KULTURA - POVIJEST - ZNANOST - DRUŠ
DRUŠTVO
Siječanj 2014.
godina izdanja II
broj 6
POLOŽAJ
SRIJEMSKIH
KATOLIKA U 17. I
18. STOLJEĆU
Bespuće
bunjevačkih
Hrvata
na Veliku Gospu 1936.
godine u Subotici, govor
biskupa Lajče Budanovića:
„Bunjevci su vazda bili virna
dica svete Katoličke crkve i
odličan ogranak velikog
hrvatskog naroda. Ova dva
osićaja drže nas u jedinstvu
sa onom našom braćom koja
su ostala za nama na jugu u
severnoj Dalmaciji, u Lici i
na senjskom Primorju
Nakon pustošenja
izazvanih
ratnim
razaranjima krajem 17. i
početkom 18. stoljeća
broj stanovnika u
Srijemu do kraja 18.
stoljeća neprekidno je
rastao. Tridesetih godina
istog stoljeća prema
podatcima kanonskih
vizitacija u Srijemskoj je
biskupiji bilo oko 5.000,
a u dijelu Srijema u
sastavu
Pečuške
biskupije izmeñu 8.000 i
9.000 katolika
Ispovjedili ste se?
A pomirenje i pokora?
A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim
grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš
ISTINA O
ALKOHOLIZMU
duhovni imunološki sustav slabi. I ako se
ne utečemo Bogu, zamolimo ga za
iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo
duhovno umrijeti
„Pijanstvo je umišljeno,
samovoljno izazivanje
ludila.“ – Hipokrat
INTERVJU:
Prof. Dr. Sc. Dragan Čović
predsjednik HDZ BiH
ISSN 2334-8216
HRVATSKE NOVINE
HRVATSKE NOVINE
KULTURA - POVIJEST - ZNANOST - DRUŠ
DRUŠTVO
SADRŽAJ
Siječanj 2014.
IMPRESUM
Osnivač :
UdrugaHrvatskanezavisnalista
Izdavač :
UdrugaHrvatskanezavisnalista
Glavniiodgovorniurednik:
AntunHorvat
Uredniš tvo:
IvanStipić ,StipanVojnić ,Donko
Balaž ević ,MirkoVidić,S# imePeić Tukuljac
Urednič kovijeće:
IvanTumbas
DiplingMarijetaBeloš evac
ZlatkoI)ković Tisak:
Zasadržajčlanakaodgovaraautor
Članaksaličnimstavomodražava
stajališteautora
Hrvatskenovineizlazejednommjesečno
Hrvatskenovinesuglasiloudruge
Hrvatskanezavisnalista
web:www.hnl.org.rs
email:
[email protected]
Telefon:060/562-7570
24000SuboticaIvanaSarić a85
Svi autorski tekstovi podliježu zakonu o
zaš autorskih prava Republike Srbije i
međunarodnom zakonu zašte autorskih
prava.
Svako objavljivanje teksta u cijelos ili
njegovog dijela bez suglasnos uredništva
Hrvatskih novina ili autora teksta podliježe
djelu zlouporabe autorskih prava.
3.
Uvodnik
4. - 5.
Položaj Srijemskih katolika u 17. i 18. stoljeću
6.
Djelomično živjeti u djelomičnom životu
7.
Ispovijedili ste se? A pomirenje i pokora?
8.
Bespuće bunjevačkih Hrvata
9.
Pljuska
10.
Da li su Hrvati u Vojvodini pretvoreni u Bunjevce
ili u posebno slavensko pleme?
11.
Vrlo novo jednoumlje
12. - 13.
Intervju: Prof. Dr. Sc. Dragan Čović predsjednik
HDZ BiH
14. - 15. Bunjevačko-hrvatski teatar
16. - 17. Istina o Alkoholizmu
18. - 19. Od Trsata do Aljmaša
20. - 21. Snaga i ljepota pjesme - Lijepa naša domovino
hps://www.facebook.com/hrvatskenovine.su
hp://hnl.org.rs/broj6/hrvatske6.html
Kontakt: [email protected]
325-9500700031188-42, OTP Banka,
Novi Sad
Broj računa i naziv banke/IBAN i SWIFT
RS 35325960170005176289, OTP Banka
Srbija AD NOVI SAD,
EUR 325960170005176289
SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT
CODE>OTPVRS22
Grafička i tehnička obrada:
Horvat Antun
2
22.
I ja volim vas...
22.
Blagdanski dani, crkveno zvono za polnoćku
23.
Poslije Božićnih blagdana uslijedilo je darivanje
24.
Župa sv. Mihovila Kraljevo Srbija
Siječanj 2014
COBISS.SR-ID
280313351
Hrvatske novine br. 6
Hrvatske novine br. 6
Horvat Antun
UVODNIK
D
ragi čitatelji prošla je još jedna godina. Vrijeme je našeg osobnog propitivanja.
Na kraju svake godine kao neke završnice radimo presjek onoga što smo učinili u vremenu koje je iza nas. Vraćamo sjećanje što
smo planirali od samog početka godine dok je bilo hladno, noći duge a dani kratki. Pokušavamo se prisjetiti što je to što nam je
bilo bitno da učinimo i koliko smo u tome uspjeli. Postavljamo si razna pitanja. Što bi bilo da sam onda učnio ovo ili ono? Pa radimo analize
naših uspjeha, propusta, grješaka i neuspjeha.
Što su nam uspjesi? Svatko ima neke svoje osobne uspjehe, a najrañe se sjećamo onih koji su nam bili potkrijepljeni materijalnim
dobitkom i to smatramo najvećim uspjehom. Naravno da je tako živimo u materijalnom svijetu gdje se vrti sve oko jedne stvari njegovog
visočanstva Novca. Pa tako i mi naše uspjehe mjerimo količinom tog novca koji smo uspjeli da pribavimo za sebe i za naše bližnje.
Propusti su malo problematični teško i sebi priznamo svoje osobne pogrješke i propuste, koje napravimo u toku jedne godine. Pogotovu
da javno u krugu onih koje poznajemo i koji su nam bliski, te propuste priznamo. Uvijek pokušavamo pronaći razlog i krivca za isključivo
naše grješke. Naravno da je tako nikome ne godi da ga se proziva za neuspjeh, To stvara nelagodu i tjeskobu. Zašto bi to sami sebi činili
pogotovu ako to priznamo, pa se moramo pravdati možda i za one stvari koje nisu naša osobna pogrješka odnosno propust, a najčešće
tako i biva. Propustimo neke bitne stvari jer smatramo da je to podrazumijevano i da će se samo riješiti i da tu nije potrebno naše djelovanje.
Ne moramo mi sve baš da nadziremo i kontroliramo i tu se najčešće javljaju propusti.
Kada se nañemo u situaciji da smo pogrješili često sebe uhvatimo da kažemo: „Ljudski je grješiti, a Božije praštati“. Naravno da nema
grješaka ne bi bilo ni oprosta. Nisu sve naše greške subjektivne ima i objektivnih grješaka. Da li ste se ikada iskreno zapitali zašto grješimo.
Neki put unaprijed imamo osjećaj da će naše djelovanje biti pogrješno ali ipak učinimo tako. Da li ste se ikada upitali, zašto je to tako? Ima
raznih tumačenja. Neka su da nam je to u našoj naravi, jer sazdani smo grješni i živimo grješnim životom, hodimo kroz život pun kušnji ka
vječnom iskupljenju. Postoje razne kušnje, da ih ne nabrajam svi mi jako dobro znamo što su te kušnje koje su tu kraj nas i svakodnevno
nas iskušavaju da im popustimo. Od onog običnog bezazlenog, dva zalogaja više nego što nam je potrebno „Još samo danas od sutra sam
na dijeti“, a to sutra? Svako danas ima svoje sutra i tako od jedne male sitnice stvorimo sebi problem koji se naziva višak kilograma.
Naravno i to isključivo zbog naše osobne grješke. Neke grješke pravimo jer precijenimo svoje mogućnosti i svoja znanja. Dok druge grješke
koje su objektivne nisu naše osobne ali se pripisuju nama jer mi smo odgovorni za djela koja ostaju za nama sa našim osobnim tragom.
Naravno i tu imamo opravdanje sa kojim pokušavamo umiriti druge a ponajviše našu osobnu savjest „Tko radi taj i grješi“.
Thomas Alva Edison:
"Nemir je nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo je prvi korak ka napretku. Pokažite mi sasvim zadovoljna čovjeka i pokazat ću vam neuspjeh."
Bill Cosby:
"Ne znam ključ za uspjeh, ali ključ za neuspjeh je kada pokušavamo svakoga zadovoljiti."
Sada ono najbolnije po nas neuspjeh. Hoćemo li priznati gdje nismo uspjeli? Što nismo uspjeli? I ono najvažnije, zašto nismo uspjeli?
Svaki uspjeh pa tako i neuspjeh ima svoj osobni put, posut sa mogućnostima i zaprekama. Na nama je da hodimo tim putem i od nas zavisi
kako ćemo tim putem proći. Hoćemo li više pokupiti mogućnosti ili zapreka, od toga zavisi da li ćemo uspješno stići na želejno odredište ili
ćemo doživjeti još jedan u nizu neuspjeha. Najteže se suočiti sa neuspjehom i realno ga sagledati gdje smo pogrješili i gdje smo napravili
propust ili pogrješan odabir mogućnosti. Uvijek imamo podesne izreke za sve pa i za neuspjeh „Kada bi znali gdje ćemo pasti, tim putem ne
bi smo hodili“. Neuspjeh je najsloženiji od svih naših dostignuća jer sadrži najviše nepoznanica koje su uključene u taj neuspjeh. Možda
nisam u pravu. Možda jednostavno nismo dorasli tomu gdje nismo uspjeli, odnosno možda smo precijenili svoje mogućnosti i znanja.
Vjerojatno sam vam dužan pojasniti zbog čega sam ovo pisao. Kao što sam rekao sada je vrijeme propitivanja i prisjećanja na proteklu
godinu ali i planiranja za ovu novu 2014. godinu koja je pred nama. Upitna kao i sve koje su iza nas možda još i upitnija pogotovu za nas
Hrvate u Vojvodini i R. Srbiji. Počela je sa mnogim nepoznanicama, sa mnogim pitanjima i pogledom ka neizvjesnoj budućnosti. Zbog toga i
toliki znak upita na naslovnici Hrvatskih novina. Mnoga pitanja su se otvorila umjesto da ih postavljamo na kraju, mi ih moramo postaviti na
samom početku nove godine. Osim osnovnih pitanja „Što?, Tko?, Zašto? i Kako?“ postoji i jedno možda najvažnije pitanje za nas Hrvate
KUDA? ili kojim putem hoditi?
Moramo si postaviti jasne smijernice bez mnogo premišljanja, i uključiti sve poznate čimbenike, a ponajviše nepoznanice koje nam stvaraju
zapreke na našem trnovitom putu. Za svaki čimbenik poznat ili nepoznat moramo postaviti stotinu pitanja da ga do tančina proučimo,
iskoristimo znanje i znanost, svih naših prijatelja a pogotovu neprijatelja naše Hrvatske zajednice. Moramo se osvrnuti se na povijest našu
daleku, a pogotovu na našu blisku koja nam je svima bolna, tako duboko usječena u našu kolektivnu svijest, iz toga izvući pouku.
Umjesto da se radujemo novoj godini koja nam nosi svijetlu budućnost, natovaren nam je teški križ, još teži nego križevi koje smo do sada
nosili. Da se mučimo, padamo i ustajemo. Bit će nam potrebna sva snaga, umješnost i znanje koje smo prikupili i koje ćemo prikupiti i
sakupiti u vremenu pred nama.
Dragi čitatelji umjesto da sam vas pozdravio sa vedrinom i lijepim osmjehom, ja sam sebi a i vama stavio mrko lice zabrinutosti i
neizvjesnosti sa velikim upitnikom.
3
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Marko Kljajić
POLOŽAJ SRIJEMSKIH KATOLIKA U 17. I
18. STOLJEĆU
Pomanjkanje domorodnog klera u Prekosavlju, Podunavlju i Potisju nakon
osmanskog osvajanja tih krajeva trajalo je vrlo dugo
O
smanska osvajanja u Slavoniji, Srijemu i Ugarskoj okončana su sredinom 16. stoljeća. Nova vlast izmijenila je ne
samo dotadašnju političko-upravnu nego i društvenu, kulturnu, gospodarsku, vjersko crkvenu i donekle etničku
fizionomiju tih krajeva. Kad se promatraju vjerske prilike katoličkog stanovništva u tim pokrajinama, može se utvrditi
da je osmanska država, iako teokratska utemeljena na postavkama islama, pravno jamčila odreñene vjerske slobode
neislamskom stanovništvu, ali je činjenica da je stavila u krizu mnoge elemente opstojnosti i funkcioniranja Katoličke crkve. 1
Nakon pustošenja izazvanih ratnim razaranjima krajem 17. i početkom 18. stoljeća broj stanovnika u Srijemu do kraja 18.
stoljeća neprekidno je rastao. Tridesetih godina istog stoljeća prema podatcima kanonskih vizitacija u Srijemskoj je biskupiji bilo
oko 5 000, a u dijelu Srijema u sastavu Pečuške biskupije izmeñu 8 000 i 9 000 katolika, dakle, ukupno izmeñu 13 000 i 14 000
vjernika katoličke vjeroispovijesti. Pedesetih i šezdesetih godina Srijemska biskupija je imala izmeñu 11 000 i 12 000, a srijemski
dio Pečuške biskupije preko 19 000 katolika, dakle, ukupno oko 30 000 vjernika katoličke vjeroispovijesti, što znači da im se broj
za dvadesetak godina više nego udvostručio. 2
U Srijemu se odmah po osloboñenju od osmanske vlasti pristupilo obnovi katoličke crkvene organizacije i vjerskog života. Iako
taj proces nije tekao bez poteškoća, može se zaključiti da je od tridesetih godina 18. stoljeća položaj Crkve bio stabilan uz
njezino kontinuirano jačanje u materijalnome i u društvenom pogledu. O tome svjedoči kako povećanje broja katoličkog
stanovništva, tako i povećanje broja župa i intenziviranje vjerskog života na svim razinama. Crkva je svojim djelovanjem u velikoj
mjeri prodrla u svakodnevnicu običnog vjernika upućujući ga na poželjno ponašanje, uključujući ga u obvezne vjerske obrede,
brinući se za njegovo obrazovanje i tako što je svojim obredima obilježavala najvažnije dogañaje u životu pojedinca i obitelji kao
što su roñenje, vjenčanje i smrt. Na taj je način razvijen osjećaj katoličkoga vjerskog identiteta koji se izražavao u tipičnim
oblicima pobožnosti i vjerske prakse, organizaciji života unutar župa, odnosu prema drugim vjerskim zajednicama te sakralnoj
umjetničkoj i obrtničkoj proizvodnji. 3
Srijemska i Bosanska ili Đakovačka biskupija su bile teritorijalno meñusobno odvojene, jer se izmeñu njih nalazio dio Pečuške
biskupije zbog čega je Sveta Stolica 1780. godine uključila u novosjedinjene biskupije ( Bosansko - ñakovačku i Srijemsku
sjeveroistočnoslavonske i zapadnosrijemske župe Pečuške biskupije. Tako je sav prostor izmeñu Save, Dunava i Drave od
Broda i Osijeka do Zemuna (dakle, cijela sjeveroistočna Hrvatska) bio crkveno i pravno ujedinjen u dvije, ali praktično u jednu
biskupiju Bosansko-ñakovačku i Srijemsku sa sjedištem u Đakovu. Nova je biskupija ipak ostala u sastavu Kaločke metropolije
kao što je to tada bila i Zagrebačka biskupija. Pečuški biskup zadržao je na slavonsko-hrvatskoj strani dva dekanata, Valpovački i
Donjomiholjački.4
POLOŽAJ SVEĆENIKA U SRIJEMU U 16. I 17. STOLJEĆU
Pomanjkanje domorodnog klera u Prekosavlju, Podunavlju i Potisju nakon osmanskog osvajanja tih krajeva trajalo je vrlo dugo i
značajan je element crkvene stvarnosti u tim krajevima i nakon oslobo ñenja od osmanske vlasti. U izvješću o broju svećenika iz
1712. godine piše da je Kaločko-bačka nadbiskupija imala samo jednoga biskupijskog svećenika, Transilvanska manje od 20, a
Bosanska zajedno sa Srijemskom i Velikovaradinskom izmeñu 20 i 30. Ni u graničnim pod ručjima pod vlašću kršćanskih vladara
broj klera nije bio mnogo veći.5
Zagrebački biskup Šimun Bratulić je 1610. godine istaknuo da njegova biskupija pati od nestašice klera. Budući da mjesni
biskupi u tim krajevima u vrijeme osmanske vladavine nisu mogli redovitim putem povećati broj svećenika tražili su pomoć sa
strane. Crkvene vlasti u Rimu postale su krajem 16. stoljeća svjesne naglog povećanja broja kalvina i drugih protestanata, pa su
poslali apostolske (papinske) vizitatore Bonifacija Drakolicu, Augustina Quintiusa i Aleksandra Komulovića da ispitaju opće
vjerske prilike. Tek početkom 17. stoljeća poslali su Bartola Kašića i Petra Mazarekija da izvide kako riješiti novonastalu opću
pastoralnu situaciju. I jedni i drugi vizitatori naglašavali su u svojim izvješćima premalen broj svećenika, što je potaknulo Svetu
Stolicu da šalje misionare u Prekosavlje, Podunavlje i Potisje i to osobito nakon 1622. godine kad je brigu za ta područja preuzela
Kongregacija za širenje vjere. Vjernici su na tom području sami tražili svećenike. Pečuški su katolici željeli 1581. godine
pastoralnu skrb bosanskog biskupa fra Antuna Matkovića, a katolici u Potisju koji govore „slavonski jezik“ molili su 1584. godine
svećenike koji govore taj jezik. Spomenute okolnosti pojašnjavaju zašto u Slavoniji i Srijemu 1591. godine ima oko 35 svećenika,
od kojih 20 pripada biskupijskom, a 15 franjevačkom kleru. Istovremeno su u južnoj Ugarskoj tu i tamo bili nazočni biskupijski
svećenici i isusovci, dok su u Podunavlju i Potisju uz franjevce Ugarske provincije Presvetog Otkupitelja, koja je u svoj sastav
preuzela talijanske franjevačke misionare, takoñer djelovali i franjevci Bosne Srebrene.6
4
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
KONGREGACIJA ZA ŠIRENJE VJERE
Srijem je pod osmanskom vlašću u
crkvenom pogledu bio misijsko područje.
Nakon više pokušaja da se u Rimu utemelji
centar za misije, napokon je papa Grgur
XV. (1621. – 1623.) na Bogojavljanje 6.
siječnja 1622. u sastavu Rimske kurije
utemeljio Kongregaciju za širenje vjere
(danas postoji kao Kongregacija za
evangelizaciju naroda ili za „širenje vjere“),
kao središnje i vrhovno tijelo zaduženo za
širenje katoličke ili, kako neki suvremeni dokumenti kažu, rimokatoličke vjere. Osnutak Kongregacije za širenje vjere (dalje u
tekstu Kongregacija) ili Vjeroplodnice, kako je u starim bosanskim spisima nazivaju, bio je značajan dogañaj za razvoj katolicizma
i u Srijemu. Na taj je način od strane Rimske kurije uveden stalan dodir, nadzor i potpomaganje katolika u Osmanskom Carstvu
(osobito u Bosni i Albaniji gdje je živjela glavna skupina sultanovih podanika katoličke vjere). Tako je i spašeno mnogo toga što bi
vjerojatno posve ili djelomično propalo. S druge strane, u arhivu Kongregacije sačuvano je mnoštvo dragocjenih dokumenata
kako iz Bosne, tako i iz Slavonije i Srijema koji svjedoče o življenju katolika na tom području. Kongregacija je vrlo brzo uočila da
se katolici u tim krajevima nalaze u teškom stanju. Nesnosni porezi i vrlo skučena vjerska sloboda, kakve su nametale osmanske
vlasti, pritiskali su dušu narodu. Zub vremena i vandalizam rušili su jednu crkvu za drugom. Samostani su se privremeno, a
ponegdje i definitivno zatvarali, a malo se novih podizalo. Nedostajalo je i svećenika u tim krajevima. Prijelazi katolika na
pravoslavlje, kalvinizam i islam nisu bili rijetka pojava. Zato je Sveta Stolica željela znati istinu o prilikama u tim krajevima.
Upućivala je vizitatore na ta područja koji su slali svoja izvješća. Iz tih izvješća ostali su mnogi podatci o katoličkim vjernicima,
svećenicima, župama i biskupijama od 17. stoljeća nadalje.7
PRILIKE U BEOGRADSKOJ BISKUPIJI I VRŠITELJI BISKUPSKE VLASTI U SRIJEMU U 17. STOLJEĆU
Povijest Crkve na srijemskom prostoru nije dovoljno proučena. Značajno je što je Jacobus Coleti (1734. – 1827.), nastavljač
djela Danielea Farlatija (1690. - 1773.) Illyricum Sacrum, utvrdio da se o beogradskim biskupima ne zna ništa do 15. stoljeća, kao
ni o Beogradskoj crkvi (biskupiji) (...) bilo katoličkoj bilo pravoslavnoj (VIII, 146., Venetiis MDCCXIX). Prvi po imenu poznati
biskup bio je Martin (1290.). Slijedilo je još 17 njegovih nasljednika, sve do Nikole Ivana koji je živio još četiri godine nakon pada
Beograda 1690. u ruke Sulejmana II., ali obitavao je izvan svog sjedišta. Beogradska katedrala bila je posvećena Mariji Djevi,
vrlo poštovanoj u Ugarskoj i Srbiji, kako tvrdi 1419. papa Martin V. (1417. – 1431.). Mehmed-paša Sokolović dao je porušiti tri
kršćanske crkve i jednu sinagogu u Beogradu. U gradu je prije dolaska Osmanlija bilo dosta katolika, a slično je bilo i po drugim
mjestima Mačve, osobito u onim rudarskim.8
Nije poznato kako se i iz kojih razloga pojavljuje početkom 16. stoljeća Smederevska biskupija, iako je ondje bio neznatan broj
katolika. Sudeći po imenima i narodnosti njezinih prvih osam biskupa, oni vjerojatno nisu ni vidjeli dodijeljene im biskupije, a nosili
su samo njezin naslov. Tako ni kasniji smederevski biskupi franjevci s domaćih prostora nisu imali puno posla u biskupiji čiji su
naslov nosili. Katkada su stolovali u Beogradu, a u Smederevu su imali svog vikara, primjerice don Šimuna Matkovića,
požrtvovanog svećenika iz Olova u Bosni. Smederevski biskup fra Blaž Kovačić utopio se u Drini 1545. bježeći pred
Osmanlijama, a jedan od njegovih nasljednika, fra Nikola Ugrinović, poginuo je 1604. u svom rodnom kraju Poljicama kod Splita
takoñer od Osmanlija. Nakon pada Beograda pod osmansku vlast 1521. skoro je nestalo katoličkog stanovništva u gradu, osobito
Mañara i Nijemaca.9 U Rimu je 1622., kako je već spomenuto, osnovana Kongregacija za širenje vjere, da bi 1624. godine
zalaganjem iste Kongregacije bila osnovana i Beogradska misijska biskupija. Ta se biskupija prostirala na području 10 biskupija:
Beograd, Smederevo, Srijem, dijelovi Zagrebačke, Pečuh, Kaloča i Bač, Čanad, Vác, Ostrogon i Eger.10
1
A. DEVIĆ, A. Župe Čerević i Beočin, str. 451.
Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ, „Odrednice identiteta katolika u Srijemu u 18. stoljeću“, Zbornik radova Identitet Srijema u prošlosti i
sadašnjosti, Nijemci 2008., str. 390.
3
D. BOŽIĆ BOGOVIĆ, isto, str. 392.
4
Stjepan SRŠAN, Hrvatska povijest sjeveroistočnog područja, Osijek 1994., str. 190.
5
A. DEVIĆ, isto, str. 451.
6
Provincija Bosna Srebrenička ili Bosna Srebrena sa sjedištem u Srebrenici, prostirala se pod osmanskom upravom. Širenjem osmanske
vlasti u hrvatske i mletačke krajeve širila se i Bosna Srebrena. Ostala je nasljednica stare Bosanske vikarije osnovane 1340. sve do danas.
(Kod diobe 1514. imala je samostane u Srebrenici, Zvorniku, Mostaru, Ljubuškom, Olovu, Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Rami, Konjicu,
Imotskom, Zaostrogu i Makarskoj). Od nje su se povremeno odvajale druge provincije. Tako je provincija Bosna Srebrena ostala na
teritoriju Bosne. Širila je svoje djelovanje na Srbiju i osnovala je svoje samostane u Beogradu (1521. i današnji 1927.) i u Đakovici (1958.).
Provincija ima svoje sjemenište, novicijat i bogosloviju. Redovnici se uglavnom bave župnim pastoralom. Provincija Bosne Srebrene
izdaje reviju "Svjetlo riječi" koje je takoñer tiskalo velik broj poučnih knjiga. Isto, str. 452.; više o Bosni srebrnoj vidi na:
(www.bosnasrebrena.ba)
7
A. DEVIĆ, isto, str. 452.
8
Opći Šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji Cerkev v Jugoslaviji 1974., Zagreb 1975., str. 655. – 656.
9
Isto, str. 655. – 656.
10
Stjepan BERETIĆ,“Povijesni kutak“ (www.zvonik.rs/arhiva/169/povijesni.html)
2
5
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Antun Horvat
Djelomično živjeti u djelomičnom životu
Imamo li pravo biti djelomično zadovoljni, zbog naših predaka i nasljednika
ili smo mi kao i Luj XV „Après moi le déluge“ (nakon mene potop).
N
eki kažu da su djelomično zadovoljni s položajem Hrvata u Vojvodini i R. Srbiji, dok drugi shvaćaju da su Hrvati
zadovoljni svojim položajem unutar Srbije. Tako su i ćelnici DSHV, HNV, i ZKVH djelomično zadovoljni položajem
Hrvata u Republici Srbiji.
Riječ djelomično je lijepa i dobro zvuči, no kakva korist od nje? Nikakva, jer djelomično nije cjelovito i nema svrhu, ako ne
postoje vidljivi znaci da će se u skorije vrijeme nešto promijeniti, da nacionalne manjine neće postati samo folklorne skupine za
nacionalne zabave. Nacionalne manjine pa tako i Hrvatski narod, gradile su ovu i sve ostale vlasti koje su se ranije mijenjale i
zahtijevale prihvaćanje njihove ideologije, a kome se to ne sviña „neka ide...“ Gdje ići, pa ovdje je naš dom i to ne djelomično
nego u cjelosti, jer naši preci su ovdje živjeli i gradili, za nas i za naše nasljednike. Imamo li pravo biti djelomično zadovoljni,
zbog naših predaka i nasljednika ili smo mi kao i Luj XV „Après moi le déluge“ (nakon mene potop).
Primjerice, uzeo sam svoj auto „djelomično“ pripremiti za tehnički pregled. Otišao tamo i dečki koji znaju svoj posao, kada su
pregledali auto upitali su me začuñeno: „Jeste li vi spremili vaš auto za tehnički“. Naravno, jesam i to „djelomično“, pa zar to
vama nije dovoljno? E gospodine, ovo nije iluzorni život da se može biti djelomično zadovoljan, ovo je tehnički pregled auta.
Ovdje se mora sve u cijelosti zadovoljiti kako biste mogli ispravno, odnosno kako treba sudjelovati u prometu. Ništa, istjerao
sam auto na cestu kad nakon nekih 300 metara naiñem na policijsku patrolu. Dobar dan gospodine, vaše isprave molim,
naravno dam im „djelomično“ samo vozačku dozvolu, a prometnu zadržim. Tek će ljubazno policajac, molim vas i prometnu. Što
ću sad? Izgleda da ni kod njega ne prolazi „djelomično“. Značajno me pogleda; „ Gospodine vama danas istječe registracija“!
Naravno da to znam, zato sam i bio na tehničkom kojeg sam „djelomično“ prošao. Ponovno sam izdržao onaj značajni,
autoritativni pogled i nije mi bilo svejedno, osobito kada me zamolio da iziñem iz auta i dam svoju osobnu. Posebice kada je
izvadio svoj notes i ja na kraju za „djelomično“ ispravan auto platih kaznu i to ne djelomice, nego u cijelosti. Naime, našim
predstavnicima hrvatske zajednice djelomično zadovoljenje potreba je dovoljno. Zapravo dovoljno je na takav način ispunjenje
obveza prema zajednici nacionalne manjine, da ona bude zadovoljna, makar djelomično.
Jesenas, u vrijeme jesenje sjetve žita, pričam sa svojim susjedom i pitam ga, je li uspio sve uzorati i zasijati što je želio. A on
odgovori: Jesam djelomično. Pohvalim ga kako je to lijepo i konstatiram: „Onda još malo pa je sve gotovo“? A on će meni: „Očin
(kako) gotovo, imam još dobra tri tjedna posla, a vremena je za optimalni rok sve manje“. Začuñeno, kao da ne znam što sam
rekao, upitah ga: „Kako ti je potrebno tako puno vremena, a djelomično si gotov sa sjetvom? Tada je počeo nabrajati što sve još
treba uraditi na njivi, nisam sve ni upamtio, izgubio sam se već u trećoj brazdi. Samo sam ga još upito: „Pa dobro zašto si mi
rekao da si djelomično uradio jesenju sjetvu?“ „Pa lakše mi je reći da sam djelomično uradio nešto, nego nabrajati što sve
trebam još učiniti, tada samog sebe počnem koriti što nisam počeo prije orati i sijati“. Taj razgovor sam zaboravio, ali kada sam
pročitao i čuo da su čelnici naše hrvatske zajednice djelomično zadovoljni položajem Hrvata, a neki su mediji prenijeli da su
skroz zadovoljni i pitam se, je li i njima bilo lakše reći da su djelomično zadovoljni, nego se sjetiti gdje su sve pogriješili i
zakasnili, da se nebi prekoravali.
Ima toliko primjera u praksi gdje se riječ djelomično ne može koristiti, na puno mjesta i u mnogim situacijama. Primjerice, u
trgovini kada kupujemo kruh ne mogu ga djelomično platiti, u ljekarni ne mogu dobiti djelomično lijek. Naši ñaci ne mogu naučiti
djelomično gradivo i dobiti pozitivnu ocjenu, ako djelomično vežem pertlu na cipeli vjerojatno ću zbog nje pasti. Mogao bih cijele
Hrvatske novine ispuniti primjerima gdje se riječ djelomično ne može prihvatiti i primijeniti. Gospodo predstavnici hrvatske
zajednice u Vojvodini, budući da vi samo predstavljate Hrvate u Vojvodini, jer takvi su službeni nazivi vaših ustanova s kojima
djelomično dobro upravljate. Zar se mogu djelomično mjeriti potrebe jedne zajednice? Pa razmislite, riječ djelomično, što je to?
Naravno, ako kažemo da smo mi Hrvati djelomično zadovoljni, što bi se tada drugi trudili da nam kažu, da to s čim se diče naši
čelnici nije ni djelić onoga što je potrebno da se bude zaista zadovoljan. Primjerice, školovanje na materinjem, odnosno
hrvatskom jeziku, iako sami snosimo troškove školovanja naše djece, djelomično smo zadovoljni, iliti skroz nezadovoljni.
Dvojezični ili višejezični natpisi, nakon mukotrpnog i mnogostrukog zalaganja postignuti su, ali bez vas draga gospodo, čelnici
hrvatske zajednice. Vama je dovoljno da na „Subotičkoj gradskoj knjižnici“ piše latinicom „Subotička gradska biblioteka“. Ili kao
predstavnici hrvatske zajednice i čelnici ustanova smatrate da je dovoljno samo pisati latinicom da bi to samo sličilo hrvatskom
ili ne znate što učiniti ili kako? Vi samo znate reći „pa još nije vrijeme“. Kada će po vašem mišljenju biti vrijeme da Hrvati budu
zaista zadovoljni svojim položajem u Vojvodini i R. Srbiji. Sada se pozivate na hrvatsku dramu kao bitan čimbenik opstojnosti
Hrvata na ovom podneblju, a trebalo vam je više od godinu dana da iskažete svoje mišljenje i to ne biste učinili da Hrvatska
nezavisna lista i Hrvatske novine nisu to pitanje podigle na meñunarodnu razinu. Nama Hrvatima nije potrebno djelomično
zadovoljstvo, odnosno djelomično živjeti, djelomičnim životom, jer živimo od danas do sutra s pogledom ka našim nasljednicima
koji odlaze s ovih prostora i to zbog djelomičnog zadovoljstva. Naši mladi sigurno ne žele živjeti djelomičnim životom, žele živjeti
cjeloviti život, udisati ga s punim plućima i s osmjehom na licu, a ne sa zabrinutošću u srcu i strahom od sutra. .
6
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Zvonko Franc
Ispovjedili ste se?
A pomirenje i pokora?
amjerno pišem sakrament ispovijedi,
pomirenja i pokore, a ne samo
ispovijedi, jer možda je i to ponekad
razlog našeg zanemarivanja tog
sakramenta što nam se svodi samo
na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz
toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru
uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla
N
Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom
trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio
našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to
pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo
jer već dugo ga planiram posjetiti. Pokušavam
se na neki način opravdati, ali stvarno mi je
bilo neugodno. Završavamo razgovor. On
odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju.
Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam
o danima koji su protekli od našeg zadnjeg
Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i
ružnoga. Kuća mog prijatelja je izvanredno
lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u
kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama
što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa
svijetlima jednu neodoljivu mističnost. Jaslice su raskošne složene tako da se potpuno uklapaju u kuću i čini mi se kao da na tom mjestu Kuća
uopće nema zidove, nego je otvorena, spojena s zavičajem našeg Prijatelja. Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiñen
zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo
razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog prijatelja da bih
mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.
Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta Misa.
Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret izmeñu Boga i čovjeka,
jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora.
Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog prijatelja? Ne čekajte. Ne odlažite. Ne
sramite se. Ne bojte se.
Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog
sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj
život od grijeha i zla.
A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu,
zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i
fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi izmeñu nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba,
nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.
Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i
mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.
Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju
uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.
Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer - što će sad neki čovjek slušat moje grijehe i što
on ima tu posredovat, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit.
Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na
mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što s pomirenjem? Pokorom?
Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je prethodnom na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:
Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u Crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primiopismo s novcima od svoje roñakinje iz
Amerike da ti ga donese poštar pijanac? Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga
kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku? Nije mi ništa odgovorio.
Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili
našeg Prijatelja?
7
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Piše: Lajčo Skenderović
Bespuće bunjevačkih Hrvata
J
asno se da zaključiti da su Suboticu u Vojvodinu uveli bunjevački Hrvati na čelu sa gospodinom Blaškom Rajićem, biskupom
Lajčom Budanovićem i hrvatskom naprednom omladinom Subotice, a ne novonastala nacija od 1991. godine – Bunjevcinehrvati
Povod ovoga članka je veoma neprihvatljiva činjenica o udruženoj i zajedničkoj borbi protiv bunjevačkih Hrvata u Subotici od strane
privatnih Tv kuća (Tv K23, City Tv, Yu eko Tv) i političara, uglavnom članova SVM, SNS, SBB, SPS i drugih, sve u cilju da Bunjevci
nisu Hrvati, pored toga što u našoj zajednici imamo vrsnih intelektualaca koji svojim znanstvenim radovima, znanstvenim skupovima,
meñunarodnim kongresima i javnim publikacijama u stručnim časopisima, zbornicima i knjigama dokazuju suprotno. Svi iz naše
zajednice. Pomenuo bih neke istaknute: Tomislav Žigmanov, dr. sc. Robert Skenderović, Katarina Čeliković, dr. sc. Slaven Bačić, dr.
sc. Petar Vuković, dr. sc. Andrija Anišić, mr. Bela Tonković, Milovan Miković. Takoñer političare: Petar Kuntić, Martin Bačić, Zlatko
Ifković, Antun Horvat, Ivan Tumbas i dr.
Ovo što sam naprijed istaknuo, i obrazložiti ću
Primjer prvi:
Borba političara u Subotici protiv bunjevačkih Hrvata. Prilikom dodjele titule Počasni grañanin Subotice za 2013. godinu gospodin
Todosijević je izjavio da u našoj zajednici neki kvazi povjesničari žele dokazivati da su Bunjevci Hrvati. I jesu Hrvati. O, ja mogu reći da
je isti gospodin kvazi znalac o nama. Ako su akadamik Ante Sekulić, dr. sc. Tomo Vereš, dr. sc. Evetović, dr. sc. Robert Skenderović,
dr. sc. Petar Vuković kvazi povjesničari onda sam ja rimski papa.
Primjer drugi:
Jene Maglai, novi gradonačelnik Subotice, izjavljuje da više neće dozvoliti da HKC „Bunjevačko kolo“ organizira Dužijancu, niti bilo
koja hrvatska organizacija, već da će Dužijanca biti gradska te da će grad i organizirati istu. Zaboravio je, ili ne zna, da je to stvar
isključivo bunjevačkih Hrvata i novog naroda od 1991. godine – Bunjevaca, i ničija više! Dužijanca je prvenstveno crkveni blagdan.
Vjerojatno ne zna da je svećenik Blaško Rajić uveo kao zajedničku crkvenu proslavu 1911. godine. Prema tome, Dužijanca ne može
biti svačija i ničija. Slaviti u Crkvi može svaki grañanin Subotice koji to želi kao i u gradu Subotici.
Primjer treći:
Komentar na City Tv od 15. 12.2013. godine koji se odnosi na proslavu jednog od praznika hrvatske zajednice u Srbiji, dana izbora
prvoga saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća koja je održana u Subotici 13. 12. 2013. godine, komentar na izlaganje dr. sc. Slavena
Bačića. Nisam zapamtio tko je autor kritike a on kaže da Hrvati u Srbiji nisu isto što Srbi u Hrvatskoj. Napominje kako se razbijaju table
sa ćiriličnim pismom, što je istina, ali to nije zvaničan stav Republike Hrvatske. Meñutim nije digao glas na to što su u Somboru na
Hrvatskom domu dva puta tijekom 2013. godine polupani prozori i uzvikivalo se: „ustaše“, to ne zna. Tendenciozan je kada iznosi kako
dr. sc. Slaven Bačić kaže da ima Šumadinaca, i ne znam koga sve, a da su svi Srbi. Komentator kaže: „oni se izjašnjavaju kao Srbi“,
što je točno a zaboravio je da kaže da je bivši ministar u Srbiji, Čiplić kazao da tko se izjasni kao bunjevački Hrvat ide u „ostale“, a neće
se prikazati kao zasebna grupa. Činjenica je da su se u Subotici mnogi tako izjasnili. Dakle Bunjevac može, a bunjevački Hrvat ne
može. Svakako dvostruki standardi u Srbiji.
Primjer četvrti:
Prilikom proslave Dana Velike narodne skupštine, „25. novembar 1918. godine“, jednog od četiri nacionalna praznika Bunjevaca, a
koji se odnosi na prisajedinjenje Subotice i Vojvodine Srbiji odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tom prilikom Tomislav Nikolić je istakao zaslugu Bunjevaca, što je točno, ali povijesno netočno da je 1945. godine komunistički
režim nasilno proglasio Bunjevce Hrvatima. Ovu izjavu je podržao i gradonačelnik Subotice svojom nazočnošću i govorom. Ne znam je
li to stav SVM ili njegov osobni. Ne znam niti koji je interes gospodina Maglaija, gradonačelnika svih grañana sem grañana bunjevačkih
Hrvata. Ne znam zna li taj gospodin Maglai da je u to vrijeme Mañarska ostala bez tri četvrtine svog teritorija. Gospodin Maglai vodi
politiku mañarskog državnika Zapolje koji je bio vazal turskom sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, pardon, gradonačelnik Subotice
Srpskoj naprednoj stranci.
Obrazložio bih povijesnu neistinu gospodinu Tomi Nikoliću, našem predsjedniku, a odnosi se na 1945. godinu. Ovo što ću sada
iznijeti je povijesna činjenica. Svećenik gospodin Blaško Rajić i biskup Lajčo Budanović u datim povijesnim okolnostima su najzaslužniji
za priključenje Subotice i ostalih teritorija do Dunava, a bili su deklarirani kao Hrvati-Bunjevci. Tada nije bilo podjele na BunjevceHrvate i na Bunjevce koji se ne osjećaju Hrvatima. U to vrijeme bili su jedno Bunjevci, a to ime je bila jednoznačnica sa Hrvatima. Da je
to tako, navešću izjave najzaslužnijih ljudi toga vremena, gospodina Lajče Budanovića i Blaška Rajića koji su i stradali za vrijeme
fašističke mañarske okupacije, zbog priključenja Subotice Kraljevini SHS.
Prilikom proslave 250. obljetnice naseljavanja veće grupe Bunjevaca na ove prostore, na Veliku Gospu 1936. godine u Subotici,
govor biskupa Lajče Budanovića: „Bunjevci su vazda bili virna dica svete Katoličke crkve i odličan ogranak velikog hrvatskog naroda.
Ova dva osićaja drže nas u jedinstvu sa onom našom braćom koja su ostala za nama na jugu u severnoj Dalmaciji, u Lici i na
senjskom Primorju“. Dakle prije 1945. godine.
Drugi velikan zaslužan za priključenje Subotice KSHS svećenik Blaško Rajić. Prilikom VII. Razgovora Subotičke matice u svom
uvodnom govoru nedvosmisleno je istakao: „Pravo mi je zadovoljstvo što mogu da konstatujem da su ovdje na okupu svi Bunjevci. U
nas Hrvata Bačke više nema, kako je bilo, kulturne opozicije.“ Dakle potvrda osjećaja pripadnosti Bunjevaca hrvatskom narodu i to ne
1945. godine, nego mnogo ranije.
Primjera ima mnogo ali ne mogu svi stati u jedan mali list kao što su Hrvatske novine.
Iz svega ovoga se veoma jasno da zaključiti da su Suboticu u Vojvodinu uveli bunjevački Hrvati na čelu sa gospodinom Blaškom
Rajićem, biskupom Lajčom Budanovićem i hrvatskom naprednom omladinom Subotice, a ne novonastala nacija od 1991. godine –
Bunjevci-nehrvati.
8
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Zlatko Iović
PLJUSKA
Nažalost od čelnika hrvatske zajednice u Srbiji nismo čuli da su govorili predsjedniku
Tomislavu Nikoliću o podjeli Hrvata na subetničke skupine kao što su Bunjevci i Šokci koje
se potiče od strane relevantnih institucija Republike Srbije
U
krugu ljudi meñu kojima se krećem pojavila se nevolja za koju smo svi znali da postoji, a koju politička elita nema kapacitet riješiti.
Prijatelji, roñaci, znanci gube zaposlenja.
Koga zapravo želimo zavarati?
Kriza se s naslovnih stranica preselila meñu nas. Prema predviñanjima analitičara kriza još nije dosegla svoj vrhunac. Ovog proljeća katastrofa tek dolazi. Nastaviće se nestanak mnogih tvrtki, obrta, poduzetnika i poslovni subjekti koji nisu reagirati na promjene tržišta. Propast
će svi koji nemaju dovoljno akumuliranog kapitala, bankrotirat će svi koji su radili na rubu isplativosti. Ostat će samo najbogatiji, najdosjetljiviji,
oni koji su svoje poslovanje vezali uz aktualnu vlast.
Nakon što je ovaj gospodarski tsunami pogodio i mnoge pripadnike naše zajednice, ipak, i pored svih nevolja koje su ih zadesile, i u ovim
božićnim i novogodišnjim danima koji su iza nas, neka duhovna toplina ulazila je u njihove domove. Ljudi su to naprosto osjećali. Izražavali su
to i darovima koje su meñusobno izmjenjivali uz osmjehe i stisak ruke. Lijep je to običaj. Kako bismo samo mogli zamisliti godinu bez Božića,
bez darova, osmjeha, stiska ruke? Ipak primjećujemo da u našoj zajednici nešto nedostaje. Sva ta vanjština stvorena od ukrasa, slavlja, darova
i čestitki ne vodi uvijek do iskrenosti. Koga zapravo želimo zavarati?
Tijekom prošle godine je još više došlo do izražaja da postoje Hrvati prvog i drugog, trećeg reda. Nažalost nije se probudila savjest naše
znanstvene i političke elite. Uglavnom nisu vidjeli ili nisu željeli vidjeti što se dogaña iza njih. Nastavili su sa nedosljednim zastupanjem prava
naše nacionalne manjine. Većina njih se zatvorila u svoje institucije, gledajući samo svoje interese kao i interese svojih najbližih suradnika. A
nastavili su kažnjavati one sunarodnjake koji ukazuju na neriješena prava pripadnika naše zajednice, kao i one koji su poticali ili osnovali
institucije sa hrvatskom odrednicom.
U protekloj godini većina hrvatskih udruga u Srbiji nije imala ozbiljniju financijsku potporu hrvatskih institucija za realiziranje svojih projekata.
Tako ni za mjesečnik Hrvatske novine nije dobivena financijska potpora. Sve sa ciljem uvoñenja jednoumlja u našu zajednicu. Na ovaj način
šalju poruku onima koji želi osnovati medije na hrvatskom jeziku da ih bez njihovog blagoslova čeka put posut trnjem.
Svima nama je cilj da Hrvati dobiju ono što im pripada po meñunarodnom sporazumu potpisanom izmeñu Hrvatske i Srbije 2004. godine, da
se za Hrvate formira posebna izborna jedinica kada se budu održavali izbori za republičku skupštinu i da Hrvati izmeñu sebe biraju svoga
zastupnika, a ne da budu na listama drugih, kao što to imaju Srbi u Hrvatskoj. Svima nama je cilj da se riješi pitanje statusa Bunjevaca koji su u
istom danu autohtoni narod a i nacionalna manjina - smiješno.
Zbog toga nas iznenañuje izjava Petra Kuntića koju je dao za program na hrvatskom Radio Subotice o susretu izaslanstva hrvatske
zajednice u Srbiji s predsjednikom Republike Tomislavom Nikolićem:
„Do ovoga susreta nije došlo na temelju onoga o čemu je bilo riječi u Tavankutu i većeg broja dopisa koje smo slali, već isključivo na temelju
političkog dogovora s predstavnicima Srpske napredne stranke u Subotici, koji su posredstvom vlastitih komunikacija uspjeli omogućiti veoma
brz susret s predsjednikom. Sasvim je sigurno da će u budućnosti koordinacija s predsjednikom države ići i institucionalno. Smatram da će se
pojedine stvari mjeriti do ovoga susreta i nakon njega. Naglašena je potreba provoñenja bilateralnog sporazuma o zaštiti manjina i čuveni
članak 9 u kojem se navodi da je potrebno osigurati predstavnicima manjina prisustvo u zastupničkim tijelima, kao što je to Hrvatska, u duhu
sporazuma realizirala još prije deset godina, dok se ovdje o tome i ne govori. U tom pogledu je skrenuta pozornost da bi sadašnja vlast kojoj su
neophodne manjine, iste mogla u budućnosti uključiti u koaliciju. To je prilika da se počne rješavati pitanje izravnog zastupanja Hrvata u
Skupštini Srbije.“
Nažalost od čelnika hrvatske zajednice u Srbiji nismo čuli da su govorili predsjedniku Tomislavu Nikoliću o podjeli Hrvata na subetničke
skupine kao što su Bunjevci i Šokci koje se potiče od strane relevantnih institucija Republike Srbije, dajući na taj način pljusku dužnosnicima
Republike Hrvatske i eurozastupnicima koji su otvorili to pitanje i govorili u Europskom parlamentu o toj podjeli.
Želi li se ovom izjavom opravdati novi koalicijski partner, umjesto Demokratske stranke, na svim razinama i uveličati vlastite komunikacije sa
subotičkim naprednjacima ili se, nažalost, iza toga krije ponavljanje povijesti - pokazaće vrijeme. Hoćemo li se odreći političkih prava i ovoga
puta biti na listi Srpske napredne stranke (SNS) kao što smo bili na listi Demokratske stranke?
Nadamo se da Klub vijećnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini koji je dao potporu i obvezao se da će pokrenuti inicijativu pravnog
reguliranja Hrvatske drame u Skupštini grada, neće krenuti putem stranačkih dužnosnika u zastupanju prava naše zajednice.
Poduka o ostvarivanju prava nacionalnih manjina
Za sve one koji nisu razumjeli ili krivo predstavili ili komentirali izlaganje sa konferencije za novinare Hrvatske nezavisne liste, koja je
održana u gradskom Uredu za medije, što Hrvatima pripada po sporazumu izmeñu Republika Hrvatske i Republike Srbije potpisanom 2004.
godine.
Srbi u Hrvatskoj imaju politička prava, to jest zastupljeni su s tri izravna mandata u Hrvatskom saboru, a Hrvatima u Srbiji se tim
sporazumom garantira zastupljenost u općinama, pokrajini i republici.
Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor - Pravo pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na zastupljenost u Hrvatskom
saboru:
Članak 15.
Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj ostvarenje prava na zastupljenost u Saboru.
Pripadnici nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici
koju čini područje Republike Hrvatske.
9
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Piše: Krešimir Bušić
Da li su Hrvati u Vojvodini
pretvoreni u Bunjevce ili u posebno slavensko pleme?
I
ako je dio hrvatskih medija agencijski izvijestio našu javnost o nedavnome javnom istupu predsjednika Republike Srbije
Tomislava Nikolića kojoj govori da su Bunjevci autuhtoni Slavenski narod, a u povodu proslave 95. godišnjice sjedinjena
Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji, ipak smo ostali zakinuti za cjelovitiju analizu izrečenoga.
Sam taj dogañaj nije se zadržao u javnome prostoru dulje od jednoga dana pa se postavljaju logička pitanja: slažemo li se mi u
RH s javnim istupom predsjednika repupblike Srbije i jesmo li već prepustili našu manjinu procesu posvemašnje i već odavno
uznapredovale asimilacije?
Kako su 1918. godine Baranja, Bačka i Banat pripojeni Kraljevini Srbiji?
Treba naglasiti da 1918. godine niti Hrvati niti Srbi nisu bili potpuno jedinstveni u pogledu rješenja državno-pravnog položaja
i statusa 'tri B', tj. Baranje, Bačke i Banata, (ne Vojvodine, jer autonomna Vojvodina nastaje tek u drugoj Jugoslaviji, op. a.) jer je
dio Hrvata blizak mañarskim elitama zagovarao ostanak južnougarskoga područja u sastavu mañarskih zemalja, a dio srpskih
političkih prečanskih elita, predvoñenih radikalom Jašom Tomićem, u tim trenutcima držao se potpuno po strani, gotovo
zatečen brzinom odvijanja dogañaja, dok je drugi dio patriotski orijentiranih Hrvata i Srba zagovarao da se taj teritorij priključi
Državi SHS koja se tih dana ustrojavala u Zagrebu.
U tom pogledu unutar Narodnoga vijeća u Zagrebu osnovan je i poseban klub zastupnika Hrvata i Srba s područja Južne
Ugarske, a od bunjevačkih Hrvata u njemu su sudjelovali vlč. Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić, Marko Ivković Ivandekić,
Stipan Buljovčić i Matija Evetović. Od srpskih predstavnika u zagrebačkome Narodnom vijeću sudjelovali su somborski
dirigent Petar Konjević i Vasa Stajić te nešto kasnije subotički radikal Manojlović, a vezu sa Zagrebom od prvoga dana održavali
su i novosadski srpski demokrati Tihomir Ostojić i Ignjat Pavlas.
Oni su trebali pomoći oko organizacije nove južnoslavenske države nastale na nekadašnjem ozemlju raspale Austro-Ugarske
Monarhije. Upravo jedan dio tih političkih predstavnika Hrvata i Srba s navedenoga područja sudjelovao je 29. 10. 1918. i na
zasjedanju Sabora kada je donesena odluka o raskidanju državno-pravnih odnosa s Austrijom i Mañarskom, a jedan od
tadašnjih voña bačkih Hrvata-Bunjevaca vlč. Blaško Rajić.
Svetozar Pribićević
Ipak, u tome kaotičnom vremenu Država SHS bila je u vrlo teškom položaju jer je na cijelome terenu vladala posvemašnja
anarhija i rasad staroga državnog sustava, a na vanjskopolitičkom planu prijetila je ekspanzionistička i vrlo militantna politika
Italije i Srbije koje su željele njezin teritorij meñusobno podijeliti kako im je ranije jamčeno u Londonu.
To kaotično stanje posebice je vješto iskorištavao dopredsjednik zagrebačkoga Narodnog vijeća jugounitarist Svetozar
Pribičević koji je rad toga izvršnog tijela nove vlasti usmjeravao prema što bržem bezuvjetnom ujedinjenju s Kraljevinom
Srbijom pa je vlč. Rajiću, ali i Vasi Stajiću tom prigodom jasno poručio: 'Raskinite odnose sa Zagrebom!'(vidi; R. Vrkatić: Pojam i
biće srpske nacije, str. 309. - op. a.) Rajić je nakon povratka u Suboticu, koja je tada bila središte narodnoga pokreta u BBB, 2. 11.
izvijestio predstavnike Hrvata i Srba na sastanku organiziranom u prostorijama Hrvatske zemaljske banke d.d. te je i odlučeno
da se akcija za odvajanje toga prostora nastavi na tragu zagrebačkih odluka, što su potvrdili i subotički srpski predstavnici na
svome sastanku 5. 11. održanome u domu braće Manojlović.
U meñuvremenu i radikal Jaša Tomić s dijelom njemu odanih novosadskih Srba tada poduzima jaču akciju prema Beogradu
iako mu u to vrijeme monarhističke elite još nisu bile potpuno sklone zbog njegova ranijega pasivnog držanja.
On je od tih elita tek naknadno dobio instrukciju o što bržoj organizaciji Velike narodne skupštine za Baranju, Bačku i Banat u
Novom Sadu na kojoj bi se donijela odluka da ujedinjenje ne ide preko Zagreba, nego samo preko Beograda. O svojim
kontaktima i planovima on nije izvijestio subotičke bunjevačke Hrvate, ali ni njemu neskloni dio prečanskih Srba.
Posebice upada u oči kako na tu skupštinu gotovo i nisu bili pozvani Mañari i Nijemci koji su tada činili više od polovice
stanovništva pa već taj čin upućuje na nedemokratsko i zakulisno postupanje prečanskih srpskih radikala (po statistici iz 1910.
godine na tom prostoru je živjelo 32,6 posto Mañara i 23,7 posto Nijemaca - op. a.).
Na navedenoj skupštini od 757 na brzinu skupljenih izaslanika sudjelovalo je 578 Srba, 89 Hrvata Bunjevaca, 62 Slovaka, 21
Rusin i tek 6 Nijemaca te 1 Mañar pa je razvidno kako se na skupštini tendenciozno opstruirala želja da se Baranja, Bačka i
Banat integrira uz pomoć Zagreba ili da ostane u sastavu Južne Ugarske, tj. Mañarske. Ključnu ulogu u tom pogledu odigrao je
upravo prečanski radikal Jaša Tomić koji je prije početka same skupštine na pripremnoj konferenciji iznio prijedlog da se BBB
odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom mimo Države SHS i bez znanja Narodnog vijeća u Zagrebu
10
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Nikola Perušić
Vrlo novo jednoumlje
Ljudima širom svijeta postaje jasno da je korijen problema u
postojanju kamate
N
a molbu urednika da sastavim tekst, analizu o povratu diktature i političkog jednoumlja sa uništavanjem običnog čovjeka, morao sam
prvo sagledati što je zapravo jednoumlje i kada je ono loše. Jedoumlje je u nekim aspektima neizostavno i nužno. Recimo u vojsci se
naređenja moraju izvršavati, ne mogu se diskutirati. I u organiziranoj religiji se fundamentalna načela ne dovode u pitanje. Pa čak i
znanost u nekim aspektima ne dopušta mnogo slobode u tumačenjima. Ako vam ovo zvuči pretjerano, pokušajte sagledati dijalog
kreacionizma i darvinizma, pa ćete lako vidjeti da se zabran jednoumlja ne sužava već širi. Jednoumlje je izašlo i iz okvira ideologije i ulazi u
politiku kroz praksu političke korektnosti. Vjerujem kako je urednik na tu oblast mislio.
Jednoumlje se nije vratilo jer čestito nije ni otišlo
Malo je ljudi koji se sjećaju predratnih vremena, stare Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Mi svi ostali zapravo znamo samo za ideološko
jednoumlje, jednopartijski sustav, a nakon njega u neku simulaciju demokracije, zapravo blagu diktaturu. Kroz izborne manipulacije dugo se
stvarao privid demokracije. Bojim se da nam demokraciju nitko nije uzeo, jednoumlje se nije vratilo jer čestito nije ni otišlo.
Naravno, jasno se vidi da u aktualnom političkom trenutku Aleksandar Vučić pretstavlja “alfa političara”, čovjeka bez rivala, osobu čija se moć
ne može dovesti u pitanje. Tu moć on posjeduje kroz putinovsku borbu protiv korupcije, kroz liderstvo najsnažnije stranke na sceni i kroz
rukovođenje bezbjednosnim službama. Ali, ako smo fer, moramo priznati da je tu moć, pa čak i veću imao Boris Tadić. Ono što ih razlikuje je
što tu moć Tadić nije koristio, samo ju je akumulirao. Ali, kontrola medija, prepariranje javnosti, začeci kulta ličnosti bili su posve isti i kod
njega. Ako krenemo više unazad slične ćemo elemente naći i u liku i djelu Vojislava Koštunice, Slobodana Miloševića.
Na neki način i nije nenormalno da se ipak zna neki red. Vrlo se često tijekom kriza visoko na pozicije uspinju ljudi čvrste ruke. Gospodarska
kriza izrodila je fašizam, nacizam i stoga ne smije čuditi ni suprotstavljanje tim čvrstorukašima. Oni koji pokušavaju vući kola iz gliba nužno će
se uprljati, jedino ostaje pitanje hoće li u tome uspjeti ili će uroniti još više. Recimo Viktor Orbán, kojem dio zapadne javnosti aplaudira što je
izbacio Međunarodni monetarni fond, što je spriječio uvoz genetski modificirane hrane, što oporezuje banke, što je zakonski naložio sniženje
cijena energenata (koji su u Mađarskoj u rukama stranih kompanija), što je u Ustav Mađarske stavio odredbe o kršćanstvu. Dakako, ovog
čvrstorukaša neki drugi krugovi isto tako žestoko kritiziraju zbog umanjenja medijskih sloboda, zbog sabotiranja liberalističke agende.
Vratimo se Aleksandru Vučiću. Vrlo rado bih ga podržao kada bi on svoju moć pored rješavanja kosovskog pitanja i borbe protiv korupcije
rabio i za obranu „običnog čovjeka“. Kada bi njegovi suradnici skrbili o bukvalnom fizičkom preživljavanju ljudi u ovoj krizi. No, to ne vidim. Ne
uočavam da se ljudima pokušava skinuti teret s leđa. Ne vidim potpore za siromašne obitelji. Ne vidim da zakon želi stati na rep lihvarskim
bankarskim kamatama. Ne vidim logiku u nastavku pretjeranog zaduživanja države. Stoga ne mogu stati iza ovog nespornog lidera, jednao
kako nisam mogao ni iza Tadića. Đilasa, Koštunice, Dinkića...
Štoviše, čini mi se da Srpska naprijedna stranka sve više sliči na liberalnu stranku. I tu nalazim jednoumlje koje nas tišti. To jednoumlje nema
lice, ali nas steže i još će mnogi pući - a neće znati što ih je snašlo.
U ovogodišnjem proračunu Srbije najveća stavka su dugovi bankama. Pokušajte shvatiti, više ćemo dati bankama nego što ćemo izdvojiti za
policiju, više nego za obrazovanje, više nego za vojsku. Hoće li nas bankari braniti? Ili će ljudi još više krasti jedni od drugih, napadati jedni
druge na ulici? Naravno, svi misle kako se dug mora vratiti, ali ima i drugačijih primjera. Svjetionik svijeta su Ekvador i Island. Lider Ekvadora
Rafael Correa je proglasio kako je na prvom mjestu isplata mirovina, zdravstvo i socijala pa tek onda banke. Islandska politika javnog duga je
također primjer ustanka protiv lihvara.
To je zapravo jednoumlje, stvaranje sustava koji na sve perfidne načine navodi ljude da troše ono što nemaju, da se zadužuje, a da im zatim
oduzme temeljna ljudska prava jer je plaćanje duga postavljeno iznad svih drugih dostignuća civilizacije. Mi smo mislili da smo iz jednoumlja
socijalizma ušli u svijet otvorenog društva kapitalizma, no zapravo smo uronili u drugo jednoumlje u kojem postoji otok slobode rezerviran
samo za bogate.
Kriza nikada neće završiti jer je matematički nemoguće vratiti sve dugove
Jako se radujem što Sveti otac papa Franjo glasno diže svoj glas protiv kulture novca, protiv tog lažnog božanstva, što izravno kritizira
kapitalizam. To je ključ današnjice. Naš društveni sustav se temelji na protoku novca, a sav novac na svijetu izgubio je oslonac, on se tiska bez
pokrića. Kada shvatimo tu činjenicu, postat će nam jasno da se ova kriza nikada neće završiti jer je matematički nemoguće vratiti sve dugove,
kada bi se skupio sav novac svijeta ne bi ga bilo dovoljno da namirimo bankare. Ljudima širom svijeta postaje jasno da je korijen problema u
postojanju kamate. Najjednostavnija stvar na svijetu je što investitor traži da dobije nazad više nego što je posudio nekome. On daje određene
novce nekome za nešto, ali očekuje da dobije više nazad. No, odakle on očekuje da dobije više, kada taj novac nije ni tiskan? Taj matematički
paradoks neće nestati dok se svjetsko gospodarstvo ne uništi do kraja. Zamislite da netko dođe u elektrodistribuciju radi struje, a oni mu kažu
OK ali ćeš nam vratiti više struje nego što mi tebi dajemo. To je fizički nemoguće. Ali se finansijki svijet upravo temelji na takvoj nelogičnosti.
Nije ni čudo da je Crkva stoljećima najoštrije osuđivala kamatarenje kao vrhunski grijeh. Isus, oličenje ljubavi i praštanja samo je jednom bio
gnjevan i bijesan – kada se susreo s lihvarima u Hramu.
Ta financijska nesuvislost je pravi uzrok da se tenzije u društvu kanaliziraju rađanjem diktatura, totalitarnih sustava. U ovom trenutku nam i
slučaj Edward Snowden i Julian Assange dokazuju da je totalitarizam sada opasniji i perfidniji u zemljama slobode. Bili bi licemjerni ako bi
kritizirali nove vođe istočne Europe a ne bi digli glas protiv predsjedničkih dinastija SAD, protiv raznih monarhija starog kontinenta, protiv šeika
koji zabranjuju ženama čak i da voze aute. Ako se te naše nove vođe priklone putošenju ljudske rase preko globalnih banaka, onda nam zaista
nema budućnosti.
Ne znam hoće li budućnost Srbije biti takva, imam razloga biti zabrinut. Imam razloga bojati se da će nakon sljedećih izbora i ušutkivanja
oporbe doći na red preljevanja krize na građane, masovne pljenidbe imovine i rast cijena. Pred nama je numitno decenijsko tonjenje u
siromaštvo. Da li će to biti pod zastavom žutih ili naprijednih, hoće li nam pozornost smetati Tadić ili Vučić, za mene je manje bitno. Za mene je
bila sreća vidjeti kako je pao onaj koji je najavio uvoz GMO, tko nam je davao injekcije smrti, onaj koji nas je zadužio više od Miloševića i
Koštunice skupa. To smo jednoumlje preživjeli, i ovo ćemo. Ali, moramo početi ozbiljnije promišljati financijsku logiku od one manupulativno
političke. To nas jedino možda može izvući iz gliba.
11
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Intrvju:
Prof. Dr. Sc. Dragan Čović
predsjednik HDZ BiH
Osamnaest godina je prošlo od Dejtonskog Sporazuma kada je službeno okončan troipogodišnji rat u BiH. Koliko je on učinkovit i
jesu li Hrvati zbog toga u nepovoljnijem položaju od druga dva naroda?
Dejtonski mirovni sporazum je pravni akt kojim je prekinut rat u BiH,a time se teritorij BiH podijelio izmeñu BiH i RS u omjeru 51% - 49% a
svjedoci tomu su bili EU, Francuska SR Njemačka,Ruska Federacija, Velika Britanija i SAD.
Anex Sporazuma i Ustav BiH očigledno je pokazao u ovih osamnaest godina i sve nedostatke Sporazuma i potrebu njegove prilagodbe , a s
obzirom na činjenicu da su Hrvati kao konstitutivan narod (što i stoji u posljednjoj alineji njegove preambule) doživjeli sve ono negativno što sa
sobom nosi ovakva ustrojena BiH. Ustavom koji je pun mana i trajnih nedostataka, a koji se stalno reproduciraju i ne mogu biti neosjetno
popravljeni. Svima je kristalno jasno kako hrvatsko nacionalo pitanje u BiH nije riješeno,odnosno pozicija hrvatskoga naroda nije nimalo
poboljšana, od Dejtona do danas.
Jesu li Hrvati u BiH „samo na papiru konstituvni narod“?
Konstitutivnost hrvatskoga naroda u BiH je drugo ime za majorizaciju Hrvata BiH u odnosu na druga dva naroda u BiH izraženo kroz stalna
nastojanja pa čak i sustav kojim se onemogućava da Hrvate u BiH u vlasti predstavljaju oni koji su dobili potporu hrvatskoga biračkoga tijela na
izborima. Ovo se najčešće omogućava raznim umetnutim pravnim i izbornim odredbama, a poznati su slučajevi iz 2001. (Petrich) 2005 .
(Ashdown) 2006. i 2010. – državna razina (slučaj Komšić) i Razni primjeri s entitetskih i lokalnih razina, gdje se posebno ističe primjer grada
Mostara.
Recimo, Statut grada Mostara iz 2004. koji je nametnuo Visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown i gdje je očigledna neravnopravnost sustava
finaciranja, kanal na hrvatskom jeziku, a o nastavnom planu i programu na maternjem jeziku može se posebno govoriti kao primjer „papirnate“
konstitutivnosti Hrvata u BiH.
Je li bila greška utemeljenje Herceg Bosne , ili je bila pogreška njeno razformiranje?
Formiranje Herceg Bosne bilo je nužno kako bi se organizirala obrana i opstojnost hrvatskoga naroda u BiH. Meñutim greškom se ne može
nazvati ni formiranje niti, kako Vi navodite njeno rasformiranje, to je bio splet povijesnih okolnosti i ratnih djelovanja na cijelom teritoriju i jedini
način samoorganiziranja Hrvata u BiH, a popis stanovništva iz 2013. pokazuje da su Hrvati opstali tamo gdje su bili politički organizirani.
U svom izviješću u Savjetu sigurnosti UN-a Visoki predstavnik je Vas i Milorada Dodika označio kao rušitelje BiH, kako Vi to
komentirate?
Ako je Visoki predstavnik naveo mene kao rušitelja BiH i ako netko može smatrati da zbog zaštite interesa hrvatskoga naroda ja rušim BiH
onda mi ga je žao, jer takva osoba ne razumije ništa u BiH ma tko to bio, pa čak i Visoki predstavnik. Niti jedan predstavnik HDZ-a BiH ( zajedno
sa mnom) u posljednih desetak godina nije doveo u pitanje europski i euroatlantski put BiH, meñunarodno priznate granice BiH i tome sl. Naša
nijedna ideja koja je iznijeta i koja govori o unutarnjem ustroju BiH nije išla ka rušenju BiH, naprotiv išla ja ka stabilnosti jer dugačije zemlja ne
može preživjeti. Pomalo je i uvrijedljivo, da onaj koji vam nameće protu-ustavno rješenje (bilo da je riječ o Mostaru ili poništenju odluka Središjeg
izbornog povjerenstva) optužuje za rušenje BiH. Moja zadaća je da se u BiH bolje živi, da bolje žive svi grañani , a ne samo Hrvati.
Izjave većine veleposlanika u BiH govore u prilog tvrdnji kako su u BiH potrebne odreñenje promjene, bilo da je riječ o rekonstrukciji
Federacije ili nečem drugom. Što je stav Meñunarodne zajednice prema reformama danas?
Proveo sam mnogo vremena u razgovorima sa stranim diplomatama akreditiranim u BiH uvjeren sam kako se svi slažu da ovakva BiH ne
može funkcionirati i da moramo pronaći neka nova rješenja kojima ćemo osigurati jednakopravnost bosansko hercegovačkih Hrvata , ali i svih
ostalih naroda i grañana ove države.
Ovdje želim istaknuti kako je pomoć meñunarodne zajednice svakako dobro došla, ali iskustvo proteklih sedamnaest godina nas uči, da, gdje
god nije postignut kompromis izmeñu nas samih u BiH svi su projekti osuñeni na propast. Mi u HDZ BiH tražimo da npr. Bošnjaci shvate da su
Hrvati suveren i konstitutivan narod na cijelom prostoru BiH i da nam to nitko ne može oduzeti, a pri tome želimo pokazati da smo moderna
europska stranka koja korištenjem ustavnih ovlasti može se boriti za jednakopravnost i traženje novih rješenja koja će osigurati zaštitu svojih
grañana, nacionalnost i svih kolektivnih prava.
Da li je Federacija ključ problema u BiH, kako riješiti taj problem?
Federacija BiH je ključ problema zbog same činjenice neravnopravnosti hrvatskoga naroda u odnosu na Bošnjake u tom entitetu, Nadam se
kako je nakon svih dogañaja u F/BiH svima jasno i razumljivo da je hrvatsko pitanje ključ rješenja za funkcioniranje cijele BiH i mislim da to
danas konačno razumije i Visoko predstavnik, a rješenje jednakopravnosti Hrvata s drugim narodima izmeñu ostalog možemo tražiti i kroz
rekonstrukciju Federacije BiH. Naravno to je vrlo osjetljivo pitanje i to nije racionalizacija samo radi nje same, već je to put rješenja hrvatskog
pitanja u BiH.
Da li bi formiranje trećeg Hrvatskog entiteta HB doprinijelo smirivanju političkih nesuglasica, dovodeći Hrvate kao ravnopravne
čimbenike sva tri konstitutuvna naroda?
Povijest hrvatskoga naroda u BiH je povijest borbe za slobodu. Sadašnje dvoentitetsko ureñenje BiH i naša razmišljanja o tome kako zaštititi
najveće prostore gdje žive Hrvati u BiH su razlozi racionalne, gospodarske, prometne i svake druge povezanosti u tom duhu ja vidim našu
Posavsku županiju, naše Žepče, dio središnje Bosne , Hercegovinu kao jedan diskontinuiran prostor koji može činiti jednu cjelinu, jednu
federalnu jedinicu ili županiju tj.kanton (ako ćemo sve kantonizirati) u kojem bi većina Hrvata živjela ravnopravno sa svim
ostalima,jer ,podvlačim,to nije isključivo hrvatski prostor, kao što neki drugi prostori ne bi bili isključivo bošnjački ili srpski. Sama ideja je ideja koja
štiti BiH. Ovo je poruka i ovima koji predlažu reformu F BiH snažna BiH, europska BiH nedjeljiva država u kojoj će tri naroda biti institucionalno i
teritorijalno apsolutno jednakopravni.To bi definitivno doprinijelo smirivanju političkih nesuglasja dovodeći hrvatski narod kao ravnopravan u BiH.
Da li su se bosansko hercegovački političari sposobni dogovoriti oko krucijalnih stvari u BiH kao što je biranje člana Predsjedništva
iz reda hrvatskoga naroda?
12
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Ako bi se na slijedećim izborima dogodilo da Hrvatima ponovno Bošnjaci izaberu člana Predsjedništva, odnosno da Bošnjaci izaberu dva člana
Predsjedništva to bi bila prijetnja za BiH! Zadnji pregovori u Pragu u prosincu 2013. godine, pokazali su da je napravljen korak unazad u tom
pogledu i tamo smo svjedočili neprirodnoj ideji SDP-a BiH da pokuša stvoriti ambijent u kojem će u konačnici ponovno biti moguć izborni
inžinjering kojem smo svjedočili na izborima 2006. i 2010. kada je bošnjačkim glasovima izabran Željko Komšić za hrvatskoga člana
Predsjedništva BiH.
Dogovor u Bruxellesu 1. 10. 2013. je kazao da ćemo Ustavom definirati, kako jedan narod neće drugome birati predstavnika i to je osnova za
traženje rješenja po tom pitanju.
Iz kog razloga je formiran Hrvatski narodni sabor?
Razlozi formiranja HNS su sadržani u rezoluciji HNS BiH u kojoj je iskazana osuda i odbacivanje grubog gaženja izborne volje hrvatskoga
naroda u BiH iskazane na posljednjim izborima 17. listopada 2010. na kojem je po drugi put za redom većinskim bošnjačkim glasovima
onemogućen izbor legitimnog hrvatskoga člana u Predsjedništvu BiH. Takoñer, nedopustivo je djelovanje skupine političkih stranaka u F/BiH koje
su kroz pokušaj dokidanja Doma naroda Parlamenta FBiH kao ustavne instutucije za zaštitu vitalnih interesa konstututivnih naroda u FBiH dovelo
do uspostave neustavne, nezakonite i za hrvatski narod neprihvatljive vlasti u FBiH.
HNS je formiran i s cilje da se u BiH provede temeljita reforma ustava koja bi osigurala potpunu institucionalnu ravnopravnost . Takoñer,
formiranjem HNS BiH pojačavaju se napori oko odgovarajućih izmjena Izbornog zakona BiH kojima će se osigurati izbor legitimnih predstavnika
hrvatskoga naroda u svim tijelima i na svim razinama vlasti u BiH jer BiH je država tri konstitutivna naroda u kojoj svi trebaju birati one koji će ih
zastupati.
Da li postoji suglasje o bitnim pitanjima za opstojnost Hrvatskoga naroda u BiH izmeñu hrvatskih stranaka i instutucija u BiH?
To nije u cijelosti riješeno sve dok ne bude osigurana istinska ravnopravnost Hrvata u BiH, instutucija HNS je zamišljena kao krovna instutucija
u borbi za opstojnost hrvatskoga naroda u BiH, a zbog činjenice da su instutuacije u BiH uzurpirane poništena je volja hrvatskoga naroda, a to je
i poziv zastupnicima HNS za suglasje o bitnim pitanjima koja se tiču opstojnosti hrvatskoga naroda u BiH.
Suradnja HDZ BiH i HDZ 1990 ?
Mi moramo biti „partneri“. To jesmo ili nismo, a naša vrata su otvorena i HDZ 1990 koji se mora izjasniti kakav odnos želi s HDZ BiH.
Da li HDZ BiH surañuje sa srpskim strankama?
Naša suradnja prije svega s SNSD-om je dobra i na tragu rješenja svih ključnih pitanja u BiH po mjeri svih grañana BiH ali i predstavnika
srpskog i hrvatskoga naroda i ono što smo radili zadnjih nekoliko godina više puta smo potvrdili u praksi. Naši zadnji sastanci su na tragu poruke
o našoj stranačkoj infrastrukturi, o našoj nakani za partnerstvo po svim drugim pitanjima, gospodarskim, pravnim ili nekim trećim pitanjima i o
svemu što se tiče dobrobiti svih nas odnosno naroda.Želimo graditi korektne odnose imeñu HDZ BiH i SNSD.
Srpski narod u BiH ima jedan interes jedan stav u BiH, kako zaštiti svoja prava, a hrvatski narod to mora uraditi na potpuno drugačiji način, ali
želimo isto – zaštitu hrvatskoga naroda kroz ustavnu ravnopravnost, institucionalnu i teritorijalnu. Na kraju, predstavnici srpskih stranaka u BiH
istaknuli su kako ne žele da se Srbima u BiH dogodi ono što se dogodilo Hrvatima – da im drugi bira predsjednike, dakle poziciju srpskog naroda
je lakše ćuvati kroz raspravu oko hrvatskoga pitanja i zato je suradnja sa srpskim strankama u BiH poželjna.
U BiH je završen popis stanovništva, Što će značiti ako popis pokaže da je Hrvata u BiH u postotku znatno manje od zadnjeg popisa?
Neslužbeni rezultati popisa govore o cca 48% Bošnjaka 33% Srba i 14,6% Hrvata, ostali čine oko 4,3% stanovnika u BiH prema popisu iz
listopada mjeseca 2013 godine. To bi u brojkama izgledalo otprilike: 1.836,603 Bošnjaka 1.239,019 Srba 553.000 Hrvata i 163.000 ostalih.
U F BiH 69% Bošnjaka, 21% Hrvata, 4% Srba i 6% ostalih. U RS 83% Srba, 13,2% Bošnjaka, 2,5% Hrvata i 1,1% ostalih i u Distrihtu Brčko
43% Srba, 27% Bošnjaka, 27% Hrvata i 3% ostalih.
Hrvata je definitivno manje nego na zadnjem popisu 1992.godine i rezulatati popisa pokazuju da je bila opravdana zabrinutost HDZ BiH oko
popisa kojim se špekuliralo jer se od popisa pokušao napraviti politički dokument, naime što popis u sebi ne sadrži kao statistički normativ.
Koliko Hrvata zapravo živi u BiH?
Podaci katoličke crkve su takvi da je do rata u BiH živjelo cca 760.000 Hrvata (17,4% stanovništva), a da je krajem 2012 .godine ta brojka
prema podacima opet katoličke crkve spustila na oko 430.000. Prema monografiji o stanju katoličkih župa u BiH 1991 – 2011 najviše hrvatskog
stanovništva u odnosu na popis iz 1991 nestalo je iz Sarajeva, Zenice, Kaknja, Vareša;Travnika,Bugojna, Kotor Varoši,Jablanice i Konjica.
Prema prvim rezultatima popisa iz 2013 godine, u BiH živi oko 553.000 Hrvata (oko 15%) stanovništva a u cijeloj BiH živi 3,8 miliona
stanovnika.
Premijer Republike Hrvatske Zoran Milanović izjavio je: ulaskom Hrvatske u EU Hrvati u BiH postaju grañani EU . Da li se Hrvati u BiH
osjećaju grañanima EU?
Premijer Milanović potvrdio je da ulaskom Hrvatske u EU i svaki Hrvat u BiH koji posjeduje hrvatsko državljanstvo (negdje oko pola milijuna
Hrvata u BiH) postaje i državljanin EU i ima ista prava kao i grañani Hrvatske što, kako je rekao predstavlja izazov. Formalno-pravno BiH Hrvati
su postali grañani EU ali da se tako i osjećaju u državi u kojoj ima se npr. uskraćuje pravo na javni tv kanal na hrvatskom jeziku, kao i pravo na
školovanje u većinskim bošnjačkim i srpskim sredinama u BiH. Zahvaljujući našim europarlamentarcima i ta pitanja se otvaraju na sjednicama
EU Parlamenta u Strasbourgu i to nam daje nadu da se o našim stvarnim problemima raspravlja na razini Parlamenta EU.
Koliko ste zadovoljni odnosom R Hrvatske prema Hrvatima BiH?
Odnos predstavnika vlasti RH i nas u BiH svakim danom je sve bolji i u funkciji je stabiliziranja BiH kao strateškog susjeda i zaštite interesa
Hrvata kao konstitutivnog naroda.
Postoji li suradnja Hrvata iz BiH i Hrvata iz Vojvodine i Srbije i kava su vaša iskustva u pogledu te suradnje?
Suradnja je simbolička, svi zajedno nismo učinili mnogo da bude odraz potrebe našeg naroda.
Hoće li u BiH biti prijevremenih izbora? Je li HDZ BiH spreman za prijevremene izbore, ako bi do njih došlo?
Izbori će se održati u listopadu 2014.. To su redoviti opći izbori i HDZBiH kao stožerna stranka Hrvata razrañuje svoju strategiju kako uvjerljivo
pobijediti na tim izborima. Siguran sam da se ovaj put bez legitimnih predstavnika Hrvata neće moći uspostaviti vlast ni na jednoj razini u BiH.
Zlatko Ifković
13
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Ivan Tumbas
Bunjevačko-hrvatski teatar
Hrvatsko narodno kazalište u Subotici utemeljeno je odlukom
Predsjedništva Narodne Skupštine AP Vojvodine 19. rujna
1945. godine. Za ravnatelja je postavljen Lajčo Lendvai.
G
rupa Hrvata je sakupljala
potpise za peticiju protiv
rušenja kazališta meñutim ni to
nije dalo nikakav signal
političkim moćnicima iako je predata
peticija sa pet tisuća potpisa. No, neki
stranački i pojedinačni, osobni interesi su
privagnuli, a najveći gubitnici su
starosjedioci Hrvati-Bunevci čiji su preci
nekada to kazalište izgradili za naredne
naraštaje
Rezultati popisa pokazuje da se
nestanak Hrvata u Subotici nastavlja
Na sjeveru Vojvodine, točnije u Subotici,
je središte najveće skupine Hrvata koji
žive na prostoru Republike Srbije. U
ovome gradu živi oko 150.000 stanovnika
po zadnjem popisu koji je sproveden.
Rezultati popisa takoñer pokazuje da se
odumiranje Hrvata na ovim prostorima
sistematski provodi od većinskog naroda, Službeno ime je Narodno pozorište / Népszínház. Do 1951. je nosilo ime Hrvatsko narodno kazalište.
a sa tim i sve što ima predznak „hrvatski“
u svim sferama.
Vrijedno je reći da je Subotica početkom XX. stoljeća bila grad s najviše Hrvata na svijetu, više nego što je imao Zagreb. Zbog
činjenice da je grad Subotica ostao izvan matice Hrvatske svo vrijeme i nije bio dijelom autonomne Hrvatske, niti u zasebnoj
upravnoj jedinici u kojoj su Hrvati bili izrazita većina, kao što je bila Dalmacija, nego u izrazito asimilirajućoj jedinstvenoj
Ugarskoj, ovdašnji su Hrvati ostali izvan zamaha preporodnih dogañaja u Hrvatskoj i Subotica nije postala glavnim hrvatskim
kulturnim središtem, nego je to postao Zagreb. Po popisu 1919. godine u Subotici je bilo 65.135 Hrvata (mahom iz skupine
Bunjevaca). Po popisu 1931. godine u Subotici je bilo 45.792 Hrvata od 100.058 stanovnika. Bunjevački Hrvati su doživljavali
tihu sistematsku sječu sveukupnog hrvatskog znanstvenog, kulturnog, političkog djelovanja. U sadašnjim vremenima je došlo
do još perfidnijeg djelovanja prema Hrvatima, kada odreñene strukture dijele jedan narod na Bunjevce i Hrvate. Hrvatska
diplomacija ništa nepoduzima. Predsjednik Nikolić je nedavno izjavio za Bunjevce: „niste ni Hrvati ni Srbi, već posebna skupina“.
A što bi neke druge države poduzele u obranu svojeg naroda? Sjetimose kad je Rumunjska stala u obranu rumunjske
nacionalne skupine koja živi u Srbiji. Rumunjska je prijetila blokadom Srbije, tvrdeći da prava vlaške nacionalne manjine nisu u
skladu s europskim standardima. Tu cijela stvar počinje neugodno podsjećati na Bačku i Srijem, gdje imamo podjelu na: Hrvate,
Bunjevce i Šokce (u Srijemu). U vrijeme bivše države (Jugoslavije, ako se netko toga još sjeća!)to nije bio problem. Postao je tek
nakon 1990. godine kada su novonastali režimi krenuli koristiti te male razlike u političke svrhe. Miloševićev režim nastojao je
Bunjevce prikazati kao posebnu manjinu koja nije hrvatska, a režim Vojislava Koštunice to je nastavio. Slično je bilo i s Vlasima
koje se htjelo – iz nekog razloga – odvojiti od ostalih stanovnika rumunjskog podrijetla. Neki od spomenutih kao da su našli
vlastitu političku računicu u tome, kako to već biva u takvim nervoznim vremenima, pa smo dobili prilično nepotrebne i neukusne
igre na temu Bunjevci-Hrvati i Rumunji-Vlasi.
Kako je nastalo kazalište u Subotici?
No, da se vratim na temu lokalnog karaktera. Temu iz subotičkog okruga. Smišljenim scenarijem, izglasavanjem u gradskom
vijeću donosi se odluka o rušenje Hrvatskog narodnog kazališta. Političke stranke Hrvata šutke dopuštaju rušenje povijesne
zgrade, zbog tkozna kojih ciljeva ili materijalne koristi. Kao razlog rušenja se navodi dotrajalost zgrade, umjesto da se renovira
enterijer. U svijetu za takovo zlodjelo, narušavanje izgleda samoga centra grada, netko bio odgovarao, dok je ovdje sve
dopušteno. Sada samo možemo gledati u betonski skelet, dok je zaborav obavio protekle godine i rad samoga kazališta.
Prema istraživanju prof. dr. Alojza Ujesa i navodima Ivanke Rackov prve kazališne predstave u Subotici održane su 1747.
godine upravo na hrvatskom jeziku, takoñer i na latinskom jeziku u subotičkoj Gramatikalnoj školi koju su na zahtjev gradskog
pročelništva pokrenuli franjevci, a István Iványi, pisac do sada najpotpunije gradske povjesnice, zabilježio je i naveo dio
14
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
repertoara školske kazališne družine od 1767. do 1774. godine.
Kako je nastalo kazalište u Subotici? Daleke 1853. godine na Roginu baru nasuta je zemlja (današnji Korzo). Tadašnji gradski
oci održavaju sjednicu na kojoj povjeravaju izgradnju kazališta arhitekti Jánosu Scultety, a izgradnju unutarnjeg dijela preuzima
GyörgyTelepi,kazališni umjetnik. Prva predstava je održana 16. prosinca 1854. godine. Za ravnatelja je izabran Endre Latabár.
Zgrada je nikla za godinu dana ali je na korintske stupove postavljen natpis „Hotel Pešta“ jer su gradski oci smatrali da je to
isplativije. Poslije pola stoljeća, 1904. godine, stavlja se natpis Gradsko kazalište.
Hrvatsko narodno kazalište u Subotici utemeljeno je odlukom 19. rujna 1945. godine
Hrvatsko narodno kazalište u Subotici utemeljeno je odlukom Predsjedništva Narodne Skupštine AP Vojvodine 19. rujna 1945.
godine. Za ravnatelja je postavljen Lajčo Lendvai.
Od 1945. do 1995. godine u subotičkom kazalištu premijerno je izvedeno 470 kazališnih predstava. Kao članovi subotičkog
HNK postaju glumci i redateljiiz Zagreba: Branko Špoljar, Ante i Mariela Kraljević, Ivona Petri, Jelka Šokčević, Milan Asić,
Dražen Grünvald, Dubravka Deželić, Veronika Careva i scenograf Berislav Deželić. U to vrijeme popularna predstava Mirka
Bogovića „Matija Gubec“, u režiji Branka Špoljara sa glasovitim Emilom Kutijarom je održana u Subotici 28. listopada 1945.
godine.
Od pedesetih do sedamdesetih godina XX. stoljeća „kućni pisac“ subotičkog kazališta bio je književnik Matija Poljaković.
Sveukupno je na pozornici subotičkog Narodnog kazališta praizvedeno 15 njegovih djela, uglavnom pučkih igrokaza: „Par žutih
cipela“, „Daje znat k’o zjat“, „Č’a Bono“, „Jedna cura sto nevolja“, „Kao suncokreti“, „Ludograd“, „Niko i ništa“, „Ode Bolto
naogled“, „Vašange“, i mnoge druge. Neka djela su mu uprizorena na pozornici subotičkog Narodnog kazališta u režiji Mirka
Huske.
Poljakovićevo djelovanje potaklo je i mnoge druge pisce da pišu kazališne tekstove. To su: Pavao Bačić, Stipan Matijević,
Geza Kopunović, Ivica Jakočević, Petko Vojnić Purčar, Đuro Francišković, Ante Vukov i mnogi drugi.
Odlukom vlasti 1951. godine Hrvatsko narodno kazalište se spaja sa Magyar Szinházom čineći jedinstvenu kuću Narodno
pozorište-Népszínházsa dvije drame, Hrvatskom dramom i Mañarskom dramom. Tom odlukom uklonjen je hrvatski jezik
i hrvatsko ime iz službenog naziva ove institucije kulture, tada konstitutivnog naroda. 1958. godine Hrvatska drama prerasta u
Dramu na srpskohrvatskom jeziku, a Mañarska drama u Dramu na mañarskom jeziku, da bi danas na sceni ostala Drama na
srpskom jeziku i Drama na mañarskom jeziku.U vrijeme Hrvatskog proljeća ukida se sve što je imalo predznak hrvatski. 1974.
godine inspekcija donosi odluku o zabrani rada kazališta zbog dotrajale instalacije. Naredne godine kada je instalacija
popravljena kazalište se ponovno stavlja u funkciju. Narednih godina se ne postupa domaćinski prema kazalištu, ono se
uništava, nestaje enterijer...Od 1985. godine dovode se „umjetnici“ iz centra moći kojima odnos prema našem kazalištu neznači
ništa. U narednih desetak godina kazalište je ruinirano.
Godine 2007. donesena je odluka, prije sjednice, o rušenju kazališta. Svršen čin je napravljen političkim makinacijama
koalicijskih partnera. Pučanstvo nije pravodobno informirano o namjeri tadašnje vlasti. Gradski arhitekta koji je sačinio projekt
daje neopozivu ostavku kojom iznenañuje i koalicijske partnere. Financiranje izgradnje nove zgrade kazališta je već tada bilo
upitno. Munjevitom akcijom tvrtke kojoj je dodijeljeno rušenje srušeno je kazalište prije odreñenog roka. Grañani koji su prolazili
Korzoom sa tugom su gledali rušenje.Netko je dobacio:„Kažu da bi se srušilo samo?”, a radnici su komentirali: „Ovo se nikada
nebi srušilo!“
Hrvatska stranka koja je na vlasti, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, nije niti pokušala zaustaviti rušenje kazališta, npr.
raskidom koalicijskog sporazuma ili izlaskom iz vlasti. Hrvatsko nacionalno vijeće nije postavilo ni pitanje zašto se ruši zgrada
koja je zaštićeni spomenik kulturne. Obzirom da se ništa od toga nije dogodilo, vjerojatno su neki viši interesi prevagnuli.
Grupa Hrvata je sakupljala potpise za peticiju protiv rušenja kazališta meñutim ni to nije dalo nikakav signal političkim
moćnicima iako je predata peticija sa pet tisuća potpisa. No, neki stranački i pojedinačni, osobni interesi su privagnuli, a najveći
gubitnici su starosjedioci Hrvati-Bunevci čiji su preci nekada to kazalište izgradili za naredne naraštaje.
Vrijedi napomenuti da je sam izgled nove grañavine narušio urbani identitet grada. Zanimljivo je da se već dugo nitko iz
Upravnog odbora kazališta nije oglasio te detaljno izložio stav tog tijela. Sramotno je da gradonačelnik Subotice svečano vodi
diplomaciju Hrvatske pokazivajući im oronulu zgradu, niti rječi o odgovornosti za uzroke takvog stanja ili vješto izvrdavanje
vlastite bijede pred mañarskim diplomatama. Nije ni čudo što se to dogaña u vrijeme voñenja loše politike, u vrijeme vlasti koju
su tada predvodili ljudi za koje, sem članova njihove najuže obitelji, nitko nezna točno mjesto otkuda su došli u ovaj grad.
Danas se svi ograñuju od najavljene krize, jer je došla prije vremena i raspoloživ novac nije dostatan za završetak objekta. Cilj
je postignut! Hrvati-Bunjevci neće više nikada imati što su nekad imali i bili prepoznati u okruženju po svom kazalištu. Ukoliko se,
nekim čudom, dogodi završetak novog kazališta pitanje je tko će tada svoje lože opremiti i znaju li uopće da takvo što postoji?
Grupa Hrvata se okupila i oformila udrugu „Hrvatska neovisnalista“ kojoj je cilj, meñu ostalim, i vraćanje Hrvatskog narodnog
kazališta, odnosno Hrvatskog ansambla sa glumcima, redateljima, umjetnicima koji će moći naš svijet uveseljavali kazališnim
komadima, kao nekada.
15
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Nada Ivošević, hagioasistentica
ISTINA O ALKOHOLIZMU
„Pijanstvo je umišljeno, samovoljno izazivanje ludila.“ – Hipokrat
P
ovijest pijenja alkoholnih pića stara je gotovo koliko i povijest čovjeka. Paracelsus u 16. stoljeću dao je ime alkoholu prema
arapskoj riječi „al-kuhl“ što u prijevodu znači „vrlo fin“ (onaj koji peče, žari).
Neka stočarska plemena u Aziji pravila su alkohol od kobiljeg mlijeka. U Indiji i Africi vino su pravili od palme. Gotovo kod
svih naroda pića su upotrebljavana kao opojna sredstva za uživanje, zatim u medicinske, prehrambene i religijske svrhe.
Rimljani i Grci su imali i svog boga vina.
Čisti alkohol je proizveden 1400. god, kada je benediktinac, Basilius Valentinus, destilacijom dobio čisti alkohol i nazvao ga „spiritus
vini“, koji je dobio široku primjenu u medicini.
U nekim sredinama pijenje je postalo tako uobičajeno da se alkohol smatra hranom i lijekom. Također se mislilo da alkohol liječi ili
sprečava bolest pod imenom skorbut (nedostatak vitamina C) i neke druge bolesti. Neki i danas smatraju da je pivo hranjivo, a djeci
daju alkohol od malih nogu za bolju krv, za snagu, da ozdrave, ugriju se, da postanu mirnija, da ne budu tužna, da bolje spavaju. Važno
je spomenuti i to, da povijest bilježi mnoge slučajeve bitaka dobivenih zahvaljujući tome što je protivnička vojska bila pod utjecajem
alkohola. Pilo se i zbog vremenskih nepogoda, npr. hladnoće, iako je to zapravo izazivalo suprotan efekt. Ljudi su vrlo brzo shvatili da
alkohol ima i niz štetnih djelovanja, tako da neke civilizacije i zabranjuju njegovo konzumiranje.
Još u starom vijeku bilo je poznato da alkohol izaziva određene probleme, pa su tako Spartanci prije 3 000. godina, po naredbi kralja
odsjecali noge onima koji su se opijali. U Rimskom carstvu zakonom je bilo zabranjeno pijenje alkoholnih pića mlađima od 30 godina,
jer se smatralo da su te godine najvažnije za stvaranje obitelji i potpuno fizičko i intelektualno sazrijevanje. Faraonima je bila
zabranjena konzumacija svakog alkoholnog pića. U Bibliji piše da svećenicima nije dopušteno korištenje opojnih pića. Jahve reče
Aronu: "Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom,... da možete razlučiti posvećeno
od običnoga, čisto od nečistoga," (Levit. 10,8-10; vidi Ez. 44,21). Također stoji i to, da je Vino podsmjevač, žestoko piće bukač i tko se
njima odaje neće steći mudrosti“,(Izr. 20,1).
U Kuranu, Muhamed svojim sljedbenicima zabranjuje konzumiranje alkoholnih pića: „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strijelice za
gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među
vas neprijateljstvo i mržnju i odvratiti vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve. Pa hoćete li se okaniti.“ (Al-Ma'ida, 90-91). No,
nažalost, alkoholzmom su pogođeni i muslimanski narodi. Prema najnovijim istraživanjima u Turskoj se najviše proizvede i potroši
alkohola u Europi.
Tek drugom polovicom 14. stoljeća dolazi do značajnijeg interesa za proučavanje alkoholizma i njegovog tumačenja kao bolesti. Prije
200. godina, Thom Trotter, škotski liječnik, iznio je mišljenje da je alkoholizam „bolesna pojava“. Alkoholizam je, međutim, poprimio
ozbiljne razmjere i postao veći javnozdravstveni problem nakon 2. Svjetskog rata, kada se broj alkoholičara znatno povećao (najviše u
europskim zemljama). Tek 1952. godine, Svjetska zdravstvena organizacija definirala je alkoholizam kao bolest.
Zanimljivo je da svaki četvrti bolnički krevet zauzima osoba koja se liječi zbog neke alkoholom uzrokovane bolesti.
Stopa smrtnosti alkoholičara je 2,5 puta veća od prosjeka. Alkoholizam je uzrok raspada oko trećine brakova. Ovisnik o alkoholu
svojim poteškoćama nanosi patnje barem još 4 do 5 osoba iz okoline.
Ako bi bilo koja druga bolest pogodila naciju u mjeri u kojoj to čini alkohol, bilo bi proglašeno izvanredno stanje. Alkohol kao najstarije
i najraširenije sredstvo ovisnosti najteži je socijalni ovisnički problem. On ima status legalne, kućne i široko raširene narodne droge.
Mladi ljudi su osobito u rizičnoj skupini, oni traže prostor za dokazivanje i zabavu, a takvi načini dokazivanja i zabavljanja rizični su i
vode u ovisnost.
Nažalost, velikim medijskim kampanjama javnost se uvjerava da alkohol nije štetan. Misleći samo na profit, poruke o tome da je
alkohol čak i koristan svakodnevno se odašilju u javnost, a nerijetko su takve poruke usmjerene upravo prema mladima. Alkohol
promiču televizija, novine i panoi. U reklamama ispijanje piva se izjednačava s podrškom sportskoj reprezentaciji, odnosno s
domoljubljem. Nije zabavno razgovarati ili pak gledati utakmicu bez pijenja piva, žestokog pića ili vina, a pjenušac i francuski konjak
piju na banketima bogati, slavni, glumci i političari. Djeci i mladima tako alkohol postaje privlačan i zanimljiv. Oni promatraju odrasle i
oponašaju ih, upijaju verbalne i neverbalne poruke. Pijenje alkohola u svim prigodama postao je sastavni dio naše tradicije i „kulture“.
Alkohol je prisutan u trenutcima kad se slavi i kad se žaluje.
Naime, vino je dar Božji, kao i svi plodovi zemlje, ali može voditi u idolopoklonstvo i pijanstvo. Ovisnost o alkoholu, kao i svaka druga
ovisnost čovjeka vodi u propast; bilo to ovisnost o alkoholu, drogi, cigaretama, kocki, klađenju, seksu, hrani, ljudima, novcu, poslu,
televiziji, sportu, slavi i sl. Tu čovjek često premjesti štovanje koje duguje Stvoritelju, na božanstva i bogove koje je sam stvorio, u
ljudima, piću, hrani ili u stvarima.
„U čaši se utopi više ljudi nego u moru“, kaže narod. Alkohol ulazi u krvotok trenutno. On se rastvara u vodi i u masnoći zato lako
prodire u živčane stanice. Njegova koncentracija u cerebrospinalnom likvoru (moždana tekućina) veća je nego u krvi. Alkohol u mozgu
oštećuje moždanu koru, dio koji ima veze s pamćenjem, sviješću i procjenom, gdje se očituje i duhovni aspekt alkoholizma i pijanstva.
Budući da alkohol ulazi u krv on prožima sve čovjekove organe i sve stanice. Nema organa ili funkcije na psihofizičkoj i duhovnoj razini
koji nisu zahvaćeni razornim djelovanjem alkohola.
U Mudrim izrekama piše: Kome jao? Kome nemir? Kome svađe? Kome brige? Kome rane, a bez razloga? Kome mutne oči? Onima
koji dugo ostaju uz vino, onima koji idu i traže vino opojno. Oči će tvoje prizore čudne vidjeti i srce će tvoje govoriti opačine”, (Izr. 23,2933). Tu Biblijski tekst ukazuje na jednu od najtežih psihičkih komplikacija alkoholizma, a to je delirium tremens, gdje u kliničkoj slici
ovisnika dominiraju halucinacije uz pojačan nemir, uzbuđenost, drhtanje tijela i dr.
16
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Kršćanska objava potvrđuje da postoje negativne duhovne sile koje nastoje ovisnika vezati uz zlo alkoholizma, odvojiti ga od Bitka i
razoriti ga u njemu samome. Budući da su to duhovne, a ne tjelesne sile, znanost ih ne može registrirati i mjeriti aparatima te ih zato
ljudi ignoriraju ili ih se boje.
U čovjeku je izvor iskušenja u njegovoj vlastitoj psihi, u unutarnjem razgovoru sami sa sobom, u „srcu“, kako to Biblija naziva. Ovaj
izvor, naše pogrešne i krive sugestije, stvarni je i važan „sotona“ i naš jedini protivnik.
Ovisnik je čovjek koji živi instinktivno i vlada se prema nagonima, jer su mu sloboda i dostojanstvo razoreni. Izvor tog simptoma je
ranjenost i velika oštećenost njegove slobodne volje na duhovnoj razini. Znanost kaže da su duh i sloboda jedno te isto. Ovisnost je
čovjekova nesposobnost za dobro, a bit slobode je, prema B. Häringu, u sposobnosti za dobro. Sloboda je moć za činiti dobro, misliti,
govoriti i željeti samo ono što je pozitivno i čestito. Ako se čovjek odlučuje za pogrešno djelovanje, to je njegova ograničenost, slabost,
ranjenost i u konačnici propast. Ovisnici o bilo kojem narkotiku prepušteni su umiranju u svojoj izgubljenosti, bez slobode, dostojanstva
i bezbrižne radosti.
Ovisnika zato treba upoznati sa zakonitostima duhovne dimenzije, s naglaskom na konflikte koji mogu uzrokovati ranjenost na
području slobode, savjesti, kreativnosti i same osobnosti. Budući da je sloboda duhovna kategorija, ovisnost je moguće potpuno
izliječiti jedino u duhovnom području. Vezanošću slobode, razaraju se sve strukture čovjeka. Bit čovjekovog duha je sloboda od
psihofizičkih ovisnosti i od svega što nije dobrota i istina. Ovisnik ne raspolaže svojom slobodom, svojim tjelesnim organima, ni svojim
emocijama, nego je sve u njemu rastreseno, a on čitav bolestan i vezan.
To se opaža na svim razinama osobe. Čovjek više nije slobodan u odlučivanju, on ne raspolaže svojom voljom. Iz toga se rađa patnja i
osjećaj krivice. Sloboda je čovjekova sudbonosna moć. Ona je sposobnost samoodređivanja vlastite sudbine (T. Ivančić, „Ovisnost i
sloboda“). Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po
čisto vanjskom pritisku. Slobodni smo samo, ako djelujemo ispravno, ako činimo dobro. Jedno je činiti što god želimo, a nešto sasvim
drugo biti dostojanstven i slobodan te birati činiti samo dobro.
Naime, uz mentalno, tjelesno i moralno propadanje alkoholizam uzrokuje slom središnjeg duhovnog organa, tj. osobnosti. Osobnost
je sam čovjek, tj. čovjekova narav, po kojoj se svi ljudi rađaju kao inteligentna, slobodna, duhovna bića. Ovisnost izravno uzrokuje
patnju osobe, jer svaka ovisnost poprima ulogu aktivnoga bijega od vlastitog života. Takav bijeg ima svoje duboke korijene u
nedostatku smisla i egzistencijalnog razočaranja. Ovisnici razvijaju tako nisko samopoštovanje da im osobnost i duša više i nije bitna.
No, naša duša može biti ranjena, ali može ozdraviti.
Naš, među književnicima najveći boem, Tin Ujević, imao je negativno mišljenje o alkoholu, iako ga je obilato pio. Govorio je često da
vino oduzima nadahnuće i ubija pamćenje. Jedan dio njega znao je kako se pravilno postaviti prema tom problemu, no drugi dio njega
bio je uronjen duboko u alkoholna bespuća. Izgubljene životne ideale tražio je u piću, krčmama, lutanju, iako je bio svjestan da ih tamo
neće naći. I nije ih našao. Radi se o bazičnoj patnji zbog koje ovisik bježi od kuće, a potom se stvori moć navike, jer ono što nekoliko
puta probamo postane naša navika, a vrlo lako i ovisnost (dr. B. Lipton, biolog, govori da nas određuju naše navike, da smo njima
uvjetovani). Ovisniku treba pomći da iziđe iz tog paklenog okruženja, da oprosti onima koji su ga ranili i zaveli na ovisnost, pomoći mu
spoznati razinu duhovnog postojanja, kako bi primijenio prirodno moralna načela za svoj život, koja nam Stvoritelj nudi kroz svoju riječ u
Bibliji.
Valja znati da iz bilo koje zarobljenosti, čovjek moži izići samo na taj način da se okreće na drugu stranu, gledajući u ono što dobiva
time, ako uđe u tu slobodu. Ovisnik mora čvrsto odlučiti da iz tog stanja želi izići. Čovjek se možeš unutr sebe neizmjerno razvijati. To su
vrhunske sposobnosti u nama, po kojima imamo u sebi intelektualnu sposobnost. Po njoj čovjek ima osjetljivu savjest, srce toplo za
druge, ima želju da u sebi izgrađuje vrline, da bude drugačiji čovjek. On tada postaje „netko“; ne troši novac, bit će slobodan,
dostojanstven, razveselit će svoje najbliže i prijatelje. Viziju zdravog i slobodnog sebe ovisnik mora upisati u stanice svoga bića. Treba
staviti sebe ispred sebe i zagledati se u sebe. Mora se naći načina za susret sa samim sobom, jer u svakodnevnoj trci čovjek sebe
izgubi pa postaje rastresen, nesiguran, nezadovoljan, uplašen, bolestan i još više bježi u ovisnost. Uvijek postoji izlaz, uvijek možemo
svoje duhovne snage usmjeriti na stvaranje novih projekata i vizija, uvijek možemo gledati dalje. Svaka pa i najteža životna situacija,
izazov je za razvoj. Tek tada je potrebno sve svoje snage uprijeti u okretanje dobru i u njega vjerovati. Čim odlučimo,“ Hoću i vjerujem u
to“, uspjet ćemo. Iz iskustva znamo da je najteže čovjeka dovesti do toga da počne duhovni lijek prakticirati, da primijeni principe
duhovne stvarnosti koje mu hagioterapija posreduje. Zato je u hagioterapiji važan princip: misao – riječ – djelo. Promisli, odluči, učini,
temeljno je pravilo na putu duhovnog zdravlja. Zdravlje koje čovjek u duhu već vidi, potrebno je izraziti riječima i tako unijeti u čitavo
svoje biće. Čovjek sam odlučuje hoće li gledati u bolest ili zdravlje, gledati u jakost ili dopustiti da ga slabost preuzme. On odlučuje hoće
li misliti i govoriti samo negativno, vjerovati da je sve izgubljeno ili će prihvatiti činjenicu da njegov duh nadilazi njegovu psihofizičku
razinu i sve njezine slabosti, te pogled usmjeriti dalje, iznad patnje. Samo ono u što smo zagledani što živimo, samo ono u što
vjerujemo, to i ostvarujemo.
Treba naučiti u sabranosti tražiti odgovore na temeljna pitanja našega života i postojanja uopće. Ono što u mislima saberemo, izraziti
riječima i dopustiti duhu da u nama to ostvari.Tako se uzdižemo na duhovnu razinu, tada su u nama okupljene sve naše snage
(duhovne, tjelesne, psihičke ).
Važno je u svakoj životnoj situaciji i na svakom mjestu gdje se nađemo, koristiti te principe i prihvatiti ih kao svoj životni stav. Kada
jednom naučimo primjenjivati ove principe, oni će postati naša svakodnevica. Tako možemo uvijek biti na sigurnom tlu i znati da nas ni
u kojoj životnoj situaciji neće slomiti nesigurnost, strah, beznađe i očaj. Spoznaja toga nas dovodi na ispravan put. Napredujući putem
koji su tisuće ljudi prošle prema korjenitoj promjeni života, ovisnik može postići trajnu slobodu od ovisnosti.
Svaki čovjek uvijek može biti bolji, može ljude oko sebe s ljubavlju prihvaćati, može im biti pokazatelj istinskih životnih vrednota.
Uvijek može doprinositi boljitku drugih, pa i čitavog čovječanstva. Čovjek se nikada ne može umoriti od razvoja, jer njegov odmor nije u
tome da miruje. Život nije statika, nego dinamika, koja ga svestrano razvija. Samo čovjek koji ima za što živjeti, on živi. Pronađimo to za
što ćemo živjeti, jer ako živimo samo za posao, za jelo, onda se osjećamo bezvrijedni. Ako znamo '' zašto'', onda je lako podnijeti svaki
'' kako''. Čim imamo cilj, više nam ništa nije teško.
Za život bez alkohola i za suzbijanje alkoholizma ne trebamo,stoga, biti tolerantni već naprotiv, upotrijebiti znanje, um i svoje srce
čvrsto gniježdeno u transcendentale; dobrotu, ljepotu, istinu i zajedništvo, jer samo tako je moguće suzbijanje ovog zla.
Članak je izvorno objavljen u popularnom edukativnom časopisu o antropološkoj medicini – hagioterapiji - „Hagiohar“, u
broju 25. god.IV studeni/ prosinac ΄13.
17
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Ljubica Kolarić—Dumić
ODTRSATADOALJMAS# A
Uživam u suncu. Grije me kroz staklo. Vozač je šutljiv. Uvijek je takav.
Dobro sam ga upoznala na našim neobičnim hodočašćima
K
renuli smo s Trsata, ispred svetišta Majke Božje. Jutro kao stvoreno za putovanje. Mjesto polaska nisam sama
odabrala. Nema slučajnosti, pomislim sjedajući u automobil. Sve je unaprijed odreñeno iako o tome rijetko razmišljamo.
Dopušteni su nam tek mali pomaci i uzmaci. Koje li sreće ako već na početku puta ili na prvomu raskrižju odaberemo
pravi smjer.
Uživam u suncu. Grije me kroz staklo. Vozač je šutljiv. Uvijek je takav. Dobro sam ga upoznala na našim neobičnim
hodočašćima. U nekoliko godina njihova progonstva prošli smo dio Hrvatske i Europe, bili u velikim gradovima i zabačenim
mjestima, selima i zaseocima.
Hodočastili smo do zadnje kućice u kojoj su prognanici bili privremeno smješteni.
Upoznali smo se ranih devedesetih kad su izbezumljeni i uplašeni ljudi s djecom i imanjem, koje je stalo u nekoliko vrećica,
svakodnevno u kolonama stizali na Primorje, gdje sam godinama živjela. Daleko od zavičaja. Bili su to neizvjesni i vrlo teški dani.
Običnim malim ljudima, opterećenima neimaštinom i mislima, čime će sljedećega jutra platiti kruh, nije išlo u glavu što se to
odjednom zbiva. Onda se dogodilo ono o čemu se nagañalo i čega smo se svi bojali. Rat je postao naša krvava stvarnost.
Napadali su nas sa svih strana. Bombardirali sela i gradove, ubijali žene i djecu. Razorili Zemlju. Nevješti oružju, mladići su
napuštali školu odlazeći na ratišta s kojih se mnogi više nikada nisu vratili. Nesretne majke još uvijek tragaju za svojim nestalim
sinovima...
Visoke, kamene stijene uzdižu se prema nebu. Miris kadulje i mora ostaje iza nas.
– Hoćemo moliti krunicu? Trgne me paterovo pitanje. Kako sam brže-bolje, kao prtljagu bez koje se ne može na put, na sebe
natovarila misli o zavičaju, kojemu ću uskoro nakon dvadeset godina prvi put biti tako blizu da ću moći osjetiti miris naše zemlje –
od uzbuñenja i straha pred tim susretom, zaboravih reći tko je moj današnji suputnik.
Onih devedesetih, kad nisam znala udara li srce jače od straha pred nagovještajem rata ili čežnje za slobodom naše
Domovine, priključila sam se njezinu stvaranju. Bili su to teški, ali čudesno lijepi dani, ispunjeni nadom i iščekivanjem ostvarenja
hrvatskoga sna. Tada sam spoznala i najdublju patnju i uzvišenu radost, osjetila suze, koje teku zbog bola i sreće u ustom
trenutku. Za sve, koji su na bilo koji način bili uključeni u stvaranje naše države, to će vrijeme ostati u nezaboravnom sjećanju.
Na jednom susretu s prognanicima, iz mnoštva tih nesretnika, koji su se izbačeni iz svojih kuća, odjednom našli nigdje, prišao
mi je izrazito visok i dostojanstven čovjek, kao da je već samim izgledom odreñen za voñu. Bio je u civilnom odijelu, te nisam
znala da je svećenik.
– Ja sam pater F. Nasmiješio mi se i pružio ruku. U tome času nastalo je naše prijateljstvo, kakvo se stječe jedino u djetinjstvu
i u teškim ljudskim nevoljama.
Pater je neumorno obilazio svoj protjerani narod, molio s njima i tješio ih, ali nikada nije pokazivao svoje osjećaje. Uvijek
nasmiješen, spreman za šalu, djelovao je kao da nije protjeran i ponižen, kao da pripada nekom drugom svijetu. Rado sam se
priključila skupini prognanika. Svete smo mise imali na različitim i čudnim mjestima. U domovima, privatnim kućama, na
livadama...
– Molit ćemo franjevačku krunicu. – Na paterove riječi, jave mi se pitanja, koja sam zadržala u sebi. Hoćemo moliti i za moj
strah? Jesam li spremna za ovaj put? Zašto sam krenula ako se toliko bojim?
– U ime Oca i Sina i Duha Svetoga...
Začujem paterov glas i pogledam u njegove ruke. Lijevom je držao volan automobila, a desnom na sebe stavljao znak križa. U
tom času, ohrabrena nečim neobjašnjivim i jasnom slikom iz djetinjstva, kako klečim uz baku kraj kreveta prije spavanja ili na
ranoj jutarnjoj misi, učinim isto. Tim znakom započinjali smo obiteljski objed i svaki rad. Znakom križa u našoj se kući sve
započinjalo.
– Oče naš koji jesi... sveti se Ime Tvoje...
Koliko god me srce vuklo majci na grob, u naše dvorište, u šljivik i vinograd, ne usuñujem se prijeći granicu. Da smo bar i mi
prognani, već bismo se vratili kući.
– Kruh naš svagdanji daj nam danas i ne uvedi nas u napast...
Ukorim se što u molitvi ne sudjelujem predano. Ako mi se stalno budu javljale iste slike, bolje da pateru odmah kažem kako mi
misli lutaju i da mi je teško pratiti krunicu. No, on je s takvim mirom molio kao da se nisam usudila ništa reći. Pogledam kroz
prozor i sklopim oči. Tišina poput one na našoj njivi za ljetne žege. Jedna sunčana zraka spusti mi se na vjeñe i pomiluje lice kao
da me želi utješiti. Pokušam pratiti krunicu moleći glasnije.
– I ne uvedi nas u napast... i ne uvedi nas u napast...
Kao sa starih, istrošenih gramofonskih ploča, počne u meni odzvanjati ovaj dio Očenaša, pa i ne znajući pravoga razloga,
ponovim povišenijim tonom.
I ne uvedi nas u napast!
Učini mi se da sam gotovo viknula, a pater me bez riječi pogleda. Znao je dobro kamo idu moje misli. Bit ću tako blizu
zavičaju. Tako blizu... Suze mi snažno zapeku oči.
– Zdravo Marijo, milosti puna...
Učini mi se da je i pater povisio glas. To nije dobar znak. Ili možda jest? Možda želi reći da čuje moje misli, da razumije
strah. Dvadeset je godina prošlo od moga posljednjeg boravka u rodnom selu. Ne znam ni što bi se trebalo dogoditi ako prijeñem
granicu, ni zašto ne mogu...
Proći selom. Otići na majčin grob. Vidjeti sve, što me godinama neprekidno zove!
Nova mi sjećanja ponovno prekinu molitvu.
Preda mnom se prostre najljepši komadić Zemlje na svijetu. Široka ravnica moga zavičaja zaplače bolnim krikom. Zašušti žitno
polje. Klasje se lagano zanjiše. Jedna ptica prhne i odleti visoko meñu ljetne oblake, boje perja. Zrak zatreperi, a onda se smiri
18
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
U koliko mjesta danas žive protjerani Kukujevčani? Neki
kažu u osamdesetak, drugi tvrde da je broj veći od sto. Broj i
nije važan. Bitno je da više ne žive u rodnome mjestu.
Razbacani kao pijesak u pustinji. Kako se to moglo dogoditi?
kao da je čitav svemir stao pred tolikom ljepotom. Tko nije bio ljeti u Srijemu, ne može
ni zamisliti tu sliku. Nema majstora, koji je može naslikati. Treba je vidjeti. Osjetiti na
koži, pod kožom, u snažnom udaranju bila. Biti tamo. Zakovitlan nekom čudnom
silom i bačen kao zrno pšenice na plodno tlo, gdje će proklijati i pustiti duboko i
snažno korijenje.
Naš bogati i ponosni zavičaj ostao je bez nas. Sestra mi je tih devedesetih sve češće
počela javljati da traži kuću i zemlju u Hrvatskoj. Svakodnevno su joj u kuću dolazili
nepoznati i vrlo opasni ljudi. Sličili su onima, koji su nakon drugoga svjetskog rata
došli u naše selo i zauzeli kuće Nijemaca, koje smo mi zvali Švabe, a istjerala ih ona
nova vlast.
A ta je nova vlast odmah pokazala kako će vladati selom. Ponizivali su nas, izazivali
nemir i strah, oduzimali nam hranu ne pitajući čime ćemo se mi prehraniti. Za
slobodnu krañu imali su i službeni naziv: pljenidba. Nije to bila obična riječ kao što su
druge riječi iz gramatike, rječnika i pravopisa, pa ti se jedna sviña više, druga manje.
Pljenidba je bila vrlo opasna riječ.
U glavi mi je nastala prava zbrka. Sjećanje na djetinjstvo, moja večita glad za
kruhom, kojega nije bilo, jer nam je pljenidba odnijela i zadnje zrno brašna, odlazak
susjeda Nijemaca iz sela, glas moje sestre kako plače i tuli u telefonsku slušalicu...
Što smo bili bliže Aljmašu i Iloku, ja sam bila sve dalje od molitve.
Kad je s obitelji i našim starim ocem doselila u Hrvatsku, sestra i ja smo se tješile
kako smo sada bliže jedna drugoj, ali i njezina i moja tuga postale su veće od našega
sela, od svih njiva, bašče, šljivika i vinograda. Čak i od moje dječje gladi.
Zanesena mislima o nepravdi, u jednom sam trenu potpuno zaboravila na krunicu.
Gospa od Aljmaša
– Vidite, Iločani su se nakon godina progonstva vratili kući. Tako su mogli i
Kukujevčani. Pater ne reče ništa. Jesam li opet nešto krivo rekla? To se često dogaña
ljudima, kojima se istina omakne pa ispadne kao kruh iz ruku malena djeteta. Riječi ostadoše lebdjeti u zraku. Jasno sam ih
vidjela na zrakama sunca, koje su me toga časa jače zapekle po rukama i licu.
Silno sam željela da se opet mogu vratiti kući. Da onako izdaleka viknem kako sam gladna, a onda začujem bakin glas: – Što
bi htjela, dušo moja?
– Oče naš koji jesi… i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…
Pater je molio istim ritmom i tonom. Ja svako toliko podignem glas kao što sam činila u djetinjstvu u crkvi. Brat je ministrirao i s
oltara pratio moje ponašanje, a kad bismo došli kući, strogo bi uzviknuo: – Opet si preglasno molila i pjevala!
– Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike…gotovo zapjevam kao u djetinjstvu.
U koliko mjesta danas žive protjerani Kukujevčani? Neki kažu u osamdesetak, drugi tvrde da je broj veći od sto. Broj i nije
važan. Bitno je da više ne žive u rodnome mjestu. Razbacani kao pijesak u pustinji. Kako se to moglo dogoditi? Ljudi odlaze za
koricom kruha, za lakšim životom, u ratovima pobjegnu da spase glavu, ali protjerati cijelo mjesto...
Usred molitve javi mi se jaka želja da patera upitam o Božjoj i ljudskoj pravdi. Hoće li krunici doći kraj? Učini mi se da ćemo do
vječnosti moliti. Nastavljam svoj dio pažljivije izgovarati. Misli sve brže naviru. Uplaših se da ću kojom zamijeniti molitvu.
– Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu…
Kao da je čuo o čemu razmišljam, pater se prekriži i okrene prema meni. – Eto, gotovi smo! Reče kao da smo obavili neki
važan posao. – Jesmo li obavili? Javi mi se glas, pun sumnje i krivnje. Šutim i gledam na cestu. Na putokazu pročitam koliko
nam je kilometara ostalo do cilja našega putovanja.
Rat je odavno završio. Prognanici su se vratili svojim kućama. Iako nisu bile onakve kakve su ostavili, bile su njihove. I pater
se vratio sa svojim vjernicima, ali je svake godine dolazio na Trsat. Dogovorili smo da ćemo, kad budem spremna, u znak
zahvalnosti za sva sretna prognanička putovanja, hodočastiti Majci Božjoj od jednog do drugog svetišta, od Trsata do Aljmaša.
Činilo mi se da sam ovo ljeto spremna pa smo krenuli na taj put.
Srpanj ugrijao. I kod nas je vrijeme je žetve. Kod nas je za mene uvijek značilo u zavičaju.
Već čujem ševu u otkosu i vidim prepelicu kako leti iznad klasja. Poželim biti ptica. Kad večer zagrli selo i zrikavac započne
pjesmu, do zore bih bila na kućnom pragu.
– I ne uvedi nas u napast, nego izbavi od zla... Izgovorim u sebi, sada predana molitvi.
– Volite svoje neprijatelje... Oprostite! Riječi, koje sam toliko puta čula s oltara, zabruje mi u ušima poput opomene. Učini mi
se da čujem zvona sa zvonika naše crkve...
Stojim uz Dunav kao ukopana u zemlju. S ove strane. Voda je mirna, nebo plave boje. Ni daška vjetra. Rijeka teče bez
zaustavljanja. Nosi misli i čežnje.
S one druge strane, ne tako daleko, moje je dvorište. Velebna crkva Presvetoga Trojstva, nekada puna vjernika, sada
napuštena i osamljena. Davno ju je dala sagraditi carica Marija Terezija. Bila je i pilana za drva novim stanovnicima. Dio groblja
je preoran, istrunuli križevi, bačeni na hrpu kao na lomaču i zapaljeni... Sjetih se i grobića jednog njemačkog djeteta. Kad sam
kao djevojčica s majkom išla na groblje, uvijek smo se zaustavile i molile pred malenim spomenikom. Što je pisalo na spomeniku,
nisam razumjela. Nije ni važno.
Tako sam blizu. Tako blizu...
19
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Mile Prpa
SNAGA I LJEPOTA
PJESME - LIJEPA NAŠA
DOMOVINO
U
čemu leži snaga i ljepota hrvatske himne – pjesme LIJEPA NAŠA DOMOVINO ?! Da bismo to lakše shvatili, pomoći
će nam njeni stihovi i to svaki pojedinačno:
* * *
Lijepa naša domovino! - Lijepa si zbog Mljeta i Kornatskog otočja! Lijepa si i zbog Plitvičkih jezera, zbog Risnjaka i Papuka.
Lijepa si zbog rijeka Krke i Cetine, zbog predivne Paklenice! Lijepa si zbog Velebita i njegovog endemskog bilja. Lijepa si zbog
otoka Brača, Hvara, Cresa i Paga. Zbog planina Učke i Ćićarije! I zagorski bregi ljepotu tvoju tkaju, i zeleno žito slavonskih
ravnica. O, Baranjo, lijepa li si! Lijepa si i zbog starih gradova; Dubrovnika i Korčule, zbog Griča i Kaptola. Zbog Splita, Velog
Lošinja, Huma i Pazina, zbog Varaždina i Motovuna.
Lijepa si zbog kristalno plavog Jadrana, i njegovih tisuću otoka razasutih poput biserja. Zbog svoga stijenja i kamenja,
hrastovih šuma, vinograda i maslinika! Zbog mirisa dunja i sladora svojih smokava. Zbog ružmarina, lavande i kadulje,
miomirisa smilja i bosilja.
Lijepa si, jer si lijepa kao Splićanka, Zagrepčanka, Varaždinka, Slavonka, Konavoka ili Puljanka. Lijepa si zbog ñakovačkog
veza i paške čipke. Doista si lijepa i zbog svojih srna u gori, prepelica u polju i orlova što visoko lete – jer naša si draga
domovina!
Oj junačka zemljo mila! - Zemlja si junačkih sinova, svojih sokolova, poput; kneza Domagoja, kralja Petra Svačića, bana
Petra Berislavića i Emerika Derenčina, branitelja utvrde Gvozdansko. Zbog hrabrog Nikole Šubića Zrinskog, Mile Gojslavice,
Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Matije Gupca i Seljačke bune, bana Josipa Jelačića, Eugena Kvaternika...!
Junačka si i zbog svojih uskoka i hajduka, domobrana i bojovnika, zbog svoga Franje i generala Ante. Hrabra si, zemljo mila, i
zbog znanih i neznanih junaka! Srčana si i zbog vukovarske majke Kate i njena četiri poginula sina, i otprije četiri pogubljena
brata. Junačka si zbog snage njenog majčinskog srca i srdaca bezbroj drugih majki i udovica poginulih branitelja i ubijenih
domoljuba!
Stare slave djedovino! - Tisuću godina sanjali smo da bismo - dosanjali tvoju staru slavu, slavu naših djedova; kneza
Ljudevita Posavskog, Višeslava i Trpimira, slavnog Branimira, kralja Tomislava i Petra Krešimira IV., dobre kraljice Jelene,
kralja Zvonimira i Petra Svačića, našeg Marka Marulića, Ivana Gundulića, majstora Radovana, Jurja Dalmatinca i Ivana
Meštrovića. Ruñera Boškovića i Nikole Tesle, i brojnih drugih slavnih pradjedova, tvojih sinova.
Da bi vazda sretna bila! - Da bi vazda, što znači zauvijek - sretna bila. I davala nam mira, hljeba, bivala nam nova nada,
vodile te zvijezde neba, nek' te prati duga sreća, duga sreća – mir naroda svijeta, i da nam živiš tisuće ljeta! Tvoja sreća je
samo sreća tvojih ljudi, tvojih sinova i kćeri, tvoga sadašnjeg i budućeg puka. Bila vazda sretna tako da tvoj narod živi u slobodi,
miru, pravdi i meñusobnoj ljubavi.
Mila kano si nam slavna! - Ponosni smo slavom tvoje Poljičke i Dubrovačke Republike, Krešimirovim gradom, starim
Skradinom, Petrovom gorom, Krbavskim poljem i gradom Siskom. Slavom grada Sinja i njegovih alkara, herojstvom tvoga
grada Vukovara. Pulskom arenom i njenom hrvatskom kravatom, korčulanskom moreškom, šibenskom, trogirskom i
ñakovačkom katedralom, Dioklecijanovom palačom, Ninom i zadarskim sv. Donatom, starim Zagrebom i Varaždinom,
Trakošćanom, utvrdama Klisa, Knina i Osijeka. Kâmnim Stonom, starorimskom Salonom i pretpovijesnim Vučedolom.
Mila si nam ti jedina! - Imamo samo tebe i ti imaš samo nas! Zato te volimo kao jedinu majku, kao svako dijete, koje, od svih
majki na svijetu - voli samo svoju majku! Ako te izgubimo, postali bismo siročad i više nikad ne bismo imali svoje jedine majke.
Zato, za tebe, jer ti si naša – "lijepa, draga i slatka sloboda," dali bismo – "sva srebra, sva zlata, sve ljudske živote, jer ne
mogu biti plata tvoje čiste ljepote." (I.G.)
Mila kuda si nam ravna, - Volimo tvoje slavonske ravnice, baranjska i srijemska polja, tvoje Ravne kotare. Mile su nam
istarske ravni, cvjetne doline Banovine, Like i Korduna. Svuda si nam draga gdje god si ravna poput Sinjskog i Petrova polja.
Mila kuda si planina. - Mila si nam i na čukama, vrletima i klisurama čudesnog Velebita, draga si nam i na vrhovima Dinare i
Svilaje! Na pašnjacima Mosora, Biokova, Ravne gore, Kapele i Plješivice, na rosnim stazama Medvednice, na zelenim
20
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
U čemu leži snaga i ljepota hrvatske
himne – pjesme LIJEPA NAŠA DOMOVINO?
zagorskim i podravskim bregima. Mila si nam i u boricima i hrastovim šumarcima naše Promine!
Teci Savo, Dravo teci, - Neka teku tvoje vode, neka teku tvoje rijeke; Sava, Drava, Mura, Kupa, Zrmanja, Krka, Cetina,
Neretva…! Neka teku kristalno bistre i čiste od izvora do utoka, sve do svoga smiraja u volumenima vôda Crnoga i
Jadranskoga mora.
Nit' ti Dunav silu gubi! - Dunave, rijeko, zadrži silu svojih vôda i nikada je ne gubi. Preneseno kazano - kao narod ne
rasipajmo svoje snage, čuvajmo svoja narodna dobra. Čuvajmo slobodu, ljepotu i bogatstva domovine, svoju spomeničku
kulturu i povijesne tekovine. Čuvajmo čistoću rijeka i jezera, i kristalnu bistrinu našeg Jadrana, svoju floru i faunu. Čuvajmo
umjetnička i znanstvena dostignuća, i posebno ljepotu svog materinjeg jezika! Čuvajmo i sami sebe, svakog čovjeka, svakog
pojedinca, svako svoje dijete – zadržimo i umnožimo snagu svoga življenja. Cijenimo rad, stvaralaštvo, poštujmo svakog
marbenika i njegov trud, spomenimo se svojih neimara i zaslužnika! Ne gubimo snagu na meñusobna trvenja i sukobe.
Izbacimo zlobu iz naših srdaca. Skupljajmo snagu, poput rijeke Dunava kad odasvud prema njegovom koritu hrle snažne bujice
poslije dugotrajnog i obilnog pljuska. Doista, ni kao narod ni kao pojedinci, ne gubimo postojeću, već stječimo, poput naše
Janice, novu i novu snagu!
Sinje more svijetu reci - Naš divni plavi Jadrane, i sva mora, i svi oceani koji okružujete kontinente i narode, kažite cijelome
svijetu: - Da svoj narod Hrvat ljubi!
Da svoj narod Hrvat ljubi. - Kažite drugim narodima, recite svima da smo narod dostojan njihove ljubavi. Mi smo mali i
ponosan narod, ali smo i narod velikih sinova, velikih ljudi. Miroljubiv smo narod, i narod smo dobre volje, i još nikada u svojoj
povijesti nismo napali državu drugog naroda, niti ikada išli pod svojim barjakom u osvajanje tuñeg prostora. Upravo onako kako
smo obećali papi Ivanu VIII. čijim je pismom našem knezu Branimiru 879. g. prvi puta meñunarodno priznata naša domovina, i
država Hrvata.
Ali, i … da svoj narod Hrvat ljubi! Da svaki Hrvat kao pojedinac voli svoj narod kao cjelinu. Da je svaki pojedinac za svoj narod
spreman žrtvovati se, ako treba dati i svoj vlastiti život. Zar to nismo nebrojeno puta dokazali, kroz dugih trinaest stoljeća … - od
stoljeća sedmog preko …, Krbavskog polja, Sigeta, pa sve do Vukovara?
Dok mu njive sunce grije, - Isto tako, dok sunce bude bacalo svoje svjetlosne i toplotne zrake na naše njive, proplanke i
pašnjake, dok bude obasjavalo planinske vrhove, i izlazilo na istoku i zalazilo na zapadu naše domovine.
Dok mu hrašće bura vije. - Voljeti ćemo i ljubiti svoj narod i za njega se žrtvovati, dok god bura bude puhala kroz krošnje
naših hrastika, a to znači dok bude hrašća i dok bude bure. A hrašća i bure biti će dok bude života na zemlji. To znači da ćemo
voljeti svoj narod i činiti tako da ga i cijeli svijet zavoli – za vječnost! Doista!
Dok mu mrtve grobak krije, - Voljeti ćemo svoj narod tako da poštujemo i svoje mrtve, čuvajući njihove grobove i uspomene
na njih. Naša je povijest mučenička, patnička i zemlja nam je posuta bezbrojnim kosturnicama naših stradalnika. Brzo se suši
stablo čije se korijenje ne čuva, a mi poštujući mrtve čuvamo i svoje korijenje, korijenje cijelog naroda, da bismo na njemu mogli
graditi svoju budućnost.
Dok mu živo srce bije. - Jer mi nismo okrenuti prošlosti, već budućnosti, i zato u nama – živo srce bije! Mi želimo, i svuda
podržavamo život! Priznajemo život i drugima, pa i našim neprijateljima, poštujemo svakog čovjeka, svako biće i svaku biljku.
Jer sav život ima jedan jedini i zajednički Izvor – i tom Izvoru se klanjamo i molimo puninom svoje duše – dok u nama živo srce
bije! A biti će u nama dok bude sjala - nad Hrvatskom duga sjajna!
***
Je li vam sada jasno zašto je naša himna jedna od najljepših, ako ne i najljepša himna na svijetu, poput lijepe, ako ne i
najljepše zemlje na svijetu – naše drage domovine Hrvatske?! Doista!
21
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Šime Peić Tukuljac
I ja volim vas!!!
Sa narodom, meñutim, nikada nisi načisto, barem kada je ljubav u pitanju
Z
a one čija memorija doseže čak
petnaestak godina unatrag, ova
povijesna rečenica „I ja volim
vas!“, upućena milijunskoj masi, a koja je
nekoliko minuta prije toga skandirala
Velikome Voñi: „Slobo, mi te volimo...!“...,
predstavlja politički etalon cinizma.
To je vitamin bez kojega „rasni“
političari
jednostavno
ne
mogu
funkcionirati, ali koji ih istodobno na kraju
košta glave.
Ja osobno ne poznajem niti jednoga
političara koji, ne daj Bože, ne voli svoj
narod. Ili, da budemo precizniji, onaj dio
Naroda koji ih je ustoličio. To bi bio,
ustvari, prema njima „onaj dobri dio
naroda“ kojega se isplati voljeti, ali je
demokratski trpjeti i onaj ostatak, „lošdio
naroda“, koji je po pravilu uvijek u većem
postotku od onoga koji je predmet
ljubavi!
U politici, meñutim, po pravilu, manji
postotak je onaj veći!
dokazuje
neumoljiva
činjenica
da
relativno
marginalna
stranka
ima
premijera, a ubjedljivo najjača stranka
ima tek „prvoga potpredsjednika Vlade“,
koji čak nije ni kandidat za Nobelovu
nagradu za Mir! A on je, nema nikakve
sumnje, najomiljenija ličnost u širokim
narodnim masama. Trenutačno!
Prvi potpredsjednik Vlade, dakle, sve
mora obaviti besplatno, sa ljubavlju, uz
razna nepopularna obećanja kojih je ovaj
narod poodavno sit!!
Za sada je narod u fazi „aktivnoga
zaljubljivanja“, ali to ne traje Bog zna
koliko
dugo...
Pogotovu
što
se
nekontrolirano razmnožio onaj „loši dio
naroda“... A loš je jer nema novaca... a
I ja volim Vas!!!
nema novaca jer ne radi, a i ako kojim
Sa narodom, meñutim, nikada nisi slučajem radi, ne dobija plaću..., i sve
načisto, barem kada je ljubav u pitanju, tako u krug.
jer ljubav „plebsa“ često neodoljivo
I svi bi da im gospodin Vučić riješi
podsjeća
na
ljubav
prostitutke:
veličanstvena je u tehničkome smislu, ali
probleme i to odmah!!!
iziskuje puno novaca.No, ovo pravilo ne
A propos... u toku su uhićenja nekoliko
vrijedi u nas ni pišljiva boba, jer novaca
nema ni od korova. Novac je, kao što tisuća raznih narko-dilera i plenidbe
znamo, poodavno pokraden, te je sada u droge, koja je potencijalno ogromna lova,
tijeku opće „ćorkiranje“ sposobnih ali se ista, kao što je to općepoznato,
lopuža, ali sa malom nadom da se neumoljivo spaljuje, ako ne odmah onda
malo sutra, jer država je jača od svega...
pronañe maznuti novac.
I opet ... tko će da završi nepopularni
posao ... zna se.
(I najsiromašnija od bilo koga!!!)
A droge ko blata! Pogotovu u Vojvodini,
Premijer se, drugim riječima, opet a gdje bi inače?
izvukao!
Jer „Kartaginu treba razoriti!“
Da ovo nije nikakva neslana šala
Gledano globalno, dakako...
Dipl ing Marijejeta Belosevac
Blagdanski dani, crkveno zvono za polnoćku, okićeni
borovi, blještavi vatromet uz čašu šampanja za Novu godinu..., a što nas
čeka u ovoj novoj 2014. godini...?
S
a puno radosti i uobičajenom žarkom željom sam očekivala božićne blagdane, kao i većina nas umornih od sive
svakodnevica. Tražimo mir u okićenim borovima, bogatijoj trpezi, u obitelji, gdje pokušavamo ugraditi mir i spokojstvo, neki
od nas iz vjere u roñenje Spasitelja, anetko iz starih dobrih običaja iz djetinjstva. A Nova godina kome kako. Netkom dobro
doñe da se proveseli, netkom da se opusti, a domaćicama da se narade pripremajući svečane večere, ručkove i slastice, već tko
kako to može sebi priuštiti, jer sve je skupo i svakodnevni, običan zivot a kamoli blagdani i praznici.
No, mi svi dobro znamo, da kao i do sada uz večite prepirke naših političara, pregovora, razgovora i političkih previranja, možda
baš zbogtih žestokih rasprava i uzrujavanja, njima treba više novaca i komforniji odmor za blagdanske dane od nas običnih grañana.
Smena lokalne vodeće strukture u gradu, sigurna sam, nije bilo ni lak ni jednostavan posao. Jedno je sigurno-to je unelo u naše
grañane nove nemire. Radikalne promjene u kratkom roku šokirale su zaposlene u gradskoj upravi. „Sad dolazi red i disciplina, što
još nije bilo“, čulo se u očitovanju novog gradonačelnika Subotice. Možda je i krajnje vrijeme bilo da se nešto mijenja, dakako pod
pretpostavkom na bolje.
Meñutim, ne mogu prešutjeti misao i činjenicu da su sva ova dešavanja „tempirana“ pred božićne blagdane i Novu godinu. Zar je to
slučajno ili je namjerno unaprijed smišljeno i odreñeno kako narod ne bi stigao da reagira, jer su u tijeku pripreme za blagdane,
vrijeme da malo odahnemo. Prošla je, naizgled, cijela procedura oko diobe vlasti bez većeg otpora i pompe. Logičan slijed dogañaja:
dok poslušamo pjesmu „Tiha noć“, slavimo Isusovo roñenje, nazdravimo sa čašama u rukama za nastupajuću novu godinu, u ponoć
pogledamo vatromet uz tamburašku glazbu, zaboravit ćemo što su nam spremili i servirali za 2014. godinu.
Plašim se da ćemo u ovoj žurbi dobiti polupečenog ćurana za prazničnu večeru. Daj Bože da sada griješim. A je li ćuran ipak kojim
čudom pečen, ukusan i fin, tek će se vidjeti. Ili je polupečen pa ćemo žvakati i gloñati do sljedećeg praznika.
Dodala bih da ovo pitanje nije tako nebitno. Praznici su prošli ami sa praznim lisnicama i starim brigama, pomalo otupljeni
koračamo dalje. Ovih toplih dana koji su nas isto tako zbunili, Snješka Bijelića nismo vidjeli još ove zime. Ni zimske radosti djeci nisu
dostupne. Kako pratim dešavanja naših voćara i poljoprivrednika ova topla zima sve više ugrožava i posijano sjeme i uzrok je ranog
javljanje pupoljaka na voćkama, a kraj zime ipak je još daleko. Mrazi snježni pokrivač, vlaga, zemlji bi dobro došlo kako ne bi propalo
ono što smo zasijati.
Na kraju, ipak moram napomenutida po ovom lijepom vremenu, kada mi obveze dozvole, odem do našeg Palićkog jezera. Rijetko
srećem ljude kao da sam na pustom otoku. Zabrinuto se pitam što će novo vodstvo poduzeti u narednom periodu u vezi revitalizacije
jezera. Još pod utjecajem blagdanskog mira, odmora i snage što sam pokupila, drži me nada i u nadi snaga. Trebamo čekati rasplet
novih zbivanja jer i stara poslovica kaže „Strpljen, spasen!“
U nadi svega što je najljepše i najbolje, našim dragim čitateljima želimsretnu novu 2014. godinu.
22
Siječanj 2014
Hrvatske novine br. 6
Poslije Božićnih blagdana uslijedilo je darivanje.
Darivan je šahovski odjel HAŠK “Zrinjski“ iz Subotice od strane predstavnika hrvatske
dijaspore u Belgiji. Stipan Miković koji živi i radi u Belgiji nije zaboravio svoje korijene
U
razgovoru sa Stipanom
Mikovićem dobrotvorom
šahovskog odjela HAŠK
„Zrinjski“ dotakli smo mnoge teme.
Stipan je u Belgiji gdje živi i radi, ali mu
je rodna Subotica i Bikovački salaši
vječno u srcu. Na upit kako je došao na
ideju da prikuplja donaciju, odgovorio je
da mu je želja da pomaže Hrvate koji su
ostali ovdje na svojoj djedovini i koji se
zalažu da se nešto učini ne sjedeći
prekriženih ruku. Ne samo što mu je
Marinko brat nego i zbog toga što cijeni
D
arivan je šahovski odjel „HAŠK Zrinjski“ iz Subotice od strane
predstavnika hrvatske dijaspore u Belgiji. Stipan Miković koji živi i radi
u Belgiji nije zaboravio svoje korijene. Svjestan u kakvoj teškoj situaciji
se nalazi hrvatska zajednica u Vojvodini i R. Srbiji prikupio je sredstva koja su
namijenjena HAŠK „Zrinjski“ šahovski odjel.
28. prosinca 2013. Godine na domijenku koji je upriličen povodom donacije
šahovskih satova, predsjednik šahovskog odjela HAŠK „Zrinjski“ iz Subotice
Marinko Miković održao je pozdravni govor. Pozdravio je sve nazočne poimenice
kako članove šahovskog odjela tako i goste koji su bili nazočni. U svom govoru je
istakao da je od osnutka i samih začetaka šahovskog odjela nailazio na brojne
prepreke i nerazumijevanje od čelnika hrvatske zajednice. Ali uz sve to je
zadovoljan uspjehom koji su postignuti pošto se HAŠK „Zrinjski“ nalazi na sredini
ljestvice meñuopštinskog takmičenja, što je jako dobar rezultat sobzirom da
pojedini šahisti nemaju nikakvu titulu. Za nastavak takmičenja očekuje da se još
bolje igra i da se dospije na višu razinu takmičenja, jer potencijal postoji samo se
treba malo više založiti. Na kraju se svesrdno zahvalio Stipanu Mikoviću na donaciji
satova koji su im potrebni za pripreme i takmičenje.
Span Miković Marinko Miković predsjednik HAŠK “Zrinjski”
23
Siječanj 2014
poštuje njegov rad, zato je i darivao
šahovski odjel a ne njega lično. U Belgiji
gdje živi druži se sa svima koji su
porijeklom iz Vojvodine. Tako da u
donaciji nisu učestvovali samo Hrvati
nego i Mañari i drugi koji sa sjetom
gledaju u svoju zavičajnu Vojvodinu. Na
kraju je kroz šalu dodao ako se pokažu
kao dobri takmičari potrudit će se da
pomogne još i više. A ako im uspjeh
izostane oduzet će im i ove satove koje
im je darivao. Široki osmjeh mu je
prekrio lice dok je gledao u pravcu
Marinka Mikovića.
Download

Hrvatske novine – br. 6 - Hrvatska Nezavisna Lista