Poderani
veo
Priča Gulshan Esther, onako kao što
ju je ispričala Thelmi Sangster
Muslimansku djevojku, zarobljenu svojom religijom,
strogim odgojem, položajem žene i svojom teškom
invalidnošću, Bog je oslobodio.
Poderani veo, istinita priča o Gulshan Esther koja je,
nakon što je predala svoj život Isusu, čudesno iscijeljena,
prvi put je objavljena 1984. godine i prodata
je u preko 200.000 primjeraka širom svijeta.
Kao i obično, probudila sam se u tri ujutru i sjedila na
krevetu, čitajući stihove koje sam već znala napamet.
Čak i dok sam ih izgovarala moje srce je neprekidno
ponavljalo: „O, Isuse, sine Marijin, iscijeli me! O, Isuse,
sine Marijin, iscijeli me...“ A onda sam iznenada zastala
i naglas izgovorila misao koja je sve više prodirala u moj
um: „Tako dugo se molim, a još uvijek sam bogalj.“
Zašto još uvijek nisam iscijeljena
iako se molim tri godine?
Zašto nema odgovora?
U sobi je bila samo olovna tišina koja
se rugala mojim molitvama.
Ponovo sam zazvala Njegovo ime i ponovo mu u očaju
izložila svoj slučaj. Još uvijek nije bilo odgovora. Tada
sam u agoniji zavapila: „Ako možeš, iscijeli me, ako ne,
reci mi!“ Ovako nisam mogla nastaviti.
Ono što se zatim dogodilo teško je iskazati riječima...
Gulshan Esther danas živi u Oxfordu
u Velikoj Britaniji, putuje širom
svijeta i govori o svojoj vjeri.
ISBN: 978-0310256885
BiH
Priča Gulshan Esther, onako kao što
ju je ispričala Thelmi Sangster
Originally published in the U.S.A under the title: The Torn Veil
Copyright © 1984 by Sister Gulshan Esther and Thelma Sangster
Published by permission of Zondervan, Grand Rapids, Michigan, USA
© 2012 OM EAST for the Bosnian edition.
Translated by permission. All rights reserved.
Naslov originala: The Torn Veil, by Sister Gulshan Esther and Thelma Sangster
© 2012 za bosansko izdanje: OM EAST
Priča Gulshan Esther onako kao što ju je ispričala Thelmi Sangster
Izvornik: The Torn Veil, by Sister Gulshan Esther and Thelma Sangster
Izdato dopuštenje: Zondervan, Grand Rapids, Michigan, USA
Prijevod: Estera Üllen
Jezičko-stilska lektura: Aleksandra Striković
Lektori: Enisa Dedić i Svjetlana Brezo
Izdaje: OM EAST, www.east.om.org
ISBN 0-310-25688-7
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se kopirati, umnožavati,
preštampavati niti prenositi ni u kakvom obliku niti na bilo koji način –
elektronski, mehanički, fotografski ili drukčije – bez prethodne dozvole izdavača.
O orle, ne očajavaj
zbog brzog i oštrog vjetra:
jer on tako puše
da bi ti letio brže i više.
Iqbal
1
D
Prema Mekki
a su se toga proljeća 1966. godine događaji odvijali normalnim
tokom, ne bih željela da dođem u Englesku. Ja, Gulshan Fatima,
najmlađa kćerka u muslimanskoj porodici sajeda koja potiče od
proroka Muhammeda po drugoj Fatimi, njegovoj kćerki, uvijek
sam kod kuće u Punjabu u Pakistanu živjela mirnim i povučenim
životom. Za takav život razlog nije bio samo to što sam od svoje
sedme godine bila odgajana po purdahu, strogom pravovjernom
ši’itskom zakonu, nego i to što sam bila bogalj, tako da ni iz svoje
sobe nisam mogla izaći bez nečije pomoći. Pred muškarcima sam
pokrivala lice, osim pred onima koji su pripadali porodici – ocem,
dvojicom starije braće i tetkom. Najvećim dijelom, tokom tih prvih
četrnaest godina moga života kao bogalja, granica moga svijeta
bili su zidovi ograde našeg velikog vrta u Jhangu, udaljenom oko
400 km od Lahorea.
U Englesku me doveo otac – upravo on koji je prezirao
Engleze jer su vjerovali u tri boga, umjesto u jednoga. Nije mi
čak dozvoljavao ni da na nastavi koju mi je držala učiteljica Razija
učim jezik tih nevjernika, jer se bojao da se slučajno ne zarazim i
da ne budem odvučena od naše vjere. Pa ipak, nakon što je potrošio
mnogo novca u uzaludnoj potrazi za mojim iscjeljenjem u našoj
zemlji, odveo me u tu zemlju da bi se posavjetovao s najboljim
ljekarima. Učinio je to iz dobrote i brige za moju buduću sreću,
a ipak, dok smo toga dana početkom aprila slijetali na aerodrom
Heathrow, nismo ni slutili nevolju i tugu koja će se sručiti na našu
porodicu. Čudno je bilo i pomisliti da ću ja, bogalj, najslabije od
petero djece, na kraju postati najjače, kamen koji će smrskati sve
do čega je stalo mome ocu.
6
Poderani veo
Čak i sada, u zreloj dobi, dovoljno mi je da zatvorim oči da
mi se stvori slika moga oca, dragog Aba-Jana, onako visokog i
mršavog, u lijepo skrojenom crnom kaputu s visokim okovratnikom
i zlatnom dugmadi, koji pada preko širokih pantalona, te s bijelim
turbanom prošaranim plavom svilom na glavi. Vidim ga kao što
sam ga često viđala u svome djetinjstvu, kako ulazi u moju sobu
da me uči vjeri.
Vidim ga kako stoji uz moj krevet nasuprot slike Božijeg hrama
u Mekki, Ka’abe, najsvetijeg islamskog mjesta koje je po pričama
sagradio Abraham, a Muhammed obnovio. Vidim ga zatim kako
uzima sveti Kur’an s visoke police, najvišeg mjesta u sobi, jer ništa
ne smije biti stavljeno u istom nivou ili iznad Kur’ana. Najprije ljubi
svilene zelene korice i napamet izgovara Bismillāhir-rahmānirrahīm (U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog). Zatim odmotava
svilene zelene korice, s tim što je, naravno, prije toga pažljivo
obavio abdest, obred pranja bez kojega se sveti Kur’an ne smije
nositi niti dotaći. Nakon toga ponavlja Bismillah i stavlja Kur’an,
dotičući ga samo vrhovima prstiju, na rahle, poseban stalak u
obliku slova X. Tada sjeda tako da i ja, oslonjena na naslon stolice,
mogu vidjeti. I ja sam, uz pomoć služavki, obavila abdest.
Otac prstom pokazuje tekst svetih zapisa napisanih ukrasnom
arabikom, a ja, u silnoj želji da mu udovoljim, ponavljam za njim
Fatihu, uvodnu suru, riječi koje svuda u svijetu povezuju sve
muslimane:
Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
Milostivog, Samilosnog,
Vladara Dana sudnjeg,
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
Uputi nas na pravi put,
na put onih kojima si milost Svoju darovao,
a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali,
niti onih koji su zalutali!
Danas čitamo iz sure Āli ‘Imrān:
Prema Mekki
7
Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni!
On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne
potvrđuje, a Tevrāt i Indžīl objavio je još prije, kao
putokaz ljudima, a objavio je i ostale koje rastavljaju
istinu od neistine.
Činim ono što čini svako muslimansko dijete odgajano u
pravovjernoj porodici – čitam sveti Kur’an na arapskom jeziku.
On se u potpunosti može razumjeti samo na arapskom, na kojem
je i bio napisan. Mi, muslimani, znamo da se Kur’an, s obzirom
da je svet, ne može prevoditi kao što se prevode druge knjige, a
da ne izgubi nešto od svoga značenja.
Kad sam ga prvi put pročitala – negdje u uzrastu od sedam
godina, što se smatralo uzrastom sposobnosti rasuđivanja, priređena
je svečanost koju mi nazivamo Amin svetog Kur’ana, na koju su
bili pozvani članovi porodice, prijatelji i komšije. Na otvorenom
središnjem dvorištu naše kuće, gdje muškarci i žene sjede odvojeni
pregradnim zidom, hodža je izgovarao molitve da bi obilježio moj
ulazak u to važno životno razdoblje, a žene su, sjedeći u svom
dijelu dvorišta, prestale da brbljaju kako bi ga saslušale.
Stigli smo na kraj sure. Sada je slijedila moja pouka, pomoću
pitanja i odgovora. Otac me gledao s blagim osmijehom.
»Vrlo dobro, mala beiti (kćerka)«, rekao je. »Sada mi odgovori
na ova pitanja. Gdje je Allah?«
Stidljivo sam ponovila dobro naučenu lekciju:
»Allah je svugdje.«
»Zna li Allah sve što činiš na zemlji?«
»Da, Allah zna sve što činim na zemlji, i dobro i loše. Poznaje
čak i moje skrivene misli.«
»Šta je Allah učinio za tebe?«
»Allah je stvorio mene i čitav svijet. On me voli i brine se za
mene. U džennetu (raju) će me nagraditi za sva moja dobra djela,
ili u džehennemu (paklu) kazniti za sva loša.«
»Kako možeš pridobiti Allahovu ljubav?«
»Allahovu ljubav mogu pridobiti potpunim potčinjavanjem
njegovoj volji i izvršavanjem njegovih zapovijedi.«
8
Poderani veo
»Kako možeš upoznati Allahovu volju i njegove zapovijedi?«
»Allahovu volju i njegove zapovijedi mogu upoznati kroz sveti
Kur’an i predanja našeg proroka Muhammeda. Neka Allahov mir
i blagoslov počivaju na njemu.«
»Vrlo dobro«, rekao je otac. »A sada, da li ima nešto što bi
htjela da znaš. Imaš li pitanja?«
»Da, oče, molim te, reci mi zašto je islam bolji od ostalih
vjera?« Pitala sam ga to, ne zato što sam znala nešto o drugim
vjerama, nego zato što sam voljela da ga slušam dok tumači našu.
Očev odgovor je bio jasan i određen: »Gulshan, želim da ovo
zauvijek zapamtiš. Naša vjera je iznad svake druge prije svega
zato što je slava Božija Muhammed. Bilo je i drugih proroka, ali
Muhammed je bio taj koji je čovječanstvu donio posljednju Božiju
objavu i nakon njega nema više potrebe za drugim prorocima.
Drugo, Muhammed je Božiji prijatelj. Uništio je sve idole i obratio
na islam sve narode koji su se klanjali idolima. Treće, nakon svih
drugih svetih knjiga, Bog je Muhammedu dao Kur’an. Kur’an
je posljednja Božija riječ i moramo joj se pokoravati. Sva ostala
pisma su nepotpuna.«
Slušala sam. Očeve riječi su se urezivale u moj um i srce.
Kad je bilo vremena, molila bih ga da mi opet priča o slici koja
se nalazila u mojoj sobi: kako je to ići na hadždž u sveti grad
Mekku, taj magnet prema kojem se okreće svaki musliman dok se
moli pet puta na dan? I mi u našem gradu činimo isto kad mujezin
s minareta džamije poziva na ezan. Njegov glas odzvanja ulicama,
nadglasavajući buku saobraćaja i bazara kad u zoru i podne, u
sumrak i noću ulazi kroz naše, zaslonom zatvorene prozore, dok
s prvim proglasom islama poziva vjernike na molitvu:
La ilāhe illallāh
Muhammeder – resūlullāh
Samo je Allah Bog,
Muhammed je Njegov Poslanik.
Otac mi je sve to objasnio. On je dvaput bio na hadždžu
– jedanput sam i jedanput sa svojom ženom, mojom majkom.
Prema Mekki
9
Dužnost svakog muslimana je da ode na hadždž barem jedanput
u svome životu, a ako je bogat, i više puta. Odlazak na hadždž
peti je od pet osnovnih stubova islama koji ujedinjuju milione
muslimana iz različitih zemalja širom svijeta i osiguravaju
nastavak naše vjere.
»Hoću li i ja ići u Mekku, oče?«, upitala sam. Nasmijao se i
sagnuo da me poljubi u čelo.
»Hoćeš, mala Gulshan. Kad budeš starija i možda…«
Nije dovršio rečenicu, ali znala sam šta želi da kaže: »Kad naše
molitve za tvoje ozdravljenje budu uslišene.«
Iz tih razdoblja poučavanja naučila sam da budem odana Bogu,
vezana za svoju vjeru i njezine običaje, te strahovito ponosna na
činjenicu da sam potomak proroka Muhammeda preko njegovog
zeta Alije i na dostojanstvo moga oca koji nije bio samo glava naše
porodice već i, kao potomak proroka Muhammeda, sajed i šah.
Osim toga bio je i pir – vjerski vođa i zemljoposjednik s velikim
imanjem na selu, te udobnom kućom okruženom vrtovima, na
rubu grada. Počela sam da shvatam zašto je naša porodica tako
poštovana, čak i od hodže koji je dolazio kod moga oca da traži
odgovore na vjerska pitanja, na koja sam nije znao da odgovori.
Danas, kad se osvrnem unatrag, mogu prepoznati svrhu tih
godina zatočeništva, kad su se moj um i duh otvarali poput
pupoljaka ruže u našem vrtu, koji su vrtlari održavali s puno
ljubavi. Moje ime, Gulshan, na urdu znači »mjesto cvijeća, vrt«.
Moj otac me njegovao baš na takav način, u skladu s mojim
imenom – poput bolesne biljke. Sve nas je volio – svoja dva sina,
Safdar-šaha i Alim-šaha, te svoje tri kćerke, Anis Bibi, Saminu i
mene. Iako sam ga razočarala rodivši se kao žensko i oboljevši
od trbušnog tifusa kad mi je bilo samo šest mjeseci, nakon čega
sam ostala invalid, otac me volio jednako, ako ne i više od ostale
djece. Zar mu nije moja majka na samrtničkoj postelji ostavila u
amanet da se brine o meni?
»Preklinjem te, šah-ji, za dobro male Gulshan, nemoj se ponovo
ženiti«, rekla je u samrtnom dahu. Željela je da me zaštiti, jer bi
maćeha i njezina djeca mogli umanjiti očevinu kćerke prve žene,
te postupati grubo s njom ako bi poboljevala i ostala neudata.
10
Poderani veo
Otac joj je dao to obećanje prije mnogo godina i održao je riječ
iako muškarac, prema Kur’anu, može imati do četiri žene, ako je
dovoljno bogat da svakoj daje jednako.
Sve do posjete Engleskoj kad sam imala četrnaest godina, moj
život je tekao mirno. Ali ta posjeta je, na svoj tajanstven način, sve
promijenila, pokrenuvši čitav niz neočekivanih posljedica. Naravno,
tada to još nisam ni slutila, dok sam trećega dana našeg boravka
u Engleskoj, sa svojim služavkama Salimom i Semom, čekala u
jednoj hotelskoj sobi u Londonu. Čekali smo na mišljenje jednog
engleskog specijaliste za kojega je moj otac čuo dok je tražio
odgovarajuće liječenje za mene u Pakistanu – mišljenje koje će
jednom zauvijek odrediti moju budućnost.
Kad bih bila izliječena od ove bolesti zbog koje mi je cijela
lijeva strana bila oduzeta još dok sam bila dijete, mogla bih se
slobodno udati za svoga rođaka kojem sam bila obećana kad sam
imala tri mjeseca, a koji je sad kod kuće, u Multanu u Punjabu,
očekivao vijest o mom izlječenju. U suprotnom, zaruke će morati
da se raskinu i moja sramota će biti veća nego da sam se udala i
da se nakon toga razveo od mene.
Začuli smo korake. Salima i Sema skočile su na noge i nervozno
popravile svoje dugačke dupatte, slične šalu. Salima mi je navukla
moju dupattu preko lica. Ispružena na krevetu, drhtala sam, ali
ne od hladnoće. Morala sam da stisnem zube da bih spriječila
cvokotanje.
Vrata su se otvorila i ušao je otac u pratnji ljekara.
»Dobro jutro«, rekao je prijatan i vrlo učtiv glas. Nisam mogla
da vidim lice tog doktora Davida, ali njegovo držanje otkrivalo je
autoritet i znanje. Snažnim rukama podigao je moj dugi rukav i
opipao mlitavu lijevu ruku, a zatim i usahlu nogu. Nakon jednog
minuta, ljekar se uspravio i rekao ocu:
»Za ovo nema lijeka – samo molitva.« Odlučnost u njegovom
glasu nije ostavljala mogućnost zabune.
Ležeći na kauču i prateći razgovor, čula sam ime Božije
izgovoreno iz usta tog stranog engleskog doktora. Bila sam
zbunjena. »Šta bi on mogao znati o Bogu?«, pitala sam se. Iz
njegovog ljubaznog i saosjećajnog nastupa osjetila sam da, iako
Prema Mekki
11
je s jedne strane gasio naše nade u moje ozdravljenje, s druge je
ipak upućivao na molitvu. Otac ga je ispratio do vrata, a kad se
vratio, rekao je:
»Bilo je lijepo od jednog Engleza da nam kaže da se molimo.«
Salima mi je skinula dupattu s lica i pomogla mi da se uspravim.
»Oče, zar me ne može on izliječiti?«, upitala sam. Nisam mogla
da spriječim drhtanje glasa. U očima su mi se skupljale suze.
Otac mi je pomilovao beživotnu ruku i brzo rekao: »Sad nam
ostaje samo jedan put. Pokucajmo na nebeska vrata! Ići ćemo u
Mekku kao što smo i namjeravali. Bog će čuti naše molitve, pa
ćemo se možda ipak vratiti kući sa zahvalama.«
Nasmiješio mi se i ja sam pokušala da mu uzvratim na isti način.
Moja tuga bila je i njegova, ali on nije očajavao. U njegovom glasu
naslućivala se nova nada. U Božijem hramu ili na čudotvornom
izvoru Zemzemu sigurno ćemo naći ono što naša srca žele.
Ostali smo još nekoliko dana u hotelu dok je otac organizovao
let za Jeddah, aerodrom na koji slijeću hodočasnici za Mekku. Nije
to učinio ranije jer je čekao ishod nekog preporučenog liječenja.
Planirao je da ova posjeta padne tačno uoči mjeseca godišnjeg
odlaska na hadždž, tako da nakon liječenja možemo da odemo u
Mekku i izrazimo našu zahvalnost.
Tih dana, dok smo čekali, otac je odlazio da posjeti prijatelje u
pakistanskoj zajednici, ili su oni dolazili da vide njega. Po pravilu,
žene iz tih porodica bi došle u posjetu meni. Ali, ja sam se stidjela
svoga stanja, a i nisam bila naviknuta na susrete sa strancima
kod kuće, tako da ih je malo pokucalo na moja vrata. Ko bi želio
da vidi usahle udove s pocrnjelom i smežuranom kožom koja je
mlitavo visjela, i s prstima, koliko god ih je bilo, prionulim jedan
uz drugi, te s mišićima mlitavim poput želea? U uzrastu kad
moje vršnjakinje počinju da sanjaju o danu kad će obući crvenu
vjenčanicu sa zlatnim vezom, okititi se nakitom, opremiti dobrim
mirazom i otići u muževljevu kuću, ja sam se iza vela srama
suočavala s usamljeničkom budućnošću, odsječena od svoje vrste
– bila sam niko, žena koja nikad neće biti prava, potpuna.
Bile smo smještene na drugom spratu hotela, u udobnoj sobi
pored očeve. Soba je imala debele ćilime i kupatilo. Salima i Sema
12
Poderani veo
koje su spavale u mojoj sobi na krevetu na rasklapanje imale su
malo posla, osim što su me njegovale, ručno prale naše rublje i u
smjenama dežurale nada mnom, štiteći me i brinući se za moje
potrebe. Ali, uz knjige, pet namaza i uobičajeni ritual umivanja,
oblačenja i objedovanja, za šta uvijek treba više vremena kad se
radi o hendikepiranoj osobi, vrijeme je dovoljno brzo prolazilo.
Ostatak vremena provodila sam slušajući zabavno brbljanje mojih
služavki. One su povremeno silazile u predvorje hotela, ali su
se previše plašile da izađu napolje same. Najvećim dijelom bile
su zadovoljne posmatranjem svijeta izvan prozora naše hotelske
sobe, redovno me izvještavajući o onome što su vidjele. Njihove
reakcije su bile tipične za djevojke iz pakistanskih sela, tako da
su me nasmijavale:
»O, pogledaj samo kako je lijep grad!« rekla je Salima. »Toliko
ljudi hoda tamo-amo i ima tako mnogo automobila.«
Zatim se začuo Semin uzvik: »Oh, žene imaju gole noge! Zar
ih nije sramota? Muškarci i žene idu zajedno držeći se za ruke.
Ljube se. Auu, otići će pravo u džehennem!«
Od djetinjstva su nas učili strogim pravilima oblačenja i
ponašanja. Kao što pristojnost nalaže, pokrivale smo se od vrata
do članaka punjapskom shalwar-kameezeom – širokom tunikom
i pantalonama skupljenim oko članaka. Oko vrata smo nosile
lijep, dugačak i širok šal ili dupattu, kojom smo u slučaju potrebe
mogle pokriti glavu ili sakriti lice, a po hladnom vremenu umotati
se u nju.
Kad smo izlazile, nosile smo burku – feredžu, dugi neprozirni
veo kojim smo se pokrivale od glave do pete, s mrežastim otvorom
pred očima, kroz koji smo mogle gledati. Time je svaki razgovor na
ulici bio onemogućen, ali i smanjena mogućnost da se vidi i čuje
saobraćaj. Ali, u vrijeme o kojem govorim, nikad nismo osporavale
pravila koja su upravljala našim životima, niti smo se usuđivale da
im se suprotstavimo. Zapravo, smatrale smo veo našom jedinom
zaštitom. Mogle smo gledati svijet a da on nije mogao vidjeti nas.
Kad smo vidjele kako se žene u Londonu sramno pokazuju u
mini suknjama koje su dopirale dobro iznad koljena, bilo nam je
očigledno da je to najnemoralniji grad na svijetu.
Prema Mekki
13
U našoj zemlji bi, a pogotovo u našem gradu, razgovarati s
muškarcem koji ne pripada porodici, pa čak i s muškom poslugom,
bacilo na nas veliku sramotu – bile bismo iznesene na zao glas.
Cjelokupna svrha purdaha bila je, naravno, da se zaštiti ugled
porodice. Ni najmanja mrlja sumnje nije smjela pasti na žensko
dijete iz muslimanske porodice. Kazne za nečednost mogle su biti
strašne.
Tri puta na dan konobar nam je donosio jelo na stoliću za
posluživanje. Jelo su na vratima preuzimale sluškinje. Ponekad je
s njim dolazila i sobarica, Engleskinja, ali ja sam zatvarala oči da
joj ne vidim noge.
Već sam se zasitila hotelske hrane. Otac je za nas svaki
dan naručivao piletinu jer je bila halal, dozvoljeno meso, od
životinje zaklane na dopušten način. Svinjetina je bila haram –
zabranjena. Čak bi nam i samo izgovaranje riječi »svinja« uprljalo
usta, tako da i danas, pod uticajem ranog odgoja, umjesto te
riječi upotrebljavam punjapsku barla, što znači »tuđinac«. A lako
smo mogli posumnjati i da su sve ostale vrste mesa mogle biti
pripremljene na svinjskoj masti. Uz piletinu smo dobijale povrće
i rižu, a za desert sladoled. Pile smo Coca-Colu, čije smo zalihe
imale u sobi. Čeznula sam za curryjem i kebabom, i za breskvama
i mangom iz našeg vrta.
Otac mi je pomogao da ne klonem duhom izvevši me dva-tri puta
u kratku šetnju. Jedanput mi je pokazao hotel s vanjske strane,
a par puta me, zajedno s mojim sluškinjama, poveo taksijem u
obilazak okoline. Objasnio mi je zašto Ingrezi (Englezi na urdu
jeziku, prim. prev.) nisu kao mi:
»Ovo je kršćanska zemlja«, rekao je. »Oni vjeruju da je Isus
Krist Božiji Sin. Naravno, nisu upravu jer Bog se nikad nije ženio
i prema tome ne može imati Sina. Pa ipak, i oni su narod Knjige
kao i mi. Muslimani i kršćani dijele istu Knjigu.«
To me zbunilo. Kako su mogli imati istu Knjigu kao i mi, a ipak
biti toliko različiti od nas?
»Oni imaju slobodu da čine mnoge stvari koje mi ne smijemo«,
rekao je. »Mogu da jedu svinjetinu i piju alkohol. Između muškaraca
i žena nema razlike. Žive zajedno a da nisu vjenčani, a kad djeca
14
Poderani veo
odrastu ne poštuju svoje roditelje. Ali oni su dobri ljudi, veoma
tačni i principijelni. Kad daju obećanje, drže ga, za razliku od
Azijaca.«
Otac je bio mjerodavan da govori o ovoj temi. Čitavo vrijeme
je poslovao sa strancima na izvozu pamuka koji je uzgajao u
Pakistanu.
»Možda se od njih razlikujemo po vjeri, ali oni su saosjećajan
i human narod, spreman da priskoči u pomoć«, dodao je na kraju.
Razmišljala sam o protivrječnostima Ingreza – ljubaznog
naroda koji živi u zemlji punoj prekrasnog zelenila, kojega hrane
česte kiše i čija Knjiga daje takvu slobodu. Pa ipak, naša Knjiga
je bila povezana s njihovom. Gdje je ključ tih razlika? To je bilo
preduboko pitanje za jednu četrnaestogodišnjakinju, pa sam ga
izbacila iz uma i prepustila se razmišljanju o hadždžu na koji smo
se spremali. Bilo je to mnogo godina prije nego što je došlo novo
prosvjetljenje, a kad je došlo, nisam mogla tek tako prijeći preko
njega.
2
P
Hadždž
erkrasan bijeli avion kompanije Pakistan International Airways
izgledao je na pisti aerodroma poput ptice. Kad su me podigli
iz kolica na stepenice za ukrcavanje osjetila sam olakšanje
što napuštam Englesku. Ovom posjetom je, ako ništa drugo,
postignuto okončanje naše neizvjesnosti. Sad je ostala samo jedna
nada, prema kojoj smo išli velikom brzinom. Okupano u briljantnoj
svjetlosti, u mojim snovima ležalo je mjesto koje mi je istovremeno
bilo nepoznato, a ipak tako dobro poznato – sveti grad Mekka,
koji svaki musliman želi da vidi barem jednom u svom životu.
Putovali smo prvom klasom i ja sam ponovo sjedila između
svojih sluškinja, Seme koja je služila kao oslonac mojoj lijevoj,
oduzetoj strani tijela, i Salime koja je bila spremna da mi donese
sve što mi je bilo potrebno. Otac je zauzeo dva sjedišta ispred nas,
odakle je nastavio da mi daje objašnjanja o letu:
»Sada letimo devet hiljada metara iznad zemlje«, rekao je kad
je avion prestao da se diže.
Pogledala sam kroz prozor i ostala bez daha. Letjeli smo kroz
blistavu svjetlost, a ispod nas su lebdjeli nježni, pamučni oblaci,
koji su ličili na materijal za punjenje dušeka za nevjestu. I Salima
i Sema gledale su kroz prozor i prigušeno uzviknule:
»Pogledaj koliko željeza leti zrakom«. Čudile su se na jeziku koji
je bio mješavina punjapskog i urdu, začinjenom jakim jhangskim
naglaskom. Prigušila sam smijeh. One su bile djevojke sa sela i
za njih je ovo bio velik doživljaj.
Iznenada je avion počeo da poskakuje gore-dolje u zraku i
obuzeo me strah. Otac mi je objasnio da smo ušli u zračnu rupu:
»Ne bojte se, sve je uredu«, umirivao nas je.
16
Poderani veo
U avionu su bili i drugi hodočasnici. Znala sam da i oni, baš
kao i mi, u svom prtljagu nose bijele haljine ihram, koje svaki
hodočasnik mora da obuče za hadždž.
Jednom me otac odveo da gledam film o hadždžu. Bio je to film
za vjernike koji su tokom mjeseca hodočašća namjeravali da idu u
Mekku i u njemu su u divnim prizorima bili prikazani svi običaji.
Film me poučio historiji rođenja naše vjere u pustinjama Arabije.
Krajolik u kojem su se odvijali ti događaji bio mi je poznat isto
koliko i draga okolina naše kuće i vrta.
Stjuardesa, koja je bila obučena u zeleno, s prividnom dupattom
ispod brade, donijela je jelo, ali jedva da sam ga i okusila. Salima
je bacila pogled na jedva dotaknuto jelo i blago rekla:
»Bibi-ji (seko), zar nećeš jesti da sačuvaš snagu?«
Odmahnula sam glavom: »Nisam gladna.« Ustvari, osjećala sam
mučninu, djelimično zbog propadanja aviona, a djelimično zbog
uzbuđenja od onoga što me čekalo. Ništa joj nisam rekla o svojim
pravim osjećanjima. Kako bih sa sluškinjom mogla razgovarati o
nadama i strahovima koji su vihorili mojim umom, baš kao oblaci
koji gone jedan drugog preko neba?
U Abu Dabiju smo presjeli u drugi avion. Pridružili su nam se
i hodočasnici iz dalekih krajeva. Sa zanimanjem sam proučavala
njihovu odjeću, pokušavajući da otkrijem odakle dolaze. Moja
učiteljica Razija dobro je obavila svoj posao. Bila sam u stanju
da prepoznam ljude iz Irana, Nigerije, Kine, Indonezije, Egipta…
Činilo se kao da čitav svijet ide prema Mekki.
Iz zvučnika se začulo pucketanje. Na dva jezika, arapskom i
engleskom, domaćica aviona obavijestila nas je da se približavamo
Jeddahu i da uskoro slijećemo.
Upalila se signalna lampica.
»Moramo se vezati«, rekao je otac.
To smo i učinili. Salima mi je pomogla, a otac je nadzirao kako
bi se uvjerio da je to obavljeno kako treba.
Kroz prozor sam mogla vidjeti pustinju sa smeđim dinama
koje su se, gonjene oštrim vrućim vjetrovima, oblikovale
u polumjesece. Mogla sam vidjeti i planine na horizontu,
kilometrima udaljene, a zatim i veliki grad koji se prostirao
Hadždž
17
pred nama, s visokim zgradama i mnoštvom ulica. Mogla sam
vidjeti i drveće i zelene vrtove.
»Pogledaj kako je samo voda izmijenila pustinju! A tek su prije
nekoliko godina proveli vodu od Wadi-Fatime«, rekao je otac.
Klimnula sam glavom. Na nastavi sam naučila koliko je nafta
poboljšala uslove života naroda koji je nekad bio siromašan i
zaostao; ratari su živjeli u kućicama od blata a stočari, beduini,
u nomadskim šatorima. Ponekad godinama nije bilo ni kapi kiše.
Avion je sletio. Na aerodromu nas je čekao očev stari prijatelj
šeik sa svojim velikim Chevroletom. Imao je osam žena i
osamnaestero djece i svi su živjeli u njegovoj velikoj vili. Od
osamnaestero djece, trinaest su bile kćerke, a pet mladi sinovi.
Vjerujem da ih je imao i više, ali neki su bili oženjeni ili su studirali
u inostranstvu. Imao je vlastitu bušotinu nafte, pa su, zahvaljujući
njoj, živjeli luksuzno. Uz to, bio je i zemljoposjednik, uzgajao je
goveda, kamile, ovce i koze.
Tokom nekoliko sljedećih dana, dok smo uživali u šeikovom
gostoprimstvu, imala sam priliku da vidim kako funkcioniše ova
velika porodica.
Šeik me upoznao sa svim svojim ženama – Fatimom, Zorom,
Rabijom, Rukijom… redom sve do posljednje.
»Nemam miljenica«, rekao je šeik. »Za mene su sve moje žene
jednake.« Znam zašto je to rekao. Prema Kur’anu, muškarac može
da oženi više žena, ali prema svima njima mora jednako dobro da
se odnosi. Naravno, Poslanik je imao više žena, ali običnim ljudima
je, prema onome što mi je rečeno, bilo gotovo nemoguće ispuniti
njegova uputstva o jednakosti i nepristrasnosti. Zbog toga naše
društvo nije podsticalo mnogoženstvo. Pa ipak, činilo se da ono
ovdje cvjeta i da se svi dobro slažu.
Žena imenom Bilquis, prevodilac, upoznala me sa šeikovim
kćerkama, od kojih je najstarija, prema mojoj procjeni, imala oko
osamnaest godina. Ugurale su se u gostinsku sobu za žene, gdje
sam bila smještena sa svojim sluškinjama, i tražile da im pričam
o Pakistanu:
»Imate li ceste? Gradove? Šta jedete? Koje povrće uzgajate?
Imate li škole za djevojke? Nosite li takvu odjeću sve vrijeme?«
18
Poderani veo
Odgovarala sam kako sam najbolje znala i umjela i bilo mi je
drago kad su rekle da žele doći u Pakistan da vide sve to o čemu
smo pričale. Poslije sam ja njih ispitivala o njihovom životu:
»Kako vi živite ovdje? Šta radite po cijele dane?«
»Gotovo ništa«, glasio je kratak odgovor.
Šeik je svoje žene i kćerke držao kod kuće. Izgleda da su se
kćerke, iako dobro obrazovane, samo zabavljale. Provodile su
vrijeme u brbljanju, gledanju televizije i čitanju lake literature na
engleskom i arapskom. Pa ipak, izgledalo je da su dovoljno sretne
i da su sve njihove želje bile ispunjene. Ako su željele da idu u
kupovinu, Bilquis je išla s njima i plaćala račune, dok su one
kupovale šta god su htjele.
Što se tiče šeikovih žena, osim odlazaka u kupovinu (u
smjenama), ili posjeta bolnici s Bilquis kad su se umotavale u crne
burke, bilo u one dugačke do zemlje, ili u one turske presječene u
struku, činilo se da je njihov glavni cilj udovoljavati šeiku. Sjedile su
prekrštenih nogu na jastucima, obučene u kaftane izvezene zlatom
i srebrom. Iako su se uz zidove u prostranoj, mermerom popločanoj
sobi nalazile sofe, više su voljele da sjede na podu. Ponekad bi se
oblačile u zapadnjačkom stilu, u moderne i pažljivo izrađene haljine,
naručene iz Engleske ili Amerike i stavljale na sebe skupocjeni
nakit. Zrak je bio težak od mirisa koji je posluga obilno raspršivala.
Uveče, pred spavanje, imala sam priliku da se u salonu
susretnem s ocem na nekoliko minuta i razmijenim s njim utiske.
Po njegovom mišljenju, šeik je imao šezdeset pet godina, ali
je njegova glatka koža bez bora skrivala tu dob. Djelovao je kao
mješavina starih i novih običaja. Naročito je volio društveni život
i društvo drugih muškaraca koje je raskošno ugošćavao kod kuće.
Uživao je da puši, pije crni čaj i sluša arapsku muziku koja je
preko zvučnika dopirala u svaku sobu, tako da su svi mogli s njim
dijeliti to zadovoljstvo. Saznala sam da je to tipično arapski običaj.
Sve udobnosti kuće morale su biti podijeljene s gostima, htjeli to
gosti ili ne. Tako sam i ja morala da slušam arapsku muziku, iako
je nisam razumjela.
Posebno je zanimljivo bilo vrijeme jela kad su članovima
porodice, koji su sjedili odvojeno u muškoj i ženskoj trpezariji,
Hadždž
19
dijelili janje koje su cijelo ispekli. Oni koji su tu jeli izuli su cipele
prije nego što su stali na šarene perzijske ćilime. Jeli su naslonjeni
na debele jastuke, poredane ukrug. U sredinu kruga bio je stavljen
velik poslužavnik sa začinjenom rižom i janjetinom koja se pušila,
a oko njega su bile poredane posude s plavim patlidžanom, rižom,
salatom, tankim kriškama hljeba, šnenoklama ili halvom. Svi su
jeli isključivo desnom rukom – pravili su loptice od pregršti riže i
stvaljali ih u usta, otkidajući pritom komadiće hljeba.
Ja sam jela u svojoj sobi. Nisam mogla istovremeno da održavam
ravnotežu na onim jastucima i jedem pred toliko znatiželjnih
pogleda. Ali šeik je bio sâmo oličenje ljubaznosti i dozvolio mi je
da uradim kako se meni sviđa. Moja soba je bila veoma udobna, s
prelijepim ćilimom, imala je nekoliko saksija sa sobnim biljkama,
zasjenjenim okruglim prozorom, velikim ogledalom i kupatilom s
modernim toaletom.
Arapi gostoprimstvo shvataju veoma ozbiljno. To potiče
još od plemenskih uspomena na borbu za opstanak u surovim
pustinjskim uslovima, kad je nečiji život zavisio od utočišta koje
bi mu pružili beduini. Priča se da bi u stara vremena pustinjski
šeik primao gosta i ugošćavao ga tri dana prije nego što bi ga
uopšte upitao za ime ili razlog dolaska u taj kraj. I naš šeik je
održao tu tradiciju, tako da nam je stavio na raspolaganje sve
udobnosti svoje kuće, uključujući i auto i vozača za sve vrijeme
našeg boravka. Zahvaljujući tome, mogli smo da vidimo bar nešto
od prelijepog grada Jeddaha.
Otac je sjedio naprijed pored vozača Qazija, obučenog u bijelu
odoru, dok sam ja virila kroz zavjese na prozorima da bih vidjela
grad. A grad je bio pun hodočasnika koji su stizali brodovima
u luku ili avionima na novi aerodrom. Vozač Qazi ukazao nam
je na mnoge suprotnosti između starog i novog – poslovnu
desetospratnicu u Ulici kralja ’Abd al-’Aziza i natovarene magarce
koji su se gurali uz velike američke automobile. Vidjeli smo sug,
uličnu tržnicu, gdje se moglo kupiti sve, od zrna kafe do ćilima,
pa čak i sveta voda donesena iz Mekke, i gdje su se nalazile
prodavnice u kojima se prodavala roba sa zapada. Posjetili smo i
stari grad s veličanstvenim visokim, mada već trošnim trgovačkim
20
Poderani veo
kućama, sagrađenim od kamena, ukrašenim rešetkastim balkonima,
s kojih su žene iz harema imale običaj da gledaju na ulični život
bez rizika da budu viđene odozdo. Veliku suprotnost tome činila
su nova, jeftina stambena naselja u predgrađima.
»Dok nije bilo nafte, prisutni su bili siromaštvo i drugi problemi«,
rekao je iznenada Qazi, »ali sada, kad imamo naftu, dobro se
hranimo i djeca mogu da se školuju.«
Zaustavili smo se na jednom mjestu da vidimo kako se crpi
nafta iz zemlje. Njen miris mi nije bio prijatan.
Budući da je šeik uporno insistirao da uzmemo njegov automobil i
vozača, u udobnosti i sa stilom napustili smo njegovu kuću i krenuli
prema Mekki. Otac mu je zahvalio kratkim govorom: »Iskazao si
nam duboku plemenitost i prijateljstvo i olakšao nam ovo putovanje.«
Šeik bi isto učinio za svakog posjetioca, ali znala sam da je to
za nas uradio s naročitim zadovoljstvom, s obzirom na to da je bio
stari porodični prijatelj, a i očev poslovni partner, zainteresovan
za kupovinu dobrog soja ovaca i koza, po kojima je naše područje
bilo poznato.
U Mekku smo krenuli vrlo rano, nakon sabah-namaza, jer smo
duž puta željeli na miru da razgledamo sve što se uokolo može
vidjeti. Novi autoput sa četiri trake bio je vrlo dobar. Kolone taksija,
kamiona i autobusa jurile su pokraj nas, žurno prevozeći nepreglednu
rijeku hodočasnika prema Mekki, udaljenoj nekih sedamdesetak
kilometara. Bilo je mnogo i onih koji su išli pješice, junački se
držeći, spremni da izdrže ono što će postati užarena ravnica, čim se
sunce malo više podigne. Činili su to ne zato što su bili siromašni,
nego zato što su htjeli da se prisjete Abrahamovog (Ibrāhimovog)
putovanja kad je tražio utočište za Hagaru i Jišmaela (Ismā’īla).
Iako to ne bih priznala, skoro da mi je bilo drago što sam
invalid, tako da ne moram pješačiti tim užarenim kotlom pod
suncem koje je pržilo. Znala sam da ta moja pomisao nije u duhu
hadždža koji se sastoji od potpunog žrtvovanja i pokornosti, pa
zato nisam ništa rekla.
Vozač Qazi skrenuo nam je pažnju na bačve s vodom, poredane
duž ceste i na električnu rasvjetu, nanizanu na stubove, koja je
hodočasnicima osvjetljavala put:
Hadždž
21
»Sve ovo je učinio kralj. Svake godine on lično dolazi s
dvoranima i prinčevima da otvori hadždž. Zahvaljujući njemu
došlo je do mnogih poboljšanja u objektima na svetim mjestima.«
Dvadeset pet kilometara od grada naišli smo na znakove koji
su nas upozoravali: »Zabranjena zona. Pristup dopušten samo
muslimanima.« Neki vojnici na ulaznim punktovima bili su
naoružani puškama i pregledali su narodu propusnice. Nakon što
je naš vozač razgovarao s vojnicima, bilo nam je dopušteno da
nastavimo dalje autom.
Napredovali smo veoma sporo, penjući se uz brdo cestom koja
je bila usječena među stijenama, jedva mileći kroz mase vjernika
u bijelim haljinama koji su slijedili Abrahamov put nakon što je
Sara otjerala svoju ropkinju i njezinog sina.
Uši su nam se ispunile zvukom ilahija, stihovima svetog Kur’ana
i objavom:
Samo je Allah Bog, Muhammed je Njegov Poslanik.
Kad smo obišli brdo, pred nama je sinuo sveti grad, bijel i
blještav na već vrelom jutarnjem suncu. Vozač je zaustavio
automobil, a s naših usana prolomio se hodočasnički uzvik:
Labbayka Allahumma Labbayka! Evo me, Tvoj sam
sluga. O Allahu! Evo me, Tvoj sam sluga! Evo me, Tvoj
sam sluga! Niko nije ravan Tebi! Evo me, Tvoj sam sluga!
Tebi pripada slava, bogatstvo i vrhovna vlast. Niko nije
ravan Tebi.
»Muhammedov grad«, rekao je otac. »Zamisli samo! Poslanik
Muhammed propovijedao je na ovim ulicama.«
Savladao me čudan osjećaj mira. Nestale su sve brige za
budućnost. U potrazi za silom koju nisam mogla da vidim, a koja je
bila vječna i tajanstvena poput sedam brežuljaka koji su okruživali
grad, osjećala sam se kao jedno sa svim ostalim hodočasnicima.
3
H
Voda života
adždž-kamp ili hodočasničko odmaralište nalazilo se nedaleko
od džamije Haram. Vodič Abdulla, kojeg nam je našao naš prijatelj
šeik, dočekao nas je na ulazu. On i moj otac rukovali su se i
zagrlili.
»Alhan Wa salan (Dobrodošao)«, rekao je Abdulla.
»I ti«, rekao je otac, s lakoćom prihvatajući ovog Arapina kao
brata i sebi ravnog, što je i bilo obilježje hadždža.
»Molim vas uđite! Dobrodošli u ime Allaha«, rekao je Abdulla.
»Primio sam pismo njegove ekselencije šeika. Rezervisao sam za
vas sobe…«
Zatim je uslijedio razgovor o janjadima za žrtvu. Otac je naručio
po dva za svakoga od nas, čak i za sluškinje, što je ukupno bilo
osmero janjadi.
Prožeo me lagan drhtaj ushićenja. Svetkovina žrtve (Kurbanbajram) u čast pristanka patrijarha Abrahama da žrtvuje svog
sina Jišmaela bila je vrhunac hadždža. A naš otac je krvlju tako
velikog broja janjadi osigurao da naše molitve imaju posebnu
djelotvornost.
Naše sobe su bile u istom redu i na istom spratu. Imali smo dvije
sobe s kupatilima, veoma jednostavno namještene, s charpaima
za spavanje. S čežnjom sam pomislila na svoj, pamukom ispunjen
dušek, na pallungi kod kuće. Madrac od konjske dlake na
rešetkastoj mreži nije bio baš naročito pogodan za odmor, posebno
zato što je moja lijeva, oduzeta strana, otežavala okretanje na
njemu. Ipak, to je sve bilo sastavni dio odlaska na hadždž. Čitavih
mjesec dana stotine hiljada ljudi bit će zbijeno u Mekki i okolnim
mjestima, gužvajući se u hotelima i svratištima, ili kampujući na
Voda života
23
otvorenom. Tu, dakle, nema mjesta udobnosti niti razmetljivom
paradiranju bogatstvom. Otac mi je objasnio da bi sva korist i
blagodat hadždža bila izgubljena ako bi se neko žalio, bio ohol ili
gord, ili se naljutio zbog vrućine i teških uslova.
Ventilator na plafonu naše sobe rastjerivao je težak vreo zrak
u uzaludnoj potrazi za svježinom. Na prozor su bile navučene
zelenkaste zavjese da bi štitile od sunca, što je nama davalo osjećaj
da se nalazimo u akvariju. Tu su bile i metalne rešetke, između
kojih sam mogla da vidim udaljene obrise minareta Velike džamije,
koji su poput prstiju bili upereni prema nebu.
Odmarajući se na svom charpaiju, slušala sam neprekidan
šum ravnih kožnih sandala koje su nosili hodočasnici. Do nas je
neprekidno dopirala vreva raznih stranih jezika. U tom spletu
glasova isticalo se hipnotičko pjevušenje stihova iz Kur’ana, te
riječi Allāhu ekber – Allah je najveći. Obuzelo me ushićenje.
Dobro je biti ovdje, dovoljno da se od toga živi ostatak života. I
moje sluškinje su imale isti osjećaj.
»Kako smo sretne što smo tvoje sluškinje i što možemo biti na
hadždžu«, rekla je Salima, dok mi je sa Semom pomagala da se
po drugi put tog dana istuširam. To je za njih bila posebna sreća,
jer je širom svijeta u ovom trenutku bilo tako mnogo ljudi koji su
čeznuli da budu tu, ali nisu imali dovoljno vremena ili sredstava.
Hadždž može trajati i do mjesec dana, ako bi se posjetila sva
sveta mjesta.
Otac je sreo neke od svojih prijatelja trgovaca iz Lahorea,
Rawalpindija, Peshawara i Karachija, ali ovog puta njihov razgovor
se uopšte nije vrtio oko cijene pamuka i pšenice. Ne, nikako. Ovdje
su bile odbačene sve svjetovne stvari i sve razlike po rođenju,
nacionalnom porijeklu, dostignućima, poslu ili statusu. U prostranoj
trpezariji hadždž-kampa, sluge su sjedale da jedu zajedno sa svojim
gospodarima. Ihram, hodočasnička haljina, uklanjala je sve razlike.
Muškarci su oko donjeg dijela tijela nosili omotanu jednostavnu
nešivenu pamučnu plahtu, a oko ramena drugu. Sve žene nosile
su duge skromne bijele haljine, bijele čarape i pokrivala na glavi,
ali ne i veo. Svi koji idu stazama Proroka, u Božijim očima imaju
istu vrijednost. Otac mi je, s izrazom duboke ozbiljnosti, rekao:
24
Poderani veo
»Kad jednom obučeš ihram, napuštaš stari život i ulaziš u novi.
Na neki način to je naš mrtvački pokrov. Ako u ovoj haljini umreš
odlaziš pravo u džennet – bez spuštanja.«
Dok je otac išao na molitvu u džamiju, sreo je jednog starog
školskog druga. »Attaullah je ovdje. On je pravi musliman – daje
milostinju siromašnima u Pakistanu i veoma je pobožan. Ovo je
njegov treći dolazak na hadždž.«
Davanje dijela svojih prihoda za pomoć siromašnima, poznato
kao zekat, ili davanje milostinje, jeste treći stub islama. Četvrti
stub je strogi post od izlaska do zalaska sunca tokom devetog
mjeseca lunarnog kalendara, mjeseca Ramazana. Zekat ili porez
za siromašne daje se upravo nakon Ramazana.
»I ti si, oče, veoma pobožan«, pomislila sam. »I ti daješ
milostinju, i ti si treći put ovdje. A ko me je drugi, ako ne ti,
naučio da se molim?«
Zagledala sam mu se u čelo na kojem se jasno vidjelo udubljenje
zvano mihrab, po svetom luku udubljenja koje je u svakoj džamiji
okrenuto prema Mekki. To udubljenje nastaje od često ponavljanog
dodirivanja poda čelom za vrijeme molitvenog rituala, odnosno
klanjanja namaza. Po tome se prepoznaje čovjek molitve – a
molitva je drugi stub islama.
Ostatak tog prvog dana nisam izlazila, ostala sam u sobi
koristeći vrijeme za molitvu, čitanje svetog Kur’ana i pripremu
za sutrašnju posjetu Ka’abi, koja će zbog vrućine i mnoštva ljudi
biti naporna. Salima i Sema donijele su hranu u moju sobu i ostale
sa mnom.
»Ovdje ima toliko mnogo ljudi, a ipak je tako mirno«, rekla je
Salima tokom večeri. Ulice su bile pune hodočasnika, a ipak je
vladao mir. Nije bilo lude trke i žurbe. Ovo mjesto je bilo raj –
ispunjenje svih želja.
Kad se u sumrak s minareta džamije oglasio mujezin, svi
u Mekki zastali su na mjestu i okrenuli se prema Ka’abi, tom
snažnom simbolu jedinstva milona muslimana sa sva četiri kraja
svijeta. Stajali su uspravno otvorenih dlanova s obje strane lica i
molili se: »Bog je najveći.« Zatim su spustili ruke i stavili desni
dlan na lijevu ruku, žene iznad struka, muškarci ispod: »Nek si
Voda života
25
slavljen, Bože! Neka Ti je svaka hvala! Slavljeno je Tvoje ime;
nedostižna je Tvoja veličina. Osim Tebe drugog Boga nema.«
Zatim su slijedile neke druge molitve, Fatiha, stihovi iz
Kur’ana, a potom Allāhu ekber. Vjernici su se pritom klanjali
s rukama na koljenima: »Samo Tebe slavimo veliki Stvoritelju.«
Nakon toga, ponovo su se uspravili spuštajući ruke niz bokove:
»Čuje Bog onoga koji Ga hvali. Naš Stvoritelju, neka je Tebi
hvala.« A zatim su se, izgovarajući Allāhu ekber, klanjali ničice:
»Samo Tebe slavimo uzvišeni Stvoritelju.« I tako tri puta. Zatim su
se podigli i sjeli na pete: »O Allahu, oprosti mi i budi mi milostiv.«
I ponovo su se spustili i klanjali ničice. Time se završavao puni
rekat, iza kojega je slijedilo ponavljanje nekih pokreta i molitava.
S obzirom da sam bila invalid, obavila sam taj sveti obred
uz pomoć sluškinja, sjedeći na svojoj molitvenoj prostirci, čiji je
mihrab, ili luk, bio okrenut prema Ka’abi.
Je li ovo samo tajanstveni san iz kojeg ću se probuditi u svojoj
sobi kod kuće, ili zaista klanjam namaz ovdje u središtu svijeta?
Prožeo me peckav osjećaj iščekivanja, opojno uzbuđenje.
»Biti ovdje, o Bože, dovoljno mi je, čak ako i ne mogu hodati.«
Vidjeti svojim očima Božiju kuću koju je podigao Abraham, dar
je od kojega se može živjeti do kraja života.
»Istina je, četrnaest godina si živjela kao bogalj«, rekla sam
sama sebi, »ali ovdje, gdje je vjera najjača i gdje je koncentrisano
toliko molitava, Bog će čuti molitve tvoje porodice i Muhammed
će od Njega zatražiti da te ozdravi.«
Kad sam mislila na Boga, u svojoj glavi nisam mogla da stvorim
nikakvu sliku, jer kako bi iko mogao stvoriti sliku Vječnog Bića!
Iako je u svetom Kur’anu nazvan s više od devedest devet imena,
i dalje je bio neko ko se ne može upoznati. Učili su me da ne
postoji ništa ljudsko s čim bi se On mogao uporediti. Ali s mojih
usana potekli su stihovi voljene Fatihe:
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
Uputi nas na pravi put,
na put onih kojima si milost Svoju darovao…
26
Poderani veo
Za muslimane, život je cesta i svaki pojedinac nalazi se negdje
na njoj, na putu između rođenja i smrti, između postanka i suda.
Tako sam i ja krenula na hodočašće koje će, iako mu nisam mogla
predvidjeti kraj, trajati do kraja mog života.
Sljedećeg jutra, svi smo ustali prije zore, pa smo se poslije
sabah-namaza i ranog doručka uputili ka Ka’abi. Otac je uredio
da me nose u invalidskim kolicima, dok su moje sluškinje hodale
pored mene, a on naprijed. Mnogo bolesnih i starijih ljudi bilo je
nošeno na isti način. Sjedeći poduprta jastucima, uživala sam u
prizoru koji je bio pun živosti, dok su hiljade muškaraca i žena svih
uzrasta i narodnosti zajedno hrlili prema Božijoj kući. Nikad u svom
životu nisam vidjela toliko ljudi na jednom mjestu, tako odlučno
usredsređenih na jedno – čak ni u Lahoreu ili u Rawalpindiju,
kad me otac odvodio onamo autom, pa čak ni u Londonu. Rijeka
ljudi talasala se naprijed, prema istom cilju, istom završetku: dok
su hodali molili su se, ili ritmično, pjevušeći, izgovarali stihove
iz Kur’ana.
Staru džamiju Haram okruživali su masivni vanjski zidovi
s vratima. Prije ulaska u džamiju morali smo proći sigurnosnu
kontrolu koju su na vratima obavljali muškarci i žene. Otac me
već ranije upozorio na to:
»Priča se da su neki nevjernici više puta pokušali da uđu u naša
svetišta da napakoste i oskrnave ih.
»Oče, šta je poslije s njima bilo?«, upitala sam uplašeno.
»Pa, nadam se da su ih strijeljali!«, rekao je. Zadrhtala sam pri
pomisli na tu kaznu, ali ipak sam smatrala da su je zaslužili zbog
uvrede koju su nanijeli svetom mjestu.
Ušli smo u veliku arenu, iznad koje su se dizali visoki minareti.
U sredini se nalazila džamija, započeta u osmom vijeku, a sada
uveliko proširena da može primiti hiljade vjernika. Naša grupa
je prešla ćilime s cipelama u rukama, koje smo zatim ostavili u
garderobi primivši za njih broj. Zatim smo prošli kroz vrata i ušli u
unutrašnje dvorište. Našli smo se na velikom otvorenom prostoru,
usred kojega se nalazilo ogromno granitno zdanje u obliku kocke,
poznato kao Ka’aba, kuća Božija, prekrivena crnim brokatom, na
kojem su zlatnim slovima izvezena sva Božija imena.
Voda života
27
Čitav otvoreni prostor bijelio se od hiljada i hiljada ljudi, čija
su lica bila okrenuta prema Ka’abi. Oko Ka’abe vjernici su hodali
ili trčali u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu.
Mermerne staze u sredini blještale su. Krenuli smo jednom od
tih staza i dospjeli do kruga gdje su me, prije nego što nas je dalje
ponio uskomešani vrtlog ljudi, prebacili na drvenu palki, nosiljku
koju su nosila četiri snažna muškarca. Oko Ka’abe smo tri puta
trčali, a četiri puta hodali. Poskakivala sam na nosiljci kao pjena
na vrhu vala. Svaki put kad smo obilazili sjeveroistočni ugao
Crnog kamena kojeg je tu svojim rukama postavio Muhammed,
podizali smo ruke i vikali: »Allāhu ekber, Allah je najveći!« Bila
je to vrtoglava trka, pa sam sa zabrinutošću gledala u oca, ali on
kao da nije bio svjestan ni vrućine, ni gužve, ni neudobnosti. Biti
ovdje, bilo je sve što je želio.
Tokom posljednjeg obilaženja, našli smo se pred Crnim
kamenom. Sjećam se kako su mi rekli da je taj kamen Bog bacio
Adamu. Bio je to snažan simbol naše vjere kojega su dotakli Bog,
Adam i Muhammed. Nosači su nas gurnuli naprijed i spustili
moju palki. Zatim su mi pomogli da se nagnem naprijed, kako
bih poljubila Crni kamen optočen srebrom i namirisan. Zatvorila
sam oči osjećajući da sam u dodiru s Poslanikom. Ovaj Kamen
uopšte nije izgledao kao kamen. Pod mojim usnama bio je topao.
Oko sebe sam osjećala mir.
»Molim te, iscijeli me! Iscijeli sve ove bolesne ljude!«, rekla sam.
Ali ništa se nije dogodilo. Salima i Sema podigle su me, pa
smo krenuli dalje. Držala sam glavu spuštenu da bih izbjegla očev
uznemiren pogled. Zatim smo se uputili na Abrahamovo mjesto
molitve, gdje smo prinijeli molitvu za ispunjenje naše najveće
želje.
»Molim te, iscijeli me!«, molila sam se.
Sljedeći obred sastojao se od trčanja između Safe i Merve,
dva brežuljka uz Veliku džamiju, udaljena jedan od drugog oko
osam stotina metara. Navodno su pod ovim brežuljcima sahranjeni
Hagara i Jišmael.
»Ovo je velika igra«, pomislila sam, ali nisam ništa rekla.
Smijati se tome ne bi bilo umjesno, s obzirom da su svi drugi
28
Poderani veo
to uzimali s puno ozbiljnosti. Ponovo su me vratili u invalidska
kolica, da bismo sedam puta prošli mermernim stazama između
Safe i Merve, slijedeći na taj način Hagarine korake dok je tražila
vodu za sina Jišmaela, nakon što su bili otjerani. Predanje govori
da je Bog nedaleko odavde otvorio izvor Abb-a-Zemzem, Vodu
života. Ljudi su kupovali tu vodu i pili je iz metalnih šoljica. Otac
se pobrinuo da je se i mi napijemo, a uz to je kupio i čitav mijeh
koji je trebalo isporučiti u hadždž-kamp. Jedan dio je trebalo da se
ponese u Pakistan, a ostatak je bio za mene, da se u njoj okupam.
Ovi obredi uzeli su nam najveći dio dana, bez hrane i odmora,
a onda smo se vratili u hadždž-kamp da čekamo sljedeći obred.
Radilo se o pješačenju do Arafata, mjesta udaljenog jedanaestak
kilometara od Mekke, gdje je, kako kažu muslimani, Bog iskušavao
Abrahama tražeći od njega da žrtvuje svog prvorođenog sina –
Jišmaela. Kad je Bog vidio Abrahamovu poslušnost, spriječio je tu
žrtvu i pribavio zamjenu: ovna zapletenog u grmu.
Mislim da smo na putu za Arafat i natrag posjetili Minu da
bismo bacili kamenje na tri stuba koja su predstavljala šejtane,
đavole, koji su pokušali da odvrate Abrahama od žrtvovanja sina.
Dok smo bacali kamenje ili cipele na te ružne stubove, svi smo
im se izrugivali. Bacanje cipela predstavljalo je veliku uvredu.
Zatim smo se uputili na mjesto žrtvovanja, sasvim blizu grada,
i stali u red da bismo došli do mesara koji je pripremio našu
žrtvenu janjad. Držao je nož u jednoj ruci, a janje u drugoj. Onda
sam ja stavila ruku na nož, nakon čega je mesar zaklao životinju.
Krv je šiknula iz janjetovog vrata u korito, a ono se trzalo i treslo,
pokušavajući da pobjegne. Ništa nisam osjećala prema tom janjetu
– njegova smrt bila je ispunjenje zapovijedi da prinesemo žrtvu.
Zatim je stigao drugi mesar, uzeo janje i oderao mu kožu. Nismo
mogli da prisustvujemo klanju sve naše janjadi, jer su redovi
bili dugački, ali tamo je sve bilo odlično uređeno. Naša janjad je
bila zabilježena i kasnije će biti prinesena na žrtvu. Gledali smo
dok su drugi ljudi dolazili na naše mjesto kako bi prinijeli svoju
janjad, koze ili kamile. Otac mi je rekao da do šest ljudi može
učestvovati u žrtvovanju jedne kamile. Bilo mi je drago što nismo
ostali dovoljno dugo da vidimo klanje kamile.
Voda života
29
Znala sam šta će biti sa svim tim mesom. Otac mi je rekao:
»Nešto će se dati siromašnima – oni dobro jedu na hadždžu.
Jedan dio pojest ćemo mi u hadždž-kampu, a veliki dio će biti
spaljen. Na ovakvoj vrućini ne može se održati.«
Hodočasnici su u Mini ostajali tri dana, a drugog dana boravka
oblačili su svoju uobičajenu odjeću, donoseći blještavim bojama
svojih narodnih nošnji živost na prašnjave i vrele ulice. Muškarci
su obrijali glavu ili podšišali kosu, a žene su svoju skratile za barem
dva centimetra. Svi su jedni drugima poželjeli »Sretan hadždž«.
To su bili dani kad se slavilo sa starim i novim prijateljima. Bilo je
to vrijeme mirnih razgovora o svim razlikama, kao i međusobnih
pomirenja.
»Svijet bi bio sretno mjesto kad bismo zadržali duh hadždža
čitavog života«, rekao je otac.
Zbog moje bolesti ipak nismo ostali u Mini, nego smo se vratili
u hadždž-kamp. Ubrzo nakon povratka, uz Seminu pomoć sjela
sam na tronožac u dubokoj kadi izgovarajući sure, dok me Salima
pomoću plastičnog vedra polijevala vodom sa Zemzema.
U tom trenutku sam zaista vjerovala da ću biti iscijeljena, da
će sva oduzetost nestati. Ali ništa se nije dogodilo. Moje tijelo je
još uvijek bilo teško kao olovo, a u srcu mi je bilo još teže kad su
me sluškinje podigle da me obrišu i obuku.
Nedugo zatim je otac, koji je čekao u susjednoj sobi, nadajući
se da će me vidjeti kako na svojim nogama prolazim kroz vrata,
ušao da me vidi.
»Danas nije bila Allahova volja. Ali nećemo odustati. Bog je
najveći«, reko je i u tišini izašao.
Nakon ovih obreda mnoge hadžije se vraćaju kući, gdje će im
se kasnije iskazivati poštovanje. Neki od njih će čak ispred svoga
imena ili na natpise na svojim radnjama staviti prefiks ‘hadži’,
kako bi pokazali da su pošteni. »Volio bih to vjerovati za neke od
njih«, rekao je otac, uz jedva primjetan osmijeh.
Baš kao i mi, mnoštvo drugih hodočasnika krenulo je u Medinu,
drugi grad po važnosti za muslimane, udaljen oko četiri stotine
kilometara od Mekke, gdje je Muhammed živio deset godina nakon
što je bio istjeran iz Mekke i gdje je 622. godine osnovao islam, što
30
Poderani veo
se smatra početkom muslimanskog doba. Tu je proživio posljednje
godine svoga života i mi smo namjeravali da posjetimo njegov
mauzolej. Mnoge priče koje su me ganule dok sam još bila dijete
vrtjele su se oko ovog grada.
Džamija u Madniju je veličanstvena. Hodali smo po prekrasnim
debelim tepisima i odali počast na Muhammedovom mezaru.
Mezar je pokriven tepisima i okružen staklom. Ljudi su obilazili
oko njega i kroz staklo slali poljupce. Također su ubacivali novac
i vjenčiće od cvijeća, koje je počasna garda skupljala i njima
ukrašavala mezar.
Oko dvorišta su sjedili hodočasnici i pjevali vjerske pjesme.
S obzirom na to da je otac bio pir, pitao je ne bih li se ja mogla
primaći Muhammedovom mezaru. Gardisti su mi otvorili vrata,
pa sam dvije ili tri minute sjedila u invalidskim kolicima pokraj
vrata i molila se. Bilo je to predivno iskustvo.
Posjetili smo i druge mezare na tom području i završili posjetom
Fatiminom vrtu datulja. Taj vrt je za svoju kćerku zasadio
Muhammed. Kupili smo korpu od 15 kilograma datulja (veoma
skupih), da ih podijelimo s ostalim članovima porodice kod kuće.
U Medini smo se oprostili s Qazijem. Otac mu je u koverat
stavio nešto bakšiša kao dar. Bio je ljubazan i od velike pomoći,
tako da nam je bilo iskreno žao dok smo gledali kako odlazi
šeikovoj kući, noseći mu naše selame.
Iz Medine smo odletjeli u Bethel Mukkoudus (Jerusalim) koji je
bio pun hodočasnika tri vjere: muslimanske, jevrejske i kršćanske.
Naše hodočašće, čije se vrijeme održavanja pomiče svake godine
za deset dana prema lunarnom kalendaru, te godine se poklopilo s
jevrejskom Pashom i kršćanskim Uskrsom. Džamija u Jerusalimu
zove se Al-Masjid al-Aqsa, najudaljenija džamija prema kojoj se
Poslanik Muhammed okretao za vrijeme namaza, prije nego što
je Mekka postala njegovo sjedište.
Kupola nad stijenom ili Omarova džamija, nalazi se odmah
do nje i povezna je s Abrahamom. Kupio ju je David, a Solomon
je tu sagradio hram koji je Tit srušio. Na tom mjestu hodao je i
govorio prorok Isus. Danas, pokraj ostataka zida, Jevreji oplakuju
svoju izgubljenu slavu.
Voda života
31
Ostali smo samo jednu noć u prenoćištu blizu Kupole nad
stijenom, koju nisam posjetila jer sam bila previše uznemirena što
nisam bila iscijeljena.
Sljedećeg dana krenuli smo u Karbalu u Iraku, da vidimo
mjesto gdje je sahranjen Muhammedov unuk Hussein sa svojom
porodicom i poslugom, što je ukupno brojalo sedamdeset i dvije
osobe. Bilo je to mjesto gdje se odigrala strašna bitka u kojoj su
se Hussein i njegova sedamdeset dva borca suprotstavili kalifu
Yazidu iz Sirije, te svi umrli mučeničkom smrću. Otada mi,
ši’itski muslimani, obilježavamo godišnjicu njegove smrti tužnim
procesijama u kojima stariji muškarci i momci bičuju sami sebe.
U mjesecu muharremu ljudi nose crninu, a u gradovima poput
Jhanga niko ni ne pomišlja da bi pravio svadbe.
I u Karbali smo se molili za moje iscjeljenje, ali ono se nije
dogodilo. Već mjesec dana bili smo na hadždžu i vrijeme je bilo
da se vratimo kući. Dok smo čekali avion za Karachi, otac me
pogledao: »Bog iskušava i tebe i mene. Nemoj gubiti nadu. Možda
ćeš u nekom drugom razdoblju svog života biti iscijeljena.«
Dobri, dragi otac, tako strpljiv i vjeran, pokušao je da me
ohrabri i uspio je u tome. Moja uvela vjera ponovo je oživjela.
»Uredu«, rekla sam. »Neću gubiti nadu. Ostat ću vjerna
Poslaniku i Allahu.« Nasmijala sam se kako bih pokazala da nisam
zabrinuta što se vraćam kući onakva kakva sam iz nje otišla.
Otac se sagnuo i poljubio me: »To sam od tebe i očekivao«,
rekao je.
I sluškinje su šapatom rekle: »Bibi, samo čekaj na Allaha.«
Tako smo preko Karachija letjeli natrag u Lahore, držeći da
će se na mene izliti posebni naknadni blagoslovi jer sam bila
na hadždžu, ali svjesni da moramo čekati Allahovo vrijeme. Na
aerodromu u Lahoreu dočekali su nas članovi porodice i posluga.
Donijeli su vijence od mirisnih narandži i žutih nevena i stavili
nam ih oko vrata. Svi su nas dodirivali i uzvikivali Allāhu ekber,
jer je dodirnuti hadžiju bio blagoslov. Pogledali su i u mene, još
uvijek bogalja, ali nisu ništa rekli.
Otac je mojoj braći i sestrama rekao: »Bog nije nepravedan
Bog. Moramo da budemo strpljivi i da čekamo Njegovo vrijeme.«
32
Poderani veo
»Tako je. Naša sestra mora strpljivo čekati.«
Prenoćili smo u Lahoreu, u kući koja je pripadala jednom članu
naše porodice, i sutradan u koloni krenuli kući, gdje nas je uz
srdačnu dobrodošlicu dočekao njen ostatak.
4
P
Vjenčanje
ovratak s hadždža bio je uzbudljiv, skoro kao i odlazak.
»Dopusti da te dotaknem«, rekla je Samina koja je uvijek
iznova željela da sluša o svemu što smo vidjeli i radili. Tako je bilo
uvijek kad bi se hodočasnici vratili iz Mekke. U Lahoreu bi mase
ljudi trčale na stanicu, uzvikujući: »Ya Muhammed!« i »Ya rasul
Arbi!«, pokušavajući da dotaknu hadžije koje su silazile s voza iz
Karachija. Na taj način su besplatno dobijali nešto od blagoslova
koji su drugi stekli za tako visoku cijenu.
Uzbuđenje je trajalo mjesec dana i tokom tog perioda kod nas je
dolazila rodbina koja je putovala izdaleka i izbliza, te ljudi iz grada,
i svi su donosili sitne poklone, što je bio običaj kad se neko vrati
kući s hadždža. Rodbina i bliski prijatelji dobili su od nas boce sa
svetom vodom s izvora Zemzem. Jednu bocu dobio je hodža koji
je dolazio svake sedmice i s ocem satima razgovarao o svetom
Kur’anu i hadisu, predanju.
Meni su svi govorili: »Bog te blagoslovio«, ali s novim
značenjem, jer sam bila na hadždžu. Ono što smo svi željeli bilo
je, naravno, moje iscjeljenje, ali to nam nije bilo dato. Ako je i bilo
nekih skrivenih zamjerki ili prigovaranja u vezi s tim, do mene
nije doprla nijedna. Članovi porodice samo su uzdahnuli, poljubili
me i rekli: »Bog će te kasnije iscijeliti, Bibi-ji. Moramo se pokoriti
njegovoj volji.«
Iako je, s jedne strane, u mom srcu bila žalost zbog očiglednog
neostvarenja našeg cilja, s druge strane sam mnogo dobila. Vidjela
sam više nego mnogi ljudi iz našeg grada koji su čitav život
štedjeli, a ipak nisu imali dovoljno novca da odu na hadždž. Snaga
osjećanja koju sam doživjela u Ka’abi ostala je u meni, čineći me,
34
Poderani veo
kao kroz maglu, svjesnom da za neke postoji putovanje – kao što
je Sufijevo »putovanje srca« – čiji je vanjski simbol hodočašće
u Mekku. Cilj tih putnika je da se potpuno potčine božanskoj
volji – jer islam i znači »predati se«. S četrnaest godina se nisam
mogla tako jasno izraziti, ali ipak se sjećam kako je snažno u
meni raslo uvjerenje da treba da se držim podalje od svega što
bi moglo da me zarazi, te tako spriječi da se sve više posvetim
molitvi.
Kad se začuo ezan, poklonila sam se, uz Saliminu pomoć, s
jasnijim ciljem na svojoj molitvenoj prostirci s lukom okrenutim
prema Ka’abi. Nisam to učinila samo zato što su me tako naučili,
nego zato što sam osjećala potrebu. Ne znajući kako da na drugi
način uputim molitve svoga srca za dodirom iscjeljenja, više puta
tokom dana među prstima sam okretala tespih, nisku od kuglica
koju sam donijela iz Medine, ponavljajući kod svake kuglice riječ
Bismillah – u ime Boga. Ali, s obzirom na to da nisam imala
nikakvog načina da upoznam Božiju volju za moje iscjeljenje i bez
vidljivog poboljšanja, nastavila sam da molim svoje mehaničke
molitve, spremna da to činim do kraja života.
Nakon sveg uzbuđenja koje je trajalo mjesec dana od našeg
povratka, u julu je bilo mirnije. Mislim da je otac zbog mene bio
potišten. Jednog dana, iznenada je rekao:
»Spremajmo se za vjenčanje!«
»Oče!« Od radosti sam mogla da zaplešem, toliko sam voljela
vjenčanja. Jedna od mojih najstarijih uspomena, ako ne i najstarija,
bilo je vjenčanje moje najstarije sestre s rođakom, kad sam imala
četiri godine. Anis Bibi tada je imala četrnaest godina.
Sjećam se crvene haljine koju je sašila za mene, od istog
materijala i iste boje kao što je bila i njezina. A njezina je bila
bogato ukrašena zlatom, dok je u kosi nosila prekrasan nakit i
krunu, a na nosu prsten optočen biserima. Na desnoj ruci nosila
je pet prstenova pričvršćenih punjanglom za narukvice na zglobu,
a preko svega imala je dupattu od najfinije svilene gaze. Gotovo
sve vrijeme svadbe presjedila sam na njezinim koljenima, a ona
me zaštitnički stiskala uza sebe, grleći me kao što sam ja ponekad
grlila svoju lutku. Kad je ušao hodža da izgovori nad njom bračni
Vjenčanje
35
zavjet, osjetila sam kako je zadrhtala, a kad sam joj dodirnula lice
ispod vela, bilo je mokro od suza.
Svi muški gosti bili su s mladoženjom u susjednoj sobi, a sve
žene bile su s nama. Prema našem običaju, mladoženja nikad nije
vidio lice svoje nevjeste, osim dok su još bili djeca i nisu znali da
su obećani jedno drugom, ali to nije bilo važno. On će je voljeti.
Svi su voljeli Anis Bibi koja je toliko ličila na našu rahmetli majku.
Bilo je to veliko vjenčanje. Došli su i neki od najuglednijih
ljudi. Bilo je mnogo poklona. Miraz koji smo dali bio je bogat i
vjerovatno je osiromašio našeg oca. Dvadeset jedan dio od svega
što smo imali otišao je s Anis Bibi u njezin novi dom, zajedno
s novcem, zlatom, poklonima za mladoženjinu rodbinu… pravo
bogatstvo. Svi su se složili da je to bilo najljepše vjenčanje ikad
viđeno u gradu.
Kad je Anis došla da se pozdravi sa mnom, uhvatila sam se za
nju jecajući. Ona je bila jedina majka za koju sam znala.
»Često ću dolaziti da te obiđem«, rekla je. Zapravo, vratit će
se kući već sutradan, kao što je bio naš običaj, da ostane nekoliko
dana u roditeljskoj kući prije nego što se nastani kod svekra i
svekrve. Izvjesno vrijeme bit će još takvih posjeta, odlazaka i
dolazaka, sve dok se ne prosudi da su mladenci dovoljno sazreli
da žive sami.
Vjenčanje Safdar-šaha održalo se u nevjestinoj kući i bilo je
obrnuto od Anisinog. Žene iz naše porodice nisu prisustvovale
vjenčanju. Čekali smo da nam sutradan dovedu Zenib, nevjestu,
s njezinim veličanstvenim mirazom. Kod nas je ostala dva dana
a zatim se vratila u roditeljsku kuću na sedam dana. Par je bio
zaručen od djetinjstva i ni oni se, prema običaju, nikad nisu vidjeli,
ali sve ostalo bilo je drukčije. Nevjesta je bila starija, u to doba
imala je osamnaest godina. Ostala je kod nas dok Safdar-šah nije
završio poslovne studije na jednom američkom fakultetu, prije
nego što je počeo da radi za jednu fabriku ambalaže u Lahoreu.
Zatim su otišli da žive u Samanabad, gdje su imali svoju vlastitu
lijepu kuću.
Voljela sam kad je Zenib bila s nama. Provodila je vrijeme sa
mnom u mojoj sobi, ili je sjedila sa mnom na ljuljašci u ženskom
36
Poderani veo
dijelu vrta. Ako je vrijeme dozvoljavalo, svakodnevno su me tamo
izvodili da sjedim među ružama i grahoricama, stablima narandži
i manga, dok me žuborenje vode u malim fontanama uspavljivalo.
Kad bismo nas dvije boravile u tom dijelu vrta, vrtlari bi ostajali
podalje, jer je nas od njih dijelila neka nevidljiva linija.
Ubrzo nakon toga i Samina se udala i otišla da živi u
novoizgrađeni grad Rawalpindi, s muževljevom porodicom. Zatim
je na red došao Alim-šah. Upravo je diplomirao pravo i sa svojom
nevjestom otišao da živi u Samanabadu. Postao je član upravnog
odbora plinare.
Moj brak, naravno, nije bio moguć. Mog rođaka smo oslobodili
obaveze i na kraju se oženio veoma lijepom djevojkom, rodicom
po drugoj porodičnoj liniji.
Tako smo otac i ja ostali sami u kući i tada je započelo
dragocjeno razdoblje moga života, tokom kojega mi je otac bio
mnogo bliži nego prije. Sva njegova djeca bila su zbrinuta, pa je
zbog toga bio miran u duši. Kad dođe vrijeme da mora položiti
račun pred Bogom, ne bi mogao biti okrivljen da nije ispunio svoju
dužnost. Između svih nas postojala je veoma duboka povezanost,
sačinjena od porodične privrženosti i vjere. Naše nadahnuće i naš
primjer bio je otac.
Tu su bila još dva člana domaćinstva koje dosad nisam
spomenula: tetak i tetka. Došli su nakon podjele zemlje (odvajenje
Pakistana od Indije – prim. prev.), 1950. godine, godinu dana prije
mog rođenja. Na obje strane bilo je mnogo ljudi koji su ostali bez
krova nad glavom i otac je, kao što mu je i bila dužnost, u svim
novinama objavio poziv svakom članu porodice sajeda koji se
našao u takvom položaju, da mu se obrati.
Ubrzo nakon toga, ovaj par je došao iz Karachija i postao dio
naše porodice. Tetak je postao počasni brat i moj otac mu je
pomogao da osnuje malu firmu za prodaju naveliko. Tetka je nakon
smrti moje majke pomagala u vođenju domaćinstva i brinula se
za mene.
Voljela sam ih – bili su dragi i ljubazni – a prisustvo njihove
dvoje djece, sina od dvanaest i kćerke od osam godina, odvraćalo
mi je pažnju od praznine koja se osjećala u kući.
Vjenčanje
37
Tetka je bila žena dobrog srca, veoma zahvalna što je dobila
krov nad glavom, ali i opsjednuta patnjama koje je njezina porodica
pretrpjela u vrijeme rađanja pakistanske nacije.
»Bilo je strašno… strašno. Brata su mi ubili pred očima… Ne
možete ni zamisliti koliko smo propatili. Spalili su nam kuću…«,
i tu bi se slomila, zašutjela, shrvana bolom.
Postepeno je to tužno iskustvo bilo potisnuto u drugi plan
ustupajući mjesto svjetlijoj budućnosti koja se otvarala pred
njezinom djecom. Kćerka je mogla da se obrazuje, baš kao i sin.
»Ona će biti ljekar«, ponosno je govorila tetka. »A Abas, Abas će
ići u vojsku.«
To su bila ugledna zanimanja. Savremena kretanja u obrazovanju
stvarala su probleme, posebno djevojkama. Šta su one mogle
da rade? Ženama je bilo dostupno svega nekoliko zanimanja. A
nekima od tih žena, posebno onima u velikim gradovima, padale su
na pamet ideje koje su se sukobljavale s tradicijom, prema kojoj su
djevojke što prije trebale da se udaju i skrase u vlastitom domu.
»Zar ne misliš i ti tako?«, upitala me tetka.
Trgla sam se iz sanjarenja. »Valjda je tako«, rekla sam.
»Da, itekako je tako«, rekla je tetka. »Moja kćerka će završiti
studij i postat će ljekar. Zamisli koliko će joj to koristiti kad se
uda i kad joj djeca budu bolesna«.
Nije mi smetalo što je tako bez prestanka pričala više od sat
vremena. Trebalo je samo tu i tamo ubaciti po koju primjedbu i
bujica riječi bi se nastavila. Za nju je to bila bezazlena razonoda,
a meni je omogućavalo da mislim na nešto drugo.
Tetka i tetak poštedjeli su me mnogo iscrpljujuće brige oko
posluge, jer smo, kao i svako domaćinstvo, imali izvjestan broj
slugu koje je trebalo nadgledati i za čiju smo socijalnu skrb mi
bili odgovorni.
Salima je bila sa mnom od moje sedme godine. Kad je preuzela
brigu o meni bila je stidljiva djevojka sa sela kojoj je tad bilo
četrnaest godina. Kako sam postajala starija, dali su joj pomoćnicu
Semu koja je dolazila iz iste porodice.
Imali smo još posluge koju je nadgledao munshi – nešto kao
upravnik imanja – iz svoje kancelarije, smještene blizu glavnog
38
Poderani veo
ulaza u kuću. A on je svakog jutra primao naloge od mog oca.
Vodio je brigu da se obavi kupovina, pripreme jelovnici u skladu
s prilikama, naruče zalihe, odnesu pisma na poštu, propisno prime
prijatelji i plate računi. Svake sedmice je podnosio izvještaj o svom
upravljanju. Niži po zapovjednom lancu, ali ipak značajnog ugleda
zbog svoje ličnosti, bio je chowkedar, vratar. Kad bi na vratima
pozvonili posjetioci, dužnost chowkedara bila je da sazna kojim
poslom dolaze, a onda da ih, ako ocijeni da su pošteni, pošalje
munshiju, koji bi ih potom odvodio do člana domaćinstva kojeg
traže.
Bila su tu i četiri vrtlara. Dita je bio glavni vrtlar koji je
nadgledao kupovinu biljaka, kopanje rupa za njihovo sađenje te
premještanje saksija s cvijećem u sunčani vrt tokom zime ili na
sjenovitu verandu tokom ljeta. Drugi vrtlar se brinuo da se Ditine
naredbe izvrše, a treći se starao da u cijevima uvijek ima dovoljno
vode, kako za navodnjavanje vrta, tako i za male fontane koje
su prskale vodu u vrtu. Ditin sin je kosio travu i sve održavao
urednim.
Imali smo i kuhara, muškarca, a on je imao svog pomoćnika. Ja
nikad nisam ušla u kuhinju – sprečavala me ona nevidljiva linija.
Rahmat Bibi bila je mljekarica koja je svako jutro pravila svjež
puter od mlijeka iz stada naših bivola. Lahraki je posluživao za
stolom, a pomagao mu je Sati. Osim toga, radili su i kućne poslove.
Na taj način su moć i odgovornost prolazili kroz mnoge kanale,
tako da su se naši interesi podudarali s interesima posluge. Plate
nisu bile visoke, jer je veći dio posluge živio na našem imanju,
gdje su imali i hranu i odjeću. Uz to, nisu radili tako naporno kao
ljudi izvan našeg doma – barem sam ja tada tako mislila.
Ja nikad nisam vikala na poslugu i bilo mi je drago što to nije
činila ni tetka, uprkos svom njezinom prigovaranju. Doduše, jesam
jednom čula prepirku između nje i dhobija, perača, koji je zagubio
neki vrijedan komad odjeće. Uvijek sam se divila kako ta prljava
odjeća za sedam dana postaje snježno bijela, ispeglana peglom na
ugljen i vraćena natrag bez ijednog nabora – i sve to urađeno u
kući od blata, koja je u blizini imala samo jednu ručnu pumpu za
ispumpavanje vode i kanal za navodnjavanje u kojem se pralo.
Vjenčanje
39
Dhobi, perač, nikad neće biti bogat, ali je po mnogo čemu živio
dobro. Nije bio plaćen gotovinom nego robom – brašnom, vrećom
riže. Ono što nije potrošio, mijenjao je u selu za stvari koje su
mu bile potrebne.
»To i nije loš život. Bilo bi dobro kad bih ja mogao da živim
barem tako, ako bih izgubio sve ovo«, rekao je moj otac, šireći
ruke da pokaže svoju udobnu kuću i zemljište.
Otac je imao jasnu teoriju o radu u kulturi poput naše. »Naravno,
imamo mnogo posluge koja se brine za samo nekoliko ljudi, ali
nas ne košta mnogo što ih hranimo i oblačimo. Mi smo potrebni
njima tačno toliko koliko su i oni potrebni nama. Pozivam bilo
koju razvijenu zemlju da nađe bolji sistem hranjenja i zapošljavanja
svojih siromašnih slojeva.«
Ja sam imala učiteljicu, Raziju, koja mi je držala časove
iz islamske religije, urdu jezika, historije Indije i Pakistana,
matematike, persijskog jezika, osnova nauke. Umjesto engleskog,
učila sam napredni stepen urdu jezika.
Razija je bila ljubazna i obzirna žena, visoka i lijepa. Ušla je
u moju sobu kao dašak svježeg zraka i zahvaljujući njoj počela
sam da se interesujem za svijet oko sebe. Slušala sam na radiju
vijesti i vjerske programe, te gledala televiziju koju je otac kupio
nakon našeg povratka iz Mekke, da bi ublažio razočarenje zbog
mog povratka kući u stanju u kojem sam i otišla.
Jednog dana, Razija je rekla: »Sad si spremna za ispite. Uskoro
više neću moći da ti dajem časove.« Bila sam toliko uzbuđena
zbog najavljenih ispita, da nisam u potpunosti shvatala koliko će
mi nedostajati časovi provedeni s njom.
Položila sam ispite i poslije toga po čitave dane sjedila
besposlena. Razija je imala drugu učenicu i nije mogla često
dolaziti da me posjećuje.
Ali otac je nastavio da me posjećuje svake večeri. Sjedio bi
sa mnom, čitao novine i prenosio mi najnovije poslovne vijesti
i novosti o događanjima u gradu. Povremeno bismo odlazili na
kratka putovanja u obilazak okoline. Ranije sam mislila da je oblast
u kojoj živimo središte Punjaba, a Punjab je, naravno, u mojoj
glavi bio središte Pakistana. Osim po kvalitetu uzgojne stoke i
40
Poderani veo
sve bržem razvoju industrije, Punjab je bio poznat i kao središte
jednog romantičnog događaja. Tu se nalazio mezar jednog mladog
para kojega je život razdvojio, a smrt ujedinila.
Prvi put sam tu priču, sa svim njezinim zapletima i
pojedinostima, čula od Samine, a poslije nas je otac odveo da
vidimo bijeli mermerni mezar koji je bio podignut u spomen na
nesretne ljubavnike.
Radilo se o djevojci čije je ime bilo Heer, što znači »lijepa«, i
mladiću koji se zvao Ranjha, farmerovom sinu, koji je želio njom
da se oženi. Iako su oboje poticali iz imućnih porodica, problem
je bio u različitim kastama. Roditelji su Heer na prijevaru udali
za muža po njihovom izboru, ali ona je i dalje voljela Ranjhija s
kojim je bila zaručena. Naposljetku je čak i kralj saznao za tu
priču i poništio taj brak. Ali, ispostavilo se da će njezina doli,
svadbena kola, koja su je vozila Ranjhi, postati njezina mrtvačka
kola. Naime, kad je krenula od kuće ujak joj je dao da popije
otrovano piće. Kao i u tradiciji o Romeu i Juliji, Ranjhi je izvršio
samoubistvo.
Takve priče hranile su našu strast za romantikom. Tek mnogo
kasnije uspjela sam da uporedim tu priču s osjećanjima moga oca
prema mojoj majci. To nije bila prolazna romantična strast, nego
svesrdna ljubav, zbog koje se žrtvovao do kraja života.
5
N
Žaoka smrti
e volim se sjećati onoga što se zatim dogodilo, iako žaoka
te uspomene sa sobom nosi i utjehu. Naš otac, uvijek tako jak,
razbolio se.
Bilo je to u decembru 1968. godine. Padale su obilne kiše i
bilo je hladno. Otac je predugo ostao vani na imanju i vratio se
kući mokar i prozebao. Te večeri je otišao u krevet s groznicom.
Sljedećeg jutra s mukom se odvukao do kancelarije, siv u licu
i oznojen. Nakon što je obavio poslove, vratio se kući. Te večeri
osjećao se još lošije, a u disanju mu se čuo čudan hropac.
Došao je ljekar i prepisao mu lijek. Došao je i hodža i pomolio
se. Nakon toga, temperatura je spala i Majeed ga je ponovo
odvezao na posao, ali ubrzo ga je vratio kući u stanju potpune
malaksalosti i otežanog disanja.
Uža porodica okupila se oko njega i svi smo davali sve od
sebe da mu pomognemo da pobijedi bolest koja je sad bila
dijagnosticirana kao upala pluća. Trebalo je da leži u bolnici, ali
je uporno navaljivo da ostane kod kuće, pokušavajući da obavlja
poslove iz spavaće sobe. Dva-tri dana borio se s bolešću, a onda
je nastupilo pogoršanje kojega smo se svi pribojavali. Gubio je
bitku, a mi smo bili nemoćni da ga spasimo. Počeo je da nam daje
uputstva o raspodjeli imovine, a testament je predao Safdar-šahu,
koji je imao njegovu punomoć.
Otac je i na samrti mislio na mene. Pogledao me je i uz veliki
napor izustio: »Ostavio sam ti mnogo imovine. Ako ti bude trebalo
i stotinu slugu, nikome nećeš biti na teretu. Pazi na tetka i tetku
i daj im sve što im je potrebno.«
42
Poderani veo
Užasnuti, zurili smo jedno u drugo. »Ovo se ne događa«, govorili
smo kroz plač. Nestajao je ispred nas, kao što voda otječe u zemlju.
Sjedila sam u invalidskim kolicima pored njega i, izbezumljena,
nadvijala se nad njim.
»Oče, ne ostavljaj nas. Potreban si nam. Ako ti odeš, i ja ću za
tobom«, vikala sam kroz jecaje, jedva svjesna onoga što govorim.
Otac je otvorio oči i slabašnim pokretom položio ruku na moju
glavu: »Ovo je teret za tebe, ali ne smiješ počiniti samoubistvo.
To je grijeh. Nikad nemoj zaboraviti da pripadaš porodici sajeda,
Muhammedovoj porodici. Ti ćeš ići u džennet – zato se nemoj
ubiti, jer ćeš u tom slučaju otići u džehennem. Nemoj slušati
bapske priče. Živi pravednim životom i opet ćemo svi biti zajedno
s tvojom majkom.«
Na to se malo pridigao i grozničavo mi zgrabio ruku, dok mu je
u očima svjetlucala čudna, sasvim direktno uperena svjetlost, kao
da ima viziju. Šapatom je izustio: »Gulshan, jednog dana Bog će
te iscijeliti. Moli mu se.« Zatim je ponovo pao na jastuke, dišući
teško i sporo. Oči su mu se sklopile.
Ostala sam pored njega gorko plačući. »Kako mogu imati vjeru
ako ti nisi sa mnom, oče?«, jecala sam.
Tada je i Safdar-šah briznuo u plač: »Ne ostavljaj nas. Još si
nam potreban. Ti si nam i otac i majka.«
Pogledala sam u svog brata, tvrdog poslovnog čovjeka. Nisam
znala da u sebi nosi tako nježna osjećanja prema našem ocu,
koji nas je odgojio i brinuo se za nas tokom našeg djetinjstva i
mladosti.
Otac je otvorio oči. Naprezao se svom snagom svoje volje da
bi ostao s nama.
»Čuvajte sestru«, rekao je redom svakom svom djetetu, a oni
su se svečano zavjetovali da će tako i učiniti. Zatim je popio malo
vode, izgovorio nekoliko stihova iz sure Jāsin, u čemu smo se i mi
pridružili, a onda je zauvijek sklopio oči. Ostao je tako, dišući teško
i sporo, još nekoliko sati, dok smo mi bdjeli nad njim. Umro je u
8 sati ujutru, 28. decembra 1968. godine, dok je njegov prijatelj
hodža izgovarao suru Jāsin:
Žaoka smrti
43
I puhnut će se u rog, pa će oni iz grobova prema
Gospodaru svome pohrliti, govoreći: »Teško nama! Ko
nas iz naših grobova oživi?« – »Eto ostvaruje se prijetnja
Milostivog, poslanici su istinu govorili!«
Biće to samo jedan glas i oni će se svi pred Nama
obratiti.
Danas se nikome neće nepravda učiniti i vi ćete, prema
onom kako ste radili, nagrađeni biti, stanovnoci dženneta
uživaće toga dana u blagodatima veseli i radosni, oni
i žene njihove biće u hladovini na ukrašenim divanima
naslonjeni, u njemu će imati voća i ono što budu željeli…
Ovaj tradicionalni odlomak pročitali smo kroz suze, vjerujući
da će on olakšati tjelesni prelazak našeg oca kroz smrt. Zatim je
Samina poljubila njegovo zauvijek usnulo lice, a mi ostali smo
slijedili njezin primjer.
Sljedećih nekoliko sati, uz njega je bio muški dio porodice i
komšije, vični posmrtnim obredima. Zajedno s poslugom oprali su
očevo tijelo i obukli ga u poseban bijeli mrtvački pokrov koji je
otac donio s hadždža, spreman za njegovo posljednje putovanje.
Pokrov se sastojao od duge košulje i dvije plahte, jedne koja je bila
obavijena oko pojasa, i druge koja je išla preko ramena. Stavili su
mu turban na glavu i potpuno ga umotali u jednu bijelu plahtu,
stavljajući ga zatim u sanduk, na kojem su svuda unaokolo bile
ispisane molitve i stihovi iz svetog Kur’ana. Sanduk je ostao
otvoren sljedećih šest sati, da bi ženski dio porodice mogao s
njim da se oprosti i oda mu počast. Nakon toga, iznesen je u vrt.
Pored njega je prolazila nepregledna kolona ljudi, dok se svako
ponaosob naginjao da poljubi sanduk i pomoli se, ili da mu pošalje
oproštajni poljubac.
Otac je bio važna i poznata osoba, vjerski učitelj, pir, s vlastitim
murreedima (sljedbenicima), te istaknuti zemljoposjednik i poslovni
čovjek. Zato se njegova dženaza te večeri ticala i porodice i
zajednice. A na njoj je, uključujući porodicu, pripadnike poslovnog
društva, predstavnike vjerskog života i mnoštvo očevih sljedbenika,
prisustvovalo hiljadu ljudi. Bila je to dženaza za pamćenje.
44
Poderani veo
Kao sajed porodica, imali smo svoj poseban dio na gradskom
groblju, i otac je tu bio položen u mali mauzolej, gdje je bila
pokopana i njegova žena. Na dženazi su bili samo muškarci. Hodža
je vodio dženaza-namaz i svi su se klanjali i molili se. Nakon toga,
sanduk je bio spušten u zemlju, a ožalošćeni su na njega bacali
malo zemaljskog praha. Mezar je zatim bio pokriven čadorom,
pokrivačem od nanizanog cvijeća.
Što se mene tiče, bila sam sleđena, ukočena od bola i nepokretna.
Dok ih je tetka nadgledala, Samija i Sema su užurbano radile oko
mene, ulazile čas unutra, čas izlazile van, okupale me, presvukle,
donijele mi toplo mlijeko i masirale mi glavu, ne bi li nekako bol
uminula. Kao kroz maglu, bila sam svjesna straže koju su postavili
pred mojim vratima.
»Ne, ona nikoga ne želi da vidi. Najbolje je da je zasad ostavite
na miru.« Čak su i članovi porodice bili vraćeni s mojih vrata.
Mora da sam zaspala, jer kad sam se trgnula, moj sat je
pokazivao da je tri ujutru. Neko vrijeme sam još ostala tako da
ležim, osluškujući tihe zvuke koji su mi govorili da je posluga već
ustala i da se pripremaju za novi dan. Iskusili smo ono najgore što
se može iskusiti u životu, a ipak, rutina je morala da se nastavi.
»Nije uredu da jedan beskorisni bogalj kao što sam ja živi, a
da je moj otac mrtav«, pomislila sam. »Bože, ne mogu ovako da
živim, možda i sljedećih trideset godina. Molim te odvedi me ocu.«
Zašto je Bog bio tako daleko i zašto je šutio? Možda su moji
preci nešto strašno sagriješili. Možda je Bog želio da vidi malo više
strpljenja u meni… da, ali ako je iko bio strpljiv, ja sam to bila,
a ipak sam još uvijek nepokretna. Ne bude li mi pomogao, morat
ću da pronađem način da se oslobodim ovog klonulog tijela. Ali
kako? Da se objesim? S jednom rukom to bi mi bilo nemoguće.
Da se otrujem? Gdje da nabavim otrov? Kad bih samo mogla da
nađem nož ili makaze… ali bili su pod ključem. I još dok su mi
te misli prolazile kroz glavu, na njihovo mjesto je došla druga
misao: »Nikad nećeš biti u džennetu sa svojim ocem i majkom
ako oduzmeš svoj život.« Kao sajed, automatski sam imala pravo
na ulazak u džennet, čak i ako ne bih uspjela da se pridržavam
svih pet stubova islama, ali samoubistvo bi mi oduzelo to pravo.
Žaoka smrti
45
Pa onda, možda nikad neću biti iscjeljena. Srce mi se
steglo i osjećala sam kao da je sve iz njega iscijeđeno, a suze
su mi nezaustavljivo tekle. I upravo sam tada, iz te potpune
bespomoćnosti, počela da razgovaram s Bogom, ali stvarno da
razgovaram, ne kao što to rade muslimani, koristeći utvrđen
skup molitava i obraćajući mu se preko velikog ponora. Gonjena
tom ogromnom prazninom u sebi molila sam se kao da govorim
nekome ko poznaje moje okolnosti i potrebe.
»Želim da umrem«, rekla sam. »Ne želim više da živim,
završimo s tim.«
Ne mogu da objasnim, ali znam da me ovog puta čuo. Kao da
je bio podignut veo između mene i nekog izvora mira. Stežući svoj
šal oko sebe zbog hladnoće, sve odvažnije sam govorila u molitvi:
»Kakav sam to strašan grijeh počinila, da si me osudio na
ovakav život?«, jecala sam. »Odmah nakon mog rođenja uzeo si
mi majku, zatim si me načinio bogaljem, a sad si mi uzeo i oca.
Reci mi zašto me tako žestoko kažnjavaš?«
Tišina je bila tako duboka, da sam mogla da čujem otkucaje
vlastitog srca.
»Neću te pustiti da umreš. Održat ću te u životu.«
Bio je to tih, nježan glas, kao da je dašak vjetra prešao preko
mene. Znam da je to bio glas i da je govorio na mom jeziku i
da je s njim došla nova sloboda da se obratim Bogu, Vrhovnom
biću, koji mi do tada nikad nije dao ni nagovještaj da uopšte zna
da postojim.
»U čemu je svrha mog održavanja u životu?«, upitala sam.
»Bogalj sam. Dok je otac bio živ, mogla sam sve da dijelim s njim.
Sad je svaki minut mog života kao stotinu godina. Uzeo si mi oca
i ostavio me bez nade, bez ičega za šta bih živjela.«
Ponovo se začuo glas, živ i tih. »Ko je vraćao vid slijepima, ko
je iscjeljivao bolesne, ko je liječio gubavce i ko je uskršavao mrtve?
Ja sam Isus, Marijin sin. Čitaj o meni u Kur’anu, u Merjeminoj
suri.«
Ne znam koliko je trajala ova razmjena riječi. Pet minuta? Pola
sata? Odjednom se iz džamije začuo poziv za sabah-namaz i ja sam
otvorila oči. U sobi je sve izgledalo uobičajeno. Zašto mi niko nije
46
Poderani veo
donio vodu za pranje? Činilo se kao da mi je za ovaj čudni susret
bio dat prostor u kojem ću imati mir i privatnost.
Kasnije tog dana, kad sam sa sestrama i ostalim ženskim
članovima porodice otišla na groblje, zamalo sam samu sebe
uvjerila da sam sanjala. Tamo je bilo tiho i mirno, a na humci
od smeđe zemlje stajalo je svježe cvijeće. Ali ja sam s užasom
gledala u sve to. On, koji nikad za svog života nije dopustio da
na njega padne trunka prašine, sad je bio pokopan pod svom tom
prljavštinom. To je bilo previše strašno da bi se moglo gledati.
Nakon povratka iz ove tužne posjete, trebalo je biti u žalosti
četrdeset dana. Tokom tog perioda, Safdar-šah i Alim-šah neće ići
na posao, dok će nas neprekidno posjećivati rijeka ljudi, izbliza i
izdaleka, važnih i običnih, da odaju počast ocu.
Svo to vrijeme hranu će nam donositi komšije. U našoj kući
se ne smije paliti vatra. Od nas se očekivalo da svo svoje vrijeme
posvetimo sjećanju na umrlog i da svima koji dolaze govorimo
o njemu. U znak poštovanja naši posjetioci su sjedali na pod i
govorili o dobrim stvarima koje je rahmetlija učinio. Time su mu
odavali počast i hrabrili porodicu. Bio je to plemenit običaj koji je
omogućavao da se ožalošćenoj porodici izrazi saučešće i podrška
zajednice.
Po povratku s groblja, dok smo bili duboko potišteni, dogodilo
se nešto čudno. Jedna služavka iznenada je vrisnula i pokazala na
stolicu: »Vidjela sam ga kako u njoj sjedi«, rekla je kroz plač. Niko
nije bio iznenađen. Osjećaj prisustva umrle osobe ne napušta odmah
kuću, a što se tiče moga oca, mi jednostavno još uvijek nismo
mogli da vjerujemo da ga nema. Izgledalo je kao da je samo izašao
van kako bi dao neka uputstva vrtlaru i da će se istog časa vratiti.
Pogledala sam u služavku, pitajući se zašto ga je baš ona vidjela.
U moju sobu ušla je tetka i ostala sa mnom neko vrijeme,
masirajući mi glavu da bi mi ublažila jaku glavobolju, koja je bila
posljedica svih mojih prolivenih suza.
»Tetak i ja brinut ćemo se za tebe kao otac i majka. Molim te
smatraj nas takvima i pokušaj da gledaš na ovaj gubitak kao na
Allahovu volju. On je tvog oca odveo u džennet.«
Žaoka smrti
47
Kad je tetka otišla, zatražila sam svoj Kur’an na arapskom i
počela da čitam Merjeminu suru, tjerana potrebom da radim nešto
što će mi odvratiti misli od onoga što se jutros dogodilo. Ali bilo
je teško čitati arapski s potpunim razumijevanjem teksta, iako
su njegovi ritmični pjevljivi stihovi učenje napamet činili veoma
lakim. E tu mi je na pamet pala jedna smjela zamisao. Zašto ne
bih čitala Kur’an na svom jeziku?
Napisala sam pisamce i predala ga Salimi kad je došla da me
presvuče. U njemu je pisalo: »Molim vas dajte donosiocu ovog
pisma najbolji prijevod Kur’ana na urdu jeziku koji posjedujete.«
»Odnesi ovo u knjižaru i traži prijevod Kur’ana na urdu koji
je izdala kompanija Tadž«, rekla sam joj. »Novac uzmi od tetke.«
Salima je obzirno klimnula glavom i otišla. Nakon dva sata
pojavila se s knjigom umotanom u novine.
»Odlično«, rekla sam. »Možeš li sada za nju napraviti omot?«
Kad je te noći cijela kuća utonula u mir i tišinu, odmotala sam
zeleni svileni omot i izvadila Kur’an na urdu jeziku. Na trenutak
sam knjigu držala u ruci. Silno sam željela da ponovo čujem onaj
glas, glas koji je sa sobom nosio uvjerenje da On čuje moje molitve
i da postoji put iscjeljenja i nade. A nagonski sam znala da, ako
hoću ponovo da Ga čujem, moram poslušati Njegov poziv da
čitam. I tako sam, ispunjena radoznalošću i tugom, bez i najmanje
zamisli koliko je značajan taj čin, izgovorila Bismillah, otvorila
Kur’an i počela da čitam (sura Āli ‘Imrān):
A kada meleki rekoše: »O Merjema, Allah ti javlja
radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih,
Īsā, sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu
i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u
kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit.«
Trećeg dana nakon očeve smti, Safdar-šah postao je glava
porodice. Dvojica adža na glavu su mu svečano stavili jedan od
očevih turbana i otada je on postao pir u našoj porodici i šah. Od
njega se očekivalo da zna odgovore na vjerska pitanja. Bit će on
48
Poderani veo
dobar pir. Neki drugi, koji su imali tu titulu, bili su neobrazovani
i praznovjerni.
Tokom četrdesetodnevne žalosti naša kuća je vrvjela od komšija,
posjetilaca, očevih sljedbenika i njihovih žena. Došli su da nam
budu na usluzi i imali su dobre namjere; čistili su kuću i posluživali
hranu drugim posjetiocima. Donijeli su i odjeću za našu porodicu,
koju smo iz pristojnosti bili obavezni da nosimo.
»Ovo je odjeća smrti, a ne života«, rekla je Anis Bibi, s
nelagodom navlačeći svoju shalwar kameeze.
Razdoblje žalosti završilo se s dva čina: mezar je bio zacementiran
i podignut je nišan. Svi su bili pozvani na tradicionalni ručak
povodom obilježavanja dana završetka žalosti, zvani chalisvanh.
Bio je podignut velik šator. Priprema hrane bila je prepuštena
jednoj lokalnoj radnji. Postavili su peći za kuhanje i napunili rižom
stotinu pedeset velikih kazana. Posluženi su bili pileći pilav i slatka
riža. Svi su sjedili na tlu i rukama jeli iz metalnih tanjira.
Ja nisam bila prisutna jer sam mrzila da me gledaju i sažaljevaju
zbog moje deformisanosti, ali čula sam o svemu što se tamo
događalo.
Nakon toga, Safdar-šah se morao vratiti u Lahore, ali prije nego
što je otišao došao je da me vidi i sjeo u stolicu u kojoj je tako
često sjedio otac. Izgledao je zabrinuto. U ruci je držao dokument
koji se odnosio na imovinu koju mi je otac ostavio. Znala sam šta
će reći i imala sam spreman odgovor.
»Draga moja sestro«, počeo je, »da tetka i tetak nisu tu da se
brinu o tebi, pozvao bih te da dođeš i živiš s nama. Kao što znaš,
otac ti je ostavio najveći dio svoje imovine. Ja, naravno, nisam
protiv toga ni na koji način, jer te otac veoma volio, posebno se
brinuo za tebe i u prvom redu mislio na tvoju udobnost i dobrobit.
Ali s obzirom da si sad bogata žena, možeš živjeti gdje god hoćeš,
uključujući i Lahore.«
Tu sam ga prekinula. »Hvala ti, brate, ali ne bih željela da
napustim ovu kuću u kojoj sam odrasla. Ne želim da idem u
Lahore.«
Brat me s čežnjom pogledao: »Zar je dobro za tebe da ostaneš
ovdje i baviš se crnim mislima?«
Žaoka smrti
49
»I u Lahoreu bih se bavila crnim mislima. Ali ovdje sam na sve
navikla«, odgovorila sam.
Nisam mu rekla šta je drugi razlog – da samo ovdje, na miru i
u privatnosti, mogu da nastavim svoju potragu u svetom Kur’anu
za prorokom i iscjeliteljem Isusom.
»Uredu. Ako je to ono što želiš, neka tako bude«, rekao je
Safdar-šah. Učinilo mi se da mu je laknulo. »U tom slučaju,
moramo očeve želje u pogledu upravljanja finasijama sprovesti u
djelo«, dodao je.
Dogovorili smo se da će Safdar-šah položiti novac u banku
u Lahoreu, odakle ću ga ja podizati. Ja, kao glava kuće,
svakog mjeseca ću za troškove potpisivati čekove Muslimanske
komercijalne banke. Novac potreban za održavanje kuće davat
ću tetku, a Safdar-šah će dolaziti dvaput mjesečno da pregleda
račune.
»Znam da će sve biti uredu«, rekao je Safdar-šah. »Otac je za
života imao veliko povjerenje u tvoju razboritost.«
Tako je, na njegovo zadovoljstvo, sve bilo dogovoreno i on je
otišao. Svi su otišli, jedan po jedan, prepuštajući me turobnom
životu, bez bliskog druga ili prijatelja s kojim bih podijelila svoju
usamljenost, iako nisam bila bez društva.
Nakon što je Safdar-šah otišao, u moju sobu je ušla tetka. »Imaš
sreće što su ti ukazali toliko povjerenje«, rekla je. »Kad sam ja bila
tvojih godina, smatralo se neprimjerenim da žena zna previše o
poslu… ali tvoj otac, rahmet mu duši, odnosio se prema tebi kao
prema sinovima.«
Tetka je izašla, i dok je moju sobu obavijala tišina, otvorila sam
svoj Kur’an na urdu jeziku i počela da čitam odlomak iz sure Āli
‘Imrān, koji je sada bio u središtu moje pažnje:
I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću
mrtve, voljom Allahovom…
Bilo je tu još mnogo toga što nisam razumjela. Mnogi učeni
ljudi pokušavali su dati svoja tumačenja o proroku Isusu koji je,
kako kaže ova sura, bio stvoreno biće, načinjen od praha baš kao
50
Poderani veo
i Adam, ali koji je mogao, vlašću Allahovom, činiti sva ta čuda.
Da je važan, u to nisam mogla sumnjati, ali ko je bio taj prorok
koji je poznavao moje potrebe i koji je mogao sa mnom govoriti
s neba kao da je živ?
Izgubila sam najdražeg prijatelja i preda mnom se nalazio
prazan život. Ali ipak, sjeme traganja i nade bilo je posijano u moje
srce. Bila sam sigurna da ću jednog dana otkriti tajnu tajanstvenog
proroka, koja se skrivala na stranicama svetog Kur’ana.
6
P
Automobil
oslije očeve smrti, njegov plavi Mercedes, pokriven crnim
plahtama, stajo je u garaži kao spomenik čovjeku koji je ispunio
naše živote srećom i koji je sad nestao, baš kao što sjajno sunce
nestane s našeg neba, ostavljajući nas da drhtimo od hladnoće.
Bio je to automobil imućnog čovjeka. Očev svakodnevni odlazak
na posao u Mercedesu bio je dio našeg dnevnog rituala. Automobil
je već sam po sebi bio predivan, ali dodatni sjaj davala mu je očeva
veličanstvena pojava dok je sjedio iza svog vozača, Majeeda, čiji
su turban i ravna leđa govorili svijetu koliko je samo ponosan što
vozi takvog gospodara.
I mi djeca bili smo ponosni kad bi nas otac negdje povezao
automobilom. Dječaci su u njemu išli u medresu, a ja s ocem dok
je tražio lijek i ljekara za moju bolest. Ponekad su to bila i kratka
putovanja, kad bi me iz moje turobne sobe poveo na put za Lahore
u posjetu rođacima.
Sad je njegov automobil mirovao. Niko nije htio da ga vozi, čak
ni moj brat Safdar-šah. Majeed je redovno skidao plahte i glancao
tamnoplavu karoseriju i hromirane dijelove, dok ne bi zasjali poput
ogledala. Trljao je tablu s instrumentima od mahagonija i voskom
čistio kožne jastuke, dok nisu počeli da šire bogat miris. Na
isti način čistio je i motor i podmazivao ostale dijelove, podižući
automobil dizalicom da ne bi neprekidno ležao na gumama. Dok
je radio, Majeed je tiho govorio, kao da razgovara s automobilom.
Sluškinje su mi sve to uz kikotanje prenijele:
»Trebalo bi da čuješ onog Majeeda. Izgleda da je malo ćaknut.
Govori automobilu: ‘Ti nisi mrtav!’«
52
Poderani veo
»Prestanite!«, ukorila sam ih. »S takvim stvarima se ne treba
šaliti.«
Imala sam nelagodan osjećaj da će ih otac čuti, da će izaći iz
sjene oko kuće dok se spuštao sumrak i zatražiti da automobil
bude spreman, da će sjesti u njega i odvesti se baš kao da se ništa
nije dogodilo. I kao da je ovo trebalo da se naglasi, dogodilo se da
je jednog dana kod mene dotrčala jedna od služavki s pričom da
je vidjela gospodara kako hoda po kući.
»Da li je razgovarao s tobom«, upitala sam je.
Zadrhtala je i rekla: »Ne, Bibi-ji. Nije me ni pogledao. Samo
je otišao pravo kroz ta vrata. Kad sam provirila nije bilo nikoga.
Soba je bila prazna!«
Nisam je ukorila zbog pretjerane mašte, ali pitala sam se zašto
ja nisam vidjela njegovo drago lice.
Ali s druge strane, taj automobil je bio i simbol mog
bespomoćnog stanja. Mora li zaista zauvijek ostati u garaži – kao
odjek prohujalih dana? Moram li ja, do kraja svog života, ostati
bespomoćna i živjeti od uspomena?
Moja braća i sestre morali su živjeti svoj život i ja im, iako
su vjerno ispunjavali sva očeva uputstva u vezi mene, nisam
željela biti ni teret ni briga. Sestrama moja potištenost nije mogla
promaći. Jednog dana Samina me upitala: »Sestrice, šta te toliko
muči i rastužuje?« Kad sam joj odgovorila, rekla je: »Nikad nam
nećeš biti teret. Isuviše te volimo.«
I tako, kad bi me obuzele crne misli i očaj, pokušavala sam
samu sebe da urazumim kako sam najbolje znala i umjela. »Vidi,
Gulshan, imala si neopisivu sreću da se rodiš u ovakvoj porodici.
Mogla si biti rođena kao siromašna poput neke od tvojih sluškinja.
Mogla si imati oca koji te ne voli i braću i sestre kojima nije stalo
do tebe. Dobro si obrazovana. Imaš krov nad glavom i otac se
pobrinuo da ni u čemu ne oskudijevaš. Sad od svoje situacije učini
najbolje što možeš. Sjeti se onih dana u Mekki kad si bila tako
blizu Bogu i njegovom Poslaniku. Sjeti se očevih riječi da će te
Bog iscijeliti, a ako ti to nije dovoljno, sjeti se glasa koji si čula
u ovoj sobi o Isusu Iscjelitelju.
Automobil
53
Kad sam sve ove stvari stavila na vagu, bile su dovoljne da
me izvuku iz očaja. Svaki dan nabrajala sam blagoslove koje
sam dobila, skidajući tako postepeno sa sebe terete koji su mi
onemogućavali da se moj duh uzdigne. Pa ipak, negdje duboko u
meni neprekidno je tekao stalan strah da možda nikad neću biti
iscijeljena.
Marljivije nego ikad, posvetila sam se molitvi. Dani su mi
tekli po ustaljenom redu koji je zahtijevao pet dnevnih namaza.
Svakog jutra budila sam se u tri sata i pripremala za Fajr qe
namaz (sabah-namaz), molitvu u zoru. Zatim sam čitala Kur’an
na arapskom, sve do doručka koji sam uzimala u svojoj sobi.
Nakon doručka Salima ili Sema su me presvlačile, a zatim
sam vrijeme ispunjavala čitajući neku vjersku knjigu ili novine,
slušajući radio ili pišući pismo bratu ili sestri. Nakon toga slijedio
je ručak i odmor, a onda ranopopodnevna molitva Zohar qe namaz
(podne-namaz). Kad su se tetkina djeca vratila iz škole, izvodili
su me u kolicima u dvorište da ih gledam kako se igraju. Dva
sata prije sumraka bilo je vrijeme za Asar qe namaz (ikindijanamaz), a otprilike dva sata poslije za Maghrab qe namaz (akšamnamaz). Posljednja se klanjala noćna molitva, Isha qe namaz
(jacija-namaz), kojoj se pridavala i najveća važnost.
Od žena se nije zahtijevalo da idu u džamiju. Umjesto toga, tiho
smo izgovarale molitve kod kuće. Radije bih se odrekla hrane nego
prestala s molitvama, iako su se one obavljale bez razmišljanja.
Bile su moja veza s ocem, znak da održavam vjeru. On me naučio
da ću ga, ako ostanem vjerna, sresti u džennetu odmah nakon što
umrem, kad ću dobiti i novo tijelo. U džennetu će sve žene biti
mlade i lijepe – tako nas uči sveti Kur’an.
Ali negdje duboko u meni kolao je dubok crni strah s kojim
nisam usuđivala ni da se suočim, a kamoli da to nekome spomenem.
Vjerovatno je Bog ljut na mene i mora da mi je zato uzeo oca.
Počela sam da se bojim Boga kojega smo obožavali. Bio je skriven
od mene iza vela tame i nepoznatog.
Na površini mog života ništa od ovoga nije se vidjelo. U mnogo
čemu moj dom je u to vrijeme izgledao kao raj. Iako smješten
54
Poderani veo
među zelenilom, okružen plodnom zemljom koju je natapalo pet
rijeka – Jhelum, Ravi, Ind, Chenab s novom branom i Satlaj –
ljudi iz Lahorea su naš grad smatrali učmalim i zaostalim. Za
mene je on bio zaklon od svijeta punog znatiželjnih pogleda i
neugodnih pitanja o mojoj invalidnosti. Bio je i skrovište od svijeta
punog katastrofa, ubistava, atentata… u koji nikad neću morati
poći da se udam ili da u njemu zarađujem za život. Slušajući
vijesti na urdu jeziku preko londonskog BBC-ja, čitajući novine
i gledajući televiziju, čula sam za nesretan svijet tamo vani i
čeznula za očevim prisustvom, da bih s njim mogla razgovarati o
svemu tome. Bilo je tako mnogo stvari koje nisam u potpunosti
razumjela, a izgubila sam onoga koji mi je pomagao da oblikujem
mišljenje.
Naravno, u kući se i dalje mnogo razgovaralo. Tetak i ja
smo razgovarali o vođenju domaćinstva i o poslovima. Tetka i
ja smo pričale o njezinoj djeci, posluzi, vremenu, cvijeću u vrtu,
vjenčanjima i sahranama u krugu porodice i prijatelja. Sa sestrama
sam razgovarala o njihovoj djeci i o svim intimnim pričama iz
porodičnog života, a s braćom također o porodičnim stvarima i
ponekad o svijetu uopšte.
»U ostatku svijeta ima tako mnogo problema. Mi, ovdje u
Pakistanu, imamo mir. Ovo je ‘sveta zemlja’.« Takav je bio njihov
pogled na svijet.
Osim svega ovoga, tu su bili i neprestani razgovori s poslugom
– na primjer s munshijem, koji je jednom sedmično dolazio do
mojih, djelimično otvorenih vrata, kako bi podnio izvještaj o
računima koje je brižljivo vodio. Bilo je to na zahtjev mog tetka.
Novac je skliska stvar, a u našem domaćinstvu bilo je mnogo rupa
kroz koje je mogao da sklizne. On nije želio da bude odgovoran
za to.
Razgovarala sam i sa svoje dvije služavke, koje su već dugo
bile sa mnom i koje su me iskreno voljele, kao i ja njih. Ali čak ni
one nisu bile svjesne najtajanstvenije promjene koja se odigravala
u meni tokom one tri godine nakon očeve smrti, kad sam počela
da preispitujem pojmove koje sam do tada slijepo prihvatala – bez
sumnje i ispitivanja.
Automobil
55
Noću, nakon što bi djeca otišla u krevet, tetak i tetka povukli se
u svoju sobu, a kuća nakon posljednjeg namaza utonula u tišinu,
posvećivala bih se čitanju svetog Kur’ana na urdu jeziku. Tražila
sam odlomke koji su se odnosili na proroka Isusa. Međutim, nešto
me zbunjivalo: ako je zaista bio tako moćan iscjelitelj, zašto se
tako malo spominje u Kur’anu.
»Tetka«, upitala sam je jednog dana, »znaš li ti išta o Isusu?«
Tetka je podigla kraj šala koji je visio, prebacila ga preko
ramena i rekla odlučno, kao da izgovara riječi nekad napamet
naučene lekcije:
»On je jedini prorok u svetom Kur’anu koji vraća vid slijepima
i podiže mrtve i koji će ponovo doći. Ali ne znam u kojoj suri se
to spominje.«
Kad sam pokušala to da joj pokažem u Kur’anu na urdu jeziku,
naišla sam na njezin otpor.
»Ti si obrazovana i možeš to da čitaš. Ali mi se čvrsto držimo
onoga što nam je Muhammed ostavio – kako nas je on poučio«,
rekla je. Iz ovoga sam vidjela da ona u stvari ne želi da razgovara
o toj temi, ali mora da je prenijela naš razgovor ostatku porodice
jer me Safdar-šah oprezno ispitivao u vezi s tim.
Dolazio je dvaput mjesečno i ostajao dan ili dva da provjeri
kako se vodi domaćinstvo i da vidi kako sam ja. Moja sestra Anis
dolazila je svakog mjeseca, a Samina iz Rawalpindija kad god je
mogla, i tad je ostajala po nekoliko dana. Nema sestre koja je,
kao ja, bila toliko pažena, a opet toliko usamljena.
Safdar-šah je podigao Kur’an na urdu jeziku i rekao: »Drago mi
je što vidim da si još odana svojoj vjeri, Gulshan. Zar si odustala
od čitanja Kur’ana na arapskom jeziku, kako te naučio otac?«
»Ne, brate. Svakodnevno ga čitam na oba jezika – na arapskom
ujutru, a na urdu uveče. Želim da ga što bolje razumijem.«
Ovo mu se dopalo. »Odlično. Nema ništa loše u tome da ga čitaš
na oba jezika, ali nemoj odustati od arapskog.« I tako je otišao
pod utiskom da ja sve dublje ulazim u islam.
I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću
mrtve, voljom Allahovom…
56
Poderani veo
Godinama sam odano čitala sveti Kur’an i redovno klanjala
svih pet namaza, ali postepeno sam gubila svaku nadu da će se
moje stanje promijeniti. Ali sada sam, međutim, počela vjerovati
da je ono što je napisano o Isusu istina – da je činio čuda i da je
živ – i da može da me iscijeli.
»Isuse, sine Marijin, u svetom Kur’anu piše da si podizao mrtve
i liječio gubave i činio čuda. Izliječi onda i mene.« Dok sam se tako
molila, moja nada je rasla. Bilo je to čudno, jer za sve te godine
tokom kojih sam se molila na muslimanski način, nikad nisam
zasigurno osjećala da bih mogla da budem iscjeljena. Uzimala sam
svoj tespih koji sam donijela iz Mekke, izgovarala Bismillah nakon
svakog namaza, a potom sam, poslije svake molitve, dodavala: »O,
Isuse, sine Marijin, iscijeli me!«
Moja molitva se postepeno mijenjala, sve dok nisam počela
neprekidno, između namaza, na svaku kuglicu tespiha da se molim:
»O, Isuse, sine Marijin, iscijeli me!« Što sam se više molila, sve
više me privlačio taj nejasan, sporedni lik iz svetog Kur’ana koji je
imao moć kakvu Muhammed nikad nije tvrdio za sebe da je ima.
Gdje je pisalo da je Muhammed liječio bolesne i podizao mrtve?
»Kad bih samo mogla s nekim da razgovaram«, uzdisala sam.
Ali nije bilo nikoga. Stoga sam nastavila da se molim tom proroku
Isusu, iščekujući prosvjetljenje.
Kao i obično, probudila sam se u tri ujutru i sjedila na krevetu,
čitajući stihove koje sam već znala napamet. Čak i dok sam ih
izgovarala moje srce je neprekidno ponavljalo: »O, Isuse, sine
Marijin, iscijeli me! O, Isuse, sine Marijin, iscijeli me!«… A onda
sam iznenada zastala i naglas izgovorila misao koja je sve više
prodirala u moj um: »Tako dugo se molim, a još uvijek sam
bogalj.«
U tom trenutku čula sam lagane pokrete nekoga ko je ustao
kako bi pripremio vodu za jutarnje pranje prije sabah-namaza.
Ubrzo će u moju sobu ući tetka. Čak i dok mi je to dopiralo do
svijesti, misli su mi grozničavo bile usmjerene na moj problem.
Zašto još uvijek nisam iscijeljena, iako se molim tri godine?
»Dakle, ti si živ na nebu i u svetom Kur’anu piše da si iscjeljivao
ljude. I mene možeš iscijeliti, a ipak sam još uvijek bogalj.«
Automobil
57
Zašto nema odgovora? U sobi je bila samo olovna tišina koja
se rugala mojim molitvama.
Ponovo sam zazvala Njegovo ime i ponovo mu u očaju izložila
svoj slučaj. Još uvijek nije bilo odgovora. Tada sam u agoniji
zavapila: »Ako možeš, iscijeli me, ako ne, reci mi!« Ovako nisam
mogla nastaviti.
Ono što se zatim dogodilo teško je iskazati riječima. Znam da
se cijela soba ispunila svjetlošću. U prvi mah sam pomislila da
dolazi od moje lampe za čitanje, koja se nalazila pored kreveta.
Ali onda sam vidjela da je njezina svjetlost mutna. Da možda ne
sviće? Ali još je bilo rano. Svjetlost se sve više i više pojačavala
u svom blještavilu, sve dok nije nadmašila jačinu dnevnog svjetla.
Pokrila sam se šalom. Bila sam silno preplašena.
Tada mi je na pamet pala misao da bi to mogao biti vrtlar koji
je vani upalio svjetlo da bi osvijetlio stabla. Činio je to ponekad
da bi spriječio lopove u krađi manga ili da pregleda navodnjavanje
tokom noćnog hlada.
Provirila sam ispod šala. Ali i vrata i prozori bili su čvrsto
zatvoreni, s navučenim zavjesama i spuštenim kapcima. Tad sam
postala svjesna osoba u dugim haljinama koje su stajale usred
svjetlosti na nekoliko koraka od mog kreveta. Bilo ih je u redu
dvanaest a trinaesta osoba, veća i sjajnija od drugih, stajala je u
sredini.
»O, Bože!« uzviknula sam. Čelo mi se orosilo znojem. Pognula
sam glavu i molila se: »O, Bože, ko su ovi ljudi i kako su ušli, kad
su svi prozori i vrata zatvoreni?«
Iznenada je progovorio jedan glas: »Ustani! Ovo je put koji si
tražila. Ja sam Isus, Marijin sin, kojem si se molila. Evo me, sad
stojim pred tobom. Ustani i dođi k meni.«
Počela sam da plačem: »O, Isuse, ja sam bogalj. Ne mogu
ustati.«
»Ustani i dođi k meni. Ja sam Isus«, rekao je.
Dok sam se kolebala, pozvao me drugi put. Kako sam se i dalje
dvoumila, rekao je i po treći put: »Ustani!«
I tako sam ja, Gulshan Fatima, prikovana za krevet devetnaest
godina, osjetila kako nova snaga utiče u moje obamrle udove.
58
Poderani veo
Stavila sam nogu na pod i ustala. Zatim sam potrčala nekoliko
koraka i pala pred noge vizije. Kupala sam se u najčistijoj svjetlosti,
a ona je sijala sjajnije od sunca i mjeseca zajedno. Obasjala je i
moje srce i moj um i mnoge stvari su mi u tom trenutku postale
jasne.
Isus je položio ruku na moju glavu i tad sam vidjela ožiljak,
rupu na Njegovom dlanu, kroz koju je zrak svjetlosti tako osvijetlio
moju odjeću, da je moja zelena haljina izgledala bijelo.
Rekao je: »Ja sam Isus. Ja sam Emanuel. Ja sam Put, Istina i
Život. Živ sam i uskoro dolazim. Od danas si moj svjedok. Ono
što si sad vidjela svojim očima moraš prenijeti mom narodu. Moj
narod je i tvoj narod i moraš ostati vjerna da preneseš mom narodu
ono što si vidjela.«
Zatim je rekao: »Od sada moraš ovu haljinu i svoje tijelo držati
neokaljanim. Kuda god da pođeš, ja ću biti s tobom. Od danas
se moraš moliti ovako: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Neka se
sveti ime tvoje! Neka dođe kraljevstvo tvoje! Neka bude volja
tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Hljeb naš svagdanji daj nam
danas! I oprosti nam dugove naše, kako i mi oprostismo dužnicima
svojim! I ne daj nas u napast, nego izbavi nas od zloga! Jer je tvoje
kraljevstvo i sila i slava u vijeke vjekova. Amin!’«
Zatražio je da ponovim molitvu, a ona se urezala u moje srce
i um. Bila je – u svojoj divnoj jednostavnosti a ipak preduboka
– toliko drukčija od molitava koje sam naučila da izgovaram još
od djetinjstva. U toj molitvi Bog se nazivao Ocem – bilo je to
ime koje se ugnijezdilo u moje srce i ispunilo njegovu prazninu.
Željela sam da ostanem tako kraj Isusovih nogu, moleći to
novo ime za Boga – »Oče naš« …ali mi je Isus u svojoj objavi
htio reći još nešto: »Čitaj u Kur’anu, ja sam živ i uskoro dolazim.«
To sam već znala i to je doprinijelo da vjerujem onome što mi
je govorio.
Rekao mi je još mnogo toga. Bila sam ispunjena radošću. Sve
to ne može se riječima opisati.
Pogledala sam svoju ruku i nogu. Na njima je bilo meso. Šaka,
pak, nije bila savršena, ali je u njoj bilo snage i nije više bila
osušena i beživotna.
Automobil
59
»Zašto sve ne učiniš potpuno zdravim?«, upitala sam Ga.
Odgovor je došao pun ljubavi: »Želim da budeš moj svjedok.«
Osobe pred mojim očima počele su se dizati van mog vidokruga
i nestale su. Željela sam da Isus bar još malo ostane i tužno
sam zavapila. Zatim je nestalo i svjetlo a ja sam se našla sama,
stojeći na sredini sobe, u bijeloj odjeći i očiju zaslijepljenih od jake
svjetlosti. Sad su me oči boljele čak i od svjetlosti lampe pored
moga kreveta, tako da su mi se kapci nagonski sami zatvorili.
Pipkajući, pošla sam prema komodi koja je stajala uza zid. U njoj
sam našla sunčane naočare koje sam nosila kad sam odlazila u
vrt. Tek kad sam ih stavila mogla sam komotno da otvorim oči
da bih ponovo vidjela.
Pažljivo sam zatvorila ladicu, a zatim sam se okrenula i
pogledala po sobi. Bila je ista kao kad sam se probudila. Na noćnom
stočiću pokraj mog uzglavlja sat je i dalje kucao, pokazujući da
je skoro četiri ujutru. Vrata su bila čvrsto zatvorena. Prozori,
preko kojih su zavjese bile navučene i zategnute, bili su također
zatvoreni zbog svježeg noćnog zraka. Ipak, ovi događaji nisu bili
moja mašta jer imala sam dokaz na svom tijelu. Napravila sam
nekoliko koraka, a zatim još nekoliko. Hodala sam od zida do zida,
gore-dolje, gore-dolje. Moji udovi, na nekad oduzetoj strani, bili
su očigledno savršeno zdravi. Kakvu sam samo radost osjećala.
»Oče!«, plakala sam. »Oče naš, koji jesi na nebesima!« Bila je to
nova i čudesno divna molitva.
Iznenada se začulo kucanje na vratima. Bila je to tetka.
»Gulshan«, rekla je usplahireno, »ko to hoda po sobi?«
»Ja, tetka!«, rekla sam.
Zatim se začuo lagan uzdah a onda ponovo tetkin glas: »To
je nemoguće! Za tebe nema lijeka. Kako bi mogla hodati. Lažeš.«
»Uđi i vidi«, rekla sam.
Vrata su se polako otvorila i tetka je bojažljivo ušla unutra. S
užasom i nevjericom pribila se uza zid dok je razrogačenih očiju
buljila u moje ozareno lice.
»Past ćeš«, rekla je.
»Neću pasti«, nasmijala sam se osjećajući kako sila i jačina
novoga života struji mojim venama.
60
Poderani veo
Poput slijepe osobe koja pipa put, tetka je polako s ispruženim
rukama pošla prema meni. Zavrnula je rukav moje tunike i
zagledala se u ruku koja je sad bila jedra i zdrava. Zatim mi je
rekla da sjednem na krevet i zagledala se u moju nogu, koja je
bila zdrava kao i ona druga.
»Čudno te vidjeti kako stojiš. Moram se naviknuti na to«, rekla je.
Poslije je tražila da joj ispričam kako se to dogodilo.
Tako, ispričala sam joj sve od početka. Najprije o očevom
predskazanju, pa o glasu koji sam čula u svojoj sobi nakon njegove
smrti. Zatim sam joj ispričala da sam tri godine čitala o Isusu u
Kur’anu, što se završilo Njegovim ukazanjem i mojim iscjeljenjem.
Kad sam došla do dijela u kojem je Isus rekao da trebam biti
Njegov svjedok, tetka me prekinula: »U Pakistanu nema kršćana
kojima bi mogla da svjedočiš, a nema potrebe da ideš u Ameriku
ili Englesku. Tvoje svjedočenje bi se trebalo sastojati od davanja
milostinje siromašnima. Kad ti takvi ljudi dođu na vrata, daj im
hranu i novac. To će biti tvoje svjedočenje.«
Do tada nisam povezivala zadak koji mi je Isus povjerio s
odlaskom u Ameriku ili Englesku. A ipak, Njegove riječi su još
uvijek bile stvarne i prisutne: »Ono što si sad vidjela svojim očima,
moraš prenijeti mom narodu. Moj narod je i tvoj narod.«
U mojoj glavi počela se rađati molitva: »Isuse, gdje je tvoj
narod?«
7
K
Slava
ad sam se rodila, moji roditelji su se savjetovali s najumijem,
koji je otvorio moje sićušne pesnice da bi proučio linije moga dlana.
»Vaša kćerka će jednog dana biti slavna«, rekao je nakon
što je par minuta gorljivo ispitivao moj dlan. Moji roditelji su
bili zadovoljni, ali i iznenađeni, i nema sumnje da su ga bogato
nagradili za tu informaciju. Spominjem ovo jer je moj otac tog
najumija nešto kasnije optužio da je lopov i lažov, budući da sam
se u uzrastu od šest mjeseci razboljela od tifusa i činilo se da ću
zbog toga do kraja života ostati invalid.
Ali dok sam u svitanje tog januarskog jutra pravila svoje prve
korake u životu, stekla sam trenutnu slavu kao hodajuće čudo.
Tada nisam imala pojma da se krećem prema slavi koju niko od
moje porodice za mene nije želio.
Dotrčala je posluga – i muškarci i žene. Žene, sluškinje,
nagrnule su na moja vrata u nevjerici i sa začuđenim povicima:
»O, Bibi-ji, jesi li to ti? Je li te Bog konačno iscijelio?«
»Isus Emanuel ukazao mi se u ovoj sobi i iscijelio me«, rekla
sam. Izvan mog vidokruga slušao je muški dio posluge, svi
ošamućeni od čuda.
Tetka je zapljeskala rukama i sve ih rastjerala s puta, a onda
je postavila moje sluškinje, jednu meni slijeva a drugu zdesna,
da idu pored mene. Sa zebnjom je pratila moje korake dok sam
izlazila iz sobe i prolazila kroz kuću, sve do verande. Pazila je
da se ne sapletem na, meni dotad nepoznate, rubove ćilima,
glatke skliske pločice, ili na neravan cementni pod. Ali moj um je
preuzeo kontrolu nad mojim tijelom i počeo da mu šalje neophodne
signale, kako bi mu pomogao da se uhvati ukoštac s razmjerama
62
Poderani veo
i površinama fizičkog svijeta. Ogromna je razlika između panja
koji leži na jednom mjestu i čeka da ga spale na logorskoj vatri
i živog drveta koje aktivno stvara život za druge. Odmah sam
počela da shvatam tu razliku, još dok sam stajala zasuta novim
osjećajem da sam živa, da stojim tu na toj verandi i razgovaram
sa svojim tetkom.
Motrila sam ga iza dupatte. Bila sam glava kuće, ali on se
brinuo za sve poslove umjesto mene. Kako li će njemu pasti ta
promjena okolnosti?
Nisam se trebala brinuti. Bio je oduševljen.
»Za nas si ti danas rođena«, rekao je. »Da je tvoj otac živ,
skakao bi od radosti. Mi osjećamo istu radost zbog tebe. Dok je
govorio, oči su mu se ispunile suzama.
»Tetak, hvala ti! Tvoja podrška mi mnogo znači«, rekla sam s
iskrenom zahvalnošću.
Uskoro sam ga čula kako telefonira mojoj braći i sestrama. Još
uvijek svjež jutarnji zrak zapucketao je poput vatre, kad su svi
shvatili pun značaj onoga što se dogodilo.
Kad sam s ukućanima prvi put sišla na doručak i jela bez ičije
pomoći, pokušala sam izvana da ostanem mirna. Bila sam svjesna
pogleda svih za stolom, i onih iz kuhinje, dok sam pružala lijevu
ruku da dohvatim šećer ili mlijeko, ili da nešto dodam djeci. Ona
su bila očarana i samo ih je oštar, upozoravajući pogled njihove
majke sprečavao da postavljaju suvišna pitanja.
»Sad možeš da prošetaš okolo i razgledaš svoju kuću«, rekao je
tetak dok se spremao da pođe na posao i povede djecu u školu. I
tako sam, prvi put u životu, tumarala vlastitom kućom ulazeći u
svaku sobu i osvajajući svaki kvadratni metar. Na svakom koraku
susretala sam se s radosnim osmijesima. Osjećala sam se kao da
sam se probudila iz devetnaestogodišnjeg sna.
Sjećam se da sam uzela ključ očeve sobe i tamo provela
neko vrijeme sama. Ta soba je bila očev produžetak i davala je
nekoliko indicija o njegovoj pravoj osobnosti – bila je velika,
svijetlozelenih zidova i zavjesa, jednostavno namještena, s
charpaijem, ćilimom bež boje i dvije stolice. Na zidovima su
bili obješeni: njegova velika uramljena fotografija iz doba kad je
Slava
63
bio mlađi, slike Mekke i Medine, te njegova lovačka puška koju
je koristio kad je odlazio u polje.
Oči su mi se ispunile suzama. Osjećala sam njegovo prisustvo
tako blizu – kao da je upravo ustao iz kreveta i izašao na trenutak
iz sobe, ali će se ubrzo vratiti.
»Vidi, Aba-Jan, tvoje molitve su uslišene«, prošaputala sam
gledajući u njegovo dostojanstveno lice, a zatim u slike Mekke i
Medine. Učinio je za mene najviše što je mogao, više nego što bi
mnogi očevi smatrali da je potrebno. A ipak, na svijetu je djelovala
sila veća od one koju je on poznavao i ja sam, njegova bolesna
kćerka, bila njome blagoslovljena, dotaknuta i iscijeljena.
Međutim, u ovoj sobi koju su nekad dijelili, ništa me nije
podsjećalo na majku. Ušla sam u malu, susjednu sobicu koju je
majka koristila za razne potrebe. Sada je služila kao sef u kojem
se čuvao novac, nakit i ukrasni predmeti. Nikad je nisam upoznala,
a u kući nije bilo njezine fotografije da vidim kako je izgledala, jer
u to vrijeme niko nije ni pomišljao da slika žene iz naše porodice.
Pa ipak, u tom trenutku osjećala sam majku tako blizu sebe da
sam gorko zaplakala: »Ma-ji, kad bi samo bila ovdje! Zašto si mi
oduzeta tako rano? Sad nemam ni tebe ni oca da s vama podijelim
svoju radost.«
Ali došli su moja braća i sestre da se provesele sa mnom. Svi
su željeli da čuju cijelu priču; kako mi je noć nakon očeve smrti
jedan glas rekao da u Kur’anu čitam o Isusu, kako sam to radila
tri godine i kako sam se sve očajnije molila Njemu, sve dok mi se
nije ukazao u mojoj sobi, dotakao me i iscijelio. Po prvi put nakon
očeve smrti, u našem domu bila je prava radost.
»Moramo da pripremimo slavlje i da pozovemo sve komšije i
prijatelje iz grada«, rekla je Anis.
»Da, zaista«, rekao je Safdar-šah kad su taj prijedlog iznijeli
pred njega. »Moramo se zahvaliti Bogu što je uslišio naše molitve.
Kad se samo sjetim kako smo mislili da je tvoj put u Mekku bio
uzaludan. Sve vrijeme Božija volja bila je da te iscijeli.«
Taj prvi dan bio je za mene dan učenja, jer se moj mozak
na čudan način poigravao sa mnom. Zaboravljala bih da mogu
hodati, pa sam tražila od tetke da mi nešto donese – naprimjer
64
Poderani veo
šal s drugog kraja kauča. Ona bi automatski ustala da ga donese,
a ja bih se upravo u tom trenutku iznenada sjetila da više nisam
bogalj i da mogu sama da ga dohvatim.
Do kraja tog dana bila sam veoma umorna. Fizički, godine
provedene u bolesničkom krevetu bile su izbrisane, ali još uvijek
sam imala um invalida. Trebat će mi vremena da se prilagodim
svim kontaktima koje ću od sad morati da imam s ljudima, izvan
utočišta koje su mi pružali zidovi moje sobe. Sad mi nije smetalo
što me ljudi gledaju. Moja ruka i noga bile su dobro, iako ne
potpuno normalne, budući da je tokom godina na njima izvršeno
mnoštvo »eksperimentalnih« analiza i operacija, što je dovelo do
usporavanja rasta nekih prstiju na nogama i rukama. Razlika je
bila u tome što su moji udovi sada bili pokretni.
Tokom sljedećih nekoliko dana, kroz našu kuću prošla je rijeka
posjetilaca, među kojima je bila rodbina izdaleka i moja sestra iz
Rawalpindija. Svečani ručak smo organizovali krajem sedmice, kad
je mogao da se okupi maksimalan broj pozvanih gostiju. Svima
sam ispričala kako me Isus iscijelio.
Moja istrajnost da to baš tako kažem dovela je do prve
mrzovoljne primjedbe u čitavom slučaju, budući da je izazivala
nemir kod moje braće. Kad su me čuli da šesti put pričam o tome,
Safdar-šah je, svjestan svoje titule vjerskog vođe u porodici, morao
da progovori:
»Više bismo te poštovali kad bi rekla da te iscijelio Muhammed.
Taj Isus nama nije toliko važan.«
»Ali ja ne mogu reći da me iscijelio Muhammed. Učinio je to
Isus i rekao mi da tako i kažem.«
»Isusov narod je u Engleskoj, Americi i Kanadi. To su kršćanske
zemlje. Ti nećeš ići tamo da bi im pričala kako te Isus iscijelio, a
bilo bi mudro da ovdje takve stvari ne širiš.«
Rekao je to grubim tonom, kao svršenu stvar. Možda i nije
imao namjeru da to zvuči kao prijetnja, ali ja sam u tome vidjela
svu otuđenost i neprijateljstvo koje nam je otac usadio prema
narodu Knjige.
U pitanju je bio Tevrāt (Tora ili Petoknjižje, dio Staroga zavjeta)
i Indžīl (Evanđelje, dio Novoga zavjeta) – knjige Jevreja i kršćana
Slava
65
koje se nalaze u Bibliji. Muslimani su smatrali da one ugrožavaju
islam i pokušavali da pokažu da je Kur’an, iako je došao kasnije,
beskrajno nadmoćniji i tačniji, te da je ispravio greške tih knjiga.
Ranije sam i sama to prihvatala, ali sad sam počela da se pitam
da li je to stvarno tako.
Ako Isus nije bio tako važan, kako to da je baš On mogao da
me iscijeli? Zašto Kur’an, za koji se tvrdi da je apsolutni vodič
svake pojedinosti u našim životima, tako malo govori o Njemu? Je
li ova moć iscjeljenja bez sumnje ona ista moć o kojoj se govori u
Kur’anu? Dolazi li nesumnjivo od Boga? I tako me, korak po korak,
vukla glad za istinom. Željela sam da sama pročitam Evanđelje,
kako bih više saznala o Isusu.
I dok sam ja otkrivala snagu da se ne slažem u svemu sa
svojom porodicom, oni su za to vrijeme otkrivali nove stvari o
meni i svoj novi odnos prema meni. Kao sestra, bespomoćna i
bolesna, za njih sam bila stvorenje bez volje. Znali su gdje će me
naći i kako će se prema meni ponašati. Znali su da ću uvijek biti
pokorna i prihvatati njihove prijedloge. Svoje snage nisam imala
nimalo – u potpunosti sam zavisila od njih.
Međutim, sad sam bila slobodna i, povrh toga, sve više se
ispostavljalo da sam prava kćerka svoga oca, koja ima vlastito
mišljenje i izoštren um odličnim obrazovanjem, koje sigurno ne
bih dobila da sam bila zdrava. U diskusiji sam ponekad čak mogla
pobijediti Safdar-šaha. Postepeno je učio da može biti veoma teško
raspravljati se s hodajućim čudom – jer takvo čudo ima vlastitu
moralnu snagu.
Moja tetka je od samog početka uporno istrajavala u tvrdnji da
moje viđenje Isusa i Njegova zapovijed znače kako treba da dajem
milostinju siromašnima, a da će onda oni ići i govoriti drugima
o Njemu. Kako bih mogla i pomisliti na nešto drugo? Prema
njezinom poretku stvari i iskustvu, jednostavno nije bilo moguće
da jedna muslimanka napusti kuću i sigurnost porodice, te da ode
u svijet kako bi propovijedala drugima.
Pitanja ko je njegov narod, gdje se nalazi i kako mogu otići
do tog naroda, uprkos zabrani moje porodice, donijela sam pred
Isusa. U dubini srca znala sam odgovor. Došao je kao glas: »Ako
66
Poderani veo
si uplašena zbog svoje porodice, neću biti s tobom. Moraš mi
ostati vjerna da bi mogla otići mom narodu.« To sam čula noću,
iz mraka, dok sam klečala na svojoj molitvenoj prostirci, nakon što
je ostatak porodice otišao na počinak. »Moj narod je tvoj narod.
Moraš mu odnijeti moju poruku«, rekao je glas.
Svojima ništa nisam rekla o tom glasu, ali su me oni, osjećajući
promjenu u mom stavu, neprekidno kontrolisali i dosađivali mi
pitanjima: »Nećeš valjda da napustiš ovu kuću? Zar bi otišla u
Englesku ili Kanadu? Sjećaš li se šta si rekla o Engleskoj kad si
se prošli put vratila odande?« »Zašto ne daš zekat siromašnima,
umjesto da ideš u Englesku? Onda će oni govoriti svima drugima
o tvom Isusu.«
Prosjacima koji su dolazili na naša vrata već sam dala godišnji
zekat od 50.000 rupija. A sad sam, unutar dvije-tri sedmice, dala
dodatnih 10.000 rupija.
Nakon toga, došao mi je tetak:
»Sad možeš biti sretna. Učinila si ono što je Bog tražio od nas,
da damo milostinju. Ti si je dala velikodušno.«
Ali nisam bila sretna. Tihim glasom sam rekla: »Ali nisam dala
sebe, a to je ono što On želi od mene.«
Mislila sam da me nije čuo, ali onda se začuo njegov dubok
uzdah. »Slušaj, Gulshan. Sad govorim kao da sam ti otac – rahmet
mu duši, neka mu Allah podari lijepi džennet. Sve što Isus želi, daj
Mu – imanje ili novac, ali ne napuštaj svoju zemlju, ne napuštaj
svoju vjeru i ne daj mu sebe.«
Kako su dani prolazili, postajala sam sve svjesnija novih nježnih
izdanaka života kako pupe duboko u meni. Kad bi mujezin s
minareta pozvao na molitvu, odlazila sam kao i obično u svoju
sobu, zahvalna što mogu zatvoriti vrata pred oštrim tetkinim
pogledom i što mi više nije potrebna pomoć sluškinja. Povlačila
sam se, ne da bih izvršila drevni ritual, već zato što je moja molitva
sad kad sam se molila Bogu iz srca, dobijala na dubini i snazi.
Dva sata nakon što sam čula molitvu Očenaš, zapisala sam
je. Svaka riječ te molitve odgovarala je potrebi. Kao da je bila
napisana posebno za mene, a nisam imala pojma da je to kršćanima
draga porodična molitva.
Slava
67
U drugim prilikama tokom dana, izgovarala sam riječi ove
molitve onako kako to čine muslimani – uzimala sam tespih u
ruku i dok su njegove kuglice klizile kroz moje prste, klik-klikklik… ja sam na svako »klik« izgovarala cijeli Očenaš. Na taj način
sam mogla da se molim gdje i kad hoću, budući da bi svakom ko
me posmatra izgledalo kao da obavljam namaz – muslimansku
molitvu.
Mislim da sam tokom nekoliko sljedećih dana tu molitvu
izgovorila hiljadu puta i svaki put bila mi je lakša. Dobila sam novi
rječnik za razgovor s Bogom. »Oče naš« – ovo su bile riječi koje
su učinile da vidim Boga u novom svjetlu. Da, On je bio Vrhovno
biće, ali bio je i Otac kojeg sam izgubila.
»Kako je divno od Tebe što želiš da budeš moj Otac«, govorila
sam dok sam noću plakala i osjećala neizrecivu utjehu ljubavi koja
se izlijevala na mene. Stari crni strah da je Bog iz nekog razloga
ljut na mene, iščezao je.
»Neka se sveti ime tvoje!« Ovo sam razumjela jer sam kao
muslimanka bila odgajana da poštujem sveta Allahova imena
navedena u Kur’anu. Muslimani Allahova imena izgovaraju s
velikim strahopoštovanjem, dodajući malo usmenog »klanjanja«
kao naprimjer, »Neka je blagoslovljeno Njegovo ime«. Allahova
imena imaju, štaviše, i vidljivu snagu nad muslimanskom maštom,
jer su gotovo jedini oblik, od strogo zabranjenih ukrasa, koji je
dopušten u džamiji. Međutim, razlika je u tome što sam ja sada
lično vidjela djelić te goruće svetosti.
»Neka dođe kraljevstvo tvoje! Neka bude volja tvoja kako na
nebu tako i na zemlji!« Sad sam uvidjela da Isus nije bio samo
siromašni, sporedni prorok, nego vječni kralj koji će doći ponovo
i uspostaviti nebesko kraljevstvo na zemlji, kao što je na nebu.
»Hljeb naš svagdanji daj nam danas…« Nikad nisam ni
pomislila da bih tražila hljeb od Boga jer su sve moje potrebe bile
i više nego zadovoljene, ali to je pokazivalo da se Bog brine za
materijalne potrebe onih koji Ga poštuju, te da želi da se za sve
te potrebe oslanjamo na Njega kao Oca.
»I oprosti nam dugove naše, kako i mi oprostismo dužnicima
svojim!« Praštanje? Muslimanske molitve prožete su tjeskobom
68
Poderani veo
kad se radi o praštanju. Oni Boga vide kao onoga koji osvetoljubivo
kažnjava, kako vlastite sljedbenike tako i zločince, grešnike ili
nevjernike. Ja sam štaviše bila gotovo sigurna da sam počinila
neki užasan grijeh i da je kazna za njega moja bolest i gubitak
roditelja. Jedino zrno nade da će se primiti neka nagrada bilo
je u tačnom i do u tančine potpunom klanjanju namaza tokom
cijelog dana te odlasku na hadždž, zajedno s ispunjavanjem ostalih
stubova islama.
Međutim, u ovoj rečenici nije bilo spomena o ritualnom čišćenju
od grijeha, već sigurnost da će grijeh biti oprošten ako se prizna
pred Bogom i ako onaj ko traži oprost, oprosti drugima. Ja, uz
sav svoj besprijekoran vjerski odgoj, nikad prije nisam upoznala
takvu sigurnost.
»I ne daj nas u napast, nego izbavi nas od zloga…« Ovo sam
molila jer mi je to davalo snagu da ostanem odana svojoj objavi
Isusa. Samo On me mogao spasiti od jakih pritisaka, koji su sve
žešće dolazili od moje porodice, da se vratim u sigurnost islama.
»Jer je tvoje kraljevstvo i sila i slava u vijeke vjekova.
Amin!« Ove veličanstvene riječi bile su jednostavne, ali snažne.
Ja sam tu slavu vidjela i bila zauvijek promijenjena.
Muslimani nemaju posrednika kod Boga – iako zamišljaju da
Muhammed ima tu ulogu – i zbog toga zauzimaju tako ponizan
položaj tijela dok se mole. A ipak, činilo se da sam ja dobila
posrednika koji mi je zauzvrat pokazao novi put kojim ću pristupiti
Bogu. Kao muslimanka, bila sam odgovorna za svoja djela, i dobra
i loša, i morala sam snositi posljedice. Bilo je jasno da me Bog
zbog mog lošeg ponašanja može poslati u džehennem. Ali sad je
tu bio novi pogled na Boga. Zvati Ga Ocem značilo je učiniti Ga
odgovornim za moj život i sreću, baš kao što je bio i moj zemaljski
otac. Eto, tako sam razmišljala i tako sam se molila, sretna poput
djeteta koje se izgubilo na prenatrpanom bazaru i koje je otac
pronašao. Čeznula sam da saznam više, možda i da dođem do
primjerka kršćanske Knjige.
Da sam podigla pogled s puta kojim sam korak po korak
koračala, vidjela bih olujne oblake koji su se skupljali nad mojom
glavom. Oluja je izbila deset dana nakon mog spektakularnog
Slava
69
iscjeljenja, dok sam se odmarala u svojoj sobi. Porodica je vratila
snagu i sastala se u sobi za prijem muškaraca iza zatvorenih vrata,
kako bi mi presudili – bar je meni to tako izgledalo.
Oni su to, naravno, izrazili drukčije. Safdar-šah održao je
kratak uvodni govor: »Mi, glave porodice, okupili smo se da te
ubijedimo da se odrekneš tih ekstremnih ideja koje si nedavno
stekla. Prihvatamo da te Isus iscijelio. Ali, ako to nastavi da se
širi dalje, neće biti dobro po nas. Mi smo vodeća muslimanska
porodica a ti ćeš nas iznijeti na zao glas.«
Kao podrška mojoj braći i sestrama i njihovim supružnicima tu
su bile daidže i amidža te rođaci, kao i tetak i tetka koji su, kako
sam otkrila, bili okrivljeni što su dopustili da mi se sve to dogodi.
Dugo nisam ništa rekla. Pustila sam ih da govore. Zatim sam
ih upitala: »Zar vam nije drago što sam iscijeljena?«
»Da!«, rekli su. »Dugo smo se brinuli za tvoje iscjeljenje, ali
sad kad se dogodilo nemoj ići naokolo i pričati da je Isus taj koji
te iscijelio.«
Nastupila je kratka pauza, a onda je Safdar-šah dodao: »Za
korist islama možemo da te ubijemo. Tako piše u svetom Kur’anu.«
Redom sam ih pogledala, kako smo sjedili u našoj primaćoj
sobi. U očima mojih sestara bile su suze. Tetka i tetak su od šoka
i straha problijedili. Sijede brade mojih daidža i amidže tresle su
se dok su energično klimali glavama u znak odobravanja, a braća
su me vrebala očima kao što jastreb vreba plijen. Osjećala sam
kako se među nama svake sekunde produbljuje jaz. Kako vjera
može da stvori takvu mržnju, da bi me radije vidjeli mrtvu nego
čuli da govorim istinu s kojom se nisu slagali?
»I oprosti nam dugove naše, kako i mi oprostismo dužnicima
svojim!« U ovome je bila istina koja je imala veću snagu od bilo
kojeg zakona islama. U tom trenutku nisam osjećala nikakvu
mržnju prema njima, nego samo ljubav koja bi, da je mogla, srušila
ove prepreke.
Nakon kratke pauze, moj stariji brat je rekao: »Nastaviš li tako,
bit ćeš izopštena iz porodice i lišena sve udobnosti koju ovdje
imaš. Odeš li kršćanima i njima ćemo nauditi. Ali naravno, ovdje
ih nema.« U to vrijeme i ja sam tako mislila.
70
Poderani veo
Uvijek sam bila tiha, skromna, poslušna starijim članovima
porodice, a oni su me sada kinjili. Stara Gulshan bi popustila,
potpuno nesposobna da se afirmiše. Ali nova Gulshan osjećala je
snagu duboko u sebi koja joj je davala novu hrabrost. Nisam ih se
plašila. Riječi, koje nisam tražila, same su potekle s usana:
»Pažljivo sam saslušala sve što ste rekli i, naravno, shvatam
vašu zabrinutost«, rekla sam. »Ne mogu odgovoriti na sve tačke
koje ste iznijeli jer čekam na Isusov odgovor. On će mi reći šta
treba da učinim. Kad čujem Njegovu zapovijest, povinovat ću joj
se, makar me vi zbog toga i ubili.«
U sobi su se začuli glasni uzdasi. »Kakva drskost«, govorili su
između sebe daidže i amidža, kao da nisu mogli vjerovati svojim
ušima da su čuli tako drzak odgovor. I samu sebe sam iznenadila
što sam se usudila na takav način prkositi snazi cijele porodice.
Šta će sada učiniti? Bio je to opasan trenutak.
Brzo sam dodala: »Obećavam da svojim djelima neću osramotiti
porodicu, ali moram čekati da mi Isus kaže kako ću svjedočiti.
Uzgred, još nisam srela ni jednog kršćanina. Ne znam ni gdje bih
ga našla.«
Muškarci su počeli raspravljati među sobom. Sestre i tetka
izbjegavale su moj pogled. Ništa nisu govorile, jer ženama nije
priličilo da se miješaju u razgovor dok muškarci donose važne
odluke.
Pitala sam se planira li moja porodica da me ubije tu, na licu
mjesta. Po šerijatu, imali su pravo na to. Niko ne bi postavljao
pitanja… ali s obzirom na to da me velik broj ljudi iz naše okoline
poznavao i volio, morali bi da smisle neko podrobno pokriće kako
bi zataškali moju iznenadnu smrt.
Presudu je izrekao Safdar-šah: »Uredu. Pričekat ćemo da vidimo
šta ćeš učiniti. I molit ćemo se za tebe. Možda si nakon svega
poludjela.«
Trenutno je slučaj bio završen, ali ja sam znala da se neće
smiriti dok me ne natjeraju da ušutim i prestanem da pričam o
svom iscjeljenju. Poslušati ih značilo bi poreći ono što mi je Otac
otkrio.
Slava
71
»Šta želiš da učinim?«, zbunjeno sam Ga upitala u molitvi.
Odgovor je došao dvije noći kasnije. S krajnjim osjećajem hitnosti,
molila sam se jednostavnim riječima: »Pokaži mi svoj put, o,
pokaži mi svoj put.«
U jednom trenutku podigla sam glavu i vidjela maglovit stub
koji se protezao od poda do plafona. U njemu je bio Isus – blještava
svjetlost koju sam ranije vidjela bila je obavijena izmaglicom.
Nisam spavala niti sanjala.
Isus mi je rekao: »Dođi«, a ja sam radosna ustala i pošla prema
Njemu. Ispružio je ruku obavijenu nekom vrstom platna. I ja sam
ispružila ruku prema Njemu. Osjetila sam kako se podižem, kao da
lebdim u zraku. Zatvorila sam oči. Zatim sam bila nježno spuštena
na nešto mekano i kad sam otvorila oči vidjela sam da stojim na
otvorenom prostoru, ravnici koja se prostirala u nedogled, zelenoj
i svježoj, ispunjenoj ljudskim figurama, od kojih su neke bile blizu
a neke daleko. Svi su imali krune na glavi i bili obučeni u sjajnu
svjetlost koja me zasljepljivala.
Poput prekrasne muzike začula sam riječi. Ljudi su govorili:
»Svet« i »Haleluja«. »Haleluja« je bila nova riječ za mene, jer je
muslimani ne koriste. Ljudi su još govorili: »On je zaklano Janje.
On je živ!« Tad sam shvatila da svi gledaju u Isusa.
Isus mi je rekao: »Ovo je moj narod. Ovo je narod koji govori
istinu. Ovo je narod koji zna kako treba da se moli. Ovo je narod
koji vjeruje u Sina Božijeg.«
Jedno lice se izdvajalo u gomili. Pažljivo sam pogledala u tog
čovjeka koji je sjedio. Isus je rekao: »Pođi šesnaest kilometara
prema sjeveru i ovaj čovjek će ti dati Bibliju.«
Dok sam gledala tog čovjeka koji, kao i svi ostali koje sam
posmatrala, nije bio svjestan moga prisustva, figure su nestale,
a ja sam došla k sebi i našla se klečeći u svojoj sobi okružena
poznatim stvarima. U mislima sam se ponovo vratila na ono što
sam vidjela i čula, tako da me obuzelo veliko ushićenje. Tražila
sam da mi se pokaže šta da radim i evo, dobila sam odgovor da
idem i posvjedočim ovom čovjeku o objavi Isusa i da ga zamolim
da mi da Bibliju.
72
Poderani veo
Ali gdje da ga nađem?
Tad sam se nečega sjetila. Razija je živjela u Jhang Sadaru koji
se nalazio sjeverno od nas, otprilike na toj udaljenosti. Na onom
svečanom ručku u čast mog iscjeljenja dogovorile smo se da ću
je uskoro posjetiti.
To je, dakle, bilo to. Negdje u blizini njezine kuće živio je
čovjek spreman da mi da Bibliju. Morat ću da odem tamo sama.
Kad bi moja porodica saznala za to, pokušali bi da me spriječe. Čim
sam donijela tu odluku, brižljivo sam skovala plan, iako još uvijek,
ustvari, nisam bila potpuno svjesna koliko je taj korak neopoziv i
da će potpuno promijeniti moj život.
8
T
Knjiga
ri sedmice nakon iscjeljenja skupila sam hrabrost da sprovedem
u djelo plan za nabavku Biblije. Tetki sam rekla da idem u posjetu
Raziji.
»Vodiš li sa sobom Salimu?«, upitala me tetka, još uvijek
nenaviknuta da me vidi kako organizujem svoj život onako kako
meni odgovara.
»Ne, tetka«, rekla sam uz osmijeh. »Mislim da sam sad dovoljno
odrasla da idem sama, a da niko o meni loše ne misli. Molim te,
zamoli munshija da mi se pripremi automobil.«
Tetka je otvorila usta kao da bi se sa mnom prepirala, ali onda
ih je ipak ponovo zatvorila, čvrsto. Ova nova Gulshan još manje
je od stare vodila brigu o zaludnim mislima drugih ljudi.
Majeed je dovezao sjajni plavi mercedes i svečanim pokretom
otvorio zadnja vrata. U automobilu su bile navučene zavjese kako
bi me štitile od radoznalih pogleda. Dok smo izlazili kroz glavna
vrata, čitavo njegovo držanje pokazivalo je zadovoljstvo zbog
ovakvog obrta događaja. Nasmijani chowkedar zatvorio je za nama
vrata i mi smo krenuli na put.
Razija je očekivala moju posjetu, ali nije znala da moram
posjetiti još nekoga. Otpustila sam Majeeda, rekavši mu da dođe
po mene poslije ručka. Zatim sam krenula u susret svojoj učiteljici
koja je bila oduševljena što me vidi tako dobrog zdravlja i koja
je imala mnoštvo pitanja za mene. Bila je razočarana i pomalo
znatiželjna kad sam joj rekla da hitno moram posjetiti jednu osobu
na drugom kraju grada.
»Ne, ne, niko ne treba da me prati«, rekla sam. »Samo moram
da obavim neke poslove.«
74
Poderani veo
Ostavila sam je da zbunjeno stoji na verandi i prati me pogledom
dok sam ja žurila niz put do glavne ceste. Bilo mi je neprijatno.
Nikad ranije u životu nisam pokušala nekoga da prevarim, ali ovo
je bio jedini način da nekako dođem do Biblije. Tek kad sam se
našla na cesti, primijetila sam da sam zaboravila burku. I to je
izgledalo kao sasvim simboličan znak slobode koja je rasla u meni.
Ugledavši tongu (fijaker), kola koja je vukao konj, kako mi
dolazi u susret, viknula sam starom tonga-wallahu (kočijaš) da
stane.
»Tražim jednog čovjeka, kršćanina, koji živi u ulici Kachary.
Poznaješ li ga?«
Gledao je pravo pred sebe, negdje u neku tačku između ušiju
svog starog konja, kao da ništa nije čuo. Brzo sam dodala: »Imam
neki posao koji moram da obavim.«
Pokazao mi je rukom prema sjeveru. »Ima jedno mjesto. Veoma
staro mjesto koje je postojalo prije nastanka Pakistana. Ne znam
živi li tamo neki kršćanin, ali ako želiš odvest ću te tamo.«
»Molim te, odvezi me tamo«, rekla sam i ušla u tongu. Potjerao
je mršavog konja i polako smo krenuli.
Tokom polusatne vožnje imala sam vremena da razmislim o
onome što radim. Šta bi rekle moje sestre da vide svoju voljenu,
paženu i maženu Gulshan kako se sama vozi cestom u otvorenoj
tongi? Moj potez bio je bez presedana, jer se takvo nešto u našoj
porodici nikad dosad nije dogodilo. Ali nisam imala izbora. Isus me
poslao na ovaj put, pa sam se u Njega pouzdala i za ishod istog.
Stigli smo do jedne velike zgrade, kršćanske kapele, kako sam
kasnije saznala. Pokraj nje iza visokog zida nalazila se velika kuća.
Tonga se zaustavila pored vrata koja su bila izdubljena u zidu.
»To je ovdje«, rekao je tonga-wallah.
Platila sam mu i ušla kroz vrata u ograđen prostor zasađen
drvećem. Uputivši se prema kući, ugledala sam čovjeka kako sjedi
na suncu s hrpom knjiga ispred sebe.
Kad sam mu se približila, podigao je glavu. U tom trenutku
srce mi je poskočilo od iznenađenja. Bilo je to lice koje sam vidjela
u objavi, lice čovjeka za kojeg mi je Isus rekao: »Ovaj čovjek će
ti dati Bibliju.«
Knjiga
75
Napola se podigavši, ljubazno je rekao: »Ako ste došli da vidite
moju ženu, ona nažalost nije kod kuće. Otišla je u Lahore.«
Brzo sam odgovorila: »Nisam došla da vidim vašu ženu, nego
vas, i da od vas uzmem Bibliju. Vidjela sam vas u objavi.«
Čovjek je izgledao zapanjeno i pažljivo me posmatrao,
pokušavajući da prodre pogledom ispod dupatte koju sam nagonski
navukla preko lica, dok sam prolazila kroz dvorište. Sad sam
sklonila šal s lica i pogledala u njega.
»Ko ste vi? Koje ste vjere? Čija ste kćerka?«, upitao me.
»Živim šesnaest kilometara odavde i potičem iz muslimanske
porodice.«
Kad sam to rekla, primijetila sam da se uplašio. Kakvu će mu
nevolju ova čudna muslimanka navući na glavu svojim zahtjevom
da joj se da Biblija?
»Da sam na vašem mjestu, vratio bih se kući i nastavio da čitam
Kur’an«, rekao je. »Ono što se nalazi u njemu, dobro je za vas, a
ono što je u mojoj Bibliji, dobro je za mene. Nije vaše da se time
bavite.« Ustao je, kako bi me ispratio van.
Ali ja sam ostala da stojim, dok mi je srce tonulo, kako je
uzbuđenje oticalo. Zamišljala sam da će me dočekati s radošću i
dobrodošlicom, možda čak i da će biti pripremljen za moju posjetu.
»Isus Emanuel poslao me kod vas. Molim vas, vjerujte mi.«
Pažljivo me proučavao pogledom jedan trenutak, a zatim mi
je rekao da sjednem. Započela sam sa svojom pričom, u početku
stidljivo, a kasnije sve vatrenije, opisujući mu ukratko kakav je
bio moj život devetnaest godina dok sam bila nepokretna. Ispričala
sam mu o putovanju u Mekku i o nadom ispunjenim molitvama
koje se tamo nisu ostvarile. Dotakla sam se i tragične smrti moga
oca, sa zapanjujućom posljedicom – objavio mi se Isus i rekao mi
da čitam Kur’an.
Nagnuvši se naprijed, čovjek me netremice posmatrao. Nikad
prije niko nepoznat nije me tako pažljivo ispitivao – osim što on
meni nije izgledao nepoznato. Nastavila sam dalje i ispričala mu
o čudesnoj Isusovoj objavi u mojoj sobi i o iscjeljenju.
»A onda«, rekla sam, »onda sam vidjela vas. Isus se ponovo
pojavio preda mnom i pokazao mi svoj narod i vi ste bili među
76
Poderani veo
njima. Rekao mi je da kod vas dođem po Bibliju. A ako mi još
uvijek ne vjerujete, poslušajte molitvu koju me Isus naučio.«
Ponovila sam riječi Očenaša.
Kad sam završila, nastala je tišina. Moj prijatelj je sjedio ruku
prebačenih preko naslona stolice i glave pognute na grudi, utonuo
u duboke misli.
»Je li to moguće?«, rekao je, obraćajući se više sebi nego meni.
Duboko je uzdahnuo i ustao. »Sjedite ovdje još malo, ja moram
da idem da se pomolim u vezi s ovim. Jer ako vam dam Bibliju,
bit će to ozbiljan korak za nas oboje.«
Ušao je u kuću, a ja sam ostala da sjedim na suncu, dok su
kolibri letjeli među stablima mašući svojim tanušnim krilima tako
brzo da se činilo kao da lebde u zraku.
Nakon nekog vremena, koje se meni učinilo veoma dugo, a
vjerovatno nije trajalo ni pola sata, moj prijatelj je izašao iz kuće
i rekao:
»Molio sam se i pitao Gospoda šta da radim i On mi je rekao
da vam dam to što želite. Ali morate znati da je put kojim mislite
krenuti težak i da možete biti izbačeni iz porodice. Morat ćete
mnogo pretrpjeti i mnogo izgubiti, ali ako ostanete vjerni, dobit
ćete vječni život.«
»Sve to znam«, rekla sam. »Ali to je put kojim moram da
krenem. Želim da slijedim Isusa Emanuela koji me iscijelio i
pokazao mi put ljubavi.«
Nasmijao se i rekao: »Razmislite ponovo o svemu. Kad se
odreknete onoga čega ćete se morati odreći za Krista, napadat
će vas đavo. Stvarat će vam mnoge prepreke koje ćete morati da
savladate. Nastat će veliko ugnjetavanje. Štaviše, moguće je da
će vam i kršćani stvarati teškoće.«
Oči su mi se ispunile suzama. »Ne razmišljam o tim preprekama«,
rekla sam. »Znam samo ono što mi je Isus Emanuel otkrio. On me
iscijelio i dao mi svjetlo. Želim da znam više o Njemu, a On me
poslao vama po pomoć. Molim vas, pomozite mi.«
Na ove riječi dao mi je Novi zavjet na urdu jeziku i knjigu pod
naslovom Mučenici iz Kartage. Zatim se pomolio tako divnom
Knjiga
77
molitvom, čije su jednostavne riječi izražavale osjećanja bratstva
i dobrote, tako da me to silno osnažilo.
Od njegove kuće do Razije ponovo sam uzela tongu i na
vrijeme stigla na ručak. Nisam joj objašnjavala ništa u vezi svog
kratkog puta, samo sam rekla: »To po šta sam otišla, dobila sam,
ali problem još nije riješen.« Zatim sam promijenila temu. Smijale
smo se i ćaskale baš kao da se ništa čudno nije dogodilo, sve dok
nije došao Majeed da me odveze kući.
Tetka me čekala. Prodorno me gledala, ali sam se ja okrenula
jer sam bila sigurna da je moje lice pokazivalo iskustvo koje sam
maloprije doživjela.
»Kako je Razija?«, upitala je.
»Dobro. Ima dobre učenike i sretna je što joj se sestra udala.«
»Velika je šteta što nju nisu udali, ali pretpostavljam da porodica
nema miraza za nju.«
»To je tačno. Još uvijek mora da daje časove đacima, kako bi
pomogla ocu koji malo zarađuje.«
Ranije bi nas obje ovakvo čavrljanje bar dva sata ugodno
zabavilo, ali nova Gulshan imala je važnijeg posla.
Izvinula sam se, otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Zatim
sam legla na svoj krevet da se odmorim, jer sam se i fizički i
emocionalno osjećala iscrpljenom.
Te noći sam tajno počela da čitam svoj Novi zavjet. Kakav je
bio? Pitajte žednog čovjeka kakva je voda. Pitajte novorođenče
kakvo je majčino mlijeko. Ja, koja sam bila hranjena kominama,
sad sam našla hljeb za svoju glad. Na tim stranicama čitala sam
istinu o ljudskom životu i sudbini. Isus mi je rekao: »Ja sam Put i
Istina i Život«, a kad sam to pročitala u evanđeljima, prosvijetlilo
se i moje razumijevanje tih riječi.
Bez vodstva nikad stvarno nisam razumjela Kur’an. Ali ova
Knjiga bila je drukčija od svih ostalih. Otvorila je moje duhovne
oči. Dok sam čitala, njene priče su oživljavale. U njoj sam
upoznala dvanaest učenika koji su bili s Isusom u mom čudesnom
viđenju. Od riječi do riječi našla sam molitvu koju sam naučila
kraj nogu Isusa Emanuela. Pronašla sam značenje tog dragocjenog
78
Poderani veo
imena, koje mi je bilo otkriveno u viđenju: »Ja sam Isus. Ja sam
Emanuel… Bog s nama.«
Odgajana sam tako da mislim da je Bog dalek i nedokučiv.
U ovoj Knjizi napokon je bila objašnjena Isusova božanska moć
i Njegovo poslanje – mogao je podizati mrtve, jer je bio Gospod
života. I ponovo će doći, jer je zauvijek živ. Ima vječnu moć, jer
je Bog, a ne samo prorok.
»Ja sam Put i Istina i Život.« Sada sam razumjela te riječi kao
pravi zbir svega što Isus jeste.
Tokom čitanja došla sam do odlomaka koji su govorili o krštenju.
U Markovom evanđelju 1:9-11 pročitala sam da je Isus bio kršten.
U Rimljanima 6:4 stajalo je: »Dakle, s njim smo zajedno ukopani
po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih
Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.«
Novi život? Upravo tako sam se ja osjećala – kao da sam bila
uronjena u svježu tekuću vodu s izvora, koja je donosila gorljivi
život u sve dijelove moga bića. Dakle, krštenje je bilo znak i pečat
tog novog iskustva.
Dok sam o tome razmišljala, pred oči mi je došla slika mlade
i tužne djevojke koja sjedi na tronošcu, dok je njezine sluškinje
polijevaju vodom s izvora Zemzem. Zemzem, voda života, nije
oprala moje grijehe, niti je donijela život mom mrtvom tijelu. Isus
je taj koji mi je dao duhovnu vodu života za moje bolesno tijelo
i dušu. Sad sam željela da budem s Njim ukopana u krštenju.
Razmišljala sam o tome a da nisam u potpunosti shvatala punu
snagu svoje namjere, niti kakve će to promjene donijeti u moj
život.
»Svjedočila sam«, rekla sam sama sebi. »Učinila sam ono što je
Isus tražio od mene. Mogu se krstiti i vratiti ovamo, te nastaviti
tu živjeti, zar ne?« Pitanje je visilo u zraku bez odgovora. Ali tad
se preda mnom pojavilo očevo lice i osjetila sam bol, kao da mi
se nož zario u srce.
»Oče, oprosti mi, ali moram slijediti Isusa koji me iscijelio.« U
svojoj muci, govorila sam naglas. Istog trenutka obuzeo me dubok
mir i bila sam sigurna da je to ispravan put kojim treba da pođem.
Niko i ništa ne može sada da me zaustavi.
Knjiga
79
Do 12. marta pročitala sam čitav Novi zavjet. Pročitala sam i
knjigu Mučenici iz Kartage. Bila je puna priča o ranim kršćanima
koji su bili bacani lavovima, spaljivani na lomačama, ili mučeni
na neki drugi neopisivo užasan način, ali koji su ostali vjerni.
Shvatila sam poruku koja mi je bila poslana, ali ona ni najmanje
nije promijenila moje namjere.
Dan nakon toga ponovo sam posjetila Raziju i, isto kao i prošli
put, od nje produžila do Majorovih. Ovog puta, gospođa Major bila
je kod kuće. Pokazala sam im stihove koje sam našla.
»Evo ovdje«, rekla sam, »tu piše da moram biti krštena. Molim
vas, hoćete li me krstiti?«
Gospodin Major je odrečno zavrtio glavom.
»Kćeri moja, mi u našoj denominaciji ne krstimo.« Pogledao me
s čudnim izrazom na licu. »Shvatate li šta može da se dogodi, ako
to učinite – možda se više nikad nećete moći vratiti kući. Štaviše,
vaša porodica može pokušati da vas ubije – o, da, čak i porodica
tako puna ljubavi kao što je vaša, može potpuno da se promijeni
kad vidi da neki njezin član napušta muslimansku vjeru.«
Nastala je kratka tišina. Pokušala sam da zamislim takvu
situaciju. Biti izbačena iz porodice, čak ubijena… Sjetila sam se
posljednjeg porodičnog skupa … prijetećih lica, okrenutih prema
meni. Zatim sam pomislila na očeve posljednje riječi, upućene mojoj
braći: »Čuvajte sestru.« Sigurno će na kraju poslušati tu posljednju
svetu zapovijed. Ali ako to i ne učine, ako zaista pokušaju da mi
naude, ipak moram nastaviti da slijedim ovaj put. Isusove riječi
su pustile korijen u mom životu i sad su svježina, vitalnost i rast
došli na mjesto na kojem se ranije nalazila neplodnost religije,
utvrđene u prošlosti.
Rekla sam odlučno, tako da ne bi mogli posumnjati u moju
odluku: »Isus Emanuel rekao mi je da moram biti Njegov svjedok i
krštenje je sljedeći korak koji treba da učinim. Moram da poslušam,
ili ću izgubiti ovaj mir koji sada imam. Bolje je umrijeti s Kristom
nego živjeti bez Njega.«
Gospodin Major i njegova žena izmijenili su poglede, a zatim
je ona lagano klimnula glavom. On se okrenuo prema meni i
rekao: »Neka onda bude tako. Ako vam je Isus tako jasno govorio,
80
Poderani veo
onda ne smijete ići protiv Njegove volje. Ipak, ne bi bilo mudro
da vas vide da idete u Lahore sa mnom. Ići ćete s mojom ženom
autobusom. Ona svakako mora da vrati našu kćerku u školu. Ja
ću krenuti za vama.«
»Naravno da će mi biti drago da pođem s vama, Gulshan«, rekla
je gospođa Major, naginjući se naprijed, kako bi uzela moju ruku
u svoju. Bio je to topao dodir, kojim mi je poželjela dobrodošlicu
u porodicu moje nove vjere.
Tako sam, bez mnogo emocija, kovala planove kao da se ne
radi o mom vlastitom životu. Islam je – često se to spominje –
rođen u pustinji i njegovi sljedbenici su u toj teškoj i strogoj školi
naučili da budu poslušni ciljevima višim od svojih ličnih. Lična
osjećanja nikad nisu bila smatrana dovoljnim razlogom za bilo
kakva odstupanja. Zbog toga sam, u svojoj odluci da slijedim
Isusa, bila u stanju da primijenim, od rođenja stečenu naviku
poslušnosti, tamo gdje bi me ljudska osjećanja mogla izdati.
Pa ipak, dok sam pravila planove, nisam mogla natjerati sebe da
potpuno zatvorim vrata svojoj porodici. Da budem iskrena, nadala
sam se da ću moći da se krstim, a onda da se vratim kući i nastavim
sa svojim životom. Kao neiskusna vjernica, zamišljala sam da su
koraci koje preduzimam sve što je Isus tražio od mene – da nađem
kršćane, da im kažem za svoje iscjeljenje i da budem krštena.
Gospodin Major je ipak vidio dalje od mene: »Nemojte nositi
novac ni nakit. U suprotnom, neko bi nakon krštenja mogao
da podigne tužbu protiv kršćana.« Govorio je ozbiljno, pa sam
pogledala u njega ispravno tumačeći značenje njegovih riječi.
Pričao je o potpunom raskidu, kao da ću sve morati da ostavim iza
sebe. Sve? Novac, nakit, kuću, zemlju, porodicu, njezinu ljubav,
podršku? Zar je Isus zaista to mogao da traži od mene? Da li mi
je dao ovaj dar iscjeljenja samo da bi mi uzeo sve ostalo što je
život činilo vrijednim?
Kad sam se tog dana vratila kod Razije, upitala sam je: »Mogu
li za dva dana opet doći kod tebe?«
»Naravno«, rekla je Razija. »Bit ću ovdje.«
Kod kuće sam tetki i tetku rekla da za dva dana opet idem
kod Razije, da ću ostati kod nje par dana i da ćemo možda ići u
Knjiga
81
Lahore. »Ispunit ću ček na 75.000 rupija, tako da možeš da platiš
račune dok sam odsutna«, rekla sam tetku.
»Gdje ćeš odsjesti u Lahoreu«, upitala me tetka, pomalo
namrštena, pokazujući da se baš i ne slaže s ovim planom. Ali
nije mogla da mi uskrati dopuštenje. Sada sam bila slobodna, a
povrh toga, ja sam bila ta koja je potpisivala čekove.
»Možda ću odsjesti kod sestre ili brata«, rekla sam nemarno.
»Napisat ću vam pismo.«
Sljedećeg dana zamolila sam tetku da pođe sa mnom na očev
mezar. Dopao joj se ovaj znak moje odanosti. Ubrale smo cvijeće
iz našeg vrta i ja sam ga položila na očev mezar, s osjećanjima
koje je teško opisati. Poštovanje prema uspomeni na oca miješalo
se sa spoznajom da vječnost nije ono što me on naučio – raj kao
mjesto materijalne udobnosti, nego mjesto Isusove prisutnosti.
Posljednje veče izašla sam u vrt, gdje sam tako često sjedila dok
sam bila nepokretna. Stojeći na mjestu gdje je bio položen očev
mrtvački kovčeg, ponovo sam dugo i s tugom mislila na njega.
Sunce je tonulo u crvenom plamenu, bacajući odsjaj na zidove
kuće. Šetala sam između cvijeća, voća i lišća, udišući miris ruža
pomiješan s mirisom narandžinog cvijeta. Listovi stabla narandže
i manga šuštali su pod blagim noćnim povjetarcem, dok je nebo
iznad mene bilo obojeno purpurnim i modrim nijansama. Pojavio se
mjesec, velik kao dinja, dok su se zvijezde poput sitnih dijamanata
rasule u naborima baršunaste noći. U kući iza mene upalila su se
svjetla. Sve je sijalo dajući osjećaj topline i sigurnosti. I ja sam
još odugovlačila odlazak. Sad kad sam trebala da odem, izgledalo
mi je kao da sve to vidim prvi put, tako da čak ni sjenkama koje
su puzale ispod drveća nisam dala da me uplaše.
»Zašto ovo radim? Isusov sljedbenik mogu da budem i bez toga.
Tim činom mogu sve da izgubim.« Ta misao je doplovila k meni
iz mraka. Ali, kao odgovor na nju, u moj um poput blagog glasa
stigao je stih koji sam pročitala: »Ko voli oca ili majku više nego
mene, nije mene dostojan… I ko ne uzme svoj križ i ne slijedi me,
nije mene dostojan.« (Matej 10:37, 38).
Ponovo sam pogledala svoju kuću i sjetila se, ne samo sretnih
vremena, nego i vremena kad mi je ta kuća izgledala kao zatvor, sa
82
Poderani veo
mnom, zatvorenicom, koja sjedi u njoj i koja se nada da se nalazi
na putu za raj. Naglas sam izrekla svoje misli: »Sve se mijenja.
Ali uvijek ću ovo mjesto nositi u svom srcu.« Zatim sam napustila
vrt i ušla u kuću da se spakujem.
Sljedećeg jutra ispunila sam dva čeka – jedan na 75.000 rupija
koji sam dala tetku za troškove u domaćinstvu, da ne bi ostao
bez novca i prebrzo pošao da me traži, a drugi na 40.000 rupija
koje sam namjeravala da dam Raziji, kako bih osigurala njezinu
saradnju na svom planu. To mi je ostavljalo vrata odškrinutima,
u slučaju da odlučim da se vratim kući.
15. marta oprostila sam se od tetka koji je odlazio na posao i,
zadržavajući suze, poljubila tetku i moje sluškinje Salimu i Semu.
Tetka je rekla: »Zašto ideš ovako? Uzmi sa sobom u Lahore
svoj auto i svog vozača. Kako ćeš se tamo kretati. Jesi li sigurna
da treba da ideš bez svojih sluškinja? Tvom tetku se ovo nimalo
ne sviđa.«
»Molim te, tetka, nemoj se brinuti«, rekla sam. »Napisat ću
vam pismo.« Morala se tim zadovoljiti.
Majeed je dovezao automobil i ja sam sjela. Kad smo došli
do zavoja, još jednom sam se okrenula i pogledala mirnu bijelu
kuću, a onda mi se izgubila iz vida. Posljednje što je chowkedar
vidio od mene bila je moja ruka kako maše iza zavjese na prozoru
mercedesa.
Nije mi bilo teško uvjeriti Raziju da se pokori mojim željama
kad sam joj dala novac, ali joj nisam rekla pravi razlog svog
čudnog ponašanja… da kupujem vrijeme kako niko ne bi spriječio
krštenje.
»Ovo je za tebe jer si bila moja učiteljica i tako dobra prema
meni. Idem u Lahore kod prijatelja. Sad sam nezavisna, a i umorna
sam od stalnog objašnjavanja tetki i tetku svega što radim. Da se
ne bi brinuli, rekla sam svojima da ti ideš sa mnom.«
Na Razijinom lijepom licu ogledala se sumnjičavost: »Naravno,
učinit ću sve što mogu da ti pomognem, ali šta ako tvoja porodica
dođe da te traži i mene zatekne ovdje?«
Brzo sam rekla: »Molim te, ako neko od njih dođe i pita za
mene, pravi se da si sa mnom u Lahoreu, hoćeš li? Neka tvoja
Knjiga
83
majka izađe i razgovara s njima, a ti ostani unutra. Žao mi je što
ti ne mogu reći više od toga.«
Razija je izgledala iznenađeno, ali brzo je rekla: »Naravno,
Gulshan. Učinit ću sve što želiš. Mislim da se dobro poznajemo i
da možemo vjerovati jedna drugoj.«
Pitala sam se šta bi mislila da zna moje prave namjere.
Rastala sam se od nje kao i prošli put i uzela tongu da me
odveze do kuće u ulici Kachary. Major i njegova žena toplo su
me dočekali. Tog istog dana odvezli su me autom u Lahore, u
kuću koja je primala obraćene muslimane, a koju su vodili pastor,
velečasni Aslam Khan, i njegova žena.
Tako je započelo novo razdoblje mog života kao nove kršćanke
među kršćanima. Ali, to uopšte nije bilo ono što sam očekivala.
9
G
Krštenje
ospodin Aslam Khan bio je veoma ljubazan čovjek koji kao da
je razumio sve probleme s kojima sam se suočavala. Brzo mi je
postao Aba-ji – otac. I Ama-ji, gospođa Khan, bila je srdačna na
svoj način. Bila je to mršava, energična gospođa, uvijek zaposlena
oko kuće, pa je i od mene očekivala isto.
Kad sam stigla, pokazala mi je gostinsku sobu s jednostavnim
charpaijem, krevetom s podlogom od mrežasto ispletenih
konopaca, i ja sam se na trenutak sjetila svoje palunge kod kuće,
sa široko istkanom podlogom od konopaca i gadom, dušekom od
mekanog, predenog pamuka.
Rekla mi je: »Ovo je tvoja soba. Tu su ladice za tvoju odjeću.
Kupatilo je tamo. Ima mnogo posla koji treba obaviti, jer imamo
mnogo posjetilaca. Zato me, molim te, izvini. Moram dati neka
naređenja sluškinji. Za sve što ti treba, moraš pitati sluškinju.«
Zatim je nestala.
Dala sam sve od sebe kako bih udovoljila gospođi Khan, ali
kako nikad ranije nisam obavljala kućne poslove, bila sam glupa
i nespretna i prilično nerada da primam kritike za obavljanje
sitnih poslova koji su mi bili dodijeljeni. Kad mi je gazdarica
došla iza leđa i prstom prešla preko ukrasa s kojih sam upravo
obrisala prašinu, bila sam posramljena i ljuta, ali prikrila sam
svoja osjećanja, zaključala ih u sebe, a ona su tu previrala i
ključala i tako pokvarila moje prve dane boravka u toj kući.
Željela sam da se okrenem prema njoj i kažem joj: »Upravu si,
Ama-ji. Loše sam to obavila, ali uzmi u obzir da prije nego što
sam došla ovdje nikad ništa nisam morala raditi svojim rukama.
Nikad u svom životu nisam oprala ni jedan tanjir, nikad nisam
Krštenje
85
brisala prašinu u sobi, nikad nisam namještala krevet, nisam prala
svoju odjeću, nisam četkala ni vlastitu kosu, čak se nisam ni
sama oblačila, i to ne samo zato što smo imali mnogo posluge,
nego zato što sam dugi niz godina bila prikovana za krevet i
bespomoćna.«
Ipak, ništa nisam rekla. To bi zvučalo samo kao izgovor, ili
što bi bilo još gore u njezinim očima, kao oholost. Mogla bi mi
odgovoriti da sam sada zdrava i da se mogu potruditi da naučim,
ili pak da sam strahovito lijena. Tako sam provela nekoliko besanih
noći, slušajući u mraku moje sobe podrugljiv šapat:
»Još nije prekasno«, govorio je glas. »Tvoja braća i sestre plaču.
Zašto se ne vratiš?«
Vidjela sam lica tetka i tetke kako sažaljivo i s visine gledaju
na mene. S obzirom da nisam mogla oka sklopiti, ustala sam
i tumarala po sobi, sve dok moja borba da utišam glasove nije
postala neizdrživa. Tad sam zavapila Isusu: »Predala sam se Tebi
i osjećam da sam na pravom putu, na onom putu koji si mi Ti
pokazao. Zašto se onda ova lica pojavljuju preda mnom i rugaju
mi se?«
U tom trenutku došao mi je miran, tih glas: »Ja sam uvijek
s tobom. Oni ne mogu da ti naude.« Tad sam našla mir, jer su
Isusove riječi ispunile moj um i otjerale podrugljive šapate.
Nakon otprilike sedam dana, problemi su počeli da se smanjuju.
Bila sam aktivnija nego kod kuće, pa sam bolje spavala; u svakom
slučaju, krevet mi više nije bio tako tvrd. Pročitala sam nešto što
je potpuno promijenilo moj stav o svim oblicima kućnih poslova:
Isus… ustane od večere, odloži svoj ogrtač, uze ubrus
te se njime opaše. Zatim ulije vodu u praonik i stade
učenicima prati noge te ih otirati ubrusom kojim bijaše
opasan. (Ivan 13:4-5)
Ovo je za mene bilo nešto novo. Preda mnom je bio primjer
poniznosti i služenja koji nikada neću zaboraviti i koji je u korijenu
skršio moj ponos. Dok sam obavljala poslove za koje sam bila
zadužena, imala sam pred sobom savršen primjer Isusa, koji je
86
Poderani veo
zbog mene postao sluga. Tad više nije bilo preteško služiti drugima
zbog Njega.
U toj kući sam ostala pet sedmica prije krštenja. Kad sam
velečasnog Aslama Khana pitala za razlog odgađanja krštenja,
rekao mi je: »Moram obaviti još neke pripreme.« Kasnije sam
shvatila da je želio neko vrijeme da me posmatra, kako bi se
uvjerio da je moja želja da budem krštena ozbiljna. Ne bi bilo
dobro napraviti taj korak a onda ustuknuti.
Ali ja sam bila sve uznemirenija jer me bilo strah da će me
otkriti. Pitala sam se da li se možda moja porodica raspitivala
o meni kod Razije, pa sam joj napisala pismo: »Imam još nekih
poslova koje ovdje moram obaviti, prije nego što se vratim.
Molim te, nemoj reći mojoj porodici gdje sam. Uskoro ću ti sve
objasniti.«
Kasnije sam saznala da su Razija i njezina majka održale
obećanje i da su uspjele sačuvati moju tajnu, iako im je to donijelo
velike probleme. Drago mi je što mogu reći da je ta odana i časna
prijateljica koja me tada uz veliki rizik branila, iako nije razumjela
poteze koje sam vukla, sada udata.
Sve vrijeme moga boravka kod velečasnog i gospođe Khan išla
sam u metodističku crkvu u ulici Warris. Među kršćanima sam
našla slobodu u slavljenju i služenju Bogu koju do tada nisam
poznavala. Tu je bilo mnogo toga što je bilo drukčije.
Prvo što sam primijetila kad sam ušla bili su ukrasi. U džamijama
su ukrasi čisto apstraktni – riječi iz Kur’ana, uzorci na pločicama,
stubovi, kupole, tepisi. Za što bolji efekat koriste se i svjetla i
sjenke. Nema slike čovjeka ni Boga, jer kako bi stvoreno biće
moglo zamisliti svog Stvoritelja? A ovdje su prozorska stakla bila
obojena, sa slikom Isusa kako se moli, na stolu je bilo cvijeće
i čula se muzika. Preko kupole bile su ispisane riječi, ali ne na
arapskom nego na našem jeziku: »Evo me, stojim na vratima i
kucam.« Razmišljala sam o tome. U Pakistanu ima mnogo kucanja
na vrata. Svi snažno lupaju na vrata i kapije, ali Isusovo kucanje
na vrata moga srca bilo je tako nježno.
Sljedeće što sam zapazila bila je divna navika da porodice
sjede zajedno – muškarci, žene i djeca. Samci su bili primani u te
Krštenje
87
porodične grupe. Kod nas obično samo muškarci idu u džamiju.
Žene klanjaju kod kuće. Shvatila sam koliko malo poduke primaju
mnoge od njih. Međutim, Kur’an kaže da su žene manje vrijedne u
odnosu na muškarce, mada ističe da moraju biti tretirane pravedno
i jednako. Pa ipak, muškarci u džamijama zastupaju svoje žene.
Kako je samo u kršćanstvu drukčije, jer tu se Bog bavi svakom
dušom pojedinačno, kroz Isusa koji je umro za sve ljude.
Biblija kaže da u Kristu nema razlike u rasi (Jevrej ili Grk), u
klasi (rob ili slobodnjak) niti u spolu (muškarac ili žena). Postoji
samo nova i čudesna jednakost. Bog je moje obožavanje primao
jednako kao i obožavanje moje braće u Kristu, a zajedništvo
vjernika bilo je izraženo kroz zajednička okupljanja kao Kristovog
Tijela.
Osjećala sam te nevidljive spone kršćanskog zajedništva koje su
povezivale cijelu crkvu u molitvama za bolesne, stare i one koji su
bili u nevoljama. Osjetila sam to kad su i mene s dobrodošlicom
primili u svoju sredinu. Postepeno sam počela da osjećam da
crkva preuzima mjesto moje porodice koju sam ostavila. Ovdje
sam imala mnogo braće i sestara.
Primijetila sam da su pastorove propovijedi bile jednostavne, ali
da se bavi dubokim temama, uzetim iz knjige koju sam razumjela.
Kroz njegovo poučavanje čula sam kao da Gospod Isus govori, ne
baš tako neposredno kao što se obratio meni u mojoj sobi, ali na
takav način da primjenjuje Bibliju na moj život.
Osim toga, primijetila sam da pastor govori kao da pokušava da
uvjeri neke od prisutnih. Počela sam shvatati da neki ljudi koji sebe
nazivaju kršćanima nisu tako svesrdni kao ja. Ja sam od rođenja
živjela u strogoj ortodoksnoj sredini i vjerovatno nisam shvatala
da bi ovo moglo biti tačno i za muslimane.
Moj domaćin upozorio me da ne pričam previše o sebi. Ipak
sam rekla ponešto o svom iscjeljenju i obraćenju, a ljudi iz crkve
bili su začuđeni: »Hoćeš da kažeš da se Isus pojavio u tvojoj sobi
i iscijelio te?!«
Pitala sam se zašto je to moje iskustvo tako rijetko. Sigurno je
Isus mogao djelovati u životu svakog vjernika kao što je djelovao
u mom.
88
Poderani veo
»To zavisi od vjere«, rekao je Aba-ji kad sam ga upitala. Ovo
je bila oslobađajuća izjava. Uvidjela sam da je u to uključen
jedan princip – da je vjera bila ključ za nastavak ovog čudesnog
kršćanskog iskustva i života satkanog od čuda u koji sam ušla.
Gledajući unazad, vidjela sam da je moja vjera uveliko porasla,
gotovo neslućeno s moje strane, od vremena moga neuspjelog
puta u Mekku u potrazi za iscjeljenjem. Ta vjera koja pokreće
planine došla je kao dar. Nikla je iz bespomoćnosti i potrebe. Moj
vapaj podigao se do ušiju Boga kojeg nisam poznavala, ali koji
je poznavao mene, i koji je djelovao u mom životu. U tišini noći
čvrsto sam odlučila da ću održati svoju vjeru jakom, bez obzira
na to kakve prepreke mi stajale na putu.
Konačno je došao dan mog krštenja – 23. april. Krštenje je
obavljeno u prostoriji kuće u kojoj je bio bazen s vodom za takve
prilike. Okupili su se Major i njegova žena, te nekoliko njihovih
i mojih prijatelja. Pastor iz ulice Warris obavio je obred koji je
bio jednostavan i savršen. Kad me uronio u vodu, osjetila sam
da tamo, na dnu tog bazena, ostavljam staru Gulshan s njezinim
starim načinom razmišljanja i s njezinim starim željama, i da
izranja nova Gulshan – zajedno s Kristom ukopana po krštenju i
uzdignuta u novi život.
Taj novi život bujao je u meni i čeznula sam da svjedočim o
Njemu. Starješine crkve koje su bile prisutne dale su mi novo ime:
Gulshan Esther. Kasnije sam pročitala da se Estera zauzela kod
kralja za Božiji narod, Jevreje, i da je zbog toga bila u opasnosti.
To ime učinilo mi se prilično prikladnim za mene.
Nakon bogosluženja, u znak dobrodošlice u Kristovu crkvu,
žene su mi prilazile i ljubile me u čelo, a muškarci su mi stiskali
ruku. Osjećala sam toplinu njihove istinske kršćanske ljubavi. Kad
su otišli, gospodin Aslam Khan upitao me kako se osjećam.
»Dobro«, rekla sam, »ali sad želim da svjedočim o onome što
se dogodilo.«
Odmahnuo je glavom. »Možeš svjedočiti i djelima. Ne mora se
svjedočiti samo riječima.«
Ali ja sam se sjećala riječi koje mi je Isus uputio: »Ti si moj
svjedok. Idi mom narodu.«
Krštenje
89
Pogledala sam velečasnog uzdignute glave, odbijajući da budem
poražena: »Ali ja osjećam da Isus od mene traži da svjedočim.
Mogu li da govorim u crkvi?«
»Mislim da još nisi spremna za to. A imaš i svjedočanstvo u
kući koje bi trebalo da ispuniš. Bog će to prihvatiti.«
Ali gospodin Khan nije poznavao ovu Gulshan Esther. Rekla
sam: »Uredu. Ako ne mogu svjedočiti ovdje, onda moram da se
vratim kući i svjedočim svojoj porodici. U svakom slučaju, to
želim da učinim.«
Na te riječi zaista se zabrinuo. »Ne. To bi bilo previše opasno
za tebe. Tvoje krštenje neće im se nimalo dopasti i mogli bi da
ti naude.«
»Ne vjerujem da bi moja porodica učinila išta što bi mi naudilo,
ali dobro, neću se vraćati kući sve dok ne dođe pravi trenutak.
Hoćete li me onda umjesto toga poslati u biblijsku školu da naučim
više i da im mogu više toga reći?«
Dugo me gledao, pa sam se pitala o čemu razmišlja. Počela sam
se osjećati pomalo neprijatno zbog svoje drskosti i navaljivanja da
nametnem svoju volju. Bila sam mlada i žudjela sam da izvršim
zadatak za koji sam bila sigurna da ga je Bog stavio pred mene,
ali tada nisam shvatala koliko sam neiskusna i nezrela. Tek sam
bila započela pravo hodočašće u svom životu.
»Mislim da to za sada nije moguće«, rekao je odlučno velečasni
Aslam Khan. »Premlada si u vjeri, ali ako baš toliko želiš da radiš
za Gospoda, možemo te uključiti u rad ‘Izlazećeg sunca’, škole
za slijepe.«
Dao mi je nekoliko objašnjenja o toj školi koja je okupljala
slijepu djecu koja nisu mogla da se školuju u normalnom sistemu.
Smatrao je da me tamo može zaposliti kao nadzornicu jednog
sektora škole. Pristala sam, uzbuđena već pri samoj pomisli na to.
Već sam upoznala upravitelja škole, tako da je brzo bilo
dogovoreno da dođe po mene svojim kombijem. Sljedećeg dana,
dok smo se starim mostom vozili preko prljave rijeke Ravi i ulazili
u četvrtasto dvorište škole za slijepu djecu »Izlazeće sunce«,
osjećala sam da zauvijek prekidam sa svojim starim životom.
Sada sam bila nova osoba, s novim imenom i novom sudbinom.
90
Poderani veo
Vrijeme koje sam provela kao nadzornica tog sektora u školi
»Izlazeće sunce« u Lahoreu, obilježilo je novu etapu moga rasta. Od
osobe koja je zavisila od drugih, odjednom sam postala odgovorna
za grupu male slijepe djece i brinula se za njihove fizičke potrebe.
U potpuno novom svijetu morala sam naučiti da se borim i dovijam
i da stojim na vlastitim nogama. Nije bilo lako.
Nije bilo lako, ali moglo je biti i gore. Ta solidna građevina
od crvene cigle doživjela je mnoge promjene, otkad ju je indijski
dobrotvor sir Ganga Ram osnovao kao bolnicu za oboljele od gube.
Njegov pepeo leži sasvim blizu u beskrajno žalosnom samedhiju.
Gospođica Fyson preuzela je ovu ustanovu 1958. godine i pretvorila
je u kršćansku školu za slijepe, a penzionisala se 1969. godine.
Sjećam je se sa zahvalnošću.
Za mene je ova ustanova bila savršeno zaštićena sredina da
naučim da živim u svijetu s druge strane vela. Kao znak raskida
sa starim životom, ošišala sam se nakratko i dala da mi sašiju dva
bijela kaputa koja ću nositi preko shalwar kameeze kad budem
izlazila.
Na moju veliku radost, otkrila sam da je moj rad zaista
nagrađen – ne u rupijima, jer je plata bila svega četrdeset
rupija mjesečno – nego u bezrezervnoj ljubavi mojih mladih
štićenika. U toj školi bila su djeca od pet do 16 godina starosti.
Pola muslimani, a pola kršćani. Bez problema su zajedno radili i
igrali se. Jedina razlika bila je u časovima vjeronauke i molitvi.
U mom sektoru bilo je četrdesetoro djece. Moj zadatak bio je da
vodim brigu o mlađim dječacima, da budem s njima dok jedu, da
budem njihove oči dok se igraju u dvorištu škole, te da spavam
u njihovoj spavaonici. Vodila sam računa i o njihovoj odjeći,
djelimično o pranju rublja, pomagala im da se operu, naprave
krevete, te nadgladala rad koji nisu mogli dobro obaviti – pranje
suđa nakon jela. Isto tako, morala sam da perem prozore i ribam
stolove. Povrh toga, imala sam zadatak da držim djeci biblijske
časove, a jednom u petnaest dana bio je moj red da ih vodim
u crkvu.
Osim mene, tu su bile još dvije nadzornice, rodice, koje su bile
kršćanke. U početku su bile neprijateljski raspoložene prema meni,
Krštenje
91
razgovarale su među sobom ali ne i sa mnom, iako smo zajedno
radile, i pokazivale su svoju nenaklonost prema meni na druge
neprijatne načine. Ali nakon nekoliko dana postale su srdačnije i
počele da mi pomažu u poslovima koji su za mene bili preteški.
Bile su mi i prevodioci u razgovorima s upraviteljem koji je govorio
engleski, ali ne i urdu.
Sad, kad su morale da idu u upraviteljevu kancelariju po pastu
za zube i sapun, tražile su to i za mene. Pomagale su mi kad
sam imala problema s rukama. Posao je bio grublji nego što sam
navikla, a moje ruke nježne. Već prve sedmice ispucale su od
sapuna koji smo koristili za pranje odjeće. Zatim sam u kuhinji
opekla jednu ruku vrelom vodom. I na kraju, dok sam ribala
stolove, iverica mi se zabola u ruke, te su počele krvariti. Osjećala
sam se veoma neprijatno. Rosina, jedna od rodica, pošla je sa
mnom kod upravitelja kao prevodilac.
Upravitelj je bio veoma saosjećajan, ali dok je davao Rosini
mast za opekotine, rekao mi je:
»Ne mogu ništa da uradim da te oslobodim ovog posla. Žao
mi je, ali ako ga ne možeš obavljati, moraš otići. Vidi mogu li ti
drugi pomoći.«
»Ne brini. Mi ćemo ti pomoći«, rekla je Rosina tješeći me, dok
smo se vraćale u svoje sektore, i ja sam joj se sa zahvalnošću
nasmiješila.
Kad sam se vratila u svoju sobu, donijela sam svoju muku pred
moj izvor utjehe koji me nikad nije iznevjerio. Ubrzo sam uvidjela
da su moje ruke bile samo opečene – možda i zbog vlastite
nepažnje – dok su Kristove ruke bile prikovane na križu zbog
mene. Moje patnje nisu bile ništa u poređenju s tim.
Ali, ispod površine, spremale su se mnogo ozbiljnije bitke.
Ubrzo nakon dolaska u školu, nazvala sam svog mlađeg brata
Alim-šaha. »Smatram da treba da znaš da sam postala kršćanka i
da je moje obraćenje ozbiljno. Sada radim u školi za slijepu djecu
u Lahoreu«, rekla sam mu.
Na drugoj strani žice začuo se dubok uzdah. »Šta si to učinila?«,
rekao je Alim-šah. »Nemoj tako. Vrati se kući i sve to zaboravi.«
»Sad kad sam našla put, istinu i život, kako to da zaboravim?«
92
Poderani veo
Rekao je: »Jesi li sasvim poludjela? Ako nastaviš to da mi
govoriš, moja vrata će za tebe zauvijek biti zatvorena. Što se
mene tiče, ti si mrtva.«
»Uredu. Ali reci mi ovo: kako da ostavim istinu i vratim se
tebi? Ne mogu to učiniti ni po koju cijenu.«
Njegov glas je bio strog, ali miran: »Tako, dakle. U tom slučaju,
moja vrata su ti zatvorena. Ti si mrtva! Ne želim nikad više vidjeti
tvoje lice, a nećeš ni ti moje.«
Nasmijala sam se na to. »Uredu. Ako su mi tvoja vrata
zatvorena, vrata mog nebeskog Oca otvorena su mi. Ako sam
za tebe mrtva, to je zato što sam umrla u Isusu Kristu. A ako i
ti umreš u Isusu Kristu, onda ćeš i ti živjeti – i ponovo ćeš me
vidjeti.«
Odgovorio mi je spuštanjem slušalice.
Istog dana, napisala sam pismo tetku i rekla mu da sam postala
kršćanka i da sam se krstila. Isto sam napisala i Safdar-šahu.
Nervozno sam iščekivala da vidim kakva će biti njihova reakcija,
čeznula sam da shvate, da me prihvate takvu kakva sam sad bila i
dopuste mi da ponovo živim s njima. Ali u dubini srca, znala sam
da to vjerovatno nije moguće. Kad bih se vratila kući, nikad mi ne
bi dopustili da slavim i poštujem Boga onako kako sam ja željela.
Tokom tog vremena u školi se nikom nisam povjeravala. Tako
mi je savjetovao velečasni Aslam Khan. Bila sam u nesigurnom
položaju, uz veliki otpor moje porodice koji se još i pojačavao, tako
da se dobrodušni pastor zaista bojao i za mene i za ostale kršćane
koji su bili umiješani u moj slučaj. Zato, kad su djeca tražila da im
pričam o sebi, izbjegavala sam da im dajem neposredne odgovore.
Ali bilo je mnogo drugih stvari koje sam mogla da im pričam i
koje su oni željeli da čuju. Voljeli su da slušaju dok im pričam
priče iz Biblije.
»O, Ba-ji«, vikali su pred spavanje, »ispričaj nam još jednu
priču!«
»Dobro, samo još jednu, a onda gasim svjetlo.« Zatim bih im
čitala ili pričala priče koje je Isus govorio. O devedest devet ovaca
koje su bile na sigurnom u toru i onoj jednoj, izgubljenoj, koja je
bila sama i lutala u brdima. Pričala sam im o mlađem sinu koji je
Krštenje
93
uzeo sav novac koji je otac namjeravao da mu ostavi, te otišao od
kuće i sve potrošio, tako da ga više niko nije želio za svog prijatelja
i nijedan otac mu ne bi povjerio miraz svoje kćerke. Također
sam im čitala priče koje dolaze iz Kur’ana – o Abrahamu, Izaku,
Jišmaelu, Sari i Hagari. Muslimani vjeruju da se Abraham (kojega
oni zovu Ibrahim) spremao da prinese na žrtvu Jišmaela. Ali Biblija
kaže da je Abraham prinio Izaka koji je bio njegov zakoniti sin.
U školi je postojalo pravilo da ne smijemo biti religijski »obojeni«
kad muslimanskoj djeci pričamo priče i ja sam se ponašala u skladu
s tim pravilom. Ispričala bih djeci obje verzije, a zatim ih upitala:
»Koja je istinita?«
Svaka grupa bi rekla da je istinita njihova verzija. Ako ništa
drugo, od mene su barem saznali da postoje dvije verzije.
Zajedno smo i pjevali. Učila sam ih hvalospjeve i horske
pjesmice koje su sva djeca voljela. Jedna od najomiljenijih, koju
su pjevali s velikim oduševljenjem, bila je:
Pjevaj mi o njima ponovo,
divnim riječima života;
daj da više ljepote vidim u njima,
divnim riječima života.
Naš radni dan završavao se oko 9 sati uveče i tad sam nalazila
vremena za čitanje i proučavanje Biblije za svoju dušu. Svaki put
kad bih je otvorila, događala se ista stvar. Baš kao da sam imala
tumača koji mi pomaže da razumijem. Ako bih se jedne večeri
zapitala: »Šta ovo znači?«, mogla sam biti sigurna da ću već za
nekoliko dana to razumjeti. Rasla sam u duhovnoj spoznaji.
Ovaj način učenja podudarao se i sa onim što sam poprimala od
slijepe djece. Oni su sve svoje nedostatke snosili sa strpljenjem,
čak veselo. Voljela sam ih zbog toga i posmatrajući ih, učila sam
od njih. Možda sam njihovu situaciju razumjela tako dobro zato
što sam osjećala, dok sam ih posmatrala kako se igraju, da sam i
ja nekad bila slijepa za Božiju ljubav. A sad sam vidjela.
A onda je moja porodica krenula u protivnapad. Primila sam
pismo od Safdar-šaha. Očekivala sam to pismo s osjećanjem straha.
94
Poderani veo
Kao i uvijek, počeo je ljubaznim riječima, govoreći da nikad od
mene nije očekivao takve vijesti: »Ti si moja draga sestra. Nekad
si veoma voljela Boga i moj otac je nekad veoma volio tebe i od
njega si mnogo naučila o islamu. Zapravo i nema potrebe da ti
o tome govorim – i sama to dobro znaš. Moraš isto tako znati
da kćerka jednog sajeda ne može ići putem kojim si ti krenula.
Moraš se vratiti natrag.«
»Brat mi je rekao da si postala kršćanka i da vjeruješ da je Isus
Sin Božiji. Za našu porodicu, kao i za našu vjeru, to nije tačno.
Predlažem ti da dođeš kod mene čim pročitaš ovo pismo i da
poslušaš moj savjet. Kao što znaš, kod mene su svi dokumenti o
cjelokupnoj imovini koja glasi na tvoje ime. Ta imovina ne može
biti data kršćanki koja je bila kćerka sajeda.«
Dodao je da cijeli Pakistan zna da sam sad kršćanka, te da stoga
više nemam nikakvo pravo na tu imovinu. Pismo se završavalo
riječima:
»Ako ti ne ostaviš kršćanstvo, ni ja neću ostaviti kamen na
kamenu dok te ne vratim. Moja vjera mi dozvoljava da ubijem
sestru koja je postala kršćanka – a da ipak odem u raj.«
To pismo me veoma uznemirilo. Otac mi je ostavio svoju
imovinu s velikom ljubavlju, a oni su me sad htjeli toga lišiti zato
što sam postala kršćanka. Sjetila sam se svoje bijele kuće i došlo
mi je da zaplačem. Jednostavno, to nije bilo pošteno.
Ali dok sam se molila u vezi te situacije, naišla sam na tekst u
Evanđelju po Ivanu 14:1-2, gdje piše: »Neka se ne uznemirava vaše
srce. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U kući Oca mojega mnogo
je stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem vam pripraviti
mjesto’.«
Ove riječi donijele su mi utjehu. Imala sam obećan dom na
nebu.
Pocijepala sam pismo i bacila ga u korpu za papir. Zatim sam
otišla u crkvu i zatekla sebe da pjevam, razmišljajući o riječima
»Kakav prijatelj je Isus«.
Tri dana kasnije stigao je i treći napad – pismo od tetka.
Bilo je to pismo od deset stranica, na bijelom papiru i u plavoj
koverti.
Krštenje
95
U njemu je pisalo da svima mnogo nedostajem, a spominjao je
i Salimu i Semu. »Kome će one sada služiti?« Srce mi se steglo.
I on me ljubaznim riječima molio da se vratim kući. Pismo se
završavalo riječima: »Jesi li postala nevjernica? Mi se molimo da
se vratiš islamu i svome domu.«
Sunce je obasjavalo djecu dok su se igrala na travi usred
dvorišta, ali tamo gdje sam ja stajala s pismom u ruci, siva sjenka
straha i sumnje stavila je svoju hladnu i ljepljivu ruku na mene.
Savila sam tetkovo pismo i molila se: »O, Gospode Isuse, nisam
im učinila ništa nažao. Zašto se tako ponašaju? Sad su me zaista
pritjerali uza zid. Reci mi, molim te, kako da im odgovorim.«
Kad sam ponovo imala vremena da razmislim o tome, sve sam
vidjela u sasvim drukčijem svjetlu. S obzirom na to da mi nisu
htjeli dati imovinu koja mi je pripadala, barem sam se oslobodila
tog tereta. Sad sam mogla provesti svoj život služeći u školi za
slijepu djecu, ići u crkvu i slaviti Boga.
»Zar to nije bolje od beskorisnog života kojim sam nekad
živjela, prikovana uz krevet?«, rekla sam samoj sebi.
Provela sam cijeli dan u razmišljanju i molitvi za odgovor koji
ću napisati, a kad sam odgovorila bilo je to na parčetu papira,
istrgnutom iz moje vježbanke:
Dragi tetak,
Primila sam tvoje pismo i svjesna sam svega što si rekao.
S najvećim poštovanjem htjela bih istaći pet stvari:
1. Našla sam put koji vodi pravo Bogu. Isus je rekao: »Ja
sam vrata. Ko li kroza me uđe, spasit će se; ulazit će
i izlaziti te pašu nalaziti.« (Ivan 10:9) Da bi se ušlo u
jednu kuću, mora se proći kroz vrata. Postoje vrata
k Bogu, a ta vrata su Isus. Oni koji ne prihvataju
Kristov put, ne mogu kucati na vrata. Proroci su samo
chowkedari – vratari.
2. Našla sam istinu. »A zato što ja istinu govorim, meni
ne vjerujete. Ko će mi od vas dokazati grijeh?« (Ivan
8:45-46)
96
Poderani veo
3. Našla sam život. Isus je rekao: »Ja sam Uskrsnuće i
Život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.« (Ivan
11:25)
4. Našla sam oproštenje grijeha.
5. Našla sam vječni život. »Jer Bog je tako ljubio svijet
da je dao svoga Jedinorođenog Sina, kako nijedan
koji u njega vjeruje ne bi propao, nego imao život
vječni.« (Ivan 3:16) Nazvao si me nevjernicom,
dokaži mi to kroz ovih pet stvari koje sam našla. Ili
dokaži ili poslušaj moje upozorenje: Ne zovi me više
nevjernicom!«
Ništa nisam rekla o imovini, niti sam spominjala bilo koje drugo
pitanje. Od tada do danas nisam dobila odgovor na ovo pismo.
Nakon ovoga, mene su nekoliko mjeseci ostavili na miru, ali
kako sam kasnije saznala, tetka i tetak su, nekoliko sedmica nakon
što su primili moj odgovor, spakovali svoje stvari i pod izgovorom
da idu u Karachi pobjegli iz kuće, neki kažu u Iran, budući da su
bili ši’iti. Učinili su to jer su se bojali gnjeva Safdar-šaha, koji je
njih smatrao odgovornima za ono što mi se dogodilo.
10
Sestre
S
tigao je i decembar, a s njim i pripreme za Božić. Većina
slijepe djece odlazila je svojim kućama, ali neki su ostajali. Tako
smo trpezariju ukrasili božićnom jelkom i ukrasnim trakama, te
napravili male jasle i posmatrali kako sretna i uzbuđena lica djece
obasjava zadivljenost dok su slušali jednostavnu priču o dolasku
na svijet djeteta Isusa.
I za mene je to bilo novo iskustvo – moj prvi susret s tim
kršćanskim blagdanom. Od tada često pjevam:
Kako tiho, kako tiho,
čudesan nam je dat dar;
tako tiho, tako tiho
Bog ljudskom srcu blagoslov neba pruža.
Nije stoga čudo da i nominalni kršćani koji nikad nisu upoznali
utemeljitelja svoje vjere nalaze blagoslov u proslavljanju Njegovog
rođenja, makar to bilo ćurkom i pudingom od šljiva, ili piletinom
i slatkom rižom. Radost Božića prelazi sve granice.
Upravitelj škole i njegova žena dali su svakom djetetu skromne
poklone od slatkiša i malih igračaka, a zatim smo svi školskim
kombijem otišli na bogosluženje kod Vojske spasa. Mi, nadzornice,
bile smo te večeri pozvane u njihovu kuću.
Nedugo nakon Božića imala sam neočekivanog posjetioca
koji mi je donio užasne vijesti. Muž moje sestre Anis, Blundšah iz Rawalpindija, došao je u školu da me vidi. Stajao je u
sobi za posjetioce, umoran i skrhan. Rekao mi je da Anis leži
ozbiljno bolesna u Gujeratu, gdje se nalazi posljednja tri mjeseca
98
Poderani veo
u jednoj iznajmljenoj kući, te da je tamo zbog teške trudnoće
bila pod nadzorom svoje porodične liječnice koja je prešla da radi
u bolnici u tom mjestu. U sedmom mjesecu trudnoće nastupile
su komplikacije. Beba je umrla, a ljekari iz bolnice nisu mogli
zaustaviti krvarenje.
»Na samrti je i stalno ponavlja tvoje ime. Možeš li odmah poći
sa mnom? Moj auto je vani.«
Bio je to poziv koji nisam mogla da odbijem. Vrata za koja sam
mislila da su zauvijek zatvorena, odškrinula su se.
»Moja sirota sestra! Naravno da ću poći s tobom, ali prvo
moram tražiti dopuštenje.«
Izvinula sam se i izašla iz sobe. U uhu sam začula jedva
čujan glas koji mi je govorio: »Kad stigneš, već će biti mrtva.
Tvoj odlazak tamo samo je gubljenje vremena. Svakako ti neće
dopustiti da govoriš o onome što želiš. Mogli bi čak pokušati da
spriječe tvoj povratak.«
Prije nego što sam se uputila upravitelju, otišla sam u svoju
sobu da se pomolim. Stigao je jasan odgovor: »Idi svojoj sestri.
Neće umrijeti. Održat ću je u životu.«
Odobrili su mi dva dana odsustva i ja sam na brzinu ubacila
nekoliko stvari u torbu. Krenuli smo u pet sati popodne. Nakon
tri sata vožnje stigli smo u kuću u Gujeratu, gdje nas je dočekala
strašna vijest:
»Umrla je«, rekla je sestrina liječnica, gospođa Khan. »Umrla
je u sedam sati. Izgubila je previše krvi.«
Ušla sam u sobu gdje je ležala moja sestra. Lice joj je bilo
žućkasto-sivo i izmučeno, a usne modre. Njezin muž je briznuo
u plač i neko iz njegove porodice saosjećajno ga je izveo iz sobe.
Soba se ispunila ožalošćenim članovima porodice i komšijama.
Vijest o smrti putuje brzo i ljudi su došli da odaju posljednju
počast preminuloj.
Kleknula sam kraj njezinog uzglavlja i plakala. »Isuse«, rekla
sam u svom srcu. »Rekao si mi da će biti živa. Šta sad da radim?
Mrtva je.«
Nastavila sam da se molim: »Isuse, ti si Put, Istina i Život.
Molim te učini čudo i oživi je.«
Sestre
99
Nastavila sam s tom molitvom dok mi nije snažno došlo sjećanje
na ono što mi je Isus rekao: »Neće umrijeti. Održat ću je u životu.«
Zatim sam se molila: »Gospode, udahni joj makar toliko života da
joj barem nakratko mogu govoriti o Tebi.«
Tada sam konačno začula glas: »Ona nije mrtva. Živa je.
Produžio sam joj život.«
Kad sam to čula, ustala sam i svima rekla: »Zašto plačete? Ona
nije mrtva – živa je.«
Nastalo je sveopšte zaprepaštenje. »Poludjela je. Vodite je u
drugu sobu. Zaključajte je.«
Ugurali su me u jednu praznu spavaću sobu. Čula sam rezu
kako se spušta s vanjske strane. Bila sam zaista zatvorenik, ali
nastavila sam da se molim: »Gospode, probudi moju sestru, tako
da vjeruju da je živa.«
Do sad su već obavljali posljednje radnje i pripremao se kovčeg.
Sestrino tijelo još ranije je bilo oprano i odjeća promijenjena.
Okupat će je još jedanput, ali ne noću. Oko osam sati ujutru
ponovo sam začula rezu na vratima – ovog puta se podigla, a
mene su pustili da se posljednji put oprostim od sestre.
S ostalim ženama stajala sam kraj njezinog kreveta. Hodžina
žena pročitala je suru Kalem nad njezinim tijelom, a zatim su se
ona i još tri žene pomakle naprijed da podignu tijelo i posljednji
put ga operu. Na sestrinim rukama i nogama vidjela sam crvenu
kanu – znak sreće, znak krvi. Kad sve završe, tijelo moje sestre
trebalo je da bude umotano u plahtu i položeno u kovčeg.
Iznenada je moja sestra pomakla ruku, otvorila oči, uspravila
se i u čudu pogledala oko sebe. Zatim se rastreseno zagledala u
svoje ruke i upitala: »Šta se dogodilo?«
Ljudi su vrištali, povukli se unatrag, a neki su čak pokušali da
pobjegnu iz sobe. Nastala je nevjerovatna panika. Zagrlila sam
Anis i ona se privila uz mene. Ljudi su se vratili u sobu i zagledali
se u mene: »Šta si to učinila? Kako mrtvac može sjediti?«
Bila sam ispunjena radošću i osjećajem Božije veličine. Smiješeći
se, rekla sam: »Pitajte nju šta se dogodilo?«
A onda je Anis progovorila na svoj uobičajeno miran način: »Ne
bojte me se. Živa sam.«
100
Poderani veo
Čuvši metež, iz džamije su dotrčali sestrin muž, imam, hodža
i mujezin. Hodža je položio ruku na sestrinu glavu i upitao je:
»Bati, reci mi istinu. Šta se dogodilo? Šta je bilo s tobom? Umrla
si prije četrnaest sati. Pripremali smo se za tvoju dženazu!«
Sestra je rekla: »Nisam bila mrtva.«
Njezina liječnica bila je ondje. »Bila si mrtva. Nije bilo života
u tebi«, uporno je tvrdila.
»Nisam bila mrtva. Spavala sam«, rekla je moja sestra. »Dok
sam spavala, sanjala sam kako se spremam da stanem na ljestve.
Na vrhu ljestava nalazio se čovjek u bijeloj odori i sa zlatnom
krunom na glavi, a iz čela mu je izbijala svjetlost. Vidjela sam
Njegovu ruku iznad sebe, a iz te ruke također je dolazila svjetlost.
Rekao je: ‘Ja sam Isus Krist, Kralj kraljeva. Vratit ću te natrag, a
u određeno vrijeme ponovo ću te dovesti ovdje.’ Tad sam otvorila
oči.«
Dok je ovo govorila, lice joj je gorjelo od radosti. A radost i
slavlje u našoj porodici riječima se nisu mogli opisati. Ja sam
iskoristila priliku da svakome ko je htio slušati pričam o proroku
koji je činio čuda i koji je bio više od proroka – Isusu.
Čak je i Anisin muž, u početku jedan od onih koji su bili najviše
protiv mene, sada rekao da su moje molitve vratile njegovu ženu
u život.
»Ko je taj veliki prorok kojega si vidjela?«, upitao me nakon tri
dana kad su se gosti razišli. Uzela sam Kur’an i pokazala mu u
suri Merjem odlomke o Isusu. Zatim sam mu u Bibliji, u Evanđelju
po Ivanu 11:43-44 pokazala priču o uskrsnuću Lazara. »Vjeruješ
li sada da Isus uskrsava mrtve? Ovdje piše da je Isus povikao:
‘Lazare, iziđi!’ i on je izašao.«
Polako je odgovorio: »Da, vjerujem da to dolazi od Isusa,
Marijinog sina. Moja žena ima drugi život.« Činilo se da je zaista
sretan i da je prihvatio ono što sam mu rekla.
Ipak, najveća promjena dogodila se u samoj Anis. Za mene
je ona uvijek bila sestra puna ljubavi, ali sada su iz nje zračili
radost i mir. Čula sam kako hodži i njegovoj ženi priča o Isusovom
ukazanju i primijetila sam da su je slušali s velikom pažnjom. Ali,
nakon toga počeli su s nenaklonošću gledati na mene.
Sestre
101
»Pričaj mi još o Isusu«, prošaputala mi je Anis u jednom od
rijetkih i kratkih trenutaka kad smo mogle biti same. Dala sam
joj mali Novi zavjet, a ona je obećala da će ga pročitati, mada je
smatrala da će joj trebati neko ko će joj pomoći da ga razumije.
Počela je s Evanđeljem po Mateju, a ja sam joj objasnila kako je
Isus rođen i Njegovo rodoslovlje.
»Nastavi da se moliš za mene. Moram ostati vjerna onome što
sam vidjela, kako bih mogla slijediti Onoga koji mi je dao život«,
rekla je. »Udata sam i potrebna mi je molitva.«
Oči su mi se ispunile suzama. Dobro sam razumjela položaj u
kojem se nalazila.
Uslijed svih tih događaja, potpuno sam u svom umu potisnula
školu za slijepu djecu, ali odjednom sam se sjetila da treba da
se vratim. Zaista sam bila nestrpljiva da se vratim i nekome
ispričam o ovim čudima. Na rastanku, kad sam krenula na autobus
za Lahore, Anis mi je stisnula ruku i rekla: »Moja vrata su ti
otvorena. Možeš doći kad god želiš. Čak i ako svi drugi u porodici
ne žele da te vide, ja želim.«
Dok je autobus, krcat ljudima iz sela i grada, polazio sa stanice
u Gujeratu, utonula sam u razmišljanje o proteklim događajima
koji su sad poput lijepog sna ostajali iza mene. Shvatila sam jedno:
još uvijek volim ove ljude i njihov svijet, ali ja u tom svijetu više
ne mogu da živim. Bila sam hodočasnica, ali ne na putu za Mekku,
nego na direktnom putu koji kroz Isusa vodi pravo k Bogu. Škola
za slijepu djecu postala je dio tog hodočasničkog puta. I dok se
autobus teturao na cesti za Lahore, radovala sam se ponovnom
susretu s mojim slijepim dječacima.
Ali potpuno nesvjesno, načinila sam tešku grešku. Kad sam se
s tri dana zakašnjenja pojavila u školi, uprava mi je rekla: »Tražili
ste dva dana, a uzeli pet.«
Bio je to mučan razgovor. Otpustili su me s posla, a da u stvari
nisam imala priliku da objasnim o čemu se radilo. Svoju odbranu
povjerila sam Bogu i ostavila Njemu da presudi.
Nekoliko minuta kasnije, stajala sam na ulici Ravi pokraj stuba
za rasvjetu, još uvijek šokirana i zbunjena iznenadnim otkazom.
Bila sam gladna, već je prošlo vrijeme ručku, a ja ništa nisam jela
102
Poderani veo
još od ranog doručka. Bilo je hladno i oblačno. Brzo će pasti mrak.
Sjetila sam se da je kod dhobi, pralje, ostalo nešto moje odjeće i
posteljine i da mi to nisu vratili. U mislima sam vidjela strpljiva
lica malih slijepih dječaka i oči su mi se ispunile suzama. Neće
više biti njihove Ba-ji da im priča priče. Osim toga, škola mi je
dugovala novac. Imala sam samo nešto malo što mi je tog jutra
dala sestra. Zbunjeno sam tamo stajala, svjesna da je to pusto
područje i da jedna preobraćena muslimanka tu ne može očekivati
naročitu zaštitu.
»Oče«, rekla sam Bogu predajući svoju sudbinu u Njegove ruke,
»u ovom gradu postoje dobri i loši ljudi. Imaš li negdje mjesta za
svoju kćerku? Molim te, reci mi kuda da pođem?«
Odmah sam saznala odgovor: »Vrati se u Gujerat.«
Imala sam dovoljno novca za kartu. U dva poslijepodne uhvatila
sam autobus, a poslije toga i tongu, i tako iznenadila sestru.
Zagrlila me i sva sretna rekla: »Tako mi je drago što si se vratila.
Sad ćeš mi pomoći da bolje razumijem Bibliju.«
Čak je i Blund-šahu bilo drago što sam se vratila, jer ću praviti
društvo njegovoj ženi. Veoma su joj nedostajala njezina djeca –
dvije kćerke, jedna od osam a druga od šest godina, koje su bile
u Rawalpindiju kod djeda i nane. I Blund-šah je morao biti tamo,
kako bi vodio svoj posao s autobusima u kojem je bio jedan od
ortaka.
Tako smo neko vrijeme sestra i ja bez smetnji uživale u novom
odnosu. Poput dva mlada janjeta pasle smo na zelenim pašnjacima
Božije riječi, a moja sestra se vidljivo mijenjala, kako je dolazila do
sve veće spoznaje o novom životu. Nije više bila tako zapovjednički
nastrojena prema posluzi, a ponekad bi i sama nešto obavila. Čak bi
od posluge tražila da prvi jedu, govoreći: »Siromašni treba da budu
prvi usluženi.« Našla je stih: »Smatrajte druge višima od sebe.«
Kad sam je upitala, tek da budem sigurna kakve su joj pobude:
»Zašto to radiš?«, odgovorila je: »Da ako sutra umrem, znam
gdje mi je mjesto, jer pokušavam da budem jedna od Njegovih
poslušnih slugu.«
Sluškinje su bile veoma iznenađene. »Otkad se naša Bibi vratila
iz mrtvih, postala je pravi anđeo«, govorile su mi. Radile su više
Sestre
103
nego ikad prije, služeći joj iz srca. A prema meni su pokazivale
veliko poštovanje.
Jednog dana, Anis me ispitivala o mom krštenju i pažljivo
slušala sve što sam joj govorila o njegovom značenju. Rekla sam
joj: »Ako zaista želiš da imaš život, važno je da budeš ukopana s
Kristom u krštenju. Kad smo kršteni, očišćeni smo u tijelu, umu
i duši i postajemo Njegov narod.«
Zatim je rekla: »S obzirom na to da sam sada kršćanka, želim
da budem krštena. Promijenila sam se u srcu i želim da napravim
sljedeći korak.«
Moja radost miješala se sa zebnjom. Mene je skupo koštalo
moje krštenje. Je li ona zaista shvatala koliko visoku cijenu će
morati da plati za taj čin?
Ali Anis je bila uporna: »Boljet će me ako se ne krstim«, rekla
je. »Neću biti ni muslimanka ni kršćanka. Bit ću izvan svega«,
rekla mi je odlučno i ja sam se predala. Otkud meni pravo da joj
odbijem pomoć? Ali odmah sam shvatila da ne mogu tražiti pomoć
nekog kršćanskog pastora – to bi značilo prizvati pravu nepogodu
koja bi, ako ni od koga drugog, došla od porodice Blund-šaha. Tu
ceremoniju ću morati da obavim sama.
Tako smo jedno poslijepodne zamolile sluškinju da napuni
duboku betonsku kadu mlakom vodom, te da pripremi nekoliko
peškira i čistu odjeću. Zatim smo je zamolile da se udalji. Vidjela
sam kako se njezine znatiželjne tamne oči pronicljivo i dugo
zadržavaju na nama dok smo zatvarale vrata kupatila.
Stajala sam s Anis u vodi i pitala je ispovijeda li da vjeruje u
Krista. Rekla je. »Sada ukopavam svoju staru osobu i postajem
nova osoba u Isusu i bit ću vjerna.«
Zatim sam je uronila u vodu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga
i predala je Bogu na staranje. Bio je to trenutak trijumfa. Poslije
mi je Anis rekla da je, dok se molila, bila podignuta kao da se
nalazi na krilima anđela, te da je u objavi vidjela ljude kako stoje
oko Isusa i slave Ga.
Međutim, počela sam učiti da svaki put kad zbog nečega
osjetim radost, moram da budem oprezna i pazim na djelovanje
mračnih sila zla, a ovaj događaj nije bio izuzetak. Anisin muž
104
Poderani veo
je saznao za krštenje. Mislim da mu je oštrooka sluškinja nešto
natuknula, a onda je on ispitivao sestru šta smo radile.
Anis je izgledala preplašeno. »Pitao me o tome prošle noći i ja
sam mu objasnila šta krštenje znači. Sad je ljut. Niti mu se sviđa,
niti razumije sve to u vezi križa. Ja to ne umijem da mu objasnim.
Mislim da traži priliku da se posvađa s tobom. Molim te, potrudi
se da ga ne razdražiš, ili će te otjerati.«
Trudila sam se da budem posebno prijatna, ali na kraju sam
ipak upala s njim u raspravu. Izazivao me tražeći da mu objasnim
razliku između čitanja Kur’ana i čitanja Biblije. Naravno, morala
sam da mu kažem da razliku čini Isus. On je Put, Istina i Život…
»Čitanje Biblije je uredu, ali križ nije uredu«, rekao je Blundšah. »Čak i u tvojoj Bibliji stoji da samo proklet čovjek umire
na križu i kako onda proklet čovjek može dati život drugima?«
Pobjedonosno me gledao. Mislio je da me uhvatio u zamku.
Ali to je upravo bio uvod koji mi je trebao. Pročitala sam mu
dio iz 1. Korinćanima 1:18, gdje se kaže: »Jer je govor o križu
onima koji propadaju ludost.«
Nije rekao ništa pa sam, ohrabrena, nastavila i pročitala mu
stih iz Evanđelja po Ivanu: »Gle, Jaganjac Božiji, onaj koji uzima
grijeh svijeta!« (Ivan 1:29)
Moja sestra je sjedila i slušala, sa sanjalačkim pogledom u
očima, ne miješajući se.
Zatim sam ga odvela do Tore, do njegovih muslimanskih
korijena, i objasnila mu da je Bog dao Abrahamu zamjenu za krvnu
žrtvu, ali da od Isusovog dolaska one više nisu potrebne. Pokazala
sam mu to u knjizi Postanka 22:11-12, gdje piše: »Ne spuštaj ruku
na dječaka«, a zatim u Evanđelju po Ivanu: »A ja ću, kad budem
podignut od zemlje, sve privući k sebi.« (Ivan 12:32) Rekla sam
mu da su naši grijesi oprošteni samo po velikoj Kristovoj žrtvi na
križu – savršenoj i potpunoj zamjeni.
Ispričala sam mu da sam na prva spominjanja svega ovoga
naišla u Kur’anu, a da sam do potpunijeg saznanja došla kasnije
čitajući Bibliju. Rekla sam mu i za proroke koji su predskazali
Isusov dolazak. Također sam mu rekla da Biblija nije samo knjiga
Sestre
105
nego živa Božija riječ i da sam za sve što mi se dogodilo u životu
našla pomoć u njoj.
Završila sam Djelima apostolskim 4:11-12. »On je taj kamen
koji ste vi graditelji prezreli, a koji postade glavnim ugaonim
kamenom. I ni u jednome drugom nema spasenja, jer pod nebom
nema drugog imena danoga ljudima u kojem treba da budemo
spašeni.«
Sve ovo odvijalo se u deset sati ujutru u dnevnoj sobi. Blund-šah
je sjedio tamo kao hipnotisan. A onda je došao k sebi i pogledao me
suženih očiju. »Želiš li i od mene da napraviš kršćanina? Boraviš
kod mene i jedeš s moga stola, a na ovakav način potkopavaš naša
muslimanska uvjerenja. Izlazi sad odavde i više se ne vraćaj.«
Sestra mi je potajno tutnula nešto novca i šapnula: »Ne vraćaj
se u Lahore. Idi u Rawalpindi, a ja ću te potražiti tamo kad
dođem.«
Dala mi je adresu ugledne porodične prijateljice, također iz
porodice ši’ita, čiji je muž bio važan državni funkcioner. Gospođa
je bila na visokom položaju u dobrotvornim društvima koja su se
bavila poboljšanjem položaja žena. Možda ona ima neki posao za
mene.
Ovo je bila dobra vijest. Morala sam da nađem posao. I tako,
vratila sam se na autobusku stanicu tongom i uhvatila autobus za
Rawalpindi. Tri i po sata kasnije, popela sam se u drugu tongu,
koja me dovezla do ulaznih vrata impozantne rezidencije u ulici
Peshawar. Poslala sam unutra pisamce na kojem se nalazilo moje
ime i ime moga oca, kako bi gospođa koju sam tražila znala da
sam blizak porodični prijatelj i kako bi se sjetila ko sam.
Pozvali su
me unutra i ja sam prošla kroz visoku kapiju napravljenu u zidu,
osjećajući da je ovo ispravan korak i uzdajući se u dobar ishod.
11
S
U klopci
tajala sam u salonu gospođe koju sam došla da vidim, podnoseći
njezin ispitivački pogled što sam bolje mogla. Bila je to žena
otmjenog izgleda, viša od mene, svijetlog tena i kratke kose.
Nosila je ružičaste shalwar kameeze, džemper i crni izvezeni šal
oko ramena.
Srdačno mi se nasmiješila. »Kako je lijepo od tebe što si došla
da me posjetiš. Ne vjerujem da smo se ranije srele? Mada, moj
muž nije kod kuće. U Islamabadu je do večeras. Veoma je zauzet.«
Promrmljala sam kako sam čula da je njezin muž vrlo važna
osoba. Gospođa se ljupko naklonila i naredila da nam se posluži
čaj. Dok smo pile čaj iz otmjenih porcelanskih šoljica s cvjetnim
uzorkom, održavala je izvanrednom vještinom učtiv razgovor,
pitajući me za zdravlje i kako sam putovala od Gujerata. Bila je
veoma zainteresovana za vijesti o Anis. Nisam ulazila u pojedinosti,
osjećajući da ona ne bi željela da posluga čuje ono što sam imala reći.
Kad smo popile čaj, pozvala me da pođem za njom. Odvela me
u svoju spavaću sobu, zatvorila vrata, zamolila me da sjednem, a
onda počela da mi postavlja pitanja koja su, do tada neizgovorena,
visila u zraku: »Zašto si došla bez vela? I zašto si sama? U tvojoj
porodici djevojke tako ne izlaze. Šta ti se dogodilo? Jesi li u nekoj
nevolji?«
Na sebi sam imala bijeli kaput i shalwar kameeze, te šal obavijen
oko glave. Burku sam odavno prestala da nosim; međutim, u tom
trenutku nisam imala nimalo volje da se raspravljam oko toga.
»Iznenađeni ste što me vidite bez vela? Zar vas ne iznenađuje
to što me vidite da hodam? Znate li da sam bila bogalj i prikovana
za krevet devetnaest godina?«, rekla sam joj.
U klopci
107
»To mi je poznato. Ali reci mi koji te ljekar liječio da si sada
tako dobro?«
»Pokazat ću vam mog ljekara.« Pročitala sam joj iz Evanđelja
po Marku 2:3-12 priču o uzetome čovjeku kojega su četverica
muškaraca donijela Isusu koji ga je iscijelio, a zatim sam joj pružila
Bibliju na urdu jeziku da se sama uvjeri.
Uzela je knjigu kao da uzima zmiju, pogledala je nakratko i
vratila mi je. »Ta knjiga pripada kršćanima«, rekla je s izrazom
gađenja.
»Upravu ste, ali i ja sam kršćanka«, odgovorila sam.
Na to se snažno uhvatila za naslon svoje stolice. »Šta to
čujem?«
»To je istina. Sada pripadam onome ko me iscijelio.«
»Šta tačno hoćeš time da kažeš?« Tada sam joj ispričala cijelu
priču, izostavljajući imena kršćana.
Moja domaćica je ulagala velike napore da se pribere. Ustala
je sa stolice i napravila nekoliko žurnih koraka po sobi, zatim je
ponovo sjela preko puta mene i, naginjući se naprijed, zagledala
se u mene s velikom zabrinutošću.
»Ali, ako Isus nekog iscijeli«, rekla je, »je li neophodno da taj
neko postane kršćanin?«
»U mom slučaju, jeste. Ja sam našla novi život i sada pripadam
onome ko mi je taj život dao. Radi njega sam izbačena iz svoje
kuće. Ali ja kod vas nisam došla da raspravljam o vjeri. Došla
sam da vas pitam možete li mi naći neki posao u jednoj od vaših
ženskih ustanova. Možete li to učiniti za mene? Bit će dovoljan i
jednostavan posao. Ne očekujem nešto jako dobro plaćeno.«
Nastupila je kratka tišina, tokom koje je gospođa proučavala
uzorak na skupocjenom ćilimu. »Razumijem. Znaš li da sam zapravo
mislila da te neko oteo iz kuće i da si nekako uspjela da pobjegneš,
te da si došla ovamo tražiti pomoć.« Neveselo se nasmiješila.
»Dobro. Ostat ćeš ovdje noćas, a sutra ću ti već nešto naći.«
Dala mi je zasebnu sobu, a jedna od njezinih sluškinja poslužila
mi je večeru. Kratko sam se pomolila i otišla u krevet, umorna,
ali mirna. Porodične veze, čak i na ovom odstojanju, ipak su jače
nego što sam mislila.
108
Poderani veo
Sutradan ujutru, nakon doručka koji sam jela sama u trpezariji,
upoznala sam njezinog muža. Odmah je krenuo u napad, učtivo
tražeći od mene da se odreknem kršćanstva. Naravno, ja sam
njegov zahtjev jednako učtivo odbila. U sebi sam drhtala jer je
on bio moćan čovjek u vladi. S lakoćom me mogao pomesti kao
dosadnog komarca, iako sam bila blizak porodični prijatelj.
»Razmisli o tome što govoriš«, rekao je. »Još imaš vremena da
ponovo prigrliš islam, a ja ću ti pomoći da se pomiriš sa svojom
porodicom.« Jesam li to u njegovom glasu čula skrivenu prijetnju?
Ponovo sam skupila hrabrost. Ukazala mi se prilika koju nisam
smjela da propustim.
»Hvala, ali odgovor je ne«, rekla sam. »Ja se s njima nisam
posvađala. U miru sam sa svima. Onaj u koga vjerujem Princ je
mira i On i vama može dati mir.« Riječi su same izašle prije nego
što sam bila svjesna da sam ih izrekla.
»Zašto ne napustiš kršćanstvo?«, rekao je, gubeći nešto od
svog ledenog strpljenja. »Ako ne želiš da živiš kod svoje braće ili
sestara, ostani sa mnom. Ovdje možeš živjeti do kraja života.«
Bila je to izazovna ponuda i bez sumnje iskrena.
»Hvala vam, ali moje kršćanstvo nije samo obična religija koje
se neko može odreći kad poželi, ono je promjena života. Kad bih
se odrekla života u Kristu, umrla bih.« Zatim sam dodala: »Čujte,
ako mi ne možete naći neki posao, recite mi i ja ću otići i nikad
više neću dolaziti da vam dosađujem.«
Na trenutak je stajao tamo poput kipa, a zatim se okrenuo da
pođe. »O da, naći ćemo nešto za tebe.« Dok je prolazio kroz vrata,
namignuo je svojoj ženi.
Čula sam nju kako poziva svog vozača da pripremi auto. »Dođi«,
rekla mi je. Sjele smo u automobil i on nas je povezao u grad.
Zaustavili smo se pred veliki željeznim vratima, smještenim u
visokom zidu. Iznad zida sam mogla da vidim vrh velike betonske
zgrade. Na tabli na ulazu pisalo je da je to Centralni zatvor u
Rawalpindiju. Znači, tu ću raditi.
Vozač je pozvao čuvara a ovaj je otvorio vrata. Moja prijateljica
odvela me u kancelariju upravnika zatvora i tamo je s njim
razgovarala nekoliko trenutaka na engleskom, sasvim očigledno
U klopci
109
o meni. Zatim je upravnik pozvonio i pojavila se jedna starija
žena, zveckajući svežnjem ključeva. Upravnik joj je rekao nešto
što nisam mogla da čujem i pokazao glavom u mom pravcu, nakon
čega mi je žena rekla: »Dođi!«
»Pođi s ovom ženom«, rekla mi je moja ljubazna prijateljica.
»Ovo mjesto će biti najbolje za tebe.«
Toplo sam joj zahvalila i krenula za ženom preko verande. Ona
je otključala rešetkasta vrata i uvela me u veliku prostoriju koja je
ličila na hol, s visokim plafonom i bez prozora. Ono malo svjetla
što je bilo u prostoriji, dopiralo je kroz rešetkasta vrata koja su bila
postavljena u jednom od zidova. Postojala su još jedna masivna
vrata na suprotnom zidu. Desetak žena čučalo je na prljavim
prostirkama, ispletenim od palminog lišća, ili su stajale naslonjene
na zid, dok je njihov izgled odražavao sumornu ravnodušnost.
Začula sam kako se iza mene vrata s treskom zatvaraju, a ključ
se okreće u bravi. Bespomoćno sam pogledala u najbližu ženu.
»Šta se događa? Gdje je posao koji treba da radim?«
»Posao? Nema ovdje takvog posla. U zatvoru si, kao i mi. Šta
si učinila pa si dospjela ovamo?«
Trebalo mi je par minuta da ovo dopre do mene i ureže se
u moju svijest. Takozvana porodična prijateljica poslala me u
zatvor, jer je moje obraćenje na kršćanstvo bio zločin! Bila sam
nasamarena i u klopci. Potrčala sam prema vratima i počela da
tresem rešetkama. Niko se nije pojavio. Dozivala sam. Niko se nije
odazivao. Osim mlade žene s kojom sam maloprije razgovarala.
»Možeš vikati koliko god hoćeš – to te neće izvesti odavde.«
Okrenula sam se prema njoj: »Kakvo je ovo mjesto?«
»Trebalo bi da znaš, ti naivno stvorenje! Ovo je istražni zatvor
gdje te drže do suđenja, osim ako ne nađeš nekoga da plati kauciju
za tebe.« Ovo je bilo izrečeno daleko grubljim riječima od ovdje
navedenih.
Pokušala sam da ostanem mirna i razmislim. Koliko dugo će me
ovdje držati? Za kakav zločin će me optužiti? Je li zločin biti kršćanin?
Prema ustavu, biti član manjine sigurno nije zločin. Međutim, prema
islamskom zakonu, bila sam kriva za najteži prekršaj, te za svoju
porodicu postala kao neko ko se ne smije ni dotaći.
110
Poderani veo
Ta misao podsjetila me na Anisino obećanje da će me potražiti.
Sigurno će ubrzo doći. Pogled mi je zatim pao na torbu. Nekim
čudom nisu mi je oduzeli. A unutra je bila moja Biblija, kao i nešto
čiste odjeće – dragocjeno blago na takvom mjestu.
Pogledala sam pažljivije oko sebe. Gdje bih mogla da spavam?
Prostorija je bila dugačka oko dvadeset pet metara i iz nje se
ulazilo u tri-četiri bočne sobe, u kojima su se nalazili željezni
kreveti prekriveni tamnim dekama. Sobe su bile zaklonjene od
hladnog zraka koji je noću dolazio s Himalaja i prodirao kroz
rešetkasta vrata. Ali samo jedan letimičan pogled bio je dovoljan
da shvatim da tu neću moći spavati. Sobe su bile veoma mračne
i zagušljive, bez prozora – kao grobovi. A i nisam imala nikakvu
želju da me živu pojedu stanovnici onih deka. Izvan tih soba,
na hladnom, tvrdom i prljavom podu, druge žene su se potpuno
umotale u plahte i ležale na prljavim prostirkama. Navukla sam
na sebe koliko god je bilo moguće odjeće i presjedila čitavu noć,
pospano gledajući iznad zatvorskih rešetaka u vedro noćno nebo
s mjesecom i zvijezdama.
Higijena je bila problem koji me stalno mučio, kao i ostale žene.
Veoma neprijatan smrad u sobi odavao je postojanje toaleta, ali
nije bilo tekuće vode ni pravog umivaonika – samo jedna mutka,
bokal s vodom za sve nas, koji je trebalo da traje čitav dan i za
pranje i za piće. Taj bokal je svako jutro punio vodonoša. Bila je
tu još i jedna šoljica, lancem pričvršćena za vrh bokala, zatim dvije
čaše za piće i jedna lotha, posuda za ritualno pranje. Sve vrijeme
dok sam bila tu nisam primijetila da ju je iko koristio u tu svrhu.
Molitva im nije bila ni na kraj pameti.
Tri puta dnevno zatvorski čuvar donosio je nešto što je ličilo
na hranu – suhi hljeb i čaj za doručak, a za ostale obroke tanku
čorbu od leće, nedovoljno pečene chapatije i povremeno neukusan
plavi patlidžan. Sam pogled na tu hranu – koju kod kuće ne bih
dala ni prosjacima – izazivao je kod zatvorenica takav bijes, da
su ponekad bacale čaj u tamničara, proklinjući i njega i kuhara i
policiju i sudove i jedna drugu, koristeći takve riječi da sam morala
da začepim uši.
U klopci
111
Iza rešetkastih vrata mogle smo u daljini vidjeti članove porodice
ili prijatelje zatvorenica koji su donosili ponude. Tad bi se vrata
uz zamah otvorila i jedna ili dvije žene bile bi nakratko odvedene
u prostoriju za posjetioce. Vraćale bi se sa stvarima koje su život
činile podnošljivim – čistim plahtama, hranom. Uskoro bi slatka
riža, pilav i komadići piletine počeli da kruže naokolo, ali ništa od
toga nije stizalo do mene.
Niko nije pokazivao nikakvo interesovanje za mene, niti je ko
imao želju da podigne tužbu protiv mene za kakav god prekršaj.
A ipak, kako sam saznala, ovo je trebalo da bude samo privremeni
zatvor za one koji čekaju suđenje. Koliko dugo neko ovdje može
čamiti bez suđenja?
»Zašto sam ovdje?«, upitala sam jednu stariju ženu, zatvorskog
čuvara.
»Ne znam zašto. Tako mi je naredio upravnik zatvora«,
ravnodušno je rekla žena. »Ja samo izvršavam naređenja.«
Iz jednog od ostalih zatvorskih blokova gdje su bili zatvoreni
muškarci čula sam krike onih koje su svirepo tukli. Čula sam da
druge žene – od kojih su neke bile povezane s gradskim bandama
– govore da su na taj način iz njih izvlačili željena priznanja, kako
bi mogli da podignu odgovarajuću optužnicu. Saznala sam da su i
zatvorenice mogle dobiti batine – od žena – u istu svrhu. Čekala
sam, pitajući se hoće li se to i meni dogoditi.
Prve sedmice nisam mogla da spavam na tvrdom podu, niti da
jedem zatvorsku hranu. Bilo mi je dovoljno samo da pomirišem
čorbu, pa da izgubim i ono malo apetita što sam imala. Nisam
mogla da podnesem prljavštinu, vaši, smrad, a u početku ni
društvo. Pa ipak, kad bi u meni bjesnila bura sumnje i bacali
me valovi straha, čitala sam svoju dragocjenu Bibliju i otkrivala
da se svijet oko mene postepeno ispravljao – i mir bi potekao
poput rijeke. Čitala sam o Petrovom i Ivanovom utamničenju u
Djelima 4:1-22 i 12:6-8. Došla mi je misao da je i za njih, kao i
za mene, bio šok što su ih tretirali kao obične zločince. Ali oni
su zahvaljivali Bogu i pjevali mu hvale. I apostol Pavao je, pišući
iz zatvora, rekao: »U svemu zahvaljujte…« Ako je tako, onda ću
112
Poderani veo
i ja zahvaljivati što mogu potvrditi Božije prisustvo u sličnim
okolnostima.
U početku, trudila sam se da svoju nametnutu besposlenost
iskoristim za razmišljanje o Božijim riječima, pokušavajući da se
odvojim od ostalih zatvorenica. Većina njih, bilo mi je očigledno, bile
su kriminalci koji vole zlo, članovi bandi i gradski ološ, lopovi koji
kradu po prodavnicama, džeparoši i otmičari, a jedna od njih bila je
i ubica iz sjeveroistočne pogranične provincije, koja je ubila muža.
Ah, taj ponos! Ispostavit će se da će zatvor biti pravi lijek za njega.
Moja strpljiva šutnja, dok sam se posvećivala svojoj knjizi,
samo je povećala poštovanje tih žena prema meni, ali i njihovu
radoznalost. Bila sam zagonetka koja je naposlijetku trebala
odgonetnuti sama sebe.
»Šta je to što čitaš s tolikim interesovanjem?« Podigla sam
pogled i vidjela prilično mladu ženu unakaženog lica, na kojem se
vidjela svaka vrsta opačine. »Čitaš tu knjigu već danima i na nas
uopšte ne obraćaš pažnju. Mora da je dobra. O čemu se radi?«
»Da li bi zaista željela da znaš šta piše u ovoj knjizi?«
»Bih. Daj bilo šta, samo da skratim vrijeme u ovom paklu«,
rekla je žena, kojoj je, kako sam shvatila, bilo ime Kalsoum. I
ostale žene prekinule su brbljanje kako bi čule naš razgovor.
I tako sam tim ženama počela da govorim o Kristu. Podigla
sam knjigu i rekla: »Ovo je ogledalo.«
»Kako to može biti ogledalo? Ja bih rekla da je to knjiga«, rekla
je druga žena, koju sam znala kao Khatoom, okrećući se prema
svojim prijateljicama, kako bi dobila podršku za to što je rekla.
»Pa, ovo je knjiga koja je istovremeno i ogledalo, jer u njoj
vidimo sebe onakve kakvi izgledamo pred Bogom, koji je sudija
svim ljudima.«
»Nije baš dobar prizor«, rekla je jedna žena uz hrapav smijeh.
»Upravu si«, odgovorila sam. »Ovo ogledalo pokazuje nam
stvari koje radimo i naziva ih ‘grijesima’. Naši grijesi nisu dobri
ni u ljudskim ni u Božijim očima. Čovjek osuđuje naše grijehe i
kaznit će nas za ono što smo učinili. Ali Bog je svet i On nas mora
kazniti čak i više zbog naših grijeha. Bog ne voli grijeh. Vrijeđa
Ga. On grijeh mora da kazni smrću.«
U klopci
113
Privukla sam punu pažnju tih jadnih žena koje su čekale svoju
kaznu. Nastavila sam: »Pomislit ćete: ‘Onda nama nema spasa.
Morat ćemo pretrpjeti svoju kaznu.’ Ali ovo ogledalo pokazuje
da Bog s našim grijesima postupa na dva načina. Jedan put vodi
u smrt, a drugi u život. Na nama je da izaberemo kojim putem
ćemo poći.«
Zatim je nastupila napeta tišina, koju je Kalsoum prekinula
pitanjem: »Kako ogledalo sve to radi?«
»Ono nam pokazuje da se sâm Bog pobrinuo za put oproštenja
naših grijeha. Bog nas grešnike poziva da mu dođemo sa svojim
grijesima, kako bi nam oprostio. Ova knjiga nam govori: ‘Dođite
k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.’
(Matej 11:28-30).«
Bila sam iznenađena njihovom reakcijom na ovo. Pažljivo su
pratile izlaganje. Jedna žena je rekla: »Ne možemo poreći da smo
opterećene grijesima. Zato i jesmo ovdje. Niko ne može da ukloni
to što smo mi uradile.«
Objasnila sam joj princip oproštenja onako kako je prikazan u
1. Ivanovoj poslanici 1:8-9 – »Priznajemo li svoje grijehe, vjeran
je On i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake
nepravde.«
Nekoliko žena bilo je veoma ganuto ovim što sam pročitala. U
očima su im zaiskrile suze. Tražile su da ih još o tome poučim. I
tako je bilo dogovoreno da ću svako jutro s jednom grupom držati
biblijski čas.
U vrlo kratkom roku počela sam u njima primjećivati promjene
koje su svijetlile kroz veo prljavštine. I nije se to ogledalo samo
u tome što su sad sa mnom dijelile piletinu i pilav, niti u tome
što sam sad imala čistu plahtu u koju ću se umotati za spavanje.
Najbolji rezultat bio je u tome što je njih sedam ispovjedilo svoje
grijehe Bogu. Osim toga, priznale su i svoju krivicu za počinjena
djela koja su negirale pred vlastima, uključujući i ženu ubicu iz
sjeveroistočne pogranične provincije, te dvije koje su bile džeparoši.
Obećale su mi da nikad više neće činiti zločine.
»Ovo je posao zbog kojeg si došla u zatvor«, govorila sam sama
sebi dok se mjesec umorno vukao svojom putanjom.
114
Poderani veo
Tri žene bile su odvedene na suđenje i otišle su sa suzama u
očima jer su me ostavljale. Zatim sam bila pozvana i ja. Zatvorska
vrata su se otvorila i odveli su me u upravnikovu primaću sobu, gdje
sam zatekla užasnutu Anis kako me čeka zajedno s prijateljicom
kojoj sam nekad vjerovala – ova potonja trudila se da izgleda što
je ravnodušnije moguće.
Anis je poletjela ka meni i stegla me u zagrljaj onako prljavu
kakva sam bila. Zatim se okrenula ka prijateljici i počela da je
ispituje: »Šta je moja sestra učinila pa ste je poslali u zatvor? Je
li nekog ubila?«
»Tvoja sestra je postala kršćanka. Odrekla se islama.« To je
dakle, kako je implicirao ton kojim je govorila, bio zločin veći od
ubistva.
»To je njezino lično uvjerenje. Ona je pronašla istinu i ne boji
se da je posvjedoči, a vi ne možete nekoga radi toga strpati u
zatvor, osim ako u Pakistanu više nema zakona.«
Naša prijateljica nije imala šta da kaže na ovo, samo je slegla
ramenima: »Pa dobro, ako želiš, možeš je povesti kući.«
Anis se okrenula ka meni: »Gulshan, moraš odmah sa mnom
poći kući.«
Ta ideja nije mi se dopala: »Zašto bih trebala da pođem tvojoj
kući? Ovaj zatvor bolji je od tvoje kuće.«
Izgledala je povrijeđeno: »Zašto tako govoriš?«
»Zato što tvoj muž vrijeđa Isusa i vrijeđa križ, a ja to ne želim
da slušam. Ovdje u zatvoru žene su slušale šta im govorim i neke
među njima priznale su Isusa. Ovdje mogu učiniti nešto korisno.«
Sestra me zagrlila sa suzama u očima: »Ti tako silno voliš
Isusa.«
»Dala bih svoj život za Njega.« To je bila istina. Sve što se
dogodilo poslužilo je samo da me još više ojača u vjeri. Prolazila
sam kroz mračne tunele očaja, ali u toj tami bilo je svjetlo.
Anis je rekla: »I ja volim Isusa. Želim od tebe još više da naučim
o Njemu.«
Zatim mi je ispričala šta se dogodilo njezinom mužu. Onog
istog dana kad sam ja otišla iz njegove kuće, imao je saobraćajnu
nesreću, zbog čega je morao provesti mjesec dana u bolnici. Zbog
U klopci
115
toga sestra nije mogla ranije da stupi u vezu sa mnom, jer je njezin
muž, razumljivo, bio njezina prva dužnost.
»Sad neće uraditi ništa protiv tebe. Dao mi je dopuštenje da te
dovedem kući«, nastavila je ona.
Kako se kolo sreće brzo okreće! U jednom trenutku živjela sam
u zatvoru sa ženskim dijelom društvenog otpada – i našla veliku
radost u njihovom društvu. A samo jedan sat kasnije kupala sam
se u kadi u sestrinoj prekrasnoj kući u Rawalpindiju – okružena
sluškinjama koje su spremno čekale na svaku moju zapovijed – i
pitala se koliko će vremena ovog puta proći prije nego što me
ponovo otjeraju zbog moje nesposobnosti da šutim o svojoj vjeri.
12
S
Napasnik
ada mislim da je to vrijeme provedeno sa sestrom i njezinim
mužem u Pindiju bilo jedno od najsretnijih razdoblja u mom životu,
otkako sam postala kršćanka. Anis se na svaki način trudila da mi
ugodi – a i njezin muž je bio ljubazan, mada suzdržan. Ponovo
sam bila dio svoje porodice i prema meni su se ponašali s ljubavlju
i obzirno.
Domaćinstvo je imalo poslugu – dvije ili tri sluškinje,
upravnika imanja, kuhara i vozača. Kuharev sin radio je u vrtu.
Od mene više niko nije zahtijevao da šijem i ribam stolove. Moj
zadatak bio je da zabavljam curice, pa sam činila za njih ono
što je Anis nekad činila za mene – pričala im priče. Uživala
sam u toj ulozi.
Istovremeno, zatekla sam se kako saosjećajno posmatram
sluškinje, svjesna svih kućnih poslova koje moraju da obave – svo
to pranje suđa, podova, odjeće, pa ribanje četkama, ribanje žicama,
čišćenje, poliranje, brisanje prašine, onda skupljanje, postavljanje,
sortiranje, pospremanje… Uhvatila sam sebe kako se s osmijehom
na usnama zahvaljujem posluzi za sav njihov rad. Mene to nije
koštalo ništa, a okolo je širilo radost.
Moja sestra i ja, sada i sestre u Kristu, veoma smo se zbližile.
Svakodnevno smo provodile po dva-tri sata u proučavanju Biblije.
Anis je veoma brzo shvatila osnovnu činjenicu: Bibliju je moguće
razumjeti na način na koji Kur’an nije moguće. Ona je napisana
na našem jeziku i oko nje nema nikakve tajne. Može da se čita
kao obična knjiga, prepoznavajući s druge tačke gledišta neke
događaje koji su zajednički muslimanskoj i jevrejskoj historiji. A
ipak, u njoj se nalazilo nešto više – očigledan izvor istine.
Napasnik
117
»Ovo su lijepe riječi. Donose utjehu«, rekla je Anis, misleći na
svoje izgubljeno dijete.
Odgovorila sam joj: »One su stvarnost. To su riječi našeg
nebeskog Oca. Kako god se osjećala, bilo da si tužna ili sretna, u
njoj ćeš naći prave riječi za to. Najvažnije je to što znaš da su ti
grijesi oprošteni i da hodaš s Isusom iz dana u dan.«
»Osjećam da je On ovdje, s nama, dok razgovaramo o Njemu«,
rekla je Anis.
Ukazala sam joj na stih: »Jer gdje su dvojica ili trojica sabrani
u moje ime, tu sam i ja među njima.« (Matej 18:20)
»Kad se molimo, on nas sluša. Naš Učitelj je s nama.
Razumijemo, jer nas vodi Njegov Sveti Duh.«
Blund-šah nije bio naročito sretan zbog novih interesovanja
njegove žene. »Nemoj svima pričati da te Krist podigao iz mrtvih.
Zadrži to za sebe«, rekao joj je. Ali mislim da ona nije obraćala
previše pažnje na njegove komentare.
Radi nje nisam išla naokolo pričajući svima da sam kršćanka,
mada sam, ako bi me direktno pitali, odgovarala da mi se Isus
objavio i iscijelio me – to bi ih obično ušutkalo.
Anis i njezin muž imali su mnogo rodbine i prijatelja, tako da
je u njihovoj udobnoj kući svaki dan bilo posjetilaca. Kakvi god
bili običaji u drugim dijelovima muslimanskog svijeta, ovdje je
usvojeno pravilo ponašanja strogo ši’itskog domaćinstva zahtijevalo
da osnovna podjela među spolovima ostane. Muški i ženski
posjetioci, čak i ako su zajedno došli, ipak su morali sjediti na
odvojenim dijelovima verande ili u zasebnim gostinskim sobama.
Bilo je trenutaka kad mi je kao kršćanki bilo dosta strpljenja s
tom podjelom među ljudima, posebno zato što sam znala da se u
društvu u kojem je Krist sakupio svoj narod može živjeti zajedno
veoma dobro i bez tih podjela. Ali u Pakistanu, zemlji osnovanoj
na islamskim idealima, svaki dio našeg društvenog života mjerio
se prema učenju Kur’ana i njegovom tumačenju tradicionalnih
spisa. Napetost koja je postojala između takvih običaja i modernog
gradskog života, s njegovom istaknutom profinjenošću, bila mi
je očiglednija nego u Jhangu, seoskoj sredini, zaostaloj po tom
pitanju. Jedan dio mene osuđivao je te običaje. Ali drugi dio mene
118
Poderani veo
uživao je u dobrom starom zadovoljstvu opuštanja u ženskom
društvu i ženskim razgovorima, neometanim muškim prisustvom.
Kako je bilo umirujuće slušati sve one sitne pojedinosti o tome
ko će se s kim oženiti, čije dijete je bolesno a čije je zdravo,
šta su učili u školi, koja zanimanja su odabrali. Sada su se i
djevojke školovale, neke su štaviše pohađale i fakultete, ali nakon
toga nije im bilo lako – a često ni poželjno – da nađu posao.
Tako su kćerke mogle biti liječnice za žene, učiteljice za djevojke
ili medicinske sestre. Teže je bilo baviti se nekim poslom, kao
naprimjer, kancelarijskim, gdje bi trebalo da rade s muškarcima. S
druge strane, držati obrazovane djevojke kod kuće dok se ne udaju,
postajalo je za njihove porodice sve teže, budući da su mnogi
mladići odgađali ženidbu dok ne završe studije u inostranstvu.
Postojalo je stalno protivrječje između vjerskih idela i svijeta takvog
kakav jeste. Na kraju krajeva, s ovim problemima se u današnje
vrijeme suočavaju sve porodice. Žene su krivile strane uticaje sa
zapada da dovode do erozije standarda, a onda se s olakšanjem
okrenule vedrijim temama – ubirući s drveta snova najbogatiju
i najprivlačniju budućnost za svoje sinove i kćerke. Slušala sam,
svjesnija nego što sam to bila ranije, da su takvi snovi krhki
cvjetovi koje olujni vjetar lako može otpuhati. Sva ta napetost
neće nestati. Tada nismo shvatale da će manipulisanje logikom
života nasuprot manipulisanju logikom religije, na dugoročnom
planu dovesti do eksplozije.
Anis je moje misli izrazila svojim riječima: »Brinu se za djecu,
ali kuda njihovi životi vode?«
Spoznaja o beznačajnosti života u religiji bez Krista, ponekad
bi je potpuno preplavila.
Moje iskustvo života s obje strane vela pokazalo mi je kako su
jaki i sigurni temelji koje sam pronašla za svoj život. Moja sreća
sada nije zavisila od ispunjenja vlastitih ambicija – ona je počivala
u vršenju Božije volje. Zbog toga nijednog trenutka nisam sebi
dopustila da zamišljam kako bi ovo trenutno razdoblje mira moglo
zauvijek da potraje. I bila sam upravu.
U novembru sam saznala da Anisin muž mora na neko vrijeme
otputovati iz Rawalpindija u Lahore zbog svog posla s autobusima.
Napasnik
119
»Svi moramo ići«, rekla je Anis, »i moramo odsjesti kod Alimšaha.«
Ta vijest me užasnula.
»E pa, žao mi je, ali ja ne mogu poći s vama u Lahore. Naš
brat, Alim-šah, rekao je da su za mene njegova vrata zatvorena
otkad sam postala kršćanka.«
Lice moje sestre iskrivilo se u grimasu kao kad se malo dijete
sprema da zaplače. »Potrebne su mi tvoje molitve i tvoja pomoć.
Ako ti Alim-šah ne dopusti da uđeš, iznajmit ću drugu kuću i bit
ću tamo s tobom.«
»A šta bi u tom slučaju učinio tvoj muž? Mislim da bi se razveo
od tebe.« Zagrlila sam je i pristala sam da pođem s njima. Vidjet
ćemo kako će naš brat primiti moj dolazak.
I tako smo 28. novembra u četiri sata poslijepodne mi krenuli
automobilom, a naš prtljag kamionom.
»Tako mi je drago što te vidim. Dobro došla u moju kuću.«
S tim riječima dočekao me Alim-šah! Nisam mogla da vjerujem
svojim ušima. Kao da nikad nije bilo onog gorkog telefonskog
razgovora.
Anisina porodica privremeno se smjestila kod Alim-šaha, dok
ne nađu kuću. Mene su smjestili u lijepu spavaću sobu i dali mi
sluškinju.
»Znam da ovdje imaš prijatelje«, iznenada je i bez ikakvog
povoda rekao moj brat. »Rekao sam svom vozaču da te odveze
gdje god želiš.«
Toplo sam mu zahvalila, ali u dubini duše osjećala sam nemir.
Sve je bilo previše dobro da bi bilo istinito.
Kad je došla nedjelja, zamolila sam vozača da me odveze u
ulicu Waris u metodističku crkvu. Pastor se na vratima rukovao
sa mnom i ljudi su me prilično srdačno pozdravili, ali niko me nije
ni upitao: »Kako si? Gdje si bila? Treba li ti nešto?« Zbog toga
nikome ništa nisam rekla o svojim nevoljama, uzdajući se, kao i
uvijek u Boga, da će ih On riješiti.
Četiri mjeseca kasnije, jedne majske večeri, molila sam se u
svojoj sobi, sjedeći na stolici s otvorenom Biblijom na koljenima.
Začula sam škripu, kao kad se napravi korak, i otvorila oči. Alim-
120
Poderani veo
šah sjedio je preko puta mene i posmatrao me s osmijehom na
licu. Ukočila sam se i, ne znam zašto, pomislila na tigrove.
»Nadam se da si sretna ovdje u mom domu«, rakao je
najljubaznijim mogućim glasom. »Nadam se da se slažeš s mojom
ženom i da ti je lijepo s mojom djecom. Nadam se, također, da ti
posluga ne stvara nikakve probleme.«
»Veoma sam sretna ovdje«, rekla sam, zaista to misleći.
»Mi te veoma mnogo volimo i želimo da zauvijek ostaneš
s nama. Štaviše, već sređujem da se za tebe izgradi kuća u
Gulbergu.« (Bilo je to lijepo i moderno predgrađe za dobrostojeće,
ali ne prebogate ljude, udaljeno nešto manje od deset kilometara.)
Zatim je nastavio: »Osim toga, želim da pođeš na odmor sa
mnom. Sljedećeg mjeseca namjeravam da posjetim islamske
zemlje… Mekku, Medinu. Želiš li da pođeš sa mnom?«
Iskušavao me. Sjetila sam se riječi: »Sve ću ovo tebi dati ako…«
(Matej 4:8-9)
»Nemam ništa protiv toga da pođem s tobom«, rekla sam, »ali
to neće uticati na moju vjeru.«
Kao da ništa nisam rekla, uzeo mi je Bibliju s krila i zamišljeno
pogledao u otvorene stranice.
»Sve što želim od tebe, za sve što ću ti dati, jeste ova knjiga.
Daj mi Bibliju i ja ću je vratiti u skladište Biblijskog društva, tako
da je više nećeš moći čitati. A ako prestaneš ići u crkvu, dat ću
ti sve što želiš.«
Glasno sam rekla: »Psalam 119:105 kaže: ‘Tvoja riječ nozi je
mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.’ Ovo je Božija riječ i pokazuje
mi razliku između ispravnog i pogrešnog. Neću ti je dati… ona je
dio moga života.«
Vidjela sam da postaje ljut. Brzo sam dodala: »Ne mogu prestati
da idem u crkvu jer je to Božija kuća. Zaručnica se sprema jer
Zaručnik dolazi. »A ko mene zaniječe pred ljudima, zanijekat ću
i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima.« (Matej 10:33)
Skočio je i bacio Bibliju na mene. »Prije nego što sunce izađe,
hoću da napustiš moju kuću. Ne želim više da te vidim.«
Klopka je mamila svoju žrtvu. Opruga se aktivirala, ali klopka
je bila prazna. Žrtva je pobjegla.
Napasnik
121
Te noći niko drugi mi se nije približio. Legla sam teška srca.
Sljedeće jutro u zraku se osjećao bijes. Moja snaha nije sa mnom
progovorila ni riječi. Brata nije bilo nigdje na vidiku. Nije bilo traga
ni od Anis ni njezinog muža. Sluškinja je samo ostavila doručak
i tiho izašla.
S tugom sam spakovala četiri-pet haljina koje mi je sašila Anis.
Lijepu odjeću koju mi je poklonio Alim-šah ostavila sam, jer je
rekao: »Ništa ne iznosi iz ove kuće.«
Moj kofer je stajao u hodniku i kad sam pošla da ga uzmem
vidjela sam da prema meni ide Safdar-šah. Nisam ga vidjela otkako
sam napustila Jhang, ali su mi riječi radosti zbog ponovnog susreta
zamrle na usnama kad sam vidjela njegovo lice i ono što nosi u
ruci. A nosio je pušku.
Uhvatio me za ručni zglob i odvukao u podrum. »Sjedi tu i ne
miči se!«, zapovjedio mi je. Poslušala sam. Kad je bio izazvan,
Safdar-šah je mogao biti okrutan. Otišao je po Alim-šaha. U kući
je bila mrtva tišina – i miris straha.
Moja braća su sišla u podrum, strogih lica i odlučnog izraza.
Srce mi je lupalo a noge klecale, ali ostala sam da sjedim na sofi,
trudeći se da ostanem mirna.
Braća su sjela preko puta mene, s druge strane stola. Trudila
sam se da ih gledam u oči – oči koje su bile ispunjene mržnjom –
ali oni, kao da nisu primjećivali moj uporan pogled, bili su zagledani
samo u sebe. Safdar-šah je dodao pušku Alim-šahu. »Dokrajči ovo
prokletstvo u našoj porodici!«, rekao je škrgućući zubima.
Alim-šah je dohvatio kundak dvocjevke i laganim pokretom
uperio je meni u glavu. Progovorio je s tihim očajem u glasu:
»Zašto želiš da umreš? Sve što treba da kažeš jeste da više ne
prihvataš Isusa kao Božijeg Sina i da ćeš prestati da ideš u crkvu.
U tom slučaju život će ti biti pošteđen i ja neću pucati.« Pod
neonskim svjetlom lice mu je izgledalo izmučeno i ispijeno i tad
sam shvatila pod kakvim je užasnim pritiskom bio – ljubav prema
meni vodila je bitku protiv ljubavi prema svemu što ga je otac
naučio.
I za mene je to bio strašan trenutak. Kao i sve muslimanske
djevojke, bila sam odgojena da se prema braći odnosim s najvećim
122
Poderani veo
poštovanjem. Dok Isus nije ušao u moj život nikad im se nisam
suprotstavljala i trudila sam se da im se nikad ne obraćam grubo,
znajući da mogu da računam na njihovu ljubav i poštovanje, ali
i na njihovu zaštitu, ako to ikad bude potrebno. Osim toga, otac
im je ostavio u amanet da se brinu o meni, ali sigurno ni u snu
nije sanjao da će doći do ovakve krize. Zbog mene ih je razdirao
sukob između ljubavi i dužnosti.
Ali ja sam morala da nastavim dalje. Nisam mogla da se vratim
natrag. Ne sad. »Možeš li mi garantovati da neću umrijeti, ako me
ti ne ubiješ? U Kur’anu piše da svako ko se rodio mora umrijeti.
Prema tome, izvoli, pucaj! Ne bojim se umrijeti u Kristovo ime.
U mojoj Bibliji piše: »Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.«
(Ivan 11:25)
Puška se zaljuljala i pala.
Glas Safdar-šaha zaparao je tišinu: »Nema potrebe da ubiješ
ovu kršćanku i još da budeš okrivljen za to. Ona je već prokleta
što se tiče nas. Izbaci je van.«
Gurali su me ispred sebe do vrha stepeništa. Uzela sam svoj
kofer iz hodnika i izašla iz kuće. Moja braća su se rezignirano
vratila unutra.
»Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano.« Znala sam gdje
sam to pročitala (Izaija 54:17), ali nisam znala da to može biti i
doslovno tačno.
13
»K
Svijeća
uda da pođem, Oče?« Stajala sam sama u ulici Samanabad,
trudeći se da odagnam suze šoka i bola od onoga što sam upravo
doživjela. Okrećući se na sve strane nadala sam se da će mi pasti
na pamet šta da radim. Ulica posuta šljunkom pomiješanim s
katranom bila je prazna, a iza visokih zidova, na blagom jutarnjem
suncu, drijemale su kuće, ne otkrivajući ništa od udobnog života
koji se u njima odvijao. Gotovo ne razmišljajući okrenula sam se
nadesno i krenula trotoarom, uputivši se prema autobuskoj stanici
udaljenoj skoro dva kilometra. Kad sam stigla tamo već sam
donijela odluku – John i Bimla Emmanuel pružit će mi utočište.
John Emmanuel, koji je radio kao vrtlar u gradskoj upravi, živio
je sa ženom i četvero od njihovih petero djece u koloniji Medina.
Išli su u crkvu u ulici Warris. Jednom ili dvaput pozvali su me da
dođem kod njih i tad sam uživala razgovarajući s njima o Gospodu
i Njegovoj iscjeliteljskoj i spasonosnoj moći. Tom prilikom su
mi rekli: »Dođi kod nas kad god hoćeš. Naša vrata su ti uvijek
otvorena.«
Na autobuskoj stanici bio je velik izbor prijevoznih sredstava.
Do Muzang Chungija uzela sam rikšu, a odatle sjela na minibus,
za koji se ispostavilo da ide u Gurumangat. Od Gurumangata do
kolonije Medina moglo se brzo stići pješice, kratkim putem koji
je vodio preko pruge.
Izabrala sam izrovan i prašnjav put koji je vodio između kuća,
izbjegavajući otvorene odvodne kanale koji su vodili do houdija,
obližnje otvorene kanalizacije. Kad sam stigla pred kuću Johna
Emmanuela, uhvatila sam kundu, alku koja je visila na vratima,
i njome snažno pokucala na dvostruka drvena vrata, smještena u
124
Poderani veo
visokom zidu. Nakon nekoliko trenutaka Bimla je otvorila vrata
i iznenađeno se zagledala u mene, a zatim me pozvala da uđem.
Ispričala sam joj neke dijelove onoga što mi se dogodilo i
zamolila je za privremeni smještaj. Vidjela je da drhtim, pa me je
zagrlila i rekla: »Više si nego dobrodošla da ostaneš s nama i sve
što imamo podijelit ćemo s tobom.«
Kad je, okrećući pedale na svom biciklu, kasno popodne John
Emmanuel stigao kući, pažljivo je saslušao moju priču. »Ne brini.
Ja sam tvoj brat u Kristu«, uvjeravao me.
»Kako je čudno što mogu osjećati takvo jedinstvo s ljudima
koji mi nisu ništa u rodu«, pomislila sam, osjećajući toplinu oko
srca zbog njegove brige. Izgleda da zajednica istinitih vjernika i
Krista može povezati Njegove sljedbenike sponama čvršćim nego
što su one krvne ili bračne.
Njihova kuća, koju su uzeli u zakup, bila je mala – imala je
samo jednu dnevnu sobu i verandu. Na jednoj strani verande
bila je kuhinja, a na drugoj toalet. Pitala sam se gdje ćemo svi
spavati. Ispostavilo se da ću se ja, što se spavanja tiče, pridružiti
na verandi djeci, od kojih je najstarija bila djevojčica od osam
godina. Na verandi su bile žaluzine koje su štitile od hladnoće.
John i Bimla spavali su u dvorištu, kao što je bio običaj kad je kuća
bila mala a porodica velika. U dvorištu nije bilo ni trave ni cvijeća
– nije bilo mjesta za uzgoj bilo kakvih biljaka. Preko njega je bila
nanesena glina pomiješana sa slamom kako bi se dobila čvrsta
površina, a sve je bilo okrečeno u bijelo i na taj način dvorište
je izgledalo kao produžetak kuće. Ipak, da bi mjesto izgledalo
vedrije i prijatnije, bilo je biljaka u saksijama. Sve u svemu, bio
je to mnogo jednostavniji smještaj u poređenju s komforom koji
sam upravo ostavila iza sebe, ali bilo je čudesno divno što imam
slobodu da uzmem svoju Bibliju i čitam je bez skrivanja, te što sam
mogla provoditi vrijeme u molitvi i proučavanju Biblije s Johnom
i Bimlom. Za ovo sam se suočila sa smrću.
Ali i pored svega toga, prve noći, ležeći na charpaiju pokrivena
plahtom i pod vedrim nebom, nisam mogla zaspati, što zbog
nepoznatog okruženja, što zbog vlastitih misli koje su prestizale
jedna drugu, ali i zbog neobičnih noćnih zvukova koji su mi
Svijeća
125
smetali. U toj oblasti ljudi su rano odlazili na spavanje jer su
ustajali u cik zore, da bi se pripremili za put u grad na posao. Ali
kad je dnevna vreva utihnula i glasovi oko pumpi za vodu nestali,
nastajala je duboka tišina koju su zasuli drugi zvukovi i šumovi,
koji su prosto tražili od mene da im uđem u trag.
Čulo se cičanje i borba pacova. Iza kuće je loš odvodni sistem
stvorio lokve vode u kojima su se bučno zabavljle sretne porodice
žaba, a u grmlju su cvrčali cvrčci. Nije bilo mreže da bi me štitila
od komaraca, koji su se zujeći obrušavali na mene. Sa slamnatog
krova verande dopiralo je lagano šuškanje, pa sam se pitala šta
će mi pasti na glavu: gušter ili žohar. Zavidjela sam djeci koja
su spavala čvrstim snom. Njihovo tiho, lagano disanje postajalo
je sve glasnije što sam se ja više vrtjela u krevetu, sve dok nije
počelo da liči na huku mora u daljini.
S naporom sam odvratila sebe od koncentrisanja na te zvukove
i usmjerila pogled na komad neba koji sam mogla vidjeti ispod
krova verande. Pokušala sam zaspati brojeći svjetlucave zvijezde,
ali to me još više razbudilo. Zatim se u mom vidokrugu pojavio
usamljeni mjesec, kupajući dvorište u tajanstvenoj svjetlosti,
tako dragoj pjesnicima i zaljubljenima. A onda mi se učinilo kao
da je neki moćni vojskovođa vjetra, ljubomoran na tu srebrnu
ljepotu, sazvao iscjepkane velove oblaka da sakrije njegovo lice
od čeznutljivih pogleda. Posmatrajući ples mjeseca i zvijezda na
nebu dok su sati odmicali, osjetila sam da su se šok i tuga koje
sam tog dana doživjela ušunjali na svoje pravo mjesto, odakle sam
ih mogla jasnije sagledati.
Bilo je to jedno od onih razdoblja kad se životne odluke jasno
izdvajaju iz uobičajene zbrke u kojoj prođe velik dio života. Shvatila
sam da sam ja, Gulshan Esther, siromašna i omražena od onih koji
su trebali da se brinu za mene i otjerana s njihovih vrata, sada
oslobođena tereta. Veo naslijeđene religije, koja me nekad odvajala
od Boga kojeg niko nije mogao upoznati, bio je poderan i odbačen,
otkrivajući Boga u liku Isusa Krista, moga Gospoda. Sada je moj
put učeništva bio obilježen i, bio on ugodan ili bolan, moram njime
kročiti u poslušnosti. Ali nisam bila sama. Sa mnom je bio neko
moćan i jak, neko ko će se pobrinuti za sve moje potrebe.
126
Poderani veo
Pospano sam vidjela kako blijedo nebo guta svoje zvijezde,
ostavljajući samo onu blistavu jutarnju – glasnika zore. Misleći
na Isusa, na Danicu nade koju je Bog poslao da obasja moj život,
konačno sam utonula u kratak, ali miran san.
Probudila sam se s kapcima još teškim od sna, kad je već
uveliko bio dan a četvorogodišnji dječak Gudu vukao me za ruku.
Dok sam mučeći se pokušavala da se umijem vodom iz pumpe
u dvorištu, razmišljala sam o zamisli koja mi se iskristalisala
tokom noći – moram da pronađem neki posao, jer zaista ne mogu
očekivati da me moji prijatelji izdržavaju.
***
Upravnica privatne ženske škole, hladna i sposobna žena
autoritativnog držanja, odmjeravala me od glave do pete dok sam
zbunjeno stajala pred njom u njezinoj kancelariji. Ali, i ja sam
bila odlučna.
Popravila je svoj šal i učtivo rekla: »Dobro jutro, gospođo. Kako
vam mogu pomoći? Imate li dijete u ovoj školi?«
»Ne, nemam ovdje dijete. Došla sam da vidim treba li vam
učiteljica.«
Njezin stav tad se promijenio od učtivog ispitivanja do
omalovažavajuće snishodljivosti. Bilo mi je jasno da mi je moj
neposredan nastup donio negativne poene. Trebalo je da napišem
pismo, a ne da dođem lično kao sluškinja ili vrtlar, moleći za
posao.
»Koji predmet predajete i kakve kvalifikacije imate?«
»Mogu da predajem urdu, islamsku vjeronauku, historiju,
geografiju i matematiku, sve do najviših razreda i upisa na fakultet.«
Pronicljivo me gledala kao da ponovo određuje svoje mišljenje
o meni. »Znači, školovana učiteljica«, rekla je, »ali, nažalost,
slobodno mjesto koje smo imali popunjeno je i ne mogu vas
zaposliti. Međutim, ako ostavite svoje ime i adresu kod sekretarice,
javit ću vam se ako se pojavi neko drugo prazno mjesto.«
Ustala je iza masivnog stola da me isprati, ali ja sam uporno
stajala. Bila sam očajna.
Svijeća
127
»Poznajete li možda neke djevojčice kojima je iz nekog razloga
potrebno podučavanje kod kuće, možda zbog bolesti ili zato što
roditelji ne žele da ih šalju u školu?«
»Žao mi je, ali ne poznajem ni jednu. Ali ako čujem, obavijestit
ću vas ako službenici ostavite svoje ime i adresu.«
Dvije do tri sedmice odlazila sam u grad u potrazi za poslom,
nudeći od škole do škole svoje kvalifikacije poput uličnog prodavača.
Adrese sam dobila od Biroa za zapošljavanje, gdje sam službenike
iznenadila svojom prijavom. Za njih sam bila zagonetka – mlada
žena iz visoke kaste, s rukama koje su izgledale nenaviknuto na
bilo kakav rad, koju očigledno ne izdržava porodica.
John i Bimla stalno su me uvjeravali da će me izdržavati, ali
znala sam da sam ja samo još jedna usta koja treba nahraniti
jednom malom platom. I tako sam se, hodajući ulicama po
užarenom suncu, s rupom na cipeli, molila za posao. Kad bih se
osjećala ljutito ili obeshrabreno, mislila sam na Isusa koji je sâm
išao od mjesta do mjesta da bi na kraju umro na križu zbog mene.
Kad sam četvrti put otišla u Biro za zapošljavanje, čula sam
da jedan sedmični časopis, koji ima kancelarije na bazaru Stara
Anarkali, traži reporterku. Ime Anarkali (cvijet nara) bilo mi je
poznato kao ime još jedne tragične junakinje kojima obiluje naša
historija. Mongolski car živu ju je zazidao jer se, mada ne svojom
krivicom, zaljubila u svog polubrata Saleema.
»Još jedna sirota djevojka u nevolji«, pomislila sam, pokušavajući
da se sjetim da li je njezin polubrat morao podnijeti neku, tako
užasnu kaznu, sličnu njezinoj.
Vjerovatno nije, s obzirom na to da je bio carev sin.
Časopis sam ranije vidjela i znala sam da ima dvadeset četiri
stranice, da na naslovnici u boji objavljuje slike poznatih ličnosti
i da je sklon politici. Očaj mi je dao hrabrost i zatražila sam
razgovor s njima.
Sljedećeg dana u deset sati ujutru, došla sam u njihovu
poslovnicu na prvom spratu u Staroj Anarkali. Urednik je bio
visok, zgodan čovjek, svijetlog tena. Nosio je crno lagano odijelo
i bio zaista veoma prijatan.
128
Poderani veo
»Izvolite sjesti«, rekao je, pokazujući na tačno određenu stolicu
namijenju u tu svrhu, nešto malo udaljenu od njegovog uglačanog
radnog stola na uglu ćilima. Pritisnuo je dugme i zatražio od
mladića koji se pojavio na vratima da mi donese hladnu Coca-Colu.
Donio mi je bocu sa slamkom.
»Zanima me zašto vam uopšte treba posao?«, upitao me uz
osmijeh, pokazujući svoje bijele zube.
»Nemam roditelje, a obrazovana sam. Želim zarađivati za
život«, rekla sam.
Poigravao se nalivperom sa zlatnim poklopcem. Do mene je
dopirao blag miris parfema, vjerovatno od njegove kolonjske vode.
»Ali recite mi«, rekao je, »zašto se vaša braća i sestre ne brinu
o vama, tako da ne morate da radite?«
»Oni su svi zasnovali porodice i žive u svojim vlastitim kućama.
Ja ne želim da im budem na teretu i zbog toga mi je potreban
posao.«
Želio je da zna gdje sam još tražila posao i ja sam mu ispričala
o neuspjelim prijavama za mjesto učiteljice. Dok smo razgovarali,
na lice mi je padalo svjetlo koje je dopiralo kroz mrežastu zavjesu
na prozoru i ja sam primijetila da me znatiželjno posmatra. A onda
je iznenada i, kako sam kasnije zaključila začuđujuće brzo, donio
odluku o meni.
»Možete početi sutra. Dođite između pola devet i devet i ne
brinite se – ja ću vam reći neka uobičajena pitanja koja ćete
postavljati u intervjuima. Posao će biti prilično naporan, morat
ćete da idete kod ljudi kući, a ponekad i u škole.«
»Imam prilično mnogo iskustva u obilaženju tuđih kuća«,
pomislila sam, ali nisam ništa rekla.
Objasnio mi je da će moja osnovna plata biti stotinu rupija
mjesečno. Uz to, imat ću i dvadeset posto od iznosa koji plaćaju
žene za privilegiju što su bile intervjuisane. Zamisao je bila da
ako plate, mogu da kažu sve što žele. Takav sistem rada više je
odgovorao mojim poslodavcima nego meni, ali nisam bila u prilici
da se cjenjkam.
»Vi niste muslimanka«, rekao je. Bila je to više tvrdnja nego
pitanje.
Svijeća
129
»Ja sam kršćanka«, odgovorila sam i čekala dug, mučan
trenutak dok je razmišljao. Konačno je vratio nalivpero u gornji
džep sakoa, ustao sa stolice i rekao: »Pa, to i nije tako važno.
Izgledate kao što ste rekli, kao obrazovana osoba koja se ne boji
da razgovara s ljudima.«
Odveo me u redakciju gdje sam upoznala tri reportera, jednog
forografa i jednog kaligrafa. Dobila sam čak i svoj vlastiti radni
stol. Bila je tu i treća prostorija u kojoj smo jeli besplatan ručak.
U njoj je radio chaprase, nadničar, momak za sve, koji je obavljao
razne sitne poslove – sređivao poštu, izvršavao naloge, donosio
ručak i spremao čaj.
Sljedećeg dana stigla sam na posao u dogovoreno vrijeme i
suočila se sa svojim kolegama. Bila sam jedina žena među sedam
muškaraca, ali ako sam se unaprijed brinula u tom pogledu, moji
strahovi bili su bezrazložni – svi su se prema meni ophodili s
velikim poštovanjem, a u reporterskoj sobi zvali su me Ba-ji
(sestra). Tokom sljedeća četiri dana naučila sam sve što sam mogla,
uključujući i deset osnovnih pitanja. Odlučila sam da uspijem.
Vijesti su se, kao što sam ubrzo otkrila, pisale u redakciji, gdje
ih je urednik provjeravao prije nego što će biti predate kaligrafu
da ih napiše u rubrike na urdu jeziku, na velikim listovima papira.
Zatim je urednik provjeravao rad kako bi se uvjerio da nema
grešaka, prije nego što se sve odnese na štampanje
Jedan od mojih zadataka bio je da pomognem uredniku pri
pregledanju kaligrafovog rada. Ponekad sam s chapraseom morala
ići na poštu da predamo ili podignemo pakete.
Kad su stizale pošiljke svježe odštampanih primjeraka časopisa,
moj posao bio je da ih savijem i adresiram. Upoznala sam se s
naljepnicama i ljepilom i uživala učeći o tom novom zadatku, dok
sam sa strepnjom iščekivala svoj prvi intervju. Trebalo je da bude
sa ženom bivšeg ministra vanjskih poslova koji je dao ostavku
zbog ličnih problema s gospodinom Bhuttom, predsjednikom vlade.
To je značilo da ću morati da postavljam pitanja koja će gospođa
možda smatrati pomalo nametljivim, ali urednik me uvjeravao da
će ona vjerovatno biti oduševljena što ima priliku da izloži svoje
viđenje situacije. Kao i obično, bio je upravu.
130
Poderani veo
Gospođa me primila veoma srdačno u vlastitoj sobi za prijem i
pozvala me da sjednem. Misli su mi se munjevito vratile na jednu
drugu ljupku ženu koja me na kraju strpala u zatvor. Moram
priznati, sada mi je pričinjavalo zadovoljstvo što sam bila član
novinarstva i što sam zbog toga imala makar malo veću moć nego
ranije. Sada sam bila istraživač.
Jedno po jedno, postavila sam svojih deset pitanja: »Zašto je
vaš muž podnio ostavku? Jeste li sretni zbog toga? Gdje ste se
školovali?«, i tako dalje. Moja pitanja nisu bile previše prodorna,
ali činjenica da ih postavlja žena ženi i da će taj intervju čitati
hiljade ljudi širom zemlje, mnogo je govorila o promjenama koje
su se u to vrijeme odvijale u društvu.
Altaf, fotograf, pratio me na ovaj, kao i na druge intervjue.
Tako sam ja bila sigurna da ću imati zaštitu, a on prezadovoljan
što može da upozna žene. Jedna polovina društva još uvijek je
bila sakrivena od pogleda i tretirana kao lična svojina one druge
polovine. Pred svim modernim idejama koje su puzeći stizale u
naše društvo bio je još dug put prije nego što dođu u ravnotežu s
tradicijom koja je još uvijek čvrsto držala u šaci i muškarce i žene,
kako bogate i obrazovane, tako i siromašne i neuke.
Altaf mi je bio od koristi i na druge načine. Opisujući svoj
život, žena je uzgred upotrijebila nekoliko engleskih riječi. To me
dovelo u veoma neprijatan položaj jer me očeva stara zabrana
držala podalje od tog jezika, a sada mi je, u društvu u kojem je
znanje engleskog bilo znak prave vrste odgoja i obrazovanja, to
znanje bilo potrebno. Ali moj pratilac mi je tiho preveo ono što
je žena rekla. Osim toga, kad bi mi mozak zablokirao, on bi se
prisjetio drugih pitanja.
Kada su sva pitanja bila postavljena i intervju gotov, gospođa je
tražila da joj kažem nešto o sebi: »Kakvo obrazovanje vi imate?«
»Dovoljno da vas intervjuišem«, rekla sam joj. Nasmijala se.
»Rijetko se može sresti zaista dobro obrazovana žena«, rekla je.
Kad je moj članak izašao, valjano prerađen od strane urednika,
bio je ispod naslova potpisan mojim imenom, Gulshan. Urednik
nije htio da doda moje kršćansko ime, Esther. Za taj intervju
gospođa je platila sedam stotina rupija, od čega sam ja dobila
Svijeća
131
stotinu i četrdeset. Johnu Emmanuelu dala sam stotinu, a za sebe
zadržala četrdeset. Moji domaćini u početku nisu željeli da uzmu
novac, ali ja sam bila uporna.
»Veoma smo sretni što ti Bog pomaže«, rekli su. Pa, i ja sam
bila sretna. Prvi put u životu uspjela sam da zaradim svoj novac
i hodam vlastitim putem, koristeći obrazovanje koje sam stekla.
Neprimjetno, sjećanja na ljutita lica moje braće počela su da blijede.
Drugom prilikom, intervjuisala sam upravnicu djevojačke srednje
škole u Lahoreu. Bila sam veoma nervozna pred taj intervju, jer
sam se bojala sa ću se saplesti i praviti greške postavljajući pitanja
pred jednom tako pametnom ženom, obavijenom autoritetom kao
burkom. Ali fotograf, Altaf, razuvjerio me: »Reci joj da želiš da ti
sve objasni, tako da čitaoci mogu razumjeti. Zatim pažljivo slušaj
i sve zapiši. Nemoj se bojati da postavljaš jednostavna pitanja –
mnogi tvoji čitaoci ne žele da budeš previše pametna.«
Bio je to dobar savjet. Sjedila sam tamo ponizna, u svoj svojoj
jednostavnosti, i slušala lekciju od upravnice o razlici između
privatnih i nacionalizovanih škola. S njezine tačke gledišta
posebna prednost državne škole bila je u tome što je ona sad imala
odriješene ruke – bivši vlasnici neprekidno su joj zapovijedali, a
školarine su stalno rasle. Ali jedan od nedostataka sada je bio
manjak sredstava i opreme. Pored ove informacije zabilježila sam
nekoliko pojedinosti o njezinoj kancelariji, o njoj samoj, o njezinom
osoblju koje sam također upoznala, o stanju u kojem se nalazila
škola, što su nam pokazali tako što su nas proveli naokolo, te o
izgledu djevojaka.
Fotograf je posebno uživao u ovom intervjuu, s obzirom na to
da se od njega tražilo da slika sve, uključujući djevojke. A one su
izgledale veoma privlačno u bijelim shalwar-kamezeeama i plavim
dupattama, što je bila njihova uniforma. Mislim da je njemu cijeli
taj doživljaj bio nešto novo i posebno zabavno s obzirom na to da
su se djevojke neprekidno kikotale, pokrivajući usta dupattama.
Za taj članak urednik me pohvalio. »Nije loše«, rekao je. Nije
bio od onih ljudi koji se lako oduševljavaju. Tri dana nakon izlaska
članka vratila sam se u školu da uzmem ostatak novca koji su
dugovali časopisu – intervjuisane žene uvijek su nešto plaćale
132
Poderani veo
unaprijed. Otkrila sam da je upravnica sad veoma znatiželjna da
sazna nešto više o meni, jer joj je neko od njezinog osoblja, također
kršćanin, ispričao dio moje priče.
»Zašto ste postali kršćanka? Dopustite mi da vam pomognem
da se vratite svojoj muslimanskoj vjeri«, rekla je upravnica. I tako
sam joj, pred njezinim osobljem, ukratko ispričala nešto o tome.
»Imate brižan stav prema drugima i jaku vjeru«, rekla je šefica.
Moja nervoza počela je iščezavati kad sam vidjela da zbog
onoga što pišem ne nastaju nikakve neprijatne situacije. Postepeno,
posao mi je postajao sve lakši i počela sam se navikavati da ispod
naslova članka vidim svoje ime. Osjećala sam se čudno pri posmisli
da se moje riječi čitaju širom Pakistana – i da vjerovatno hrane
težnje mladih žena, pokazujući im šta jedna od njih može postići.
Iako sam im bila uzor, moje misli i ambicije bile su usmjerene u
potpuno drugom pravcu – da služim Bogu i vršim Njegovu volju.
Zašto sam onda ovdje i radim za ovaj časopis, što je potpuno
suprotno od svega što mi se ranije događalo? Moj hodočasnički
put doveo me ovamo, ali zašto? Bila je to zagonetka, a ja sam
uglavnom odustajala od njezinog odgonetanja i živjela od danas
do sutra, te dvije potpuno odvojene polovine svog života, vanjsku
i unutrašnju, radnu i molitvenu.
Ali moje kolege novinari bili su svjesni da sam drukčija od njih.
Nakon otprilike dvije sedmice saznali su da sam kršćanka, iako
nisu znali da sam nekad i ja bila muslimanka. Zadirkivali su me
zbog moje vjere – »Ti vjeruješ u tri boga«, govorili su, smijući
se. Pokušala sam da im objasnim da to nije tačno, da postoji
samo jedan Bog koji se objavio na tri načina – kao Otac, kao
Isus Krist Božiji Sin, a ne samo kao prorok, i Sveti Duh poslan na
Pedesetnicu da ispuni vjernike i živi u njima Kristovim životom,
poučavajući ih i posvećujući. Ali, budući da je njima od djetinjstva
bio ispiran mozak da misle o kršćanstvu kao o nižoj religiji u
odnosu na čistotu njihove jednobožačke religije, kako sam ja mogla
da promijenim njihovo mišljenje? Međutim, primijetila sam da se
niko u redakciji ne pridržava podne-namaza i pitala sam se koliko
im zapravo znači njihova vjera.
Svijeća
133
Pregrade između kancelarija bile su od lesonita i urednik
je obično prekidao zadirkivanje ulazeći i koreći muškarce: »Ne
zadirkujte je! Ona je jedina žena ovdje i ne smijete biti grubi
prema njoj.«
Dok sam jednog dana u četiri popodne silazila niz stepenice na
putu kući, pozvao me gospodin Yousef, vlasnik prodavnice slatkiša,
koja se nalazila odmah do naših kancelarija.
»Selam alejkum! – Mir s tobom«, rekao mi je. Zaustavila sam
se i pričekala da mi se približi.
»Alejkumu selam! – I s tobom!«, odgovorila sam.
Zatim je rekao: »Gospođo, vidio sam vas kako prolazite ovuda
i pretpostavljam da ste obrazovana osoba kad radite za časopis.
Tražim učiteljicu za moje troje djece i pitam se ne biste li vi bili
zainteresovani da ih podučavate poslijepodne, nakon vašeg radnog
vremena? Možemo se dogovoriti oko cijene.«
Kolebala sam se. Plata koju sam dobijala od časopisa nije bila
sjajna, a na teren sam išla samo jedanput ili dvaput mjesečno,
za razliku od muškaraca koji su na terenu bili stalno, čak i izvan
Lahorea. Ušla sam s njim u kuću i upoznala njegovu ženu i djecu.
Odmah smo se svidjeli jedni drugima i sklopili posao. Kad se
djeca poslijepodne vrate iz škole, svakodnevno ću im od četiri do
šest predavati urdu, matematiku, islamsku vjeronauku, historiju i
geografiju. Za ovo sam tražila stotinu pedeset rupija mjesečno i
besplatnu večeru svaki dan. Nedjeljom neću dolaziti.
Ovaj novi posao imao je posljedice. Morala sam da napustim
svoje susretljive prijatelje iz kolonije Medina, jer će već biti mrak
kad se budem vraćala kući, a za ženu baš i nije bilo sigurno da
sama hoda ulicama kad padne mrak. Lahore je bio pun džeparoša i
otmičara – nakon mog zatvorskog iskustva ta strana života bila mi
je veoma dobro poznata. I tako sam se nastanila kod gospodina i
gospođe Neelam. Živjeli su u ulici Warris, blizu crkve i ne predaleko
od Stare Anarkali. Poznavala sam gospodina Neelama iz vremena
svog boravka u školi za slijepu djecu, gdje je on predavao muzičko.
***
134
Poderani veo
Do decembra napisala sam osam ili devet priča, sve potpisane
kao »Gulshan«, ili ponekad »naša reporterka« i imala sam utisak da
je urednik zadovoljan mnome. Druge sedmice tog mjeseca pozvao
me u svoju kancelariju.
»Snalazite se bolje nego što sam očekivao«, rekao je. »Želio bih
da vas zadržim, ali za to postoji jedan uslov – morate se vratiti
na muslimansku vjeru.«
Sjedila sam tamo kao da sam se pretvorila u kamen. Nastavio je:
»Sada znam vašu priču, znam zašto ste kršćanka. Ali dopustite
mi da vam kažem ovo: Ako vaša braća neće da vam pomognu,
ja hoću – samo se odrecite kršćanstva. Molim vas, samo me
saslušajte, dopustit ću vam da živite u mojoj kući. Postavit ću vas
za šefa svih reportera. Zaposlit ću drugu reporterku a vi ćete biti
šef i dat ću vam čistu platu od hiljadu rupija mjesečno…«
S gnusnom navalom stvarnosti, postala sam svjesna značenja
tih riječi. Ovaj čovjek bio je u dodiru s Alim-šahom – vjerovatno
su bili prijatelji i išli u isti klub. Mora da je od početka znao sve
o meni i strpljivo radio da bi došlo do ovog trenutka. Bila je to
ista stara priča. »Pokaži joj koliko mnogo ljubavi mi muslimani
imamo jedni za druge i onda će se možda vratiti jer je u oskudici,
sama zarađuje za život i stanuje kod drugih ljudi.« A meni, tako
zadovoljnoj svojim napretkom u pisanju, nije palo na pamet samo
da se zapitam zašto bi ovaj čovjek iz svijeta zaposlio i držao nekoga
tako neiskusnog poput mene! I kad će moji konačno shvatiti da se
nikad neću vratiti u njihov tor?
Uzdahnula sam. »Nemojte misliti da ne cijenim vašu ponudu.
Mnogo bih voljela da ostanem ovdje i radim za vas, ali moram vam
reći da se ne mogu odreći kršćanstva. Isus je moj život. Ono što
sam našla u Njemu ne može mi obezbijediti ni jedna druga religija.«
Kasnije tog dana, posjetila me urednikova žena kad je krenula u
kupovinu u Staru Anarkali – kako sam pretpostavljala s namjerom
da učini posljednji pokušaj kako bi me privoljela da promijenim
mišljenje. Pozvala me u muževljevu kancelariju dok je on bio
zauzet čitanjem korekture u redakciji.
»Ti si tako pametna«, rekla je. »Zašto si kršćanka?«
Svijeća
135
Ono što je podrazumijevala njezina primjedba natjeralo me da
zastenjem u duši. Za muslimane svi kršćani su glupi jer vjeruju
u laž. Znala sam da ova žena nije duhovno prosvijetljena, a
jednostavno nisam imala volje ponovo prolaziti kroz sve to.
Blago sam rekla: »Ne možete razumjeti u čemu se ja sada
nalazim. Bog je za mene tako stvaran.«
Pogledala me, a lice joj je otvrdnulo. Izašla je bez riječi.
Na kraju dana urednik mi je dao kovertu u kojoj je bilo stotinu
dvadeset pet rupija. »Žao mi je«, rekao je, »ali ovdje više ne
možete raditi. Moja žena i ja žalimo što odlazite. Uvijek ćemo
vas se sjećati.«
»I meni je žao, ali Bog će mi naći drugi posao«, rekla sam
uzdignute glave, iako sam osjećala sve, samo ne hrabrost u sebi.
Urednik se očigledno borio s vlastitim ljudskim osjećanjima, jer
mi je, dok sam se primicala vratima, rekao:
»Ako ste u oskudici, ja ću vam pomoći, ali problem religije
ostaje.«
»Ne brinite se«, rekla sam, »moj Bog će mi pomoći. Prije nego
što zatražim pomoć od ljudi, tražit ću je od Boga.« I izašla sam
iz njegove kacelarije.
Drugim reporterima nije bilo drago što odlazim. »Provela si s
nama tako mnogo vremena a sada odlaziš samo zbog malo religije.
Uredu, Krist te iscijelio. Ali zašto ne udijeliš nešto novca i ostaneš
na tome?«
»On je za mene više od toga«, rekla sam. Rukovala sam se
s njima i rekla im da ću se moliti za njih. Izašla sam i krenula
niz stepenice, osjećajući drhtavicu dok mi se u glavi vrtjelo od
šoka zbog otkaza, koji se dogodio baš kad sam se počela osjećati
sigurno, upravo što se tiče takve vrste napada.
Kad sam izašla van naslonila sam se na zid da se smirim. Mora
da postoji razlog za sva ova uznemirujuća iskustva. U svom srcu
zavapila sam mom nebeskom Ocu, a On je odgovorio – brzo i
utješnim riječima: »Tvoja snaga neka traje s tvojim danima! Nisam
li ja tako zapovjedio?« Nisam bila svjesna da preda mnom leži moja
određena obećana zemlja i da me Bog priprema da uđem u nju.
14
»I
Svjedok
mate posjetu«, rekla mi je gospođa Neelam 30. decembra
ujutru, a ja sam iznenađeno podigla pogled sa svoje knjige. Bio je
to gospodin Gill, starješina crkve na Foreman Christian College-u,
koji mi je donio poziv. Prešao je odmah na stvar.
Velečasni Arthur iz metodističke crkve na Foreman Christian
College-u poziva vas da propovijedate na novogodišnjem
bogosluženju. Možete prenijeti bilo koju poruku koju dobijete.
Šta kažete na to?«
Nisam odmah odgovorila. Foreman Christian College bio je
prilično velik i crkva će sigurno biti prepuna uticajnih ljudi. Kako
bih ja mogla stati pred toliko mnoštvo i propovijedati? Umalo
nisam odbila, ali onda sam se sjetila onoga što mi je Bog rekao
one noći: »Idi i propovijedaj mom narodu!«
Kad me iscijelio, Isus mi je dao poslanje da radim upravo to,
samo što tada još nisam bila spremna. Ali ta plamteća vizija
osvjetljavala je moj trnoviti put, učeći me da upoznajem Boga kroz
Njegovu Riječ i po vjeri. Je li ovaj neočekivan poziv bio znak da
sam spremna reći crkvi šta sam, od velike Božije milosti i dobrote
pune ljubavi, vidjela?
Do sada sam već znala da će se, ako je pravac djelovanja
ispravan, nekoliko činilaca povezati – put će ti biti otvoren, dat će
ti se riječ i imat ćeš unutrašnji mir i uvjerenje da je taj put ispravan.
Pogledala sam u glasnika: »Doći ću«, rekla sam, »ali kako ću
stići odavde tamo?«
»Moja žena i ja rado ćemo vas sutra uveče ugostiti u našoj kući
u koloniji Wadat. To je blizu koledža, a onda ćemo vas odvesti na
novogodišnje bogosluženje.«
Svjedok
137
Kamla Neelam složila se s ovom zamisli i tako je bilo dogovoreno
da će gospodin Gill sutradan doći po mene i odvesti me u svoju
kuću. Povukla sam se kako bih pokušala da priberem misli za
predstojeći ispit.
Dok sam sljedeće noći u gostinskoj sobi gospođe Gill razmišljala
o onome što me ujutru čeka obuzeo me strah. Ponos je podizao
svoju glavu … tako silno sam željela da ostavim dobar utisak.
Naposljetku sam na koljenima naglas izgovorila svoje misli:
»Kako ću govoriti o Tebi? Prošle su skoro četiri godine otkad sam
Te vidjela. Kako ću Te opisati?«
Ovako rečeno, sve je zvučalo prilično neozbiljno. Šta sam
htjela? Da se to sveto iskustvo ponovi? Čim sam naglas izrekla
svoje misli shvatila sam koliko je smiješno brinuti se zbog takvih
stvari. U tišini svoga uma, u pokornom stavu pred Bogom, čula
sam tih, jedva čujan glas: »Moj Duh bit će s tobom.« Preplavila
me radost. To obećanje bilo mi je dovoljno.
Bio je to, bez sumnje, prvi put u mom životu da sam se morala
suočiti s tolikim mnoštvom. Učitelji, profesori, medicinske sestre,
ljekari iz obližnje kršćanske bolnice – svi tako obrazovani i sigurni
u sebe. Pa ipak, osjećala sam kako me obuzima sila dok sam
svjedočila o svom iscjeljenju i o Božijoj milosti koja me pratila
kroz mnoge nevolje i tugu koje sam doživjela. Među slušaocima
vladala je potpuna tišina, upijali su svaku moju riječ, ne skidajući
pogled s moga lica.
Kad sam sišla s propovjedaonice, ljudi su mi prilazili da mi kažu
koliko im je značilo to što sam ispričala. »Ovo je bilo nadahnuto
silom«, reklo je jedno ili dvoje. »Nismo ni primijetili kako vrijeme
prolazi«, rekli su neki sa suzama u očima. Neke žene su mi,
izlazeći, rekle: »Toliko mnogo si propatila sama. Dopusti nam sada
da to podijelimo s tobom« i dale mi svoje adrese.
Primila sam i nešto dobrovoljnog priloga, a zatim su me ponovo
odveli u kuću gospodina Gilla na ručak. Na svoje iznenađenje
mislila sam na braću – kako bih voljela da čuju za ovaj novi
zaokret u životu svoje sestre koju su osudili.
Kao rezultat moje propovijedi toga jutra, bila sam pozvana da
preuzmem redovne sastanke žena u crkvi u Foreman Christian
138
Poderani veo
College-u. To je značilo da mogu prestati s časovima koje sam
držala djeci gospodina Yousefa i predati se poslu koji sam zaista
željela raditi – evangelizaciji. Sve crkve na tom području, jedna
po jedna, počele su me pozivati da propovijedam plaćajući moje
troškove.
Tokom aprila i maja živjela sam kod prijatelja u Canal Parku.
U junu me ugostila druga porodica kod koje sam ostala do svadbe
sestrinog sina.
Ljetni kamp za žene trebao se održati u Murreeju. To mjesto,
smješteno na dvije hiljade šest stotina metara nadmorske visine
u podnožju Himalaja i dva i pol sata vožnje autobusom od
Rawalpindija, bilo je stara planinska stanica iz vremena britanske
vladavine. Sad su tu na odmor dolazili bogataši da uživaju u
svježini hladne klime i pogledu na planine, čiji su jedan ili dva
vrha veći dio godine bili prekriveni snijegom.
U Murreeju je bilo mnogo kršćanskih aktivnosti – škola
jezika za misionare, kršćanska škola za djecu misionara i djecu
ostalih posjetilaca. Ova škola je, za razliku od svih drugih koje
su smještene u područjima na nivou mora, ostajala otvorena
tokom ljeta, a zatvarala se na mjesec dana tokom zime, kad
bi dubok snijeg zakrčio opasne planinske puteve. Osim školskih
aktivnosti, u Murreeju je tokom ljeta bilo puno drugog posla, jer
su kršćanske grupe iz cijelog Pakistana tu organizovale svoje
kampove i konferencije.
Ženski kamp u Mubariku, na koji sam bila pozvana kao glavni
govornik, trajao je sedam dana i održavao se početkom juna.
Trebalo je tamo da pođem vozom do Rawalpindija, s vođom kampa,
gospođom Hadayat. Na taj put je trebalo da krenemo u petak, u
četiri sata ujutru. Radovala sam se svojoj prvoj vožnji vozom u
životu.
Ali u četvrtak ujutru, negdje oko deset sati, dobila sam poruku
svoje sestre Samine koja je bila u Samanabadu i obavljala pripreme
za vjenčanje. Njezin sin, Mahmood, trebalo je da se tu vjenča u
subotu, a ona je željela da i ja budem među zvanicama.
Mahmood je lično došao kako bi mi usmeno prenio taj poziv.
Sreli smo se u gostinskoj sobi kuće u kojoj sam boravila. Nježno
Svjedok
139
sam mu se nasmiješila. Dok je rastao, malo sam ga viđala, ali
znala sam da je ponos porodice i silno sam željela prisustvovati
njegovom vjenčanju, međutim postojale su ogromne prepreke.
Po njemu sam poslala usmeni odgovor: »Molim te, reci svojoj
majci da vas oboje volim iz sveg srca, ali ne mogu doći. Svi
bi bili protiv mene zbog moje vjere i moje prisustvo samo bi
pokvarilo atmosferu na dan kad biste svi trebali biti sretni. Ne
priliči se da dođem, a svakako u petak putujem na konferenciju
u brda. Molim vas sve da primite moje izvinjenje što odbijam vaš
ljubazan poziv.«
Moj nećak je, utučen, odjezdio na svojoj Yamahi, a ja sam
nastavila s pripremama za put. Oko dva poslijepodne Mahmood
je došao ponovo.
»Tetkice, moraš doći na vjenčanje. Moja mama kaže da mi neće
dopustiti da se oženim ako ti ne budeš prisutna. A i ja želim da
dođeš.« U očima tog divnog krupnog momka pojavile su se suze.
Donijela sam munjevitu odluku: »Jedino što mogu reći jeste
da ću otići kod gospodina i gospođe Hadayat i pitati ih šta oni o
tome misle. Možda je moguće da budem na tvom vjenčanju i da
poslije uhvatim autobus za Rawalpindi koji se spaja s autobusom
za Murree u nedjelju ujutru.«
Mahmoodovo lice se razvedrilo. »Tetka, možeš li sjesti na motor
iza mene. Ja ću te odvesti do gospodina i gospođe Hadayat«, rekao
je. I tako su ubrzo komšije bile počašćene spektakularnim prizorom
mlade žene na zadnjem sjedištu motora koji je tutnjao, dok se ona
čvrsto drži priljubljena za košulju mladoga vozača
Kad sam mojim prijateljima Hadayatovima rekla kakvu dilemu
imam, odmah su je otklonili, savjetujući mi da prihvatim poziv.
»To će biti svjedočanstvo«, rekli su. »Neki od tvojih rođaka nisu
te vidjeli otakako si iscijeljena.«
To je bilo tačno. U mislima sam se vratila na onaj užasni
sastanak s daidžama i amidžom. Još sam se sjećala njihovih ljutitih
očiju, iskolačenih na razjarenim licima, kako vrebaju tu drsku
mladu djevojku koja se usuđuje da prkosi porodičnim običajima
i islamskom zakonu. Sada sam bila drukčija. Ali jesu li i oni bili
drukčiji? Sumnjala sam u to. Pa ipak, možda će se pojaviti jedna-
140
Poderani veo
dvije prilike za svjedočenje, a osim toga, voljela sam sestru i
njezinog sina. Ići ći zbog njih.
»Upravu ste«, rekla sam. Kad smo riješili to pitanje, gospodin
Hadayat pregledao je red vožnje autobusa i otkrili smo da postoji
autobus koji polazi iz Badami Bagha u Lahoreu u subotu u ponoć,
kojim mogu stići u Rawalpindi da uhvatim drugi za Murree i tako
na vrijeme stignem da održim govor u nedjelju poslijepodne na
prvom sastanku.
Nećak me opet na svojoj Yamahi vratio kući i obećao da će
sutradan doći po mene da me odveze na vjenčanje.
I tako sam sljedećeg dana uzela svoju torbu i u pratnji mog
dragog nećaka u velikom stilu otišla u Samanabad.
Vjenčanje je, kao što sam predvidjela, bilo čista katastrofa, od
početka do kraja. Neki od starijih članova porodice shvatili su moje
prisustvo kao direktnu uvredu, pa su mi okretali leđa kad god bih
se pojavila u njihovoj blizini. Drugi, u kojima je osjećaj za džihad
bio jak, zametali su rasprave, tako da sam jedva imala priliku da
razgovaram sa svojom sestrom Saminom, ili sa Anis koju nisam
vidjela oko godinu dana.
Glavni napad bio je: »Zašto vjeruješ da je Isus Sin Božiji?«
Moja Biblija bila je u torbi ali nije bilo potrebe da u njoj tražim
savjet – riječi koje su mi bile potrebne došle su same, neskrivene
i ispunjene silom. Shvatila sam da mi se ovakva prilika vjerovatno
neće ponovo pružiti, pa sam govorila sa svakim ko je pokazao i
najmanji interes. Rasprave su bjesnile i činilo se da neću imati
vremena ni da jedem ni da pijem. Moje glavne protivnike, braću,
nisam vidjela. Kad je Safdar-šah čuo da ja dolazim, ostao je kod
kuće, a Alim-šah bio je s muškim gostima van mog dosega.
Moji protivnici su se postepeno povlačili, jedan po jedan, uz
primjedbe kao što su: »Ma, pusti je, vidiš da je luda« i »Ona s
nama nije ni u kakvom srodstvu, nemoj da joj se obraćaš.«
Iznenada sam primijetila koliko je sati. Bilo je već jedanaest
uveče. Začula sam glas koji mi je rekao: »Sutra treba da svjedočiš
u Murreeju, a još uvijek si ovdje.« Neznatno obuzeta panikom,
požurila sam u sobu svoje sestre i upitala može li me neko odbaciti
do Badami Bagha. Ali Samininim autom odvezla se jedna grupa
Svjedok
141
gostiju, Anis je bila zaokupljena muževljevom rodbinom, a ostali
gosti odlučno su me odbili – čak sam jednoga čula gdje govori:
»Ne želimo da zagadimo automobil. Traži od tvog Isusa da te
odveze.«
Samina mi je prišla i uzela me za ruku: »Gulshan, žao mi je
što ti ne mogu pomoći. Zašto noćas ne ostaneš kod nas, a mi te
sutra možemo odvesti na stanicu?«
To bi bilo razumno rješenje, jer je u to doba noći za samu ženu
na ulici bilo opasno. Ali mene je obuzeo osjećaj hitnosti. Dobila
sam nalog i morala sam naći načina da ga izvršim, ovako ili onako.
Bez oproštaja, tiho sam se išunjala iz te kuće koja je sijala kao
svjetionik i ostavila za sobom svu njezinu udobnost i sigurnost,
te sam stala uz ivičnjak ceste. Oblaci su prekrivali mjesec kao
velom, a kuće i drveće poprimali su oblike koji su iščezavali i
pojavljivali se u mraku. Grane velikog duda šuštale su iznad moje
glave. Nervozno sam se pomjerila iz njegove sjenke.
»Gospode, ti si me učinio svetom. Pobrini se za mene i pomozi
mi da na vrijeme stignem na autobusku stanicu. Cijelu sebe
predajem u Tvoje ruke«, molila sam se.
Kad sam završila molitvu, niz lice su mi se slivale suze. U
mraku, svuda oko mene bila je Božija prisutnost i ja sam se u
tom obruču osjećala sigurno.
A zatim sam, najprije u daljini, a onda sve bliže, začula lagano
brujanje motora i gotovo odmah ugledala far koji je svojom
svjetlošću tkao šare na crnom velu noći, dok se motor približavao,
poskakujući na asfaltu ispucanom od vrućine. Vidjela sam da je
to natkrivena rikša. Da li je možda dovozila zakasnjelog gosta na
svadbu, ili se vozač vraćao kući nakon radnog dana? Moleći se da
mi čovjek stane, mahnula sam i rikša se zaustavila preda mnom.
«Možeš li me odvesti u Badami Bagh što brže možeš? Moram
da uhvatim prvi autobus za Rawalpindi.«
Nisam mogla vidjeti vozačevo lice jer je na glavi imao neku
vrstu kapuljače, ali potvrdno je klimnuo glavom i ja sam ušla, ne
dopuštajući sebi da se zapitam da li je on možda neki zlikovac koji
će iskoristiti situaciju u kojoj sam se nalazila. Krenuli smo praveći
buku koja bi probudila i mrtve. Kako smo samo brzo prolazili
142
Poderani veo
svim onim ulicama. Kad smo, zaljuljavši se, ušli u Badami Bagh,
ispostavilo se, prema mom satu, da smo dvadeset pet kilometara
prešli za pet minuta. Vozač rikše je bez riječi uzeo moju torbu i
odnio je u autobus Watan transporta koji je išao za Rawalpindi.
Kad je brzo i poletno koračajući prošao ispred mene, onako dobro
građen i obučen u čudnu dugu odjeću tamnosmeđe boje, pomislila
sam da je on sigurno neki Paštun (etničko-jezička grupa koja se
uglavnom sastoji od istočnih iranskih naroda, prim. prev.)
Stavio je moju torbu pod sjedište u prednjem dijelu autobusa
i krenuo da pođe, ne čekajući da mu platim. Zaustavila sam ga
i upitala:
»Koliko ti dugujem?«
Na ovo se napola okrenuo prema meni i rekao: »Bog me poslao
da ti pomognem. Idi u miru.« Zatim je zavrnuo rukav svoje odore i
na njegovoj snažnoj ruci vidjela sam riječ ispisanu sjajnim slovima,
Patrus – Petar. Pokušala sam da mu vidim lice, ali vidjela sam
samo njegove blistave oči.
Suze su mi se pojavile u očima i morala sam da ih obrišem. Kad
sam ponovo pogledala već je nestao, ne uzevši od mene ni novčića.
Pitajući se jesam li sve to sanjala, pogledala sam po autobuskoj
stanici na kojoj je u to doba noći bilo živo jer ljudi nisu voljeli da
putuju danju zbog velikih vrućina, ali vidjela sam samo putnike
koji su protezali noge u iščekivanju dugog puta.
Zauzela sam svoje mjesto na sjedištu obloženom jastucima,
jedina žena u autobusu koja je putovala sama i nije nosila burku.
Platila sam kartu kondukteru.
Negdje na pola puta, u Jhelumu, šofer je napravio pauzu od
trideset minuta da se osvježimo, a onda smo se ponovo nakratko
zaustavili u Gujarkhanu. Kako smo se penjali u podnožje Himalaja
postajalo je sve hladnije. Kad smo u četiri sata i četrdeset pet
minuta stigli u Rawalpindi, probijajući se kroz gomile ljudi, mršavih
krava i koza, rikši, kamiona, bicikala i kolica, do autobuskog
stajališta u Raja Bazzaru, sunce je već na svoj uobičajeni način
počelo da boji istočno nebo svojim zlatnim zracima.
Autobus za Murree bio je manji, a put sporiji i opasniji po
vijugavoj planinskoj cesti, na kojoj je bilo taman toliko mjesta da
Svjedok
143
se dva vozila mogu mimoići. U to doba godine, kad su se ravnice
pržile na vrelom zraku koji je titrao od vrućine, ta cesta bila je
veoma prometna. Sjedili smo postrance i ja sam se licem okrenula
prema obroncima planine, kako ne bih morala da gledam preko
ivice opasno strmog nagiba.
U jedanaest sati ujutru primakli smo se Murreeju. Izašla sam
na autobuskom stajalištu kod pošte, na obronku ispod grada. Torbu
sam dala kuliju, nosaču, koji me pješice poveo kratkim putem
do kampa Mubarik. Kad smo prišli blizu kampa, ugledao nas je
chowkedar, vratar, i prišao da me pozdravi i uzme mi torbu.
Ispostavilo se da je ta sedmica u ženskom kampu bila za mene
izuzetna. Bilo je tu trideset žena iz Pashawara, Sialkota, Karachija,
Faisalabada (nekadašnjeg Lyallpura) i Hyderabada. Bog je položio
svoju iscjeliteljsku ruku na one dijelove života žena gdje su patile.
Spavala sam u dvospratnici, dijeleći sobu s Ruth iz Abbotabada.
Sastanke i obroke imale smo ujutru i uveče, a ostatak dana bio
je slobodan, ali ja sam najveći dio vremena bila veoma zauzeta
razgovarajući sa ženama o njihovim teretima.
Jedna učiteljica iz državne škole u Lahoreu rekla mi je da ima
poteškoća da svjedoči muslimanima iz svoje sredine. Zajedno smo
se molile i razgovarale o strahu koji nas u takvoj situaciji može
sputati. Prenijela sam joj Kristovo obećanje: »Neću te ostaviti,
niti napustiti.« Kad smo se rastajale, radosno mi je rekla: »Dala si
mi novu nadu da se mogu suočiti sa svakom vrstom problema.«
Kad su žene otišle, došla je grupa mladih iz Pashawara, tako
da me velečasni Sayed koji je vodio kamp zamolio da ostanem i
da im govorim. Prišao mi je jedan mladi advokat i ispričao mi da
radi među muslimanima i da se stidi da svjedoči. Pokazala sam
mu stihove iz Evanđelja po Mateju 10:31-33 i pomolila sam se
s njim. Četvrtoga dana ponovo mi je prišao i rekao da sada ima
hrabrosti. »S mojim strahom je gotovo.« Tako je i bilo. Došao je
da me posjeti kad sam otišla iz kampa i odsjela kod brata i sestre
Younis.
Sestra Younis bila je u kampu Mubarik i među nama se razvilo
čvrsto zajedništvo. »Kad napustiš kamp, dođi kod nas«, rekla mi
je. Tako sam i učinila.
144
Poderani veo
Moja služba zapravo je počela iz tog kampa. Odatle sam
krenula dalje na konferencije, gdje sam govorila o onome šta je i
kako je Bog učinio za mene. Te iste prve godine, početkom jula,
ponovo su me pozvali u Mubarik na lokalni kongres, gdje sam se
našla iza govornice zajedno s dobro poznatim ljudima iz kršćanske
zajednice. Prihvatili su me kao osobu kojoj je Bog dao službu.
Svaki put kad sam govorila stizalo je mnoštvo poziva izdaleka i
izbliza. Ljudi su željeli da čuju to što sam imala da kažem. Govorili
su mi da ih to ohrabruje i da je u ova vremena potrebna baš takva
poruka.
Sada su se otvarale prilike da proširim službu, ali ja sam se
istovremeno čvrsto držala Isusa. Iz iskustva sam znala da kad
dolaze blagoslovi, već su na putu i neizbježno stižu i napadi.
Uprkos tome, nisam bila pripremljena za pravac iz kojega će
ti napadi doći.
15
I
Zaključak
z Rawalpindija sam putovala širom Pakistana, govorila sam u
crkvama i na konferencijama i radila s ljudima koji su bili u potrebi,
kako fizičkoj tako i duhovnoj.
U oktobru 1977. godine otišla sam u Lahore na molbu jednog
bračnog para iz metodističke crkve u Canal Parku, koji mi je pisao
da im je sin bolestan. »Molimo te, dođi da se pomoliš za njega«,
pisao je brat James. Krenula sam, moleći se putem.
Kad sam stigla tamo, sin im je upravo bio doveden kući iz
bolnice United Christian Hospital. Bio je na putu ozdravljenja,
ali još uvijek slab. Brat i sestra James zamolili su me da ostanem s
njima. Imali su pet kćerki i pet sinova i željeli su da im pomognem
u njihovom kršćanskom odgoju. Na kraju smo se dogovorili da ću
ostati da živim s njima, ali da ću biti slobodna da putujem širom
Pakistana na sastanke, kad god to bude potrebno.
Tokom svih tih godina živjela sam po vjeri, a Gospod se
tako moćno brinuo za sve moje potrebe, da su se drugi pitali ne
potpomaže li me možda neka strana misija. Pokušala sam da im
objasnim da su nam nebeska bogatstva na raspolaganju kad smo
spremni potpuno da se pouzdamo u Boga. Ja sam Bogu dala sve
– porodicu, kuću, zemlju, novac, ugled – i pouzdala se u Njega
za ispunjenje mojih potreba.
Dok sam još bila u Rawalpindiju, odigrao se posljednji čin Anis
Bibinog života na zemlji. Moja sestra, primorana zbog otpora
porodice da ostane tajni vjernik, umrla je 14. marta, 1977. Bila
sam pored nje kad je umirala, tješeći je. Znam da je stavila svoju
ruku u ruku čovjeka s krunom na vrhu ljestava i dopustila mu da
je odvede u Božije prisustvo.
146
Poderani veo
Dvije Anisine kćerke, jedna od petnaest, a druga od šesnaest
godina, otišle su nakon ovoga da žive s jednim amidžom, jer se
pokazalo da otac ne želi da ih zadrži. Nekoliko mjeseci kasnije
dobila sam poruku od djevojčica, u kojoj su me pitale mogu li doći
i živjeti sa mnom, jer nisu sretne. Tako sam u oktobru preuzela
starateljstvo nad svoje dvije nećakinje i one su došle da žive
sa mnom u kući brata Jamesa. Jasno je bilo da je to i previše
djevojaka pod jednim krovom i zapravo sam tad stvarno počela
da se molim za kuću u kojoj ću moći živjeti vlastitim životom i
ne biti dužna nikome, osim Bogu.
Nećakinje sam smjestila u školu u jednom samostanu, jer sam
ih za vrijeme svojih putovanja morala ostavljati kod drugih ljudi,
što nije išlo bez problema. Školu su vodile veoma ljubazne sestre
i atmosfera je za djevojčice bila dobra.
Bog je stavio u srca prijatelja iz Karachija da učine nešto u
vezi mog položaja beskućnika. Smatrali su da je vrijeme da imam
vlastitu kuću, a ne da sve vrijeme moram da živim kod drugih
ljudi, tako da su skupili nešto novca, što je s ono malo što sam
sama uštedjela bilo dovoljno za malu kuću. Kakvo je samo bilo
olakšanje moći se vratiti u vlastitu kuću nakon niza iscrpljujućih
evangelizacijskih sastanaka!
Kad sam u ljeto 1978. godine preuzela kuću, moje nećakinje
su prešle da žive sa mnom. Ali nije sve išlo kako treba. Bila sam
izvedena pred sud zbog nekih lažnih optužbi.
Rekla sam sudiji da sam bila bogalj i da me Isus iscijelio. Pitao
je može li neko iz moje porodice posvjedočiti u prilog tome. U
interesu pravde, jedan član moje porodice zaista je došao na sud
i potvrdio priču o mom iscjeljenju, te posvjedočio meni u prilog.
Postupak protiv mene bio je obustavljen.
Nećakinje su me napustile, ali Bog je bio tako dobar prema
meni i dao mi dvije divne usvojene kćerke, te sina i njihovog djeda,
da ne budem sama na svijetu.
Dva mjeseca kasnije, u julu 1981. godine, bila sam u Karachiju
kod prijatelja u koloniji Akhtar, u blizini metodističke crkve, kad
me mlada bolničarka Patricia zamolila da posjetim njezinu sestru
Zaključak
147
Fredu, također bolničarku u bolnici Jinnah, za koju se bojala da
je opsjednuta zlim duhom. Rekla mi je:
»Moja sestra je bolesna. Viče, a kad se zloduh pojavi počinje
da vrišti i napada ljude.«
Pristala sam da pođem s njom i do bolnice smo uzele rikšu.
To poslijepodne bilo je vrlo vruće, s visokim stepenom vlage u
zraku zbog blizine okeana. U sobi mlade bolničarke atmosfera je
bila ljepljiva i sparna – ali ne samo zbog vrućine. Freda je stajala
tamo, mlada, snebivljiva i pognute glave. Na sebi je imala shalwar
kameeze i dupattu, ali one koje je nosila kad nije bila na dužnosti.
Tu i tamo podizala je pogled i bezizražajno zurila u mene.
Patricia se nježno obratila svojoj sestri: »Ba-ji, ovo je sestra
Gulshan. Došla je da se pomoli za tebe.«
Od mlade bolničarke nije bilo odgovora. Neko vrijeme nepomično
je stajala tamo, a onda se, iznenada, izvinula i izašla iz sobe, te
krenula niz hodnik do kupatila. Nakon petnaest minuta, moja
prijateljica je rekla: »Predugo se zadržala. Idem po nju.«
Vratila se vukući za ruku sestru koja se opirala. Freda je sjela
na ćilim, a ja sam je, sjedeći u fotelji, privukla da sjedne na pod
blizu mene. Zatim sam joj položila ruku na glavu, otvorila Bibliju
i naglas počela da čitam Psalam 91:
Ti koji prebivaš u zaklonu Svevišnjega, i počivaš u
sjeni Svemogućega, reci Gospodu: »Zaklone moj, utvrdo
moja; Bože moj, u kojega se uzdam!«
Jer On će te spasiti od zamke ptičareve i od pošasti
smrtne.
Pokrit će te Svojim perjem, i pod Njegovim ćeš krilima
naći utočište; Njegova će vjernost biti tvoj štit i oklop.
Djevojka je na ovo zatvorila oči. Držeći joj i dalje ruku na
glavi, rekla sam:
»Zapovijedam ti u ime Gospoda Isusa da izađeš iz nje!« Tad joj
se tijelo počelo žestoko tresti i povikala je:
»Pusti me! Gorim!«
148
Poderani veo
»Bolje izgori nego da te đavo spali«, rekla sam.
Tad je progovorio đavo, a glas mu je bio drukčiji od djevojčinog
tankog glasa:
»Otići ću. Molim te, pusti me. Neću se više vratiti.«
Kad je zloduh izašao iz nje, djevojka je pala na pod i ostala
tamo da leži, mirna, dok joj se tijelo opuštalo. Nakon deset minuta
Patricia joj je pomogla da ustane. Otvorila je oči i zatražila vode.
Kad ju je popila, zamolila sam je da ponovo sjedne pokraj mene.
Ovog puta stavila je glavu meni na koljena i rekla:
»Molim te, moli se još za mene. Osjećam se mnogo lakše.«
Zamolila sam je da ponovi ovu molitvu:
»Hvala ti, Bože, što sam oslobođena. Sada predajem svoj život
Tebi. Uzmi ga i upotrijebi za Tvoju svrhu. Daj mi snage da Te
slijedim i da Ti ostanem vjerna.«
Ostale smo do sedam sati uveče, kad su u sobu ušle druge
bolničarke. Saznale su šta se dogodilo i počele da iznose svoje
probleme, tražeći od mene da se molim za njih. Jedna je imala
ispit kojega se bojala, drugoj su problemi na odjeljenju na kojem
je radila zadavali glavobolje, a treća je imala bolesne roditelje kod
kuće. Pomolila sam se za sve njih.
Propustila sam da kažem da smo tog dugog poslijepodneva i
večeri ručale i popile čaj u toj sobi. Bio je to tako živ dan; sve mi
se snažno urezalo u sjećanje – čak i ukus repe, goveđih odrezaka,
charpattija i banana koje smo jeli.
Kad je došlo vrijeme da odemo, Patricia i ja vratile smo se
rikšom u koloniju Akhtar, gdje sam odsjela kod jedne prijateljice.
Imam divnu sliku te dvije sestre da me podsjeća na njih. One su
zaista lijepe djevojke i sada u bolnici svjedoče o Isusu.
Gospod me upotrijebio i za iscjeljenje u situacijama kad su
se ljudi međusobno svađali. Pretpostavljam zato što sam i sama
prečesto bila pogrešno shvaćena, tako da sam znala kakvu vatru
može zapaliti neljubazna riječ ili pakosna pomisao.
S obzirom na to da me nijedna crkva nije potpomagala, morali
smo se pouzdati neposredno u Boga za zadovoljenje svih naših
potreba. Ponekad bismo se ujutru probudili, a u kući nije bilo ni
mrve hrane. Tad bismo čekali da vidimo kako će Bog providjeti za
Zaključak
149
tu potrebu. Ali bilo je i takvih dana kad smo svi odlučili, djelimično
i zbog potrebe, da ćemo tog dana postiti. U takvim prilikama
približavamo se Bogu. On je naš Otac. Nikad nas ne ostavlja na
cjedilu, samo nas stavlja na ispit na neko vrijeme.
U svom siromaštvu privlačila sam siromašne. Ljudi su dolazili,
hodajući kilometrima, jer nisu imali novca za autobusku kartu.
Davali smo im što smo mogli iz naših mršavih zaliha. Dolazili su
po duhovnu pomoć, ali kako smo ih mogli pustiti da odu, a da im
ne pomognemo i u tjelesnim potrebama. »Besplatno ste primili,
besplatno i dajte.«
Jednom prilikom pozvali su me kod čovjeka koji je ležao u
bolesničkoj postelji i koji je došao iz Engleske. Patio je od amebne
dizenterije a imao je i cistu. Bilo je to u januaru 1981. godine.
Pomolila sam se za njega i položila ruke na njegovu glavu i
čovjek je ozdravio. Kao rezultat toga, otputovala sam u Englesku
i Kanadu, gdje sam propovijedala grupama Azijaca i Engleza.
Kad sam prvi put posvjedočila da me Isus iscijelio, moja tetka
se strašno bojala da ću otići u Englesku. I, evo me tu, posmatrajući
cijeli taj put iza sebe kojim me moj nebeski Otac vodio, od kada
sam Mu se prvi put predala.
Sada vidim da je hadždž na koji me poveo otac bio početak
potrage moje duše za upoznavanjem Boga. To je u meni probudilo
nadu koja me, iako neispunjena u Mekki, navela da žarko i očajnički
tražim Boga, naročito poslije očeve smrti. Pružila sam ruku prema
Isusu Iscjelitelju – ne znajući ništa o Njemu, osim ono malo što
sam pročitala u Kur’anu – i On me iscijelio.
Danas sam svjedok Božije sile koja dopire do ljudi koji su iza
vela islama. Taj veo može se poderati i ukloniti, tako da oni Isusa
mogu da vide, čuju i zavole.
Danas mi više nije potrebno pet stubova islama da bi podupirali
moju vjeru. Moje svjedočanstvo je za Isusa, raspetoga, umrlog i
ukopanog, i onda uskrsnulog, koji sada živi u svom narodu. Moj
namaz nije upućen nekom nepoznatom Bogu, nego Onom čija se
historija nalazi u Njegovoj Riječi, svetoj Bibliji, mom najvećem
blagu, koja je zapisana na pločama moga srca i uma, baš kao
što je nekad bio Kur’an. Moj zekat više nije procenat, nije više
150
Poderani veo
samo jedan dio, nego sav moj prihod, jer sve što imam pripada
Bogu. Moje bogatstvo sabrano je na nebu. Moj post više nije
Ramazan, da bih umilostivila Boga i osigurala odlazak u džennet,
već postim s ushićenjem, da Ga bolje upoznam. Moj hadždž jeste
moje putovanje kroz život. Svaki dan dovodi me bliže mom cilju
– da budem s Isusom, mojim nebeskim Kraljem, zauvijek.
Krv bikova, ovaca ili koza nikad i nikako ne mogu izbrisati
grijehe, ali možemo ući na najsvetije mjesto i biti savršeno
prihvaćeni po novom i živom putu, »posredstvom vela«, što znači
posredstvom Njegovog tijela.
Jer Isus »prinijevši samo jednu žrtvu za grijehe, sjede zauvijek
zdesna Bogu.« (Jevrejima 10:12)
Takav je Isus, Janje Božije, prorok i svećenik, Kralj kraljeva,
moj Gospod i moj Bog.
Priča teče dalje
K
ad su ljudi pročitali moju priču u Poderanom velu, često su
me pitali: »Sestro Gulshan, šta se događalo s tobom nakon što je
knjiga objavljena prvi put?«
Pa sad, nije moguće spomenuti sve što se događalo od tada,
ali pokušat ću te, koliko god budem mogla, upoznati sa svim
događajima do danas (ova knjiga objavljena je u novom izdanju
2004. godine – prim. prev.).
U septembru 1981. godine, ponovo sam došla u Veliku Britaniju
sa šestomjesečnom vizom, koju sam promijenila u tromjesečnu, jer
sam smatrala da će mi to vrijeme biti dovoljno za ono što su od
mene tražili da uradim. Vratila sam se da održim neke sastanke
koje su dogovorili kršćani iz Huddersfielda, ali na kraju sam
završila posjećujući mnoge crkve širom zemlje, od anglikanskih
do crnačkih pentekostalnih. Svi su me predivno dočekali i vidjela
sam da Isus djeluje u životima mnogih među njima.
Ispostavilo se da će moja posjeta Oxfordu u oktobru 1981.
biti veoma značajna. Jer upravo tamo sam se upoznala sa Susan
Christopher i njezinom porodicom. Susan, čija je porodica bila
porijeklom iz Indije, davno je odlučila, kad je imala samo dvanaest
godina, da će život provesti u celibatu. Tokom moje druge posjete
tom gradu maštovitih tornjeva, Gospod je Susani i njezinoj majci
pokazao da će Susan biti moja pomoćnica i prevodilac dok budem
putovala među one koji govore engleskim jezikom. Naposljetku
je postalo sasvim jasno da će Oxford postati mjesto gdje ću se
nastaniti, a ne Huddersfield, tako da sam se u februaru 1982.
godine preselila tamo.
152
Poderani veo
Iako sam htjela da se vratim u Punjab kad mi je viza istekla,
ostalo je još mnogo posla koji je trebalo obaviti, tako da su me
nagovorili da podnesem molbu za produžetak boravka, što mi
je bilo i odobreno. Ubrzo nakon toga, 1983. godine, Susan i ja
odletjele smo u Kanadu da održim nekoliko sastanaka ondje. Prvi
put u svom životu imala sam priliku letimice pogledati i Sjedinjene
Države. Osjetila sam da mi Gospod govori da ću ih i posjetiti
jednog dana, što sam od tada i učinila.
U maju 1983. ukazana mi je velika čast kad sam bila pozvana
kao glavni govornik na godišnji kongres azijskih kršćana koji se
održavao u Oxfordu. Doputovali su i moji prijatelji iz Huddersfielda
kako bi me ponovo vidjeli. Sa sobom su donijeli i pismo koje je
stiglo nešto ranije, ali koje mi nisu proslijedili jer nisu imali moju
tačnu adresu. Otvorila sam ga upravo prije nego što je trebalo da
govorim, ne znajući da sadrži vijest o smrti moje usvojene kćerke
Razije. Pismo je govorilo da je umrla od raka mjesec dana ranije.
To me užasno potreslo, ali ipak sam odlučila da govorim na tom
kongresu, kao što je i bilo planirano. Gospod mi je dopustio da
prenesem moćnu poruku o vječnom životu, na koju su mnogi
odgovorili.
U julu 1984. vratila sam se u Pakistan da obavim pripreme za
vjenčanje moje druge usvojene kćerke Sheile. S obzirom na to
da je Susanina porodica mislila da ću biti odsutna samo kratko
vrijeme, nagovorili su je da ne pođe sa mnom, ali zapravo se nisam
vratila godinu dana. Na aerodromu su me pozdravili moja sestra
Samina, njezin muž i porodica, kao i moja usvojena djeca. Nakon
toga smo se odvezli u moju kuću koja je imala šest soba i koju su
mi prijatelji kršćani pomogli da sagradim. Ubrzo sam bila veoma
zauzeta kupovinom svih onih stvari koje će Sheili biti potrebne za
miraz. Sve što smo kupili, uskladištili smo u kući.
Sedam dana prije vjenčanja, upravo kad sam se spremala da
pođem na sastanak u Faisalabadu, prišao mi je jedan podstanar
koji je stanovao kod mojih komšija muslimana i upitao me da li
bi mogao da upotrijebi moju dnevnu sobu, jer mu dolaze prijatelji
i nema ih gdje smjestiti. Nisam bila baš naročito sretna u vezi s
tim, ali uvjeravao me da je on častan čovjek i da mogu zaključati
Priča teče dalje
153
ostale sobe. Ispostavilo se da je moj instinkt u vezi tog čovjeka
bio ispravan. Kad sam se vratila, obavijestio me da moja kuća nije
moja nego njegova! Ništa nisam mogla da uradim, čak ni kad sam
nevoljno pozvala policiju. Umjesto da mi pomognu, odveli su mog
usvojenog sina Edwina u zatvor, gdje su ga držali cijeli dan i cijelu
noć. Moj komšija musliman pucao je u moju usvojenu kćerku
Rosey i ona je na mjestu ostala mrtva. Izgubila sam sve – kćerku,
kuću i sve što je bilo u njoj. Ali najgore je tek dolazilo. Stres od tog
događaja i pritisak od pokušaja da organizujem Sheilino vjenčanje
pod tako teškim okolnostima doveli su do moždanog udara, nakon
kojega sam sedam dana bila bez svijesti. Jedna strana tijela ostala
mi je oduzeta.
Na kraju sam se vratila u Veliku Britaniju, ali ovog puta u
invalidskim kolicima, baš kao tokom moje prve posjete kad sam
imala četrnaest godina. Odsjela sam kod Susanine porodice i bila
tamo kad je Susanina majka iznenada umrla ujutro 8. avgusta,
1985. godine. Bila je to divna i pobožna žena.
Nakon njezine smrti postalo je jasno da nije uredu da Susan
i ja ostanemo u porodičnoj kući. Kroz niz čudesnih odgovora na
molitvu, dobile smo stan na korištenje, idealan za naše potrebe i
blizu središta Oxforda. Nažalost, moj odnos s azijskom crkvom u
Oxfordu postajao je sve napetiji, tako da smo se na kraju priključile
drugoj crkvi. A onda, nakon što sam u martu 1989. primila pismo
Ministarstva unutrašnjih poslova koje me obavještavalo da se, s
obzirom da nisam državljanka Ujedinjenog Kraljevstva, moram
vratiti u Pakistan unutar sljedeće dvije sedmice, odlučila sam
da zatražim državljanstvo, koje mi je nakon nekog vremena i
odobreno.
Posljedice moždanog udara počele su nestajati i ja sam još
jednom počela da održavam sastanke u Engleskoj, ali i u mnogim
drugim zemljama u inostranstvu, kao što su Australija, Amerika
i Daleki istok, što činim sve do današnjeg dana.
Jednog dana 1990. godine nazvao me moj mlađi brat Alim-šah.
Uzbuđeno mi je rekao da želi da dođem u Pakistan što brže mogu,
jer ima neke važne vijesti za mene. Odmah sam se počela spremati
za put, ni ne sanjajući šta ću čuti.
154
Poderani veo
Alim mi je rekao da je imao težak srčani udar, već treći po
redu, i da je bio odvezen u UCH bolnicu u Lahoreu – američku
bolnicu koju su vodili kršćani. Tamo je bio proglašen mrtvim,
svukli su ga i njegovo golo tijelo ostalo je da leži na kamenom
stolu u praznoj prostoriji. Ljekar je zatim zaključao vrata i otišao
da završi svu papirologiju, uključujući i smrtni list. Alimova
porodica bila je obaviještena o njegovoj smrti i trebalo je da dođu
kako bi preuzeli tijelo.
U međuvremenu moj, sad pokojni brat, našao se na jednom
užasnom mjestu. Shvatio je da to mora biti pakao, jer su svi gorjeli
u ognju. Alim je bio u nekom uglu i do tad već vrištao i dozivao
u pomoć. A onda je primijetio nešto što je izgledalo kao svjetlost
zvijezde, a u sredini te svjetlosti nalazilo se mnoštvo ljudi koji su
proslavljali čovjeka kojega su zvali Isus, Sin Božiji. Prepoznao je
ime o kojem sam mu ja tako često govorila. Zatim mu je prišao i
rekao: »Isuse, molim Te, pomogao si mojoj sestri Gulshan, molim
Te, pomozi i meni. Ti si jedini koji me može izvesti iz ovog
užasnog mjesta.«
Isus je na to pogledao u Alima i rekao: »Sine moj, napusti ovo
mjesto i živi za mene.«
Iznenada, Alim se probudio i našao se u zaključanoj sobi, gol
i ležeći na kamenom stolu. Prošlo je osam sati otkako je bio
proglašen mrtvim. Ustao je, našao svoju odjeću u plakaru, obukao
se i onda čekao da ga neko nađe.
Kad je poslužitelj kojem je ljekar rekao da preda mrtvo tijelo
porodici ušao i vidio Alima kako sjedi, bio je prestravljen i brzo
pobjegao iz prostorije. Vijest o tome što se dogodilo širila se kroz
bolnicu brzo poput požara, a kad je Alima žena vidjela živog, pala
je u nesvjest. Alim je odbio da napusti bolnicu dok ne bude kršten
u kapeli koja se nalazila u sklopu bolnice. Prvom prilikom rekao je
cijeloj mojoj porodici da sam ja bila upravu za sve što sam rekla
o Isusu i da oni moraju promijeniti svoj stav prema meni, što su i
učinili. Od tog dana pa nadalje Alim je bio vjeran Isusov svjedok,
sve do svoje iznenadne smrti sedam godina kasnije. Tako sam
sada pomirena s cijelom svojom porodicom i kad god se vratim u
Priča teče dalje
155
Pakistan dočeka me topla dobrodošlica; štaviše, ponekad traže od
mene da se molim za njih u vrijeme teškoća.
***
Tokom proteklih deset godina bila sam u prilici da govorim
mnoštvu ljudi iz bezbroj različitih sredina, različitog odgoja i
vjerskog naslijeđa – i posao se nastavlja. Svaki mjesec donosi
nove pozive da putujem na raznovrsna mjesta kao što su Brazil,
Singapur ili Španija. Nemoguće mi je da prihvatim sve pozive koje
dobijem i zato tražim od Gospoda da mi pokaže kojim mjestima
On želi da kažem da. A kad to učinim, otkrivam da je u svakoj
prilici On otišao preda mnom, pripremajući teren za ono što želim
da učinim.
Isus je veći od svakog problema koji sada imaš. I ako može da
probije mračan svijet muslimanske vjere u kojem sam ja bila, može
pomoći i tebi. Svo svoje pouzdanje stavi u Njega. On je čudesni
Spasitelj – i brzo će doći ponovo.
Sadržaj
1 Prema Mekki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
2 Hadždž . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
3 Voda života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
4 Vjenčanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
5 Žaoka smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
6 Automobil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
7 Slava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
8 Knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
9 Krštenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
10 Sestre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
11 U klopci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106
12 Napasnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
13 Svijeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
14 Svjedok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
15 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Priča teče dalje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
Download

Poderani veo