Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
21
Sa stanovišta proletarijata
Apsolutiziranje bilo koje dimenzije, a naročito ekonomskog poimanja povijesti tamo gdje u
autentičnom historijskom materijalizmu stoji povijesno poimanje ekonomije, nije dobro
Srećko Pulig
Z
apočeo bih svoju intervenciju u zadanu temu
jednim drastičnim primjerom, uvjeren da je i danas metodički plodno baviti se istinama koje se
otkrivaju u pretjerivanjima. Jedan čitalac Marxova Kapitala
izvještava nas da je to djelo morao dva puta pročitati ne
bi li shvatio čemu teži taj lukavi Židov Marx. On u svakoj
od zemalja svijeta želi pronaći identični element, zatim ga
sjediniti i povesti u internacionalnu komunističku akciju, a
sve radi uspostave židovske premoći nad svijetom. U svom
izopačenom naumu taj identičan element je autor Kapitala
pronašao u proletarijatu. Citirani Marxov čitalac je Adolf
Hitler, a djelo iz kojega crpimo ovu “analizu” zove se Mein
Kampf. Nije bez značenja za našu temu primijetiti kako
su, od kada postoji ova “samostalna” država, Hitlerove
ideje u nas našle svoga izdavača (na puko pobrojavanje
medijskih pokrovitelja takve literature utrošili bismo pola
prostora), dok su se Marxova djela prestala izdavati (pa
tako imamo paradoks izvjesne obnove izdavanja recentne
marksističke literature, bez novih izdanja klasika). Netko
bi rekao da to nije bez veze i s njihovom potencijalnom
“medijskom atraktivnošću”, kako se ona ogleda na sada
navodno slobodnom izdavačkom tržištu. Jer, Hitlerov stil
pisanja razumljiv je svima i ne zahtijeva dva čitanja, koja,
vidjeli smo, u slučaju razumijevanja Marxa mogu biti nedostatna. Tako se ekonomiziranje vremenom poimanja
svijeta u doba krize odmah pokazuje kao nešto što njezinoj
medijskoj reprezentaciji ne pridolazi izvana.
Počeli smo s izdavaštvom – jer i knjige su mediji – a
sada ćemo se ograničiti na novinarstvo, iako se slažemo s
autorima koji taj “sektor” društvene proizvodnje ne vide
kao autonomno društveno polje u burdijeovskom smislu.
No, ovoga puta ne zanima nas novinarstvo u cjelini, već
samo ono lijeve orijentacije te način na koji ono reprezentira ili samo propituje ekonomsku krizu. S jedne strane,
suzujemo temu samo na naše dvorište, pitamo se, analogno
Freudovoj reakciji na pojavu historijskog fašizma, o tome
što smo uistinu mi Židovi krivi. A s druge strane odmah
primjećujemo da ostajanje na temi ekonomske krize, kao
krize u kapitalizmu, sobom nosi opasnost odustajanja od
sagledavanja cjeline krize kapitalizma. U toj ne više sistemskoj, već krizi sistema “ekonomski”, “društveni”, “politički”,
“kulturni” itd. momenti mogu se samo uvjetno razdvajati, a
onda treba biti vrlo svjestan posljedica te redukcije.
Ne postoji proletersko
javno mnijenje
Opjevani i društveno nagrađivani lik – a razlozi postojanju toga fenomena su moralističke i(li) konformističke, ne
na kraju antiteorijske, prirode – objektivnog profesionalnog novinara zgrozio bi se na samo uvođenje razlikovanja
lijevih i desnih novinara, sa ili bez navodnika, zavapivši
kako je njihovo eventualno prepoznavanje i priznavanje
dokaz urušavanja svih standarda struke (naličje toga, sada
već antipolitičkog stava je pozicija osobnih ovisnosti novinarskih veličina o svojim patronima u politici i ekonomiji,
kojima i samima godi nadpolitička slika o sebi). No, arhetipska ideološka podjela u društvu, koja se u novinarskoj
empiriji, ako niste fašistoidni sportski novinar, naravno
nikada ne izražava u nekoj čistoći, nalazi svoje zastupnike
i u dva novinarska tabora. Prvi je tabor građanski i njega
čine medijski reprezentanti dva oblika građanske vladavine:
liberalizma i fašizma. Drugi tabor smo mi koji želimo taj
građanski svijet nadići, socijalističkom, komunističkom i
anarhističkom intervencijom u njega. Prigovor ovdašnjih
novokomponiranih štreberskih liberala kako to nije moguće
pa onda svaki napad na “građanske vrijednosti” završava
na nivou koji je ispod njih (to je cijela njihova vulgarnomaterijalistička dijagnoza “propasti” našeg socijalizma,
kao navodno ideokratskog društva), mogao bi se shvatiti
kao ukazivanje na realnu opasnost i potrebu za kritikom
postoje – ako su ikada i postojali – društveni uvjeti klasnog
kompromisa, koji bi, u uređenoj državi kao zadanom okviru,
omogućavali neku novinarsku klasno neutralnu poziciju.
No i povlačenje u samo naš “lijevi geto” brzo lupa u svoje
granice. Tu, pišući jedni za druge, preobraćujemo preobraćene, što nije po sebi najgore, kada bi postojala snaga za,
makar i getoizirani, kontinuirani razvoj lijeve misli. Ali tek
tu se odmah otvara pitanje “stvarnog” društvenog položaja
naših u državi nedominantnih ideologija, u smislu nejednakog financiranja lijevih i desnih publikacija od strane
vladajućih. Rješenja tražimo u samofinanciranju, osnivaju
se medijske zadruge, nevladine organizacije, povezuje se
s bliskim zakladama. No, dok ne postoje politički jake lijeve institucije u stranačkom i državnom životu, teško da
će nastati jaki lijevi mediji, koji će takva stajališta, pa i o
ekonomskoj krizi, izražavati.
Ne postoji proleterska
politička ekonomija
i samokritikom, kada ne bi bio tako očit interes većine,
tako pri vlasti pozicioniranih, u postojećem. Zato ljevica
ne smije bježati od kritike i samokritike unutar sebe same,
već treba otvarati prostor za argumentiranu diskusiju, gdje
god je to moguće.
Ovdje namjerno zaoštrena pa time nužno pojednostavljujuća podjela na građanski i ne- ili čak protu-građanski
tabor, podjela koju dijalektički nedostatno, ali na drugom
nivou, izražava i razvrstavanje na kapitalistički i antikapitalistički tabor, medijski se najčešće poima kao podjela na
mainstream i alternativu. Pa ako je zgražanje nad mainstreamom već i samo postalo (novi) mainstream, istina je da
od porijeklom kontrakulturnog pojma alternative danas
svi gledaju pobjeći. Pokušaj stvaranja neke “proleterske
protujavnosti” propao je u tzv. zapadnom, ali i u našem
marksizmu još 70-ih godina prošloga stoljeća. Umjesto
građenja svih pa i medijskih barikada, koje bi jasno razgraničavale naše medije od njihovih, taktika koja je danas
dominantna jest “guranje u centar”, ne bi li se tamo, civilnim
rječnikom, postigla vidljivost, te eventualno upustilo u boj
za hegemoniju. Znači li to da smo procijenili kako je taj
vladajući centar slab pa imamo šanse u borbi s njime na
terenu za koji ne smijemo niti reći da je potpuno njegov,
već je samo neutralna pozadina, pozornica, na kojoj su svi
ishodi ove idejne dramske predstave mogući? To ne zvuči
uvjerljivo, iz istog razloga iz kojega više ne vjerujemo u
objektivno i profesionalno novinarstvo. Naprosto, više ne
Umjesto građenja svih pa i
medijskih barikada, koje bi
jasno razgraničavale naše
medije od njihovih, taktika
koja je danas dominantna jest
“guranje u centar”, ne bi li
se tamo, civilnim rječnikom,
postigla vidljivost
Tek sada dolazimo do sadržaja ekonomske krize, koji se
nama ne nadaje samo kao nešto vanjsko, našem novinarstvu
zadano, kao fiksni objekt – tema. Mi sami smo u krizi svake
vrste pa i ekonomskoj. Zato stalno govorimo o prekarnim
uvjetima u kojima živi i radi sve više ljudi, a pišući o tome
pišemo i o sebi. Neoliberalne “piramide” u statusima i
prihodima zaposlenih novinara i urednika, koje postoje u
svim redakcijama (pa i onima čije se novinarske proizvode,
s razlogom ili bez, smatra lijevima), mijenjaju karakter naših odnosa pretvarajući nas međusobno u “konkurente na
tržištu” i mimo naše volje. A da ideološka pounutrenja, koja
bi nam trebala biti strana, mogu biti materijalna sila veća
od nafte, vode ili kojeg drugog resursa, govori nepostojanje boljih koordinacija između redakcija, kojih se novinari
kao pojedinci međusobno doživljavaju kao borci na istom
frontu. I to nije bez veze s ekonomijom i “reprezentacijom
ekonomske krize”.
A kada nema snage i volje za stvaranjem “proleterskog
javnog mnijenja” sigurno neće biti, jer to je najuže povezano,
niti snage i volje za suprotstavljanje buržoaskoj političkoj
ekonomiji jednom “političkom ekonomijom radničke klase”.
Mi stariji sjećamo se iz socijalizma pomalo jalove rasprave
o tome može li Marxovu kritiku političke ekonomije zamijeniti neka marksistička politička ekonomija ili, kako su se
obično nazivali predmeti na ekonomskim studijima, “politička ekonomija socijalizma” (što nije sprečavalo ekonomiste da svoje udžbenike tog naziva, nakon uvodnog ritualnog
zaklinjanja u marksizam, ne pune građanskim sadržajima).
Problem je bio, a i ostao, možda i zaoštrenije no prije,
u shvaćanju totaliteta, u spoznaji cjeline mogućnosti historijskih kretanja. U današnjoj obnovi marksizma ponovo
(kao i krajem 19. st.) dominira njegova ekonomska strana,
dok je politički plan mišljenja i djelovanja (istaknut u
uspješnim socijalističkim revolucijama 20. st.) u većoj krizi.
No, niti ekonomska niti društvena strana marksizma, uzete
izolirano, ne iscrpljuju, već u krajnjoj liniji strateški reduciraju potencijalno svestrani karakter proleterske revolucije.
Apsolutiziranje bilo koje dimenzije, a naročito ekonomskog
poimanja povijesti tamo gdje u autentičnom historijskom
materijalizmu stoji povijesno poimanje ekonomije, nije
dobro, iako je razumljivo zašto u trenutku “nemanja vremena” uslijed brzine širenja razarajućih učinaka globalne
ekonomske krize i nužnosti reakcije na nju, do toga dolazi.
Jasno je i da je to reakcija osim na svjetsku situaciju i na
polu-propalu, ali ipak transgeneracijski prenesenu akademsku zaokupljenost re-filozofikacijom marksizma u ovdašnje
prijašnje generacije. Istina je da se politička hegemonija
proletarijata ne može uopće misliti izvan domena kritike
političke ekonomije, no to sada znači samo to da u Marxovu
djelu imamo zavještanu teorijsku praksu koja nadilazi našu
dosadašnju revolucionarnu strategiju.
Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
22
Liberalni mit o balkanskom
kapitalizmu
Demontiranje temeljnog mita hrvatske tranzicije, prema kojem ovdje nikad nastupio “pravi”
kapitalizam
Domagoj Mihaljević
P
otkraj devedesetih, u vremenu
obilježenom temeljito rašivenom ekonomijom i slutnjom
političkog rasapa hadezeove vlasti, ali
i širokim utjecajem religije na životnu
svakodnevicu, Zagrebom je kružila jedna
pitalica. Pitalica glasi: zašto su Hrvati toliko pobožni? Odgovor: zato što vjeruju
u zagrobni život. Taj ironični komentar na
snažno okretanje katoličkoj vjeri duhovito je oslikavao posljedice propadajućeg
životnog standarda i sve užu ekonomsku
perspektivu. Budući da obećani prosperitet razvijenog liberalno-demokratskog
društva, garantiran na početku desetljeća,
nije pronalazio put otjelovljenja u kraljevstvu zemaljskom, velikom dijelu stanovništva preostalo je tek nadu i utjehu tražiti
u onostranoj dimenziji postojanja. Barem
je to bila logika iza spomenute doskočice koja zapravo nije bila sasvim kriva.
Ipak, mnogo je važnije bilo formulirati
odgovore na uzroke samog ekonomskog
kraha u trenucima kada pozivanje na teške posljedice ratne
destrukcije više nije bilo dovoljno. Trebalo je protumačiti
zašto je pretvorbeno-privatizacijski proces transformacije
društvene imovine u privatnu imao tako intenzivno negativne posljedice. Ili preciznije: objasniti što je pošlo krivo
u restauraciji kapitalističkog načina proizvodnje.
Nastanak mita
Skoro cjelokupni politički i medijski spektar, potpomognut često nekoherentnim interpretacijama iz akademskog
polja, udario je harmoničnu forcu istom objašnjenju koje se
ubrzo usidrilo u kolektivnom imaginariju kao zdravorazumska formula svakodnevne nesreće. Jednoglasno se zaključilo
da u Hrvatskoj nikad nije bilo “pravog” kapitalizma, već
samo onog “balkanskog”, atributima podneblja programiranog za kriminogeni moral i nezajažljivu otimačinu. Dakle,
u pitanju je bila specifična lokalna varijanta kapitalizma
definiranog nepripitomljenim balkanskim moralom, koji
je osujetio blagodati razvijenog zapadnog kapitalizma definiranog civiliziranim duhovnim mentalitetom. Ovakav
sadržaj reflektiranja političkih i ekonomskih procesa, koji
se zadržao sve do danas, legitimirao je prelazak na kapitalistički način proizvodnje. Kapitalizam se tako nikada sam
po sebi nije dovodio u pitanje, već su se razorni ekonomski i socijalni ishodi pronalazili u karakteru onih koji su
sudjelovali u procesu njegove implementacije. Krivnja za
uništavanje tvornica i nestanak radnih mjesta uvijek se medijski problematizirala moralnim atributima korumpirane
vlasti, kriminalnih tajkuna, raširenog ortakluka, sveopćeg
nepotizma i klijentelizma, bez da se destruktivni ekonomski
učinci i moralni karakter vlasti povežu sa samom suštinom
kapitalističkog sustava – imperativom akumulacije kapitala
i maksimalizacijom profitnih stopa.
Tako je stvoren glavni i neslomljivi mit o hrvatskoj
tranziciji, onaj da nikada nismo živjeli u uređenom kapitalističkom sustavu, nego u njegovoj truloj inačici. Medijsko
insistiranje na ovom objašnjenju nije bilo nimalo slučajno
jer se na ovaj način funkcioniranje samog sistema nikada
ne preispituje, već se sav teret krivnje prebacuje na iskrivljeni moral pojedinaca na pozicijama moći (npr. suđenje
Ivi Sanaderu, nizu ministara i pojedinim tajkunima). Njih
onda zamjenjuju tobože moralniji vršitelji tih dužnosti,
iako način funkcioniranja sustava ostaje u vlas identičan.
Cikličko prinošenje žrtava na oltar sustava postaje uvjetom
njegove reprodukcije.
Cikličko prinošenje žrtava na
oltar sustava postaje uvjetom
njegove reprodukcije
Politički kapitalizam i
nemoralna ekonomija
U kontekstu pravosudnih procesa korumpiranim političarima kao glavnim krivcima gospodarskog sloma postaje
zanimljivo analizirati teze Josipa Županova, objavljene u
njegovoj knjizi Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, često citiranoj u politološkim, sociološkim i ekonomskim krugovima, gdje daje osebujni doprinos učvršćivanju
mita o nepostojanju “pravog” kapitalizma.1 U analizi hrvatske gospodarske krize tijekom devedesetih on preuzima
termin “politički kapitalizam”, a njime karakterizira istovremenu prisutnost političkih funkcionara u poduzećima i
vlasti, povezanost menadžmenta s vrhovima vlasti, lažirano
tržište (monopole), preveliku socijalnu ulogu države i preveliki udio javnog sektora u BDP-u. Nasuprot “političkom
kapitalizmu” Županov zahtijeva razvijanje “poduzetničkog
kapitalizma”, čije su glavne karakteristike transfer svih ekonomskih resursa na tržište, konkurentsko (mada ne mora
biti savršeno konkurentsko) tržište, profesionalni menadžeri
koji su autonomni u odnosu na državnu upravu, mali udio
javnog sektora u BDP-u, itd. Ukratko, program neoliberalnog kapitalizma koji se politički, ekonomski i medijski
repetitivno nameće više od dva desetljeća.
Svojevrsnu dopunu Županovljevih teza
u korist liberalnog kapitalizma, ali mnogo
koherentniju i analitički izbrušeniju, možemo pronaći u radu Vojmira Franičevića
Politička i moralna ekonomija u prvom
desetljeću tranzicije.2 Argumenti izneseni
u ovom radu danas predstavljaju niz teza
koje liberalni komentatori ponavljaju više
nego ikada ranije, nastojeći time legitimirati funkcioniranje kapitalističkog sustava i održati mit o nemoralu kao temelju
ekonomskih malformacija. Za razliku od
Županova, Franičević koristi termin “nacionalni kapitalizam” kojim označava koroziju institucionalne i socijalne strukture
uslijed ekspanzije ortakluka, nepotizma,
korupcije, državnog klijentelizma, instrumentalizacije države u partikularne svrhe,
neproduktivnog poduzetništva, anti-poduzetničke klime, raširenog paternalizma
u obliku prevelike državne potrošnje, u
krajnjoj liniji i sumornih građana koji ne
odražavaju optimizam zapisan u publikacijama Svjetske banke. Ukratko, širenje nemoralne ekonomije potkopalo je razvoj privrednih potencijala i rezultiralo
nepovoljnim socijalnim ishodima.
Najveće opterećenje predstavlja upravo preveliki državni proračun iz kojeg se nastoje namiriti rastući pritisci
brojnih klijenata koji time limitiraju akumulacijsku sposobnost poduzetničkog talenta. Franičević naglašava da se vlast
u takvoj situaciji može naći u situaciji gdje je demokracija
više dio problema (sic!) nego način razrješenja gospodarske krize pa umjesto demokratskih mehanizama predlaže
“intertemporalne kompenzacije”, iako nigdje ne definira
što točno označava ovaj pojam. Problem s demokratskim
mehanizmima očit je i dalje u tekstu, kada upozorava da
treba biti oprezan sa zahtjevima za revizijom privatizacije
jer takav postupak može biti vrlo opasan – treba čuvati
stečevine privatno-vlasničkog sustava, neovisno što radnike
nikada nitko nije pitao pristaju li na proces privatizacije.
Stoga izgradnja moralne ekonomije prema Franičeviću
podrazumijeva limitiranje državne potrošnje, suzbijanje
korupcije i kriminala, razvijanje povjerenja u društvu i
poticanje socijalno odgovornog poduzetništva. Razvijeni
institucionalni mehanizmi trebali bi tako spriječiti sistemske
aberacije i osigurati produktivno funkcioniranje tržišta.
Temelj kapitalizma: moral ili
profitna stopa?
Pozicioniranje morala kao glavnog čimbenika u funkcioniranju kapitalističkog sustava postaje upravo temeljni
problem spomenutih analiza i cjelokupne sfere liberalnih diskusija koje vjeruju u postojanje “pravog”, odnosno
“istinskog” kapitalizma, neopterećenog pritiscima fiskalne
čizme i kriminalnih elemenata. Uništavanje radnih mjesta,
snižavanje životnog standarda i širenje siromaštva liberalni
autori objašnjavaju utjecajem “balkanskog” ili “socijalističkog” mentaliteta koji je onemogućio efikasnu kapitalističku
strukturu i proizveo neželjene socijalne efekte. Njihova
promišljanja prožeta su vjerom u nepomućeni “poduzetnički” kapitalizam koji će oživjeti u trenutku kada više ne
budu postojali korumpirani političari, kriminalni tajkuni i,
dakako, prevelika državna potrošnja. No, je li tomu doista
tako? Nisu li kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam
i intervencija države u samoj suštini kapitalističkog sustava
koji, neovisno o regiji, uvijek funkcionira na principu akumulacije kapitala i maksimalizacije profita? Nisu li svi drugi
principi upravo podređeni profitnoj stopi kao temeljnom
Medijska reprezentacija krize
principu svakog kapitalizma čije maksimiranje ne mari previše za moralna načela?
Privatizacija državnih poduzeća u istočnoj Njemačkoj nije bila ništa manje problematična nego ona na Balkanu ili Rusiji,
iako je prema liberalnim teorijama, koje
često prelaze u čisti rasizam, privatizacija
u Njemačkoj trebala biti uspješnija jer se
ondje ipak radilo o tobože discipliniranoj i
superiornoj germanskoj rasi, a ne o “divljem”
narodu s Balkana. Samo za usporedbu, u
njemačkom privatizacijskom procesu koji
je vodila financijska institucija Treuhand,
privatizirajući 8500 poduzeća iz DDR-a u
kojima je radilo četiri milijuna radnika, nakon privatizacije ostalo je zaposleno milijun
i pol ljudi. Smjer fluktuacije kadrova pri
privatizaciji bio je vrlo sličan upravo ovom
“balkanskom” modelu: pouzdanici iz banaka
i korporacija prelaze u državno tijelo zaduženo za privatizaciju, a poslije se vraćaju u
privatni sektor, ali na više pozicije. Primjera
takvih kriminalnih privatizacija u zemljama
razvijene demokracije ima mnogo, što nam
zorno pokazuje da ne postoje “pravi”, odnosno “poduzetnički” kapitalizam, i “krivi”,
odnosno “balkanski” kapitalizam, već je kapitalizam identičan neovisno o geografskim
koordinatama, jer je jedini princip njegovog
funkcioniranja realizacija što viših profitnih
stopa bez obzira podrazumijeva li to moralne
ili nemoralne prakse. Uostalom, izvlaštenje
društvene imovine i njihova predaja u privatne ruke niti ne može biti drukčije nego
kriminalno i korupcijsko, jer se radi o nasilnom činu kojim se isključuje cjelokupno
društvo (a prije svega radnici poduzeća), i
uspostavlja vlasništvo pojedinca ili grupe
pojedinaca koji su zainteresirani samo za
vlastit profit, a ne ulogu privatiziranog poduzeća u široj društvenoj zajednici.
Razlikovanje između hrvatskog, njemačkog, skandinavskog ili japanskog kapitalizma
ne leži u moralu ili mentalitetu podneblja,
već intenzitetu socijalnog pritiska i društvenog angažmana koji nastoji limitirati moć
kapitalističke klase i izboriti se za konkretna
socijalna prava. Uspjeh radničkih borbi na ulicama bio je
presudan faktor koji je odredio oblik kapitalističke akumulacije i razinu profitabilnosti na Zapadu. Česta pozivanja na
skandinavske zemlje zanemaruju dugu tradiciju radničkih
borbi na ulicama kojoj su prethodila i stoljeća seljačkih
otpora u zaštiti vlastitih sloboda.3 Zato invokacija socijalne
dimenzije skandinavskog kapitalizma (koja se ubrzano istopila u zadnjih dvadesetak godina) treba paralelno evocirati
i otpore radničke borbe koje su u manjoj ili većoj mjeri
zauzdale moć vladajuće klase.
Kako je planiran
“gospodarski razvitak”
Pretvorbeno-privatizacijski proces u Hrvatskoj kojim
se restaurirao kapitalistički sistem nije imao nasuprot sebe
konfrontacijski snažno mobiliziran radnički pokret. Brojni
su razlozi tome: višedesetljetna podređenost sindikata strukturama vlasti, fragmentacija sindikalne scene početkom
devedesetih, ratne okolnosti koje su limitirale sindikalne
aktivnosti, poslijeratna pacifikacija sindikata kroz tzv. socijalni dijalog. Upravo zato su posljedice pretvorbeno-privatizacijskog procesa imale tako razornu moć rekonfiguracije
ekonomskog polja kreirajući klasu bogataša neutaživih
apetita na jednoj strani i klasu razvlaštenih proletera na drugoj. Nužno je stoga zanemariti sve korporativno-liberalne
medijske i akademske spinove koji religijskim upornošću
propovijedaju još više kapitalističkih obrazaca jer ovi postojeći nisu dovoljno “pravi”. Kapitalizam je u Hrvatskoj
bio i još uvijek je itekako pravi.
Država je morala oduzeti tvornice radnicima i predati
tajkunima jer to ne bi učinilo nikakvo slobodno tržište.
Korupcijska i kriminalna veza političara i krupnog kapitala
bila je neizbježna u takvom procesu, pogotovo u situaciji u
kojoj nije postojalo privatno vlasništvo, nego se ono stvaralo klijentelističkom raspodjelom. Računica tajkuna koji
su dobili tvornice bila je krajnje kapitalistički racionalna:
maksimalizirati profit neovisno o ekonomskim ili socijalnim
posljedicama. Često je to značilo zatvaranje proizvodnje
te rasprodaju strojeva i zemljišta, jer je takav scenarij iz
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
23
pozicije ostvarivanja visokih profita pojedinom tajkunu bio mnogo racionalniji
nego organizacija proizvodnog procesa u
sve težim uvjetima dezintegrirane domaće
ekonomije i gubitka vanjskih tržišta. Dakle,
nije u pitanju bio nemoralni balkanski karakter tajkuna, nego kalkulacija temeljem
principa profitabilnosti kojim se on vodio
kao kapitalist.
Izuzetno je zanimljivo spomenuti još
jedan detalj iz tranzicijskog razdoblja u kontekstu liberalne argumentacije o “krivom”
obliku kapitalizma i zahtjevima za većim
udjelom tržišta. Hrvatska gospodarska komora je sredinom 1999. godine organizirala
susret ekonomista i poduzetnika koji su
sastavili program pod naslovom Stanje u
gospodarstvu s prijedlozima mjera za gospodarski razvitak, a u njemu se navodi niz
ciljeva koje treba što prije realizirati da bi
zemlja izašla iz recesije i kako bi se stvorili
uvjeti za efikasnu tržišnu ekonomiju, pravnu
državu, stabilne državne institucije koje
jamče demokraciju i slobodu poduzetništva.
Ciljevi su bili sljedeći: politička i makroekonomska stabilnost, gospodarski rast u granicama 3-5 posto, brži rast izvoza od rasta
BDP-a uz smanjenje deficita platne bilance,
povećanje inozemnih investicija, brže učlanjenje u međunarodne integracije (WTO,
CEFTA, EU), smanjenje udjela ukupne
javne potrošnje u BDP-u, smanjenje stope
nezaposlenosti uz povećanje broja radnih
mjesta, ubrzanje i okončanje privatizacije
uz sudjelovanje inozemnih investitora, stabiliziranje bankarskog sektora, nastavak
razvoja tržišta kapitala i definirani zaštitni
socijalni minimum.4
“Društveni moral” ili
otpor?
Nisu li kriminal, korupcija,
nepotizam, klijentelizam i
intervencija države u samoj
suštini kapitalističkog
sustava koji, neovisno o
regiji, uvijek funkcionira na
principu akumulacije kapitala i
maksimalizacije profita?
Česta pozivanja na
skandinavske zemlje
zanemaruju dugu tradiciju
radničkih borbi na ulicama
kojoj su prethodila i stoljeća
seljačkih otpora
Između 1999. godine i 2009. godine, dakle prije izbijanja krize, ostvareni su svi ili
skoro svi traženi zahtjevi. Udio državne
potrošnje u BDP-u pao je od 1999. godine
kada je iznosio 55 posto udjela na 41 posto udjela 2009. godine, a danas je još i manji. Poduzetnici
su u deset godina dobili potpuno ispunjenje svojih želja,
ali iskazi o državnom kapitalizmu, parazitiranju na proračunu, klijentelizmu i anti-poduzetničkoj klimi nikad nisu
bili snažniji i uporniji. Komentatori t-portala Vuk Perišić i
Darko Polšek danas ispisuju argumentacijski krajnje bizarne
tekstove u kojima tvrde da kapitalizma u Hrvatskoj uopće
nema, iako pišu za portal u vlasništvu Hrvatskog telekoma,
punokrvne kapitalističke korporacije s jednom od najgorih
izrabljivačkih praksi u državi. Politički i kulturni analitičar
Marko Kostanić duhovito je povukao paralelu sa ženom
koja ranije dođe kući i uhvati muža u krevetu s ljubavnicom, no ovaj mehanički nastavi s fizičkom aktivnosti, a ženi
poruči – “volim te”. Premda je posve jasno da su Perišić i
Polšek u intimnom zagrljaju s krupnim kapitalom, oni nam
poručuju da krupnog kapitala uopće nema.
Stoga bi pod hitno trebalo okupiti sve ekonomiste i
poduzetnike koji su potpisali gornji program, kao i sve
nezadovoljne liberalne komentatore pa ih upitati kojim
današnjim nemoralom su točno nezadovoljni. Sigurno bi
odgovorili: prevelika radnička prava, rigidno tržište rada,
lijeni radnici, preveliki porezi, parafiskalni nameti, antipoduzetnička klima, itd. Eto razloga da u sljedećih deset
godina vlast još malo poradi na društvenom “moralu”.
Ili da mi poradimo na otporu.
Bilješke:
1 Više o političkom kapitalizmu u: Josip Županov, Od
komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, 2002., str. 52-92.
2 Vojmir Franičević, Politička i moralna ekonomija u prvom
desetljeću tranzicije, Politička misao, 39 (1), 2002., 3-34.
3 O specifičnoj poziciji seljaštva u Švedskoj vidjeti: Perry Anderson,
Lineages of the Absolutist State, 1974., 173-191.
4 Darko Petričić, Kriminal u hrvatskoj pretvrobi, 2000., 108-109.
Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
24
Simboličko nasilje i politika klase
Ulomak iz teksta Neoliberalni novogovor i digitalni kapitalizam u krizi (Neoliberal
Newspeak and Digital Capitalism in Crisis), objavljenog u časopisu International Journal of
Communication, 2010.
Paula Chakravartty i Dan Schiller
S
lužbe za izvještavanje o poslovnim vijestima pokrenute
su kako bi omogućile velikoj, ali nipošto ne brojčano nadmoćnoj
klasi, koja polaže pravo bar na neke
financijske resurse, da odvagne prilike
za ulaganje i dobije uvid u tržišne uvjete.
Kao posljedica financijske deregulacije i
učinkovitijih marketinških tehnologija,
ova je skupina narasla, ali je također
postala više hijerarhijski ustrojena, sa
sekularnim produbljivanjem ekonomske nejednakosti. Paradoksalno, tada se,
kako je u SAD-u dioničarstvo postalo
uobičajenija praksa i kako je pojedincima povjerena veća odgovornost za
upravljanje ne samo kreditnim karticama i nekretninama, već i investicijskim
fondovima i mirovinskim planovima,
pojavljuje spekulativni frejming vijesti
koji je demonstrirao pažljivo osmišljenu
akumulacijsku strategiju koja cilja na
najunosnije gledatelje-investitore. Drugim riječima, kanali s vijestima tobože
posvećenima ekonomiji kreirali su programe koji su udovoljavali ukusu one publike koja im je bila najpotrebnija
– više srednje klase, pretežito bijelaca i muškaraca – kako
bi profitirali od oglašavanja usmjerenog na ovu skupinu.
Prosječna imovina koju su kućanstva gledatelja CNBC-a
mogla uložiti 2009. premašivala su 1,4 milijuna dolara1.
Valja istaknuti da poslovne novine danas, budući da su
imale više uspjeha od općih publikacija pri naplaćivanju
online sadržaja, barem dijelom zauzimaju bolji položaj za
preživljavanje krize od svojih rivala raznovrsne tematike
(Project for Excellence in Journalism – Projekt za izvrsnost
u novinarstvu, 2009.). Među mainstream medijima, CNBC i
Fox Business Network također su povećali gledanost kada
je u jesen 2008. izbila kriza.
Između vijesti i oglašavanja
Kroz kratak period, hiper-spekulativni frejming vijesti
doprinio je uspješnoj depolitizaciji radikalnog tržišnog fundamentalizma. Godine 1990., Toby Miller je otkrio da su
američki kanali s vijestima udvostručili vrijeme posvećeno
izvještavanju s burze te da su do 2000. na njima glavna tema
bile financije2. Kao što je Randy Martin objasnio u knjizi
Financialization of Daily Life (Financijalizacija svakodnevnog života), “mahnito bujanje priče o novcu u medijima
prodire u domove do stupnja koji je prije samo nekoliko
godina bilo teško zamisliti”3. Vraćajući se našoj raspravi o
Bourdieuu iz prethodnog dijela knjige, mogli bismo reći
da je ovaj pomak ostvario novi oblik monopola u području
poslovnih vijesti. Kao što je Nick Couldry opisao u svojoj
raspravi o medijima, na ovo možemo gledati kao na oblik
“definicijske moći koja se proteže po cijelom društvenom
prostoru” i koja druge perspektive krije od pogleda.4 Stvaranje ove dominantne perspektive detaljno je ispitala Karen
Ho u etnografiji habitusa investicijskih bankara na Wall
Streetu i njihovog slavljenja fleksibilnosti i likvidnosti zaposlenika, koje su dovele do aktualne financijske krize. Ho
sugerira: “Osobne biografije investicijskih bankara koriste
poslovnom statusu i radnom iskustvu i stapaju se s njima
kako bi oblikovale ‘zdravorazumsko’ shvaćanje pravednosti
analiza i preporuka s Wall Streeta”5.
Simbolička moć poštenja Wall Streeta kao zdravorazumska stvar u polju poslovnih vijesti odgovorna je za
rutinsko veličanje u potpunosti nereguliranih segmenata
povezanih s inovacijama na financijskim tržištima koja su se
pojavila sredinom devedesetih, uključujući i tržište drugorazrednih hipotekarnih kredita i OTC derivativa6. Dakako,
naturalizacija tržišta, koju je najlakše primijetiti na tržištu
Kanali s vijestima tobože
posvećenima ekonomiji
kreirali su programe koji su
udovoljavali ukusu one publike
koja im je bila najpotrebnija –
više srednje klase, pretežito
bijelaca i muškaraca
Do 2007. samo je nekoliko
najvećih novina na puno radno
vrijeme zapošljavalo novinara
koji se bavio isključivo
pitanjima radnika
dionica, te reifikacija financijskih statistika imaju dužu povijest u zapadnim,
naročito angloameričkim društvima.7
Međutim, upadljivo malo empirijskih
istraživanja cjelodnevnih kanala s poslovnim vijestima prilično jasno je pokazalo
da njihovo zamagljivanje tržišnih vijesti
i oglašavanje u programima infozabave
(infotainment) ne samo da je osiguralo
mjesto za promicanje investicijskih interesa, već je također pomoglo pokrenuti
kulturu kredita, rizika, individualne odgovornosti i potencijala za besprimjernu
nagradu.8
Strateški pozicionirani za iskorištavanje nejasnih granica vijesti i oglašavanja,
banke i poduzeća koja nude financijske
usluge masovno su povećali svoje izdatke
za oglašavanje. Tijekom devedesetih i
tijekom ovoga desetljeća, poduzeća za
financijske usluge u svoje su oglašavanje
samo u SAD-u utrošila milijarde dolara.
Razmišljajući o deregulacijskim promjenama koje su poništile ograničenja New
Deala, banke su se okrenule od kreditiranja tradicionalnih
biznisa prema “aktivnostima koje generiraju naknade i
provizije za koje nije potrebno izdvajati kapital”.9
Među najpogubnijim inovacijama bili su financijski
proizvodi koji su ciljali na one kupce za koje je najizglednije da će se zadužiti, uključujući i osobe bez prihoda ili
posla, s visokim drugorazrednim hipotekarnim kreditima.
Robert Wade je ovu vrstu predatorskog pozajmljivanja10
kućanstvima usporedio s petrodolarskim kreditiranjem
vlada Trećeg svijeta iz sedamdesetih godina, koje je iniciralo afričku i lationameričku dužničku krizu osamdesetih.
U aktualnoj krizi, tvrdi Wade, “ekonomski marginalni ljudi
u SAD-u zapravo predstavljaju ‘zemlju u razvoju’ unutar
Sjedinjenih Američkih Država”.11
Reklamno laskanje srednjoj
klasi
S obzirom na to da je ekonomska nejednakost u SAD-u
duboko rasno stratificirana, ne čudi da je ova vrsta predatorskog kreditiranja izgrađena na dugoj institucionalnoj povijesti stambene diskriminacije koja je prvenstveno
zahvatila obojane zajednice, osobito Afroamerikance i
latinose. Fannie Mae i Freddie Mac, sramotna profitna
poduzeća sponzorirana od strane vlade, bila su zakonski
obvezatna ponuditi kredite potencijalnim kućevlasnicima
s nižim prihodima i devedesetih su bila poznata po svom
inovativnom oglašavanju i marketinškim kampanjama koje
su ciljale na afroameričke i latino zajednice na kabelskim
kanalima poput BET-a i preko medija španjolskog govornog
područja. Kako su drugorazredna tržišta početkom stoljeća
eksplodirala, ove hipotekarne tvrtke koje je sponzorirala
vlada ušle su na riskantno drugorazredno tržište, čak i kada
je postalo jasno da velike rasne razlike među dužnicima
podrazumijevaju veći rizik za one koji imaju najmanje za
izgubiti. Podaci o zajmovima za kupnju nekretnina iz 2006.
pokazuju da je 53,3 posto kredita izdanih crnim zajmoprimcima bilo skupo i drugorazredno, uz 46,2 posto kredita latinosima, u usporedbi s 17,7 posto bijelim zajmoprimcima.12
Premda su reklame iz tog razdoblja, koje su, među ostalima,
izradili Fannie Mae, Freddie Mac, Wells Fargo, JP Morgan
Chase i Citigroup, dobrohotno naglašavale činjenicu da
se san o vlastitom domu širi na sve, nevjerojatno nerazmjerne stope gubitka hipoteke u obojanim zajednicama
diljem SAD-a u posljednjih nekoliko godina nisu bile ništa
drugo doli noćne more i dovele su do niza parnica protiv
banaka od strane različitih interesnih skupina te gradskih
i državnih službenika.13
Medijska reprezentacija krize
Na srednjeklasnim tržištima i tržištima s trendom rasta, hipoteke su prepakirane u financijske instrumente tako
da je “ono što je nekad bilo izvor sigurnosti, sada izvor rizika”.14 Oglašavanjem se
htjelo uvjeriti Amerikance da povećaju
hipotekarni dug, i to glasovitim marketinškim kampanjama poput Citigroupove
milijardu dolara teške kampanje “Živi
bogato” (Live Richly), koja je doživjela
vrhunac između 2004. i 2006.15 Citigroup,
jedan od najvećih trgovaca kreditnim
karticama, napravio je nezaboravnu
kampanju koja je ciljala na imućne, hip
i mlade, pozivajući “potencijalne kupce
da ne rade previše, da ne smatraju novac
tako važnim, da pronađu smisao i zabavu
u aktivnostima koje proizlaze iz njihove
vlastite kreativnosti, individualnosti i
odnosa s voljenima...”16 S obzirom na
okolnosti kraha internetske industrije u
periodu između 2000. i 2002., možemo
primijetiti da kampanja “Živi bogato”
svojim inovativnim oglašavanjem laska
srednjeklasnim vlasnicima nekretnina ne bi li ih nagovorila
da uzmu kredit na račun svojih kuća kojima raste vrijednost, kako bi njime osigurali kvalitetnije obrazovanje za
svoju djecu, personaliziraniju i pouzdaniju privatiziranu
zdravstvenu zaštitu, unosnije mirovine i tako dalje. Logika neoliberalnog rasuđivanja u slučaju kampanje “Živi
bogato” nije nova17, međutim, ona pokazuje ono što su neki
nazvali novi duh kapitalizma, dinamički upijajući kritike
protiv kapitalističkog preobilja.18 Razočaranje u globalnu
potrošačku kulturu prepakirano je u obećanje privatiziranih životnih izbora.
Tržište umjesto radnika
Možemo se prisjetiti da je sredinom 20. stoljeća, na
vrhuncu zapadnjačke države blagostanja, postojao alternativni, iako ne i dosljedno progresivan frejming vijesti
vezanih uz radnu snagu. Čak i ako uzmemo u obzir duboke
rodne i rasne predrasude iz tog razdoblja, ništa ne vrijedi
činjenica da se od medija koji se bave vijestima očekivalo
da prikazuju priče i iskustva iz svih klasa. Vođene sa skromnim entuzijazmom – čak i kada su bile na svom vrhuncu
– redakcije koje su se bavile radničkim pitanjima generirale
su priče o “kolektivnom radničkom djelovanju unutar ekonomskog sustava baziranog na klasnoj podjeli društva”.19
Redakcije koje se isključivo bave radnicima bile su međutim
ukinute, kao dio šireg povijesnog pokreta u kojem je, kao
što piše John Nerone, “industrija vijesti osiromašila tržište
radničke klase”.20 Ovaj pomak u fokusu odgovara načinima
na koje su kulturni ratovi osamdesetih i devedesetih godina
osnažili rasističke i seksističke narative kulture siromaštva,
okrivljujući žrtve koje žive u uništenim deindustrijaliziranim urbanim centrima. Polje gospodarskog novinarstva
snažnije je nagnuto prema ciljanom tržištu dobrostojećih
čitatelja koji posjeduju diskrecijski dohodak kojega priželjkuju oglašivači.21 Ono što je možda još i važnije, (...)
izvršni učinak očitovao se jednostavno u zdravorazumskoj
logici koju su u vijestima gotovo jednoglasno ponavljali oni
koje se smatralo legitimnim financijskim stručnjacima koji
promiču prednosti fleksibilnih globalnih tržišta i likvidnosti
zaposlenika. Do 2007. samo je nekoliko najvećih novina na
puno radno vrijeme zapošljavalo novinara koji se bavio
isključivo pitanjima radnika, a većina radničkih pitanja,
ako se o njima uopće pisalo, bila su ispitana samo kroz
izobličujuću leću izvještavanja o tržištu.22
Malobrojnost vijesti načinjenih iz perspektive radnika,
bilo tvorničkih radnika tradicionalno organiziranih u sindikate, bilo rastućih rezervi radnika u uslužnim djelatnostima
ili pak sive ekonomije potencijalnih radnika imigranata
sa samih margina društva, treba vrednovati u usporedbi
sa skandalozno nerazmjernom količinom vijesti usmjerenom na poduzetnika i potrošača financijskih usluga, a
koja naglašava promjenjivu sudbinu burze. Hitni politički
odabiri su napušteni, jer mediji koji donose vijesti ne samo
da reduciraju prikazivanje dominantnih oblika društvenog
iskustva, već također iskrivljuju opcije dostupne njima suprotstavljenim društvenim slojevima, kao i njihove zahtjeve.
Medijska šutnja o
nejednakosti
Klasni karakter SAD-a nigdje nije tako vidljiv kao u napadno nepravednom tretiranju bankara i investitora s Wall
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
25
nazivamo stečajem, tvornice su trebale
biti zatvorene, a zaposlenici, plaće i beneficije drastično reducirani. Od sindikata United Auto Workers zahtijeva se
da se pomiri s onim što se eufemistički
naziva struktura pariteta plaća kako bi
bili konkurentni sa stranim proizvođačima24. Mediji koji donose vijesti upadljivo šute o ovoj nejednakosti, čak i kada
je oko milijun ljudi čije su mirovine vezane uz General Motors prepušteno
sudbini, baš kao što se mediji ne bave
činjenicom da, ciljajući na radnike u ovoj
temeljnoj industriji, korporativna država
vodi kampanju protiv socijalne plaće za
radničku klasu čitavog SAD-a. Brišući
sve to iz suvislog javnog diskursa, rutinski rad frejminga financijskih i tržišnih
vijesti predstavlja jasan i trajan oblik
simboličkog nasilja.
S engleskoga prevela Sana Perić.
Oprema teksta redakcijska.
Strateški pozicionirani za
iskorištavanje nejasnih
granica vijesti i oglašavanja,
banke i poduzeća koja nude
financijske usluge masovno
su povećali svoje izdatke za
oglašavanje
Streeta, s jedne strane, i radnika u američkoj automobilskoj
industriji, s druge. Dijelom zahvaljujući ljubaznosti pretjerano zastupljenih desničarskih izvora vijesti i stručnjaka iz
Heritage Foundation i American Enterprise instituta na
Foxu i na drugim kanalima koji nude mainstream vijesti,
kruže priče o tome da su radnici u automobilskoj industriji
bili maženi, da su se njihove plaće povećavale kao rezultat djelovanja sebičnih sindikalnih birokrata i nametljivih
vladinih dužnosnika.23
Nasuprot tome, bankari su bili potpomognuti bilijunima
dolara iz džepa poreznih obveznika, pri čemu glasno prosvjeduju – jer im mediji daju prostora za to – da su njihova
privatna prava na nečuvene i neopravdane bonuse prigrabili
birokrati gladni moći. Ulagači u korporativne obveznice,
naročito vlasnici obveznica General Motorsa, dobili su više
milijardi dolara jamstava. Radnici u automobilskoj industriji
su, naprotiv, bili suočeni s prisilnim izborom između Scile
i Haribde, između vladom upravljanog bailouta svojih zaposlenika i bankrota. Na kraju su dobili oboje. Kada su
automobilske tvrtke otišle u računovodstvenu fikciju koju
Mediji koji donose vijesti
ne samo da reduciraju
prikazivanje dominantnih
oblika društvenog iskustva,
već također iskrivljuju
opcije dostupne njima
suprotstavljenim društvenim
slojevima
Bilješke:
1 Adweek Media (2009). Cable Network Guide
2 Miller, T. (2009). Journalism and the Question of Citizenship, u:
Routledge Companion to News and Journalism, ur: S. Allen, str. 400.
3 Martin, R. (2002). Financialization of Everyday Life; Philadelphia:
Temple University Press, str. 37.
4 Couldry, N. (2003). Media meta-capital: Extending the range of
Bourdieu’s field theory, u: Theory and Society, 32, str. 669.
5 Ho, K. (2009). Liquidated: An enthography of Wall Street; Durham:
Duke University Press, str. 11.
6 Financijski instrumenti koji su prodaju putem mreže
preprodavača, a ne putem burze (op. prev.)
7 De Goede, M (2005). Virtue, fortune and faith: A genealogy of
finance; Minneapolis, MN: The University of Minnesota Press; Ho,
K. (2009). Liquidated: An enthography of Wall Street; Durham: Duke
University Press; Streeter, T. (1996). Selling the air: A critique of the
policy of commercial broadcasting in the United States; Chicago:
University of Chicago Press
8 Clark, G.L., Thrift, N. & Tickell, A. (2004). Performing finance: The
industry, the media and its image, u: Review of International Political
Economy, 11(2).
9 Wade, R. (2008). The first world debt crisis of 2007 – 2010 in
global perspective, u: Challenge, 51(4), str. 30.
10 Praksa kreditiranja pri kojoj davatelj kredita ili osiguravatelj ne
izbjegava, već targetira niže kreditno sposobne potrošače kojima zbog
većeg rizika naplaćuje veću kamatu, a radi ostvarivanja većeg profita
(op. prev.)
11 Wade, R. (2008). „The first world debt crisis of 2007 – 2010 in
global perspective“, u: Challenge, 51(4), str. 31.
12 Applied Research Center. (2009). Race and recession: How
inequity rigged the economy and how to change the rules, str. 38.
13 Pokrenute su brojne parnice, među kojima je najpoznatija
NAACP-ova kolektivna tužba protiv sedamnaest zajmodavaca. Vidi:
http://www.naacp.org/news/press/2008-07-02/index.htm
14 Martin, R. (2002). Financialization of Everyday Life;
Philadelphia: Temple University Press, str. 31.
15 Gowan, P. (2009). Crisis on Wall Street; New Left Review (55)
16 Marcus, D. (2005). Live richly and prosper, Flow TV Conference
Posts (2)
17 De Goede, M (2005). Virtue, fortune and faith: A genealogy of
finance; Minneapolis, MN: The University of Minnesota Press
18 Boltanski, L. & Chiapello, E. (2005). The new spirit of capitalism,
u: International Journal of politics, Culture and Society, 18(3)
19 Martin, C.R. (2007). Writing off workers: The decline of US
and Canadian labour beats, u: Knowledge workers in the information
society, ur: C. McKercher & V. Mosco; Lanham, MD: Lexington; str. 31.
20 Nerone, J. (2009). The death (and rebirth?) of working-class
journalism, u: Journalism 10(3), str. 354.
21 Kumar, D. (2007). Outside the box: Corporate media,
globalization, and the UPS strike, u: Urbana, IL: University of Illinois
Press
22 Martin, C.R. (2007). Writing off workers: The decline of US
and Canadian labour beats, u: Knowledge workers in the information
society, ur: C. McKercher & V. Mosco; Lanham, MD: Lexington; str.
23 – 24.
23 Martin, C.R. (2008). Detroit’s problem: It’s health care not the
union
24 Dombey, D. (2008). White house aids likely to set tough terms on
Detroit, Financial Times, 15. prosinca
Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
26
Reprezentacija dužničke krize
na periferiji
Slučaj švicarskog franka
Petra Rodik i Mislav Žitko
“U Hrvatskoj nema dužničke krize.”
– Zoran Bohaček, Predsjednik Hrvatske
udruge banaka, ožujak, 2013.
M
etež u intelektualnom polju koji je donijela najveća
ekonomska kriza od vremena Velike depresije dvadesetih godina
prošlog stoljeća nije mogao zaobići ni medijsko predstavljanje različitih socijalnih
posljedica krize. Govoriti javno o učincima proturječja koje proizvodi kapitalistička akumulacija nije bilo jednostavno u
razdoblju prije krize, ponajviše zbog ustanovljenja onoga što je Pierre Bourdieu
nazvao “nova planetarna vulgata”. Taj je
diskurs, odnosno novogovor bio obilježen
isključivanjem, pod izlikom zastarjelosti,
“pojmova kao što su kapitalizam, klasa,
eksploatacija, dominacija, nejednakost”1
te istovremenim stvaranjem novog analitičkog aparata sagrađenog oko ideje da
smo ušli u novu fazu ekonomskog razvoja
kojoj više odgovaraju koncepti globalizacije, upravljanja,
umreženosti i fleksibilnosti nego stare brige o različitim oblicima reprodukcije društvene nejednakosti.
Normalizacija učinaka krize
Doduše, teze o novom stadiju ekonomskog razvoja nisu
sasvim neosnovane. Ako pogledamo odnos između društva
i financijskih tržišta u proteklih nekoliko desetljeća, možemo vidjeti promjene u načinu funkcioniranja bankarskog sustava, ali i promjene u strukturi imovine i obveza, a
shodno tome u organizaciji i ponašanju kućanstava. Drugim
riječima, suvremena su društva obilježena sve izraženijim
pojavljivanjem financija na razini svakodnevice, što su različiti istraživači i komentatori pokušali analitički ocrtati
koristeći izraze poput “demokratizacija financija”. Međutim,
veoma je brzo postalo jasno da navodna demokratizacija
ne donosi mehanizam socijalne uključivosti, ne dovodi u
pitanje uspostavljene društvene hijerarhije niti nudi jednak pristup tržištu za sve grupe potencijalnih korisnika
kredita2. Upravo suprotno, od 2007. godine naovamo čak i
površni pogled na spomenutu problematiku ukazuje kako
se linije klasno određenih distinkcija u sustavu potrošnje
nisu smanjile ili zamaglile, nego su dobile još izraženiju
pojavnost, čineći tako razmatranje sukoba između rada i
kapitala te problem reprodukcije društvenih nejednakosti
prvorazrednim zadatkom društvenih znanosti.
Naravno, s obzirom na različite inačice nove vulgate u
zemljama europske periferije, umnožavanje različitih postupaka “normalizacije” učinaka krize u domaćim medijima
ne treba nas čuditi. Prije nego što je kriza kućanstava u Hrvatskoj dosegla svoj vrhunac na pozadini rasta vrijednosti
švicarskog franka prema euru i domaćoj valuti, hrvatski su
mediji pratili krizu s objektivnim odmakom čvrsto utemeljenom u različitim teorijama mentaliteta. U to su vrijeme
hrvatski kolumnisti i komentatori pisali članke o lijenim
Grcima koji sami vode vlastitu državu u propast. Umjesto
analize nedorađenih institucionalnih mehanizama koji
proizvode krizu eurozone, grčki je primjer upotrebljavan
za zastrašivanje u domaćim raspravama. Tako će ugledni
kolumnist vodećeg dnevnog lista 2010. godine napisati:
“Dobre vijesti za Grčku mogu biti loše za Hrvatsku shvati
li itko u lancu domaćih državnih činovnika zaduženih za
provedbu reformi grčko skupo iskupljenje kao izgovor za
usporavanje hitnih rezova u državnim troškovima. Za najavljeni paket pomoći od 120 milijardi eura Grci će platiti
radikalnim zaokretom u svojim životnim navikama.”3
Pokušaji da se složeni
ekonomsko-politički
mehanizmi krize svedu na
jedan faktor, onaj koji se
tiče osobne (tj. psihološke)
nedoraslosti pojedinih
dužnika, pokazali su se
itekako otpornima na
činjenice
Nedugo nakon izbijanja krize u Grčkoj isti se scenarij
dužničke krize, u različitim intenzitetima, ponovio i u drugim
zemljama eurozone: Irskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji,
a posljednjih dana i na Cipru. Stoga je diskurs o životnim
navikama morao biti zamijenjen ili barem nadopunjen
nešto ozbiljnijim analitičkim postupcima. Ipak, pokušaji
da se složeni ekonomsko-politički mehanizmi krize svedu
na jedan faktor, onaj koji se tiče osobne (tj. psihološke)
nedoraslosti pojedinih dužnika pokazali su se itekako otpornima na činjenice. Slučaj kućanstva s kreditima vezanim
za švicarski franak pokazuje da se motiv individualiziranja
odgovornosti, tj. krivnje, redovito pojavljuje s drugim stilskim figurama koje smo imali prilike čuti tokom dvadeset
godina postsocijalističke tranzicije, a koji služe za ukazivanje
na različite oblike devijantnosti.
Mitologija o subprime
dužnicima...
No, prije nego što detaljnije pogledamo hrvatski slučaj
potrebno je naglasiti kako on nipošto nije izdvojen ili poseban u međunarodnim razmjerima. Dovoljno je prisjetiti
se kako je ekonomska kriza započela u SAD-u na tržištu
nekretnina, pri čemu su drugorazredni
hipotekarni krediti ili subprime krediti
imali funkciju okidača sloma američkog
financijskog sustava. U prvim se mjesecima medijsko praćenje krize usredotočilo na posebnu skupinu tzv. subprime
dužnika. U razdoblju stabilnosti unutar
kojeg su razvijane nove poslovne prakse
i financijski proizvodi tradicionalna evaluacija postupno je zamijenjena nijansiranijim profiliranjem dužnika, što je
dopuštalo bankama da odrede vrijednost
kredita i način otplate s obzirom na rizik
svakog pojedinog vjerovnika4. Kontrola
dužnika kroz postavljanje kriterija na temelju procjene rizika neplaćanja izvorno
je uvedena s namjerom uklanjanja diskriminacije prilikom odobravanja kredita
(Equal Credit Opportunities Act, 1974.),
no omogućila je obespravljenim grupama
tek dostupnost skupljih kredita.
Početkom dvijetisućitih kombinacija
politike niskih kamatnih stopa Federalnih Rezervi i sve veće oslanjanje na postupke sekuritizacije motiviralo je banke i tvrtke koje čine
financijski sektor da povećaju vlastite tržišne udjele nudeći
drugorazredne kredite različitim društvenim skupinama.
One su privlačile svoje klijente upotrebljavajući cijeli spektar instrumenata, od promjenjivih kamatnih stopa, preko
tzv. negativne otplate do različitih oblika predatorskog
posuđivanja. Ako uzmemo u obzir da su provizije i bonusi
za najviše pozicionirane zaposlenike financijskog sektora,
zbog rizičnosti poslova, bili nekoliko puta viši u slučaju
drugorazrednih, nego kod prvorazrednih (prime) kredita,
nije teško razumijeti uzroke visokorizične kreditne ekspanzije. Ili, kako navodi James Theckston, jedan od direktora
investicijske banke JPMorgan Chase, “velike zvjerke u korporacijama su znale za to [rizično-predatorske operacije],
ali su zaključili da ih nije briga jer će zaraditi milijarde.
Država će pokriti naše gubitke kroz bail-out programe.
Problem zajmova bit će negdje drugdje, možda čak izvan
naše zemlje”5.
Usprkos stanju stvari na terenu, veoma brzo je stvorena
mitologija o subprime dužnicima koja je uključivala pripovijesti o neodgovornim pojedincima koji su se upustili u
pohlepne avanture kupovanja imovine za koju nisu mogli
jamčiti odgovarajućim prihodima. George Ritzer napominje da se kroz evaluaciju kreditne sposobnosti pitanje
odobravanja kredita svodi na davanje brojčane ocjene
za svako pojedino kućanstvo. Tek FICO kreditni rejting
kakvog je osmislila Fair Isaac Corporation predstavlja
okvir unutar kojeg ima smisla govoriti o prvorazrednim
i drugorazrednim kreditima. Pa ipak, oznaka “subprime”
je veoma brzo prerasla u kvazi-sociološku kategoriju koja
je navodno ukazivala na loše životne navike i iracionalno
ponašanje pojedinih kućanstava. Na taj se način diskurs o
ekonomskoj krizi mogao zadržati unutar usko postavljenih
granica, dovodeći previranja na jednom tržištu u vezu s – u
sociološkom smislu nepostojećom društvenom skupinom
– drugorazrednim dužnicima.
Problem, dakako, ne leži isključivo u previdu heterogenosti skupine subprime dužnika, već prije svega u izmicanju temelja za racionalnu analizu. S jedne strane, u onoj
mjeri u kojoj različite ne-bjelačke, imigrantske skupine
predstavljaju nezanemariv dio drugorazrednih dužnika,
jasno je da njihova uključenost u financijske poslove treba
biti sagledana na pozadini već postojećeg sustava klasne,
odnosno rasne stratifikacije. S druge strane, ekonomska
kriza ne može se reducirati na probleme jednog segmenta
tržišta nekretnina. Pažnja posvećena jednog kategoriji
dužnika onemogućuje razabiranje strukturnih aspekata
Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
krize povezanih s procesom financijalizacije, dakle s novim financijskim praksama, proizvodima i insititucijama
koje imaju ključnu ulogu u trenutnom režimu akumulacije.
... i o dužnicima u švicarskom
franku
Uzimajući to u obzir, nije teško vidjeti poučnu analogiju
između medijske reprezentacije subprime dužnika u SAD-u
i dijela stanovništva u Hrvatskoj zaduženog u švicarskom
franku. U mnogobrojnim medijskim napisima i komentarima na društvenim mrežama spomenute se dužnike veoma
često nastoji okarakterizirati kao nesmotrene i pohlepne
špekulante koji su posegnuli za jeftnim kreditima vezanim
uz švicarski franak, a da pritom nisu (bili) u stanju snositi
posljedice svoga rizičnoga ponašanja. Iako je učinak prezaduženosti neposredno proizašao iz činjenice da je rast
hrvatske privrede u proteklom desetljeću bio vezan uz
kreditno-nekretninsku spiralu, složen se međuodnos financijske liberalizacije, nepostojanja stambene politike, rasta
cijena nekretnina, rasta kreditnih plasmana, manjkavosti
zakonske regulacije kreditnog poslovanja s građanima i
kretanja (ne)zaposlenosti zanemarivao, a domaći su komentatori uglavnom podupirali razmatranje prezaduženosti
kućanstava kroz prizmu odnošenja pojedinaca i obitelji
prema riziku. Ili, kako se retorički pita jedan od vodećih
ekonomskih analitičara: “Zbog čega bi se pravile razlike
između onih koji su se zaduživali u francima i dužnika u
eurima? To je bila individualna odluka svakog građanina.
Istina je da banke nisu dovoljno upozoravale svoje klijente
da se tečaj franka može drastično promijeniti, ali smatram
da je dobar dio njih bio svjestan rizika u koji ulazi. To je
kao kad kupujete dionice, zbog čega bi država sada trebala
štiti gubitnike?”6 Ono što nasuprot tome treba istaknuti:
kada govorimo o kupovini nekretnine, kako upozorava
Pierre Bourdieu, nikad nije riječ o isključivo ekonomskoj
transakciji, već uvijek i o društvenoj. Kupovina kuće ili stana
(u opreci spram, primjerice, iznamljivanja) predstavlja investiciju koja ima biti jamstvom određenog oblika biološke i
socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim
planovima koji se tiču svih članova kućanstva7.
Stoga nije čudno da istraživanja koje je provela udruga
Franak pokazuju da najveći dio ovog dijela dužničke populacije čine mlade obitelji (30 – 39 godina) s približno
prosječnim primanjima8. Drugim riječima, najpogođeniji
dio stanovništva nije ujedno najsiromašniji, već je riječ o
radno aktivnim, veoma često visokoobrazovanim mlađim
ljudima koji su u razdoblju prividnog prosperiteta pokušali
riješiti svoje stambeno pitanje. A ono se, u mjeri u kojoj
je povezano s najvažnim odlukama vezanim uz podizanje
djece, projekcijama o mjestu i načinu života, ispostavlja
kao egzistencijalno pitanje.
Oznaka “subprime” je
veoma brzo prerasla u kvazisociološku kategoriju koja
je navodno ukazivala na loše
životne navike i iracionalno
ponašanje pojedinih
kućanstava
27
Bilješke:
1 Bourdieu, Pierre (2001), “Nova planetarna vulgata”;
Diskrepancija 2(3), Zagreb
2 Langley, Paul (2008), The Everyday Life of Global Finance;
Oxford University Press, Oxford UK & New York, US
3 Viktor Vresnik, “Spas državnih financija, slom društvenog
sustava”; Jutarnji list, 2.5.2010.
4 Montgomerie, Johanna (2008), “Spectre of the Subprime
Borrower – Beyond a Credit Score Perspective”; CRESC , University
of Manchester, Working Paper No.58
5 Nicholas Kristof, “Banker Speaks, With Regret”; The New York
Times, 30.11.2011.
6 http://www.tportal.hr/biznis/novaciulaganje/131319/Treba-liVlada-pomoci-duznicima-u-svicarcima.html
7 Bourdieu, Pierre (2005), The Social Structures of the Economy;
Polity Press, Cambridge, UK
8 http://udrugafranak.hr/index.php/2012-10-12-13-35-11/
item/472-podaci-i-analize-utjecaj-chf-kredita-na-ku%C4%87anstva
9 Bauman, Zygmunt (2005), Work, Consumerism and the New Poor;
Open University Press, Beckshire, UK
10 Željko Ivanković, “Koliko novca traži Udruga Franak?”; http://
www.banka.hr/komentari-i-analize/koliko-novca-trazi-udruga-franak
uvijek naći načina da one koji upućuju na strukturnu dimenziju problema vrate u uske okvire samonametnute
kratkovidnosti insistirajući na psihologizaciji učinaka ekonomske krize. Tako će ugledni ekonomski novinar napisati,
komentirajući rad Udruge Franak, kako ona “promovira
paternalizam: ona traži da država zaštiti njezine članove
koji su u suočenju s financijskim tržištima ispali nezreli,
nedorasli za financijsko poslovanje.”10 Ironično, ako se paternalizam i na koga odnosi, onda je to bankarski sektor
čije nezrelo financijsko poslovanje najrazličitijim mjerama
štite monetarna i izvršna vlast, počevši od subvencioniranja
i državnih jamstava za stambene kredite do ovjeravanja
asimetričnih odnosa dužnika i vjerovnika putem valutne
klauzule, promjenjive kamatne stope i drugih instrumenata
osiguranja itd.
Medijska reprezentacija krize ne može učiniti mnogo
da se uklone i saniraju najsiroviji učinci prezaduženosti
kućanstva, ali može do određene mjere osvijetliti važne
momente preobrazbe demokratizacije financija u kreditno
nasilje u onoj mjeri u kojoj problem reprodukcije društvene
nejednakosti može, makar privremeno, postati središte
medijskog zanimanja. No, time se otvaraju dodatna pitanja
o logici medijskog polja s obzirom na vlasničke i interesne
podjele, što zahtijeva zasebnu analizu.
Reprodukcija društvene
nejednakosti
Drugačije rečeno, kućanstva zadužena u švicarskom
franku bila su vođena istim složenim skupom društveno
uvjetovanih dispozitiva kao i druga kućanstva koja su svoje
stambeno pitanje riješila ranije ili na drugi način. Ključnu
razliku čini samo historijska lociranost – u razdoblju između
2001. i 2008. konkurencija će navesti pojedine banke da u
borbi za što veći tržišni udio plasiraju prividno povoljne,
ali rizične kredite u švicarskim francima. Ta bankarska
praksa nije bila karakteristična samo za Hrvatsku, već i za
druge zemlje jugoistočne Europe. U razdoblju obilježenom
obilnim kapitalnim priljevima kućanstva su bila uvučena
u tzv. carry-trade operacije (oblik špekulacije s različitim
valutama), odnosno bila su izložena rizicima od kojih bi se
teško mogli zaštititi, čak i da su ih bili svjesni. Posljedična
kriza prezaduženosti kućanstava rezultat je složene interakcije društveno uvjetovanih dispozitiva koji su prisutni
prilikom odlučivanja o kupnji nekretnine (odluke koja
ima svoju ekonomsku, društvenu i afektivnu dimenziju) i
fragilne privredne strukture nastale na temelju financijske
liberalizacije te izostanka primjerenog regulatornog okvira,
bilo da je riječ o odnosu dužnika i vjerovnika ili politici
stanovanja. Na koncu, nominalno naznačena sloboda izbora
ne odvija se na neutralnom, već na društveno stratificiranom
terenu, što znači da je, kao što piše Zygmunt Bauman, vrsta
izbora već pokazatelj postojanja kompetencije ili pak njezinog odsustva. Društvene klase bez privilegija jesu same
agregatni učinak “pogrešnih” izbora, dokaz “nekompetentonosti izbora” njezinih članova.9
S obzirom na sasvim jasno prisutne interese nema sumnje da konstrukcija subprime dužnika na hrvatski način
neće nestati iz medijskog polja. Pojedini će komentatori
Ovaj temat je objavljen u suradnji s Centrom za radničke studije
(Zagreb), uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga (Beograd).
Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
28
Obrisi krize
Ulomak iz knjige Povratak javnosti (The Return of the Public, 2010.) britanskog novinara,
teoretičara i autora modela medijske reforme utemeljene na direktnodemokratskoj raspodjeli
javnih sredstava
Dan Hind
B
analno je izjaviti da se nalazimo usred krize. To se može
parafrazirati na više načina:
suočeni smo sa socijalnom, financijskom,
fiskalnom, okolišnom i političkom krizom. Mediji su suočeni sa svojom vlastitom krizom, boreći se da ostanu istovremeno plauzibilni i solventni. No ono što
podupire sve te krize, i što ih u velikoj
mjeri oblikuje, je kriza javnosti. Pod time
mislim da narod trenutno ne može pribaviti i dijeliti informacije potrebne za
samostalno političko djelovanje. Javnost,
u značenju informiranog i autonomnog
tijela koje je sposobno inicirati politički
pravac i mijenjati zakone, postoji, ali veliku većinu nas isključuje. U neoliberalnom uređenju, javni status pripada samo
onima koji utjelovljuju logiku bogaćenja
pomoću sile, prijevare i slobodne razmjene. Javnost, kao tijelo svojim državljanstvom kvalificirano da odredi sadržaj
politike i da ograniči elite, ne postoji.
Ustrojstvo znanja mnoge ljude ostavlja
nesposobnima da stvore pravu sliku svijeta i da je podijele s drugima.
industriju, čime je podupirala mišljenje
da je radikalna promjena nepotrebna. U
Britaniji je sposobnost organizirane radničke klase da razmjenjuje podatke opala
kada su komercijalni pritisci natjerali
sindikalni pokret da se odrekne svojih
novina, Daily Herald. Prije preobrazbe u
Sun i prodaje Rupertu Murdochu, Herald
je imao brojno i odano čitateljstvo. No,
na kraju je nedostatak prihoda od oglasa
onemogućio radničkom pokretu da zadrži sposobnost izdavanja na veliko.1
Privatno umjesto
javnog
Tri nedostatka
političkog znanja
Do sada smo bili lišavani znanja potrebnog za samoupravljanje i političko
djelovanje u tri ključna aspekta. Prvo,
nedostaje nam znanje o svijetu izvan
našeg neposrednog iskustva. Na primjer,
još uvijek nismo do kraja pojmili moć novca da utječe na
kreiranje reprezentacija na koje se oslanjamo kada stupamo
u odnose jedni s drugima i s vladajućim institucijama. Općenito gledano, o velikoj količini državno-korporacijskih
aktivnosti se ne izvješćuje detaljno, a jedva da se o njima
nešto kaže u glavnim crtama, sve dok ne prerastu u stvar
koje su svi svjesni, poput ratnih užasa ili ekonomske krize.
Drugo, nedostaje nam odgovarajuće znanje o našim sugrađanima, premda je cijelo pučanstvo podvrgnuto nečemu
poput trajnog nadzora od strane glasačke industrije.
Naposljetku, nedostaje nam znanje o uvjetima koji su
potrebni ako želimo voditi živote koji su istinski slobodno
odabrani. Trenutna vladajuća ideologija ljudsku prirodu
opisuje radikalno pogrešnim i degradirajućim terminima.
Mješavina sociobiologije i neoliberalizma u kojoj živimo i
formiramo shvaćanje o sebi samima potvrđuje i učvršćuje
postojeći sustav. Izrazito nepouzdanim sustavom informiranja otuđeni smo od vlastitih potreba i sposobnosti, jedni
od drugih i od svijeta.
Kriza – naša kriza – pripremala se dugo. Vidjeli su je
već Dewey i Lippmann u Americi dvadesetih godina a,
unatoč popularnim postignućima New Deala (programa
Rooseveltovih socijalnih i gospodarskih reformi) u SAD-u
i Laburističke vlade u Velikoj Britaniji, stvarno isključenje
većine iz procesa donošenja odluka o pitanjima od opće
važnosti intenziviralo se nakon Drugog svjetskog rata, kada
je narod obranu svojih interesa prepustio birokratski organiziranim grupama. Narodna mobilizacija i ratobornost
u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća
otvorili su put kulturi liberalne administracije. Radnički
pokret u SAD-u prihvatio je mjesto koje mu je dodijeljeno
u miješanoj ekonomiji, dijelom zahvaljujući agresivnoj
propagandnoj kampanji privatnih poduzeća usmjerenoj
ka odbijanju daljnjih prijetnji njihovoj nadmoći, a dijelom
državi koja je napravila neke poteze kojima je htjela nastojanja za demokratiziranjem ekonomije dovesti u vezu
sa sovjetskim komunizmom. Iako je podvrgnuto regulaciji,
Izrazito nepouzdanim
sustavom informiranja otuđeni
smo od vlastitih potreba i
sposobnosti, jedni od drugih i
od svijeta
uz obvezu davanja velikodušnih povlastica zaposlenicima,
korporativno poslovanje sadržajno je ostalo netaknuto.
Činilo se da se u Velikoj Britaniji poslijeratnom nagodbom
vođama sindikata dodjeljuje trajno mjesto u nacionalnoj
strukturi moći, tako dugo dok ovi prihvaćaju postojeći
sustav vlasništva i kontrole. Država je u obje zemlje spriječila nastojanja da se programi za pokretanje strukturne
promjene održe i prošire, povezujući radikalizam sa staljinizmom i povlačeći vodstvo sindikata u suradnju protiv
neprijatelja u Hladnom ratu.
Državni aktivizam i tržišno poslovanje nepokolebljivo su
narušili popularnu reprezentaciju u poslijeratnoj nagodbi.
U Americi je s jedne strane država privodila ili maltretirala
radikale, a s druge redistribuirala bogatstvo i regulirala
(...) Javni službenici radili su zajedno
s elitama iz radničke i privatne industrije
kako bi odredili svoju politiku. Umjesto
pretvaranja popularnih zahtjeva za reformom u zakone, oni su implementirali
rješenja odozgo. U SAD-u je Johnsonov
program Great Society pokušao ukloniti problem siromaštva konzultiranjem
tehnokratskih stručnjaka sa sveučilišta.
U Velikoj Britaniji, laburistička vlada je
pokušala slomiti moć državne blagajne
i istovremeno preraditi način upravljanja ekonomijom na način koji bi promicao industrijski razvoj i smanjio moć
financija. No, učinila je to bez programa
društvene preobrazbe o kojem bi se raspravljalo i kojeg bi ljudi razumjeli. Kada
je sedamdesetih godina gospodarstvo
krenulo propadati sa socijaldemokratskom nagodbom ustanovljenom nakon 1945., informirani i
uporni masovni pokreti koji su tu nagodbu osigurali – iznad
svih radnički pokret – nisu ga mogli obraniti.
Novi politički poredak 1979. – 1980. doveo je do rastuće zamjene javnog i privatnog. Političari su nastojali
postići uspjeh na izborima oglašavajući svoju osobnost, a
sofisticirana industrija upravljanja percepcijom učinila je
sve što je mogla kako bi tvrdnje o privatnim kvalitetama
političara pretvorila u kvalifikacije za rad u državnoj službi.
Kampanje su se opetovano fokusirale na pitanja osobne
kompetencije i karaktera te iskorištavale emocionalne
resurse rase i spolnosti. Biografske činjenice zamijenile su
politički program. U SAD-u su od 1981. godine na mjestu
predsjednika dominirale figure koje je odlikovala sposobnost da stvore iluziju intimnog angažmana s masovnom
publikom. Tri predsjednika koja su na toj poziciji bila po
dva mandata – Reagan, Clinton i Bush II – bili su, svaki na
svoj način, čudovišta prijaznosti.
Neposredno nakon terorističkih napada u rujnu 2001.,
predsjednik Bush obznanio je da se zemlja nalazi u ratnom
stanju. Onima koji su upitali što mogu učiniti za svoju zemlju
tijekom tog izvanrednog stanja rečeno je da zadrže pozitivan
stav i surađuju s vlastima.2 Privatne geste – zagrljaji, molitve,
shopping – ponuđene su kao nadomjestak za sudjelovanje
u politici. Od Amerikanaca se nije očekivalo da raspravljaju
o tome što su napadi značili, kako bi njihova država trebala
reagirati, a da ne spominjem ustavnost predsjednikove
objave rata. Čitajući retoriku Bushove vlade i njegovog rata
bez geografskih ili vremenskih granica, teško je oprostiti
Lippmannovom povjerenju u to da će oni upućeni stvoriti
ispravnu sliku svijeta u umovima pripadnika naroda. Kada
nije izazivala histeriju uvjeravajući u realnost prijetnje nuklearnog terorizma, Bushova vlada proizvodila je postojani
niz utješnih ili umirujućih stereotipa putem kojih je narod
postupke države vidio isključivo u šarenom svjetlu moralističke sentimentalnosti. Crno-bijeli stav javnog rasuđivanja
bio je, kada god je to bilo moguće, prokazan kao defetizam.
Medijska reprezentacija krize
Političko brendiranje
Naravno, ono što Richard Senett u knjizi The Fall of
Public Man naziva “nadređivanjem privatnog javnom
imaginariju”3, dugogodišnje je obilježje izborne politike.
Pišući krajem sedamdesetih, Sennett je Nixona vidio kao
najnovijeg u dugom nizu populista desnog krila: “S jedne
strane postoji netko protiv establishmenta tko dramatizira
svoju motivaciju, a ne svoja djela; on prezrivo gleda na
establishment, čiji su osjećaji plitki jer su uvijek zaštićeni
pristojnošću i pretvaranjem. S druge strane, taj mitski establishment gleda prezrivo na malog čovjeka, ali on to samopouzdanje ne zaslužuje: nadalje, oni su u zavjeri, nekako, sa
šljamom koji želi raskoliti cijelo društvo”.4 Sennett ovdje
opisuje politiku društvenog gnjeva koja će kasnije osigurati
dvostruki mandat Reaganu i Bushu mlađem i koji je Sarah
Palin osigurao kratkotrajni značaj na nacionalnoj razini. U
svakom slučaju, drama osobnosti trijumfira nad bezbojnim
svijetom činjenica. Glasnogovornik General Electrica postaje junak privatnog poduzeća; imućan neradnički potomak plemićke obitelji iz Nove Engleske postaje izravan,
rječit britki Teksašanin; pohlepan promotor korporativnog
urbanog razvoja postaje utjelovljenje emocionalno snažne
“prave Amerike”.
Slično, političke klase i oni odgovorni za izvještavanje
o njima uvijek su preferirali komplikacije osobnog animoziteta i mikroskopski okvir skandala u odnosu na politički
sadržaj; društveno pronicljivi muškarci i žene u Angloamerici paze da ne budu previše zabrinuti pitanjima principa
kako njihovi prijatelji ne bi brinuli da neće poštivati princip
uzvrata usluge. Američki novinar James Reston je 1958.
zlobno primijetio da je “večeras Kapital zasjao punim sjajem”: “Nakon što se do smrti dosađivao u ekonomskoj krizi
Zapada, on konačno ima onu vrstu jednostavnog političkog
osobnog sukoba kakvu voli: sukob pristaša oko toga tko
je Shermanu Adamsu platio račun u bostonskom hotelu”.5
Ono što se promijenilo jest opseg u kojem se medijska
pokrivenost političkog procesa općenito i predsjedničkih
izbora zasebno sada čini lišena svega osim jezika privatne
sfere. Pritužba lijevog krila da se političke kandidate sada
oglašava poput brendova možda je klišej, ali oni koji rukovode tim brendovima pričaju otvoreno o poslu koji
obavljaju. Voditelj kampanje senatora Johna McCaina,
Rick Davis, rado je priznao da “u ovim izborima nije riječ
o ishodu; u ovim izborima se radi o složenom pogledu na
ono što ljudi uzimaju ovim kandidatima”6, dok se Desirée
Rogers , društvena tajnica Bijele kuće, hvalila da “imamo
najbolji brend na zemlji: Obama brend. Naše mogućnosti
su neograničene”.7 Naravno, dva mjeseca kasnije, u lipnju
2009., Obamina kampanja pokupila je dvije nagrade na
Lion International Advertising festivalu u Cannesu.8 Političke različitosti su i dalje tu i ponekad je njihov utjecaj na
opću populaciju jako značajan, ali ih je gotovo nemoguće
raspoznati u mainstream opisima stranaka ili u iskazima
kandidata.
Jezik hidrauličkog
inženjeringa
Kako bi se promovirale ideje i pozadinska uvjerenja u
opoziciji spram kojih su pojedini političari izgradili svoje
brendove, korištene su marketinške metode. Jednostavni
slogani i emotivno nabijene slike komercijalne promidžbe
usklađeni su s umjetničkom paradigmom i vještinom upravljanja percepcijom. Akademici, direktori medijskih kuća i
specijalisti za psihološko ratovanje surađivali su na plasiranju proizvoda u kojima je nerealnim konceptima poput
“Kraja povijesti”, “Rata protiv terorizma” i “Operacije
‘Sloboda Iraku’” dan dojam pouzdanosti putem lukave
potrošnje novca. Koristeći te kapitalizirane fraze, industrija
i financije ulile su bilijune dolara u promicanje principa slobodnog tržišta koji su zauzvrat opravdali osvajanje SAD-a
od strane korporativnih i financijskih elita.
Političari i dalje brinu za široku populaciju, naravno, ali
svoj uspjeh mjere rasponom u kojem su sposobni ublažiti
ili preusmjeriti narodne strasti. Političari ispituju stavove
javnosti ne bi li otkrili kako bi mogli formulirati pobjednički
izborni prijedlog, ili kako fino naštimati svoja predsjednička priopćenja. Ova reinvencija politike kao lansiranja
proizvoda koji su poduprti istraživanjima tržišta odvila se
unutar konsenzusa o srodnim poljima političke ekonomije
i strane politike – natjecanje političkih stranaka sve više
postaje pitanje brendiranja, politike osjećaja, simbolizma
i identiteta.
U Velikoj Britaniji, Tony Blair dao je primjer ove nove
lude politike u dopisu 2000., kada se njegova vlada borila
s nizom problema uključujući kontroverzu koju je izazvao
seljak iz Norfolka kada je u svojoj kući ustrijelio i ubio
provalnika. Blair se žalio zbog “nedostatka ikakvog odgovora s naše strane koji bi izgledao kao da je suosjećao
s brigama naroda, a potom te brige usmjerio u pravom
smjeru”. Blair je želio pokazati britanskom narodu da je
na njegovoj strani i da se “zauzima za Veliku Britaniju”.
Shodno tome, zatražio je “dvije ili tri atraktivne inicijative” čiji bi “stav spram obitelji bio u potpunosti konvencionalan”.9 Drugim riječima, politiku je trebalo oblikovati
tako da služi komunikacijskoj agendi. Teško da bi moglo
biti drugačije. Tržišne snage su stavljale sve veći pritisak
pred britanska kućanstva, što je bio samo dodatni razlog
vladi da oglašava svoj “u potpunosti konvencionalan” stav
spram obitelji. Vlada bi trebala izgledati kao da suosjeća s
brigama javnosti, kako bi ih usmjerila u ispravnom smjeru.
Bernaysu bi se dopala Blairova samopouzdana upotreba
jezika hidrauličkog inženjeringa.
Političke klase i oni odgovorni
za izvještavanje o njima uvijek
su preferirali komplikacije
osobnog animoziteta i
mikroskopski okvir skandala
u odnosu na politički sadržaj
Država i korporacija
U međuvremenu su poduzetnici inzistirali na svom pravu
na selektivno javni status. Pobornici “korporativne društvene odgovornosti” i “korporativnog građanstva” zahtijevali su da se korporacije tretiraju kao pouzdani upravitelji
javnim dobrom, premda ih je zakon SAD-a obvezivao samo
na to da služe interesima svojih dioničara i često je njima
u praksi upravljano na način da od toga profitiraju stariji
menadžeri i njihovi financijski savjetnici. U nekim stvarima
su oni koji su govorili u ime korporacija imali pravo. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, njemački državnik
i industrijalac Walter Rathenau primijetio je: “Tvrdnje o
vlasništvu podijeljene su na takav način, i tako promjenjivo,
da poduzeće dobiva samostalan život, kao da ne pripada
nikome; ono preuzima objektivno postojanje, onakvo kakvo
je ranije bilo utjelovljeno samo u državi i crkvi, u općinskim
korporacijama, u samoupravnoj korporaciji, u životu ceha
ili religijskog reda. Depersonalizacija poduzeća, odvajanje
imovine od vlasnika, vodi do točke u kojoj se poduzeće
transformira u instituciju koja po svojoj naravi sliči na državu”.10 Premda njihovi predstavnici inzistiraju naizmjence
na svom javnom pravu na državljanstvo i svom privatnom
pravu da ih se pusti na miru, oni imaju više toga zajedničkog s državama nego s ljudskim bićima. Zbilja, ovi entiteti
nalik na državu autsorsanjem su postali vladini partneri, a
njihove sposobnosti su unaprijedile sposobnost države da
projicira moć. Godine 1983., Nacionalno vijeće sigurnosti
okarakteriziralo je “zemljine tuzemne i međunarodne telekomunikacijske resurse, uključujući komercijalne, privatne
i one u posjedu vlade” kao “bitne elemente u podupiranju
nacionalne sigurnosne politike i strategije SAD-a”.11 Država
koristi ove korporativne telekomunikacijske resurse kako
bi prikupila podatke i provodila diplomaciju. To uključuje
“javnu diplomaciju”, pristojan izraz za psihološko ratovanje
kada ga vodi država protiv svoje i tuđe populacije. Oni koji
se žale na kulturni imperijalizam SAD-a često su ismijavani zbog naivnog antiamerikanizma. U svjetlu primjedbi
Nacionalnog vijeća sigurnosti o strateškim vrijednostima
privatnih telekomunikacijskih poduzeća, kritika se donekle
čini još naivnijom.
Pretenzije na javni status, bile one opravdane služenjem
države ili idejama poput korporativnog građanstva, ne podrazumijevaju nikakvo slabljenje privatne kontrole. Nakon
što su se poigravali idejom da zaposlenicima dopuste da
donekle sudjeluju u upravljanju poduzećima, Laburisti su
uzmaknuli u trenutku u kojem su saznali da se korporacijama ta ideja ne sviđa. Geoff Mulgan je akademiku Shannu
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
29
Turnballu rekao da “su direktori poduzeća bili zabrinuti da
će ih proglasiti odgovornima za ljude koji nisu dioničari,
a institucionalni investitori su strahovali da će to uništiti
dioničarsku vrijednost”.12
Varljivi dojmovi i imitacija
brige
Ovoj zbrci oko miješanja javnog i privatnog pridonijeli
su mediji inzistiranjem na svom pravu da intimni život tretiraju kao komercijalni resurs. Novinari su svoj lov na opscene priče opravdavali time da je riječ o načinu provođenja
javnih moralnih normi. Jedan ugledni novinarski urednik
je čak tvrdio da je skandal namamio mase da prate njihovo
izvještavanje o “pitanjima od javnog značaja”. U rječitom
i odlično tajmiranom govoru – koji je održan devet i pol
tjedana nakon Lehmansove propasti – Paul Dacre iz Daily
Maila inzistirao je na svom pravu da ponizi pojedince za
koje je smatrao da na neki način nisu uspjeli ispuniti prihvatljive standarde ponašanja: “Tisak je stotinama godina
igrao ulogu u javnom sramoćenju. On ima tu slobodu da
prepozna one koji su povrijedili javne standarde doličnosti
– upravo one standarde u koje vjeruju njegovi čitatelji – i
izlože prekršitelje javnoj osudi. Da se njihovi čitatelji ne
slažu s obranom takvih vrijednosti, ne bi kupovali te novine
u tako velikom broju. Drugim riječima, ako visokotiražne
novine, koje također posvećuju značajan prostor izvještavanju i analizi pitanja od javnog značaja, nemaju tu slobodu
da pišu o skandalima, sumnjam da bi zadržali svoju tiražu,
s očitim zabrinjavajućim implikacijama po demokratski
proces”.13 Intimni život, poput skandala ili nečije zanimacije,
oduvijek je bio materijal za popularno novinarstvo. Selektivna upotreba medija kako bi se detalji privatnog života
učinili javnima daje vlasnicima novinskih kuća ogromnu
moć. Slavna osoba pruža postojan izvor prihoda koji se
potom mogu upotrijebiti za subvencioniranje “reportaža i
analiza pitanja od javnog značaja” koji se usredotočuju na
prijaznost i kompetenciju političara kojega vlasnik odobrava
te na nemoral i nestabilnost svih ostalih. Kada ih sagledamo
u ovom svjetlu, velike medijske operacije nalikuju sustavu
eksplicitnog pokroviteljstva i implicitne ucjene više nego
sredstvu za pružanje informacija koje su većini potrebne
da bi bili aktivni građani. Drugim riječima, kada ogromne
intimnosti slavnih osoba u potpunosti ne istisnu raspravu
o pitanjima od javnog značaja, kategorije privatnog života
dominiraju nad prikazom politike i ekonomije.
Također, dok institucije privatne ekonomije teže stanju
građanstva, one također pozivaju građane da nanovo izmisle
sami sebe na komercijalnoj fronti. Osobnost, izgled i talent
postaju još efikasnije komodificirani. U ranim pedesetim
C. Wright Mills je primijetio kako “u mnogim slojevima
neproizvodnih zaposlenja, osobine poput uslužnosti, spremnosti na pomoć i ljubaznosti, koje su nekoć bile intimne,
sada su dio impersonalnih sredstava za zarađivanje”.14 Sada
radno mjesto zahtijeva sve uvjerljivije pokazivanje entuzijazma pa čak i afekcije od strane zaposlenika. Korporacija
se želi integrirati u strukture državne administracije s jedne
strane i u emocionalne živote svojih zaposlenika i klijenata
s druge. Tim zaposlenicima i klijentima – dakle većini populacije – uskraćeno je znanje o impersonalnim sustavima
na koje se oslanjaju i umjesto toga im je ponuđen niz varljivih dojmova i imitacija ljudske brige.
S engleskoga prevela Sana Perić.
Oprema teksta redakcijska.
Bilješke:
1 Curran i Seaton, Power without Responsibility, str. 87 – 90.
2 Predsjednik George Bush, obraćanje na zajedničkoj sjednici
Kongresa, 20. rujna 2001.
3 Richard Sennett, The Fall of Public Man, Knopf, New York, 1977.,
str. 25.
4 Ibid., str. 281 – 282.
5 Citirano prema Jacques Barzun, The House of Intellect, Harper
Torchbooks, New York, 1959., str. 56.
6 Transkript: Rick Davis na Fox News Sunday, 7. rujna 2008. http://
www.foxnews.com
7 Amy Chozick, Desirée Rogers: Brand Obama, Wall Street Journal,
30. travnja 2009.
8 Mark Sweeney, Barack Obama Campaign Claims Two Top Prizes
at Cannes Lion Ad Awards, Guardian, 29. lipnja 2009.
9 BBC News Online, Full Text of Blair Memo, 17. srpnja 2000.;
http://news.bbc.co.uk
10 Citirano prema Berle i Means, The Modern Corporationand
Private Property, str. 352.
11 Christopher Simpson, National Security Directives of the Reagan
and Bush Administrations, Westview, Boulder, 1995., str. 304.
12 Citirano prema Robin Ramsay, The Rise of New Labour, Pocket
Essentials, Harpenden, 2002., str. 90.
13 Paul Dacre, Speech to the Society of Editors, 9. studenog 2008.;
www.pressgazette.co.uk
14 Wright Mills, White Collar, str. xvii.
Medijska reprezentacija krize
zarez, xv /355, 28. ožujka 2013.
30
Slovenski mediji o krizi i
alternativama kapitalizmu
O neobično snažnom proboju marksističkih i socijalističkih stavova u slovenski medijski
mainstream, njegovim uzrocima, protivnicima i zadacima
Primož Krašovec
M
ožda najvažnija značajka medijskog izvještavanja
o krizi u Sloveniji njegova je izrazita nekoherentnost. Ona proizlazi iz antagonizma između
društveno kritičnih i zvaničnih, mainstream interpretacija krize
na jednoj strani, i pokušaja novinara i urednika da ih nekako
sastave u koherentnu sliku “društvene stvarnosti”, na drugoj.
Međutim, pokušaj sastavljanja društvene stvarnosti – koja je u
kapitalizmu uvijek nužno kontradiktorna – u medijsku simulaciju koherentnosti nije posebna značajka slovenskog medijskog
prostora, nego je univerzalan način funkcioniranja medija.
Ono što je u slovenskom slučaju možda posebno, prisutnost
je neobično velikog dijela kritičkih, odnosno antisistemskih
sadržaja u toj “montaži”. Dok je obično funkcija “montiranja”
medijskih izvještaja o inače kontradiktornoj i antagonističkoj
društvenoj stvarnosti pacifikacija i politička neutralizacija realnih društvenih sukoba, koji se medijski prezentiraju na način
koji prešućuje upravo njihov antagonistički karakter, u slučaju
kad se u medijski prostor uspiju probiti istinski kritički sadržaji, ta logika prestaje i medijski prostor može postati, barem
privremeno, “objektivan” prikaz društvene stvarnosti u smislu
da više ne prešućuje realne društvene antagonizme nego ih
adekvatno reprezentira ili čak potiče.
Ideologija stručnosti
Budimo nešto (ali ne pretjerano) konkretniji: kakav je uobičajen način medijskog izvještavanja o ekonomskom stanju u
nekoj zemlji, bez obzira radi li se o vremenu krize ili vremenu
rasta? Riječ obično dobivaju (po redu važnosti) ministri, državni sekretari, “stručnjaci”, MMF, OECD, ECB, uspješni poduzetnici, Eurostat, državni statistički ured, profesori lokalnog
ekonomskog fakulteta, “analitičari”. Rijetko sindikalisti, gotovo
nikad radnici ili intelektualci čiji su stavovi eksplicitno antikapitalistički. Sukob mnijenja, koji tobože objektivno i dijaloški
prikazuje “različite poglede” na ekonomsko stanje, u toj je situaciji prividan jer se temelji na konsenzusu o tome da je tržište
najracionalniji alokator društvenih resursa, da konkurencija
znači meritokraciju na ljudskom i kvalitetu na robnom planu,
da je javno ili zajedničko vlasništvo jednako korupciji itd. Kada
vlada konsenzus o onome što bi tek trebalo biti predmetom
kritičke refleksije, sve su medijske “polemike” efemerne i svode
se na sitničava neslaganja o tehničkim mjerama provođenja
idealiziranog tržišnog sustava.
Realni društveni antagonizmi u kapitalizmu obično nisu
medijski reprezentirani. Umjesto toga imamo simulaciju i ideološko premještanje društvenih antagonizama na način traganja
za aferama. Kada se istinski kritički glasovi ignoriraju ili marginaliziraju, “polemike” u novinama ili u TV-studijima svode se
na međusobne optužbe za inkompetenciju ili korupciju. Kada
ne postoje istinski antagonistički stavovi, jedina razlika koju
možemo naći u medijskom diskursu razlika je između vrlih,
etičkih, poštenih na jednoj strani, i lažljivih, korumpiranih ili
nesposobnih poduzetnika ili funkcionara na drugoj. Drukčije
rečeno: kada se u medijskom prostoru ne može reći istina o
kapitalizmu ili je to barem nepoželjno, na njezino mjesto stupa
simulacija istine u obliku etike/poštenja/sposobnosti/europskih
vrijednosti/poduzetničkog duha i njezina suprotnost: nekompetencija i korupcija, koja se obično veže uz djelovanje državnih
institucija i poduzeća.
Osnovna metoda djelovanja ideologije masovnih medija
jest sakriti da se radi o ideologiji. To se postiže “stručnošću”.
Stručnost je ono što u masovnim medijima premješta politička
neslaganja i antagonizme na odgovarajući način. Stručnjaci su
medijske ličnosti iz akademskog svijeta, biznisa ili politike, koji
pristaju na osnovne ideološke koordinate slobodnog tržišta,
europskih integracija, odgovornih javnih financija i sl., koji su
o tome spremni i sposobni govoriti na autoritativan “no-nonsense” način i pri tom koristiti pokoju stranu riječ. Kao suprotnost stručnosti prikazuje se upravo ono što bi svojim ulaskom
u medijski prostor omogućilo da taj počne zaista reprezentirati
realne društvene antagonizme – bilo kakav diskurs koji problematizira spomenuti ideološki konsenzus praćen serioznom
i pompoznom aurom stručnosti. Svaki takav pokušaj brzo se
diskreditira kao “politiziranje”. Dakle, za razliku od odgovornih
i ozbiljnih stručnjaka koji rješavaju konkretne probleme u korist
društva kao cjeline, postoje i neodgovorni i neozbiljni “kritičari”
koji propituju osnovne koordinate ideologije na čijoj podlozi
stručnjaci rješavaju svoje “konkretne” zadaće. Sama gesta, koja
bi mogla ukazati na činjenicu da je stručno znanje, onako kako
nastupa u masovnim medijima, zapravo ideološki diskurs, unaprijed se diskreditira kao ideološka. Ideološko je, navodno, ono
što bi moglo razotkriti da je i stručnost sama ideološka. Važi
i obratno – stručnost je talisman koji masovne medije štiti od
razotkrivanja njihovog diskursa kao ideološkog, iako je stručnost sama najvažniji medij reprodukcije dominantne ideologije.
Heterodoksija ulazi u
mainstream
Sve dosad navedeno u nekom općenitom smislu važi za
medije u kapitalizmu bez obzira na geografsku lokaciju. Ono
što je zanimljivo konkretno kod medijskog izvještavanja o ekonomskoj krizi u Sloveniji jest da donekle odstupa od izloženog
“modela”. Prve medijske interpretacije krize 2008. i 2009. godine
bile su, doduše, očekivane – do krize je došlo zbog prevelike
rastrošnosti države i neodgovornog zaduživanja, prevelikih
plaća zaposlenih u javnom sektoru i lijenosti mediteranskih
naroda. Kritička javnost to je isprva prihvatila s rezignacijom
– tko o čemu, mediji o zlu državne regulacije i blagodatima
slobodnog tržišta, samo ovog puta apliciranima na kontekst
krize u eurozoni. Međutim, 2010. ili 2011. godine sve više prostora u novinama i na televiziji počeli su dobivati alternativni
i kritički pogledi na krizu, i to manje zbog napora kritičke
javnosti, a više zbog toga što su novinari sami počeli aktivno
tražiti alternativna objašnjenja, prekinuvši dotadašnju praksu
rutinskog reproduciranja umotvorina s Ekonomskog fakulteta,
MMF-ovih izvještaja ili protržišnih think tankova. Moglo bi se
čak reći da je iznenadna otvorenost kako novina, tako i radija
i televizije za kritične poglede na krizu iznenadila ljevičarsku
inteligenciju u Sloveniji i izazvala određenu paniku po pitanju
brze izgradnje “medijske strategije” kojom bi se moglo što bolje
iskoristiti tu neočekivanu priliku. Dok su mediji počeli oprezno,
s prijevodima Krugmanovih kolumni i drugim kejnzijanskim
kritikama rješavanja krize mjerama štednje i interpretacijama
prema kojima “poput dobre domaćice ni država ne smije trošiti više nego što zaradi”, relativno brzo su počeli objavljivati i
marksističke i socijalističke tekstove, barem za vrijeme eskalacije masovnih protesta krajem 2012. i početkom 2013. godine.
Bitno je pitanje ovdje: kako je moguća i što je izazvalo tu
iznenadnu otvorenost novinara za diskurs koji ne samo da nije
“stručan” u uobičajenom smislu te riječi, nego i eksplicitno priznaje da je političan? Djelomično se, zasigurno, radilo o šoku
koji je izazvala kriza poslije perioda visokog rasta do 2007.,
kada je izgledalo, da će se “slovenska priča o uspjehu” nastaviti u beskonačnost. Reakcija u smislu pojedinačnih retoričkih
pitanja u stilu “je li Marx ipak bio u pravu?” nije bila ograničena na Sloveniju, nego je bila značajna i za New York Times
i The Economist. Posebnost je slovenskog medijskog prostora
u tome da se prostor za kritičke poglede nije samo održao
nakon kratkog perioda u kojem se Marxa moglo vidjeti i čitati
i u svjetskim mainstream medijima, nego da je s vremenom
naglasak na kritici i alternativama čak eskalirao. Na primjer,
u posljednjih nekoliko mjeseci teško da je prošao tjedan bez
velikog intervjua s nekim marksističkim ekonomistom u Delu
ili Dnevniku, najvećim dnevnim novinama, ili kojeg marksističkog teksta u Mladini, lijevo-liberalnom časopisu. I nedavni novi
prijevod prvog toma Kapitala uspio je pridobiti neuobičajenu
medijsku pažnju.
Napadi lijevih liberala
Možda nije preoptimistično reći da je situacija ovakva zbog
kombinacije dva faktora: prvo, sve snažnije klasne svijesti samih
novinara, koji su jedan od najeksploatiranijih i najprekarnijih segmenata slovenske radničke klase, i drugo, popuštanja
ideološkog legitimiteta kapitalizma kao garancije razvoja i
društvenog blagostanja. Po pitanju ovog drugog, Slovenija
je vrijedno i ponizno slušala sve upute Europske komisije i
njezini su političari napravili sve da bi od Slovenije stvorili
egzemplarni primjer suvremene, ekonomski otvorene i dinamične europske zemlje. Kada je, unatoč tome, 2008. došlo do
ekonomsko-socijalnog kolapsa i recesije, kojoj se još ne vidi kraj,
ranije pretpostavljana, automatska veza između liberalizacije
ekonomije, fleksibilizacije tržišta radne snage i privatizacije s
jedne strane, i društvenog razvoja i blagostanja s druge, toliko
je olabavila da su se u medijski prostor mogli probiti drukčiji,
kritičniji sadržaji, koje narušavaju ono što je prije dvadeset
godina važilo za objektivnu istinu.
Kako je izgubio ideološki, a time i politički legitimitet, neoliberalni diskurs nije uspio potući sve prisutnije marksističke i
općenitije antikapitalističke stavove, iako su urednici radili sve
da bi “uravnotežili” medijski sadržaj – tako je u jednom broju
subotnjeg priloga Dnevnika “Objektiv” kritika političke ekonomije eurozone stajala rame uz rame s poetičnim zagovorom
tržišta u reportaži s meksičke gradske tržnice. Ali, za razliku od
tih komičnih pokušaja ponovnog uspostavljanja hegemonije
neoliberalne ideologije, ozbiljna je prijetnja novim kritičkim
interpretacijama krize došla s lijevo-liberalne strane. U dosad
neviđenom iskazu cehovske solidarnosti, lijevo-liberalni komentatori i akademici u seriji su tekstova sistematično, s tobože
lijevih pozicija, napali marksizam i prijedloge za socijalizam za 21.
stoljeće. Tako je profesorica Filozofskog fakulteta Ksenija Horvat-Vidmar pisala da problem nije u kapitalizmu i da marksisti
griješe kriveći ga za sve, jer je problem u nedostatku građanske
svijesti i ukorijenjenom kolektivizmu, tobože karakterističnom
za Slovence. Profesor s Fakulteta za socijalni rad Srečo Dragoš
napao je marksizam kao fundamentalistički i politički ekstreman,
dok je profesor Pedagoškog fakulteta Janez Krek za neoliberalno
uništavanje socijalne države i napade na javni sektor okrivio
ostatke samoupravno-marksističkog mentaliteta, jer marksisti
navodno vide javni sektor kao neproduktivan i time njegovo
rezanje kao legitimno. Lijevi liberali su u borbi protiv nemani
komunizma ponovno aktivirali politički imaginarij i ideološki
instrumentarij osamdesetih i na novoj ljevici je da na to nađe
adekvatniji odgovor od stare, koja je borbu za hegemoniju u
osamdesetim izgubila i kapitulirala pred liberalizmom.
Prema socijalističkoj
medijskoj hegemoniji
Drugi problem s kojim se suočavaju neočekivano medijski
uspješni i rašireni radikalni pogledi na krizu i kapitalizam generalna je opasnost miješanja cilja i sredstava.Ako je cilj uspostaviti
socijalističku hegemoniju, onda nije dovoljno samo plasirati
marksističke sadržaje u mainstream medije, nego je potrebno
– koliko je to moguće – pokušati utjecati na samu formu medijskog izvještavanja; dakle, iskoristiti danu priliku za medijski
proboj također i za kritiku medijskog senzacionalizma, sklonosti
aferaštvu, površnosti i antiintelektualizmu. Stajalište prema kojem
je dovoljno samo probiti se radikalnim sadržajima u medije bez
mijenjanja medijske forme ili načina produkcije vijesti zapravo
je ždanovsko i vodi prije u kultivaciju specifične ljevičarske medijske supkulture nego socijalističke medijske hegemonije.
Temat pripremio Boris Postnikov.
Download

sa stanovišta proletarijata - Centar za radničke studije