli i prepoznali shvatili da se iza lica te
kineske ljepotice krije moje. Ali kad bi oni koji dolaze poslije nas i shvatili da moje oči
zapravo nisu kose, ne bi uspjeli da dokuče kako je izgledalo moje lice. Kako bih samo bila
sretna da danas, u starosti koju mi utjeha mojih sinova čini podnošljivom, imam sliku svog
lica iz mladosti!
2. Željela bih sliku sreće, ono o čemu i pjesnik Sari Nazim iz Rana promišlja u svojoj
mesneviji. Veoma dobro znam kako bih to napravila. Bila bi to slika majke s dva dječaka; da
mlađeg, onog koji s osmijehom sisa bradavicu na njenoj velikoj sisi, drži u naručju i doji, a da
joj se oči susreću s očima starijeg, pomalo ljubomornog brata. Želim da majka sa slike budem
ja i da slika bude urađena u stilu starih heratskih majstora, koji - prikazujući pticu kao da leti i
istovremeno kao da, ispunjena srećom, leprša na nebu - zaustavljaju vrijeme. Znam da to nije
lako.
Moj sin Orhan, koji je toliko nerazuman da u svemu želi biti razuman, godinama govori kako
heratski majstori, koji su zaustavljali vrijeme, mene ne bi mogli nacrtati onakvom kakva
jesam i kako franački majstori, koji neprestano crtaju lijepu majku s djetetom, uopšte ne bi
mogli zaustaviti vrijeme, te da moja slika sreće zapravo nikada neće moći da bude izrađena.
Možda je u pravu. Čovjek u suštini ne traži osmijeh na slici koja prikazuje sreću, nego sreću u
životu. Slikari to znaju, ali je upravo to ono što nisu u stanju da naslikaju. Zato na mjesto
sreće života postavljaju sreću posmatranja.
Zato sam ovu priču, koja se ne bi mogla oslikati, ispričala svom sinu Orhanu, da je možda on
zapiše. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja su mi slali Hasan i Crni i crtež konja na kojem
se tinta razmazala, pronađen kod sirotog efendi Prefinjenog. Orhan je razdražljiv, mrzovoljan
i nesretan i uopšte se ne plaši da bude nepravedan prema onima koje ne voli. Zato mu nemojte
vjerovati ako je Crni ispao smeteniji nego što je bio, naši životi teži, Ševket gori, a ja ljepša i
nepristojnija nego što sam bila. Jer, nema šta ne bi izmislio da bi mu priča bila lijepa i da
bismo povjerovali u nju.
1990-1992; 1994-1998.
RJEČNIK
abdest - obredno pranje muslimana prije molitve
aga
- dvorski činovnik, zapovjednik turske vojske
ajet
- odlomak iz Kurana
akča - stari turski srebrnjak
akšam - veče, jedna od pet dnevnih muslimanskih molitvi
aščinica
- restoran kuhanih jela i roštilja
beglerbeg
- vojni i civilni starješina turskog carstva
bostandžije - članovi sultanovog obezbjeđenja
čador - šator
čakšire - istočnjačke duboke, široke hlače
ibrik - posuda za vodu
imam - muslimanski sveštenik
inšalah - fraza Alahova je volja
janjičar
- pripadnik pješadije turske vojske
kadija - sudija
kaftan - dugi ogrtač
kalem - pero
kalenderije - derviški red
kalif - vrhovni poglavar sunita, Muhamedov nasljednik
kavuk - orijentalna kapa
kolofon
- bilješka na prednjoj ili zadnjoj stranici knjige
mahala - dio grada
mangal- limena zdjela sa postoljem koja služi za grijanje
mašala - uzrečica kojom se iskazuje divljenje
medah - narodni pripovjedač
medresa
- muslimanska vjerska škola
mekteb- niža muslimanska vjerska škola
mesnevija
- pjesma sa rimovanim distihom
mevlevije
- pripadnici derviškog reda, poznati po ritualima
okretanja u mjestu
mevlud
- praznik povodom Muhamedovog rođendana
mihrab - imamovo mjesto odakle predvodi molitvu
minaret
- visoka kula uz džamiju
minder - dušek
mintan - muška košulja bez kragne
muhtar - starješina mahale
mujezin
- hodža koji s minareta poziva vjernike
na molitvu
namaz - molitva, klanjanje koje su muslimani dužni da
obavljaju pet puta dnevno
oka - ranija jedinica za mjerenje težine
padišah
- car, vladar
paša - upravnik pokrajine u Turskoj
pejgamber
- poslanik Muhamed
perdedar
- pripovjedač
ramazan
- deveti mjesec muhamedanske mjesečeve godine
kada je propisan strogi post
rahat lokum - turski slatkiš
saraj - palata, dvor
sinija - niska okrugla trpeza
spahija - konjanik u nekadašnjoj turskoj vojsci
sultanija
- sultanova kći
sura - glava, poglavlje iz Kurana
šafiiti - sljedbenici šerijatske pravne škole
šah
- kralj, titula persijskog vladara
šahnama
- velika epska pjesma od 170 hiljada stihova persijsko
pjesnika Firdusija
šalvare - duge, vrlo štiroke istočnjačke hlače
šartovi - članovi, simboli islamske vjere
šejh - starješina derviškog reda
šejhul islam - vrhovni muftija, poglavar
šejtan - đavo
šerijat - učenje islamske vjere
tarikat - derviški red
tekija - derviški duhovni centar
telal - glasnik
timar - njegovanje stoke, naročito konja
topuz - buzdovan
turbe - muslimanska natkrivena grobnica
ud
- arapski muzički instrument
vaiz
vakuf
valija
vezir
- propovjednik
- zadužbina
- turski vojno-administrativni starješina jedne oblasti
- visoki državni činovnik
Download

Orhan Pamuk ZOVEM SE CRVENA I kad ubiste čovjeka, pa se oko